Sie sind auf Seite 1von 13

Hrvatski pravopis

Izvor: Metapedia

SLOVO O HRVATSKOM PRAVOPISU (auktor: prof. Marijan Krmpoti,


Zagreb)

Sadraj

1 A. OBENITO
o 1.1 UPUTBENA PRIPOMENA:
2 TEMELJNA NAELA KORIENSKOGA PRAVOPISA
o 2.1 (C) Koriensko pisanje
3 (D) PISANJE OSOBNIH I MJESTNIH IMENA
4 (E) ODSTUPI OD KORIENSKOGA PISANJA
5 (F) KADA PISATI "IE" "JE" "IJE"
6 (G) DODATNA OBJASNITBA:
7 (F) ZAGLAVAK:
8 Izvorni citati
9 Literatura
10 Poveznice
11 Reference

A. OBENITO
Pravopis je skup propisa o nainu pisanja. Pravopis propisuje, kako to i
njegovo ime kae, kako se riei piu, a ne kako se izgovaraju, odnosno
itaju. U nas danas poznajemo dva pravopisa:

(1.) na tradicionalni hrvatski pravopis u naelu je tvorbeni ili


korienski (etimologijski ili morfologijski) pravopis kako ga je usustavio
Ljudevit Gaj na temelju tradicionalnoga hrvatskoga naina pisanja. U
njem se uva glavni dio riei (korien i osnova), pa suglasnici po njem
ostaju uglavnom netaknutima, ne izjednauju (sljubljuju) se po zvunosti; niti izpadaju, kako u govoru. Osnovno mu je naelo: "Pii za
oko, a itaj za uho", jerbo riei se drugaije piu nego to se izgovaraju, t.j izjednauju po glasovnim zakonima; PRIMJERICE: piemo
"Hrvatska" < (prema) Hrvat, a izgovaramo 'hrvacka' ili piemo "gradski"
< grad, a izgovaramo 'gracki', piemo "splitski" < Split, a izgovaramo
'splicki', piemo "srbski" < Srbija, a izgovaramo 'srpski', "vrabac/vrabca", a izgovaramo 'vrabac/vrapca' i t.d.

(2.) srbijanski izgovorni ili zvuni (fonologijski) Vuka Stefanovia


Karadia novijega je postanka. Osnovno mu je naelo: "Pii, kano to
govori, a itaj, kako je napisano" , jerbo u njem se suglasnici
izjednauju (sljubljuju) po zvunosti ili izpadaju u pismu i u govoru.
Taj je pravopis Hrvatima nametnut bio radi posrbljenja hrvatskoga
jezika.

UPUTBENA PRIPOMENA:
Valja znati da je nemogue pisati kano to se govori, ter itati kako je
napisano. Jerbo, govor je zvuna stvarnost, a pisanje znakovna, na svoj
nain slikovna, pokretna (mehanika). Prema tome jedna se vrsta znakova
ne moe pretoiti u drugu, a ipak pisati se mora - onako kako se moe. K
tomu rie je dio reenice, nije dakle samostalna, stoga je podreena
izgovornim mogunostima i zakonima. Govorenje je popraeno modulacijom
(dizanjem i sputanjem) glasa /intonation/, njegovom jakosti /pitch/,
prekidima /interuptions/, stankama /pauses/, pokretima tijela iliti gestama
/gestures/, mimikom /mimicking/, a pisana je reenica - gola (bezglasna
slika). Ako, pak, u pisanju nije zastupljena znanstvenost - upadamo u
nerazumljivost. Da su se vukovci u Hrvatskoj drali Vukove t.j. Adelungove
zasade koju je Vuk prodavao pod svoju, pisali bi: "bracki, brocki, govecki.
gracki, hrvacki, narocki, vecki" - ali nisu. Ipak su pisali: bratski, brodski,
hrvatski govedski, i t.d. Jo su mnogo vee promjene u reenicama, jer pri
izgovoru susjedne riei djeluju jedna na drugu. PRIMJERICE: tako piemo:
"brod plovi, kod kue, pu klizi, bez puke, bob trune, niz krov, s bratom, s
ovjekom, k banu, brat bjei, snop gori, plot zelen", a izgovaramo [brotplovi,
kotkue, puklizi, bespuke, boptrune, niskrov, zbratom, ovjekom, gbanu,
bradbjei, snobgori, plodzelen]. Kako vidimo, meurjene veze piemo
korienski, jerbo se glasovne promjene koje nastaju meu rieima u
govornome nizu ne odraavaju u pismu, t.j. pojedine riei piemo kao da tih
promjena u govoru nema. Pisanje kako se riei izgovaraju stvara zbrku. Oni
to stoje iza Adelungove, odnosno novopeene Karadieve zasade, naprosto
nemaju pojma o jeziku .

