Sie sind auf Seite 1von 29

Kikic, Hasan / Provincija u pozadini

Kraj pusnica
Dova pod carskim tresnjama
Kopile
Djevojacka prica
Kraj pusnica
I
Niz nae Pozarike vode zeleni sokaci ravno u Podobrijez. U prve posavske njive i
lugove. Kad je dan irok i pun sunca, s Pozarika se nazire u dalekoj ravni plavicast
trag Save. K kad se posljednja magla dize. Jutrima idu zagrljeni momci u Podobrijez
na kopanje. Djevojke dolaze s bracom i s ocevima, a svaka prebacuje preko glave i
ramena po veliki bijeli caraf i krije se. Momci to vide iz daleka pa pjevaju i potcikuju
ko mlada zdrebad. Djevojkama je to drago.
Sejnin Selman pjeva najbolje od sviju momaka, a kad potcikne, cijele se Pozarike
zaore.
Njegova je kuca ukraj sokaka u velikom ljiviku pa on ne ide u polja sve dok ne podju
i cure iz brda. Ceka on, pa kad one poodmaknu, zaprti se motikom pa potcikne i
zapjeva. Najvoli kad Omerova Hanifa ide s malim Husom u lug. Onda on poceka dok
samo prodju kraj Bajrica kuca pa pojuri za njom kao po trnju. Dostigne on nju, pa bi
joj mnogo, mnogo i lijepo govorio, ali se sav uzmuci, uzdrhti, prodju ga srsi zbog
njene blizine pa ne moze ni da pisne, vec samo brzo i kratko dahce i crveni se.
Pogleda uz nju i niz nju pa bi poludio. Jednom joj caraf spao s desnog ramena, a on
joj vidio i lice, i cijela prsa, i desnu ruku.
- Kako si lijepa, Hanko, ko karamfil - on je samo to smogao i nita vie. Bilo mu ko da
se u tren izgubio i pao u neku vatru pa sad gori ko ibica.
Ona prikupila caraf rukom pa se opet pokrila i neto vie usitnila nego obicno. Mali
Huso samo poskakuje. Tako Selman za njima sve dok ne sidu u Podobrijez. Onda
Hanifa s Husom zakrene ispod Ledenica, a Selman stane na raskrcu pa gleda za
njom sve dok ona ne zamakne. Kad bi se bar malo okrenula, on bi joj mahnuo i
rukom i fesom. Dopala se ona njemu jo jesenas uz ljutilje kod Bajrica punica, pa
on odonda. kad god je vidi ili cuje, ne moze da bude miran. Cuo to i stari Sejno pa
mu nije bilo pravo. Rekao zeni Hafi, neka kaze sinu, da se okani corava posla.
- Bolje je da mu ti to rekne - kaze Sejno - jer on tebe uvijek prije poslua nego
mene. Reci mu, dok se ja nisam umijeo, jer ce biti zlo. Baka ti corava posla kud je
momak ujolio! E ne mere to tako! Necu ja! Zna?! to ce ona meni? Prava gospojica
- samo se zna proetati do luga i nabrati cvijeca, pa hajde otkud je i dola. A ide cura
ko bajagi svaki dan u Podobrijez. I, ne prai! Vec ti reci sinu, dok mu ja nisam reko.
Necu ja kako on hoce. Necu ja gospojicu za snahu, ja hocu radnika! Znate li vi to?!
Rad-ni-ka-a! A to se on duri za njom i benavi ko luda, to meni nije stalo. Reci ti
njemu! Zna?! ta fali Fati Mula-Jusufovoj? I lijepa, i kucanica i, to je glavno, radina
cura ko mrav. Kad si ti vidjela kopace kod Mula-Jusufa da su bez nje? Kad, pitam ja

tebe? A kad si vidjela gospojicu Hanifu da je uzela za motiku? He-he, necu ja


eprtljanja, ne, otvoreno vam kazem. Cast Omeru i cijeloj njegovoj kuci, cestiti su i
bogati, a Boga mi su i rzli i obrazli, ali ne znam ja na koga se metnu ta curetina. Eh,
da je ona ko Fata Mula-Jusufova, ne bih ja reko nita. Ama ja ne trpim gospotije, ne
trpim, ja hocu da se u mene radi, reci ti to njemu odmah kad se vrati! Jesi li cula?
Hah?!
Stara se Hata samo poklopila pa ko zalivena. Ne zna ona ni ta bi drugo! Dva je
momcica tek prije godinu zajedno pokopala i na drugi svijet otpremila, pa joj je
Selman jo vie za srce prirastao. Pustila bi ona njemu na volju sve, i neka radi kako
god hoce, ali eto ta kaze on - otac njegov. A ona zna da on ne poputa nigdje pa ma
kako zadro. Posluati mora, to je najobicnije ali kako da ucvili svog jedinca! Kako bi
to ona mogla, kad ga voli i odvie. Znala je ona da njezin Selman najvoli zapjevati
kad vidi da ide Hanifa Omerova i da najvoli proci pokraj Omerove kuce. Mislila je:
djeca, Boze dragi, pa nek se vole, i mi smo bili ko i oni. A eto on, Sejno, otac njegov,
pa nece tako, i gotovo je. Briga njega ko se voli, ko se ne voli! On je obecao MulaJusufu jo bogzna kad da ce biti prijatelji, pa mu se to i sad hoce.
- A to ti to tako odjednom? - procijedi ona odnekle i kao da se zarece. Nije lijepo,
misli ona, svadati se sa covjekom, ali eto ona se ni ne svadja, vec samo pita.
- He-he-e, znao sam ja da ce ti tako, znao! Ama ba kad hoce, pa nek bude, cuj jo
jednom. Znam ja da ti njega voli, pa i pravo je. Volim ga i ja, jer mi je sin. Dijete je
moje ko i tvoje, je l' de?! Ali zar ja nemam pravo nad onim to sam svojim znojem
othranio!? Reci, zar nemam?! Imam koliko i ti, ako ne i vie. Pa zar moze on da radi
drugacije nego to ja hocu? Zar se to smije? Evo ja hocu ovako ko to rekoh, a ti ako
hoce nekako drukcije, pa dobro, da vidim cija ce biti starija!
- Pa, Sejno, ja to samo onako, a ti se odmah ljuti, nisam ja mislila to ba - izvijala se
stara Hafa, jer ona je htjela, ako se moze, togod lijepo i polako, a ako ne moze, ne
moze, pa dace Bog i bolje.
- Ma ne ljutim se ja, ali ti meni nekako ko da uruje sa sinom. Zato ne bi bilo kako
ja hocu? Ja necu da on trckara za Hanifom, vec hocu da ode malo Fati, pa smo
gotovi. A ne mora ni da ode, nek mi samo kaze: babo, ja hocu da se zenim - i
svreno je. Ja sam rekao Mula-Jusufu da cemo se sprijateljiti. Ama ja vidim, on meni
vrda nekud okolo - naokolo! E ne mere, ne dam ja tako!
- More bit' se djeca vole, Sejno, pa ta ce im, grehota bi ih bilo rastavljati...
- Opet ti... grehota! Haman si sjedila na uima, kad sam ja govorio? Kazem ti: ja
necu da mi snaha bude gospojica, vec ja hocu radnika u kucu, je si li sad cula? Eto ti
kratko i jasno. I dosta sad! Ako mu ti nece da kaze, kazacu mu ja, pa nek pisne - ja
sam mu otac!
- Nemoj ti, nemoj, ja cu - ushitrila se Hafa. Voli ona da to lijepo prodje, nego da bude
jo galame u kuci.
Sejno je svojeglav. Naucio je da ga sluaju i da bude sve onako kako on hoce. I otac
mu je bio takav, pa ni on nece drugacije. Kucio je stari Mustafa pedeset godina za
njega i za drugog sina Ahmu, a kad je Ahmo poginuo na Savi bijuci se za volove koje
su mu bili otjerali prijeko, ostade sve to Sejni. I on bi sada prije sam sebi kidisao
nego da se to pocne krnjiti i raznositi. Voli on da vidi kako se to sve iri nego kako
opada. Kad mu umrijee Bego i Suljo, njemu ne bi lako, bio je on vec odredio kako ce
drugog ljeta da gradi vecu kucu i da ih svu trojicu za radom i zeni. Ovako sada ima
jedinca Selmana, pa ga mora dobro da odomi i ozeni kako bi kuca ostala po starom. I

