"Jedan dan Ivana Denisovia" ruskog pisca i nobelovca Aleksandra Solenjicina objavljena je pre 51

godinu, potom je skoro zabranjena i sklonjena iz biblioteka nekadanjeg Sovjetskog Saveza, a danas je
na spisku obavezne kolske literature u Rusiji.Solenjicinovo ostvarenje opisuje dan jednog
zatvorenika koji je za vreme staljinizma na osnovu lane optunice osuen na 10 godina zatvora.
Odluka da se stavi na spisak obavezne literature u ruskim gimnazijama donesena je u periodu izmeu
1991. i 1999. godine kada je predsednik Rusije bio Boris Jeljcin.Pripovetka je objavljena 18. novembra
1962. godine po odluci Nikite Hrucova koji je jo 1956. na Dvadesetom kongresu partije odrao tajni
referat u kome je otro kritikovao Staljinove greke.Veliku zaslugu za objavljivanje Solenjicinovog
romana imao je Aleksandar Tvardovski glavni urednik literarnog asopisa " Novi svet". Knjievni
kriitiar Benedikt Sarnov je istakao da je objavljivanje Soenjicinove pripovetke bio veoma vaan
dogadaj, jer je tada u Sovjetskom Savezu prvi put objavljena knjiga o staljinistikim logorima.Zbog
toga je "Jedan dan Ivana Denisovia" doiveo ogromnu itanost, a hiljade bivih zatvorenika u
logorima i roditelja onih koji su tamo pogubljeni pisali su Solenjicinu i nudili mu svoje
svedoenje.Solenjicin je inspiraciju za svoje ostvarenje naao i u sopstvenom iskustvu, poto je
ranije bio osuen na osam godina logora u Kazahstanu, zato to je kritikovao Staljina."Moj otac je
umro u logoru kada sam imao pet godina. Ono to me je posebno potreslo u romanu 'Jedan dan
Ivana Denisovia' je to se u njemu govori o onome o emu nisu smeli da govore ni prijatelji mog oca,
niti oni koji su bili u logorima", rekao je nekadanji ruski disident Arsenij Roginski.Odluka Hruova da
objavi Solenjicinov roman pozdravljen je u svetu, kao jedan od simbola distanciranja sovjetskog
dravnika od epohe staljinizma.Nekoliko meseci kasnije, meutim, Hruov se priklonio
konzervativcima koji su se protivili objavljivanju Solenjicinove knjige i izjavio da je tema staljinistikih
logora "opasna po drutvo" i da je neophodno govoriti o Staljinovim grekama, ali i o njegovim
zaslugama.Solenjicin je trebalo da dobije Lenjinovu nagradu za knjievnost, ali je to u poslednji
trenutak otklonjeno. Kasnije je izbaen iz Saveza pisaca SSSR ime mu je onemogudeno da objavljuje
u svojoj zemlji.Njegovo najvece delo Arhipelag gulag objavljeno je na Zapadu dve decenije pre nego u
Moskvi."Kada je objavljen 'Jedan dan Ivana Denisovia' bio sam preplavljen pismima i svedoenjima.
Dopisivao sam se sa nekima od autora, a onda sam shvatio da mi je sudbina dala ono to mi je bilo
potrebno: materijal da napiem 'Arhipelg Gulag'", rekao je Solenjicin u jednom intervjuu.Poto je na
vlast doao Leonid Brenjev, Solenjicinovo ostvarenje pada u nemilost i nestaje iz biblioteka
Sovjetskog Saveza, a jedini nain da se doe do njega bila su samizdat izdanja.Za vreme vladavine
Borisa Jeljcina "Jedan dan Ivana Denisovia" stavljen je na spisak obavezne literature u gimnazijama.
Pred kraj ivota Solenjicin se iz inostranstva vratio u Rusiju gde je umro 2008. godine.

JEDAN DAN IVANA DENISOVIA Aleksandar Solienjicin

U pet sati ujutro, kao i uvijek, odjeknuo je poziv na ustajanje udarci ekidem o komad tranice
pokraj upravne zgrade. Isprekidani zveket jedva je dopro kroz okna zaleena u debljini od dva prsta, i
ubrzo je utihnuo: bilo je hladno i straaru se nije dugo mahalo rukom.
Zveket je zamro, a vani je jo bio mrkli mrak, kao i usred nodi kad je uhov iao do kible, samo to je
kroz prozor dopirala uta svjetlost triju svjetiljaka: dviju izvan ice i jedne iz ice.

Ni baraku nisu neto dugo otvarali, niti se ulo da deurni podiu na motku skupnu kiblu da je
iznesu.
Suhov nije nikad prespavao ustajanje, svagda je na vrijeme ustajao, do odlaska na rad bilo je sat i pol
vre-mena, njegovog ne dravnog i tko god se snalazio u logorskom ivotu, mogao je poneto
zaraditi: saiti komu od stare podstave navlaku za rukavice, dodati bo-gatijem lanu brigade suhe
valjenke1 ravno na leaj, da ne mora bos tapkati oko hrpe obude i traiti ih, ili se mogao prosmucati
naokolo, posluiti gdje komu to treba, poistiti ili donijeti togod, ili u blagovaonici sakupljati porcije
sa stolova i nositi ih u hrpama do sudopera kako bi dobio neto da pojede, ali je tamo bilo mnogo
takvih, koliko hode, a to je najvanije ako je u porciji togod ostalo, nede odoljeti da ne polie.
A Suhov je dobro zapamtio rijei svoga prvog brigadira Kuzjomina starog logorskog vuka, etrdeset
trede robijao je ved dvanaestu godinu, pa je novajlijama koji su bili pristigli s fronte rekao uz vatru na
nekom proplanku:
Ovdje, momci, vlada zakon tajge. Ali i ovdje ljudi ive. Znate koji najprije pocrkaju: oni koji liu tue
porcije, oni koji se uzdaju u potedu, i oni koji otkucavaju.
Sto se tie otkucavanja, tu je, naravno, pretjerao. Takvi ostaju na ivotu. Samo to ostaju na ivotu
zahvaljujudi krvarini.
Suhov je svagda ustajao na vrijeme, samo danas nije. Jo mu sinod nekako nije bilo dobro, osjedao je
zimicu i trganje u tijelu. Nije se cijele nodi mogao ugrijati. Kroz san mu se sve priinjalo sad da se
sasvim razbolio, sad da mu je malo bolje. Najradije bi da uopde ne svane.
Ali svanulo je kao i obino.
Pa i kako bi se tu ovjek ugrijao na prozoru debeo led, a na zidovima, na sastavcima sa stropom po
cijeloj baraci zdrava baraka! bijela pauina. Inje.
uhov nije ustajao. Leao je na gornjem leaju, glave pokrivene gunjem i kaputom, a oba je stopala
zario u bluzu, u zavrnut rukav. Nije gledao oko sebe, ali je po zvukovima razabirao to se zbiva u
baraci i u kutu nji-hove brigade. Evo, teko koraajudi prolazom, deurni su ponijeli jednu od
stolitrenih kibli. Rauna se da je lak posao, za invalide, ali daj iznesi a da ba nita ne prolije! Eno, u
Sedamdeset petoj brigadi bacili su na pod hrpu valjenki donesenih iz suionice. Evo, sad i u naoj (i na
nama je danas bio red da suimo valjenke). Brigadir i njegov pomodnik obuvaju se utke, a leajevi
pod njima kripe. Pomodnik de sad otidi po kruh za brigadu, a brigadir u upravnu zgradu, da preuzme
radne zadatke.
Ali ne samo da preuzme radne zadatke sjetio se Suhov, danas se odluuje o njihovoj sudbini
njihovu Sto etvrtu kane prebaciti s gradnje radionica na novi objekt Soc-gradid, komunalni
centar. A taj je Soc-gradid golo polje, usred snjenih nanosa, i prije nego to se tamo pone ita
graditi, treba kopati jame, zabijati stupove i razapinjati bodljikavu icu, za same sebe, da ne
pobjegnu. Onda de se tek graditi.
Tamo se po svoj prilici mjesec dana nede ovjek imati gdje ni ogrijati nede biti ni potleuice. Ni
vatru ne moe naloiti ime? Jedini ti je spas da se svojski prihvati posla.

Brigadir je zabrinut, pokuat de udesiti stvar, da neku drugu brigadu, slabiju, bace tamo umjesto nas.
Dakako da praznih ruku nede nita postidi. Treba ponijeti bar pola kile slanine. Moda i kilu.
Suhova nita ne kota da pokua uicati potedu u am-r y bulanti, da ne ide danas na rad. Ionako ga
boli sve ivo.
Jo neto tko je od uvara danas deurni?
Deurni jesjeti seIvan Podrug, mravi i dugaki &, vodnik crnih oiju. Kad ga prvi put vidi
zgrozi se, a kad ga malo bolje upozna, vidi i daje od svih deurnih jo najpopustljiviji: ni u samicu
te ne baca, ni na raport ne alje. Stoga ovjek moe jo malo leati dok Deveta
baraka ne doe na red za doruak.
Boks se strese i zaljulja. Ustadoe odjednom dvojica: gore Suhovljev susjed baptist Aljoka, a i dolje
Bujnovj ski, bivi kapetan fregate.
Deurni starci iznijeli su obje kible i sad*se najednom posvaali oko toga koji de od njih dvojice otidi
po vrelu vodu. Svaali su se angrizavo, kao babe. Elektrozavariva iz Dvadesete urlikne:

Ej, vi kosturi! i baci se na njih valjenkom. Pazite da vam ja tamo ne doem!

Valjenka je tupo udarila o stup. Umuknue. U susjednoj brigadi tiho je gunao pomodnik brigadira:

Vasilje Fjodoriu2! Oni su nas gadovi u magazinu

prevarili: bilo je etiri kruha po devetsto grama, a sad ih

je svega tri. Komu demo dati manje?
Tiho je to rekao, ali je, naravno, cijela brigada ula i suspregla dah: tko de veeras dobiti manje kruha?
uhov je leao i leao na preanoj piljevini svoje slamnjae. Kad bi bar neto nadvladalo ili ga
spopala groznica ili prestali bolovi! Ovako je najgore, ni jedno ni drugo!
Dok je baptist aputao molitve, izvana se vratio Buj-novski i rekao, ne obradajudi se nikome posebice,
ali pomalo zlurado:

E, drite se dobro, mornari Crvene flote! Najmanje je trideset ispod nule.

2. Skradeni oblik imena po ocu (ovdje umjesto Fjodorovi) obiljeava stanovitu srdanost izmeu
sugovornika.
Suhov odlui da ode u ambulantu.
Upravo tada neija snana ruka smakne s njega bluzu i gunj. uhov skine kaput s glave i pripodigne
se. Pod njim je, glava mu bila u visini gornjeg leaja, stajao mravi Tatarin.
Deura valjda preko reda i tiho se prikrao njegovu leaju.

-854! proita Tatarin s bijele zakrpe na leima

crnog kaputa. Tri dana zatvora s izlaskom na rad!

Tek to se razlegao onaj njegov posebni, prigueni glas, u cijeloj polumranoj baraci, u kojoj nisu
gorjele sve arulje, u kojoj je na pedeset stjeniavih leajeva na kat spavalo dvjesta ljudi, odjednom se
uskomeae i poee urno oblaiti svi oni koji jo nisu bili ustali.

Zbog ega, drue komandiru? upita ga uhov

pridajudi svom glasu vie samosaaljenja nego to ga je

uistinu osjedao.
S izlaskom na rad to je tek poluzatvor, dobiva toplu hranu i nema vremena za razmiljanje. Pravi
je zatvor kad ne ide na rad.

Nisi ustao na vrijeme. Idemo u upravu lijeno

mu objasni Tatarin, jer je i njemu i uhovu, i svima osta

lima, bilo jasno zato je kanjen.
Cosavo, smeurano Tatarovo lice nije nita izraavalo. Okrenuo se traedi jo jednu rtvu, ali su ved
svi, neki u polumraku, neki pri svjetlu arulje, na donjim i gornjim leajevima, turali noge u crne
vatirane hlae ili su se, ved obueni, zakopavali i hitali prema izlazu da doekaju Tatarina vani.
Da je uhov bio kanjen za neto drugo ne bi mu bilo krivo. Bilo mu je krivo upravo zato to je
uvijek
Ostajao medju prvima. Ali znao je da Tatarina nede modi umilostiviti. I pravdajudi se i dalje tek reda
radi, uhov je, onako u hlaama u kojima je spavao (na njima je, iznad lijevog koljena, bila takoer
priivena otrcana, umrljana zakrpa, a na njoj ispisan crnom, ved izblijedjelom bojom broj -854),
navukao na sebe vatiranu bluzu (na kojoj taj isti broj bijae ispisan na dva mjesta jedan na prsima,
a drugi na leima), pronaao svoje valjenke u hrpi na podu, natakao kapu (s istom onakvom zakrpom
i brojem sprijeda) i izaao za Tatarinom.
Cijela Sto etvrta vidjela je kako straar odvodi uhova, ali nitko ni da bi pisnuo: ne bi vrijedilo, a i to
bi kazali? Brigadir bi se moda malko zauzeo za njega, ali njega vie nije bilo. Ni Suhov nije vie ni
rijei rekao, da ne izazove Tatarina. Priuvat de mu drugovi doruak, nede ga zaboraviti.
I tako su njih dvojica izala.
Dah im je zastajao od studeni i magle. Dva velika reflektora arala su ukri po logorskom krugu s
dalekih tornjeva na uglovima. Svijetlile su svjetiljke izvan ice i u ici. Toliko ih je bilo da su posve
zasjenile zvijezde.
kripedi valjenkama po snijegu, logorai su hitro ili svaki za svojim poslom neki u zahod, neki u
ma-gazin, neki na otpremu pote, a neki predati hranu da im se posebno pripremi. Svi su uvukli glave
u ramena, dobro zakapali kapute, i svima je hladno, ne toliko od studeni koliko od pomisli da de cijeli
dan provesti na toj studeni.

Tatarin je u svojoj staroj kabanici sa zaslinjenim pla-vim naivcima na ovratniku koraao uspravno,
kao da mu studen ama ba nita ne moe.Prodoe pored visokog drvenog plota oko zidanog
logorskog zatvora, pored bodljikave ice koja uva logorsku pekaru od logoraa, pored ugla upravne
zgrade gdje na stupu, na debeloj ici, visi komad tranice posut injem, i pored drugog stupa gdje visi
termometar, sav zameten injem, u zavjetrini, da ne pokazuje prenisku temperaturu. Obuzet nadom,
Suhov zirne na njegovu mlijenobijelu cjevicu: kad bi bilo minus etrdeset jedan, ne bi morali na rad.
Ali nije bilo ni blizu etrdeset.
Uoe u upravnu zgradu pa ravno u uvarsku sobu. Tu je postalo jasno ono emu se Suhov ved
putem bio dosjetio: da nede uopde u samicu, nego da samo u uvarskoj sobi treba oribati pod. Tu mu
je Tatarin priopdio da mu oprata kaznu, i zapovjedio da oriba pod.
Ribanje poda u uvarskoj sobi bijae posao posebnog logoraa koga uopde nisu slali na rad, deurnog
logoraa u upravnoj zgradi. Ali taj se odavno bio dobro snaao u upravnoj zgradi, imao je pristup u
sobu majora, disci-plinskog oficira, i operativca, inio im usluge, kadikad bi doznao i poneto to nisu
znali ni uvari, pa je od nekog vremena smatrao da mu je nekako ispod asti da riba pod obinim
uvarima. uvari su ga pozvali jedanput, dvaput, a onda su shvatili u emu je stvar i poeli dovo-diti
druge logorae da im ribaju pod.U uvarskoj sobi loilo se poteno. Dva su uvara bila samo u
prljavim bluzama i igrala dame, a tredi je, onako kako se zatekao, u potpasanoj bundi i valjenkama,
spa-vao na uskoj klupi. U kutu je stajala kanta s krpom.
Suhov se obradovao i zahvalio Tatarinu:

Hvala vam, drue komandiru! Nikad se vie nedu

izleavati.
Tu je zakon jednostavan: kad obavi posao, moe otidi. Sada, kada je Suhov dobio posao, kao da ga
vie nita nije boljelo. Uzeo je kantu i bez rukavica (u onoj brzini zaboravio ih je bio pod jastukom)
otiao je na bunar.
Nekoliko brigadira koji su ili u PPO Plansko-proizvodni odjel3 okupilo se oko stupa, a jedan
mladi medu njima, bivi heroj Sovjetskog Saveza, uzverao se na stup i protrljao toplomjer.
Odozdo su mu savjetovali:

Samo dii na stranu, da se ne podigne!Vraga de

se podidi!... Nema to veze.

Medu njima nije bilo Tjurina, uhovljeva brigadira. uhov je spustio kantu na zemlju, prekriio ruke,
za-vukao ih u rukave i radoznalo se zagledao.
Onaj sa stupa dobaci promuklim glasom:

Dvadeset sedam i pol, majku mu ga nabijem!

I pogledavi jo jednom, za svaki sluaj, skoi dolje.

Ma pokvaren je, nikad taj tono ne pokazuje

 ree netko. Da je ispravan, ne bi ga ni postavili

u logor.
Brigadiri se razidoe. Suhov otri do bunara. Studen ga je ujedala za ui ispod sputenih, ali
nezavezanih naunjaka.
Uz rub bunara nahvatao se debeo sloj leda, tako da je kanta jedva prola kroz otvor. I ue je bilo
tvrdo kao kolac.
3. Dio logorske uprave, administracija.
Ne osjedajudi ruke, s kantom koja se puila, uhov se vrati u uvarsku sobu i turi ruke u bunarsku
vodu. Bilo mu je odmah toplije.
Tatarina nije bilo, ali su sad tu bila etiri uvara koji su se okanili igranja dama i spavanja, te se
prepirali oko toga koliko de im dati griza u sijenju (u oblinjem naselju nije bilo dovoljno ivenih
namirnica, pa su uvarima, premda su potroake karte bile odavno uki-nute, prodavali uz popust
neto namirnica koje mjetani nisu mogli kupiti).
Zatvaraj vrata, mrcino, pue! prodere se jedan od njih.
Nikako ne bi valjalo smoiti valjenke rano ujutro. A nema se u to preobuti, sve kad bi i trknuo do
barake. Za osam godina robijanja Suhov se kojekako obuvao: gdjekad bi i cijelu zimu pregurali bez
valjenaka, gdjekad ni cokula nisu vidjeli, nosili su samo likove opanke ili gumenjake (napravljene od
automobilskih guma, tako da je za njima ostajao trag kao od automobila). Sad ved nije bilo tako loe s
obudom: u listopadu je uhov dobio (a dobio je zato to je obino pratio pomodnika brigadira u
magazin) par potenih cokula, s tvrdim vrhom, u kojima je bilo mjesta za duple debele obojke. Tjedan
dana hodao je kao svear, sve je lupkao novim potpeticama. U prosincu su stigle valjenke divota,
sad su bili na konju! Ali onda je neki vrag u raunovodstvu priapnuo komandantu: neka im, veli,
ostanu valjenke, ali cokule neka vrate! Nije u redu, veli, da logora ima dva para obude u isto vrijeme.
I Suhov je morao birati: da cijelu zimu izgura ili u cokulama ili u valjenkama. Pa makar i ojuilo, mora
vratiti cokule. A kako ih je samo uvao, mazao pastom da budu meke bile su nove novcate, e, ni za
im nije toliko alio u tih osam godina koliko za tim cokulama! Sve su cokule poba-cali na jednu
gomilu, i na proljede vie nede dobiti svoje. Ba kao to su im i konje sve bili stjerali u kolhoz.
uhov se dosjetio to da uradi: spretno je izuo va-ljenke, odnio ih u kut, skinuo i obojke (lica mu je
ispala i zveknula o pod, koliko se god na brzinu spremao za zatvor, nije zaboravio na licu), i bacio se,
onako bos, prolijevajudi obilato vodu krpom, pod valjenke uvara.

Hej ti, ubre jedno, polake! trgne se jedan od

njih i digne noge na stolac.

Ria? Ria ide po drugoj normi, to nema veze s

riom!

to de ti tolika voda, glupane? Tko je vidio tako

ribati?

Drue komandire, drugaije ne ide. Prljavtina se

zavukla u pod...

Pa zar nisi nikad, svinjo, kod kude vidio kako ti

ena riba pod?

uhov se uspravi, dredi u ruci krpu s koje se cijedila voda. Osmjehne se prostoduno, pa se lijepo
moglo vidjeti kako mu nedostaju zubi to ih je prorijedio skorbut u Ust-Imi etrdeset trede, kad je
bio na izmaku snaga. Bio je na izmaku snaga zato to ga je bio izmuio krvavi proljev, a ispadeni
eludac nije vie nita htio da primi. Sad je od svega toga ostalo jo samo uljetanje.

Od ene su me, drue komandire, odvojili jo

etrdeset prve. Ne sjedam se vie ni kako je izgledala.

Gle kako ti gadovi ribaju... Nita ne znaju i nede

da rade. Ne zavreuju ni kruh koji jedu. Govnima bi ih

trebalo hraniti.A kog vraga i ribaj u svaki dan? Nikad ni da se vlaga ispari. Sluaj ti, Osamsto pedeset
etiri, zna to? Samo lagano sve obrisi krpom, da bude malko vlano, pa se gubi odavde!
Ria? Kako moe griz mjeriti s riom!
uhov je ustro obavljao svoj posao.
Rad je kao batina, ima dva kraja: radi li za ljude

radi poteno, radi li za efa glavno je da mu

zamae oi!
Inae bi, zna se, ved odavno svi pocrkali.
uhov je otro podnice, da ne ostane suhih mjesta, krpu je neiscijedenu bacio za ped, na pragu je obuo
va-ljenke, izlio vodu na stazu kojom su prolazili predsta-vnici vlasti i ukoso, pokraj kupalita, pokraj
tamne, ohladnjele zgrade kluba, odjurio do blagovaonice.
Trebao je jo i u ambulantu stidi, opet ga je sve bo-ljelo. I jo je trebao mugnuti u blagovaonicu, da
ga ne ulove uvari, komandant logora izdao je strogu naredbu da love zaostale pojedince i bacaju ih u
zatvor.
Pred blagovaonicom se danas za divno udo

nisu gurali, nije bilo repa. Upadaj!

Unutra se digla para kao u kupelji od studeni koja je nadirala kroz vrata, i od orbe. Brigade su
sjedile za stolovima ili su se tiskale u prolazima, ekajudi da se domognu mjesta. Dozivajudi se kroz

guvu, po dva-tri radnika iz svake brigade nosila su na drvenim pladnjevi-ma porcije s orbom i kaom
i gledala kamo da ih spuste. I opet nita ne uje, klipan jedan, tikvan jedan, eto ga na, gurnuo
ovjeka! Pljes, pljes! Slobodnom rukom daj mu po iji, po iji! Tako, vidi! to stoji ovjeku na putu,
samo gleda gdje de omastiti brk!Za stolom, prije no to de zagrabiti licom, mlad se momak krsti. Bit
de da je Zapadni Ukrajinac, i to no-vajlija stari Zapadni Ukrajinci, koji su proveli neko vrijeme u
logoru, odustali su ved od krianja.
A Rusi Rusi su zaboravili i kojom se rukom krsti!
Hladno je sjediti u blagovaonici, pa ponajede jedu u kapama, ali se ne ure, love komadide istrunule
sitne ribe ispod listova crvenog kupusa i pljuju koice na stol. Kad se na stolu nakupi hrpa koica,
prije nego to sjedne nova brigada, netko ih smakne rukom pa poslije sve krkaju pod nogama.
Pljuvati pak kosti izravno na pod smatra se nekako neprilinim.
U sredini barake stoje dva reda stupova, nosaa, ega li. Uz jedan takav stup sjedio je Fetjukov iz
Suhovljeve brigade i uvao mu doruak. Fetjukov je bio jedan od posljednjih lanova brigade,
neugledniji od Suhova. Na prvi pogled svi su lanovi brigade u jednakim kaputima i s jednakim
brojevima, ali u stvari ima mnogo razlika postoje stupnjevi medu njima. Bujnovskog ne moe
ostaviti da uva porciju, a ni uhov ne bi prihvatio svaki posao, ima ih koji stoje nie od njega.
Fetjukov je primijetio Suhova i uzdahnuo ustupajudi mu mjesto.
Ved se sve ohladilo. Htio sam ved pojesti mjesto
tebe, mislio sam da si u duzi.
I nije ostao jer je znao da mu uhov nede nita ostavim
ti, da de obje porcije smazati.
uhov izvadi licu iz valjenke. Ta mu je lica bila draga, proputovala je s njim cijeli Sjever, sam ju je bio
izlio u pijesku od aluminijske ice, i na njoj je bilo urezano: Ust-Ima, 1944.
Zatim uhov skine kapu s obrijane glave koliko god bilo hladno, nije mogao jesti s kapom na glavi
i promijeavi orbu koja se bila slegla, na brzinu provjeri to ga je zapalo. Onako, srednja alost.
Nisu mu nasuli s vrha kotla, ali ni s dna. Fetjukovu de biti dosta to je, uvajudi porciju, pojeo iz nje
krumpir.
Kod orbe je inae jedino to dobro to je vruda, a sad je ved bila sasvim hladna. Ipak ju je poeo jesti
polako, paljivo. Ne treba se uriti, pa makar i krov nad glavom gorio. Ne raunajudi san, logora ivi
samo za sebe tek desetak minuta ujutro za dorukom, pet minuta za rukom i pet za veerom.
orba se nije mijenjala iz dana u dan, sve je ovisilo o tome kakvo su povrde pripremili za zimu. Lani su
uki-selili samo mrkvu pa je u orbi bilo samo mrkve, od rujna do lipnja. Ove godine je na redu
crveni kupus. Logora je najsitiji u lipnju: tada vie nema povrda, umje-sto njega jede se prekrupa.
Najgore je vrijeme srpanj, kad nasijeku koprive u kotao.
Od sitne ribe ostalo je najvie kostiju, meso se rasku-halo, otpadalo s kostiju, samo se na glavi i na
repu zadralo. Premda na krhkoj mreici ribljeg kostura nije ostalo ni ljuske ni komadidka mesa,

uhov je vakao, si-sao kostur pa ga je ispljunuo na stol. Od svake bi ribe sve pojeo, ak i krge, i
rep, i oi, kad bi ostale u glavi, ali im bi ispale i plutale u porciji same za se krupne riblje oi ne
bi ih pojeo. Zbog toga su mu se rugali.
Danas je uhov neto pritedio nije svratio u ba-raku pa nije podigao sljedovanje, i sad je
dorukovao
bez kruha. Kruh moe poslije posebno smazati, bit de bar sitiji.
Drugo je jelo bila kaa od magare. Kaa se stinula ; i sva pretvorila u jednu grudu, pa je uhov
odlamao komadid po komadid. Magara, ne samo hladna nego ni vruda, nije ukusna ni zasitna: trava
kao trava, samo to I je uta, nalik na proso. Dosjetili se da je daju umjesto f prekrupe, kau da je iz
Kine. Trista grama skuhane travurine na dan i svrena stvar, da je kaa nije, a rauna se da jest.
Oblizavi licu i.spremivi je na staro mjesto, u valjenku, uhov nabije kapu na glavu i ode u
ambulantu.
Nebo, s kojeg su logorske svjetiljke otjerale zvijezde, bilo je isto onako tamno. I isto su onako dva
reflektora irokim snopovima svjetla sjekla logorski krug. Kad je ovaj logor, Specijalni, osnovan, bilo je
jo u uvara ':< napretek raketa iz rata, pa su, im bi se pogasila svjetla, ; ispaljivali rakete nad
krugom, bijele, zelene i crvene pravi pravcati rat! Zatim su prestali putati rakete. Moda su ipak
preskupe?
Bila je jo nod, isto kao i onda kad se razlegao poziv na ustajanje, ali je po raznim sitnim znacima
iskusnom oku bilo lako razabrati da de uskoro odjeknuti poziv za radni stroj. epavev pomodnik
(epavac je bio deurni u blagovaonici koji je drao i hranio jo dva pomodnika) ode da pozove na
doruak estu, invalidsku baraku, to jest one koji ne izlaze iz logora. Stari slikar s bradicom iao je,
gegajudi se, prema Kulturno-prosvjetnoj sekciji po boje i kist, da ispisuje brojeve. Opet je Tatarin
krupnim koracima preao glavnu stazu hitajudi put upravne zgrade. Uopde je vani bilo nekako sve
manje ljudi svi su se nekamo sklonili da iskoriste jo posljednje ugodne minute.
uhov se hitro sakrio pred Tatarinom za ugao barake

kad bi ga uhvatio po drugi put, loe bi se proveo. Pa

i inae, nikad ne valja prodavati zjake. Treba paziti da te

nijedan uvar ne vidi samog, nego samo u gomili. Moda
upravo trai ovjeka za neki posao, a moda nema na
komu iskaliti bijes. Po barakama su proitali naredbu

da se na pet koraka pred uvarom mora skinuti kapa,

i da se tek dva koraka iza njega smije opet nataknuti na

glavu. Gdjekoji uvar baza kao slijepac, svejedno mu je,
ali neki drugi u tome upravo uivaju. Kolike su ih samo

zbog te kape strpali u duzu, vragovi prokleti! Bolje da se

pritaji malo iza ugla.
Kad je Tatarin proao i uhov se ved nakanio da pode u ambulantu, sjeti se da mu je onaj dugajlija
Letonac iz Sedme barake rekao neka jutros prije odlaska na rad svrati do njega, ako hode da kupi
dvije ae skije, a on je, evo, u ovoj urbi to sasvim smetnuo s uma. Protegljasti je Letonac sinod
dobio paket i moda ved sutra nede biti skije, pa ekaj onda mjesec dana do novog paketa! A do-bra
mu je skija, jaka kao to treba, i miriljava. Nekako sivkastosmeda.
Naljutio se uhov, zatapkao na mjestu da li da skrene u Sedmu baraku? Ali ambulanta je sasvim
blizu, radije de u ambulantu.
Pod nogama mu kripi snijeg.
U ambulanti je, kao i uvijek, bilo u hodniku toliko isto da se libio stupiti na pod. A zidovi obojeni
bijelom bojom nalik na emajl. I sav namjetaj bijel.
Sva su vrata ordinacija zatvorena. Lijenici valjda nisu jo ni ustali. U sobi deurnoga sjedi za istim
stolom, u lijepom bijelom ogrtau, lijeniki pomodnik Kolja Vdovukin i neto pie.
Nikog drugog nema.
uhov skine kapu, kao pred vladu, i po logoraikom obiaju da zaviruje kamo ne treba, ne mogae a
da ne primijeti kako Nikolaj pie posve ravne retke, i kako sva-ki redak, malo odmaknut od ruba,
poinje tono ispod prethodnog, velikim slovom. uhov je, naravno, odmah pojmio da to nije pravi
posao, ved onako neto bez veze, ali ga se to nije ticalo.

Ovaj... Nikolaju Semjoniu... ja nekako... nisam

zdrav... ree uhov snebivljivo, kao da trai neto na

to nema pravo.
Vdovukin digne s posla svoje mirne, krupne oi. Na njegovoj bijeloj kapici i bijelom ogrtau nije bilo
broja.

A to dolazi tako kasno? Zato nisi doao sinod?

Pa valjda zna da ujutro nema pregleda? Popis onih koji

su na potedi ved je u PPO.
Sve je td Suhov znao. Znao je isto tako da ni naveer nije mnogo lake dobiti potedu.

Ma eto, Kolja... Naveer, kad treba, ba me ne

kako i ne boli...

A ta to? ta te to boli?

Pravo da kaem, nita me i ne boli. Nego, neka me

slaboda dri.
Suhov nije bio od onih to neprestano vise u ambu-i lanti, i Vdovukin je to znao. Ali on je imao pravo
da A dade ujutro potedu samo dvojici i ved je to pravo iskoristio, pod zelenkastim staklom bila su
zapisana imena te dvojice i ispod njih podvuena crta.
Trebao si se ranije potruditi. Sto si doao pred sam radni stroj? Evo na, dri!
Vdovukin izvadi toplomjer iz posude, u koju su to-plomjeri bili zataknuti kroz proreze od gaze, obrie
ga i dade uhovu.
uhov sjede na klupicu pokraj zida, na sam njen kraj, i samo to se ne prevrne zajedno s njom. Nije
namjerno izabrao tako neudoban poloaj, nego je i nehotice time dao na znanje kako mu je
ambulanta strana i kako je u nju doao samo zbog neke sitnice.
Vdovukin je i dalje pisao.
Ambulanta je bila u najdaljem, najzabitijem kutu lo-gorskog kruga i do nje nisu dopirali nikakvi zvui.
Ni zidna ura nije kucala logorai nisu smjeli nositi satove, samo je uprava znala koliko je sati. Nije
bilo ni mieva da grebuckaju sve ih je polovio bolniki maak koji je odreen za taj zadatak.
Divota je bila sjediti punih pet minuta u tako istoj sobi, u takvoj tiini, pri jarkom svjetlu svjetiljke, i
nita ne raditi. uhov je razgledao sve zidove ali nita nije na njima naao. Razgledao je svoju
vatiranu bluzu

broj mu je na prsima izblijedio, treba ga obnoviti, da

ga ne ukebaju! Slobodnom je rukom jo opipao i lice

zarastao je u bradu, raste mu od posljednjeg kupanja,

ima ved deset dana. Ali nita ne smeta. Za tri dana bit de
opet kupanje, pa de se obrijati. to da u brijanici uludo
sjedi u redu! A nema se ni za koga dotjerivati.
Zatim, gledajudi Vdovukinovu snjenobijelu kapicu, uhov se sjeti bataljunskog previjalita na rijeci
Lovat, kad je doao s ozlijeenom eljusti, ali se odmah

budala prokleta dobrovoljno vratio u stroj. A mogao je lijepo odleati pet-est dana.

