Sie sind auf Seite 1von 21

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

Mario Bara*
Saetak
Namjera ovog rada je unijeti nove poglede na povijesni razvoj interakcije ovjeka
i prirode na razliitim podrujima i razinama. U radu se usmjerava pozornost na
uvjetovanost socioekonomske djelatnosti i prirodne sredine kod dinarsko-stoarskih
skupina stanovnitva kojima su pripadali i Bunjevci. S dugom tradicijom transhumantnog stoarstva Bunjevci su migracijama doli u sasvim drugaija klimatska
podruja i u sasvim drugaije ekosustave. Preseljenjem iz planina u ravnice, daleko izvan dinarskih zona stoarstva, generacijama su reproducirali svoj tradicionalni kulturni obrazac, patrijarhat i proirene patrilinearne obitelji koje su jo neko
vrijeme razvojem salakih naselja imale ekonomske i ekoloke preduvjete za svoju
reprodukciju. Dok su prirodni okoli i klima na podruju Dinarida vie pogodovali nastavljanju stoarske tradicije, u Podunavlju je dolo do drugaijih interakcija
ovjek-okoli. Iako su po naseljavanju pokuali prilagoditi okoli svojim potrebama i
dotadanjem nainu ivota, bili su primorani na razliite adaptivne procese koji su
ih vodili od transhumantnih stoara prema sjedilakim ratarima.
Kljune rijei: ekohistorija, Bunjevci, migracije

Uvod
Migracijama Bunjevaca je do sada posveeno dosta rasprava u kojima se veliki
pokreti stanovnitva promatraju uglavnom vezano uz osmanske prodore na Balkan
tijekom XV., XVI. i XVII. stoljea. Meutim, zapostavljeni su drugi vani aspekti
vezani uz takve migracije, stanje prolih ekosustava, te povijesni razvoj interakcije
ovjeka i prirode na razliitim podrujima i razinama. Stoga je namjera ovog rada
unijeti nove poglede na ovu problematiku i usmjeriti pozornost na uvjetovanost
socioekonomske djelatnosti i prirodne sredine kod dinarsko-stoarskih skupina stanovnitva kojima su pripadali i Bunjevci. U radu su koriteni objavljena arhivska
graa, znanstvene i strune knjige o Bunjevcima, te putopisi i autobiograje koje
* znanstveni novak, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

11

Mario Bara

se odnose na vrijeme velikih migracija iz unutranjosti balkanskog poluotoka u Hrvatsko primorje, Liku i Podunavlje. Za potpuniji uvid u ovu problematiku mogu
pomoi spisi vojne uprave Senjske kapetanije i Potiske vojne krajine koje su redovito
izvjetavale o dogaajima na svojim podrujima odgovornosti.

Dinarski kr ishodini prostor Bunjevaca


Komparacija etnolokih studija s rezultatima istraivanja povjesniara i lingvista
omoguila je etnologinji Milani erneli da postavi tezu prema kojoj je etnogeneza Bunjevaca poela na jugoistonim dinarsko-jadranskim graninim podrujima.
Nadalje, poblie je odredila taj prostor kao teritorij juno od Neretve obuhvativi junu Dalmaciju sa zaleem, Boku kotorsku te Crnogorsko primorje s dijelom
njegova zalea, odnosno prostor povijesne Crvene Hrvatske. Smatra da je na tom
podruju dolo do proimanja vlakih i hrvatskih kulturnih elemenata, a moda i
dijelom albanskih. Stapanjem junog ogranka ikavskih Hrvata s predslavenskim stanovnitvom nastale su specinosti te hrvatske etnike skupine. Ekspanzijom srpske
srednjovjekovne drave prema Jadranu, dio stanovnitva povukao se prema sjeverozapadu na podruje zapadne Bosne, Hercegovine i Dalmacije (erneli 2006).
Istraivanja novije historiograje dokazuju da su u drugoj polovici XV. stoljea na podruju nekadanje srednjovjekovne Hrvatske znaajan udio u stanovnitvu
inile vlake katolike skupine. Meu njima je bilo romanskih i slaveniziranih, takozvanih hrvatskih Vlaha (Jurin Starevi 2004, 155). Oko Dinare bilo je tih romanskih (bilingvalnih) i slaveniziranih vlakih skupina posvuda. Ljeta su redovito
provodili na planini zajedno sa svojim stadima, a zimi su se zadravali na sezonskim
zimitima (Markovi 1989, 96). Nazonost vlakih skupina na istom podruju potvruje i Opirni popis Klikog sandaka iz 1550. godine. Da je vlaka (romanska)
komponenta, koja je prisutna i u drugih hrvatskih skupina,1 kod Bunjevaca bila u
to vrijeme odavno slavenizirana svjedoi i relativno mali broj sauvanih romanskih
relikata u njihovim govorima koje su migracijama donijeli u Liku ili Podunavlje.2
Usporedbe radi, daleko je vei broj turcizama u njihovim govorima. Ni jedna od
regionalnih skupina Bunjevaca u svojoj tradiciji nije sauvala spomen ili se prisjeala svog vlakog podrijetla (Sekuli 1991, 23)3. Smatramo da, iako je moralo biti
i vlakih (romanskih) elemenata u etnogenezi Bunjevaca, ta komponenta nije bila
dominantna. Ona se prvenstveno morala odraziti na prihvaanje nekih elemenata
gospodarenja, konkretno u pastirskom nainu ivota.

12

Primjerice, kod stanovnitva dalmatinskih gradova.

Dio romanskih elemenata u bunjevake govore morao je ui s obalnog podruja za vrijeme njihova
boravka na podruju pod mletakom vlau to bi znailo da je stariji romanski sloj iz kopnenog
zalea jo slabije zastupljen. Bunjevci iz Karlobaga, koji su na prostoru dananjih Otarija imali
ljetne stanove, takoer su donijeli dio svog leksika koji se zadrao iz starijeg dalmatskog supstrata.
Vidi Mioi 2011, 52.

Za like Bunjevce senjski biskup Sebastijan Glavini (1630.-1699.) navodi da prihvaaju za sebe
naziv Bunjevci, ali da ne trpe da ih se naziva Vlasima (Sekuli 1991, 23).
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

Prema nekim lingvistikim istraivanjima Bunjevci su prvotno ivjeli uz Dinaru i sjeverni dio Svilaje gdje se i prije provale Osmanlija govorilo tokavski i gdje
je u XV. stoljeu nastala ikavska nova akcentuacija. Otuda su se spustili u poetku
osmanske vladavine u kraj oko Zrmanje i dalje na podruje Zelengrada, Benkovca,
Zemunika i Polinika gdje su se izmijeali i stopili s ranijim stanovnicima (Jurin
Starevi 2004, 159-160). Smatra se da su od njih, ranijeg sloja stanovnitva, i primili ime Bunjevci. Ime Bunjevci u povijesnim izvorima dosta je kasno dokumentirano, tek u prvoj polovici XVII. stoljea i to u Podunavlju. S pejorativnim znaenjem,
za veu skupinu stanovnitva, ime se primjenjuje od XV. ili najkasnije poetka XVI.
stoljea na podruju oko planine Dinare.4 U Procesu imenovanja vanu ulogu imali
su stereotipi o onome drugome/drugaijem.
Razlika u nainu ivota i stanovanja u privremenim i stalnim nastambama krunog oblika jasno je razlikovala starosjedilako hrvatsko stanovnitvo od stanovnitva
viih krkih podruja gdje su za stanovanje koritene bunje (Gui 1972, 18). Od
imenice bunja plural su bunje, a prema jednoj od brojnih teorija o imenu Bunjevci, stanovnici bunja bili su imenovani Bunje/vcima.5 Prema Svetozaru Georgijeviu ovek koji je iveo u bunji mogao se zvati Bunj ili pre Bunjac, u mnoini
Bunjci ili Bunjevi iz ega se moglo samo izvesti Bunjevac Bunjevci (1976,
186). Pavii doputa mogunost da je ime Bunjevci postojalo i prije doseljenja
vee skupine tokavaca, a oznaavalo je skupinu stanovnitva koja je ivjela u istom
posjedovnom i imovnom stanju kao i doseljeni tokavci (1962, 256). Do pojave
bunjevakog puanstva na podruju srednjodalmatinskog zalea doi e sigurno ve
u XVI. stoljeu (Jurin Starevi 2004). Prema Marku ariu prijelaz bunjevakog
imena iz generikog naziva u etnonim dogodio se na osmanskom krajitu u klikolikom prostoru (oko Dinare i Velebita) sredinom XVI. stoljea, a moe se razumjeti samo u kontekstu procesa etnokonfesionalizacije vlakih drutava (2008, 25).
U doticaju s pravoslavnim stanovnitvom koje je pristizalo u veem broju tijekom
XVI. stoljea jedno usko regionalno etnokonfesionalno ime se proirilo i na druge
skupine stanovnitva. Ime je dobilo novu konotaciju, uz zadravanje pejorativnog
znaenja, za katolike tokavskoga ikavskog govora i nove akcentuacije. Time je vremenom ime Bunjevci proireno i na druge skupine katolikog stanovnitva, nesum4

Pavii smatra da ime Bunjevci nisu sa sobom donijeli oni preseljenici iz sela Mukovca kod
Obrovca u donjem Pozrmanju to su 1544. bili nastanjeni u Rosopajniku i Priliu pored Kupe. To
dokazuje da je u donjem Pozrmanju bilo stanovnitva to nije nosilo to ime, iako je bilo stoarske
privrede. Ono nije bilo zabiljeeno ni kod onih ia koji su preselili sa toga tla u Istru, a ni kod onih
pastira to su etrdesetih godina 16. st. naseljeni kod ica u Gradiu u Austriji. Najposlije njega
nema ni na zemljitu oko Drnia, Skradina, Bribira, ibenika i Sinja. Bunjevako ime bilo je vezano
samo na stanovnitvo tokavskoga ikavskog govora i nove akcentuacije u Bukovici i Kotarima, iako
je taj svijet i istoga podrijetla i istoga govora s onim od Knina do Sinja i od Skradina do ibenika,
izuzevi dakako Srbe, koji su jekavci. Bunjevako ime, kako se vidi, nije vezano ni na podrijetlo ni
na govor. Ono je prvotno bilo ogranieno samo na jedan kraj, pa prema tome mora da je bilo povezano s neim to je za taj kraj bilo u starije ili u odreeno vrijeme vrlo znaajno (1962, 254-255).