UPOZORBA 1.: Vano je znati da se je nekda i srbski pisao korienskim


pravopisom kako neupuen sviet ne bi vie nasiedao na la kako je
korienski pravopis "ustaka" tvorevina. Svejedno, danas se koriensko
pisanje smatra izkljuivo hrvatskim, a izgovorno izkljuivo srbskim
nainom pisanja premda je u prolosti tu i tamo bilo Srba koji su
pisali korienski.
UPOZORBA 2.: Premda su u jezicima diljem svieta, pa i u veini
slavenskih jezika, pravopisi ponajvie korienski, nikdje nema podpuno
korienskih ili podpuno izgovornih naina pisanja. Hrvatski korienski
pravopis ve je toliko prilagoen sudobnim potrebama da ga, u uzporedbi s korienskim nainom pisanja s poetka 18. stoljea, moemo
smatrati polukorienskim nainom pisanja, ali on unato nekim
prilagodbama u sebi uva hrvatsku pravopisnu produnost
(kontinuitet). A do koje granice moe ii poraba umjerene fonetike u
korienskom nainu pisanja, kazat e nam pravila hrvatskoga

korienskoga pisanja koja su u ovaj Prirunik u poglavljima "Pravila


korienskoga pisanja" i "Odstupanja od korienskoga pisanja" unieta iz
pretiska "Hrvatskoga pravopisa" objavljena u Zagrebu 1992. Sastavili
su ga 1944. Franjo Cipra, profesor uiteljske kole u miru i dr. A. B.
Klai, profesor Visoke pedagoke kole u Zagrebu. Tim je pravopisom i
ovaj Prirunik za hrvatski napisan.
UPOZORBA 3.: Etimoloki pravopis ni u kojem sluaju ne
podrazumieva "etimoloki izgovor". Drugim rieima, mi moemo pisati
bud hrvatski korienski bud srbski izgovorno - ali u oba sluaja izgovor
na mora ostati i s t i.
o VAAN NAPUTAK: Svejedno piemo li mlijeko ili mlieko; svijet ili
sviet lijep ili liep - u hrvatskom izgovaramo mljeko, svjet, ljep, i
t.d.
UPOZORBA 4.: Po hrvatskom nainu pisanja nienicu "ne" u nienom
obliku svih glagola piemo razstavljeno od glagola;
o PRIMJERICE: "ne znam, ne itam, ne puim", jerbo nema
glagola 'neznati, neitati, neputi', u neodreenom liku
(infinitivu). U hrvatskom imamo samo glagole: "znati, itati,
puiti" i t.d. u jesnom: "ja itam" i nijenom obliku: "ja ne
itam", i t.d.

Tako i u nenaglaenu nienom obliku pomonoga glagola "htjeti" Hrvati piu


nienicu "ne" razstavljeno od glagola; PRIMJERICE: "ne u, ne e, ne e; ne
emo, ne ete, ne e"; PRIMJERICE: "ja ne u itati; mi ne emo pjevati" i
t.d.

OBRAZLOBA: U po slubenom "Pravopisnom uputstvu


Ministarstva prosvete Kraljevine SHS" 1928. Hrvati su prvi put
u poviesti hrvatskoga jezika morali pisati "neu" zajedno kano
Srbi do uzpostave Banovine Hrvatske 1939. i ponovno u SFRJ
po unitaristikom novosadskom pravopisu 1960. (v. Uvod);
UPUTBENA PRIPOMENA: U hrvatskom smijemo i nijeni oblik
glagola "imati" pisati raztavljeno od "ne"; PRIMJERICE: "ne
imam, ne ima, ne ima, ne imamo, ne imate, ne imaju".
NAPUTAK: U hrvatskom se uobiajilo pisati:"nisam, nisi, nije,
nismo, niste nisu", premda neki nieni oblik glagola "biti" piu i
razstavljeno od nienice "ne" ; PRIMJERICE: "Vuk Stefanovi
Karadi u svojoj osnovi ni je priznavao postojanje hrvatskoga
naroda".

UPOZORBA 5.: Nije tono da je hrvatski korienski pravopis tee


nauiti negoli Karadiev izgovorni srbski, kako hrvatski puk plae
vukovci. Zar nije lake zapamtiti; primjerice: (1) da se po Karadievu
pravopisu priedlog "raz-" pie se na pet razliitih naina, a po
hrvatskom samo na jedan nain; PRIMJERICE po Vuku: -razbiti,
ralaniti, raipati, rairiti, rastoiti = hrv. "razbiti, razlaniti,
razipati, raziriti, raztoiti"; (2) da se po Karadievu pravopisu

suglasnici "d" i "t" gube izmeu drugih suglasnika kada su ispred njih
suglasnici: z, s, ili , a iza njih: b, k, l, lj, m, n, ili nj; dok u
hrvatskom korienskom pravopisu toga pravila nema, jerbo "t" i "d"
ostaju gdje im je po korienu riei mjesto, a po Vuku: -bolesnik =
hrv."bolestnik < bolest.

