Sie sind auf Seite 1von 13

Korjenopis i ultrakorienski

Izvor: Metapedia

Korjenopis i ultrakorienski: hrvatski korienski pravopis, ili skraeno


korjenopis (po Marjanu Krmpotiu i Marijanu Horvat-Milekoviu) je kao
izvornohrvatska jezina protivnost za balkanizirano fonetsko pisanje ili
kolonialni Jugoslavenski vukopis. Korienski pravopis hrvatskog jezika je na
izvorni pravopis koji uva korien, postanak i postojanje rijei, pa u pravomu
korienskom i nekim inaicama polukorjenskog pisanja rijeima uva
korienske suglasnike. Pravopis je inae nain pisanja, a ne govora (izim u
akavici), pa pravilo korienskoga pravopisa glasi: "pii za oko, itaj za uho":
Medjutim je to zapravo tek kompromisno polukorjensko pravilo prielaznog
hrvatskoga, jer je u srednjovjekomu starohrvatskom manjevie postojao i
korienski izgovor, vidljiv iz glagoljice i dananjih arhajskih pradialekata.
Temeljna razlika izmedju izgovornoga jugoslavenskog i hrvatskoga
korienskog pravopisa: Korienski se pravopis uglavnom oituje u ouvanju
prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednaivanju
suglasnika po zvunosti i u izpadanju nepodobnih suglasnika iz nekih
suglasnikih skupova: uglavnom onih koje nemaju Srbi tj. izjednaavanje sa
srboidnim pisanjem. Na kraju se dolje za poredbu jo daje primjer
ranohrvatskog ultrakorienskog iz glagoljice i pradialekata, koji je jo daleko
izrazitiji (pogotovo i zbog korienskog izgovora) nego li poznati Korienski
pravopis iz NDHrvatske.

Sadraj

1 Abstract
2 Poviestni proslov
o 2.1 Poviest korienskog normiranja
o 2.2 Poviestna uporaba korjenopisa
o 2.3 Domai noviji korjenopisci
3 Obenito o korienskom pravopisu
4 Pravila korienskog pisanja
5 Glagoljini predkorjenski
o 5.1 Ultrakorjenska homogenizacia
6 Korienske hrvatske slovnice
7 Ina prava literatura
8 Vanjske sveze
9 Poveznice
10 Reference

Abstract
Croatian etymological orthography: 'Radical Croatian orthography' is an
old national writing model, which is used in Croatia during 9 centuries
before 1945, and it was inseparable part of the original Croatian language.
Word 'Radical' is coming from the Latin radix , which means root (i.e.
etymoloy). After Yugoslavian occupation, the Croatian radical ortography
was forbidden, and replaced by the Serbian phonological orthography (socalled 'Serbo-Croat'), which was then in official use there.

Poviestni proslov
Korienskim (morfolokim) ili bar polukorienskim (morfonolokim) pravopisima
slubeno pie danas veina europskih i amerikih naroda: zamalo svi
romanski i germanski jezici, a od inih jo npr. knjievni grki (Katharevousa),
ter veina inih slavenskih jezika (izvan Balkana). Inae se fonetski u Europi
(izvan Balkana) piu uglavnom atrovaki polupismeni tekstovi, a doslovnim
fonetskim pisanjem se danas preteito slue noviji, donedavna agrafiki
(nepismeni) jezici afroazijskih domorodaca, ter dielom slini i polupismeni
balkanski jezici jugoiztone Europe: vidi o tomu jo poblie Balkanski
Sprachbund i Balkan, vukopis i dimotiki.

Poviest korienskog normiranja


Sve do 18. stoljea se hrvatsko koriensko pisanje rabilo vie stihijski po
tradiciji, iako je ve Ozaljski knjievni krug zrinsko-frankopanskog jezika
napola kodificirao ikavsku kajkavicu kao polukorjensku normu tadanje
knjievnosti i jezikoslovlja. Pravo struno kodificiranje izvornohrvatske
knjievne norme za klasino koriensko pisanje na starotokavskom temelju
po naelima Zagrebake filoloke kole je dovrio na "otac korjenopisa" Adolfo Veber Tkalevi do god. 1884. (publikaciom Brus jezika ili Zagrebaka
kola). Potom je Hrvatsko koriensko pisanje jo naknadno obirnije razradio
u doba NDHrvatske najvie Adolf Bratoljub Klai 1942. i 1944. Danas je
naugledniji noviji strunjak i priznati glavni auktoritet za izvornohrvatsku
koriensku normu prof.dr. Bulcsu Laszlo.