Sad sve neto sanjari kako bi bilo divno da se razboli na dva-tri tjedna, samo ne nasmrt, i da ga ne
operiraju, tek toliko da ga smjeste u bolnicu leao bi valjda' i tri tjedna a da se ne bi pomakao, pa
makar ga hranili samo golim bujonom.
Tada se sjeti da ni u bolnici vie nema lekarenja. J S jednom grupom osuenika stigao je i nov lijenik

Stepan Grigorji, nekakav viljast i buan ovjek,

nigdje nema mira, pa ni bolesnike ne ostavlja na miru:

dosjetio se da sve pokretne bolesnike tjera da rade neto

oko bolnice: da prave ogradice, nasipavaju stazice, da
nanose zemlju za gredice, a zimi da nabacuju snijeg
na gredice. Kae da je rad najbolji lijek.
A od rada i konji lipu. To se valjda zna. Kad bi taj doktor cijeli boji dan proveo na zidanju i on bi
se, bogme, smirio.
.. .A Vdovukin pie li, pie. Doista se bavio nekim poslom bez veze, nepojmljivim za Suhova.
Prepisivao je novu dugaku pjesmu koju je juer dovrio i obedao da de je danas pokazati lijeniku,
Stepanu Grigorjiu.
Kao to se valjda moe dogoditi samo u logoru, upravo je Stepan Grigorji savjetovao Vdovukinu da
se prijavi kao lijeniki pomodnik, pa ga je i postavio na mjesto svoga pomodnika. Tako je Vdovukin
nauio davati injekcije u venu neukim radnicima i pitomim Letoncima i Estoncima, koji ne bi ni u snu
pomislili da lijeniki pomodnik moda uopde nije lijeniki pomodnik. Kolja je bio student
knjievnosti, uhapen na drugoj godini studija. Stepan Grigorji elio je da Kolja napie na robiji ono
to mu nije bilo dano da napie na slobodi.
...Kroz dvostruka okna, neprozirna od bijelog leda, jedva je dopro signal za radni stroj. uhov uzdahne
i ustane. Imao je zimicu kao i prije, ali je bilo oito da se nede modi izvudi od rada. Vdovukin posegne
za toplo-mjerom i pogleda.
Eto vidi, nit smrdi nit mirie, trideset sedam s dva. Da je trideset osam, bilo bi svakome jasno. Ne
mogu ti dati potedu. Ostani, ako hode, na svoj rizik. Ako te doktor poslije prebrojavanja proglasi
bolesnim dat de ti potedu, a ako te proglasi zdravim ne gine ti zatvor. Bolje de ti biti da ode na
rad.
uhov ne odgovori ni rijei, ak ni glavom ne klimne, samo natue kapu na oi i izae.
Sit gladnom ne vjeruje.
Studen je stezala. Jetkom je maglicom bolno obuzela uhova i nagnala ga da zakalje. Studen je
minus dvadeset sedam, a uhov plus trideset sedam. Pa sad, tko de koga.
Otkaskao je do barake. Zborno mjesto bilo je potpuno pusto, cijeli je logor bio pust. Bijae to onaj
kratki, rastezljivi trenutak kad je ved sve gotovo, ali se svi prave da nije, kao da toboe nede ni idi na
rad. Oruana pratnja sjedi jo u toplim kasarnama, naslonivi pospane glave na puke ni njima nije
ba neki uitak po takvoj studeni toptati na straarskim tornjevima. uvari u glavnoj straari na ulazu
bacaju ugljen u ped. Nadglednici u nadglednikoj sobi pue posljednju cigaretu prije pretresa. A
logorai, ved obueni u sve svoje prnje, opasani svakojakim uzicama, umotani krpama od brade do
oiju, lee na pokrivenim leajevima u valjenkama'l premiru, sklopljenih oiju. Dok brigadir ne
podvikne:

Po-kret!

I Sto etvrta je dremuckala zajedno s cijelom De-vetom barakom. Samo je pomodnik brigadira Pavlo
micao usnama raunajudi neto olovkom, a na gornjem leaju baptist Aljoka, Suhovljev susjed, ist,
umiven, itao neto iz svoje biljenice u koju je bio prepisao pola Evanelja.
Suhov je utrao u baraku kao bez due, ali posve tiho, i priao leaju pomodnika brigadira.
Pavlo pridigne glavu.

Ivane Denisiu, nisu vas ubuturili? ivi ste? (Ti

Zapadni Ukrajinci nede se nikad promijeniti, i u logoru

svakog zovu po oevu imenu i govore mu vi.)
I uze sa stola sljedovanje kruha i prui ga uhovu. Na kruh bijae istresena liica edera, nalik na
bijelo brdace.
Ma koliko se Suhov urio, pristojno je odgovorio (pomodnik brigadira takoer je vlast, od njega
osuenik zavisi jo vie nego od komandanta logora). Onako u urbi, dohvatio je usnama eder s
kruha, polizao ga i je-dnom nogom stao na nosa da se popne i namjesti leaj, ali je kruh svejednako
ogledao i vagao u ruci: ima li u njemu petsto pedeset grama, koliko je propisano? Dobio je dosad vie
tisuda ovakvih sljedovanja po zatvorima i logorima, i premda nije ni jedno od njih imao priliku
izvagati, i premda se, kao bojaljiv ovjek, ne bi usudio nadati viku i istjerivati pravdu, svakom je
osueniku, pa i uhovu, bilo odavno jasno da u magazinu ne bi mogao opstati nitko tko bi poteno
rezao kruh. Svako je sljedovanje manje od propisanog, samo je pitanje koliko je manje. I tako dva
puta na dan gleda, samo da savjest umiri moda me danas ipak nisu previe zakinuli? Moda su
ak svi grami na broju.
Nedostaje dvadesetak grama zakljui Suhov i prepolovi kruh. Jednu polovicu turne u njedra, ispod
bluze, gdje je sam bio priio bijeli dep (u tvornici iju za logorae vatirane bluze bez depova). Drugu
polovicu, uteenu za dorukom, kanio je odmah pojesti. Meutim, jesti na brzinu ne vrijedi, nema
od toga nikakve koristi ni sitosti. Prui ruku da strpa polovicu kruha u ormarid, ali se opet predomisli:
sjeti se da su deurni ved dva puta izvukli batine zbog krade. Velika je ova baraka, kao kakvo
sirotinjsko prenodite.
I tako, ne isputajudi kruha iz ruku, Ivan Denisovi izvue noge iz valjenaka, ostavivi spretno u njima i
obojke i licu, uzvera se bos na svoj leaj, proiri otvor na slamarici i tu, u piljevinu, sakrije svoju
polovicu kruha. Smakne kapu s glave, izvue iz nje iglu s udje-nutim koncem (isto tako dobro
skrivenu, jer pri osob-nom pretresu opipavaju i kape: jednom se nadglednik bio ubo u iglu pa umalo
to nije od bijesa uhovu razbio glavu). Boe, boe, boe i otvor je s kruhom u tren oka zaiven. Dotle
se eder u ustima istopio. Sve u uhovu bijae napregnuto do krajnosti nadglednik samo to nije
zaurlao s vrata. Suhovljevi su se prsti hitro pomicali, a glava mu je i dalje radila, smiljajudi sljededi
potez.
Baptist nije itao Evanelje sasvim za se, nego nekako
kroz dah (moda navlas radi uhova, jer oni, ti baptisti,
vole agitirati, ba kao i komesari):

Samo da ne strada nitko od vas kao ubojica, ili

kao lopov, ili zlikovac, ili zato to je posegnuo za tuim.

Ali ako strada kao krdanin, neka se ne stidi nego neka
slavi Boga za takvu sudbinu! i f
Svaka ast Aljoki tu svoju tekicu tako vjeto skriva u jednoj pukotini u zidu da mu je jo ni pri
jednom t
pretresu nisu nali.
Istim onakvim hitrim pokretima uhov prebaci kaput preko grede, izvue ispod slamarice rukavice,
pari
tankih obojaka, komad uzice i jednu krpu s dvije vrpce. Piljevinu je u slamarici malice poravnao
(teka ja *
slijepila se), utisnuo gunj svuda naokolo, jastuk vrati na mjesto, bos siao s leaja i poeo se obuvati;
najprije dobre obojke, nove, a onda one slabije, na njih.
Uto brigadir hrakne, ustane i zapovjedi:

Sto etvrta, do-sta spavanja! Iz-la-zi!

I odmah cijela brigada drijemali ljudi ili ne drijemali ustane zijevajudi i pode prema izlazu.
Brigadir; je devetnaest godina na robiji, ne tjera ljude ni aska i ranije nego to treba. Kad je rekao:
Izlazi! znai da i je krajnje vrijeme da se izae.
I dok su lanovi brigade, tekim korakom, bez rijei izlazili jedan za drugim, najprije u hodnik pa onda
u trijem, pa na stepenice, a brigadir Dvadesete, po uzoru , naTjurina, takoer izdao zapovijed: Iz-lazi! uhov je stigao obuti valjenke preko dva para obojaka, navudi kaput preko bluze i vrsto se
potpasati uzicom (ako je tko i imao koni remen, oduzeli su mu ga ne smije se u Specijalnom
logoru nositi remen).
Tako je uhov na sve dospio, i u trijemu jo sustigao posljednje lanove brigade lea su im s
brojevima
ba izlazila na vrata. Onako pokrupni, navukavi na sebe sve to su imali od odjede, ljudi su
porebarke, jedan za drugim, ne trudedi se da sustignu jedan drugog, tekim korakom ili prema
zbornom mjestu kripedi po snijegu.
Jo je bio mrak, iako je nebo na istoku bilo svijetlo i nekako zelenkasto. I bridak, ljut vjetrid pirkao je s
istoka.
Nema goreg trenutka od ovoga kad se ujutro ide na rad. Po mraku, po studeni, prazna eluca, a
cijeli je dan pred tobom. Jezik ti odrveni. Nema volje ni s kim rijei prozboriti.
Na zbornom mjestu uspropadao se mladi nadglednik:
to je, Tjurine, koliko demo te ekati? Opet se vue?

Ako se uhov i boji mlaeg nadglednika, Tjurin ga se ne boji. On nede na ovoj studeni ni daha da na
njega potroi, samo bez rijei gazi. I za njim brigada po snijegu: tapa-tapa, stric-vujc, stric-vujc.
Zacijelo im je odnio kilu slanine jer, Sto etvrta zauzela je opet svoje staro mjesto u koloni, vidi se
po susjednim brigadama. Na Soc-gradid potjerat de neku siromaniju i gluplju brigadu. E, tamo de
danas biti gadno minus dvadeset sedam, pa jo ovaj vjetar pue, a nigdje da se skloni i ogrije!
Brigadiru treba mnogo slanine i u PPO da odnese, i svoj eludac da namiri. Premda sam brigadir ne
dobiva pakete nikad nije bez slanine. Koji god iz brigade dobije neto odmah njemu nosi neto
na dar.
Inae ne bi ovjek ostao iv
Stariji nadglednik provjerava na ploici:

Kod tebe je, Tjurine, danas jedan bolestan, dvad

set trojica idu na rad?

Dvadeset trojica klima brigadir glavom.

Tko fali? Fali Pantelejev. Pa zar je on bolestan?

I odmah se pronese glas po brigadi: onaj pasjr*lft Pan*
telejev opet je ostao u logoru! Nita mu nije, operativa!
ga je zadrao. Opet de nekog otkucati.
Po danu ga lijepo pozovu, mogu ga drati i tri sata
kod sebe, nitko nita nije vidio ni uo.A vode ga kao da je u ambulanti...
Cijelo se zborno mjesto crni od kaputa polagano odmiu brigade prema mjestu gdje se obavlja
pretres. Sjeti se uhov da je htio obnoviti broj na variranoj bluzi, pa se progura preko staze na drugu
stranu. Tu su dva-tri logoraa stajala u redu pred slikarom. Stane i uhov. Ti brojevi mogu ovjeku
samo nauditi, po njemu te uvar moe ved izdaleka prepoznati, i straar zapisati, ali ne obnovi li ih
na vrijeme ne gine ti duza: to ne vodi brigu o svom broju?
U logoru su tri slikara koji besplatno izrauju slike za efove, a uz to naizmjence dolaze na
prebrojavanje da ispisuju brojeve. Danas je na redu onaj starac sa sijedom bradicom. Kad ti na kapi
ispisuje kistom broj, ba kao da ti pop pomazuje mirom elo.
Malo, malo, pa u rukavicu puhne. Rukavica mu pletena, tanka, ruka mu se koi pa ne moe ispisivati
brojeve.
Slikar je obnovio uhovu -854 na bluzi. uhov nije vie ni zakopavao kaput jer do pretresa nije
bilo daleko, nego s uzicom u ruci sustigne svoju brigadu.

Odmah opazi da jedan iz njegove brigade, Cezar, pui, i to ne lulu nego cigaretu mogao bi se dakle
ovjek o njega ogrepsti. Ali uhov nije htio otvoreno moljakati, nego je samo stao uz samog Cezara i
zagledao se iskosa nekud pokraj njega.
Gledao je toboe ravnoduno, nekud pokraj njega, ali je vidio kako se nakon svakog dima (Cezar je,
zamiljen, rijetko potezao dimove) crveni kolobar pepela pomie na cigareti, smanjujudi je i primiudi
se cigarniku.
Tu se i onaj akal Fetjukov prilijepio uza nj, stao ravno pred Cezara i zapiljio mu se u usta, a oi mu se
samo krijese.
uhov nije vie imao ni mrvice duhana, a nije se mogao nadati ni da de prije veeri dodi do njega pa
se sav napregao od iekivanja. Reklo bi se da mu je u tom asu bilo vie stalo do tog opuka nego do
same slobode ali ne bi se opet nikad toliko srozao kao Fetjukov i zagledao ovjeku u usta.
U Cezaru su bile izmijeane sve nacionalnosti: ne zna je li Grk, ili idov, ili Cigo, ili neto deseto. Jo je
mlad. Bio je filmski snimatelj. Ali nije jo ni prvi film bio zavrio kad su ga uhapsili. Ima crne, guste,
bujne brkove. Ovdje mu ih nisu obrijali zato to i na fotografiji, u spisu, ima brkove.
Cezare Markoviu! ne odoli Fetjukov da ne proslini. Da-ajte mi jedan dim!
A lice mu se iskrivilo od lakomosti i strasti.
...Cezar pripodigne vjede, napola sklopljene nad crnim oima, i pogleda Fetjukova. Upravo je zato sve
ede puio lulu da ga ne prekidaju u puenju i ne moljakaju za koji dim. Nije mu bilo ao duhana,
nego prekinutog
toka misli. Puio je da bi razbudio u sebi neku snanu
misao i omogudio joj da togod otkrije. Meutim, tek
to bi pripalio cigaretu, proitao bi u mnogim oima:
Ostavi mi koji dim!

...Cezar se okrene uhovu i ree mu:

Evo ti na, Ivane Denisiu!I palcem izvadi gorudi opuak iz kratkog jantarnog cigarnika.

uhov se trgnuo (iako je oekivao da de mu Cezar sam ponuditi), jednom rukom bre-bolje zahvalno
uze opuak, a drugu ruku podmetne da mu ne ispadne. Nije se vrijeao to se Cezaru gadi da mu
dade cigarnik (nekom su usta ista, ali nekom su i valava), a ogrubjeli prsti nisu mu se opekli dredi
sam ar. Najvanije je to je onog akala Fetjukova preao i, evo, sad de lijepo potezati dimove sve
dok mu se usne ne opre. M-m-m-m! Dim se raziao po gladnom tijelu, dutio ga je i u nogama i u
glavi.
I tek to mu se to blaenstvo razlilo po tijelu, kadli Ivan Denisovi zau prigueno aputanje:

Uzimaju potkoulje!...

Eto to ti je logoraki ivot! uhov se ved bio na to navikao: samo gledaj kad de ti tko skoiti za vrat!

Zato potkoulje? Pa sam im je komandant izdao potkoulje?... Ne, tu neto nije u redu...
Pred njima su bile jo dvije brigade i cijela je Sto etvrta lijepo vidjela kako je od upravne zgrade
doao upravitelj zatvora porunik Volkovoj i doviknuo neto nadglednicima. I nadglednici, koji su do
tada povrno pretresali logorae, odjednom se pomamie i navalie kao zvijeri, a njihov se starjeina
prodere:
Ra-askopaj koulju!
Volkovoja se ne boje samo logorai i nadglednici, njega se, vele, boji i sam komandant logora. Dobro
je Bog obiljeio nitkova, dao mu pravo prezime! Volkovoj i ne izgleda drukije nego kao vuk. Onako
mraan, pa dugaak, pa smrknutak i hoda brzo. Bane iza barake i pita: to ste se tu okupili?
Nema mira od njega. Ispr-va je jo nosio korba, dugaak kao ruka do lakta, koni, pleteni. Kau da je
mlatio njime ljude u zatvoru. Ili kad se za veernjeg prebrojavanja logorai okupe oko barake, a on im
se odostraga prikrade pa pljus korbaem po iji: Zato nisu u stroju, mrcino? Gomila tada ustukne
pred njim kao pred valom. Oinuti se uhvati za vrat, obrie krv i uti, samo da ga jo ne baci u samicu!
Sad nekako vie ne nosi taj korba.
Po studeni, na obinom pretresu, ako ne naveer a ono bar ujutro, postupak je blag osuenik
samo raskopa kaput i razgrne skute. Tako su po petorica prilazili petorici nadglednika. Ovi su
opipavali logorae po bokovima potpasane vatirane bluze i tapali ih po jedinom depu na desnom
koljenu koji su smjeli imati. Sami su nadglednici bili u rukavicama, pa kad bi napisali togod neobino,
ne bi to odmah vadili iz depa nego samo lijeno pitali: ta ti je to?
to su ujutro mogli traiti od logoraa? Noeve? Ali noevi se ne iznose iz logora, nego unose u logor.
Ujutro treba provjeriti da logora ne nosi sa sobom tri kile hrane ne bi li s njom pobjegao. Jedno su se
vrijeme toliko bojali tog kruha, tog komadida od dvjesta grama, da je izdana naredba da svaka
brigada izradi za sebe drven sanduk i da u tom sanduku nosi sav brigadni kruh, da se dakle od svih
lanova brigade pokupe komadi kruha. Sto su vragovi eljeli time postidi nije jasno, po svoj prilici
samo da ljude mue, da im zadaju nepotrebne brige '- da ih natjeraju da zagrizu u svoj komadid
kruha, da ga nekako obiljee i strpaju u sanduk, ali su svi komadidi opet bili slini jedan drugom, svi su
od istog Kruha, pa onda cijelim putem misli i mui se nede li ti zamijeniti tvoj komad, i ljudi se
svaaju medu sobom, a gdjekad i potuku. Meutim, jednom su trojica pobjegla s radilita
automobilom i ponijela sa sobom takav sanduk s kru-hom. Tada se tek uprava opametila, pa su sve
sanduke u straari razlupali. Neka nosi opet svaki svoje!
Ujutro jo treba provjeriti da logora ne nosi civilno odijelo ispod logorakog. Ali sva je civilna odjeda
oduzeta svima do posljednjeg komada, i rekli su da im je nede vratiti do isteka kazne. A u ovom
logoru jo nitko nije izdrao kaznu do kraja.
I treba provjeriti da logora ne nosi pisma da ih poalje po nekom civilu. Meutim, kad bi kod svakog
traili pismo otegao bi se pretres i do ruka.
Volkovoj je doviknuo nadglednicima neka neto trae, pa su ovi bre-bolje poskidali rukavice i
zapovjedili logoraima da razdrlje bluze (gdje je svaki sakrio neto topline iz barake) i raskopaju
koulje, pa sad pipaju da vide nije li togod protupropisno skriveno. Logora smije imati na sebi samo
dvije koulje zapravo potkoulju i koulju, o-stalo skidaj! tako su od usta do usta prenijeli

logorai zapovijed Volkovoja. A brigade koje su ved bile prole pretres blago njima, neke su ved
izale iz logora! A one koje nisu raskopavaj se! Tko je jo togod obukao skidaj smjesta, na ovoj
studeni! Tako su i poeli raditi, ali je dolo do zastoja: na izlazu se ved raistilo, a straari se iz pratnje
deru: Ajde! Ajde! I Volkovoj je kod Sto etvrte zamijenio gnjev milodu: neka samo zapisu tko ima
to suvino na sebi, pa neka naveer sami predaju u magazin i napisu izjavu: kako su i zato prikrili taj
komad odjede?
Na Suhovu je sve dravno, evo na, opipaj sama gola prsa i dua, ali Cezaru su zapisali flanelsku
koulju, a Bujnovskom, ini se, nekakav prsluk ili trbunjak, to li. Bujnovski se proderao na sav glas,
navikao se valjda tako na svojim torpiljarkama, a u logoru nije jo ni tri mjeseca:

Vi nemate prava ljude svlaiti po ovoj zimi! Vi ne

znate deveti lan Krivinog zakonika!...

Imaju. Znaju. Nego ti, brajko, jo ne zna!

Vi niste sovjetski ljudi! razgalamio se kapetan.

Volkovoj je jo nekako i otrpio lan Zakonika, ali je sad sijevnuo kao crna munja:

Deset dana strogog zatvora!

I dobaci malo tie starjeini nadglednika:

Sredi to veeras!

Ne vole ih ujutro bacati u samicu onda izgube je-dnu nadnicu. Neka po danu rinta, a naveer u
zatvor s njim!
Zatvor je odmah tu lijevo od zbornog mjesta zi-danica, s dva krila. Drugo su krilo jesenas podigli
u jednom nije bilo dovoljno mjesta. U zatvoru ima dva-naest delija, ali su od svake delije napravili po
vie samica. Cijeli je logor od drva, samo je zatvor zidanica.
Zima se uvukla pod koulju i vie je ne moe istjerati. Uzalud su se logorai onako dobro bili umotali.
uhova su i ranije ved boljela leda. Da mu je sad ledi u bolniki krevet i spavati! Nita mu drugo ne
bi trebalo. Samo da pokriva bude malko deblji.
Stoje logorai pred izlazom, zakopavaju se, podvezuju, a pratnja izvana dovikuje: Ajde! Ajde! I
nadglednik ih gura s leda: Ajde! Ajde! Prva vrata. Vanjski krug. Druga vrata. I ograeni prolazi
pokraj straare.

Stoj! urla straar. ta idete ko stado! U petorke, po-stroj s'!

Ved svanjiva. Dogorijeva vatra oruane pratnje iza straare. Uvijek pred radni stroj naloe vatru da
se griju, ali i da bolje vide kad ih prebrojavaju.
Jedan straar glasno, reskim glasom broji:

Prva! Druga! Treda!

Petorke se odvajaju i prolaze kao zasebne kolone, pa gledao ih sprijeda ili straga, uvijek vidi pet
glava, pet leda, deset nogu.
Drugi straar, kontrolor, stoji utke pokraj drugog ograenog prolaza i samo provjerava je li raun
toan.
Tu jo stoji i porunik i sve samo motri.
Taj je od strane logora.
ovj ek j e dragocj enij i od zlata. Nestane li samo j edna glava s onu stranu ice, mora je nadoknaditi
svojom.I opet se brigada slila u jedno. Sad opet vodnik iz pratnje broji:

Prva! Druga! Treda!

I petorke se opet odvajaju i stupaju u zasebnim ko-lonama.

I pomodnik komandira pratnje s druge strane provjerava.
I jo jedan porunik.
Taj je od oruane pratnje.
Nipoto ne smiju pogrijeiti. Potpie li da si preuzeo jednu glavu vie, platit de je svojom.
A koliko je samo oruanih pratilaca! Stali su u polukrug oko kolone koja ide na gradilite
termoelektrane, naperili automate i dre ti ih pod samim nosom. I vojnici sa sivim psima. Jedan je pas
iskesio zube, kao da se ceri logoraima. Pratioci su svi u kratkim bundama, samo su estorica u
dugakima. Dugake bunde oblae na smjenu oni koji idu na straarske tornjeve.
Oruana pratnja prebrojila je jo jednom, izmijeavi brigade po petorkama, cijelu kolonu koja ide na
gradilite termoelektrane.
Najhladnije je u zoru! ustvrdi kapetan fregate. Onda je najnia toka nodnog hlaenja.
Kapetan uopde rado sve objanjava. Kakav de biti mjesec mlaak ili utap izraunat de ti za koju
god hode godinu, za koji god hode dan.
Naoigled kopni, obrazi mu upali, ali se ne da.
Studen ovdje, izvan ice, na vjetru koji neprestance pirka, otro ujeda ak i uhova za lice to je ved
na sve naviklo. Shvativi da de im cijelim putem do gradilita termoelektrane puhati ravno u lice,
uhov odlui da navue krpicu. Ta njegova krpica protiv vjetra to udara u lice ima, kao i mnoge
druge, dvije dugake vrpce. Logorai su se uvjerili da takve krpice pomau. Suhov namjesti krpicu
ispod samih oiju, namakne vrpce preko krajeva uiju i zavee ih na potiljku. Zatim pokrije potiljak
preklopcem kape i zadigne ovratnik mornarskog kaputa, a prednji preklopac kape spusti na elo, tako
da mu se sprijeda vide samo oi. Kaput je oko pasa vrsto pritegao uzicom. Sad je sve u redu, samo
to su rukavice tanke pa su mu se ruke ved ukoile. Trlja ih i udara dlanom o dlan znajudi da de ih
ubrzo morati staviti na leda i tako ih drati sve do kraja puta.
Komandir strae proita im svakidanju kanjeniku molitvu koja je ved svima dodijala:

 Pozor, osuenici! Za vrijeme kretanja dobro pazite na red u koloni! Zabranjeno je povedavati i
smanjivati razmak, prelaziti iz jedne petorke u drugu, razgovarati i gledati u stranu. Ruke se moraju
drati samo na leima! Korak udesno ili ulijevo smatrat de se pokuajem bijega i pratnja de otvoriti
vatru bez opomene! elo kolone, naprijed mar!
Dva pratioca na elu jamano su ved krenula. Uzbi-balo se elo kolone, zanjihala se ramena i krenula
je cijela pratnja, s automatima na gotovs, dvadesetak koraka lijevo i desno od kolone, i desetak
koraka jedan za drugim.
Snijeg nije padao ved tjedan dana, put je ugaen, utrven. Zaobili su logor pa im sad vjetar pue
iskosa u lice. Dredi ruke na leima, oborenih glava, kolona stupa kao na sprovodu. Vidi samo noge
one dvojice-trojice ispred sebe i komadid utabane zemlje na koji de stupiti nogom. S vremena na
vrijeme podvikne koji pratilac: Ju etrdeset osam! Nazad ruke! Be petsto dva! Produi
korak! A onda i oni poee sve rjee podvikivati vjetar brije, ometa ih u motrenju. Oni ne smiju
vezati krpice na lice. Nije ni ta njihova sluba bogzna kakva.
U koloni, kad je malo toplije, svi razgovarajuvikao na njih ili ne vikao. Ali danas su svi pognuti, svaki
se krije iza lea onoga ispred sebe, zanesen u svoje misli.Ni misli zatvorenike nisu slobodne,
neprestance se na isto navradaju, sve se oko istog vrte: da ne napipa tkogod kruh skriven u slamarici?
Hode li veeras dobiti potedu u ambulanti? Hode li ili nede zatvoriti kapetana? I kako li je samo Cezar
doao do onog svog toplog rublja? Zacijelo je podmazao nekog u skladitu osobnih stvari, kako bi
drugaije?
uhov nije jutros sit, zato to je dorukovao bez kruha i to je sve hladno pojeo. I da mu se eludac ne
bi bunio, da ne bi traio hranu, prestao je misliti na logor i poeo misliti o tome kako de uskoro pisati
kudi.
Kolona je prola pored stolarije koju su sagradili sami logorai, pored stambenog naselja (barake su
takoer montirali logorai, ali stanuju u njima slobodni graani), pored novog kluba (takoer djelo
logorakih ruku, od temelja do zidnih slikarija, ali filmove gledaju slobodni graani), pa kolona udari
kroz stepu, upravo protiv vjetra, u susret crvenom suncu na izlasku. Goli bijeli snijeg prostire se
unedogled lijevo i desno, u cijeloj stepi nema ni jednog jedinog drvceta.
Prola je Nova godina, pedeset i prva. U ovoj je godini uhov imao pravo na dva pisma. Posljednje je
poslao u srpnju, a odgovor je na njega dobio u listopadu. U Ust-Imi bilo je drugaije, tamo si mogao
pisati svaki mjesec. Ali to da pie? Suhov nije ni tamo ede pisao.
Od kude je bio otiao dvadeset tredi lipnja etrdeset prve. U nedjelju, kad je svijet bio doao iz
Polomnje sa slube boje, pronio se glas rat. U Polomnji je prvo pota bila doznala za tu vijest,
uTemgenjovu nitko prije rata nije imao radio. A sad piu da u svakoj kudi treti radio, na struju.

Sad pisati, to ti je isto to i bacati kamenide u dubok vir. Sto je palo, to je nestalo odjeka nema.
Nede valjda pisati u kojoj si brigadi, kakav ti je brigadir Andrej Prokofjevi Tjurin. Sad ima vie o
emu priati s Kiljdigsom, Letoncem, nego sa svojima.

Pa i oni njemu piu dva puta na godinu, * tko bi znao kako ive! Imaju, vele, novog predsjednika
kol-hoza svake ga godine mijenjaju, ne dre ni jednog dulje od godinu dana. Proirili su kolhoz i
prije su ga proirivali, a onda ga opet smanjivali. Pa onda, onom tko ne ispunjava norme trudodana
skresali okudnicu na tisudu petsto kvadratnih metara, a nekom su oduzeli i sve do same kude. I jo mu
je pisala ena da je izaao zakon da se ide na sud zbog te norme, tko je ne ispuni mora u zatvor, ali
taj zakon valjda ipak nije stupio na snagu.Ono to uhovu nikako ne ide u glavu, to je to mu ena
pie da od poetka rata ni iva dua nije stupila u kolhoz svi momci i cure snalaze se kako znaju, svi
odreda odlaze ili u grad u tvornicu ili na vaenje treseta. Polovica se seljaka uopde nije vratila iz rata,
a oni koji su se vratili ne priznaju kolhoz, ive kod kude, a rade na strani. Od seljaka su u kolhozu
ostali samo brigadir Zahar Vasilji i tesar Tihon, komu je osamdeset etiri godine, a nedavno se
oenio i ved ima i djecu. Kolhoz dre na svojim leima ene koje su bili utjerali u kolhoz jo tridesetih
godina, a kad one smalaku crknut de
i kolhoz.
Eto, to je ono to uhovu ne ide u glavu: ive kod kude, a rade na strani. Vidio je on kako se ivi na
vlas-titom gospodarstvu, a kako u kolhozu, ali da seljaci ne rade u svom seluto nikako ne moe
pojmiti. To je kao neko pealbarenje, to li? A to je sa sjenokoama?
Pealbarenja nema ved odavno, odgovorila mu je ena. Ne bave se ni tesarstvom, po emu je njihov
kraj bio na glasu, niti pletu koare od vrbovog pruda, to vie nikom ne treba. Nego, ima jedan nov,
zgodan zanat

farbanje tepiha. Donio netko iz rata ablone i otada je krenuo posao, sve vie ima takvih
majstora farbam
nigdje nisu zaposleni, nigdje ne rade, samo mjesec dana pomau kolhozu, ba
o kosidbi i etvi, a zauzvrat im kolhoz daje za ostalih jedanaest mjeseci potvrdu da se taj i taj
kolhoznik moe slobodno baviti svojim poslovima i da nemaju od njega nikakvih potraivanja.I putuju
ljudi po cijeloj zemlji, ak i avionima lete, da utede na vremenu, a mlate pare da je strahota i
posvuda farbaju tepihe: za pedeset rubalja naprave tepih od bilo kakve stare ponjave koju im dadnu,
koje nije teta

farbaju takav tepih najvie sat vremena. I ena gaji veliku nadu da ni Ivan, kad se vrati, nede
stupiti nogom u kolhoz, nego da de postati isto takav majstor. I tada de
se oni izvudi iz bijede u kojoj se ona zlopati, djecu de upisati u neku srednju strunu kolu i, umjesto
stare trule kude, podidi de novu. Svi farbari grade sebi nove kude,
kude blizu eljeznike pruge ne stoje vie pet tisuda kao nekad, nego dvadeset i pet.
Premda je uhovu ostalo jo dosta vremena do izlaska na slobodu, zima-ljeto i zima-ljeto, ipak su mu
ti tepisi raspalili matu. Pravi posao za njega, ako bude lien graanskih prava ili osuen na
progonstvo. Zamolio je enu da mu opie kako de to on biti farbar kad nikad nije znao risati? I to
ima tako divno na tim tepisima, u emu je tajna? ena mu je odgovorila da svaka ua zna farbati
tepihe samo prisloni ablonu i mae etkom preko rupica. A tepiha imaju tri vrste: jedan se zove
Trojka, na njemu trojka u lijepoj ormi vozi husarskog oficira, drugi se zove Jelen, a tredi je nalik
na perzijske I nikakvih drugih slika nema. Pa ipak, i za ove^se ljudi otimaju u cijeloj zemlji i sretni su
kad ih se domognu. 4 Zato to pravi tepih ne stoji pedeset rubalja, nego na tisude rubalja.