TEMELJNA NAELA KORIENSKOGA


PRAVOPISA
O korienskom pravopisu hrvatski (ilirski) slovniar, pisac prve preporodne
slovnice Vjekoslav Babuki (1812.-1875.) kae: "Treba najvie paziti na
etimologiju (korien riei), jer se njome razumljivost najbolje postie. A zar
nije razumljivost svrha pisanja?.(v.MaS). Korienski nain pisanja uglavnom
uva korienske ili osnovne suglasnike i u padenim poloajima, a Karadiev
izgovorni biljei glasovne promjene unutar riei, bilo po izjednaivanju
suglasnika po zvunosti, mjestu tvorbe ili po izpadanju suglasnika iz nekih
suglasninih skupova.

(C) Koriensko pisanje


PRAVILA HRVATSKOGA KORIENSKOGA NAINA PISANJA:

1./ Imenice i pridjevi s nepostojanim "a" u sklonitbi bez obzira na


padeni poloaj ne mienjaju i ne gube korienski osnovni suglasnik.
Stoga piemo PRIMJERICE:

a) prema imenici "dolazak > (Gjd.- 2.pad.) dolazka; listak > listka; redak >
redka; sudac > sudca; vrabac > vrabca; driebac > driebca", i t.d. b) prema
mukom rodu pridjeva piemo i enski rod; PRIMJERICE: "gladak > (enski
rod) gladka; teak > teka, astan > astna", i t.d.; UPUTBENA PRIPOMENA:
I izvedenice od spomenutih i slinih riei prema tome (v.toku 3.) zadravaju
korienske i osnovne samoglasnike, te piemo: "vrabev, vrabji, kobev,
hrbtenica, hrbtenini, hrbtenjaa, zubanik, gladalica, gladalo, gladati,
eludani, mladev, bogev, listnat, astniji, astnik, bolestnica, mastnoa,
plitina, oteati, nudniji, dadnjak, otev, otevina", i t.d.

2./ Kod sloenih riei ne mienja se suglasnik kojim se zavruje prvi


dio sloenice. Prema tome se ravnaju:
o (a) sloenice s priedlogom (poetkom - prefiksom), te piemo:
bez - bezcarisnki, bezuvstven, bezutan, obezhrabriti,
bezznaajan, bezzvuan, i t.d.;
iz - izcuriti, izekivati, izhod, izkljuiti, iztok, i t.d.;
kroz - krozsred;
nad
nadcestar,
nadovjek,
nadkriliti,
nadpis,
nadporunik, i t.d.;
nuz
nuzpojava,
nuzpristojba,
nuzproizvod,
nuzprostorija, nuzzanimanje, nuzzarada;

ob- obarati, obina, obhodnja, obkoliti, obseg,


observatorij, obiran, obtrati, i t.d.;
od - odciepiti, odepiti, odunuti, odhrvati se, odkad,
odpeatiti, odtada, i t.d.;
pod - podcrtati, podiniti, podhodnik, podkopati,
podpaliti, podsjei, i t.d.;
pred - predkunica, predpotopni, predastnik, predtea, i
t.d.;
raz - razciepiti, razkol, razprava, raziriti, razsuti, i t.d.;
uz - Uzkrs, uzkrnji, uzpinjaa, uzetati se, uzhit,
uztrajan, i t.d.;

UPUTBENA PRIPOMENA: Ovako se vladaju i latinski priedlozi:


ab
- absolutan, absolvent, absorbirati, abstitent,
abstraktan, absurd, absurdan, i t.d.;
ad - adherencija, adherentan, adherent; adhezija,
adhezijski, adhezivan; adhortacija; i t.d.;
sub - substantiv, substitucija, substrat, subtilan,
subtropski, i t.d.;
(b) Ili sloenice u kojima prvi dio nije priedlog nego neka druga
rie: primjerice: "petdeset, estdeset, kadkad", i t.d.;

3./ U tvorbi riei s doetcima (sufiksima) koji se poinju sa


suglasnikom , ne mienja se suglasnik, kojim se svruje osnova
pojedine riei. Toga se dre:
o a) i m e n i c e,: te na pr. prema:
svat - piemo: svatba;
glas - glasba:
naruiti - naruba;
hiniti - hinba;
gost - gostba;
za duu - zadubina
nebo - nebce;
Zagreb - Zagrebanin;
govedo - govede;
sirota - sirote, sirotad
iba - ibka, ibica;
opaziti - opazka;
biljeiti - biljeka;
sluiti - slukinja;
tvrd - Tvrdko;
gospodin - gospodtija;
samac - samatvo;
pjesnik - pjesnitvo;
drug - drutvo;
vitez - vitetvo.

