Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
bi valjalo naglasiti da je dijalog nosei element mnogih od navedenih, doprinosei time suvie
ljudskom kojim odiu ove prie, koje se ipak u svom transcendentalnom korijenu vraaju u
zbilju i time stvaraju atmosferu bunila, konfuzije i nelagode. Matijevi, osim knjievnikog
talenta, kojeg je nemogue negirati, ve ovdje iznosi peat svoje sudbine, dijelom nasluujui
smrt, dijelom opipavajui vlastitu introvertnost svojim rijeima na hartiji. Zastraujui
moment kada nepoznati neprijatelj nadire u mjesto u prii Neznanci pitajui junaka prie zato
se nije spasio sa sugraanima, Matijevi ovjenava milju: Htjedoh ponijeti knjige. Zar se
misao traginog knjievnika ve ne oslikava u ovim rijeima? Neumjesno bi i posve greno
bilo izdvajati jednu pripovijetku iznad druge i izlagati ih itaocima kao kvalitetnije ili bolje
-ljepota Matijevievih pria izloenih ovdje jeste to u subjektivnosti svoje egzistencije
ovjek uvijek moe povui paralelu sa likovima opisanim na ovim stranama.
Kako sam se odluio da poeziju promatram posebno, valja prvo obratiti panju na
Matijevievu posljednju knjigu, njegov autobiografski roman Progonstva. Uzaludno bih se
zamarao, a ne bih dovoljno izrazio tovanje prema ovoj knjizi kada bih se upustio u puste i
suhoparne knjievne analize onoga to je u njoj zapisano. Dakle, uzimam si za pravo da o
tome govorim sasvim subjektivno, jer kako bi drugaije ovjek mogao promatrati umjetniko
djelo no kroz prizmu vlastitog bia. Kako god bilo, Progonstva, i to ne samo zbog logike
izdavanja i slijeda pievih djela, predstavljaju vrhunac proznog stvaranja Matijevia. U
rijeima i djelima, ivotu, enjama i nadama, porazima i uzdanicama glavnog junaka jasno
prepoznajemo utkane niti Matijevievog ivota. U ovoj knjizi stilizirano je izloen njegov
ivotni put, ali ne na stazama suhoparnog iznoenja injenica niti na kruto realistinoj
predstavi onoga minulog, nego na jednostavnim shvatanjima bia koje je preko due, uma i
tijela prevalilo ova zbivanja, koje je u krv zapeatilo ova deavanja te ih sad iznosi pred nas
na papir. To su vienja jednog djeteta, zalutalog mladia i sanjara i iskusnog profesora koji se
nalazi na obroncima ivota, kuajui svojim iskustvom vasionu. I izrazita umjetnika
vrijednost, riznica u kojoj se nalazi pozlata ovih strana jeste Matijevieva iskustvena,
pripovjedaka i misaona osjetljivost koja nam svaku ovu fazu predstavlja, ne samo iz
perspektive pripovjedaa, nego iz misaone i onovremene perspektive, oivljavajui prolost u
javu, prelijevajui sjeanja i filtrirajui minule emocije u vaskrslom, za itaoca, opipljivom
ruhu. Paljivi italac e primijetiti kurzivne dijelove romana, koji esto odiu retrospektivnom
i posve filozofskom milju koju je autor vjeto utkao u konstrukciju svoga djela. Ovi dijelovi,
od izuzetne stilske i misaone vrijednosti, predstavljaju prepredene niti, kope i poluge koje
vezuju ostale pripovjedake misli i time stvaraju jednu cjelinu koja ne nosi samo
pripovjedaki vijenac, dakle, ne prenosi nam samo slijed zbivanja ve izvlai esenciju
jednoga ivota i pretapa ga u iskustveno vino koje se uzdie nad jednom sudbinom i prelazi u
univerzalije. Matijevi svoj roman poinje potresnim rijeima isposnika, rijeima ispovijedi
kada pie: Gdje su granice prostora i vremena? Znam da mi niko nee dati odgovor. I malo
je tko voljan da prekine moje nedoumice dok zurim u ogledalo. te postavljajui bezvremena
pitanja: Gdje su granice ljubavi i smrti? Nita nije otkriveno. Sve je tajna. Sve to me obasja
doe mi glave.1Moda je besmisao jedino edo u kozmosu. Nisu li sva pregnua osuena? Sve
nam je od roenja na probi. Matijevi nam ne izlae samo priu, on nam ne oslikava samo
prolost niti zaostaje u pokuaju da svoju priu iznese na papir i da je time zaklopi.
