Milica Popovi i Petra Belc

Jugonostalgija: Jugoslavija kao metaprostor u suvremenim umjetnikim praksama

Saetak.
U post-socijalistikom metaprostoru nepostojee Jugoslavije umjetnike prakse opstaju i
komuniciraju u istom prostoru u kojemu su djelovale i prije raspada drave, jednako kao i prije
njenog nastanka. Istovjetni prostor, proet slubenim diskursima negacije socijalistike povijesti,
podjednako koliko i njenom banalizacijom prevodei je u pop kulturu, kroz odnos prema toj
"nepostojeoj" prolosti u procesima identitetske formacije sudjeluje u umjetnikim praksama
koje se bave "imaginarnim" povijestima i prostorima SFRJ, otvarajui na taj nain pitanje
imaginarnosti/realnosti jugoslovenskog (kulturnog) prostora. U ovom radu, s fokusom na Srbiju i
Hrvatsku, elimo pokuati mapirati razliite naine, oblike i medije na koje i u kojima se
Jugoslavija pojavljuje u suvremenoj umjetnikoj proizvodnji, kroz prizmu teorija seanja i
otvaranja pitanja uinkovitosti nostalgije kao potencijalno subverzivnog elementa umjetnikog
djela. Kroz pregled manjeg broja umjetnikih post-jugoslovenskih praksi, mlae generacije
umetnika, pokuavamo identifikovati politiki stav ove generacije prema Jugoslaviji i
revizionistikim dravnim narativima.
Drugim rijeima; to nam suvremena umjetnika proizvodnja koja tematizira Jugoslaviju govori o
suvremenom drutvu i meta-prostoru kojega nastanjujemo (i obratno)?
Kljune rijei:

(jugo)nostalgija; jugoslovenski

kulturni

prostor;

postjugoslovenska

umetnost; teorije seanja

Page 1 of 16

Budunosti nema. Nita ne moemo vie uiniti u sadanjosti. Promenimo onda prolost, tu
jedino jo preostalu dimenziju slobodne kreacije.1 Boris Buden
U postsocijalistikom metaprostoru nepostojee Jugoslavije umjetnike prakse opstaju i
komuniciraju u istom prostoru u kojemu su djelovale i prije raspada drave, jednako kao i prije
njenog nastanka. Rijeima Branislava Dimitrijevia, povjesniara umjetnosti iz Beograda:
Jugoslovenski kulturni prostor nikada nije prestao da postoji, zato jer je postojao i pre zajednike
drave.2 Na ideju kontinuiteta jugoslavenskog kulturnog prostora naslanja se i ideja kontinuiteta
jugoslavenskog umjetnikog prostora, koncepta jugoslavenskog i srpskog povjesniara i
teoretiara umjetnosti Jee Denegrija. Ideja jugoslavenskog umjetnikog prostora jest,
Denegrijevim rijeima, ideja organizma vrlo sloenog, prirodno decentralizovanog, a ipak unutar
svojih segmenata tesno povezanog brojnim manifestacijama, radnim i ljudskim vezama,
zajednikim tenjama za ukljuenjem u jo ire (evropske, svetske) umetnike tokove. 3
Istovjetni prostor, proet slubenim diskursima negacije socijalistike povijesti, podjednako
koliko i njenom banalizacijom, prevodei je u pop-kulturu, odnosom prema toj nepostojeoj
prolosti u procesima identitetske formacije sudjeluje u umjetnikim praksama koje se bave
imaginarnim

povijestima

prostorima

SFRJ,

otvarajui

na

taj

nain

pitanje

imaginarnosti/realnosti jugoslavenskog (kulturnog) prostora.

U ovom radu, s fokusom na Srbiju i Hrvatsku, elimo dati prijedlog mapiranja naina i oblika na
koje se i medija i u kojima se ideja Jugoslavije pojavljuje u suvremenoj umjetnikoj proizvodnji,
pri emu je panja usmjerena na mlau generaciju umjetnika.4 U kratkom pregledu pojedinih
umjetnikih postjugoslavenskih praksi na izlobenoj i izvedbenoj razini budui da se upravo u
nainima izlaganja/izvedbe razotkrivaju istine koje reimi nastoje prikriti5 elimo pritom otvoriti
i pitanje postojanja razlika u tematiziranju Jugoslavije i suoavanju s jugoslavenskom prolou u
Hrvatskoj i Srbiji. 6 Ako uope moemo govoriti o postsocijalistikoj odnosno postjugoslavenskoj
umjetnosti, otvara se pitanje znaenja postsocijalistikog diskursa, a za njega smatramo da je
kljuni element upravo odnos prema prolosti. 7 Zanima nas moemo li uope govoriti o
postjugoslavenskom prostoru, ili primjeri kojima emo se baviti predstavljaju pojedinane
sluajeve individualnog suoavanja s identitetskim traumama nestanka vlastite prolosti kao
reflektivne nostalgije, po konceptu Svetlane Boym?
Drugim rijeima, to nam suvremena umjetnika proizvodnja najmlae generacije umjetnika koja
tematizira Jugoslaviju govori o suvremenom drutvu i metaprostoru koji nastanjujemo (i obratno)?
Page 2 of 16

Jugoslavija kao lieu de mmoire

Dugo zabranjene rijei, Jugoslavija i socijalizam, danas djeluju kao da su svuda oko nas. Dok
tijekom ratnih devedesetih godina na prostoru bive Jugoslavije biva ona ije se ime ne smije
izgovoriti ili tumaena iskljuivo kao uzronik svih naih nedaa, nakon dvijetisuitih
srameljivo se poinje javljati u medijima, znanstvenim radovima, umjetnikim djelima. Iako
revizionistike prakse moemo prepoznati u obje drave kojima se ovaj rad bavi, odreene razlike
u opem politikom kontekstu svakako postoje. U procesu raspada Jugoslavije hrvatski dravni
narativi su, u ime formiranja nove drave i ostvarene samostalnosti, mnogo otrije stvarali
odstupnicu od bive drave, dok je u Srbiji tijekom devedesetih dravno rukovodstvo deklarirano
kao projugoslavenski opredijeljeno, s navodnom (donkihotovskom) namjerom ouvanja
Jugoslavije. Ipak, svakako nakon 2000-ih, revizionistiki narativ jake distance prema
socijalistikoj prolosti jaa i u Srbiji.
Jednom kada je obiljeena dvadesetgodinjica raspada Socijalistike Federativne Republike
Jugoslavije postajemo svjedoci proliferacije to znanstvenih, to umjetnikih djela na temu
jugoslavenske prolosti. Govorimo li o sjeanju, o nostalgiji, ili o politikom stavu nove
generacije umjetnika?
Dravni narativi bivih jugoslavenskih republika, sa svrhom legitimizacije ratova devedesetih
godina i nain na koje su rukovodstva vodila raspad drave, propagiraju revizionistike strategije
koje nuno u sebi ukljuuju i zaborav. Zaborav na tu dravu koja je postojala, brisanje svakog
jugoslavenskog identiteta postaje preduvjet kreiranja (novih) nacionalnih identiteta. Osnovni
elementi sjeanja upravo su dva pojma koja ine kontrast, a to su brisanje (zaborav) i
ouvanje, kako nam govori Tzvetan Todorov.8
Takav pristup zahtijevao je i brisanje jugoslavenskog kulturnog prostora. Tijekom itavog
dvadesetog stoljea, od stvaranja prve Jugoslavije, kreiran je i zajedniki kulturni prostor. I to
uspjeno, kako smatra Zoran Milutinovi: ...Jugoslavija je uspela da kreira supra-nacionalni,
zajedniki kulturni sloj u kome su svi Jugosloveni imali uea. 9 Istovremeno govorimo o
konceptu jugoslavenskog umjetnikog prostora Jee Denegrija. Jea Denegri, kao autor nove
postave Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, taj koncept predstavlja kao geografski, kulturni
i vremenski kompleks, koji obuhvaa razdoblje od poetka dvadesetog stoljea do 1991. godine.
Danas taj prostor i dalje postoji. Zajedniko kulturno naslijee je ostalo kao fil rouge
jugoslavenskog identiteta i, moda, upravo ta jedna ili jedna od brojnih iskri koje su bile potrebne
Page 3 of 16

za njegovo odranje. U svjetlu dravnih narativa Milutinovi dalje govori: To naslee ne moe
biti nacionalizovano: veina e morati da ostane zajednika batina.10 Prakse kreirane u
jugoslavenskom, zajednikom umjetnikom i/ili kulturnom prostoru ne mogu biti naknadno
nacionalizirane i proglaene da pripadaju novokreiranim nacionalnim prostorima. Nedostatak
sinergijskog efekta jugoslavenskog kulturnog prostora ostavio je nacionalne kulture, poput
njihovih novonastalih drava, malim, siromanim resursima, provincijalnim i nesposobnim da
izau na meunarodnu arenu.11 Danas, kada se suvremene (post)jugoslavenske umjetnike prakse
sve vie bave upravo tim (post)jugoslavenskim prostorom i identitetima, postavlja se pitanje nisu
li one najee samo pojedinani izrazi individualnog sjeanja ili upravo predstavljaju kontinuitet
jugoslavenskog kulturnog prostora.
Arhivska komemoracija prolosti
Kada govorimo o pojavi Jugoslavije i jugonostalgije u suvremenoj umjetnosti, radove bismo
mogli podijeliti na one koji spadaju u sferu institucionalnog ili institucionaliziranog sjeanja,
dakle skupnih izlobi na kojima uz povjesniare umjetnosti rade i povjesniari kao to su,
primjerice, izlobe Socijalizam i modernost (MSU, Zagreb, 2011./2012.), Refleksije vremena
(Galerija Klovievi dvori, Zagreb, 2012./2013.), Jugoslavija: od poetka do kraja (MIJ, Beograd,
2012./2013.), iveo ivot (vie lokacija, Beograd, 2013./2014.) i na niz individualnih pogleda
unazad, odnosno radova pojedinanih autora iji iskazi svjedoe o osobnom i intimnom odnosu s
prolou filmovi Cinema Komunisto (SR, 2010.) i Jugoslavija, kako je ideologija pokretala
nae kolektivno tijelo (SR/FR/DE, 2013.) te serija skulptura NEO N.O.B (HR, 2012.). U tu prvu
skupinu spadaju i radovi koji se postsocijalistikom umjetnou bave u irem kontekstu, a upravo
zbog prakse izbjegavanja izravne eksplikacije teme u naslovu izlobi dolazi do ideoloke
konfuzije koja unutar javnog diskurzivnog polja dodatno zamuuje pogled pri pokuajima
artikulacije prolosti. Tako je, primjerice, krajem sijenja ove godine u rijekom Muzeju moderne
i suvremene umjetnosti otvorena izloba Europa.Jugoistok Zabiljeena sjeanja, koja ovakvom
postavom, ali i nazivom, pitanje socijalizma svodi na jednu dimenziju 12, to (javni) govor o
prolosti dodatno uslonjava, imajui na umu injenicu da je sam socijalizam pritom jo uvijek
tabu tema.13 Interpretativna otvorenost same postave, kao to to pokazuju tekstovi u katalogu
Refleksija vremena,14 sjeanju i/ili nostalgiji dodatno oduzima subverzivno-kritiki potencijal, pa
e tako kustosica Bavoljak rei: Ljevica smatra da je izloba desna, desnica da je prelijevo.
Imaju li u tom sluaju ova i ostale izlobe slinog profila ikakvu drugu funkciju osim eventualne
normalizacije govora o Jugoslaviji? 15 Slian problem dijeli i izloba Jugoslavija: od poetka do
kraja, koja unato zajednikim naporima hrvatskih i srpskih povjesniara i sociologa dobiva
Page 4 of 16

podijeljene reakcije strunoga kadra,16 pa se po tome s pravom moemo zapitati kakve su reakcije
(nestrune) javnosti.17 I dok je gotovo izlino pritom iznova upuivati na ve ranije spomenuti
povijesni revizionizam i gotovo monstruoznu praksu brisanja prolosti od strane dravnih
institucija (adaptacija udbenika, izmjena imena ulica i trgova...), valja upozoriti na jedan
zanimljiv razlikovni detalj u kontekstu umjetnike proizvodnje HR/SR koja tematizira
Jugoslaviju. Dok e, primjerice, u Beogradu, uz postojanje samog Muzeja istorije Jugoslavije,
izlobe, filmovi i ostala umjetnika produkcija esto u naslovu djela sadravati ne samo odrednicu
koja izravno upuuje ili na bivu dravu ili na segment njezina politikog/kulturnog imaginarija,
nego i glorificirati ivot u Jugoslaviji (iveo ivot), hrvatska e publika sadraj slinog profila
ee dobiti upakiran u neki neutralniji termin. Tako se ovdje radi o refleksijama, posljedicama,
sjeanju, modernosti, naslovima koji uokviruju djelo/izlobu, ime neminovno i gledatelju
odreuju (ublaavaju) njeno mogue znaenje.
U svakom sluaju, ini se da ovakvo komemorativno-taksativno nabrajanje artefakata iz
svakodnevnog jugoslavenskog ivota od Divka kave preko Iskra televizora pa do Mikijevih
Almanaha i pionirskih kapica doista ostaje lebdjeti u zrakopraznom prostoru osadanjene
prolosti, odnosno, budenovski reeno, kulturne dimenzije vremena. Ti artefakti, izvueni iz
kolektivnog nacionalnog sjeanja, pritom su potpuno paradoksalni: moemo ih promatrati kao
barthesovske mitoloke oznaitelje koji se, podravajui (ne)slubene ili pojedinane unaprijed
definirane prekoncepcije i narative koje je mogue povratno podjednako/ravnopravno dvojako
upisati, istovremeno ponaaju i prazno. Radi se dakle naprosto o (ne)selektivnom otvaranju arhiva
sa svim njegovim postojeim ideolokim/ diskurzivnim formacijama.
Drugim rijeima, takva Jugoslavija kakvu nam ove skupne izlobe nude nosi dimenziju
politikoga, nabijenu jednakim interpretativnim potencijalom kakav je nosila i dok je postojala, a
nain na koji emo je doivljavati danas s lakoom e perpetuirati medijski konstruirane stereotipe
i obrasce usklaene s pripadajuim (osobno odabranim) ideolokim spektrom.
Kritika umjetnost nostalgija ili subverzija?
Prolost koje se sjeaju amateri nije nita manje autentina od one koju su 'spoznali'
povjesniari. Boris Buden
Jugoslavenski (meta)prostor dakle nesumnjivo i bez posustajanja postoji, a izlobi i djela koja
tematiziraju bivu dravu sve je vie.18 Ma koliko ih se nastojalo istisnuti iz slubenih dravnih
narativa, izbjegavalo nedvosmisleno imenovati stvari i brisati tragove bive savezne republike,
Page 5 of 16

Jugoslavija je pronalazila i pronalazi naine da bude prisutna. No koliki, marketinkim rjenikom

reeno, reach mogu imati konkretne umjetnike prakse o kojima ovdje nastojimo govoriti, i
uzmemo li u obzir da ak i uspijevaju komunicirati s velikim brojem ljudi nude li u svojoj
pokaznosti sadraj dovoljan i nudan za kritiko promiljanje te u skladu s njim i relevantno
(politiko, drutveno) djelovanje? Ili ostaci Jugoslavije u ovom sluaju postaju trademark, i na
razini umjetnikih praksi govorimo o onome to Marina Grini naziva disocijacijom otpora od
kreativnosti? O kakvoj je dakle (post)Jugoslaviji tu rije, i ima li njezino pojavljivanje u
umjetnosti doista relevantan kritiko-politiki potencijal?
U ovom radu osvremo se prije svega na dijalog individualnog sjeanja prema kolektivnom
sjeanju i na njegove reprodukcije u nostalgiji. Kako shvaamo sjeanje? Maurice Halbwachs nam
potvruje nemogunost postojanja jednog striktno individualnog sjeanja. 19 Mi konstruiramo i
rekonstruiramo naa sjeanja u odnosu na drutvene koncepte koje ivimo i u odnosu na druge s
kojima ta sjeanja dijelimo. Svako individualno sjeanje je jedan pogled na kolektivno sjeanje,
govori nam Halbwachs.20 Upravo iz Halbwachsova koncepta izvodimo zakljuak da su
individualna sjeanja odgovori na narative kolektivnog sjeanja i dravnih politika. U kontekstu
negacionistikih dravnih narativa individualno sjeanje je reakcija na dravne revizionizme.
Onoga trenutka kada svako pozitivno sjeanje na Jugoslaviju biva etiketirano kao (jugo)nostalgija,
pokuava se banalizirati i oduzeti mu svaku emancipatorsku ili subverzivnu iru drutvenu snagu.
No, kako nam Dominic Boyer govori, optube i prihvaanja nostalgije nikada nisu neutralna, 21 i
slue za legitimizaciju odabranih narativa.
Nostalgiju danas promatramo kao produktivnu i analitiku kategoriju.22 Nostalgiju kao pojam
trebamo shvatiti kao fluidnu, policentrinu i polimorfnu kategoriju. Mitja Velikonja razlikuje
kulturu nostalgije koja pripada industriji nostalgije i nostalginu kulturu koja pripada osjeajima. 23
Ako je promatramo kroz prizmu emotivnog iskaza, kako objanjava Velikonja, nostalgija nam
govori o tome to bismo voljeli da je jednom bilo... i o nezadovoljstvu sadanjicom. 24 Upravo se
u tom nezadovoljstvu sadanjou krije potencijal nostalgije kao politikog iskaza. Poemo li od
fundamentalnog djela Svetlane Boym o nostalgiji, nostalgiju koja se danas javlja u suvremenim
umjetnikim praksama moemo identificirati kao refleksivnu nostalgiju, 25 kao onu koja se kreira
upravo u intimnom prostoru, individualnim osjeajima koji se izraavaju i u umjetnosti.

Page 6 of 16

Generacija posljednjih pionira

U ovom lanku fokusiramo se upravo na tu nostalginu kulturu, na osjeaje koji utjeu na
suvremene umjetnike prakse kao i drutvenopolitiki stav koji, takve, sa sobom nose.
Suvremene (post)jugoslavenske umjetnike prakse koje ovim lankom analiziramo polje su
djelovanja mlade umjetnike generacije, generacije roene tijekom kasnih sedamdesetih i
osamdesetih godina prolog stoljea u bivoj dravi.
Kako oznaavamo generaciju? U ovom radu razumjet emo je u okvirima koje ocrtava Todor
Kulji u svom djelu Sociologija generacije: pripadati jednoj generaciji znai pripadati istim
dogaajima, realnim i izmiljenim. 26 Karl Mannheim je doivljavao generaciju u sociokulturnom
smislu, kao oblik kolektivnog identiteta i kao zajednicu koju povezuju vrijednosti i ciljevi,
iskustva i vjerovanja. 27 Generacije koje su proivjele djetinjstvo, o kome nam Mila Turajli
govori, u zajednikoj dravi, u zajednikom (kulturnom) prostoru, danas ponovo i dalje grade taj
prostor. Razumijevanje te izgradnje kao pukog linog ina, podjednako kao i nerazumijevanje
nostalgije kao jasnog odreenja emocije prema datom drutvenopolitikom kontekstu, akt je
oduzimanja politikog subjektiviteta danoj suvremenoj umjetnikoj praksi.
Prihvaajui Gramscijev koncept nemogunosti neutralnosti, u ovom sluaju umjetnika, analizom
umjetnikih djela elimo upravo osvijestiti njihovu politinost. (Post)jugoslavenski kulturni
prostor u ovim umjetnikim reprezentacijama opstaje, i samim svojim postojanjem upravo kao
subverzivni odgovor nametnutim dravnim granicama. Daljnjom izgradnjom tog prostora
jugoslavenska kultura i dalje postoji.
Moemo rei da se u ovim radovima prolost javlja kao kulturni artefakt. 28 Nostalgina kultura
upravo i nastaje, kako nam to Boris Buden i grupa autora u djelu Uvod u prolost govore, kao
diskurzivna vjetrometina na kojoj se ukrtava itav niz velikih i malih naracija: enigma kreacije,
eros i thanatos u njihovu vjeitom klinu, sud estetskog ukusa na stalnoj kunji, autonomija
kulturne sfere odnosno njena drutveno-ekonomska uzrokovanost, politika istina kulture, njena
univerzalnost odnosno partikularnost, njena dekadentnost, njen afirmativni odnosno kritiki
karakter, kultura kao poprite emancipacije, utopije, hegemonije, hegelovske borbe za priznanje,
kultura kao aura, kao industrija, kao zabava, idolatrija...29
Nije li onda odreenje te umjetnosti kao postjugoslavenske upravo dio tog slubenog narativa,
koji je pokuava smjestiti u zapadni obrazac postsocijalistikih umjetnikih scena30 unato
Page 7 of 16

njezinu jasnom opiranju tim narativima? Mogli bismo rei da je kontinuirana izgradnja, koja
nikada nije ni prestala,31 postjugoslavenskom kulturnom prostoru oduzela upravo njegovu
nametnutu posteriornost, njegovu nostalginost i metafizinost. Tim oduzimanjem ona ga je
nainila sadanjim. Ulaskom u suvremenost i trenutanost njegovog postojanja moemo li onda
govoriti o nostalgiji odnosno nije li onda ispravnije govoriti o njegovoj aktualnoj politikodrutvenoj angairanosti?
Yugoslavia = Yutopia?
(...) oznaeni kao Istona Europa, stigmatizirani kao Balkan, i traumatizirani kao biva
Jugoslavija. Marina Grini
Okrenemo li se pak drugoj skupini radova, onoj pojedinanih izraza nostalgije mlaih generacija,
pronalazimo nostalginu kulturu ije su gradivno tkivo emocije. Uzmemo li u obzir da se radi o
aktivnoj nostalgiji, ona, po Velikonji, nema za cilj ponovnu uspostavu Jugoslavije, nego se radi o
snu s utopijskom dimenzijom, i upravo u taj utopijski horizont Velikonja smjeta subverzivni
potencijal nostalgije (u umjetnosti). No postoje li takvi nedvosmisleno simplificirani izrazi
nostalgije u suvremenim umjetnikim praksama, 32 i, ako se ona i pojavljuje koliki je njezin udio
te ima li nain njezine implementacije u kritiku cjelinu djela istu djelatnu snagu kao i
svakodnevna jugonostalgija o kojoj pie Velikonja?
Najblie se tomu vjerojatno pribliila Mira Turajli u svom filmu Cinema Komunisto, u kojemu
nekritikim i sentimentalnim prikazom jugoslavenske odnosno beogradske filmske proizvodnje i
Avala filma (pandan zagrebakom Jadran filmu) gradi utopijsku mitologiju bive drave. Taj film
u nekom irem kontekstu u kojemu se obraa iroj publici svakako nosi odreen
kritiki/subverzivni potencijal, budui da moemo zakljuiti kako nudi prostor za misaonu
komparaciju negdanjeg i dananjeg Jadran filma, upropatenog privatizacijom odnosno
ozakonjenom kraom. No on je u osnovi zarobljen u vlastite ideoloke okvire koji mu/nama
prijee da se aktivno, smisleno i produktivno kree(mo) naprijed. 33 Mila Turajli, redateljica,
govori nam: "Kao to, kad odrastete, imate potrebu vratiti se u prvu kuu u kojoj ste ivjeli ili
mjesto gdje ste prvi put bili na ljetovanju, tako sam u filmu htjela vratiti slike svog djetinjstva iz
nepostojee zemlje. Nala sam tu zemlju i zadovoljila potrebu da se sjetim djetinjstva." 34 Znai li
to da nam Cinema Comunisto govori samo o jednom intimnom sjeanju na djetinjstvo?

