Dunja Meli

Raspad Socijalistike Federativne Republike

Jugoslavije u univerzalno-historijskome
kontekstu
Smjena stoljea donijela nam je nekolicinu djela svjetski
poznatih povjesniara koja pokuavaju sagledati 20. st. kao
cjelinu, ocrtati temeljne linije epohe.1 Ti retrospektivni,
univerzalno-historijski ogledi neizravno omoguuju da se u
boljem svjetlu sagledaju i turbulentni dogaaji na ruevinama Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije na
kraju 20. stojea. U sekularnom se mjerilu ta zbivanja pokazuju dodue marginalnima te se za njih, u takvima globalnim pregledima, samo sporadino nae mjesta. No,
ipak, ta pozadina omoguuje bolje shvaanje povezanosti
izmeu epohalnih dogaaja proteklog stoljea te procesa i
struktura do kojih dolazi na europskom Jugoistoku. Ako na
20. st. gledamo u znaku industrijsko-drutvene moderne,
slijedei recimo njemakog povjesniara Gunthera Maija,2
dakle iz perspektive europskih globalizacijskih procesa,
moemo uoiti kako su ti procesi zahvatili i podruje na
kojemu je izvjesno vrijeme egzistirala drava Jugoslavija te
Usp., primjerice, E. Hobsbawm, The Age of Extremes. A History of the
World, 1914-1991, 1994, F. Furet, Das Ende einer Illusion, 1995, M.
Mazower, Das dunkle Kontinent, 1998, i D. Diner, Das Jahrhundert
verstehen. Eine universalhistorische Deutung, 1999.
1

Europa 1918-1939. Mentalitten, Lebensweisen, Politik zwischen den

Weltkriegen, Stuttgart, 2001.

16

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

ga djelom povukli iz periferije blie centru. To se deavalo

uz velike regionalne razlike. Takva socijalno-historijska perspektiva komplementira uobiajeni sklop promatranja
zadanog podruja koji se orijentira prema povijesnopolitikima datumima te obino stavlja nacionalistike
ideologije i trvenja u prvi plan. Meutim, socijalno-strukturalni pristup je naalost u velikoj mjeri do sada bio
zanemarivan kako u domaim historiografijama, tako i
onima zapadnih historiara. Ali, naravno, i najvaniji europski i svjetski povijesni datumi zadiru u povijesnu sr tog
podruja vie no to globalni historijski pregledi europske ili
svjetske povijesti daju naslutiti. Usto, gotovo sve knjige
koje imam u vidu pisane su, odnosno objavljene tijekom
zadnjega desetljea prolog stoljea, dakle u vrijeme rata u
Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini (BiH). Unato tome u
njima se to jedva moe nazrijeti. Donekle je iznimka knjiga
The Age of Exstremes... Erica Hobsbawma u kojoj se, u
prvome poglavlju, nudi svojevrsno objanjenje tog
zanemarivanja: nitko, naime, nije razumio simboliku
Mitterandove posjete Sarajevu 28. lipnja 1992., odnosno
aluziju na godinjicu atentata u Sarajevu 1914. godine. E.
Hobsbawm kao objanjenje nudi zapaanje da povijesno
pamenje vie nije bilo ivo:
The historical memory was no longer alive.3

Ipak ta simbolika i ta aluzija su toliko vieznane da mogue i ne treba aliti to Mitterandov posjet nije probudio
sva u njima nataloena znaenja.4 Usto, ne treba zaboraviti

E. Hobsbawm, n.dj., 3.
Naime, ve je i sam Vidovdan kao simbol odvie vieslojan da bi se mogao, kako to Hobsbawm ini, uz toliku jednostavnost spominjati.

