Sie sind auf Seite 1von 28

Branko Mamula: Sluaj Jugoslavija

Branko Mamula je roen 1921. godine u Slavskom Polju, optina Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj.
Uesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice
na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naa odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su
prevoene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Sluaj Jugoslavija objavio
je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i
Club Plus.
O ovim se problemima u Jugoslaviji znalo dosta i nairoko. uo sam ih osobno u Markovidevoj
interpretaciji kada smo se prvi put sreli u njegovom kabinetu, mjesec-dva nakon to je 89. preuzeo
dunost.
Nas smo se dvojica dobro znali jo iz vremena kada je Mornarica radila elektromotore za podmornice
u tvornici Rade Konar, iji je on bio generalni direktor. Kasnije, s moje funkcije u Ministarstvu
odbrane i njegove u Predsjednitvu SR Hrvatske usaglaavali smo stavove o krupnim dogaajima u
Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tako smo se u oktobru 1987. bili dogovorili o zajednikom nastupu Hrvatske,
Slovenije, BiH i JNA u Predsjednitvu CK Jugoslavije i zahtjevu da se izvri ocjena VIII sjednice CK SK
Srbije i dolaska Slobodana Miloevida na elo Srbije. Bili smo pripremili temeljite procjene stanja u
zemlji i imali smo gotovo identine poglede.
Dogaaji u 1988. i 1989. godini potvrdili su naa predvianja, ali su se odigravali bre i drastinije su
utjecali na jedinstvo zemlje nego to smo oekivali.
U novim uslovima, kao predsjednik Vlade SFRJ Markovid je morao ponovo procijeniti sve relevantne
faktore situacije u zemlji i oekivanja iz inozemstva - politika, financijska, bezbjednosna. Doao je do
vrlo realne i pragmatine osnove. Stajao je objema nogama na zemlji i djelovao uvjerljivo. Nakon to
mi je izloio glavne probleme pred kojima se nalazi, predloio mi je da se ede susredemo. elio je da
mu pomognem u suradnji s generalom Kadijevidem i JNA. On nije znao za stvarni odnos generala
Kadijevida prema meni, a ja ga nisam htio razoarati ved na samom poetku. Od suradnje s Armijom
ovisilo je savladavanje drugih otvorenih problema.
U Vladi se intenzivno radilo na programu reformi. Obiavao sam dolaziti k Markovidu u kabinet
navee i tada bih gotovo redovno sretao prof. dr Bajta, Kiru Gligorova i, koliko se sjedam, prof. dr
Vojnida... nosioce razrade programa. Bili su uvjereni da je mogude nadi zajedniki - jugoslavenski
model reformi i da de, ukoliko bude dobre volje u republikim rukovodstvima, on biti i ostvaren. Za
jugoslavensku vienacionalnu zajednicu u dubokoj krizi dobro smiljen program ekonomskih reformi
bio je uslov da se izvre i sve druge promjene: drutvene, politike, ustavne i da se ouva
jugoslavenska zajednica. Postojali su sutinski razlozi da JNA podri vladu Ante Markovida i program
reformi. Predloio sam Markovidu da vrlo otvoreno razgovara s Kadijevidem i trai podrku osnovnim
opredjeljenjima Vlade. Kasnije me je obradovala vijest da su kontakti s Armijom bolji, tovie, da
Kadijevid pomae da se omeka stav Srbije - Miloevida i Jovida. Podrka Kadijevida nije dugo trajala.
Iz objavljenih zapisa B. Jovida vidi se kako su on i Miloevid naizmenino, ali i zajedno obraivali
Kadijevida da se ne zanosi Antom Markovidem, da Markovid radi protiv Srbije i Jugoslavije, da je
ameriki ovjek koji se samo dobro prikriva i tako redom. Na koncu se, kako biljei Jovid, Kadijevid
dozvao pameti. Bez podrke Armije u novostvorenim okolnostima u zemlji, Vlada nije mogla uspjeti:
suprotstavljale su joj se Srbija i Slovenija. I obratno, uz podrku Armije Vlada je mogla supstituirati
razbijene i onemogudene druge federalne institucije. Pri tome mislim prvenstveno na dva
predsjednitva, od kojih je Predsjednitvo SFRJ i vrhovni komandant oruanih snaga. Kadijevid, koji je
uvijek i za sve traio pokride, nije pokuao da ga nae u Vladi - ako ne u njezinoj ustavnoj poziciji, a
ono svakako u ugledu koji je uivala u zemlji i svijetu.

Krajem 1989. godine rjee se susredemo, iako su nai meusobni odnosi ostali nepromijenjeni. U
tom vremenu predlae mi da preuzmem dunost predsjednika konzorcijuma za izgradnju jadranskog
autoputa - od granice s Italijom preko Istre, Hrvatskog primorja, Like, Dalmacije, Hercegovine, Crne
Gore i Kosova do Skoplja, odakle bi autoput vodio do granice Grke. Projekat je bio
transjugoslavenski uz izrazit interes susjednih zemalja u povezivanju juga Evrope. Bio sam odluio
prihvatiti ponudu. Na moju odluku presudno je utjecala injenica da je projekat bio
opdejugoslavenski, prometnica koja je povezivala sve republike, jo jedna veza cjelovite
jugoslavenske infrastrukture. Meutim, dogaaji 90: razbijanje SKJ, viestranaki izbori, promjene
karaktera i nosioca vlasti - deklasirali su ovaj projekat, koji vie ne bi bio dobio podrku i da nije dolo
do rata
Prihvatio je moju sugestiju da kao predsjednik Vlade odmah javno istupi i ohrabri najiru
jugoslavensku javnost okiranu raspadom Partije. On je tada bio jedna od rijetkih jugoslavenskih
politikih linosti koja je uivala nepodijeljene simpatije i povjerenje gotovo u cijeloj zemlji. Njegova
je izjava duboko kosnula lidere iji su ciljevi bili prekrajanje granica i razbijanje zemlje. Jovid u svojoj
knjizi Posljednji dani SFRJ za dan 24. januar 1990. jetko biljei: Ante Markovid je pourio da izjavi
da funkcionisanje Jugoslavije ne zavisi od SKJ. Valjda misli da zavisi od njega samoga.
Nekoliko vanih dogaaja dovesti de me u bliu suradnju s Antom Markovidem u 1990. i 1991. godini.
Poetkom 1990. bio sam izabran za predsjednika Savjeta Centra za strategijske studije. Vlada, kao
osniva Centra, odobrila je moje imenovanje i program rada koji smo predloili. Meu prioritetnim
temama bili su stavovi velikih sila, evropskih i susjednih drava prema cjelovitosti Jugoslavije. Razrada
teme je obuhvatila evoluciju stavova stranih faktora od 1945. do 1990. i temeljito razmatrala njihov
utjecaj na unutranje odnose u Jugoslaviji. Istraivanja su bila zavrena u maju 90, a u junu je voena
rasprava na jugoslavenskom nivou. Uede su uzeli odgovarajudi instituti i istaknuti pojedinci iz svih
republika, predstavnici spoljnih poslova, narodne odbrane i drugih organa Federacije (dr Ljubivoje
Adimovid, prof. dr Anton Bebler, Aleksandar Demajo, Zvone Dragan, dr Boidar Frange, prof. dr
Zdravko Grebo, dr ivojin Jazid, Cvijeto Job, Miroslav Kreaid, prof. dr Lev Kreft, mr Mario Nobilo,
Mirko Ostojid, dr Ranko Petkovid, dr Vatroslav Vekarid, mr Vladimir Vere i drugi). Pokraj svih razlika u
prilazima doli smo do zajednikih zakljunih konstatacija koje su krajem juna 90. date na koridenje
Predsjednitvu, Vladi, Skuptini, ministarstvima spoljnih poslova, narodne odbrane i nekim drugim
institucijama Federacije. Kao najvanije istie se:
Svi relevantni meunarodni faktori zainteresovani su za ouvanje teritorijalne celovitosti Jugoslavije,
s tim to ta zainteresovanost, uslovno reeno, ima dva nivoa: jednim generalno, iz razliitih razloga,
ne odgovara destabilizacija, a pogotovo raspad Jugoslavije, drugima ne odgovara da do toga doe u
ovom momentu i uz primenu nasilja - to bi bilo gotovo neizbeno - jer bi to ugrozilo njihovu
stabilnost, ali nisu u principu ni pod drugim okolnostima protiv dezintegracije Jugoslavije.
Meutim, kod vedine drava i drugih stranih faktora postoji linija granine tolerancije u odnosu na
sukobe u Jugoslaviji. Kada bi ta linija bila preena (daljim zaotravanjem konflikata u zemlji), ovi bi se
strani faktori (drave i njihove grupacije, odnosno organizacije) poeli udaljavati od osnovnog
proklamovanog principa - zainteresovanosti za celovitost Jugoslavije - i opredeljivati za podrku
pojedinih snaga koje de uestvovati u podeli zemlje.
Sa take gledita daljeg sprovoenja spoljne politike Jugoslavije - a imajudi u vidu ovakav pristup
drugih zemalja - od izuzetnog je znaaja odravanje kredibiliteta Jugoslavije kao jedinstvenog
meunarodnog subjekta, odnosno ograniavanje - koliko je i ako je to mogude - uticaja unutranjih
podela na spoljnopolitiko delovanje zemlje. Pri tome su najbitnija tri momenta: prvo, odrati
osnovne karakteristike kredibilnog meunarodnog subjekta - glavni ciljevi spoljne politike,

jedinstvena odbrana, zajamenost finansijskih i drugih obaveza, ugovora, nadlenosti i odgovornosti;


drugo, obezbeivanje podrke za nastavak reformi SIV-a, odravanje koraka u povezivanju sa
zapadnoevropskim integracijama i dalje sprovoenje ustavno-pravnih promena u oblasti ljudskih
prava, pristupanje odgovarajudim evropskim i univerzalnim instrumentima; trede, krajnje promiljen i
izbalansiran pristup odnosima sa susedima, posebno u vezi sa problemom manjina. Od bitnog je
znaaja razdvajanje problematike manjina od teritorijalnih pitanja (granica) koje treba smatrati
definitivno reenim.
Razgraivanje politikog monopola mora iskljuiti mogudnost kako politikog ili, jo gore, nacionalnog
revanizma, tako i stvaranje novog monopola sa drugim ili suprotnim znakom. Drugim reima,
potrebno je kako psiholoki, tako i pravno-politiki odvojiti postojanje i meunarodni subjektivitet
Jugoslavije kao drave od karaktera unutranjih politikih i ekonomskih odnosa, meupartijskog
nadmetanja a posebno izbedi identifikovanje sa jednim odreenim modelom drutvenog razvoja ije
prevazilaenje ne treba da znai dezintegraciju zemlje. Pri tome, svakako, postoji odreeni nivo
vrednosti koje moraju biti ustavno-pravno utvrene i potovane - politiki pluralizam, demokratski
izborni sistem, trina ekonomija, ljudska prava, kao i mehanizam zatite drutva od nacionalnih,
religioznih i rasnih iskljuivosti i ekstremizma.
U ovakvim okvirima treba traiti i reenje problema federalnog ili konfederalnog ureenja zemlje polazedi od toga da su pojmovi federacije, konfederacije i suverenitet (politiki, ekonomski, kulturnojeziki) specifini u svakom pojedinanom sluaju i veoma relativizirani u odnosu na njihovo klasino
shvatanje. Stoga je moguda specifina forma federacije sa nekim - ili sa nizom - konfederativnih
elemenata, pri emu bi se drutvenim dogovorom deo suvereniteta republika preneo na organe
saveza. U protivnom, doli bi na dnevni red scenariji dezintegracije zemlje. Moe se dodati samo da
je bilo koji od ovih scenarija veoma teko ostvarljiv mirnim putem, dok bi spektar nemirnog puta
mogao idi od pojedinanih sukoba, blokada, iseljavanja i preseljavanja do graanskog rata. Uz to, ne
postoji nain na koji bi se zemlja podelila, a da time budu zadovoljni svi oni koji bi se zaloili za
podelu, a da se ne govori o onim snagama koje se zalau za celovitost zemlje. Sve ove injenice su
jasne i stranim partnerima koji bi se, uglavnom, uzdrali od svakog ozbiljnijeg meanja ukoliko bi
Jugoslavija sopstvenim snagama bila u stanju da sprei dezintegraciju...
Vie konsenzusa o Jugoslaviji nije bilo mogude postidi ni na toj akademskoj ravni. Znaajno je da je
data iroka podrka kako ouvanju cijelovitosti zemlje, tako i programu reformi na kojima je radila
Vlada Ante Markovida. Pada u oi da je mijeanje SAD-a bilo vieno u ogranienim okvirima. Dogaaji
u Jugoslaviji i evropska aneminost izmijenili su ameriko angairanje u regionu i u Evropi. Slijededi
predmet moje suradnje s Antom Markovidem bilo je uvoenje u funkciju novog opdejugoslavenskog
TV programa - JUTEL. Raspadom starog opdejugoslavenskog TV sistema i njegovom podjelom na
republike i pokrajinske centre uz vede ranije izdijeljenu tampu, Vlada je ostala bez mogudnosti da
se direktno obrati svima u zemlji, iznese svoje stavove i odluke, podastre informacije, trai podrku jednom rijeju, da neposredno komunicira sa svim graanima Jugoslavije. Vlada je bila dovedena u
poziciju da njezine informacije republike cenzure proputaju kroz svoje nacionalno sito, daju ili ne
daju u programima svojih televizija ovisno o stavu koje zauzme republiko rukovodstvo. Borba za i
protiv Jugoslavije u zadnje dvije godine njezinog postojanja prelamala se vrlo neposredno preko
Vlade. Cilj nacionalnih voa u republikama bio je onemoguditi reforme. U tome nije bilo razlike radi li
se o starim - socijalistikim ili novim - demokratskim snagama. Izuzmemo li JNA, reforme koje je
poduzimala Vlada Ante Markovida ostale su jedino vezivno tkivo jugoslavenskog drutva, u njih je
polagana nada i na njima je zajednika drava uivala evropsku i svjetsku podrku.
TV program JUTEL tehniki se nije mogao opremiti bez pomodi JNA. Neboja Bata Tomaevid bio je
postavljen za direktora JUTEL-a i Markovid ga je uputio na mene da mu pomognem, jer je vojska bila