Page 8 of 16

Ipak, valja istaknuti da ta sentimentalna nostalgija35 u ovim individualnim umjetnikim izrazima

(Cinema Komunisto, Jugoslavija, kako je ideologija pokretala nae kolektivno tijelo, NEO
N.O.B...) upuuje na neto to bismo mogli itati prije svega kao kritiku postojeeg sistema,
odnosno neoliberalnog kapitalizma. 36 Meutim, ta poveznica izmeu (nesvjesne) kritike primata
kapitala/neoliberalnog kapitalizma u trenutno dominantnom ekonomsko-politikom sistemu
metaprostora bive Jugoslavije u (jugo)nostalgiji uoblienoj u umjetnike prakse generacije
zadnjih pionira37 upuuje na paradoks znaajan za kontekstualizaciju istonoeuropske, ili
postsocijalistike, umjetnosti postojee domae trite umjetnina (art market) i otvorenost
naega tritu Zapada. Mi dakle danas govorimo o postsocijalistikoj umjetnosti koja se nalazi na
tritu. Jugonostalgini govor o bivoj dravi i njenim artefaktima u takvom umjetnikom
kontekstu dolazi u opasnost da Jugoslaviju pretvori u trademark, da u najboljoj maniri
neoliberalnog kapitalizma komodificira i revoluciju i njezina lica, ostavljajui ih tako u potpunosti
nemonima za bilo kakvu ozbiljniju kritiku kojom bi ugrozili postojei poredak. U tom smislu
zanimljiva je teza Marine Grini u kojoj se zalae za repolitizaciju umjetnosti u njezinu
povezivanju kreativnosti s otporom, prakse koja, kako kae Grini, uasava kapitalizam. 38 Jer sve
dok umjetnost ostane zatvorena u svoj vlastiti umjetniki geto ona i dalje opsluuje svodnika,
kapitalizam, koji ju eksploatira i na njoj zarauje. Utoliko umjetnost, smatra Grini, mora biti
radikalna, ona mora imati snagu da prui radikalno umjetniko iskustvo koje bi djelovalo kao
open source i bilo u mogunosti da se preokrene u radikalno politiko iskustvo koje bi dijelila i
ira zajednica. 39 I dok jugonostalgija na svakodnevnoj, neinstitucionaliziranoj razini moe imati
emancipacijski potencijal, na koji se nain on ostvaruje u suvremenoj umjetnosti?
Dobar primjer kojim je mogue ukazati na paralizu djelatnosti nostalgije u suvremenoj umjetnosti
koja sudjeluje u art marketu serija je skulptura Ivana Fijolia, NEO N.O.B. (Ne)popularna
kultura sjeanja u kojoj Fijoli preuzima spomeniku plastiku socrealizma (iz razdoblja izmeu
1945. i 1949. godine) i pop-kulturnom intervencijom mijenja njezin oznaiteljski poredak. Radi se
o kolskom primjeru onoga to Velikonja definira kao neonostalgiju40, nostalginu praksu mlae
generacije koja uporabom postmodernistikih tropa izraava bunt spram hegemonije i postojeeg
poretka. Jedna od najupeatljivijih skulptura iz spomenute serije svakako je Augustiniev
spomenik Titu koji je eksplozivnom napravom sruen s postolja 2004. godine, a s torza raznesene
skulpture, kako to navodi policijski oevid, bila je otkinuta Maralova glava. 41 Na mjesto Titove
glave autor je postavio Jovankinu, zanimljiv potez kojim je otvorio itav niz (proturjenih) pitanja.
Od problematizacije pozicije ene u socijalizmu u odnosu na njezin status danas do znatno ireg
odnosno dubljeg pitanja odnosa Tita i Jovanke, no koji za sobom jednako tako povlai niz
potencijalno proturjenih interpretacija koje e zbog nepostojanja jednoznano interpretabilnih
Page 9 of 16