Poviestna uporaba korjenopisa


Koriensko pisanje je kod Hrvata bilo u javnoj uporabi kroz najvei dio
njihove poviesti tiekom prolih 9 stoljea, od prvih ouvanih glagoljinih
tekstova iz 10/11. st., pa sve do kraja 19. st., a na korjenopisu je dakako
zapisana i ogromna veina svih ranijih tekstova na akavici, kajkavici i
starotokavskoj ikavici. Tomu protivni fonetski vukopis balkanskourodjenikog tipa u hrvatskoj javnosti je bio nepoznat sve do sredine 19. st.,
tj. do jugoslavenskog bekog dogovora s Vukom Stefanoviom Karadiem,
ali se sve do kraja 19. st. uglavnom jo rjedje rabi i tek nakon magjaronske
diktature Khuena Hedervarya od 1892, taj novi balkanski vukopis postupno
prodire u kolstvo i irju javnost. Kao slubeni javni pravopis tj. dio

kolonialnog srpsko-hrvatskog novogovora, nametnut nam je u porobljenoj


domovini Hrvatskoj vojnopolicijskom silom tek pod Jugoslavijom od 19191939, ter ponovno od 1946-1990.

Domai noviji korjenopisci


U hrvatskoj prekomorskoj diaspori (izseljenitvu) se izvorni starohrvatski
korjenopis rabi manjevie stalno sve do danas, osobito u Australiji, Kanadi i
vicarskoj, dok je u domovini pod jugoslavenskom okupacijom bio
manjevie potisnut, ter povremeno zabranjen i kanjavan. Izmedju 2 rata u
prvoj Jugoslaviji jo dosta piu javnim korjenopisom npr. Slavko Kolar, Petar
Guberina, Ksaver andor Gjalski (do smrti), pa braa Radii i Hrvatska
seljaka stranka, veina izdanja 'Seljake sloge', itd. Potom uoi i tiekom 2.
svj. rata korjenopis opet postaje preteiti javni pravopis u Hrvatskoj od
1939.- 1945, nakon ega je u komunistikoj Jugoslaviji hrvatski korjenopis
opet ukinut, zabranjen i esto kanjavan, jer nam je od 1946.-1970. u
domovini prisilno partijski bio nametnut balkanski fonetski vukopis i
kolonialni srbohrvatski novogovor tipa hibridni pidgin.
ak i tiekom druge komunistike Jugoslavije, a osobito nakon 1971, poneki
noviji jezikoslovci i hrvatski knjievnici (danas ve pokojni) ipak bar
povremeno jo piu korienski ili bar polukorjenski, npr. Kruno Krsti, Franjo
Cipra, prof. Mitjel Yoamya, dr. Miro Kai, prof.dr. Stjepko Teak, Mato
Marinko, prof.dr. Ivo kari, ...itd. Sve do danas, kod nas u Hrvatskoj piu
manjevie korienski ili bar polukorienski kao poznati javni djelatnici,
knjievnici i jezikoslovci, npr. prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav ojat, dr.
Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpoti, Marijan Horvat-Milekovi, Branimir
Petener i dr.

Obenito o korienskom pravopisu


Hrvatski korienski pravopis pazi na postanak i korien riei, pa u pisanju
rieima uva korienske suglasnike. Pravopis je nain pisanja, a ne govora,
pa pravilo korienskoga pravopisa glasi: "pii za oko, itaj za uho". Temeljna
razlika izmedju izgovornoga jugoslavenskog i hrvatskoga korienskog
pravopisa: Korienski se pravopis uglavnom oituje u uvanju prvotnih,
korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednaivanju suglasnika
po zvunosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasnikih skupova. Sliede
ukratko saeta pravila izvornohrvatskog korienskog pravopisanja s
najvanijim primjerima njihove uporabe: izvod uglavnom po priruniku za
Koriensko pisanje iz ND Hrvatske (A.B. Klai 1942 i sur. 1944.).