odbila direktne pokuaje iz Vlade. Bilo im je reeno da JNA nema takvih sredstava. Dobro sam znao
da ova sredstva postoje. Nabavili smo ih da bi se obezbjedili ako bi stacionarni TV centri u sluaju rata
bili razbijeni ili na drugi nain onemogudeni.
Bojao se o tome odmah obavijestiti generala Kadijevida bududi da je ovaj bio uvjeren da je JUTEL u
stranoj slubi. Na Negovanovida je najubjedljivije djelovao argument da de uspostavljen sistem JUTELa biti od nezamjenljive koristi ukoliko bi se, u odreenom asu, JNA morala izravno obratiti
graanima Jugoslavije. Preko republikih TV centara to bi se moglo uraditi tek poto bi ih JNA
preuzela, a to bi moda bilo prekasno. Tako je JUTEL zapoeo, a poznato je to se sve s njim dogaalo
tokom ruenja zemlje. JNA je dobila natrag svoja sredstva, ali vie ni njoj nisu bila potrebna.
Drugi dogaaj je s kraja juna 91. Slovenija je donijela sve odluke za otcjepljenje od Jugoslavije i na
kraju je preuzela carinsku slubu, napala pogranine jedinice JNA i uspostavila kontrolu jugoslavenske
dravne granice. Postavilo se pitanje da li de JNA intervenirati i braniti integritet zemlje kako joj Ustav
SFRJ nalae. Za vedinu starjeina JNA nije postojala nikakva dilema. Dileme nije bilo ni meu vodedim
generalima Ministarstva odbrane i Generaltaba. Znao sam raspoloenje i o tome sam razgovarao s
Kadijevidem i njegovim prvim potinjenim generalima. Kadijevidu, kao i uvijek, nedostajalo je pokride
Predsjednitvo SFRJ nije funkcioniralo, ekao se izbor Mesida, a ustavne zamjene u komandovanju
oruanim snagama nije bilo. Ostalo je na Kadijevidu da se kao naelnik taba Vrhovne komande
odlui i on se naao na mukama.
Dana 24. juna izjutra iznenada me je posjetio Milan Pavid, bivi predsjednik Privredne komore SFRJ,
Markovidev i moj zajedniki znanac. Osjedao sam da u razgovoru okolia, konano sam ipak shvatio
pitanje: Da li bi Armija bila spremna zajedno sa SIV-om nastupiti u Sloveniji? Poruka je mogla biti
samo Markovideva, to mi je Pavid i potvrdio. Bez oklijevanja prihvatio sam posredovanje i otiao
Kadijevidu. Izloio sam mu poruku i predloio da akcije u Sloveniji usaglasi sa SIV-om, a on i Markovid
da se prethodno o svemu dogovore. Kadijevid se nekoliko puta vradao na pitanje pouzdanosti
suradnje s Markovidem u tekom trenutku pred kojim se nala zemlja. Zanimalo ga je moje miljenje
ime se rukovodi Markovid: odbranom granica i cjelovitosti SFRJ ili linim nametanjem zemlji radi
sprovoenja tuih zapadnih interesa, a otcjepljenje Slovenije je dobar povod za to. Bilo mi je
poznato nepovjerenje izmeu Kadijevida i Markovida, ali tada jo nisam znao da Kadijevid ne postavlja
samo vlastita pitanja i raidava jedino svoje dileme u vezi sa Slovenijom.
Razlozi za zajedniku akciju SIV-a i JNA bili su vie nego jasni. SIV svojim ustavnim ovladenjima nije
mogao razrijeiti problem dravne granice. JNA je to i mogla i morala. Ali Kadijevid nije bio spreman
preuzeti odgovornost. Samostalna i odluna akcija u Sloveniji nalagala bi da se na isti nain rjeavaju
u drugi otvoreni kapitalni problemi u cijeloj zemlji u jednako postupa prema svima. U junu 1991. on
je bio daleko od toga. S druge strane, nije se skrtenih ruku moglo gledati kako se razbija zemlja i
mijenjaju granice. Preostala je dakle jedina alternativa zajednika akcija SIV-a i JNA. Imala je sve
uslove za uspjeh i bila bi prihvadena kao legalna. Kadijevid je prihvatio moja uvjeravanja da je
najmanji rizik ako u Sloveniji nastupe zajedno. Jo u mom prisustvu nazvao je telefonom Markovida i
dogovorili su sastanak. inilo mi se da je Kadijevidu na razgovor donio i lino olakanje nije vie bio
sam.
Slijededeg dana, 25.06. 1991, Slovenija i Hrvatska su na svojim najviim organima usvojile akta o
proglaavanju samostalnosti i izdvajanju iz SRJ. Istoga dana sastaje se Skuptina SFRJ i zauzima stav
da se odbacuje legitimnost donijetih akata Skuptine Slovenije o otcjepljenju, a Vladi i svim slubenim
jugoslavenskim organima, ukljuivo i JNA i dravnu bezbjednost, naloeno je da neprekidno
poduzimaju korake i mjere koje su nametnute jednostranim aktima radi spreavanja izmjene
jugoslavenskih granica. SIV je 26. juna ocijenio da su odluke Slovenije i Hrvatske o osamostaljenju

nelegalne. Izdata je naredba o zabrani uspostavljanja graninih prijelaza unutar podruja SFRJ, a SSUP
i JNA su ovladeni da uklone ove prijelaze i uspostave kontrolu nad dravnim granicama SFRJ koje su
zaposjeli slovenaki granini organi.
Ni jedno ni drugo nije bilo tano. Kada se upotrebljava armija, onda se iskljuivo misli na silu, bilo da
se sila neposredno ispoljava ili da se silom prijeti, a silom se prijeti da bi se ona upotrebila. JNA je na
putu ka graninim prijelazima bila izazvana da upotrebi silu - oruje. Ovu injenicu nitko nije mogao
osporiti u Sloveniji, Jugoslaviji, Evropi i svijetu. Nije mi poznato zato se Ante Markovid upetljao s
nesuvislom izjavom, jer time nije uspio skinuti odgovornost sa sebe SIV-a, a ne znam ni zato bi to
trebao. Armiju je, svakako, definitivno izazvao protivu sebe. Pripisuje mu se da je Armiji zabranio
otvarati vatru, pa se ak tvrdi da nije ponijela municiju na izvravanje zadataka. Uvjeren sam da Ante
Markovid s promaajima Armije nema nikakve veze. To je ved bio zanatski dio posla izveden na nain
da bi se postidjeli i zastavnici.
Danas znamo to se u to vrijeme odigravalo iza scene. O tome nas podrobno informira B. Jovid u ved
spomenutoj knjizi. Kadijevid mi se o tome u naim tadanjim razgovorima nije usudio progovoriti
nijednu rije.
Iz zapisa Borisava Jovida proizilazi:
- da su on i Miloevid bili protiv angairanja JNA za odbranu dravne granice SFRJ na
sjeverozapadnom dijelu zemlje - u Sloveniji i Hrvatskoj;
- da su budude granice Jugoslavije oznaili na zapadnoj etnikoj granici Srba u Hrvatskoj;
- da su od JNA traili da se povue na te granice uz ucjenu, ako to ne uini, da de Srbija formirati svoje
oruane snage i organizirati svoju odbranu, a JNA prepustiti svojoj sudbini.
Prijetnja ucjenom nije bila samo prazna puka. Tome u prilog iao je ustav Republike Srbije usvojen
28. septembra 1990, dok jo postoji SFRJ, njezine oruane snage i sistem komandovanja njima.
Ustavom je utvreno da predsjednik Republike rukovodi oruanim snagama u miru i ratu; nareuje
optu i deliminu mobilizaciju... Realna prepreka da se ustavna odredba ostvari bilo je postojanje
JNA i neizvjesnost njezinog ponaanja. Poslije neuspjeha u Sloveniji stekli su se uvjeti da se i
posljednja barijera ukloni. Miloevid i Jovid pojaali su pritisak na rukovodstvo Armije. Odlazak
autobuskih konvoja s majkama iz Srbije u Sloveniju i Hrvatsku da pronau svoje sinove i postave
komandama JNA zahtjeve da im se djeca vrate kudama, jer Srbija nije u ratu, bio je u istom
kontekstu. Mase ena dnevno su opsjedale Generaltab s istim zahtevima. Za rukovodstvo JNA
zakljuak je morao biti sasvim jasan. Ona je na svoj ustavni zadatak u Sloveniji krenula po svojoj
odluci. Suglasnost SIV-a nije davala legitimitet, bududi da SIV nije imao pravo odluke o upotrebi
oruanih snaga. U Sloveniji je naila na masovni oruani otpor, a u Srbiji na politiki otpor, psiholoku
i moralnu destrukciju kolektiva svojih jedinica. Otvorio se problem opstanka drave SFRJ i JNA, kao
njezine oruane sile. Drava nije imala rukovodstva. U vrijeme oruanih sukoba u Sloveniji,
Predsjednitvo SFRJ nije postojalo. JNA se nala pred odlukom da preuzme odgovornost za zemlju u
svoje ruke. Na tom putu kao prvo trebalo je izvesti protuudar u Sloveniji. Ovaj je protuudar bio
pripremljen, a od njega se odustalo bez ikakvih meunarodno-pravnih, politikih i vojnih razloga.
Politiki - Evropska zajednica na Brionima poetkom jula 91 prihvada pravo SFRJ da uspostavi
kontrolu svoje dravne granice; vojno - uspjeh bi bio motiviran i zagarantiran opdim raspoloenjem u
Armiji da se spere ljaga doivljena u akciji krajem juna, povrati ugled u narodu i samopouzdanje u
vlastitim redovima, bez ega Armija nije mogla preuzeti odgovornost za ouvanje zemlje.

Skidanje etiri nule ocijenio je kao tehniku operaciju koju nam je prodao ovjek s iskustvom iz
June Amerike. A Bolivija ili Kolumbija i socijalistika Jugoslavija ni po emu nisu sline, struktura
privrede i uzroci inflacije su sasvim razliiti. Iznio je jo mnogo argumenata kojima se obarao na
vladu Ante Markovida.
Sredinje pitanje Armiji je bilo zato se ne odree Saveza komunista Jugoslavije i komunizma, kada su
ga se svi na Istoku i u Jugoslaviji odrekli i kada je komunizam propala stvar. U ovom dijelu lako je bilo
prepoznati opdu poruku SAD i Zapada i antikomunistiku strategiju dominantnu tih godina. Za Armiju
je tvrdio da se angaira u dnevnom politikom ivotu i kompromitira, a trebalo bi da je izvan toga i da
uva integritet Jugoslavije.
Odbacio sam Vukobratovu sugestiju da se Armija povue s politike scene i u kasarnama eka kraj
Jugoslavije. Bilo je posve jasno da osim Armije u zemlji nema institucije koja se moe s uspjehom
zaloiti za ouvanje drave. SIV je to mogao samo djelomino - dok nije dolo do sukoba meu
republikama, a u samom vrhu drave izmeu SIV-a i Predsjednitva. Rekao sam Vukobratu da porui
svojima da je politiko angairanje Armije u razrjeenju jugoslavenske krize dio njezinog zadatka
odbrane Jugoslavije, a onaj drugi - vojni, da joj ostaje kao zadnje sredstvo i nedemo se libiti da ga
iskoristimo kada doe trenutak. Jo sam mu rekao da prenese da antikomunistika euforija u
Jugoslaviji vodi do predaje vlasti krajnje desnim, nacionalistikim snagama i da uspostavljanje desne
diktature nije promocija demokracije, nego iskljuivo obaranje komunizma bez ikakvih demokratskih
pomaka, da vodi cijepanju Jugoslavije i graanskom ratu.
Ni u emu se nismo sloili, pa ni od mojih poruka nisam nita oekivao. Dogovorio sam se s
generalom Kadijevidem da Vukobrata primi admiral Brovet. Ovaj mi je nekoliko dana kasnije prenio
da ga je primio i vrlo striktno mu rekao koje poruke da prenese svojima i da tim porukama nita ne
dodaje niti oduzima.
Vukobratova posjeta me je navela da u prvom susretu s Kadijevidem predloim da Francuzima,
Englezima i Rusima direktno, bez posrednika, izloimo svoje stavove.
Krajem aprila 90. na sastanku kod generala Kadijevida procijenjena je situacija u zemlji i dogovoreno
da general Adid, prema ranijem dogovoru s kolegom iz Francuske, otputuje u Pariz, iznese nae
vienje situacije i ukae na mjere koje demo poduzeti, budemo li primorani. Maralu Jozovu u SSSR-u
izloio bi admiral Brovet, a ja u Velikoj Britaniji, koristedi se pozivom koji mi je uputio Kraljevski
institut za odbrambene studije u Londonu.
Poetkom jula 90. admiral Brovet je referirao o putu u Moskvu i razgovorima koje je vodio s
maralom Jazovom. O Jazovu je izvijestio da je suglasan s naom procjenom situacije u Jugoslaviji, a
sam da je iznio procjenu stanja u SSSR-u. Za SAD je rekao da u SSSR-u i Jugoslaviji radi na ruenju kako
drave, tako i komunizma, ali oni ne mogu nita uiniti kako bi SAD Jugoslaviju ostavile na miru.
Nezadovoljan je vanjskom politikom SSSR-a, na kongresu su isturili komandanta vojnog okruga Ural
da napadne politiku Gorbaova i general je bio primljen s aplauzom. Posebne poruke od Jazova nije
bilo, a Kadijevid je oekivao.
General Adid je o posjeti naelniku Generaltaba Francuske rekao samo toliko da ga je ovaj paljivo
sasluao i da de prenijeti dalje, te da de vojnog izaslanika u Beogradu smijeniti, jer bitno drugaije
izvjetava o stanju u Jugoslaviji.
Za Veliku Britaniju je reeno da je ga Taer pokazala interes da se stanje u Jugoslaviji iznese u
Kraljevskom institutu. U informaciji nae Ambasade u Londonu navedeno je takoer i da je Taerova

za obaranje komunizma, ali bududi da se plai ujedinjene Njemake, daje podrku cjelovitosti
Jugoslavije.
Jedan od sudionika okruglog stola iz Ministarstva odbrane podsjetio je na moje razgovore s
ministrom odbrane Jangerom 1985. godine za vrijeme posjete nae vojne delegacije oruanim
snagama Velike Britanije i uporeivao ih je s onim to sam sada iznio. Naao je kontinuitet i jednaku
neposrednost u iznoenju problema, koji su se onda nazirali, a danas teko optereduju Jugoslaviju.
Ved tada, 1985. godine, elio sam skrenuti panju na ozbiljne unutranje sukobe, rjeenja koja
traimo i upozoriti da bi nerazumno bilo ponaanje velikih sila ako bi nam pokuale nametati ishod,
nikome ne bi bilo od koristi, a Jugoslaviju, kao vienacionalnu zajednicu, ugrozilo bi i ona ne bi ostala
mirna. Isti dan poslije razgovora s Jangerom imao sam susret s ministrom spoljnih poslova Wauom,
produbili smo ocjene za koje je bio veoma zainteresiran da ih uje, a zatim je izloio njihove poglede
od znaaja za Jugoslaviju. Sutradan, izvan protokola, na njegovu inicijativu imao sam susret s lordom
Karingtonom, tada generalnim sekretarom NATO-a. Bio je neposredan i rekao je da je uo za
razgovore s ministrima i da eli da direktno razmijenimo miljenja. Proveli smo dva sata u razgovoru o
razliitim pitanjima bezbjednosti u Evropi, i u tom svijetlu, o poloaju Jugoslavije. Ostavio je utisak da
mu je veoma stalo do poputanja u Evropi, nije pripadao jastrebovima koji bi da Istok bace na
koljena. Vrlo jasan stav je izloio o opasnosti mijenjanja granica bilo vanjskom silom ili unutranjim
sukobima, pri emu je spomenuo SSSR, nije Jugoslaviju, mada je bez sumnje mislio na nas i uputio
poruku podrke. Na kraju je izrazio elju da posjeti Jugoslaviju, ali da zna da to nije mogude dok je
generalni sekretar. Lord Karington je doao u Jugoslaviju kada se privodilo kraju njezino ruenje.
Zaloio se da se Jugoslavija ouva, ali je sve bilo prekasno, snage razaranja bile su otile predaleko, a
velike sile nisu imale hrabrosti da zaustave Njemaku i preuzmu odgovornost.
Ali da se vratim mojem nastupu u Londonu u novembru 90, odjeku i posljedicama. Nakon izlaganja u
Kraljevskom institutu, prisutnima u diskusiji nije promaklo omalovaavanje i cinizam kada je bilo rijei
o jedinstvu Jugoslavije, naeg zemljaka Krste Cvijida, jednog od urednika Independenta. Uz njega,
pojavio se u Financial Timesu od 24. novembra 90. lanak Antonija Robinsona pod naslovom
Jugoslavenske oruane snage spremne da interveniu i uznemirili javno mnjenje u Hrvatskoj i
Sloveniji, i samo neto manje u drugim republikama. Nisam u Londonu prijetio oruanim snagama
nikome, pa ni Hrvatskoj i Sloveniji, ali sam otvoreno izrazio strah od traginih posljedica koje su se,
naalost, godinu dana kasnije dogodile.
U julu 90. posjetio me ovjek iz samog vrha Slube bezbjednosti Hrvatske, smijenjen dolaskom HDZ-a
na vlast, ali jo uvijek dobro obavijeten o dogaajima u krugu Tumana i HDZ-a u Zagrebu. Tuman i
Boljkovac zadrali su u slubi bezbjednosti kadrove koji su pripadali koli Steve Krajaida, a ovi su, kao
uvijek, radili na vie razboja pa su davali informacije i smijenjenim kolegama. Meu mnogim
informacijama nalazila se i jedna o generalu iz vrha JNA u Beogradu koji je nakon pobjede HDZ-a na
izborima boravio u Zagrebu i posjetio predsjednika reformiranih komunista Hrvatske Ivicu Raana.
Bilo je rijei o JNA. Raan je pitao da li Armija sprema udar i preuzimanje vlasti u Hrvatskoj. Stavio je
do znanja generalu da de se zajedno s Tumanom boriti za suverenitet Hrvatske, protiv eventualnih
pokuaja Armije. Moj se sugovornik trudio i meni dati do znanja da de se uz HDZ sve najjae stranke
opozicije, meu njima i bivi komunisti, boriti za nezavisnost i suverenitet Hrvatske. Znao sam da u to
vrijeme nije bilo aktuelnih planova JNA da se obraunava s HDZ-om u Hrvatskoj i da je tobonji (ili
stvarni) razgovor s generalom JNA u Zagrebu bio povod da nam porue svoju odlunost da brane ved
dostignuto u Hrvatskoj i da udrueni idu krajnjem cilju.
Moj poznanik jedva je smogao snage da proita to mu je reeno, a kada sam ga obvezao da prenese
jednako drzak odgovor gospodi s najvieg mjesta, zaklinjao me da ga ne dovodim u neprijatan
poloaj pred visokim dunosnicima Hrvatske.