Polazita autora oko nastanka imena Bunjevci su razliita. Pregled teorija o imenu Bunjevci vidi u:
Leksikon podunavskih Hrvata Bunjevaca i okaca, 2004.
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

13

Mario Bara

njivo hrvatskog, na podruju Dinare i Svilaje, Promine, ireg podruja Dalmatinske


Zagore, Ravnih kotara, zapadne Bosne i zapadne Hercegovine. Na podruju sjeverne
Dalmacije, gdje je ime nastalo, ono je sve do suvremenog doba kod srpskog pravoslavnog stanovnitva zadralo pejorativno znaenje za Hrvate katolike (Juri-Arambai 2000).
Glavno obiljeje dinarskog podruja je pogodnost za stoarski nain ivota obiljeen uskom povezanou s geomorfolokim, biolokim i klimatskim datostima
koje su se oitovale i u nainu ivota Bunjevaca, gospodarskoj djelatnosti i drutvenom ustroju. Specino transhumantno6 stoarstvo karakteristino za dinarsko
podruje ukazuje na mogunost otkrivanja kulturnopovijesnih procesa u kojima je
neko staro, po podrijetlu romansko i predindoeuropsko romanizirano, stanovnitvo
sudjelovalo u nastanku etnike skupine poznate pod imenom Bunjevci (Belaj 2004).
Veliki utjecaj na Bunjevce su sigurno ostavile stoarske skupine, poglavito na nain
ivota (obrasci balkanskog patrijarhata, proirena obitelj), gospodarske aktivnosti i
romanski nazivi primljeni s preuzetim pojavama.7
U sklopu ove problematike, posebno mjesto pripada izuavanju stoarskih kretanja. Zajednika osobina tih kretanja je sezonsko naputanje matinih seoskih gospodarstava i odlazak stoke na odreene sezonske panjake. U veini sluajeva stoka
se kretala u smjeru planina, tj. na vie, ali ima sluajeva da stoka silazi na panjake,
koji se nalaze nie od matinih gospodarstava. Stoarska kretanja na Dinarskim planinama mogu se oznaiti kao pokreti stoke na relaciji izmeu matinih gospodarstava i sezonskih panjaka kako ih denira Mirko Markovi (2003). Bunjevci su
prije osmanskih zauzimanja dinarskog prostora imali svoje zimovnike na Civljanima, tikovu, Maovicama, Otiiu, Jeeviu, Koljanima, Unitima i drugdje (Markovi 1989, 2003). Kad su Bunjevci odselili, kraj je opustio i naseljen je u znaajnijoj
mjeri tek krajem XVII. stoljea kada su ovamo poeli doseljavati stoari iz Livna i
Oprominja (Markovi 1989). Podruje koje su nastanjivali Bunjevci prije velikih
migracija u ranom novom vijeku obiljeava specian zemljopisni poloaj. Dinara se
izdie duboko u zaleu morske obale, a ispred nje nema viih planinskih masiva koji
bi umanjivali njezin utjecaj na ire podruje ibenskog zalea i dublje u kontinentu
prema zapadnoj Hercegovini gdje se umanjuje utjecaj mediteranske klime. Jedina
via planina na tom podruju je Promina, ali ona je preniska u odnosu na Dinaru
da bi znaajnije utjecala na klimatska obiljeja tog podruja. Stoga je Dinara sa svojim svjeim panjacima na viim nadmorskim visinama u ljetnim mjesecima pruala

14

Prema Vitomiru Belaju: Osnovna znaajka transhumantnoga stoarenja jest da su vlasnici


stada (u pravilu je rije o ovcama) nastanjeni u stalnim naseljima gdje se bave skromnom
zemljoradnjom, dok su sama stada i ljeti i zimi na panjacima gdje ih uvaju pastiri. Ovo potonje bilo je uvjetovano injenicom da pojedini vlasnici stada sve donedavna nisu prikupljali
krmu (sijeno) za zimu, pa je stoka morala zimi traiti pau u toplijim, tzv. upskim krajevima
uz more, ili su pak pastiri odlazili sa stadima u velike ravnice gdje su morali kupovati sijeno od
seljaka kako bi im stoka preivjela zimu (2004, 9).

Ovdje prvenstveno razmatramo utjecaj Vlaha kao posebne staleke skupine stoara, mada zasigurno
ima i drugih kao potvrenih jezinih relikata romanskih dijalekata. Vidi Sekuli 1991, 23-24.

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

dovoljne koliine hrane za brojna stada stoke. Poddinarska upa je nizinsko, krko
podruje koje i danas ima ograniene gospodarske mogunosti.
U dinarskom krajoliku dominiraju velika krka polja s vapnenakim zaravnima
i pojedinanim uzvienjima. Privremene i stalne nastambe Bunjevaca su stoga bile
od takvog materijala koji je bio u blizini i koje su se mogle relativno brzo podii. Jednostavne kamene kue, bunje, bile su okruglog oblika i izraivane su od kamena u
suhozidu i do jedan metar debljine zida (Paveli 1973, 38). Prethrvatsko, starosjedilako stoarsko stanovnitvo taj nain gradnje zadralo je i nakon razvoja zemljoradnje. Taj oblik gradnje e se prenijeti i u druge krajeve gdje su se naseljavali. Migracije
iz tog planinskog podruja u razdoblju prije osmanskih osvajanja bile su potaknute
ponajprije gospodarskim imbenicima jer je ekstenzivni uzgoj stoke na ogranienom
prostoru za sve veu populaciju prisiljavao na sezonske migracije, a potom i stalne
u podruja s bogatijim prirodnim resursima. Pojedine njihove skupine poele su se
sputati u nia poddinarska podruja u veoj mjeri ve u XV. stoljeu prije dolaska
Osmanlija, napose u Bukovicu i u susjedne krajeve na brdsko i ravniarsko zemljite
(Pavii 1962). Zato bi moda trebalo osmanske prodore promatrati poput katalizatora u kemijskoj reakciji koji su ubrzali tijek migracija onog stanovnitva koje e
postati poznato pod imenom Bunjevaca iz njihovih ishodinih prostora s obje strane
planine Dinare u sjevernu Dalmaciju (Bukovica, Ravni kotari), Liku, Gorski kotar
i Podunavlje. Ve naruena granica bioloke podnoljivosti izmeu okolia i ovjeka
prisiljavala je na migracije, dok e opa nesigurnost i ratna pustoenja samo pojaati
taj brojani nesklad izmeu okolia, ovjeka i njegovog blaga.
Migracije bunjevakih rodova s dinarskog gorja tekle su u tri vea vala i niz
manjih. Prvi koji se moe pratiti je tijekom XV. stoljea iz podruja oko Rame na
najblia sigurna podruja oko Dinare i dalje u blizinu dalmatinskih gradova pod
mletakom upravom. Drugi je usmjeren na zapad u podruje Ravnih kotara i dalje
prema Primorju, Lici i Gorskom kotaru. Trei migracijski val Bunjevaca bio je ujedno i najvei, poinje tijekom XVI. stoljea u smjeru Podunavlja i traje u vie navrata
sve do kraja XVII. stoljea i mira u Srijemskim Karlovcima da bi nakon toga poetkom XVIII. stoljea zavrio s manjim naseljavanjem iz Like.
Sasvim je sigurno da je ovakva disperznost Bunjevaca bila omoguena i stoarstvom, njihovom osnovnom gospodarskom djelatnou, to im je omoguavala laku
i brzu pokretljivost i veu slobodu kretanja u odnosu na ratarsko stanovnitvo koje
je bilo vie vezano za svoju zemlju. Pripadajui dinarsko stoarskom kulturnom krugu obiljeavao ih je drugaiji kompleks socijalnih osobina, drugaiji tip socijalnog
karaktera i drugaiji od njih oblikovani elementi ivotne sredine (Rogi 1976, 259).
Osim toga, dinarski prostor bio je due vremena pogranino podruje meusobno
sukobljenih politikih i kulturnih cjelina, zapadno kranskih (Mletake Republike i
Austrije) i islamsko orijentalnog Osmanskog Carstva, to je pogodovalo razvoju disperzne dinarsko-stoarske naseljenosti (Rogi 1976). Na podruju tromee bunjevako/morlako/vlake zajednice su one koje su se u njemu egzistencijalno najbolje
mogle odrati. Kako su se te zajednice na tromei primarno bavile transhumanim
stoarstvom, a sekundarno poljodjelstvom, njihovi su se vlastiti interesi na najoseGODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

15

Mario Bara

bujnije naine ispreplitali s imperijalnim interesima jedne ili vie sila (Roksandi
2003, 417).