Pravila korienskog pisanja


Obenito pravilo - Nema jednaenja po zvunosti susjednih suglasnika:
skupovi suglasnika se ne sljubljuju, to znai kako u rieima nema
jednaenja po zvunosti susjednih suglasnika. Prvi se suglasnik ne mienja u

svoj bezvuni ili zvuni par, a svaki suglasnik uva svoj izvorni, korienski
lik. Tako primjerice po hrvatskom korienskom pravopisu piemo:

1. U jednini i mnoini imenica i pridjeva u svim rodovima i padeima


korien riei bez jednaenja po zvunosti:
o redak > redka - redci
o dolazak > dolazka - dolazki
o vrabac > vrabca - vrabci - vrabev
o kobac > kobci - kobev
o sudac > sudca - sudci
o drjebac > drjebci

2. U tvorbi pridjeva iz imenica, pa imenica iz glagola jednako se uva


korien riei i nema jednaenja po zvunosti niti izpadanja
suglasnika:
o baba > babski
o biljeiti > biljeka - biljenica - biljeica
o in(iti) > inbenik
o draim > drakati
o dua >zadubina
o gladak > gladka
o glas > glasba - glasbalo - glasbenik
o gospodin > gospodtija
o gost > gostba
o grebem > grebsti
o grizem > grizti
o hiniti > hinba - hinben
o Kavkaz > kavkazki
o kazalite > kazalitni
o mu > muki
o nebo > nebce - neban
o opaziti > opazka
o Rab > rabski
o sirota > sirotii
o sluiti > slukinja
o Srbija > srbski
o srdce > srdaca - srdan (sran = hrabar)
o svat < svatba- svatben
o iba > ibka- ibica
o teak > teka - tekoa
o vitez > viteki
o Zagreb > Zagrebanin - Zagrebanka
o zubac > zubanik

Iznimke gornjeg pravopisanja jesu sliedee riei:

Bez "t" piemo: "sveanost, sveanosnik, svear, rasla, raslina, raslica,


obraslost, vrnjak (Iako su korieni ovih riei: svet, rast, vrst).

Pripomena: Balkansko-turski glas "d" dolazi samo u tudjicama, a u


hrvatskom je pravilno pisati:
o svjedoba < svjedoiti
o jednaba < jednaiti
o naruba, narubenica < naruiti
o predoba < predoiti
o vrabina < vraati
o ubenik (bolje: uevnik) < uiti
o promiba < promicati
o srba
o luba

3. U sloenicama se na kraju predmetka suglasnik ne mienja, nego


ostaje jednak izvornom:
o bez > bezznaajan, bezcarinski, obezhrabriti; bezzvuan, itd.
(nikad ne: "bes-")
o iz > izcuriti, izhod - iztok, izkljuiti; i t.d.;
o nad >nadcestar, nadovjek, nadkriliti, nadpis, nadporunik, i
t.d.
o nuz > nuzpojava, nuzpristojba, nuzproizvod, nuzprostorija, i t.d.
o ob > obi, obina, obinar, obarati, obhodnja, obseg, obkoliti,
obiran, obtrati, observatorij, itd.
o od > odepiti, odunuti, odsada, odseliti, odsjeak, odsjedati,
odsjev, odstupnica, odsvirati, odetati, odutjeti, odstraniti,
odstrel, odsutan, odkrinuti, odhrvati, odkad, odpeatiti,
odtada, itd.;
o pod > podcrtati, podiniti podhodnik, podkopati, podpaliti,
podsjei, podsjeati, itd. (nikad ne "pot-" jer to hrvatski znai
znoj).
o pred > predkunica, predpotopni, predskazati, predastnik,
predtea, predskazati, predsjednik, itd.
o raz > razciepiti, razkol, razprava, razstaviti, razstava, razsuti,
raziriti, itd.
o uz > uzhit, Uzkrs, uzkrsni, uzpinjaa, uzetati se, uztrajan, itd.
(nikad ne "us-" jer to je u hrvatskom = kitov zub).

Opazka: U hrvatskomu latinski priedlozi izpred koriena riei ostaju


jednaki:
o ab > absolutan, absolvent, absorbirati, abstinent, abstraktan,
absurd, absurdan;
o ob > observacija, observirati, observator, observatorij;
o ad > adherent, adherentan, adhezija, adhezijski, adhezivan;
adhortacija;
o sub > substantiv, substitucija, substrat, subpolarni, subtilan,
subtropski itd. (nikada ne "sup-" jer to je hrvatski = oraostrvinar).