Hrvoje aranid, ef kabineta predsjednika Tumana, alje mi 31. oktobra 90. telegram na adresu u
Opatiji slijededeg sadraja: U nemogudnosti da telefonski stupim u vezu s Vama, ast mi je priopditi
Vam da predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuman eli obaviti razgovor s Vama, pa Vas molim
da se hitno javite na telefon 041-443-244 radi dogovora o terminu. Sa tovanjem Hrvoje arinid ef
kabineta, Zagreb, 31. listopada 1990. Bio sam u Beogradu i telegram mi nisu mogli uruiti, pa su
uputili urgenciju preko Republikog taba TO Hrvatske: U nemogudnosti da obavim razgovor i
stupim u kontakt s admiralom flote B. Mamulom voljan sam ga primiti. Tuman F. U meuvremenu
stigao je u Generaltab i arinidev telegram, stvarao se utisak o urbi, ali mi nije bilo jasno o emu se
radilo. Nisam imao nikakvu namjeru voditi razgovore s Tumanom, a ako je netko iz Armije trebao,
onda su tu bili njezini zvanini predstavnici. S obzirom da je u Tumanovom telegramu stajalo da me
je voljan primiti, traio sam od naelnika Kadijevidevog kabineta pukovnika Vuka Obradovida da
odgovori predsjedniku Tumanu da ja nisam traio prijem. Tumanova reakcija bila je burna, ali je u
javnosti izbila tek poslije sjednice vlade 25. januara 1991, kojoj je on lino predsjedavao.
Na dnevnom redu vlade bila je odluka Predsjednitva SFRJ o razoruanju paravojnih formacija u
Hrvatskoj poslije otvorenog ilegalnog uvoza oruja iz Maarske. Z. Stanivukovid, dopisnik iz Zagreba,
izvjetava o toj sjednici: Zbog najnovijeg saopdenja Saveznog sekretara za narodnu odbranu u
Zagrebu je jue hitno sazvana sjednica Vlade Hrvatske. Sjednicu je, pozivajudi se na svoja ustavna
ovladenja, otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuman... Predsjednik Tuman je
ocijenio da se radi o vanrednom stanju i da posljednje saoptenje Saveznog sekretarijata za narodnu
odbranu ugroava suverenitet i slobodu Hrvatske... prema saznanjima predsjednika Tumana, u
Hrvatskoj je ved formiran i vojnocivilni tab, a na njegovo bi elo trebalo da stane general Branko
Mamula, kojeg je predsjednik Republike Hrvatske za tu priliku prozvao jugoslavenskim Jaruzelskim.
Dva dana kasnije javlja se osobni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske dr Slaven Letica u
intervjuu Slobodna Dalmacija. Na jedno pitanje novinara, Letica odgovara: Jedino to je danas
nemogude zamisliti to je na Jaruzelski. Govorite o Branku Mamuli - pita novinar. Da, iako sam ja
tog Mamulu najavio prije tri mjeseca, iako je to juer Tuman najavio preko televizije, iako ja znam za
takve Mamuline ambicije. To su ambicije svih fiziki niskih ljudi, koji imaju velike apetite, a uz to su i
veliki hohtapleri...
Stalni dopisnik Vjesnika iz Bona u broju od 4. februara 1991. pie: U subotnjem broju Frankfurte
Allgemaine Zeitunga Vikotor Meier, koji ovdje ima image jednog od najupudenijih i najmeritornijih
tumaa naih prilika objavljuje lanak na dva stupca (gotovo preko cijele druge stranice) i to pod
krajnje intrigantnim naslovom - U Beogradu vide admirala Mamulu kao novog Tita.
General Martin pegelj u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od 11. februara 91. ne ostavlja nikakve
sumnje i tvrdi: Mamula hode zamijeniti Tita. Na pitanje novinara, on konstatira: To nije miljenje,
to je injenica. pegeljev intervju se tampa preko cijele stranice, a pomenuta se tvrdnja tampa u
samom naslovu najkrupnijim blok slovima.
Povod je mogao biti sam jedan. U oktobru je poela akcija ilegalnog uvoza oruja iz Maarske pod
operativnim rukovodstvom dvojice kljunih ministra - pegelja i Boljkovca (uvezeno je 60.000
automatskih puaka kalanjikov i 7.000 automata za specijalce); 25. januara 91. donijeta je odluka
o razoruanju stranake paravojske HDZ-a. Tuman je htio najprije razgovorima izraziti dobru volju za
suradnju s Armijom, a kada je sve otkriveno i osueno u Jugoslaviji i dijelu svjetske javnosti, kao
obino, izgubio je nerve i histerino ukazivao na opasnosti koje prijete Hrvatskoj i drugima u
Jugoslaviji od vojnog udara i jugoslavenskog Jaruzelskog. Tuman nije samo sipao prainu u oi
svijetu i vlastitom graanstvu. On i njegovi najblii suradnici bili su u januaru 91. uplaeni u tolikoj
mjeri da su pripremali bijeg iz zemlje.

Krajem 1990. godine, na ponovljenu molbu, primio sam u Zagrebu Marka Strunju iz Trsta, lana
rukovodstva Socijalistike partije Italije i delegata u Evropskom parlamentu u Strazburu, s porukom
da se JNA direktno angaira u odbrani jedinstva Jugoslavije. Obrazloenje za intervenciju talijanskih
socijalista bilo je da Italija strahuje od cijepanja Jugoslavije i svih posljedica na granicama i u
meudravnim odnosima dviju zemalja. Razlog to su mene izabrali za sugovornike navodno je bilo
moje poznanstvo sa Strunjom iz vremena kada sam bio komandant u Puli i to sam sada aktivno
angairan u obnovi SKJ, formiranju Saveza komunista - Pokreta za Jugoslaviju. Strunje se nisam sedao
iz Pule, niti sam imao informacije o njegovoj ulozi u Socijalistikoj partiji Italije i Evropskom
parlamentu, osim papira koje mi je sam stavio na uvid. Nisam prihvatio otvorene razgovore, sasluao
sam ga i preporuio mu da italijanskom ministru vanjskih poslova socijalisti ani de Mikelisu
preporui odlunije angairanje za ouvanje Jugoslavije, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj s ijim
rukovodstvom se De Mikelis ede sastaje, a JNA de braniti teritorijalni integritet Jugoslavije jer joj je
to ustavna obaveza.
Strunja je posredovanje pokuao obnoviti u ljeto 91, nakon Slovenije. Poslao mi je telegram da se
dogovorio sa Stipom Mesidem da se sastanemo u Trstu u to skorije vrijeme, jer dogaaji u Hrvatskoj
kredu opasnim tokom. Pozivu se nisam odazvao, bilo je smijeno da Mesid, koji je preuzeo dunost
predsjednika Predsjednitva SFRJ u Beogradu, i umirovljeni admiral takoer u Beogradu idu u Trst na
razgovore o jugoslavenskim problemima. Ni u Beogradu ne bih prihvatio razgovore sa Mesidem da
me pozvao (a pozivao je i sastajao se s desetak generala iz Hrvatske sa stanom u Beogradu). Bio sam
protivan da se Mesid - ije je zalaganje za razbijanje Jugoslavije inilo njegov osnovni politiki image izabire za njezinog predsjednika. Smatrao sam to sumanutom idejom. Nisam se slagao s Kadijevidem i
Adidem da se donese takva odluka radi mira u kudi i da bi se izbjegao pritisak meunarodne
zajednice. Pritiscima svjetskih faktora nikad nede biti kraj ako uoe da mi ne znamo to hodemo, a
nama se s Mesidem i drugim iskrslim problemima upravo to dogodilo.
Neto kasnije susreo sam se s Berislavom Badurinom, bivim generalnim sekretarom predsjednika
Tita. Do susreta je dolo na Badurinovo insistiranje u slubenom stanu u Ulici Svetozara Markovida u
Beogradu, gdje sam sa suprugom Zlatom bio smjeten nakon naputanja svog doma u Opatiji. Zlata je
Badurinu poznavala jo iz NOB-a, oboje su Dalmatinci, osuivala je njegovo mijenjanje injela i
protivila se da ga primimo. Badurina je pak zazirao od susreta u kancelarijama u Ministarstvu ili
Generaltabu, pa smo se, konano, ipak dogovorili za razgovor u Ulici S. Markovida. Doao je
uzbuen, to nije nimalo odgovoralo njegovoj linosti. Naprotiv, uvijek leeran, armantan i rijeit.
Sada je bio drugaiji. Oito nije doao samo da nas vidi i pozdravi. Poeo je da se pravda za
posredovanje rekavi da on poznaje Tumana i Ankicu jo iz vremena Tumanovog slubovanja u JNA
u Beogradu, da su bili i ostali prijatelji neovisno od puteva kojima ih je ivot vodio (Badurina u samom
vrhu drave uz Tita, a Tuman u zatvoru te iste drave), da su ga rukovodili principijelni razlozi
prijateljstva dviju porodica koji su iznad politike konjunkture jednog i drugog.
Pokuao me je uvjeriti da grijeim to ne prihvadam razgovor s Tumanom i to zatvaram vrata, jer
nije sve onako kako ja mogu proitati u tampi ili u informacijama KOS-a; na Tumana se moe
utjecati i njemu, Badurini, to uspijeva; Tuman je uz sve, partizan i antifaista; otvoren razgovor moe
tota amortizirati u zaotrenim odnosima izmeu Vlade Hrvatske, Tumana i JNA. Odbacio sam svaki
susret s Tumanom, a ostavio Badurini da se sam ponaa po vlastitoj savjesti. to se mene tie rekao sam - ne mogu i nemam pravo voditi razgovore i posredovati s ovjekom koji oruanom
pobunom rui zajedniku dravu iji sam ja oficir s najviim rangom i koji sam, u toj dravi, vrio
najvie vojne dunosti, sve dok se dotini ne odrekne nasilja i ne prihvati dijalog. A tada mu nede
trebati moje posredovanje, modi de to obaviti neposredno sa zvaninim predstavnicima Armije i
drave. Rastajudi se s Badurinom, rekao sam mu da sam spreman sasluati konkretne inicijative i

prenijeti ih armijskom rukovodstvu i da jedino u tom smislu vrata nisu zatvorena. Podsjedam da je to
vrijeme tekog poloaja JNA u Hrvatskoj (Vukovar, Dubrovnik, Varadin, Karlovac, Split - Lora). Armija
je stajala pred dilemom i bez odluke: odluna opda vojna operacija ili povlaenje iz Hrvatske.
Susret s Badurinom obnovljen je na ljeto 92. kada je doputovao u Beograd radi definitivnog
preseljenja u Zagreb. Imao je navodno neke prijedloge, pa se htio posavjetovati sa mnom prije nego
to ih iznese drugoj strani. Nikakvih konkretnih prijedloga nije bilo, a kako nikakvih odnosa s
rukovodstvom nove drave, Srbije i SRJ nisam imao, ne bi ih bio mogao preuzeti i da ih je bilo.
Badurina mi je ponovio da grijeim i poduio me da kruti stav u visokoj politici nikuda ne vodi.
Iz vrha vlasti Hrvatske slale su se i neke druge poruke sve do povlaenja JNA iz Hrvatske, a poslije toga
za posredovanjem u srpsko-hrvatskom sukobu, u to se nisam elio mijeati, tim prije to nisam imao
nikakvih objektivnih uslova utjecati na ishod.
Iz tog vremena spomenuti du Otvoreno pismo Titovim generalima upudeno 3.10. 91. iz Centralnog
odbora Socijaldemokratskog saveza Makedonije na adresu taba Vrhovne komande JNA u Beogradu,
komandantu Trede vojne oblasti JNA - Skoplje i generalima u penziji: Petru Graaninu, Stevanu
Mirkovidu i meni - Branku Mamuli. Bivi komunisti prozivaju generale za neustavno ponaanje;
povlaenje iz Slovenije po osnovu srpsko-slovenakog dogovora i naputanje ideje o Jugoslaviji;
samovoljno ponaanje JNA u Sloveniji, Hrvatskoj i sve vie u Makedoniji i Bosni i Hercegovini; JNA je
pod politikom kontrolom Srbije; Predsjednitvo SFRJ blokirano je i to se svugdje u svijetu naziva
vojnim udarom; generali se nisu oglasili na stavove Narodne skuptine Srbije o velikoj Srbiji i srpskoj
hegemoniji u Jugoslaviji, a oglasili su se svaki put i arbitrirali u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, BiH i
tako redom... Na kraju pisma mole da se JNA ne mijea u referendumsko izjanjavanje graana u
Makedoniji, za sopstvenata idnina i idninata na Jugoslavija koje je u toku. Nas generale mole da ne
ispoljavamo previe zagrienosti i dobronamjernosti u rjeavanju njihovih problema, kao to smo to
do tada inili u Jugoslaviji.
I ovo otvoreno pismo ex-komunista Makedonije generalima, jedan je u nizu dokaza da su cijepanje
Jugoslavije inicirali komunisti i da su podrali nacionaliste u realizaciji plana. Poslije 18. oktobra 1991.
kada je u Hagu sahranjena Jugoslavija bilo je samo pitanje vremena kada de se JNA povudi iz
Makedonije i drugih republika, i pretpostavljeno bilo kakvo mijeanje u makedonsku politiku scenu
bilo je bespredmetno.
U kontekstu pokuaja da se utjee na Armiju zasluuju panju stavovi amerikog ambasadora u
Beogradu Cimermana. Bez namjere da ulazim u ulogu Cimermana u razbijanju Jugoslavije (o kojoj
sam uo ili proitao mnoge kontroverze), iznijet du dva sluaja koja upuduju da njegova uloga
zasluuje da se objektivno rasvijetli, jer je u jednom ili drugom pravcu, razbijanje ili ouvanje
Jugoslavije, bila vrlo velika: predstavljao je najmodniju svjetsku silu u vrijeme krize i nestanka
Jugoslavije.
Prvi je sluaj iz razgovora s bivim direktorom JUTEL-a Nebojom Batom Tomaevidem poetkom 96.
u Beogradu. Tomaevid mi je prigovorio da se nisam distancirao od Slobodana Miloevida, da sam bio
u SK-PJ s njegovom suprugom Mirom Markovid i da nisam utjecao na JNA da izvri vojni udar.
Takav jedan razgovor smo, navodno, imali u aprilu 91. za vrijeme samita estorice u Ohridu i on mi
je dao do znanja da je prije nekoliko dana bio s Cimermanom i da ovaj oekuje da JNA poduzme
korake i zaustavi raspad Jugoslavije. A on, Tomaevid, da mi je sugerirao da JNA treba uhapsiti
estoricu u Ohridu i preuzeti vlast u zemlji. Oekivao je, kae, da du shvatiti ija je poruka, meutim,
oito je da ja to nisam i nita se nije dogodilo. Ne sjedam se takvog razgovora, sumnjam da bih
propustio da ispitam barem vjerodostojnost poruke, utoliko vie to je ona odgovarala konceptu koji

