Sie sind auf Seite 1von 36

Alan Lightman

Einsteinovi snovi
Naslov izvornika:
Alan Lightman EINSTEIN'S DREAMS
O Alanu Lightmanu i Einsteinovim snovima
Alan Lightman rodio se 1948. u Memphisu, u saveznoj dravi Tennesse, SAD. Jedan je od
onih uspjenih ljudi za koje moemo rei da su ve u najranijoj mladosti dali naslutiti kojim e
im smjerom tei karijera. Piui poeziju i izvodei fizikalne pokuse istovremeno, Lightman je
ve kao gimnazijalac potvrdio svoje talente i najavio da e svojim djelovanjem cijeli ivot
premoivati razvalinu izmeu dva naoko nepovezana podruja, prirodoznanstvenog i
umjetnikog. Naavi se pred izborom studija, kad je trebalo birati izmeu tog dvojeg, odluuje
se za prirodne znanosti. Godine 1970. diplomirao je fiziku na Sveuilitu u Princetonu te ubrzo
nakon toga, 1974. godine, obranio doktorsku disertaciju iz podruja teorijske fizike na
Kalifornijskom tehnolokom institutu. "Znam nekoliko znanstvenika koji su postali knjievnici,
ali ne znam ni za jednog knjievnika koji je postao znanstvenik, pa mi se inilo da moram
poeti karijeru kao znanstvenik, a zatim se vratiti pisanju.", rekao je poslije, obrazlaui izbor
glavnoga studijskog predmeta.
Kao znanstvenik, osim znanstvenoistraivakim radom i prouavanjem filozofije znanosti,
puno panje posveivao je pribliavanju znanosti mladim generacijama studenata. Punih je
dvanaest godina, od 1976. do 1988., predavao fiziku i astronomiju na Harvardovu sveuilitu.
Istovremeno je pisao i u asopisima
objavljivao eseje i kratke prie. U tom su mu razdoblju izale dvije knjige tematski vezane
za podruje fizikalne znanosti, Problem Book in Relativity and Gravitation {Knjiga o problemu
relativiteta i gravitacije, 1975.) i Radiative Processes in Astrophysics {Radiacijskiprocesi u
astrofizici, 1979.), te dvije knjige eseja i pria, Time Travel and Papa Joe's Pipe {Putovanje u
vremenu i lula ocajoea, 1984.) i A Modem Day Yankee in a Connecti-cut Court {Suvremeni
Yankee na sudu u Connecticutu, 1986.). Kad mu se 1989- pruila prilika da dri predavanja iz
obaju podruja te da se tako konano posveti objema svojim ljubavima, znanosti i knjievnosti,
napustio je mjesto predavaa na Harvardovu sveuilitu i zaposlio se u Tehnolokom institutu
u Massachusettsu kao docent fizike i voditelj literarno-novinarskog studija. U istom institutu radi
i danas, kao profesor na katedri humanistikih znanosti. Objavio je u meuvremenu jo etiri
knjige iz podruja fizikalne znanosti, Origins: the Lives and Worlds of Modem Cosmologists
{Podrijetlo: ivoti i svjetovi modernih kozmologa, 1990.), Ancient Light. Our Changing Vieiv of
Universe {Nekadanje svjetlo. Na izmijenjen pogled na svemir, 1991.), Great Ideas in Physics
{Velike ideje fizike, 1992.) i Time for the Stars. Astronomy for the 1990s {Vrijeme zvijezda.
Astronomija 1990-ih, 1992.), te jednu zbirku eseja, Dance for Tivo {Ples udvoje, 1996.). Za sve
to je postigao bavei se fizikom i astronomijom, nagraen je izborom u lanstvo nekoliko
strukovnih udruga, medu kojima su Ameriko fizikalno drutvo te Amerika udruga za razvoj
prirodnih znanosti. Usto je lan Amerike akademije znanosti i umjetnosti.
Ba kako je u mladosti isplanirao, dostigavi vrhunac u znanstvenikoj karijeri, okrenuo se
knjievnoumjetnikom stvaranju. Djelujui na tom podruju, Lightman nastoji prevladati jaz
izmeu znanosti i umjetnosti, koristei se tim medijem kako bi znanost pribliio laicima.
Objasnio je to u jednom od svojih intervjua, rekavi: "Osjeam da je za veinu ljudi znanstvena
kultura poput strane zemlje. Uvijek sam uivao u piscima koji ive u nekoj drugoj kulturi, koju
nastoje pribliiti irokoj publici. Rushdie pie o Indiji, Garcia Marquez pie o Latinskoj Americi i
obojica prenose specifine mentalitete. Osobito uivam itajui djelo dobrog knjievnika iz
druge kulturne sredine, koji me unosi u taj svijet. To je ono to bih ja volio uiniti sa
znanstvenom kulturom." itanost njegovih djela dokazuje da u tome i uspijeva.

Godine 1993- objavljuje knjigu Einstein'sDreams (Einsteinovi snovi), koja, objavljena na


tridesetak stranih jezika, postaje svjetskim bestselerom. Djelo se opire tradicionalnoj
klasifikaciji pa ga je teko anrovski odrediti. Rije je o nizu vrlo kratkih, poetinih pria
povezanih motivima sna i vremena. Literarna je stvarnost Einsteinovih snova dvoslojna. Prvi je
sloj racionalan. Ogranien je datumom i mjestom, smjeten je u 1905-godinu i u vicarski
gradi Bern. Fiksiran je povijesnom linou Alberta Einsteina, tvorca teorije vremena, koji je
doista te iste godine u tom istom gradu sanjao o vremenu, dovravajui svoju teoriju
relativnosti. Ipak, nisu njegovi snovi okosnica knjige. Sluei kao njegov okvir, Einsteinovi su
snovi tek neka vrsta alibija za drugi,
imaginarni sloj, koji ini svevremenska i sveprostorna stvarnost u koju su zajedno uronjeni
autor i itatelj. Lightman je taj koji nam snovima o vremenu otvara vrata u trideset metaforinih
svjetova, u kojima se vrijeme manifestira na trideset razliitih naina, nepoznatih naem
iskustvu i u suprotnosti s vrijedeim fizikalnim zakonima. U njima tee samo vrijeme, sve ostalo
miruje, pa radnje gotovo da i nema. Na djelu je kontemplacija, promiljanje svjetova za koje
dokraja ostaje neizvjesno koliko su zapravo daleko od naeg, te po emu je naa patnja
drugaija od patnje onih koji su u njima zatoeni. I dok zbog pitanja koja ostaju bez odgovora
knjiga moe djelovati zastraujue, istoom i ljepotom stila te jednostavnou i lakoom
pripovijedanja ona istovremeno oputa i privlai, izazivajui tako itatelja da je uvijek iznova
uzima u ruke.
Nakon Einsteinovih snova, dosad su izale jo dvije Lightmanove knjige, Good Benito
(Dobri Benito, 1995.) i The Diagnosis (Dijagnoza, 2000.).
Uvod
U jednoj udaljenoj arkadi est se puta oglasi sat s tornja, a onda stane. Mlad mukarac
klone za svojim stolom. Doao je u ured u zoru, nakon jo jedne burne noi. Kosa mu je
nepoeljana, a hlae prevelike. U rukama dri dvadeset zguvanih stranica, svoju novu teoriju
vremena, koju e danas potom poslati njemakom asopisu za fiziku.
Kroz sobu proletjee jedva ujni zvui grada. Boca s mlijekom zazvei na ploniku. Podiu
se rolete u prodavaonici u Marktgasse. Kola s povrem polako se kreu ulicom. Mukarac i
ena govore ispod glasa u oblinjem stanu. U blijedom svjetlu koje se probija kroz sobu, radni
se stolovi doimaju zasjenjenima i mekanima, poput velikih uspavanih ivotinja. Osim
mladieva radnog stola, koji je nakrcan poluotvorenim knjigama, svih je dvanaest stolova od
hrastovine uredno pokriveno dokumentima ostavljenim od juer. Kad za dva sata doe, svaki
c'e zaposlenik tono znati odakle poeti. Ali ovoga trenutka, u ovom blijedom svjetlu,
dokumenti na stolu nisu nita vidljiviji od sata u uglu sobe ili tajniina stolca pokraj vrata. Sve
to se ovoga trenutka moe vidjeti, sjenoviti su obrisi stolova i pogrbljeni lik mladoga ovjeka.
est sati i deset minuta, prema nevidljivu satu na zidu. Svake minute neki novi predmet
dobiva svoj oblik. Ovdje se pojavi mesingani ko za papir. Ondje kalendar na zidu. Ovdje
obiteljska fotografija, kutija sa spajalicama, tintarnica, pero. Ondje pisai stroj, jakna prebaena
preko stolca. S vremenom iz none sumaglice ovjeane po zidovima poinju sa svih strana
izranjati police s knjigama. Police sadre biljenice s patentima. Jedan se patent odnosi na
novi zupanik na builici sa zakrivljenim zupcima koji smanjuju trenje. Drugi nudi elektrini
transformator koji odrava stalni napon struje i kad ona varira. Trei pak opisuje pisai stroj sa
sporim polugama koje otklanjaju buku. To je soba puna praktinih ideja.
Vani se vrhovi Alpa poinju svjetlucati na suncu. Kasni je lipanj. Brodar na rijeci Aare
odvezuje svoj amac na vesla i otiskuje se od obale, putajui struji da ga ponese niz
Aarstrasse do Gerberngasse, gdje e dostaviti svoje rane jabuke i bobice. Pekar dolazi u svoju
pekarnicu u Marktgasse, pali svoju pe na ugljen, poinje mijeati brano i kvasac. Dvoje
zaljubljenih grle se na mostu Nvdegg, gledajui eznutljivo dolje prema rijeci. Jedan mukarac

stoji na svom balkonu u Schifflaube, promatra ruiasto nebo. ena koja ne moe zaspati,
polako hoda niz Kramgasse zagledavajui se u svaku mranu arkadu i itajui plakate na
polusvjetlu.
U dugakom uskom uredu u Speichergasse, u sobi prepunoj praktinih ideja, jo uvijek
izvaljen u svom stolcu i s glavom na stolu sjedi mladi izumitelj. Prolih je nekoliko mjeseci, od
sredine travnja, odsanjao toliko snova o vremenu. Snovi su mu obuzeli istraivanja. Snovi su
ga izmorili, iscrpili ga toliko da ponekad ne zna je li budan ili spava. No, sa snovima je gotovo.
Od svih moguih pojavnosti vremena, o kojima je tolike noi razmiljao, jedna ga je osvojila.
To ne znai da druge nisu mogue. Druge mogu postojati u drugim svjetovima.
Mladi se mukarac mekolji u stolcu ekajui tipkaicu da doe, i njeno pjevui
Beethovenovu Mjeseevu sonatu.
4. travnja 1905.
Zamislite da je vrijeme zaobljena krivulja, koja se vraa na svoje ishodite. Svijet se
ponavlja, precizno, bez kraja.
Veina ljudi ne zna da e ponovno proivjeti svoje ivote. Trgovci ne znaju da e uvijek
iznova sklopiti isti dobar posao. Politiari ne znaju da e u tim vremenskim petljama urlati s iste
govornice nebrojeno mnogo puta. Roditelji uvaju u sjeanju prvi smijeh svoga djeteta kao da
ga nee ponovno uti. Ljubavnici koji prvi put vode ljubav, srameljivo se skidaju, iznenaujui
se podatnim bedrima, njenim bradavicama. Kako bi mogli znati da e se isu' pogled, isti dodir
ponoviti opet i opet i opet, jednako onako kao i prije?
U Marktgasse se dogaa isto. Kako bi trgovci mogli znati da e se svaki rukom izraen
pulover, svaki izvezen rupi, svaki okoladni bombon, svaki kompliciran kompas i sat vratiti na
njihov tand? U sumrak trgovci odlaze kui svojim obiteljima ili u gostionicu na pivo, veselo
pozdravljajui prijatelje u prolazu kroz nadsvodene ulice, odnosei se prema svakom trenutku
s ljubavlju i panjom, kao prema nekom smaragdu koji posjeduju tek privremeno. Kako da
znaju da nita nije privremeno, ve da e se sve ponoviti? Ba kao to mrav koji puzi po
obrubu kristalnog svijenjaka ne zna da e opet doi tamo odakle je krenuo.
U bolnici u Gerberngasse jedna se ena pozdravlja sa svojim muem. On lei u krevetu i
zuri kroz nju kao kroz zrak. U posljednja mu se dva mjeseca rak spustio i proirio od grla na
jetru, guterau i mozak. Njegovo dvoje male djece sjede na jednom stolcu u uglu sobe i boje
se pogledati u svoga oca, njegove upale obraze i uvelu kou starca. ena prilazi krevetu i ljubi
svoga mua njeno u elo, ape mu - zbogom - i brzo nestaje s djecom. Uvjerena je da je to
bio posljednji poljubac. Kako da zna da e vrijeme iznova poeti, da e se ona opet roditi, da
e ponovno ii u gimnaziju, da e izlagati svoje slike u galeriji u Zurichu, da e ponovno
susresti svoga supruga u maloj knjinici u Fribourgu, da e ponovno jednog toplog srpanjskog
dana ploviti s njim po jezeru Thun, da e ponovno roditi, da e njezin suprug opet osam godina
raditi u ljekarni i jedne veeri doi kui s nekakvom izraslinom u grlu, da e opet povratiti i
oslabjeti i zavriti u bolnici, u ovoj sobi, ovom krevetu, ovom trenutku? Kako da ona to zna?
U svijetu u kojem se vrijeme kruno ponavlja, svaki e se stisak ruke, svaki poljubac, svako
roenje, svaka rije ponoviti jednako kao i prvi put. Ba kao i svaki trenutak u kojem dva
prijatelja prestaju biti prijatelji, svaki put kada se obitelj razori zbog novca, svaka zlobna
opaska izreena u svai izmeu supruga, svaka prilika onemoguena zbog ljubomore
nadreenog, svako neodrano obeanje.
Kako e se sve ponoviti u budunosti, tako se i sve to se sada dogaa ve milijun puta
dogodilo u prolosti. Samo je nekolicina ljudi u svakom gradu svjesna injenice da se sve ve
dogodilo u prolosti. To su ljudi koji vode nesretne ivote i koji osjeaju da su se svi njihovi
pogreni stavovi, djela i nesree ve dogodili u proloj vremenskoj petlji. U gluho se doba noi
ti prokleti stanovnici bore sa svojim plahtama jer se ne mogu odmoriti, obdareni tim kobnim

znanjem da ne mogu promijeniti niti jedno svoje djelo, ni najmanju kretnju. Njihove e se
pogreke ponoviti u ovom ivotu jednako kao to su se ponovile u prolom. I upravo su ti
dvostruki nesretnici jedini znak da je vrijeme petlja. Jer, kasno naveer u svakom gradu prazne
ulice i balkoni odjekuju njihovim jadikovkama.
6. travnja 1905.
U ovom je svijetu vrijeme poput protjecanja vode, povremeno uzburkano komadiem
nanosa ili nekim prolaznim povjetarcem. Tu i tamo, pokoja kozmika smetnja uzrokuje
skretanje neke vremenske rjeice od matice i ona nastavlja dalje protiv struje. Kada se takvo
to dogodi, ptice, tlo i ljudi uhvaeni u odvojeni pritok odjednom se nadu odneseni u prolost.
Lako je prepoznati osobe koje su vraene natrag u prolo vrijeme. Oni nose tamnu,
neupadljivu odjeu i hodaju na prstima, nastojei ne dati glasa od sebe, nastojei ne svinuti niti
jednu vlat trave. Boje se da bi svaka, i najmanja promjena koju oni uine u prolosti 17
mogla imati drastine posljedice za budunost.
Upravo je sada, na primjer, jedna takva osoba skutrena u sjeni arkada u Kramgasse broj
19- udno mjesto za putnicu iz budunosti, ali eto je. Pjeaci prolaze, zabulje se i nastave
dalje. uurila se u uglu, a onda brzo odgmizala preko ceste te se sakrila na drugom tamnom
mjestu, kod broja 22. Preneraava je pomisao da bi mogla podii prainu ba kad e, ovoga
popodneva, 16. travnja 1905. izvjesni Peter Klausen ii u ljekarnu u Spitalgasse. Klausen je
svojevrsni kico i mrzi kad mu je odjea prljava. Ako mu praina uprlja odjeu, stat e i brino
je oetkati, bez obzira ima li dogovor i eka li ga tko. Ako Klausen dovoljno zakasni, moda
nee kupiti mast za svoju enu, koja se ve tjednima ali na bol u nogama. U tom bi sluaju
loe raspoloena Klausenova ena mogla odluiti da ne ode na put na enevsko jezero. A ako
23. lipnja 1905- ne ode na enevsko jezero, nee sresti izvjesnu Catherine d'Epinav kako ee
pristanitem na junoj obali i nee upoznati Mile. d'Epinav sa svojim sinom Richardom. Zbog
toga se Richard i Catherine nee vjenati 17. prosinca 1908., i Friedrich se nee roditi 8. srpnja
1912. Friedrich Klausen nee postati otac Hansu Klausenu 22. kolovoza 1938., a bez Hansa
Klausena nikada se nee dogoditi Europska unija 1979Ova ena iz budunosti, baena bez ikakva upozorenja u ovo vrijeme i u ovaj prostor, sada
eli biti nevidljiva na svom tamnom mjestu u Kramgasse broj 22, jer zna Klausenovu priu i jo
tisue drugih pria koje ekaju da se dogode, a koje ovise o roenju djece, pokretima ljudi na
cesti, pjesmama ptica u odreenim trenucima, tono odreenom poloaju stolaca, o vjetru.
Skutrila se u sjeni i ne eli odvraati poglede ljudi. uurila se i eka da je tijek vremena vrati
natrag u njezino vlastito vrijeme.
Ako putnik iz budunosti mora neto rei, on ne govori, ve tiho jeca. Jedva istisne i
proape neki zvuk. Mui se. Jer, ako napravi i najmanju izmjenu bilo ega, moe unititi
budunost. Istovremeno je prisiljen biti svjedokom dogaaja u kojima ne sudjeluje i koje ne
smije mijenjati. Zavidi ljudima koji ive u svom vlastitom vremenu, koji se mogu ponaati kako
ele, ne vodei rauna o budunosti, nesvjesni posljedica svojih djela. On ne moe djelovati.
On je nepokretan plin, duh, plahta bez due. On je izgubio svoju osobnost. On je prognanik
vremena.
Takvi jadni ljudi iz budunosti mogu se nai u svakom selu i svakom gradu kako se skrivaju
pod strehama graevina, u podrumima, ispod mostova, u naputenim poljima. Ne ispituju ih o
nadolazeim dogaajima, o buduim brakovima, roenjima, financijama, izumima i zaradama
koje se trebaju ostvariti. Umjesto toga, ale ih i preputaju njima samima.
9. travnja 1905.
Hladno je jutro u studenom i pao je prvi snijeg. Jedan ovjek u dugaku konatom kaputu
stoji na svom balkonu na etvrtom katu u Kramgasse i promatra fontanu Zahringer i bijeli snijeg
ispod sebe. Na istoku se vidi elegantan zvonik katedrale Svetog Vincenta, na zapadu