Velebit Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Lika


Velebit se prua u duini od oko 160 kilometara uz kvarnersku obalu i predstavlja prirodnu barijeru izmeu dva klimatska podruja. S morske strane je relativno
toplo podvelebitsko primorje s veom koliinom padalina u zimskim mjesecima i
snanom burom koja u podvelebitskom kanalu dostie najjae udare na tom dijelu
Jadrana. S druge strane nalazi se lika uvala s hladnijom klimom i veim povrinama pod umama. Prema novijim istraivanjima, ini se da je i primorska strana
bila podjednako gusto poumljena kao i lika sve do kraja XVII. stoljea (tefanec
2003, 337), vrijeme koje se poklapa s veim migracijama Bunjevaca u ove krajeve.
ume na likoj strani Velebita seu do nadmorske visine od oko 1.400 metara. Dalje se nastavlja zona planinskih panjaka, tzv. rudine. Na Velebitu su jako izraeni
vegetacijski i klimatski pojasevi to je uvjetovalo da stanovnitvo na tim podrujima
ivi gotovo nomadskim ivotom tijekom cijele godine premjetajui se sa stokom na
stanove koji su se nalazili na razliitim nadmorskim visinama. Najvee suprotnosti
su izmeu Primorja, velebitskog nadgorja i Like. Tako rasporeene klimatske suprotnosti izmeu Like i Primorja spajaju se i preklapaju upravo na velebitskom nadgorju. Takoer se i panjaka vegetacija na planini nalazi na ovoj prirodnoj granici
dvaju razliitih klimatskih podruja. Upravo iz tih razloga su se gospodarski interesi
stanovnika kvarnerskog primorja i Like susretali na Velebitu, to je esto dovodilo
i do otvorenih sukoba u kojima su morale intervenirati vojne vlasti (Paveli 1973,
51). Za sve stanovnike velebitskog podruja ta je planina predstavljala vaan oslonac
u traenju izlaska za ivotnu egzistenciju, bilo da je u pitanju krenje uma zbog
prodaje drveta ili stvaranje novih povrina za panjake i naselja. Zbog toga je Velebit
predstavljao za okolno stanovnitvo istu onakvu ulogu u egzistenciji kakvu je Dinara
imala za stoare dalmatinske Zagore (Markovi 1980, 7).
Preseljenje bunjevakih rodova opisano je od strane vojnih vlasti u detalje. Sauvane isprave kazuju vrijeme i naine seoba, broj prebjega, njihova imena i prezimena, kakvog su podrijetla, zato ostavljaju stari zaviaj i trae novo zemljite. Bunjevci su se povremeno ukljuivali u vojne aktivnosti na tromei Mletake Republike,
Osmanskog Carstva i Austrije. Kao dopunsku gospodarsku aktivnost vjerojatno su
koristili pljaku, to je bilo uobiajeno za to doba, od koje su imali pravo na dio
plijena. Zbog nezadovoljstava poloajem, nepodmirenim gospodarskim potrebama,
Bunjevci se prvo u manjim skupinama, a potom sve intenzivnije pomiu prema
opustjelim zapadnim krajevima Hrvatske na podruje Vojne krajine.8 Prvo doselje8

16

Kao primjer da ove seobe nisu sve bile nagle i uvjetovane samo ratnim djelovanjima ve i gospodarskim initeljima moe posluiti i praenje periodinih migracija bunjevakog roda Krmpotia
(Krmpoana, krmpotskih Vlaha) (Alii 1985). Ovaj rod potjee iz Buhova (okolica irokog Brijega) i kreu se tijekom XVI. stoljea dok je ovaj kraj ve pod osmanskom vlau prema Bukovici u
okolici Drnia gdje nastaje Veliko Krmpotsko Selo. Zatim prodiru prema Ravnim kotarima i ZeGODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

nje Bunjevaca (iz skupine Vojnia i Krmpoana) u podruje Gorskog kotara biljei
se 1603., odnosno 1605. u Li kod Fuina na posjede Zrinskih. Naselili su se, uz
Privolu Nikole Zrinskog, sa svojim obiteljima i pokretnom imovinom na podruje
koje je bilo pusto oko dvjesto godina (Paveli 1973, 43). Naseljeni su na strateki
vanom mjestu koje je trebalo sprijeiti daljnje prodore Osmanlija u Hrvatsku i
Austriju. Za ovako veliku skupinu ljudi trebalo je pripremiti uvjete za naseljavanje.
Nikola Zrinski je sa svojih esto ljudi iskrio umu i podigao im kue, crkvu i vrsti
toranj za obranu od Osmanskih prodora (Paveli 1991, 22). Krenje ume se nije
zaustavilo, ve je nastavljeno zbog potreba stanovnitva za velikim povrinama panjaka za njihovu stoku. Prema istraivanju Bogumila Hrabaka, Bunjevci Krmpoani
su prilikom doseljenja doveli sa sobom petnaest tisua grla sitne stoke i tisuu petsto
grla krupne stoke (1982, 307). Zbog takve optereenosti okolia ovolikim brojem
grla stoke nuno je dolazilo do krenja novih i veih povrina ili do novih migracija
jer prostori koji su bili dodijeljeni naseljenim Bunjevcima nisu zadovoljavali njihove
egzistencijalne potrebe. Bunjevci Krmpoani u Liu e se u potrazi za novim panjacima seliti prema podrujima blie Primorju izmeu Lia, Ledenica i Kapele (Paveli
1991, 32). Kako bi rijeili svoj socijalni i vojni status, dolazili su u dodir s Osmanlijama i ostvarivali veze da prijeu pod njihovu vlast zbog postupanja Zrinskih prema
njima koji su ih htjeli svrstati u red svojih kmetova. Krajike vlasti su saznale za takve
pregovore Krmpoana pa su uputili Senjane, Ledniane, Otoane i Brinjane da im
napadaju i otimaju stoku u planinskim zimovalitima ime im je nanoena velika
gospodarska teta.
Doseljenje novih skupina Bunjevaca u Li i okolicu 1627. godine predstavljalo
je novi pritisak na okoli u potrazi za veim povrinama slobodnog zemljita. Granice zemljita koja su dodijeljena Bunjevcima odreivale su vojna i civilna uprava
u Senju. U toj diobi su proli loije od starosjedilaca. Naseljeni na brdovite dijelove
Primorja s velikim brojem grla stoke, s ekstenzivnim nainom stoarstva, trebale su
im i velike povrine pod panjacima. Nezadovoljni takvom diobom mogli su ili nelegalno kriti nove povrine pod umom, ili uzurpirati zemljita, livade i ume Senjana
i Ledniana. inili su oboje, to ih je dovelo u sukob s vlasnicima tih povrina. Upadali su na njihove panjake, koristili su njihove sjenokoe, sjekli su njihove ume, njihove livade su obraivali kao njive, svojom stokom su unitavali njihove usjeve, ak
su podizali svoje privremene nastambe na tom podruju. Nakon to su Bunjevci za
stalno nastanili senjsko i novljansko zalee, da bi mogli u toku dugotrajnih zimskih
mjeseci prehraniti veliki broj svoje stoke, oni su u umi krenjem i sjeom bukovih
i jelovih stabala dolazili do potrebnih koanica krevina (Paveli 1973). Vie tubi
Senjana i Ledniana (1633., 1670., 1680., 1681.) vojnim vlastima svjedoe da to
nije bila usamljena pojava ve gotovo pravilo. Krmpoani su brzo napredovali i brojem stoke i ljudi, a s osvojenog i iskrenog zemljita vie ih nitko nije mogao otjerati
ni prijetnjom sile (Paveli 1973, 54).
muniku te na kraju u Gorski kotar, Liku i Primorje. Dio ovih zapadnih Bunjevaca e se ve tijekom
osmanske vlasti naseljavati i u Podunavlje gdje takoer nalazimo rodove Krmpotia i Vojnia.
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

17

Mario Bara

Strukture naseljenosti podvelebitskog kraja i Like posljedica su bunjevake kolonizacije krajem XVII. stoljea koja zapoinje u demografski opustjelom prostoru
koji je i prije bio uglavnom iskoritavan periodiki za stoarstvo od strane osmanskih prebjega u krajiku slubu. Cilj novih bunjevakih kolonista nije bila samo velebitska primorska padina nego, s obzirom na egzistencijalne potrebe, mnogo vredniji liki prostor.
Nakon poraza Osmanlija pod Beom, vei dio primorskih Bunjevaca u razdoblju od 1683. do 1687. godine prelazi u Liku, naseljava Pazarite, Smiljan, Gospiko
polje, iroku Kulu te dolinu Riice i Hotue, ali i neka druga sela Like i Gacke. Prve
vee vojne akcije u Lici kao i u dalmatinskom podruju izveli su bunjevaki dragovoljaki odredi 1684. godine. Predvoeni narodnim prvacima Jerkom Rukavinom
Bevandiem i Dujmom Kovaeviem napala je velika skupina dragovoljaca, uglavnom sastavljena od Bunjevaca, iz dijela Krajine zvanog Primorska krajina koju
je inilo vie manjih mjesta u blizini Velebita. Polo im je za rukom osvojiti i vea
naselja, kao primjerice Otarije i Bruane. Izvori spominju 65 rodova, koji su u tim
napadima sudjelovali i naseljeni su na osvojenim likim zemljitima. Nakon vojnog
pohoda Bunjevaca uslijedile su 1685. i druge dragovoljake grupe iz habsburkog
pograninog podruja kao i iz Dalmacije. Osvajaki pohodi bili su popraeni pljakom, razaranjima i masovnim bijegom muslimanskog i vlakog pravoslavnog stanovnitva (Kaser i sur. 2003, 10). Ponovno naseljavanje zapoelo je djelomino ve
1685. i 1686. godine, kada se skupina dalmatinskih Bunjevaca i skupina obitelji s
podruja gornje Kupe naselila u Smiljan i okolicu. Veina tih obitelji imala je kue
i u Karlobagu (Kaser i sur. 2003, 18).
Tablica 1. Prosjene veliine obitelji u pojedinim selima likog distrikta
u kojima su prevladavali Bunjevci prema popisu 1712. godine
Naselje
Lovinac

Stanovnika sa

Obitelji sa zemljinim

Prosjean broj

Stanovnici

zemljinim posjedom

posjedom

lanova obitelji

(preteito)

1.417

121

11,7

Bunjevci

Pazarite

1.047

95

11,0

Bunjevci

Smiljan

1.153

120

9,6

Bunjevci

Izvor: Kaser i sur. 2003, 38-39.