Da mu je bar jednom samo naas vidjeti te tepihe...Po logorima i zatvorima odvikao se Ivan Denisovi
da snuje to de uraditi sutra, a to za godinu dana, i kako de obitelj prehraniti. O svemu tom umjesto
njega misli vlast pa mu to doe nekako i lake. Ali kad izie na slobodu?...
Iz onoga to su mu priali slobodni oferi i bageristi, razabrao je da su ljudima preprijeili ravni put, ali
se svi opet nekako dovijaju idu okolnim putem i tako ive.
I uhov bi iao okolnim putem. Zarada je, izgleda, laka i brza. I nekako je sramota zaostajati za
suseljani-ma... Ali negdje duboko u dui, Ivan Denisovi ne eli se prihvatiti tog posla s tepisima. Tu
treba biti okretan, drzak, podmazivati miliciju. A uhov ved etrdeset go-dina gazi zemlju, nema vie
polovice zubi i prodelav je, nikad nikom nije nita davao ni uzimao, pa ni u logoru se nije nauio to
raditi.
Laka para i nema neke teine, i nema osjedaja da si je uistinu zaradio. Dobro su stari govorili: to god
ne plati koliko vrijedi, to nede dugo ni nositi. U Suhova su jo valjane ruke, dobro ga slue, pa to ne
bi naao na slobodi neki estiti posao?Samo, hode li ga ikad pustiti na slobodu? Nede li mu natovariti
na lea jo jednu desetku onako, ni za to?...
Kolona je dotle bila stigla i zaustavila se pred straarom irokog kruga samog objekta. Jo su se ranije,
kod ugla ograde, dva pratioca u dugakim bundama odvojila i krenula preko polja do svojih dalekih
straarskih tornjeva. Dok god oruana pratnja ne za-posjedne sve tornjeve, nede nikog pustiti unutra.
Komandir strae, s automatom na leima, prie straari. Iz straare, iz dimnjaka, neprestano kulja
dim u njoj sjedi cijelu nod uvar da tkogod ne odveze daske ili cement.
Iskosa, kroz ulaz od bodljikave ice, onkraj cijeloga gradilita, i s onu stranu ice u daljini izlazi
veliko, crveno sunce, kao kroz maglu. Uz uhova stoji Aljoka, gleda sunce i raduje se, osmijeh mu
titra na usnama. Obrazi mu upali, ivi samo od sljedovanja, nigdje nita na strani ne zarauje pa
emu se onda raduje? Nedjeljom sve neto s ostalim baptistima apude. Briga njih za logor kao za
lanjski snijeg! Opalili im po dvadeset pet godina zbog baptistike vjere zar zbilja misle da de ih time
odvratiti od vjere?
Ona putna brnjica, krpica na nosu, sva se navlaila od daha i ponegdje od studeni nahvatala na njoj
ledena kora. uhov je zbaci s lica na iju i okrene lea vjetru. Nigdje ga ba nije propuhalo, samo su
mu ruke prozeble u tankim rukavicama i obamrli mu prsti na lijevoj nozi lijeva mu je valjenka
progorjela, po drugi put ju je pokrpao.Bole ga kria i lea sve do ramena, probada gakako li de
samo raditi?
Osvrne se i pogled mu se ukrsti s brigadirovim.
Brigadir je u zadnjoj petorki. Pledat je ovjek, krupan.
Namrgodio se. Ne ali se s brigadom, ali je hrani pristo
jno, brine se da svi dobiju to vede sljedovanje. Izdrava
ved drugu kaznu, sin je GULAG-a4, poznaje logorski ivot kao svoj dep Brigadir je u logoru alfa i
omega dobar brigadir 4 podarit de ti drugi ivot, a lo brigadir otjerat de te u grob. uhov poznaje
Andreja Prokofjevia jo iz Ust-Ime, samo to tamo nije bio u njegovoj brigadi. A kad su iz Ust-Ime,
iz opdeg logora, prebacili sve one koji su osueni po lanu pedeset osam ovamo, u Specijalni logor

Tjurin gaje uzeo u svoju brigadu. S komandantom logora, s PPO-om, s graevinskim nadzornicima, s
inenjerima, uhov nema nikakva posla svagdje ga zastupa brigadir, a brigadir ima grudi od elika.
Ali zato, im makne obrvom ili pokae nekud prstom tri i radi! Varaj koga god hode u logoru,
samo nemoj varati Andreja Prokofjevia! I ostat de iv.uhov bi najradije pripitao brigadira hode li
raditi tamo gdje i juer ili de prijedi na drugo mjesto ali se boji da mu ne prekine tok uzvienih misli.
Tek to je skinuo s vrata Soc-gradid, a ved mora razmiljati o procentima od kojih im zavisi ishrana u
idudih pet dana.
Brigadiru je lice izrovano od kozica. Stoji naspram vjetra, ali se ne mrti, koa mu je kao hrastova
kora.
U koloni pljedu rukama, tapkaju na mjestu. Gadan vjetar! ini se da ved na svih est tornjeva stoje
straari
4. Kratica za glavnu upravu logora u SSSR-u. ali svejedno ih jo ne putaju unutra. Budnost prije
svega!
Napokon! Izali su iz straare komandir pratnje i kon-trolor, stali svaki na jednu stranu vrata i otvorili
ih. U petorke, po-stroj s'! Pr-va! Dru-uga!
Krenue logorai kao na paradi, tako redi paradnim korakom. Samo da se dohvate gradilita, a tamo
de ved znati to de i kako de.
Malo dalje iza straare nalazi se mala kancelarija, a pred njom stoji rukovodilac radova i poziva
brigadire. Pa i sami mu prilaze. I Der je tu, graevinski nadzornik, ali osuenik, velika hulja, goni svoju
bradu logorae gore nego pse.
Osam je sati, osam i pet (upravo je zatulila elektrina sirena u agregatu), vlast se boji da logorai ne
gube vrijeme, da se ne razmile u potrazi za ogrjevom a logoraima je dan dug, za sve imaju
vremena. Kako koji ude u icu, saginje se ovdje jedna treica, ondje dru-ga, dobro de dodi za ped. I
zavlae se u rupe.
Tjurin je pozvao svog pomodnika Pavla da pode s njim u kancelariju. I Cezar je tamo otiao. Cezar je
bogat, dva puta mjeseno dobiva pakete, podmazao je sve koje treba pa radi u kancelariji kao
pomodnik normirca.
A ostatak Sto etvrte u stranu, pa kud koji!
Izalo je sunce, crveno i zamagljeno, iznad pustog gradilita ponegdje snijegom zameteni dijelovi
montanih zgrada, ponegdje gradnja zapoeta i prekinuta kod samih temelja, negdje lei slomljena
ruica bagera, negdje lopatica, negdje staro eljezo, na sve strane iskopani rovovi, jarci, jame,
automehaniarska radionica
podignuta samo do krova, a na breuljku termoelek-trana, na kojoj je gradnja stigla do prvog kata.
I svi su se posakrivali. Samo est straara stoje na tornjevima, i oko kancelarije guva. Eto, to je naih
pet minuta! Koliko je puta, kau, rukovodilac radova zaprijetio da de radne zadatke svim brigadama
izdavati naveer ali nikako da se dogovore. Jer kod njih se 4 preko nodi uvijek sve preokrene.

Ovo je naih pet minuta! Dok se rukovodioci snau skloni se gdje je toplije, sjedi samo, sjedi, jo
de se naraditi kao konj. Dobro je ako si blizu pedi moe premotati obojke i malice ih ugrijati.
Tada de ti noge biti cijeli dan tople. Pa i bez pedi je dobro.
Sto etvrta je ula u veliku halu automehaniarske radionice, gdje su jesenas postavljena stakla i gdje
Tri-deset osma lijeva betonske blokove. Jedni blokovi lee u kalupima, a drugi, pojaani armaturom,
stoje uspravno. Strop je visok, a pod od zemlje, da je toplo nije, ali svejedno griju ovu halu, ne ale
ugljena ne zato da se ljudi griju, nego da se beton bolje stee. ak i toplomjer tu visi, i u nedjelju,
ako logorai sluajno ne rade, jedan radnik ipak loi vatru.
Trideset osma, dakako, ne puta nikog do pedi, sami su posjedali oko nje i sue obojke. Pa dobro, nije
ni ovdje, u kutu, loe.Suhov se stranjim dijelom hlaa, u kojima se posvu-da nasjedio, priljubio uz rub
drvenog kalupa, a leima se naslonio na zid. A kako se uspravio, zategli mu se kaput i bluza pa na
lijevoj strani prsa, oko srca, osjeti kako ga pritide neto tvrdo. To je okrajak kruha u unutarnjem
depu, ona polovica jutronjeg sljedovanja koju je ponio sa sobom za ruak. Svagda je toliko nosio na
rad i nije dirao u to sve do ruka. Ali drugu bi polovicu obino pojeo za dorukom, a jutros nije. I
shvati uhov da nita nije utedio prohtjelo mu se da sad odmah pojede taj kruh, ovdje, na
toplom. Do ruka ima jo pet sati, daleko je to.
Ono to ga je prije boljelo u leima sad je prelo u noge, tako je nekako slab na nogama. Eh, da mu
se samo prikuiti pedi!...
Odloi rukavice na koljena, raspae se, onu svoju zaleenu putnu brnjicu skine s vrata, presavije
nekoliko puta i strpa u dep. Tada izvadi komad kruha u bijeloj krpici i, dredi ga pod miicom da mu
ne bi koja mrvica pala s krpice, uze odgrizati malo-pomalo i vakati. Kruh je nosio ispod dva kaputa i
grijao ga vlastitim tijelom,tako da nije uopde bio hladan.uhov se u logorima vieput sjetio kako su
nekad na
selu jeli po itave tave krumpira, pune lonce kae, a jo ranije, dok nije bilo kolhoza, itave komadine
mesa. A mlijeko se lokalo da ti trbuh pukne! Ali nije to valjalo, shvatio je Suhov poslije, u logoru.
Treba jesti tako da misli samo na jelo, evo, kao to sad odgriza ove komadide, pa ih jezikom valja i
obrazima usisava pa da vidi kako je onda mirisav ovaj vlani crni kruh! to je Suhov uopde jeo ovih
osam, skoro de biti i devet godina? Nita. A kako gura? Oho-ho-ho!
I tako, dok je bio zaokupljen sa svojih dvjesta grama, blizu njega, na istoj strani, sklonila se cijela Sto
etvrta. Dva Estonca, kao dva brata roena, sjela su na nizak betonski blok i zajedno naizmjence
puila polovicu cigarete na jedan usnik. Oba su Estonca bijele puti, oba dugajlije, oba nosata, krupnih
oiju. Tako se dre jedan drugoga kao da ne mogu ivjeti jedan bez drugoga. Brigadir ih nikad ne
razdvaja. I jedu sve popola, i spavaju zajedno, na istom gornjem leaju. I dok stoje u koloni, ili ekaju
na prebrojavanju, ili se spremaju na spavanje neprestano medu sobom neto razgovaraju, uvijek
nekako potiho i polako. A nisu ni rod ni pomoz bog, upoznali su se tek ovdje, u Sto etvrtoj. Jedan je
od njih, objasnili su, bio ribar na primorju, a drugog su, kad su Sovjeti preuzeli vlast, odveli roditelji
kao dijete u vedsku. A on, kad je odrastao, odluio na svoju ruku, budala, da se vrati u domovinu i
zavri studije.
Eto, kau da nacionalnost nita ne znai, toboe u svakom narodu ima i loih ljudi. Ali, koliko je god
Esto-naca Suhov dosad upoznao nije medu njima sreo loih ljudi.

I svi sad lijepo sjede tko na blokovima, tko na kalupima za blokove, tko na samoj zemlji. Ujutro je
nekako svima jezik zavezan, svak se zanese u svoje misli i uti. Onaj akal Fetjukov skupio je bog te
pitaj gdje opuke (taj bi ih i iz pljuvanice izvadio, ne gadi mu se), pa ih na koljenima razmotava i
preostali duhan sipa u nekakav papirid. Fetjukov ima na slobodi troje djece, ali otkako je uhapen, svi
su digli ruke od njega, a ena mu se preudala i niotkud nita ne dobiva.
Bujnovski je neto dugo poprijeko gledao Fetjukova, pa tek onda grakne:
Ama, ta to svakakvu zarazu tu sakuplja? Sifilis de ti jo izbiti na usta! Baci to!
Kapetan je nauio komandirati, sa svima razgovara
kao da komandira.Ali Fetjukov ni u emu ne ovisi o Bujnovskom, jer ni kapetan ne dobiva pakete. I
opako se podsmjehnuvi napola bezubim ustima, ree:
ekaj malo, kapetane, kad odrobija osam godina, i ti de svata skupljati.
To je istina, dolazili su u logor i ponositiji ljudi od kapetana...
ta, ta?nije dobro uo nagluhi Senjka Kljovin. On je mislio da je rije o tome kako je Bujnovski
jutros na pretresu nadrljao. Nije se trebalo onako zaletjeti! skrueno je zavrtio glavom. I sve
bi dobro prolo.Senjka Kljovin je miran, siromah. Jedan mu je bubnjid pukao jo etrdeset prve.
Zatim je dopao zarobljenitva, tri puta je bjeao, ali su ga svaki put ulovili i na kraju strpali u
Buchenwald. U Buchemvaldu je pukim udom izmakao smrti i sad mirno izdrava kaznu. Ako se
bude zalijetao, kae, propao si.
To je istina, uti i trpi! Ako se odupre slomit de te.
Aleksej je zario lice u ake i uti. Moli se.
Pojeo je uhov svoj kruh, samo je komadid gole korice ostavio okrugle gornje korice. Nikakvom
licom ne moe tako pomazati kau iz porcije kao kruhom. Tu koricu opet umota u bijelu krpicu,
spremi je za ruak, a krpicu turi u unutranji dep na bluzi i zakopa se, da se zatiti od studeni. Sad je
spreman, neka ga alju na rad! Ipak, neka radije jo malo priekaju.
Trideset osma je ustala i razila setko do mijealice, tko po vodu, tko na armiranje.
Ni Tjurin ni njegov pomodnik Pavlo ne vradaju se svojoj brigadi. I premda Sto etvrta ne sjedi
skrtenih ruku dulje od dvadeset minuta, a radni dan zimski,skradeni traje do est sati, svima se
ovo ini kao neka velika sreda, ba kao da do veeri vie nije daleko.

Eh, nema nam neto dugo medave! uzdahne

rumeni, uhranjeni Letonac Kiljdigs. Cijele boje zime

ni jedne medave! Kakva je ovo zima?!

Da... medave... medave... uzdahne za njim

cijela brigada.

Kad u ovim krajevima udari snjena medava, ne samo to ih ne vode na rad nego ih se i iz barake boje
izvesti ako od barake do blagovaonice ne zategnu konopac, mogao bi i zalutati. Smrzne li se
osuenik u snijegu moe ga i pas pojesti, to je koga briga! A ako pobjegne? Bilo je i takvih
sluajeva. Snijeg je u medavi sasvim, sasvim sitan, ali se u nanose slae, kao da ga tko prea. Preko
takvih nanosa, preko ice zatrpane snijegom, zaista su i odlazili. Ali nisu daleko.
Ako se pravo uzme, od medave nikakve koristi logorai sjede iza brave; ugljen ne stie na vrijeme,
vjetar raznosi toplinu iz barake; u logor ne dovoze brano pa nema kruha, ni oni u kuhinji nikako da se
snau. I koliko god medava trajala tri dana, tjedan dana sve te dane moraju naknadno odraditi
toliko ih nedjelja za redom gone na rad.
Pa ipak logorai vole tu medavu i mole boga da doe.
Tek to vjetar malo jae puhne, svi diu glave put neba:
daj malo materijala! materijala!
To znai snijega.
Jer od samog nizinskog vjetra nikad se ne moe razviti prava medava.
Netko se od njihovih pokuao ogrijati uz ped Trideset
osme, ali su ga najurili.Tada ude u halu i Tjurin. Smrknut. lanovi brigade znaju: treba raditi, i to.

A-ha osvrne se Tjurin oko sebe. Je li cijela Sto etvrta ovdje?

I ne provjeravajudi niti ih prebrojavajudi, jer nitko nikamo Tjurinu ne moe pobjedi, brzo poe
rasporeivati ljude na posao. Kljovina i Gopika i obojicu Estonaca poalje da uzmu odnekud u blizini
veliki otvoreni sanduk za buku i odnesu ga u termoelektranu. Ved je po tome bilo jasno da brigada
prelazi na rad na termoelektranu, koja je ostala nedovrena i kasno jesenas naputena. Dvojicu je
poslao u alatnicu gdje Pavlo preuzima alat. etvoricu je odredio da iste snijeg oko termoelektrane, i
pred ulazom u strojarnicu, i u samoj strojarnici, i na skelama. Dvojici je zapovjedio da u toj istoj
strojarnici naloe ped ugljenom, a daske negdje da zdipe i nasijeku. Jednome pak da vozi tamo na
sanjkama cement, dvojici da nose vodu, dvojica pijesak, a jedan da pijesak isti od snijega i da ga tuca
eljeznom polugom.
Nakon svega toga ostali su nerasporeeni jo samo Suhov i Kiljdigs najbolji majstori u brigadi.
Pozvavi ih, brigadir ree:

Evo ovako, deki! (Nije bio uopde stariji od njih,

ali je imao takav obiaj da govori: deki.) Poslije ruka

dete zidati na prvom katu blokovima od ljake, tamo
gdje je jesenas esta brigada prekinula. Ali najprije treba
ugrijati strojarnicu. Tamo ima tri velika prozora i prvo
njih treba nekako zatvoriti. Dat du vam jo ljudi na

ispomod, samo dobro razmislite kako dete ih zatvoriti.

Strojarnica de nam sluiti i za mijeanje betona i za grijanje. Ako je dobro ne zagrijemo, posmrzavat
demo se ko psi, je 1' jasno?
I moda bi jo togod rekao, ali je u tom asu dotrao do njega Gopik, esnaestogodinji momid,
rumen kao odojak, da se poali da im druga brigada ne da sanduk za buku, hode da se tuku. I Tjurin
odjuri tamo
Koliko god bilo teko zapoeti radni dan po takvoj studeni, vano je samo prebroditi taj poetak, nita
drugo.uhov i Kiljdigs se zgledae. Njih su dvojica vie puta radili zajedno i cijenili su jedan drugoga
kao tesara i kao zidara. Pronadi na onom golom snijegu neto ime de zatvoriti te prozore nije bilo
lako. Ali Kiljdigs ree:
Vanja! Tamo kod montanih zgrada na jednom mjestu lei pozamana rola ter-papira. Sam sam ga
tamo sakrio. Da trknemo?Iako je Kiljdigs Letonac, govori ruski kao da mu je materinski jezik kod
njih je u blizini bilo jedno selo starovjeraca, pa je od malih nogu nauio ruski. U logoru je tek dvije
godine, ali mu je ved potpuno jasno: pomozi si sam pa de ti i Bog pomodi. Kiljdigs se zove Jan, zato i
uhov njega zove Vanja.
Odluie da odu po krovnu ljepenku. Samo je uhov prije toga skoknuo na jedno mjesto, u ovoj istoj
zgradi automehaniarske radionice to se jo gradi, po svoju zi-darsku licu ili mistriju. Mistrija je
velika stvar za zidara ako je zgodna i ako mu dobro lei u ruci. Meutim, na svakom je radilitu
ovakav red: sav se alat ujutro dobije a uveer vrati, pa kakav de alat sutra dobiti ovisi o sredi. Ali
Suhov je jednom prevario skladitara u bro-jenju i prisvojio najbolju mistriju. I sad je svaku veer
skriva, a svako jutro, ako se zida, uzima. Naravno, da su danas otjerali Sto etvrtu na Soc-gradid
ostao bio uhov bez svoje mistrije. Ovako je odmakao kamen, zavukao prste u jamicu i lijepo je
izvadio.
uhov i Kiljdigs izadoe iz automehaniarske radio-nice i pooe put montanih zgrada. Gusta para
dizala se pri svakom dahu. Sunce je ved bilo odskoilo, ali nije uopde bacalo zrake, ba kao da je u
magli, a oko njega sa strane kao da stoje stupovi.
Da nisu ono stupovi, a? pokae uhov glavom Kiljdigsu.
Ne smetaju nama stupovi odmahne Kiljdigs rukom i nasmije se. Samo da izmeu stupova ne
ra-zapnu bodljikavu icu!
Kiljdigsu je svaka druga rije ala. Zato ga i voli cijela brigada. A kako samo do njega dre svi Letonci u
logoru! Ono, dodue, i hrani se Kiljdigs normalno, prima po dva paketa mjeseno, rumen je kao da i
nije u logoru. Lako je njemu aliti se!
Veliko je to njihovo radilite ima se to napjeaiti dok ga proe. Susretoe putem momke iz
Osamdeset druge njima su opet dali da kopaju jame. Jame ne moraju biti velike: pedeset na
pedeset, i isto toliko du-boke, ali je ovdje zemlja i ljeti tvrda kao kamen, a sad je jo i zamrznuta, da
zube polomi! Kopaju je krampom -kramp klizi i samo iskre frcaju, a od zemlje nita. Sto-je momci
svaki nad svojom jamom, osvrdu se nigdje da se ogriju, a udaljiti se ne smiju pa se ponovo ladaju
krampa. Samo ih on grije.

uhov opazi medu njima i jednog znanca iz Vjatke

pa ga posavjetuje:

A to vi, kopai, ne naloite vatru nad svakom

jamom? Ipak bi zemlja malko popustila.

Ne daju uzdahne onaj iz Vjatke. Drva nam ne daju.

Treba ih nadi.Kiljdigs samo otpljune.

Ma ajde reci, Vanja, kad bi ovo nae rukovodstvo bilo pametno, zar bi poslalo ljude da po
ovakvoj zimi kopaju zemlj u krampovima?
Kiljdigs jo nekoliko puta nerazgovijetno neto opso-va i umukne, na ovoj studeni ne moe se ni
raspriati. Ili su sve dalje i dalje i tako doli do onog mjesta na kojem stajahu snijegom zatrpani
elementi montanih zgrada.
uhov voli raditi s Kiljdigsom. Samo mu jedno ne valja ne pui, pa ne dobiva ni duhan u paketima.
'
I zaista, dobro je Kiljdigs upamtio mjestopodigoe zajedno jednu dasku, dvije, i ispod njih ugledae
smotak krovne ljepenke.
Izvukoe je. Ali kako da je prenesu? Ako ih pri-mijeti straar s tornja, nije vano gavrani samo
paze da se logorai ne razbjee, a na samom radilitu moe, ako hode, i svu gradu isjeckati na
komadide. Pa i na logorskog uvara ako nabasa, nije vano i on sam gleda gdje bi togod smotao. I
radnicima se ba fudka za te montane zgrade. Pa i brigadirima. O njima vode brigu samo rukovodilac
radova, graevinski nadzornik logora i onaj krakati kuropatenko. On je nitko i nita, taj
kuropatenko, obian logora, ali pravo uvarsko njukalo! Radni mu je zadatak samo da uva
montane zgrade od logoraa, da pazi da ne razvuku pojedine dijelove. Eto, taj bi ih kuropatenko
jedini mogao uloviti na brisanom prostoru.

Zna ta, Vanja, ne smijemo otvoreno nostiti rolu

dosjeti se uhov nego hajde da je uspravimo pa

da je polako nosimo izmeu sebe. Tako se izdaleka nede
nita vidjeti.
Dobro se dosjetio uhov. Nezgodno bi bilo nositi smotak u vodoravnom poloaju, pa su ga stisnuli
izmeu sebe, kao tredeg ovjeka, i tako poli. Sa strane se samo vidjelo kako dva ovjeka idu pribijeni
jedan uz drugoga.

Ali kad rukovodilac radova bude vidio ovaj ter-papir na prozorima, dosjetit de se jadu ree
uhov.

to se to nas tie? zaudi se Kiljdigs. Redi

demo da je ved bilo tako kad smo doli u termoelektranu.

Pa nismo ga valjda morali skinuti?
I to je istina.
Prsti su se u tankim rukavicama ukoili, uopde ih ovjek ne osjeda. Ali lijeva se valjenka dobro dri.
Najvanije su valjenke. Ruke de se pri radu ved zagrijati.
Proli su preko snjene ledine i izbili na prtinu od saonica to vodi od alatnice do termoelektrane.
Mora da su ba prije njih provezli cement.
Termoelektrana stoji na breuljku, na samom kraju radilita. Odavno nije nikog bilo u njoj, svi su
prilazi zameteni snijegom. Zato su jo jasniji tragovi saonica i svjea staza, duboki otisci stopala
onuda kuda su nai proli. Ved iste drvenim lopatama snijeg oko termoele-ktrane i prilaz za
teretnjake.
Bilo bi dobro kad bi dizalica u termoelektrani radila. Ali motor je pregorio, a odonda ga nisu, ini se,
popravljali. Opet de morati sve sami tegliti na prvi kat. buku. I blokove.
Termoelektrana je dva mjeseca stajala kao sivi kostur u snijegu, naputena. A evo, sad je dola Sto
etvrta. Sto uopde dri brigadu na ivotu? Prazni trbusi pritegnuti platnenim remenima, cia zima, a
nigdje da's^bgrije, ni iskrice vatre. Pa ipak, stigla je Sto etvrta i opet ovdje poinje ivot.
Pri samom ulazu u strojarnicu stoji razvaljen sanduk za buku. Bio je to i prije troan sanduk, uhov se
nije ni nadao da je jo itav. Brigadir je podigao dreku onako, reda radi, ali vidi da nitko nije kriv. Uto
se pojavljuju Ki-ljdigs i uhov nosedi medu sobom ter-papir. Obraduje se brigadir i odmah napravi nov
raspored: Suhov neka postavi cijev na ped, da se to prije moe vatra naloiti, a Kiljdigs neka popravi
sanduk, i neka i mu oba Eston-ca pomau, a Senjka Kljovin neka se prihvati sjekire i pravi dugake
letve na koje de pribiti krovnu ljepenku, koja je dva puta ua od prozora. Ali otkud im drvo za letve?
Rukovodilac radova nede im dat daske za grijanje. Pogleda brigadir oko sebe, i svi pogledae za njim, i
vide da je jedini izlaz da odvale nekoliko dasaka to slue kao rukohvat na drvenom mostidu to vodi
na skele. Ako budu pazili kako hodaju, nitko nede ljosnuti. Sto im drugo preostaje?
Moda de se netko upitati: zato uopde logora deset godina radi u logoru iz petnih ila? Zato ne
kae: nedu, i gotovo? Dovoljno bi bilo da po danu radi lijevom no-gom, a nod je ionako njegova.
Meutim, ne ide to. Radi toga je izmiljena brigada. Ne onakva brigada kakve su brigade na slobodi,
gdje
Ivan Ivani ima svoju pladu, a Petar Petrovi svoju. U logoru je brigada tako organizirana da ne tjera
vlast logorae na rad, nego logorai jedni druge. Tu vrijedi pravilo: ili de svi dobiti dopunsko
sljedovanje ili de svi skapati. Ti, huljo, ne radi, a ja da zbog tebe gladujem? E, nede, mrcino, potegni i
ti!
Pa jo kad te pritisne ovako neto kao ovo sad, pogo-tovo nede sjediti skrtenih ruku. Hode-nede,
tri amo, tri tamo, dr'-ne daj. Ako za dva sata ne uinimo neto da se ogrijemo, otidi demo svi do
vraga.

Pavlo je ved donio alat, pa samo biraj! I nekoliko cijevi za ped. Nema dodue limarskog alata, ali je tu
bravarski ekid i sjekirica. Snadi demo se nekako.
Pljesne uhov rukavicama, pa sastavlja cijevi i kucka po sastavcima. Pa opet pljesne rukavicama i opet
kucka. (Mistriju je tu u blizini sakrio. Premda je medu svojima u brigadi, mogao bi mu je tkogod
zamijeniti. ak i Ki-Ijdigs.)
Ba kao da su mu se sve one misli ispuile iz glave. Niega se vie uhov ne sjeda, ni za to ga nije
briga, samo misli na to kako da sastavi koljena cijevi i kako da ih postavi da se ne dimi. Gopika je
poslao da trai icu, kako bi mogli objesiti cijev na prozor.U kutu stoji jo jedna zdepasta ped sa
zidanim dim
njakom. Na njoj se usijala eljezna ploa na kojoj odmrzavaju i sue pijesak. Tu su ped dakle ved bili
naloili, a kapetan i Fetjukov donose pijesak na tragau. Ne treba biti odvie pametan da se nosi
traga. I ba zato je brigadir za taj posao odredio bive rukovodioce. Fetjukov je, vele, bio velika
buda u nekakvom uredu. Vozikao se automobilom.Prvih je dana ak digao nos i izdirao se na
kapetana. Ali kapetan mu je jednom dao po zubima, pa je sad mir medu njima.
Momci su ved pohitali da se ogriju uz ped, ali ih bri-gadir opomene:

E, kad nekog ofurim po elu! Prvo pdsab!

Izmladenom psu samo bi pokai. Studen je ljuta, ali

je brigadir jo ljudi. Momci se opet razioe na posao. Suhov uje kako brigadir tiho dobacuje Pavlu:

Ti ostani tu i dri ih na uzdi. A ja idem vidjeti za procente.

Od izraunavanja procenata vie zavisi nego od samog rada. Pametan brigadir vie vodi brigu o procentima nego o samom poslu. Od procenata se ivi. Ako neto i nije uraeno, dokai da jest, ono to
slabo pladaju, obrni tako da pladaju bolje. Zato brigadir mora imati soli u glavi. I biti dobar s
normircima. I normirce treba podmazivati.
A ako demo pravo, za koga su svi ti procenti? Za logor. S pomodu njih logor otkine koju tisudu vie od
gradilita, pa dijeli premije svojim porunicima. Onom istom Volkovoju za njegov korba. A tebi
dvjesta grama kruha vie naveer. Od tih dvjesta grama zavisi ti ivot. Tih dvjesta grama izgradilo je
Bjelomorski kanal.
Donijeli su dvije kante vode, ali se voda putem zaledila. Pavlo zakljui da je nema smisla ni donositi.
Bolje je na licu mjesta topiti snijeg. Postavie kante na ped.
Gopik je negdje digao novu aluminijsku icuonu za elektrine vodove. I kae:

Ivane Denisiu! Evo dobre ice za lice. Hodete li

mi pokazat kako se liju lice?Voli Ivan Denisi tog mangupa Gopika (njemu je roeni sin umro dok je
bio sasvim mali, kod kude ima dvije odrasle kderi). Gopika su uhapsili zato to je benderovcima5
nosio u umu mlijeko. Osudili su ga kao odraslog. Gopik je kao umiljato janje, umiljava se oko svih
seljaka. Ali je i lukav svoje pakete sam jede, poneke nodu mljacka.

Pa i ne moe sve nahraniti.

Otkinue komad ice za lice i sakrie ga u kut. uhov sklepa od dvije daske neto nalik na ljestve i
ree Gopiku neka privrsti cijev. Gopik je lak kao vjeverica, uzverao se po preagama, pribio avao,
zakvaio icu i obuhvatio njome cijev. Suhov, ne budi lijen, nabije na vrh cijevi jo jedno koljeno.
Danas nema vjetra. Valja znati da de ta ped biti za njih same.
A Senj ka Kljovin nasjekao je ved dugakih letava. Gopika-momida natjerae da i letve pribija. Vere
se vraiak, svejednako vie neto odozgo.
Sunce je odskoilo, rastjeralo izmaglicu, nestalo je onih stupova i u strojarnici je zatitralo rumenilo.
Dotle su i ped naloili ukradenim drvima. Koliko je sad vese-lije!

U sijenju slaba vajda od sunca! ustvrdi Suhov.

Kiljdigs je popravio sanduk za buku, jo jedanput kucnuo sjekiricom i doviknuo:

uj, Pavlo, za ovaj posao trait du od brigadira

najmanje sto rubalja!

5- Pristae ukrajinskog nacionalistikog vode Bendere koji je suraivao s Nijemcima u II. sv-jetskom
ratu.

Nasmije se Pavlo:

Dobit de sto grama.

Tuilac de ti jo dodati! vie odozgo Gopik.

Ostavite, ostavite to! povie Suhov. (Nisu dobro poeli rezati krovnu Ijepenku.)

I pokae im kako da rade.

Natiskali se ljudi oko bubnjare, ali ih Pavlo rastjerah Kiljdigsu je dodijelio pomodnika i zapovjedio da
prave sanduide za noenje buke na kat. Jo je dvojicu odredio da nose pijesak. Nekolicinu je poslao
gore, da iste snijeg na skelama i zidovima na kojima de se raditi. A jednog da otopljeni pijesak
ubacuje s pedi u sanduk.
Vani je zabrektao motor dolaze blokovi od ljake, teretnjak se probija kroz snijeg. Pavlo istri i
pokazuje maudi rukama kamo da istovare blokove.
Pribili su jednu traku ter-papira, pa i drugu. Kakav je zaklon od ter-papira? Karton ostaje karton. Pa
ipak je neto kao zid. Sad je unutra mranije. A bubnjara jarce sja.
Aljoka je donio ugljena. Jedni mu viu: Bacaj u ped! A drugi: Nemoj! Bolje demo se ogrijati uz
drva! Zastao je, ne zna koga da poslua.
Fetjukov se skutrio uz ped i gura, budala, valjenke do same vatre. Kapetan ga zgrabi za iju i gurne za
traga:

Nosi pijesak, mrcino!

Kapetan gleda i na logorski rad kao na mornariku slubu: reeno ti je da radi, pa onda radi!
Dobrano se usukao kapetan, ali poteno tegli.
Nakon nekog vremena pokrili su ter-papirom sva tri prozora. Sad svjetlo dopire samo kroz vrata. Pa i
studen. Pavlo zapovjedi da se i gornji dio vrata pokrije, a donji ostavi i tako da ovjek moe udi
pognute glave. Uinie tako.
Dotle su tri skipera dovezla i izbacila blokove. Sad je samo pitanje kako da ih dopremaju gore bez
dizalice.
Zidari! Ajde, diete se! pozva ih Pavlo.
To je astan posao. Suhov i Kiljdigs popee se gore s Pavlom. Mostid to vodi na skele bio je ionako
uzak, a sad kad je Senjka jo odvalio rukohvat mora se drati za zid da se ne strovali na zemlju.
Ne valja ni to to su se poprene letvice zamrznule, zaokruglile, pa se ovjek ne moe oduprijeti
nogom kako li de samo buku nositi?
Pogledae gdje de nastaviti zidanje. Tu su sa zidova ved bili pobacali snijeg lopatama. Evo ovdje.
Trebat de sjekiricom skinuti led sa zapoetog zida, i metlicom pomesti.
Pogledae kako de dopremati blokove. Bacie pogled dolje. I ovako odluie: umjesto da blokove
nose, dolje de postaviti etvoricu da ih dobacuju na odmorite, a ovdje jo dvojicu da dobacuju dalje, i
na prvom katu jo dvojicu da dodaju blokove sve de tako idi bre.
Gore nije jak vjetar, ali pue. Propuhat de i kad budemo zidali. Meutim, ako se makne, skloni za
zapoeti zid dobro je, mnogo je toplije.
Suhov podigne glavu put neba i zine nebo vedro, a sunce ved visoko odskoilo, skoro de podne.
Divnog li uda kako vrijeme u poslu brzo prolazi! Koliko je puta ved uhov primijetio: dani u logoru
lete, sustiu jedan drugog. A sam rok kazne nikako ne prolazi, uopde se ne smanjuje.Sioe, kad tamo
svi su ved posjedali uz bubnjaru,samo kapetan i Fetjukov nose pijesak. Rasrdi se Pavlo,osmoricu
odmah potjera da prebacuju blokove, dvojici zapovjedi da sipaju cement u sanduk i mijeaju ga
nasuho s pijeskom, jednog da nosi vodu, drugi ugljen.Kiljdigs se obrati svojoj etici:

Hej, momci, treba zavriti ove tragae.