injenica svoje krajnje utemeljenje pronai u ideologiji. Meutim, znantno je bitnije pitanje to u
konanici znai sama ta serija i kakve ona subverzivne implikacije nosi, imajui na umu da je
smjetena u privatnoj kolekcionarskoj kui Lauba ija se logika temelji na onoj protiv koje se
(barem nominalno) jugonostalgija u suvremenoj umjetnosti bori. Ako nas Fijolieva serija svojim
iskazima reaproprijacije odnosno remixa prolosti eli trgnuti na promiljanje devastacije
antifaistike spomenike plastike koja se dogaala pod egidom borbe za demokraciju i
neoliberalizam, propitkujui pritom same njezine postulate, ne moemo ostati slijepi na injenicu
da je kritika toj praksi upuena iz okrilja samog tog ideolokog spektra.
Pojava Jugoslavije i njezinih artefakata, kao to je sluaj s eksperimentalnim dokumentarnim
filmom Marte Popivode, u kojemu autorica koristi arhivske snimke vlastitog primanja u pionire,
zatim kolektivnog tijela u sletovskom zanosu, suprotstavljajui ih tom istom tijelu u izvedbi
(anti)nacionalizma, u ovom sluaju neto ozbiljnije potresaju zgradu ideologije u kojoj danas
prebivamo. S jedne strane, on poziva ili ak, ispravnije reeno, prisiljava gledatelja da se
ponavljanjem i jukstaponiranjem vizualnog materijala suoi sa setom vrijednosti koji su
Jugoslaveni zduno ivjeli, a koji je na simbolikoj razini u trenu bio zamijenjem svojom
dijametralnom suprotnou. Ova istost potpuno suprotnih svjetonazora u koje gledamo osim na
besmisao rata istovremeno upuuje i na postojanje kolektivne ideoloke hipnoze iji su taoci bili
kako nekadanji Jugoslaveni tako i dananji stanovnici njenih est republika odnosno danas
nezavisnih drava. Jugonostalgija koja nam se ovdje prezentira otvara prostor konstruktivnog
kritikog promiljanja, i postavlja pitanje zato je neko ideologiju vodila ideja socijalne pravde, a
danas nas pokree (odnosno paralizira/umrtvljuje) konzumerizam.
Lice demokracije
Generacija suvremenih umjetnika, nostalgiara, neonostalgiara i posljednjih pionira svojim
praksama nesumnjivo iskazuje politiki stav i aktualnu politiko-drutvenu angairanost, koji se,
manje u Zagrebu a vie u Beogradu, izraavaju u obliku Jugoslavije/jugonostalgije kao narativa
prisutnog u suvremenoj umjetnosti. No oni su "protiv", ali ne ekspliciraju alternativu. Oni
postojei poredak dovode u pitanje, ali jedino to nude je nostalgina slika prologa, bez jasnijih
smjernica. Potencijal postoji, ali kuda i kamo nas vodi?
Iako se ne radi izravno o jugonostalgiji, film beogradskog redatelja Vladimira Milovanovia Lice
revolucije bavi se posljedicama koje je raspad Jugoslavije ostavio na srpsko drutvo, i,
poigravanjem s raznim ideolokim oznaiteljima od revolucije, Otpora, Badioua, Marksa i
Page 10 of 16

Engelsa, neoskojevaca, do suvremenih marketingaa i bankara dobro sumira spomenutu

problematiku. Velikoduno pruajui prostor za kritiko promiljanje, Lice revolucije naime u
sutini ne nudi nikakav utopijski horizont, nego gledatelju kao da govori: there is no alternative.
Odnosno, kako Buden dijagnosticira stanje u dananjem drutvu: Rije je o potpunoj nemoi,
nekoj vrsti epohalne apatije, fatalizma koji je paralizirao ne samo kritiko miljenje odnosno volju
za promjenom nego i sam osjeaj za stvarnost. Rije je o apatiji i nemoi koji premda
performativno strukturiraju samu realnost, sami su duboko nerealni, a to znai u osnovi
ideoloki.42
Kako bi bila djelatna, nostalgija u suvremenoj umjetnosti trebala bi biti pomno artikulirana,
trebala bi nuditi radikalno umjetniko iskustvo (Grini) i biti na ulici, u prostoru koji nije vezan
za institucije ili muzeje, odnosno, kako to sumira Mitja Velikonja: Openito govorei, to je
prolost manje ograniena na muzeje i to manju institucionalnu zatitu i konzervaciju uiva, to je
ivlja i vie prisutna u ljudskim umovima.43 Ukoliko se pak inzistira na djelatnoj nostalgiji sa
subverzivnim i kritikim potencijalom u galerijskom odnosno institucionalnom kontekstu, ona bi
taj potencijal mogla ostvariti ukljui li se kao gradivno tkivo u radove poput onih kustoskih
kolektiva kao to su WHW, Prelom kolektiv ili u istraivake prakse novosadskog Centra za nove
medije_kuda.org. Njihovi projekti poput, primjerice, izlobe Sluaj SKC-a (Galerija Nova,
Zagreb, 2008.), koja "biljekama u prostoru" prikazuje pomno prikupljen i promiljeno kritiki
artikuliran istraivaki materijal na misaonoj razini doista uspijevaju jasno predoiti odnosno
strukturirati suvremeno postjugoslavensko drutveno problemsko polje. Ono to se meutim ovdje
dovodi u pitanje jest to na koji nain spojiti emocionalni angaman, reprezentacijsku umjetnost i
drutvenu kritiku.
Zadrimo li se meutim samo na povrinskim itanjima, djela poput ovih kojima smo se bavile u
tekstu doista otvaraju prostor kritike, ali ona je kratkovidna i u osnovi nas ne ui niemu. Nije
potrebno uope rei da je nemogue ita nauiti o prolosti od nostalginih bajki, kae
Velikonja. 44 Odnosno, da se posluimo argumentom Slavenke Drakuli iz eseja Jugonostalgija
kao novi cool: bilo bi ipak dobro i korisno da ova generacija pred ijim zauenim i
nezainteresiranim oima iskrsava prolost o kojoj nema pojma stekne struno, a ne ideoloko
znanje o toj crnoj rupi nae povijesti. 45 Uzmemo li u obzir da je kritika postojeeg sistema,
izraena optikom jugonostalgije, upuena drutvu u cjelini i obraa se podjednako svim njegovim
lanovima i generacijama, za borbu protiv postojee hegemonije/ideologije danas nam treba neto
znatno jae od nje. Kako je jo poetkom 2000-ih godina Boris Buden u eseju Prepoznavanje
faizma primijetio, takav faizam kakav se razbuktava u Hrvatskoj nije neto zbog ega bi se
Page 11 of 16

evropski faizam trebao uzbuivati.46 Ukljueni u suvremene svjetske tokove, trenutno osim
metaprostora bive Jugoslavije ivimo i u metaprostoru dananje (demokratske) Europe. Deset
godina kasnije, Buden upozorava na injenicu da se suvremeni faizam krije u ruhu same
demokracije. 47 Slijedom te logike, u dananjem metaprostoru Jugoslavije i kritike
postsocijalistike suvremene umjetnosti, ono to bi nam trebalo jest pomno osmiljena i kritiki
jasno artikulirana borba protiv demokracije. A budui da povjerenje autorica u polje umjetnosti
kao polje drutvenog djelovanja u tom smislu apsolutno postoji, u skladu s duhom usmjerenim
prema utopijskom horizontu praenom potrebnim preinakama, moda bi se doista moglo otii i
korak dalje, i zahtijevati od umjetnosti preosmiljavanje svoje biti u pokuaju prevladavanja same
sebe.