Smjer naseljavanja bunjevakih rodova u Liku tekao je iz dva pravca. Skupina


iz sjevernodalmatinskog prostora ula je preko Zrmanje i naselila se veinom u podruju oko Graaca i Lovinca. Druga skupina Bunjevaca dola je iz obalnih dijelova
Karlovakog generalata, iz Jablanca, Jurjeva, iz okolice Senja, iz Krmpota itd. Podruje naseljavanja ovih skupina odvijalo se uglavnom na podruju Smiljan-Pazarite. Veliki dio Bunjevaca u Pazaritu doselio je iz Jablanca. Prije nego su se naselili
u Jablanac bili su nastanjeni u Krmpotama (Kaser i sur. 2003, 21). U najranijem
razdoblju naseljavanja razvija se karakteristian odnos izmeu jae naseljene like
strane i slabije naseljene velebitske primorske padine koja je koritena za zimsku
ispau (Rogi 1976, 260). Smatra se na osnovi raznih popisa stanovnitva da bunje18

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

vake obitelji u Liku nisu dole u sloenom obliku, tj. obiteljskim zadrugama. Udio
sloenih obitelji u vlakim i bunjevakim selima poeo je ponovno rasti tek nakon
doseljavanja (Kaser i sur. 2003).
Pored krenja uma za potrebe novih panjaka sasvim je sigurno da su novopridoli stanovnici koristili drvo i kao osnovno gorivo za grijanje, a klimatski uvjeti koji
vladaju s like strane Velebita iziskivali su velike koliine drveta zimi, ali i ljeti kada
je trebalo odravati ognjita da se ne zagase. U suprotnom, ako bi se ognjite zagasilo, moralo se ii do prvih susjeda koji esto nisu bili blizu (tefanec 2003, 341).
Velik broj novopridolog stanovnitva imao je potrebu za drvetom kao graevnim
materijalom, to je zajedno s ostalim navedenim vidovima koritenja drveta dovelo
do postupnog smanjenja umskih povrina na padinama Velebita. ume su se na
ovom podruju sve do prve polovice XVI. stoljea uspjeno obnavljale pored svih
ljudskih faktora i nepovoljnih klimatskih uvjeta, jake bure i erozije. Tek s ponovnim, intenzivnijim naseljavanjem velebitskog podruja i paralelnim ukljuivanjem
stanovnitva u trgovinu (na razliite naine) drvetom s Mletakom Republikom, te
nekontroliranom sjeom doi e do deforestacije povrina na Velebitu.

Podunavlje
Podruje Podunavlja je tijekom XVI. stoljea demografski opustjelo pa je postojala potreba ekonomske i demografske revitalizacije prostora. Iako su kod kriterija voljnosti (dobrovoljne ili nedobrovoljne migracije) prevladavali prisilni, vanjski
imbenici, s njima su se preplitali i ekonomski motivi za migriranje. Izgleda da su
ve poetkom tridesetih godina XVI. stoljea zapoele masovnije migracije iz srednjodalmatinskog zalea, podruja ishodita velikih migracija Bunjevaca, prema Podunavlju.9 Rije je o velikoj selidbi iz jadranskog zalea oko 1530. u krajeve oko
Dunava, njihov povratak oko 1565., i zatim ponovno iseljavanje uglavnom u istom
smjeru od 1604. do 1620. godine (Holjevac i Moaanin 2007, 149). Osmanski
ferman iz 1564./1565. o popisivanju Klikog sandaka govori o tome kako se vei
broj raje koji se prije 35 godina iselio u krajeve oko Dunava sada vratio te da su
krajeve u koje su se vratili naroito lijepo sredili te da bi i njih trebalo uvrstiti u popis (Jurin Starevi 2004, 159). Pojava imena novih naselja u Bakoj tijekom prve
polovice XVI. stoljea, identina ili slina nekima u Dalmaciji (Obrovac, Plavna),
navodi na zakljuak da su ta mjesta naselili pridolice iz Dalmacije (Erdeljanovi
1930, 60-61).
9

Vrijeme doseljavanja prvih bunjevakih rodova na podruje Podunavlja nije jednostavno odrediti,
ali je sigurno da su tu ve zatekli dio Slavena katolika to potvruju i isprave u kojima kalakobaki nadbiskup Ugrin 1222. godine, nakon povratka s kriarskog pohoda, u okolicu Baa nastanjuje veu skupinu izbjeglica iz Bosne. Kralj Ludovik I. moli 1366. godine bosanske franjevce,
redovnike bosanske vikarije, da u june krajeve Ugarske poalju vjerovjesnike. Papa Grgur XI. u
pismu poglavarstvu bosanskih franjevaca doputa djelovanje u tri biskupije u Ugarskoj: Peukoj,
Bako-kalakoj i anadskoj. Papa u pismu tumai da ugarski sveenici ne razumiju jezik slavenskog
stanovnitva, pa ne mogu obavljati duobrinitvo (Sekuli 1991, 49).

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

19

Mario Bara

Seoba Bunjevaca u Podunavlje iz 1608. godine bila je jedna od masovnijih migracija. ibenski knez javlja Senatu da je dvije tisue morlakih kua preseljeno u
Podunavlje, da bi se oslobodili tiranije Turaka, koja je poprimila takve razmjere da
se ne moe vie trpjeti (Jurin Starevi 2004, 160). Preseljavanje ovakvih razmjera
moe se tumaiti kao mjera koja je za cilj imala uklanjanje buntovnog kranskog
elementa s osmansko-mletake granice u Klikom sandaku i demografska revitalizacija opustoenog podruja Segedinskog sandaka, njegovim preseljenjem. Mletakodalmatinski opis iz 1626. godine govori pak o iseljavanju 10.000 obitelji u istome
smjeru. U razdoblju od 1620. do 1624. godine iselilo se oko 10.000 stanovnika Klikog sandaka, sredinje Dalmacije i zapadne Bosne, znatnim dijelom u Podunavlje
(Sekuli 1991, 56). U sluaju velike seobe s poetka XVII. stoljea preko Dunava
izvori predmnijevaju da je do nje dolo nakon uestalih buna u Klikom i Krkom
sandaku, posebice poslije otvorenih buna protiv pljakakih uprava klikog i krkog
sandakbega (Jurin Starevi 2004, 159). Preseljenja u Podunavlje u ovom razdoblju, zbog nemira koje su izazivali Bunjevci, mogu se smatrati nekom vrstom kaznene
deportacije (ari 2008, 35).
S porastom broja katolika u Podunavlju sveenik imun Matkovi 1622. godine moli Svetu Stolicu da mu se za djelovanje odobri upa Bunievzi u Kalakoj
nadbiskupiji (Devi 1999, 26). upu Bunjevci treba shvatiti kao iri prostor koji
su naselili Bunjevci, a ne neko odreeno naselje (Bukinac 1940, 63). Moemo primijetiti da se tek nakon seobe Bunjevaca iz Likog i Klikog sandaka u Podunavlje
javlja siguran pisani spomen etnonima Bunjevci.10 Da je u isto vrijeme pod osmanskom vlau u Bakoj bilo slavenskog katolikog stanovnitva koje su sredinje vlasti
imenovale okcima, svjedoi ferman sultana Ahmeda I. upuenog 10. III. 1615.
godine budimskom veziru Ali-pai u kojem se za katoliko stanovnitvo koristi navedeni naziv (Sekuli 1991, 91-92). Ferman istog sadraja koji je pronaao Aleksa Ivi u maarskom arhivskom gradivu te ga ustupio Risti Jeremiu glasi: Salih
ben emseddin, somborski kadija i Dervi Mehmed, segedinski kadija od 26. marta
1620. godine dobili [su] od budimskog beglerbega kopiju carskog fermana kojim se
zabranjuje pravoslavnom mitropolitu da kupi porez od Maara i okaca, jer se njihova vera razlikuje od vere Grka, Srba i Vlaha i Maari i okci nemaju nikakve veze
sa pravoslavnim mitropolitom (Jeremi 1926, 95).
10

20

U osmanskom popisu iz 1545. godine meu poreznim obveznicima u Sovskom Dolu u Poekoj
kotlini zabiljeeno je prezime Bunjevac (Buturac 1967, 358). Jovan Erdeljanovi spominje podatak
iz osmanskog popisa iz 1570. godine o kmetu iz Maroka u Baranji koji se zvao Mrton Bunvac, no
kako autor navodi taj podatak je nesiguran (1930, 61). Takoer, u osmanskom popisu Srijemskog
sandaka iz istog razdoblja javlja se ime Yakob Buneva u selu Viroyofi na podruju nahije
Nijemci (McGowan 1983, 431). Budui da je rije o izoliranim sluajevima smatramo da se ovi
podaci ne mogu smatrati sigurnim dokazom nazonosti Bunjevaca u Podunavlju i Slavoniji tijekom
XVI. stoljea. Navedeni oblik prezimena mogao je nastati i od osobnog imena Bun koje se javlja i
kao prezime u osmanskim popisima. Meutim, ne moe se u potpunosti iskljuiti mogunost da su
navedena prezimena svjedoanstva ranih izdvojenih migracija bunjevakih rodova. Da su migracije
pripadnika iste (bunjevake) zajednice bile masovne i u istu sredinu, ne bi bilo potrebe imenovanja
nekog stanovnika bunjevakim etnonimom.