Kako bi bilo da im i ja pomognem? uhov sam

trai posao od Pavla.

Pomozi! Pavlo mu klimne glavom.

Donesoe i kantu da u njoj tope snijeg za buku. uli

su od nekog da je ved navodno dvanaest sati.

Mora da je dvanaest potvrdi uhov. Sunce

je ved prelo polovicu puta.

Ako je ved prelo polovicu puta, onda znai da nije dvanaest nego jedan javi se kapetan.

Otkud sad to? zaudi se uhov. Pa svaki ia

zna da je sunce najvie o ruku.

ia moda! odbrusi kapetan. Ali odon

da je izdan dekret po kojem je sunce na najvioj toki u

jedan sat.
Tko je izdao taj dekret?
Sovjetska vlast!
I ode kapetan s tragaem. uhov se ionako ne bi s njim sporio. Nije vrag da se i sunce ved pokorava
njiho-vim dekretima?
Jo su malo udarali i kuckali, i tako sklepali etiri sanduida.

Dobro je, a sad da sjednemo i ogrijemo se ree

Pavlo dvojici zidara. I vi dete, Senjka, poslije ruka

na zidanje. Sjedajte!
I posjedae uz ped, ovaj put legalno. Ionako ne mogu prije ruka poeti zidanje, a nema smisla praviti
buku, smrzla bi se.
Ugljen se malo-pomalo raario, pa sad daje stalnu to-plinu. Osjeda je dodue samo oko pedi, inae je
u cijeloj hali hladno kao i prije.
Sva etvorica poskidae rukavice i prikuie ruke pedi.
Ali nikad ne smije noge u obudi staviti blizu vatre, na to mora dobro paziti. Ako si u cipelama, koa
de im ispucati, ako si u valjenkama, skvasit de se, didi de se para, a nita ti toplije nede biti. Gurne li
pak nogu jo blie vatri, progorjet de ti obuda, pa de do proljeda gaziti proupljenom obudom, a
drugoj se ne moe nadati.

Ba je briga uhova! naali se Kiljdigs. On

vam je, brado, jednom nogom ved kod kude, tako rekud.

Jest, onom bosom dobaci netko sa strane.

Nasmijae se. (uhov je izuo nagorjelu lijevu valjenku

pa grije obojke.)

uhovu samo to nije istekao rok.

Kiljdigs je dobio dvadeset pet godina. Neko je vrije-me bilo takvo sretno doba svima su redom
davali po deset godina. Ali etrdeset devete nastalo je drugo doba svima, bez razlike, po dvadeset
pet. Deset godina jo moe nekako proivjeti da ne skapa ali daj preivi dvadeset pet!
uhovu je ak drago to svi upiru prstom u njega, kao u ovjeka komu je kazna na izmaku, ali ne
vjeruje mnogo u to. Eto, komu je god kazna u ratu istekla, drali su ga i dalje do specijalne naredbe,
sve do etrdeset este. Tko je bio osuen na tri godine, odrobijao je jo pet godina. Zakon
se moe tumaiti i ovako i onako. Istekne ti deset godina, a oni ti kau: evo ti jo deset. Ili u
progonstvo!
Ipak, gdjekad pomisli, i dah ti zastane: rok je pri kraju, klupko se odmotava... Boe! Jo malo pa de
idi kuda hode, a?
Samo to se starom logorau ne pristoji da tome go-vori na sav glas. I Suhov de Kiljdigsu:
Ne raunaj ti svojih dvadeset pet! Hode li robijat dvadeset pet godina ili nede, to je jo na vrbi
svirala. Ali ja sam ved odrobijao svojih osam godina, o tom nema spora.
Eto, tako ivi s njukom zari tom u zemlju i nema kad pomisliti: kako si uopde dospio ovamo? I kako
de
izadi?
U uhovljevu spisu pie daje osuen zbog veleizdaje. I dao je takav iskaz, daje upravo tako, da se
predao neprijatelju, daje izdao domovinu, a da se vratio iz zarobljenitva po zadatku njemake
obavjetajne slube. U emu se sastojao taj zadatak to nisu uspjeli smisliti ni on ni istraitelj. Tako
je jednostavno ostalo zadatak.
U kontraobavjetajnoj slubi mnogo su ga tukli. I njegov je raun bio jednostavan: ne potpiem li, ode
mi glava, potpiem li ipak du jo malice poivjeti. I tako je potpisao.
A evo kako je to bilo: u veljai etrdeset druge opkolili su cijelu njihovu armiju na sjeverozapadnoj
fronti. Nita im nisu bacali iz aviona da deru, ak ni tih njihovih aviona nije bilo. Dotjerali su dotle da
su strugali kopita s pokrepanih konja, razmekavali roinu u vodi i to jeli. Nisu ni municije imali. I
Nijemci su ih malo-pomalo lovili po umama i zarobljavali. I eto, s takvom je jednom skupinom uhov
ostao u zarobljenitvu nekoliko dana, tamo, u umi, a onda su njih petorica pobjegli. I sakrivali se po
umama, po movarama i nekim udom probili se opet do svojih. Samo to je mitraljezac dvojicu
na mjestu pokosio, tredi je umro od zadobivenih rana, samo su njih dvojica ostali ivi. Da su bili
pametniji i rekli da su lutali po umi, nita im ne bi bilo. Ali, pohvalili su se da dolaze iz njemakog
zarobljenitva. Iz zarobljenitva? Majku li vam vau! Faistiki agenti! I onkraj brave! Da ih je bilo
petorica, moda bi usporedili sve njihove iskaze i povjerovali im, ali dvojici nikako: toboe, dogovorili
se gadovi da su pobjegli.
Senjka Kljovin nauo je, u svojoj gluhodi, da priaju neto o bjeanju iz zarobljenitva, pa de glasno:

Ja sam tri puta bjeao iz zarobljenitva. I tri puta

su me hvatali.

Senjka, patnik, obino samo uti ne uje to ljudi govore i ne uplede se nikad u razgovor. Stoga o
njemu i ne znaju mnogo, nego samo to daje bio u Buchenwaldu i da je tamo sudjelovao u radu
ilegalne organizacije, da je unosio oruje u logor radi dizanja pobune. I da su ga Nijemci vjeali za
ruke vezane na leima i batinali.

Ti jesi, Vanja, proveo osam godina po logorima,ali u kojim logorima?vue ga Kiljdigs za

jezik. Bio si u obinom logoru, tamo ste bili zajedno sa enama.Niste ni brojeve nosili. Ali daj ti
odrobijaj osam godina u ovakvom logoru! To jo nitko nije izdrao.
Sa enama!... S trupinama, a ne sa enama... S kladama, znai.
Suhov se zagledao u vatru u pedi i prisjetio se sedam godina to ih je proveo na Sjeveru. I kako je tri
godine vukao balvane od kojih su pravili lipere i daske za ambalau. I sjetio se isto ovako razigranog
plamena vatre na sjei ume, ali ne po danu, nego po nodi. Komandant je bio uveo ovakvo pravilo:
brigada koja ne izvri dnevni zadatak, ostaje i preko nodi u umi.
Negdje iza ponodi dovue se do logoft", a izjutra opet u umu!

E, brado moja... ovdje je ipak malo mirnije

prouljeta on. Ovdje je znak za prekid rada zakon.

Jesi li ispunio normu ili nisi tjeraj u logor! I garan
tirano sljedovanje vede je za sto grama. Ovdje se dade
ivjeti. Specijalni logor pa nek se zove i specijalni, ta
ti brojevi smetaju? Nisu ti valjda teki ti brojevi?

Malo mirnije! prosikde Fetjukov. (Vrijeme je

za odmor pa su se svi prikuili pedi.) Ljude kolju na

spavanju! I to je tebi malo mirnije!...

Ne kolju ljude, nego cinkere! Pavlo podigne

prst i priprijeti Fetjukovu.

I zaista se neto novo pojavilo u logoru. Dvojicu poz-natih cinkera zaklali su na samom leaj u, nakon
znaka za ustajanje. I jo jednog nedunog ovjekavaljda zabunom. Jedan je cinker nakon toga
pobjegao u upravu, u zatvor, i tamo su ga sakrili. udo jedno... Toga nije bilo u obinim logorima. Pa
nije ni ovdje...
Odjednom zatuli sirena. Nije zatulila odmah svom snagom, nego u prvi mah nekako hriputavo, kao da
se nakaljava.
Pola dana moemo otpisati! Prekid za ruak!

Eh, zakasnili smo! Odavno je trebalo krenuti u blago

vaonicu, zauzeti red. Na radilitu radi dvanaest brigada,
a u blagovaonicu stanu samo po dvije.

Brigadira jo nema. Pavlo baci hitar pogled oko sebe i odlui ovako:

uhov i Gopik, hajdete sa mnom! Kiljdigs! im

poaljem Gopika po vas, dovedite smjesta brigadu!

Njihova mjesta oko bubnjare odmah zaposjedoe drugi, svi se sjatili oko nje, kao oko ene koju bi svi
htjeli zagrliti.

Dosta spavanja! viu momci. ik pauza!

I gledaju jedan drugoga tko de pripaliti cigaretu. Ali nitko da pripali nemaju duhana ili ga kriju, nede
da pokau.
Izae uhov s Pavlom van. A Gopik trkara za njima kao zeid.

Toplije je procijeni odmah uhov. Nema

vie od osamnaest gradi. Modi de se lijepo zidat.

Zirnue na blokove od ljake ved su ih momci na-bacali na skele, neke ak i na sam vrh, na prvi kat.
mirkajudi, uhov procijeni odoka i gdje je sunce

s obzirom na kapetanov dekret.

Ali na brisanom prostoru, gdje vjetru nita ne stoji na putu, ipak pue, ujeda. Kao da kae: ne zanosi
se, ne zaboravi da je sijeanj!
Kuhinja na radilitu omanja je daara sklepana oko pedi i obloena zahralim limom da se zaepe
pukotine. Iznutra je daara podijeljena pregradom na dvije prostorije

na kuhinju i na blagovaonicu. Ni u kuhinji ni u blago

vaonici nije pravi pod. Kako su zemlju nabili nogama, tako

je i ostala, sva u dombama i rupagama. A cijela kuhinja
sastoji se od etvrtaste pedi i kotla koji je u nju ugraen.
U toj kuhinji posluju dvojica kuhar i higijeniar. Ujutro, kad se odlazi iz logora, preuzima kuhar u
velikoj logorskoj kuhinji prekrupu. Valjda pedeset grama po ovjeku, kilu po brigadi, za cijelo radilite
petnaestak kila. Sam kuhar nede da nosi tu vredu s prekrupom, nego je daje nekom drugom daje nosi.
to da se sam mui, ra-dije de tom svom pomodniku dati jednu porciju vie na raun ostalih. Nede
kuhar ni vodu ni drva danosi, ni ped da loi, sve to rade siromasi logorai kojima takoer daje po

porciju vie, to da ali tue! Isto je tako propisano da se ne izlazi iz blagovaonice dok se jede, pa
treba donositi i porcije iz logora (ne moe ih ostaviti na radilitu, digli bi ih radnici), nose ih najvie
pedesetak, ovdje ih odmah bre-bolje peru i izmjenjuju (porcijau takoer pripada jedna porcija vie).
A da porcije ne iznose iz blagovaonice, postavljen je jo jedan ovjek na vrata, trpezarac. Ali, koliko
god on pazio svejedno ih iznose, zagovore ga ili mu odvrate panju na drugu stranu. Pa onda treba
jo za cijelo radilite odrediti skupljaa koji de skupljati prljave porcije i donositi ih u kuhinju. I njemu
jedna porcija vie. I onom drugom porcija vie.
A evo to radi sam kuhar prekrupu i sol sipa u kotao i dijeli mast kotlu i sebi. (Dobra mast nikad
ne dolazi do obinih logoraa, a loa odlazi sva u kotao. Zato logorai vie vole da im iz magazina dadu
lou mast.) Uz to kuhar mijea kau dok se dogotavlja. Higijeniar ni toliko ne radi, nego samo sjedi i
gleda. Kad je kaa skuhana, odmah ide higijeniaru koji se najede do mile volje. I kuhar se najede
dosita. Tada doe deurni brigadir oni se mijenjaju svaki dan da kua, da toboe provjeri mogu
li se takvom kaom hraniti teki radnici. Za deurstvo dobiva dvostruku porciju. I dobit de je jo sa
svojom brigadom.

Zatim zatuli sirena. Tada dolaze redom brigade i ku-har izdaje porcije kroz prozorid. U tim porcijama
dno je pokriveno gustiem, a koliko u njima ima prekrupe nede pitati ni mjeriti, jer samo ako
pisne, jao si ga
tebi!
Zavija vjetar nad golom stepom ljeti suh, a zimi leden. Od pamtivijeka u toj stepi nita nije raslo,
pogo-tovo ne u ici. Kruh raste samo u pekari, a zob klasa u skladitu. Pa makar se pretrgao na poslu,
pa makar legao niice nede iz zemlje nita vie izvudi, nede dobiti nita vie od onoga to ti
odredi komandant. Cak ni to nede dobiti zbog kuhara, zbog pomodnika, zbog priipetlji. I ovdje se
krade, i u logoru se krade, i jo prije toga u skladitu se krade. A svi ti koji kradu nikad nisu uhvatili
kramp u ruke. A ti krampaj i uzmi to ti daju. I makni se od prozorida.
Tko je jai, taj kvai.
Uoe Pavlo, uhov i Gopik u blagovaonicu, a u njoj svi zbijeni jedan do drugoga, ne vidi od njihovih
leda ni kuse stolove ni klupe. Gdjekoji jedu sjededi, ali vedina ih stoji. Osamdeset druga brigada, ona
koja je pola dana bez grijanja kopala jame, prva je zauzela mjesta na znak sirene. Sad nede otidi ni
poslije jela nemaju kamo. Psuju ih ostali, ali to je isto kao da govori zidu sve je bolje nego biti
vani.
Pavlo i Suhov probie se laktovima. Doli su u pravi cas jedna brigada prima jelo, a samo jedna eka u
redu pomodnici brigadira stoje pokraj prozorida. Ostali de tek za nama dodi na red.
Porcije! Porcije! vie kuhar kroz prozorid, i ved mu guraju prazne porcije s ove strane. uhov ih
takoer skuplja i dodaje ne da bi dobio vie kae, nego da bi bre ilo.
Tamo za pregradom neki peru porcije.
Kad je pomodnik brigadira to je bio pred Pavlom

poeo primati pune porcije, Pavlo dovikne preko tuih

glava:

Gopik! i*

Evo me! odazove se Gopik od vrata.

Glasid mu je tanak kao u jareta. Pozovi brigadu!

Gopik otri.
Najvanije je to je kaa danas dobra, najbolja to moe biti zobena. Ne dobivaju je esto. ede
dobi-vaju magaru, i po dva puta na dan, ili preganu juhu. U zobenoj je kai zasitno ono to se
raskuha od zrna, to je ono najdragocjenije.
Koliko je puta Suhov u mladim danima nahranio konje zoblju nikad nije pomislio da de jednom
udjeti svom duom za alicom te iste zobi!

Porcije! Porcije! viu kroz prozorid.

Dolazi red i na Sto etvrtu. Prethodni pomodnik brigadira dobio je dvostruku, brigadirsku porciju i
maknuo se od prozorida.
To je takoer na raun ostalih logoraa ali se ni protiv toga nitko ne buni. Svakom brigadiru daju
dvos-truku porciju on je moe pojesti sam ili je dati svom pomodniku. Tjurin je daje Pavlu.
A evo to sad uhov radi ugurao se za stol i otjerao dvojicu danguba, jednog je logoraa lijepo
zamolio da se makne, napravio na stolu mjesta za dvanaest porcija, pod uvjetom da se poslau jedna
do druge, a na njih de odozgo stati jo est, i jo dvije na vrh. Sad treba od Pavla

primati porcije, brojiti za njim i paziti da tkogod sa strane ne dohvati koju zdjelicu sa stola. I da ga
nitko ne gurne laktom, ne prevrne koju porciju. A oko njega neprestano ustaju s klupe, sjedaju i jedu.
Treba dobro paziti da li jedu iz svoje porcije ili da nisu u koju nau zagrabili?

Dvije! etiri! est! broji kuhar iza prozorida.

U isti mah dodaje po dvije porcije u ruke pomodniku

brigadira. Tako mu je lake, kad bi davao po jednu, mo
gao bi se preraunati.

Dvije, etiri, est potiho ponavlja za njim Pa

vlo kroz prozorid. I dodaje po dvije porcije uhovu, a

uhov ih stavlja na stol. Iako uhov ne ponavlja nita
naglas, rauna bolje od obojice.

Osam, deset.

Kog vraga sad Kiljdigs ne dovodi brigadu?

Dvanaest, etrnaest... broje oni dalje.

Meutim, ponestalo je porcija u kuhinji. Vidi i

uhov, iza Pavlove glave i ramena, kako je kuhar objema rukama postavio dvije porcije na
prozorid i, dredi ih svejednako, zastao kao da neto razmilja. Bit de da se okrenuo i da grdi
sudopere. Uz to mu kroz prozorid guraju hrpu praznih zdjelica. Maknuo je ruke s onih punih porcija i
dodao hrpu praznih nekomu iza sebe.
uhov je napustio gomilu svojih zdjelica na stolu, prebacio nogu preko klupe, dohvatio one dvije
porcije i ponovio prilino tiho, kao da se ne obrada kuharu, nego Pavlu:

etrnaest.

Stani! Kud si zapeo? prodere se kuhar.

Taj je na, na umiruje ga Pavlo.

Neka je va, ali to me brka u raunu!

etrnaest slegne Pavlo ramenima. On, kao

pomodnik brigadira, ne bi nikad digao porcije, on

mora paziti na svoj autoritet. Samo je ponovio broj za
Suhovom, na koga uvijek moe svaliti krivnju.

Ved sam rekao etrnaest! izdere se kuhar.

Pa ta onda to si reko! Nisi meni dao, zadro

si rukama! drekne uhov. Ajde, broji, ako ne

vjeruje. Evo ti ih, sve su na stolu!
uhov je to vikao kuharu, ali je ved bio spazio ona dva Estonca kako se probijaju prema njemu, pa im
je na brzinu turnuo u ruke dvije porcije. I jo se stigao vratiti do stola, i jo je stigao provjeriti da je sve
na broju, da susjedi nisu nita zdipili iako su mogli.
Na prozoridu se pojavi u svoj veliini kuharova cr-vena njuka.

Gdje su te porcije? strogo zapita.

Pa evo, molim lijepo!vikne uhov. Odmakni se, drukane, da vidi ovjek! i odgurne
nekog.

Evo, ovdje su ti dvije! i podigne dvije porcije s vrha.

I evo ti tri reda po etiri, sve se lijepo slae, broji!

A brigade jo nema? nepovjerljivo gleda kuhar

onaj mali prostor koji mu se prua pred oima kroz

prozorid, koji je upravo zato uzak da mu iz blagovaoni
ce ne zaviruju u kuhinju da vide koliko je jo jela ostalo
u kodu.

Ne, nema jo brigade odmahne Pavlo glavom.

Pa kog vraga onda uzimate porcije kad nema bri

gade? raspomamio se kuhar.

Evo ih, evo! povie uhov.

I svi zaue kako kapetan vie s vrata kao s kapetan

skog mosta. ta ste se tu natiskali? im je tko pojeo, neka izlazi!
Neka da drugima mjesto!
Kuhar promrnda jo neto, uspravi se i opet se na prozoridu pojavie njegove ruke.

esnaest, osamnaest...

Napunivi posljednju, dvostruku porciju, ree:

Dvadeset tri. Gotovo! Sljededi!

lanovi brigade probijali su se kroz guvu. Pavlo im je dodavao porcije, nekima i preko glava onih to
su sje-dili, za drugi stol.
Ljeti bi na svaku klupu sjela po petorica, ali kako su sad svi debelo obueni, jedva stanu po etvorica,
pa i njima je teko baratati licom.
Raunajudi da de od one dvije smotane porcije barem jedna ostati za njega, uhov se bre-bolje
prihvati jela. Radi toga je desno koljeno digao do trbuha i iz sare va-ljenke izvukao licu Ust-Ima
1944, skinuo kapu, stis-nuo je pod lijevu miicu i dohvatio licom kau s kraja.
Ovo je trenutak u kojem treba da se sav usredotoi na jelo, da grabi tanki sloj kae s dna, pa da je
pomno trpa u usta i da je onda prevrde jezikom. Ali valja pouriti, da Pavlo vidi kako je on ved pojeo,
ne bi li mu ponudio i drugu porciju kae. Osim toga, Fetjukov, koji je stigao zajedno s Estoncima,
dobro je vidio kako je uhov smotao dvije porcije, pa je stao pred samog Pavla i sad jede stojedki,
zirkajudi na etiri brigadne porcije koje su ostale nerasporeene. Time eli pokazati Pavlu da bi i
njemu trebalo dati, ako ne itavu porciju a onda barem polovicu.

Meutim, tamnoputi mladi Pavlo mirno jede svoju dvostruku porciju, a po licu mu se nikako ne moe
razabrati vidi li uopde tko to pred njim stoji, i pamti li da su dvije porcije prekobrojne.
Suhov je pojeo svoju kau. Kako je razjapio eludac za dvije porcije nije sit od jedne, kao to inae
biva od zobene kae. Posegne u unutarnji dep, izvadi iz bijele krpice onu svoju nezamrznutu okruglu
koricu kruha i uze njome briljivo otirati ostatke zobene kae s dna porcije i sa strane. Nakupivi kae,
polie je s korice i onda je opet nakupi. Na kraju je posudica bila ista kao da je oprana, samo neto
malo tamnija. Preko ramena doda je porcijau i ostane sjediti jo neko vrijeme go-loglav.
Premda je Suhov digao one dvije porcije, njima raspolae pomodnik brigadira.
Pavlo ga je jo malo muio dok nije pojeo svoju porciju, ali je nije pomazao nego je samo oblizao licu,
spremio je i prekriio se. Zatim ovla dodirne bilo je tijesno da ih pomakne dvije porcije od one
etiri, kao da ih dodaje uhovu.
Ivane Denisoviu, jedna je za vas, a jednu odnesite Cezaru.
Suhov je znao da jednu porciju treba odnijeti Cezaru (Cezaru je oduvijek bilo ispod asti da sam odlazi
u blagovaonicu, i ovdje i u logoru), znao je, ali kad je Pavlo dodirnuo u isti mah dvije porcije, uhovu
je srce premrlo da mu Pavlo moda ne daje obje prekobro-jne porcije? Meutim, odmah zatim
srce mu nastavi ravnomjerno kucati.
I sad se prihvati svog legalnog plijena i poe odmjereno jesti, ne osjedajudi uopde kako ga naknadno
pristigle brigade guraju s leda. Jedino bi mu bilo krivo kad bi onu drugu porciju dali Fetjukovu.
Fetjukov je oduvijek bio pravi akal, ali nikad nije imao hrabrosti da neto zdipi.
...Nedaleko od njih sjedio je za stolom kapetan fregate Bujnovski. Odavno je ved pojeo svoju kau, ali
nije znao da ima prekobrojnih porcija u brigadi, i nije gledao koliko ih je jo ostalo kod pomodnika
brigadira. Jednostavno je klonuo, ugrijao se, nije imao snage da ustane i izae na studen, ili da ode u
hladnu, jo nezagrijanu strojarnicu. Sad je isto onako nepropisno zauzimao mjesto i smetao naknadno
pristiglim brigada-ma, kao i oni koje je prije pet minuta tjerao van svojim metalnim glasom.
Odnedavno je bio u logoru, i uopde na prisilnom radu. Ovakvi trenuci kao ovi sada bili su (a da on nije
to ni znao) posebno vani za njega, jer su ga pretvarali iz samopouzdanog bunog mornarikog oficira
u sporog, opreznog logoraa, koji de samo tom sporodu modi svladati dvadeset pet godina robije na
koje je osuen.
...Ved su i vikali na njega i gurali ga u leda da dade mjesto drugima.
Pavlo mu ree:

Kapetane! O, kapetane?

Bujnovski se prene kao da se budi, pa se osvrne. Pavlo mu doda kau a da ga nije ni pitao hode li je.
Bujnovski uzvi obrvama i zagleda se u kau kao u udo nevieno.

Uzmite, uzmite samo umiri ga Pavlo, pa uze

posljednju preostalu porciju za brigadira i ode.

Osmijeh krivca zatitra na ispucanim usnama kapeta-na, koji je oplovio Europu i Arktik. I nagne se, sav
sretan,nad nepunu zaimau rijetke zobene kae bez trunka masti sama zob i voda.
Fetjukov pakosno pogleda Suhova i kapetana i ode.
Suhov je smatrao da je ispravno to je kapetan dobio
prekobrojnu porciju. Dodi de vrijeme kad de se kapetan
znati snadi, ali zasad jo ne zna.
U Suhovu je jo tinjala nada da de mu i Cezar ustu-piti svoju kau. Ipak, nede jer ved dva tjedna nije
dobio paket.
Poto je isto onako pomazao koricom kruha dno i strane druge porcije, i isto onako svaki put polizao
kori-cu, Suhov najposlije pojede i samu koricu. Nakon toga uze Cezarovu ohlaenu kau i pode van.
Za kancelariju! odgurne trpezarca na vratima koji ga nije htio propustiti s porcijom u ruci.
Kancelarija je bila daara nedaleko od straare. Iz dimnjaka joj je, kao i jutros, svejednako kuljao dim.
Za kancelariju nisu alili trijeda i pruda.
Zakripae prva, vanjska vrata, pa druga, obloena kuinom, i Suhov ude unutra unosedi oblake pare
od studeni, te bre-bolje zatvori za sobom vrata (da se ne obrecnu na njega: Hej, ti, mamlaze,
zatvaraj vrata!).
Uini mu se da je u kancelariji vrude kao u parnoj kupelji. Kroz prozore na kojima se otopio led sunce
je titralo veselo, ne onako opako kao tamo gore, na vrhu termoelektrane. Na sunanoj zraci irio se
irok dim od Cezarove lule, kao tamjan u crkvi. Bubnjara je bila sva uarena, tako su je dumanski
naloili. I cijev joj je bila crvena od usijanja.
U takvoj toplini samo naas da sjedne umah bi zaspao.U kancelariji su dvije prostorije. Vrata
druge sobe, koja pripada rukovodiocu radova, odkrinuta su i kroz njih grmi njegov glas:

Imamo prekoraenje trokova u platnom fondu i u

graevnom materijalu. Logorai vam najskuplje daske, da

i ne govorimo o montanim elementima, cijepaju za ogrjev i loe u pedima, a vi nita od toga ne
vidite. Neki dan su istovarivali cement ispred skladita na jakom vjetru i jo su
ga nosili na tragaima desetak metara, tako da je sav onaj
teren oko skladita do glenjeva u cementu, i radnici nisu
otili s rada crni, nego sivi. Koliko je samo tu gubitaka!
Dakle, radni sastanak kod rukovodioca radova. Mora da su to kod njega graevinski nadzornici.
U kutu kod ulaza sjedi na klupici deurni i drijema. Do njega kuropatenko, B-219, nalik na iskrivljenu
motku, zabuljio se kroz prozor, ak i u ovom trenutku pazi ne razvlae li mu njegove montane
elemente. Ter-papir ti je ipak promakao, iice!

Dva knjigovoe, takoer logorai, pre kruh na pedi. Da im ne bi zagorio, postavili su na ped nekakvu
ianu mreicu.
Cezar sjedi zavaljen za svojim stolom i pui lulu. Suhovu je okrenut leima pa ga ne vidi.
Suelice njemu sjedi H-123, suhonjav starac osuen na dvadeset godina robije. Jede kau.

A ne, brajko govori Cezar nekako blago, po

pustljivo treba objektivno priznati da je Ejzentejn

genijalan. Zar Ivan Grozni nije genijalna stvar? Ples
Maskiranih oprinika!6 Scena u sabornoj crkvi!

Prenemaganje! ljuti se H-123 dredi licu pred

ustima. Toliko umjetnosti da to vie i nije umjetnost.

Papar i mak umjesto kruha nasunog! Pa onda ona
najodvratnija politika ideja opravdavanje tiranije
pojedinca! Izrugivanje uspomene na tri generacije ruske
inteligencije! (Jede kau bedutnim ustima, nede imati
nikakve koristi od nje.)

Ali koji bi drugi tretman dopustili?...

Aha, tu smo, dopustili!'Onda mi nemojte govoriti

0

genijalnosti! Recite radije da je izvravao nareenje

kao obino pseto. Genij nede nikad prilagoditi tretman

ukusu tirana!

Hm, hm nakalje se uhov acajudi se da pre

kine ovaj kulturni razgovor. Ali nema opet smisla ni da

ovdje dalje stoji.
Cezar se okrene i mai se rukom za kau a da uhova
1

ne pogleda, kao da mu je kaa sama pala s neba, pa

nastavi ono svoje:

kako.

Ama, sluajte, u umjetnosti nije vano to, nego

H-123 poskoi i poe udarati rubom dlana po stolu.

Ma nek ide u vraju mater to vae kako ako u

meni ne budi plemenite osjedaje!

Predavi kau, uhov osta jo samo onoliko koliko je bio red. ekao je da vidi nede li ga Cezar moda
poastiti duhanom. Ali Cezar je posve zaboravio da je on jo tu, za njegovim leima.
I uhov se okrene i tiho izae.
Vani i nije vie bilo tako hladno. Modi de se lijepo zidati.
Idudi stazom, uhov spazi u snijegu komadid eline pilide. Premda mu takva stvarica ni za to nije
trebala, nikad se ne zna gdje de dobro dodi. Podigne pilidu sa zemlje i strpa je u dep na hlaama.
Sakrit de je negdje u termoelektrani. U radie svata bie, u tedie jo i
vise...
Doavi u termoelektranu, najprije potrai skrivenu mistriju i zadjene je za pojas od konopca. Zatim se
skloni u strojarnicu.
Tu mu se poslije sunca uini daje sasvim mrano, i da nije toplije nego vani. I da je nekako vlanije.
Svi su se zbili oko bubnjare koju je uhov montirao, i oko one druge pedi na kojoj se grije pijesak
isputajudi paru. Tko nije uhvatio mjesto, sjedi na rubu sanduka za buku. Brigadir sjedi uz samu
bubnjaru i jede kau. Pavlo ju je podgrijao na pedi.
Momci se neto doaptavaju. Nekako su veseli. I Ivanu Denisiu tiho rekoe: brigadir je izborio dobre
procente. Vratio se raspoloen.
Gdje li je on tu pronaao rad, i kakav to je ved stvar njegove, brigadirske pameti. Eto, to su danas
za pola dana uradili? Nita. Montiranje pedi i pravljenje zaklona, to se ne plada, to su uradili za sebe, a
ne za proizvodnju. A u izvjetaju treba ipak neto napisati. Moda i Cezar pomae brigadiru da neto
smudka u izvjetaju ne bi uzalud brigadir bio onako paljiv prema njemu!
Izborio dobre procente znai da de pet dana dobi-vati pojaano sljedovanje. Pa dobro, nede ba biti
pet dana, nego samo etiri, jer uprava uvijek smuti za jedan dan, dade tog dana svima samo
garantirani minimum, i najboljim i najloijim brigadama. Toboe, da nikom ne bude krivo, svi dobivaju
podjednako, a zapravo tede
na raun naeg eluca. Pa dobro, logoraev eludac sve podnese danas demo nekako progurati, a
sutra demo se opet najesti. S takvim mislima odlazi u te dane cijeli logor na poinak.
Ali kad pomisli pet dana radimo, a etiri dana jedemo!
Utihnula je brigada. Tko ima duhana, nenapadno pui. Zbili se u polumraku i gledaju u vatru. Kao
neka velika obitelj. Pa brigada i jest obitelj. Sluaju kako brigadir dvojici-trojici oko bubnjare neto
pria. On nikad ne govori uludo, a kad se ved upustio u pripovije-danje, znai da je zaista dobro
raspoloen.

Nije se ni Andrej Prokofji navikao da jede s kapom na glavi. Bez nje mu je opet glava nekako stara.
Kratko podiana, kao i u svih, ali se i pri svjetlu od pedi vidi koliko mu je sivkasta kosa proarana
sjedinama.
Strepio sam i pred komandantom bataljuna, a kako ne bih pred komandantom puka! Crvenoarmijac
Tjurin, na vau zapovijed... Kad me pogleda ispod onih svojih gustih obrva: Kako ti je ime po ocu?
Velim mu. Godina roenja? Velim mu. Meni je tada, devetsto tridesete, bilo svega dvadeset dvije
godine, bio sam jo pravi telac. E pa, kako slui, Tjurine? Sluim radnom narodu! Ali kad ti se
on raspali, pa objema akama po stolu! Slui radnom narodu, a tko si ti, huljo jedna?! Kao da me
polio vrelom vodom!... Ipak, svladam se: Mitraljezac, strijelac prve klase. Pohvaljen zbog borbene i
politi... Ka-kve prve klase, gade? Otac ti je kulak! Evo dokumenta iz Kamenja! Otac ti je kulak, a
ti si se ovdje skrio, trae te ved drugu godinu! Problijedim ja i utim. Godinu dana nisam pisao kudi,
da mi ne bi uli u trag. Nisam ni znao jesu li moji tamo ivi, niti su oni za mene znali. Gdje ti je
savjest, dere se onaj, a one etiri trake na njemu samo poigravaju, kako se usuuje obmanjivati
radniko-seljaku vlast? Mislio sam da de me jo i izmlatiti. Ali nije. Potpisao je nareenje da me u
roku od est sati najure iz kasarne... A bio je mjesec studeni. Oduzeli mi zimsku uniformu, dali ljetnu,
polovnu, i arape koje su odsluile ved tri roka, nekakvu kusu kabanicu. Ja, majmun, nisam znao da
nisam morao predati svoje stvari, da sam ih lijepo mogao sve poslati k vragu... Pa onda, ona gadna
ara u ruci: Iskljuen iz redova... kao kulaki sin. Daj se sad zaposli s takvom arom! Imao sam etiri
dana puta vlakom do kude a nisu mi dali ni putnu objavu, niti su mi dali hrane za jedan jedini dan.
Nahranili me samo po posljednji put i najurili iz garnizona.
...Usput budi reeno, trideset osme sreo sam u etap-nom logoru u Kotlesu svog nekadanjeg
komandira voda, i njemu su bili opalili desetku. Od njega sam doz-nao da su onaj na komandant
puka i komesar strijeljani trideset sedme. Nisu ih pitali jesu li proleteri ili kulaci, imaju li savjesti ili
nemaju... Tad sam se prekriio i rekao: Ipak si ti, Stvoritelju, gore, na nebu! Dugo eka, ali grdno
udara.
Nakon dvije porcije kae uhov je vie od iega na svijetu zaelio da zapui, a kako je namjeravao
kupiti od Letonca iz Sedme barake dvije ae skije i vratiti dug, tiho ree Estoncu ribaru:
uj, Ejno, daj mi pozajmi da smotam jednu, do sutra. Nedu ti ostati duan.
Ejno pogleda uhova ravno u oi, a zatim polako svrne pogled na svoga pobratima. Sve oni popola
dijele, ni mrvicu duhana ne bi ni jedan od njih sam potroio. Promrsie neto medu sobom i Ejno
izvadi duhan-kesu ukraenu ruiastim vezom. Izvue iz nje prstovet tvorniki izrezanog duhana i
stavi ga na dlan uhovu, odmjeri ga pogledom i doda jo nekoliko mrvica. Tono za jednu cigaretu, ni
trunka vie.
Suhov ima uza se novinskog papira. Otrgne komadid, smota, podigne sa zemlje eravicu to se
skotrljala bri-gadiru medu noge i potegne! Kako samo potegne! Neki vrtoglavi osjedaj obuze mu
cijelo tijelo, kao da mu pijanstvo udari u noge i u glavu.
Tek to je pripalio, a na drugom kraju strojarnice zakrijesie se zelene oi onog akala Fetjukova.
Moda bi mu se i smilovao i dao mu dim, ali je uhov vidio kako je ved danas uicao poneto od
drugih. Radije de ostaviti Senjki Kljovinu. Senjka i ne uje to to brigadir pria, sjedi nevoljnik kraj
vatre, oborio glavu u stranu.