UPOZORBA: Prema "srdaca, srdaan" pie se "srdce" [itaj:


srce], a prema "Mletaka, mletaki" [Mletci]
UPUTBENE PRIPOMENE:
1. Izvedenice od spomenuti i slinih riei takoer
zadravaju korienski suglasnik, pa piemo na pr.:
"svatben,
glasbalo,
glasben,
glasbenik,
hinben,
narubenica, inbenik, izvlastben, neban, srdan gr,
Mletanin, ibica, biljeica, Tvrtkov".
2. Imenice s doetkom "-tvo" koji je postao od nastavka "stvo" odpadanjem glasa "s" pred tim doetkom ostavljaju
u pismu osnovne glasove "" i "" koji su postali od
korjenitih "c k", g z"; primjerice: "samatvo, junatvo,
pokutvo, pravatvo, siromatvo, drutvo, knetvo".
b) p r i d j e v i, pa, primjerice, prema usta - piemo: ustmen;
kazalite - kazalitni; baba -babski; Kavkaz - Kavkazki; samac samaki; junak - junaki; mu - muki; vitez - viteki.
UPUTBENE PRIPOMENE:
(1) Prema "godina" u hrv.imamo izvedenice: "godinji" a
prema "godite" imamo "goditni" i imenice "goditnica"
(slukinja koja se najmi na godite) i "goditnik" (sluga
koji se najmi na godite), pridjev im je "goditniki".
(2) Prema "sredite" imamo "sredinji" (centralni) i
"sredinjica" (centrala), ali u hrv. imamo i "sreditni" (koji
pripada sreditu) i "sreditnica" (crta koja prolazi kroz
sredite).
(3) Pridjevi s doetkom "-ki" koji je postao od "-ski"
odpadanjem glasa "s" pred tim doetkom ostavljaju u
pismu osnovne glasove "z", te "" i "" koji su postali od "c
k", g z"; primjerice: "kovaki, samaki, seljaki,
plemiki, ruski, kliki, pravaki, siromaki, kavkazki,
viteki, muki, vraki"(v. Odstupanja od korienskoga
pisanja).
c) g l a g o l i , te na pr. prema: jedem - piemo:
jedkati,(v.jetkati); grizem - grizkati; draim - drakati; grebem grebsti; grizem - grizti;
d) p r i l o z i, te na pr. prema: grabiti - piemo: uzagrabce;
gledati - oigledce; noga, noica - etverenoke; lea - naleke.

(D) PISANJE OSOBNIH I MJESTNIH IMENA

1./ Osobna se imena piu onako kako ih pie njihov nositelj.

2./ Za mjestna imena i njihove izvedenice vriede pravila korienskoga


pisanja; primjerice: Podkapela, Raztoka, baki, Pakinja, Babogredac Babogredca; Medak - Medka; Poeki Brestovac, Ludbreki Globoec.
3./ Neka imena mogu se i dalje pisati uobiajenim nainom ako im
postanak nije vidljiv ili to trae opravdani razlozi (na pr. narjeni).

(E) ODSTUPI OD KORIENSKOGA PISANJA

1./ Mjesto: "sbor, sbiti, sbilja, sbiljski, sbrka, sdravlje, sdruiti,


sgrabiti, sgrada, sepati, suuriti se" kako se hrvatski pisalo u doba
Hrvatskoga preporoda i kako jo i danas neki hrvatski slovniari i
pisci piu. "s" se mienja i u pismu izpred "b,d,g" u "z", a u "" izpred
"" i "" kao i u izgovornom prapopisu, pa piemo: "zbor, zbiti, zbilja,
zbiljski, zbrka, zdravlje, zdruiti, zgrabiti, zgrada, epati, uuriti
se";

2./ Mjesto: "oddavna, oddahnuti, oddignuti, oddieliti, odduiti se"


kako se hrvatski pisalo u doba Hrvatskoga preporoda i kako jo i
danas neki hrvastki slovniari i pisci piu - prema Hrvatskom
pravopisu 1944. i izgovornom pravopisu, t.j. korjenito "d" odpada kad
se nae izpred drugoga "d", te piemo: "odavna, odahnuti, odignuti,
odieliti, oduiti se, podanik. Korjenito "d" ostaje, ako je to potrebno za
razumievanje, primjerice: naddimnjaar, naddrutven, naddravni,
poddialekt, poddioba;, preddiplomski,; i t.d.

3./ Mjesto "poslie, prie" kako neki i danas piu, moemo pisati i:
"poslije, prije".

4./ Korjenski i osnovni suglasnici "t" i "d" izpadaju


o a) u izvedenicama kao i po izgovornom pravopisu od riei: d i e t
e ( djeca, djeai, djeji, djeurlija, i t.d.); k d a (kaca, kaara,
kaica); s r d c e: (sran = hrabar, sranost = hrabrost),
sranica, sranost (hrabrost), srba, srika; IZNIMKA: srdan
(to pripada srdcu); s v e t a c:(svean, sveanost, sveanostnik,
svear);
o b) iz skupova kao i po izgovornom pravopisu:

- s t l: piemo "rasla", a ne rastla, prema rastal. Odatle dakako: "raslina,


raslica, obraslost"; - s t nj-: piemo "vrnjak", a ne vrstnjak, prema vrsta;

5./ Od nastavka "-stvo" odpada "s" izpred osnova koje zavravaju na


",,,"; primjerice: "samatvo, junatvo, pravatvo, siromatvo,
drutvo, knetvo".