on kad se zenio i trazio zenu, gledao je koga ce. Pa i svi ostali gledaju na to, a i
gledali su. I njemu je njegov otac rekao: ovo je cura za tebe, ja hocu da mi ona bude
snaha - i bilo je tako. Sjeca se on svega toga i zna zato to sve treba tako, pa i on
hoce da i njegov Selman ucini to isto ko i svi drugi. A ako nece milom, hoce silom, jer
je on njega othranio. Mula-Jusufovi su i na dobru glasu i stari su od pamtivijeka. A
cura je ba ko zlatna jabuka! ta to ima tako na toj Omerovoj Hanifi to zapinje za
oko? U to je to njegov Selman zadro oci? Boga mi, ko da je sultanija. Ali lako cemo
za to! Isprai, dijete, tur isprai, da te glava ne zaboli kad ga ja stanem ispraivati!
Tako je to, brate, ni pet ni est! Ko je to jo vidio da djecurlija radi kako joj je volja.
Ne moze to drugacije nego to stariji hoce, ne! Zar da svijet prije reda poleti
tumbe!? E ne ide to, dragi, ne ide!
Time se stari Sejno mucio do navece.
Selman je podvece bio sav sretan. Kad se vracao kuci s kopacima, stigao ga ispod
Bajrica kuca mali Huso i dao mu kitu jagoda.
- Rekla seka da ce te cekati.
Selman je uzeo jagode i nije znao da kaze ni rijeci. Nije znao ni da pita. Mali Huso je
nestao u sokaku. Otkud ovoliko srece? Srce mu je postalo veliko i teko, a on se ipak
osjetio kao s krilima prhak i sam sebi drag ko dijete. Kopaci izmakli, a on razvukao
polako za njima. Zapjevao bi od nekog milja. Poljubio bi se sa svakim i zagrlio bi
najcrnjeg Ciganina. Ceka ga eto ona! Ah, da - on se istom sada prisjetio da ne zna
nita vie nego to da ga ona ceka. A gdje? A kada? Toga se ipak brzo otreso. Glavno
je da ga ceka i da mu je bar neto porucila. Pa i jagode mu eto poslala. O, mnogo je
ona njemu dobra! Zapjevace on odsad uvijek kad-god vidi da ona ide. To je, istina, i
dosada radio, ali odsad ce mnogo ljepe i da pjeva, i da gleda za njom, i da joj vie i
ljepe rekne. O, ta bi on njoj sve trebao da kaze! Nocas kazace joj da mu srce silno
zakuca kad nju vidi, kazace joj da nju jedinu najvoli da cuje i da joj govori - eto, to ce
on njoj sve kazati.
Tako je on doao do kuce, tako je i vecerao i poneto sa svakim razgovarao i bio
posve van sebe i van njih. Otac je najmanje govorio, gotovo nita, a bio je
mrzovoljast cijelo vrijeme. Selman to nije primijetio. Nije opazio ni materino
pogledanje ispod oka, ni njenu zabrinutost. Ona je najvie veceras primijetila koliko
je on daleko sam sa sobom. Poslije vecere doapne joj Selman.
- Ja odoh malo hodati...
Ona je htjela neto da kaze, ali se suzdrzala. Htjela ga je i da pomiluje, ali ko da se je
bojala. Kad je naiao preko avlije, viknu Sejno sa cardaka:
- Eh-e-e, hajirlija, kuda, kuda?
- Io bih, babo, malo prohodati - uneprilici se on.
Sejno je zajedljiv. Zna on da mu mati nije nita govorila, dok se on tako mirno podigo
u hodanje. Kad mu je Selman jo u oci kazao da ide malo prohodati, njemu se to
ucini kao prkos i on umalo da ne djipi i ne podviknu. Ali se neto stia i samo
postade zajedljiviji.

- A ne bi li babo tvoj smio znati kud ce ti to prohodati - procijedio je on s jetkim


smjekanjem.
- Uz sokak, babo, malo. - Selman je jo smeteniji. Nije njegov otac nikad dosad bio
taki, pa je njemu posve zacudo otkuda sad to najednom. I ta bi mu odgovorio,kad
tako pita. Pogotovu kad se takom pitanju nije ni nadao.
- Uz sokak, uz sokak, pa do Omerove Hanife! Je li, sine, zar tako? Eh-eh, kako je i ova
dananja mladez! Pa jo na moje oci?! Hah? U kucu pa pod jorgan'. Jesi li cuo?! Hajd!
- Ovo zadnje je rekao tvrdo i ljuto.
Oko Selmana sve poletilo uokrug. U kovitlac! On vidi i kucu, i hudzeru, i ko, i kola, i
koare, i cijelu bacu iza kuce, i trenju kraj kapije. Sve se to povezalo kao teke
okovane verige pa prede ko mlinsko kolo. On je sredina! Pruza ruke da se odrzi, da
ne propane kroz neku rupu, da se ne zadavi... Vidi oca na prozoru, uklijetio obje
ruke negdje unutra u sobu, pa kao da urla, zavija, vriti. On se u svemu ne snalazi.
Glava mu je kao bubanj, po kojem bubnjaju krupna zrna to padaju kroz ko u
mlinsko kolo. On je rupa tog kola. Kroz njegovu se veliku glavu drobi danas. sve. A
cijela je avlija mlinski kamen, tezak ko mora. Negdje na kraju kamena je njegov otac
uklijetenih ruku i razjapljenih usta. On se napokon srozao. Nije cuo ni kako je mati
jecala, ni kako ga je milovala i oblagala mokrim krpama - nita nije cuo.
Ujutro mu mati nije dala da ide u Podobrijez. Cinio joj se posve oronuo i prestravljen.
On ju je pitao:
- Majko, je li ko pito za me?...
Ona nije znala odgovoriti. Gladila ga je po glavi ko malo mace i kao da ga je htjela
utjeiti pred necim stranim. Zao joj je bilo. Zato se sve to moralo desiti ba njemu,
njenu jedincu? Zato je on ba morao da trpi...
- Sine dragi, nece babo ni da cuje za Hanifu. Nece on, kaze, da mu ona bude snaha,
pa makar ne imao ni tebe! ta cu s tobom, dragi Selmane? ta ce, dragi sine? Da si
samo cuo ta je meni izgovorio jucer!
Selman se prisjetio svega, bilo mu je jasno sve. I ono zato ga je otac jucer vratio u
kucu, i zato je galamio i na njega i na mater, i zato je mati sad kraj njega - sve on
sada zna. Sve mu je postalo u tren jasno. Eto, njegov otac nece nje, njegove Hanife,
za snahu, i to sad! Zato se on i posprdnuo sinoc kad je rekao: Uz sokak, uz sokak,
pa do Omerove Hanife.
Kao daje zapao u neku tupost. Oci mu se usadile na stropu ko dvije svijece, pa
ukoceno tinjaju. Mati se zacudila kad je on rekao:
- Reci mu da necu ni ja Fate Mula-Jusufove - ovo je reko malo razvuceno. Stari Sejno
se odjedared ko duh stvorio u sobi. Opet se smjekao ko i sinoc.
- Daj da i babo cuje ta sin s majkom razgovara - rekao je on toboze dobrovoljasto.
- Necu ni ja Fate Mula-Jusufove, babo - nadnaravnim je mirom rekao Selman.
- to to, sine? - Sejno je jo mirniji. Naduravaju se ko ce biti ravnoduniji.
- Ti, babo, nece Hanife Omerove, ja necu Fate Mula-Jusufove, zar pravo? - Selmanu
je udarila crven u lice - od jada ili od stida, tko zna.

Sejno se borio... ili planuti, ili ostati miran. Ali kako da bude miran? Kako da slua to
sve? Zar on, mozda, nije gospodar u ovoj kuci! Nije li on sve ovo ucuvao i proirio?
A kome? Zar ovom ovdje, to ga pod starost hoce da izjeda - da mu kozu podgriza?
Ne, ne, sto puta ne...! planuo je.
- E, sine, nesine, ne imo te ja kad si taki! Ali cuj dobro! Tako mi velikog Allaha i tako
mi dina i imana, ako ti nece kako ja hocu, svijet ce upamtiti neto strano! Golemo
se ja zakleti Allahom, ali imaj na umu, to ti tvoj babo kaze. Allah te je stvorio,
njegov si, a ja sam te rodio, i moj si. Upamti: Allah te je stvorio, a ja cu te rastvoriti! U tome je bilo nekog tekog, olovnog patosa. Sejno je iza toga zalupio sobnim
vratima i otio u svoju sobu. Hafa je plakala ko da je neko mrtav.
- Otac ce me ubit... pa ubio bi me i kad bih uzeo Fatu za zenu - izgovarao Selman
nekim zategnutim rezonovanjem i kao za se. Mater je pogledao i reko:
- Mozda ce, mati, plakati i poslije vie...
Sve je odjedared poprimilo neku tromu tajanstvenost, neku gvozdenu tezinu i
tjesnocu. Hafa nije dosad nikad tako teko plakala. Selmu je ispracala i u vojsku pa
nije tako plakala, a lani je eto ukopala dvojicu, pa ni po zalbe... A danas?!
Selmo je gledao kroz prozor niz sokak i niz bace. Daleko dole su zita istom za
kopanje, i kopaci u njima, a jo mnogo dalje negdje u poljima i vrbacima je Sava. On
je izgubio oci negdje u suncu, pa ili je mislio ili nije.
Kroz sokake pronose djevojke uzine u polja.
I pjevaju...
To mjesto mujezina one oglauju podne.

II
Pod jesen u Pozarikama miriu punice po suhim ljivama. Po bacama hihocu
momci i cvalikaju motkama. Djevojke su najzrelije uz ljive. I najobjesnije. Zapjeva
pogdjeko kroz sokak, a one sve udare u vrisku. Kad se momci podvece kupe oko
punica, onda se one sakrivaju iza drveca i aikuju.
-

Esma, ti si moj sevdah - kaze Mujo Esmin svojoj curi.


I ti si moj sevdah, Mujo - stidi se Esma, a ne zna ta bi drugo rekla.
Esma, hoce li poci za me? - pita Mujo.
Hocu, Mujo, ako dadne majka - opet se stidi Esma i kradom pogleda na njega.
A ako ne dadne majka?

Esma ne zna odgovoriti. Plete prstima i gleda u zemlju.


- Ja cu te oteti, Esma - zapocinje Mujo opet. Ona jo uvijek uti. Rekla bi mu togod,
ali ne zna. Stidna je.

- Jesi li cula, Esma, ta je uradio Sejnin Selman s Hanifom? Onako cu i ja - cuje li?
Samo ako te majka ne dadne...
- Pa on nju sad mora uzeti, Mujo - otpovrce Esma, a sva se zazarila...
- Pa i ja cu tebe uzeti, ja te moram uzeti, druge necu, pa nek sav svijet pocrka uvjerljivo apce Mujo.
- Ako majka dadne, Mujo...
Tako se kraj svake ljive vole po dvoje.