sam cijelo vrijeme i sam zastupao, u emu me je podrka SAD ili barem gledanje kroz prste moglo
samo ohrabriti, tovie i samog Kadijevida, iji je skepticizam u takve korake Armije dobro poznat.
Osim toga, pozivanje na Cimermana bilo je u Armiji u to vrijeme veoma sumnjivo i
kontraproduktivno, a to je Tomaevid vrlo dobro znao. Da je ameriki ambasador htio podstaknuti
JNA na preuzimanje vlasti, naao bi naina da to uini na uvjerljiv nain u neposrednom kontaktu, a
ne preko Tomaevida, ije je ime u Armiji bilo dubiozno, to amerikom ambasadoru nije bilo
nepoznato. K tome da bi se izvrio vojni udar na svaku, pogotovo sumnjivu, inicijativu, ista je
besmislica, jer rizinost i zamka, osobito ako bi se fiksiralo vrijeme i mjesto, ne bi nikog razumnog
pokrenulo na akciju vojske od najvedeg znaaja.
Drugi sluaj je tvrdnja poznatog profesora iz Zagreba koga je proljeda 91. pozvao ambasador
Cimerman na razgovor i preporuio mu da Generaltabu JNA prenese poruku da poduzme akciju i
zaustavi krizu i raspad Jugoslavije. Profesor je to navodno uinio i prenio Generaltabu - kome lino,
nije precizirao. Ne mogu komentirati, ali tvrdnju cijenjenog profesora sam osobno uo u drutvu
naeg zajednikog prijatelja poetkom 1997, a opdi dignitet linosti je nesumnjiv.
Spomenuo sam samo nekoliko najkarakteristinijih intervencija na ponaanje Armije. Iz inozemstva ih
je bilo i mnogo vie, a iz zemlje su stizale svakodnevno. Graani su traili odluno angairanje Armije
u odbrani dravnog integriteta i cjelovitosti Jugoslavije. Masovno razoarani kada Armija to nije
uinila, nisu joj oprostili. Naim prijateljima i objektivnim politiarima i dravnicima u svijetu ostalo je
jednako nejasno zato Armija nije intervenirala i dogaaje uzela pod kontrolu dok se ne iznau
politika rjeenja bududnosti zemlje. S tog stanovita, njezina historijska odgovornost za traginu
sudbinu zemlje ne moe biti sporna.
Jedanaesti kongres SK Hrvatske u decembru 1989. godine iznenadio je sve osim projektante prevrata
izvedenog uoi samog Kongresa na sjednici Predsjednitva CK SKH. Nacionalistiki prodor otpoeo je
znatno ranije. Pred jugoslavensku javnost izbio je na jednoj od sjednica CK SKJ krajem 89. u izlaganju
lana CK SKH Celestina Sardelida. Na XI kongresu rukovodstvo Saveza komunista Hrvatske svojim je
odlukama defakto predalo vlast nacionalistima. Pokuaji otpora bili su ugueni. Vodedi komunisti
srljaju pravo u naruje agresivnog hrvatskog nacionalizma. U godinama koje su slijedile oni de
suraivati s nacionalistima i biti im glavni saveznik i oslonac.
Poslije poraza u Karaorevu 1971. godine, dugo prikrivani hrvatski nacionalizam obnovljen je
konano u programu HDZ-a, stranke na elu s dr Franjom Tumanom.
Konstituiranje HDZ-a odrano je 24. i 25. februara 1990. u reprezentativnoj koncertnoj dvorani
Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Poruke su bile zastraujude: granice Hrvatske na Drini, NDH je bila
obnova hrvatske dravnosti i elja Hrvata, nacistika Njemaka izvrila je odmazdu za versajske
nepravde i uvrede, Srbi u Hrvatskoj i BiH bili su miljenici komunista i glavni krivci za nesrede Hrvatske.
Franjo Tuman, netom izabran za predsjednika HDZ-a na ovom 1. opdem saboru osobno je rekao:
NDH nije bila samo puka kvislinka tvorba i faistiki zloin, ved i izraz povijesnih tenji hrvatskog
naroda.
Nije bilo sumnje tko se priprema preuzeti vlast u Hrvatskoj i to donosi hrvatskom i srpskom narodu.
Poseban prilog euforiji dala je tzv. Iseljena Hrvatska. Obnavljaju se i pokreti ultradesnih profaistikih
snaga i pruaju ruku nacionalistima. Evropa i svijet uporno zatvaraju oi.
U koaliciju s HDZ-om ule su grupacije razliite geneze. Naglaavao se kontinuitet svih: antifaista,
radidevaca i ustaa. Na tome se istrajava i danas. Upravo stoga je Franjo Tuman izabran za prvog
ovjeka HDZ-a, kao reprezentant svih. Svojom biografijom mogao je pokriti lepezu razliitih interesa i
ciljeva. Bio je komunista i general JNA, zatvaran je kao nacionalista, prihvatio je ustaku emigraciju

kao suradnik u kreiranju nove nacionalne politike Hrvatske i njezinoj realizaciji u razbijanju Jugoslavije
i meunacionalnom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao osobi izrazitog autokratskog karaktera
bilo mu je mogude vladati koalicijom HDZ-a, nametnuti joj se i disciplinirati je, okupiti hrvatske mase i
voditi ih k ostvarenju povijesnih ciljeva i zadada Hrvatske. Onako kako ih je on vidio i najue
nacionalistiko jezgro HDZ-a. Svaka objektivna ocijena de prihvatiti da je uspio ostvariti vedi dio svojih
izvornih zamisli i ciljeva, kao i injenicu da ga cijena koju je za to hrvatski narod platio i dalje plada nije
posebno brinula. A o srpskom narodu da se i ne govori. Za Tumana je on neprijateljski narod i to ne
krije. Karakteristian nacionalistiki gr na Kninskoj tvravi poslije Oluje augusta 1995. godine
obiao je svijet. Srbima je TV psiho-portret Franje Tumana nosio poruku da povratka u Krajinu
nema, a svijetu upozorenja da Hrvatska s njim ne elu nema namjeru zaputiti se k demokraciji,
ljudskim slobodama i Evropi. Evropa je, izgleda, poruku konano shvatila. Da ju je uspjela shvatiti
februara 90. kada je krenula iz Lisinskog ne bi joj dala prolaz i podrku. Liila bi se opasnih
presedana ruenja drava i prekrajanja granica, rata i razaranja, grobnica i izbjeglica, obnove
faistikih metoda vladanja ljudima i njihovim sudbinama. Evropa je imala ozbiljnih razloga da to
uini. arita nacionalistikih razrauna nalaze se u svim evropskim zemljama, od Velike Britanije i
panije na zapadu, do Rusije na istoku.
Nacionalistike snaga u Hrvatskoj nisu bile poraene poetkom sedamdesetih. Karaorevo, politike
kampanje i suenja doveli su do utnje toliko karakteristine za hrvatsku politiku scenu gotovo
dvadeset godina. Nosioci i sljedbenici hrvatskog proljeda uzmakli su iz politikih foruma i premjestili
se u znanstvene, kulturne, umjetnike i obrazovne institucije. Za vladajude garniture oni tamo nisu
predstavljali posebnu opasnost, bili su na sporednom kolosjeku. Kakve li tragine zablude!
Nacionalisti, meutim, ispravno shvadajudi znaaj tih institucija, znali su da odatle mogu dublje i
trajnije utjecati na nacionalni duh nego iz politikih foruma sve manje uglednih i praktino nemodnih
da rjeavaju drutvene probleme koji su se umnoavali. ekalo se vrijeme kada de drugi nacionalizmi,
srpski posebno, progovoriti. Obnova velikosrpskog nacionalizma nakon odlaska Tita i dolaska
Miloevida na srpsku i jugoslavensku politiku scenu neposredan je povod eksplozije nacionalizma u
Hrvatskoj i Jugoslaviji. Zadnji jasan znak da je Srbija krenula u prekrajanje Jugoslavije bio je miting na
Udu u Beogradu, kojemu je prisustvovalo oko milion ljudi.
Pripreme za viestranake izbore u Hrvatskoj zapoele su nekoliko nedjelja po zavretku XI kongresa
SKH i prihvadanja politikog pluralizma. Najbuniji nastup bio je onaj HDZ-a na skupu u Lisinskom.
Pripremale su se i druge partije, neke su se tek organizirale. Komunisti, preimenovani u Stranku
demokratskih promjena (SKH-SDP), bili su u potrazi za novim identitetom, od komunistikog su se
htjeli odmaknuti to dalje.
U Federalnom borakom rukovodstvu, koje se meu prvim poelo cijepati na nacionalnim
programima i time utjecalo na opdi proces dezintegracije zemlje. Prenijela mi je i Raanovu poruka da
bi se elio susresti sa mnom i dogovoriti oko predstojedih izbora. Premda sam se poznavao s
Raanom, meusobno nismo komunicirali. Meutim, nije bilo neobino da me pozove predsjednik
partije kojoj sam jo uvijek pripadao. Za nekoliko dana sastali smo se u zgradi CK u Zagrebu i razgovor
je otpoeo njegovim poduljim uvodom: procjenom vanih elemenata tekudeg politikog trenutka,
naglaavanjem da se situacija brzo mijenja i da je dobro da se izbori odre prije nego to se druge
partije organiziraju i srede. Najdulje je izlagao o izbornom programu. Teite je postavio na socijalni
faktor, gdje je SDP u prednosti pred svima. Dao je procjenu oekivanih izbornih rezultata. Najvie
uspjeha je predviao Hrvatskoj narodnoj stranci dr Savke Dabevid Kuar u koaliciji s nekoliko manjih
stranaka. Tumanovom HDZ-u nije pridavao prevelik znaaj i to stoga to je nacionalistika i
proustaka, obrazloio je. Na kraju mi je pokazao listu kandidata, a meni predloio da budem nosilac
liste. Ponueni mandat dosta mi je iscrpno obrazlagao zakljuivi da imamo uslove mjeriti se s

Tumanom kao i s drugima. Nije moglo biti sumnje da je Raan s najuim rukovodstvom SDP-a
dogovorio da mi se ponudi ova kandidatura. Kao prvo, spomenuo je da mu se dopalo moje izlaganje u
listu Borba iz oktobra 89. Uvjerenje da je moguda reforma socijalizma i ouvanje Jugoslavije uz
uvjet da se temeljito reformira i preporodi SKJ, iznio sam u svom feljtonu u Borbi, kao to sam to
uvjerenje branio i u svim drugim javnim istupima. Sve je to Raan ved znao i reeno u Borbi za njega
i njegov stranaki tab nije bilo nita novo. Za izbornu utakmicu u Hrvatskoj vjerojatno su Raanu i
njegovom timu bile vanije neke druge ocjene o meni. S dunosti ministra odbrane otiao sam pred
nepune dvije godine ispraden poasnim doktoratom Sveuilita u Splitu i slinom poveljom Sveuilita
u Osijeku. Srbin s Korduna s ratnom biografijom koja se zavrila u Hrvatskom primorju Istri. U
pomorstvu i brodogradnji, prioritetnim granama hrvatske privrede, imao sam zapaenih zasluga i
uivao ugled. Na najviim dunostima u oruanim snagama proveo sam desetak godina i utjecaj na
aktivni sastav Armije i umirovljenike imao bi poseban znaaj na izborima. Slino se oekivalo i od
mojih veza s krupnim radnim organizacijama i vojnom industrijom. Mojom kandidaturom htjelo se
nadi linost koja bi se mogla suprotstavljati Tumanu, jer neovisno od demagokog potcjenjivanja
ovog, moralo je biti jasno da de glavni protivnik biti Tuman i njegov HDZ. Ponudu nisam oekivao, ali
mi nije trebalo dugo razmiljati da je odbijem . Na to su me upudivali principijelni razlozi. Prvo, nisam
namjeravao aktivno se angairati u politikom ivotu, ulaziti u rukovodstva, a ponajmanje biti im na
elu. Da sam drugaije mislio, najprirodnije bi bilo da sam ostao jo dvije godine u JNA, do kraja
mandata Vlade, to mi se nije osporavalo. Drugo, moja neslaganja sa stavovima SDP-a bila su tolika
da nisam mogao prihvatiti kandidaturu. Smatrao sam da vodedi komunisti Hrvatske snose historijsku
odgovornost to Hrvatsku preputaju najekstremnijim nacionalistima. Nisam mislio da je greka to je
SKH na XI kongresu prihvatio pluralizam, bez obzira na svu neizvjesnost viestranakog modela i
psiholoke barijere u nama komunistima prema tome. Objektivno se nije imalo kuda. Ali irom
otvoriti vrata poraenim faistikim snagama koje su bezobzirno nastupale, otvoreno i bez ikakvih
skrupula, bilo je neto sasvim drugo. To nije bilo mogude doivjeti nigdje drugdje u Evropi. Pa ni na
njezinom Istoku, gdje se socijalistiki sistem duboko uruio. Maarska, Bugarska i Rumunija bile su u
Drugom svjetskom ratu faistike zemlje, pa ipak u njima faizam nije imao snage iskrsnuti. Kako bi to
bilo mogude u Hrvatskoj s velikim i snanim antifaistikim nasljeem? Nama, sudionicima NOR-a u
Hrvatskoj bilo je dobro poznato da je uz ustaku dravu dr Ante Pavelida postojao i jaki antifaistiki
pokret od samog poetka NOB-a 1941. i da se iz jedne u drugu ratnu godinu umnoavao. Tvorili su ga
Hrvati, Srbi, da bi na kraju, zajedno s drugim jugoslavenskim narodima, izali iz toga rata i popeli se na
pobjedniku tribinu kao etvrti u velikoj antifaistikoj koaliciji.
Oni de se nadi pred istim izazovom kao i 1941, a Raanova i Tomeva SDP nije bila isto to i
Komunistika partija s Josipom Brzom Titom, Radom Konarom i Markom Orekovidem. Nadi de se
drugi koji de povesti Srbe. Oni su se ved bili oglasili u Kninu, ibeniku, Vojnidu. Za nastalo politiko
stanje u Hrvatskoj drao sam odgovornim aktualno vodstvo u SDP, bez obzira na greke i
odgovornosti prethodnih generacija. Trede, za razliku od Raana, procjenjivao sam da Tuman ima
najvede anse za uspjeh. Savka Dabevid-Kuar i Mika Tripalo bili su ved politiki potroeni u
hrvatskom nacionalizmu, traili su se svjei i radikalniji jurinici. U takvim okolnostima Srbin kao
nosilac liste SKH-SDP nije imao nikakvih izgleda, a posebno s obzirom na optube da su komunisti
upravo preko Srba vladali Hrvatskom. Izborna bitka morala se oekivati na nacionalnim nacionalistikim opredjeljenjima, a nikako na socijalnim, gdje bi komunisti, uz sve optube socijalizma
kroz proteklih etrdeset godina, ipak bili u prednosti. Svoju odluku sam Raanu saopdio uz kratko
obrazloenje. Zamolio me da jo jednom razmislim i dalje nismo raspravljali, uinili bismo to ukoliko
bih eventualno omekao ocjene i promijenio odluku. I za mene i za njega bilo je sasvim izvjesno da do
toga nede dodi. Dao mi je do znanja da se u osnovi slae sa mnom o HDZ-u i Tumanu i da de otro
prosvjedovati na TV-u i u tampi povodom promocije HDZ u dvorani Lisinski. Nikome dlaka nede

pasti s glave povodom Tvog prosvjeda - primijetio sam Raanu. Pred rastanak zatraio sam da mi jo
objasni zato je na listi samo general pegelj, a nema drugih poznatih imena generala pa sam
spomenuo Ivicu Kukoa, Brunu Vuletida, Zorka anadija i jo neke. Raan je obrazloio da se radi o
lokalnim razlozima u Podravini, ali da se lista moe i proiriti.
Bio je to moj zadnji susret s Raanom. uli smo se jo telefonom da definitivno potvrdim odluku, uz
obedanje da du osobno na izborima podrati SKH-SDP. U Ministarstvu odbrane u Beogradu zaloio
sam se za podrku Armije, zapravo, nismo imali alternative.
S Ivom Latinom, predsjednikom Predsjednitva SR Hrvatske, sastavio sam se na njegovo zahtjev jo
istog dana. Zanimao ga je predmet razgovora s Raanom. Mislim da je on predmet razgovora znao, a
zapravo ga je zanimao rezultat, moj stav. Nisam ga informirao, takav je bio dogovor s Raanom.
Otvorili smo temu to de se dogoditi u Hrvatskoj poslije pobjede HDZ-a, u koju Latin, kao ni ja, nije
sumnjao. Procjene su nam bile sline, do razlika je dolo kada sam pokrenuo pitanje to se jo uvijek
moe poduzeti, dok ne bude prekasno. Uvjeti da se neka stranka registrira i izae na izbore bili su
propisani: potovanje vanjskih i unutranjih granica zemlje, ouvanje antifaistikih tekovina,
meunacionalna tolerancija i drugo. Svojom konvencijom HDZ je prekrio sve ili barem vedinu njih.
Postojale su zakonske mogudnosti da se izlazak HDZ-a na izbore ospori u Saboru iji je sastav bio stari
- komunistiki, socijalistiki, antifaistiki. Zakon o viestranakim izborima i uvjetima, u ijem su
pisanju sudjelovali i predstavnici opozicionih stranaka, bio je donijet u Saboru. Sabor je imao pravo
nadzora nad njegovom provedbom - do koje ga mjere stranke potuju. Predsjednik Latin nije vidio
nikakvu mogudnosti da se stane na put hrvatskoj nacionalistikoj euforiji. Rekao je da de HDZ sruiti
Sabor, da su zastupnici uplaeni, a mnogo njih da je spremno predi Tumana. Ponovio mi je da je
Raan spreman istupiti u sredstvima javnog informiranja, a oni iz Sabora da de razgovarati s
predstavnicima HDZ-a i uputiti im upozorenje.
Nesumnjivo je da je Latin, kao vedina ljudi u Saboru, bio uvjeren da HDZ dolazi na vlast i da im se ne
smiju zamjerati. Karijeristi nisu gubili vrijeme i poeli su prelaziti u HDZ iz istih onih pobuda iz kojih su
zadnjih godinu dana ulazili u SK:
Izbori u aprilu 1990. doveli su HDZ na vlast. Komunisti - SKH - SDP dobili su oko 38 odsto glasova.
Veliki broj glasova donijeli su im Srbi koji su listom glasali za njih. Time je SDP preuzela velike i krupne
obaveze, od kojih je najznaajnija bila da se u novom ustavu ouva dravna ravnopravnost Srba s
Hrvatima. Bez ove ustavne garancije, uz ono to su uli na Konvenciji HDZ i u predizbornoj kampanji,
Srbi se nisu mogli osjedati sigurnima. Sjedanja na zloine ustaa iz 1941. bila su jo svjea, a
mogudnost da se ponove vrlo izvjesna.
Republika Hrvatska proglaena je 30. maja, a 22. decembra 1990. donijet je novi ustav. Po ovom
ustavu Srbi su izvladeni kao ravnopravan, konstitutivan narod u Hrvatskoj. U srpske porodice i u
cijelinu srpske zajednice u Hrvatskoj unijet je strah. Ni od kuda nije bilo garancija. Federalni organi su
bili nemodni. Nemod se osjedala u itavoj zemlji, u svim segmentima ivota, radio je tko je to htio i
kako je htio - u Sloveniji, u Srbiji, a sada i u Hrvatskoj. Uvjerenje Srba u Hrvatskoj da de ih zatititi
komunisti SKH-SDP za koje su glasali brzo se topilo i prerastalo u razoaranje. Smatrali su se izdanima,
preputenima na milost i nemilost hrvatskim ekstremistima HDZ-a.
Bezizlaz Srba iskoristila je Srpska demokratska stranka (SDS), osnovana krajem osamdesetih u
sjevernoj Dalmaciji na elu s dr Jovanom Rakovidem. Utemeljena na antikomunizmu, ona je povela
borbu za okupljanje Srba i zatitu njihovih nacionalnih interesa. Prioritetan zadatak joj je bio da u
srpskom narodu iskorijeni utjecaj Srba komunista, ljudi s ugledom - generala JNA prije svih. Raan i
SDP vie nisu bili problem, prevareni Srbi su im okrenuli lea. Prolazedi kao kroz sir, SDS je uruavao
nekadanje bastione antifaistike borbe - partizanski Kordun i Liku, Baniju, Slavoniju i Baranju. U

ljeto 1990. nacionalistika podijela u Hrvatskoj na HDZ i SDS bila je zavrena, a u augustu zapoinju
prvi oruani sukobi - u Benkovcu i Kninskoj krajini.
Rukovodstvo Srbije poinje se direktno mijeati u nastale prilike u Hrvatskoj. Motivi su naeni na
humanom i moralnom planu - da se zatiti srpski narod od ustake opasnosti; politikom - da se
sprijei SDS, i posebno dr Jovan Rakovid, da preuzme kontrolu nad Srbima i tako se izbjegne rat s
Hrvatima; u nacionalnim pravima - da se obrazuje etnika i teritorijalna autonomija Srba u Hrvatskoj:
ako imaju pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje Hrvati u Jugoslaviji, onda isto takvo pravo imaju
Srbi u Hrvatskoj. Malo toga bi se moglo primijetiti ovim principima da su uzeti kao tema akademske
rasprave. Ali pitanje Hrvatske u Jugoslaviji poslije pobjede HDZ-a, i Srba u Hrvatskoj u vrijeme kada se
ubrzava proces cijepanja Jugoslavije, najmanje je bilo akademsko pitanje.
Stav Srbije u procesima koji su se otvorili nakon dolaska Tumana i HDZ-a na vlast u Hrvatskoj moe
se sagledati iz razgovora koje je krajem juna vodio predsjednik Predsjednitva SFRJ Borisav Jovid s
generalom Kadijevidem i s predsjednikom SR Srbije Slobodanom Miloevidem:
Kaem Veljku, da bi ih najradije isterao iz Jugoslavije (Sloveniju i Hrvatsku, op. B. Mamula)
jednostavnim prosecanjem granice i proglaenjem da su se svojim odlukama sami doveli u tu
situaciju, ali ne znam to da radimo sa Srbima u Hrvatskoj!... Da se razredi akcija u tom smeru, sa
varijantama da se pre konanog isterivanja odri referendum na osnovu koga bi se odluilo gde
izvriti razgranienje. Veljko se slae...
Za njezinog predsjednika izabran je Borislav Mikelid, direktor tvornice Gavrilovid iz Petrinje.
Programska orijentacija partije polazila je od ouvanja Jugoslavije i socijalizma. Trebala se oslanjati na
bive komuniste, socijalistiki opredijeljene graane, na lijevi i liberalni dio inteligencije. Slina partija
je ved postojala - Socijalistika partija Hrvatske sa eljkom Maarom na elu. Pozvao sam ih obojicu i
predloio im da se dogovore o formiranju zajednike partije ili lijevog pokreta, da djeluju zajedniki i
okupljaju i Hrvate i Srbe, onemogude HDZ-u i SDS-u da ih dalje dijele i sukobljavaju. Nije se iskljuivala
lokalna suradnja s lanstvom SKH-SDP, izuzevi one iz rukovodstva koji nisu bili spremni suprotstaviti
se HDZ-u i Tumanu.
Pourivao sam ih s namjerom da se 20. jula - na godinjicu poziva na ustanak 1941 - odri
tradicionalni zbor u umi Abez pokraj Vrginomosta i oglasi nova, objedinjena socijalistika partija.
Uesnici zbora s Banije i Korduna primili bi ovu objavu kao ohrabrenje, a u drugim dijelovima
Hrvatske ojaala bi vjera da nije sve izgubljeno, da nacionalisti nede zatrti tragove zajednikog ivota i
borbe Srba i Hrvata i da se Jugoslavija moe ouvati. Objedinjavanje je bilo aktualno i zbog
najavljenog zasjedanja Sabora i usvajanja amandmana na Ustav Republike Hrvatske, koje je bilo
zakazano za kraj jula. Maar je bio izabran za poslanika u Saboru i spreman da se o stavovima i
njegovom nastupu dogovorimo. Teina njegove rijei svakako bi bila veda ako bi govorio u ime
objedinjene socijalistike partije u kojoj bi bili zastupljeni i Srbi i Hrvati, za razliku od svih drugih
partija, ukljuivo i Raanove, gdje su nacionalne podjele bile zavrene.
Polovinom jula sastali smo se u Karlovcu. Uz Mikelida i Maara, sastanku su prisustvovali i nekolicina
istaknutih komunista iz Hrvatske, posebno onih iz srpskih opdina gdje se vodila borba za ouvanje
lijeve opcije pred sve agresivnijim SDS-om. Maar je prvi izlagao, otvorio pitanje naziva i alternative:
jedinstvena partija ili zajednica partija. Mikelid je nastupio odbojno, dugo priao i na kraju odbacio
prijedlog objedinjavanja uz posve nesuvislo objanjenje, i pokuaj s organizacijom ljevice u Hrvatskoj
je propao. Prisutni su razaznavali da je Maareva partija samostalna i da on moe direktno odluivati,
to Mikelid nije mogao bez odobrenja Socijalistike partija Srbije (SPS-a), koja se upravo bila oformila.
Mijeanje SPS-a u prilike u Hrvatskoj poelo je, dakle, od samog njenog nastanka. Postepeno saznanje
da se imena potenih i uglednih ljudi ele iskoristiti za meunacionalno razraunavanje Srba i Hrvata

dovela je do razoarenja i naputanja SPH - jugoslavenske orijentacije. Dio lanova pristupio je krajem
90. Savezu komunista - Pokretu za Jugoslaviju. Mikelid takoer, uz obedanje da de raspustiti svoju
partiju, to nije uinio, a sam je poslije nekoliko mjeseci napustio SK-PJ.
Zadrao sam se na SPH - jugoslavenske orijentacije ne zbog njezinog znaaja u zamrenim politikim
prilikama u Hrvatskoj poslije viestranakih izbora, pobjede HDZ-a i pojave SDS-a, nego sam htio
ukazati da je objedinjena ljevica mogla utjecati da ne doe do potpune konfrontacije srpske i
hrvatske nacionalne zajednice, iz ega je izbio rat, razaranja i stradanja obaju naroda. to nije dolo
do suradnje i zajednikog nastupa demokratske ljevice, krivicu snose dvije partije nekadanjih
komunista - SDP u Hrvatskoj s Raanom i Tomcem na elu, i SPS u Srbiji s Miloevidem i Jovidem. Ova
druga je bila nosilac velikosrpskog programa i dovela do mijeanja Srbije u rat u Hrvatskoj, a SDP se
stavila na stranu HDZ-a i Tumana, podrala rat koji je on vodio protiv JNA i protiv Srba u Hrvatskoj.
alostan epilog jedne partije pod ijom su zastavom bili zajedno svrstani Srbi i Hrvati, iznijeli pobjedu
u NOR-u, a u desetljedima mira izgraivali Hrvatsku i Jugoslaviju.
U izbornoj trci s Raanom admiral Pero imid prihvatio je moje zalaganje da Armija podri
kandidaturu Ive Drida, ali me je ipak upozorio na Dridevu diskusiju o JNA, na jednoj od sjednica CK
SKJ. Smisao te diskusije razliito smo protumaili. Vrijeme je pokazalo da je imid bio u pravu.
Mikelida sam zatitio od otre kritike komunista u Zagrebu i Beogradu u decembru 90. prilikom
pristupanja njega i njegove partije u SK-PJ. Od njega se trailo da se izjasni da li je sa SK-PJ ili SPS-om.
Mikelid je ubrzo napustio SK-PJ i vratio se SPS-u, kojemu je otpoetka i pripadao. Bio je linost
potrebna SPS-u i Miloevidu u nikad javno definiranoj politici prema Srbima u Hrvatskoj. Dobio sam
jedan oiljak vie, ali i pravo da prosuujem ulogu SPS-a i njezinu odgovornost za tragediju Srba u
Hrvatskoj.
U vrijeme kada je pokrenuta inicijativa za objedinjavanje lijevih partija u Hrvatskoj pokuali smo
angairati na istim zadacima i boraku organizaciju SUBNOR Hrvatske. Prioritetno, trebalo je
sprijeiti hrvatske i srpske nacionaliste predvoene HDZ-om i SDS-om da razbiju i unite osnovnu
tekovinu narodnooslobodilake borbe saetu u krilatici: bratstvo-jedinstvo. Svijest o nezamjenjivosti
zajednikog ivota Hrvata i Srba na istim prostorima, u istoj dravi s jednakim pravima i
odgovornostima prema zajednikoj domovini Hrvatskoj i Jugoslaviji temeljni sadraj bratstva i
jedinstva nacionalisti s jedne i s druge strane s jednakim su cinizmom i ostradenodu negirali i
napadali, zahtijevali iste raune. Za hrvatske nacionaliste to je znailo potiniti ili jo bolje oistiti
Srbe iz drave Hrvatske, a za srpske nacionaliste njihova posebna drava i razbijena i onemogudena
drava Hrvata.
Nacionalisti su hvatali zamah, osporavali jedno za drugim partizansko uporite u Hrvatskoj: nitko im
se nije suprotstavljao. Potencijalne snage koje bi to mogle, i po svakoj logici trebale, bile su velike
meu Hrvatima, a posebno meu Srbima, neposredno ugroenima. One su ekale da ih netko trgne
iz letargije prije nego to i njih zahvati nacionalistika bujica. Nikako nisam mogao sam sebi objasniti
zbog ega dolazi do obamrlosti ljudi u trenucima krupnih dogaaja koji odreuju njihovu sudbinu. U
ivom mi je sjedanju bila 1941 isto ponaanje. Kordunai i Banijci mirno odlaze na pokrst u glinsku
crkvu augusta 1941. kao ovce na klanicu, pratilo ih je svega desetak ustaa, a nitko nije ni pokuavao
oduprijeti se. Samo mjesec dana kasnije njihovi de zemljaci, susjedi i roaci, bez straha zalagati svoje
ivote, otimati oruje, boriti se besprimjernom hrabrodu. Organizacija, rukovodstvo, istaknuti
pojedinci brzo mijenjaju ponaanje masa i situaciju.
S takvim mislima i nadama predloio sam Republikom odboru da se aktivira SUNBOR Hrvatske. U
njemu je bilo imena koja su imala podjednaki ugled i meu Hrvatima i meu Srbima, spremnih

suprotstaviti se nacionalistima, pokrenuti i povesti druge. Sukobi u Saveznom odboru SUBNOR-a jo


nisu bili prenijeti u Hrvatsku.
U dogovoru s predsjednikom Radom Bulatom zakazan je sastanak poetkom juna 1990. u Domu
Armije u Zagrebu. Iz Republikog odbora prisustvovali su generali Bulat, pegelj i anadi, iz Beograda
su stigli Milo umonja i Petar Babid, a iz Komande zagrebake oblasti general Tominc, pomodnik
komandanta za politiko-pravne poslove. U pripremi sastanka Rade Bulat me obavijestio da pegelj
postavlja pitanje to je cilj sastanka i u kojoj ulozi se ja pojavljujem. Kolebao se da li da prisustvuje i
na kraju se odluio uestvovati. O sastanku sam obavijestio saveznog sekretara Kadijevida, izloio mu
ideje i svrhu sastanka te zatraio podrku Armije. Sloio se i obedao sudjelovanje nekoliko aktivnih
generala ratne i poratne generacije iz Hrvatske.
Predloio sam otvorene razgovore u svim borakim organizacijama u Hrvatskoj i utvrivanje
aktivnosti primjerene svakoj sredini. Traio sam da sekcije ratnih brigada i divizija iz Hrvatske koje
djeluju u Beogradu usaglase svoje stavove i programe s rukovodstvima SUBNOR-a Hrvatske. O
izlaganju je voena rasprava. Isticao se odnos prema SKH-SDP. Neki diskutanti upozoravali su da ne
bismo smjeli uiniti nita to bi doprinosilo cijepanju SKH-SDP na nacionalnoj osnovi. Sloili smo se o
glavnim odrednicama zajednike bududnosti - jugoslavenstvu, tekovinama NOB-a i socijalizmu.
Kritiki odnos prema rukovodstvu SKH-SDP i drugim partijama polazio bi od tih meaa.
General pegelj se zadnji javio za rije. Usprotivio se iznijetim ocjenama o HDZ-u i odbacio kritiku
rukovodstva SKH-SDP. Njegovi stavovi bili su opreni reenom u uvodnoj rijei i diskusiji vedine.
Odbojnost u nastupu ukazivala je da nam se pristupi sasvim razlikuju. Moglo se, naravno, raspravljati
o taktici SKH-SDP u opoziciji ili u vladi s HDZ-om. Ali rije je bila o bududnosti SFRJ i njezinih naroda i
tu je lealo nae razilaenje. Kako se kasnije ispostavilo, pegelj je ved vodio razgovore s Tumanom o
preuzimanju ministra odbrane i zauzimao je stavove proizale iz dogovora s Tumanom.
Susret u Zagrebu zavrili smo gorkim saznanjem da de SUBNOR Hrvatske biti teko sauvati od
nacionalnih/nacionalistikih podjela. pegelj, a s njim i jo neki generali na strani hrvatskog
nacionalizma zduno de se zaloiti da to ostvare. Na drugoj strani, sa srpskim nacionalistima de se
nadi ne manji broj generala Srba iz Hrvatske.
Dogovoreni su sastanci s regionalnim rukovodstvima na cijelom podruju Hrvatske. Na njih je trebalo
pozvati rukovodstvo SUBNOR-a, predstavnike komiteta SKH-SDP i drutveno-politike zajednice, ako
to ele. Prisustvovao sam sastanku u Vrginmostu na kojemu su uz domadine bili i predstavnici opdine
Petrinja, Glina i Vojnid. Bili su prisutni i umirovljeni generali Bulat, umonja, anadi i istaknuti
komunista srednje generacije Jure Bilid, koji se redovito pojavljivao na Kordunu i Baniji, ljudi su ga
znali i imali povjerenja u njega. Opdine Vrginmost, Glina i Petrinja imale su mijeano stanovnitvo: i
Srba i Hrvata. U njima se stvarao obrazac zajednikog ivota u novim uvjetima, nastupanju jednih i
drugih nacionalista. Sastanak je pripremio predsjednik opdine Vrginmost Dmitar Obradovid,
obrazovan, aktivan i ugledan rukovodilac kojega su jednako dobro prihvadali u obje nacionalne
sredine. Na izborima je pobijedio na listi SKH-SDP.
Uznemirujudi su bili izvjetaji elnih ljudi. Gubila se vjera da se moe sprijeiti SDS da situaciju na
Kordunu i Baniji stavi pod svoju kontrolu. HDZ je preuzeo vlast i traio da mu se potine opdinska
rukovodstva i narod. Srbi su bili ustraeni, traili su i oekivali zatitu. Hrvati su bili pod pritiskom
HDZ-a da se pobjedniki nametnu u opdinama s vedinskim srpskim stanovnitvom. Trebalo je dobro
odmjeravati svaki korak, mala greka mogla je izazvati varnice i pretvoriti se u poar. SDS i HDZ su
izravno vodili u sukob i treba ih je onemoguditi. Lokalni lider magistar Mile Dakid, kapetan Darda
kako se sam nazivao, jo 4. februara 90. u Vojnidu na skupu svoje Jugoslavenske samostalne

demokratske stranke najavio je mogudnost formiranja srpske autonomne pokrajine u Hrvatskoj. Sada
je vrlo aktivno suraivao sa SDS-om u nacionalistikom nametanju partizanskom Kordunu.
Osobno sam bio uvjeren da to ovisi od ishoda sukoba Obradovida i Dakida. Propaganda SDS-a
postavila je Dakida na pijedestal zatitnika i voe Srba, a Obradovida prikazala kao Tumanovog i
Boljkovevog ovjeka - izdajnika Srba. Stvarna razlika meu njima oitovala se u dva principijelna i
dijametralno suprotstavljena stava o mogudem rjeavanju poloaj Srba u Hrvatskoj. Jedan, pregovori i
politika sredstva, borba za zatitu ljudskih graanskih i nacionalnih prava Srba, a oruje upotrebiti
tek kao krajnje sredstvo ukoliko sve drugo propadne. Drugi, sasvim suprotan - orujem dokazati da se
vlast HDZ-a ne moe nametnuti Srbima i prisiliti Tumana na pregovore. Oekivalo se uede Srbije u
naoruavanju, neposrednom pritisku na Tumana i angairanje Predsjednitva SFRJ - Jovid je bio
predsjednik.
Jure Bilid je uoio neodgovarajudi stav rukovodstva SKH-SDP u sukobu Srba i nove hrvatske vlasti, pa
se zalagao da se s Raanom uspostavi suradnja i zahtijeva aktivno sudjelovanje u rjeavanju sukoba.
Kao svi prisutni i Bilid je smatrao da je to obaveza SKH-SDP - Srbi su glasali za komuniste i nisu imali
druge partije osim nacionalistikog SDS-a. Obedao je da de se lino zaloiti u rukovodstvu SKH-SDP,
vjerovao je da se razgovorima moe iznadi i bojao se da unutar SKH-SDP ne doe do cijepanja na
nacionalnoj osnovi.
Bio sam uvjeren da se strategija bivih komunista Hrvatske bitno izmijenila. Ulazak SKH-SDP u
dravne organe vladajudeg HDZ-a znailo je prihvadanje hrvatskog nacionalistikog programa. Kritika
surovog nastupa ekstremista HDZ-a od poetka je bilo razbijanje Jugoslavije i stvaranje samostalne
suverene drave Hrvata. U tom programu nije bilo mjesta za Srbe, a time je nestala spona Srba sa
SKH-SDP. Verbalizam i kozmetika tu vie nita nisu mogle izmijeniti.
Poslije susreta u SUBNOR-u Hrvatske u Zagrebu, general Kadijevid je, po dogovoru, poslao trojicu
aktivnih generala da nam pomognu. U Karlovac su stigli general-pukovnici Mido Duid, Simeon Buni,
Anton Tus - prva garnitura JNA. Sreli smo se u Domu Armije da se dogovorimo, podijelimo obaveze i
krenemo na sastanke koji su bili u pripremi po regijama. Prije nego sam uspio da im saopdim bilo to
o cilju i programu susreta, jedan za drugim traili su da ih oslobodim zadatka s kojim ih je upoznao
general Kadijevid, prije njihovog odlaska iz Beograda. Motivi su bili razliiti: general Duid, da takav
posao treba da rade umirovljeni generali; general Bunid, da se ne slae sa stavom prema Raanu i
SKH-SDP; general Tus, da se ne slae s politikom akcijom koju poduzimamo u Hrvatskoj i da u njoj
nede sudjelovati. Shvatio sam da je svaki saopdio svoje prave razloge. O njima je bilo bespredmetno
raspravljati u Karlovcu. Javio sam Kadijevidu da to on uini i izvue potrebne zakljuke.
Uznemiravajudi indikatori stanja u samom vrhu Armije: od oportunizma, razliitih politikih stavova
do otkazivanja poslunosti i prelaska na drugu stranu.
I na kraju, na politikoj i drutvenoj sceni 1990/91. nije bilo partija, udruenja i organizacija koje bi,
pred neposrednim napadom HDZ-a, zatitile Srbe i sve druge graane Hrvatske ije su ljudske
slobode i graanska prava bili ugroeni. Nacionalistiki zanos na jednoj strani, iznenaenost,
oportunizam i strah na drugoj, ogolili su politiki ivot i meuljudske odnose, prepustili ih hrvatskim i
srpskim nacionalistima da ih artikuliraju, organiziraju i njima manipuliraju shodno svojim ciljevima.
Ljevica snosi odgovornost za nacionalistiku dominaciju u Hrvatskoj. Ona se nije zaloila na
udruivanju demokratskih snaga u otporu nacionalistikoj euforiji, velikosrpskim i velikohrvatskim
strategijama - razbijanju Jugoslavije i meunacionalnom ratu. Nije se smjelo dogoditi da ljudi, graani
i narodi ostanu samo pred jednim izborom - nacionalistikim. Svaki rizik je bio isplativ, neuporedivo
manji od onoga to se dogodilo od 1990. do 1995. i to se dalje dogaa. Ljevica je pretrpjela poraz i
zadugo nestala kao ozbiljan inilac politikog ivota i drutvenih odnosa u Hrvatskoj.

Ved sam naveo da Kuan i Popit u jesen 1987. nisu htjeli s nama iz Armije uzeti uede da se u vrhu
SKJ zaustavi Miloevid u njegovoj namjeri da preureuje Jugoslaviju po svojem ukusu. Njih
Jugoslavija, oito, vie nije zanimala. Lako su primili razbijanje SKJ na XIV kongresu januara 1990.
Odbijanje Miloevida i srpske vedine na Kongresu da prihvate makar jedan od 458 amandmana na
Deklaraciju samo je dobrodoli argument za ved odabrani put naputanja Jugoslavije. Dogovor
Kuana i Miloevida iz januara 91. da Slovenija moe otidi rijeito govori da je rasturanje Jugoslavije
odgovaralo i jednom i drugom. Da nije bilo tako, Kuanova strategija otcjepljenja uz primjenu sile ne
bi imala nikakvog izgleda. JNA ne bi nasjela, bila iznenaena i poniena. Onemogudena da se oporavi,
bez popune, uz stalan pritisak roditelja i porodica da se vojnici vrate u Srbiju, agresivnu medijsku
kampanju omalovaavanja vojnih starjeina, JNA je konano dovedena u poloaj da potpuno ovisi o
volji Miloevida - kako de je, gdje i zato upotrijebiti. Velikosrpski plan odbrane srpskih zemalja na
frontu Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica postavio joj se kao jedini izlaz po principu uzmi ili
ostavi. Za ovaj drugi sluaj Jovid i Miloevid su pripremili ucjenu - formiranje vojske Srbije i
naputanje JNA. Ona vie nije imala moralne i politike snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski
politiki i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama.
Naprijed je ved reeno o zajednikom nastupu vlade Ante Markovida i JNA u Sloveniji. Ostaje
nepoznanica kako se moglo dogoditi da oko 2.000 vojnika i starjeina JNA upadne u zamku koju je
postavilo oko 30.000 naoruanih teritorijalaca Slovenije, a da to rukovodede starjeine dvaju korpusa
rasporeenih u Sloveniji i Komanda vojne oblasti u Zagrebu na vrijeme ne saznaju. Neodrivo je
opravdanje da se radilo o izdaji slovenakih kadrova. Izdaje je bilo, ali u ratu u Sloveniji takvo
ponaanje dijela kadra moralo se oekivati. Jednako je neprihvatljivo da je stav Vlade da se ne smije
upotrebljavati oruje osim u odbrani mogao dovesti do poraza JNA. Kako se moglo upasti u potpuno
nerazuman odnos vojnih efektiva JNA i TO Slovenije, kada je JNA imala dovoljno snaga po dubini, a da
se ne slabe snage u Hrvatskoj, gdje su se svaki as oekivali masovni oruani napadi? Taktika
upotreba oklopnih snaga bez izvianja pravaca nastupanja, bez zatite i podrke pjeadije - van svake
je pameti!
Neposredno poslije neuspjeha JNA u Sloveniji, na poziv generala Kadijevida, doao sam u Ministarstvo
odbrane. Bila je kasna veer, on je bio sam u kabinetu vidno uznemiren, vrlo zamoren, slomljen pod
teretom onoga to se dogodilo u Sloveniji. Sasvim nepovezano poeo je iznositi tok operacije i njezin
alostan kraj. Tekim rijeima ponavljao je krivicu generala Adida, naelnika Generaltaba, zbog
slabe organizacije i rukovoenja operacijom. Optuivao je Adida da se nepotrebno mijeao u
pojedinosti, umjesto da je postavio jasan cilj operacije i dao zadatak generalu Koleku, komandantu
Zagrebake vojne oblasti, da je utjecao na veliinu i izbor snaga, pratio tok i intervenirao kada je
dolo do problema. Kadijevida je ved od ranije brinulo mogude ponaanje generala Koleka, Slovenca
po nacionalnosti, ukoliko doe do krize u Sloveniji.
Ved je bio naisto s odgovornodu komandanta ljubljanskog i mariborskog korpusa, generala
Popovida i Delida, jer su uinili ozbiljne previde i greke u okvirima njihove odgovornosti, bez obzira
na slab rad komande Zagrebake oblasti i Generaltaba. General ad, takoer Slovenac, komandant
rijekog korpusa, uspjeno je izvrio svoj dio zadatka na junim odsjecima jugoslavensko-italijanske
granice. Radio je odluno i nije ekao da mu Kolek ili Adid narede da se brani kad ga napadnu ili da
izvia ispred sebe i uklanja prepreke koje mu se namjetaju. Potom je Kadijevid poeo o svojoj i
Adidevoj odgovornosti. Smatrao je da je minimum to moraju uraditi - da podnesu ostavke, iako bi
asno bilo ubiti se i spasiti dostojanstvo Armije, rekao je. Za Antu Markovida je meni spoitavao.
Kurvanjski se ponaao kao uvijek - pere ruke od svega, nije znao da de Armija upotrijebiti silu u
izvravanju zadataka (!), nije ga trebalo ukljuivati, ljutio se Kadijevid.

Predloio sam mu da ne gubi vrijeme na ono to se dogodilo, nego da se brzo razmotri s


Generaltabom to treba uiniti da JNA izbije na dravne granice u Sloveniji i ouva integritet SFRJ na
njima. Nije bilo sporno da se kadrovske smijene moraju uiniti, da se cjelovita analiza neuspjeha u
Sloveniji mora izvriti, ali ipak ostaje glavni zadatak: izbijanje na granice i ouvanje integriteta zemlje.
Vrijeme je protjecalo i neuspjeh JNA brzo se pretvarao u svren in. Nestajala je Jugoslavija, za to je
neposrednu odgovornost sada snosila Armija, a ne vie ni rukovodstvo Slovenije ni Federacije.
Kadijevid se sloio. Pozvao je na sastanak generala Adida i odgovarajude rukovodioce Generaltaba i
Ministarstva. ekajudi na njihov dolazak, skicirali smo sadraj sastanka: ocjena proteklih dogaaja u
Sloveniji i zakljuci za organiziranje sveobuhvatne operacije u Sloveniji - slamanje otpora TO, izbijanje
na granice i onemogudavanje slovenakog rukovodstva da izvri nasilnu secesiju. Dogovorili smo se
da generala Koleka zamijeni general ivota Avramovid, komandant vojne oblasti u Skopiju. General
Kolek nije vie mogao ostati na dunosti komandanta i nadi se pred novim iskuenjima. Znali smo
Avramovida kao sposobnog oficira koji je na dunosti komandanta divizije u Varadinu proveo
nekoliko godina i bio uspjean, a poetkom osamdesetih, poslije ispita kojemu sam i osobno
prisustvovao, proizveden u in generala. Poznavao je vojini prostor, bio potovan meu vojnim
starjeinama i dobro vien u hrvatskom drutvu. Od njega smo mnogo oekivali u kritinim
trenucima kroz koje su prolazile vojne snage u Sloveniji i Hrvatskoj, pred oima domade i svjetske
javnosti.
Pokazat de se, naalost, da je on bio ispod zahtjeva teke situacije u ljeto i jesen 91. na tom dijelu
jugoslavenskog prostora.
Posebno je bilo rijei kako objasniti jugoslavenskim graanima to se dogodilo Armiji u Sloveniji, u
emu je njezina odgovornost, a u emu odgovornost drugih, to namjerava poduzeti da povrati svoj
ugled i samopouzdanje. Prvi ovjek Armije, general Kadijevid, morao je preuzeti neprijatnu ulogu, pa
sam mu tako i sugerirao. On se nije osjedao moralno i psihiki sposobnim i bio je odluan da se u
medijima, pred javnodu pojavi general Adid. Zadrali smo se u raspravi, jer bi njegovo odustajanje
znailo isto to i preputanje Adidu da preuzme svu odgovornost, a on - Kadijevid da nestane s
pozornice. Ostalo je da jo jednom najozbiljnije razmisli, u krajnjem da istupe obojica: Kadijevid, a
potom Adid, svaki u svojem domenu.
Pozvani su stigli negdje iza pola nodi i ministar odbrane je otvorio sastanak. Njegovo se izlaganje
moe svesti na nekoliko toaka:
1. Poraz u Sloveniji
- nepripremljeni ili u Sloveniju
- podvala vlade Ante Markovida
- izdaja u zemlji i u redovima JNA
- izvudi pouke;
2. Cilj aktivnosti
- politikih
- vojnih (zamisao i odluka)
- u 20 sati okupiti komandante vojita u tabu Vrhovne komande;
3. Nastaviti mobilizaciju - jedinice da budu spremne;

(Prvi put je iznijet stav da se ne pozivaju oni koji nede da se odazovu mobilizaciji. Radilo se o prijekoj i
sasvim pogrenoj reakciji na neodazivanje vojnih obveznika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji,
Makedoniji. Spomenuti su sluajevi brigade u Han Pijesku, gdje se nisu odazvali Muslimani, oklopnog
gardijskog bataljona iz Valjeva, koji je odbio izvriti pokret za abac, gdje se prikupljala gardijska
mehanizovana brigada, i jedva krenuo poslije dugih natezanja. Predsjednik Izvrnog vijeda
Makedonije Kljusev izjasnio se protiv odlaska mobiliziranih iz Makedonije za popunu JNA.)
4. Vojska u Sloveniji
- podrati povlaenje dok ne stignu svjee snage;
5. Izjava za tampu - Kadijevid i Adid ili samo Kadijevid.
Zatim je Kadijevid dao rije meni. Kratko sam se zadrao na procjeni situacije poslije neuspjeha u
Sloveniji i izloio svoje miljenje kako bi trebalo politiki i vojno reagirati na nastalu situaciju. Osnovno
u tome je bilo da treba obnoviti operaciju i izvriti zadatak - izbiti na granice SFRJ u Sloveniji. Iskustvo
dobro organiziranog otpora TO Slovenije upudivalo je na sveobuhvatnu operaciju uz propagandnopsiholoke, obavjetajne i bezbjednosne pripreme i angairanje dovoljno snaga da slome oruani
otpor TO Slovenije. Bio sam uvjeren da je opdenarodni otpor Slovenaca agresorskoj JNA Kacinova
floskula za podrku dravnika koji su aktivno sudjelovali u ruenju Jugoslavije. U nastavku sastanka
mogli su se uti zanimljivi stavovi, koji su jednim dijelom odraavali zbunjenost onim to se dogodilo i
gubljenje povjerenja u sposobnost Armije da poduzme odlunu akciju. S druge strane dolazile su
poruke s izrazitom politikom konotacijom iji su nosioci bili izvan JNA.
Admiral Brovet je bio u sastavu delegacije predsjednika SIV-a Ante Markovida u Sloveniji kada je
donesena odluka o prekidu ratnih dejstava. Izloio je slijedede ocjene i zapaanje:
- U Sloveniji je sve naoruano; rade po naoj koncepciji opdenarodne odbrane; prihvaden je prekid
vatre i povlaenje jedinica u kasarne s tim da se ljudstvo odvoji od tehnike i da se povlai po niim
jedinicama (vodovi, ete, baterije); jedinice koje se ne mogu pokrenuti ostale bi da ih se osposobi;
prihvadeno je obezbjeenje snabdijevanja, dovod struje i uspostavljanje telefonskih veza; mrtve su
predali, spremni su predati ranjene, a o zarobljenicima bi se naknadno pregovaralo.
- Od ukupno 84 karaula TO je zauzela 64, graniari su se predali ili pobjegli u Austriju (neki u Italiju) i
sada se probijaju prema Hrvatskoj; naknadno je Crveni kri Slovenije saopdio da je u Sloveniji
poginulo 49 lica, a zarobljeno 2.333 pripadnika JNA; zarobljeno je mnogo protuoklopnih oruja iz
graninih protuoklopnih odreda; predsjednik Markovid odustao od pregovora o granici jer se,
navodno, podrazumijeva da je granica u odgovornosti SFRJ (Brovet zamjera, i kae da se propustilo
razgovarati o glavnoj stvari zbog koje se i krenulo u rat);
- Na Roniku su zauzeli prisluni centar JNA i objaviti de snimljene diskove; pohvatali su dio
diverzanata i znaju kuda se kredu ostali; imaju dokumentaciju o planiranim vazdunim udarima za 29.
i 30. jun; sasvim im je poznato stanje u jedinicama JNA, znaju sastav i pokrete, bilo je mnogo
teritorijaliziranih starjeina u Sloveniji i oni su ostali u stalnom dodiru s TO za vrijeme operacija;
Slovenci trae da se povuku teroristi, da se ratni brodovi udalje iz teritorijalnih voda Slovenije, a
vazduhoplovstvo da se ponaa korektno, u duhu odgovora o prekidu neprijateljstva;
- Mjeovita komisija sastavljena od predstavnika SSNO, Pete Vojne oblasti, slovenake vlade i TO
pratiti de primjenu dogovora o prekidu neprijateljstva, a predvien je i dolazak stranih posmatraa.
Na kraju, admiral Brovet upozorava na intervenciju iz inozemstva, ako bi se povela odluna vojna
akcija u Sloveniji. Admiral Martini, naelnik italijanske obavjetajne slube, s kojim smo esto

razmjenjivali informacije, zvao je Broveta i u ime De Mikelisa ga upozorio da se uputamo u novu


vojnu avanturu u Sloveniji.
Po njegovom vienju, samo izvravanje ved otpoetih zadataka, bez dugog prekida, moe spasiti nau
poziciju u Sloveniji. Dakle, osigurati pojaanja iz najbliih rejona - Jastrebarskog, Varadina, Rijeke,
Pule - i nastaviti dejstva, a privuenim snagama iz dubine - gardijski korpus u zapadnom Sremu, vrlo
jako motomehanizirana brigada (osam bataljona) u Sremskoj Mitrovici i moderna protuoklopna
brigada u akovu - stidi na granice Hrvatske, biti spreman za slijededi skok u rejon Zagreba, ako bi to
situacija u Sloveniji i Hrvatskoj zahtijevala. U irem rejonu Zagreba - Karlovac, Varadin, Krievci, Dugo
Selo, Zagreb - bilo je dovoljno oklopnih, artiljerijskih, pjeadijskih i policijskih snaga da se odupru
svakom pritisku do pristizanja snaga iz dubine. Trebalo je samo odluno djelovati. Istovremeno, snage
korpusa iz Titograda pristigle bi u zapadnu Hercegovinu i s oklopno-mehanizovanom brigadom iz
Mostara uspostavile kontrolu na tom rovitom podruju. Kapitulacija rukovodstva Slovenije i predaja
njihovih oruanih snaga mora biti na iskljuivi cilj, zakljuio je general Adid svoje izlaganje.
General Negovanovid, pomodnik ministra za politiko-pravne poslove, izvijestio je da nacionalistike
politike stranke prodiru u jedinice, posebno meu mobilizirane vojne obveznike, opozicione snage
udruuju se na razbijanju JNA i Jugoslavije. Postavlja pitanje moe li SPS to uiniti da se u Srbiji
zaustavi pirovanje nad porazom JNA u Sloveniji. Smatra da u Sloveniji treba prikupiti snage koje de
nanijeti gubitke i razbiti TO, jer je to jedini nain da ih se urazumi i da se povrati ugled JNA. Nije za
nikakvo povlaenje iz Slovenije.
General Vasiljevid, naelnik KOS-a, postavlja pitanje: Koji je cilj, to branimo i zato ginemo; isplati li
se boriti za Sloveniju ili treba izvlaiti nae sastave; zato da Srbi idu i bore se u Sloveniji? Vasiljevid
namjerno parafrazira pitanja koja su se tih dana postavljala u Srbiji, i odgovara: Jugoslavija se brani u
Sloveniji i Hrvatskoj, i tu se brani svaka nacionalna drava, pa i srpska. Nastavlja s najsvjeijim
informacijama i kae da su jedinice u Hrvatskoj sve pod blokadom, ak i Komanda Pete vojne oblasti.
Predlae da se hrvatskom rukovodstvu postavi zahtjev da skine blokade ili de se suoiti s napadom
JNA, koja se grupie na granicama Hrvatske, to oni znaju, zastraeni su i postavljaju pitanje to to
treba znaiti - zavrava Vasiljevid.
Da su zastraeni, znao sam i sam. Bio sam prisutan kada je Tuman osobno telefonom zvao
Kadijevida i u razgovoru ga uvjeravao da on nije za rat, da se nije dao da ga navuku Slovenci, da mi
hodemo rat iako se oni korektno ponaaju i spremni su na pregovor o deblokadi garnizona. No, sve je
to bila la, ni na kakvo korektno ponaanje oni nisu bili spremni. Opkolili su kasarne i teroriziraju
vojnike, starjeine i njihove porodice, ali se suoavaju s intervencijom i svjesni su da nede modi
izdrati, zovu u pomod na sve strane. Angairali su Genera i Herda da i oni razgovaraju s Kadijevidem
i priprijete mu.
General Vuletid, naelnik vojnoobavjetajne slube Generaltaba, iznio je procjenu da de u sluaju
nove intervencije JNA u Sloveniji i Njemaka i Austrija vrlo otro reagirati i pozivati na vanjsku
intervenciju, da de se Francuska ponaati umjerenije, Velika Britanija da se, prema zadnjim izjavama
Herda, priklanja njemakoj osudi JNA radi svojih interesa i integraciji Evrope, SSSR je nemodan, a SAD
nede da se mijeaju. Vuletid je na kraju procijenio da se svjetsko javno mnjenje lomi i da de sve ovisiti
od nas samih i naih konanih uspjeha u Sloveniji. Sve de nam se tolerirati ako uspijemo. Kao posebnu
informaciju, izloio je stav Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Belgije naem ambasadoru u
Briselu da se priprema desant kod Krkog da bi se spasila nuklearna elektrana, jer ona prijeti Evropi u
sluaju vojnih operacija.
Mislio sam da je ovaj prisutan da bi vodio zapisnik i da hode neka objanjenja o reenome. Ne, naao
se pobuenim da okrene itav tok rasprave: ne vidi razloga zbog ega bi se JNA borila u Sloveniji i

prisiljavala je da ostane u Jugoslaviji; da se JNA treba povudi na srpske granice u Hrvatskoj i njih
braniti; da sasvim razumije srpske majke i zahtjeve da im djeca ne ginu u zemljama koje ne ele ostati
u Jugoslaviji i tako dalje, sve redom onako kako sam etiri godine kasnije proitao u dnevnikim
zapisima B. Jovida. Tada nisam znao za stav Miloevida i Jovida da se JNA ne treba angairati u
Sloveniji, a jo manje da se o tome raspravljalo s Kadijevidem i Adidem, ali mi je samouvereno
izlaganje pukovnika Obradovida liilo na neiju poruku. Oekivao sam da mu Kadijevid oduzme rije i
smjesti ga na njegovo mjesto u stroju, kako smo to znali redi u vojsci. Meutim, ovaj ga je uvaavao
iznad svih u svojoj okolini, pa se ni sada nije drugaije ponio. Ipak, osnovni pravac procjena i
dogovora se nije izmijenio, ali svi su bili uvjereni da pukovnik Obradovid nede ostati miran. Najmanje
to se moglo oekivati je da de zakljuke o ponovnom angairanju JNA u Sloveniji prenijeti
rukovodstvu Srbije. Potvrivala mi se sumnja da se vie nita unutar najueg rukovodstva Srbije ne
moe uiniti, a da o tome tekude ne bude izvijeteno rukovodstvo Srbije. Svaki samostalan korak JNA
morao je voditi u sukob s Miloevidem.
Novi pokuaj angairanja JNA u Sloveniji imao je smisla samo ako, poslije njegovog uspjeha,
oporavljena Armija uini odluan korak u Hrvatskoj i Srbiji. Nije bilo razumno izloiti se krajnjem
riziku, a ne utjecati radikalno na tok dogaaja u Jugoslaviji. Istu misao, ali samo naelno, dijelio je i
Kadijevid. Vjerovao sam da bi i njemu uspjeh u Sloveniji vratio povjerenje u Armiji. Njegove stalne
prijetnje nisu vie bile respektirane u rukovodstvima kojima su bila upudivane. Javnost mu nije vie
vjerovala, osjedala se prevarenom i izdanom. Jovid mu se otvoreno ruga u svojim biljekama. Pobjeda
JNA bila je neophodna da bi se vratilo povjerenje u narodu, ali i u njoj samoj i njezinom rukovodstvu.
Vie od bilo kako sroenih upozorenja izmijenila bi razbijako ponaanje federalnog i republikog
rukovodstva.
Rasprava je trajala do ranog jutra. Nije bilo dileme da JNA mora uzvratiti udarac, razoruati TO i
zaposjesti granice. Meutim, jedan broj prisutnih stao je na stanovite da se poslije toga, u nekom
razumnom vremenu - spominjalo se tri do est mjeseci, Armija moe povudi iz Slovenije i prepustiti
rjeenje saveznim institucijama - Skuptini, Predsjednitvu, Vladi. Nisam dijelio to stanovite jer ono
nije davalo odgovor na osnovno pitanje - sudbina Jugoslavije. Da su je savezne institucije mogle
rijeiti, ne bi ni dolo do angairanja Armije. Rizikovati i krenuti i drugi put, a ne dovesti do rjeenja,
bilo bi krajnje nerazumno. Grupisane jake snage u Sloveniji rjeavale bi zatim druge strategijske
zadatke na zapadnom dijelu Jugoslavije - razoruanje paravojnih formacija u Hrvatskoj i primoravanje
hrvatskog rukovodstva na pregovore ili kapitulaciju; suprotstavljanje eventualnoj vanjskoj
intervenciji; preuzimanje vojne odgovornosti za sudbinu zemlje - plan Jugoslavije.
Dolo je do prekida sastanka. General Kadijevid i ja smo ostali da se dogovorimo o odluci. On je
sumnjao da de Predsjednitvo prihvatiti da se JNA ponovo angauje, a ako prihvati, trait de da se
povue poslije mjesec do dva dana. Sluao sam ga i zakljuio da on nema snage idi do kraja. Psiholoki
nije bio spreman donijeti takvu odluku. Nikad nije bio spreman, a poslije poraza u Sloveniji to se od
njega jo manje moglo oekivati. Procijenio sam da je vano da krene, a uspjeh JNA u Sloveniji - u to
nisam sumnjao - preokrenuti de ukupnu situaciju u zemlji i omoguditi JNA da ostvari krajnji cilj:
preuzme vlast i zaustavi ruenje Jugoslavije. Naravno, bio sam protiv upoznavanja Predsjednitva s
pripremama operacije u Sloveniji dok glavni poslovi ne budu gotovi, a tada da ga se stavi pred gotov
in, i krene. Morali smo raunati na mogudnost da se pripreme otkriju, poe protiv JNA i pokua da je
se zaustavi. Nastao bi ozbiljan problem istovremenog angairanja u Beogradu i u Sloveniji.
Ako bi se to i dogodilo, morali bismo biti spremni da ih kratkim postupkom uklonimo i onemogudimo
da nas ometaju ili nam se otvoreno suprotstave. Masmediji i sredstva informiranja u tom sluaju bila
bi stavljena pod kontrolu JNA. Generaltab je imao pripremljen plan za takav sluaj. Kljuno je bilo da

li de Kadijevid prihvatiti da se krene s operacijom ponovnog posjedanja granica SFRJ u Sloveniji, i da li


de to uiniti odmah dok se ne dogodi oekivani meunarodni presedan - priznavanje Slovenije.
Kadijevid se, bez mnogo rijei, sloio s tim da se pone s pripremama, a mene je molio da preuzmem
posao planiranja s generalnom Adidem, za koga je rekao da je pod vrlo tekim pritiskom neuspjeha u
Sloveniji, za to se smatra lino odgovornim. Nije mi izgledalo pametnim da se naelniku
Generaltaba mijeam u posao planiranja operacije, ali sam prihvatio da se s Adidem dogovorim o
kljunim pitanjima, a njemu da ostavim da napravi plan i organiziranje priprema.
Sastanak je nastavljen. Kadijevid je saopdio odluku o pripremama operacije u Sloveniji, dao redosljed
radnji i odredio rok od etiri dana za gotovost. Na kraju je, prema dogovoru, prisutne upoznao o
mojoj ulozi. General Adid je disciplinirano primio zadatak i moje uede, imao sam utisak da je
zadovoljan to de se modi sa mnom neposredno posavjetovati. Bez zadravanja, Adid i ja smo krenuli
u operativnu salu Generaltaba, bilo je rano jutro 2. jula 1991. Izloio sam cilj i svoju zamisao
operacije, a zatim smo razgovarali o snagama, nainu njihovog dovoenja i angairanja, o
vazduhoplovnoj podrci, obavjetajno-bezbjednosnim mjerama, zadacima specijalnih jedinica i
drugim vanim faktorima operacije. Nisam prelazio okvire operacije u Sloveniji. Sve ostalo ticalo se
ministra odbrane, generala Kadijevida i njegove uloge u raspletu krize: kako, koliko i koga od
suradnika i potinjenih upoznati i kakve im zadatke postaviti.
Povukao sam se i pokuao jo jedanput preispitati faktore utjecaja na jugoslavensku krizu i njezino
mogude rjeenje u novostvorenim uslovima. Dolazio sam do slijededih zakljuaka:
- Slovenija je napadom svoje TO na JNA i nasilnim otcjepljenjem zabrinula EZ, probudila i skrenula joj
panju da se neto ozbiljno dogaa na jugoistoku Evrope, u Jugoslaviji. Neizvjesno je bilo da li de se
sukob koji se otvarao preliti preko naih granica i ugroziti region. Nije bilo sumnje da de mijeanje EZ
idi naruku cijepanju Jugoslavije iz najmanje dva razloga: odbrane ljudskih sloboda i demokratskih
prava malih naroda, a u sluaju Slovenije i Hrvatske graani su se na referendumima izjasnili za
suverene nacionalne drave, i presudnog uticaja Njemake u EZ iji je stav prema cijepanju
Jugoslavije bio opdepoznat.
- Vanjska intervencija u sluaju odlunog nastupa JNA bila je malo vjerojatna. EZ nije imala snaga za
tu namjenu, a jo manje odlunosti da to uini. Ako bi i dolo do intervencije, to ne bi bilo izvodivo
prije od mjesec dana, a dotle bi se situacija u zemlji stavila pod kontrolu. Treba imati u vidu da NATO
ima ogranienja u svom angairanju izvan zemalja lanica. Na podruju Balkana mora se u tom
sluaju oekivati i angairanje druge strane - SSSR-a sa svim neizvjesnim ishodom za Evropu i svijet.
- Preokret u javnom mnjenju kod svih naih naroda dogodio bi se onog asa kada JNA postigne prvi
krupan uspjeh u odlunoj odbrani Jugoslavije. Spreavanje da se Jugoslavija cijepa imalo bi takav
znaaj. I kada se masmediji i sredstva informiranja oduzmu nacionalistikim rukovodstvima u svim
republikama, saopde pravi ciljevi JNA i mjere koje ona preduzima, podri proces reformi i otvori opda
jugoslavenska rasprava o promjenama u organiziranju dravne zajednice, svima u Jugoslaviji JNA bi
dala realnu nadu da je mogude sauvati dravnu zajednicu i provesti reforme koje zahtijevaju graani
i narodi, kao i samo vrijeme u koje smo zakoraili.
Izmijenio bi se nacionalni odnos vojnika i starjeina i on bi ponovno bio ravnomjeran, ne bi bio
vedinski - srpski. Mobilizirani iz Srbije ne bi mogli traiti argumente u tvrdnji Srbija nije u ratu,
Jugoslavija bi bila u ratu protiv onih u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i svim drugim republikama koje rue
Jugoslaviju.

- Uspjeh Armije u preuzimanju vlasti u zemlji ovisio je od oruanog otpora koji bi joj nacionalistike
voe mogli pruiti u svakoj pojedinoj republici. U tom smislu situacija je bila vrlo razliita od republike
do republike i meu narodima koji su u njima ivjeli.
U svim procjenama polazio sam od pretpostavke da bi teritorijalnu odbranu i njezino naoruanje
trebalo vrsto drati pod kontrolom JNA i sprijeiti svako formiranje nacionalnih i republikih vojski.
Dobrovoljake jedinice morale bi se potiniti JNA, a prethodno ih oistiti od kriminalaca i dvojne
potinjenosti: JNA, i partijskim voama i pojedincima kao njihovim falangama, ili ih razoruati,
raspustiti i zabraniti. Tamo gdje su republike vojske ved formirane bile bi razoruane. U Sloveniji bi
to bilo uinjeno uz operaciju ponovnog posjedovanja granica. U Hrvatskoj odmah poslije toga, u
operaciji razbijanja blokada kasarni. Vojna sposobnost Zbora narodne garde (ZNG) da se suprotstavi
JNA bila je mala. O tome su osim naih informacija svjedoile ocjene samog Tumana iznijete tih
dana na sjednici Dravnog savjeta odbrane Hrvatske i smjena generala pegelja, koji je izazivao JNA.
- Najveda opasnost prijetila je od jedinstvenog suprotstavljanja vladajudih struktura i opozicije. U
Sloveniji je takvo jedinstvo demonstrirano pred nekoliko dana. U Hrvatskoj bi se dogodilo slino,
homogenizacija hrvatskih masa uspjeno je ostvarivana. Trebalo je oekivati da bi dolo do naglog
uruavanja im bi JNA postigla prve uspjehe u Hrvatskoj. Srpski dio stanovnitva bi u odlunom
nastupu Armije vidio svoju vlastitu zatitu. Nacionalistiko rukovodstvo u Srpskoj Krajini, kada bi
utvrdilo prave ciljeve Armije, suprotstavilo bi joj se. Za njih bi to bio povratak u odbaeni sistem
komunizma. Meutim, vojne formacije pod njihovom komandom bile su malobrojne i ne bi bile u
stanju pruiti otpor JNA. Najvedi broj njih otkazao bi poslunost voama. Nije bilo razloga da se
plaimo ponaanja vedine Muslimana i Srba u Bosni. Armija je jo uvijek uivala ugled i kod jednih i
kod drugih. Hrvati iz zapadne Hercegovine ija je agresivnost prema Armiji ved bila ispoljena (Posuje,
uica, Split) inili bi problem i rejon bi bilo potrebno pokriti s dovoljno snaga. to bi se dogaalo u
Srbiji, najmanje je bilo jasno. Zavada izmeu vlasti i opozicije je bila otra i svjea (9. mart!). Ali i jedni
i drugi su bili na nacionalistikim pozicijama velike Srbije. Svatko na svoj nain i svojim snagama i
sredstvima, ili zajedno, branio bi ideju velike Srbije kada bi ocjenio da je Armija krenula svojim
vlastitim putem u odbranu Jugoslavije i socijalizma. Nije se smio ni za momenat zanemariti utjecaj i
povezanost Beograda sa Srbima u Bosni i Hrvatskoj. S druge strane, vojska u Srbiji je tradicionalno
potovana, uvaavala se njezina poruka i postupak. U JNA vedina kadrova bili su Srbi, ponieni poslije
brojnih napada na Armiju, a da nijedanput nije snano uzvradeno, Slovenija je prevrila mjeru i
nacionalisti su ih tih dana javno prozivali, sramotili i pljuvali po Beogradu i Srbiji. Nepotrebno je
govoriti da su meu prvima eljeli oprati obraz i podignuti glavu. Konano, jedino odbranom
Jugoslavije rjeavao se stari aksiom Srbije da svi Srbi treba da ive u istoj dravi, pa je logian
zakljuak morao biti da de odbrana Jugoslavije imati podrku vedine Srba. Za ocjenu raspoloenja
srpskih generala u JNA karakteristina je izjava generala Marka Negovanovida, pomodnika ministra
odbrane, na sastanku boraca Prve proleterske brigade. Kada je umirovljeni general Eugen Lebarid
upitao otkud dezerterstvo u vojsci i otpor mobilizaciji u Srbiji, Negovanovid je odgovorio neka za to
pita predsjednika Srbije, za defetizam da je kriva SPS i rukovodstvo Srbije - oni su inicirali borbu
srpskog naroda, a sada se pripremaju da se povuku iz Hrvatske.
Pokuao sam uporedo razraditi opdu zamisao za operacije u Hrvatskoj, svjestan da de se JNA odmah
poslije zavretka operacije u Sloveniji (a moda i istovremeno) suoiti s razrjeavanjem vojnopolitike
situacije u Hrvatskoj. Doao sam do zakljuka:
1. Jaka grupacija JNA poslije operacije u Sloveniji da izolira Hrvatsku sa zapada;
2. Snagama dovedenim u rejone Korduna, Banije i Bosanske Krajine s linije Karlovac-Sisak-NovskaNova Gradika da se prie oslobaanju garnizona u sredinjoj Hrvatskoj sa Zagrebom kao glavnim

ciljem, a izbijanjem na rijeku Dravu i granicu s Maarskom da se sprijei pristizanje naoruanja i


pomodi ZGN i eventualno izvlaenje snaga preko granice;
3. Za svako odvojeno podruje Hrvatske postojale su dovoljno jake snage da postignu opdi cilj: vojnopomorska oblast s Kninskim korpusom, snagama iz Mostara i po potrebi korpusom iz Titograda bila je
u stanju svladati otpor ZNG i drugih paravojski HDZ-a u Dalmaciji i stavi pod kontrolu zapadnu
Hercegovinu; u istonoj Slavoniji i Baranji Tuzlanski i Novosadski korpus bili su sposobni razrijeiti
svaki organizirani otpor na tom podruju; u Istri i podruju Rijeke situacija nije bila uzavrela i lako se
mogla staviti pod kontrolu snagama Rijekog korpusa, mobiliziranim snagama u Lici i Gorskom Kotaru
i vojno-pomorskom i vazduhoplovnim grupacijama iz Pule;
4. Snage u Bosni trebalo bi ojaati i pregrupirati poslije izdavanja vojnih sastava za operacije u
Sloveniji i Hrvatskoj. Gardijski korpus u Beogradu (ili o rejonima koji se oekuju u Sremu),
Kragujevaki i Uiki korpus bili su dovoljna rezerva s kojom se moglo intervenirati po potrebi.
Sastave u Makedoniji i na Kosovu ne bi se slabilo;
5. Strategijsko grupiranje koje bi proizalo iz ovakve generalne zamisli zadovoljavalo bi i uslove
odbrane od eventualne intervencije izvan.
tab Vrhovne komande trebao bi izadi iz Beograda na jedno od komandnih mjesta u Bosni. U
zgradama Ministarstva odbrane i Generaltaba u centru Beograda vie nije bilo uslova za siguran rad,
nisu postojali ni minimalni bezbjednosni uslovi. Svakodnevno su se okupljale i protestovale majke
traedi da im se vrate djeca iz vojske ili zbog nekih drugih motiva koje je izmiljala as vlast, as
opozicija za demonstracije protiv Armije. Predsjednitvo je neprestano zivkalo - informacije,
referisanja, ispiranje mozgova ministru i naelniku Generaltaba, mijeanje Jovida i Miloevida u
izgradnju stavova Armije. Nita se nije moglo dogoditi u tabu Vrhovne komande a da o tome ne
budu svi upoznati, od naih i stranih obavjetajnih slubi, vlasti i opozicije do stranih ambasada i
vojnih izaslanstava. Iz novinskih napisa moglo se razabrati da se osmatraju ulasci i izlasci u zgrade
Ministarstva i Generaltaba. Znalo se kada su i koji komandanti stigli na referisanje i koliko su se
zadrali i zakljuivalo se gdje, na kojem dijelu Jugoslavije de se neto dogoditi. Bio sam kod Kadijevida
za vrijeme sukoba u Sloveniji kada je uao pukovnik Obradovid i najavio da ministri vanjskih poslova
Njemake i Velike Britanije, Gener i Herd, ele telefonski razgovor s Kadijevidem. Razlog za pozive
mogao je biti samo jedan - htjeli su lino upozoriti Kadijevida na posljedice ponaanja Armije u
Sloveniji. U zapadnoj masmedijskoj propagandi naveliko se nametala optuba protivu JNA da se
otrgla s lanca i vodi samostalan rat protiv slovenakog naroda. Nije bilo nikakve potrebe da ministar
odbrane i naelnik taba Vrhovne komande u tim trenucima vodi razgovore s ministrima vanjskih
poslova velikih evropskih sila. Posao je jugoslavenske vlade i njezinog ministra vanjskih poslova da
vodi razgovore sa svojim kolegama. Ako su se ministri Gener i Herd htjeli nekome direktno obratiti u
Jugoslaviji u vezi sa situacijom u Sloveniji, prava adresa je bio Kuan. On je naredio da Teritorijalna
odbrana otvori vatru na jedinice JNA koje su izvravale svoj zadatak: posjedanje granica drave ija su
one oruana sila. Svega toga tab Vrhovne komande morao se im prije rasteretiti, pogotovu ako je u
odreenom trenutku planirao preuzeti sudbinu zemlje u svoje ruke, to mi je Kadijevid stalno
ponavljao kao svoju definitivnu odluku.
Vrijeme poetka - - ostalo je za posebnu odluku generala Kadijevida, ali je reeno da de to biti
slijededi dan u ranim jutarnjim satima ili dan kasnije u isto vrijeme, s tim da de se odluka saopditi
pravovremeno. General Jurjevid, komandant RV i PVO, upozoravao je da se donijeta odluka ne moe
pozvati. Imao je veoma negativno iskustvo iz prethodnih dana kada je ezdesetak aviona morao
vratiti sa zadatka na aerodrome s podvjeenim bojevim kompletima. Ni drugim komandantima nije se

svidjelo ekanje i naknadno odreivanje poetka, nita nije bilo nepoznato, ponovno su osjedali
kolebanje. Jedinice odreene za operaciju bile su podgotovljene i pokrenute.
Postojala je puna legitimnost da Armija dovri zadatak koji nije uspjela ostvariti u prvom pokuaju.
Osim jasnih ustavnih obaveza, postojao je i ved spomenuti stav Skuptine SFRJ od 25. juna da se
odbacuje legitimnost otcjepljenja Slovenije. U stvorenoj situaciji, suprotstavljanje Predsjednitva
odluci JNA bilo bi nelegitimno i sasvim irelevantno. Dakle, postojali su legalni uvjeti da JNA ponovno
krene na svoj zadatak u Sloveniju, da ga uspjeno rijei i izmijeni tok dogaaja u Jugoslaviji.
Uporedo s vojnim pripremama dogaaji na politikoj sceni uzeli su drukiji tok. O tome danas imamo
svjedoenje uesnika, to meni, kao ni najvedem broju rukovodedih ljudi u tabu Vrhovne komande, i
najviim komandujudim generalima nije bilo poznato. Borisav Jovid se, prema njegovoj ved citiranoj
knjizi, ali da javno mnjenje nije spremno prihvatiti cijepanje Jugoslavije i trai radikalne mjere za
njezino ouvanje. U dnevniku 30. juna biljei sa zatvorene sjednice Savjeta za zatitu ustavnog
poretka: Kljuno pri tome jeste pogrena procjena da se integritet zemlje moe ouvati. Po mojem
miljenju, ne postoje vie nikakvi politiki uslovi da moemo ouvati integritet zemlje...
...Sloveniju demo najbolje kazniti ako odmah donesemo odluku o njezinom iskljuenju iz Jugoslavije.
Treba odmah sazvati Skuptinu SFRJ; saoptiti odlukom Skuptine da se potuje pravo slovenakog
naroda na samoopredjeljenje i otcepljenje, da Skuptina Jugoslavija primi na znanje odluku Slovenije
da postane samostalna i suverena drava, da utvrdi novu granicu i da zatrai odmah hitne sednice
svih republikih skuptina - da potvrde tu odluku.
Dogaaju na sjednici Savjeta za zatitu ustavnog poretka engleski novinari Lora Silber i Alan Litl dali
su izuzetan znaaj: ...Tredeg dana slovenakog desetodnevnog rata, 30. juna, Srbija je konano
prestala da podrava nastojanja JNA da odri Jugoslaviju kao jedinstvenu dravu. Na sednici Saveza za
zatitu ustavnog poretka, Borisav Jovid je, u Miloevidevo ime, jugoslavenskim generalima izvukao
tepih ispod nogu... Na sednici general Kadijevid je obavestio prisutne da je Plan A (ograniena akcija
za povradaj graninih prelaza) doiveo neuspeh. Predoio je dve preostale mogudnosti - povlaenje i
time indirektno priznavanje slovenake secesije ili, Plan B - sveobuhvatnu inverziju i guenje
slovenake pobune. Na Kadijevidevo zaprepadenje, Jovid je stavio veto na Plan B.
General Kadijevid doveo se objektivno u najteu mogudu situaciju. Nespreman da se odlui na
samostalan put Armije u razrjeavanju jugoslavenske krize, kretao se, kako sve vrijeme tako i sada u
odlunim trenucima, na dva kolosijeka: pokuavao da se pokriva jednim - legitimistikim, da bi u
datoj situaciji, kada ocijeni da je to mogude i realno, preao na onaj drugi - samostalan armijski, za to
je imao spreman plan. General Kadijevid se ni ovaj put nije odluio: operacija u Sloveniji je odloena,
a 18. jula na sjednici Predsjednitva SFRJ donijeta je odluka o povlaenju JNA iz Slovenije.
Sve nadalje je politika i meunarodna pravna tehnika, a etvorogodinji rat u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini izravna tragina posljedica.
Kada je u pitanju odluka Armije da li se angairati u Sloveniji, meunarodne utjecaje stavljam u zadnji
plan. inim to iz dva bitna razloga: politikog stava i vojne spremnosti EZ.
Kako je poznato, politiki stav EZ, kao SAD i SSSR-a bio je da se ouva jedinstvena Jugoslavija. Sasvim
neobjektivne primjedbe Njemake i Velike Britanije na ponaanje JNA u Sloveniji nisu znaile i vojnu
intervenciju NATO-a, pogotovu ne odmah. Mehanizam usaglaavanja meu zemljama lanicama je
vrlo dug, ako je suglasnost uopde bilo mogude postidi za mijeanje u zemlji izvan zone odgovornosti
zapadne vojne alijanse. Neizvjesno u takvom sluaju je bilo i ponaanje SSSR-a, koliko god da je ved

bio onemodao, i itav niz drugih okolnosti u otvaranju rata s Jugoslavijom, kada ona nikoga ne
ugroava, samo brani svoj dravni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost.
O ponaanju generala Kadijevida tih dana B. Jovid cinino primjeduje: ... Vie puta u toku dana
obavljena je konsultacija s generalom Kadijevidem o stanju u Sloveniji i akciji koju treba preduzeti... U
toku jednog dana on pravi strane evolucije: od toga da se odlunom akcijom mora povratiti moral
vojske, do toga da svi njegovi generali misle da je svaki miran put bolji, da nikako ne prihvataju rat i
da neka doe crni avo, a kamo li Evropska misija samo neka smiri stanje.
Ne znam to je gospodinu Jovidu mogao redi general Kadijevid, ali mi je sasvim poznato da je, osim
rijetkih iznimaka, raspoloenje njegovih generala bilo upravo obrnuto. Oni su oekivali i zahtijevali
operaciju u Sloveniju. Bili su potpuno svjesni da drugaija odluka znai kraj JNA i Jugoslavije.
Odbaen od armijskih starjeina, ismijan i omalovaen u Predsjednitvu i meu republikim voama,
general Kadijevid nije vie imao nikakvih uvjeta da komanduje Armijom, a ona se brzo kretala svom
raspadu - formiranju nacionalnih vojski i graanskom ratu.
Meni lino je ostalo da razmislim i odluim se za jedno od rjeenja - priznati potpuni poraz i dignuti
ruke od svega, ili pokuati spasiti ono to se moe, barem sprijeiti rat velikih razmjera u Hrvatskoj,
gdje je ved otpoeo i irio se, a u Bosni se pripremao.