Dunja Meli

17

da uope nije bilo jasno na to je Mitterand zapravo htio

aludirati, a osobito se ne moe zanemariti i da je s tom
gestom u veoma loem trenutku povezao i simbolini poklon pred tradicionalnim francusko-srpskim prijateljstvom.5
to nam, meutim, nudi pogled na poetak i kraj Hobsbawmova kratkog stoljea? Datum poetka Prvoga svjetskog rata kao prvobitne katastrofe stoljea (George
Kennan) i 1989. godina (ili 1991. prema Hobsbawmovom
raunanju) kao datum nepovratne propasti komunistikog
imperija te okonanja Hladnog rata upravo ukazuju na
ogromnu razliku povijesnih svjetova tako odreenih
polova. Ako u tom kraju stoljea vidimo dovrenje jedne
epohe, onda se s njime tim krajem u potpunosti ispunjava zaokret s poetka epohe. A to znai: uvjeti i initelji
koji su bili djelatni na poetku epohe posve su izgubili
svoju snagu na njenom kraju, odnosno u trenutku kada je
ona postala prolost. Iz tih razloga aluzija koja rat protiv
Sarajeva 1992. dovodi u vezu s atentatom na nadvojvodu
Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine i pri tome misli na
neko ponavljanje te povijesne konstelacije zapravo znai
nerazumijevanje biti povijesnog zbivanja. Jer ba kada se
poetak i kraj epohe dovedu u vezu sa krvavim dogaajima
U vezi s time (o nastanku kulta i kanoniziranju datuma od strane Srpske
pravoslavne crkve u 19. st. te tradiciji Vidovdana) usp. H Sundhaussen,
Kriegserinnerung als Gesamtkunstwerk und Tatmotiv: Sechshundertzehn
Jahre Kosovo-Krieg (1389-1999), in: D. Beyrau, Der Krieg in religisen
und nationalen Deutungen der Neuzeit, Berlin, 2001, 11-40, S. 21ff.
5
Prema: M. Braunstein, Franois Mitterrand Sarajevo 28 juin 1991
le rendez-vous manqu, Paris (L'Harmattan), 2001.
Usp. i R. Rehnicer, Offener Brief an Prsidenten Mitterrand, in: J. Vollmer
(Hg.), Da wir in Bosnien zur Welt gehren, Solothurn Dsseldorf Benzinger, 1995, 253-257.

18

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

u opkoljenom Sarajevu upada u oi koliko fundamentalno

se svijet europskih drava u meuvremenu promijenio.6
Ono to nam ti veliki datumi, usto, govore u vezi s Jugoslavijom je da su i njeno utemeljenje 1918. (i ponovno
1943.) te njen raspad 1991. godine bili tijesno povezani sa
epohalnim, svjetsko-povijesnima dogaajima, procesima i
globalnima strukturnim mijenama. Opsadu, granatiranje i
unitavanje Sarajeva te rat protiv BiH vodili su povijesni
gubitnici tog procesa kraja epohe.7 injenicu da se to
klanje nekanjeno moglo odvijati usred Europe vie od tri
godine treba objasniti time da politiki akteri na Zapadu,
posebice u Zapadnoj Europi, takoer nisu shvatili domete
tog epohalnog zaokreta na kraju stoljea. To nerazumijevanje karakterizira svjesne ili podsvjesne stavove politikih
aktera i intelektualnih tumaa dogaaja povezanih sa
raspadom Jugoslavije i ratom. Stoga svako bavljenje tim
pitanjima mora ukljuivati i dekonstrukciju takvih rasprostranjenih perspektiva koje predmetu kojim se bave daju
krivi smisao.
Drutvene i povijesne znanosti na Zapadu se, zapravo, ve
due vrijeme koriste konstruktivistikima spoznajno-teorijskim metodama: pritom se, u pravilu, zaboravlja primjena
toga metodskog polazita i na samog promatraa, dakle i
na subjekt promatranja, a ne samo na objekt i/ili podruje
6

Usp. J. Rupnik, Die Welt im Balkanspiegel: das Agieren der Gromchte,

in: Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und
Konsequenzen, prir. D. Meli, Opladen/Wiesbaden, 1999.
7
Usp.W. Hpken, Gewalt auf dem Balkan Erklrungsversuche zwischen
'Struktur' und 'Kultur', in W. Hpken M. Riekenberg (Hg.), Politische und
ethnische Gewalt in Sdosteuropa und Lateinamerika, Kln-WeimarWien, 2001, 71.

Dunja Meli

19

koje se promatra. Iz tih razloga, primjerice, John B. Allcock,

koji se smatra strunjakom za razmatrano podruje, objanjava kako se nacionalni identiteti zasnivaju na konstrukcijama.8 Pritom ostaje dojam kao da se to odnosi samo na
male narode zaostale Jugoistone Europe, jer, naravno,
svaki nacionalni identitet, pa tako recimo i engleski,
produkt je intersubjektivne konstrukcije. Usto i prije svega
takvi su istraivai odreeni ne samo konstrukcijama vlastitih identiteta nego i unaprijed sloenom konstrukcijom
slike podruja kojim se bave. A da ona i sama ima svoju
povijest uvjerljivo je pokazao Larry Wolf.9
Socijalistika Federativna Republika Jugoslavija, pak, vjerojatno se ne bi 1991. raspala da su na djelu jo bili oni
povijesni uvjeti pod kojima je prije, i to dvaput, bila konstituirana Jugoslavija. Stoga je i odgovor na pitanje o
uzrocima raspada te drave relativno lak: ona je prestala
postojati jer vie nije bilo najvanijih uvjeta njene egzistencije. Naime, zajednika je drava bila jedan temporalni
poduhvat. Ona je, stoga, kako ju je potkraj 80-tih godina
20. st. definirao Zoran ini, bila nedovrena drava,10
dakle, tako se moe shvatiti, i drava (kao) provizorij. Osvrt
na njenu povijest sve jasnije pokazuje kako je ta tvorevina
u svojima osnovnim crtama bila jedno saveznitvo iz nude
te se njen nastanak, na emu s pravom inzistira J. B.
Allcock, historijski moe razumjeti samo u globalnom kontekstu. Bitno je pritom da su tadanji razlozi za udruivanje
zemalja, regija i naroda u jednu dravu bili preteno poliExplaining Yugoslavia, New York (Columbia University Press), 2000.
Inventing Eastern Europe. The Map of Civilization on the Mind of the
Enlightenment, Stanford University Press, 1994.
10
Jugoslavija kao nedovrena drava, Beograd, 1989.
8
9

20

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

tiko-ideoloke, a ne ili u krajnjem sluaju vanjskopolitike naravi..11 Zato se motivi za udruivanje mogu nai

i u socijalnim initeljima, jer, ipak, unato ogromnima

socijalnim razlikama izmeu sjevernih i junih dijelova zemlje 1918., kao i 1945. godine rije je o jednoj u cjelini
nerazvijenoj europskoj periferiji, na kojoj je prevladavajue
socio-ekonomsko stanje bilo posvemanje siromatvo. Percepcije su siromatva i socijalnih, tj. klasnih razlika kao
ujedinjujueg initelja bile produkt ideologije, koju su, kao
ideologiju jednakosti, i oni dijelovi Jugoslavije koji su potkraj 80-tih godina 20. st. izrazitije teili demokraciji
zasigurno vie slijedili no to su u retrospektivi spremni
priznati. Uostalom, u svim se dijelovima Jugoslavije upranjavala socijalistika praksa te ekonomska jednakost:
razvlaivanje, nacionalizacija, eksproprijacija i podjela
imovine prema politikim kriterijima. Meutim, to nita ne
mijenja, odnosno ne mijenja injenicu da je ta ideologija/
praksa izgubila svoju vrijednosti kao unutarjugoslavenski,
kohezioni element. A slomom komunizma, odnosno Sovjetskog Saveza otpao je posljednji vanjski (vani) razlog
daljnjeg postojanja zajednike drave. Uostalom, uglavnom
je poznato, dugo izdiui sovjetski komunizam ve due
vrijeme, zapravo, ni nije igrao nikakvu bitnu ulogu u drutvima Jugoslavije: Istoni blok je, naime, egzistirao jo
samo kao mutna prijetnja, a unutarnje su kohezione snage
ionako sve vie nestajale. Fundamentalni proces gubljenja
ope volje za zajednikom dravom neopazice su pokrenule
radikalne demokratske promjene u poslijeratnoj Zapadnoj
Europi. Stoga je, s vremenom, stanovnitvo u zapadnim
Usp. I. Banac, Jugoslawien 1918-1941, in: Der Jugoslawien-Krieg...,.
prir. D. Meli, n. djelo.

11

Dunja Meli

21

republikama Jugoslavije na svoje zapadne susjede sve manje gledalo kao na opasnost unato snanoj socijalistikoj
propagandi koja ih je predstavljala kao neprijatelje jer
Zapad je sve jasnije zadobivao lik postkolonijalne i
postimperijalistike, u cjelini demokratske Europe. Postupno je, usto, i solidarnost sa junim dijelovima zemlje sve
vie gubila na znaenju, iako ta promjena jo dugo vremena nee doi do svijesti.
Tako bi se nekako, a najkrae, mogao opisati nezamijeeni
preobraajni proces koji je, gotovo neprimjetno i bez
galame, tvorio plodno tlo iz kojega e izrasti manifestni
politiki pokreti decentralizacije te, potom i naposljetku,
nacionalne homogenizacije. U biti je, pojednostavljeno
reeno, na djelu bio onaj isti povijesni proces koji je ve, i
to ubrzo poslije okonanja Drugoga svjetskog rata, fundamentalno preobrazio izgled Zapadne Europe, a potom
izlokao i nunost zajednike drave Jugoslavije, koja je postala ve mnogo prije stvar prolosti no to je to veina
suvremenika uope i primijetila.
No, i na toj razini postoje, naravno, razlike: primjerice u
Makedoniji je zatitni initelj zajednike drave za mladu
makedonsku naciju dugo zadrao svoje znaenje. Mogue
je za Makedoniju tek prijem Grke u Europsku zajednicu
(EZ) 1981. djelovao umirujue, iako je u civiliziranju
nacionalizma u Grkoj tada, kao i doskora ostvaren samo
mali napredak. Stoga e u Makedoniji, kao i u BiH,
znaenje zajednike drave potrajati sve do trenutka posve
oevidne krize i gotovo dovrenih dezintergracijskih
procesa u zemlji, a preokret e nastati tek nakon shvaanja
kako postoji otvorena prijetnja toboe integracijskog centra
za mogunosti autonomnoga politikog odluivanja o
vlastitoj budunosti i neovisnog razvoja demokracije.

22

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

*
Podsjeanje na podudarnost velikih svjetsko-povijesnih
dogaaja sa kljunim datumima drave Jugoslavije upuuje
na promjene unutar politikih ureenja, odnosno na
povijesna svojstva promijenjenoga poretka meu dravama
i promijenjenih odnosa meu europskim silama. Naime, ako
kraj 20. st. predstavlja i okonanje jednoga europskog
sustava dravnih poredaka, koji je u poetku vie bio
sustav proizveden antagonizmima nereda negoli reda
(stoga se za tu epohu i uobiajio naziv Weltbrgerkriege/
epoha svjetskih graanskih ratova), onda su tim okonanjem bili iscrpljeni i uvjeti postojanja jedne drave
Jugoslavije koja je, kao politika tvorevina, bila gotovo
iskljuivo produkt nereda (u konanici dva svjetska rata), a
koja je nastala kao reakcija na ekspanzionistike politike
svojih velikih susjeda te pod uvjetima tada dominirajue
politike konstelacije meu rivalizirajuim silama i ideolokim sustavima. U poetku su toga europskog modernoindustrijalistikog kaosa odlunu ulogu imali kriza i raspad
carstava: Dan Diner, iz tih razloga, u svome univerzalnohistorijskom tumaenju 20. st., u dugotrajnom propadanju
kolosa sa Bospora u 19. st., sa svim posljedinim dubokim
promjenama, te u tzv. orijentalnom pitanju i vidi interpretacijsku os 20. stoljea.12 Ako u skladu s linijom te osi
markiramo tri toke Sarajevo 1914., Versailles 1919.1920. i Sarajevo 1992.-1995. godine moemo se prikloniti njegovoj tvrdnji da se tragina povijest 20. st. u Europi
ne moe sagledati bez uvaavanja procesa povezanih sa
raspadom Osmanskog Carstva. A i samo podsjeanje na te
12

Das Jahrhundert verstehen..., n.dj., 15.

Dunja Meli

23

procese otvara nam, zapravo, oi te omoguuje sagledavanje ogromne razlike spram europske povijesti 19. st.,
kada u Europi stabilizirajui uteg Sjedinjenih Amerikih
Drava jo nije igrao nikakvu bitnu ulogu.
Sarajevo 1914. kao mjesto atentata na nadvojvodu
Ferdinanda ulo je u europsku povijest s oznakom izravnog
povoda za izbijanje Prvoga svjetskog rata, koji se, naravno,
hranio iz mnogo snanijih destruktivnih izvora u njedrima
velikih sila. No, na kraju 20. st. ta oznaka i taj povijesni
svijet posve pripadaju prolosti. Za noviju tragediju Sarajeva, odnosno rata uope od Vukovara i Dubrovnika do
Srebrenice, pa i Kosova, odgovorni su, stoga, uz njegove
poticatelje te izravne poinitelje zloina, i oni mnogi
zapadni akteri koji su na diplomatskom planu igrali veoma
vane uloge, no pritom nisu htjeli shvatiti da je jedna
epoha doista prola, da su prestala hladnoratovska pravila
igre te da drave koje su nastale pod uvjetima koji vie ne
vrijede, takoer vie ne postoje, pa tako ni Jugoslavija.
Mark Mazower, stoga, u njemakom izdanju svoje knjige, s
pravom konstatira da u dravno-povijesnome smislu raspad
Jugoslavije oznaava konani stadij mirovnih odredbi nakon Prvoga svjetskog rata.13 Jer taj je konani stadij kroz
uspostavljanje novih drava, ne samo na jugoistoku Europe
zapravo nuna korektura versajskih mirovnih odluka, jer
tek to uspostavljanje novih drava od Baltika do June
Europe predstavlja komplementarno dokidanju podijele
Europe ruenjem Berlinskog zida i sjedinjenjem Njemake
dovrenje epohe koja je manifestno poela sa Prvim svjetskim ratom. Proces novoga dravnog ureenja Europe, koji
je nakon tog rata producirao jo mnogo kriznih tvorevina
13

Das Dunkle Kontinent, n.dj., 569.

24

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

koje se, uostalom, mogu ubrojiti u suuzroke Drugoga svjetskog rata, nastavio se nakon prestanka paralize koju je
prouzroila podjela kontinenta i Hladni rat, dakle svugdje
gdje su uglavnom manje i mlae nacije u svojoj tenji za
ravnopravnim dravnim statusom bile onemoguavane. I
nestanak jugoslavenske federacije te nastanak novih drava
iz njezinih konstitutivnih komponenti su, uza sve posebnosti, dijelovi istoga opeg procesa kojim su bile zahvaene
srednjoeuropske i baltike zemlje te mnoge druge sastavnice bivega Sovjetskog Saveza, procesa kojega karakterizira nenasilna, mirna i demokratska smjena reima te ukidanje onih dravnih tvorevina koje su nastale pod nasilnim
uvjetima Prvoga i Drugoga svjetskog rata te staljinistikog
imperijalizma. Jedna od tih posebnosti, i to bitna, ogleda
se, primjerice, u tome to se u Beogradu ne prihvaa istina
tog procesa razdvajanja konstitutivnih dijelova bive
zajednike drave. Slino su se ponaali ili i danas ponaaju
veliki i znaajni dijelovi zapadne diplomacije koji su se
prema Slobodanu Miloeviu, odnosno Beogradu ophodili
i/ili ophode u maniri tzv. mirne koegzistencije sustava.
Stoga, i nakon ukupnog procesa osamostaljenja, svih ratova, pa ak i zranog rata protiv Miloevieva reima, u
zapadnoeuropskoj politici, ali i publicistici preteu stajalita
prema kojima je dezintegracija zajednike drave bila pravo
zlo, a ne ratovi u njoj:14 iz toga je i proizila mogunost
masovnog zloina u Srebrenici, singularnog pokolja u
Takav je izvrnuti pristup materiji posve vidiljiv, primjerice, u: J. B. Allcock
(Hg.), M. Milivojevic & J. J. Horton, Conflict in the Former Yugoslavia. An
Encyclopedia, Santa Barbara, 1998, i J. R. Lampe, Yugoslavia as History.
Twice There was a Country, 2000 (osobito dodatno poglavlje puno predrasuda i faktikih greaka) (usp. i kritinu recenziju Attile Hoarea izdanja
londonskoga Bosnian Institute, http://www.bosnia.org.uk/).
14

Dunja Meli

25

Europi nakon Drugoga svjetskog rata, na koji je, i to tek

nakon toga neizrecivog, ali naalost prilino predvidljivog
uasa, meunarodna zajednica predvoena Amerikom
uostalom dosta mlako reagirala, kako je i sm Bill Clinton
nedavno, prole subote, priznao, na otvaranju Memorijalnog centra u Potoarima za osam tisua pobijenih Srebreniana: djeaka, mukaraca i staraca.15 A navedena stajalita jo odreuju dobar dio politike Europske unije (EU)
prema tzv. Balkanu, to se jasno manifestiralo u inzistiranju
na kontinuitetu Miloevieve tzv. Savezne Republike Jugoslavije i u nepodnoljivom vrdanju spram kosovskog pitanja, odnosno u izbjegavanju odluke da Kosovo dobije
onaj status koji jedini ima demokratsku legitimaciju. Stoga
bi, uostalom, S. Miloevi teko i sjedio u zatvoru u Den
Haagu da nije bilo Amerikanaca i Z. inia, odnosno da je
to samo i iskljuivo ovisilo o europskim politiarima. A da
takva ponaanja vode daljnjem destabiliziranju regije posve
je oito, iako zapadnoeuropskima elitama nepojmljivo.16
ude li se, tko zna, u tom sklopu u Bruxellesu to se u
Beogradu ponovno usvajaju deklaracije u kojima se
Kosovo definira kao integralni deo Srbije.17
Netko tko bi htio sustavno prikupiti dokumente o tome
kako su politiari EU-a (prije EZ-a) pokuavali osujetiti
15

16

Usp. BBC, komentar njegove izjave, 19. rujna 2002. godine:

Mr Clinton said the massacre was the beginning of the end of

genocide in Europe because it enabled him to secure Nato support for the bombing that pushed back the Bosnian Serbs and led
to peace.

Usp. M. Abramowitz H. Hurlburt, Can the EU Hack the Balkans? A

Proving Ground for Brussels, in: Foreign Affairs, September/October
2002, i EUs Wrong Policy, Bosnia Report, N.S. 27-28, 2002.
17
S. Biserko, Stari konsenzus, Helsinka povelja, br. 8, [Beograd], 2003, 67.

26

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

osamostaljenje novih drava, zamjenjivali uzroke posljedicama te izbjegavali provoditi odluke i povui konsekvence
iz zajedniki usvojenih zakljuaka mogao bi sastaviti
podebelu knjigu.18 A nespremnost uvida da je Jugoslavija
prolost i kako iza njenog odumiranja stoje demokratski
procesi u sastavnicama bive federacije dio je istog sklopa
miljenja koji se s nehajem odnosi i prema borbi za samostalnost i suverenost eenije i Inguetije, a koji, iz respekta
prema velikoj sili Rusiji, ne uspijeva zucnuti ni rije kritike
spram nasilinih metoda Moskve, eklatantnog krenja ljudskih prava i ogromnog manjka demokracije u Rusiji.
Tvrdokorna je predrasuda, usto, specifina kada je rije o
dravnoj tvorevini pod imenom Jugoslavija, kako je ponajbolje etnike naplavine iz steajne mase raspadnutih carstava, koja su vladala i podrujem na kojemu se prostirala ta
drava, drati na okupu. To uvjerenje, koje zapravo potjee
iz rasistikog diskursa u kategorijama plemena, ponekad i
rase, gaji se, iako je nastalo jo potkraj 19. st., i danas.

18

Podrobnije kritike analize o tome usp. u: D. Conversi, Moral Relativism

and Equidistance in British Attitudes to the War in the Former Yugoslavia,
in: This Time We Knew. Western Responses to Genocide in Bosnia (ed.
Th. Cushman & S. G. Mestrovic), New York, 1996, M. Libal, Limits of
Persuasion. Germany and the Yugoslav Crisis, 1991-1992, Westport,
Connecticut London, 1997, 43, K. P. Zeitler, Deutschlands Rolle bei der

vlkerrechtlichen Anerkennung der Republik Kroatien unter besonderer

Bercksichtigung des deutschen Auenministers Genscher, Marburg,
2000, V. Meier, Jugoslawiens Erben. Die neuen Staaten und die Politik
des Westens, Mnchen, 2001, i B. Simms, Unfinest Hour. Britain and the
Destruction of Bosnia, London (Allen Lane. The Penguin Press), 2001.
Usp. i vane priloge u: Rat u Hrvatskoj i BiH 1991-1995. godine, prir. B.
Maga i I. ani, Zagreb-Sarajevo, 1999.

Dunja Meli

27

Takvi su svjesni ili podsvjesni stavovi odreivali

perspektivu vanih zapadnoeuropskih initelja i prijeili da
se raspad jugoslavenske federacije prihvati na nain
primjeren historijskom trenutku i povijesnoj biti tog zbivanja iza kojega su stajale sve bive republike, sastavnice te
federacije, osim jedne: Srbije, s njenim tadanjim trabantom Crnom Gorom.19 To se, usto, deava u trenutku koje
je, kao nikada u ranijoj povijesti Europe, obiljeeno odsustvom politike krize. Posljedice takva krivog i nemutog
djelovanja zapadnoeuropskih politiara prema jugoslavenskoj krizi bile su ne samo izravno katastrofalne nego su i
dugorone, iako malo tko to eli priznati ili se time baviti.
Samo se, u uskljualoj raspravi u vezi s ratom u Iraku,
iznimno netko prisjeti nedavnih ratova u Europi, primjerice
poznati ameriki teoretiar Michael Walzer: on u vezi s tim
ratovima europskim akterima spoitava manjak smisla za
uinkovitost, a kada je, pak, rije ba o BiH i Kosovu,
uzroke ratova, dodue uz obilnu generalizaciju, vidi i nalazi
u nespremnosti Europe da politiki djeluje.20
Sve navedeno mora, za potrebe ovog izlaganja, biti dovoljno i kao naznaka da razdruivanje zajednike jugoslavenske drave nije samo po sebi vodilo, odnosno trebalo
voditi u rat. U stvari, ako se osvrnemo na razdoblje koje
prethodi ratu, Ustav iz 1974. predstavljao je ili ga
moemo tako shvatiti preventivnu pripravu sigurnosnih
19

Usp. Z. Golubovi, Nekoliko teza o teorijskim pretpostavkama za slom

Jugoslavije, u: B. Jaki (Hg.), Raspad Jugoslavije, Beograd, 1994, 36, L.
Perovi, Yugoslavia was Defeated from Inside, Praxis International, Vol.
13, No. 4, Jan. 1994, i. O. Popovi-Obradovi, Jedan koncept Srbije u
Jugoslaviji, Helsinka povelja, br. 58, [Beograd], 2002, 26-27.
20
Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, 22. September 2002, 13.

28

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

ventila koji bi, u sluaju dezintegracije, omoguili da se

razdvajanje sastavnih dijelova Jugoslavije uredno i u miru

obavi, a bez izbijanja rata. Stoga je, u izvjesnom smislu,
posve jasno da je rat zapoeo ba kao rat protiv tog
Ustava.
**
Dosad je ponajvie bilo rijei o pitanjima pri kojima su
vanjski initelji konstitucije i dezintegracije jugoslavenske
drave bili u prvome planu. No, ako poemo od srpske
povijesne pozicije nakon stjecanja samostalnosti Srbije u
19. st., pitanja se konstitucije i dezintegracije Jugoslavije
objektivno postavljaju na drugaiji nain. Naime, Jugoslavija, koja je kao federalna drava na historijski jedino
mogui i realistian nain rijeila tzv. srpsko pitanje, iz
srpskog je vienja imala, bez obzira na promijenjenu
konstelaciju u europskom okruenju, i dalje svoj unutarnji
raison d'tre. U tom su sklopu tradicionalne tenje da se
tijekom stoljea na sjevero-zapad pomjerena i rasparana
podruja srpskog naseljavanja nau pod istim dravnim
krovom posve legitimne i razumljive, ako ih se eli ostvariti
mirnim putem. Meutim nacionalistike elite su te tenje
pervertirale, stapajui ih u imperijalne, ekspanzionistike i
hegemonistike ciljeve, koristei se, pri njihovu ostvarivanju, manje-vie uvijek silom. U tom pogledu iznimku u
srpskoj politikoj tradiciji ine jedini iskreni federalisti u
srpskome politikom vodstvu 70-tih godina 20. st., ija su
nastojanja grubo prekinuta nakon to je predstavnike tog
vodstva jednim potezom ruke smijenio mnogima jo
obljubljeni diktator. Viktor Meier je, unato tome, izrazio
sumnju da bi i to liberalno politiko opredjeljenje, osobito s

Dunja Meli

29

obzirom na svoju manjinsku poziciju, uistinu moglo promijeniti tendencije velikosrpskih aspiracija.21 I to je realistina procjena. Meutim, svako promiljanje o tome to bi
bilo da je bilo, to Meier ne ini, otvara ogroman dijapazon
mogunosti: naime, u povijesti, kao i u prirodi te evoluciji i
najsiunija promjena, u nekima zadanim konstelacijama,
moe proizvesti potpuno novu realnost. Ali nje nije bilo
nego je bilo kako je bilo. A to znai da se tzv. srpsko
pitanje privremeno rijeilo na taj nain da je u opoj svijesti
da citiram Latinku Perovi Jugoslavija bila srpska
drava.
U novijoj srpskoj povijesti, osim navedene iznimke, stoga
uope i nije bilo politiara i/ili politikih pokreta koji bi
ozbiljno i realistiki pokuali rijeiti pitanje srpskih manjina
u inonacionalnim okruenjima: tomu nasuprot, pak, jednu
od bitnih linija novije srpske politike historije ini instrumentaliziranje tzv. srpske dijaspore. To, ipak, ne znai da je
svako protivljenje dezintegraciji automatski predstavljalo ili
bilo izraz velikosrpstva. Meutim srpska politika nita konstruktivno nije poduzimala u spreavanju dezintegracije, a
usto je, nakon Miloevieva preuzimanja vlasti, taj da
tako kaem prirodni otpor dezintegraciji jo i instrumentalizirala, obilato te bitno i sama pripomaui rasturanju
federacije.
***
Zakljuno, za povijesni trenutak u kojemu se dogaaju kriza
zajednike drave, njen raspad i rat na njenim ruevinama
bitno je da se prvi put u povijesti prostora na kojima se
Jugoslavija prostirala takvi fenomeni ne javljaju ili zbivaju
21

Wie Jugoslawien verspielt wurde, 1995.