Bubnjara osvjetljava brigadiru koziavo lice. Pria bez trunka saaljenja, kao da i ne pria o sebi:
Ono neto starudije to sam imao, prodao sam budzato nekom prekupcu. Kupio sam ispod ruke
dva kruha, tad su ved bile uvedene potroake karte. Mislio sam putovati teretnim vlakovima, ali su i
protiv toga bili uveli stroge propise pucali su na teretne vlakove... A karte se, ako se tko sjeda, ni za
pare nisu mogle dobiti, a kamoli bez para. Sve je zemljite oko stanice bilo pokriveno seljakim
kousima. ak su i skapavali od gladi, nisu mogli dalje. Zna se komu su se izdavale putne karteGPU,
vojsci i na putni nalog. Nisi mogao
ni na peron: na ulazu milicija, a s obje strane stanice ho-daju amo-tamo po kolosijecima straari.
Hladno sunce zalazi, zamrzavaju se lokve i gdje sad da prenodim?... Uzverem se na glatki kameni
zid i skoim dolje sa svoja dva kruha, pa u zahod na peronu. Tu malo priekam, vidim nitko me
ne goni. Izlazim na peron ko putnik, vojnik. A na peronu ba stoji vlak Vladivostok-Moskva. Otimaju se
ljudi za vrelu vodu, mlate jedan drugog lon-cima po glavi. Mota se tu neka djevojka u plavoj bluzi s
dvolitrenim aj nikom, ali se boji pridi kodu. Noice joj njene, ili de je ofuriti ili izgaziti. Velim ja njoj:
Na, dri kruh, sad du ti ja dobaviti vrele vode! Dok sam ja natoio vodu, vlak je ved krenuo. Ona dri
onaj moj kruh i plae, ne zna to de s njim, najradije bi ajnik ostavila. Viknem ja njoj: Tri, tri, evo
sad du ja za to-bom! I ona potri, a ja za njom. Dostignem je i jednom je rukom pridignem a vlak
ide sve bre! Skoim i ja za njom. Kondukter me nije udarao po prstima ni gurao u prsa bilo je jo
vojnika u vagonu, pa me zamijenio za jednog od njih.
Suhov gurne Senjku pod rebra ajde, kao da veli, popui ovo do kraja, nevoljnice! Dao mu je
zajedno sa svojim drvenim usnikom, neka posisa, to onda! Senjka je udan svat, ponaa se kao
glumac stavi ruku na srce i zaklima glavom. A to moe s gluhakom...
Brigadir pria dalje:
Putovalo vam je njih est djevojaka u zatvorenom kupeu, lenjingradske studentice, vradale se s
prakse. Na stolidu sve same neke poslastice, njiu se kaputidi na kukama, koferi u navlakama. Nita im
ne fali, rade ta hode... Malo smo popriali, naalili se, popili aja.Pitaju one mene iz kojeg sam ja
vagona. A ja uzdahnem i priznam: ja sam vam, djevojke, iz takvog vagona koji vas vozi u ivot, a mene
u smrt.
Tiho je u strojarnici. Samo to bubnjara pucketa.

Ponu one uzdisati, jojkati, dogovarati se. Na kraju me ipak sakrie ispod kaputa na najviem
leafu. Tad su kondukteri ili po vlaku s gepeuovcima. Nije bila u
pitanju putna karta, nego koa. Sakrivale su me tako
i dopratile sve do Novosibirska... Usput budi reeno,
jednoj sam se od tih djevojaka poslije oduio na Peori
ona je trideset pete u onoj hajci poslije Kirovljeve
smrti nastradala, bila je sasvim iscrpljena na prisilnom
radu, pa sam je smjestio u krojanicu.

Da ponemo mijeati buku? - pita Pavlo aptom brigadira.

Ali brigadir ga ne uje.

Kudi sam stigao nodu, kroz bae. Oca su mi ved

bili otjerali, a majka je s djecom ekala da dou po nju.

Ved su bili javili za mene, i dolazili su iz seoskog sovjeta
da me hapse. Strepili smo, ugasili svjetlo i sjeli ispod zida
na pod, jer su aktivisti ili po selu i zavirivali kroz prozo
re. Te sam nodi uzeo sa sobom svog malog brata i poveo
ga u tople krajeve, u Frunze. Nisam imao ime hraniti
ni njega ni sebe. U Frunzeu su ba asfalt topili u kotlu, a
okolo je sjedio sam neki olo. Sjednem ja uz njih i velim:
Sluajte, gospodo bez gada! Uzmite ovog mog bracu u
zanat, nauite ga ivjeti! I uzee ga... Danas mi je ao to
nisam i ja otiao u lopove...

I nikad vie niste vidjeli brata? priupita ga kapetan.

Tjurin zijevne.
Ne, nikad vie. Pa jo jednom zijevne i ree:
Ne tugujte, momci! Snadi demo se mi i na termoele
ktrani. Oni koji treba buku da mijeaju neka ponu,
nemojte ekati sirenu.
Eto, to ti je brigada. Komandant ne bi pokrenuo lo-gorae ni za radnog vremena, a kad brigadir u
pauzi kae

radi, onda radi. Zato to nas brigadir sve hrani. I nede te bez razloga tjerati na rad.

Kad bi ekali sirenu da ponu mijeati buku, to bi dotle zidari radili?

uhov uzdahne i ustane.

Idem ja skidati led.

Ponese sa sobom sjekiricu za led i medicu, a za zidanje

zidarski ekid, letvu, uzicu i visak.

Rumeni Kiljdigs pogleda uhova i nakrevelji se, kao da veli: to skae prije brigadira? Ali ba je
Kiljdigsa briga kako de se brigada prehraniti to se njega, delavca, tie, neka dobiju i po dvjesta
grama manje, on de preivjeti, uz pomod svojih paketa.
Ipak ustaje, shvada. Ne smije zadravati brigadu.

ekaj, Vanja, idem i ja! dovikne mu.

Tako, tako, buco! Kad bi za sebe radio, jo bi i prije ustao.

(Ali uhov se pourio i zato da se prije Kiljdigsa do-mogne viska, jer su samo jedan bili dobili iz
alatnice.)
Pavlo upita brigadira:

Da zidaju trojica? Ili da im dodamo jo jednog? Ali

onda moda nede biti dosta buke?

Brigadir se namrti, porazmisli.

Ja du, Pavlo, biti etvrti. A buka je tvoja briga!

Sanduk je velik, postavi est ljudi, i to tako da iz jedne polovice nose gotovu buku, a u drugoj polovici
da mijeaju novu. Da ne bude ni trenutka zastoja!
Oho! skoi Pavlo, mlad momak, svjea krv, jo ga logor nije naeo, a othranjen ukrajinskim
valjucima. Ako dete vi zidat, onda du ja pravit buku! Pa da vidimo tko je bri! Gdje je tu najveda
lopata? *
Eto, i to ti je brigada! Gaao je Pavlo iz ume, sud-jelovao u nodnim napadima na neprijateljska
uporita pa ne bi ni sad prignuo iju, ali za brigadira to je neto drugo!
Popeli se uhov i Kiljdigs gore kad uju kako iza njih kripi mostid pod Senjkinim nogama. Dosjetio se i
on, onako gluh!
Na prvom katu zidovi su tek zapoeti tri reda blo-kova, rijetko gdje vie. To se najlake zida od
koljena do prsa, bez skela.
One skele i nogari to su tu nekad stajali sve su to razvukli logorai, neto odnijeli na drugu
gradnju, neto spalili samo da ne padne u ruke drugim brigadama. Sad, ako se domadinski ponaamo,
moramo ved sutra praviti nove nogare, inae demo zaostati.
Daleko se vidi s termoelektrane cijelo radilite pokriveno snijegom i pusto (posakrivali se logorai,
griju se do znaka sirene), i crni straarski tornjevi, i iljasti stupovi to dre bodljikavu icu. Samu icu
ne vidi ako gleda prema suncu, nego samo sa strane. Sunce jarko sja, ne moe oi otvoriti.
U blizini se vidi i agregat. Sto se samo dimi, nebo je aavo od njega! I teko je zabrektao. Svagda
tako grdno zahriplje prije nego to sirena zatuli. Evo je, zatulila je. Pa i nismo se ba suvie pourili.

Ej, stahanove! Daj s tim viskom malo bre!

podbada Kiljdigs uhova.

Ma gledaj ti radije koliko na tvom zidu ima jo

leda! Hode li skinut taj led do veeri? Da nisi moda

badava nosio gore tu mistriju? podsmjehne mu se uhov.
Htjedoe raditi svaki na svom zidu kako su se prije ruka bili dogovorili, ali im brigadir odozdo
dovikne:

Ej, momci! Da se buka u sanducima ne zamr

zava, radit demo po dvojica. uhove! Ti uzmi na svoj

zid Kljovina, a ja du raditi s Kiljdigsom. I neka Gopik
mjesto mene oisti zid Kiljdigsu.
uhov i Kiljdigs se zgledae. Tono. Tako de biti zgodnije.
I latie se sjekirica.
I uhov nije vie vidio ni daleki vidik gdje se sunce ljeska na snijegu, ni logorae kako su se razmiljeli iz
zaklona po radilitu jedni da kopaju jame koje su ju-tros poeli kopati, drugi da uvrduju
armaturu, tredi da podiu krovove na radionicama. Vidio je samo svoj zidod lijevog kraja odakle se
postupno dizao do pasa, pa do desnog ugla gdje se njegov zid spajao s Kiljdigsovim.Pokazao je Senjki
gdje da skida led, pa ga i sam poe ustro sjedi as uicom sjekirice, as otricom, tako da su komadidi
leda vrcali na sve strane, pa i u lice. Vjeto je obavljao taj posao, iako nije uopde mislio to radi. Misli i
oi bijahu mu uprte u sam zid ispod leda, zid proelja termoelektrane debeo dva bloka. Zid je na tom
mjestu prije njega zidao neki njemu nepoznati zidar, koji se nije razumio u posao ili ga je samo
otaljavao, a sad se uhov privikavao na zid kao da je njegov. Evo, ovdje je udubina koju nede modi
jednim redom izravnati, nego tek s tri reda, dodajudi svaki put neto vie buke. A evo, ovdje se zid
izvana ispupio to de modi ispraviti i s dva reda. I podijeli zid nevidljivim znakom do kojeg de on
sam zidati od lijevog stepenastog kraja, i od kojeg de dalje Senjka zidati nadesno do Kiljdigsa. Raunao
je datamo, na uglu, Kiljdigs nede odoljeti da Senjki ne dometne koji blok, da mu olaka posao. A dok
se oni na uglu budu motali, uhov de istjerati ovdje vie od pola zida, da njih dvojica s ove strane ne
zaostanu. I odredio je gdje de mu trebati koliko blokova. Tek to su se nosai blokova gore popeli,
uhov dovikne Aljoki:

Daj meni nosi! Evo, vamo meci! I vamo.

Senjka je jo razbijao led, a Suhov je ved dohvatio metlicu od eline ice, dohvatio je objema rukama
i uzeo njome strugati po zidu amo-tamo, amo-tamo, istedi gornji red blokova, napose na sastavcima,
ako ne sasvim do kraja, a ono bar tako da ostane samo tanak snjeni pramen.

I brigadir se popeo, pa dok se uhov jo mota s met-licom, on namjesti letvu na ugao. Sa strane kod
uhova i Kiljdigsa ved su odavno privrdene letve.

Hej! vikne im odozdo Pavlo. Ima li tko iv

tamo gore? Evo vam buke!

uhova probi znoj jo nije nategao uzicu! Uurba se. Odlui da ne nategne uzicu za jedan red ni za
dva, nego odmah za tri reda, i da jo ostavi malo mjesta. Da Senjki bude lake, preuzet de od njega jo
i dio vanjskog reda, a malo de mu unutranjeg reda ustupiti.
Zateudi uzicu iznad gornjeg ruba, objasni Senjki i rijeima i znakovima gdje da zida. Shvatio je gluhak.
Grickajudi usne, zirne na brigadirov zid i klimne gla-vom, kao da kae: Pokazat demo mi njima!
Nedemo zaostati! I smije se.
Evo, ved donose buku gore. Nosit de je etiri para. Brigadir je odluio da se buka uopde ne presipa u
san-duk kod zidara, jer bi se tako samo bre smrzavala. Umjesto toga, kako nosai donesu traga, dva
zidara odmah grabe s njega i zidaju. Dotle nosai, da se ne smrzavaju uludo gore, na katu, donose
zidarima blokove. im im isprazne traga, odozdo dolaze drugi, bez zastoja, a oni prvi jure dolje.
Tamo dolje treba da se pokraj pedi rastopi zamrznuta buka, a i da se nosai ogriju koliko stignu.
Donesoe dva tragaa u isti mah za Kiljdigsa i za uhova. buka se pui na studeni, die se para,
iako u njoj jedva da ima topline. Ako se ne pouri da je licom pljusne na zid, zaas de se zamrznuti.
Tada je mora razbijati ekidem, mistrijom ne moe vie nita. Isto tako, postavi li blok samo malo
ukrivo blok se tako ukrivljen zaas prilijepi, a onda ga moe samo uicom sjekirice odvaliti, i mora
razbijati buku.
Ali uhov ne grijei. Blokovi nisu svi jednaki. Gd-jekojem je ugao otkrhnut, gdjekojem je rub iskrivljen,
gdjekoji je i iri sve to uhov odmah zapazi, i vidi na koju stranu blok nalijee, i vidi mjesto u zidu
koje eka upravo taj blok.
uhov grabi mistrijom buku to se pui, nabacuje ju i pamti gdje je donji sastavak (na taj sastavak
treba zatim namjestiti samu sredinu gornjeg bloka). buke nabacuje upravo koliko je potrebno za
jedan blok. I uzima blok s hrpe (ali oprezno, da ne podere rukavicu, jer ti blokovi grdno deru ruke). Pa
onda poravna buku mistrijomi pljus na to blok! I odmah, odmah ga treba namjestiti, kucnuti
mistrijom ako nije dobro nalegao da vanjski zid bude potpuno ravan, i da blok pljotimice lei i po
irini i po duini. I evo, ved se uhvatio, zamrzao.
A sad, ako je sa strane ispod bloka iscurrlo"malo buke, treba tu buku rubom mistrije to prije
skinuti i baciti sa zida (ljeti se ona nabacuje pod sljededi blok, ali sad nema ni govora o tome), te opet
pogledati donje sastavke kadto nije na tom mjestu itav blok, nego razlomljen pa treba opet
nabacati neto buke, ali da na lijevoj strani bude malo deblje, a blok se ne smije naprosto staviti
nego mora skliznuti zdesna nalijevo, da istisne onaj viak buke izmeu sebe i svoga lijevog susjeda.
Onda treba baciti pogled niz visak. Pa sa strane. Uhvatilo je. Slje-de-di!
Krenuo je posao. Kad naslaemo dva reda i ispravimo stare pogreke, idi de kao po loju. Sad treba
samo dobro gledati!

Pa kad uhov potjera, potjera vanjski red u susret Senjki! A Senjka se ved tamo na uglu raziao s
brigadi-rom i krenuo na ovu stranu.
uhov namigne nosaima buke, buke mi dajte pod ruku, samo brzo! Tako je posao krenuo da
nema kad ni nos obrisati.
I tek to se sastao sa Senj kom i poeo s njim iz istog sanduka grabiti buku, a lica ved strue po dnu.

Daj buke! prodere se uhov preko zida.

Evo, i-de! dovikuje Pavlo.

Donesoe sanduk na tragau. Izgrabie iz njega ko-liko je bilo rijetke buke, a ono to se ved stinulo sa
strane neka sastruu sami! Uhvati li se kora sami de je nositi gore-dolje. Tjeraj dalje! Slje-de-di!
uhov i ostali zidari nisu vie osjedali studeni. Od hitrog i velikog posla obuzela ih je prva vrudina, ona
vrudina od koje se ovjek pod kaputom, bluzom, kouljom i potkouljom preznoji. Ali nisu ni naas zastali u radu, zidali su sve dalje i dalje. Nakon sat vremena oblije ih vrudina po drugi put ona od koje
se znoj sui. Noge ih ne zebu, to je najvanije, ostalo nije vano, ni lagan vjetar koji brije ne moe im
odvratiti misli od zidanja. Samo Kljovin tucka nogom o nogunesretnik, ima veliku nogu, broj
etrdeset est, a dali mu rasparene valjenke pa ga tite.
Brigadir vikne s vremena na vrijeme: Da-aj buku! Pa onda i uhov: Da-aj buku! Tko dobro tegli,
taj postaje takoer neto kao brigadir medu radnicima s kojima radi. uhov nede da zaostane za onim
drugim parom, sad bi i roenog brata potjerao s tragaem po mostidu.
Isprva, nakon ruka, Bujnovski je nosio buku s Fetjukovom. Mostid je i prilino strm i sklizak, pa se
nije u prvi mah najbolje snaao. uhov ga je pomalo i podbadao:

Malo bre, kapetane! Daj blokove, kapetane!

Samo, sa svakim tragaem kapetan je bivao sve ustriji,

a Fetjukov sve sporiji onako u hodu, pasji sin, nakrene traga i prosipa buku, da mu bude lake
nositi. Jednom ga je uhov ak gurnuo u leda:

Uh, nikoristi jedna! A dok si bio direktor, sigurno

si od radnika mnogo traio?

Brigadiru! vikne kapetan. Daj da radim s

pravim ovjekom! Nedu vie s ovim govnom da nosim!

Brigadir prebaci Fetjukova dolje, da baca blokove na skelu, ali ga tako postavi da moe prebrojiti
koliko je blokova bacio, a baptista Aljoku odredi da nosi buku s kapetanom. Aljoka je miran, njemu
ne zapovijeda samo onaj kome nije do zapovijedanja.
Na palubu, mome! dobacuje mu "kapetan.

Zar ne vidi kako ide zidanje?

Aljoka se pomirljivo smjeka:

Ako treba bre, moemo i bre. Kako god vi kaete.
I sjurie se dolje.
Miran ovjek u brigadi zlata vrijedi.
Brigadir dovikuje neto nekom dolje. Stigao je jo jedan teretnjak s blokovima. Pola godine nije bilo ni
je-dnog, a sad su najednom navalili. Posla de i biti sve dotle dok oni blokove dovoze. Prvog dana.
Poslije de dodi do zastoja, nede se modi ni razmahati.
Brigadir neto psuje one dolje. Neto zbog dizalice. Htio bi Suhov da zna to je posrijedi, ali nema
vremena

mora izravnavati zid. Doli su nosai i javili doao

je monter da popravi motor na dizalici, a s njim i ef

elektrinih radova na gradilitu, slobodni graanin.
Monter neto eprka, a ef gleda.
To je sve po propisu jedan radi, drugi gleda!
Kad bi popravili dizalicu, mogli bi dizati njome i blokove i buku.
Suhov je ved zapoeo tredi red (i Kiljdigs isto tako), a po skeli se pentra jo jedan kontrolor, jo jedan
ruko-vodilac graevinski nadzornik Der. Moskovljanin. Kau da je nekad radio u ministarstvu.
uhov je ba stajao blizu Kiljdigsa pa mu pokae na Dera.A-ah! odmahne Kiljdigs rukom. Ja s
vlasti
ma nemam nita. Pozovi me samo ako ljosne sa skele.
Sad de kontrolor stati iza zidara i gledati ih. Eto, te promatrae uhov nikako ne moe podnijeti. U
inenjere se gura, svinjska njuka! A kad je jedanput pokazivao kako se zida, uhov se uhvatio za
trbuh od smijeha. Kod nas kau ovako: kad sagradi kudu svojim rukama, onda moe biti i inenjer.
U Temgenjovu nisu ni znali za zidanice, seljake su kude drvene. I kola im je brvnara, dovozili su iz
zabra-na stabla po est hvati dugaka. Meutim, u logoru su traili zidare i uhov je tako postao
zidar. Tko zna dva zanata, naui lako i deset drugih.
Ne, nije Der ljosnuo, samo se jednom spotakao. Sti-gao je gore gotovo trkom.

Tju-urine! proderao se iskolaenih oiju.

Tju-urine!
Odmah za njim dotri i Pavlo s lopatom u ruci. Der ima logorski kaput, ali nov, ist. Kapa mu je lijepa,
konata. Na njoj broj, kao i u svih drugih: B-731.

ta je? prie mu Tjurin sa zidarskom licom u

ruci. Brigadiru se kapa nakrivila na jedno oko.

Neto neuveno. uhov nije htio nita da propusti, ali se buka u sanduku zamrzavala. Zida, zida i
slua.

ta si to napravio? vie Der prskajudi

pljuvakom sve oko sebe. Ovo ne mirie samo na

zatvor! Ovo je krivino djelo, Tjurine! Bit de osuen i po tredi put!
Tek tada uhovu sine to je posrijedi. Zirne na Kiljdigsa i ovaj je shvatio. Ter-papir! Primijetio je gad
ter-papir na prozorima.

uhov se za sebe ni najmanje ne boji, brigadir ga nede izdati. Boji se za brigadira. Nama je brigadir
otac, a njima je obian pion. Za tako neto mogao je brigadir na Sjeveru lako biti osuen i po drugi
put.
Ah, kako se samo brigadiru iskrivilo lice! Pa kad zvizne mistriju pod noge! I zakorai prema Defrtff Der
se osvrne a Pavlo je ved zamahnuo lopatom.
Lopatom! Nije taj bez razloga doao s lopatom...
I Senjka je, premda gluh, shvatio i on se ustoboio i priao. A Senjka je ljudina.
Der zatrepta oima i uzvrpolji se, zirka na sve strane kuda da umakne.
Brigadir se prikui Deru i prozbori posve tiho, ali tako da ga svi mogu jasno uti:

Prolo je vae vrijeme da osuujete ljude, mrcino

gadna! A ako samo rije pisne, krvopijo, ovo ti je pos

ljednji dan u ivotu, upamti dobro!
Brigadir se sav trese. Sav se trese, nikako da se smiri. I Pavlo, onako usiljena lica, samo strijelja Dera
oima, samo ga strijelja.

Pa ta je vama, momci, ta vam je? problijedi

Der uzmiudi od mostida.

Ni rijei vie brigadir ne izusti, samo popravi kapu, podigne iskrivljenu mistriju i ode do svoga zida.
I Pavlo polako ode s lopatom dolje.
Po-olako.

Da-a... Eto, tako su i one zaklali... Trojicu zaklali, a nitko u logoru nita ne zna.
Der se boji ostati, a boji se i sidi. Sakrio se za Kiljdigsa, pa stoji.
A Kiljdigs zida upravo kao to se u ljekarni vau lijekovi, dri se kao doktor, nikud mu se ne uri.
Neprestano je Deru okrenut leima, kao da ga i ne vidi.
Der se prikrade brigadiru. Nema vie ni traga od one njegove nadutosti.

A to da kaem, Tj urine, rukovodiocu radova?

Brigadir i dalje zida, glavu ne okrede:

Pa recite da je bilo tako. Da je tako bilo kad smo

doli.
Der jo malo postoja. Vidi da ga jo nede ubiti. Proeta se polagano, s rukama u depovima.
Ej, -osamsto pedeset etiriprogunda. Zato ti je tako tanak sloj buke?
Mora se na nekomu iskaliti. uhovu ne moe prigo-voriti ni da mu je zid nakrivljen ni da sastavci nisu
u redu, pa onda mora buka biti tanka.
Dopustite mi da napomenemprouljeta uhov, ali pomalo podrugljivo kad bismo sad metali
deblji sloj, na proljede bi cijela termoelektrana procurila.

Ti si zidar i sluaj samo to ti govori graevinski

nadzornik natmuri se Der i nadme obraze, kao to mu je bila navika.

E pa, ponegdje je moda i tanko, moglo bi biti i debl-je, ali samo kad bi se zidalo u normalnim
prilikama, a ne zimi. Treba se i nad ljudima saaliti. Vaan je uinak. Ali emu objanjavati kad ovjek
nita ne razumije!I odunja se Der polako dolje.

Dajte vi meni radije dizalicu uredite! dovikne

brigadir za njim. Zar mislite da smo mi mazge? Da

na rukama nosimo blokove na prvi kat!
Tebi se to noenje gore plada odvrada mu Der s mostida, ali lijepo, mirno.
Plada se na takama? Ali dajte uzmite take
pa ih provozajte ovamo gore! Nego, pladajte vi na tragau.

Sto mislite, da je meni moda ao? Nede knjigovodstvo da proknjii na tragau.

Knjigovodstvo! Cijela mi brigada radi da'tiffslui

samo etiri zidara. Koliko onda mogu zaraditi?

Vie brigadir, ali ne prestaje zidati.

Daj bu-uku! dovikuje onima dolje.

Daj bu-uku! prihvada Suhov. Sve su izravnali u tredem redu, pa sad od etvrtog mogu
poteno krenuti.Trebalo bi podidi uzicu za jedan red, ali moe i ovako,
istjerat demo jedan red i bez uzice.Ode Der preko ledine, sav se skutrio. Ode u kancela-riju da se
ogrije. Nije mu, bogme, lako pri dui. Ali tre-bao je malo promisliti prije nego to se uhvatio ukotac s
takvim vukom kao to je Tjurin. Bolje bi mu bilo da s takvim brigadirima ivi u miru, onda bar ne bi
imao nikakvih briga: od njega se ne trai da hrmba, ima dobro sljedovanje, spava u posebnom boksu
pa to bi jo htio? A eto, zalijede se, pravi se pametan.Dooe odozdo da jave: otiao je ef
elektriarskih radova, a otiao je, bogme, i monter - ne mogu popraviti dizalicu.Tegli dakle i dalje!
lit:.
Na svim radilitima na kojima je uhov radio, ta se mehanizacija ili sama pokvari ili je logorai
pokvare. Tako su znali pokvariti i transporter balvana turili bi kolac u lanac i dali gas. Da se
odmore. Tjerali su ih da bez predaha slau kladu za kladom.

Daj blokove! Daj blokove! vie brigadir, raspomamio se ovjek. Pa alje u materinu i one
koji bacaju blokove gore, i one koji ih nose.

Pita Pavlo kako stojite sa bukom? dovikuju odozdo.

Neka samo mijeaju!

Ima jo pola sanduka zamijeane.

Onda neka zamijeaju jo jedan sanduk!

Dobro su zapeli! Tjeraju ved peti red. Prvi su red zidali

presamideni, a sad im je, gle, zid do prsa! Kako ne bi ilo kad nema ni prozora ni vrata, dva obina
zida pod pravim kutom, a blokova imaju dovoljno. Trebalo bi uzicu zategnuti, ali je sad ved kasno.
Osamdeset druga otila da preda alatjavlja Gopik.Brigadir samo sijevne oima.

se i

Gledaj svoja posla, balavce! Nosi blokove!uhov se osvrne. Da, sunce je na zalasku. Rumeni

nestaje u nekakvoj sivkastoj magli. A razmahali su se da je divota! Zapoeli su ved i peti red jo
samo njega da zavre. Da ga izravnaju.
Nosai su nalik na zadihane konje. Kapetan je ak i posivio. Jo nije prevalio etrdesetu, ali tu je
negdje.
Sve je hladnije. Ruke rade, a prsti svejedno zebu kroz tanke rukavice. I u lijevu valjenku uvlai se
studen. uhov tapka valjenkama, tap-tap.
Sad se vie ne treba saginjati nad zid, ali se mora sa-ginjati za svakim blokom, sve mu lea pucaju, a
isto je tako i sa svakom licom buke.


Momci! Momci! zanovijeta uhov. Diite mi blokove na zid! Medite ih na zid!Kapetan bi
rado podizao blokove, ali nema snage.Nije navikao. Ali zato Aljoka veli:

Dobro, Ivane Denisiu, Pokaite samo gdje da ih

medem.Taj Aljoa ne moe ovjeku nita odbiti, to god ga zamoli. Kad bi svi na svijetu bili takvi, bio
bi i uhov takav. Ako te ovjek lijepo zamoli, zato mu ne bi pomo
gao? U tome oni imaju pravo.Po cijelom radilitu zaore i jasno dopru sve do termo-elektrane
udarci ekidem o tranicu. Prekid rada. A imaju jo buke. Eh, pretjerali su u revnosti!...

Daj jo buke! Daj jo buke! vie brigadir.

A dolje tek to su zamijeali novi sanduk! Sad moraju dalje zidati, nema druge ako ne isprazne
sanduk, sutra ga mogu baciti do vraga, buka de se skameniti, ne bi je poslije ni krampom razbio.

Ajde, ne dajte se, brado! vie uhov.

Kiljdigs se naljutio. On ne voli raditi navrat-nanos.

Kod njih su, u Letoniji, kae, svi malo radili, a opet su svi bili bogati. Ali ne poputa sad ni on, to
moe!Odozdo dotri Pavlo, upregao se u traga, s mistrijom u ruci. I on de zidati. Sad ih ima petorica s
mistrijama.Sad treba samo na sastavke paziti! uhov najprije odmjeri odoka kakav mu je blok
potreban za sastavak, pa onda gurne Aljoki ekid u ruke:

Daj mi otei ovaj blok!

Tko se uri, nikamo ne stigne. Sad kad svi rade navrat-nanos, uhov se vie ne uri nego promatra zid.
Senjku je prebacio na lijevu stranu, a on je preao na desnu, u kut. Kad zidove ne bi dobro sastavili, ili
kad bi pokvarili ugao bila bi to prava propast, imali bi sutra
pola dana posla da poprave tetu.

Stani! odgurne Pavla od bloka i sam namjesti

blok. Odavde, iz kuta, kad se pogleda, vidi se da je kod Senjke nastalo neto kao ulegnude. Jurne do
Senjke i
ispravi pogreku uz pomod dvaju blokova.Kapetan tegli traga kao dobro kljuse.
Jo ima za dva tragaa dovikuje.Spada ved s nogu, ali tegli. Takvo je kljuse i uhov imao, prije
nego to su uli u kolhoz. tedio ga je, ali je u tuim rukama kljuse ubrzo lipsalo. I kou su mu oderali.
Sunce je i gornjim krajem zalo za obzor. Sad ved i bez Gopikove pomodi vide da ne samo to su sve
brigade predale alat, nego je i raja nagrnula na straaru. (Nitko ne izlazi odmah nakon znaka za prekid
rada, nisu ludi da se vani smrzavaju. Svi sjede u zaklonima. Ali nastupi trenutak kad se brigadiri
dogovore pa sve brigade zajedno ispadaju. Ako se ne dogovore, osuenici su takav tvrdokoran svijet
da de se natjecati tko de dulje sjediti u svojem zaklonu, pa makar sjedili i do ponodi.)
Doao je k pameti i brigadir, uvidio da previe kasne. Mora da mu je alatniar ved ispsovao sve ivo na
svijetu.
Eh vie brigadir nije nikakva teta ovog govna! Nosai! Trkom dolje i sastruite
veliki sanduk,pa sve to izgrebete, odnesite tamo u onu jamu i zaspite snijegom, da se ne vidi! A ti,

Pavlo, uzmi dvojicu, pa pokupite alat i nosite ga u alatnicu. Po Gopiku du ti jo poslati tri mistrije,
samo da jo ova dva tragaa buke potroimo.
I navalie dalje. uhovu su odnijeli ekid i odvezali uzicu. Nosai i oni to su dobacivali blokove otrae
svi dolje, jer gore vie nemaju posla. Gore su ostala samo tri zidara Kiljdigs, Kljovin i Suhov.
Brigadir ih obilazi, gleda koliko su sazidali. Zadovoljan je.

Dobro smo potegnuli, a? Za pola dana. I bez one

jebene dizalice.
uhov vidi da je Kiljdigsu ostalo jo malo bukice. A ao mu je to de u alatnici grditi brigadira zbog
zidarskih lica.

ujte, momci dosjeti se uhov odnesite

mistrije Gopiku. A moja se ionako ne broji, ne treba je

predavati, pa du jo ovo sam dovriti.
Smije se brigadir:

Ma tko bi lud tebe pustio na slobodu? Za tobom

de jo logor plakati!
Smije se i uhov. I dalje zida.
Kiljdigs je odnio mistrije. Senjka dodaje uhovu blo-kove. Kiljdigsovu buku presipali su u svoj
sanduid.
Gopik je otrao preko ledine do alatnice, za Pavlom. I Sto etvrta krenula je sama preko ledine, bez
brigadira. Brigadir je sila, ali je oruana pratnja jo veda sila. Zapisu sve koji zakasne, pa s njima u
bajbok.
Oko straare velika guva. Svi su se ved okupili. ini se da je i pratnja izala iz straare prebrojavaju
ih.
(Dva puta ih prebrojavaju na izlasku jedanput pred zatvorenim vratima, da vide smiju li otvoriti
vrata, a drugi put kad ih proputaju kroz otvorena vrata. Ako im se uini da neto nije u redu,
prebrojavaju ih i kad izau.)