zakrivljen krov Zvtgloggeturma. Ali ovaj ovjek ne gleda ni na istok ni na zapad. On bulji dolje u
majuni crveni eiri ostavljen u snijegu, i razmilja. Da ode do kue te ene u Fribourgu?
Rukama zgrabi metalni rukohvat ograde, pusti ga, pa ga opet zgrabi. Da li da je posjeti? Da je
posjeti?
Odluuje da je vie nee vidjeti. Manipulativna je i kritina, ivot bi mu s njom mogao biti
jadan. Moda je on ionako ne zanima. I tako odluuje vie se ne vidjeti s njom. Umjesto toga
dri se svog mukog drutva. Puno radi u ljekarni, gdje jedva primjeuje efovu asistenticu.
Uveer s prijateljima ide u pivnicu u Kochergasse i pije pivo, ui kako se radi fondue. Potom za
tri godine upoznaje drugu enu u prodavaonici odjee u Neuchatelu. Draga je. Nekoliko
mjeseci s njim vodi ljubav vrlo, vrlo polako. Nakon godinu dana, ona se seli k njemu u Bern.
ive mirno, eu zajedno uz rijeku Aare, jedan su drugomu suputnik i drug, i onda ostare
zadovoljni.
U drugom svijetu taj ovjek u dugaku konatom kaputu odluuje da mora opet vidjeti onu
enu iz Fribourga. Jedva da je poznaje, mogla bi biti manipulativna, kretnje joj odaju
prevrtljivost, ali taj nain na koji joj se lice smeka kada se smijei, ta vjeta uporaba rijei. Da,
on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kui u Fribourg, sjedi s njom na kauu, uskoro osjeti
kako mu srce jako kuca, slomi se pri pogledu na bjelinu njezinih ruku. Vode ljubav, glasno i
strastveno. Ona ga nagovori da se preseli k njoj u Fribourg. On naputa svoj posao u Bernu i
zaposli se u poti u Fribourgu. Izgara od ljubavi za njom. Svaki dan dolazi kui u podne. Jedu,
vode ljubav, svaaju se, ona se ali da treba vie novca, on se opravdava, ona ga gada
zdjelama, zatim ponovno vode ljubav, potom se on vraa u potu. Ona prijeti da e ga ostaviti,
ali ga ne ostavlja. On ivi za nju i sretan je sa svojom tugom.
U treem svijetu on takoer odluuje da je mora opet vidjeti. Jedva da je poznaje, mogla bi
biti manipulativna i kretnje joj odaju prevrtljivost, ali taj osmjeh, pa taj smijeh, ta vjeta uporaba
rijei. Da, on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kuci u Fribourg, susree je na vratima, piju aj
za kuhinjskim stolom. Priaju o njezinu poslu u knjinici, o njegovu poslu u ljekarni. Nakon sat
vremena, ona govori da mora ii pomoi nekom prijatelju, pozdravlja ga, potom se rukuju. On
putuje tih trideset kilometara natrag u Bern, osjea se prazno dok vlakom putuje kui, dolazi u
svoj stan na etvrtom katu u Kramgasse, stoji na balkonu i bulji dolje u majuni crveni eiri
ostavljen u snijegu.
Ova su se tri niza dogaaja doista dogodila, istovremeno. Jer, u ovom svijetu vrijeme ima tri
dimenzije, kao i prostor. Ba kao to se neki predmet moe pomicati u tri meusobno okomita
smjera, koja odgovaraju horizontalnom, vertikalnom i longitudinalnom, jednako tako svaki
predmet moe sudjelovati u tri meusobno okomite budunosti. Svaka se budunost kree u
razliitom vremenskom smjeru. Svaka je budunost stvarna. U svakom se trenutku odluke, bilo
posjetiti enu u Fribourgu ili kupiti novi kaput, ovaj svijet dijeli na tri svijeta, u kojem su ljudi
uvijek isti, ali su im sudbine razliite. I tako nastaje nebrojeno mnogo svjetova.
Neki olako shvaaju odluke, opravdavajui to injenicom da e se sve mogue odluke
ostvariti. Kako da netko bude odgovoran za svoje postupke u takvom svijetu? Drugi misle da se
o svakoj odluci mora detaljno i predano razmisliti, da bi bez tog predanja nastao kaos. Takvi su
ljudi zadovoljni to ive u kontradiktornim svjetovima, sve dok znaju razlog za svaki od tih
svjetova.
24. travnja 1905.
U ovom svijetu postoje dva vremena. Postoji mehaniko vrijeme i postoji tjelesno vrijeme.
Prvo je nepokolebljivo i kruto kao kakvo masivno eljezno njihalo koje se klati naprijed, natrag,
naprijed, natrag. Drugo se vrpolji i krivuda kao kakva hitra riba u zaljevu. Prvo ne posustaje,
ono je unaprijed odreeno. Drugo se putem predomilja.
Mnogi su uvjereni da mehaniko vrijeme ne postoji. Kad prou pokraj divovskoga sata u

Kramgasse, ne vide ga, kao to ni ne uju njegovu zvonjavu dok alju pakete u Postgasse ili
dok eu medu cvijeem u Rosengartenu. Na zapeima nose svoje satove, ali samo kao
ukrase ili zbog uljudnosti prema onima koji su im ih poklonili. Nemaju satove u svojim kuama.
Umjesto toga sluaju otkucaje svoga srca. Osjeaju ritam svog raspoloenja i svojih elja.
Takvi ljudi jedu kad su gladni, idu na posao u klobuarsku trgovinu ili u ljekarnu bez obzira na
to kad su se probudili, vode ljubav u svako doba dana. Takvi se ljudi smiju na pomisao o
mehanikom vremenu. Oni znaju da se vrijeme pomie na mahove. Oni znaju da se vrijeme
teko probija s teretom na leima kad ure u bolnicu s ranjenim djetetom ili kad prolaze pokraj
susjeda kojeg su uvrijedili. Jednako tako znaju da vrijeme uas nestaje s vidika ako dobro jedu
s prijateljima ili kada ih hvale ili kad lee u naruju neke tajne ljubavi.
Ima i onih koji vjeruju da njihova tijela ne postoje. Oni ive prema mehanikom vremenu.
Ustaju u sedam sati ujutro. Ruaju u podne, a veeraju u est. Na dogovore stiu na vrijeme,
tono prema satu. Vode ljubav izmeu osam i deset naveer. Rade etrdeset sati tjedno,
nedjeljne novine itaju nedjeljom, ah igraju utorkom uveer. Kad im kri u elucu, pogledaju
na sat da vide je li vrijeme jela. Kad im postane dosadno na koncertu, gledaju na sat iznad
pozornice kako bi vidjeli kad e doi vrijeme da krenu kui. Oni znaju da tijelo nije rezultat
divlje magije, ve zbir kemikalija, tkiva i ivanih poticaja. Misli nisu nita vie doli elektrini
valovi u mozgu. Seksualno uzbuenje nije nita vie od dotoka kemikalija do odreenih
ivanih zavretaka, tuga nita vie doli malo kiseline paralizirane u malom mozgu. Ukratko,
tijelo je stroj, podvrgnut istim zakonima elektriciteta i mehanike kao i bilo koji elektron
ili sat. Tako o tijelu moramo govoriti jezikom fizike, a ako tijelo govori, onda to jedino govore
te mnogobrojne poluge i sile. Tijelu se zapovijeda, a ne slua ga se.
elite li udahnuti svjeeg zraka uz rijeku Aare, vidjet ete dokaze obaju svjetova u jednome.
Brodar mjeri svoju poziciju u mraku brojei sekunde ostavljene u struji vode. - Jedan, tri metra.
Dva, est metara. Tri, devet metara. - Njegov glas sijee tamu u jasnim i odrjeitim slogovima.
Ispod stupa uline svjetiljke na mostu Nvdegg stoje dva brata koja se nisu vidjela godinu dana,
smiju se i piju. Zvono s katedrale Svetog Vincenta otpjeva deset puta. Za nekoliko sekundi
svjetla stanova uz Schifflaube zatrepere i nestaju kao savreno mehaniziran odgovor, kao
izvodi euklidske geometrije. Leei na obali rijeke, dvoje zaljubljenih lijeno pogledavaju u zrak,
probueni udaljenom crkvenom zvonjavom iz bezvremenog sna, iznenaeni to je ve stigla
no.
Gdje se ova dva vremena sastaju, oaj. Gdje ova dva vremena idu zasebnim putovima,
zadovoljstvo. Jer, udesno je da odvjetnik, medicinska sestra ili pekar mogu ivjeti u bilo kojem
od ovih dvaju vremena, ali ne u oba. Svako je vrijeme istinito, ali te istine nisu iste. 25
26. travnja 1905.
U ovome je svijetu odmah jasno da je neto udno. Ni u dolinama ni na ravnicama nema
nijedne kue. Svi ive u planinama.
U neko su doba u prolosti znanstvenici otkrili da vrijeme protjee to sporije to smo dalje
od sredita zemlje. Uinak je beznaajan, ali ga svejedno moemo mjeriti izuzetno osjetljivim
instrumentima. im je ta pojava postala poznatom, vei se broj ljudi, koji su silno eljeli ostati
mladi, preselio u planine. Sad su sve kue izgraene na Domu, Matterhornu, Monte Rosi i na
drugim planinama. Nemogue je prodati stambeni prostor bilo gdje drugdje. Mnogi nisu
zadovoljni samo time da jednostavno smjeste svoj dom na nekoj planini. Kako bi dobili
maksimalan uinak, svoje su kue izgradili na stupovima. Vrhovi su planina svuda po svijetu
naikani ovakvim kuama kao kakvim gnijezdima, te iz daljine izgledaju kao jato nekih
debelih ptica koje stoje na dugakim mravim nogama. Ljudi koji su najvie eljeli ivjeti
najdue, izgradili su svoje kue na najviim stupovima. Doista, neke se kue uzdiu do pola
milje na svojim drvenim nogama, tankim kao vreteno. Visina je postala status. Kad neka osoba

gleda odozdo sa svoga kuhinjskog prozora prema susjedu, ona misli da se tom susjedu nee
tako brzo ukoiti zglobovi kao njoj, da susjed nee izgubiti kosu prije nje, da se nee naborati
prije nje, da nee tako rano izgubiti elju za romantikom. Jednako tako, osoba koja gleda dolje
prema nekoj drugoj kui, odbacuje njezine stanare kao ve potroene, slabe i kratkovidne.
Neki se hvale da su cijelog svog ivota ivjeli na visini, da su roeni u najvioj kui na
najviem vrhu planine i da se nikad nisu sputali. Oni slave svoju mladost pred ogledalima i
goli eu po balkonima.
Katkad neki vaan posao prisili ljude da sidu iz svojih kua. Tada to ine u urbi, hitajui
niza svoje visoke ljestve prema zemlji, pa niz neke druge ljestve ili dolje prema dolini, obavljaju
svoje poslove i vraaju se to je prije mogue svojim kuama ili na neko drugo visoko mjesto.
Znaju da sa svakim korakom nanie vrijeme tee neto malo bre i oni poinju starjeti neto
ranije. Ljudi na razini zemlje nikad ne sjede. Oni tre dok nose svoje poslovne torbe ili ivene
namirnice. Jedan se mali broj stanovnika svakoga grada prestao brinuti o tome stare li nekoliko
sekundi bre od svojih susjeda. Ove pustolovne due svako malo silaze u nii svijet na
nekoliko dana, ljenare ispod drvea koje raste u dolini, nehajno plivaju u jezerima koja lee
na toplijim visinama, valjaju se po ravnoj zemlji. Jedva da pogledavaju na svoje satove, ne
znaju reci je li ponedjeljak ili etvrtak. Kada drugi ure mimo njih i podsmjehuju im se, oni se
samo smijee.
S vremenom su ljudi zaboravili razlog zato je ono vie bolje. No, svejedno su nastavili
ivjeti na planinama, izbjegavati uleknute predjele to su vie mogli, nastavili su uiti svoju
djecu da preziru drugu djecu iz nizina. Podnose hladnou planine po navici i uivaju u toj
neudobnosti kao dijelu svoga odgoja. ak su sami sebe uvjerili da je rijedak zrak dobar za
njihova tijela pa su, slijedei tu logiku, otili na otre dijete, odbijajui sve osim najpauinastije
hrane. Konano, to je stanovnitvo postalo tanko poput zraka, koato i ostarjelo prije vremena.
28. travnja 1905.
ovjek ne moe proetati ulicom, popriati s prijateljem, ui u neku zgradu, neobavezno
lutati ispod lukova stare arkade od pjeenjaka, a da ne susretne neki instrument vremena.
Vrijeme je vidljivo posvuda. Tornjevi sa satom, runi satovi, crkvena zvona dijele godine u
mjesece, mjesece u dane, dane u sate, sate u sekunde, i svaki idui interval vremena marira
za onim prije njega u savrenu slijedu. A iza svakog pojedinog sata, ogromno stratite
vremena, koje se protee kroz cijeli svemir, odreuje zakon vremena za sve jednako. U ovom
svijetu sekunda uvijek traje sekundu. Vrijeme ide naprijed izvanrednom odmjerenou, uvijek
tono istom brzinom na svakom uglu svemira. Vrijeme je bezgranian vladar. Vrijeme je
apsolutno.
Svakog se popodneva graani Berna sastaju na zapadnom dijelu Kramgasse. Tamo u
etiri minute do tri Zvtgloggeturm iskazuje poast vremenu. Visoko na vrhu tornja klaunovi
pleu, pijetli kukuriu, medvjedi sviraju frulicu i bubnjeve. Njihovi su mehaniki pokreti i zvukovi
precizno sinhronizirani s okretanjem zupanika, koji su pak nadahnuti savrenstvom vremena.
Tono u tri sata masivno zvono odzvoni tri puta, ljudi provjeravaju svoje satove i vraaju se u
svoje urede u Speichergasse, svoje prodavaonice u Marktgasse, na svoje farme iza mostova
rijeke Aare.
Vjernici vide vrijeme kao dokaz Boga. Jer, naravno, nita nije moglo biti stvoreno savreno
bez Stvoritelja. Nita ne moe biti univerzalno, a da ne bude boansko. Svi su apsoluti dio
Jednog Apsoluta. A gdje se mogu pronai apsoluti, tamo je i vrijeme apsolutno. Tako su etiki
filozofi smjestili vrijeme u sredite svog vjerovanja. Na vrijeme se poziva kad se prosuuje o
bilo emu. Vrijeme prua jasan uvid za raspoznavanje dobra od zla.
U prodavaonici posteljine u Amthausgasse jedna ena pria s prijateljicom. Ova je upravo
izgubila posao. Dvadeset je godina radila kao slubenica u Bundeshausu i zapisivala

rasprave. Uzdravala je svoju obitelj, a sad je otputena i ivi s kerkom, koja jo uvijek ide u
kolu, i muem, koji svako jutro provodi dva sata na zahodu. Ravnateljica, masna i groteskna
gospoda, jedno joj je jutro dola rei da do sutradan isprazni svoj radni stol. Prijateljica u
prodavaonici slua bez rijei, uredno slae stolnjak koji je upravo kupila, mie koni s
pulovera ene koja je upravo izgubila posao. Dvije se prijateljice dogovaraju za aj sutradan
ujutro u deset sati. Deset sati. Sedamnaest sati i pedeset tri minute od ovog asa. ena koja je
upravo izgubila posao nasmijeila se sad prvi put nakon nekoliko dana. U svojim mislima
zamilja zidni sat u kuhinji kako otkucava svaku sekundu izmeu sada i sutra u deset, bez
prekida, bez savjetovanja, sinhronizirano kao i slian takav sat u domu njezine prijateljice. U
dvadeset minuta do deset sutra ujutro ova e ena obui al, rukavice i kaput te odetati niz
Schifflaube, prijei preko mosta Nvdegg i nastaviti dalje do ajane u Postgasse. S druge strane
grada, u petnaest minuta do deset njezina e prijateljica izai iz svoje kue u Zeughausgasse i
uputiti se u prema istom mjestu. U deset e se sati sresti. Srest e se u deset sati.
Svijet u kojem je vrijeme apsolutno, svijet je utjehe. Dok je kretanje ljudi nepredvidljivo,
kretanje vremena je predvidljivo. Dok se u ljude moe sumnjati, u vrijeme se ne moe sumnjati.
Dok ljudi mozgaju, vrijeme tee naprijed bez okretanja unatrag. U kafiima, u zgradama vlade,
u brodovima na enevskom jezeru ljudi gledaju na svoje satove i pouzdaju se u vrijeme kao
svoje utoite. Svaka osoba zna da je negdje zabiljeen trenutak kad se rodila, trenutak kad je
prohodala, trenutak njezine prve strasti, trenutak kad se oprostila od svojih roditelja.
3. svibnja 1905.
Zamislite svijet u kojem su uzrok i posljedica hiroviti. Ponekad uzrok prethodi posljedici, a
ponekad posljedica uzroku. Ili moda uzrok uvijek lei u prolosti, dok je posljedica u
budunosti, a budunost i prolost su isprepletene.
Sa Bundesterrasse prua se zanimljiv pogled: dolje rijeka Aare, a iznad nje Bernske Alpe.
Jedan ovjek upravo sad stoji tamo, odsutno prazni svoje depove i plae. Prijatelji su ga bez
razloga ostavili. Nitko ga vie ne zove, ni s kim se ne nalazi na veeri ili pivu u gostionici, nitko
ga vie ne poziva svojoj kui. Dvadeset je godina bio savren prijatelj svojim prijateljima,
dareljiv, zainteresiran, blag, odan. to se moglo dogoditi? Tjedan dana nakon ovog trenutka
na terasi, isti se ovjek poinje odvratno ponaati, vrijeati svakoga, nositi smrdljivu odjeu,
krtariti s novcem, ne doputati da itko doe u njegov stan u Laupenstrasse. to je od ovoga
uzrok, a to posljedica, to budunost, a to prolost?
U Ziirichu je Vijee nedavno odobrilo stroge zakone. Puanstvu se ne smiju prodavati
pitolji. U bankama i trgovinama moraju se provesti revizije. Svi se putnici, kad ulaze u Zurich
brodom preko rijeke Limmat ili eljeznikom linijom Selnau, moraju pretraiti zbog
krijumarenja robe. Graanska je vojska udvostruena. Mjesec dana nakon racije, Zurich
slamaju najgora zloinaka djela u njegovoj povijesti. Usred dana ubojstva na Weinplatzu,
kraa slika iz Kunsthausa, pijanevanje na crkvenim klupama Munsterhofa. Nisu li ova
zloinaka djela na krivom mjestu u vremenu? Ili su moda novi zakoni bili akcija, a ne
reakcija?
Jedna mlada ena sjedi blizu fontane u Botanischer Gartenu. Dolazi ovamo svake nedjelje
kako bi uivala u mirisu bijelih ljubica sloena cvijeta, mousnih rua, ruiastih vrtnih
karanfila. Odjednom joj se srce vine, ona pocrveni, krene bojaljivim korakom, bez ikakva se
razloga razveseli. Nakon nekoliko dana upoznaje jednog mladia i obuzima je ljubav. Nisu li
ova dva dogaaja povezana? Ali kojom udnovatom vezom, kakvim pomakom vremena,
kakvom obrnutom logikom?
U ovom su neuzronom vremenu znanstvenici bespomoni. Njihove pretpostavke postaju
postpostav-kama. Njihove jednadbe postaju dokazima, njihova logika nelogikom.
Znanstvenici postaju nepromiljeni i gunaju kao kakvi kockari koji se ne mogu prestati kladiti.