***
Otkako se ono Selmanu otac zaprijetio, prola su puna tri mjeseca - i vie. Selman je
u pocetku bio ko izgubljen, a poslije opet krenuo po svom. Kad se sukobio s ocem,
rekao je:
- ta ja mogu, babo, kad je volim? Ne mogu bez nje ni sahata jednog, moram da je
vidim, moram i gotovo je...
- A kad ja kazem da ne smije... da nece!
- Hocu! Moram - kao da je podviknuo Selman. Sejno planuo, pa k pecen... gori.
- Zar meni u lice!? Meni!? Ba tako! Je li, hajduce... ba tako... ?! E, nece, sine, ne!
Babo se jedanput zakune samo! Upamti i sjeti se ta sam i ja proljetos reko...
Kad je Sejno otiao punicama, otiao je i Selman. Znali su oni obojica samo to da
nece popustiti nijedan, pa puklo kud puklo.
- Ne zeli covjek sam sebi dobro, pa crkni. Govorio ne govorio, ne hasni, on zadro k
vo. E, popustice ti, juncino, ili ce se svijet nad nama zaprepastiti. Necu ja bolan da
bude drukcije, pa makar ne bilo nikako. Necu ja gospojica u kuci, pa nek iz njih
trostruko sunce sja! Ili ce on meni neto cestito dovesti u kucu, ili nece ni to on
misli. Necu ja parada, ja hocu radnika, rad-ni-ka...
Tako je Sejno uvijek od punice do punice odlucivo. A momci to beru ljive
pogledavali za njim. Znali su oni sve. Govori se vec od proljeca po selu samo o tome
i svako radoznalo ceka kako ce se to svriti. Znaju oni i starog Sejnu, a znaju mu i
sina Selmana kakav je. Nisu oni jedanput samo s njime bili na kosidbi. Znadu oni da
on poteze za trojicu najjacih.
- Nocas je kod Karaca kolo pred punicom - oglauje Zejnil, jedra momcina.
- Hocemo li? - pita neko, a svi beru, samo Mujo cvalika.
- Jata, jata vec hocemo - udobrovoljavaju se ostali.
- A to si ti zanijemio, Mujo, ti, haman, ko da nece? - izaziva netko.
- Kud bi on vec Esmi...
- Ne diraj u rodicu - smije se Zejnil.
- Rodicu u malu sobicu, pa na srednju podnicu...
- Jezik za zube, pasji sinovi - trgo se Mujo i ne cvalika vie.
-Uha-a i... i...! - izaziva Halil i opet se podsmjehuje. On uvijek tako.

Mujo, pobjesnio, pa dvaput poskocio, a nad Halilovim ledjima zviznula motka i pukla.
On se uvio ko zmija. A kad se Mujo izmakao, Halil podvrisnuo, icupao nozic iza pasa
pa srnuo na njega. Neko viknuo:
- Ne daj!
- Ubode... drzi!
Zejnil priskocio i u golu ruku docekao noz. Opet oni brali ko da nije nita ni bilo, a
Zejnil psovo obadvojicu...
Veceras ce oni svi opet ko najbolji drugovi kod Karacove punice da poigraju i da
zapjevaju. I Mujo ce s njima, jer je rekla i Esma da ce doci. Rekla je i da nece nikoga
biti s njom od njezinih, pa ce je on voditi i kuci. Zato je njemu sve dosadno, pa
najvoli da uti i da prebire u mislima kako ce joj nocas tepati.
Kad je doao Selman s vecerom, oni su vec bili nastrli i podlozili, pa samo cekaju.
Zejnil pita:
- Hoce li, Selmo, iz gornje punice naci Karacu?
- Kazu da hoce - zamiljeno ce on.
- A ti?! - utrci se Halil.
Selman samo odmahne. Ko zna ta bi on? On ne zna ni kud bi sam sa sobom. Nije ni
sinoc bio kod Hanife, pa ne zna ni hoce li ona doci. On ce cekati. Ako dodje... samo
ako dodje... Ne moze on vie ovako! Nek se ljute svi, neka ga odmah oceraju, neka
ga otac i ubije, ko to se prijeti, neka, samo on vie nece ovako... ne moze. Samo
ako dodje... pa nek prica svijet, onda ce bar ili pristati, ili nek ucini to se zaprijetio!
Ovako se on vec od jutros odlucuje...
- Svijet ce pricati pa ce i prestati, a ona ce mi biti zena ili... - pocinjao on iznova po
stoti put - samo ako dodje...
Stoji on pred punicom pa zove Zejnila i pita da se ne cuje do drugih.
- Zejnile, brate, hoce li mi biti na ruci? Zejnil gleda, pa ko da sluti o cemu se radi.
- Hocu, brate, hocu, ti samo malim prstom, a ja cu cijelom akom...
- Samo ako ustreba.
- ...Ne boj se, da ih je... ih bolan! - On je stari mejdandzija. Koliko je cura oteo i koliko
je kolaca prelomio!
- Necemo mi nju odmah voditi - priginje se Selman njemu u uho.
- Ne brini, znam ja kako to ide!
Kad je poao uz bacu, opet je odlucivao.
- Eto, sve je gotovo pa ili... ili... Eh, babo, babo, neka ti, neka... Samo ako ona
dodje...

***

Vec rano poslije vecere cilicu argije kroz sve sokake i poneko pripijeva. Momci iz
Sejninih punica idu svi zajedno. Halil se zagrlio s Begom pa pustio Muju preda se i
pjevui:
- Od sevdaha, Mujo,
goreg jada nema-a...
Mujo bi ga razvukao pa da sve zazvoni, ali nece da se svadjaju. A svi znaju da je Halil
objeenjak. Zejnil ga drugacije i ne zove vec - objeenjacee!, i svi znaju koga se to
tice.
U Karaca se trese pola bace. Udara neko igracicu, a momci se hvataju za rupce to
im pruzaju djevojke. Mujo je do Esme. Zejnil se negdje iroko smije. Bego Mehin sve
u blizini Muje. Pricaju da i on pomalo voli Esmu. Svaka djevojka ima po dva rupca, pa
jedan pruzi desno, a drugi lijevo. Hanifa je neto kasnije dola s malim Husom, a
Selman odmah poslije njih kroz istu bacu. Igraju svi redom. I Hanifa igra, samo je
Selman negdje postrance. U punici neko pjeva i cvrlji pecenke. Kad kolo prestane,
onda se djevojke zbiju pred punicu u jednu hrpu, a momci malo podalje u drugu, pa
tako dobacuju jedni drugima. Halil cijelu vecer izaziva Sibovcane.
- Ne damo mi naih cura u bare... Zejnil ga izvukao na stranu pa prodrmao.
- Smiri se, izudarace te kad ode u Sibovce...
On se ne boji.
Opet zaigrae. Sad Mujo argija. Zejnil igra do rodice Esme. Mujo voli i to nego da
Bego dodje do nje. I Hanifa je do Zejnila. Potpurila se pa ko jagoda. Njedra joj hoce
da prsnu, a noge ko u srne. Selman to sve vidi. On se odlucuje... ili... ili... i... negdje
neko ciknuo, a neto puklo... Nastao mrak. Selman, sunuo u kolo ko zrno. Vriska...
Cika... Zvizga. Niz ljivik sve zaprailo. Halil negdje u dnu podvikuje. Mujo cikti za
Begom... Najednom neko iznio glavnju iz punice. Selman izdigo Hanifu i izljubio.
Opet neko zavritao, a Zejnil podviknuo uz bacu sa Selmanom...
Sutradan je Zejnil oteo pusku od Sejne. Htio on da puca za Selmanom. Selman
pobjegao niz bace u donju punicu. Stara se Hafa objesila o Sejnu pa plakala i
molila.
Momci su cvalikali i brali ko i juce.
Zejnilu ne daju od kuce. On je sa Sejnom. Selman je po bacama i oko punica. Po
Pozarikama se prica kako je on izljubio Omerovu Hanifu. Momci se nasladjivali. Svaki
to spominjo svojoj curi pod ljivom. Negdje zene govorile.
- Uh, draga, okaljo curi obraz...
- Sad je mora uzeti - dodavao neko.
- Pa on je tako i htio - dopunjavali drugi.
I sve tako redom.

Omerovi kod kuce cekali proevinu. Znaju da do toga mora doci. Nije im drago to se
ba tako desilo, ali ta bi sada! Hanifa samo oko kuce i oko punice. Voli ona svog
Selmana - svejedno.

***
Jedne veceri Sejnini momci podlozie i nastrijee pa odoe s Mujom Esminim po
Esmu. Mati ju je obecala proscima drage volje, pa sad je dovode. Stari se Esmo
razrakolio. Njegova je kuca odmah u drugoj baci. Po Pozarikama udaraju argije...
nocas ce biti kolo u Esminoj baci. Kad god se neko zeni, djevojkama su srca cudno
nemirna. Halil se pretrgo pjevajuci...
- Od sevdaha, Mujo,
goreg jada nema-a...
Mujo se vie ne ljuti. Od nocas je cura njegova - Esma je njegova, pa neka crknu.
Zejnil je doveo na cestitku i Sejnu i Selmana. Sad su svi znali da ce i oni koji dan po
curu. Selman ce nocas sa Zejnilom da probije zemlju igrajuci. Zao mu samo to ga
Hanifa nece vidjeti.
- Nije lijepo - kaze ona njemu - da isproene cure dolaze u kolo...

***
Po kucama pred svatove biva ko da su sve stvari od zlata. Ko da se sve unaprijed
raduju. Kod Sejne su pokupovali sve to treba za mladu. Odredili da ce po curu u
drugi petak - ravno za devet dana. Hafa je sva ko izvan sebe. Po cijele dane trci iz
sobe u sobu, a ni sama ne zna ta bi otpocela. Da joj nije Dzehve Eminove, niti bi se
ta uradilo, ni nita. Ovako je ona sve tenta.
- De, draga Hafo, ovaj bocaluk ovako, a ovaj ovako... ah zene, ta ti je, draga, ko da
si sila s pameti...
A ona se samo nasmije pa ko da bi rekla:
- Eh, draga moja, da ti zeni jedinca, ne bi znala ni ko ja!
Sejno, zacudo, postao posve drugi covjek. Zejnil je uvijek s njime, i kad obilaze
punice. Selman ne voli da govori s njim. Jednom poceo neto o svadbi, a Sejno
samo uti pa uti. Selmana radi toga zazeblo. Potuzio se Zejnilu, a on mu odgovorio:
- I ja ne znam, ta mu je, samo uti pa uti... Jucer Halil prevrnuo citavu ljesu kad
smo pribjerali, a on samo gleda, pa ni bijele. A gdje bi on to prije outio!
Selman ide svaku vecer Hanifi pod pendzer.

- Selmane, kad ce drugi petak? - zapocinje ona prva.