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

Manje migracije Bunjevaca (i okaca) u Podunavlje i unutar Podunavlja trajale


su kroz cijelo XVII. stoljee sve do velikog migracijskog vala krajem istog stoljea.
Prema spomenu iz 1632. godine, u Bakoj je u dvjema upama, Sombor i Bukin,
bilo do 30 sela s katolikim stanovnitvom ilirskog jezika, dok su veliku veinu inili
schismatici di lingua illirica najee pravoslavni, ali i katolici koji su zbog nedostatka sveenika na razliite naine krili kanone Katolike crkve, odnosno uskraivali
joj poslunost kao i heretici, tj. protestanti (Devi 2004, 274, 285; usp. Skenderovi 2010, 84). Na podrujima jugozapadne Bake koju je 1632. posjetio barski
biskup Petar Mazareki ivjelo je oko 4.000 katolika, a duobrinitvo su vrili franjevci Bosne Srebrene. Katolika je bilo i u smjeru Segedina te na podruju Banata
(Bukinac 1940, 65). Beogradski biskup fra Marin Ibriimovi krizmajui je pohodio godine 1649. naselja u junoj Ugarskoj (Segedin, Martono, Bajmok, Jankovac,
Santovo, Sombor, Bereg, Kolut, Monotor, Ba i Bukin) nastavljajui sve do Pete i
Sentandreje (Fermendin 1892, 467-468). Potreba za sveenstvom koje bi skrbilo za
slavensko, tj. hrvatsko stanovnitvo rezultirala je pokretanjem kole za Dalmatince klerike u Szechenyu 1647. i u Lipi 1650. godine. Ve je u prvoj polovici XVII.
stoljea u Segedinu i Subotici ivio tako veliki broj Dalmatinaca da su morali
imati vlastitog duobrinika. U jednom pismu pisanom bosanicom 1668. godine,
katolici iz Baje, Gare, Bajmoka i Sombora svjedoe da su uvijek imali sveenike iz
olovskog samostana. Svoj jezik u pismu nazivaju ilirikim (Jaov 1992, 688-692).
Dostupni izvori upuuju na zakljuak da su Bunjevci ve generacijama ivjeli u onim
naseljima u koja su se masovnije naselili krajem XVII. stoljea.
Najvei selidbeni val u Podunavlje bio je potaknut osmanskim porazima 1680-ih
te njihovim protjerivanjem iz Bake i dijela Srijema, ali i kranskim porazima u
Bosni. Iz Bake i Srijema seli se junoslavensko i drugo muslimansko stanovnitvo
u Bosnu, a doseljavaju se u nju skupine Bunjevaca i okaca. Znatan broj Bunjevaca
dospio je u trokut Baja-Sombor-Subotica 1687. godine, dok se okci (uglavnom
s podruja sjeveroistone Bosne) naseljavaju uz obalu Dunava sjeverno i juno od
Baa, a u Srijemu u njegov zapadni dio. Doseljeno stanovnitvo ukljuilo se u vojne
operacije habsburke vojske. Podrijetlo bunjevakih rodova u posljednjem velikom
valu naseljavanja prema regionalnom podrijetlu bilo je heterogeno. Austrijski asnici su ih zabiljeili kao katolike Race dok su se oni sami imenovali Dalmatincima.
Franjevci su, prema nekim miljenjima, s katolicima iz Bosne preveli i pokrstili dio
muslimana i naselili ih u Podunavlje (Erdeljanovi 1930, 78).

Osvrt na imenovanje i samoimenovanje Bunjevci/katoliki Raci/Dalmatinci


Spomenuto je ve da do pisane potvrde imenovanja neke skupine stanovnitva
Bunjevcima dolazi iz 1622. godine na podruju Bake nakon migracije, vjerojatno
prisilne, jedne skupine stanovnitva oko 1608. iz Klikog sandaka i kasnije 1620.
godine iz Krkog (Likog) sandaka na iri prostor Podunavlja. Ime je svakako starije
od njegova prvog zapisa. Stanovnitvo iz dalmatinske Zagore boravilo je od 1530-ih

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

21

Mario Bara

do 1560-ih u Podunavlju, ali tadanje osmanske vlasti nisu ih isticale pod nekim posebnim etnonimom budui da nisu pravile velike razlike meu vlakim zajednicama.
Austrijske vlasti su ih imenovale katolikim Racima11, a oni sebe nerijetko Dalmatincima kao to su ih imenovali franjevci segedinskog samostana, to su preuzele
kasnije i ugarske upanijske vlasti.
Etnonim Bunjevci koegzistirao je s imenom Dalmatinci na podruju Podunavlja kroz nekoliko stoljea. Zato je etnonim Bunjevci kroz cijelo XVIII. i prvu polovicu XIX. stoljea u Podunavlju bio potisnut u korist imena Dalmatinci? Uporaba
etnonima Bunjevac gotovo da stoljeima nije izlazila izvan okvira tradicijske (oralne)
komunikacije. Do druge polovice XIX. stoljea to ime praktiki i nije bilo u slubenoj i javnoj uporabi, tako da se u povijesnim izvorima susree vrlo rijetko, uglavnom
u pojedinim izvorima crkvene provenijencije (...) U Podunavlju, u XVIII. stoljeu,
ugarska upanijska vlast takoer ne upotrebljava bunjevaki etnonim ve ih prepoznaje kao Dalmatince i katolike Race (ari 2008, 25, 27). Jedna je mogunost
da su franjevci iz segedinskog samostana kao i predstavnici upanijskih i sredinjih
vlasti projicirali dalmatinsko ime na sve doseljenike prema regionalnom podrijetlu
veine doseljenika. Iz raznih valova naseljavanja znatan udio doseljenih doao je iz
Dalmacije (i Hercegovine) bilo izravno ili prvotno iz Dalmacije u Liku ili Bosnu pa
onda u Podunavlje. Mogue je da dijelu doseljenog stanovnitva bunjevaki etnonim u prvom razdoblju nije bio prihvatljiv. Jedan od razloga je bio u tome to nisu
potjecali iz jezgre bunjevake zajednice, a vjerojatno je postojao i pejorativni prizvuk
u tom etnonimu.
Budui da su Bunjevci prije doseljavanja u Podunavlje imali vie etapa migracija
te su se na pojedinim podrujima zadravali privremeno, od nekoliko desetljea do
stoljea, u svoj identitet su inkorporirali identitete (etnike i kulturne) stanovnitva
s kojim su dolazili u dodir (erneli i Rajkovi 2010, 286). Bunjevaka antroponimija u prvim godinama i desetljeima nakon naseljavanja u Podunavlje ukazuje na
takve sluajeve kulturnog i etnikog preslojavanja i njihovu heterogenost. Primjerice, zabiljeena su prezimena etnonimskog podrijetla (Hervat, Horvat, Hervatcki/
Hervatski, Horvatelim, okac, oki, okevi, Slovak, Tot, Tiprovzan/Ciprovan),
regionalnog/etnonimskog (Bosnia, Bonjak) kao i regionalnog podrijetla (Imocki,
Imoanin, Srimac, Budimac, Budimevi, Ostrogonac).12

22

11

Iako je jasno da su Bunjevce u nekim povijesnim izvorima austrijske i ugarske vlasti imenovale katolikim Racima, ne moe se tvrditi da su se i sami pripadnici te zajednice samoidenticirali pod
takvom kategorijom. Nema sumnje da su austrijski inovnici bivali u nedoumici kako denirati
pojedine skupine doseljavane iz junoslavenskog prostora tijekom XVII. stoljea na podruje Podunavlja. Ono to im je moralo biti uoljivo iz svakodnevne prakse i kao osnovno razlikovno obiljeje
je pripadnost Katolikoj crkvi dijela doseljenih junih Slavena. Vremenom su uoili i jasne etnike
granice pa se imenovanje Rasciani katholici/Rasciani Ritus Catholicorum ili Catholische Rtzen za
pretke dananjih Bunjevaca vremenom naputa. Preci dananjih Bunjevaca samoimenovali su se ili
su ih i drugi nazivali najee jo Dalmatincima.