Znanstvenici postaju lude, ne zato to su razumni, nego zato jer je svemir nerazuman. Ili to
moda nije zato jer je svemir nerazuman, nego jer su oni razumni. Tko bi mogao rei to je od
toga tono u jednom neuzronom svijetu?
U ovom su svijetu umjetnici radosni. Nepredvidljivost je ivot njihovih slika, njihove glazbe,
njihovih romana. Oni uivaju u nepredvienim stvarima, dogaajima bez objanjenja i bez
veze s prolou.
Veina je ljudi nauila kako ivjeti i proivjeti svaki trenutak. Njihova je teorija da nema
razloga razglabati o prolosti ako je nejasan utjecaj prolosti na sadanjost. A ako sadanjost
tek neznatno utjee na budunost, sadanja se djela i dogaaji ne moraju odmjeravati s
obzirom na njihove posljedice. Zapravo, svaki je in otok u vremenu, prosuuje ga se prema
njemu samom. lanovi obitelji ne tjee umirueg ujaka zbog mogueg nasljedstva, nego zato
to ga u tom trenutku vole. Zaposlenike ne zapoljavaju zbog njihovih dobrih ivotopisa, ve
zbog toga to su ostavili dobar dojam na razgovoru. Zaposlenici koje ugnjetavaju efovi,
odgovaraju na svaku uvredu, bez straha za vlastitu budunost. To je svijet nagona. To je svijet
iskrenosti. To je svijet u kojem svaka izgovorena rije vrijedi samo u tom trenutku, svaki pogled
ima samo jedno znaenje, nijedan dodir nema ni prolosti ni budunosti, svaki je poljubac
neposredan.
4. svibnja 1905.
Veer je. Dva para, vicarski i engleski, sjede za svojim uobiajenim stolom u blagavaonici
hotela San Murezzan u St. Moritzu. Svake se godine u lipnju nalaze ovdje radi kupanja i
druenja. Mukarci su privlani sa svojim crnim kravatama i irokim pojasevima, a ene lijepe u
svojim veernjim haljinama. Konobar prelazi preko finog drvenog poda i prima njihove
narudbe.
- ini mi se da e vrijeme sutra biti lijepo - kae ena s brokatom u kosi.
- To e biti pravo olakanje - kimaju glavom ostali. - Stvarno je puno ugodnije kupati se kad
je sunano. Iako to moda i nije vano. - anse Laganog Trkaa su etiri prema jedan u
Dublinu - kae admiral. - Kladio bih se na njega da imam novca - namigne eni.
- Evo, kod mene moe dobiti pet prema jedan ako si za igru - kae drugi mukarac.
ene prije veere lome svoja peciva, mau ih maslacem i paljivo sputaju noeve na rub
tanjuria za maslac. Mukarci dre na oku ulazna vrata.
- Svia mi se ipka na ubrusima - kae ena s brokatom u kosi. Uzme svoj ubrus i odmota
ga, a onda ponovno zamota.
- Svake godine to kae, Josephine - kae druga ena uz smijeak.
Ruak stie. Za veeru danas imaju jastoga a la Bordelaise, paroge, odrezak i bijelo vino.
- Kako je tvoj peen? - pita ena s brokatom gledajui supruga.
- Izvrsno. A tvoj?
- Malo je prezainjen. Kao i proli tjedan.
- Nego, Admirale, kakav je odrezak?
- Nikad nisam odbio dobar komad govedine veselo odvrati admiral.
- Ne bi se reklo da ste proboravili puno vremena u smonici ove godine - kae drugi
mukarac. - Niste dobili ni kilograma od prole godine, ili ak u proteklih deset godina.
- Moda vi ne primjeujete, ali ona primjeuje -kae admiral i pokae na suprugu.
- Moda grijeim, ali mi se ini kao da je u sobama ove godine neto vei propuh - kae
admiralova ena. Drugi kimaju glavom i nastavljaju jesti jastoga i odrezak.
-Ja uvijek najbolje spavam u hladnim sobama, ali ako je propuh, probudim se kaljui.
- Navucite plahtu preko glave - kae druga ena. Admiralova ena potvrdi, ali ostaje
zbunjena.
- Zavucite glavu pod plahtu i propuh Vam nee smetati - ponovi duga ena. - Meni se to

uvijek dogaa u Grindekvaldu. Prozor mi je pokraj kreveta. Mogu ga ostaviti otvorenim ako se
prekrijem plahtom preko nosa. Tako se zatitim od hladnoga zraka.
ena s brokatom u kosi namjesti se na svom stolcu, premjesti noge pod stolom.
Stie kava. Mukarci se povlae u sobu za puenje, ene na pletenu ljuljaku vani na
velikoj verandi.
- I, kako je posao u odnosu na lani? - pita admiral.
- Ne mogu se poaliti - ree drugi mukarac, ulijevajui si konjak.
- Djeca?
- Narasla za ovih godinu dana.
Na verandi se ene ljuljaju i gledaju u no.
I upravo je jednako tako u svakom hotelu, u svakoj kui, u svakom gradu. Jer, doista, u
ovom svijetu vrijeme prolazi, ali se gotovo nita ne dogaa. Jednako se malo dogodi od godine
do godine, kao od mjeseca do mjeseca, od dana do dana. Ako su vrijeme i tijek dogaaja
jedno te isto, onda se vrijeme gotovo ne pomie. Ako vrijeme i dogaaji nisu isto, onda su to
ljudi koji se gotovo ne pomiu. Ako neka osoba u ovom svijetu nema nikakvih ambicija, ona
nesvjesno pati. Ako osoba ima ambicije, onda pati svjesno, ali veoma polako.
Meuigra
Einstein i Besso lagano koraaju niz Speichergasse u kasno popodne. Mirno je doba dana.
Trgovci sputaju svoje rolete i iznose bicikle. S prozora na drugom katu jedna majka zove ker
da doe kui i pripremi veeru.
Einstein objanjava svom prijatelju Bessu zbog ega eli spoznati vrijeme, ali mu ne govori
nita o svojim snovima. Uskoro e biti u Bessovoj kui. Ponekad Einstein ostaje i na veeri, pa
Mileva mora doi po njega, vukui za sobom njihovo malo dijete. To se obino dogaa kad
Einsteina obuzme neki novi projekt, kao sada, pa cijelo vrijeme za veerom trza nogom pod
stolom. Einstein se naginje prema Bessu, koji je takoer niskog rasta, i govori - elim razumjeti
vrijeme jer se elim pribliiti Staromu.
Besso kima odobravajui. No, postoje problemi na koje ga Besso upozorava. Kao prvo,
moda Stari nije zainteresiran da se priblii svojim stvorenjima, bila ona inteligentna ili ne. Kao
drugo, ne mora biti da je znanje jednako blizini. Kao tree, ovaj bi projekt o vremenu mogao biti
prezahtjevan za jednog dvadesetesto-godinjaka.
S druge pak strane, Besso smatra da je njegov prijatelj u stanju provesti sve. Ove je godine
Einstein vec zavrio svoj doktorat, dovrio jedan rad o fotonima i jedan o Brownovu gibanju.
Sadanji projekt, koji je zapravo zapoeo kao istraivanje elektriciteta i magnetizma, zahtijevao
bi, kako je jednog dana Einstein iznenada objavio, novo promiljanje vremena. Besso je
zapanjen Einsteinovom ambicijom.
Besso nakratko ostavlja Einsteina samoga s njegovim mislima. Razmilja to je Anna
skuhala za veeru i gleda niz pokrajnju ulicu kako se na rijeci Aare srebrni amac ljeska na
niskom suncu. Dok dvojica mukaraca hodaju, koraci im jee po krupnim oblucima kolnika.
Poznaju se jo od studentskih dana u Zurichu.
- Dobio sam pismo od brata iz Rima - kae Besso. - Dolazi u posjet na mjesec dana. Anna
ga voli jer joj uvijek dijeli komplimente na raun njezina izgleda. -Einstein se odsutno smijei. Neu se moi viati s tobom nakon posla dok mi je brat ovdje. Hoe li se snalaziti?
- to? - pita Einstein. - Neu se moi puno viati s tobom dok mi je brat ovdje - ponovi
Besso. - Hoe li se snalaziti sam?
- Naravno - ree Einstein. - Ne brini se za mene. Otkad ga Besso poznaje, Einstein je
oduvijek bio sam sebi dovoljan. Obitelj mu se stalno selila dok je odrastao. Oenjen je kao i
Besso, ali gotovo da nikamo ne ide sa svojom enom. ak se i kod kue, usred noi zna
oduljati od Mileve i otii u kuhinju kako bi izraunavao dugake stranice jednadbi, koje bi

zatim idui dan u uredu pokazivao Bessu.


Besso znatieljno promatra svog prijatelja. Za takvu se samotnu i zatvorenu osobu elja za
blizinom doima udnom.
8. svibnja 1905.
Smak svijeta dogodit e se 26. rujna 1907. Svi to znaju.
U Bernu je ba kao i u drugim veim i manjim gradovima. Godinu dana prije kraja, kole
zatvaraju svoja vrata. emu uiti za budunost kad je ona tako kratka? Prezadovoljna to je sa
kolom zauvijek gotovo, djeca se igraju skrivaa pod arkadama u Kramgasse, tre niz
Aarstrasse i bacaju abice po rijeci, troe novie na pepermint bombone i druge stakie.
Roditelji ih putaju da rade to hoe.
Mjesec dana prije kraja, poslovi se privode kraju. Bundeshaus zavrava sa svojim
raspravama. Zgrada federalnog telegrafa u Speichergasse zapada u tiinu. Jednako tako i
tvornica satova u Laupenstrasse i mala tvornica pokraj mosta Nvdegg. Komu trebaju trgovina i
industrija kad je ostalo tako malo vremena?
U kafiima na otvorenom u Amthausgasse ljudi sjede, pijuckaju kavu i neusiljeno
razgovaraju o svojim ivotima. Osloboenje ispunjava zrak. Upravo sada, na primjer, jedna
ena smeih oiju razgovara sa svojom majkom o tome kako su u njezinu djetinjstvu, dok je
majka radila kao velja, malo vremena provodile zajedno. Sad planiraju put u Luzern. Ugurat
e dva ivota u ovo malo vremena to je preostalo. Za drugim stolom mukarac pria prijatelju
o omraenom efu koji je esto spavao s njegovom enom u uredskoj garderobi nakon radnog
vremena i koji mu je prijetio otkazom ako on ili njegova ena budu pravili probleme. ega bi se
sada trebao bojati? Ovaj je ovjek sredio raune sa svojim pretpostavljenim i pomirio se sa
svojom enom. Konano u miru sa sobom, ispruio je noge i puta da mu pogled luta ponad
Alpa.
U pekarnici u Marktgasse pekar debelih prstiju stavlja tijesto u pe i pjeva. Ovih su dana
ljudi pristojni kad naruuju kruh. Smijee se i odmah plaaju, jer novac gubi na vrijednosti.
Brbljaju o svojim izletima u Fribourg, o ugodno provedenom vremenu u sluanju pria vlastite
djece, o dugim popodnevnim etnjama. ini se da nemaju nita protiv toga to e uskoro biti
smak svijeta, jer svi dijele istu sudbinu. U jednomjesenom svijetu vlada jednakost.
Jedan se dan prije kraja svijeta ulice uzburkavaju smijehom. Susjedi koji nikada nisu
razgovarali, pozdravljaju se kao prijatelji, svlae sa sebe odjeu i kupaju se u fontanama. Drugi
skau na glavu u rijeku Aare, nasmrt umorni nakon plivanja lee u gustoj travi uz rijeku i itaju
poeziju. Odvjetnik i potar koji se nikad prije nisu vidjeli, hodaju rukom pod ruku kroz
Botanischer Garten, smijee se pri pogledu na ciklame i astre, priaju o umjetnosti i bojama.
Kakve veze imaju njihova nekadanja zvanja? U jednodnevnom svijetu oni su jednaki.
U sjeni pokrajnje ulice, neto udaljene od Aarbergergasse, jedan se mukarac i ena
naslanjaju na zid, piju pivo i jedu dimljenu govedinu. Zatim e ga ona povesti u svoj stan.
Udana je za nekog drugog, ali ve godinama eli ovog ovjeka, i sad e, na posljednji dan
ovoga svijeta, zadovoljiti svoje elje.
Nekoliko dua tri ulicama inei dobra djela, pokuavajui ispraviti ona loa iz prolosti.
Jedino oni imaju neprirodan osmjeh.
Jednu minutu prije smaka svijeta svi se okupljaju ispred Kunstmuseuma. Mukarci, ene,
djeca oblikuju ogroman krug i dre se za ruke. Nitko se ne pomie. Nitko nita ne govori. Vlada
apsolutna tiina, tako da svatko moe uti otkucaje srca onoga s lijeve ili desne strane. Ovo je
posljednja minuta svijeta. U apsolutnoj tiini svjetlost obasjava ljubiasti encijan u vrtu s donje
strane cvijeta, te on zasja na tren, a onda se postupno izgubi medu ostalim cvijeem. Igliasto
lie aria iza muzeja njeno zatitra kako se vjetri provlai kroz drvee. Jo dalje, iza ume,
rijeka Aare odraava sunevo svjetlo, lomei svjetlost na svakom uzbibanom dijelu svoje

povrine. Na istoku se toranj Svetoga Vincenta uzdie u nebo, crven i vitak, sa ziem finim
poput ila na kakvu listu, a tamo gore Alpe, velike i tihe s vrhovima prekrivenim snijegom,
mijeaju bijelu i ljubiastu boju. Jedan oblak lebdi na nebu. Vrabac lepra. Nitko ne govori.
U posljednjoj sekundi izgleda kao da su svi, drei se za ruke, skoili s vrha Topaza. Kraj
se pribliava kao to se munjevito pribliava tlo. ikti hladan zrak, tijela postaju besteinska.
Tihi horizont razjapio je svoje nekoliko milja iroke eljusti, a ispod njega sve se blie i blie
obruava ogroman snjeni pokriva, da obujmi ovaj ruiasti krug ivota.
10. svibnja 1905.
Kasno je poslijepodne i sunce se nakratko ugnijezdilo u snjenu kotlinu na Alpama, vatra
na ledu. Dugake zrake svjetlosti steru se s planina, prelaze preko spokojnoga jezera, bacaju
sjenke na grad ispod sebe.
Na mnogo naina taj je grad jedinstvena cjelina. Smreka, ari i arola bor tvore njenu
granicu prema sjeveru i zapadu, dok su povie naranasti ljiljani, ljubiasti encijani i alpski
zvonii. Na panjacima blizu grada pase stoka kako bi se dobio maslac, sir, okolada. Mala
tekstilna tvornica proizvodi svilene tkanine, razne vrpce, pamunu odjeu. Crkveno zvono
zvoni. Miris dimljene govedine ispunjava ulice i prolaze.
Kada se bolje pogleda, taj grad ini mnogo dijelova. Jedna etvrt ivi u petnaestom stoljeu.
U njoj su katovi kua od grubog kamena povezani vanjskim stubama i galerijama, dok gornji
zabiti zjape otvoreni vjetrovima. Mahovina raste izmeu kamenih ploa na oplati krovova. Drugi
je dio sela slika osamnaestog stoljea. Peeni je crijep uglavljen na krovovima ravnih linija.
Crkva ima ovalne prozore, lode na konzolama, ograde od granita. Trei dio odraava
sadanjost, s arkadama uz svaku ulicu, metalnim rukohvatima na balkonima i fasadama od
finog pjeenjaka. Svaki je dio sela vezan uz razliito vrijeme.
U ovo bi kasno poslijepodne, u ovih nekoliko trenutaka, dok se sunce ugnijezdilo u jednoj
snjenoj kotlini na Alpama, ovjek mogao sjediti pokraj jezera i kontemplirati o kakvoi
vremena. Hipotetski govorei, vrijeme bi moglo biti njeno ili grubo, bodljikavo ili svilenkasto,
vrsto ili mekano. Ali u ovom se svijetu dogodilo da je vrijeme ljepljivo. Dijelovi se grada lijepe
za neki trenutak u povijesti i ne mogu van. Jednako se tako pojedinci lijepe za neki trenutak iz
svog ivota i ne mogu ga se osloboditi.
Upravo sada jedan ovjek u kui pod planinom razgovara s prijateljem. Govori o svojim
kolskim danima u gimnaziji. Njegove pohvalnice i svjedodbe iz matematike i povijesti vise na
zidovima, portske medalje i trofeji zauzimaju police s knjigama. Ovdje je na stolu fotografija
njega kao kapetana maevalakog tima, kako ga grle drugi mladii, koji su u meuvremenu
otili na fakultet, postali inenjeri i bankari te se oenili. Tamo je u komodi njegova odjea od
prije dvadeset godina; maevalaka majica i hlae od tvida, koje su sad malo preuske u struku.
Prijatelj, koji ve godinama pokuava upoznati ovog mukarca sa svojim prijateljima, pristojno
odobrava glavom i pokuava disati u ovoj majunoj sobi.
U drugoj kui jedan mukarac sjedi sam za svojim stolom postavljenim za dvoje. Prije deset
godina sjedio je ovdje, nasuprot svomu ocu, i nije mu uspio rei da ga voli. Pretraivao je po
godinama svoga djetinjstva u potrazi za nekim trenutkom bliskosti, sjeajui se veeri u kojima
bi tihi starac sjedio sam sa svojom knjigom, i nije mu uspio rei da ga voli, i nije mu uspio rei
da ga voli. Stol je postavljen s dva tanjura, dvije ae, dvije vilice, kao i one posljednje noi.
ovjek poinje jesti, ali ne moe jesti, pa nekontrolirano zarida. Nikada mu nije rekao da ga
voli.
U treoj kui jedna ena blago promatra fotografiju svoga sina, mladog, nasmijeenog i
pametnog. Pie mu na odavno zastarjelu adresu i zamilja da od njega dobiva vesela pisma.
Kad joj sin pokuca na vrata, ona se ne javlja. Kad je sin, nateena lica i staklenih oiju, doziva
na prozor da mu da novac, ona ga ne uje. Kad joj sin, posrui, ostavlja poruke, molei je da