Nek ide u vraju mater i ta buka! odmahne

brigadir rukom. Baci je preko zida!

Idi ti samo, brigadiru. Ti si tamo potrebniji!

_ (Inae ga uhov zove Andrejem Prokofjeviem, ali se sad svojim radom izjednaio s brigadirom.
Nije daje pomislio: Sad smo jednaki , nego naprosto osjeda daje tako.) I ali se s brigadirom koji
irokim koracima silazi niz skele: Ba je gadno to je radni dan tako kratak. Tek to se poteno
prihvati posla, a ved prekid rada!
Ostao je sam s gluhakom. S njim ne moe mnogo priati, ali nema ni potrebe on je od svih njih
najpa-metniji, razumije te bez rijei.
Pljus - buka! Pljus blok! Pritisni. Provjeri. buka. Blok. buka. Blok.
ini mu se daje i brigadir zapovjedio da ne ale buke, da je bace preko zidapa bjei! Ali je uhov
tako glupo sazdan, i nikako da ga odviknu od toga ao mu je svake stvari, i svakog truda, da uludo
propadnu.
buka! Blok! buka! Blok!

Gotovo je, majku ti tvoju poljubim! vikne

Senjka. Goni!
I zgrabi traga pa trkom dolje.
A uhov, pa makar ga pratnja psima gonila, odmakne se od zida i jo jednom pogleda. Nije loe. Pa
pritri do zida i pogleda preko njega, lijevo-desno. Oko kao libela! Sve je ravno. Jo ga ruke dobro
slue.
Otri dolje.
Senjka je ved iziao iz strojarnice i otperjao niz breuljak.

Ajde! Ajde! osvrde se za njim.

Tri samo, sad du ja! mae mu uhov rukom.

Pa u strojarnicu. Ne moe samo tako baciti mistriju.

Moda sutra nede uopde idi na rad, moda de brigadu baciti na gradnju Soc-gradida, moda nede
pola godine dolaziti ovamo, ali da mistrija propadne? Ako ju je drpio, onda ju je drpio.
U strojarnici su pogaene obje pedi. Mrak. Strano.
Nije strano to je mrak, nego to su svi otili, samo
de on nedostajati na prebrojavanju i straari de ga
pretudi.
Pa ipak, pogleda lijevo, pogleda desno, spazi povelik kamen u kutu, odmakne ga, gurne pod njega
mistriju i vrati kamen na mjesto. Tako, vidi!
Sad bre-bolje za Senjkom. Senjka je otrao samo stotinjak koraka i stao. Nikad taj Kljovin ne bi
ovjeka ostavio na cjedilu. Ako se bude moralo odgovarati, zaje-dno de odgovarati.

Potrae naporedo mali i veliki. Senjka je za glavu i pol vii od uhova, a i glava mu je izrasla
povelika, prava glavurda.
Ima dokonjaka koji se na stadionima dobrovoljno utrkuju. Trebalo bi njih, vragove, natjerati da tre
ovako, nakon punog radnog dana, s leima koja se jo nisu pravo ni ispravila, u mokrim rukavicama i
izgaenim valjenkama i to jo po ovakvoj hladnodi!
Usoptili se kao bijesni psi, samo uje: hu-hu, hu-hu!
Ali brigadir je kod straare, objasnit de stvar.
Evo, tre ravno prema gomili, i strano im je pri dui.
Pa tek kad iz stotina grla podvrisnue da, im ma-jku njihovu, i oca, i sestru, i sve ivo. Kako ne bi
bilo strano kad se pet stotina ljudi razjare na tebe!
Ali najvanije je kako se pratnja dri?
Dobro je, nede im nita. I brigadir je ovdje, u zadnjem redu. Objasnio je, dakle, preuzeo je krivnju na
sebe.
Ali momci urlaju, momci psuju na sav glas! Tako urlaju da je ak i Senjka poneto nauo. Meutim,
kad je taj doao do daha pa se proderao sa svoje visine! Cijeli ivot uti, ali kad grakne! I die ake,
odmah bi se tukao. Umuknue. Gdjekoji se smiju.

Hej, Sto etvrta! Pa ovaj va nije gluh? dovikuju

im. Evo, provjerili smo.

Svi se smiju. I straari.

U petorke, po-stroj s'!

Jo ne otvaraju vrata. Ne vjeruju sami sebi. Gomila se mora odmaknuti od vrata. (Svi su se uz vrata
pribili, glupani, kao da de tako bre izadi.)

U petorke, po-stro-oj s'! Prva! Druga! Treda!...

I kako koju petorku prozovu, ona se pomakne za ne-koliko metara.

Dotle se uhov ispuhao i osvrnuo mjesec se, gri-miznocrven, namrtio i ved itav na nebo izaao.
Reklo bi se da je tek malice okrnjen. Juer je u ovo doba stajao mnogo vie na nebu.
uhov je sretan to je sve dobro prolo, pa mune ka-petana pod rebra i zabaci glavu:

uj, kapetane, a to kae ta vaa nauka kud

poslije odlazi stari mjesec?

Kako kuda! Neznalico! Nikud, samo se ne vidi!

uhov odmahne glavom i nasmije se:

Pa dobro, ako se ne vidi, kako zna da je tu?

A ta ti onda misli, da svaki put izlazi nov mjesec?

udna mi uda! Ljudi se, eto, svaki dan raaju, pa

to se ne bi mogo i mjesec rodit svaka etiri tjedna?

Pih! otpljune kapetan. Ovako glupog mor

nara jo nisam vidio. Kamo onda odlazi stari mjesec?

Eto, to ja ba i tebe pitam kamo? obnai

uhov zube.

Pa dobro. Kamo?

uhov uzdahne i prozbori, jedva primjetno ulje-tajudi:

Kod nas kau da Bog izdrobi mjesec u zvijee.

Divljaci! nasmije se kapetan. Nikad to ni

sam uo. Pa zar ti, Suhove, vjeruje u Boga?

Nego ta? iznenaeno de uhov. Kako nede

vjerovati kad zagrmi?

A zato to Bog radi?

ta?

Zato drobi mjesec u zvijezde?

Pa to je bar jasno! slegne uhov ramenima.

Zvijezde padaju od vremena do vremena, pa ih treba

popunit.

Okreni se, majku ti... zaurla straar. Po

stroj s'!
Ved su do njih doli u brojenju. Prola je i dvanaesta petorka od pete stotine i na kraju su ostala samo
njih dvojica Bujnovski i uhov.

Pratnja se ueprtljila, raspravljaju o zbroju na drvenoj ploici. Fali! Opet im netko fali. Kad bi bar ti
zvekani znali brojki!
Nabrojili su ih etiristo ezdeset i dvojicu, a kau da bi morala biti etiristo ezdeset i trojica.
Opet ih sve odgurae od vrata (ponovo su bili navalili na njih) i evo:

U petorke, po-stroj s'! Prva! Druga!

Najgore je kod tog prebrojavanja to vie ne prolazi dravno vrijeme, nego nae. Pa jo dok se kroz
stepu

dovue do logora, i dok pred logorom doe na red za pretres! Sa svih radilita trkom tre i gledaju
da jedni druge prestignu, da prije dou na red za pretres i da, prema tome, prije upadnu u logor. Ona
kolona koja prva stigne u logor, tog je dana na konju doekuje je prazna blagovaonica, prva je u
paketarnici, i prva je u magazinu, i u individualnoj kuhinji, prva podie pisma ili predaje pisma za
cenzuru, prva je u ambulanti, u brijanici, u parnoj kupelji svuda je prva.
Dogaa se da i pratnja gleda da to prije preda svoje pa da ode u svoj logor. Nije ni vojniku do etnje
poslova mnogo, a vremena malo.
Ali, eto, ne slae im se raun.
Kad su ved proputali posljednje petorke, uhovu se priini da de ih na kraju ostati trojica. Ali nije, i
opet su samo dvojica.
Brojai odoe s ploicama do komandira. Rasprav-ljaju neto. Komandir se prodere:

Brigadir Sto etvrte!

Tjurin iskorai pola koraka.

Ovdje.

Da nije tebi tko ostao u termoelektratni? Razmisli

malo!

Nije.

Razmisli dobro, inae ti ode glava s ramena!

Nije, siguran sam.

Istodobno zirne na Pavla da nije tkogod zadrije-mao u strojarnici?

Po brigadama po-stroj s'! izdere se komandir.

Stajali su u petorkama izmijeani, kako se koji s kim

Zatekao. Sad se uskomeae, uzvikae. Ovdje viu: Sedamdeset esta za mnom! Tamo:
Trinaesta! Ovamo! Ondje: Trideset druga!
A kako je Sto etvrta bila na zaelju, iza svih, poslje-dnja se i okupila. Vidi uhov daje cijela brigada
praznih ruku, toliko su se glupani zanijeli radom da nisu ni trijeda nakupili. Samo dvojica dre u
rukama
Te se igre igraju svakog dana pred povratak saku-pljaju logorai trijede, prude, polomljenu indru,
pa ih povezu vrpcom od krpa ili tankom uzicom i nose u logor. Prva je kontrola na izlazu
rukovodilac radova ili koji graevinski nadzornik. Ako drvo togod vrijedi, odmah zapovjede da sve
ostave (milijuni su rubalja ved otili kroz dimnjake, a sad bi sve htjeli nadoknaditi trijedem). Ali
logorai imaju svoj raun ako svaki lan brigade donese bar jedan prut, bit de u baraci topli-je. Jer
deurni dobivaju samo po pet kilograma ugljene praine za svaku ped, a od toga se ne moe ugrijati.
Zato i rade ovako, nalome neto pruda, ili ga ispile to krade, i uguraju pod kaput. I tako prou mimo
rukovodioca radova.
Oruana pratnja nikad ne zapovijeda na samom radilitu da ostave drva i njima su drva potrebna,
ali ih ne smiju nositi. Prvo ne doputa im uniforma, a drugo ruke su im zauzete automatima, ne
bi mogli pucati u nas. Tek kad se primaknu logoru, oni iz pratnje zapovjede: Od tog do tog reda svi
da ovdje pobaaju drva! Uzimaju kao Bog mora ostati neto i logor-skim uvarima, a neto i
samim logoraima, koji inae ne bi vie htjeli nita nositi.
Zbog toga svaki logora nosi drva svakog dana, ne znajudi kad de ih donijeti a kad de mu ih oduzeti.
...

Dok je uhov traio pogledom oko sebe koju trijesku, brigadir ih sve pobroji i izvijesti komandira
pratnje:

U Sto etvrtoj svi na broju!

I Cezar je tu, doao je od svojih iz kancelarije. Odbija dimove iz lule, ar se crveni, crni mu brci posuti
injem. Pita:

Pa, kako je, kapetane?

Ogrijani ne vjeruje promrzlom. Besmisleno pitanje

kako je?

Hja, kako? slijee kapetan ramenima.

Naradio sam se, eto, jedva sam ispravio leda. I kao

da veli daj se ti radije sjeti da mi da koji dim!

I daje mu Cezar. On se u brigadi jedino s kapetanom donekle drui, ne moe se ni pred kim drugim
izjadati.

U Trideset drugoj jedan fali! U Trideset drugoj!

viu svi u jedan glas.

Odjuri pomodnik brigadira Trideset druge s jo jednim momkom u potragu tamo negdje, prema
automehaniarskoj radionici. Svi u gomili zapitkuju: Koji fali? to se dogodilo? I dopre do uhova glas

nedostaje onaj mali crnomanjasti Moldavac. Ma koji

to Moldavac? Da nije onaj to je, kau, bio rumunjski

pijun, pravi pijun?
U svakoj brigadi ima po pet pijuna, ali sve su to tobonji, potvoreni pijuni. U spisima se vode kao
pijuni, a zapravo su bili samo ratni zarobljenici. I uhov je takav pijun.
Meutim, taj je Moldavac pravi pijun.
Kad je komandir pratnje pogledao u popis, smrknuo se. Jer, ako je pobjegao pijun to de biti s
komandi-rom? Cijelu gomilu, pa i uhova, hvata bijes. Kakva je to mrcina, hulja, propalica, gad,
lopua! Nebo je ved potamnjelo, vidi se jo samo zato to je mjeseina, eno i zvijezda, nodna studen
sve vie stee a njega, tog teneta, nema! Sta, zar se nisi dovoljno naradio, skote? Malo ti je
dravnog vremena, jedanaest sati, od do mraka? ekaj samo, dodat de ti jo javni tuilac!
I uhov se udom udi kako netko moe tako raditi da ne uje signal za prekid rada.
Posve je zaboravio da je i sam isto tako do maloprije radio, i da mu je bilo krivo to tako rano odlaze s
posla. Sad s ostalima zebe, i bjesni s njima, i ini se, kad bi ih taj Moldavac zadrao jo pola sata, pa
kad bi ga oruana pratnja predala gomili, da bi ga rastrgali, kao vuci tele!
A studen, kako samo stee! Nitko ne stoji na mjestu ili se premjeta s noge na nogu, ili ide dva
koraka naprijed, dva koraka nazad.
Raspravljaju ljudi je li Moldavac uspio pobjedi? E, ako je umakao po danu, to je neto drugo, ali ako
se sakrio i eka da straari sidu s tornjeva, onda de se naekati. Ako nigdje ispod bodljikave ice nema
traga da se provukao, i ako ga za tri dana ne pronau na gradilitu, tri dana straarit de straari na
tornjevima dan i nod. Pa i tjedan dana, ako treba. Takvi su propisi, to stari kanjenici dobro znaju.
Uopde, kad god netko pobjegne, oruanoj pratnji nema ivota, gone ih nepre-stano bez sna i jela.
Stoga se ponekad toliko razjare da bjegunca uopde ne ostave na ivotu. Ustrijele ga.Cezar pokuava
zabaviti kapetana:
Sjedate li se, na primjer, kako je na brodskim konopcima ostao visjeti onaj cviker?

N-da... kapetan potee dimove.

Ili onih djejih kolica, kako se kotrljaju, kotrljaju

niza stepenice?

Da... Samo, ivot je na brodu isfriziran.

E, ved smo, znate, pomalo i razmaeni modernom

tehnikom snimanja...

A oficiri su svi do jednoga nitkovi...

To je historijska injenica.

A tko ih je onda vodio u borbu?... Pa onda, oni

crvi to plaze po mesu, izgledaju kao gliste. Nisu valjda

bili ba tako veliki?
Ali kad ih ne moete filmskim sredstvima pokazati sitnijima!

Mislim, kad bi sad to meso dali nama u logoru

umjesto one nae posne ribe, i kad bi nam ga bacili u

kazan neoprano i neoideno, mi bismo...

A-a-a! zaurlae logorai. U-a-a!

Vidjee kako iz automehaniarske radionice ispadaju tri spodobe i Moldavac, dakle.

U-a-a! urla gomila pred izlazom.

A kad se ona trojica trkom pribliie, razlegoe se povici:

Bi-itango! Vuci-batino! Huljo! Kukin sine! Mr

cino! Nitkove!
I uhov se dere:

Bi-itango!

Pa nije ala, oduzeo je preko pola sata vremena pet stotini ljudi!
A onaj je uvukao glavu meu ramena i tri pokorno kao mi.

Stoj!vie straar. I zapisuje: K-460. Gdje si bio?

I prilazi mu okredudi u hodu kundak karabina. Iz gomile jo dobacuju:

ubre! Nikoristi! Propalico!

Ali su neki, im je vodnik poeo okretati kundak karabina, utihnuli.

uti Moldavac, pognuo glavu i uzmifr'^bred straarom. Pomodnik brigadira Trideset druge stane
pred njega:

Gad se popeo na skele za bukanje, sakrio se, pa se

lijepo ugrijao i zaspao.

Pa kad ga udari akom po iji! I po leima! Samim tim odgurne ga od straara.
Zatetura Moldavac, ali uto skoi Maar iz te iste, Trideset druge brigade, pa mu dade nogom u tur, pa
jo jednom. (A i inae, Maari ne vole Rumunje.)
Nije ti ovo pijuniranje. pijunirati moe svaka ua. pijun ivi lijepo i veselo. Ali daj ti izdri deset
godina na prisilnom radu u logoru!
Straar spusti karabin.
Komandir se prodere:

O-odbij od vrata! U petorke, po-stroj s'!

Opet de ih brojiti, prokleti bili! to ih sad imaju brojiti kad je sve jasno? Zarogoborie logorai. Sav se
njihov bijes prenese s Moldavca na pratnju. Rogobore i ne odmiu se od vrata.

ta-a-a? zaurla komandir. Na snijeg hodete?

Odmah dete na snijeg. Do jutra du vas ovdje drati!

Pa i hode, kakav je. Koliko su puta to ved uradili! ak su ih tjerali i da legnu: Lezi! Oruje na gotovs!
Bilo je i toga, znaju dobro logorai. I poee polagano uzmicati od vrata.

O-odbij! O-odbij! goni ih pratnja.

Pa zbilja, kog su se vraga stisli uz ta vrata, mrcine

jedne? ljute se oni odostraga na one sprijeda. I povlae se pod pritiskom.

U petorke, po-stroj s'! Prva! Druga! Treda!

A mjesec ved sja punim sjajem. Postao je svijetao, nestalo je onog grimiznog crvenila. Preao je ved
dobru etvrtinu svoga puta. Ode veer!... Prokleti Moldavac! Prokleta straa! Prokleti ivot!...
Oni prednji, koje su ved prebrojili, okredu se i propi-nju na prste da vide hode li ih u posljednjem redu
ostati dvojica ili trojica. Od toga im sad ivot zavisi.
uhovu se uini da de ih u posljednjem redu ostati etvorica. Premre od straha jedan je
prekobrojan! Opet de ih iznova prebrojavati! Meutim, pokazalo se da je onaj akal Fetjukov otiao
do kapetana da ica opuak, zablenuo se i nije na vrijeme stao u svoju petorku, pa se uinilo da de
jedan biti prekobrojan.
Pomodnik brigadira opali od bijesa Fetjukova po iji.
Tako mu i treba!
U zadnjem su redu ostala trojica. Poklapa se broj, hvala bogu!

O-odbij od vrata! ponovo ih goni pratnja.

Ali sad vie logorai ne gunaju, jer vide da vojnici

izlaze iz straare i opkoljavaju prostor s onu stranu vrata.
Pustit de ih, dakle.
Nema nigdje graevinskih nadzornika, ni rukovo-dioca radova, pa momci slobodno nose drva.
Otvorie vratnice. Ali tamo iza njih, pokraj ograenih drvenih prolaza, opet komandir i kontrolor
izvikuju:

Pr-rva! Druga! Treda!...

Tek ako se broj opet poklopi, pozvat de straam s tornjeva.

A od onih dalekih tornjeva oko gradilita, ih, koliko ima da se klipe! Tek kad i posljednjeg logoraa
izvedu s radilita i kad se broj poklopi, tek tada de telefonski javiti svim onim straarima na
tornjevima da sidu! Ako je komandir pratnje pametan, odmah de zapovjediti da se krene, jer zna da
logorai nemaju kamo pobjedi i da de straari s tornjeva sustidi kolonu. Ali ako je komandir glupan,
onda se boji da nema dovoljno vojske da uva logorae, pa eka.
Jedan je od takvih tikvana i ovaj dananji komandir. eka.
Logorai su cijeli dan proveli na studeni, prozebli su do kostiju. I nakon zavretka rada prestajali su jo
cijeli sat na snijegu. Pa ipak, ne grize ih toliko studen koliko gnjev to im je propala veer. Vie nita
nede modi ura-diti u logoru.

A otkud vi tako dobro poznajete ivot u engleskoj

mornarici? pita netko iz susjedne petorke.

Pa, znate, ja sam vam proveo skoro mjesec dana na

jednoj engleskoj krstarici, imao sam na njoj svoju kabi

nu. Pratio sam konvoj. Bio sam kod njih oficir za vezu.

A, tako! E pa, to je bilo sasvim dovoljno da vam

opale dvadeset pet godina.

A ne, znate, ja nisam pristaa takvog liberalnog

kritizerstva. Ja imam najbolje miljenje o naem zako

nodavstvu.
(Pjevaj ti, pjevaj, misli uhov u sebi, ali uti kao zali-ven. Senjka Kljovin ivio je samo dva dana s
Amerikancima pa su mu odrapili dvadeset pet godina, a ti koji si mjesec dana dangubio na njihovu
brodu koliko si onda ti trebao dobiti?)

Tek poslije rata poslao mi je engleski admiral, sam ga vrag naputio, dar za uspomenu. U znak
zahvalnosti. Ne mogu mu se nauditi i naproklinjati ga...
udo jedno! udnovato je kad oko sebe pogleda gola stepa, pusto gradilite, snijeg se presijava
na mjeseini. Straari se ved razdvojili na deset koraka stoje jedan od drugoga, s orujem na
gotovs. Crno stado logoraa i u istom takvom mornarskom kaputu -113, ovjek koji nije ni znao za
ivot bez zlatnih epoleta, koji se druio s engleskim admiralom, a sad je s Fetjuko-vom upregnut u
traga.
Tko zna kakva sudbina eka ovjeka...
Napokon se skupila pratnja. I odmah, bez molitve:

Naprijed mar! Bre malo!

E, ba nede, evo ti ga na malo bre! Zaostali smo za svim radilitima, nemamo se zato uriti.
Logorai i bez dogovora shvatiedosad ste vi nas zadravali, a sad demo mi malo vas. I vi ste se,
vala, zaeljeli topline...

Opruzi korak! vie komandir. elo, opruzi

korak!
Jebi se ti sa svojim korakom! Stupaju logorai pola-gano, pogrueno, kao na sprovodu. Vie nemamo
to izgubiti, svejedno demo stidi posljednji u logor. Kad nisi ljudski htio s nama, sad se deri kao jarac.
Vikao je, vikao komandir: Opruzi korak! a onda je shvatio da logorai nede da idu bre. Ne moe ni
pucati na njih idu u petorkama, u koloni, propisno. Nema komandir tu vlast da natjera logorae da
idu bre.

(Ujutro je logoraima jedini spas da se vuku na rad. Tko god se uri, taj nede izdrati kaznu u logoru
do kraja - smalaksat de, iznemodi de.)
I tako su ili odmjerenim korakom, bez urbe. kripi snijeg pod valjenkama. Gdjekoji tiho razgovaraju,
gdje-koji ute. Poe se i uhov prisjedati to ono nije jtrtros stigao uraditi u logoru? I sjeti se
ambulanta! Gle uda, u poslu je sasvim smetnuo s uma ambulantu.
Upravo je sad ambulanta otvorena. Jo bi stigao u nju kad bi se odrekao veere. Ali nekako ga vie
nita i ne boli. A ne bi imao ni temperature... to da gubi vrijeme! Izgurao je nekako i bez doktora. Ti
bi ga doktori svojim lijeenjem ionako otjerali u grob.
Ne mami ga sad ambulanta nego kako da jo togod pridometne veeri? Jedina mu je nada da de
Ce-zar dobiti paket, odavno mu je ved trebao stidi.
Odjednom kao da to vie nije ona ista kolona. Uzbibala se, izgubila korak, prenula se, zabrujala,
zabrujala

i zaas petorke na zaelju, medu njima i uhov, ne

mogu vie sustizati one ispred sebe, pa su potrale.

Prou nekoliko koraka hodom, pa onda opet trkom.
Kad je zaelje stiglo na breuljak, opazi i uhov kako se desno od njih, daleko u stepi, crni jo jedna
kolona koja ide ukoso prema njima i koja je zacijelo, spazivi ih, takoer ubrzala korak.
To je mogla biti samo kolona iz tvornice strojeva, njih ima oko tri stotine. I oni su dakle bili slabe
srede, i njih su zadrali. Zato njih? Gdjekad ih i zbog posla zadre

kad ne zavre popravak nekog stroja. Ali ba njih

briga, oni su povazdan na toplom!E, sad, tko de koga! Momci tre, naprosto tre. I pratnja kaska,
samo komandir podvikuje:

Ne rastei kolonu! Zaelje, prikljui! Prikljui!

to se dere, kog kurca? Kao da zaostajemo?

to god je tko govorio, i to god je mislio sve je zaboravljeno, cijeloj je koloni samo do jednoga
stalo:

Da ih prestignemo! Da ih preteknemo!

I sve se tako izmijealo, kao u ciganskoj vredi, da oruana pratnja nije vie logoraima neprijatelj,
nego prijatelj. Neprijatelj je ona druga kolona.
Svi su odjednom raspoloeni, proao ih bijes.
Tjeraj! Tjeraj! dovikuju oni zadnji prednjima.
Dohvatila se kolona ceste, a ona iz tvornice strojeva zamakla za stambeno naselje. Poe trka
naslijepo.
Ovdje je naoj koloni lake, posred ceste. I straari se sa strane vie toliko ne lome. Ovdje moramo
one pretedi!
Treba ih pretedi i zato to njih na ulazu u logor dugo
pretresaju. Otkako su u logoru poeli klati ljude, upra
va smatra da se noevi izrauju u tvornici strojeva i da
odande dolaze u logor. I zato logorae iz tvornice paljivo
pretresaju na ulazu u logor. U kasnu jesen, kad je zemlja
ved bila smrznuta, njima su svejednako zapovijedali:

Izuvajte se, vi iz tvornice! Uzimaj cokule u ruke!

I tako su ih bose pregledali.

Pa i sad, koliko god bilo hladno, pokau nasumce u kojeg od njih i zapovjede:

Ajde, skidaj desnu cokulu! A ti, lijevu!

Logora se izuje i mora, skakududi na jednoj nozi,

okrenuti valjenku i protresti obojak da se vidi da nema noa.

uhov je uo, ne zna je li to istina ili nije, da su jo ljetos oni koji rade u tvornici donijeli u logor dva
stupa za odbojku i da su u te stupove bili sakrili mnogo noeva. Po deset dugakih noeva u svaki
stup. Sad ih od vremena do vremena pronalaze u logoru as ovdje, as ondje.
I tako su proli polutrkom pored novog kluba; stam-benog naselja i stolarije i izbili na zavoj od kojeg
put vodi ravno do ulaza u logor.

O-ho-ho! klikne kolona u jedan glas.

Upravo im je ovo krianje bilo cilj! Oni iz tvornice

zaostali su, s desne strane, oko sto pedeset metara.
E, sad se moe mirno dalje. Svi su u koloni zadovolj-ni. Prava zeja radost kao, abe se i nas boje.
Evo logora. Kako su ga jutros ostavili, takav je i sad

nod, svjetla uokolo iznad guste ograde, a osobito su

este svjetiljke ispred straare, sav je prostor za pretres

kao suncem obasjan.
Ali, jo nisu stigli do straare...

Stoj! prodere se pomodnik komandira. I

predavi svoj automat vojniku, pritri samoj koloni

(zabranjeno im je prilaziti s automatom u rukama).

Svi koji stoje na desnom krilu i dre drva u rukama,

neka ih bace desno od sebe!

Svi su putem otvoreno nosili drva, i sve se lijepo vidi. Poleti jedan sveanj, pa drugi, pa tredi. Neki bi
htjeli proturiti drva do sredine kolone, ali susjedi viu na njih:

Zbog tebe de i drugima oduzeti! Baci kad ti se

lijepo kae!

Tko je najvedi neprijatelj zatvoreniku? Drugi zatvore-nik. Kad se logorai ne bi medu sobom gloili, ne
bi im uprava nita mogla.

Naprijed ma-ar! prodere se pomodnik komandira.

I pooe prema straari.

Kod straare se stjee pet putova. Na njima su se prije sat vremena tiskali logorai sa svih radilita.
Ako se od svih tih putova danas-sutra naprave ulice, onda de upravo na mjestu ove straare i pretresa
biti u bududem gradu glavni trg. I kao to sada sa svih strana dolaze logorai s radilita, tako de se tu
sastajati manifestanti.
uvari su se ved grijali u straari. Izlaze i staju pred kolonu.

Ras-skopaj kaput! Raskopaj bluzu!

I ire ruke. Spremaju se da ih zagrle, pretresajudi ih. Da ih lupkaju po depovima. Uopde, isto onako
kao to je bilo jutros.
Sad nije strano razdrljiti se, vradamo se kudi. Tako svi i govore kudi.
Druge se kude preko dana nema kad ni sjetiti.
Ved su pretresali elo kolone kad uhov prie Cezaru i ree mu:

Cezare Markoviu! Ja du odmah poslije pretresa

skoknuti da zauzmem mjesto u redu za pakete.

Cezar okrene uhovu svoje crne, zalizane brkove koji se odozdo zabijeljee:

to da stojite u redu, Ivane Denisiu? Moda nede

ni biti paketa.

Pa dobro, ako ne bude, nita za to. Priekat du

deset minuta, pa ako dotle ne stignete, dodi du za vama

u baraku.
(A uhov misli: ako i ne doe Cezar, dodi de moda neki drugi komu du modi prodati mjesto u repu.)

Vidi se da se Cezar zaelio paketa:

Pa dobro, Ivane Denisiu, idi, zauzmi mjesto.sjedi,nemoj me ekati dulje od deset minuta.
Evo, sve je blie pretres. Danas Suhov nema to sakri-vati, pa prilazi uvaru bez bojazni. Raskopao je
bez urbe kaput i razvezao platneni remen na bluzi.

Premda je bio uvjeren da danas ne nosi sa sobom nita to je zabranjeno, oprez steen u toku osam
godina robije bijae mu ved u krvi. Turi ruku u dep priiven na koljenima hlaa da se uvjeri da
nema niega, kao to je mislio da nema.
Ali, napipao je pilidu, komadid metalne ploice! Pilidu koju je danas kao dobar domadin pokupio sa
zemlje usred gradilita, a koju uopde nije kanio ponijeti u logor.
Nije ju kanio ponijeti, ali sad kad ju je ved dovde do-nio, bilo mu je ao daje baci. Od nje bi mogao
napraviti noid pa makar i postolarski, ili krojaki.
Da ju je kanio unijeti u logor, onda bi bio smislio i kako da je sakrije. A sad su jo svega dvije petorke
pred njim, evo, ved se ona prva odvojila i pristupila pregledu.
Trebalo je donijeti munjevitu odluku: ili se zakloniti za posljednju petorku i neprimjetno baciti pilidu u
snijeg (gdje de je poslije uvari nadi, ali nede znati ija je), ili je zadrati kod sebe.
Za taj komadid metala mogli bi mu odrapiti deset dana samice, ako to proglase noidem.Ali
postolarski no znai zaradu, znai kruh. Zao mu je baciti pilidu I Suhov je gurne u variranu rukavicu.
Uto zapovjedie posljednjoj petorci da pristupi pregledu.
Pod jarkim svjetlom ostala su jo njih trojica: Senjka, uhov i onaj momak iz Trideset druge koji je
otrao po Moldavca.
Bududi da su ostala samo njih trojica, a pred njima je stajalo pet uvara, mogao je birati kojem de od
dvojice desnih uvara pristupiti. Suhov nije izabrao onog mladog, rumenog, nego starog, sa sijedim
brkovima. Stari je, naravno, iskusniji i mogao bi lako pronadi to krije, kad bi htio, ali kako je star,
mora da mu je ovaj posao ved dozlogrdio.
Dotle je uhov obje rukavice, i praznu i onu s pili-com, skinuo i uzeo ih u jednu ruku (praznu je isturio
malo naprijed), a u istu je ruku dohvatio i pojas, pa je razdrljio bluzu i usluno zadigao skute kaputa i
bluze (nikad nije bio na pretresu tako susretljiv, htio je pokazati da je potpuno ist evo vam,
pogledajte), i na zapovijed prie onome sa sijedim brkovima.
uvar opipa uhova po slabinama i leima, lupne ga po naivenom depu na koljenu tu nema
nita, zguva rukama skute bluze i kaputa ni tu nema nita, i na kraju, za svaki sluaj, opipa jo i
onu isturenu rukavicu praznu.
uvar stisne rukavicu, a uhova kao da neto
klijetima stegne. Jo samo da mu tako stisne i drugu
rukavicu ne gine mu samica, svega trista grama kruha na dan, a topla hrana tek tredeg dana! Uas
zamisli
kako de tamo oslabiti, izgladnjeti, i kako de mu biti teko vratiti se u ovo ilavo, ni gladno ni sito,
stanje u kojem se sad nalazi.
I istog asa pomoli se u sebi zduno, usrdno: Spasi me, Boe! Ne daj da me bace u samicu!
Sve su mu ove misli proletjele glavom u ciglom asku dok mu je uvar pipao prvu rukavicu i posegnuo

za drugom (bio bi ih odjednom opipao obadvije, dvjema rukama, da je Suhov drao svaku rukavicu u
jednoj
ruci, a ne zajedno). Ali uto glavni nadglednik, koji se urio da se to prije otarase posla, dovikne
oruanoj
pratnji:
Hajde, dovedi one iz tvornice!
I uvar sijedih brkova, umjesto da opipa i drugu Suhovljevu rukavicu, odmahne rukom, kao da veli:
pro-lazi! I propusti ga.
Suhov potri za svojima. Ved su bili razvrstani u pe-torke izmeu dvije dugake grede nalik na one za
koje se na sajmovima veu konji, grede koje slue kao obor za kolonu. Trao je lagano, ne osjedajudi
zemlje pod no-gama. Nije se jo jednom pomolio da se zahvali, jer nije imao vremena, a nije vie bilo
ni svrhe.
Oruana pratnja koja je dopratila njihovu kolonu povukla se u stranu i oslobodila prolaz koloni
logoraa iz tvornice, ekajudi jo samo svoga starjeinu. Sva su drva koja je kolona odbacila prije
pretresa straari pokupili za sebe, a drva koja su oduzeli uvari pri samom pretresu bijahu nabacana
na gomilu pokraj straare.
Mjesec se uspinjao sve vie, a u svijetloj sjajnoj nodi studen je sve jae stezala.
Idudi u straaru da mu vrate priznanicu na etiristo
ezdeset tri glave, komandir oruane pratnje ree neto
Prjahi, pomodniku Volkovoja, a ovaj vikne:

K-460!

Moldavac, koji je bio skriven u koloni, uzdahne i prie desnoj gredi. Svejednako mu je glava bila
pognuta i uvuena medu ramena.

Doi amo! pokae mu Prjaha da zaobie ogradu.