30

Raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

kao dio ope europske ili svjetske krize. U Europi, naime, u

vrijeme tih zbivanja ne postoji sveobuhvatni konflikt izmeu velikih i monih. A konflikt u Jugoslaviji ne predstavlja
minijaturnu ekspozituru globalnog sukobljavanja ideolokih
sustava. Iz tih razloga, tako se pokazuje, razliiti odnosi
spram suvremene Europe i njenima novim povijesnim svojstvima ine dublju pozadinu konflikta, onu izmeu politikih
sredita bive drave i politikih skupina u njoj. To je
osobito oevidno kada se sagledaju razne i raznolike te
formalne i neformalne politike skupine, koje se, ako sagledamo njihovu otvorenost ili njihov otpor prema novoj
Europi, nisu etniki odreene. Pritom ne elim relativirati
razlike koje su oite u naroda njihovih elita i obinih
graana bive Jugoslavije kada je rije o odnosu prema
Europi i kulturi Zapada. Stoga mi je stalo da zavrim sa
sljedeom primjedbom: iako protueuropski i protuzapadni
stav gotovo cijela filozofija i tradicija u srpskoj kulturi i
politikoj orijentaciji oito prevladavaju, istodobno postoji i
obrnuta tradicija, naalost proeta traginim diskontinuitetima. Naime, proeuropski i prozapadni angaman u Srbiji
moe kotati i ivota. Toga smo bili svjedoci prologa
groznog 12. oujka u podne: a konstanta politike vizije Z.
inia bila je samo u tenji da Srbija postane normalna
zemlja, a to znai: normalna europska zemlja (potonji je
izraz precizno odabran, iako se moe initi obinim,
beznaajnim...). Berlinski povjesniar Holm Sundhaussen,
jedan od najboljih poznavatelja srpske povijesti, tu spornu
boljku novovjeke Srbije naziva srpskim posebnim putem:22
Historische Statistik Serbiens 1834-1914. Mit europischen Vergleichsdaten, Mnchen, 1989, i Die verpasste Agrarrevolution. Aspekte der
22

Entwicklungsblockade in den Balkanlndern vor 1945; in: R. Schnfeld

Dunja Meli

31

taj srpski Sonderweg dio je dihotomije izmeu prozapadne

i protuzapadne orijentacije, iako je potonja u oitoj prevazi, pa, stoga, borba za modernizaciju predstavlja osnovno krizno arite Srbije. Tko dublje analizira elemente te
unutarnje srpske krize lako e moi uvidjeti da u njima lee
i korijeni ratova na podrujima izvan Srbije.23 Oevidna
indicija za to je uostalom i injenica da su gotovo istovjetne
osobe sudjelovale u ratovima u Hrvatskoj i BiH te na
Kosovu, kao i u ubojstvu Z. inia, ubojstvu iji cilj je bio
sprijeiti modernizaciju i europeizaciju Srbije, odnosno
inievu normalnu Srbiju.
Uza sve krize i nedae koje je generirao srpski Sonderweg,
kako u samoj Srbiji, tako i u zajednikoj jugoslavenskoj
dravi te njenome ratnom kraju, ne treba zaboraviti ni one,
ve spomenute, koje je proizveo ili proizvodi i svojevrsni
Sonderweg europske politike, koja besmislenima regulama,
ucjenama i svakakvim trikovima prijei da se ostaci izumrle
drave pokopaju te da i Crna Gora, Kosovo te Srbija nau,
svaka za sebe, svoje mjesto u ujedinjenoj Europi.

(Hrsg.), Industrialisierung und gesellschaftlicher Wandel in Sdosteuropa,

Mnchen, 1989, 45-60.
Usp. i Marie-Janine Calic/ali, Sozialgeschichte Serbiens 1815-1941. Der
aufhaltsame Fortschritt whrend der Industrialisierung, Mnchen, 1994, i
D. Meli, Serbische Gesellschaft im Lichte der verpassten Modernisierung, Kommune, No. 11, 1999.
23
Usp. R. Thomas, Serbia under Milosevic. Politics in the 1990s, London
(Hurst), 1999, i A. LeBor, Milosevic. A Biography, London (Bloomsbury),
2002.