se nadu, ona te poruke neotvorene baca. Kad njezin sin stoji u noi ispred njezine kue, ona
rano odlazi u krevet. Ujutro gleda njegovu fotografiju i pie prekrasna pisma na odavno
zastarjelu adresu.
Jedna usidjelica gleda lice mladia koji ju je nekad volio, u ogledalu svoje spavae sobe,
na stropu pekarnice, na povrini jezera, na nebu. Tragedija je ovoga svijeta to nitko nije
sretan, bio zalijepljen za vrijeme boli ili radosti. Tragedija je ovoga svijeta to je svatko sam.
Jer, ivot prolosti ne moe sudjelovati u sadanjosti. Svaka osoba koja se zalijepi u vremenu,
zalijepi se sama. .
svibnja 1905.
U etnji po Marktgasse moe se vidjeti prekrasan prizor. Trenje u kutijama na tandovima
stoje poredane, eiri su kod klobuara uredno posloeni, cvijee na balkonima aranirano u
savrenoj simetriji, na podu pekarnice nema niti jedne mrvice, na krupnim kockama kolnika
ispred mljekarnice nema prolivenog mlijeka. Nita nije mimo svoga mjesta.
Kad veselo drutvo napusti restoran, stolovi su uredniji nego prije. Kad vjetar njeno pue
kroz ulicu, ulica ostaje pometena, smee i praina odlaze na rub grada. Kad valovi vode
udaraju o obalu, obala se obnavlja. Kad lie opada s drvea, ono se poput ptica poreda u
oblik slova V. Kad oblaci oblikuju lica, zadravaju takav oblik. Kad lula zadimi sobu, dim
odjedri u kut sobe, ostavljajui za sobom ist zrak. Boja balkona izloenih kii i vjetru s
vremenom postaje sve sjajnija. Zvuk groma ini da se razbijena vaza opet uoblii, da
polomljeni dijelovi skoe tono na isto mjesto gdje trebaju biti i da se spoje. Miomiris kola s
cimetom u prolazu se pojaava, a ne nestaje kad ona prou.
Izgledaju li ovi dogaaji udno?
U ovome svijetu protjecanje vremena donosi sve vei red. Red je zakon prirode, univerzalni
trend, kozmiki smjer. Ako je vrijeme strijela, strijela je usmjerena prema redu. Budunost je
obrazac, organizacija, integracija, intenzifikacija; prolost je sluajnost, konfuzija,
dezintegracija, raspad.
Filozofi uvjeravaju da bi bez trenda prema redu vremenu nedostajao smisao. Budunost se
ne bi razlikovala od prolosti. Slijed bi dogaaja bio tek mnotvo sluajnih scena iz tisuu
romana. Povijest bi bila mutna, poput magle koja se uveer uvlai u kronje stabala.
U takvom svijetu ljudi u neurednim kuama samo lee u krevetu i ekaju da prirodne sile
odguraju prainu s prozorskih klupica i izravnaju cipele u njihovim ormariima. Ljudi s
neorganiziranim poslovnim ivotom mogu biti na izletu, dok im se kalendari organiziraju,
sastanci ugovaraju i rauni sreuju. Ruevi za usne, etke i pisma mogu se gurnuti u torbicu sa
zadovoljstvom da e se automatski sami posloiti. Vrtovi se nikad ne moraju istiti, korov nikad
plijeviti. Radni stolovi prema kraju dana postaju sve uredniji. Odjea s poda od prole veeri
ujutro lei sloena na stolcu. Izgubljene se sokne pojavljuju.
Ako se grad posjeti u proljee, moe se vidjeti jo jedna udna slika. U proljetno vrijeme
ljudima dojadi red u njihovim ivotima. U proljee ljudi u svojim kuama nakupljaju otpad.
Unose u kuu blato, lome stolce i razbijaju prozore. Na Aarbergergasse, ili u bilo kojoj
stambenoj etvrti i ulici, u proljee se moe uti zvuk lomljave stakla, vikanje, urlanje, smijeh. U
proljee se ljudi nalaze u nedogovoreno vrijeme, pale svoje rokovnike, bacaju svoje satove,
piju kroz no. Ovakvo se histerino ponaanje nastavlja do ljeta, kad se ljudima vraa zdrav
razum i smisao za red.
14. svibnja 1905.
Postoji mjesto gdje vrijeme miruje. Kapi kie nepokretno vise u zraku. Njihala sata
nepomino stoje u zamahu. Psi podiu njuku i neujno zavijaju. Pjeaci su zamrznuti na
pranjavim ulicama, njihove noge podignute kao da vise na koncima. Arome datulja, manga,
korijandera i kumina lebde u zraku.

Kako se putnik iz bilo kojeg smjera pribliava ovamo, kree se sve sporije i sporije. Otkucaji
srca sve su mu rjei i rjei, disanje se usporava, temperatura mu pada, misli mu nestaju, sve
dok ne doe do mrtvog sredita i ne stane. Jer, to je sredite vremena. Iz ovoga se mjesta
vrijeme iri u koncentrinim krugovima miruje u sreditu, polako se ubrzava na veim promjerima.
Tko bi hodoastio prema sreditu vremena? Roditelji s djecom i ljubavnici.
I tako se na mjestu gdje vrijeme miruje mogu vidjeti roditelji kako su epali svoju djecu u
zamrznutom zagrljaju iz kojega ih nikad nee pustiti. Prelijepa mlada ki plavih oiju i plave
kose nikad se nee prestati smijeiti kao to se sad smijei, nikad nee izgubiti njean ruiast
sjaj na obrazima, nikad se nee naborati ili umoriti, nikad nee biti povrijeena, nikad nee
zaboraviti to su je roditelji nauili, nikad nee imati misli za koje njezini roditelji ne znaju,
nikad nee upoznati zlo, nikad nee rei svojim roditeljima da ih ne voli, nikad nee otii iz
svoje sobe s pogledom na ocean, nikad nee prestati dodirivati svoje roditelje kao to to sada
ini.
Na mjestu gdje vrijeme miruje, mogu se vidjeti i ljubavnici kako se ljube u sjenama zgrada,
u zamrznutom zagrljaju iz kojeg nikad nee izai. Voljena osoba nikad nee maknuti ruke iz
poloaja u kojem su sada, nikad nee vratiti narukvicu sjeanja, nikad nee otputovati daleko
od svoje voljene osobe, nikad se nee dovesti u opasnost rtvujui se, nikad nee propustiti
pokazati svoju ljubav, nikad nee postati ljubomorna, nikad se nee zaljubiti u nekog drugog,
nikad nee izgubiti strast ovog trenutka.
Mora se imati na umu da su ove figure osvijetljene tek slabanim crvenim svjetlom, jer
svjetlo gotovo da nestaje u sreditu vremena, njegove se vibracije usporavaju kao eho u
ogromnim kanjonima, njegov se intenzitet smanjuje do blijedoga sjaja krijesnica.
Oni koji su tik do samog sredita, doista se i miu, ali brzinom ledenjaka. Prolazak eljem
kroz kosu mogao bi trajati cijelu godinu, a poljubac moda njih tisuu. Dok se uzvrati osmjeh, u
vanjskom svijetu prou cijela godinja doba. Dok se zagrli dijete, sagrade se mostovi. Dok se
izgovori zbogom, srue se i zaborave gradovi.
A oni koji se vraaju u vanjski svijet... Djeca munjevito brzo rastu, zaboravljaju stoljetne
zagrljaje svojih roditelja, koji su za njih trajali tek nekoliko sekundi. Djeca postaju odrasli, ive
daleko od svojih roditelja, ive u svojim vlastitim kuama, stjeu svoje navike, podnose bol,
stare. Djeca proklinju svoje roditelje jer su ih pokuali zauvijek zadrati, proklinju vrijeme zbog
svoje naborane koe i promuklih glasova. Ova, sad stara djeca takoer ele zaustaviti vrijeme,
ali u drugom vremenu. Oni ele zamrznuti svoju djecu u sreditu vremena.
Ljubavnici koji se vraaju, saznaju da su im prijatelji davno nestali. Na kraju krajeva, proli
su cijeli ljudski vjekovi. Kreu se u svijetu koji ne prepoznaju. Ljubavnici koji se vraaju, i dalje
se grle u sjeni zgrada, ali im se zagrljaji sad ine praznima i usamljenima. Uskoro zaboravljaju
obeanja dana prije nekoliko stoljea, koja su za njih trajala tek nekoliko sekundi. Postaju
ljubomorni, ak i medu strancima, govore si rune stvari, gube strast, razdvajaju se, stare i
ostaju sami u svijetu koji ne poznaju.
Neki kau da je bolje ne pribliavati se sreditu vremena. ivot je posuda tuge, ali ga je
plemenito ivjeti, a bez vremena nema ivota. Drugi se s tim ne slau. Oni bi radije imali
vjenost zadovoljstva, ak i kad bi ta vjenost bila zaahurena i smrznuta poput leptira
izloenog u vitrini.
5. svibnja 1905.
Zamislite svijet u kojem vremena nema. Samo slike.
Dijete na morskoj obali oarano prvim pogledom na ocean. ena koja stoji u zoru na svom
balkonu, njezina rasputena kosa, njezina ovjeena svilena spavaica, njezine bose noge,
njezine usne. Zakrivljen luk arkade blizu fontane Zahringer u Kramgasse, pjeenjak i eljezo.

ovjek koji sjedi u tiini svoje radne sobe, drei u ruci fotografiju ene, bolan izraz na njegovu
licu. Orao tekavac uokviren na nebu, njegova raskriljena krila, suneve zrake prodiru mu kroz
perje. Djeak koji sjedi u praznom auditoriju, srce mu luduje kao da je na pozornici. Otisci
stopala u snijegu na otoku, zimi. Brod na vodi, nou, njegova svjetla nejasna u daljini, poput
male crvene zvijezde na crnom nebu. Zakljuan ormari s tabletama. List na podu, u jesen,
crven i zlatan i sme, njean. ena koja ui u grmlju, eka pokraj kue svoga mua s kojim
vie ne ivi, s kojim mora razgovarati. Lagana kia u proljetni dan, u etnji koja e biti
posljednja etnja mladia u mjestu koje voli. Praina na prozorskoj klupici. tand s paprikama
u Marktgasse, utim, zelenim i crvenim. Matterhorn, nazupen vrh bjeline koji stri u isto
plavetnilo neba, zelena dolina i kolibe. Uica igle. Rosa na listovima, kristalna, prelijeva se
poput opala. Majka na svom krevetu, plae, miris bosiljka u zraku. Dijete na biciklu u Kleine
Schanze, smijeei se smijekom cijelog ovjeanstva. Toranj molitve, visok osmerokut,
otvoren balkon, ozbiljan, okruen orujem. Para koja se uzdie s jezera u rano jutro. Otvorena
komoda. Dvojica prijatelja u kafiu, svjetlost svjetiljke obasjava lice jednog prijatelja, drugi je u
sjeni. Maka koja gleda kukca na prozoru. Mlada ena na klupici, ita pismo, suze sree u
njezinim zelenim oima. Veliko polje omeeno cedrom i smrekom. Duboko prodiranje suneve
svjetlosti kroz prozor u kasno poslijepodne. Masivno drvo oboreno, korijeni koji stre u zrak,
kora, grane jo uvijek zelene. Bjelina jedrilice s vjetrom u leda, jedra naduta poput krila
ogromne bijele ptice. Otac i sin sami u restoranu, otac tuan, bulji u stolnjak. Ovalni prozor s
pogledom na polja puna sijena, drvena kola, krave, zeleno i ljubiasto u poslijepodnevnoj
svjetlosti. Razbijena boca na podu, smea tekuina po pukotinama, ena crvenih oiju. Starac
u kuhinji koji kuha doruak svomu unuku, djeak koji se zagledao kroz prozor u bijelo obojenu
klupu. Pohabana knjiga to lei na stolu pokraj priguene svjetiljke. Bjelina na vodi dok se
razbija val noen vjetrom. ena mokre kose lei na kauu, dri za ruku ovjeka kojeg vie
nikad nee vidjeti. Vlak s crvenim vagonima na velikom kamenom mostu s otmjenim lukovima,
ispod njega rijeka, sitne tokice koje predstavljaju kue u daljini. estice praine lebde u
sunevoj svjetlosti kroz prozor. Tanka koa na sredini vrata, dovoljno tanka da se vidi
pulsiranje krvi ispod nje. Mukarac i ena goli, obgrljeni jedno oko drugoga. Plave sjene
drvea na punom mjesecu. Vrh planine i jak, postojan vjetar, dolina se stere na sve strane,
sendvii s govedinom i sirom. Dijete koje se izmie oevu udarcu, oeve usnice stisnute od
ljutnje, dijete ne razumije. Strano lice u ogledalu, sivilo oko sljepooica. Mladi koji dri telefon,
zapanjen onim to uje. Obiteljska fotografija, roditelji mladi i oputeni, djeca u kravatama i
haljinama, smiju se. Slaba svjetlost daleko kroz gutik drvea. Crvenilo zalaska sunca. Ljuska
jajeta, bijela, krhka, neslomljena. Plava kapa izbaena na obalu. Rue, odrezane i preputene
rijeci ispod mosta, francuski dvorac povrh nje. Crvena kosa ljubavnice, divlje, vragolaste,
obeavajue. Ljubiaste latice irisa koji dri mlada ena. Soba sa etiri zida, dva prozora, dva
kreveta, stolom, svjetiljkom, dvoje ljudi crvena lica, suze. Prvi poljubac. Planeti uhvaeni u
prostoru, oceani, tiina. Kapljica vode na prozoru. Namotano ue. uta etka.
20. svibnja 1905.
Pogled na napuene tandove u Spitalgasse pria svoju priu. Kupci neodluno hodaju od
jednog do drugog tanda, otkrivajui to pojedini trgovci prodaju. Ovdje je duhan, ali gdje je
zrno goruice? Ovdje je eerna repa, ali gdje je bakalar? Ovdje je kozje mlijeko, ali gdje je
sasafras? Oni nisu turisti u svom prvom posjetu Bernu. Oni su graani Berna. Nitko se ne moe
sjetiti da je prije dva dana kupio okoladu u Ferdinandovoj prodavaonici na broju 17, ili
govedinu u prodavaonici delikatesa Hof na broju 36. Svaka se prodavaonica i njezini
specijaliteti moraju iznova pronai. Mnogi hodaju s planovima grada, koji svoje vlasnike
usmjeravaju od jedne arkade prema drugoj, u gradu u kojem ive cijeli svoj ivot, u ulici kojom
prolaze ve godinama. Mnogi hodaju s biljenicama, kako bi zabiljeili ono to su nauili dok

im je to jo nakratko u glavama. Jer, u ovom svijetu ljudi nemaju pamenje.


Kad doe vrijeme da se na kraju dana vrati kui, svaka osoba pogleda u svoj adresar da
vidi gdje stanuje. Mesar, koji je danas odvalio nekoliko neprivlanih odrezaka u svojem
jednodnevnom mesarenju, otkriva da mu je dom u Nageligasse na broju 29- Burzovni meetar,
ije je kratkotrajno poznavanje trita proizvelo neke uspjene investicije, ita da sad ivi u
Bundesgasse na broju 89- Kad doe kui, svaki mukarac pronalazi svoju enu i djecu kako
ekaju na vratima, predstavlja im se, pomae oko veere, djeci ita prie. Jednako tako, svaka
ena koja se vrati s posla upoznaje svoga mua, djecu, namjetaj, svjetiljke, tapete, uzorke na
porculanu. Kasno naveer, mu i ena ne ostaju za stolom kako bi porazgovarali o dogaajima
protekloga dana, o koli svoje djece, o bankovnom raunu. Umjesto toga, oni se smijee jedno
drugomu, osjeaju toplu krv, ugodnu bol izmeu nogu, kao kad su se prije petnaest godina prvi
put sreli. Pronalaze svoju spavau sobu, posrui mimo obiteljskih fotografija koje ne
prepoznaju, i provode strastvenu no. Jer, samo su navika i sjeanje ono to otupljuje fiziku
strast. Bez sjeanja, svako je jutro prvo jutro, svaki poljubac i dodir prvi.
Svijet bez sjeanja svijet je sadanjosti. Prolost postoji samo u knjigama, u dokumentima.
Da bi upoznao samoga sebe, svaki ovjek nosi svoju Knjigu ivota, u kojoj je ispisana povijest
njegova ivota. itajui te stranice svakoga dana, on ponovno moe saznati identitet svojih
roditelja, je li roen u visokom ili niskom drutvenom staleu, je li u koli bio dobar ili lo dak, je
li ita postigao u svome ivotu. Bez svoje Knjige ivota, svaka je osoba tek fotografija,
dvodimenzionalni lik, duh. U kafiima u zelenilu Brunngasshaldea moe se uti bolan krik
ovjeka koji je upravo proitao da je jednom ubio nekog ovjeka, mogu se uti uzdasi ene
koja je upravo otkrila da joj je udvarao princ, iznenadno hvalisanje ene koja je saznala da je
prije deset godina bila studentica s najboljim ocjenama na fakultetu. Neki u sumrak provode
sate za stolom, itajui svoju Knjigu ivota; drugi mahnito ispunjavaju jo neispisane stranice
dananjim dogaajima.
S vremenom Knjiga ivota svakoga pojedinca toliko odeblja da se ne moe itati u cijelosti.
Tada dolazi odabir. Stariji mukarci i ene mogu itati ranije stranice, kako bi upoznali sebe
dok su bili mladi; ili mogu itati s kraja kako bi upoznali sebe u kasnijim godinama.
Neki su sasvim prestali itati. Oni su napustili prolost. Oni su odluili da nije vano jesu li
juer bili bogati ili siromani, obrazovani ili neuki, ponosni ili skromni, zaljubljeni ili prazna srca
- nita nije vanije od injenice da im sada blag vjetar mrsi kosu. Ti vas ljudi gledaju ravno u
oi i vrsto vam stiu ruku. Ti ljudi hodaju gipkim korakom svoje mladosti. Ti su ljudi nauili
ivjeti u svijetu bez sjeanja.
22. svibnja 1905.
Zora. Magla boje lososa lebdi nad gradom, noena dahom rijeke. Sunce eka iza mosta
Nvdegg, baca svoja dugaka, pocrvenjela koplja preko Kramgasse do divovskog tornja koji
mjeri vrijeme, i osvjetljuje donju stranu balkona. Zvukovi jutra huje ulicama poput mirisa kruha.
Jedno se dijete budi i plae za svojom majkom. Roleta potiho pucketa kad klobuar stie u
svoju prodavaonicu u Marktgasse. Neki motor cvili na rijeci. Dvije ene potiho priaju ispod
arkade.
Dok se grad rastapa kroz maglu i no, moe se vidjeti udan prizor. Ovdje je stari most
napola zavren. Ondje je kua mimo svojih temelja. Ovdje ulica zaokree na istok bez ikakva
razloga. Tamo je banka smjetena usred trnice povrem. Donji vitrai na Sv. Vincentu
prikazuju religiozne teme, gornji se pak grubo pretvaraju u prikaz Alpa u proljee. Jedan ovjek
urno hoda prema Bundeshausu, odjednom staje, podie ruke prema glavi, uzbueno neto
vie, okree se i uri u suprotnom smjeru.
Ovo je svijet promijenjenih planova, iznenadnih mogunosti, neoekivanih vizija. Jer, u
ovom svijetu vrijeme ne tee jednolino, ve na mahove, pa stoga ljudi imaju nepostojane slike

budunosti.
Kad se majci iznenada ukae slika gdje e joj ivjeti sin, seli se ne bi li mu bila to blie.
Kad graditelj vidi neko budue trgovako mjesto, svoju cestu zakree u tom smjeru. Kad se
neka djevojica na tren vidi kao cvjearica, odluuje ne ii na fakultet. Kad mladi dobije viziju
ene koju e oeniti, on je eka. Kad odvjetnik uhvati sliku sebe u odori suca u Ziirichu,
naputa svoj posao u Bernu. I doista, kakvog ima smisla nastavljati sadanjost ako se vidjela
budunost?
Za one koji su imali svoje vizije, ovo je svijet zajamenog uspjeha. Vrlo je malo projekata
koji su zapoeti, a ne slue unapreenju karijere. Ne ide se esto na putovanja koja ne vode
do grada sudbine. Malo je sklopljenih prijateljstava koja nee ostati prijateljstva u budunosti.
Malo se strasti troi uzalud.
Za one koji nisu imali nikakvu viziju, ovo je svijet pasivnog iekivanja. Kako da se netko
upie na fakultet, ako ne zna koje je njegovo budue zanimanje? Kako da netko otvori ljekarnu
u Marktgasse, ako bi slina trgovina mogla bolje poslovati u Spitalgasse? Kako voditi ljubav s
mukarcem, ako on moda ne ostane vjeran? Ti ljudi veinu dana prespavaju i ekaju svoju
viziju.
Tako se u svijetu kratkih prizora iz budunosti rijetko to riskira. Oni koji su vidjeli
budunost, ne trebaju riskirati, a oni koji jo uvijek nisu vidjeli budunost, ekaju svoju viziju
bez riskiranja.
Tek nekolicina onih koji su se osvjedoili o svoju budunost, ine sve to mogu kako bi je
izmijenili. ovjek odlazi ureivati vrtove muzeja u Neuchatelu nakon to se vidio kao odvjetnik
u Luzernu. Mladi kree na odvaan put jedrilicom sa svojim ocem nakon vizije da e mu otac
uskoro umrijeti od sranih tegoba. Mlada si ena doputa da se zaljubi u jednog ovjeka, iako
je vidjela da e se udati za drugoga. Ti ljudi u sumrak stoje na svojim balkonima i viu da se
budunost moe izmijeniti, da su tisue budunosti mogue. S vremenom vrtlaru u Neuchatelu
dojadi teak rad za malu nadnicu i postaje odvjetnik u Luzernu. Otac umire od srane bolesti, a
njegov se sin mrzi jer nije prisilio oca da ostane u krevetu. Mladu enu naputa ljubavnik i ona
se udaje za mukarca s kojim pati u svojoj samoi.
Komu je bolje u ovome svijetu hirovita vremena? Onima koji su vidjeli svoju budunost i koji
ive samo jedan ivot? Ili onima koji nisu vidjeli svoju budunost i ekaju kako bi poeli ivjeti
svoj ivot? Ili onima koji ne priznaju budunost i ive dva ivota?
29. svibnja 1905.
Mukarac ili ena iznenada baeni u ovaj svijet morali bi se izmicati pred kuama i
zgradama. Jer, sve je u pokretu. Kue i stanovi, montirani na kotaima, voze se nagnuti na bok
kroz Bahnhofplatz i jure probijajui se kroz Marktgasse, a njihovi stanari viu s prozora na
drugom katu. Pota ne ostaje u Postgasse, ve leti gradom na tranicama, poput vlaka. Niti
Bundeshaus ne stoji mirno u Bundesgasse. Posvuda zrak samo bruji i buci zvucima motora i
putovanja. Kad ovjek u osvit dana izae kroz svoja vrata, tek to je krenuo, ve juri, hvata
zgradu svog ureda, uri uz i niz stepenice, radi za stolom koji se vrti u krug, na kraju dana
galopira kui. Nitko ne sjedi pod drvetom s knjigom, nitko ne gleda u valie na jezercu, na selu
nitko ne lei u dubokoj travi. Nitko ne miruje.
emu takva opsjednotost brzinom? U ovom svijetu vrijeme prolazi sporije ljudima u
pokretu. I tako svi putuju velikom brzinom, kako bi dobili na vremenu.
Uinak brzine nije uoen do izuma motora s unutarnjim izgaranjem i poetaka brzog
prometovanja. 8. rujna 1889- gospodin Randolph Whig od Surrevja vozio je velikom brzinom
svoju punicu u London u svom novom motornom vozilu. Na svoju je veliku radost stigao za
upola manje vremena od oekivanog, a konverzaciju jedva da je zapoeo, te se odluio
pozabaviti tim fenomenom. Nakon to je objavljeno njegovo istraivanje, nitko vie nije iao

sporo. Budui da je vrijeme novac, financijski razlozi diktiraju da svaka meetarska kua, svaka
tvornica, svaka prodavaonica ivenih namirnica moraju stalno putovati to je bre mogue,
kako bi postigle prednost pred svojim suparnicima. Takve su zgrade opremljene divovskim
pogonskim motorima i nikad ne miruju. Njihovi motori i radilice bue puno glasnije od opreme i
ljudi unutar njih.
Usto, kue se ne prodaju samo prema veliini i dizajnu, ve i prema brzini. Jer, to kua
bre putuje, to sporije otkucavaju sati unutar nje i to je vie vremena na raspolaganju njezinim
stanarima. Ovisno o brzini, ovjek u brzoj kui moe po danu dobiti nekoliko minuta u odnosu
na svoje susjede. Ova se opsjednutost brzinom nastavlja i nou, kad se dragocjeno vrijeme
moe izgubiti ili dobiti, dok se spava. Nou su ulice sasvim osvijetljene kako bi kue koje se
mimoilaze izbjegle sudare, koji su uvijek fatalni. Nou ljudi sanjaju 0 brzini, o mladosti, o
mogunostima.
U ovom svijetu velike brzine sporo se shvatila samo jedna injenica. Loginom je
tautologijom efekt kretanja posve relativan. Jer, kad se dvoje ljudi mimoiu na ulici, svaki onog
drugog zamjeuje u pokretu, ba kao to ovjek u vlaku vidi da mimo njegova prozora leti
drvee. Jednako tako, kad se dvoje ljudi mimoidu na ulici, svakomu se ini da onom drugom
vrijeme prolazi sporije. Svakomu se ini da onaj drugi dobiva na vremenu. Ovaj reciprocitet
izluuje. Jo pak vie izluuje to da to se bre putuje mimo susjeda, ini se da susjed putuje
bre.
Frustrirani i maloduni, neki su ljudi prestali gledati van kroz svoje prozore. S navuenim
roletama, nikad ne znaju kako se brzo kreu oni, a kako njihovi susjedi i suparnici. Ujutro
ustaju, kupaju se, jedu pletenicu sa unkom, rade za svojim radnim stolom, sluaju glazbu,
razgovaraju sa svojom djecom, vode zadovoljne ivote.
Neki zastupaju miljenje da samo divovski toranj sa satom u Kramgasse otkucava tono
vrijeme, da jedino on miruje. Drugi pak ukazuju na to da je ak i divovski sat u pokretu kad se
gleda s rijeke Aare, ili s oblaka.
Meuigra
Einstein i Besso sjede ispred kafia u Amthausgasse. Podne je i Besso je uspio nagovoriti
prijatelja da izau iz ureda i udahnu malo svjeega zraka.
- Ne izgleda ba dobro - kae Besso. Einstein slegne ramenima, gotovo kao da mu je
neugodno. Prolaze minute, ili moda samo sekunde.
- Napredujem - kae Einstein.
- Vidi se - ree Besso, zabrinuto prouavajui tamne podonjake ispod prijateljevih oiju.
Mogue je da je Einstein opet prestao jesti. Besso se sjea kad je on sam izgledao kao
Einstein sada, ali iz drugog razloga. Bilo je to u Ziirichu. Bessov je otac iznenada umro, u
svojim ranim etrdesetima. Besso, koji se nikad nije slagao s ocem, osjeao je duboku alost i
krivnju. Njegovo je studiranje trenutano stalo. Na Bessovo iznenaenje, Einstein ga je doveo
k sebi u stan i brinuo se za njega cijelih mjesec dana.
Besso sad gleda Einsteina i eli mu pomoi, ali naravno, Einstein ne eli pomo. Besso
misli da Einstein ne osjea bol. ini se neosjetljiv na svoje tijelo i na svijet oko sebe.
- Napredujem - opet e Einstein. - Mislim da u otkriti tajne. Jesi li vidio Lorentzov rad koji
sam ti ostavio na stolu?
- Runo.
- Da, runo i ad hoc. Nije bilo anse da bude ispravan. Elektromagnetski eksperimenti
govore nam neto puno fundamentalnije - Einstein se poee po brkovima i strpa u usta
krekere sa stola.
Na neko su vrijeme dvojica mukaraca zautjela. Besso stavlja etiri kockice eera u svoju
kavu dok Einstein zuri u Bernske Alpe, daleke i jedva vidljive kroz maglu. Ustvari, Einstein

gleda kroz Alpe, u svemir. Ponekad dobije migrenu od gledanja u daljinu, pa mora zatvorenih
oiju lei na svoj kau presvuen zelenom presvlakom.
- Anna bi eljela da ti i Mileva doete na veeru idui tjedan - ree Besso. - Moete dovesti i
dijete ako hoete - Einstein kima glavom.
Besso naruuje jo jednu kavu, pogled mu pada na mladu enu za susjednim stolom, te
uvlai koulju u hlae. Gotovo je jednako neuredan kao Einstein, koji sad ve bulji u galaksije.
Besso se doista zabrinuo za svoga prijatelja, iako ga je ve viao ovakvog. Moda e ga ta
veera malo razonoditi.
- Subota naveer - kae Besso.
- Zauzet sam u subotu uveer - neoekivano e Einstein. - Ali Mileva i Hans Albert mogu
doi.
Besso se smije i kae - Subota naveer u osam -Zagonetka mu je zato se Einstein uope
oenio. Ni sam Einstein to ne moe objasniti. Jednom je priznao Bessu da se nadao kako e
Mileva barem obavljati kuanske poslove, ali to nije tako funkcioniralo. Nenamjeten krevet,
prljavo rublje, hrpetine suda jednaki su sada kao i prije. A s bebom ima jo i vie posla.
- to misli o Rasmussenovu patentu? - pita Besso.
- Centrifuga s uskim grlom? -Da.
- Osovina e vibrirati prejako da bi moglo biti korisno - kae Einstein - ali ideja je pametna.
Mislim da bi to moglo funkcionirati s fleksibilnim draem koji bi naao svoju vlastitu rotacijsku
os.
Besso zna to to znai. Einstein e sam napraviti novi dizajn i poslati ga Rasmussenu, bez
zahtjeva da mu se plati ili oda priznanje. esto sretni primatelji Einsteinovih prijedloga niti ne
znaju tko im je ispravio patent. Nije stvar u tome da Einstein ne uiva u priznanju. Prije
nekoliko godina, kad je vidio svoj prvi rad u asopisu Annalen derPhysik, oponaao je pijetla
cijelih pet minuta.
2. lipnja 1905.
Kaasta, smea breskva podignuta je iz smea i stavljena na stol da poruiasti. Postaje
ruiasta, zatim tvrda, biva odnesena u vreici u prodavaonicu ivenih namirnica, stavljena na
policu, maknuta i spakirana u sanduk, vraena na drvo s ruiastim cvatom. U ovom svijetu
vrijeme tee unatrag.
Uvela ena sjedi na stolcu i jedva da se pomie, lice joj crveno i nateeno, vid gotovo
nestao, sluh otiao, disanje kripavo poput ukanja mrtvog lia na kamenu. Prolaze godine.
Dolazi nekoliko posjetitelja. Malo-pomalo ena postaje snanija, jede vie, gubi duboke crte s
lica. uje glasove, glazbu. Neodreene se sjene sabiru u svjetlost, linije i oblike stolova,
stolaca, ljudskih lica. ena izlazi iz svoje kuice, odlazi na trnicu, s vremena na vrijeme
posjeuje prijateljicu, za lijepa vremena pije aj u kafiu. Uzima igle i konac iz zadnje ladice
komode i kukica. Smijei se kad joj se svia njezin rad. Jednoga joj dana u kuu unose mua s
bijelim licem. Za nekoliko sati obrazi mu postaju ruiasti, stoji pognut prema naprijed,
uspravlja se, govori joj. Njezina kua postaje njihova kua. Zajedno objeduju, ale se, smiju.
Putuju zemljom, posjeuju prijatelje. Njezina bijela kosa tamni i dobiva smee pramenove,
glas joj odzvanja novim tonovima. Ona odlazi u gimnaziju na zabavu u povodu svog
umirovljenja, poinje predavati povijest. Voli svoje ake, raspravlja s njima poslije nastave.
ita za vrijeme podnevnog odmora i nou. Nalazi se s prijateljima i raspravlja o povijesti i
aktualnim dogaajima. Pomae suprugu u raunovodstvu u njegovoj ljekarni, ee s njim u
podnoju planina, vodi ljubav. Koa joj postaje mekana, kosa dugaka i smea, grudi vrste.
Vidi svog mua prvi put u knjinici fakulteta, uzvraa mu poglede. Pohaa nastavu. Polae
maturu, a njezini roditelji i sestra plau od sree. ivi u kui s roditeljima, provodi sate eui s
majkom kroz umu blizu njihove kue, pomae joj prati sude. Pria prie svojoj mladoj sestri,

njoj samoj itaju prie naveer prije odlaska u krevet, biva sve manja. Pue. Sie.
Sredovjeni se ovjek udaljuje od pozornice auditorija u Stockholmu, drei medalju.
Rukuje se s predsjednikom vedske akademije znanosti, prima Nobelovu nagradu za fiziku,
slua velianstven uvod u dodjelu te nagrade. Nakratko razmilja o nagradi koju e primiti.
Misli mu naglo odlaze dvadeset godina u budunost, kad e samo olovkom na papiru raditi
sam u maloj sobi. Radit e danju i nou, puno e puta poeti pogreno, puniti ko za smee
neuspjelim sljedovima jednadbi i logikim nizovima. Ali nekih e veeri prii radnom stolu
znajui da je spoznao stvari o Prirodi koje nitko prije nije spoznao, odvaio se u umu i
pronaao svjetlo, postao vlasnikom dragocjenih tajni. Tih e mu veeri srce tui kao da se
zaljubio. Predosjeaj te bujice krvi, tog vremena kad e biti mlad i nepoznat i kad se nee bojati
pogreaka, svladava ga sada dok sjedi na svom stolcu u auditoriju u Stockholmu, prilino
udaljen od tankoga glasa predsjednika koji najavljuje njegovo ime.
Jedan mukarac stoji uz grob svoga prijatelja, baca grumen zemlje na lijes, osjea hladnu
travanjsku kiu na svome licu. Ali ne oajava. Gleda u budunost prema danu kad e plua
njegova prijatelja biti snana, kad e mu prijatelj ustati iz kreveta i smijati se, kad e njih
dvojica zajedno piti englesko bijelo pivo, jedriti, razgovarati. Ne oajava. eznutljivo eka
upravo taj dan kojeg se sjea u budunosti, kad e on i njegov prijatelj jesti sendvie na
niskom ravnom stoliu, kad e mu objasniti svoj strah od starenja i od toga da nee biti voljen,
a prijatelj e njeno odobravati glavom, dok e kia kliziti niz prozorsko okno.
3. lipnja 1905.
Zamislite svijet u kojem ljudi ive samo jedan dan. Ili je ritam otkucaja srca i disanja toliko
ubrzan da je cijeli ljudski vijek stisnut u vrijeme jednog okretaja Zemlje oko svoje osi - ili je
okretanje Zemlje toliko sporo da jedan okretaj traje koliko i jedan cijeli ljudski vijek. I jedna i
druga interpretacija jednako su vrijedne. U oba sluaja mukarci i ene vide jedan izlazak
sunca, jedan zalazak sunca.
U ovom svijetu nitko ne doivi izmjenu godinjih doba. Osoba roena u prosincu u bilo kojoj
europskoj zemlji nikad ne vidi zumbul, ljiljan, astru, ciklamu, runolist, nikad ne vidi kako javorov
list pocrveni i pozlati, nikad ne uje cvrke ni ptice pjevice. Osoba roena u prosincu ivi
hladan ivot. Jednako tako osoba roena u srpnju nikad ne osjeti snjenu pahuljicu na svom
licu, nikad ne vidi kristal na zamrznutom jezeru, nikad ne uje kripanje izama u novom
snijegu. Osoba roena u srpnju ivi topao ivot. O raznolikosti godinjih doba ui se iz knjiga.
U ovom se svijetu ivot planira prema svjetlu. Osoba roena u zalazak sunca provede
polovinu svoga ivota nou, naui baviti se kuanskim zanatima, kao to su tkanje i urarstvo,
puno ita, razvija se intelektualno, previe jede, plai je ogromna tmina tamo vani, uzgaja
sjene. Osoba roena u osvit ui vanjske poslove, kao to su zemljoradnja i zidarstvo, fiziki se
razvija i trenira, zazire od knjiga i intelektualnih projekata, vedra je i samosvjesna, niega se
ne boji.
Djeca suneva zalaska i suneva izlaska zaglavinjaju kad se promijeni svjetlo. Kad svane,
one roene u zalazak sunca omamljuje iznenadni pogled na drvee, oceane i planine,
zasljepljuje ih danja svjetlost, vraaju se kui i zakrivaju svoje prozore, provode ostatak ivota
u polusvjetlu. Kad sunce zae, oni roeni u osvit jadikuju nad nestankom ptica na nebu,
nestankom slojevitih sjenki plavetnila na moru, hipnotinog gibanja oblaka. Oni kukaju i
odbijaju nauiti skrovite kuanske zanate, lee na zemlji, gledaju uvis i napreu se ne bi li
vidjeli ono to su vidjeli neko.
U ovom svijetu, u kojem ljudski vijek traje samo jedan dan, ljudi se obaziru na vrijeme poput
maaka koje se napreu da uju zvukove s tavana. Jer, nema vremena za gubljenje. Roenje,
kolovanje, ljubavne veze, brak, zvanje, starija dob, sve se mora uklopiti u jedan prolazak
sunca, jednu modulaciju svjetlosti. Kad se ljudi mimoidu na ulici, podignu eire i urno