Progonstva su proces, misaona utrka protiv smrtnosti i vremena, udnja za istinom na kunji,
filozofski spis utkan u ivotnu priu, pokuaj da se meu prste zarobi smisao. Iza pedesete
pokuavam da sve razotkrijem. Poneto sam iskamio u vremenu. Nastojao sam da izvijem
most nad provalijom. Nikada ne preoh taj most. Zauvijek ostadoh sa onu stranu. to nam
ove rijei prenose nego udnju za istinom i za onim to je bezvremeno? Nemogue bi bilo iz
skladne cjeline izdvajati pojedine dijelove, jer bi se time samo naruila harmonija, iako sam
svjestan da sam to ve nesvjesno i pokuao uiniti. Progonstva su izrazito potcijenjeno,
zapostavljeno i zaboravljeno djelo koje e svakako nai svoje vrijeme i itaoce - bilo bi
pogreno u dananjim izvjetaenim okolnostima traiti pravdu za Matijevia i njegovu
genijalnost koja se u prozi najbolje oslikava upravo u ovoj knjizi. Ali, kako i knjige posjeduju
vlastitu sudbinu tako e i ispisani kvalitet koji je nemogue negirati u svakoj generaciji nai
svoga itaoca pa zato bi se onda biseri bacali zna se ve pred koga? Matijevi ostaje vjeran
svojoj ostavtini, svojoj zvijezdi, a batinu i sudbinu najbolje opisuje vlastitim rijeima:
Bio sam oduvijek edan neba.
Prosuh mnotvo pjesama
iskri u nevremenu...
Jo je Nietzsche u svom spisu o Zarathustri propovijedao i u umjetnikom imperativu
zagovarao: Pii krvlju i spoznat e da je krv duh. te: Ko pie u krvi i izrekama, tog ne
treba itati ve napamet uiti.. ini mi se da je Matijevi jedan od rijetkih koji je ove dvije
umjetnike zapovijedi, isklesane u mislima tolikih i prije no to ih je Nietzsche materijalizirao
u svom djelu, spojio i primijenio, bilo to svjesno ili nesvjesno. Koliko istinito odzvanja
1
Pjesma Sr takoer poinje ovim rijeima. este su ovakve paralele izmeu Progonstava
i odreenih pjesama Matijevia, to je izrazito zanimljivo i korisno kada pokuavamo
rekonstruirati misaonu podlogu pasusa/pjesme, v. piro MATIJEVI, Raspukline 163, Novi
Sad 2007.
Bodlerova misao da je teko zamisliti ljepotu bez melankolije kada je preslikamo na poeziju
pire Matijevia: traginost njegove misli pretoene u stihove, bol duha i misli, ovjekove
sudbine kao sjenke neminovnosti i vjenosti, vjeita potraga za istinom i smislom, utjehom
kroz bure jave i snova, izmeu neminovne smrtnosti i ivota kojeg valja ivjeti, kako nam to i
Matijevi sam iznosi u svojoj poemi Privid:
ovjekov ivot je
igra u sjenci
Nebo mu
ne oprata
prolaznost
zvijezde mu
ne prireuju
gozbu
Nijedna egzistencija, niiji ivot na ovoj zemlji ne prolazi bez neminovnosti i gorine
bola i poraza. Matijevi je slikar vlastite agonije koju ipak u nunosti, u krajnjem smislu svoje
umjetnosti, pretvara u svjetlost, u nadu, u jedan isposniki spas pred nedohvatnim silama
vjenosti i nespoznajnog. Zanimljiva je misao koju je Matijevi utisnuo nad svojim djelom,
koju je postavio kao jedno od nepogreivih pravila i stoera umjetnosti, koju bih uvrstio u
svojoj traginoj istinitosti meu navedene misli Nietzsche i Bodlera, a Matijevi je iznosi u
svojoj pjesmi Spoznaja:
Da bi u djelu
mogao savreno
oblikovati
ovjekovu sudbinu
umjetnik
ne smije biti
njen miljenik
Zar se ovdje ne nazire jo ona drevna homerovska misao uklesana u vjenost u
monumentalnoj i neprolaznoj Odiseji u svom opisu pjevaa: