Enver Kazaz

Dramatizacija ispovijesti u romanima Mee Selimovia

Mea Selimovi u knjievnost ulazi u zrelim ivotnim godinama, dakle, za pisca njegovog
umjetnikog dometa relativno kasno. Taj kasni knjievni start istodobno je bio i lo, pa se
Selimovi, poslije objavljivanja nekoliko pria, povukao iz knjievne javnosti, posumnjavi, prema
vlastitom priznanju u djelu Sjeanja, u svoj knjievni talenat, nezadovoljan vrijednou onog to je
napisao i objavio. Taj stvaralaki muk i spisateljska drama pokazuju da je Selimovi bio jedan od
rijetkih bosanskih pisaca sposobnih da kritiki procjenjuje i valorizira svoje djelo uspostavljajui
prema njemu estetsku distancu. A ba ta sposobnost autorefleksije, procjenjivanja vrijednosti i
nedostataka u onome to pie, stvaranja kao neprestanog usavravanja teksta, istraivanja
umjetnikog oblika i mogunosti iskaza, rezultirae u Selimovievom sluaju, bez obzira na svu
muku sumnje u vlastiti talenat, vanrednim romanima koji, zasigurno, spadaju u same vrhunce u
kontekstu svih junoslavenskih, pa i evropskih literatura u cjelini.
Stvaralaka utnja i sumnja pokazale su se i u Selimovievom sluaju, kao i u nizu drugih primjera
velikih svjetskih pisaca, veoma plodotvornim i dale su onaj rezultat koji ne uspijevaju dostii ni
nekolike generacije poslije, ak ni itava knjievna razdoblja, pogotovu u knjievnostima malih
jezika kakva je i bosanska.
Meutim, nee Selimovi iz njih izai odmah i lahko kao pobjednik. Naprotiv, u svom prvom
romanu objavljenom nakon ove pauze ponovit e neke od slabosti svojih prvih djela, upasti u nove
zamke prekonstruiranosti knjievnog izraza, doi do novih nesavladivih tekoa, ponavljajui isti ili
slian tip greaka koje obiljeavaju ukupnu knjievnu praksu s kraja pedestih i samog poetka
ezdesetih godina u kontekstu junoslavenskih literatura.
Ako bi se u djelimino aproksimativnijoj formi odreenja, uz svijest da su sve generalizacije same
po sebi upitne i samo dejlimino tane, knjievnost junoslavenskog prostora od kraja Drugog
svjetskog rata do samog poetka ezdesetih godina pokuavala definrati kao cjelovit poetiki
sistem, onda u prvi plan izbijaju dvije osnovne sistematizacijske detekcije. Prva se svakako odnosi,
kako u prozi i romanu, tako i u poeziji i drami, na pokuaj artikuliranja kolektivne svijesti kroz
pojedinca koji je odan projektivnom sistemu ideologijskih vrijednosti i koji se kree u aktuelnim
historijskim zbivanjima kao junak koji tragine okolnosti savladava motiviran i noen vjerom u
buduu harmoniju drutva, ali i vjerom u apriornu ispravnost svoje ideje i svoga ina. Otud to nije
junak iskustva, nego ideoloke projekcije, vjernik ideje, koji i kad trpi, i kad gubi, ak i kad je u
situaciji poraza, ne sumnja, ve vlastiti in izjednaava sa misijom u ime veeg, idealnog poretka
revolucionarnih vrijednosti. Druga detekcija koncentrira se na knjievnost sa dominatnom figurom
potrage za indviduom unutar drutva kolektivno-ideoloke (pre)normiranosti. Junaka kao ideoloku
projekciju, zamjenjuje junak iskustva, i to u glavnini negativnog, kolektivnu dramu lini nespokoj i
sumnja u drutveni sklad, a projektivnu ideju izvjesne skladne budunosti egzistencijalna
sadanjost, onoliko nepouzdanija i neizvjesnija koliko je junak kroz vlastito negativno iskustvo
pokuava racionalizirati. U poeziji takva stvaralaka nastojanja i usmjerenja pokriva kritika
detekcija intimizama, pri emu se namjesto ranije poezije okrenute ka opjevavanju irokog
drutvenog horizonta pojavljuje poezija iji je predmet interesa unutarnji horizont linosti,
prostornost njene due. U romanu takvi procesi podrazumijevaju dezintegraciju ideolokog romana,
koji kroz optiku ideolokog sistema vrednuje individualni i drutveni ivot, negaciju onog sistema
simplificirane mimeze koji hoe na temelju reprezentativnog izbora iz stvarnosti potvrditi tobonju

tanost i ivotvornost ideoloke apstrakcije. Simplificirani mimetiki model romana zamijenit e

drutveni roman u ijem sreditu je individua negativnog iskustva, koja kroz to iskustvo nastoji
prevrednovati ideoloki poredak. A to znai da se u ovakvom romanu susree reducirani ovjek,
ovjek sveden na drutveno-historijski aspekt svoje egzistencije, bez njenog podrobnijeg
metafizikog, psiholokog, pa i kulturolokog plana.
Selimoviev roman Tiine (1961), objavljen poslije duge stvaralake pauze u potpunosti se uklapa u
ovakvu sliku poetikog stanja literature. Moda bi se cijeli romaneskni problem Tiina mogao
ilustrirati slijedeim iskazom njegovog pasivnog junaka: Bilo je jedno vrijeme kad sam mislio da
je meu ljudima sve lako urediti, vidio sam da je mogue, a sad mi se ini da su ljudi jednostavni
samo u tekoama.1 Taj luk od ljudske jednostavnosti do saznjanja o njihovoj kompliciranosti
sukladan je luku junakvog obrata od maksimalnog povjerenja u proklamirani ideoloki sistem do
potrebe za njegovim preispitivanjem i provjeranjem pri sueljenju sa neposrednom drutvenom
stvarnou. Vrijeme ljudske jednostavnosti u tekoama podrazumijeva iskustvo ratnog zajednitva,
dok se vrijeme razoeranja identificira sa iskustvom mirnodopskog nesnalaenja. Nakon
utopljenosti u ideju kolektiva, junak Tiina, povratnik iz rata, ustanovljava jednu od
najelementarnijih injenica svoga negativnog iskustva: dobili (smo) u svemu to je zajedniko a
izgubili sve to je nae vlastito.2 Uprkos spoznanju o veliini vlastitog gubitka, Selimoviev junak
se na kraju romana ipak vraa tamo gdje su ljudi jednostavni, na ratite, dakle, rjeavajui na taj
nain svoje egzistencijalni vor.
Nakon pitanja za ta se, ustvari, borio u ratu, nakon izrazito oiglednog saznjanja da mir
iznevjerava ratniki san, ovaj poraeni pobjednik ne uspijeva razrijeiti kompliciranost
mirnodopskog ivota, njegovu mutnu sadrinu, jo uvijek neposoban da se odupre ideologiji, iako je
ne prihvata bezuslovno, kao to to ini njegov neposredni prethodnik u genezi nae literature, junak
romana simplificiranog mimetikog modela. Zapravo, on ponovnim odlaskom na ratite, simboliki
potvruje vrijednost ratnog sna o skladu mirnodopske drutvene stvarnosti, iako se suoio sa
nemogunou da se taj san obistini. Takav izbor, bez obzira na to koliko bio bijeg od izvjesnosti
gubitka i poraza u miru, u nekoj vrsti socioloke interpretacije, Tiina ipak podrazumijeva pievu
kritiku distancu spram idealistike projekcije drutvenog sklada koji promovira ideologija.
Selimoviev junak, kao nedvojbeni njen zastupnik, svoje mirnodopsko iskustvo izraava u
negativnim odreenjima, shvatajui da mirnodopska stvarnost iznevjerava ideoloku projekciju. Na
toj kritikoj distanci, koja nije humorno-ironijska, kao npr. u romanima o Danilu Lisiiu Dervia
Suia, iji junak pada sa biografskog minareta u podnoje kadrovske spirale, ve je emocionalnomeditativna, Selimovi i bazira temeljnu metaforu romana. Metafora tiina u takvom kontekstu
podrazumijeva svijet koji je ispranjen od odgovora, svijet u kojem su iiljeli glasovi, svijet, dakle,
u kojem umire buka njegovog ratnikog sna. Na drugoj strani, ta metafora konotira osamljenost,
izdvojenost, intimu kao autentian svijet mira, dok je spoljni svijet zatvoren, obiljeen mukom
odluivanja i mukom ekanja, gdje se ivotne mogunosti ostvaruju samo kroz avanturu, jer je
iz takvog zatvorenog svijeta iscurio red, a vrijednosti su samim tim postale upitne.
U ovakvom postavljanju romaneskne prie i koncipranju junaka ve se mogao naslutiti kasniji
Selimovi, onaj pisac vanredno profilirane teme negativnog iskustva povratnika iz rata u Derviu i
smrti i Tvravi, pa je mogue traiti i genetske veze izmeu junaka ovih romana sa junakom Tiina.
Pri tom te veze nisu samo tematske naravi, jer su Tiine, dodue, ne tako estetski sugestivne kao
njabolji Selimovievi romani, dale ve nacrt prie usmjerene na panoraminost ljudske psihe, due,
misli u obzoru potrage za egzistencijalnim smislom. U tome i jeste sadran jedan od bitnijih
aspekata transformacije simplificiranog mimetikog iskaza iz ranijeg, soc-realistikog, romana u
1

Selimovi, Mea: Tiine, Sarajevo, 1970, str. 193.

Isto, str. 256.

lirsko-psiholoki intoniranu meditativnu priu Tiina. Dejan urikovi u ovoj osobenosti

Selimovieve naracije u Tiinama potcrtava i njenu najznaajniju vrijednost: Koliko je Selimovi
teio zgusnuti problem koji ga je zanimao - problem individualnog suoenja ratnika sa
mirnodopskim ivotom, reakcije njegove svijesti i njegovog senzibiliteta, njegove emocionalne
krize u nastojanju da se adaptira pokazuje ve i sama forma Tiina, u kojoj samoispitivaka
analiza sasvim prevladava nad realistiki jasnim opisom vremena i sredine u kojima se radnja zbiva:
izuzev u nekoliko kratkih opisa enterijera, u romanu nema nikakvih izleta u spoljni svijet, nikakvih
pejsaa, nigdje ni najmanjeg znaka ruevina razorenog Beograda (u kojem se radnja zbiva 1944.1945. godine), nikakvih natuknica o osnovnim egzistencijalnim potrebama, o drutvenim aspektima
ivota, kontekstu dogaaja. Sve je tu kamerno, intimno, lirski diskretno, meditativno. 3
U toj kamernosti, lirskoj diskretnosti i meditativnosti, to su, uistinu, dominatne osobine narativnog
izraza u Tiinama, otkriva se slojevitost ljudske psihe uhvaene u zamku ivota kao muke
odluivanja, ivota koji je nepredvidiv, kompliciran, sloen i u kojem se neprestance stvara nova
konfiguracija. Kroz metaforiko oprostorenje ivota ovom neprestano novom konfiguracijom,
Selimovi ospoljava unutarnju dramu junaka koji se pita, a ne nalazi pouzdan odgovor. ivot kao
neprestano nov prostor pokazuje se na toj osnovi kao nepouzdan prostor, lavirnit mogunosti, a iz
te oprostorene metafore ivota naprosto su iscurile junakove ranije predodbe utemeljene na
idelolokoj apstraktnosti o vrstom i sreenom svijetu to ih je izgradio u ratnom vihoru. U
pokuaju da veze sa svijetom pretvori u prisnost sa stvarnou, junak Tiina, ustvari, iz ideolokog
poretka nade u budunost pada u grjenu stvarnost. Taj pad iz ideoloke apstraknosti u neposrednu
stvarnost takoer je jedna od genetskih veza ovog sa kasnijim Selimovievim junacima, prije svih
sa Ahmedom Nuridinom, samo to e u Derviu i smrti slika tog junakovog pada biti daleko
umjetniki sugestivnija. Dok Nuridin pada iz apsktraktne uvjerenosti u sklad metafizikog poretka
svijeta i dogmatske tenje da spasi pravdu zapostavljajui spaavanje brata, trpei pri tom
preobraaj iz vjernika u vlastodrca a onda i poraenog ovjeka, junak Tiina se ne snalazi u
pokuaju da ideologijske apstrakcije i revolucionarnu vjeru u ovjeka pretvori i ivotno konkretne
inove. Nurudin preivljava dramu meditacije, akcije i rtve, a junak Tiina samo dramu
razoarenja, ali je uprkos tome u ovom poetnom Selimovievom romanu mogue traiti osnove za
dramu, dublju i sutinskiju, i u metafizikom, i u psiholokom, i u etikom, i u sociolokom i u
ukupnom umjetnikom smislu kasnijih Selimovievih junaka, prije svih Ahmeta abe, i Ahmeda
Nurudina.
Bez obzira na znatne slabosti ovog romana, koje je ponajbolje, moda i pretjerano otro, definirao
sam Selimovi u Sjeanjima: roman je stegnut, neoputen, nerazvijen u dijelovima, neprodubljen
u pshiologiji, s loe voenom fabulom, bez odreene ideje, jedino su dobri izvjesni fragmeniti,4on,
ipak, predstvalja jedno od znaajnijih djela nae knjievnosti u procesima poetikog preobraaja iz
soc-realistkog idejnog sistema u egzistencijalistiko knjievno stanje. U obzoru njegove
emocionalno ustreptale i meditativne ispovijesti u svakom sluaju postavljen je nacrt za ispovijednu
utemeljenost kasnijih Selimovievih romana, kao to se u sukobu njegovog junaka sa stvarnou
mogu pronalaziti nacrti kasnijeg Nurudinovog ili abinog sukoba sa svijetom. Veze izmeu ovog i
drugih pievih romanesknih ostvarenja mogue je ilustrirati ak i pojedinim iskazima koji e u
kasnijim Selimovievim romanima nai svoje produbljene refrene: Bilo je jedno vrijeme kad sam
mislio da je meu ljudima sve lako urediti, vidio sam da je mogue, a sad mi se ini da su ljudi
jednostavni samo u tekoama.

urikovi, Dejan: Roman 1945-1980, Prilozi za historiju bosanskohercegovake knjievnosti, Institut za knjievnost,

Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 203-204.

4

Selimovi, Mea: Sjeanja, Beograd - Rijeka, 1976, str, 189.