Moldavac obie ogradu. Zapovjedie mu da ruke stavi na leda i da stoji na mjestu.

Znai da de mu priiti pokuaj bijega. Strpat de ga u zatvor.
Dva uvara stadoe ispred samih vrata, lijevo i desno od prolaza. Zatim se polagano otvorie vrata
visoka kao tri ovjeka i razlegne se komanda:

U petorke, po-stroj s'! (Tu nije potrebno govoriti:

Odbij od vrata! Sva se vrata u logoru otvaraju prema

unutra, da ih logorai, kad se iznutra nalegnu, ne bi mogli izvaliti.) Prva! Druga! Treda!...

Eto, za tog veernjeg prebrojavanja, kad se vrada u logor, logora je vie nego ikad u toku dana iiban
vjetrom, promrzao i izgladnio pa mu zaimaa vrele veernje posne orbe doe isto kao kia za
vrijeme sue, svu je pokusa u jednom dahu. Ta mu je zaimaa u tom asu dragocjenija od slobode,
dragocjenija od cijele prolosti i od cijele bududnosti.
Kad udu na velika vrata u logor, logorai su kao rat-nici to se vradaju s pohoda buni, odrjeiti,
poletni, sklanjaj im se s puta!
Svakom priipetlji koji je proveo dan u upravnoj zgradi, mora da je strano gledati taj val logoraa to
se vradaju u logor.
Tek nakon tog prebrojavanja logora se, prvi put od onog asa kad je u est i pol odjeknuo znak za
radni stroj,osjeda kao slobodan ovjek. Prodoe kroz velika, glavna
vrata, pa kroz manja vrata, pa kroz jo jedan prolaz u samom logoru i sad, mili moji, kud koji!

Kud koji, ali normirac ved lovi brigadire:

Brigadiri! U PPO!

To znai da de ih ved sad upregnuti u jaram za sutranji dan.

uhov odbrza pored zatvora i izmeu baraka do paketarnice. A Cezar ode, neokrnjena ugleda, odmjerenim koracima, na drugu stranu, gdje ved oko stupa na kojem je pribijena tablica od per-ploe vrvi
kao u konici, jer su tu kemijskom olovkom ispisana imena svih onih kojima su toga dana stigli paketi.
U logoru ne piu toliko na papiru koliko na perploama. Nekako je vrde i pouzdanije na ploi. Na
njima i uvari i normirci biljee brojno stanje. Sutradan sve sastruu i piu iznova. tednja.
Oni koji ostanu u logoru mogu i ovako neto uicati proitaju na ploici komu je stigao paket, pa ga
doekaju pri povratku u logor i odmah mu priopde broj paketa. Bilo to mnogo ili ne, tek, i tom
logorau pripada cigareta.
Dotri uhov uz baraku je dogradeno krilo, a uz njega jo jedan mali trijem. Na trijemu nema
vrata, stu-den slobodno ulazi, ali je tu ipak nekako ugodnije, pod krovom je.
U trijemu se otegao red du zida. Stane i uhov. Pred njim je petnaestak ljudi, to znai ekanje vie
od sat vremena, do samog poveerja. A oni iz kolone s termoelektrane, koji su ili pogledati popis,
stidi de jo iza uhova.I svi oni iz tvornice. Ti de moda i po drugi put dodi po paket, sutra ujutro.
Stoje u redu s torbicama i vredicama. Tamo unutra (sam uhov nije u ovom logoru nikad dobio paket,
ali je uo od drugih) otvaraju sjekiricom svaki sanduid, a nadglednik vadi sve iz njega i pregledava.
Neto razreze, neto prelomi, neto opipa, neto presipa. Ako je posrijedi tekudina, u staklenoj ili
limenoj uturici, odepi je i izlije, a ti ili podmetni ruke ili runik. uturice ti ne daju, boje se tko zna
ega. Ako su kolai, nekakve neobine slastice ili kobasice, ili riba, onda nadglednik i odgrize malo.
(Pisne li samo, odmah de ti odbrusiti kako je ovo zabranjeno, kako ono nije doputeno pa ti nede
ni izdati paket. Primalac paketa mora, poevi od nadglednika, neprestano samo davati, davati i
davati.) A kad zavre pregled paketa, ne daju ti ni onaj sanduid nego trpaj sve u torbicu, ili u skut od
kaputa i tjeraj dalje, sljededi! Toliko te pouruju da ponekad i zaboravi neto na tezgi. Po to se
vie ne vradaj! Isparilo!

Nekad, jo davno, u Ust-Imi, uhov je dva-tri puta dobio paket. Ali je sam napisao eni ne vrijedi,
ne alji, ne otkidaj djeci od usta!
Premda je uhovu bilo lake na slobodi prehranjivati cijelu obitelj nego ovdje samoga sebe, znao je
koliko stoje te poiljke, i znao je da ih ne moe deset godina izvlaiti od obitelji. Onda je bolje i bez
njih.
Pa ipak, premda je tako sam odluio, svaki put kad
netko u brigadi ili u baraci blizu njega dobije paket (tojest gotovo svaki dan), zaboli ga srce to nikad
nema paketa za njega. I premda je strogo zabranio eni da mu ni za Uskrs nita ne alje, pa nije nikad
ni odlazio dostupa s popisom, osim moda za kojeg bogatog lana brigade, gdjekad je, tko zna zato,
ipak oekivao da de netko dotrati da mu javi:
Suhove! Pa to eka? Stigao ti je paket!
Ali nitko nije dolazio da mu to javi...
I imao je sve manje i manje povoda da se sjeti sela Temgenjova i svoje rodne kude... Ovdanji ivot
nije mu davao mira, od ustajanja do poveerja, nije mu ostavljao vremena za puste uspomene.
I dok sad stoji medu onima koji tjee svoju utrobu nadom da de uskoro zariti zube u slaninu, namazati
kruh maslacem ili zasladiti alicu aja ederom, uhova obuzima jedna jedina elja da stigne u
blagovaonicu sa svojom brigadom i da pojede orbu dok je jo vruda. Hladna ni upola ne vrijedi koliko
vruda.
Raunao je da je Cezar, ako nije naao svoje ime na popisu, ved odavno u baraci i da se pere. Ako je
naao, sad ved skuplja vredice, ae od plastike, ambalau. Radi toga je Suhov i obedao da de ga ekati
deset minuta.Tu, u repu, Suhov je uo i jednu novost opet de ovog tjedna ostati bez nedjelje, opet
de im oduzeti nedjelju. To je i oekivao, i svi su to oekivali ako u mjesecu ima pet nedjelja, onda
im tri priznaju, a dvije ih tjeraju na rad. To je i oekivao, ali kad je uo srce mu se steglo, zamrlo,
komu ne bi bilo ao svoje roene nedjelje? Ali pravo kau ovdje u repu slobodan dan znaju im i u
logoru upropastiti, uvijek neto izmisle, ili da dograuju parnu kupelj, ili da zidaju novi zid da ne mogu
nekud prodi, ili da iste dvorite. Ili pak da mijenjaju slamarice, ili da ih istresaju, ili da tamane stjenice
po leajevima. Ili se sjete da provjeravaju svima identitet prema kartoteci. Ili da vre inventuru
tada iznose sve stvari na dvorite i pola dana sjede kraj njih.
Najvie im je valjda krivo kad logora spava nakon doruka.
Red se pomicao, iako polagano. Preko reda su upali, nikog nita ne pitajudi, i odgurnuli onog to je bio
na redu jedan brija, jedan knjigovoa i jedan iz Kulturno-prosvjetne sekcije. A to nisu obini
logorai, nego provjereni logorski slugani, najgori olo u cijelom logoru. Te ljude pravi logorai
smatraju posljednjim go-vnima (ba kao to i ovi njih smatraju). Ali ne bi vrijedilo svaati se s njima
takvi tipovi dre se medu sobom, dobri su i s uvarima.
Pred uhovom je jo bilo desetak ljudi, a iza njega su bila dojurila sedmorica kad se na vratima
pojavi, pognuvi glavu, Cezar u svojoj novoj ubari, koju su mu takoer poslali od kude. (Eto, i ta
ubara! Cezar je negdje morao dobro podmazati kad su mu dopustili da nosi istu novu gradsku
ubaru. Drugima su oduzeli ak one otrcane ubare s fronte i dali im logorske kape, od svinjske koe.)

Cezar se osmjehne uhovu i odmah se obrati nekom udnom svatu s naoalama to je u repu
neprekidno itao novine:

Oo-o! Petre Mihaliu!

I procvjetae obojica kao crveni makovi. Onaj udak veli:

Evo, gledajte, upravo sam dobio najnoviji

Veernjak! Poslali mi potom.

Ma nemojte?! I Cezar zari takoer glavu u novine. Sa stropa visi nekakva slabana arulja,
kako se tu uopde mogu itati ona sitna slova?

Ima jedan vrlo zanimljiv prikaz premijere Zavadskoga!...

Ti Moskovljani njue jedan drugoga na kilometre, kao psi. I kad se nadu, svejednako se njukaju,
njofeju, na svoj nain. I brgljaju, brgljaju, kao da se natjeu tko de vie rijei izgovoriti.
Kad tako brgljaju, malo koju rusku rije upotrijebe, pa ti doe na isto kao da slua Letonce ili
Rumunje.
Meutim, Cezar je drao u rukama sve potrebne vredice, sve je bilo na svom mjestu.

Pa onda, ja... Cezare Markoviu... prouljeta

uhov. Mogu otidi?

Naravno, naravno. Cezar podigne svoje crne

brine s novina. Za kim sam onda? Tko je za mnom?

Objasni mu uhov tko je za kim i, ne nadajudi se da de Cezar sam spomenuti veeru, upita ga:

Da vam donesem veeru?

(To znai u lonidu, iz blagovaonice u baraku. Iz-nositi jelo strogo je zabranjeno, izdano je vie
naredbi u tom pogledu. Takve love i izlijevaju im orbu iz lonida, i bacaju ih u samicu, pa ipak, ljudi
nose i nosit de, jer onaj tko je zauzet nekim poslom ne moe nikad stidi s brigadom u blagovaonicu.)
) Pitao je da li da mu donese veeru, a u sebi je pomislio: Pa nede valjda biti takav uft? Zar mi
nede pokloniti veeru? Za veeru ionako nije kaa, nego samo gola orba!

Ne treba, ne trebaosmjehne se Cezarpojedi samo moju veeru, Ivane Denisiu! uhov je

samo to i ekao! Sad je, kao slobodna ptica, otprhnuo ispod krova na trijemu i poletio kroz logor
glavom bez obzira.
Motaju se logorai na sve strane! Jedanput je koman-dant logora izdao ak naredbu da nijedan
osuenik ne smije hodati sam po logoru. I kad god je mogude, mora voditi cijelu brigadu u stroju. A
tamo gdje ne moe ba cijela brigada odjednom recimo, u ambulantu ili u zahod da se okupe u
grupe po etvorica-petorica, i da se meu njima odredi starjeina koji de ih voditi tamo u stroju,
priekati da obave svoje pa se s njima vratiti isto tako u stroju.

Komandantu je bilo mnogo stalo do te naredbe. Nitko mu se nije usudio suprotstaviti. uvari su
hvatali po-jedince, zapisivali im brojeve i bacali ih u zatvor ali je naredba propala, isto onako
preutno kao to propadaju mnoge bune naredbe. Treba, recimo, pozvati ovjeka da i neto otkuca
pa nede valjda poslati s njim cijeli vod! Ili ti mora skoknuti u magazin po svoje namirnice, pa zato
da ja idem s tobom? A on bi opet htio u Kulturno-prosvjetnu sekciju da proita novine, ali tko de podi
s njim? Neki drugi odnio valjenke na popravak, a tredi na suenje, etvrti bi samo iz jedne barake
preao u drugu (meutim, upravo je to najstroe zabranjeno!) - pa kako da ih zadri?
Tom je naredbom komandant htio da im oduzme i posljednju slobodu, ali mu nije, trbonji, polo za
rukom.
Na putu do barake uhov je susreo jednog uvara i za svaki sluaj skinuo kapu pred njim. Utri u
baraku. U baraci gungula nekom danas digli kruh, pa vice na deurne, a deurni viu na njega. U
kutu Sto etvrte nema nikoga.
Suhov smatra ovu veer sretnom vratili su se u logor, a slamarice im nisu ispremetane, nije u
barakama bilo premetaine u toku dana.
Svlaedi u hodu kaput, jurne do svog leaja-baci kaput na leaj, za njim i rukavice s pilicom i opipa slamaricu jutronji je komadid kruha na mjestu! Sretan je to ga je uio.
Pa trkom van! U blagovaonicu!
Stigao je do blagovaonice a da nije naletio ni na jed-nog uvara. Susretao je samo logorae koji su se
prepirali oko sljedovanja.
Vani je od mjeseine bivalo sve svjetlije i svjetlije. Svjetiljke su izblijedjele, a barake su bacale crne
sjene. U blagovaonicu se ulazi kroz irok trijem s etiri stube. I taj je trijem sad u sjeni. Nad njim se
ipak njie mala svjetiljka, cvili na studeni. Lampe se presijavaju u duginim bojama, ne zna se da li od
studeni ili neistode.
Jo je jednu strogu naredbu izdao komandant da brigade dolaze u blagovaonicu u koloni po
dvojica. Na-dalje je naredba glasila kad dou do blagovaonice, brigade se ne smiju penjati na
trijem, nego se moraju prestrojiti u petorke i ekati dok ih deurni ne pusti unutra.
Deurstva u blagovaonici grevito se dri epavac. Svojom je hromodu stekao status invalida, a zdrav
je, mrcina, kao dren. Nabavio je negdje brezovau i s trijema mlati njome po onima koji se penju bez
njegove zapovijedi. Ali ne mlati ba svakoga. Ima epavac oko sokolovo, i u mraku po leima zna koga
ne smije
oinuti, tko bi mu mogao dati po njuci. Samo tuene tue. uhova je jednom oinuo.
Nazivaju ga deurni, a kad malo bolje pogleda
knez! S kuharima se drui.Veeras, ili su sve
brigade odjednom navalile, ili je trebalo dulje vremena da se zavede red, tek, na trijemu je velika
guva, a ureduju epavac, njegov pomodnik i sam starjeina blagovaonice. Bez uvara se nekako
snalaze, zvijeri.
Starjeina je blagovaonice uhranjen gad, glava mu kao bundeva, metar irok u ramenima. Toliko je
nabijen snagom da hoda kao na oprugama, kao da su mu noge, pa i ruke, sazdane od opruga. Nosi

bijelu ubaru bez bro-ja, nitko od slobodnih graana nema takve ubare. I nosi bundicu od janjedeg
krzna, i na njoj, na prsima, mali broj, kao potanska marka to je ustupak Volkovoju, a na leima
nema ak ni takvog broja. Starjeina blagovaonice nikom se ne klanja, a svi ga se logorai boje. Na
tisude ivota dri u svojoj ruci. Jednom su ga htjeli istudi, ali su mu kuhari priskoili u pomod, sve
jedna njuka gora od druge.
Sad de biti muke ako je Sto etvrta ved unutra

epavac poznaje svakog logoraa i nede nipoto pred

starjeinom blagovaonice pustiti nikog tko nije doao sa

svojom brigadom, navlas de se praviti vaan.
Ponekad se epavcu iza leda prebace preko ograde na trijemu. I uhov je to ved radio. Ali veeras,
kad je tu starjeina blagovaonice, ne moe se prebacitidobio bi po leima, pa bi se jo morao
odvudi i do ambulante.
Bre, bre do trijema, ne bi li usred tih crnih jednakih kaputa u mraku doznao je li Sto etvrta jo vani.
Ali ba su u tom asu navalile, nagrnule brigade (nema kud, uskoro de poveerje!) pa juriaju kao na
tvravu osvojili su prvu, drugu, tredu, etvrtu stepenicu i upali na trijem!

Stani, majku ti tvoju! dere se epavac izmahujudi brezovaom na one prve. Nazad!'Pifci
da nekom ne razbijem njuku!

Sta smo mi tu krivi deru se oni prednji kad nas oni odostraga guraju!

Guraju ih, guraju, to je istina, oni odostraga, ali se ni ovi prednji suvie ne odupiru, misle da de ipak
nekako upasti u blagovaonicu.
Tada epavac namjesti svoju batinu preko prsa, kao da je brklja sputena, pa se iz sve snage zaleti na
one prednje! Sepavev pomodnik, ona ulizica, takoer prihvati tu istu batinu, a ni sam starjeina
blagovaonice nije sra-skida da uprlja ruke.
Pritisli su svom snagom, a snage imaju napretek, meso jedu i odbie navalu! Zbacie one prednje
odozgo na one iza njih, pa oni zadnji popadae kao snoplje.

Gade epavi... da ti pas mater!... dovikuju iz

gomile, ali se skrivaju. Ostali su utke popadali i utke se

bre-bolje pridiu, da ih ne zgaze.
Stepenice su opet slobodne. Starjeina blagovaonice malo se odmakao, a Sepavac stoji na najvioj
stepenici i pouava ih:
U petorke se lijepo postrojite, tikvani jedni, koliko
sam vam puta govorio?! Kad doe vrijeme, pustit du vas unutra.uhov spazi pred samim stepenicama
neto nalik na glavu Senjke Kljovina, pa se silno obraduje i poe se bre-bolje probijati laktovima
prema njemu. Ali su leda uz leda zbijena nema Suhov snage da se probije izmeu njih.

Dvadeset sedma! vie epavac. Naprijed!

Potri Dvadeset sedma uza stube pa bre-bolje na

vrata. Za njom i drugi navalie na stepenice, guraju ih oni odostraga. I uhov pritide iz petnih ila.
Trijem se trese, a ona svjetiljka gore cvili.

Opet, mrcine jedne? bjesni epavac. Pa udara

oko sebe batinom, nekog po pledima, nekog po leima,

pa ih gura, gura jedne na druge.
Ponovo je oslobodio stube.
Vidi uhov odozdo da se Pavlov popeo do epavca. On vodi ovdje brigadu, Tjurin nede da se mijea u
ovu guvu.

Sto etvrta, u petorke, po-stroj s'! vie Pavlo

odozgo. A vi se, prijatelji, odmaknite malo!

Vraga de se prijatelji odmaknuti!

Ma pusti me da proem, klipane! Ja sam iz Sto

etvrte! drmusa uhov nekog ispred sebe.

Ovaj bi ga rado pustio, ali su ga pritisli sa svih strana.
Njie se gomila, gui se, ne bi li se doepala orbe. orbe na koju ima pravo.
Tada uhov pokua drugaije uhvati se s lijeve strane za ogradu, pa za stup na trijemu i ostane
visjeti u zraku, odvojen od zemlje. Nogama se odupro o neija koljena, dobio udarac u slabine,
opsovali mu mater dva-tri puta, ali se provukao stao jednom nogom na rub najvie stepenice i
eka. Opaze ga njegovi i prue mu ruku,Odlazedi, starjeina blagovaonice osvrne se s vrata i dobaci
epavcu:

Pusti jo dvije brigade!

Sto etvrta! vikne Sepavac. A kud ti, mrcino, gura? Pa raspali batinom po vrat
jednoga koji
nije bio iz njihove brigade.

Sto etvrta! vie Pavlo i proputa svoje.

U-uh! upade uhov u blagovaonicu. I ne ekajudi da mu Pavlo kae, poe traiti slobodne
pladnjeve.
U blagovaonici je kao i uvijek para prodire u oblacima kroz vrata, za stolovima sjede zbijeni jedan
do drugoga kao sjemenke u suncokretu, medu stolovima se motaju, guraju, netko se probija kroz

guvu s punim pladnjem. Ali uhov se u toku godina na sve to navikao,ima otro oko i vidi: -208 nosi
na pladnju svega pet porcija, znai daje to posljednji pladanj u brigadi, inae bi bio pun.

Sustigne ga i odostraga mu apne na uho:

Ja sam, brate, na redu iza tebe!

Ma eno tamo kod prozorida ved jedan eka, nje

mu sam obedao...

Tko mu je kriv to eka, neka malo bolje pazi!

Sporazumjee se.Onaj odnese pladanj do svog mjesta i isprazni ga,

uhov zgrabi pladanj, ali uto dotri i ona komu je obedan, pa uhvati pladanj za drugi kraj, samo to je
bio jo slabiji od uhova. uhov ga gurne zajedno s pladnjem, tako da onaj odleti do stupa i ispusti
pladanj iz ruku. uhov turi pladanj pod ruku i trkne do prozorida kroz koji se izdaje jelo.Pavlo stoji u
redu pred prozoridem, ne zna to de bez pladnjeva. Obraduje mu se.
Ivane Denisoviu! I
odgurne pomodnika bri
gade Dvadeset sedme to je stajao ispred njega. Pusti me! ta tu badava stoji? Ja imam
posluavnike!
A gle, i onaj mangup Gopik nosi pladanj!
hapao!

Oni se tamo neto zezaju smije se Gopik a ja ga

Gopik de danassutra biti dobar logora. Jo jedno tri godine da ui i poraste, dogurat de u najmanju
ruku do rezaa kruha.
Taj drugi pladanj Pavlo zapovjedi da preuzme Jermolajev, kran Sibirac (i on je dobio deset godina
zato to je bio zarobljen). Gopika poslae da vidi koji de stol najprije biti slobodan. uhov ugura ugao
svoga pladnja u prozorid i eka.

jela,

Sto etvrta! raportira Pavlo kroz prozorid.Prozorida ima svega pet tri opda za izdavanje

jedan za one koji su na specijalnoj ishrani (desetak iraa i, zahvaljujudi protekciji, cijelo
knjigovodstvo) i jo jedan za vradanje posuda (za taj se prozorid otimaju oni koji liu tue porcije).
Prozoridi nisu visoki tek su neto vii od pasa. Kroz njih se ne vide sami kuhari, nego samo njihove
ruke i zaimae.
Ruke su kuharove bijele i odnjegovane, ali kosmate i snane. Pravi pravcat boksa, a ne kuhar. Uzme
olovku i tamo kod sebe na popisu, na zidu, pribiljei:

Sto etvrta dvadeset etiri porcije!Doklatio se i Pantelejev u blagovaonicu. Nita mu nije,

kukinom sinu.Kuhar dohvati pozamanu zaimau, tako, od jedno

tri litre, pa njome mijea li, mijea u posudi (posuda je pred njim netom natoena, gotovo do samog
vrha, pa para samo suklja). Zatim dohvati zaimau od tri etvrti litre pa poe njome grabiti, ali je ne
puni do vrha.

Jedna, dvije, tri, etiri...

uhov upamti koje su porcije napunjene dok s jo gusti nije slegao na dno posude, a u kojima je
orba rijetka sama vodurina. Poreda deset porcija na svoj pladanj i ponese ga. Gopik mu mae od
drugog reda stupova: Ovamo, Ivane Denisiu, ovamo!
Nositi porcije nije maji kaalj. uhov koraa odmjerenim koracima, da se pladanj ne drma, istodobno
mu jezik ne miruje: Ej, ti, H902L. uvaj se, ia!... Mii se puta, mome!U takvoj stisci nije lako ni
jednu porciju prenijeti a da se nita ne prolije, a kamoli deset. Pa ipak, lagano poloi pladanj na kraj
stola to mu ga je oslobodio Gopik, tako da se nije ni kap prolila. I jo je pripazio da pladanj tako
okrene da onom kutu pladnja uz koji de on sjesti budu dvije najgude porcije.
I Jermolajev donese deset porcija. Gopik otri da s Pavlom donese jo posljednje etiri porcije.
Kiljdigs je pak donio kruh na pladnju. Veeras dobivaju po radnom uinku netko dvjesta, neko
trista, a uhov ak etiristo grama! Uzeo je za sebe etiristo grama, okrajak, i za Cezara dvjesta
grama, od sredine.Tada se ponu oko njih okupljati i ostali lanovi brigade iz cijele blagovaonice da
podignu veeru, a svaki de kusati gdje stigne. uhov dijeli porcije, pamti koju je dao i pazi na svoj kut
pladnja. U jednu gustu porciju spustio je licu taje, dakle, njegova. Fetjukov je medu prvima uzeo
porciju i otiao raunajudi da se u brigadi nema emu nadati, i da de bolje biti da pronjuka po
blagovaonici kao akal, moda netko nede sve pojesti (ako tko ne pojede sve do kraja i odgurne
porciju od sebe, na nju se okomljuju kao kopi, gdjekad i po nekoliko njih u isti mah.)
Prebrojio je uhov s Pavlom porcije, ini se da im se raun slae. uhov odvoji za Andreja Prokofjevia
jednu od onih gustih, a Pavlo je izlije u usku njemaku porciju s poklopcem, koja se moe pronijeti
ispod kaputa, priljubljena uz prsa.
Vratie pladnjeve. Pavlo je sjeo za svoju dvostruku porciju a uhov za svoje dvije porcije. I vie medu
njima nema razgovora, nastadoe sveti trenuci.
uhov je skinuo kapu s glave i stavio je na koljena. Provjeri licom jednu porciju, provjeri drugu. Nije
loe, ima i malo ribe. Opdenito je orba uveer uvijek mnogo rjea nego ujutro ujutro treba
logoraa nahraniti da radi, a uveer de ionako zaspati, nede skapati.
Prihvati se jela. Isprva je samo tekudinu pio, pio. Kad je toplina krenula i razlila mu se po tijelu sva
nutrina kao da mu je zatreperila ususret orbi. Ala je dobro! Eto, to je taj kratki tren za koji logora
ivi.
Sad vie uhovu nije nita krivo ni to mu je kazna duga, ni to je dan dug, ni to opet nede imati
nedjelje. Sad misli preivjet demo! Preivjet demo sve, dat de Bog da i ovo proe!
Poto je otpio vrudu tekudinu iz jedne i iz druge porcije, prelio je, istresao jednu posudu u drugu, i ak
je onu prvu sastrugao licom. Ovako je nekako mirniji, ne mora misliti na drugu porciju, ne mora je
uvati ni oima ni rukama.

Oslobodio je oi pa je zirnuo na porcije svojih susje

da. U lijevog je susjeda sama voda. E to gadovi rade,logorai logoraima, svoji svojima!
I pone uhov jesti kupus s ostatkom orbe. U dvije porcije zapao gaje samo jedan krumpiridi to u
Cezarovoj porciji. Onako, osrednji krumpirid, smrznut, dabome, prilino tvrd i slatkast. Ribe gotovo da
i nema, tek gdjekad promakne koji komadid golog kostura. Ali svaki komadid ribljeg kostura i peraja
treba dobro provakati

isisati iz njih sok, koristan sok. Za sve to, naravno,

treba vremena, ali Suhovu se sad nikud ne uri, danas je

za njega blagdan za ruak se domogao dviju porcija,pa i za veeru. Radi ovako neega moe i
zaboraviti na ostale brige.
Osim da moda ipak ode do Letonca po duhan? Do jutra moda nede vie biti duhana.
Veera Suhov bez kruha dvije porcije, pa jo uz to kruh to bi bilo malo previe, neka mu kruh za
sutra ostane. Trbuh je crni nezahvalnik, staro dobro ne pamti, a sutra opet isto trai.Bio je pri kraju
jela i nije se mnogo obazirao na to tko sjedi oko njega, jer mu nita vie nije bilo potrebno

nije mu bilo do tuega, jeo je svoje vlastito. Pa ipak je opazio kako se oslobodilo mjesto
suelice njemu i kako je na nj sjeo visok starac J81. uhov je znao da je iz ezdeset etvrte, a dok je
ekao u repu za pakete, uo je da je upravo ezdeset etvrta ila danas na gradilite
Socgradida, umjesto Sto etvrte, i da je cijeli dan na vjetrometini natezala bodljikavu icu
podizala logor I za samu sebe.
O tom je starcu uhov uo da se i ne zna koliko je vremena proveo po logorima i zatvorima, sve
otkako postoji sovjetska vlast, i da ga nijedna jedina amnestija
nikad nije zahvatila, a im bi mu isteklo deset godina i kazne, prisili bi mu jo deset.Sad ga je uhov
izbliza promotrio. Medju svim onim pognutim logorakim leima njegova su se leda isticala :
uspravnodu, a za stolom se inilo kao da je jo neto i podmetnuo ispod sebe na klupu. Na goloj glavi
nije se vie imalo to iati sva mu je kosa poispadala od j dobra ivota. Stareve oi nisu zvjerale
naokolo da vide to se zbiva u blagovaonici, nego su bile uprte u neku i nevidljivu toku iznad
uhovljeve glave. Odmjerenim i je pokretima jeo orbu drvenom, napuklom licom, ali nije unosio
glavu u porciju kao ostali, nego je visoko prinosio licu ustima. Ni jednog zuba nije imao ni gore ni
dolje kruh su vakale okotale desni umjesto zubi. Premda mu je lice bilo iscrpljeno, nije se
doimalo slabo i i nezdravo, nego kao da je isklesano od tamnog kamena.po njegovim rukama,
krupnim, ispucanim i crnim,moglo se vidjeti da mu nije bilo dano da za svih tih godina esto sjedi u
zapedku. Pa ipak, bilo je u njemu neto duboko nepomirljivo nije stavio svojih trista grama, kao
ostali, na neisti, ispolijevani stol, nego na
istu krpicu.Meutim, uhov nije imao vremena da dugo promatra starca. Poto je pojeo, oblizao
licu i turio je u valjenku, nabio je kapu na glavu, ustao, uzeo sljedovanje kruha, svoje i Cezarovo, i
izaao. Iz blagovaonice se izlazilo kroz jedan drugi trijem gdje su stajala druga dvojica deurnih,
kojima je jedini posao bio da podignu kukicu, puste ljude van i opet namaknu kukicu.Izaao je uhov

nabijena trbuha, zadovoljan sam sobom, pa odlui da ipak skokne do Letonca, iako je poveerje blizu.
I ne odnijevi kruh u Devetu baiSaku, zagrabi prema Sedmoj.Mjesec je stajao visoko i kao izrezan na
nebu ist, bijel. Bilo je potpuno vedro. Tek ponegdje, poneka zvijezda, od onih najsjajnijih. Ali
pogotovo nije imao vremena da gleda u nebo. Jedino mu je bilo jasno da studen ne poputa. Netko
od slobodnih graana uo preko radija da se veeras oekuje minus trideset, a ujutro i do
etrdeset.Odnekud izdaleka uo je kako traktor brekde negdje u naselju, a od ceste je dopirao cvile
bagera. I od svakog para valjenaka, tko god po logoru hoda ili trka, kripa po snijegu.Ali vjetra nije
bilo.Kupit de skiju po istoj cijeni kao i prije rubalj aa, iako na slobodi takva aa stoji i po tri
rublja, a neke sorte i vie. U logoru su sve cijene posebne, ni na to nalik, zato to se ovdje ne smije
drati novac, malo ga tko ima i vrlo je skup. Za rad u logoru ne pladaju ni prebite pare (u UstImi
uhov je dobivao bar trideset rubalja mjeseno). A ako rodbina komu poalje novac potom, taj mu
novac vlasti ne daju nego ga samo upisuju na njegov raun. S tog rauna moe jedanput mjeseno u
kantini kupiti toaletni sapun, pljesnive medenjake i cigarete Prima. Sviala ti se roba ili ne sviala,
mora je kupiti za onoliko novca koliko si zatraio od komandanta da ti odobri. Ne kupi li novac de
ti svejedno propasti, otpisan je.
uhov je dolazio do novca samo od vlastite zarade nekom saije papue od njegovih krpa dva
rublja, nekom pokrpa bluzu cijena prema dogovoru.
Sedma baraka nije kao Deveta, nije podijeljena na dvije velike polovice. U Sedmoj baraci ima jedan
dugaki hodnik iz kojeg vode desetora vrata u sobe, a u svakoj je sobi po jedna brigada, nabijeno po
sedam dvostrukih leajeva na kat. Pa onda je tu jo komorica za kible, i sobica baranog starjeine. U
jednoj sobici spavaju slikari.Udje uhov u sobu onog Letonca. Lei Letonac na donjem leaju, digao
noge uvis, na preku, i sa susjedom neto na letonskom klaprnja.
Sjedne uhov do njega. Dobar veer, veli. Dobar veer, veli onaj, ali noge ne sputa. Soba je malena,
svi odmah nadule ui tko je doao, zato? Obadvojica to znaju i zato uhov sjedi i otee: pa onda,
kako ivite, pita. Pa dobro. Hladno je danas. Jest.

Doekao je uhov da ostali nastave svoje razgovore

(prepiru se o korejskom ratu hode li izbiti svjetski
rat ili nede, zato to su se Kinezi umijeali), pa se sagne
prema Letoncu:
Ima li skije?
Imam.

Pokai.

Letonac spusti noge s preke, pridigne se i stane u prolazu. Tvrdica je taj Letonac, kad sipa duhan u
au, uvijek strepi, boji se da ne dade sluajno za jednu cigaru vie.Pokae uhovu duhankesu, rairi
je.Uzme uhov prstovet duhana na dlan i vidi da je isti onakav kao i proli put, sivkastosme, i isto
onako rezan. Prinese ga nosu i pomirie isti je. Ipak ree:

Kao da nije onaj isti!

Isti je, isti! naljuti se Letonac. Nemati ja nikad druga sorta, uvijek ista.

Pa dobro sloi se uhov daj mi nabij jednu

aicu da zapalim. A moda du uzeti jo jednu.

Rekao je nabij zato to Letonac svagda samo naspe duhan u au.
Izvue Letonac ispod jastuka jo jednu duhankesu, okrugliju od one prve, a iz ormarida au. aa je
od plastike, ali ju je uhov ved izmjerio, iste je veliine kao i staklena.
Sipa. Daj malo pritisni, pritisni! uhov mu sam pritide prstom. I sam znati! ljuti to odmie
Letonac au i pritide duhan, ali njenije. I opet sipa.uhov je dotle raskopao bluzu i napipao
iznutra, u vatelinskoj podstavi, papirid koji je jedino on znao napipati. I gurkajudi ga objema rukama
po vatelinu, potjera ga malopomalo spram jedne rupice probuene na sasvim drugoj strani i ovla
zaivene dvostrukim koncem. Dotjeravi do rupice, otkine noktima konac i presavije papirid jo
jednom po duini (a ved je bio jedanput uzdu presavijen) i izvadi ga kroz rupicu. Novanica od dva
rublja. Stara, ne uti.
A u sobi viu:

Saalit de se ba nad vama brkati ia! On ni

roenom bratu ne vjeruje, pa da vjeruje vama uama!