Pripomena:

One sloenice kojima prvi dio nije priedlog nego neka ina rie (npr. broj),
piu se na sliedei nain: petdeset, estdeset, kadkad.

Iznimke: zdrav, zbor, zdrug, zgrada (do 1892. se pisalo: sdrav, sbor,
sdrug, sgrada, itd.)

4. Suglasnici u skupovima ostaju (ne izpadaju), primjerice:


o bolest > bolestnik
o ast > astna - astnik
o gladak > gladalica - gladalo - gladati
o gubitak > gubitci
o listak > listka - listci
o mast > mastnoa
o mladac > mladca
o Mletaka > Mletci - Mletanin
o sudac > sudca

(.r. u hrv. = sudica je ena sudac; sudkinja = sudeva ena, a ne "sutkinja")

5. Suglasnici u skupovina ne mienjaju se po mjestu i nainu glasovne


tvorbe;
o stan > stanben(i)
o jedan > jedanput
o hinba > hinben
o radnik> radnitvo, ...

Iznimke: pae, proev, epati, pronja, vonja, groe, miljen,


djeca, sunace i sl.

6. Imenice na "-tvo" zadravaju u pismu osnovne glasove "" i "":


junatvo, pjesnitvo, pokutvo, pravatvo, priuvnitvo, radnitvo,
razbojnitvo, seljatvo, siromatvo, botvo, drutvo, knetvo, vitetvo.

7. Pridjevi na "-ki" (< "-ski" odpadom glasa "s") zadravaju u pismu


osnovne glasove "z, , : viteki, haaki, muki, vraki, brandenburki,
embrioloki, etnoloki, farmakoloki, frazeoloki, ...

8. U hrvatskom slovo "h" uviek piemo na mjestu kojemu etimoloki


pripada: anel, arhanel, ahura, dahnuti, heljda, historija (hrv. =
poviest), hmelj, prhnuti, hrapav, hren, hrpa, hrva, ...itd.

9. Slovo "h" jo piemo uviek u sljedeim rieima:


o buha, a ne "buva",
o kihanje, a ne "kijanje",
o duhan, kuhalo, gluh, gluhoniem, kuharica, mahovina, protuha,
snaha, suh, zadihan, zapuhan, itd.

10. Suglasnik "j" ne piemo u tuicama: dialog, alianca, gladiator,


iliada, miliarda, salmiak, socialist, materializam, hieroglif, garsoniera,
orient i sl.

Iznimke:
o j piemo kad je u sredini strane riei, izmeu i-u : milijun,
pijun;
o j piemo onda kad je na kraju strane riei: trienij

11. Koriensko dvostruko "d" ostaje u sloenoj riei ako bez njega nema
razumievanja:
naddimnjaar,
naddrutven,
naddravni,
preddiplomski, naddiplomski, i t.d.

12. Po hrvatskom korienskom pravopisu piemo razstavljeno "ne": ne


u, ne e, ne e, ne emo, ne ete, ne e. Niena se estica "ne" u
hrvatskom uviek pie razstavljeno od glagola, primjerice: ne mogu, ne
znam, ne itah, ne sluajui; i t.d.

Pripomena: U hrvatskom moemo pisati razstavljeno (a) ili zajedno


(b),- izpravno je jedno i drugo.:
o a) "ne imam, ne ima, ne ima, ne imamo, ne imate, ne imaju"
o b) "nemam, nema, nema, nemamo, nemate, nemaju".

13. Korienski jat: pisanje ije, je, ie u hrvatskom:

Dugi odraz glasa 'j-jat' koji je kod nas uobiajeno pisan po izgovornom
pravopisu kao dugo, dvoslono "ije" u korienskom hrvatskom pie se kao
dvoglas "ie": "ije" = "ie"

o
o

o
o

mlijeko - mlieko (izgovara se "mljeko")


lijep - liep (izgovara se "ljep")
dok kratko "je" ostaje nepromienjeno: djeca - djeca
Izgovor je u oba sluaja pravopisanja glasova 'ie' i 'je' isti, a
jednak je i u izgovornom pravopisu, zato kaemo da je hrvatski
knjievni jezik "jekavskoga" izgovora.