nastave dalje. Kad se ljudi sastanu u kuama, pristojno pitaju jedni druge za zdravlje i zatim se
vrate svojim poslovima. Kad se ljudi okupe u kafiima, nervozno prouavaju pomicanje sjena i
ne sjede dugo. Vrijeme je predragocjeno. ivot je samo trenutak u jednom godinjem dobu.
ivot je jedan snijeg. ivot je jedan jesenji dan. ivot je suptilan, tek nakratko osjenjen kut pri
zatvaranju vrata. ivot je kratak pokret rukama i nogama.
Kad nastupi starija dob, bilo u svjetlu ili u tami, ljudi otkriju da nikoga ne poznaju. Nije bilo
vremena. Roditelji su umrli u podne ili u pono. Braa i sestre preselili su se u daleke gradove,
kako bi iskoristili prolazne prilike. Prijatelji su se promijenili s promjenom kuta sunca. Kue,
gradovi, poslovi, ljubavnici, za sve je bilo planirano da se smjeste u ivotu uokvirenom jednim
danom. ovjek starije dobi ne poznaje nikoga. On razgovara s ljudima, ali ih ne poznaje.
Njegov je ivot rasut u fragmentima razgovora koje zaboravljaju fragmentirani ljudi. Njegov je
ivot podijeljen u uurbane nastavke u koje se osvjedoila tek nekolicina. On sjedi za svojim
stoliem pokraj kreveta, slua zvuk vode koja se ulijeva u kadu i pita se postoji li ita izvan
njegovih misli. Je li onaj zagrljaj njegove majke doista postojao? Je li ono smijeno
suparnitvo s njegovim prijateljem iz kole stvarno postojalo? Je li ono prvo ugodno bockanje
dok je vodio ljubav doista postojalo? Je li postojala njegova draga? Gdje su oni sada? Gdje su
oni sada dok
on sjedi za svojim stoliem pokraj kreveta, sluajui zvuk vode koja se ulijeva u kadu i
jedva primjeuje promjenu svjetla?
5. lipnja 1905.
Prema opisu mjesta i izgledu rijeka, drvea, zgrada, ljudi, sve bi izgledalo obino. Rijeka
Aare zavija na istok, naikana brodiima koji prevoze krumpir i eernu repu. Donji je dio Alpa
istokan arola borovima, ije se grane nakrcane eerima izvijaju u lukove poput velikih
razgranatih svijenjaka. Trokatnice s krovovima od crvenog crijepa i tavanskim prozorima
mirno stoje u Aarstrasse i gledaju rijeku. Trgovci u Marktgasse mau svim prolaznicima,
salijeui ih svojim rupcima, finim satovima, rajicama, kruhom od kiselog kvasca i anisom.
Miris dimljene govedine lebdi niz iroke ulice. Mukarac i ena stoje raspravljajui na svom
malom balkonu u Kramgasse i pritom se smiju. Mlada djevojka polako hoda vrtom na Kleine
Schanze. Velika potanska vrata od crvenog drveta otvaraju se i zatvaraju, otvaraju i zatvaraju.
Pas laje.
Ali svaka osoba svojim oima ovaj prizor vidi sasvim drugaije. Na primjer, ena koja sjedi
na obali rijeke Aare vidi kako brodovi prolaze velikom brzinom, kao da se na klizaljkama miu
po ledu. Nekom drugom brodovi se ine tromi i kao da jedva zaokruuju taj luk u cijelo
poslijepodne. ovjek stoji u Aarstrasse, gleda rijeku i otkriva da brodovi prvo putuju prema
naprijed, pa natrag.
Ovo se razilaenje ponavlja i drugdje. Upravo sada, nakon to je objedovao, ljekarnik hoda
natrag u svoju ljekarnu u Kochergasse. Ovo je slika koju on vidi: dvije ene protre pokraj
njega, divlje mlatarajui rukama i razgovarajui tako ustro da ih on uope ne moe razumjeti.
Odvjetnik tri preko ceste na sastanak, dok mu se glava trza sad ovamo, sad onamo, kao
kakvoj ivotinjici. Lopta, koju je bacilo neko dijete s balkona, leti zrakom poput metka, jedva se
razaznaje. Stanari s broja 82 tek su na tren pogledali kroz prozor, lete kroz kuu iz jedne sobe
u drugu, sjedaju na trenutak, za minutu ukrcaju u sebe jelo, nestaju, opet se pojavljuju. Oblaci
se na nebu spajaju, razilaze, opet spajaju tempom uzastopnog udisaja i izdisaja.
S druge strane ceste pekar promatra isti prizor. On uoava da se dvije ene leerno etkaju
ulicom, zastaju da popriaju s odvjetnikom, a onda nastavljaju dalje. Odvjetnik odlazi u stan na
broju 82, sjeda za stol i rua, odlazi do prozora na prvom katu, gdje hvata loptu koju je bacilo
dijete na ulici.
Treoj pak osobi, koja stoji ispod uline svjetiljke u Kochergasse, ovi dogaaji nemaju

nikakvo kretanje: dvije ene, odvjetnik, lopta, dijete, tri barke, unutranjost stana, uhvaeni
poput slika na jasnom sunevom svjetlu.
Slino je sa svakim slijedom dogaaja u ovom svijetu u kojem je vrijeme osjet.
U svijetu, u kojem je vrijeme osjet, poput vida ili okusa, slijed nekih dogaaja moe biti brz
ili spor, nejasan ili jasan, slan ili sladak, uzrono vezan ili nevezan, uredan ili nasumian,
ovisno o prethodnom ivotu gledatelja. Filozofi sjede u kafiima u Amthausgasse i raspravljaju
o tome postoji li vrijeme uope izvan ljudske percepcije. Tko moe rei da se neto dogodilo
brzo ili polako, s uzrokom ili bez njega, u prolosti ili u budunosti? Tko moe rei dogaaju li
se stvari uope? Filozofi sjede poluotvorenih oiju i usporeuju svoje estetike vremena.
Vrlo je malo ljudi roeno bez ikakva osjeta vremena. Njima se, kao posljedica toga, osjet
mjesta izotrava do boli. Oni lee u dubokoj travi, a ispituju ih pjesnici i slikari iz cijeloga
svijeta. Njih se, gluhe za vrijeme, preklinje da tono opiu poloaj drvea u proljee, oblik
snijega na Alpama, kut sunca na crkvi, smjetaj rijeka, poloaj mahovine, strukturu ptica u jatu.
No, gluhi za vrijeme ne mogu priati o tome to znaju. Jer, za govor je potreban slijed rijei
izgovorenih u vremenu.
9. lipnja 1905.
Zamislite da ljudi ive vjeno.
Iznenaujue je da se stanovnitvo svakoga grada dijeli na one Poslije-u i one Sad-u.
Oni Poslije-u razmiljaju da nema urbe krenuti na predavanja na fakultet, uiti drugi jezik,
itati Voltairea ili Newtona, traiti unapreenje na poslu, zaljubiti se, osnovati obitelj. Za sve te
stvari ima beskonano mnogo vremena. U beskrajnom vremenu sve se stvari mogu obaviti. I
zato sve stvari mogu ekati. Doista, prenagljivanje moe uroditi pogrekama. I tko se moe
suprotstaviti njihovoj logici? One Poslije-u moete prepoznati u bilo kojoj prodavaonici ili u
etnji. Oni hodaju laganim korakom i nose iroku odjeu. Vole proitati bilo koji otvoren
asopis, ili premjetati raspored pokustva u svojim domovima, ili ukliziti u razgovor kao to list
pada s drveta. Oni Poslije-u sjede u kafiima ispijajui lagano svoju kavu i raspravljajui
0 mogunostima ivota.
Oni Sad-u uoavaju da u beskrajno dugim ivotima mogu raditi sve to zamisle. Oni e
imati beskonaan broj karijera, oenit e se nebrojeno mnogo puta, stalno e mijenjati svoje
principe. Svaka e osoba biti odvjetnik, zidar, pisac, raunovoa, slikar, lijenik,
poljoprivrednik. Oni Sad-u stalno itaju neke nove knjige, izuavaju nove zanate, ue nove
jezike. Kako bi okusili beskrajnosti ivota, poinju rano i nikad ne usporavaju.
1 tko se moe suprotstaviti njihovoj logici? One Sad-u jednostavno je prepoznati. Oni su
vlasnici kafia, profesori na fakultetu, lijenici i medicinske sestre, politiari, ljudi koji stalno
mau nogama dok sjede. Oni se kreu kroz svoje ivote bojei se da im neto ne promakne.
Ako se dvoje Sad-u sluajno sretnu pokraj esterokutnog pilastra fontane Zahringer,
usporeuju ivote kojima su ovladali, izmjenjuju informacije i pogledavaju na svoje satove.
Kad se dvoje Poslije-u sretnu na istom mjestu, zamisle se nad budunou i pogledom slijede
parabolu vode.
Oni Sad-u i oni Poslije-u imaju neto zajedniko. S beskonanim ivotima dolazi i
beskonano dug popis roaka. Djedovi nikad ne umiru, niti pradjedovi, pratete ni praujaci,
prapratete, i tako dalje, skroz kroz generacije, svi ive i nude savjete. Sinovi se nikad ne izvuku
ispod sjene svojih oeva. Niti keri ispod majinih. Nitko nikad ne postane on sam.
Kad ovjek zapoinje vlastiti posao, osjea potrebu razgovarati o tome sa svojim roditeljima
i njihovim roditeljima i njihovim roditeljima, ad infinitum, kako bi uio na njihovim pogrekama.
Jer, niti jedan novi pothvat nije nov. Sve je ve pokuao neki raniji predak iz obiteljskog stabla.
Doista, sve se ve dogodilo i postiglo, ali je imalo svoju cijenu. Jer, u takvom je svijetu
umnoak dostignua djelomino podijeljen umanjenom ambicijom.

A kad ker eli savjet majke, ne moe ga dobiti izravno. Njezina majka mora pitati svoju
majku, koja mora pitati svoju majku, i uvijek tako dalje. Jednako kao to sinovi i keri ne mogu
sami odluivati, ne mogu se okrenuti ni svojim roditeljima i od njih dobiti pouzdan savjet.
Roditelji nisu izvor sigurnosti. Postoji milijun izvora.
Tamo gdje se svaki postupak mora provjeriti milijun puta, ivot je neodluan. Mostovi se
izvijaju preko polovine rijeke, a onda odjednom staju. Zgrade imaju devet katova, ali nemaju
krova. Trgoveve se zalihe dumbira, soli, bakalara i govedine mijenjaju svaki put kad se
predomisli, nakon svakog savjetovanja. Reenice ostaju nedovrene. Zaruke se prekidaju tek
nekoliko dana prije vjenanja. A na irokim ulicama i cestama ljudi okreu glavu unatrag i bulje
iza leda, da vide tko bi ih mogao gledati.
Takva je cijena besmrtnosti. Niti jedna osoba nije cijela. Niti jedna osoba nije slobodna. S
vremenom su neki odluili da je jedini nain da ive ako umru. U smrti su svi mukarci i ene
osloboeni tereta prolosti. Neke od tih dua bacaju se u jezero Constance ili skau s Monte
Leme, zavravajui tako svoje beskrajne ivote, dok ih gledaju njihovi dragi roaci. Na ovaj
nain konanost pobjeuje beskonanost, milijuni jeseni ustupaju mjesto nijednoj jeseni,
milijuni snjegova nijednom snijegu, milijuni savjeta nijednom savjetu. 10. lipnja 1905.
Zamislite da vrijeme nije kvantiteta ve kvaliteta, poput osvijetljene noi iznad drvea u
trenutku kad se mjesec uzdie i dodiruje obrise drvea. Vrijeme postoji, ali ga ne moemo
mjeriti.
Upravo sada, u sunano poslijepodne, ena stoji nasred Bahnhofplatza i eka susret s
odreenim ovjekom. Prije nekog ju je vremena vidio na vlaku za Fribourg i, oduevljen njome,
traio da pode s njim u vrtove na Grosse Schanze. Iz nestrpljenja u njegovu glasu i pogleda u
njegovim oima, ena je znala da on misli uskoro. I tako ga ona eka, i nije nestrpljiva,
provodei to vrijeme s knjigom. Neto kasnije, moda sljedei dan, on dolazi, primaju se pod
ruku, zajedno hodaju prema vrtovima, eu medu nasadima tulipana, rua, martagon ljiljana,
alpskih zvonia, i sjede na bijeloj klupi od cedrovine neko neizmjerljivo vrijeme. Dolazi veer,
oznaena promjenom svjetla, crvenjenjem neba. Mukarac i ena slijede vijugavu stazu,
posutu bijelim sitnim ljunkom, do restorana na brdacu. Jesu li bili zajedno cijeli ljudski vijek,
ili samo trenutak? Tko moe rei?
Kroz prozore restorana razdijeljene olovnim prekama, majka ovog mukarca uoava ga
kako sjedi sa enom. Lomi ruke i kuka jer eli da joj sin bude kod kue. Ona u njemu vidi dijete.
Je li uope prolo ita vremena otkad je on ivio kod kue, igrao se lovice sa svojim ocem,
trljao majci leda prije spavanja? Majka vidi djeaki smijeh, uhvaen u svjetlu svijee kroz
prozore restorana razdijeljene olovnim prekama, i ona je sigurna da nije prolo nimalo
vremena, da njezin sin, njezino dijete, treba biti s njom kod kue. Ona eka vani, lomei ruke,
dok joj sin brzo odrasta u intimi ove veeri, ove ene koju je susreo.
Preko ceste, u Aarbergergasse, dva mukarca diskutiraju o prijevozu lijekova. Primatelj je
ljut jer su lijekovi, koji imaju kratak rok trajanja, stigli ve stari i nedjelotvorni. On ih je oekivao
puno ranije, ustvari ih je ekao na eljeznikom peronu ve neko vrijeme, kroz dolaske i
odlaske sijede gospode iz Spitalgasse s broja 27, kroz mnoge mijene svjetla na Alpama, kroz
izmjene zraka od toplog u hladno, pa mokro. Poiljatelj, niski debeli ovjek s brkovima,
uvrijeen je. On je spakirao lijekove u svojoj tvornici u Baselu im je uo kako se na trnici
podiu rolete. Odnio je kutije na vlak dok su oblaci jo bili u istom poloaju kao i onda kad je
potpisan ugovor. to je vie mogao uiniti?
U svijetu u kojem se vrijeme ne moe mjeriti, nema satova, nema kalendara, nema
odreenih dogovora. Dogaaje uvjetuju drugi dogaaji, a ne vrijeme. Kua se poinje graditi
kad kamen i drvo dou na gradilite. Kamenolom isporuuje kamen kad radnik u kamenolomu
treba novac. Odvjetnik odlazi od kue braniti sluaj na Vrhovni sud kad mu se ker naali kako