Boris Buden, elimir ilnik, kuda.org et al, Uvod u prolost, kuda.org, 2013.

Intervju s Branislavom Dimitrijeviem:

http://www.b92.net/kultura/intervjui.php?nav_category=1084&nav_id=499087 (zadnji pregled:

14. 3. 2011.).
3

Jea Denegri, Strategije devedesetih: jedna kritika pozicija". Izvor:

http://www.rastko.rs/likovne/xx_vek/jesa_denegri.html (zadnji pregled: 8. 4. 2014.).

4

Primjerice kazaline predstave poput Proklet bio izdajica svoje domovine, red. Oliver Frlji,

SMG, Ljubljana, 2010.; Roeni u YU, red. Dino Mustafi, JDP, Beograd, 2010.; filmovi Cinema
Komunisto, red. Mila Turajli, SR, 2010.; Yugo, kratka autobiografija, red. Mina uki, SR,
2010.; Jugoslavija, kako je ideologija pokretala nae kolektivno tijelo, red. Marta Popivoda,
SR/FR/DE, 2013.; fotografski projekti kao to su Posljedice. Mijenjanje kulturnog pejzaa
tendencije angairane post-jugoslavenske suvremene fotografije, SLO/HR/SR/BiH, 2012.
5

Marina Grini-Mauhler, The Retro-Avant Garde Movement In The Ex-Yugoslav Teritorry Or

Mapping Post-Socialism. Izvor: http://www.ljudmila.org/~vuk/nettime/zkp4/53.htm (zadnji

pregled: 20. 10. 2013.).
6

Film Koko i duhovi (red. Danijel Kuan, HR, 2011.), iako smjeten u doba Jugoslavije, bivu

dravu niti u jednom trenu ne eksplicira; skupne izlobe u Hrvatskoj koje tematiziraju Jugoslaviju
uglavnom se odravaju pod neodreenim egidama (socijalizma) Socijalizam i modernost
1950.1974, MSU, Zagreb, 2011., Refleksije vremena 1945.1955., Galerija Klovievi
Page 12 of 16

dvori, Zagreb, 2013.; dok se drugdje na podruju bive drave Jugoslavija ipak eksplicitno
spominje, kao to svjedoe izloba Jugoslavija: od poetka do kraja u Muzeju istorije Jugoslavije,
2012., ili ve navedeni primjeri u biljeci br. 4.
7

Boris Buden, elimir ilnik, kuda.org et al, Uvod u prolost, kuda.org, 2013.

Tzvetan Todorov, Les abus de la mmoire, Arla, Paris, 1998., p.14.

Zoran Milutinovi, What Common Yugoslav Culture Was and How Everybody Benefited From

It, u: Gorup, R. (ed.), After Yugoslavia. The Cultural Space of a Vanished Land, Stanford
University Press, Stanford, 2013., p.75-87.
10

Zoran Milutinovi, What Common Yugoslav Culture Was and How Everybody Benefited

From It, u: Gorup, R. (ed.), After Yugoslavia. The Cultural Space of a Vanished Land, Stanford
University Press, Stanford, 2013., p.5.
11

Zoran Milutinovi, What Common Yugoslav Culture Was and How Everybody Benefited

From It, u: Gorup, R. (ed.), After Yugoslavia. The Cultural Space of a Vanished Land, Stanford
University Press, Stanford, 2013., p.9.
12

Na izlobi tako ravnopravno sudjeluju autori iz Hrvatske, Srbije i Makedonije, kao i oni iz

Bugarske, Rumunjske, Turske, Moldavije, Cipra i Grke.

13

Takvog je miljenja i kustosica izlobe Refleksije vremena, Jasmina Bavoljak, a navedeno je

izjavila u intervjuu Socijalizam je jo uvijek tabu tema u Hrvatskoj objavljenom na tportalu.

Izvor: http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/242382/Socijalizam-je-jos-uvijek-tabu-tema-uHrvatskoj.html (zadnji pregled 20. 1. 2014.).
14

Tekstovi tendiraju svojevrsnoj neutralnosti i demitologizaciji, meutim istovremeno doputaju

odreena ideoloka upisivanja.

15

Pri emu ni na ovom polju ne uspijevaju zahvaljujui injenici da, osim dravne sabotae,

nailaze i na ignoriranje od strane medija i strune kritike, barem kada je rije o spomenutoj
izlobi. Refleksije vremena tek su tjedan dana uoi zatvaranja uspjele dobiti preporuku
Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta koja bi omoguila nastavnicima i profesorima da djecu
povedu na ovu izlobu u okviru obrazovnog procesa.
16

Dva povjesniara, na primjer, misle razliito, jedan je napisao da smo moda previe naglasili

crnu stranu, dok drugi misli da smo previe naglasili pozitivnu stranu. Povjesniari, koji se
znanstveno bave time, nemaju izgraen konsenzus oko vrijednosnog sustava, a kamoli obian
posjetitelj koji svoju priu unosi u taj Muzej, izjavio je povjesniar Hrvoje Klasi, jedan od
autora izlobe Jugoslavija: od poetka do kraja, koja se odrala poetkom 2013. godine u
beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije. Izvor:

Page 13 of 16

http://www.slobodnaevropa.org/content/jugoslavija-od-pocetka-do-kraja-u-beogradskommuzeju/24784908.html (zadnji pregled 20. 11. 2013.).

17

Koje e gotovo uvijek biti obojene dravnim narativima revizionizma.