- Da zna, Hanko, kako se i meni oteglo - odgovara on pa proturi ruke kroz demire i
pomiluje je. Ona vie ni ne brani. Selman joj ne smije da govori za oca nita. Dosta
je, misli on, to se ga ja bojim i to strahujem da mu ta ne dune u glavu.
- Ko ce biti, Selmo, djever i djeverua? - pita ona opet.
- Pa ko ce drugi vec Zejnil i Mujina Esma - njemu ko da nije do ovakvog razgovora.
Kako bi on volio da moze sad odmah da je digne u narucaj i da odleti ko vjetar
daleko, daleko...
Najposlije doao i petak. Hafa svu noc ruzno snila. Zato, kad je jutros poo Selman s
ocem u grad, ona ga poljubila i pomilovala.
Istom blizu grada progovorio Sejno.
- Sine, zar ce ti ba nocas po djevojku? U Selmana izletile oci. Osjetio kao da
propada, da se rui, rui... Ne zna ni kad je rekao.
- Hocu.
U Sejni kao da se rodila divljina. Pocrnio od krvi ko pd zifta i poletio u korica ogradu.
Selman samo vidio gdje otac cupa kolac i cuo gdje govori:
- Ja sam se golemo zakleo...
A kad se dao u bijeg, cuo je da otac vice i kune to ga je rodio.
Mati se zaprepastila kad ga je vidjela. On je zaplakao i zagrlio je.
- Majko draga, on je poludio... zar da se bijem s ocem... ne mogu u... a on mene hoce
da ubije...
Zalili se obadvoje. A kad je doao Zejnil i rekao da ga otac trazi s kocem oko punica,
rekao je materi:
- Majko, kazi Hanifi da cu se vratiti kad ne imadnem vie oca, i da cu je uzeti ako ne
podje za drugog... Vie nije mogao ni rijeci. Zaguio se i izletio sa Zejnilom. Kad su
bili u Podobrijezi, zapjevali su da cuje Hanifa i da se poraduje...

III
Kad se ljive izvoze, amacka je pijaca puna Pozaricana. Po cijele noci kripe
Hasicem nepodmazana volovska kola, a momci pjevue i zavijaju kroz sva polja. Kad
jutrom stovare u gazda Cedinu magazu ili pred cika Jovin podrum, metnu pred
volove travu, pa odu Ahmi indri da popiju koji cokanj. Kod Ahme svira apcanin
Pajo, pa Meho Bajric naredi, da mu za deset dinara sviraju becarca, a oni svi
pobenave i pocinju da lupaju cokanje. Ozenio se Meho u pretproli petak, pa ga
mladozenjski azginluk jo nije popustio. Dao mu Omer svoju Hanifu, poto je opsovo
Sejni Hanicu i oca i majku, i nazvao i njega i Selmana lopovima. Sejno ga vrebao dva

dana oko punica i htio da ga zakolje ko jarca.... Za Selmana culi da negdje


prijeko tovari sa Zejnilom lepove i da tako zivi...
Bajrici su i prije namjeravali da se dokopaju (tako su oni govorili) Hanife i da je
dovedu za Mehu.
- Lako bih ja nju naucio na rad - govorio stari Dedo svojoj zeni - imetak je to, zenska
glavo, po srijedi, a onajejedinica... a i lijepa, znam da nece ni naem cavkunu biti
krivo - oblizuje se on ko macak kad cuje to za nju.
- Ne fali to je nju Selman podero - opet ce Dedo - nije je obecastio, a ta nas briga
ta ce svijet landrati.
Tako se sve i zbilo. Stari je Omer dao, i sad ce skoro petnaest dana kako je ona
Mehina zena...
- Deder, Pajo, onu...
- Nosi Meho svilene obojke - narucuje Ibro, momak Mehin. S Mehom idu uvijek po
dvojica -Ibro i Alija.
Pajo zadio deset dinara za gudalo pa zacvilio. Ibro i Alija cikte. Meho se rastapa, vadi
i on banku i baca na Paju. Probekrijao se, eto, kako ga ozenie...
Na drugom kraju su Sejnini momci zasjeli za dva stola. Oni su jutros dotjerali petera
kola ljiva. Halilu nekud krivo to se Meho tako duri... pobio bi se on s njima sada.
Gurka Begu i nagovara ga:
- Hocemo li ih... jaci smo nas petorica od njih trojice...
Bego kao da ne bi, a Halil hoce da iskoci iz koze. Sve se pipa oko pasa. Eh, kako bi
on sada vrisnuo. Zove:
- indro, daj jo poloku...! indro hoce da poleti. Vidi da ce danas biti pazara.
Pajo zasvirao nekakvu igracicu, a Halil dipio i potegao Begu.On mora da se nekako
istrese kad ga poduzme. I zapjevao bi, i zadimuo bi, i pobio bi se. Vidio on da je
Meho htio da poigra, pa skocio ko uz inad. Samo ako ta rekne, ili ako htjedne da se
uhvati u kolo... eh, alaj ce da se prai! Ne moze on njega ocima da vidi otkako se
ozenio Selmanovom Hanifom.
- Kako moze Selman da pregori pa da ne dodje da ih sve pobije - govorio on kad je u
Mehe bila svadba! Alaj bih ja tu krizo sve po redu... a najprije starog mrcinu,
svejedno da mi je stoput otac, a ne jedanput!
I sada, eto, on jedva ceka nece li kogod da neto lane, pa bi bilo trke. Igra on a sve
zirka na Mehin sto. Meho neto sa svojim doaptava. Halil usitnio pa ne moze da ne
dirne.
- apni, apni, aputalo - a sve u taktu.
Mehini ko da nisu culi. Prestao i Pajo, i opet svi pili cokanj po cokanj.

Kad je jesensko podne vedro, onda je sunce teko ko istaljeno olovo. Ulicama
glavinjaju ljudi ko od suncanice, a podvece i oko podne su mehane na savskom bajru
ko konice. lepari se tu odmaraju i pomalo piju. Selman i Zejnil vec mjesec dana
rade na Smailbegovica lepovima. Cudno je kako se Selman priucio ovakovu radu.
Zejnil ga ne ostavlja jer ga voli vie nego brata. Odrastao je on kod Sejne u najmu.
Ne govore nikad o kuci. Neki dan culi oni od Hakibegova momka Alje da se Hanifa
udala... Nisu opet nita rekli. Selman samo pobijelio i zadrhtao. Zao mu bilo zaplakao bi! Podvece isti dan otiao sa Zejnilom u indrinu mehanu pa se napio do
iznemoglosti - od derta.
I danas su oni ko i obicno poli u mehanu da malo odsjede dok ne bude opet vrijeme
za rad. Nize mehane zastao Selman i gledao po kolima.
- Zejnile, jesu li tebi poznati oni volovi? - pita on.
Zejnil zagleda.
- Pa, brate, to su nai... eno rogonje i aronje... evo i malih - Zejnil ko da je
podjetinjio. Prio pa tapa i tepa svakome. I Selmanu nekud tegotno. Zna - sada ce
se naci s momcima i oni ce mu opet da pricaju kako se Hanifa udala. Kako ce on
opet da outi? A ta bi im rekao drugo? Udala se pa udala, a bogzna, mozda su je i
prisilili... Samo za koga, za koga, to on ne zna,a mozda bi i htio to da cuje - kome su
se to oni usudili da dadu njegovu Hanifu... i ko je nju smio da uzme...
Iz mehane se cuje Pajino cemane, i neko vriti. On zovne Zejnila da unidju.
- Da je ona moja cura, ja bih tebe bolan onu noc iskrizo - prijetio Halil - evo ovim bih
te evo -digo noz pa pokazuje... Dobrano se ponapio, pa ne moze da otrpi a da se ne
pobije. indro se dva-triput nagonio da ga primiri. Meho se savladava. Baci opet Paji
banku i rekne, da zasvira kolo.
- Ne dam ja igrati...! - viknu Halil.
- Kome?
- Tebi - rastegnuo Halil jo prkosnije i zavitlao poloku o Mehin sto... Soba se pretvorila
u tresak... stolice i stolovi poletjeli. Svaki se prihvatio za noz.
- Selmo, brate, ovo je zbog tvoje cure - viknuo Halil kad je ugledao Selmana i Zejnila
na vratima. Pred Selmanom se zamutilo - u tren mu postalo jasno sve. Vidi Mehu
Bajrica s nozem, vidi Aliju i Ibru, vidi i svoje...
- Da okajem za sve!... - munulo mu glavom i on se u mah maio za pas i ciknuo...
Ko da se uzvitlao tezak mesnat lanac - samo po neko se zaljulja i sroza, pa se opet
digne i izmahuje. Pajini poskakali kroz prozore. I Halil, i Zejnil, i Selman uronuli pa se
samo cuje gdje neko zastenje...
- Po zandare, ljudi, isklae se - vicu. Na vrata se Meho i Selman jedan za drugim
srozali i poplaili svijet.
Preko njih i kroz prozore skakali i ostali s nozevima... sve jedan za drugim... krvavi.

Dova pod carskim tresnjama


Na Rudini probijaju Rudinci kriljeve i nabijaju pune proboje baruta, pa se izmicu i
potpaljuju. Niz stranu zatreti k da se zemlje provaljuju. Oni zajau u grebenje pa
razrogace oci, a kriljevi drobe do u prosjel.
- Ne d'o Bog dragi nikome da ga prignjeci...
- Za poso, za poso... ta sad iznivlja!? - to momculjke nagoni Muca Merdanov, jer on
ne voli svakake razgovore.
Nad brdima se svi oblaci sasuili i obijelili pa ih nekud ponestalo. Ostalo poslije njih
nebo golemo i daleko, dalje nego ikad. kriljevi po Rudini usjali k taljevina.
Momcadija se prlji i kune kad god Muca vikne da se pribjegne. On potpaljuje redom
sve deset naboja. Kad u prosjelu zajazi, onda ce Muancani hajakati i privlaciti.
Dud - dam - uuu - u...
Hr - krrr - trsss - dzirr - krh - hrrr.
-

Ne d'o Bog dragi da koga pritisne...


Za poso, iljeguetine! - to njih opet prigoni Muca.
Ne d'o Bog ba...
Jah, jah...
Prikrpi, prikrpi... za iljak, ta iznivlja?!

Oni treskaju. Tvrdi su im kriljevi k peceni. A i ova ih ljetna vedrina spice. Eee, kako
je ljepa noc kad se prolazi ispod kevinih pendzera! - Tako oni pomalo proklinju, a
Hake Omerov za inat i suncu i svemu ohajkne...
-

Ohh - haa - ajhh!