Ova reenica iz Tiina nadaje se, nimalo sluajno, kao asocijativni most prema abinom iskazu u
Tvravi: Rat je surova, ali potena borba, kao meu ivotinjama, ivot u miru je surova borba, ali
nepotena, kao meu ljudima.5 Asocijativni most izmeu ova dva iskaza potvruje organsku
cjelovitost Selimovieva romanesknog opusa, uprkos tome to pisac u svome razvoju trpi odreene
poetiko-stilske transformacije. Na slinoj asocijativnoj osnovi junak Tiina i Ahmet abo se
prizivaju i slijedeim iskazima: Postoji muka odluivanja, kao i muka ekanja, a svijet je zatovoren
i otkriva se tek kad uemo u igru, kad ostvarujemo mogunosti. Ni za jednu ivotnu stazu ne postoji
vodi, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u ivotu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je
putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne moe ponoviti, sve se staze potiru,
uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejsa, druga klima, za svakog
posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodi, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja
mogu proi6Ovaj iskaz junaka Tiina dobie svojevrstan odgovor na istu dilemu u slijedeem
abinom stavu: Nisam vjet razmiljanju, vie volim ivot nego misao o njemu, ali kako god sam
prevrtao, ispada da nam se veina stvari deava mimo nas, bez nae odluke. Sluajnost odluuje o
mom ivotnom putu i o mojoj sudbini, i najee bivam doveden pred gotov in, u drugi e me
ubaciti samo druga sluajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim u poi, jer ne
vjerujem u neki naroit red ovog svijeta. Ne odluujemo ve se zatiemo.7Elementi te organske
cjelovitosti prije svega su sadrani u filozofiji lika. Prvi, lik iz Tiina, svoju dilemu o sadrini
stvarnosti postavlja na bazi pada iz idelogijskih apstrakcija u goli ivot, iz kolektivne
(pre)normiranosti u svoju individualnost, dok drugi lik, abo iz Tvrave, biva zateen apsurdom, pa
iz te optike razmatra sadrinu stvarnosti, njen ovostrani, ali metafiziki be/smisao. I dok se prvi u
potrazi za smislom vraa ideji ljudske jednostavnosti u tekoama, ne dovodei u pitanje ideologiju
tekoa, abi je ta mogunost uzeta, jer on ne vjeruje ni u kakav red, pogotovu ne ideologijski, ve
u humanitet kao prirodnu energiju ivota. Prvi junak moe jo odluivati unutar ivota kao prostora
avanture, drugi samo bivati zateen avanturama sluaja, bez obzira je li on metafiziki ili socioloki
utemeljen, i surove borbe za vlast apsurdnih uesnika apsurdne drutvene scene. Tako bi se abina
potraga za smislom u apsurdnim oklonostima ivota, ili Nurdinov pad iz metaforiki postavljenog
metafizikog sklada u surovi prostor vlasti mogli promatrati i kao vanredne umjetnike replike, kao
mogui odgovori na one dileme to ih je, u pokuaju prilagoavanja mirnodopskom ivotu,
neuspjenom injenju bliskog svijeta prisnom stvarnou, postavio junak Tiina.
Na drugoj strani, ova djela nesumnjivo u organsku proznu cjelinu uvezuje i tehnika ispovijesti,
unutar koje se poetni unutardijegetiki pripovjeda (Tiine) pretvara u metadijegetikog (Dervi i
smrt, Tvrava). Pri tom, stav o organskoj cjelovitosti Selimovievog romanesknog opusa biva
jasnijim, odreenijim i preciznijim, budui da se on obrazuje na jedinstvenosti doivljaja i vizije
svijeta, dok na drugoj strani u konceptu naracije i ukupne romaneskne strukture taj opus trpi
znaajne transformacije.
Ako su Tiine na osnovi ispovijedne narativne tehnike dokidale panoraminost drutva iz romana
socrealizma, Magla i mjeseina (1962), naredni Selimoviev roman, uinio je to znatno sloenijim
narativnim postupkom dramatizacijom naracije u ijoj osnovi su prisutne tri motrine take i
skladu s time tri ispovijedna toka, koji traju istovremeno unutar jedinstvenog scenskog prostora. Taj
jedinstveni scenski prostor je kua mladog seoskog branog para koji lijei ranjenog partizanskog
borca, pri emu sva tri lika tokom tog lijeenja proivljavaju potpunu transformaciju u odnosu na
svoju poetnu poziciju. Suprunici Ljuba i Jovan, te partizanski ranjenik tako u svojim
ispovijestima grade trougaonu dramu, koja je uvijek unutra, nikad spolja, drama doivljavanja i
5

Mea Selimovi: Tvrava, str. 105.

Selimovi, Mea: Tiine, str. 87.

Selimovi, Mea: Tvrava, str. 105.

preivljavanja, emocije i misli, prorauna vlastitih mogunosti i ansi, ali i razrauna sa sobom i
drugima. Taj trougao u kojem Ljuba ne voli mua, sjea se mladia to ga je davno voljela,
zaljubljuje se u treeg, mladog patrizanskog ranjenika dok ga njeguje i lijei, prepoznajui u njemu
davnu izgubljenu ljubav, a Jovan kalkulira, nemoan da se opredijeli za ili protiv partizana,
razmilja o vlastitoj usamljenosti, besperspektivnosti ivota s Ljubom, dok ranjeni partizan, potpuno
zatvoren u sebe pokuava pronii u dramu odnosa izmeu suprunika ini, zapravo, unutarnji
dramski prostor, u kojem tzv. unutarnji monolog postaje osnovno gradivno sredstvo naracije. Otud
ovaj kratki roman potpuno transformira narativni koncept romana u svojoj sinhronoj poetikoj ravni
u bitnome proirujui definicijske okvire romaneskne prakse ezedesetih godina. Magla i
mjeseina je svakako istiji roman od Tiina, doraeniji, tehniki savreniji, psiholoki dublji,
utemeljeniji, pronicljiviji. Selimovi je doista sasvim ostvario ono to je traio potpuno nov nain
slikanja likova, da svaka linost govori sama o sebi, u domenu svoje vlastite psihologije, svojim
individulanim jezikom.8U ovoj ocjeni vrijednosti Magle i mjeseine, Dejan urikovi, pozivajui
se na Selimovievu ocjenu svoga djela izreenu u Sjeanjima, zapravo, zapaa bitan transformativni
pomak koji romansijer nainio na tragu onoga to se polovinom dvadestog stoljea zbivalo u
svjetskom romanu. Naime, Selimovi se u potpunosti odluio za prikazivaki postupak, i to za onu
vrstu prikazivanja o kojoj u Retorici proze govori Vejn But, naglaavajui postupak dramatizacije
romaneskne naracije. Otud se u poetikom pogledu ovaj roman pribliava onome romanesknom
modelu to ga je Leon Edel odredio kao psiholoki, a R. M. Alberes kao psihogramski roman. U
Magli i mjeseini, ali i u Tiinama mogue je ustanoviti upravo one narativne elemente koje su
promovirali u svojim romanima, nakon Prusta, Vridinija Vulf, Henri Dems, Fokner i drugi veliki
svjetski romansijeri. Povukavi piev glas iz romana, Selimovi uistinu omoguuje liku da govori
sam o sebi, i da se, kako bi rekao Bahtin, osamostali od romansijera, ali taj lik u Magli i mjeseeni,
nije jo uvijek i metadijegetiki narator, on ne pria priu kao zapis svoj o sebi, zapisanu muku
razgovora sa samim sobom u pokuaju da svede raaun i da u kukama slova vidi ono to upravo
postaje gradei svoju predsmrtnu ispovijest. On je, ili bolje reeno, oni su, sva tri lika dakle, u
identinoj narativnoj funkciji, predoavanja sebe u domenu vlastite psihologije. A ba tu, dok se jo
nisu ispeli na stepenicu predoavanje i sebe i svoje estetsko-filozofske misli kao to to ine abo i
Nurudin, likovi Magle i mjeseine kao unutardijegetiki pripovjedai postaju zapravo uesnici
specifine trodjelne drame, iji dijelovi teku uporedo, ak sa stajalita replike nezavisno jedan od
drugog, ali se istovremeno i neprestano prate, nadopunjuju i podrazumijevaju. Jovanova
transformacija otud je uslovljena izmjenama koje proivljava Ljuba, ali i obrnuto, pri emu
osjeanja nisu iskazana u njihovom meusobnom dijalogu, nego su predoena u okvirima
unutranjeg monologa. Time Selimovi ostvaruje sistem unakrsnih pripovjedakih prizmi unutar
8

urikovi, Dejan: nav. rad. str. 210.

dramatiziranog romana,9 to u bitnoj mjeri proiruje dostignuti nivo geneze romaneskne naracije u
bosanskom i bonjakom, ali i romanu ukupnog junoslavenskog knjievnog konteksta. Tu tehniku
dramatiziranog niza ispovijesti koristit e poslije Selimovia npr. Sui u Uhodama, ili Kondi u
cjelini svoga romanesknog opusa. U ovoj narativnoj poziciji, ali i presudnije u ukupnoj psiholokoj
i egzistencijalnoj situaciji junaka Magle i mjeseine Kasim Prohi pronalazi opsesivnu Selimovievu
metaforu tvrave. Prema Prohiu ta se metafora preobraava u fundamentalni odnos, sredinje
polje psiholokog zbivanja, samo srce misaonog i doivljanog kruga. Ovaj Selimoviev tekst je
radikalan u istoti provedbe naznaene ideje (trebalo bi dodati i metafore, op. E. K.), pa zato simbol
tvrave u njemu treba shvatiti kao integralnost njegovog znaenjskog sistema, doslovnu realnost
literarnog smisla.10Meutim, ta metafora, kao jo jedan u nizu elemenata organske cjelovitosti
vizije svijeta na nivou ukupnog Selimovievog romanesknog opusa, razvija se u ovom romanu
dvosmjerno od poetne situacije junaka zatvorenih u sebe, u svoju intimnu tvravu, do zavrne
situacije traginog kraja Jovana i anonimnog partizanskog ranjenika koje ubijaju Nijemci pri
osvajanju sela. Ona je, dakle, intimna, unutarnja tvrava straha pred drugim i od drugog, na
asocijativnom prizivu Sartrovog stava o drugome kao o mome paklu, ali i socioloki postulirana
tvrava koja podrazumijeva neosvojivost svijeta drugih. Pri tom Selimovi dolazi do samoe kao
temeljnog egzistencijalnog stanja, samoe preko ijih ograda je nemogue prijei. U romanu o
Ahmetu abi samoa se prevladava kroz energiju humaniteta, kroz abinu moralnu vedrinu, Ljuba,
Jovan i anonimni ranjeni partizan nemaju mogunosti da dopru do moralne vedrine kao aktivnog
principa uspostavljanja nove metaforike vrijednosti tvrave, tvrave kao principa koji brani
vrijednosti pred svijetom u osipanju, svijetom ukorijenjenim u zlu. Ba u embrionalnosti kasnijih
pievih opsesivnih romanesknih metafora, Tiine i Magla i mjeseina, i pored oiglednosti veza sa
Derviem i Tvravom, djeluju kao nacrti, kao priprema za velike romaneskne zahvate, iako su to,
bez obzira na neke manjkavosti, ponjaprije romana Tiine, djela koja su u svojoj sinhronoj ravni
9

Ovdje valja ukazati i na jednu indikativnu zabludu nae kritike o ovom Selimovievom romanu. Na nju ukazuje i

Dejan urikovi pri analazi ovog romanu u svojoj studiji Roman 1945-1980. Naime, naa kritika je, povedena
injenicom da je Magla i mjeseina prvi put objavljena u knjizi Tua zemlja (Sarajevo, 1962) zajedno sa pripovijetkama
Uvrijeeni ovjek i Tua zemlja, a drugi put u knjizi Magla i mjeseina zajedno sa pripovijetkom Tua zemlja, ovaj
Selimoviev roman odredila kao pripovijetku (K.Prohi, R.Vukovi, M.Egeri, R.Trifkovi) definirajui je anrovskim
postulatima due pripovijetke. Medutim, Magla i mjeseina, kao izrazit primjer kratkog romana, prvi put je samostalno
objavljena u jubilarnim sabranim Selimovievim djelima 1970. godine, uz ezdesetogodinjicu pieva roenja.
urikovi razloge za svrstavanje Magle i mjeseine u anr romana iznalazi u uobiajenoj teorijskoj definiciji forme
romana koja ivot junaka obuhvata dublje i ire, dakle sloenije, iz vie aspekata (porodinog, drutvenog, moralnog,
karakternog, osjeajnog, duhovnog) predoavajui istoriju jednog ili vie ivota ili sumu njihovih iskustava,
psiholokih, moralnih, duhovnih, karakternih rezultata tih iskustava, dok se forma pripovijetke prirodom svog obima,
nosivou svoje pripovjedake grae ograniava najee na jedan dogaaj iz ivota ili na krai period junakovog
ivota, kojim se ele doarati samo neke crte njegove linosti, a ne njegov integralni lik u svoj sloenosti njegove
indivudualne sudbine i drutvenih sila (konteksta) koje na njega djeluju. Historija triju junaka i historija njihove
transformacije do traginog kraja dvoje od njih jeste osnova romaneskne prie Magle i mjeseine. Ona po toj
historinosti nesumnjivo jeste roman, kao to, na drugoj strani, jeste izrazit roman polifonijske naracije koju teko moe
podnijeti forma pripovijetke. Ali ona je roman ponajvie po odnosu prema svome narativnom kontekstu, a on je bez
sumnje romaneskni, i to je, uz ove razloge koji su naveli urikovia da Maglu i mjeseinu detektira kao roman, jedan
od sutinskih razloga zbog kojih ju je nuno kritiki i knjievnohistorijski tretirati kao roman.
10

Prohi, Kasim: initi i biti, str. 89.

ispitivanjem mogunosti transformacije romaneskne forme dale vaan doprinos anrovskom

preslojavanju romana u kontekstu bosanske knjievnosti.
U Derviu i smrti Selimovi je radikalno dezintegrirao prethodeu romanesknu praksu pretakanjem
prie u vieslojnu ispovijest koja funkcionira i kao sloena romaneskna parabola. Idejni i smisaoni
aspekt te dezintegracije omoguen je u formalnoj ravni preslojavanjem unutardijegetikog u
metadijegetikog pripovjedaa, pa se u takvom kontekstu anrovskog dezintegriranja naao i
modernistiki lirski roman kakav bosanska knjievnost ve poznaje kroz Grozdanin kikot Hamze
Hume, roman to stoji na zaetku procesa dezintegracije klasinog mimetikog romanesknog
modela. anrovskom prestrukturiranju u obzoru Dervia i smrti nije izmakala ni Andrieva Na
Drini uprija, roman koji je hroniarski iskaz pretoio u pripovijedni simboliki niz i ujedno roman
u ijoj sjeni se razvija historijska, ali i novohistorijska romaneskna pria u kontekstu
junoslavenskih knjievnosti.
Ova dva aspekta Selimovievog romana tradicionalna kritika uglavnom je previala, iako je o
Nurudinovoj traginoj ispovijesti napisano nekoliko zaista vrsnih studija i veoma inspirativnih
interpretacija. Selimoviev roman, naime, polazi od stava da je uslov romaneskne poliglasnosti
postupak razdvajanja glasa junaka od glasa autora, tzv. proces osamostaljivanja junaka od autora,
kako to u povodu romaneskne umjetnosti Fjodora Dostojevskog zakljuuje Mihail Bahtin.
Meutim, to razdvajanje samo je poetna taka onog razlikovanja fiktivnog od aktuelnog autora
djela i u konanici prelaska ovlasti sa aktuelnog na fiktivnog romansijera.
Selimoviev roman, zapravo, zapoinje na onom mjestu na kojem nestaje aktuelni autor, a
romaneskna poliglasnost ne javlja se vie u obzoru prie, nego unutar dramatizirane ispovijesti, pri
emu je spoljni svijet postao unutarnjim, pa onda i simbolikim prostorom i to tako da se on ne dri
kao jedinstvena ontika cjelina, nego kao sloen sistem pluralnih identiteta. Time se u ispovijest
ukljuuju glasovi drugih, koji su istodbno i sauesnici drame junaka koji se ispovijeda, ali i nosioci
drugaijeg stajalita o stvarnosti koja se nadaje kao procesualni, promjenjivi identitet u stalnom
nastajanju, neprestanom stvaranju i samorastvaranju, ili preciznije reeno sabesjednici u
unutarnjem monologu o stvarnosti kao jo ne/identitetu, koja, kad je jednom izgubila oreol
metafiziko-dogmatske utemeljenosti, vie ne uspijeva iznai principe koji e je transcendirati. A
upravo kroz dramatiziranje i poliglasje ispovijesti Selimovi omoguuje romanu njegovu
polifoninost, vieplanost i viesmjernost, pri emu se monolitnost modernistikog lirskog romana,
koja npr. karakterizira Humin Grozdanin kikot, pretvara u dijaloki, pa i poliloki prostor jednog
istog fokusa i jednog istog lika.
Taj poliloki prostor u sluaju romana Dervi i smrt baziran je na nizu taaka Nurudinove
transformacije od poetne take ivotne prie dervi-vojnik, sa potpuno pouzdanim sistemom
jedinstva sa transcedentalnim idejnim kompleksom, preko take dervi-svjetlo vjere, ejh tekije, gdje
se egzistencijalno izjedanaava sa metafizikim (u parabolikom znaenju romana ideologijskodogmatskim) do take koja podrazumijeva dervia koji sumnja, gdje se ukrtaju i dijalogiziraju
autoritet Smisla i autoritet sumnje (epizode susreta sa Kadincom i Jurjevske noi), a onda niza
taaka iji redoslijed prati transformaciju identiteta dervia u ovjeka, pa ovjeka-brata, pa
pobunjenika, pa kadiju-vlastodrca i, na koncu, rtvu u rvnju vlasti iji je ta sama rtva bila i
nosilac i inilac.
Ovaj poliloki prostor ispovijesti nadupunjuje se metatekstualnom ulogom lika (fiktivnog autora)
koji se ispovijeda u svoenju rauna sa samim sobom, ali i u nastojanju da ostane zapis moj o
meni, zapisana muka razgovora s dalekom nadom da e se nai neko rjeenje kad raun bude
sveden, uz sumnju da ga je uope mogue svesti (ako bude, kae Nurudin). Na toj osnovi
metatekstualni aspekt ispovijesti nema puku funkciju njenog komentiranja, obrazlaganja naina
njene literarne izgradnje, nego i pojanjavanja, uvoenja podrazumijevanog itaoca u tekst

razgovora sa samim sobom, i kao sudijom, i kao svjedokom, i kao optuenim, ali i grevitog
egzistencijalnog nastojanja da se samome sebi unutar ispovijesti objasni to novo Ja to kroz pisanje
kao biljeenje ivotne drame upravo i neprestano iznova postaje.
U ovom narativnom okviru zorno se vidi koliko i kako se Selimovi pipremao za Dervia ve u
Tiinama i Magli i mjeseini. Ispovijedni ton Tiina i ispovijedno-dramski koncept Magle i
mjeseine sadejstvuju, oploavaju se i sintetiziraju u dramatiziranoj ispovijesti Dervia i smrti.
Ispovijednosti iz prva dva romana Selimovi u Derviu dodaje metatekstualnu dimenziju koja ima
namjeru eksplicitno obrazloiti poetiku osnovu romana u kojoj se nedvosmiselno izjednaavaju
esetsko, egzistencijalno, etiko i metafiziko, pri emu uvijek valja imati na umu paraboliku
dimenziju metafizikog poretka u Nurudinovoj ispovijesti.
U pokuaju da obrazloi poetiku osnovu ovog Selimovievog romana Kasim Prohi u studijskom
eseju initi i biti, jednoj od najinspirativnijih interperatcija ovog djela, pie: Selimovi ide u red
moralizatorskih pisaca Camusovog tipa. Bez one diskretnosti i nijansiranja koja je karakteristina za
samu strukturu francuske duhovnosti. Po potrebi da u knjievnoj poruci bude neposredan i
eksplicitan pripada knjievnoj tradiciji. Rei bez ostatka, i po mogunosti to vie literarno
konstruktivno, sistematino! Opredjeljenje da se bude klasian motivirano je kod Selimovia
spontanim prihvatanjem stava da rije jest rije jedino time to neto saoptava, poruuje. Taj
intencionalni karakter knjievnog pisma u koji Selimovi ne sumnja dovodi ga u situaciju da se
uopte ne pita za mogunost postojanja ili konstitucije jednog drukijeg knjievnog smisla, moda
smisla koji bi ak bio zasnovan na verbalnom besmislu. No sama odluka da se o tome ne pita je
moralnog karaktera: ako se ivot produava, i ako sve vie ceptimo pred realnom opasnou da nam
se ivoti zatru u pustinji koja stalno raste, onda je jedino moralno da se bavimo ljudskim graninim
situacijama, da ih mislimo kao ovjekovo vjeno iskuenje pred konanim padom ili ljudskim
uskrsnuem. Nihilizam za Selimovia nije antropoloka situacija, bez obzira to se on moe ili mora
ivjeti kao jedina ljudska istina. Samim tim to se ivi, istina je u ovjekovoj pobuni. Zato
koncentrini krugovi (Pod pojomom koncentrinih krugova Prohi podrazumijeva strukturiranje
romana na principu koncentrinih krugova zbivanja) ne simboliziraju unaprijed prihvaenu
predaju, nego strepnju pred realno uvijek moguim kavezom ljudske egzistencije.11
Ta moralna intencionalnost Selimovievog pisma nema svoju narativnu doslovnost, jer Dervi i
smrt nipoto nije moralno doslovan kao to je to tradicionalni mimetiki roman, nego je u svojoj
polifonijskoj strukturi uz ostalo i paraboliki roman. Otud Prohi s pravom zakljuuje da su
Kuran i kuranska tradicija u itavom knjievnom sklopu djela najizrazitije prisutni i prepoznatljivi
u konstituciji svojevrsnog oblika metafizikog miljenja, literarno olienog u strukturi dervike
svijesti Ahmeda Nurudina. Takav vid prisutnosti je neporeciv, ali to ne znai da Kuran ovdje nema
i svoje preneseno znaenja. Kuran je za Selimovia, prije svega, simbol, kao to je to, ustalom, i
Bosna, u kojoj se zbiva radnja dva Selimovieva posljednja romana (Prohi misli na Dervi i smrt i
Tvravu, stoga to je njegov studijski esej pisan prije objavljivanje Selimovievog romana Krug).
On je paradigmatian utoliko to kao klasino dogmatsko-religiozno djelo (analogno Bibliji)
ukljuuje u svoj eshatoloki i metavrijednosni sistem svaki kasnije izveden oblik teolokometafizikog miljenja: odreuje raspon njegove dogmatike i mjeru otvaranja prema svjetovnom
tipu razumijevanja ljudskih i povijesno-drutvenih pojava. Kuran je tako i program odreene
politike partije, i rigoristiki koncipiran moralni zakonik, i svaki vid slijepe samousredsreenosti
na kolektivnu istinu kao jedino valjan dokaz i razlog postojanja i vaenja i svijeta i individuuma.12
Ako se Nuridinova ispovijest zasniva, uz ostalo, i na elementima parabolikog ustrojstva, gdje su i
topos, i vrijeme, i misaona potka napustili doslovnost svoga znaenja postajui parabolikim
11

12

Prohi, Kasim: "initi i biti", predgovor u: Mea Selimovi: Dervi i smrt, Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 37.

Isto, str. 13-14.

faktorima dramatizirane ispovijesti, onda se postavlja pitanje o karakteru identifikacije etikog,

estetskog, metafizikog i egzistencijalnog u cjelini te ispovijesti.
Punu identifikaciju estetskog i egzistencijalnog ostvaruje metatekstualna dimenzija ispovijesti koja
uspostavlja znak jednakosti izmeu Ja u neprestanom transformiranju i nastajanju i pisma koje se
ispisuje kao dnevnik tog transformiranja i nastajanja. Taj osobeni dnevnik ima za cilj da u kukama
slova, bez obzira to Nurudin kae da ne zna ta e biti zabiljeeno, zadri neto od noga to je
bivalo u njegovom autoru: Ne znam ta e biti zabiljeeno, ali e u kukama slova ostati neto od
onoga to je bivalo u meni, pa se vie nee gubiti u kovitlacima magle kao da nije ni bilo, ili da ne
znam ta je bilo.13 Na drugoj strani, dnevnik, osim biljeenja taaka transformacije Ja, ima i
funkciju njegovog samospoznavanja: Tako u moi da vidim sebe kakav postajem, to udo koje ne
poznajem, a ini mi se da je udo to uvijek nisam bio ono to sam sad.14Trei aspekt identifikacije
estetskog i egzistencijalnog zbiva se u izjednaavanju pisma i svijeta. Onog trenutka kada se
utvreni poredak svijeta oslonjenog na derviko miljenje raspao, kada je dervia u ispovijesti
zamijenio ovjek, pobunjenik, brat, kadija i rtva, namjesto svijeta kao apsolutnog, apstraktnog i
utvrenog idejnog poretka izronila je stvarnost sva od relativnosti svojih oblika i zbivanja, pri emu
se apsolutizam ideje rasprskava pred realnim ivotnim oblicima: Svijet mi je odjednom postao
tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zaueno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne
razumijemo se vie.15
Nurudinov ispovijedni dnevnik, dakle, zbiva se kao pokuaj i spoznaje i samospoznaje, uvtrivanja
granica i smisla svijeta koji je izgubio transcendetnalno uporite, ali i granica bia koje je izbaeno
iz transcendentalne asptraktnosti i sputeno u surovi prostor etikog relativizma. Taj luk i spoznaje i
samospoznaje kroz in ispisivanja dnevnika udesa Nurdin izjednaava sa dnevnikom promjene
vrijednosnih sistema. U pojednostavljenijoj formi iskaza on bi se mogao ilustrirati lukom od
pokuaja da se spasi pravda nautrb spasavanja brata (taka koja simbolizira vrijednosni sistem
dervia-ejha tekije, dervia-svjetla vjere) do pristajanja pod prisilom da se lano optui prijatelj
Hasan (taka u kojoj su humana sutina ovjeka identitet dervia odmijenjen identitetom kadije, a
metafiziki i etiki poredak vrijednosti raspao se pred logikom vlasti i moi).
Ali, u metatekstualnoj dimenziji ispovijesti izranja nov sistem identifikacije Smisla i svijeta, i to
kroz paradoksalno odricanje korisnosti, utilitarnosti ispovijesti kao dnevnika gubljenja i potrage za
antorpolokim smislom svijeta: Poinjem ovu svoju priu, nizato, bez koristi za sebe i druge, iz
potrebe koja je jaa od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa
sobom...16 Vjerodostojnost i istinitost tog zapisa ovjerava nakon Nurudinove smrti, kao neka vrsta
pouzdanog svjedoka, prvog sabesjednika i sauesnika drame, prijatelj Hasan u kratkoj biljeci na
kraju romana: Svojom rukom napisao Hasan sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrean. Mir
njegovoj napaenoj dui.
U ovom pokuaju da ostane zapis moj o meni ispovijest nadvladava injenicu smrti, besmisao i
ivota i smrti (Jer, smrt je besmisao, kao i ivot, utvruje Nurudin u zadnjoj renici svoje
ispovijesti), pri emu se njen etiki, egzistencijalni i estetski plan identificiraju sa njenim ostajanjem
iza granice smrti dobijajui obiljeja metafizikog smisla rijei. Nurudin, pri tom, uspostavlja
razliku izmeu razuma, koristi i potrebe, jer i razum i korist kao vrijednosti gube smisao u svijetu
potopoljenom u apsurd, dok ostaje samo potreba da se taj apsurd izrazi u rijeima/pismu. Otud je,
kroz identifikaciju estetskog i metafizikog, pismo ispovijesti postalo parabolom jedinog smisla,
13

Selimovi, Mea: Dervi i smrt, Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 63.

Isto, str. 63.
15
Isto, str. 67.
16
Isto, str. 63.
14

smisla rijei koji je prisutan i na izvoru i na utoku ivota kao neporecivim ogradama sveopeg
apsurda.
Estetsko je time dobilo transcendentalni status, to nastaje uprkos oiglednosti apsurda (Ako je ve
smrt besmisao kao i ivot, onda se postavlja pitanje - emu pisanje? Nurudin odgovor pronalazi
u onom: da ostane zapis moj o meni, to znai da se kroz pisanje nadvladava apsurd.) poput
Kamijeve vizije Sizifa, koji, dok silazi po svoj kamen niz brijeg, zna da je u besmislu silaska
sadrana jedina mogunost da se suprotstavi apsurdu. Kroz metatekstualnu dimenziju svoje
ispovijesti Nurudin se, dakle, iz identiteta pobunjenog i apsurdnog ovjeka izdie na nivo identiteta
stvaraoca, koji djela uprkos apsurdu. Otud metatekstualna dimenzija njegove ispovijesti jeste,
zapravo, sama semantika ia kroz koju se dnevnik sumnje, pobune i rtve izdie do znaenja
transcedentalnog smisla pisma to u formi zapisa mog o meni ostaje kao jedini oblik trajnosti u
svijetu potpune nepouzdanosti, odnosno, punog intenziteta besmisla. A time se ovaj Selimoviev
roman ukljuuje u onaj knjievni modernistiki niz koji, na zasadima utopijske ideje esetskog,
umjetniko sagledava kroz prizmu transcedentalnog smisla u obozoru jedinstva estetike i
metafizike.
Upravo zato Nururdin i poinje pisanje kao izvjetavanje kroz ispovijest o sartrovski shvaenoj
munini od onog momenta kada mu se javio prvi znak sumnje u utvreni poredak Smisla. Ne, dakle,
od trenutka sumnje u pravdu (Ne od onog trenutka kada saznaje da je uhapen brat), nego od
trenutka kada je posumnjao u Smisao, kada mu smrt ne izgleda vie kao jekin, sigurno saznjanje,
jedino za ta znamo da e nas stii..., nego kada mu prvi put (Koliko u ovih dana rei prvi
put, pita se u tom asu Nurudin, podvlaei neizvjesnost drame miljenja nakon to je sumnja
otkrila punu nepouzdanost ivota i svijeta) smrt nije izgledala tako jednostavno kako sam vjerovao i
uvjeravao druge.17 Izbaen iz leita transcedentalne pouzdanosti, Nurudin ba kroz sumnju
poinje izmjenu svog dervikog identiteta: Vjerujem u sudnji dan i vjeni ivot, ali sam poeo da
vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom nepoznatom crninom.18
Sumnji u Smisao smrti pridruuje se sumnja u vlastitu grijenost pri susretu sa lijepom, zavodljivom
kadincom, a uz nju i sumnja koja se javlja u Jurjevskoj noi, koja je no: starog prava na grijeh,
razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha to grijeno mirie na enu i ljubavi to mirie na
miloduh enskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noi, tedro kao iz ogromnog vedra,
iz zatvorenih mijehova elje. Vue se staro tue vrijeme za nama, jae od nas, javljajui se u pobuni
tijela, koja kratko traje, a pamti se do slijedee pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve
to je izmeu tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti, ve u vjekovnom
trajanju tueg zla, jaeg od prave vjere. ta smo uinili, ta smo postigli, ta smo sruili, ta
izgradili? Da li se uzalud borimo protiv prirodnih nagona, jaih od svega to moe da ponudi
razum? Da nije suvie suho i neprivlano ono to dajemo u zamjenu za sono drevno divljanje?
ime da se suprotstavimo arima pradavnih doziva. Hoe li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti
na svoje vrijeme?...19
Nurudin, dakle, ne poinje zapisivanje svoje ispovijesti iz vrijednosnog sistema koji zastupa ejh
tekije, dervi-svjetlo vjere, nego onog trenutka kada je u njemu sazrela svijest o sumnji i pobuni,
dakle kao neka vrsta Kamijevog pobunjenog ovjeka: Sve je poelo da se zaplie prije dva
mjeseca i tri dana, raunau vrijeme, izgleda, od te urevske noi, jer je ovo moje vrijeme, jedino
koje me se tie. Brat je ve deset dana leao zatvoren u tvravi.20 Ispovijest se otud koncipira kao
naknadno rasvjetljavanje sumnje, dnevniko biljeenje stanja pobunjene svijesti i precizan izvjetaj
17

Isto, str. 71-72.

Isto, str. 72.
19
Isto, str. 91.
20
Isto, str. 69.
18

o vlasti i rtvi. A ba ta nepodudarnost poetne fabularne i siejne take ispovijesti podrazumijeva

injenicu da se ona ne odvija samo po principima dnevnike istovremnosti i dosljednosti, nego i
prema logici romaneskne fikcionalnosti gdje nepouzdanost svijeta i identiteta ne mogu biti praeni
iskljuivo dnevnikim organiziranjem pisma ispovijesti.
Iz vrijednosnog sistema golog ovjeka motre se i procjenjuju svi drugi vrijednosni sistemi kroz koje
je u transformativnoj potrazi za smislom proao junak i autor ispovijesti: Sve je dolo u pitanje, i
sad sam samo Ahmed, ni ejh, ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono
to je bilo prije svega, gola koa i go ovjek.21 Taj go ovjek lien je svakog apriornog znanja, ak
svakog iskustva: Rekoh udnu rije pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala
utisnuta jedna nedoumica, prelako izraena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije
nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dola opasna rije? I je li samo rije?
Upitao sam se ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude tee nego to jest. Jer ako
ono neobjanjivim putevima izvlai iz mene ak i ono to nisam htio da kaem, to nije bila moja
misao, ili je moja nepoznata misao to se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuenjem, osjeanjem
koje me vie ne slua, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeenje, ejtanski posao, i
moda bi najbolje bilo slomiti trano pero paljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu
plou pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjea da se nikad vie ne prihvatim magije to budi
zle duhove.22
A ba ovo saznanje o muci pisanja kao samospoznavanja dnevniku ispovijest pretvara romaneskno
gonetanje sudbine, pri emu pojednini sluaj postaje univerzalnom parabolom o ovjeku koji
unutar ateiziranog obrasca kulture proivljava tragian sudar sa totalitarnim obrascem vlasti. Otud
je Nurudinova ispovijest podijeljena u dva dijela razliitog ritma i misaono-emotivnog intenziteta
(to su mnogi kritiari iznijeli kao zamjerku Selimoviu, smatrajui to nedostatkom Dervia i
smrti). Ta razliita ritmika i intenzitet misli i emocija proizlazi, zapravo, iz razliitog stanja iz kojeg
i o kojem pria Nurudin. Prvi dio ispovijesti presudno odreuje drama uma, drama kontemplacije,
dok je drugi dio obiljeen dramom akcije, pa je u skladu s tim prvi dio meditativno-lirska i filozofski
postamentirana ispovijest, a drugi dio, baziran na logici politikog krimia, ima oblik izvjetajnog
dnevnika o zabludi da mo i vlast mogu donijeti smisao bivanja, te izvjetajnog dnevnika o pobuni
protiv nosilaca vlasti i rtvi koja strada unutar bezumnog lanca moi. U ovom aspektu
kompozicione organizacije romana primjetno je Nurudinovo nastojanje da svoju ispovijest
organizira prema principima drame, gdje se u okviru jednog istog lika sukobljavaju razliita
stajalita i raznorodni aspekti pluralnog identiteta, a samim tim mijenja i optika iz koje se vodi
ispovijest.
Otud se smisao cjeline djela ne iscrpljuje ni u jednoj pojedinanoj od brojinih ideja kojima se
problematizira i osvjetljava ivotna sudbina Ahmeda Nurudina, kako s pravom zakljuuje Dejan
urikovi.23Ideje dogme, vlasti, istine, pravde, mrnje, pobune, ljubavi, osvete, angamana,
usamljenosti, straha, represije...- zrae u njemu magijskim ivotnim moima simultano, pokazujui
kako se u ovjekovom biu, to bi rekao Andre id, neprestano rasplamsavaju dvije simultane
tenje: jedna prema Bogu, druga prema Satani, jedna prema dobru i idealu, druga prema zlu i
haosu.24
Zato Nurdinova ispovijest i jeste pria o neprestanom traenju pravog odnosa sa svijetom koji
neprestance izmie bilo kakvoj definitivnosti stava i zakljuka. Ili kako to potcrtava Muharem
Pervi: Tano je, pravda se i krivo meri i deli, ali ona nije s one strane ovekove akcije i misli;
21

Isto, str. 64.

Isto, 64-65.
23
urikovi D.: nav. rad. str. 225.
24
Isto, str. 225.
22

sumnja se u veru, ali vera od ove sumnje jo ivi; moralno oseanje je kolebljivo, ali nije utihlo. (...)
Loa savest uestvovanja i jo gora savest neuestvovanja, igraju svoju dramu. Vidimo kako se iste
misli pretvaraju u prljava dela, i kako se veoma niske stvari rade iz uzvienih pobuda. Formule malo
pomau: trag istine se lako zagubi, pravda se lako naruava, dobro se lako promee u zlo. Izmeu
ina i misli, akcije i kontemplacije, oveka i sveta, nema jednom zauvek datog valjanog odnosa.
Pravo lice svetu daje ona snaga koja ne prestaje da ga menja. Otud u Selimovievim junacima
stalna potreba i volja za preispitivanjem i ponovnim usaglaavanjem sa ivom i pokretnom
stvarnou, u kojoj se, na ovaj ili onaj nain, realizuju i uobliavaju.25
A to realiziranje i uobliavanje junaka ispovijesti koji zna ta jeste bio, ali je prestao u to vjerovati,
koji ne zna ta upravo jeste, niti ta moe postati unutar svijeta koji je izgubio pouzdanost
proklamiranih principa i mjera, jeste, zapravo, osnovna linija Nuridinove prie. Drama potrage za
identitom i smislom neodvojiva je od drame stalnog samorastvaranja i stvaranja stvarnosti koja je
obiljeena beskrajnim relativizmom kao svojim temeljnim ontikim stanjem. Tako se i osnovna
fabularna linija od asa otkria Nurudinove sumnje u Smisao preko njegovog pukuaja da spasi ve
pogubljenog brata, do sazrijevanja odluke o pobuni, potrebe za osvetom i javljanja mrnje, te
izvoenju osvete nad krivcima za bratovljevu smrt i konanog stradanja u bezonom lancu vlasti odvija, u stvari, kao izvjetaj o realiziranju i uobliavanju ovjeka koji je istodobno i rtva i krvnik,
koji vjerujui sumnja, a sumnjajui vjeruje, koji metafiziku pokuava postvariti, a stvarnost
pometafiziiti, koji u konanici relativiziranja sebe i svijeta namjesto principa vjere i ljubavi u ime
kojih je ivo proklamirao princip mrnje kao svojevrsnu metafiziku sadrinu vlastite egzistencije:
To je bio radosni as moga preobraaja... Mrzim te, aptao sam strasno, okreui pogled, mrzim
te, mislio sam gledajui ga, Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna rije, nisam mogao da je ne
izgovorim... Sve to je u meni bilo razdeeno, zbunjeno rasuto, sve to je trailo izlaz i rjeenje,
smirilo se, stialo, skupilo snagu to je neprestano jaala.
Moje srce je nalo oslonac.
Mrzim ga aptao sam zaneseno, idui sokakom, Mrzim ga, mislio sam, klanjajui jaciju. Mrzim ga
izrekao sam gotovo glasno, ulazei u tekiju.
Kad sam se ujutro probudio, mrnja je ekala budna, dignute glave, kao zmija sklupana u
vijugama mozga. Neemo se vie odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. ivot je dobio smisao. ...
Postao sam bogatiji, odreeniji plemenitiji, bolji, ak pametniji. Izglobljeni svijet se smirio u svome
leitu, uspostavljao sam ponovno odnose prema svemu, osloboao se mrnog straha zbog besmisla
ivota, eljni red se nazirao preda mnom.26 Otud s pravom zakljuuje Kasim Prohi da bez obzira
to mijenja vrijednosne sisteme iz kojih procjenjuje svijet, bez obzira na to to u jednom periodu
svoga ivota ide poznatom tvrdom stazom molitve a u drugom nesigurnim umskim stazama
iskuenja, egzistencijalne nesigurnosti, politike intrige i moralnog pada,27Nurudin kao da
zadrava nepromijenju strukturu miljenja. U nju se postepeno uklapaju sadraji ivota,
relativizam njegovih vrijednosti, ali samo ustrojstvo metafizike svijesti ostaje isto...Dervikoj
svijesti o apsolutnom potreban je i u kovitlacu zbiljnosti apsolutni princip... I gdje, u emu ga
nalazi? Najprije, u jednom osjeanju koje bi on, da nije doveden u takav odnos prema ivotu,
odagnao od sebe neumoljivou nepomuene vjere da se sve ljudsko i kosmiko zbiva po zakonima
Najvieg Reda. Uvuen u svijet on od osjeanja mrnje stvara Princip.28

25

Pervi, Muharem: Misao koja obuhvata, Politika 17. jul 1982, "Dervi i pjesnik" , u: Bonjaka
knjievnost u knjievnoj kritici, knj. IV, str. 369-389.
26
Selimovi, M.: Dervi i smrt, nav. izdanje, str. 357-358.
27
Prohi K.: nav. rad, str. 45.
28
Isto, str. 45.

U skladu s ovom promjenom, nakon to je proao raspinjanje izmeu strogog vrijednosnog kodeksa
dervikog reda i svijeta kao praznog prostora u koji mora da ue po opsesivnom diktatu savjesti i
bratskog osjeanja, nakon to je Princip Vjere zamijenjen Prinicpom Sumnje, pa Pobune, pa
Mrnje, pa Osvete, glavni junak romana Dervi i smrt postaje moralno neist,29 pri emu se rtva
pretvara u krvnika, da bi na kraju opet postala rtvom, uz pesimistino saznanje o metafizikom
udesu ovjeka koji je uvijek na gubitku.
Otud se Selimoviev roman zbiva u dva temeljna toka: prvom koji podrazumijeva pometafizienje
stvarnosti gdje se ispovijest odvija kao metafizika rasprava o svemu to ulazi u obzor Nurudinove
svijesti, i drugom, moglo bi se rei izvjetajnom toku, koji se odvija po obrascima politikog
romana.30 Pri tom, prvi tok u obzoru historizacije kulture problematizira smisao ateiziranog
kulturolokog modela, a inetertekustalne mree odnosa prie prema odlomcima ajeta iz Kurana i
pseudo citatima islamskih mistika univerazaliziraju na principima parabole historijski kontekst,
pretvarajui hronotopsku dimenziju prie (Bosna, 17. stoljee) u simboliko svevrijeme i
sveprostostor. U ovom toku Nurudinova ispovijest zbiva se kao drama meditacije i emocije, sukob
razliitih vrijednosnih sistema i s njima usklaenih stajalita. Jednostavnije reeno, u njemu se
spoljna stvarnost pounutruje da bi se ispitala njena metafizika odrivost. Drugi tok odvija se, pak,
kao napeta drama zbivanja, tragika akcije, pri emu se politika dimenzija egzistencije, ili drama
vlasti iskazuje kao ovjekov metafiziki ponor. Na nivou fabularne linije Nurudinova ispovijest u
ovom toku guta obrasce politikog i kriminalistikog romana, a drama ovjeka u represivnom
sistemu vlasti i moi dobija parabolina svojstva politikog pisma o apsurdnosti totalitarnih
drutvenih sistema modernog doba. Ovu dimenziju Dervia i smrti ponajbolje pojanjava Muharem
Pervi: Dugo smo psiholoki ivjeli u vremenima u kojima je istina izgledala jednostavna, jasna i
lahko dostupna svakom dobronamjerniku. U jakoj vjeri, koja nas je bila osvojila, pravda se, u svoj
svojoj istoti, monolitnosti i neproblematinosti, uzdizala iznad ivota, padajui spokojno iz istih
sudijskih ruku na glave onih koji su joj prljali skute. U ovakvoj duhovnoj klimi roman je esto
uzimao za stvarnost ono to je bio samo njen idejni projekt. Puka faktografija, pa ni idiline maske
realnosti, nisu mogle ovoj stvarnosti, na koju se kao na svoju prvu svetinju dugo pozivao
poslijeratni roman, osigurati ugled ozbiljne literarne teme. Posljedicama ove zamjene relanosti u
kvazi-stvarnost moe se objanjavati i pojava ne malog broja konvencionalnih romana, proetih
duhom beskonfliktnosti i emocijom mladalakog entuzijazma.
Dervi i smrt pun je sveane uasnutosti pred ovom, as naivnom i dobrodunom, a as
ogranienom i militantnom lakovjernou novog soja odanih za koje su, u njihovoj svedenoj
uvjerljivosti, pravda i istina lieni dvosmislenosti i iskuenja. Selimoviev roman ne optuuje novog
ovjeka za njegov novi grijeh. Polemian, njegov roman nije satira. Apsolutno nevino ljudsko bie
Selimovi ne zamjenjuje za neprozirno crnog krivca. Aneo i satana nisu u njegovom romanu dva
gospodara u dva carstva, ve dva vjetra nad jednim ognjitem. Izmeu panegirika i satire, Selimovi
se opredijelio za traginu viziju. To je nain na koji romansijer prevazilazi puku aktuelnost, ali ne
zato da bi pisao historijski roman, ve da bi svaku aktuelnost koju nadrasta stavio pod znak pitanja,
to ga nad svakom savremenou, nad svakim sada i tu ivotom postavljaju kritiki um i
imaginacija za koju je vrijeme cjelina.31 Pervi, dakle, Selimoviev roman sagledava u kontekstu
razvoja junoslavenkog romana u cjelini, pri emu insistira na dezintegriranju simplificiranog
mimetikog romana sa ideolokim pismom u svojoj osnovi i promoviranju romana u kojem junak
negativnog iskustva problematizira smisao ideoloki projektirane stvarnosti. Tu, Pervi, kao i Dejan
29

Isto, str. 46.

Sadrinu pojma opirnije vidjeti u: Kova, Nikola: "Roman, istorija, politika"; N. Kova: "Politiki
roman", Izraz, proljee, 1999; Kundera, M.: Iznevereni testamenti, Beograd, 1997.
31
Pervi, Muharem: "Dervi i pjesnik", Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. IV, Sarajevo: Alef,
1999, str. 369.
30

urikovi, ili Nikola Kova Selimoviev roman smjeta u kontekst evropskog romana poslije
Drugog svjetskog rata sa problemskim junakom u svojoj osnovi o kojem govori R. M. Alberes: Sva
satira naih pisaca - smatra Alberes- usmjerena je protiv ovjekovog blaenog zadovoljstva
iluzijama, protiv jedne vrste stranog farizejstva koje kod njih dobija ime humanizma, buroazije,
kapitalizma, hrianstva ak. Od XIX vijeka mi smo naslijedili jedan strani optimizam, jednu
udesnu dijalektiku, filozofsku i politiku mainu ija je svrha da nas uljuljkuje u
samozadovoljstvu. Poetak naeg vijeka ismijao je tu kolosalnu iluziju, i danas sve to je ivo u
naoj savremenoj knjievnosti nastoji da je uniti, tako da nam se nai veliki pisci ine velikim vie
po tome koliko u sebi nose jasnu i istu tu elju za proiavanjem, nego po tome koliko su njihova
djela umjetniki snana.32
U tom kontekstu Nurudinova ispovijest dobija zanaenja antiideoloke prie, odnosno prie o
tragediji ovjeka u ideolokom drutvu, gdje se projektivni sistem ideolokih vrijednosti
obogotvoruje i pometafiziuje, zauzimajui u ovjekovoj duhovnosti ono mjesto koje je
tradicionalno pripadalo metafizici. Taj sistem projektivnih vrijednosti, koji se u praksi potvruje kao
totalitarna represija, nasilje snaga sistema nad pojedincem, struktura apsolutnih zabrana, fetia i
ogranienja, kao nova vjera koja je svojom represijom prepokrila itav drutveni horizont i
ukupnost individualne egzistencije - jeste uistinu u podlozi Nurudinove ispovijesti, koja problem
stranog zla i besmisla ideologijske dogme univerzalizira parabolikim odmicanjem prie u labavi
historijski okvir Bosne 17. stoljea.
Pa, ipak, u svevremenoj dimenziji svijeta kao politike tamnice koju realiziraju nosioci vlasti i
moi, Selimovi ne oduzima ovjeku sve mogunosti realiziranja svojih humanih potenci. Dervi i
smrt kao roman o krajnjim pitanjima ovjekove egzistencije u ovom aspektu svoje prie pretvara se
u dramu u kojoj se sueljavaju likovi kao simbolike potence razliitih stajalita. Tako se
Nurudinova sudbina i dodatno rasvjetljava iz optike drugih uesnika unutar tragine drame glavnog
junaka. Tu se ispovijedni tok romana dramatizira, pa u Nurudinovu ispovijest ulazi koliko Hasan,
isto toliko i Mula Jusuf, hafiz Muhamed, Ishak i itav niz drugih likova sa svojim stajalitima i
simbolikim obozorom sudbine.
Dok je u Magli i mjeseini romanesknu priu dramatizirao kroz tri naporedne ispovijesti junaka u
formi unutranjeg monologa, u Derviu i smrti postupak dramatiziranja romana daleko je sloeniji.
Kao to je ve naglaeno, to je uinjeno u prvom nivou romaneskne ispovijesti razbijanjem
jedinstva motrine take junaka koji se ispovijeda, pa se ta taka ukazala kao kaleidoskop motrita i
s njima usklaenih vrijednosnih sistema iz kojih se razvija ispovijest i dodatno rasvjetljava tragina
sudbina. Tako se ispovijest ukazala kao sloen dijalog, ili polilog motrita i vrijednosnih sistema
kroz koje prolazi Nurudin u svojoj transformaciji od vjere u Smisao do rtve u bezumnom lancu
vlasti. Ukljuivanjem drugih u obzor ispovijesti, Nurudin, zapravo, ispovijest pretvara u svojevrsnu
romaneskno-dramsku pozornicu, gdje u prvi plan izbija odnos sa Hasanom. Taj odnos, uz onaj sa
Ishakom, bilo kao neposrednim uesnikom zbivanja, bilo kao Nurudinovom snovidom projekcijom
pobunjenika, potiskuje sve druge odnose u pozadinu romaneskne radnje. Tu se i uspostavlja
dramski trougao Nurudin - Ishak - Hasan, pri emu snovida projekcija Ishakovog lika dodatno
rasvjetljava psiholiki, etiki i metafiziki vor Nurudinove pretvorbe iz vjernika ideologije u
pobunjenika protiv represivne vlasti, a Hasanovo stajalite apriornog humanizma, djelovanja po
naelu dobra dolazi kao kontrapunkt Nurudinovoj Pobuni, Mrnji, Osveti, rtvi. Upravo u tom
odnosu Selimovi svoj roman razvija kao moralizatorsko pismo u onom smislu u kojem su ga
pokuali odrediti Kasim Prohi i Muharem Pervi.

32

Alberes, R. M.: La Revolte des ecrivains daujourdhui, Pariz, 1949, str. 13, nav. prema urikovi, D.:
Roman 1945-1980.

Ta optika etikog smisla rijei/pisma u punom znaenju dolazi do izraaja u sudaru izmeu
Nurudinove tenje da u ime metafizikog rasporeda vrijednosti (bez obzira na to to on
pometafiziuje ak i princip politikog zla) djeluje u stvarnosti (Npr. on u ime spaavanja brata hoe
spasiti princip Pravde.) i Hasanovog stava da, bez obzira na cijenu, djeluje u ime veoma konkretnog
ovjeka i apsolutnog humanizma.
Tako se nasuprot Nurudinovog zatoenitva u metafizici stvarnosti otkriva Hasanova sloboda
djelovanja po mjeri humaniteta, da bi se taj sudar pomirio u etikom smislu teksta kojeg ispisuje
Nurudin kao dnevnik svoje potrage za smislom u pustinji to stalno raste. Kroz lik Hasana kao
kontrapunkt Nurudinu, kroz njegov princip Ljubavi kao protuteu Nurudinovoj Mrnji, Selimovi,
zapravo, sugerira djelatni princip humaniziranja stvarnosti. Nurudinova akcija motivirana je
mrnjom i osvetom, koje su zamijenile principe ljubavi i vjere, Hasanova akcija motivirana je
apsolutnim humanizmom bez koristi i sazanjanjem da valja spasiti konkretnog ovjeka u bezumnom
lancu zla. Stoga Hasan djeluje, a Nurudin misli, stoga Hasan voli, a Nurudin sumnja i vjeruje, stoga
Nurudin i postaje, kad pone djelovati, dio lanca zla, a Hasan ostaje nasuprot tom lancu.
A time se Selimoviev polifonijski roman ostvaruje i na principima drame, na sudaru protagoniste i
antagoniste, gdje tragina krivnja svoj korijen ima koliko izvan, toliko i u samom ovjeku, pri emu
svaki pokuaj da ovjek ini i bude vodi ka problemu definiranja identiteta i samog ovjeka i
zajednice u cjelini. Problem identiteta i samosvijesti Nurudin proiruje i na iru historijsku
zajednicu kojoj i sam pripada. Trgovac Hasan, koji je mogao i na carskom dvoru sjediti, saet je
izraz te promaenosti i neiskoritenosti ovjeka bez pravog zaviaja, bez prave ljubavi, bez prave
misli kako ga opisuje ejh. Iako Nurudin na drugom mjestu govori kako se za njega svijet dijeli
na svijet sa pravom vjerom i svijet bez nje i da su za njega druge razlike manje vane, i da bi
njemu svugdje bilo mjesto gdje bi mogao biti potreban, a Hasan o taki za koju si vezan i bez koje
ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da ode, jer ne bi bio nigdje, Selimovi je i sam do
izvjesne mjere osvojen tom sudbinom bia izmeu svjetova, bia koje nije nigdje zato to inae ne
zna gdje je... Ono to su zaviaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovia; naime, ne
samo pitanje vjere, ve i prije svega ivotno iskustvo jedne zajednice.33
U ovim pronicljivim zapaanjima Muharema Pervia ukazuje se na jednu od najbitnijih osobina
Selimovievog romana. Nurudin, naime, u svojoj ispovijesti ne traga samo za smislom egzistencije,
nego i za identiteom ovjeka, a onda i drutva unutar ideoloki ateizirane kulture. Tako se
historijski okvir romana otkriva kao simboliki prostor u kojem se na historijskoj pozadini ispituje
univerzalni smisao i drame kulture, i drame historije, i drame metafizikog ponora, i drame vlasti, i
drame potrage za smislom egzistencije u svijetu pretvorenom u pustinju pred kojom neprestano
ceptimo i koja stalno raste.
U takvoj polifonijskoj strukturi romana, gdje je gradivni ton ispovijesti omoguio dramatizaciju i
esejizaciju romaneskne naracije, nad sveopim ovjekovim ponorom izdiu se u Nurudinovim
metatekstualnim referencama etiki smisao rijei i transcendentalni status pisma kao zadnje
preostale utvrde njegovog initi i biti unutar apsurda koji se iz vremena hoe dii na nivo vjenosti.
Piui o Selimovievom romanu Tvrava Midhat Begi naglaava: Izmeu dva Selimovieva
romana (Dervia i Tvrave, E. K) lahko se spoznaju slinosti i razlike te bi se reklo, kad se novi
roman ita neposredno poslije prethodnog, da se ovdje slika svijeta iz prvog upotpunjuje. Slika je
drukija, ali dopunska, sa istim polazitem iz pieva svijeta, intimnog senzibilnog i
intelektualnog.34Begi dodatno razvija i pojanjava ono to je sam pisac istakao u Napomeni uz
prvo izdanje Tvrave: Tvrava je panadan Derviu i smrti. Tvrava je svaki ovjek, svaka
33
34

Pervi, Muharem: nav. rad. str. 385.

Begi, Midhat: "Mea Selimovi, Tvrava", u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. IV, str. 397.

zajednica, svaka drava, svaka ideologija. Uistinu, Begi s punim pravom konstatuje injenicu da
Tvrava jeste osobeni nastavak Dervia, dakle, da su to dva romana u paru, neka vrsta romaneskne
duologije o sukobu pojedinca i vlasti. Otud je i slika svijeta iz Tvrave osobena romaneskna replika
Derviu, koja lirskim uzletom prie o ljubavi retuira onu sumranu viziju svijeta iz Dervia i smrti,
ali i iznalazi nove odgovore i drukija rjeenja u sudaru pojedinca sa represivnim mehanizmima
totalitarne ideologije i njenog sistema vlasti. U tom pogledu i zavrna reenica Tvrave doima se
kao drugaiji odgovor na isto pitanje ranije postavljeno u Derviu. Nurudin, iekujui krvnike, u
zadnjim trenucima svoga ivota pesimistino zakljuuje: ivi nita ne znaju. Pouite me mrtvi,
kako se moe umrijeti bez straha, ili bar bez uasa. Jer, smrt je besmisao, kao i ivot,35a glavni
junak Tvrave, Ahmet abo, promatrajui smrt svog prijatelja ehage Soe, rezonira na kraju
romana, izdiui princip ljubavi na mjesto temeljnog principa ivotnog smisla: Vidio sam smrt
monog ovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam moda ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mrnju, a
mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav.
Kao da je o tome ovisio sav moj ivot..
Odluio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepe:
tako sve ima vie smisla. I smrt i ivot. 36
Dok bi se odnosi pandaninosti izmeu ova dva romana na ni novu glavnih junaka morali
odreivati stepenom njihove razliitosti, od njihovog polaznog pitanja o strukturi drutvene
stvarnosti do zavrnog stava o strukturi metafizikog plana postojanja, dotle bi se pandaninost ova
dva romana na ostalim nivoima strukture morala odreivati stepenom slinosti. Tako bi ovaj abin
odgovor na postavljenu dilemu iz perspektive Dervia i smrti mogao izrei Hasan, kao lik koji djela
u ime apriornog humaniteta, u ime dobrote koja se prelijeva preko svojih rubova, kao to, na
drugoj strani, slinosti postoje i u postavljanju i voenju osnovne narativne niti, sistemu
metaforizacije narativnog iskaza, uspostavljanju njegovih parabolikih dimenzija, sistemu
metafizikog i transcendentalnog pozicioniranja svijeta djela i itavom nizu drugih aspekata
romaneskne strukture.
Tvraava uistinu jeste pandan Derviu i smrti, ali time se ne iscrpljuje osobina pandaninosti unutar
Selimovievog romanesknog opusa. Naprotiv, ona se ak moe proirivati i na Tiine i Maglu i
mjeseinu, pa se ova etiri romana, iz te perspektive promatrani, okupljaju u organsku cjelinu
romana sa temom rata i povratnika iz rata koji se pokuava, ali ne uspijeva do kraja ukljuiti u svijet
mira, pri emu se rat na nivou fliozofije historije iskazuje kao temeljni historijski sadraj i presudno
iskustvo u spoznaji granica ljudskog zla i besmisla. I abo, i Nurudin, i junaci Magle i mjeseine i
junak Tiina - svi su oni presudno u svom iskustvu odreeni apsurdom rata, i svi nose negativnu
spoznaju o zaludnom pokuaju identifikacije kolektivnog i pojedinanog, drutvene norme, koja se
pokazuje kao represivni ideoloki mehanizam, i individualne tenje za harmoniziranjem
egzistencije kojoj su sve mogunosti unaprijed uskraene. Sva etiri romana u nekoj vrsti
sociologije romana, kako bi rekao Goldman, tj. u potrazi za autentinim vrijednostima u jednom
duboko neautentinom svijetu, koji se neprestance deformira i raspada, uspostavljaju svojevrstan
refrenini niz koji tematizira presudno iskustvo modernog ovjeka: tragian sudar individualnog
zahtjeva i tenje sa represivnim sistemom i terorom projektivnih kolektivnih identiteta, sudar
principa individualne slobode i humantiteta sa obogotvorenim sistemom vlasti koja izjednaava
pravdu i zakonitost sa nasiljem nad pojedincem. Pri tom, junak Dervia strada i kao podanik i kao
nosilac vlasti, ukljuujui se u njen zastraujui mehanizam, dok junak Tvrave ostaje izvan tog
sistema, ili, pak, biva nasilno iskljuen iz njega, ograen od svijeta tvravom vlasti, ali i zatien u
svijetu tvravom svoje ljubavi.
35
36

Selimovi, M.: Dervi i smrt, nav. izdanje, str. 509.

Selimovi M.: Tvrava, Bonjaka knjievnost u 100 knjiga, Sarajevo: BZK Preporod, 1997.

Stoga je Nurudinovo miljenje, kako to naglaava i K. Prohi, filozofsko, u osnovi projektivnometafiziko, dok je abino lirski analitiko, pri emu Nurudin neprestance transcendira stvarnost,
a abo je lirski sveobuhvatno doivljava i iz pozicije svjedoka i pasivnog uesnika zbivanja
analizira kroz optiku humanizirajue etike, etike, dakle, proistekle iz ina, a ne morala kao zamisli
koja je suprotstavljena ivotu, pa stoga nanosi vie tete ivotu zabrana grijeha, nego grijeh sam,
da parafraziram jedan od inspirativnijih stavova iznesenih u Derviu.
Meutim, i jedan i drugi junak zateeni su dramom potrage za smislom. abo ga pronalazi u
principu ljubavi, podvlaei pri tom skeptinu mogunost njegova postojanja (Odluio sam se za
ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije, kae on), a Nurudin, kada su sve
zemaljske i nebeske mogunosti iscrpljene, smisao pronalazi u grozniavoj uvjerenosti u
transcedentalni status pisma/ispovijesti. Ali, i jedan i drugi gurnuti su u istu dramu stvarnosti,
zateeni istim obrascima pervertirane ideologije, koja se u ime vlasti proglasila metafizikom, tako
da se oba junaka, a samim tim i oba romana, zasnivaju na ispitivanju antroploke sadrine svijeta
kao pustinje pred kojom ceptimo od straha i koja stalno raste. Zato su i njihove ispovijesti
utemeljene na moralnoj interpretativnoj ifiri, pri emu Nurudin postaje moralno neist, a abo je,
kako Selimovi potcrtava u Napomeni uz Tvravu, od poetka do kraja vedar i moralno ist.
Tvrava je nesumnjivo, kako je to ve naglaavala knjievna kritika (Begi, Prohi itd), itkiji
roman od Dervia, njena fabula je razuenija, to je rezultat lirske impostacije abine ispovijesti
koja se odvija u dva naporedna toka: unutranjem i spoljnjem. Na unutranjem planu ispovijest
glavnog junaka bazira se na njegovom doivljavanju i promiljanju, slikajui neprestance unutranji
horizont lika. Spoljni plan ispovijesti, pak, prati lanac zbivanja u romanu, onaj krvavi drutveni
sukob, gdje se stvari ne rjeavaju promiljanjem, nego silom, spletkom, ucjenom, intrigom i terorom
vlasti nad nedunim pojedincem, pa je ritmika naracije u ovom romanu znatno bra od one
usporene, molske i refleksivne ispovijesti dervia Ahmeda Nurudina. abina ispovijest na drugoj
strani je antitetika, utemeljena na promiljanju koje pretresa razloge za i protiv, operie istodbno
tezom i antitezom, pri emu logika miljenja nije uvijek praena logikom djelovanja. Tu je sadrana
i bitna razlika izmeu abine i Nurudinove akcije. Nurudinova je bazirana na uzrono-posljedinom
nizu, a od onoga asa kada je izdignut nad njegovom svijeu i savjeu ma Mrnje i Osvete - sve
je u toj akciji unaprijed izraunato, pa se ona odvija po principima kriminalistiko-politike fabule.
abina akcija, pak, bazirana je na sluaju, ak opravdana filozofijom sluaja, stavom da se
zatiemo, a ne odluujemo o sudbini. Stoga se on ne ukljuuje u zbivanja direktno, nego posredno,
pokuavajui ostati pasivni promatra i biti njihov svojevrsni izvjetajni komentator u skladu sa
moralnim postamentom svoje ukupne prie.
Tvrava je manje nego Dervi i smrt intimno ispovijedanje jednog ovjeka, graa je ovdje mnogo
manje duhovnog znaaja, to je i razumljivo s obizrom na glavnog junaka prvog romana, isposnika,
dervia, obuzetog uim opsegom pitanja. Sasvim je s time u vezi stalna simbolizacija zbivanja i
pojava u Derviu sa nizom generaliziranih i zanimljivih sintetskih pogleda. U Tvravi se isto tako
nalazimo usred meditativnih nanosa i iskustvenih naslaga, jer i Ahmet abo je takvog psiholokog
usmjerenja. Upravo iza jednog kao i drugog kazivaa u dva romana stoji pisac, uvijek sklon da
doivljajnu grau razvija, razvihoruje sve novim mislima, novim ispitima vlastite misli. Ali ovdje je
znatno vie razgovjetnosti nego u Derviu, koji ak i kad ne bi imao nikakve idejne veze sa
Kuranom, iako se stalno citira u egzergu poglavlja, upuuje nas i likom Nurudinovim i smjetajem
te linosti u tekiju i prisustvom kuranskih citata na usponsku misaonu apstrakciju. Ovamo, u
Tvravi, rije je o obinom svjetovnom intelektualcu, piscu i u asovima nadahnua pjesniku, koji
se poslije prvih iskustava naao na trasama filozofskog umovanja za vlastiti raun, usred svojih
hroniarskih zapisa. U stvari su to komentari zbivanja oko njega i u njemu, u najblioj gradskoj
javnosti i u njegovom privatnu ivotu sa Tijanom, kojom se ubrzo, nakon povratka, oenio. Tih
komentara je podosta, kao u Travnikoj hronici Ive Andria. Samo to je to u Selimovia znatno

iskupljeno prvim licem pripovijedanja, koje u modernom romanu pojavama oduzima njihovu
dokumentarno-injeniku inertnost. U cjelini uzevi, u Selimovia ni ovdje kao ni inae nema
mnogo grae u zbivanjima, u dogaajima, sve je upravljeno na sainjenje ivotne situacije glavnog
lica, unutranjeg pripovjedaa Ahmeta abe, i Tvrava je bitno, kao uostalom i prethodno djelo,
roman situacija, dramatinih stanja i drastinih sluajeva, gdje je na ispitu skrivena lina, kako
psihika tako i moralna i intelektualna konstitucija ovjeka.37
Nurudinova ispovijest dramatizira se kroz promjenu vrijednosnih stajalita u procesu
transformacije glavnog lika od take metafizike bezuslovnosti smisla postojanja preko apsurda do
stava o transcedirajuem smislu pisma. U procesu samospoznavanja Nurudinov vrijednosni stav se
mijenja, a abin ostaje manje-vie dosljedan poetnom naelu vedrine i moralne istote. Otud i
bitna razlika u postavljanju prie. Dervi i smrt je dramska, pa i filozofska ispovijest sa
metatekstualnim i intertekstualnim asocijativnim planovima o trasformirajuem ivotu glavnog
junaka, a Tvrava je dosljedno poetski roman sa centralnim simbolom tvrave, kojemu tee i oko
kojeg se okupljaju svi aspekti abine poetske ispovijesti i lirsko-simbolike hronike.
Ali, i Tvrava je kao i Dervi polifonijski roman kojemu historijski isjeak vremena i prostora slui
samo kao okvir za priu sa parabolinim semantikim mreama. Historijsko vrijeme poslije
Hoinske bitke 1621. godine, ambijentalnost sarajevske arije s poetka 17. vijeka kroz
parabolinost abine ispovijesti ukazuje sa kao univerzalno vrijeme, svevrijeme i sveprostor u
kojem historizirana zbivanja, osnovana na Baeskijnom Ljetopisu, nose semantike vrijednosti
drame modernog ovjeka i svijeta. Tako je i Tvrava roman postamentiran u model kulturolokog
novohistorijskog romana, koji se bavi smislom datog kulturolokog obrasca i historijskog isjeka
spram sadrine ukupnog vremena i u krajnjem izvodu vjenosti.
To je identino pitanje kao i u Derviu o smislu ateiziranog kulturlokog obrasca na podlozi
renesansnih strujanja u islamskoj kulturi u Bosni tokom 17. vijeka. Ovaj aspekt znaenja romana
Begi otkriva u socijalno-psiholokoj i kulturolokoj ravni romana i u onom naslanjanju lika
studenta Ramiza na miljenje Hamzevijskog reda: Razgovijetnost likova daje izvjestan socijalnopolitiki reljef ljudskoj panorami Tvrave, iako je pisac daleko od tenji u tome pravcu. Kao Dervi
i smrt, i Tvrava se deava usred jednoonbraznog, mentalno psihiki jedinstvenog svijeta, ije se
protivnosti iscrtavaju sveljudski po unutarnjoj dijalektici. Tako je podatak o hamzevijskoj herezi
dragocjena realistika crta postavke cijelog djela. Pisac je samo uz studenta Ramiza, koji je bio u toj
idejnoj struji, naao mjesta u romanu za infiltraciju idejne skice te heretike misli: Upravljai nisu
potrebni, ni vladar, ni drava, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obini
ljudi koji obavljaju svoje poslove i ne ele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad
njima, i dovoljna je Boija milost koja e im pomoi.38
Meutim, nije samo ovaj podatak dragocjena realistika crta u romanu. Takvih je podataka itav
niz, a oni se baziraju prevashodno na Ljetopisu Mula Mustafe Baeskije koji je posluio kao graa
piscu za pseudohroniarski konstrukt romana. Ti su podaci, uz one iji je karakter isto
historiografski, najee kulturoloke prirode, pa oni oivljavaju trgovaki, zanatski, religijski,
dakle, kulturoloki ambijent sarajevske arije s poetka 17. vijeka. Na drugoj strani, iz njihovih
okvira razvija se parabola, te se oni doimaju manje vanim, ak sporednim u odnosu na paraboliki
tok prie o ljubavi, mranoj ideologiji, surovoj politici, stranoj drami drutvenog apsurda u kojem
podjednako stradaju i rtve i njihovi krvnici. Otud bi se abina pria o ljubavi mogla odreivati i
kao metaforiki iskaz o tvravi usred svijeta kao stranog gubilita. U tom metaforikom iskazu
student Ramiz, kako je to ve naglasio Midhat Begi, postaje sredinjom ideolokom linosti. Pri
tom, abo naglaava, da ni Ramiz ne moe umai logici gubilita: Neobian mladi. Bie divan
37
38

Begi, Midhat: nav. rad, str. 399.

Begi, M., nav. rad, str. 401.

ovjek ako ne uspije u onome to eli, straan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju istu misao i
poslije, kad bi ve odavno bila uprljana, Sad je za slobodu, uguie je u ime vlasti. Borie se surovo
za svoje uvjerenje, smatrajui da je plemenito, ne znajui da je postalo neljudsko. Bie najljui
neprijatelj protiv sebe biveg, i uvae, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svog negdanjeg zanosa. A
ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadanji bivi zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje
uinie vie nego pobjeda. Sauvae se u ljudima dirljiva uspomena na rtvu i na misao koja nije
postala stvarnost. I, zaudo, to je najljepe od svega to ovjek moe da uini: da pokua i da ne
uspije.39
A na taj nain sredinja ideoloka linost romana postaje metaforom historije, odnosno historijskog
iskustva utemeljnog na logici kruga i gubilita, gdje se neprestance obnavlja odnos krvnika i rtve,
progonjenog i progonitelja, i gdje rtva postaje krvnikom za novi niz rtava. U epizodi o
Ramizovom sluaju, metaforiki izraz historijskog iskustva dodatno se uslonjava njegovim
oslanjenjem na ideju drutva kao prirodnog poretka u kojem je vlast nad ljudima nepotrebna, pa se
svaka vlast otkriva kao neprirodno nasilje nad ljudima. Parabolinost se u prii bazira na ukrtanju
dvije perspektive: Ramizove, u osnovi ideoloke, i abine, bitno pjesnike. U tom suodnosu abo
uvia apriorni besmisao svake revolucije, a roman iz historije ulazi u diskurzivno podruje svoje
sadanjosti pretaui priu o historiji i ljubavi u kritiku totalitarnog obrsca vlasti modernog doba.
Tako je sredinja ideoloka linost romana postala simbolom svih ideologija, pri emu ideologija
prirodnog drutva, kako bi se mogla okvalificirati Ramizova, bez obzira na vrijednosti koje u sebi
nosi, dolazi u sudar sa ideolokim fanatizmom i doktrinarnom zaslijepljenou sistema vlasti. Tu se
prolost, sadanjost i budunost otkrivaju kao svojevrsno zaustavljeno vrijeme, kao neprestano isto
sad u kojem se politika tiranija zasniva na policijski efikasnom sistemu zabrana i krivinih
kvalifikativa u kojima se gube injenine osnove prekraja, a zakonska norma pretae se u,
ideolokim poretkom opravdano, nasilje. Time se centralna metafora tvrave u ovom romanu
utemeljuje na antitekom principu. Ta metafora, s jedne strane, afirmira ovjekovu intimu, njegovu
linu slobodu i pravo, a, s druge strane, izrasta na sistemu historijskog zla i nasilja pa su u skladu s
tim historija i drutvo za ovjeka prostori neosvojive tvrave, neka vrsta historijskog i politikoideolokog kazamata.
Antitetika priroda ove metafore utemeljuje se na antitekoj abinoj ispovijesti koja je, u stvari,
osnovni gradivni faktor romana. Anitetika priroda te ispovijesti uslovlja polifoninost romana, ija
se pria bitno semantiki iri od snimka abinog sluaja ka drutvenom i historijskom univerzumu.
Pria se razvija prema naelu rasta napetosti, da bi u svojoj semantikoj mrei razvila uz metaforu
tvrave i metaforu kruga, koje dominiraju idejnim aspektom abine ispovijesti. Na drugoj strani,
princip kruga utemeljuje i kompozicionu ravan romana. Kruna kompozicija uslovljava svojevrsnu
refreninost prie, pa se u romanu javlja nekoliko tematskih refrena: apsurda rata, zla historije,
politike i ideoloke dogme, ljubavi itd. Otud su uvodona i zavrna pria bazirane na krunom
naelu, u kojem roman zapoinje slikom-sjeanjem na rat, a zavrava pesimistinom slikom
nadolazeeg rata: A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. (...) Koji e poginuti od ovih to odlaze? I
gdje? U dunavskim moavarama? U besarabijskim umama? Na dalekim i nepoznatim poljima?
Gledao sam oaloen. Je li meu njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga i platie to tuom
i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido, koji bjei od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro
utekao od svojih ena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog Saliha sa Alifakovca, je li Husein Pimi,
Smail Sovo, Avdaga Suprda? Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.39
Tako se Dnjestarske moavare, poetna glava romana, i Tvrava, njegova zavrna glava utemeljulju
na slici apsurda rata. U Dnjestarskim movarama abo je optereen sjeanjem na smrt drugova u
39
39

Selimovi, M.: Tvrava, nav. izdanje, str. 133.

Selimovi, M.: Tvrava, nav. izdanje.

hoinskim pitalinama, a u zavrnoj strepnjom i sigurnim saznanjem da e novi vojnici ponoviti

njihovu traginu sudbinu. Historija se na toj osnovi uspostavlja u svom ciklinom ponavljanju
identinog zla, ime se odrie ideja historijskog perspektivizma i ovjeka kao djelatnog faktora
historije. Selimovi je korjenito izmijenio filozofiju historije u kontekstu bosanskog i bonjakog
romana. Odjednom se kroz iskustvo ratnika historija pokazala kao zatorna, ruilaka sila u kojoj se
ponavljaju identini ruilaki sadraji i iste tragine ljudske sudbine. Historija koja se opetuje tvori
Selimovievu metaforu kruga kao dominirajueg principa ljudskog apsurda. Egzistencijalna ideja
kruga je u Derviu i smrti data na kraju romana kroz lik mladia u kojem Nurudin prepoznaje
mogueg sina, ali prepoznaje i ovjeka koji ponavlja njegovu sudbinu. U Tvravi matafora kruga
konkretizira se kroz sliku prolog i budueg rata, mrtvih drugova i vojnika koji odlaze da izginu, pri
emu govor hroniara i priaoca, jer se abo, za razliku od Nurudina iskljuivo ne ispovijeda, nego
i prepriava, pria i komentira, postaje simbolikim iskazom pjesnika koji se izdigao iz konkretnog
vremenskog i prostornog okvira pa iz osobene nadvremene perspektive sumira ne samo svoje nego i
ukupno historijsko iskustvo.
Tu njegovu poetsku poziciju karakterizira stav o jeziku kao apsolutnom izrazu bitka, kako bi rekao
Hajdeger. abo, u stvari, priajui Tijani pokuava uspostaviti svoju romanesknu poetiku: Ono to
nije zapisano, i ne postoji. (...) Drugome je nepohodna tana rije, zato je i trai, osjea da je
negdje u tebi, i lovi je, nju ili njenu sjenku, prepoznaje je na tuem licu, u tuem pogledu, kad
pone da shvata. Slualac je babica u tekom poroaju rijei. Ili neto jo vanije. Ako taj drugi eli
da razumije.40
Ta nadvremena poetska perspektiva iz koje abo vrednuje sadraj svoga iskustva omoguuje
pretvaranje hroniarskog u parabolini iskaz. Zato i jesu sve konkretne socioloke i etike odrednice
u romanu upotrijebljene na fonu njihove moderne civlizacijske recepcije, to pojaava metaforiki i
paraboliki izraz romana. Istovremeno s tim pozicija pjesnika omoguuje i transformaciju opsega
drutveno-politikih pojmova, koji su dati u krhkim vremenskim naznakama, neprestano lebedei
izmeu svoje historijske i savremene upotrebe, pri emu se modernizira historijsko iskustvo i
historizira savremeni drutveno-politiki opseg pojmova. Jednostvano reeno, abina pria u takvoj
historizaciji savremene politike terminologije i posavremenjenu historijske gradi luk izmeu
prolosti i sadanjosti, historije i akutelnosti, pretvarajui roman iz klasinog historijskog u
modernistiki iskaz romana o politikom apsurdu. Taj se apsurd u Tvravi daje iz perspektive
distanciranog, ali emotivno zaniteresiranog svjedoka, ili pasiviziranog uesnika lanca zbivanja u
krvavoj politikoj drami.
abo, kao narator romana, koji se iz hroniara pretvara u pjesnika, koncentrira potom priu na svoj
sluaj, da bi se kroz njega odslikali dogaaji unutar sarajevske arije u posthoinskom dobu. Stoga
se i njegova emotivna ispovijest u takvom kontekstu nuno metaforizira. abino iskustvo postaje
nekom vrstom paradigmatinog sluaja, nekom vrstom prie o historiziranom Jozefu K., junaku
Kafkinog Procesa, pri emu pria stalno tei da se osavremeni, odnosno, da iz konkretnih
historijskih okvira dopre do dimenzije govora o svevremenom sudaru nedunog pojedinca i surove
vlasti.
abina ispovijest razvija se kao niz dramskih situacija, traumatinih stanja, egzistencijalnih okova
u obzoru negativnog iskustva ratnika koji nakon apsurda rata doivljava potpuni apsurd drutva.
On se nakon traginog iskustva rata u dnjestarskim movarama, nakon nemogunosti da se pomiri
sa smru drugova u hoinskim pitalinama, nakon to je izgubio cijelu porodicu, nakon svih tih
potresnih doivljaja, suoava na sijelu kod Duhotine sa birokratiziranim umom vlasti koji se
izdigao iznad svih naela pravednosti, zakonitosti i etinosti. abo, razarajui epski kulturni kod,
40