12

U drugoj polovici XIX. stoljea e kulturna elita junougarskih Dalmatinaca za provoenje preporodnih aktivnosti odabrati ime Bunjevci kao vid neutralnosti prema ugarskim vlastima. Vremenom
je dalmatinsko ime u potpunosti potisnuto i naputeno.
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

Opis okolia
Za opis Podunavlja u XVII. stoljeu vaan je putopis Evlije elebija i autobiograja Osman-age Temivarskog. Ovi opisi nam daju sliku stanja prirodnog okolia
neposredno i tijekom seobe najvee skupine Bunjevaca na ova podruja. Opisujui
segedinski sandak, podruje na kojem u to vrijeme ve obitava dio Bunjevaca, elebi daje vrijedne podatke o Baji, gradu na Dunavu, naime da je zemljite podvodno
i movarno. Sombor je u to vrijeme na zapadnoj strani jednog velikog polja, ...
okruen vinogradima, baama i ograenim vrtovima. Meutim u njemu nema
tekuih voda. Postoje svega etiri bunara sa ivom vodom. Kreui se prema Bau
on putuje osam sati beskrajnom ravnicom. U Bau nailazi na jezero koje dobiva
vodu iz Dunava. Ispod zemljita ovog grada provedene su odvodne cijevi jer je tlo
podvodno. U okolini ove varoi nalazi se jezero unutranjeg grada sa svojim trstenikom i ritom. Klimu opisuje kao ugodnu i prijatnu, dok su im kue okruene
s vinogradima i baama. Sentu opisuje kao malo mjesto na ravnom i zelenilom
obraslom mjestu na obali rijeke Tise, a baa ima mnogo. U Subotici ima mnogo baa i vinograda, grad je na sredini velikog polja i na zapadnoj strani grada
nalazi se malo jezero, u kojem se love razne ukusne ribe (elebi 1996, 528-538).
Vie podataka i bolje opise daje Osman-aga Temivarski u vrijeme Bekog rata.13
Opisani predjeli padaju upravo u vrijeme naseljavanja vee skupine Bunjevaca na
ova podruja. Kreui se iz smjera Segedina preko bakih pustopoljina opisuje
podunavske krajeve na realistiniji nain od samog elebija.14 Pjeaili smo pustim
i nenaseljenim krajevima; danju je vruina ... postajala neizdriva, a u toj beskrajnoj ravnici nigdje nije bilo mogue pronai ba nikakav hlad. Vode je bilo samo u
bunarima koje su austrijski vojnici iskopali na mjestima gdje su logorovali. Neki od
njih bili su (pre)duboki; u nekima je (pak) bilo dosta vode pa smo vezivali pojaseve
jedan za drugi, sputali (u bunar) svoje zdjele, izvlaili vodu i gasili e. Na taj nain smo uspjeli prepjeaiti mjesta nalik pustinji. Uope nismo mogli spavati, danju
od (nesnosne) ege i muha, nou od neizrecivog mnotva komaraca.15 Kad bi netko
uzeo zdjelu u ruke, nije ju mogao obraniti (od njih). Uz sve to nismo bili sigurni ni
od divljih ivotinja, hajduka i husara ... Petog dana na jednom mjestu u blizini
Sombora ugledali smo Dunav. U tim predjelima ponegdje ima ume. Budui da je
(inae) vrijeme visokog vodostaja, rijeka se izlila te su pod vodom bila neka mjesta
13

Osman-aga roen je u Temivaru, na osnovi njegovih zapisa najvjerojatnije 1671. godine. Umro je
u Istanbulu nakon 1724. kada su u njegovu autobiograju uneseni posljednji upisi. Obitelj mu je
podrijetlom bila iz junoslavenskih krajeva. U rodnom je gradu nauio pisati i itati te se posvetio
vojnoj karijeri. Postao je nii zapovjednik u konjikoj jedinici osmanske vojske u tvravi Temivar.
U sukobima s kranskom vojskom kod Lipove, u dananjoj Rumunjskoj, dospio je u zarobljenitvo u kojem je proveo vie godina. Opisao je razliita podruja june Ugarske, Slavonije i Hrvatske
kroz koja je proao u razdoblju njegova zarobljenitva.

14

Osnovni opisi Evlije elebija i Osman-age Temivarskog o geomorfolokim karakteristikama Podunavlja se podudaraju.

15

Od velikog broja komaraca tada su se branili tjerajui ih dimom od zapaljenog sijena (Osman-aga
Temivarski 2004, 19).
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

23

Mario Bara

obrasla umom i evarom (Osman-aga Temivarski 2004, 14). Obala s bake strane je niska, iz korita rijeke bilo se izlilo toliko vode da je nastala neopisiva poplava
(Osman-aga Temivarski 2004, 20). Takoer donosi podatak o pustim poljima, na
kojima su nekad bili somborski vinogradi (Osman-aga Temivarski 2004, 18).
Jedna od pretpostavki je da su bunjevaki rodovi selili u Podunavlje, osim prisile, i zato to ih je mamio golemi prostor, velike povrine slobodne zemlje i stanovite
povlastice osmanskih vlasti. Prostor Podunavlja im nije bio nepoznat budui da su
migracije iz dalmatinske Zagore tekle od 1530-ih godina (i povratnike 1564./65.) i
u manjim ili veim valovima sve do kraja XVII. stoljea. Budui da se starosjedilako stanovnitvo povuklo prema sjeveru u sigurnije upanije, naputena sela bila su
brojna i slobodna za naseljavanje. Za vrijeme osmanske uprave nastojalo se umjesto
odbjeglog stanovnitva nai novo potrebno za rad i normalni tijek ivota. Potvrda za
to moe biti i nekoliko reenica iz elebijevog putopisa: Sva tamonja raja (u Somboru, M. B.) nisu Madari, nego Vlasi krani. Ta su mjesta neto posebno, ne pripadaju Ugarskoj, nego se ubrajaju u vilajete Baku i Vlaku (elebi 1996, 529-530).
Vlasi krani bili su pravoslavci i katolici. Beogradski biskup fra Marin Ibraimovi
1649. krizmao je u Somboru 117 krizmanika. U gradu je ivjelo 30 obiteljskih zadruga iz kojih su bili krizmanici (Sekuli 1994, 100).
Novonaseljeni Bunjevci su bili samo osvjeenje ve postojeem slavenskom stanovnitvu u Podunavlju. Vjerojatno su postojale veze izmeu stanovnitva u Podunavlju i onog u unutranjosti iz predjela odakle e se naseliti vei broj Bunjevaca
krajem XVII. stoljea. Teko bi bilo za pretpostaviti da bi se pokretale velike seobe
u sasvim nepoznata podruja u kojima nije sigurna egzistencija za velik broj ljudi.
Medij izmeu podunavskih Bunjevaca i onih u postojbini bili su franjevci bosanske
vikarije koji su bili upoznati sa stanjem u Podunavlju. Stanje okolia je bilo takvo
da su se naseljenici mogli koristiti prirodnim prijelazima preko Save u Slavoniju
kod Brkog, Mihaljevca (u blizini Babine Grede), upanje, Blata, Davora i Broda
(Bui 2005, 52). Izgleda da su uspjeli prijei Dravu i Dunav, nakon osloboenja
Osijeka ujesen 1687., prije visokih jesenskih vodostaja. Meutim, tek naseljeni, u
novoj sredini nee imati sigurnosti zbog osmanskih eta koje su se u neredu povlaile
poslije vie poraza u Ugarskoj. Zbog toga e se stanovnitvo (natio Dalmatica) sa
svojom stokom povremeno skrivati po zemunicama, dunavskim umama i ludakim
ritovima 12 godina do potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima. Tek nakon mira
Bunjevci su mogli organizirati svoj drutveni i gospodarski ivot u novoj sredini.

Nastambe i uvjeti stanovanja


Bunjevci, u prijanjim valovima doseljavanja i u posljednjem, doselili su kao
stoari. Prema kriteriju stoara cijenili su gospodarsku vrijednost nekog prostora.
Zemlja je vrednovana po tome koliko je ona bila dobra za ispau stoke. Zato su se
doseljenici, pri zahvatanju zemlje, postavljali daleko jedan od drugoga, kako bi oko
svoga stanita imali dovoljno pae za napasanje stoke preko godine. Odmicali su se
dalje i od starinaca, ako bi naili na njihova naselja. Ulazei s jugozapada prvi use24

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

ljenici su se grabili za zemlju pokraj dolova, koji se zbog nagnutosti terena pruaju
preko atara u pravcu zapad-istok. U dolovima su propirili prve vatre, na mestima
gde su ksirali svoja prva stanita zemunice. Sledee grupe koje su nailazile, videvi
gde dim izbija iz dola obraslog trskom, nisu se tu zaustavljale, jer ih je dim upozoravao da je tu zemlja pritisnuta. Oni su pokraj dolova prolazili dalje na istok, i poto
bi odmakli od poslednjih dimova, otsedali su i sami u dolu kao i prvi. I nije dugo
potrajalo, a zahvatanje zemlje pokraj dolova ve je bilo iscrpeno, ali je tada glavnina
naseljenika ve bila smetena. Pojedinci koji su se posle toga useljavali u atar manje
su mogli birati zemlju, naroito ne oko dolova (Perunii 1958, 45). U oralnoj
povijesti sauvan je spomen da je naseljavanje vreno u jakim porodinim skupinama (Perunii 1958, 21).
Nastambe podunavskih Bunjevaca u vrijeme doseljenja, izvan gradova Subotice,
Sombora, Baje i Segedina, vjerojatno su povezane s nainom gradnje koji su koriteni u prvobitnoj postojbini. Takoer se u to vrijeme koriste i zemunice, koje su s
bunjama predstavljale prva privremena sklonita nizinskih stoara. U Podunavlju su
bunje izraivane od prirunog graevnog materijala ute zemlje i jemene slame. U
jednakom obliku su izgraivani kokoinjci i krune pei. Zemunice su kopane na
pogodnim mjestima gdje nije bilo podzemnih voda. Svod zemunica bio je izraen
od lakih greda, prua ili trske, a preko toga je bila nabacivana zemlja (Sekuli 1991,
206).16 Kroniar Gbor Tormsy zabiljeio je o Dalmatincima, kako izvori esto nazivaju Bunjevce, da svoje pobonosti obavljaju u podzemnim prostorijama, kada
se meu njima pojavi redovnik (Sekuli 1991, 52). Oito su podunavski Bunjevci
koristili zemunice ne samo kao privremena sklonita ve i za svakodnevne drutvene
aktivnosti.
Salai kao stambene zgrade imali su vie etapa u svom razvoju. Uvjeti formiranja
salaa imali su svoj ekonomski, ekoloki i drutveni korijen. Stvaranjem salaarskog
sustava stanovanja novi naseljenici imali su namjeru ostvariti vie prinose, ali i osigurati si to vee povrine za vanjske panjake na kojima su mogli napasati svoja stada.
Drutveni uvjeti za nastanak salaa manifestirali su se i u tome to ta naselja nisu
bila pod feudalnim vlasnitvom nego su, zahvaljujui svojoj veliini, uivala izvjesnu
autonomiju, te su mogli nastati pravni preduvjeti za nastanak salaarskog drutva
(Kova 1977, 102). U naseljima je bilo lake kontrolirati rad i ivot podinjenog
stanovnitva, a sukladno tome i lake prikupiti davanja podlonika nego kad su oni
ivjeli na razbacanim salaima.
Korijeni nastanka salaa na podruju Podunavlja seu i u vrijeme prije naseljavanja Bunjevaca. I prije Bunjevaca, nomadski stoari na ravniarskim podrujima
gradili su sklonita elei obraniti sebe i svoju stoku od hladnoe tijekom zimskih
mjeseci. Dolaskom na nova podruja Bunjevci e preuzeti dio obrazaca gradnje, ali
e im dati i svoja specina obiljeja. Prvotni salai bili su slini zemunicama jer se
16