Ohhaaa...
Zar moze, bolan?!
Ohh - haa - ajhh!
Blago meni... prikrpi, prikrpiii!
Ooao - ahhaa - ajh!

kriljevi trte i osjavaju. Oci ce zaboliti od vreline. Momacka se privijanja cuju bolje s
jutra i podvece.
U prosjelima se posvrtala zita. Zemlja se zapekla i orudila, a napukla na svakoj stazi.
Na Meraji pod Trenjama zemlja zazinula. Brdan se u vrbaku prosuio, pa Rudinci i ne
dogone goveda na pojila. Zapute se njihove djevojke cak na Hinjevac, pod Mehijine
vodenice. Kad nema Mehije, one se i kupaju - posve gole.
-

Pogorje se, vala, ljudi, pogorje!


Pogorje, vala, pogorje!
to to, pobogu Mula-Ahmo ne dovi!?
Ba, ba, to to!?
Eee, ne gori u njega, ne gori!

- Pa, ako, ako!?


Tako govore Rudinci, pa ako se i dvojica sastanu, makar. Nisu oni upamtili ovake
zege ni prije dvadeset godina. A evo ovog ljeta upeklo kao da je nebo progorjelo.
Nagovarali oni Mula-Ahmu da dovi pod Carskim trenjama, a on kao da ni cuo nije.
Pocinjali oni pred njim, a on se izmicao i kinjio.
-

Eee, ne gori u njega, ne gori!


Pa ako, ako, zar nije duzan?!
Jest, vala, i pred Bogom i pred ljudima!
I jest, i jest!
Grehota je, bolan, grehota... biti ucen a ne htjeti... e-eh!
Nece dzaba, ljudi, nece! To je to! Zar vi ne znate kaki su Mulaahmetovici?!
Skinucemo mi njemu ahmediju...
I treba... treba!
Jajjah!
Nema tu nita, nema!
Immaaa, ta nema... naceracemo mi njega, naceracemo!
Ih, bolan, gdje je to jo bilo!?
E, bice ovdje, ako nije nigdje bilo!
I treba... i treba!

Odlucivali Rudinci svakako, a Mula-Ahmo izbjegavao. Zna on koliko je tu i muke i


posla, pa opet ako kia ne pane, vikace oni na njega k na halu. I proklece oni njega,
taki su! A nece nikad htjeti za njim ni da klanjaju, ni da zapisuju kod njega, nece! To
on zna pa se zato i kinji. Dovi on, istina, i bez toga svako bozje jutro, ali eto kao da je
sve uzalud. Po Rudini gori i svrce, a Brdan presui posve. Eee, pa ili je to Bog dragi
naumio da kazni Rudince i da ih pogori, ili Mula-Ahmine dove nisu sahi!? To muci
Mula-Ahmu pa se on utrkljava k avetin i sanja svaku noc ruzno. Jutrom on dovi
prerano, pa sve dok se i sunce nad Polojem ne uika... A kad se vedrine uire, on se
utrklji i snezvjerava - zna on, jedno mora da jest: ili je Allah dzelleanuhu naumio da
pogori Rudince, ili njegova dova nije u Allaha dzeleanuhu sahi. Ee, ee, neto jest od
toga dvoga! Dobro, ako su Rudinci grijeni... ali da je on grijean!? Zato? On eto po
pet puta svaki dan klanja i fatiha! A nosi, bogme, i ahmediju... - Toga svega eto nije
razumijevao on, Mula-Ahmo, imam rudinski, pa radi toga se nije smio ni usuditi da
dovi pod Carskim trenjama, pred svijetom. Nije smio, jer ce ga i prokleti ako umah
ne okii... A Bog zna, Bog zna, neko je od njih grijean!
- Da dovimo, Mula Ahmo?! nagovara njega Avdija Zukin, a on kao da se prenjava.
- Ma vala... hjah!
- Nemoj, pobogu, Mula-Ahmo, tako... nemoj ako si mumin, pogorje nam ljetina!
- Ma, vala... Zna ta ja mislim, Avdija? Da Bog dragi nece ovako, ne bi mi ni gorili...
eto ti! Da Bog dragi nece, ne bi... jajjah! - To se Mula-Ahmo izvlaci i iskopava. Ee,
teko je, teko kad te ni Bog nece da cuje... jer vec si najveci grjenik na dunjaluku,
ili ni Bog za te ne zna... - ovo probija Mula-Ahmu k usijano gvozde, pa on, kad god
ga ko prizove, kao da se prenjava.
- Jajjah!
- to bi nas to, Mula-Ahmo, Bog dragi eto zaboravljo... aa? - Avdija je stara dobricina
pa ne moze ni pomisliti da je on negdje sagrijeio... pogotovo ne kod Boga, jer on ne
pamti da je propustio ijedan namaz, a preao je pedesetu poodavno.

- Jajjah! To samo Allah dzelleanuhu zna... i niko drugi, dragi moj! Jajjah!
Bivalo tako iz dana u dan, pa pridoao i Mladi petak i Rudinci svi prili Mramorju da
odzume. Bogu je najdraze, kazu, najdraze da mu klanja o Mladom petku. A eto, i
ove su ih zege pribrinule, pa oni svi kao zbenavljeni necim tekim... Kako ce samo
oni danas da se svim srcem pomole i odaminaju svaku Mujilovu! Doao je i MulaAhmo. Volio bi on da je moglo kakogod bez njega, ali ne moze, ne! Ko bi drugi
imamio da on ne dodje!? Njime od juce promuljuje neto teko k zakrvavljena
zemlja, pa on protmjava od slutnje... Cini se njemu ba posve da je on grjean i da
Bog zato nece da cuje njegove dove. I nije samo to mu se cini, vec on eto zna, zna!
Pa kako bi drugacije i bilo kad on eto svako ubogo jutro i dovi, i fatiha, pa svejedno.
Svejedno! E, nije niko drugi grijean, nije... osim njega! Ne spava on vec pune tri
noci, a samo prevrce Indzil i trazi... trazi... A kad sve isprevrce, vidi da nije ni naao
nita, a sjeti se da i ne zna ta je trazio. Zna on samo to da je grjean k najgori vlah
i da ga Bog dragi eto zato i ne cuje. Eh, eeh!
Okujisao Mujilo, a Rudinci usafili duge redove i uzmahnuli rukama pa se svezali po
pasu, svaki za se. Mula Ahmo imamio k i prije. Kad su zavrili, Mramorjem se uirilo
mnogo golemih amina:
- Aaammiiiinn!
- Aaammiiiinn!
- Aaammiiiinn!...
O podne pripece suncevina i ocima i mozgu, pa bi svako pokvasio glavu da ima
vode.
-

Ammaan ja rabbi... ammaan ja - rabbi!


Ovo se ne pamti, ljudi!
Pogorje se, pogorje!
Juce Omerdine kukuruske zagarile uz Brdan.
Jammi, bolan?!
Jest, dragi, jest!
Ostade se, pobogu, bez hrane!
Da dovimo, Mula-Ahmo!?
Ma vala...
Nemoj, pobogu, tako!
Hajd', Mula-Ahmo, hajd' - podgovara i Mujilo.
Pod Trenje, pod Trenje... evo niz Osoje!
I zene ce doci...
Ma, vala... pa de ti, Mujilo! to ne bi!?
Zato, brate, ti si i do sada!?
Ma, vala...
Nemojte, ljudi, pobogu tako!
Ma, vala...
ta... ma vala... ta?!
Zato si hodza?
Zato si imam?!
Jest, jest... zato, zato?!
Skini ahmediju!

- Skini, skini... i to ce ti!?


- Zar te nije stid, da te prigonimo... haa?!
- U dzehennem ce, bolan, u dzehennem! Mula-Ahmo se streava. Evo, oko njega se
ogungulilo, pa svako golemo zazine i vikne, i u svakoga je lice i modro, i crveno, i
tvrdo... Vidi on to pa i cuje i ne cuje, ali nita ne razumije. Ne razumije! Streava se
k u vjetruini, pa ne zna ni da progovori. A i ta bi progovorio kad ne razumije nita
od svega ovoga - ne cuje nita, vec vidi samo gdje svi redom guglaju i prijete...
unose se. I on bi zazinuo, ali...
- U dzehennem ce, bolan, u dzehennem! - zabije mu se Derviagina kletva u celo k
gvozdena cuskija. On zazine. Biva mu pomalo jasno i ta je ovo sve s njime.
- Ma vala... pa de, Mujilo, deh... de, tako ti velikog Allaha!
- Nece on, nece!
- Ti si i do sada, tiii!
Hoce eto oni da on dovi, jer je on i do sada to radio, pa misle da ce njegova opet biti
sahi...
-

Ti, tiii!
Ne mog-guu!
taaa - ah!?
Morrraa!!!
Ne...
Morrraa!

Gomila zagari! Svako od njih zna samo to i jedno - mora Mula-Ahmo doviti, pa
svreno! Oni ce ga rastrgati ako nece! Zar da se on Allahu dzelleanuhu nece
pokoriti... zato?! Iz sviju grla prolomi ko uiljen klin:
- Morraa!!!
Mula-Ahmo se proturi kroz sve njih i naze niz njive. Nosi njega neto krilato pa je k
najlaka perka... Nosi ga, nosi k vilenjaka, i on samo vidi pred sobom njive i njive, i
zna da mora i da treba da prhne preko sviju njih, daleko. Za sobom cuje guglanje k
tvrdu i potmulu grmljavinu, pa mu ledja progorijevaju od srkavosti... a. opet ga nosi
neto iz njega, nosi i nosi iz njive u njivu, dugo. Kad za njim prolomi jace, on ocuje i
posrne - u neto zivo, kocato, kljecato, jako...
Rudinci ga snesoe niz Osoje i sve pod Carske trenje. Zene cekale odavno s vodom i
s kamencicima. Kad se odovi, treba prosuti kamencice u vodu i cekati da okii.
Mula-Ahmo se ispravio i iskreno prema kibli, a rairio ruke. Svi to uradili za njim. I
zene.
S Rudine treti i kriljevi osjavaju kao da se je sunce okomilo i prosulo po njima. Nad
Brdima nebo preplavo i predaleko pa se dan uirio k nikad, Mula-Ahmo dovi glasno,
a svi za njim i ponavljaju i aminaju. Predao se eto i on nekoj novorodjenoj nadi od
straha, pa niti se predaje posve molitvi, niti ga ostvaljaju strahovi. Teko njemu ako
eto danas do mraka ne okii! To ga je Bog dragi i zaboravio i odbacio, a oni ce ga i
prokleti i... bogzna ta ce jo uraditi od njega! Eee, ee! Nije lako ni imam biti! Zgrijei
pred Bogom, zgrijeio si i pred svijetom, eee, ee! - Tako misli Mula-Ahmo, a dovi.