Isto

koji na bazi historije kao herojske i pobjednike figure, prolost pretpostavlja sadanjosti i bilo
kakavoj ideji budunosti, odbija da pria o Hoinu u dalekoj zemlji ruskoj: Ne vrijedi priati o
stranom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo ni pamtiti, ni
aliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjeanje na sve to je runo, i da djeca ne
pjevaju pjesme o osveti. 42
Meutim, iskustvo ratnog uasa sjeni itavu abinu priu, postajui jednim od njegovih
dominantnih stajalita. itav apsurd rata moda ponajbolje izraava sekvenca potpunog ljudskog
poraza u trenutku vojne pobjede: A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i
glavama, zastao sam umoran: kakav besmisao! ta smo mi dobili, a ta oni izgubili. I nas i njih
uokvirivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodune prema ljudskom jadu.43 I
abo je, dakle, kao i Nurudin poraeni pobjednik koji spoznaje da se historija ne utemeljuje na
razumu, nego na suludoj, nerazmnoj, a stranoj sili koja se poigrava ljudima. Ovo iskustvo
potpunog besmisla historije i ratnog uasa uz Selimovia u kontekstu bosanskog romana moda
ponajbolje izraava Sijari u romanima Carska vojska i Raka zemlja rascija. Kod Sijaria to se
iskustvo izraava kroz grotesku, a kod Selimovia u formi intelektualnog stresa, psihike i etike
drame koji vode u spoznanje drutvenog besmisla. Spoznaja apsurda i tragike rata vodi abu u
odricanje smisla kulturnog modela drutva koje se okuplja oko projekcije slavne, herojske prolosti
koja je mjerodavna kako za projekciju sadanjosti i budunosti, tako i za ukupnu pervetiranu
drutvenu ideologiju. Taj sraz izmeu zvanine istine i zvanine pobjednike slave, i krajnjeg
oblika nemorala na kojima se oni zasnivaju dolazi do svog punog izraza u prekretnoj taki romana,
na sijelu kod Duhotine, koje se ispostavlja kao svojevrsna forumska sjednica, neka vrsta kadrovske
veere. Tu, gdje abo izjednaava etiku, misao i in, akt miljenja sa aktom govora i djelovanja,
gdje se njegovo initi i biti bazira na etikoj odgovornosti, vlast gradi tvravu svojih interesa,
kazamat ljudskosti i etinosti, pa je u skladu s tim i kazna za Ahmeta abu veoma surova i veoma
poniavajua. Ali ta poniavajua kazna, kad abu pretuku i namau erizom, samo je uvod u onu
znatno suroviju potpuno iskljuenje iz drutvene zajednice, svojevrsnu anatemu ovjeka koji
vjeruje u drugaije sisteme vrijednosti od onih koje je vlast proklamirala. Gurnut u tvravu samoe,
zatien tvravom ljubavi sa Tijanom, abo se iz pasivnog promatraa nakon ovog iskustva
pretvara u aktivnog rezonera ideoloke pervetiranosti i totalitarnog obrasca vlasti, te pasiviziranog
uesnika zbivanja u sukobu rtava i krvnika.
Selimoviev roman se od ovog trenutka radnje pretvara iz historijske hronike u politiki roman i
analitiko promiljanje mehanizma pervertirane ideologije. Zguran u tvravu samoe, nasilno
iskljuen iz drutva, abo raskrinkava u svom analitiki promatranju tehnologiju vlasti, a
apsolutizaciju ideoloke i drutvene aksiologije u kontekstu poraavajueg etikog nihilizma
pokazuje kao krajnji oblik licemjerstva: Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na boju volju,
znai sebe zakloniti za naelo (...) to ima vie svetih sklonita iza kojih se ljudi kriju, sve je vie
prostora za ljudsko zlo. ovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i
krivice. To je podsticaj za zajedniku neodgvornost.44
Od ovog trenutka u abinom prianju uspostavlja se dvostruki narativni tokovi: prvi koji prati
unutarnju trvavu ljubavi, vedrine i moralne istote, i drugi koji u horizontu drutvenog apsurda
odslikava lanac surove politike borbe za vlast. U prvom narativnom toku prevladava lirski
ambijent, dok se drugi zasniva na realistiko-hroniarskom iskazu, obrascima kriminalistikog i
politikog romana uz esejizaciju narativnog diskursa. Prvi narativni tok odslikava metafiziku ljubavi
i prijateljstva, a drugi apsurd pometafiziene ideologije, koja je svoje principe maskirala
metafizikim sistemom vrijednosti, a drutvenu praksu pretovorila u ljudski zvjerinjak. Prvi
42

Isto, str. 19.

Isto, str. 20.
44
Isto, str. 63.
43

narativni tok zasniva se na sistemu pouzdanih i nepromjenjivih vrijednosti od poetka do kraja

prie, dok se drugi dosljedno ostvaruje u svijetu potpune proizvoljnosti i nepouzdanosti .U prvom
intimni svijet opstaje u svoj svojoj ljepoti, u drugom svijet drutva se raspada, osipa, deformira i
rui u svojoj svojoj grozoti.
Otud bi se u povodu ovog romana moglo govoriti o dvostrukom fabularnom nizu: jednom koji se
zasniva na doivljajnom aspektu prie, na strukturi emotivnosti i misaonosti prie uokvirene u lirski
ton, i drugom zasnovanom na surovom lancu zbivanja uokvirenom u ton politike drame.
Doivljajni aspekt prie koncentrira se na ljubav izmeu Tijane i abe, a potom i na cijeli sloeni
kompleks abinog preivljavanja i rezoniranja izazvanih vanjskom dramom. Surovi lanac zbivanja
svoju poetnu taku ima na sijelu kod Duhotine, da bi potom uslijedio sistem politikih smicalica,
spletki, ucjena, intriga i likvidacija. U tom aspektu romana uz abu u prvi plan izbija student
Ramiz, pa onda i drugi likovi Mula Ibrahim, ehaga Soo, Osman Vuk, Demal Zafranija i serdar
Avdaga, kroz ije djelovanje se odslikava zvjerinjak drutvene panorame, dok se preko Tijane i
Mahmuta Neretljaka odslikava panorama ljudske due.
Slika politikog nasilja koncetrira se oko sluaja studenta Ramiza, koji biva uhapen zbog ideje
pobune u ime ideologije prirodnog drutva, da bi se proirila ubistvom Abdulaha Delalije,
ehaginog prijatelja, kojeg vlasti ubijaju zbog toga to je izgovorio ono to svi misle, a niko ne
smije izraziti: injenicu da se vlast odrava na sili i ucjeni. Zbivanja potom u romanu idu ubrzanim
ritmom. ehaga Soo sveti se nosiocima vlasti za smrt svog prijatelja, a sukob se prenosi na
Osmana Vuka, hajduka Beira Tosku, sredar Avdagu i itav niz drugih uesnika, da bi se zavrio
ehaginom smru u Venediku. Kroz ovaj niz dogaaja uvruje se abina distanca prema
drutvenoj stvarnosti. Sintetiki razvoj sadrine romana uslonjava poetnu abinu poziciju
iskljuenosti iz drutva zamijenjujui je pozicijom svjedoka, a onda nekoga ko posredniki motivira
spaavanje studneta Ramiza iz tvravskog zatvora i na koncu se opredjeljuje za pasivnu akciju u
ehaginoj borbi sa monicima na vlasti. Otud abo pokuava, ali ne uspijeva ostati do kraja
autonoman u odnosu na drutvo, koje ga nizom maskirajuih odnosa prisljava na bilo kakav oblik
akcije, kojoj on ne vidi smisao. Stoga je njegova pobuna misaonog karaktera, pobuna miljenja, ali
ne i djelanja. Jednostavno reeno, abo misli, a Osman Vuk djela. abo je motivacioni pokreta
ina, Osman Vuk njegov surovi realizator, ali realizator koji ni jednu sitnicu u planiranoj akciji ne
preputa sluaju. Nasuprot abinom etikom obuhvatanju stvarnosti, koje se i ne moe odluiti za
aktivno djelovanje, za konkretan in, jer mu je etika apstrakcija bitnija od konkretne stvarnosti,
Osman Vuk na udarac uzvraa udarcem, na nasilje odgovora nasiljem, jednom ubistvu
suprotstavlja drugo, ne zastupajui pri tom nikakve ideje, jer svoju akciju svodi iskljuivo na
odbranu ivotne pozicije u kojoj se silom prilika naao. Tako Osman Vuk postaje mono oruje u
ehaginim rukama, suprotan pol abinoj misaonoj, emotivnoj i etikoj apstraktnosti. Jednom
rijeju, Osmanova i ehagina akcija rauna samo na sada i ovdje, a abina misaonost izdie se na
plan svevremenosti. Zato se njegova misao ne bavi samo nosiocima vlasti, ili iskljuivo konkretnim
manifestacijama ivota, nego ih neprestance transcendira, tragajui za dubljima zakonitostima na
kojima se utemeljuje ljudski zvjerinjak: Potene i mudre vlasti nema, jer je elja za moi
bezgranina. ovjeka na vlasti podstiu kukavice, bodre laskavci, podravaju lupei, i njegova
predstava o sebi uvijek je ljepa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje
pravo miljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan,
jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjene
zakone, vjena naela, vjeno ustrojstvo, i veui vlast uz Boga, uvruju svoju mo.45
abo, dakle, otkriva temeljnu osobinu ideologijske strukture miljenja, koje se uz pomo sile
proglaava metafizikim sistemom vrijednosti. Ta obogotvorena ideologija ne razlikuje dobro i zlo
45

Isto, str. 128.

po sebi, nego ih izvodi iz svog pervertiranog pojmovnika vrijednosti i vjenosti, sebi priskrbljuje
boanske ovlasti da bi opravdala zloin, zanemaruje pravdu i zakonitost zamijenjujui ih silom i
nasiljem, svoje institucije poima kao vjernike ustanove u nastojanju da ljude podijeli na monike i
podanike.
Kroz panoramu ljudske due i prostornost misli, Selimovi u Tvravi nastavlja priu iz Dervia o
problemskom junaku koji uvtruje disperziju identiteta drutva u potrazi za egzistencijalnim
smislom. Taj problemski junak apsurdnog iskustva u oba romana nadrasta okvire svoje
egzstencijalne situacije. Nurudin to ini metafizikom pisanja, a abo metafizikom ljubavi, da bi se i
jedan i drugi lik u ravni svoje politike i ideoloke sudbine uspostavili kao paradigmatini sluajevi
pobunjenika u okviru totalitarne drutvene prakse. I jedan i drugi identitet drutva otkrivaju u sili i
nasilju institucija sistema nad nedunim pojedincem, te time postaju obrascima romaneksnog
junaka koji u ravni svoje ontike i sociemske figure kritiki problematiziraju koliko sadrinu
identiteta svoga vremena i drutva toliko i ukupne historije i kulture. Jednostavno reeno, poslije
ovih romana nita u politikoj stvarnosti nije vie izgledalo isto, pa se oni moraju nuno itati kao
antroploki izrazito angairana djela, koja su identitet ovjeka, njegovu humanistiku, etiku,
stvaralaku potenciju stavila nasuprot ideologijski proklamiranog identiteta drutva i policijskog
sistema otkrivajui pri tom traginu sadrinu ovjekove egzistencije.
U tom smislu Dervi i smrt je vie nego Tvrava prekretniki roman u kontekstu bonjake i
bosanske knjievnosti. Ono to se do ovog romana izdavalo za monolitnu ideoloki projektiranu
drutvenu stvarnost i u skladu s tim onaj roman koji je tu monolitnost prihvatao kao uzus za svoju
re/prezentaciju stvarnosti - pokazalo se kao puka ideoloka maska. Sa ovim Selimovievim djelom
u bosanskohercegovaku, ali i u druge knjievnosti istorodnog jezika uao je politiki roman, koji
na podlozi ovjekove tragedije u prezentu iznosi nadvremenu esencijalnu traginost, obogaujui
politiku priu nizom drugih semantikih aspekata. Nakon ovog Selimovievog romana
jednodimenzionalna pria nije vie bila mogua, ne bar mogua u estetski najznaajnijem dijelu
romaneskne prakse. Na bazi historijskog i politikog romana, Selimovi je otvorio prostor za
romanesknu polifoninost, za one procese transformacije romana u knjigu koji e uslijediti na kraju
dvadestog stoljee u dominaciji postmodernistike romaneskne prakse. Konano, skupa sa
Sjeanjima, u kojima Selimovi otkriva autobigrafske elemente na osnovu kojih je ispisivao oba
romana, Dervi i smrt i Tvrava grade jedinstveno zaenjsko parabolino polje o totalitarnoj
ideolokoj svijesti socijalistike Jugoslavije i NOB-a.
U ovom njihovom semantikom aspektu, gdje se autobiografija kroz sisteme umjetnike
transpozicije pretvara u vanredne romaneskne prie, ova dva Selimovieva romana, uz ogroman
humanizam koji u sebi nose, nastoje redefinirati i preispitati traginu pogubnost totalitarne svijesti i
s njom usklaene ideoloko-politike nomenklature vrijednosti. Odmiui priu u oba romana u
daleku prolost, razvijajui je na principima parabole, Selimovi je izbjegao jednostarnost
akteulnosti i prezentnosti nastojei da pojedinanu sudbinu izdigne na razinu univerzalnosti. Time
romani nisu izgubili nita od svoje kritinosti prema surovim okvirima totalitarne drutvene prakse.
Upravo suprotno, pojaali su je na podlozi univerzalnih pitanja o traginoj sadrini ovjekovog
postojanja. A to znai da su i Dervi i smrt i Tvrava, promatrani iz ugla interpretativnih strategija
novog historizma, zapravo djela koja su o svojoj sadanjosti izrekla najotriju moguu kritiku ba
kroz iskazivanje odsutnog i podrazumijevajueg, kroz svojevrsni aksiomatski sistem svevremenog
humanizma koji se neprestance oekuje, a na tragian nain izostaje u sadanjosti.
Tu dimenziju romanesknog iskaza o sadanjosti Selimovi e podrobnije razviti u svom narednom
romanu Ostrvo kroz glas i stajalite mladog studenta u ijem promiljanju o drutvu nemalo dolazi
do izraaja zanos revolucionarnih studentskih gibanja iz 1968. godine. Ovaj kratki roman mozaike
strukture blizak je svojom narativnom organizacijom Magli i mjeseini, pogotovo na fonu

dramatizacije romaneskne naracije. Mozaika struktura i dramska utemeljnost romaneskne prie