6./ Od nastavka "-ski" odpada "s" izpred osnova koje se zavravaju na


",,s,,z,", pa se te riei piu; primjerice:" kavkazki, kliki, kovaki,
muki, plemiki, pravaki, ruski, samaki, seljaki, siromaki, viteki,
vraki i t.d.;

7./ Od korienskoga pisanja odstupaju i neke riei kojima je teko na


prvi pogled prepoznati korien i koje hrvatski pisci obenito iz davnine
piu isto kao i po izgovornom nainu, primjerice: svagda, negda,
iskon, jeftin, luckast, maslo, krika, nozdrva, ozdol, ozgor, prazni,
puce, trska, trak, usna (i izvedenice: usnat, usnen, usnica), vazda.
RAZLIKUJTE:

o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o

poddnevnik (sporedni dnevnik) - podnevnik (meridian)


podstaviti (kaput svilom) - postaviti (namjestiti)
odepiti ( izvaditri ep) - oepiti (stati komu na nogu)
izstupiti (na pr. iz drutva) - iztupiti (uiniti tupim, na pr.: no)
razstaviti (na dielove) - raztaliti (kovinu)
rztui (razlupati, razbiti) - rstui (koji raste, gl.pril.od rasti)
uzpeti se (na drvo) - uspeti = uspjeti (u nekom podhvatu)
uzskakati se (skakati amo-tamo) - uskakati (skakati u to)
uzetati se (etati amo-tamo) - uetati (etajui ui)
srdan (gr, t.j. gr srdca) - sran (junaan, hrabar)
grozdni (od grozd, na pr.:grozdni vinogradi) - grozni (od grozan,
uasan)
sreditnjica (crta koja prolazi kroz sredite) - sredinjica
(centrala)
dvoritni (od dvorite) - okolini (od okoli)
ibla (od iba) - ipka (2. pad. jed.od ipak)
kritce (malo koriti) - korice (oklop knjige)
pate (mlado od patke) - pae (prilog, tovie)
gubitci (mn. od gubitak) - gubici (3.pad.jed. od gubica)
otev - oevidac
svetev - svean
ustmen (na pr.: ustmena predaja; od usta) - usnen (na pr.
usneni suglasnici; od usna) ustnica (na svirali; od usta) - usnica
(umanjenica od usna).

POZOR! Za mnotvo inih primjera s pravilima o izjednaivanju


suglasnika po zvunosti i mjestu tvorbe v. RAZLIKOVNI I PRAVOPISNI
SLOVAR.
NAPUTAK: Sva ostala pravopisna pravila ista su kao i u Pravopisu
Babi/Finka/Mogu koji je danas u kolskoj porabi u RH.

(F) KADA PISATI "IE" "JE" "IJE"


Dvoglas, odraz staroga "jat-a" pie se u dugom slogu "ie" (diete), a u kratkom
"je" (djeca) ili drugim rieima gdje je u ikavaskom dugo "i", ili u ekavskom
dugo "e" tu piemo "ie", a gdje je kratko, tu piemo "je". Taj skup "ie"
jednosloan je dvoglas, pa se ne smije raztavljati; primjerice: snieg, snie-ga;

NAPUTAK 1.: Tamo gdje smo dosada prema dugom "jatu" po Vukovu
zvunom pisali troslovno "ije", po hrvatskom piemo dvoslovno "ie", a
gdje smo prema kratkom "jatu" pisali "je" ostaje "je"i u hrvatskom

pravopisu. Izgovor ostaje nepromienjen jekavski (iekavski) isti kao i do


sada.
o UPUTBENA PRIPOMENA: Hrvatski knjievni jezik je u osnovi
tokavski jekavskoga izgovora, pa je svejedno piemo li: brijeg ili
"brieg" - izgovaramo [brjeg]; cvijet ili "cviet" -izgovaramo [cvjet];
mlijeko ili "mlieko" - izgovaramo [mljeko]; rije ili "rie" izgovaramo [rje]; svijet ili "sviet" - izgovaramo [svjet]; zvijezda ili
"zviezda" - izgovaramo [zvjezda], i t.d.