Dobro je u ovakvom logoru to moe lajati do mile volje. U UstImi, ako si samo pisnuo da na slobodi
nema ibica, odmah bi te zgrabili i prisili ti jo deset godina. A ovdje moe s gornjeg leaja vikati to
god hode, cinkeri te nede otkucati, operativci su digli ruke.
Samo nema ovdje kad nadugo i nairoko raspredati...

E, slabo ti to nabija potui se uhov.

Ma evo ti, na! pridometne onaj jo jedan prstovet odozgo.

uhov izvadi iz unutarnjeg depa svoju duhankesu i istrese u nju skiju iz ae.

Dobro odlui, ne eledi da prvu slatku cigaretu

popui na brzinu. Nabij mi jo jednu!

Nakon jo jedne kratke prepirke, istrese i drugu au u duhankesu, dade Letoncu dva rublja, klimne
mu glavom i ode.
im je iziao, zaputi se trkom u svoju baraku, da stigne prije nego to se vrati Cezar s paketom.
Ali Cezar je ved sjedio na svom donjem leaj u i pario oi na sadraju paketa. Sve to je dobio bilo je
izloeno na njegovu leaju i ormaridu, samo je uhovljev leaj prijeio svjetlu da izravno pada na sve
to, pa se slabo vidjelo.
uhov se sagne i zae izmeu kapetanova i Cezarova leaja, te isprui ruku s veernjim sljedovanjem
kruha.

Evo vam kruh, Cezare Markoviu.

Nije rekao: A, podigli ste paket? jer bi ga time podsjetio da je on stajao umjesto njega u redu i da
sad ima pravo na svoj dio. Ionako je znao da ima pravo. Ali ni nakon osam godina prisilnog rada nije
postao akal i to je vrijeme vie odmicalo, to je bio vrdi u svom teavu.
J Ipak, nije mogao zapovijedati oima. Oi, logorake jastrebinje oi kliznue, preletjee u hipu po
stvarima razmjetenima po Cezarovu leaju i ormaridu i, premda papir nije bio do kraja razmotan, a
neke su vredice Bile jo i zavezane tim je hitrim pogledom, i njuhom koji je potvrdio vieno, Suhov
i nehotice razabrao da je Cezar dobio kobasicu, malo kondenziranog mlijeka, debelu dimljenu ribu,
slanine, dvije vrste keksa koji razliito miriu, oko dva kilograma edera u kocki i jo, ini se, malo
maslaca, cigareta, duhana za lulu i jo kojeega drugog.
* Sve je to shvatio u onom trenutku dok je govorio: Evo vam kruh, Cezare Markoviu.
A Cezar, uzbuen, razbaruen, upravo pjan (svaki je od njih takav kad primi paket sa ivenim
namirnicama), odmahne samo rukom:
Zadri ga, Ivane Denisiu!
orba i jo dvjesta grama kruha to je bila kompletna veera i, naravno, dovoljan dio za uhova od
Cezarova paketa.
I uhov istog asa, napreac, odbaci svaku pomisao da oekuje jo neto od poslastica to ih je Cezar
izloio pred sobom. Nema nieg goreg nego kad trbuhu pusti na volju, i to jo uludo.
Eto, sad ima etiristo grama kruha, i ovih dvjesta, i jo u slamarici najmanje dvjesta. To je dovoljno.
Dvjesta de sad smazati, sutra ujutro slistit de petsto pedeset, a etiristo de ponijeti sobom na rad
kud de bolje! A onaj kruh u slamarici neka jo malo lei. Dobro je to je uspio da ga uije nekom su
u Sedamdeset petoj digli kruh iz ormarida, i sad se moe aliti Vrhovnom sovjetu!
Neki ovako misle primalac paketa, to ti je kao puna vreda, grabi od njega koliko moe! Kad malo
bolje pogleda, kako dolo, tako prolo! Dogaa se da, oekujudi paket, i primaoci gledaju kako da
zarade jo koju porciju kae. I da uicaju koji dim. A kako ne bi dao brigadiru uvaru, pa i paketaru?
Inae de ti drugi put zametnuti paket, i tjedan dana nede te biti na popisu. Pa magazioneru koji uva
svima paket komu se predaju sve ivene namirnice, komu de i Cezar sutra, prije odlaska na rad,
odnijeti svu svoju hranu u vredici (i zbog lopova, i zbog pretresa, pa i uprava tako zahtijeva), ako tog
magazionera dobro ne obdari, jo vie de ti sam otkinuti, mrvicu po mrvicu. Povazdan tamo sjedi,
takor jedan, zatvoren s tuom hranom, i kako ga moe kontrolirati? Pa onda drugima za kojekakve
usluge, kao sad Suhovu! Pa onome u parnoj kupelji da ti da pristojno rublje, nije bogzna to, ali mora
mu dati! Pa brijau za onaj papirid kojim se slui (to jest britvu brie papirom, a ne o tvoje golo
koljeno), nije mnogo ali mora mu dati trietiri cigarete. Pa za Kulturnoprosvjetnu sekciju, da ti
posebno sortiraju pisma, da se ne zagube! Pa ako hode da zabuava jedan dan, da se malo izleava
u logoru, mora doktoru neto odnijeti. A kako da ne da susjedu s kojim dijeli ormarid, kao to ga
Cezar dijeli s kapetanom? Taj ti broji svaki zalogaj, pa ako i nema srca,f popustit de, dat de
mu.Neka zavidi onaj komu je svaki komad u tuoj ruci*vedi, uhov zna to je ivot i ne brusi zube na
tue dobro.

U meuvremenu se izuo, popeo na svoj leaj, izvukao iz rukavice onaj komadid metala, razgledao ga i
odluio da sutra potrai kakav dobar kamen, pa da na tom ka
menu izbrusi od metala postolarski no. Za jedno etiri dana, ako bude brusio i ujutro i naveer, moe
napraviti
lijep no, s izvijenom otrom otricom. Dotle, ak i do sutra, treba sakriti ovu pilidu. Zatjerati je u
leaj, pod poprenu letvu. I dok jo nema dolje kapetana, da mu ne natruni na lice, uhov pridigne pri
uzglavlju svoju teku slamaricu, koja nije nabijena strugotinama nego piljevinom, i pozabavi se
skrivanjem pilide.
Vidjeli su to njegovi susjedi na gornjim leajevima
ona dva

baptist Aljoka, i s druge strane prolaza

pobratima Estonca. Ali njih se uhov ne boji.Kroz baraku proe Fetjukov, jecajudi. Pogrbljen. Oko usta
mu razmazana krv. Opet je izvukao batine zbog tuih porcija. Nikog ne gledajudi i ne skrivajudi suze,
proe pored cijele brigade, pope se na svoj leaj i zari glavu u slamaricu.Kad malo bolje promisli,
doe ti ga i ao. Taj nede doekati kraj kazne. Ne zna se postaviti.Uto doe i kapetan, raspoloen,
donio je sa sobom u lonidu posebno skuhan aj. U baraci stoje dvije bave s ajem, ali kakav je to
aj! Samo to je topao i obojen, inae je obina vodurina, i zaudara na bavu na popareno drvo i
trule. To je aj za raju. E, ali Bujnovski je dobio od Cezara pravog aja, bacio ga u lonid i odjurio po
vrelu vodu. Sja od zadovoljstva i sjeda dolje, za svoj ormarid. Umalo to nisam prste opekao na
vreloj vodi!
hvali se.Tamo dolje Cezar je razmotao komad papira pa slae na njega ovo i ono. uhov spusti
slamaricu da ne gleda, da se ne nadrauje. Meutim, opet ne mogu tamo nita bez njega osovio se
Cezar na noge u prolazu i oi mu dole upravo u visinu uhovljevih oiju, pa sve trepde:
Denisiu! Ovaj... Daj mi deset dana!To znai da mu dade onaj rasklopni noid. Ima uhov i takav
no, dri ga takoer skrivena u leaju. Noid je manji od prsta kad ga savije u srednjem zglobu, ali
ree, vrag ga odnio, slaninu debelu pet prstiju. Sam je uhov napravio, izbrusio taj noid, i sam ga
otri.
Potrai no, izvue ga i dade. Cezar klimne glavom i nestane opet dolje.
Eto, i no slui zaradi. Ako ti ga nau, ne gine ti sa* mica. Samo onaj tko nema ni trunka savjesti moe
biti ovakav: daj nam, veli, noid da izreemo kobasicu, a tebi klinac!Opet je uhov neim zaduio
Cezara.Poto je sredio sve s kruhom i noevima, uhov se mai za duhankesu. Najprije izvadi iz nje
prstohvat duhana, upravo onoliko koliko je bio uzajmio, i prui ga iznad prolaza Estoncu evo ti,
hvala.
Estonac razvue usne, kao da se nacerio, i dobaci neto svom susjedu i pobratimu, pa od tog duhana
smotae cigaretu da ba vide kakav je taj uhovljev duhan.
Nije nita gori od vaeg, kuajte samo, u slast vam bilo! uhov bi i sam kuao, ali nekakav sat u njemu
govori mu da samo to nije stigla kontrola. Sad je upravo ono vrijeme kad uvari njukaju po
barakama. Da bi se puilo, trebalo bi izadi u hodnik, a uhovu je tu gore, na leaju, nekako toplije. U

baraci nije inae toplo, strop je i dalje posut injem.Sve je to uhov obavljao i pomalo otJcidao od
onog komada kruha od dvjesta grama, sluajudi i nehotice kako dolje ispod njega razgovaraju kapetan
i Cezar i sru aj.
Jedite samo, kapetane, jedite, nemojte se obuavati! Uzmite malo od ove
dimljene ribe. Uzmite kobasice. Hvala, uzet du. Namaite si kruh maslacem! Ovo vam je pravi
moskovski kruh!
Joj, joj, ovjek naprosto ne vjeruje da negdje jo peku ovakve truce. Ovo me
iznenadno obilje, znate,podsjetilo na jednu zgodu. Bilo vam je to li Sevastopolju, uoi sastanka na
Jalti. Grad je apsolutno gladovao,a trebalo ga je pokazati amerikom admiralu. I tako su specijalno
radi njega napravili dudan pun ivenih namirnica, ali su ga trebali otvoriti tek kad nas ugledaju da
dolazimo, da se ne bi stanovnici nabili u njega. Pa ipak je za jednu minutu dudan bio, tako redi, krcat. I
ega vam sve tamo nije bilo! Ljudi viu: Putar gledaj, putar!
Bijeli kruh!Iako se u njihovoj polovici barake sve orilo iz dvjesta grla, uhovu se uinilo da uje
zveket udaraca o tranicu.Ali nitko drugi nije uo. I jo je neto opazio uhov da je u baraku uao
uvar. Prdonosid, sasvim malen momak, rumen u licu. Drao je u ruci papir po tome i po njegovu
dranju vidjelo se da nije doao loviti puae niti dizati ljude radi kontrole, nego da nekog trai.
Prdonosid pogleda u papir i upita: Gdje je tu Sto etvrta?

Ovdje odgovorie mu. Estonci sakrie cigaretu

i rastjerae dim.

A gdje je brigadir?

A to? priupita Tjurin sa svog leaja. Noge jedva da spusti na pod. Jesu li napisali izjave
oni kojima je reeno?

Piu! odluno de Tjurin. Ved su trebali predati.

Kod mene su vam ljudi slabo
pismeni, ne ide to tako lako. (To on misli na Cezara i kapetana. Ali sila jebrigadir, nikad ne ostane
nikom duan.) Nema drala,
nema tinte. Treba nabaviti.
Kad oduzimaju!
tebe du strpati u zatvor! blago mu priprijeti Prdonosid.

Pazi malo, brigadiru, ako ne skrati, i

Do sutra ujutro prije radnog stroja da izjave budu u nadglednikoj sobi! I naredi im da se sva
lina odjeda preda u magazin linih stvari. Je l' jasno?

Jasno.

(Dobro je proao kapetan! pomisli uhov. A sam kapetan nita ne uje, kesi se kuajudi
kobasicu.)

A saada nastavi uvar je li kod tebe S311?

Morao bih pogledati u popis
promrsi brigadir.
Tko bi popamtio sve te vraje brojeve? (Odugovlai
brigadir, htio bi Bujnovskog spasiti da bar ne provede ovu nod u zatvoru, da nekako dogura do
veernje kon
trole.)

Je l' tu Bujnovski?

A? Ovdje! odazove se kapetan iz zaklona ispod Suhovljevaleaja.

Tako je to, hitra u uvijek prva naleti na ealj. Ti si to? Da, tako je, 311. Spremaj se! Kamo?

Zna i sam.
Kapetan samo uzdahne i hrakne. Zacijelo mu je lake bilo po mrkloj nodi izvesti na uzburkano more
eskadru torpiljarki, nego sad prekinuti prijateljski razgovor i
otidi u ledenu samicu. A na koliko dana? priupita klonulim glasom.

Deset. No, hajde, hajde, malo bre! U taj mah povikae deurni:
Izlazi na kontrolu!

Kontrola! Kontrola!

To znai da je uvar koji je poslan u kontrolu ved stigao u baraku.Osvrne se kapetan da li da uzme
kaput? Ionako de mu ga tamo oduzeti i ostaviti samo bluzu. Najbolje da ide ovakav kakav jest.
Ponadao se bio da ga je Volkovoj zaboravio (ali taj nikad nita ne zaboravlja), pa se nije ni pripremio,
nije ak ni duhan sakrio u bluzu. A da nosi ovako nema smisla, na pretresu bi mu odmah oduzeli.
Ipak mu je, dok je nabijao kapu na glavu, Cezar tutnuo u ruku nekoliko cigareta.

E pa, do vienja, brado zbunjeno klimne kapetan glavom Sto etvrtoj i pode za uvarom.

Doviknue mu vie glasova, netko dri se, netko ne daj se, ali to da mu kau? Bili su i oni u
samici, zna Sto etvrta da su zidovi tamo kameni, pod betonski, da prozora uopde nema, da ped loe
samo da se otopi led sa zidova i da se pretvori u lokve na podu. Spava na golim daskama, ako moe
leati od cvokotanja zubi, kruha
dobije trista grama na dan, a orbu samo tredeg, estog i devetog dana.
Deset dana! Deset dana ovdanje samice, ako ih odlei bez ikakvih olakica i do kraja, to znai
izgubiti zdravlje do kraja ivota. Tuberkuloza, a iz bolnice se vie nede izvudi.Oni koji su odleali po
petnaest dana ti su ved pod crnom zemljom.
Dok god si u baraci, budi sretan i pazi da ne nastrada! Ajde, da ste svi vani dok izbrojim do tri!
vie barani starjeina. Tko do tri ne izae, zapisat du mu broj i predati ga na raport!
Starjeina je nitkov nad nitkovima. Jer, evo, dre ga zajedno s nama zatvorenog u baraci cijelu nod, a
ponaa se kao vlast, nikog se ne boji. Naprotiv, svi se njega boje. Nekog preda uvarima, a nekog i
sam zvizne po njuci. Rauna se da je invalid zato to je u tunjavi ostao bez jednog prsta, a njuka
mu je kao u pravog razbojnika. Pa i jest razbojnik, kanjen je kao kriminalac, ali su mu, medu ostalim
lanovima, prisili i lan pedeset osmi, stav etrnaesti, pa je tako i dospio u ovaj logor.I zaista se lako
moe dogoditi da te zapie i preda na raporti eto ti dva dana samice s izlaskom na rad. Polagano su
se vukli prema vratima kad odjednom navalie, nagrnue, s gornjih leajeva skau kao medvjedi i svi
se guraju na uska vrata.
Dredi u ruci ved smotanu, davno prieljkivanu cigaretu, uhov spretno skoi na pod, turi noge u
valjenke i ved htjede podi kad se smili nad Cezarom. Nije ga htio jo vie zaduivati, nego ga je od srca
poalio mnogo on, taj Cezar, dri do sebe, a nema pojma o ivotu. Kad je dobio paket, nije se smio

onoliko topiti nad njim, nego ga je trebao to prije odnijeti u magazin na uvanje. Nije morao odmah
jesti. I to de sad s tim paketom? Da nosi sa sobom cijelu vredu na kontrolu, bit de smijurije, smijat de
mu se pet stotina ljudi. A da ostavi fteet ovdje, u zao as, zdipit de mu ga onaj tko se prvi vrati s
kontrole u baraku. (U UstImi bili su jo nemilosrdniji zakoni tamo su pri povratku s rada kriminalci
bili uvijek prvi, pa dok posljednji udu u baraku, njihovi su ormaridi ved bili ispranjeni.)
Vidi uhov da se Cezar ueprtljao, drne daj, ali ved je kasno. Tura kobasicu i slaninu pod pazuh, da
bar s njima izae na kontrolu, da bar njih spasi.
Saali se uhov pa ga podui: Ostani, Cezare Markoviu, zadnji, pritaji se ovdje u mraku dok svi ne
izau. I tek kad uvar bude s deurnima obilazio leaj eve i zavirivao u zakutke, tek onda izai. I reci
da si bolestan! A ja du prvi izadi i prvi se vratiti. Eto, tako ...I otri.Isprva se uhov ustro probijao (iako
je smotanu cigaretu svejednako drao u aci). U hodniku, koji je bio zajedniki za obje polovice
barake, i u trijemu nitko se vie nije gurao, lukava je raja, pribili se uza zidove u dva reda slijeva i
zdesna i ostavili samo prolaz u sredini za jednog ovjeka neka izlazi na studen tko je toliko glup,
nama je i ovako dobro. Ionako smo cijeli dan bili na studeni, pa zato da se jo deset minuta
nepotrebno smrzavamo? Nema tu takvih budala. Crkni ti danas, ja
du sutra.Inae se i uhov isto tako pribija uza zid. Ali sad izlazi irokim korakom i jo se cereka:
ta ste se uplaili, mamine maze? Zar niste jo vidjeli sibirski mraz? Izlazi da se ogrije na vujem
suncu! Daj, ia, da pripalim!
Pripali u trijemu i izae na stepenice. Vujim suncem nazivaju u ali u uhovljevu kraju katkad
mjesec.
Visoko se mjesec ispeo! Jo toliko pa de bit na najvioj toci. Nebo je bijelo, samo malo zelenkasto, a
zvijezde sjajne ali rijetke. Ljeska se bijeli snijeg, zidovi barake takoer se bijele, pa svjetiljke slabano
svijetle.
Eno, kod one barake sve je guda crna gomila izlaze logorai da se postroje. Eno, i kod one! I od
barake do barake ne dopire toliko amor koliko kripa snijega.
Petorica su sila niza stube i okrenula se licem prema vratima, a za njima jo trojica. Toj trojici u
drugoj petorci pridrui se uhov. Provakavi malo kruha, pa jo s cigaretom u zubima, moe se i
ovdje stajati. Dobar je duhan, nije ga Letonac prevario i jak je i miriljiv.
Malopomalo ispadaju i drugi kroz vrata, pa iza uhova stoje ved dvijetri petorke. Sad one koji su izali
obuzima bijes to se sad oni gadovi guze u hodniku, to ne izlaze? Nego, hajde, smrzavaj se zbog
njih!

Nitko od logoraa nikad ne vidi sat, a i to de im? Logora treba jedino da zna hode li skoro
ustajanje? koliko ima do odlaska na rad? do ruka? do poveerja?

Ipak, kau da je veernje prebrojavanje u devet sati. Samo to nikad ne zavri u devet, petljaju neto i
po dva, pa i po tri puta. Prije deset ne moe zaspati. A u pet je, vele, ustajanje. Nije udo to je
Moldavac danas zaspao prije prekida rada. Gdje se logora ogrije, tu odmah i zaspi. Za tjedan dana
nakupi se toliko te neispavanosti da u nedjelju, ako ih ne potjeraju na rad, cijele barake spavaju
mrtvakim snom.
E, nagrnuli su, nagrnuli logorai niza stube! To ih barani starjeina i uvar udaraju nogom u tur!
Tafc^m i treba, betijama!

Sta je? dovikuju im oni iz prvih redova.

pekulirate, gadovi? Prodajete zjake? Da ste prije izali, ved bi bilo sve gotovo.Istjerali su
cijelu baraku napolje. U baraci ima etiristo ljudi to je osamdeset petorki. Postrojili se svi u kolonu,
na poetku strogo po petorica, a na kraju kako koji.

Postrojite se, vi tamo! dere se barani starjeina sa stepenica.

Ali hode klinac, ne postrojavaju se, vrag ih odnio! Izae na vrata i Cezar, pogurena/bolestan, a za
njim dva deurna iz druge polovice barake, dvojica iz prve i jo jedan epavac. Ova petorica stadoe
naprijed, tako da je Suhov sad bio u tredoj petorci. A Cezara otjerae na kraj stroja.
I uvar izae na stepenice. U petorke, postroj s'! vie onima na kraju, a glasina mu snana kao
u bika.

U petorke, postroj s'! dere se barani starjeina,a glasina mu jo snanija.

Ne postrojavaju se, majku im njihovu!

Sjuri se starjeina sa stepenica, pa odjuri viudi ona, pa oei po leima!
Ali pazi koga de udariti. Samo one mirnije udara. *
Postrojie se. Starjeina se vrati pa zapovijeda zajedno s uvarom:

Prva! Druga! Treda!...

Kako koju petorku prebroje trk u baraku! Za danas smo gotovi s vlastima!
Jest, klinac, kad ne bi bilo ponovnog prebrojavanja. Ti gotovani, te glavonje, broje slabije od ijednog
obanina

obanin je dodue nepismen, ali kad goni stado, zna

jesu li mu sve ovce na broju. Ovi su proli obuku, a nita

ne znaju.Zimus nije u ovom logoru uopde bilo suionica, i svu su obudu ostavljali preko nodi u baraci,
pa su ih i po dvaput, i po triput, pa i etiri puta tjerali van na prebrojavanje. Nisu se vie ni oblaili,
nego su izlazili onako, umotani u pokrivae. Ove godine izgradili su suionice, ne za sve, tako da svaka
brigada dolazi svakog tredeg dana na red da sui valjenke. Zato ih sad po drugi put prebrojavaju u
baraci tjeraju ih iz jedne polovice u drugu.

uhov nije dodue utrao prvi u baraku, ali je drao onoga prvoga na oku. Dotrao je do Cezarova
leaja i sjeo. Izuo je valjenke, popeo se na jedan leaj blizu pedi i odatle stavio valjenke na ped. Tu
vrijedi pravilotko je prvi, njegova djevojka. Pa otri natrag do Cezarova leaja. Sjedne podvijenih
nogu i jednim okom
gleda da tkogod ne drmne Cezarovu vredicu ispod uzglavlja, a drugim da mu oni koji juriaju na ped
srue valjenke.

Ej! morao je i podviknuti. Ti! Rii! A to

de biti ako ti dam valjenkom po gubici? Svoje metni, ali tue ne diraj!
Upadaju li, upadaju logorai u baraku. Netko iz Dvajjdesete vie: i Predaj valjenke!Sad de njih s
valjenkama pustiti iz barake, pa de
baraku zakljuati. A onda de oni, kad se vrate, moljakati:
baraku!

Drue komandiru! Pustite nas u

A uvari de se sastati u upravnoj zgradi da provjere svoje knjigovodstvo to ga vode na ploicama, da

ustanove je li tko pobjegao ili su svi na broju.
Meutim, uhova se to danas ne tie. Evo, Cezar se vrada poguren izmeu leajeva. Hvala ti, Ivane
Denisiu!
uhov mu klimne glavom i pope se na svoj leaj hitro kao vjeverica. Sad jo moe pojesti do kraja onih
dvjesta grama kruha, moe popuiti jo jednu cigaretu, a moe i spavati.Ali nakon dobrog dana tako
je raspoloen da mu se ba i ne spava.
Lako mu je prostrijeti postelju svue crni pokriva sa slamarice, legne na slamaricu (na plahti nije
spavao valjda od etrdeset prve, otkako je otiao od kude; sad mu je ak udno to se ene bakdu tim
plahtama, samo nepotrebno pranje), glavu poloi na jastuk ispunjen strugotinama, noge turi u bluzu,
a na pokriva jo stavi kaput, i...
Hvala ti, Boe, proso je jo jedan dan!Hvala Bogu to ne spava
u samici, ovdje se jo nekako moe.uhov se okrenuo licem prozoru, a Aljoka lei do njega, odvojen
daskom, samo to mu je glava na suprotnoj strani, da vidi itati pri svjetlu od arulje. Opet ita
Evanelje.arulja nije daleko od njih, moe se itati, pa ak i siti.uo je Aljoka kako je uhov naglas
zahvalio Bogu pa mu se okrene:
Eto vidite, Ivane Denisoviu, kako vam se dua sama otima da
se moli Bogu. Zato joj onda ne date na volju?Zirne uhov na Aljoku. A Aljoki oi gore kao dvije
svijede. Uzdahne uhov.
Zato, Aljoka, to su ti te molitve k'o i albe, ili ne dou tamo gdje treba, ili alba se odbija.
Ispred upravne zgrade stoje etiri takva sanduida,zapeadena, koje ovlateni slubenik otvara
jedanput mjeseno. Mnogi ubacuju molbe i albe u te sanduide.
ekaju, broje dane jo dva mjeseca, jo mjesec dana,pa de stidi odgovor.A odgovora nema. Ili:
Odbija se. To vam je zato, Ivane Denisiu, to ste se molili
malo, slabo, to se niste molili usrdno, eto zato vam molitve nisu bile usliane. U molitvi morate biti
uporni!

Ako budete vjerovali pa kaete planini pomakni se! i ona de se pomaknuti.Podsmjehne se uhov
i smota jo jednu cigaretu. Estonac mu je pripali.

Okani se, Aljoka, pustih pria! Nisam ja nikad vidio da planine hodaju. Da ti pravo kaem,
nisam uopde vidio planine. A kad se ono na Kavkazu molio cijeli taj va baptistiki klub, je li bar jedna
prohodala?I to su ti nesretnici samo su se Bogu molili komu su smetali? Svima su im odreda opalili
po dvadeset pet godina. Zato to je sad takvo vrijeme svima ista mjera, dvadeset pet godina.Pa
nismo se mi za to molili, Denisiuuvjerava ga Aljoka i premjesti se sa svojim Evaneljem blie
uhovu, unosedi mu se u lice Gospod nam je zavjetovao da se,od svega zemaljskog i prolaznog,
molimo samo za kruh svagdanji: Kruh na svagdanji daj nam danas! Za sljedovanje, dakle?
priupita ga Suhov. Ali Aljoka tjera dalje svoje, nagovara ga vie oima nego rijeima, ak ga i po ruci
miluje, gladi:
Ivane Denisiu! Ne smijemo se moliti da nam poalju paket ili da dobijemo porciju orbe vie. Sto je
ljudima visoko, to je Bogu nisko! Moliti se treba za du
hovne vrijednosti, da nam Bog ukloni iz srca nataloeno zlo... uj, radije ti mene sasluaj! Mi u
Polomnji imamo popa...
Nemojte vi sad o vaem popu! zamoli ga Aljoka, ak se i namrti
od bola.Ma svejedno, sluaj to du ti redi.Suhov se nalakti. U Polomnji, u naoj parohiji, nema
ti bogatijeg ovjeka od popa. Kad, recimo, treba nekom podidi krov na kudi, onda raunamo ljudima
po trideset pet rubalja na dan, a popu stotinu. A on ni da okom trepne. On ti, taj pop u Polomnji,
trima enama u tri grada plada alimentaciju, a s etvrtom ivi u zajednici. I oblasni mu arhijerej jede iz
ruke, jer ga na popa dobro podmazuje. Sve druge popove koje mu poalju brzo otjera, nede ni s kim
nita da dijeli...Sto mi sad tu priate o popu? Pravoslavna je crkva odstupila od Evanelja. Njih ne
hapse, ili ih osude samo
na pet godina, zato to im vjera nije vrsta.uhov je, puedi, mirno gledao kako se Aljoka uzrujava.
Aljoa skloni mu on ruku i puhne baptistu dim u lice. Nisam ja protiv Boga, da se razumijemo. Ja
drage volje vjerujem u Boga. Samo zna to, ne vjerujem ti ja u raj i pakao. Zato nas svi vi smatrate
budalama pa nam obedavate raj i pakao? Eto, to mi se kod vas ne svia.Suhov legne ponovo na leda i
oprezno otrese pepeo iza glave, izmeu leaja i prozora, da ne progori kapetanu stvari. Zamislio se i
ne uje vie to sve blebede Aljoa.Uopdezakljui on koliko se god molio, nede ti nitko smanjit
kaznu. Odrobijat de svoje do kraja.Ali za to se i ne smije moliti! zgrozi se Aljoka. to de ti
sloboda? Na slobodi de ti i ono malo vjere to ti je ostalo zarasti u korov! Budi sretan to si na
robiji!Ovdje bar ima vremena razmiljati o dui! Zna kako je rekao apostol Pavao: Zato plaete i
mekate mi srce?Ja sam spreman ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina
Isusa!uhov utke gleda u strop. Vie nije ni sam naisto eli li da izae na slobodu ili ne eli. Iz
poetka je i te kako elio i svake je boje veeri raunao koliko je izdrao dana kazne, koliko mu je jo
dana ostalo. A onda mu je to dojadilo. Zatim mu je poelo svitati da ga ionako nede pustiti kudi, da de
ga otjerati u progonstvo. A gdje de mu biti bolje ovdje ili ondje to se ne zna.Samo bi neto
zamolio Boga da ga puste kudi. Ali kudi ga nede pustiti.Ne lae Aljoka, vidi mu i po glasu i po
oima da Je sretan to je na robiji.

Vidi, Aljoka objasni mu uhov kod tebe

se to nekako zgodno poklopilo, Krist ti zapovjedio da robija, i ti sad robija za Krista. Zato ja
robijam? Zar zato to etrdeset prve nismo bili spremni za rat, je li zato? A to sam ja imao s tim?


Izgleda da nede biti drugog prebrojavanja.. progundja Kiljdigs sa svog leaja. Daa!
potvrdi uhov. To bi trebalo zapisati zlatnim slovima, da nema drugog prebrojavanja. Pa zijevne:
Moemo dakle spavati.Ba tada se u pritihloj, stianoj baraci razlegne tropot zasuna na vanjskim
vratima. Iz hodnika utrae dvojica,
oni koji su nosili valjenke, i viknue:

Drugo prebrojavanje

'

Za njima se odmah javi i uvar. Svi u drugu po

lovicu!Neki su ved bili pozaspali. Progunae, uskomeae se, turaju noge u valjenke (malo tko spava
samo u dugim gadama, gotovo su svi u vatiranim hlaama bez njih bi se smrznuli pod tankim
pokrivaem).

Uh, prokleti bili! opsuje uhov. Ali ne ljuti se mnogo jer jo nije bio zaspao.Cezar prui ruku
gore i doda mu dva keksa, dvije kockice edera i komadid kobasice. Hvala vam, Cezare Markoviu
nagne se uhov nad prolaz. Nego, dajte mi tu vau vredicu da je sakrijem ovdje gore, za svaki
sluaj. (Nitko ne moe na
brzinu tu gore neto zdipiti. A i tko bi kod uhova neto traio?)
Cezar preda Suhovu svoju bijelu zavezanu vredicu. Suhov je strpa pod slamaricu i prieka jo malo da
ih to vie izae kako ne bi dugo u hodniku stajao bos. Ali se uvar obrecne na nj:
Ajde ti tamo,
u kutu!
I uhov lako skoi bos na pod (valjenke su mu s obojcima ved tako lijepo stajale na pedi da mu ih je
bilo ao skidati!). Koliko je samo drugima saio papua, a sebi nikad. Ali navikao je ved, nede ovo dugo
potrajati.I papue im oduzimaju ako ih po danu kod koga nadu.
U brigadama to su predale valjenke na suenje blago onima koji su u papuama, drugi su samo u
podvezanim obojcima ili su bosi.Ajde! Ajde! urla uvar. :

Kunjate, mrcine? tu je i barani starjeina.

Sve ih otjerae u drugu polovicu barake, a posljednje u hodnik. uhov je stao u hodniku uza zid, blizu
komorice za kiblu. Pod je vlaan, a iz trijema se uvlai leden zrak.Sve su ih istjerali ali su uvar i
barani starjeina jo jedanput otili da vide nije li se tko sakrio, nije li se tko zavukao u koji zakutak
pa spava. Jer, ako tko nedostaje, ne valja, ako ih izbroje vie nego to ih ima opet ne valja, opet
moraju iznova brojiti. Obili su sve redom i vratili se.
Jedan, dva, tri, etiri... sad ih ved bre, po jednoga putaju. I uhov je mugnuo kao osamnaesti. Pa
trkom do svog leaja, pa nogu na podupira i hop! ved je gore.Tako. Noge opet u rukav bluze,
odozgo pokriva, preko njega kaput, i spavaj! Sad de opet svu onu drugu polovicu barake satjerati u
nau polovicu, ali to se nas vie ne tie. Vrati se i Cezar. uhov mu doda vredicu.Vrati se i Aljoka.
Nespretan je, svima ugaa, a nita
tne zna zaraditi.

Na, Aljoka! i prui mu jedan keks.

Osmjehne se Aljoka.
Hvala vam! A ni sami nemate!

Jeedi samo!
Ako i nemamo, uvijek demo neto zaraditi.Pa strpa komadid kobasice u usta! Zubima u nju! iZubima!
Miris mesa! I sok od mesa, onaj pravi. I sklizne
lijepo dolje, u eludac. I nema vie kobasice. Ostalo de, odlui, pojesti prije radnog stroja.I pokrije
se preko glave tankim, zamazanim
pokrivaem, ne oslukujudi vie kako su se izmeu leajeva nabili logorai iz one druge polovice i
ekaju da
i njih prebroje.uhov je tonuo u san posve zadovoljan. Danas je imao mnogo sredenisu ga bacili u
samicu, nisu poslali brigadu na gradilite Socgradida, za ruak se domogao jedne kae vie, brigadir
je izborio visoke procente, uhov je uivao u zidanju, nisu mu nali onu pilidu na pretresu, zaradio je
neto veeras kod Cezara i kupio je sebi duhana. I nije se razbolio, izgurao je nekako. Proao je dan,
gotovo sretan, niim nepomuden.
Takvih je dana, od poetka do kraja njegove kazne,bilo tri tisude est stotina i pedeset tri.
Ona tri dana vika to je zbog prijestupnih godina...

Aleksandar Isajevi Solenjicin