Primjerice, po korienskiom hrvatskom:


o pie se diete - izgovor je djete
o pie se djeca - izgovor je djeca

po izgovornomu srbo-hrvatskom pravopisu: pie se dijete - izgovara


djete, pie se djeca - izgovara djeca

14. Po hrvatskom pravopisu "je" piemo iza "r", u rieima gdje je "r" iza
stalne suglasnike skupine, primjerice:

o
o

o
o
o
o
o
o
o

o
o
o

bezgrjean, grjean, pogrjeka, grjehota, grjeica, grjenica,


grjenost, nepogrjeiv, pogrjean, pogrjeiv, pogrjeivost,
pogrjekica, pogrjenost, pregrjean,
brjegovi, brjegovit, brjestik, crjepar, drjemljiv, drjenovina,
izprjeivati se, modrjeti, mrjestilo,
izrjeka, izrjekom, neiztrjebljiv, iztrjenjenje, krjepak, krjepkost,
krjepkoa, krjepostnica, krjepostnik, krjepost, krjepostan,
okrjepa, okrjepljenje, okrjepljivati,
podrjeje,
oprjean,
oprjenost,
oprjeka,
otrjenjivati,
otrjenjenje,
poprjean, poprjeke, poprjenica, poprjeno, naprjeac,
poprjenost, uprjeivati,
obezvrjeivati, povrjeda, povrjediv, povrjedivost, povrjediv,
povrjedljivost, povrjeenik, povrjeivati;
prjea (za gombati se), prjeac, prjeanin, prjeanka, prjeanski,
prjee, prjei (od priek), prjeica, prjeice, prjeka,
prjesniji (od priesan), prjesnoa, prjetei, razdrjemljivati se,
rjeitba, sagrjeenje,
strjelast, strjelica, strjeliast, strjelimice, strjelimian, strjelitni,
strjelite, strjelomet, strjelovit, strjelja, strjeljaica, strjeljaki,
strjelara, strjeljivo, strjeljana, odstrjel,
tetrjebi, tetrjebica, tetrjebiin, tetrjebi, trjebilica (stroj),
odrjebljivati,
drjebad,
drjebanje,
drjebati,
trjebitelj,
trjebiteljev, trjebiteljica (ena), trjebiteljiin, trjesovi, trjeslovina
(tanin),
uvrjeda, uvrjeditelj, uvrjediteljica, uvrjedljiv, uvrjedljivost,
uvrjeenik, uvrjeivati se,
vrjednica, vrjednik, vrjednoa, vrjednota, vrjednovati, vrjea,
vrjeaev, vrjeaica,
zaprjeen, zaprjeenje, zaprjeiva, zaprjeivanje, zaprjeivati
(zaprietiti), zaprjeka, zavrjeivanje, zavrjeivati.

Upozorba: Ove riei su u novosadskom izgovornom pravopisu


Vladimira Ania u izdanju iz 1994. pisane ekavski, onako kako su
pisane u srbskom, bez koriena kakav imaju u tradicijskom i istomu
hrvatskom jeziku.

Hrvati ne govore krepak nego krjepak, ne govore vreati nego vrjeati,


ne govore greiti, pa prema tomu nije pravilno govoriti niti uvreda,
pogreka, greka, nego je pravilno i u hrvatskom duhu pisati: krjepak,
grjeka, vrjednota, uvrjeda, povrjeda, strjelica.

Iznimke: riei u kojima ostaje "ije":

1. riei u kojima je "ije" dvoslono: nije, smije, prije, poslije, drugaije,


ijedan, nijedan.

2. zamjenice: ije, ijega, ijemu, niije, iije.

3. komparativ i superlativ pridjeva: istije, najistije, zdravije,


najnovijem, starijega;

4. u sadanjem vrjemenu, trpnom pridjevu i glagolskim imenicama


glagola biti: biti (se) - bijem, bije, bije, bijemo, bijete, bijen, -a,-o, -i,e; bijenje;

5. u sadanjem vrjemenu, trpnom pridjevu i glagolskim imenicama


glagola sloenih s glagolom "biti": dobiti, nabiti, odbiti, pobiti, prebiti,
pribiti, probiti, razbiti, suzbiti, zbiti,

6. navedeni glagoli:
o smjeti (smijem),
o umjeti (umijem);
o (pro)htjeti se (prohtije se)
o brijati (brijem),
o dospjeti (dospijem)
o grijati (grijem),
o kriti (krijem),
o liti (lijem),
o miti (mijem),
o piti (pijem),
o riti (rijem),
o sijati (sijem),
o smijati se (smijem se)
o iti (ijem)
o viti (vijem)
o vijati (vijem)

7. imenice na ija u genitivu jednine i u nominativu mnoine,


primjerice:
o biskupija > biskupije
o nacija > nacije
o Ilirija > Ilirije
o pukovnija > pukovnije
o zmija > zmije, itd.

8. u tuicama: Arije, Poncije, studije, Poncijem, natrijev, Verdijev, itd.

9. ostale riei kojima se korien vie ne razpoznaje.

Glagoljini predkorjenski
DODATAK - Glagoljino-predkorjenski ili rano ultrakorjensko pisanje
srednjovjekog hrvatskoga: Gore ukratko opisani nain korienskog pisanja u
klasinomu izvornohrvatskom jeziku se javno-slubeno rabio uglavnom
izmedju 17.- 19. stoljea do godine 1918. i jo ukratko obnovljen god. 1939.1945. Medjutim je i taj sada najpoznatiji korienski bio tek osiromaenom
naknadnom fazom iz jo raniega ultrakorienskog izgovora, s ekstremno-

inverznom homogenizaciom starohrvatskih glagoljskih tekstova u srednjem


vieku. Naalost za kajkavicu nema takovih ranijih uzoraka, jer dosad nisu
poznati raniji kajkavski tekstovi prije 16. st., dok za starije akavske
(ranotokavske) tekstove postoje oskudni nalazi veinom iz srednjovjekog
Dubrovnika.
Naprotiv ipak postoje razmjerno obilnije ouvani ranoakavski tekstovi na
glagoljici, ali su oni naalost u lanim priepisima na latinicu uglavnom lano
"adaptirani" po uzoru na Vukopis, tj. za naivne laike s nepoznavanjem
glagoljice su ovi nepodobni ranohrvatski tekstovi veinom manjevie
krivotvoreni: Dogmatsko-ideologizirani jugoslavisti su ih naknadno
nedopustivo fonetizirali, - zato jer bi takvi u vjernomu izvornom priepisu ak
i polupismenim laicima oito dokazali, kako su se srednovjeki ranohrvatski i
srbianski drastino razlikovali s neznatnim slinostima tek na irokoj
obeslavenskoj razini (a po dogmatskim vukovcima su morali biti sliniji
"srednjejunoslavenski" ?).
Idui, za Vukovske jugoslaviste 'okantni' prikaz ranohrvatskoga
ultrakorienskog pisanja na glagoljici je stoga prvi takav javni pregled na
internetu izrazito nejugoslavenske fonetike i ortografie ranohrvatskoga
srednjovjekog jezika. Kasnie nakon odumiranja glagoljice su u hrvatskoj
kulturi ovakva arhajska ortografia i starofonetska homogenizacia veinom
postupno odumrle, ali su ipak bar dielom bile sve donedavna ouvane u
naim arhainim pradialektima, npr. kod domaih starosjedilaca (osobito
starih bakica) iz Bednje, Cresa i otoka Krka. Sada sliedi saeti izvod bitnih
osobitosti te ultrakorienske homogenizacie iz srednjovjeke glagoljice (i
staraca Kvarnerskih otoka):

Ultrakorjenska homogenizacia
Glagoljina praakavica i arhajski 'bodulski' dialekt otoana je kod nas
daleko "najkorjenskiji" tj. najizvorniji medju svim pukim tekstovima i
govorima u Hrvatskoj (pa se Paveliev "korienski pravopis" iz NDH moe
shvatiti tek kao malo polukorjensko nedonoe spram ultrakorienske
praakavice). Zato u glagoljskoj i otonoj deklinaciji i konjugaciji uglavnom
izostaje veina vukovskih "asimilacija po srbosti", tj. veinom nema ni
palatalizacie niti ikakvog jotiranja, a sibilarizacie su rjedje i obratnoatipine, zato jer je nepromjenjiva osnovica rijei u praakavskoj deklinaciji,
konjugaciji i stupnjevanju pridjeva stalno i bezuvjetno ista. Tako se
vukovsko jotiranje (jotacija) slino kao ni tokavska palatalizacija (k > , g >
, h > ) u tom izvornomu praakavskom doslovce nikada ne pojavljuju, pa
ak su i u novijemu turistikom argonu kvarnerskih otonih akavaca (izim
doseljenika i mieanih brakova) jotiranje i palatalizacia su jo razmjerno
rjedje pojave tek kod najmladjih govornika pod utjecajem vukovske kole i
medija.
Od svih tih vukovskih asimilacia, jedino se netipska sibilarizacia (k > c, g >
z, h > s) tek dielom nalazi u praakavici, ali je i tu posvema atipino-izvrnuta
tj. obratna od tokavske sibilarizacie: Naime u sluajevima gdje bi se inae