U nedostatku veeg broja pisanih dokumenata Sekuli se koristio usmenom predajom kazivaa.
Potvrdu o zemunicama kao privremenim nastambama Bunjevaca daje i Historia Domus Szabatkae
Ordinis FF Minorum 1692. Kukuruzovina je kao graevni materijal vjerojatno uvedena kasnije tijekom XVIII. stoljea kada se uzgoj kukuruza znaajnije proirio.
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

25

Mario Bara

u njih silazilo, pod je bio nii od vanjskog zemljita, a zgrada je imala samo etiri
zida od nabijene zemlje koja je bila jedini graevni materijal u velikim koliinama
(Sekuli 1998, 77). uma nije bilo osim uz rijene tokove i one su se koristile za
ogrjev. Gradnja debelih zidova od zemlje i do jednog metra debljine omoguavala je
dulje i bolje uvanje topline tijekom zimskih mjeseci, a njihova debljina je predstavljala i odlinu toplinsku izolaciju tijekom ljetnih mjeseci.
Zbog prirodne otvorenosti prostora i bez prirodne zatite od hladnog sjevernog
vjetra, salai nikad nisu graeni da bi bili okrenuti sjeveru, najee su bili otvoreni
prema jugu i jugozapadu (Sekuli 1998, 78). Uz same salae saeno je drvee koje
je trebalo pruiti zatitu od udara vjetra. Krovovi su pokrivani trskom koja je takoer bila dostupna u velikim koliinama.17 U prvoj fazi formiranja salaa areal je
bio formiran tako da se u sredini nalazila stambena zgrada, s pomonim objektima,
dvoritima i vrtovima, a oko njih panjaci i manje povrine pod oranicama (primjenjivan je tropoljni sistem). Na vanjskim panjacima, koji su se graniili s panjacima
susjednih salaa, pastiri nomadi su gradili svoja sklonita (Kova 1977, 103). Te
privremene nastambe bile su bunje koje su bile lagano izdubljene u zemlji pokrivene
slamom, a konstrukcija je bila od pletenog vrbovog prua obukanog blatom i pokrivena trskom (Rudinski i Stanti 2005).

Gospodarska djelatnost i njezina uvjetovanost promjenom ivotnog prostora


Podruje meurijeja Dunava i Tise u ranom novom vijeku bilo je velikim dijelom obraslo grmljem i travom, uglavnom su to bili prostrani panjaci, a veih umskih povrina bilo je jedino uz rijene tokove kako nam to potvruju opisi Osman
Age Temivarskog i Evlije elebija. Za vrijeme osmanske uprave bilo je zastupljeno
stoarstvo, prvenstveno ovarstvo, jer je tadanje bunjevako stanovnitvo na opustjelim podrujima nalazilo dovoljne koliine panjaka za svoja stada. Stajsko stoarstvo nije bilo razvijeno, a za to moemo traiti objanjenje u opoj drutveno politikoj nesigurnosti kojoj je bilo izloeno tamonje stanovnitvo. I druge prilike su
pogodovale stoarskoj djelatnosti: ope drutvene i politike okolnosti, zatim nesigurne granice, ali i stoarska tradicija Bunjevaca. Postupno e ovarstvo i kozarstvo
ustupiti mjesto uzgoju konja i goveda pa e predstavljati tek dopunsku gospodarsku
djelatnost. Vrlo vjerojatno je da su se neki bunjevaki rodovi naseljeni u Bosni u potrazi za svjeom ispaom za svoja stada, kad je u uem zaviaju nije bilo, sputali i u
udaljena podruja u blizini Podunavlja i to najee na posavske panjake.18
U novoj sredini Bunjevci e za vojnu slubu dobiti zemljine posjede na kojima
e se u poetku takoer baviti ekstenzivnim stoarstvom. Ekstenzivno stoarstvo,
koje se kao takvo zadravalo dugo vremena, onemoguavalo je formiranje uore-

26

17

Ovakav nain gradnje salaa od naboja i pokrivanje trskom bio je ponegdje zastupljen do prve polovice XX. stoljea, nakon Drugoga svjetskog rata gotovo e u potpunosti nestati ovakvi salai.

18

Za ovu pretpostavku moe nam biti trag istraivanje Mirka Markovia, Stoarska kretanja na dinarskim planinama, Zagreb, 2003.

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

nih seoskih naselja. Pojedina naselja sa svojim salaima ostala su vrlo ratrkana i do
polovice XX. stoljea (Perunii 1958). Postupno e se Bunjevci, osim stoarstvom
kao primarnom gospodarskom djelatnou, poeti sve vie baviti i ratarstvom za to
su postojali prirodni preduvjeti. Prema nekim podacima, Bunjevci su sijali penicu
jo i pod osmanskom vlau. Iz osmanskog razdoblja naslijeeni su zaputeni vinogradi. Stoarima je kultura vinove loze bila prilino strana te su vinogradi u poetku
bili zanemareni (Perunii 1958, 51). Oni se kasnije poinju obnavljati, napose na
pjeskovitom podruju u okolici Subotice. Kukuruz se spominje kao vrsta koju Bunjevci u Podunavlju uzgajaju 1740. godine. Duhan se uzgajao oko 1750., meutim
kod Bunjevaca se ta kultura nije znaajnije rairila, ali se sadio krumpir (Sekuli
1991, 202). Kultura kukuruza prvo je bila zastupljena u unutranjem dijelu subotikog atara iz kojeg se postupno prenosila u njegov vanjski dio. iroko zastupljeno
stoarstvo zauzimalo je znatne povrine pa su postojala nastojanja da se uklone ogranienja koja su bila prisutna zbog stoarske privrede (Perunii 1958, 69).
U razdoblju nedugo nakon doseljenja najbrojnije skupine Bunjevaca u Podunavlje dolazilo je do zaoravanja i vanjskih panjaka koji su do tada bili predvieni
samo za ispau. To je uvjetovalo i dvije drutvene promjene. Od tada su pastiri poeli
tijekom zime svoju stoku drati u oborima u blizini stalnih naselja, na tzv. unutranjim panjacima. Nedostatak panjaka u salakim naseljima potaknuo je postupno
intenziviranje stoarstva i dranje stoke u talama. Druga promjena bila je uvjetovana boravljenjem stoke u stalnim naseljima ili u njihovoj blizini, pa su pastiri poeli
jedan dio godine provoditi u stalnim naseljima (Kova 1977, 104).
Od prvih desetljea nakon masovnije seobe krajem XVII. stoljea, prema nekim
tvrdnjama, naseljenici su gradili uvijek prvo salae, a zatim kue u gradu (Perunii
1958). Budui da su salai inili gospodarsku osnovu materijalnog blagostanja najveeg dijela Bunjevaca, ovakvu tvrdnju ne treba odbacivati. irenjem obiteljskih zadruga starjeina sa enom bi se u nekim sluajevima preseljavao u grad ili bi pojedini
lanovi povremeno, po potrebi, dolazili ili boravili u gradu. Nisu bili rijetki sluajevi
da su cijele obitelji na salaima provodile vrijeme tijekom vegetacijskog razdoblja, a
roditelji u kasnijoj ivotnoj dobi zime u gradu. Tako su stvorene salako-graanske
zajednice koje su obiteljski i gospodarski funkcionirale kao jedna cjelina. Korijene
tomu valja traiti u zadrunom sustavu obiteljskog ivota (erneli 2002). Kako je
vremenom napredovala ratarska proizvodnja na koju je imalo utjecaja i ukljuivanje
Ugarske u trgovinu itom, dolo je do formiranja salaa i na vanjskim panjacima
koji su sad ve bili pretvoreni u stalne oranice. S obzirom da su te vanjske oranice
bile jako udaljene od stalnog mjesta boravka, a svakodnevna putovanja od kue do
zemlje oduzimala su puno radnog vremena, Bunjevci su na tim novim oranicama
zasnivali nove salae. Stvaranjem sustava salaa postiglo se jedinstvo velikih agrarnih
naselja i na taj je nain bila stvorena mijeana seosko-gradska populacija s poljoprivrednim zanimanjem (Kova 1977). Usporedo s ovim procesima dolazi i do prelaska
s ekstenzivnog stoarstva na stajsko, to se moe objasniti veim potrebama za obradivim zemljitem na raun panjaka.