on elavi. Obrazovanje u gimnaziji u Bernu zavreno je kada dak poloi ispite. Vlakovi odlaze
s perona na Bahnhofplatzu kad se vagoni napune putnicima.
U svijetu u kojem je vrijeme kvaliteta, dogaaji se pamte po boji neba, tonu povika brodara
s rijeke Aare, osjeaju sree ili straha kad neka osoba ude u sobu. Roenje djeteta,
patentiranje izuma, susret dvoje ljudi nisu fiksirane toke u vremenu, odreene satima i
minutama. Umjesto toga, dogaaji klize kroz prostor mate, materijalizirani pogledom, eljom.
Jednako je tako vrijeme izmeu dva dogaaja dugo ili kratko, ovisno o tome kakvi su bili drugi
dogaaji s kojima se usporeuju, intenzitetu svjetlosti, stupnju svjetla i sjene, miljenju
sudionika.
Neki ljudi pokuavaju mjeriti vrijeme, rastaviti vrijeme na sastavne dijelove, analizirati
vrijeme. Oni se okamenjuju. Njihova tijela stoje zamrznuta na uglovima ulica, hladna, kruta i
teka. Nakon nekog se vremena ove statue odnose radniku u kamenolomu koji ih uredno ree
na jednake dijelove i prodaje za gradnju kua kad mu je potreban novac. . lipnja 1905.
Ispred malog kafia na uglu Kramgasse i Theaterplatza est je plavih stolova i red plavih
petunija na kuharovu prozoru. Iz tog se kafia moe vidjeti i uti cijeli Bern. Ljudi struje
arkadama u Kramgasse, razgovarajui i zastajkujui da kupe posteljinu, ili rune satove, ili
cimet; skupina osmogodinjaka, putenih na jutarnji odmor iz gimnazije u Kochergasse, slijede
jedan za drugim svog uitelja kroz ulice do obale rijeke Aare; dim se die iz tvornice tik ponad
rijeke; voda ubori u mlazovima fontane Zahringer; divovski sat s tornja u Kramgasse otkucava
etvrtinu sata.
Ako se na trenutak ignoriraju zvukovi i mirisi grada, moe se vidjeti dojmljiv prizor. Dva
mukarca na uglu Kochergasse pokuavaju se rastati ali ne mogu, kao da se vie nikad nee
vidjeti. Govore zbogom, kreu u suprotnom smjeru, a onda hitaju natrag i grle se. U blizini, na
kamenom rubu fontane sjedi sredovjena ena i tiho jeca. Zgrabila je kamen svojim utim
pjegavim rukama, toliko ga je vrsto stisnula da joj je krv otila iz ruku, i tako u oaju bulji u
pod. Njezina usamljenost ima trajnost i dubinu kakvu osjeaju osobe koje vjeruju da vie nikad
nee vidjeti druge ljude. Dvije ene u puloverima eu niz Kramgasse, rukom pod ruku, smijui
se tako neusiljeno da sigurno ne razmiljaju o budunosti.
Ustvari, ovo je svijet bez budunosti. U ovom je svijetu vrijeme crta koja prestaje u
sadanjosti, i u stvarnosti i u mislima. U ovom svijetu nitko ne moe zamisliti budunost.
Zamisliti budunost nije nita manje mogue nego vidjeti boju iza ljubiaste: osjetila ne mogu
pojmiti to bi sve moglo postojati iza vidljivog kraja spektra. U svijetu bez budunosti, svako je
rastajanje prijatelja smrt. U svijetu bez budunosti, svaka je osamljenost konana. U svijetu
bez budunosti, svaki je smijeh posljednji smijeh. U svijetu bez budunosti, nakon sadanjosti
slijedi nitavilo, a ljudi se tako grevito dre za sadanjost kao da vise sa stijene.
Osoba koja ne moe zamisliti budunost, osoba je koja ne moe pojmiti rezultate svojih
djela. Neki su zbog toga paralizirani u neaktivnosti. Danima lee u svojim krevetima, sasvim
budni, ali u strahu da se odjenu. Piju kavu i gledaju fotografije. Drugi ujutro skau iz kreveta, ne
obazirui se na to to svaki potez vodi u nitavilo, ne obazirui se na to to ne mogu isplanirati
svoje ivote. Oni ive od trenutka do trenutka, i svaki je trenutak ispunjen. Drugi pak mijenjaju
prolost za budunost. Oni prebacuju po sjeanju svaku uspomenu, svaki potez, svaki uzrok i
posljedicu, i zapanjeni su kako su ih ti dogaaji doveli do ovog trenutka, posljednjeg trenutka
na svijetu, do konca crte koja je vrijeme.
U malom kafiu sa est vanjskih stolova i redom petunija, jedan mladi sjedi uz svoju kavu i
pecivo. Lijeno promatra ulicu. Vidi one dvije ene u puloverima kako se smiju, sredovjenu
enu na fontani, dva prijatelja koji se neprestano pozdravljaju na rastanku. Dok sjedi, jedan se
taman kini oblak navlai iznad grada. Ali ovaj mladi ostaje za svojim stolom. On moe
zamisliti samo sadanjost, a ovoga je trena sadanjost tamno nebo, bez kie. Dok pijucka kavu

i jede pecivo, udi se kako je kraj svijeta tako mraan. Kie jo uvijek nema i on kilji u svoje
novine na sve slabijem svjetlu, pokuavajui proitati posljednju reenicu koju e proitati u
svom ivotu. A onda, kia. Mladi ulazi unutra, skida svoju mokru jaknu, udi se kako se svijet
zavrava po kii. Razgovara s kuharom o hrani, ali ne oekuje da kia stane, jer on nita ne
oekuje. U svijetu bez budunosti, svaki je trenutak kraj svijeta. Nakon dvadeset minuta olujni
oblak prolazi, kia prestaje i nebo se razvedrava. Mladi se vraa svomu stolu i udi se kako
svijet zavrava po suncu.
5. lipnja 1905.
U ovom je svijetu vrijeme vidljiva dimenzija. Ba kao to se moe gledati u daljinu i vidjeti
kue, drvee, vrhove planina kao orijentir u prostoru, tako se moe gledati u drugom smjeru i
vidjeti roenja, vjenanja, smrti kao putokaze u vremenu, kako se nejasno proteu daleko u
budunost. I ba kao to se moe odabrati ostati na jednom mjestu ili otrati na drugo, tako se
moe odabrati vlastito kretanje po osi vremena. Neke je ljude strah putovati daleko od ugodnog
trenutka. Oni se vrsto veu za jednu vremensku lokaciju, jedva puzei mimo poznatog
dogaaja. Drugi pak svesrdno hrle u budunost, bez pripreme za brzu izmjenu dogaaja koji
slijede.
Na politehnikom fakultetu u Ziirichu mladi i njegov mentor sjede u maloj knjinici, potiho
razgovarajui o doktoratu tog mladog ovjeka. Mjesec je prosinac i vatra plamti u otvorenom
kaminu ispod bijelog mramornog okvira kamina. Mladi i mentor sjede u udobnim stolcima od
hrastovine pokraj okruglog stola, prekrivenog stranicama i stranicama rauna. Istraivanje je
bilo teko. Svaki se mjesec u proteklih osamnaest mjeseci mladi susretao sa svojim
profesorom u ovoj sobi, od svog profesora traio vodstvo i nadu, odlazio raditi jo jedan mjesec
i dolazio natrag s novim pitanjima. Profesor mu je uvijek davao odgovore. Danas mu profesor
opet objanjava. Dok mu uitelj govori, mladi gleda kroz prozor, prouavajui kako se snijeg
prihvatio za smreku pokraj zgrade, i pita se kako e dalje sam, jednom kada doktorira. Sjedei
na svom stolcu, mladi neodluno zakorai prema naprijed u vremenu, samo nekoliko minuta u
budunost, i strese se pred hladnoom i nesigurnou. Povlai se natrag. Puno je bolje ostati u
ovom trenutku, pokraj tople vatre, pokraj tople pomoi svoga mentora. Puno je bolje zaustaviti
kretanje po osi vremena. I tako mladi ostaje u ovom danu, u ovoj maloj knjinici. Njegovi
prijatelji prolaze, pogledaju nakratko, vide kako je zastao u ovom trenutku i nastavljaju prema
budunosti svojim tempom.
U Viktoriastrasse na broju 27 u Bernu mlada ena lei na svom krevetu. Zvukovi roditeljske
svae seu do njezine sobe. Ona si pokriva ui i bulji u fotografiju na svom stolu, fotografiju iz
djetinjstva, na kojoj ui na plai s majkom i ocem. Uz jedan je zid njezine sobe komoda od
kestena. Porculanski lavor za pranje smjeten je na komodi. Plava se boja zidova ljuti i puca.
Pri dnu kreveta otvoren koveg, napola pun odjeom. Ona bulji u fotografiju, a zatim van u
vrijeme. Budunost je poziva. Odluuje se. Ne dovravajui pakiranje, ona juri iz kue, iz ovog
trenutka u svom ivotu, uri ravno u budunost. Hita mimo jedne budue godine, pet godina,
deset godina, dvadeset godina, konano koi. No, tako se brzo kree da se ne moe zaustaviti
dok ne navri pedeset godina. Dogaaji su proletjeli mimo njezina pogleda i jedva da ih je
vidjela. elavi odvjetnik s kojim je ostala trudna i koji je zatim otiao. Jedna loa godina na
fakultetu. Neko vrijeme mali stan u Lausannei. Prijateljica u Fribourgu. Razasuti posjeti
njezinim posijedjelim roditeljima. Bolesnika soba u kojoj je umrla njezina majka. Vlaan stan
u Ziirichu koji zaudara na enjak, gdje joj je umro otac. Pismo njezine keri koja ivi negdje u
Engleskoj.
ena hvata zrak. Ima pedeset godina. Lei na krevetu, pokuava se sjetiti svoga ivota, bulji
u fotografiju iz djetinjstava, dok je uala na plai s majkom i ocem. 7. lipnja 1905.
Utorak je ujutro u Bernu. Pekar debelih prstiju u Marktgasse vie na enu koja nije platila

svoj posljednji raun, mlati rukama dok ona tiho sputa netom kupljeni zwieback u svoju torbu.
Izvan pekarnice djeak se kotura za loptom baenom s prozora na prvom katu, dok mu
koturaljke zvekeu na kamenoj cesti. Na istonom kraju Marktgasse, gdje se ulica spaja s
Kramgasse, mukarac i ena stoje jedan blizu drugoga u sjeni arkade. Dva mukarca prolaze
pokraj njih s novinama pod rukom. Tristo metara junije, jedna ptica pjevica lijeno nadlijee
rijeku Aare.
Svijet staje.
Pekarova usta ostaju otvorena u pola reenice. Dijete lebdi na pola koraka, lopta visi u
zraku. Mukarac i ena postaju kipovi pod arkadom. Dva mukarca postaju kipovi, njihov govor
prekinut kao da je netko podigao iglu gramofona. Ptica se skamenjuje u letu, nepomina poput
kazalinih ovjesa sputenih iznad rijeke.
Mikrosekundu kasnije, svijet poinje ispoetka.
Pekar nastavlja svoju tiradu kao da se nita nije dogodilo. Jednako tako, dijete tri za
loptom. Mukarac i ena jo se vie steu u zagrljaju. Dva mukarca nastavljaju raspravljati o
porastu trita govedinom. Ptica mae krilima i nastavlja svoj luk preko rijeke Aare.
Nakon nekoliko minuta svijet opet staje. Potom opet poinje. Staje. Poinje.
Kakav je ovaj svijet? U ovom svijetu vrijeme nije kontinuirano. U ovom je svijetu vrijeme
isprekidano. Vrijeme je komad ivanih vlakana: ine se povezani iz daljine, ali su isprekidani
ako ih se pogleda izbliza, s mikroskopski malim razmacima medu vlaknima. ivani impuls
tee jednim segmentom vremena, odjednom stane, prieka, preskoi kroz vakuum i nastavlja u
susjednom segmentu.
Tako su majuni ti prekidi u vremenu, da bi se svaka pojedina sekunda trebala poveati i
razloiti na tisuu dijelova i svaki od tih dijelova na tisuu dijelova prije no to bi se uoio onaj
jedini dio vremena koji nedostaje. Tako su majuni ti prekidi u vremenu da su rupe medu
segmentima praktiki nezamjetljive. Nakon svakog novog poetka vremena, novi svijet izgleda
ba kao i stari. Mjesto i pokretanje oblaka izgledaju isto kao i prije, ba kao i putovi ptica, tijek
razgovora, misli. Segmenti vremena gotovo savreno odgovaraju jedan drugomu, ali ipak ne
sasvim savreno. Povremeno se dogode sasvim mali pomaci. Na primjer, u ovaj utorak u
Bernu, mladi i djevojka, u svojim kasnim dvadesetima, stoje ispod jedne uline svjetiljke u
Gerberngasse. Upoznali su se prije mjesec dana. On je beskrajno voli, ali ga je ve jednom
slomila ena koja ga je ostavila bez upozorenja, i on se boji ljubavi. Mora biti siguran s ovom
enom. Prouava joj lice, u tiini je moli za iskrenost osjeaja, trai najmanji znak, najsitniji
pokret na njezinu elu, najneznatnije rumenjenje obraza, vlanost oiju.
Doista, i ona njega voli, ali ne zna izraziti svoju ljubav rijeima. Umjesto toga, ona mu se
smijei, nesvjesna njegova straha. Dok stoje pod ulinom svjetiljkom, vrijeme stane i opet
krene. Nakon toga nagib njihove glave isti je kao i prije, ritam udaraca njihovih srca ne
pokazuje promjenu. Ali tamo negdje u dubokim vodama enina uma, pojavila se nejasna
misao, koja dosad jo nije bila tamo. Djevojka dohvaa tu novu misao, ulazi u svoju podsvijest,
i dok to ini, pauinasta joj praznina prekida smijeak. Ovo jedva zamjetno dvojenje bilo bi
neprimjetno uvijek, osim u sluaju pomnog ispitivanja, no nestrpljivi ga je mladi primijetio i
shvatio kao znak. Govori djevojci da se vie ne mogu viati, vraa se u svoj mali stan u
Zeughausgasse, odluuje preseliti se u Zurich i raditi u ujakovoj banci. Djevojka polako odlazi
kui s onog mjesta ispod uline svjetiljke u Gerberngasse i pita se zato je mladi ne voli.
Meuigra
Einstein i Besso sjede u malom ribikom amcu usidrenom na rijeci. Besso jede sendvi od
sira dok Einstein otpuhuje svoju lulu i polako postavlja meku.
- Ulovi li ikad ita ovdje, nasred rijeke Aare? - pita Besso, koji nikad prije nije pecao s
Einsteinom.

- Nikad - odgovara Einstein, i nastavlja bacati udicu.


- Moda bi se trebali vie pribliiti obali, prema onoj trstici.
- Mogli bismo - ree Einstein. - Nikad nisam ni tamo nita ulovio. Ima li jo koji sendvi u
toj torbi? Besso prua Einsteinu sendvi i pivo. Osjea se pomalo krivim to je traio od
prijatelja da ga povede sa sobom u ovo nedjeljno poslijepodne. Einstein je planirao sam ii u
ribolov kako bi mogao razmiljati.
-Jedi - ree Besso. - Treba se odmoriti od stalnog izvlaenja svih tih riba.
Einstein sputa svoju meku u Bessovo krilo i poinje jesti. Neko vrijeme dvojica prijatelja
ostaju u tiini. Malen crveni amac prolazi pravei valove, i ribarska se barka zaljulja simotamo.
Nakon ruka, Einstein i Besso uklanjaju sjedala u barci i lijeu na leda gledajui u nebo. Za
danas je Einstein odustao od ribarenja.
- Koje oblike vidi u oblacima, Michele? - pita Einstein.
- Vidim kozu kako natjerava nekog mukarca koji se mrti.
- Ti si praktian ovjek, Michele - Einstein se zapiljio u oblake, ali misli o svom projektu. eli
ispriati Bessu o svojim snovima, ali se ne moe prisiliti na to.
- Mislim da e uspjeti sa svojom teorijom vremena - kae Besso - a kad uspije, ii emo
na pecanje i objasnit e mi je. Kad postane slavan, sjetit e se da si je meni prvomu
ispriao, ovdje u ovom amcu.
Einstein se smije, a oblaci se ljuljaju lijevo-desno u skladu s njegovim smijehom.
8. lipnja 1905.
irei se od katedrale u centru Rima, red od deset tisua ljudi zrakasto se iri prema van,
poput kazaljke divovskoga sata, van prema rubu grada, i izvan grada. No, ovi su strpljivi
hodoasnici usmjereni prema nutra, a ne van. ekaju svoj red da udu u Hram Vremena.
ekaju kako bi se poklonili Velikom Satu. Doputovali su izdaleka, ak iz drugih zemalja, kako
bi posjetili ovo svetite. Sad strpljivo stoje dok red puzi prema naprijed kroz bezgrene ulice.
Neki itaju svoje molitvenike. Neki dre djecu. Neki jedu smokve ili piju vodu. I dok ekaju, ine
se neosjetljivi za protjecanje vremena. Ne gledaju na svoje satove, jer ne posjeduju satove. Ne
sluaju zvonjavu crkvenih satova s tornjeva, jer tornjevi sa satovima ne postoje. Runi i zidni
satovi zabranjeni su, svi osim Velikoga Sata u Hramu Vremena.
Unutar hrama, u krugu stoji dvanaest hodoasnika oko Velikoga Sata, jedan hodoasnik za
svaku oznaku sata na ogromnom zdanju od metala i stakla. Unutar toga kruga teko se
bronano klatno njie s visine od dvanaest metara, svjetluca na svjetlu svijea. Hodoasnici
zapjevaju nakon svakog perioda njihala, zapjevaju nakon svakog odmjerenog intervala
vremena. Hodoasnici zapjevaju nakon svake nove minute oduzete od njihovih ivota. To je
njihova rtva.
Nakon sat vremena uz Veliki Sat, ovi hodoasnici odlaze i drugih dvanaest ulazi jedan po
jedan kroz visok portal. Ova se procesija odvija stoljeima.
Davno prije, prije Velikoga Sata, vrijeme se mjerilo mijenama nebeskih tijela: sporim
pokretom zvijezda po nonom nebu, lukom sunca i izmjenom svjetla, rastom i stanjivanjem
mjeseca, plimom i osekom, godinjim dobima. Vrijeme se takoer mjerilo otkucajima srca,
ritmom umora i sna, ponovnom pojavom gladi, menstrualnim ciklusima ena, trajanjem
osamljenosti. A tada je u jednom malom gradu u Italiji sazdan prvi mehaniki sat. Ljudi su bili
izvan sebe. Poslije su bili uasnuti. Pred njima je bio ljudski izum za mjerenje protjecanja
vremena, za vladanje i odreivanje obima njihove elje, za tono odmjeravanje trenutaka u
ivotu. Bilo je to magino, bilo je to nepodnoljivo, bilo je to mimo prirodnoga zakona. Pa ipak,
sat se nije mogao ignorirati. Morali su ga tovati. Izumitelja su nagovorili da napravi Veliki Sat.
Nakon toga su ga ubili i svi su drugi satovi uniteni. Tada su otpoela hodoaa.