Svijet ga ponavlja i amina. Niz Meraju grgori. Tezak je i taj grgor kad je dan
nepomican i ukovan olovnom suncevinom. Teko se i die, preteko. Trenje se
smuzdile s obje strane, a kore im se svratile k pera. Stazama zemlja napukla i
zazinula, pa kao da iz tih pukotina pece neko drugo sunce.
- Amiiinn!
- Aammiiiinn!...
Djeca se povaljala po hladovima pa i ona u jedan glas pjevaju:
- Amin kie, nek je zita vie!
- Amin kie, nek je zita vie!
Tako su ih naucili, jer treba da i djeca dove. Tko zna, mozda ce njihova biti sahi.
Kad su prosuli kamencice u vodu, othuknuli su. Mula-Ahmo pogledao u nebo. - Eh,
kako se je uvedrilo! On ostudenio. Da ide ranije?! Jer ko zna, ko zna! Ogleda se...
Svijet pribjegao hladovima. On se izvuce, pa nagne prosjelom i uz Osoje. U uima
mu zagrgunja, zaglomata, zagungula, zagrmi... Cini mu se to za njim dizu hajku. On
uhitri, potrci... poleti! Ui mu zazvizde. Grlo zagori. Mora on pobjeci, moraa! Evo cuje
da galame za njim ba... Cuje, cuje eto Raidagu gdje vice za ahmediju, za
dzehennem... To ga ponese jo jace. Noge mu se nekako uzarile pa kao da
podgorijeva. I to ga nosi. Glava mu je golema, debela, ozujala, i odundala, pa pece,
pece. I to ga podize. Podize ga i nosi! Mora on pobjeci, morraa! Jer uzece oni njemu i
ahmediju i skasapice ga k kasapi junca... mora on pobjeci, moraa!
Cuje on dobro da za njim i tutnji i treti i eto vidi za sobom - svejedno to se ne
obazire - jedno golemo i teko klupko ljudi, zena, djece... a svi oni gunglaju, i
mlataraju, i deru se...
S Rudine otreti. Mula-Ahmine oci poletie nebu. Nebo vedro i daleko, predaleko. On
jeknu. To eto ne grmi, a njemu se pricinilo. On opet naze. Za njim opet zagugla. On
to predobro cuje i zna da mora pobjeci!
Na Rudini pali Muca u jedan mah sve deset naboja, pa stranama prolomi k
grmljavina. U prosjelu zajazuje. Hake Omerov za inat suncu ohajkne u sve strane.
Kad god ga ocute, govore:
- Kako moze, kako moze...
Oni pod Carskim trenjama broje kamencice i cekaju da okii. Eh, kako bi se
poradovali! Djeca se valjakaju i pjevaju bez prestanka:
- Amin kie, nek je zita vie!...
Stari odahnjuju:
- Aammiiiinn!...
- Aammiiiinn!...

Ako do mraka ne okii, Mula-Ahmo ce pobudaliti, a Rudinci ce se zbenaviti od cuda.


Kopile
I

Prizeze proljetno sunce ponekad pa se pod Otezom Razljevac ljeska ko srmen. U


vrbaku se rune mace i nanose na vodu kao zut snijeg. Pod Zivcem pada Razljevac u
vir i dubara ko bubanj. Pod virom stari Hopika udario branu i navraca vodu udesno
da mu je badanj puniji.
- Haj, rano, haj! - govori on sam sa sobom kad podasipa.
Odrastao on, a i porod izrodio, pa se postario, a evo jednako u svojoj vodenici... Ima
Mejru kcer u naponu, pa opet on voli da zasipa i da nocava kraj koa. Pritjera njega
tekom mukom stara Melca da bar jedanput nedeljno obnoci kod kuce, pa onda alje
kcer Mejru da ona podasipa. I da zanoci.
- Haj, draga, haj, pa dobro vrata omandali - kaze to njoj stari Hopika, jer misli da se
ona pribojava sama.
Ona ponese i gunj i ponjavu, a i podlaze na ognjitu kad god se probudi. Pa culi to
momci u selu i poceli uoci svakog petka propjevavati iznad Hopikine vodenice i
nabacivati se. Ee, da se samo Mejra pomoli malo iza vrata i da samo togod rekne.
Puca na Mejri jecerma, a dimije zapinju sa sviju strana. Jedra je i zdrava kao dren, a
vitkovijasta kao mlada vrba. Pa zalomi kitu maca s ive i zadije u amiju, e, kako joj to
pristaje s proljeca. Razvigorac joj nanese tamninu i oboji put ko zrelu jabuku, pa da
samo zagrize. Vide to svi momci Otezani vec tri godine otkako je Mejra uzrela. Vide,
pa im se oci koce na njoj. I zaslini svaki. Zene u Otezu govore za njom:
- Cestita, sestro, ona Hopikina!
- I lijepa, draga, lijepa!
- Koji li ce se cavkuna omastiti...
I drugacije govore. Ko svijet. Zene ponajvie. A ona, Mejra, zrije i uvitkuje se pa se s
proljeca kiti ivom, ljeti zrelim klasom penicnim, a s jeseni rumenim listom i
krukom. Zimi oblaci gunjcic pa joj njedra gore, svejedno to su kao snijeg...
- Haj, ceri, haj lijepa, pa dobro omandali vodenicu!
Vidi, eto, i stari Hopika da je njegova kci Mejra lijepa djevojka, pa pogleda i uz nju i
niz nju, pa mu nekako mnogo drago...
- Haj, draga moja, haj... pa podaspi cim dodje...! Ostalo je samo u dnu...
Ona silazi niz Hasukine njive pa skrece Razljevcu kroz sokak. Cuje se voda pod
Zivcem jo izdaleka. Dubara u viru ko u bubnju.

Oteza je u brijegu, pa kad god momcadija zaojoce, ojok se iri ko velika lepeza. U
ove strane. A snese ga Razljevac sve do pod glavu i odbije, pa se cuje dvaput. Ljeti
se u zitima skidaju djevojke i kupaju u Razljevcu pa hihocu, a hihot im je krhak pa se
rasipa.
- Ojjjoo-oj-oj!
To s brda ojokne Zulfin Hajdar, a ojok se iri i uzbrdo i niz brdo. Izvali se on na
Begovu Ledinu ispod Hrastica, pa noge protegne, a ruke razbaci i zarije u travu, pa
cepti i praska kao da ga razapinju. Kad god djevojke za brdom zahihocu, on se izvije
ledinom i zastenje, a svakom rukom izvali po jedan busen. Tijelom mu progori ko
debela luc, pa ga podbija, protrnjuje, dize, vitla... Prokuljo bi da ne ojokne. Odmah,
odmah. Ovako mu bude nekako lake.
-Ojjj-joo-oj!
Cuju ga i djevojke na Razljevcu. Pa svaka popravlja i koulju i gace. Eh, kako se
mokre gace lijepe uz tijelo. I koulja. Pa se pozna sve, eh!
I Mejra cuje Hajdara. Cuje ga, cini joj se, drugacije nego sve one druge. Cuje ga pa
protrne, prozmari, podgori u licu. Zato, zato? - misli ona, a ne zna. Zna da joj je
nekud i sladunjavo to njegovo ojkanje pa svejedno i to protrnjuje, to samo. Cuje ona
njega uvijek ispod hrastica, pa ili on ojoko ili vabio Garu iz iblja. A ako i ne cuje
njega, cuje mu zvono na Predi, pa zna da se i on negde u hladu izvalio poleduke
kao zedan kiklop, pa kao da pije nebo nad sobom. Vidi ga plecata i gortava a
krupnih ruku. Pa eto zato ona protrnjava, a opet se nekako sladunjavo osjeca, to ne
zna. I on se je, istina, nekoliko puta uoci petka nabacio grudom na vodenicu i zvao
je, ali ona se nije nikome pomaljala, pa ni njemu. A i zato bi?!
- Mejro!
- Mejriceee!
- De, deh proviri samo!
Pa se opet nabacio. A ona se ni ne javi, vec se samo malo bolje umota u ponjavu i
navuce gunjcic na vrat, a gurne glavnju. I tako je cagara s kamena zaveze, zaveze. U
krug, u kovitlac, pa u san...
Hajdar se navraca po dva-triput, a uvijek se baci grudom i zove. I privuce se on pa
proviruje. A ako ona lezi, on apce:
- Mejrice
- Hej, Mejrice!
Cagara skakuce po kamenu i cupka pa nju zavozi, zavozi u krug, u kovitlac, u san...
Slatko, slatko ona spava.
- Mejroo!

Svejedno, ne cuje ona apat. Ako se prokrti, to joj je ziv san. Hajdar obilazi po
nekoliko puta obnoc oko Hopikine vodenice. Zna da nece vie sve do drugog
cetvrtka. A lijepa je Mejra, lijepa! To on odavno vidi. Otkako je ona uzrela. Vabi
Hajdar pod Hrasticima Garu, a Mejra protapce stazom niz Hrastice i pronese fuciju
na Bubanj svako vece. Vabi Hajdar kudravu Garu, a oci mu se usade na Mejri pa on
zablene. Oo, kako je ona samo ujedrala! Evo se u kukovima gotovo racenula, evo!
Vidi to Hajdar Zulfin, pa zaboravi i na svoju Kudru, i na Predu, i na sve.
- Ojjjo-joo-oj!
Da ne ojokne, prokuljo bi. Napane mu tmura na oci, krvna. Au-uuh! Izvije se ledinom
k zdrijebac trogodac, a pritisne se uz prvi hrastic pa cepti, cepti... Jedanput ce se
raspasti, sagorice k borova luc.
-

Tprrr-r..., sek-sek-sek-sek
Tprrr-r, Gara!
Tprrr-r, Kudra!
Ohh-ah, Preda, ciukni-i.