omoguuju Ostrvu da se realizira kao svojevrsni scenski prostor na kojem ostarjeli brani par,
ekajui smrt, sabira svoj ivotni be/smisao, a njihov roak, mladi student koji im dolazi u posjetu
pokuava definirati osnove egzistencijalnog smisla. Otud se u romanu uspostavlja dramska
opozicija na suprotstavljenim principima iekivanja smrti, s jedne strane, i oekivanja ivotnih
vrijednosti, s druge strane.
Ostrvo stoga jeste pria o starosti, dotrajavanju itvota, gubljenu smisla, nestajanju svakog oblika
stvaralakih energija, jedna u osnovi veoma bolna i pesimistina slika ovjekovog postojanja, ali je
istodobno i pria o neunitivoj snazi ivota, njegovoj ljepoti, nadi, vjerovanju u vrijednosti ivota.
Ta dvostrukost prie, njena dramska tenzija, omoguuje Selimoviu da sadrinu ivota ispita sa
obje njegove strane, satanske i aneoske, obilja i rasula, beskrajne vjere u bogatstvo krinja ivota,
kako bi rekao jedan bosanski pjesnik i beskrajne sumnje u njegove sadraje. Tako je roman o
starenju i iekivanju smrti, poput romana Mirisi, zlato tamjan Slobodana Novaka u simbolikim
nagovjetajima kroz slike prirode, idilu mora i ostrva, ljepotu i rugobu starenja postao svojevrsna
dramsko-lirska sugestija, neka vrsta lirskog i simbolikog dnevnika ljepote ivota i straha od
konanog nita.
Poput Tvrave, i ovaj roman razvija svoj centralni metaforiki niz. Metafora ostrva ukazuje se u toj
interpretativnoj perspektivi kao slika omeenosti, zatvorenosti, izoliranosti individue od svijeta, ali i
metafora spasa u potopu nitavila.
Na drugoj strani, ovaj Selimoviev roman je perfektna kritika slika automatizma moderne
tehnoloke civilizacije koja je postvarila ovjeka, liila ga njegovih humanih sadrina, pretvorila u
stroj obaveza i navika gdje se ritam civilizacije iskazuje kao ritam pustoenja a proklamirane
civilizacijske vrijednosti kao obezljuen skup ideologema. Sa prie o totalitarnosti ljudskog drutva
i ideologije zastupljenoj u ranijim djelima, Selimovi je u ovom romanu nainio iskorak ka prii o
tehnolokoj civlizaciji i njenoj filozofiji materijalistike kulture ispitujui njihov be/smisao na
podlozi iznevjerenih oekivanja ovjeka koji se u ivotnoj konanici susree sa obogotvorenim
Nita. To znai da se egzistencijalistika metafora ostrva, kao mjesta spasa i izoliranosti od
pogubnog djelovanja tehnoloke civilizacije, te pria o iekivanju smrti u dramskoj parabolinosti
odjednom nadaju kao ontika metafora hajdegerovskog odnosa bitka i vremena, odnosno metafora
kulturoloke pustoi tehnoloke civlizacije i savremenog ovjeka. Ostrvo je u tom pogledu mogue
svrstavati u red kulturolokih romana, koji smisao datog kulturolokog obrasca ispituju u vremenu
prema sadrini pojma vjenosti. Postupkom koncentrinog irenja misli i temeljne metafore romana
Selimovi ostvaruje polifonijsku priu koja je istodobno i lirsko-meditativna ispovijest dvoje straca
koji ekaju smrt, i lirsko-simbolika slika vjenog treperenja prirode, i roman rasprava o besmislu
egzistencije koja se ne moe vie osmisliti u onom hajdegerovskom i kamijevskom sutra, nego na
skonanju ivota promatra svoje juer nepovratno nestalo u automatizmu ivotnog prolaenja. Otud
s pravom zakljuuje Dejan urikovi da je ovaj roman i inkantacija sveopte prolaznosti,
indiferentnosti prirode pred dramama koje u njenim procesima vidi ljudska svijest, svireposti ivota
i njegovih zakona prema aktivnoj svijesti koja u destruktivnim silama ivota trai vii, ljudski
smisao, simbol, hoe da razumije i opravda svoje osjeanje, vlastito postojanje.46 Drama starosti
koja eka smrt na toj osnovi postaje podlogom za misaono propitivanje metafizikog smisla
egzistencije, a roman se od poetnog tona lirsko-psiholoke prie pretvara u vjeto voen dramski
esej o Nitavilu kao konanom sadraju ivota. Na drugoj strani, ovaj roman je i lirski intoniran
iskaz o ljepoti istraivanja bogatih krinja ivota do tog konanog Nita, istraivanja baziranog na
uvjerenju da duhovne zrake ivotnog smisla svijetle i dopiru i u najudaljenije kutke osvjetljavajui
svojom sadrinom i nejbeznadnije ljudske situacije.
46

urikovi D.: nav. rad, str. 241.

Nedovreni Selimoviev roman Krug jo vie zaotrava pitanje pieva odnosa prema njegovoj
savremenosti. U centru radnje Kruga jeste sluaj mladog komunistikog aktiviste, studenta
Vladimira ija je porodica stradala tokom II svjetskog rata zbog komunistike ilegalne djelatnosti
njegovog brata. Zaslijepljen prokalmiranom ideologijom, Vladimir se tokom romana susree sa
drutvenom prakosm, da bi postupno jedna po jedna nestajale maske sa neprozirne slike ideoloki
zamaskiranog drutva. Odjek revolucionarnih zbivanja iz 1968. godine u pozadini je ovog romana
koji daje panoramu socijalistikog jugoslovenskog drutva preko slike razliitih beogradskih
politikih i inetelektualnih stalea. Vladimir od poetne vjere u ideologiju i revolucionarnog
entuzijazma postaje razoarani kritiar drutvene devijantnosti, ali kritar koji ne odsutaje od
svoje radikalno postavljene ljeviarske ideje.
Uz Zadat ivot Pavla Ugrinova, Selimoviev Krug prvi je roman u kontekstu junoslavenskog
kulturnog prostora koji je studentske demonstracije iz 1968. godine uzeo kao tematsko polazite.
Meutim, u ovom romanu nema masovnih scena, velikih anrovskih slika, nego se problematina
drutvena stvarnost pounutruje, odvija kao meditativna ili dijaloka drama Vladimirova i likova
koji na razliite naine dolaze s njim u dodir.
Na jednoj strani panoramian u slici razliitih krugova beogradskog drutva, Krug je sa druge strane
oslonjen na formativna naela meditativno- psiholoke prie, ali i politikog romana koji kroz
kritiki fokus procjenjuje dehumanizaciju kako ideologije tako i drutvene prakse. Tamo gdje su
stajale ideje, zanos, aktivizam, Vladimir pronalazi karijerizam, koristoljublje, prevare, intrige i
spletke, pri emu su se, kao to to istie abo u Tvravi, bivi revolucionari pretvorili u bezumne i
bespotedene monike, u krute vlastodrce koji u ime negdanjeg zanosa i slobode otro kanjavaju
svaki oblik prijestupa. Idejni raspon kritikog odnosa ovog romana prema ideolokom drutvu
mogao bi se saeti u stav da je, kako u povodu jednog lika primjeuje Vladimirov drug izmi,
nekadanji plamen revolucije postao leina koja hoda.
Za razliku do ranijih romana, koji su govor o sadanjosti pomicali u parabolinu priu o prolosti,
kritiki fokus Kruga baziran je na ironinom odnosu prema neposrednoj sadanjici, ak satirinosti,
pri emu se sistem ideologema raspao pred realistiki pedantnom romaneksnom slikom drutvene
stvarnosti. Iako je njegov glavni junak Vladimir tipski lik, najprije student udarnik na radnim
akcijama a onda i mladi asistent koji ne prihvata apriornu vjeru u proklamirane vrijednosti, Krug je
roman koji je tipske crte na kojima se zasniva drutveni roman obogatio psiholokim pejsaem
likova, nizom vjeto komponiranih i ubjedljivih meditativnih rasprava, izvrsnim kritikim
opservacijama, gradei svoju priu kao osobenu potragu za identiteom, etikim, kulturolokim,
politikim, ideolokim pa i sociolokim, jugoslavenskog ideolokog drutva. Otud Selimovi u
ovom romanu tretira tzv. zabranjene, fetiizirane teme unutar kojih se raspada kolektivno-ideoloki
sistem identiteta i identifikacija, ustupajui mjesto disperziji drutvene stvarnosti, dijalektici sukoba
razliitih centara moi unutar drutva koje se hoe predstaviti kao homogena cjelina. Uviajui
herterogenost identiteta ideolokog drutva, Selimovi razvija otru kritiku spram sistema
distribucije njegove moi. Tim postupkom on razara zvaninu, ideoloku istinu o drutvu,
suprotstavljajui joj intimni pejsa individue koja ne moe pristati na mo i aspolutizaciju
ideologije u potrazi za relitivizmom egzistencije.
Otud bi se moglo govoriti o sudaru ideologije i egzistencije kao osnovnoj idejnoj liniji romana, gdje
represivne sile ideologije stvaraju krugove moi da bi se suprotstavile dijalektikoj
transformativnosti i neodredivosti egzistencije. Metafora kruga na toj osnovi zaklapa regresivne sile
sistema, onaj princip ideologije prema kojemu se ona nastoji uspostaviti kao vjena slika drutva.
Na taj nain ideologija se otkriva u metafori kruga kao injenica besmisla, pri emu je u tom
ideolokom krugu pojedinac poraen krugom svoje nemoi. Nadalje, kroz metaforu kruga ideoloki
apriorna slika drutva kao homogene cjeline otkriva se u romanu kroz sloen sistem zatvorenih

krugova u formi uzavrelog poprita njihovog sukoba, ali i sistema projektivnih ideolokih istina
koje se po logici kruga pretvaraju u slojevitu sliku drutvenog apsurda u njegovoj i vertikalnoj i
horizontalnoj raspostranjenosti.
Po irini panoramskog zahvata u beogradske drutvene slojeve sedamdesetih godina prolog vijeka,
po nacrtu romana, kojeg moemo nasluivati, iako je on nedovren, Krug je oito imao namjeru biti
kritiki intoniranom romanesknom enciklopedijom ideolokog drutva unutar koje se razliiti
krugovi pojavljuju kao reprezentanti drutvenih grupa, staleki razdrobljenog drutva i s tim u
skladu proklamiranog sistema ideja. Naalost, Selimovi nije zavrio ovaj svoj roman, pa se o
pievoj konanoj namjeri moe samo nagaati. Znajui koliko je Selimovi bio kritian prema
vlastitome rukopisu, koliko je svaki svoj roman prepravljao i mijenjao, teko je s bilo kakvom
pouzdanou zakljuivati na osnovu pieve zaostavtine o njegovoj konanoj namjeri i cilju prema
kojima je trebao biti usmjeren ovaj roman. Dejan urikovi u tom pogledu daje mogue najtaniju
ocjenu: Iz obima nedovrenog Kruga /287 str./, kao i iz skica koje su pronaene u pievoj
zaostavtini, koje ukazuju na pievu namjeru da dalje grana fabulu, razvija likove, i u roman uvodi
nove, jasno je kojeg su obima bile Selimovieve ambicije: bez sumnje, imalo je to biti njegovo
najobimnije djelo. I ne samo najobimnije, nego, i pored izvjesne razrijeenosti teksture, vjerovatno i
najatraktivnije, s obzirom na njegovu vruu tematiku i irok drutveni interes za nju, kao i s
obzirom na njegov kritiki realizam, na njegovu komunikativnost, tenost, rastereenost od
nervozne napetosti intelektualistike svijesti i filozofiranja koji recepciju Dervia, pa i Tvrave, u
italakoj publici ipak u izvjesnoj mjeri reduciraju.47 Bez obzira na pieve krajnje namjere, u
romanu je oigledna kritika enciklopedijska ambicija koja je nastojala kritiki vrednovati
razdrobljeno ideoloko jugoslavensko drutvo i po njegovoj horizontali i po njegovoj vertikalnoj
organizaciji i stratifikaciji moi. A to ovaj roman pribliava onim parabolinim svojstvima koja i u
Derviu i u Tvravi promoviraju priu o politikom apsurdu, to je u potpunosti ovladao
ovjekovom egzistencijom i drutvenim horizotom, kao presudnu odrednicu vijeka u kojem su i
takve banalnosti kao to su etnja umom i uma sama postale prvorazrednim politikim
injenicama, kako bi rekla velika poljska pjesnikinja Vislava imborska. Tim aspektom svog
romanesknog opusa Selimovi se prikljuuje dominantnom toku politikog evropskog romana 20.
vijeka, smjetajui se, slobodno se moe rei, u same njegove umjetnike vrhove.
Selimovieva transformacija historijskog u novohistorijski roman polifonijski obogaen naelima
kulturolokog, psiholokog, politikog romana i etiko-filozofske studije predstavlja prekretnicu u
razvoju bonjakog, ali bosanskog romana u cjelini. Nakon Andrievih djela Na Drini uprija i
Travnika hronika, koje su takoer transformirale klasinu historijsku priu u pseudo hroniarski
simboliki niz (Na Drini uprija) odnosno u historijsku hroniku koja na historijskim injenicama
razvija univerzalne simbole ovjeka i njegove historije (Travnika hronika) u bosansku knjievnost
dolaze romani Mee Selimovia, prije svega Dervi i smrt i Tvrava kao naredna velika prekretna
taka koja otvara nove mogunosti razvoja ne samo romana nego i knjievnosti u cjelini. Ali, ne
samo knjievnosti. Te slojevite prie o ovjekovom porazu u historiji, ideologiji, ali i trijumfu
njegovih stvaralakih potenci unutar ideolokog drutva potpoljenog u potpuni politiki apsurd,
presudno su oblikovale i iru drutvenu svijest. Stoga se moe i rei da je npr. Dervi i smrt u
njegovoj italakoj recepciji iz usko shvaenog podruja knjievnosti prenesen na razinu
drutvenog amblema, te da je on vie nego sociologija, filozofija, psihologija ili politologija utvrdio
granice i sadraje identiteta ideolokog drutva.
Bez obzira na to da li pie roman sa savremenom tematikom (Ostrvo, Krug, Magla i mjeseina,
Tiine) ili priu pomjera u historiju da bi je izgradio kao parabolu o savremenosti, Selimovi,
ustvari, istrauje temeljne sadraje ovjekove egzistencije i u njihovoj povijesnoj, i u njihovoj
47

urikovi D.: nav. rad, str. 249.

esencijalno nadvremenoj ravni. Zato on u kontekstu ukupne bosanske kulture i predstvalja jednog
od najbitnijih tumaa stranih moralnih kriza i ovjekovih dilema u savremenoj civilizaciji i
ideolokom drutvu. Simboliki niz u njegovim romanima, situacije moralnih lomova i metafizikih
dilema, dubina i snaga idejnih sukoba seu do samih arhetipskih korijena, ali se uspostavljaju i na
razini temeljnih oznaka moderne povijesti i savremenog ideolokog drutva. Na podlozi prie o
problemskom junaku sa bremenom apsurdnih iskustava, ustvari ratniku koji trpi poraz mira, pri
emu pisac nedvosmisleno sugerira stav da se povijest pretvorila u surovi i tragini niz besmislenih
ratova, te da je rat presudno iskustvo povijesti XX vijeka, Selimovi gradi univerzalnu viziju
traginog sudara pojedinca i vlasti. Otud se njegov novohistorijski roman doima kao pria o
modernoj civilizaciji ija se povijest, ideologija, politika, i ije se drutvo utemeljuje na logici
Gulaga.
U takvom semantikom rasporedu nesumnjivo se namee kao potpuno taan i onaj stav to ga je u
povodu Selimovievog romana Dervi i smrt izrekao Midhat Begi, utvrdivi da djelo ovog pisca
nesumnjivo sadri izvjesnu veoma znaajnu notu naeg socijalistikog vremena revolucije,
prevrata, istki, suenja po unaprijed pripremljenim presudama itd. sa svim elementima dekora nae
epohe. To djelo je ve danas dokaz mogunosti cjelovite kritike savremenog ovjeka i stvarnosti u
njenim goropadnim ispoljenjima politikog nemorala i punog razvrata u ucjeni, pijunstvu, presudi,
mukom ubistvu. To je roman politikog morala i policijskog nemorala u svoj njegovoj
suvremenikoj XX-stoljetnoj irini.
Prisilno nametanje i krah ideologija kao okvir za priu u kojoj junak traga za odgovorima na vjena
pitanja smisla egzistencije pokazuje, zapravo, koliko je Selimovi zahvatio u sam problem
organizacije romana kao nekanonske forme. Dramatizacija junakove ispovijesti, roman kao niz
dramskih situacija u okviru polifonijske prie, intertekstualnost i metatekstualnost samo su neki od
formativnih uslova transformacije tradicionalnog mimetikog i moralno doslovnog romana u
modernistikiki roman sa moralnom perspektivom u vieslojnoj prii, kako e ga ostvariti
Selimovi, uveliko najavljujui kasnija postmoderna istraivanja formativnih mogunosti u naem
romanu na koncu XX vijeka.