NAPUTAK 2.: Po hrvatskom korienskom nainu pisanja dvosloni


(troslovni) skup "ije" ostaje tamo gdje po postanku razliit od "ie", t.j.
nije od(raz) "jata":
o a) u prilozima: "PRIJE, POSLIJE, DRUGAIJE";
o b) u zamjenicama: "IJE, IJEGA, IJEMU; SVAIJE, NIIJE,
IIJE";
o c) u gl. obliku: "NIJE"
o d) u rieima: "IJEDAN, NIJEDAN";
o e) u stupnjevanju pridjeva: "ISTIJE, ZDRAVIJE, NOVIJEMU,
STARIJEGA", i t.d.
o f) u sadanjem vrjemenu (prezentu) i trpnom pridjevu (particip
pasivni) i glagolskim imenicama (ako se ne tvore na neki drugi
nain) - ovih glagola i njihovih sloenica: primjerice: "BITI" (ne
pomoni gl./to be/ nego: tui /to beat/), bijem, bije, bije,
bijemo, bijete, biju; bijen,-a,-o; bijenje tako i od "dobiti":
dobijem; ... "NABITI" nabijen; .., pa "ODBITI, POBITI, PREBITI,
PRIBITI, PROBITI, RAZBITI, UBITI, ZBITI, SUZBITI". Ostali
glagoli iz te skupine su: "GNJITI, KRITI, LITI, MITI, PITI, RITI,
ITI, TITI, VITI, BRIJATI, GRIJATI, SIJATI, SMIJATI SE,
VIJATI, SMJETI, UMJETI, (DO)SPJETI, (PRO)HTJETI";
o g) u Gj. (2.pad.jed) i u Nm. (1.pad.mn) imenica na "-ija";
PRIMJERICE: "biskupija - BISKUPIJE; nacija - NACIJE; davorija
- DAVORIJE; Ilirija -ILIRIJE; pukovnija -PUKOVNIJE; zmija ZMIJE", i t.d.
o h) u tuim rieima kao: "ARIJE, PONCIJE, STUDIJE,
STUDIJEM, PONCIJEM, VERDIJEM, NATRIJEV, PONCIJEV,
VERDIJEV, ARIJEVAC, ARIJEVSKI.", i t.d.;

NAPUTAK 3. Na poetku riei iza "r" u kratkom slogu ( kratki "jat")


pie se "je" i izgovara se [je] i kad je pred "r" suglasnik i kad je "r" iza
stalne suglasnike skupine, t.zv. "pokriveno r"; Obinije riei koje u
hrvatskom dolaze s promjenom "-je-" (gdje je u ekavici '-e-' kano u
Srbijanskom); POZOR! Ostali primjeri upisani su u RAZLUNI I
PRAVOPISNI SLOVAR.

NAPUTAK 4. Po hrvatskom korienskom nainu pisanja "j" ne piemo u


tuicama:
o (a) izmeu "i-a", izim na kraju riei i u izvedenicama izpred
hrvatskih doetaka; PRIMJERICE: "cian, Siam, dialog, Diana,
piaster, trializam, alianca, Efialt, gladiator, Iliada, kariatida,

o
o

miliarda, salmiak, socialist, trivialan, amoniak, materializam,


maridian, provincial", i t.d.:
(b) izmeu "i-e" izim na kraju riei i izpred doetka za oblike i
tvorbu;; PRIMJERICE: "hieroglif, garsoniere, orient, trienij;"
(c) izmeu "i-u" ako nije na kraju riei ili izpred "n";
PRIMJERICE: "triumf, mediumizam (ali milijun, pijun);

(G) DODATNA OBJASNITBA:

(1) Njegovo (Vukovo) pravopisno naelo 'pii kao to govori, a itaj


kako je napisano' moglo je proiztei samo iz glave priprosta ovjeka
neoptereena poviestnim jezinim preokupacijamam koji drugaije i
ne moe pisati nego onako kako rie uje, pie ZlatkoVince u knjizi
"Putovima hrvatskoga knjievnog jezika. (podcrtao M.K.) Zapravo, to je
naelo njemakoga jezikoslovca Johanna Cristophora Adelunga
(1732.-1806.) i poznato je u svietu kano "Adelungova zasada" i
zapravo glasi: schreib wie du sprichst und sprich wie du denkst.
Pouka je: schreib we du denkst, dakle pii kao to misli, to opet
znai pii jezikom kojim misli, jer je jezik uviek misao. Preokrenuvi
smisao Adelungova naela, Vuk i vukovci poeli utuvljivati u pamet
ljudima da je tek onaj pravopis dobar kojim se pie kako se zaista
izgovara. A takva pravopisa jednostavno nema . (vie o tome v.
UPOZORBA 5; UPUTBENE PRIPOMENE);

(2) Veina h r v a t s k i h jezikoslovaca misli i prihvaa da pisanje "ie"


mjesto "dugoga jata" najbolje odraava narav hrvatskoga jezika
(mlieko, tielo, biel, liep, sviet i dr.) i svi se slau da je pisanje "dugoga
jata" kao "ije" neprimjerno, jerbo Hrvati nikada nisu prihvatili
dvosloni izgovor "dugoga jata". Pisanje "mlijeko, tijelo, lijep" i t.d.
izrazita je karadievtina koju je Hrvatima u pravopis uvalio Srbin iz
Vojvodine ura Popovi, alias Danii, koji je tako upisivao riei i u
Akedemijin veliki rjenik (JAZU) kano njegov prvi urednik. K tomu
kano izrazita karadievtina "ije" nipoto ne odgovara hrvatskom
izgovoru toga glasa - a i politiki gledano nudno je potrebno da
napustimo takvo pisanje, pogotovu danas kad Srbi opet uporno
dokazuju da smo svoj jezik (pre)uzeli od njih, pa se i iz politikih i iz
strategijskih, i (ne samo) znanstvenih razloga Hrvati moraju vratiti
svojem tradicionalnom korienskom nainu pisanja, kako bi i na taj
nain takoer pobili lai srbijanskih nadrilingvista.