Pribere se on pa priziva. S Konaka ce on gledati kada se Mejra vraca pa ojoknuti niz


stranu. E-eh, da je bar veceras uoci petka! Ne bi on makao od Hopikine vodenice
ovu noc... ee, jeda, jeda, otvorice, vala, i Mejra jedanput, pa makar silom ako nece
milom! Da je njemu nju samo pritegnuti, privuci sebi na prsa, eto samo to, pa da ga
opali svojom vrelinom kao perku. Zna on, eto, kada je pogleda da je ona vrela,
vrela... vrela kao-o, ne zna ni sam kako! Osjeca on to kad je vidi onako uobljenu i
vitkovijastu. Pa cuje iza nje tezak miris njene snage, pleca, kukova, ruku, nogu...
svega! I mozak ce mu jedanput potamniti.

II

Kad u Begovu Jabuciku prorumene kanjike i zamiriu, ocute Otezani poznu jesen.
Razljevac ne dubara vec glomata, a brane pucaju svaki treci dan. Iz brda donose
vode rumeno lice pa ga po viru nizu kao da tkaju goleme cilime. Stari Hopika sa
svojom Mejrom po cio dan pobija johovo kolje i pokuckuje po pleteru. Treba uvijek
vodu preteci, kaze on, pa to i cini. Mejra kree i snosi johovinu, a truni se orujalom
travom. I njedra su joj u ovu jesen orujala. I kukovi. Zrela je ona k kanjika u
Jabuciku Begovu.
- Haj, ceri, haj!
Rakoli se stari Hopika po brani sve do podvece. Onda izadje na Zivac pa prekrsti
noge po kamenu, a nabije kami i otpuhuje dokasna. U vodenici cagara cupka, a
kamenovi zastruzu cim je u dnu koa, pa on cuje i istom onda skace.

- Haj, ceri, haj, mrak je.


Tako on alje Mejru kuci. Uvijek kad je ona s njim. Samo je ostavlja uoci petka, pa on
ide. Hoce to stara Melca tako.
Ovog se cetvrtka on porano podigao i ostavio Mejru. Ona podasula dobro pa primetla
cagaru na treci zub, neka melje sitnije. Pa izala na Zivac. Vece je jesenja rujeva.
Nebo je u vodi kao preplanula kora u somuna. Sunce izduzi ive i joike, svaku preko
tri njive. Ovcari to gledaju pa dovabljuju ovce i luce u torove. Cuje Mejra i Hajdara s
Begove ledine.
-

Tprrr-rrr.
Tprrr-sek-sekseksek...
Tprrr, Gara!
Oahhhaa!
Tprr...
Kudra-a!

Vabi tako Hajdar pa zvizne sibovcem. Eh, to ga neto veceras Preda ljuti! Htio bi on
da ih uluci. to prije. Posve je nekako odrhturio i nestrpljivio pa i proklinje:
- Crklaa!
- Crkla dobogda od gladi!
Predja cipka. Nakrecu one sve za njim. Hajdar zvizdi sibovcem.
- Haj, haa-aj!
Nocas ce on, kad mladak upane u vir na Razljevcu, propjevati iznad Hopikine
vodenice i nabaciti se golemom grudom. Eh, kako je on mucno docekao ovo vece!
Sretao je Mejru dva-triput od prolog petka, pa nita, nita. Prodje ona opurena, a
njemu tezak mrak pane i na mozak i na oci. A osjeti svu njenu snagu u nategnutoj
jecermi i zapetim dimijama. Pa ta bi, ta... Hoce da pobenavi. A nocas, nocas ce se
on privuci vodenici pa apnuti sto puta, hiljadu puta, milion puta, sve dotle ce
aputati dok je ne produbi. Hoce on to, hoce! Mora on nju osjetiti u svojim rukama,
pa da ce se svijet izvrnuti naglavce, svejedno. Au-uh!
- Haj, haa-aj!
Kad je zanocalo, povukao se Hajdar kroz Jabucik i nalomio puna njedra kanjiaka, pa
se spustio niz Hasukicku i skrenuo Razljevcu. Ispod Zivca on glomata. Mjesec je u
njemu kao golem kolac.
Gl-lumm-gl-lu-n-n...
Gl-lumm-gl-lun-n.
Po viru je prostrt golem cilim, debeo i mekan. Kad noc sama u sebi spava, onda se
osjeca tiha bezmjerna irina pod nebom. A nanese strana pirkav vjetric, pa zaapori
svaka joha i iva, a apor pane po vodi, pane i silazi u vir. Mejra se ove bozje noci

skinula do gola pa sila pod badanj. Zapekla je njena snaga svim tijelom, pa malo
nije svisnula. Na mozak joj je, eto, napala usijana tmura, pa ona zaglavinjala ko
obeznanjena. I morala se, eto, posve razgoliciti da ne preplane sama iz svoje
nutrine. Pa mazi joj mjesec dvije tvrde dojke i gricka jagodice, h-ha... pa plazi bludnik
niz bijeli trbuh... zagriza u okrugao kuk, u bedro, pod pazuha, za stegno, aj, a-ajh! I
povija vatra kicmu, izgori snaga...
Pod badnjom je voda ledena pa se ona pracaka ko mladica. I piska.
-

Ajjuh-huhhuu!
Ajjuh-huhhuu...
Hss-sss!
Cipa-cap-cap!
Ajjuh-huhhuu!...

Hajdar zapeo na Zivcu. I pokleko u sjenu. ta je to? Cuo je on da se obnoc kupaju


vile oko badnjova ba ovako gole ali kad god je cekao da vidi, nije nikad nita ni
vidio, ni docekao. ta je to?
Mejra piska. I pracaka se.
On zazuri. Jest Mejra, jest. Ovo joj on pozna i kuk, i stegno, i mike, i svu je pozna. Pa
se prikrpi ledini, prasnuce. Odroni mu se nutrinom divljina i snaga k brijeg i
zacepti...
On spuze... Skliza... Svalja se... Skotrlja.
Mejra zacici k guja. I uvije se k mladica. A u Hajdara su ruke k gvozdena klijeta...
- H-h-h-h-haaa!
- H-h-h-h-haaa!...
- H-h-h-h-haaa...
Po vodi popale njegove kanjike.

III

Kad god djevojka otrudni, noci su joj pune dobrih sanja. Ocuti da pupi. Vidi da buji.
Ko mlad plod na kii. A ako se ikad isplace, to je od dragosti to nije nerotkinja.
Mejra je zapupila s proljeca. Zajedno sa trenjama i macama s iva. Zapupila je kao
ruzin pup. I svake bozje noci sanjala. I dobro i teko. A kad je vidjela i da buji,
proplakala je. Neto joj se bezimeno odronulo nutrinom, k zreo plod. Evo, ona ce
kao djevojka roditi. A nije se to u Otezi nikad desilo, zna ona. Zna i da ce svi Otezani

graknuti ko vrane, o, Boze! - Rodila Hopikina Mejra kopile - tako ce urlati po cijeloj
Otezi i nabacice se na nju svako golemim kamenom... Au-uhh!
Mejra se u ovake dane prenemagala i gubila. - O, Boze, Bozzee, pa ta sam ja to
toliko grjena, oo! Kopile, kopile! Oo, Bozzee!
Pa se u njoj pobuni svaki nerv do ludila. Ne moze ona ovo podnijeti, ne! Kako ce?!
Evo, zna da ce roditi ba upravo kad budu zetve, kad se sve njene drugarice kupaju
gole u Razljevcu. Pa ta ce kad svi cuju! Oo, Bozzee!
Hajdar opet poceo izgoniti ovce na Ledinu pa mu ona cuje i ojok i zvono na Predji. Ne
protrnjuje vie ona, nego je uvijek zaboli u dui, do dna. Mora ona njemu kazati da
ce roditi, mora! Jer i on je kriv ba koliko i ona, a mozda i vie. to je on doao, to?!
A to se je i ona pracakala?! to-o?! -Tu ona zapinje pa vidi da je, eto, i to moralo biti,
moralo! Ee-eh!
Ponese ona opet jedanput fuciju na Bubanj. Hajdar se izvija Ledinom k i prije. I vabi.
-

Hajdare, ti zna ta si uradio.


!?
Hajdare, ja cu roditi.
!?

Rastu u njega oci ko fildzani. Paa?


- Hajdare, ta ce svijet?
- Mejro!
Nju zaboli. Zato je on taki?
- Hajdare!
-!?
- I ti si kriv, i ti! Kao i ja! Zato?! U njemu se prelomi. Instiktivan bunt, k krv. Zato
je on kriv, zato? A zato je i ona kriva? Nije! Ne!
- Mejro!
Pa ta bi joj rekao? Eto, nema ta, a zna on da oni nijedno nisu krivi. Nisu! Zna on to,
zna! Pa zato bi i bili krivi!?
- Mejro!
- Hajdare!
U nje se otme fucija s ramena i zaobonji.
- Nismo mi, Mejro, krivi, nismo!
- Jesmo, jesmo.
- Nismo, Mejro! To je htio - Bog... Boog...
-!?
- On je kriv, Mejro!

Ona se strese. I vjetrovito sune. Neodredjen je strah ponese. I leden.