zbivala vukovska palatalizacia pred vokalom i, ona u praakavskom izostaje,


pa ju na istim mjestima tek dijelom zamjenjuje posebna bodulska
sibilarizacia npr. skk - koct, dh - dusvni, pkal - pecn, mka - muct
itd. Ipak se i ta zamjenska sibilarizacia u praakavici nalazi samo ponegdje i
ei su sluajevi bez ikakve slavenske asimilacie: rukca, nogca, muhca,
junki, tarbhi itd. Samo u novijoj poluakavici mladjih otoana zbog
kole, medija i turizma je takva zamjenska sibilarizacia bar ljeti podpuna i
tek odnedavna nju sada postupno zamjenjuje vukovska palatalizacia. Prava
vukovska sibilarizacia kao u tokavskom, ovdje se odnedavna tek rjedje
pojavljuje ljeti u poluakavskom turistikom slangu, uglavnom kod novijih
asimiliranih jugoslavizama i balkanizama, dok izostaje u arhaizmima i u
domaemu zimskom govoru bez turizma.
Dapae je nasuprot inim junoslavenskim jezicima, u arhajskoj otonoj i
glagoljinoj akavici est upravo obrnuti proces, tj. zbog bezuvjetnog
ouvanja stalno iste osnovice i njenoga lakeg korienskog izgovora, najee
postoji obrnuta neslavenska uskladba (progresivna homogenizacia) tj.
prisilna izmjena pridodanih nastavaka iza stalne nepromjenjive osnovice, po
iduim modelima suglasnike homogenizacie, znaajnim za na
starodalmatski i orientalne jezike (tj. ba obrnuto od tokavskog "jednaenja
po srbosti") - pa je to vjerojatno antika batina indoiranskih Prahrvata:
___________________________________________________________________________
_________________
bc > bz, bk > bg, bm > bn, bp > bb, bs > bz, b > b, bt > bd; cf > cv, cg > ck,
cn > cm, cp > cb, cs > cc; dc > dz, df > dv, dk > dg, dp > db, dt > dd, ds > dz;
fd > ft, fg > fk, fm > fn, fz > fs, fv > ff; gf > gv, gk > gg, gm > gn, gp > gb, gs >
gz, gt > gd; h > htj, hd > ht, hf > hv, hm > hn, hp > hb; kb > kv, kd > kt, kf >
kv, kg > kk, km > kn, kz > ks, k > k; lb > lp, lf > lv, lr > ll, lt > ld, lz > ls; mp
> mb, ms > mz, mt > md; nb > np, nf > nv, nm > nn; pb > pp, pd > pt, pg > pk,
pm > pn, pz > ps, p > p; rl > rr; sb > sp, s > stj, sd > st, sf > sv, sg > sk, sz
> ss; tb > tv, td > tt, tf > tv, tg > tk, tn > tm, t > t; vm > vn, vs > vz, v > v; zf
> zv, zk > zg, zp > zb, zs > zz ... etc.
___________________________________________________________________________
Poseban je jedinstveni nain korienskog izgovora u arhainim i
praakavskim sloenicama iza prefiksa, gdje je novija vukovska asimilacia
oito posve sprieena odranjem ranoga praslavenskog poluglasa (wa:
latinina oznaka ' ), najee iza prefiksa pod' i raz' koji u ranoakavskim
sloenicama uglavnom ne prjelaze u vukovske "pot- i ras-": npr. pod'kopt,
pod'kupt, pod'kurt, pod'pom, raz'kopt, raz'kuht, raz'part, raz'pilt,
raz'targt, raz'tut, ... itd. Zato su skoro sve takve natuknice iz Kvarnerskih
otoka koje poinju s ot-, pot-, ras- i sline, uglavnom naknadni unos
doseljenika ili novonametnuti jugoslavizmi koji su tu u 20. stoljeu potisnuli
domae korienske arhaizme.
Povrh svega toga, kad je potrebno za dosljedno odranje nepromjenjive
osnovice, u praakavici se ak zbog ekstremnoga ultrakorienskog izgovora
jo dodatno ubacuju i umetnuti epentetski vokali: podaps (potpis),

podaelo ('potelo'), tvrdija (tvra), lija (elja), zlije (zelje), grzdije


(grodje), lije (ulje) i slino, kako bi se zaprijeila govorna asimilacija.
Nadalje, tokavsko nepostojano (a) u praakavskim padeima i pluralu
veinom trajno ostaje i ak je veinom naglaeno: npr. pi ter macki (psi i
maori), krici, ilci, svytlci, itd.
Takodjer tu ne postoji ni slavensko vokalno "r", koje u glagoljici i ivoj
praakavici uvijek zamjenjuju vokalizirani slogovi -ri- ili -ar-: hribt (hrbat),
rta (rt), prt (prst), krva (krv), raz'trgat (rastrgati), itd. U novijoj
poluakavici mladjih otoana je arhajska povratna homogenizacia jo samo
dielom ouvana, npr. enit-ba > entva (Vuk: enidba), a tek u novomu
turistikom argonu (poluakavska koin) se ljeti ve ee pojavljuje obino
vokalno "r" izmedju dva suglasnika (zimi izvan turizma i kod staraca se to
jo govori kao -ri- ili -ar-). Vidi o svemu gornjemu jo poblie: Korienska
akavica.

Korienske hrvatske slovnice

F. Cipra, B. Klai: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveuilina naklada,


pretisak Zagreb 1992. [1]
Bla Jurii: Nacrt hrvatske slovice, I. Glasovi i oblici u poviestnom
razvoju, Zagreb 1944.
Umberto Urbani: Grammatica della lingua croata, F. Zigiotti, 149 str.
1945.
Bla Jurii: Nacrt hrvatske slovnice, Tvorba imenica u povijesnom
razvoju (rukopis zavren 1948.), pretisak: Zagreb 1992.

Ina prava literatura

V. Brodnjak: Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika. kolske


novine, Zagreb 1991. (ili kasnija skraena izdanja)
I. Esih: Hrvatski pravopisni rjenik za pravilnost i istou hrvatskog
jezika. Zagreb 1941.
Adolf Bratoljub Klai: Koriensko pisanje, Zagreb 1942.
Franjo Cipra i A.B. Klai 1944: Hrvatski pravopis. Hrvatska dravna
tiskara, Zagreb, 451 str. (2. pretisak: Hrvatska sveuilina naklada,
Zagreb 1992, 466 str.).
P. Guberina & K. Krsti: Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga
knjievnog jezika. Zagreb 1940 (pretisak: Mainz 1977).
M. Krmpoti: Hrvatski jezini prirunik. Klotar-Ivani, Agapa 2001.
Z. kiljan i B. Laszlo: Hrvatsko-englezki i englezko-hrvatski rjenik
obavjestnikog nazivlja. Zagreb 1994.
M. Samardija: Jezini purizam u NDH (savjeti hrvatskoga dravnog
ureda za jezik). Hrvatska sveuilina naklada, 150 str. Zagreb 1993.
I. kari: Kakav pravopis (izmeu fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33
- 64, Zagreb 2001.
M. Horvat-Milekovi: Korieni. ITG, 359 str., Zagreb 2006.

Vanjske sveze

Hrvatski izseljeniki portal za korienski pravopis


F.Cipra, B.Klai: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveuilina naklada,
pretisak Zagreb 1992.
Radical Croatian ortography

Poveznice

Jezini stil
Starohrvatski jezik
Izvornohrvatski pisci
Jezina Wiki-Orjuna
Balkanski Sprachbund
Adolfo Veber Tkalevi
Svima koji vole hrvatski
Izvornohrvatski pravopisi
Korienske filoloke kole
Balkan, vukopis i dimotiki
Izvornohrvatski knjievnici
MHM: Korieni i Cromazohi
Izvornohrvatski (starohrvatski)
Korienska neVukova akavica
Koriensko pisanje kajkavine
Jugojezina rekonkvista po Vuku

Reference
Adapted and enlarged by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo
(partly from Wikimedia: Rejected Wiki-languages by User: Ndhrvatska, 11
March 2009 [2]).
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/wiki/Korjenopis_i_ultrakorienski"
Kategorije: Hrvatski jezik | Pravopis | akavica

Das könnte Ihnen auch gefallen