(F) ZAGLAVAK:

(1) Kako vidimo pravila hrvatskoga korienskoga naina pisanja vrlo su


jednostavna ,jer su logina i kratka. Po njima nema glasovnih i
morfologijskih
promjena
unutar
riei
sa
izjednaivanjima
(sljubljivanjima) suglasnika po zvunosti i mjestu tvorbe i izpadanjima
pojedinih slova.

(2) Premda u hrvatskoj knjievnosti obstoji duga i bogata tradicija


pisanja korienskim nainom u Republici Hrvatskoj nije u javnu
porabu vraen tradicionalni hrvatski korienski nain pisanja. Nu, zato
imamo (22.3.2001.) ak dva pravopisa na Karadievim srbskim
izgovornim naelima i s pogrjenim naslovom "Hrvatski pravopis" to
neupuene zavodi, jerbo u njima je malo to, to pripada hrvatskomu
tradicionalnomu korienskomu nainu pisanja .

(3) Kada ponovno vratimo u javnu porabu hratski tradicionalni


korienski nain pisanja to moramo to prije uiniti zbog velikih
jezinih i ozbiljnih obranbeno-stratekih razloga u hrvatskom emo
jeziku osigurati i ouvati njegove osnovne prepoznatljive osobine koje
je izgubio u doba nasilnoga razhrvaivanja, obnoviti emo mu njegovu
samobitnost i podii ugled u svietu na pripadajuu mu razinu.Tuinci
e onda upravo i po pravopisu najlake uoiti razliku izmeu
hrvatskoga i srbskoga jezika. Jerbo, Hrvati e tada napokon prestati
pisati srbijanskim pravopisom. (v. podrubnicu br.6);

Izvorni citati

1. To je t.zv. "Adelungova zasada"- potjee od njemakoga jezikoslovca


Johana Cristophora Adelunga (1732.-1806.).
2. v. Mate imundi: "Pogled na hrvatski pravopis (II); Politiki
zatvorenik, br.64/65, srpanj/kolovoz 1997.
3. v. Milija Stani i Damjan Morai: "Jeziko pravopisni savetnik"
(IRO "RAD", Beograd.1981.str. 206.); podnalov SRPSKI (SRBSKI)Suglasnike promene . Englezi kau 'ekspir', a piu Shakespeare,
Nemci kau 'majn' (moj), a ne piu majn, ve mein ... Francuzi
izgovaraju 'boku', a piu 'beaucoup'. Kao to vidite, ovi veliki narodi
mnoge rei u svom jeziku izgovaraju na jedan, a piu na drugi nain.
Drugim reima, oni ne piu sasvim kao to govore. Ima jo dosta
naroda koji ine isto tako. I kod nas se nekad pisalo 'sgusnut,
prositba, srbski', i tako dalje, a izgovaralo se u narodu "zgusnut,
prosidba, srpski". To je tako kod nas trajalo sve do Vuka Karadia,
do pre oko sto pedeset godina.
4. Prof.dr. Mato imundi o Vuku Stefanoviu Karadiu u sastavku:
"Pogled na hrvatski pravopis (III); Politiki zatvorenik, br.64/65.
srpanj/kolovoz 1997.
5. POZOR! Po "Pravopisnom priruniku hrvatskoga ili srpskoga
jezika";. Vladimira Ania i Josipa Silia u izdanju "Sveuiline
naklade Liber-kolska knjiga", Zgb.1987, te riei se piu :
"atherencija, athezija, athezijski, athezioni". U "Hrvatskom pravopisu",
K Zgb.1971. i u "Velikom rjeniku stranih rijei" Bratoljuba Klaia;
MH 1978. piu kao u korienskom "Hrvatskom pravopisu" UHJ, Zgb.
1944.
6. Primjerice jezikoslovci: prof. dr. Mate imundi; v. njegov "Rjenik
suvinjih tuica u hrvatskom jeziku", Zgb. 1994.; Bulcs Lszlo, prof.
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; Marijan Horvat-Milekovi,
knjievnik i pjesnik;

7. v.VJ Kultura 9.2.2001.; Milan Mogu: "Udari na hrvatski pravopis";