U Hajdaru poraste bunt. - Jest, jest! Ako je to grijeh, Bog je grijenik! Jest, pa neka
me zgromi kao mrava! Neka... I buce Hajdar.
Predja ganja Kudru.
- Tprr-sek-sek-sek.
Gori u njemu golema lomaca, gori i trga ga, pa ne zna vie nita ni da kaze, a cuti
premnogo. Svijet! Svijet! Svijet! Oo-ohh, kako bi on tome svijetu izgrizao paski
utrobu!
Cin-cin-cincincin.
- Oahhaa.
- Tprrr-r...
Uz zetvu pjevaju devojke:
- Jecam zi-ito, od Boga ljepo-oto,
mi te ze-ele, al mi te ne je-le-e...
Mejra kroz citav dan hoda kroz bace i kukuruske. ljive se dobrano cepaju. Ee, kako
ona lici na zrelu ljivu! Nabujala. Pa oblaci uvijek iroke dimije. Ne smije niko znati,
ne! A poslije? De-eh! Na to ona sebi nije nikad odgovarala. Ne moze. Prozmari sva od
neke crne i olovne slutnje. Jer zna da nece ona moci podnijeti svijeta. O, i ko zna ta
ce oni sve uraditi! Hoce bucati i urlati prestrano, a mozda... mozda ce je i... o,
bogzna, bogzna. Samo ona eto cuti golem strah pred svim to ce doci. Koji dan! A
otkako joj je Hajdar govorio na Ledini, ocutila je i ona neku uzavrelost i neto to se u
njoj mutlja... Ali ta bi, ta?! Svijet je ko stousta azdaha, pa samo urlja. Eee, ee, e!
Uoci petka doao stari Hopika opet.
- Haj, ceri, haj, pa omandali vodenicu dobro!
Mejra nosi gunjcic i ponjavu. A i podlagace na ognjitu. Momci ce se i nocas
nabacivati golemim grudama i propjevavati svi odreda, samo nece Hajdar. On je
poodavno prio u Kose i pritjero svoje stado. Ee, da bar dodje nocas kad joj je
najteze!
Oko ponoci zauvakalo pod njom dijete. Ona zacicala.
Oo, Bozzee!
- Auh-hhuuu!
Sve je zaboli. I cuje, evo progovori sve oko nje. Nekako cudno. I bucno. To se je, eto,
sjatila Oteza oko vodenice.

Nju poduzme tezak strah.


- Uvvaa, uvva, uvvaa!
- Drago moje!
Govori, govori evo svaka stvar oko nje. Buci. Ooo, zato se je ovaj svijet sjatio,
zato!? Pa to je ona kriva!? Bozzee!
-

Drago moje!
Kurva!
Kopilad rada betija Hopikina!
Kurva!

Bumm-m!
Prasss-s!
Po vratima joj zapuca. I po krovu. Jer ona je dobro omandalila. Cagara skace po
kamenu ko bijesna. Struzu kamenovi.
Bumm-m!
- Ooo, Bozzee!
- Drago moje!
Boli nju dua.
Vrata pucaju. Cuje ona dobro.
-

Ubiii! I nju! Obadvojjee!


Drago moje!
Dra-ago moje!
Uvvaa, uvva, uvvaa...

Ona umota dijete pa ispane kroz kapak iza koa. S donju stranu. Badanj cikti. Cu ona
da vrata pukoe.
- Pobjeglaaa!
- Gonniii!
Ona se provuce kroz iblje.
- Uvvaa, uvva, uvvaa!
Ona mu zacepi usta. Pa opet pojuri.
- Dra-ago moje!
- Kurva.
- Koppi-leee!

Ispane ona na cupriju. I ne vidi nigdje nikoga, a cuje, cuje urljavu ko da neko galami.
Cuje!
Naleti nad vir. Evo, ovde da baci dijete!? Pa da vide da nema nita u nje. Morraa!
- Kurva!
- Ubbiii!
- Obadvojjee!
Oine je u oba uha pa zvizne. Cuje i lomot. Evo.
Ooo-ohh!
- Uvvaa, uvva, uvvaa!
Ona ga otisne niz bajr.
- Dra-ag-go-o moje-j-je-e!
Ojecavi. Zacikne.
- Nemam, ljudi, nemam ja kopileta!
Nagne ona vodenici. Pa nema nikog, nema! A, eto, sve se potresa. Podrobice je.
-

Ubbii!
Kurva!
A kopile-eh?!
Haj, ceri, haj!

Lome se ive i johe.


- Bozee!
- Cin-cin-cincincin.
- Drago moje!
Dua je zaboli.
- Ubbiii!
- Ubila je, ubbilaa!
U oci joj se usadie dvije gvozdene ipke:
- Bozee!
Pojuri viru. Cuje zvizgu. I lom.
Mjesec je u viru ko okrugla glava njenoga djeteta.
I rucice ona vidi.

- Uvvaa, uvva, uvvaa!


- Dra-ag-go-mo-o...
Pod njom bucne voda. Mjesec se zaljulja u dnu.
Noc je ko uspavana voda. Razljevac ne glomata, vec dubara.
Pod jesen ce vode nad Mejrom izvesti golem cilim od rumena lica.
Djevojacka prica
Vrilo je kao u mravinjaku, arenilo svila i ciceva, arenilo amija i dimija, arenilo
veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika
kao u nae uhre, prede Emini kroz sjecanje, a nije uhra. Sve tudji svijet. Sve tudje
osim Hafe, sviracke obikace. A ni te Hafe nigdje.
Stoji tako Emina Hadzagica od jucer, u istom budzaku, kuca je puna zenskog svijeta,
sve nepoznata tudja lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada.
Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brcanskih zena i djevojaka dugo
zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dodju i opet odu.
Vrilo je kao to vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadzagica stezao se prsten tuge
i bola, nekog cudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije cutila.
Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu
udarao petom o petu pa se cuo zvek potkova, a Emini Hadzagica je bilo kao da u
hladni obruc oko njene due neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Sluala je
ona puno prica o udajama. Rasema Omanovica, stara djevojka koja se puderie vec
preko petnaest godina, pricala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni
jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.
Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je pocela razmiljati: Kako li ce to lijepo biti
kad ja jo malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do
petka. A mlada u svilenoj haljini u budzaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze
cure i zene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata
Mulabegica, Emina je bila u cetrnaestoj. Boze dragi, ta li ce nocas od nje Edhem
uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? - mislila je ona kad je gledala u
Fatu. Boze dragi, a dueci prostrti, a njih dvoje sami... I ugodni trnci se popeli tada uz
Eminu. Ona je sanjala kao dijete to sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajuci i
buncajuci odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brcko. To je san sviju naih
djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepi momci od domacih. Bolje se
nose. Ljepe se celjaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose miriu,
sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad ljive rode.
Pantole upeglane, mane na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su
lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi nai momci. Znaju, sestro, i nekakve druge
rijeci govoriti.

Cure se ustrce po avlijama. Nanule zastruzu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom.
Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom
tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prila za jorgovan da se sakrije,
da se pridrzi, ta li? - ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je
odgovarala. Kako nece odgovarati kad su to stranci, najljepi momci to ih ima. U
Emine Hadzagica je bilo srce razdragano kao razdragano ptice. Nju su podili isti oni
trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegica. A tu noc ona nikako nije mogla zaspati.
Drugog petka su doli prosci. Ravno iz Brckog. Abidaga Hadzagic je doao na rucak
neto ranije nego obicno, zovnuo zenu i kcer u svoju sobu i rekao razgovjetno:
- Kceri, dao sam te u Brcko. Za Omerage ahbazovica sina. Cini mi se da rekoe da
mu je ime Osman. Kaze da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doci ce
kroz tri dana po te...
utjela je mati, utjela je Emina. Otac je takoder neko vrijeme zautio, a onda je
dodao:
- Ti, stara, zovni Hafu Sviracku za obikacu... Strani je svijet, nek se dijete tamo s
njom obikne. Poslije toga se okrenuo Emini:
- De, poljubi babu u ruku!
Emina ni te noci nije oka stisnula. Ni preksutra u noci.
I evo sada stoji Emina Hadzagica vec drugi dan u budzaku u kuci Omerage
ahbazovica, u svilenim haljinama, sa amijom koju su joj kupili cak u Sarajevu, (a
kere na toj amiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i
ime mu je, kako se njenom ocu ucinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju
harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kucu i pred njenim ocima se odmata i
namata arenilo stranih djevojackih lica, arenilo svilenih bluza i dimija. A oko due
Emine Hadzagica studen obruc i ona cuti silnu potitenost.
- Gdje li je Hafa? - sjeti se ona. - Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naa uhra...
Ondaje odjednom obuze neka uzasna praznina. Osjecaj kao da je neto izgubila, kao
da joj je neto oteto, kao da je negdje zala i nije se izgubila, ali ne zna izaci. Podje
da prebira po svijesti. Nista. Onda joj naglo odlaknu: pricini joj se kao da sanja. - Da,
da, da, sanjam - pomaknu ona tiho usnama...
Na vratima se zakikotae cure. Dola nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po
njoj klize radoznale oci. Ona se zagledala u djevojke. Cini joj se da je ona sa strukom
dukata pakosno gleda. Ona obori oci i ponovo ocuti hladnocu i prazninu, ponovo
ocuti kao da je negdje izala i ne zna izaci... Nije se izgubila, a cini joj se da se jest
izgubila.
Sa avlije doprije glas:
- Mladozenja igra! Evo mladozenje u kolu! Na to se sve zene u sobi pomakoe. Cure
pojurie na prozore.

- Pustite mladu neka vidi! - javi se odnekle Hafa i pride Emini. Napravie joj mjesto
na prozoru, izmedju glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo
momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama
i leptir manama.
- Onaj do onoga u golubi haljinama. to ti je Ahmed - apne joj Hafa - tvoj Ahmed...
- Zar nije Osman? - upita ona gotovo nesvijesno i ne misleci pri tome nita.
- Raspitala sam se - odgovori Hafa - Ahmed je.
Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleci nita pitala, pocne pretrazivati po
kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim cekicem poce udarati: onaj do onoga... onaj
do onoga... Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci
zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce
zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je
sjetila Fate Mulabegica.
Zatim se sjeti kako cijelu noc nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj
pameti: Kakve li, boze dragi, ima oci onaj to je najvie govorio? Kako li mu, boze,
kosa mirii? Da li mu je uglancana jaka?
Onda se sagnu Hafi na uho i apnu posve tiho:
- Kojeg ti rece?
- Onaj do onoga u golubi haljinama... onizak... polahko igra...
Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. arenilo misli
kao arenilo svila i amija. A nigdje u dui Emine Hadzagica onog slatkog ugodnog
strujanja po tkivu njenog mladog djevojackog tijela, nigdje onog osjecanja koje ju je
tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegica.
Sedmu noc bilo je uoci petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije
su uveli Eminu. Dueci su bili prostrti. Debeli mekani dueci. U sobi je bio mracak.
Prozori su bili zastrti i na jednoj kljucanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona
se uplaeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla
se u jedan coak i zacvilila kao iibana macka.