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

27

Mario Bara

Zakljuak
Bunjevci s dugom tradicijom transhumantnog stoarstva migracijama su doli
u sasvim drugaije klimatsko podruje i u sasvim drugaije ekosustave. Preseljenjem
iz planina u ravnice, daleko izvan dinarskih zona stoarstva, generacijama su reproducirali svoj tradicionalni kulturni obrazac, patrijarhat i proirene patrilinearne
obitelji koje su jo neko vrijeme razvojem salakih naselja imale ekonomske i ekoloke preduvjete za svoju reprodukciju. Dok su prirodni okoli i klima na podruju
Like, Gorskog kotara i Primorja vie pogodovali nastavljanju stoarske tradicije, u
Podunavlju je dolo do drugaijih interakcija ovjek-okoli. Iako su po naseljavanju
pokuali prilagoditi okoli svojim potrebama i dotadanjem nainu ivota, bili su
primorani na razliite adaptivne procese koji su ih vodili od transhumantnih stoara
prema sjedilakim ratarima. Pored utjecaja okolia veliku ulogu je imalo i ukljuivanje u moderne gospodarske procese koji su vladali na podruju Podunavlja, ali i
vojno-politike potrebe Potiske vojne krajine koja je utjecala na svakodnevni ivot
stanovnitva na svom podruju.

Objavljeni izvori:
Alii, Ahmed S. 1985. Poimenini popis sandaka vilajeta Hercegovina. Sarajevo:
Orijentalni institut u Sarajevu.
auevi, Ekrem [priredio i preveo]. 2004. Autobiograja Osman age Temivarskog.
Zagreb: Srednja Europa.
elebi, Evlija. 1996. Putopis-odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo: Sarajevo
Publishing.
Devi, Antun. 1999. Spisi generalnih sjednica Kongregacije za irenje vjere u XVII
st.; I dio. Fontes: izvori za hrvatsku povijest 5: 23169.
Devi, Antun. 2004. Razni fondovi Kongregacije za irenje vjere 17-18. st. Visite e
collegi. Fontes: izvori za hrvatsku povijest 10: 253293.
Fermendin, Eusebius. 1892. Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis : ab anno 925 usque ad annum 1752. Zagreb: Aacademia scientiarium et artium Slavorum meridionalium.
Jaov, Marko. 1992. Le missioni cattoliche nei Balcani durante la Guerra di Candia
(1645-1669), sv. II. Vatikan: Biblioteca apostolica vaticana.
McGowan, Bruce W. 1983. Sirem sancai mufassal tahrir defteri. Ankara: Turk Tarih
Kurumu Basimevi. 1983.

Literatura:
Belaj, Vitomir. 2004. Tradicijsko planinsko stoarstvo na Velebitu i bunjevaka etnogeneza. Studia ethnologica Croatica 1: 532.
Bukinac, Beato. 1940. De activitate Franciscanorum in migrationibus populi Croatici
saeculis XVI et XVII. Zagreb: Privredna t.
28

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

Bui, Kreimir. 2004. Migracije i kulturni identitet Hrvata-Bunjevaca, u: Temunovi, Josip (ur.). Zbornik radova o biskupu Laji Budanoviu, Subotica: 119188.
Bui, Kreimir. 2005. Bunjevci, Povijest. Do doseljenja u Podunavlje, u: Bai,
Slaven (ur.). Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i okaca Bu, IV. Subotica:
4853.
Buturac, Josip. 1967. Stanovnitvo Poege i okolice 1700-1950. Zbornik za narodni
ivot i obiaje Junih Slavena 43: 205594.
erneli, Milana i Rajkovi Iveta, Marijeta. 2010. Ogled o primorskim Bunjevcima: povijesna perspektiva i identikacijski procesi. Studia ethnologica Croatica
22: 283316.
erneli, Milana. 2002. Povezanost ivota na salau i u gradu u bakih Bunjevaca.
Etnoloka tribina 25: 99103.
erneli, Milana. 2006. Bunjevake studije. Zagreb: FF press.
ulinovi-Konstantinovi, Vesna. 1989. ivot i socijalna kultura stoarskog stanovnitva pod Dinarom. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena 51:
109182.
Erdeljanovi, Jovan. 1930. O poreklu Bunjevaca. Beograd: Srpska kraljevska
akademija.
Georgijevi, Svetozar. 1978. O imenu Bunjevci. Onomastica Jugoslavica 7: 177187
Gui, Marijana. 1972. Napomene uz bunje u Dalmaciji. Narodno stvaralatvo
folklor 42-43: 11-20.
Holjevac, eljko i Moaanin, Nenad. 2007. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlau Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam
International.
Hrabak, Bogumil. 1982.-1985. Neuspjelo naseljavanje Krmpoana na Kvarner, u
Istru i Dalmaciju, Jadranski zbornik 12: 365394
Jeremi, Risto. 1926. Bukin: (jedno okako naselje u Bakom Podunavlju). Glasnik
Geografskog drutva 1: 95112.
Juri-Arambai, Ante. 2000. Kijevo, narodni ivot i tradicijska kultura. Zagreb: Zbornik za narodni ivot i obiaje 54, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Jurin Starevi, Kornelija. 2004. Demografska kretanja u selima srednjodalmatinskog zalea u 16. i poetkom 17. stoljea prema osmanskim detaljnim poreznim
popisima (mufassal defterima). Prilozi za orijentalnu lologiju 54: 139167.
Kaser, Karl; Grandits, Hannes i Gruber, Siegfried, 2003, Popis Like i Krbave 1712.
godine : obitelj, zemljini posjed i etninost u jugozapadnoj Hrvatskoj. Zagreb: SKD
Prosvjeta.
Kova, Terez. 1977. Istorijski razvoj salaa u Bakoj. Sociologija sela 4: 102108.
Markovi, Mirko. 1980. Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena 48: 5139.
Markovi, Mirko. 1989. Dinara kao sezonska planina stoara sjeverne Dalmacije, u:
Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena 51: 19107.
Markovi, Mirko. 2003. Stoarska kretanja na dinarskom planinama. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

29

Mario Bara

Mioi, Kristina. 2011. Romanizmi u govoru Bakih Otarija. Jezikoslovlje 1:


5174.
Paveli, Rikard. 1973. Bunjevci. Zagreb: Rikard Paveli.
Paveli, Rikard. 1991. Stope predaka (Bunjevci u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Lici). Rijeka: Tiskara Rijeka.
Pavii, Stjepan. 1962. Seobe i naselja u Lici. Zagreb: Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena 41, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Perunii, B. [Branko]. 1958. Postanak i razvitak batina na podruju Subotice od
1686. godine. Beograd: Srpska akademija nauka.
Rogi, Veljko. 1958: Velebitska primorska padina. Radovi Geografskog Instituta u
Zagrebu 2: 1114.
Rogi, Veljko. 1976. Socio-geografski aspekt dinarskog kra, dinarskog kulturnog
areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora. Hrvatski geografski glasnik 1:
253268.
Roksandi, Drago. 2003. Ljudi i prostori Like i Krbave 1712. godine = Conscriptio
terrenorum et homini beeder Graschaten Lica und Corbavia (1712.), u: Kaser, Karl; Grandits, Hannes; Gruber, Siegfried, Popis Like i Krbave 1712. godine :
obitelj, zemljini posjed i etninost u jugozapadnoj Hrvatskoj. Zagreb: 393419.
Rudinski, Ante i Stanti, Alojzije. 2005. Bunja, u: Bai, Slaven (ur.). Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i okaca Bu, IV. Subotica: 22.
Sekuli, Ante. 1991. Baki Hrvati : narodni ivot i obiaji. Zagreb: Zbornik za
narodni ivot i obiaje Junih Slavena 52, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti.
Sekuli, Ante. 1994. Hrvatski baki mjestopisi. Zagreb: kolska knjiga.
Sekuli, Ante. 1998. Umjetnost i graditeljstvo bakih Hrvata, Zagreb: Matica
hrvatska.
Skenderovi, Robert. 2010. Vjerski sinkretizam i pitanje shizme u Bakoj u 17.
stoljeu, u: Skenderovi, Robert (ur.). Identitet bakih Hrvata. ZagrebSubotica:
7994.
ari, Marko. 2008. Bunjevci u ranome novom vijeku. Postanak i razvoj jedne predmoderne etnije, u: erneli, Milana Rajkovi, Marijeta Rubi, Tihana (ur.).
ivjeti na Krivom Putu. Sv. I. FF press. Zagreb: 1543.
tefanec, Nataa. 2003. Trgovina drvetom na triplex conniumu ili kako izvui novac iz senjskih uma (1600.-1630.)? u: Roksandi, Drago i tefanec, Nataa (ur.)
Triplex connium (1500.-1800.): ekohistorija. SplitZagreb: 337365.

30

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

Ekohistorijski pristup migracijama Bunjevaca

Summary
Eco-historical approach to migrations of Bunejvci
This work intends to provide new perspectives on the historical development of the
interaction between man and nature in view of dierent areas and levels. The work
draws attention to the codependency of socioeconomic activities and the natural environment in the Dinaric cattle breeding population which included Bunjevci as
well. With a long tradition of transhumant animal husbandry, Bunjevci migrated to
entirely dierent climatic regions and ecosystems. After moving from the mountains
to the plains, far away from the Dinaric cattle breeding areas, they were reproducing
their traditional cultural pattern, patriarchy and patrilineal extended families for
generations. Economic and environmental conditions achieved through the development of the salash (the farm) were favourable for those families to keep reproducing
for some time. Whereas the natural environment and climate on the Dinarides were
more conducive to continuing the animal husbandry tradition, dierent man-environment interactions occurred in the Danube region. After they settled, despite their
attempts to adapt the environment to their needs and the way of life they had lead,
they were forced into dierent adaptive processes that took them from transhumant
herders to sedentary farmers.
Keywords: eco history, Bunjevci, migrations

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.

31