18

Primjerice: Partizani kakve do sada niste vidjeli, Savez antifaistikih boraca i antifaista RH,

Pavla Hatza 16, Zagreb (I kat), Zagreb, 2014., Jugoslavenski omladinski tisak kao underground
press, Rijeka, 2013., Plesni performans Polet mladosti, Montastroj i Umjetnika organizacija
Protunapad, Zagreb, 2014.
19

Maurice Halbwachs, La mmoire collective, Presses universitaires de France, Paris, 1968.

20

Maurice Halbwachs, La mmoire collective, Presses universitaires de France, Paris, 1968., p.33.

21

Dominic Boyer, From Algos to Autonomous: Nostalgic Eastern Europe as Postimperial

Mania , u: Maria Todorova et Gille Zsusza (ed.), Postcommunist nostalgia, Berghahn Publishers,
New York, 2010., p.21.
22

Tanja Petrovi, Yuropa jugoslovensko naslee i politike budunosti u postjugoslovenskim

drutvima, Fabrika
knjiga, Beograd, 2012.
23

Mitja Velikonja, Titostalgija, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010., p. 44.

24

Mitja Velikonja, Titostalgija, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010., p.157.

25

Svetlana Boym, The Future of Nostalgia, Basic Books, New York, 2001., p.49.

26

Todor Kulji, Sociologija generacije, igoja tampa, Beograd, 2009., p.5.

27

Todor Kulji, Sociologija generacije, igoja tampa, Beograd, 2009.

28

Boris Buden, elimir ilnik, kuda.org et al, Uvod u prolost, kuda.org, 2013., p.8

29

Boris Buden, elimir ilnik, kuda.org et al, Uvod u prolost, kuda.org, 2013., p.8

30

Sreko Pulig, Istok i Zapad u suvremenoj umjetnosti, u: asopis aktiv - Jugoslavenski studiji

2: Jugoslavija nije ime za prolo ve za ono ta dolazi, Godina III, br. 5-6, Zagreb, 2012, p.24
31

Intervju s Branislavom Dimitrijeviem:

http://www.b92.net/kultura/intervjui.php?nav_category=1084&nav_id=499087 (zadnji pregled :

14. 3. 2011.).
32

Velikonja upozorava da se iza njih uglavnom ne nalaze pomno razraene politike strategije ili

programi. Vidi: Mitja Velikonja, Prolost s budunou: emancipacijski potencijal

Jugonostalgije u: Lana Zdravkovi i Iva Zenzerovi loser, Imaginacija Graanski identiteti i
prava u nacionalnim dravama u Europi: Ostvarenje prava ekonomskih migranata kao doprinos
izgradnji odrivog mira, Centar za mirovne studije, Zagreb, i Mirovni institut, Ljubljana, 2011.,
164.

Page 14 of 16

33

To je stoga to je nostalgija ideoloka predaja uvelike poput svih drugih i kao takva, podlijee

svim fundamentalnim ideolokim metodama koje se koriste u sastavljanju predanja, ukljuujui i

selekciju, binarizam, polariziranje i antagoniziranje, kako kae Mitja Velikonja (isto, 156.).
34

Vidi http://www.tportal.hr/showtime/film/140388/Cinema-Komunisto-Jugoslavija-kao-zemlja-

snova-u-filmu.html (zadnji pregled: 28. 9. 2013.).

35

Velikonja razlikuje tri nostalgije morbidnu, melankolinu, tj. sentimentalnu, i parodijsku.

36

Jer, kako piu Michael Lowy i Robert Sayre u knjizi Romantizam usuprot plimi modernosti,

Nostalgija za prolim je da se posluimo terminom Marksa i Engelsa, koji su prvi uoili ovu
osobinu kod engleskih kapitalista 'usko vezana' uz kritiku kapitalistikog svijeta. Michale Lwy
i Robert Sayre, Romanticism Against the Tide of Modernity, Duke UP, Durham, 2001., 27.
37

Sintagma preuzeta iz teksta Milice Popovi Biva Jugoslavija u oima posljednjih pionira.

Izvor: http://www.zarez.hr/clanci/bivsa-jugoslavija-u-ocima-posljednjih-pionira (zadnji pregled

20. 1. 2014.).
38

Marina Grini, On the Re-Politicisation of Art through Contamination, u: East Art Map

Contemporary Art and Eastern Europe, Afterall Book, Central St. Martins College of Art and
Design, London, 2006., 477.
39

Isto, 479.

40

Velikonja (bilj. 34.), 164.

41

Ivana Hanaek, Ivan Fijoli: (NE)POPULARNA KULTURA SJEANJA, 29.11.2013.

12.01.2014. Izvor: http://www.lauba.hr/hr/kalendar-9/ivan-fijolic-nepopularna-kultura-sjecanja29112013-12012014-1312/ (zadnji pregled: 11. 1. 2014.).

42

Boris Buden, Kultura je najvaniji ideologem stvarnosti. Izvor:

http://www.kulturpunkt.hr/content/kultura-je-najvazniji-ideologem-stvarnosti (zadnji pregled 5. 2.

2014.).
43

Velikonja (bilj. 34.), 158.

44

Isto, 156.

45

Izvor: http://protest.ba/v2/kulturna-jugonostalgija-kao-novi-cool/ (zadnji pregled 22. 1. 2014).

46

Boris Buden, Prepoznavanje faizma, u: Boris Buden, Kaptolski kolodvor, Centar za

savremenu umetnost, Beograd, 2001., 101.

47

Pogledajte na to smo sve u meuvremenu utke pristali, tovie, smatramo to sastavnim

dijelom demokratske normalnosti najrazvijenije zemlje zapada (...).Hrvatska je postala lanica

Evropske unije na ijim krvavim granicama ginu tisue ljudi. (...) Pa ipak, to to dre svojim

Page 15 of 16

pravom uskrauju drugima. I ponovo, nitko se ne uzbuuje. Sve je to normalno i samorazumljivo.

I zove se ne faizam nego demokracija, kako to pojanjava Buden. (bilj. 44).

Page 16 of 16