8. v. VL 13.9.1988. "Novi srbski memorandum - Hrvatski jezik ne
postoji ve samo, srbski s dva izgovora i pisanja: ekavskim i
ijekavskim". Da Hrvati govore zagrebakom (zapadnom) variantom
srbskoga Vukova jezika podpisalo je 15 srbijanskih lingvista u knjiici
"Slovo o srbskom jeziku" koju su tiskali na 5 svjetskih jezika i dielili
na Slavistikom konresu u Krakovu 1988. (vie o tomu v. PRISTUP)
9. Tekar u V.izdanju Pravopisa Babi-Finka-Mogu (BFM) vraene su
neke znaajke tradicionalnoga hrvatskoga naina pisanja. U oujku
2001. se pojavio. takoer na karadievskoj osnovi napisan i pod
krivim imenom, "Pravopis hrvatskoga jezika" Ania, Silia (ASG) i
Goldsteina kano izdavaa, koji je jo 1990. u 3. izdanju imao naslov
"Pravopisni prirunik hrvatskoga ili srpskoga jezika". Taj se "Pravopis"
tada smatran nadomjestkom za novosadski unitaristiki pravopis iz
1960. koji je bio inae u Hrvatskoj odbaen 1967./1968. nakon
"Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnoga jezika"
10. Primjerice Hrvatski pravopis iz 1944. godine za koji u zaglavku
njegova pretiska 1992. ugledni hrvatski jezikoslovac Stjepko Teak
tvrdi da je jedan od najboljih hrvatskih pravopisnih prirunika koji su
Hrvati ikada imali.

____________________________________________________

Auktorizirana izvorna razprava prof. Marijana Krmpotia


(Zagreb), izvorno iz knjige "Hrvatski jezini prirunik", str. 115133, Agapa - Klotar Ivani 2001.

Literatura

BRODNJAK, V. 1991: Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika.


kolske novine, 632 str., Zagreb.
CIPRA, F.& KLAI, B. 1942: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveuilina
naklada, pretisak Zagreb 1992. [1]
IRILOV, J. 1990: Srpsko-hrvatski renik varijanti / Hrvatsko-srpski
rjenik inaica. Beograd.
ESIH, I. 1941: Hrvatski pravopisni rjenik za pravilnost i istou
hrvatskog jezika, Zagreb.
GUBERINA, P.& KRSTI, K. 1940: Razlike izmedju hrvatskoga i
srpskog knjievnog jezika. Matica Hrvatska, Zagreb, 218 str. (pretisak:
Mainz 1977).
HORVAT-MILEKOVI, M.& LOVRI, A.. 1998: Kajkavska ikavica
(Brajska besyda), nesudjeni hrvatski standard? Hrvatski knjievni list
32: str. 38, Karlovac-Zagreb.
KALMETA, R. 1990: Toponimija i politika. Glasnik HDZ, 12: str. 63,
Zagreb (11. 6. 1990).
KAI, B. 1604: Institutionum linguae Illyricae libri duo (auctore
Bartolomaeo Cassio), I - II. Apud Aloysium Zanettum, Romae, 189 p.
KRMPOTI, M. 2001: Hrvatski jezini prirunik. Klotar-Ivani, Agapa.

KRSTI, K. 1942: Povijesni put hrvatskoga knjievnog jezika. Hrvatska


revija 15 / 8: 412-420, Zagreb.
LASZLO, B. 1996: Jezik hrvatski u prolosti, sadanjosti i budunosti.
Zbornik "Hrvatski uspjeh kroz zajednitvo", dio V: str. 5 - 7,
INTERCON Zagreb.
MANDI, D. 1990: Hrvati i Srbi, dva stara razliita naroda. Matica
Hrvatska, Zagreb, 320 str.
RAC, M. 1998: Meunarodni standardi UN i na kolonijalni mjestopis.
Ognjite 9: 422-424, Karlovac-Zagreb.
SAKA, S.K. 1999: Slavistika i Hrvati (Hrvati i filoloko-etniki
pansrbizam). Hrvatsko slovo V/198: str. 5, Drutvo hrvatskih
knjievnika, Zagreb.
SAMARDIJA, M. 1993: Jezini purizam u NDH (savjeti hrvatskoga
dravnog ureda za jezik). Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 150
str.
KARI, I. 2001: Kakav pravopis (izmeu fonetike i fonologie). Govor
16/1: 33 - 64, Zagreb.
VANIK, B. 1990: Otkria o hrvatskom jeziku. Ognjite 1: 73 - 79,
Karlovac - Zagreb.
VANIK B. 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjite 7: 87-94,
Karlovac-Zagreb.
VANIK, B. 1997: Svi puti vode k akavtini. Ognjite 8: 204-216,
Karlovac - Zagreb.

Poveznice

Hrvatski jezik
Koriensko pisanje
Svima koji vole hrvatski
Poviest hrvatskog jezika
Korienske filoloke kole
Izvornohrvatski pravopisi
Izvornohrvatski knjievnici
Londonac: kolski pravopis
Izvornohrvatski (starohrvatski)
Jugobalkanski povratni Vukopis
Jugojezina rekonkvista po Vuku

Das könnte Ihnen auch gefallen