Na neki se nain vrijeme nastavlja kao i prije Velikog Sata. Ulice i cestice gradova
proarane su djejim smijehom. Obitelji se sastaju u blagdane da zajedno jedu dimljenu
govedinu i piju pivo. Djeaci i djevojice kriomice se srameljivo pogledavaju preko atrija
arkade. Slikari uljepavaju kue i zgrade svojim slikarijama. Filozofi razmiljaju. No, pri
svakom udahu, svaki put kad se prekrie noge, u svakoj romantinoj elji postoji neka mala
kvrga koja se nastanila na mozgu. Ni jedan potez, bez obzira o kojoj se sitnici radilo, vie nije
slobodan. Jer, svi ljudi znaju da se u jednoj katedrali u centru Rima njie masivno bronano
njihalo fino povezano sa zapornim kotaima i zupanicima, da se njie masivno bronano
njihalo koje im odmjerava ivot. I svaka osoba zna da e se jednoga dana morati suoiti s
ispraznim dijelovima svoga ivota, da e se morati pokloniti Velikomu Satu. Svaki mukarac i
ena moraju otii iskazati potovanje Hramu Vremena.
I tako se svaki dan, bilo koji sat bilo kojeg dana, red od deset tisua zrakasto protee iz
centra Rima, red hodoasnika koji ekaju da se poklone Velikomu Satu. Oni stoje mirno,
itajui svoje molitvenike, drei svoju djecu. Oni stoje mirno, ali potajno kljuaju od bijesa.
Moraju gledati odmjereno ono to se ne bi smjelo mjeriti. Moraju gledati kako minute i
desetljea precizno protjeu. Nadmudreni su vlastitom domiljatou i hrabrou. I moraju
platiti vlastitim ivotima.
20. lipnja 1905.
U ovom je svijetu vrijeme lokalna pojava. Jedan pokraj drugoga, dva sata kucaju gotovo
istom brzinom. No, udaljeni jedan od drugoga, dva sata kucaju razliitom brzinom, to su
udaljeniji, to neujednaenije. to vrijedi za satove, vrijedi i za otkucaje srca, ritam udisaja i
izdisaja, kretanje vjetra u visokoj travi. U ovom svijetu vrijeme protjee razliitim brzinama na
razliitim mjestima.
Budui da trgovina zahtijeva ujednaeno vrijeme, trgovina izmeu gradova ne postoji.
Odvojenost izmeu gradova je prevelika. Jer, ako za to da se izbroji tisuu vicarskih franaka
treba deset minuta u Bernu, a jedan sat u Ziirichu, kako da ova dva grada zajedno posluju.
Posljedica je toga da je svaki grad sam. Svaki je grad otok. Svaki grad mora uzgajati svoje
vlastite ljive i trenje, svaki grad mora uzgajati svoju vlastitu stoku, svaki grad mora graditi
svoje tvornice. Svaki grad mora ivjeti sam.
Ponekad neki putnik odlui krenuti iz jednoga grada u drugi. Je li smeten? to je u Bernu
trajalo nekoliko sekundi, u Fribourgu moe trajati satima, ili danima u Luzernu. Za vrijeme koje
je potrebno da na nekom mjestu padne list, na drugom mjestu moe procvjetati cvijet. Kad
pukne grom na jednom mjestu, dvoje se ljudi na nekom drugom stignu zaljubiti. Za vrijeme u
kojem neki djeak izraste u mukarca, kap kie moe kliznuti niz prozorsko okno. No, putnik je
nesvjestan tih razlika. Dok on putuje iz jednog sustava vremena u drugi, tijelo mu se
prilagouje na lokalno protjecanje vremena. Ako su svi otkucaji srca, svi zamasi njihala, svako
irenje krila kormorana harmonizirani jedni s drugima, kako bi putnik mogao znati da je uao u
novu vremensku zonu? Ako ritam ljudskih elja ostaje proporcionalno jednak pokretu valia na
jezeru, kako bi putnik mogao primijetiti da se neto promijenilo?
Samo onda ako putnik komunicira s gradom iz kojeg je krenuo, shvaa da je uao u novu
vremensku domenu. Onda saznaje da je, dok ga nije bilo, njegova prodavaonica odjee
doivjela ludi prosperitet i da se razgranala, ili da mu je ki sasvim odrasla i ostarjela, ili da je
moda susjedova ena upravo zavrila pjesmu koju je pjevala kad je on izaao kroz svoja
kuna vrata. Tek tada putnik saznaje da je odsjeen u vremenu, kao i u prostoru. Niti jedan se
putnik ne vraa u grad iz kojeg je potekao.
Neki ljudi uivaju u izolaciji. Oni zastupaju miljenje da je njihov grad najbolji od svih
gradova, pa zato bi onda i eljeli neko zajednitvo s drugim gradovima. Koja bi svila mogla
biti meka od svile iz njihovih tvornica? Koje bi krave mogle biti bolje od krava na njihovim

panjacima? Koji bi satovi mogli biti finiji od onih u njihovim prodavaonicama? Ti ljudi jutrom
stoje na svojim balkonima, dok se sunce die iznad planina, i nikad ne gledaju dalje od
predgraa svoga grada.
Drugi ele kontakt. Oni neprekidno ispituju rijetke putnike koji dolutaju u njihov grad, pitaju
ih o gradovima u kojima su bili, pitaju ih o boji drugih zalazaka sunca, visini ljudi i ivotinja, o
jezicima koji se govore, nainima udvaranja, izumima. I tako ponekad pokoji znatieljnik odlui
osobno vidjeti, naputa svoj grad kako bi istraio druge gradove, postaje putnik. Nikad se ne
vraa.
Ovaj svijet prostornoga vremena, ovaj svijet izolacije prua veliku raznolikost ivota. Jer,
bez mijeanja gradova, ivot se moe razviti na tisuu razliitih naina. U jednom gradu, ljudi
mogu ivjeti blizu, u drugom daleko. U jednom se gradu ljudi mogu oblaiti skromno, u drugom
moda uope ne nose odjeu. U jednom gradu ljudi mogu aliti zbog smrti neprijatelja, u
drugom moda nemaju niti prijatelje niti neprijatelje. U jednom gradu ljudi mogu hodati, u
drugom se mogu voziti u udnim vozilima. Ovakva, ili jo vea raznolikost postoji u regijama
koje su udaljene samo kojih stotinu kilometara. Odmah iza planine, tik iza rijeke lei jedan
drugi ivot. Pa ipak, ti ivoti ne razgovaraju meusobno. Ti se ivoti ne dijele. Ti ivoti ne potiu
jedan drugoga. Obilja potaknuta izolacijom gue se istom tom izolacijom.
22. lipnja 1905. I
U gimnaziji Agassiz dan je mature. Stotinu dvadeset i devet djeaka u bijelim kouljama i
smeim kravatama stoji na mramornim stubama i mekolji se na suncu dok im razrednik naglas
ita imena. Na livadi ispred kole roditelji i rodbina bezvoljno sluaju, bulje u zemlju, drijemaju
na svojim stolcima. Najbolji dak generacije dri monoton govor. Jedva da se malo nasmijei
kad mu uruuju medalju, koju nakon sveanosti baca u grmlje. Nitko mu ne estita. Djeaci,
njihove majke, oevi i sestre nezainteresirano hodaju prema kuama u Amthausgasse i
Aarstrasse, ili prema klupicama pokraj Bahnhofplatza, nakon ruka sjede, kartaju kako bi im
prolo vrijeme, drijemaju. Sveana se odjea sprema i odlae za neku drugu prigodu. Na kraju
ljeta neki djeaci odlaze na fakultet u Bern ili u Ziirich, neki se zapoljavaju kod svojih oeva,
neki putuju u Njemaku ili Francusku u potrazi za poslom. Sve se ovo odvija indiferentno,
mehaniki, poput njihanja klatna lijevo-desno, poput igre aha u kojoj je svaki potez usiljen.
Jer, u ovom je svijetu budunost odreena.
Ovo je svijet u kojem vrijeme nije tekuina, ne razilazi se kako bi ustupilo mjesto
dogaajima. Umjesto toga, vrijeme je kruta struktura, poput kosti, i prua se u beskonanost
prema naprijed i natrag, okamenjujui kako budunost, tako i prolost. Svaki dogaaj, svaka
misao, svaki daak vjetra, svaki let ptica dokraja je odreen, zauvijek.
U kazalinoj dvorani Stadttheatera jedna se balerina kree pozornicom i skae u zrak. Na
trenutak ostaje u zraku, a zatim se sputa na tlo. Saut, batterie, saut. Noge se kriaju i tapkaju,
ruke se otvaraju u otvoreni luk. Sad se priprema za pirouette, desna se noga povlai natrag u
etvrtu poziciju, odguruje se na jednoj nozi, ruke se pridruuju kako bi ubrzale okret. Ona je
tonost. Ona je sat. U mislima, dok plee, razmilja kako se jo malo trebala zadrati u zraku
prije no to je doskoila, ali ne moe se zadrati jer njezine kretnje nisu njezine. Svaka
interakcija njezina tijela s podom ili s prostorom predodreena je u milijarditi dio svakog
centimetra. Nema mjesta zadravanju u zraku. Zadravanje bi u zraku izazvalo neku sitnu
nesigurnost, a nesigurnosti nema. I tako se ona kree pozornicom neizbjenou nekog sata,
ne radei nikakve neoekivane skokove ili kakve druge odvane pokrete, sputa se na pod
tono na mjesto oznaeno kredom, ne sanja o neplaniranim cabrioles.
U svijetu s odreenom budunou ivot je beskrajan hodnik soba, svaka je soba
osvijetljena u nekom odreenom trenutku, sljedea soba mrana, ali ve spremna. Hodamo od
sobe do sobe, pogledavamo u osvijetljenu sobu, u sadanji trenutak, a onda nastavljamo dalje.

Ne poznajemo sobe koje slijede, ali znamo da ih ne moemo promijeniti. Mi smo gledaoci
svojih vlastitih ivota.
Kemiar koji radi u ljekarni u Kochergasse hoda gradom za vrijeme svoga popodnevnog
odmora. Zastaje pred trgovinom u Marktgasse koja prodaje satove, kupuje sendvi u susjednoj
pekarnici, nastavlja dalje prema umi i rijeci. Prijatelju duguje novac, ali mu je drae samomu
sebi kupovati poklone. Dok ee divei se svom novom kaputu, odluuje da svom prijatelju
moe vratiti dug idue godine, ili moda ak nikada. A tko ga moe kriviti? U svijetu odreene
budunosti ne moe postojati pravo ili krivo. Pravo ili krivo zahtijevaju mogunost slobodnog
izbora, no, ako je svaki potez ve unaprijed odabran, ne postoji sloboda izbora. U svijetu s
odreenom budunou nitko nije odgovoran. Sobe su ve ureene. Kemiar razmilja o
svemu tomu dok prolazi putem kroz Brunngasshalde i udie vlaan umski zrak. Gotovo da si
doputa smijeak, toliko je zadovoljan svojom odlukom. On udie vlaan zrak i osjea se
udno slobodnim jer moe uiniti to god eli, slobodnim u svijetu bez slobode.
25. lipnja 1905.
Nedjeljno poslijepodne. Ljudi eu niz Aarstrasse, odjeveni u nedjeljnu odjeu i siti nakon
nedjeljnog ruka, njeno razgovaraju uz mrmor rijeke. Trgovine su zatvorene. Tri ene hodaju
niz Marktgasse, zastaju kako bi proitale oglase, zastaju kako bi pogledale izloge, nastavljaju
mirno dalje. Gostioniar riba svoje stube, sjeda i ita novine, naslanja se na zid od pjeenjaka
i zatvara oi. Ulice spavaju. Ulice spavaju, a zrakom lebdi glazba violine.
Nasred sobe s knjigama po stolovima stoji mladi i svira violinu. On voli svoju violinu. Svira
njenu melodiju. I dok svira, gleda dolje na ulicu, uoava jedan par kako se vrsto stice, gleda
u njih dubokim smeim oima, i odvraa pogled. Stoji tako miran. Njegova je glazba jedini
pokret, njegova glazba ispunjava sobu. Stoji tako miran i razmilja o svojoj eni i malom sinu,
koji su u sobi ispod njega.
I dok on svira, drugi ovjek, identian, stoji nasred sobe i svira violinu. Taj drugi ovjek
gleda dolje na ulicu, uoava jedan par kako se vrsto stice, odvraa pogled i misli o svojoj
eni i sinu. I dok on svira, trei ovjek stoji i svira violinu. Doista, postoji etvrti i peti, postoji
bezbroj mladia koji stoje u svojim sobama i sviraju violinu. Postoji bezbroj melodija i misli. I
ovaj jedan sat, dok ovi mladii sviraju svoje violine, nije jedan sat, ve mnogo sati. Jer, vrijeme
je poput svjetla izmeu dva ogledala. Vrijeme se odbija amo-tamo, proizvodei tako bezbroj
slika, melodija, misli. Ovo je svijet bezbrojnih kopija.
Dok razmilja, prvi ovjek osjea ostale. On osjea njihovu glazbu i njihove misli. On osjea
sebe samog ponovljenog tisuu puta, osjea ovu sobu s knjigama, ponovljenu tisuu puta. On
osjea svoje ponovljene misli. Da napusti enu? A to s onim trenutkom kad ga je u knjinici
politehnikog fakulteta onako pogledala preko stola? to s njezinom gustom smeom kosom?
No, kakvu mu je utjehu ona pruila? Kakav mir, osim ovoga sata kad moe svirati svoju
violinu?
On osjea druge. On osjea samog sebe ponovljenog tisuu puta, osjea ovu sobu
ponovljenu tisuu puta, osjea svoje ponovljene misli. Koje ponavljanje je njegovo, koji je
njegov pravi identitet, koja je njegova budunost? Da napusti enu? A to s onim trenutkom u
knjinici politehnikog fakulteta? Kakvu mu je utjehu ona pruila? Kakav mir, osim ovoga sata
kad moe svirati svoju violinu? Misli mu se odbijaju amo-tamo tisuu puta izmeu svake
njegove kopije, i svaki put postaju sve bijede. Da napusti enu? Kakvu mu je utjehu pruila?
Kakav mir? Misli mu sa svakom refleksijom postaju nejasnije. Kakvu mu je utjehu pruila?
Kakav mir? Misli mu blijede dok se vie gotovo ni ne moe sjetiti koja su uope pitanja
postavljena i zato. Kakav mir? Gleda praznu ulicu i svira. Njegova glazba lebdi zrakom i
ispunjava sobu, i kako prolazi ovaj sat, koji je bio bezbroj sati, on se sjea samo glazbe.
27. lipnja 1905.

Svakoga utorka sredovjean mukarac nosi kamenje iz kamenoloma istono od Berna u


zidarsku radionicu u Hodlerstrasse. Ima enu, dvoje odrasle djece koja su ve otila od kue,
tuberkuloznoga brata koji ivi u Berlinu. Nosi sivi vuneni kaput u sva godinja doba, radi u
kamenolomu do mrkloga mraka, veera sa svojom enom i odlazi u krevet, nedjeljom ureduje
svoj vrt. Utorkom ujutro tovari svoj kamion kamenjem i dolazi u grad.
Kada doe, zastaje u Marktgasse kako bi kupio brano i eer. Provodi pola sata sjedei u
zadnjoj klupi u Sv. Vincentu. Zastaje na poti da poalje pismo u Berlin. I dok prolazi mimo
ljudi na ulici, oi su mu uprte u zemlju. Neki ga znaju, pokuavaju mu uhvatiti pogled ili ga
pozdraviti. On promumlja i nastavlja dalje. ak i kad dostavlja svoje kamenje u Hodlerstrasse,
ne moe pogledati zidaru u oi. Umjesto toga, on gleda ustranu, razgovara sa zidom
odgovarajui na zidarovo prijateljsko brbljanje, i stoji u kutu dok mu vau kamenje.
Prije etrdeset godina u koli, jednog poslije-podneva u oujku, pomokrio se u razredu.
Pobjeglo mu je. Nakon toga je pokuao ostati na svom stolcu, no drugi su djeaci vidjeli lokvu i
prisilili ga da hoda uokolo po sobi, okolo i okolo. Pokazivali su mokru mrlju na njegovim
hlaama i urlali. Tog je dana sunevo svjetlo izgledalo poput potoka mlijeka koje se, onakvo
bijelo, slijeva niz prozor i prolijeva na parket u sobi. Dvadeset etiri su kaputia visjela na
kukicama pokraj vrata. Potezi kredom protezali su se preko ploe, imena glavnih gradova
Europe. Stolovi su imali zaokretnu radnu plohu i ladicu ispod nje. Na njegovu je stolu u
gornjem desnom uglu bilo izrezbareno - Johann. Zrak je bio vlaan i sparan od cijevi za
grijanje. Zidni sat s velikim crvenim kazaljkama pokazivao je 2:15. Djeaci su za njim zvidali,
zvidali dok je trao po sobi, s mokrom mrljom na hlaama, a oni za njim. Izvidali su ga i vikali
mu - popisana beba, popisana beba, popisana beba.
To mu je sjecanje postalo ivot. Kad se ujutro probudi, on je djeak koji se pomokrio u
hlae. Kad prolazi pokraj ljudi na cesti, on zna da oni vide mokru mrlju na hlaama. Nakratko
pogleda svoje hlae, odvraa pogled. Kad mu u posjet dou djeca, on ostaje u svojoj sobi i
razgovara s njima kroz zatvorena vrata. On je djeak komu je pobjeglo.
No, to je prolost? Je li mogue da je postojanost prolosti samo iluzija? Bi li prolost
mogla biti kaleidoskop, skup oblika koji se pokreu kad ih pomakne iznenadan vjetri, smijeh,
misao? A ako je taj pomak svuda, kako bismo za to znali?
U svijetu nepostojane prolosti, ovaj se radnik u kamenolomu jednoga jutra budi i vie nije
onaj djeak komu je pobjeglo. To davno prolo oujsko poslijepodne bilo je tek jedno nevano
poslijepodne. U to je zaboravljeno poslijepodne on sjedio u razredu, lijepo odrecitirao kad ga
je uitelj prozvao, otiao se klizati s drugim djeacima poslije kole. Sad je vlasnik
kamenoloma. Ima devet odijela. Svojoj eni kupuje lijepe lonce i nedjeljom popodne ide s njom
na duge etnje. Posjeuje prijatelje u Amthausgasse i Aarstrasse, smije se i rukuje s njima.
Sponzorira koncerte u kazinu.
Jednoga dana ustaje iz kreveta i...
Dok se sunce penje iznad grada, deset tisua ljudi zijeva i dorukuje toast i kavu. Deset
tisua ljudi puni arkade u Kramgasse, ili odlazi na posao u Speichergasse, ili vodi svoju djecu
u park. Svi imaju svoja sjeanja: otac koji nije mogao voljeti svoje dijete, brat koji je uvijek
pobjeivao, ljubavnik sa strastvenim poljupcem, trenutak varanja na ispitu u koli, tiina koja se
iri nakon novog snijega, izdavanje pjesme. U svijetu nepostojane prolosti, ova su sjeanja
penica na vjetru, nestalni snovi, oblici oblaka. Dogaaji koji su se jednom dogodili gube
stvarnost, stare sa svakim pogledom, sa svakom olujom, svakom noi. I tako se s vremenom
prolost nikad nije ni dogodila. Ali tko bi to mogao znati? Tko bi mogao znati da prolost nije
postojana kao ovaj trenutak, kad se sunce prelijeva preko Bernskih Alpa, i kad trgovci pjevaju
dok podiu svoje rolete, i kad radnik u kamenolomu poinje ukrcavati kamen u svoj kamion.
28. lipnja 1905.

- Prestani jesti toliko - kae baka, kvrcnuvi svoga sina po ramenu. - Umrijet c'e prije mene
i tko e se onda brinuti o mom srebru - Ova je obitelj na pikniku na obali rijeke Aare, deset
kilometara juno od Berna. Djevojke su zavrile ruak te se naganjaju oko neke smreke.
Konano omamljene, padaju u duboku travu i tako nepokretno lee koji tren, a onda se kotrljaju
po zemlji dok im se ponovno ne zavrti u glavi. Sin i njegova vrlo debela ena i baka sjede na
prostirci, jedu dimljenu unku, sir, kruh od kiseloga kvasca sa senfom, grde i okoladni kola.
Dok tako jedu i piju, njean im vjetri dolazi s rijeke i oni udiu sladak ljetni zrak. Sin izuva
cipele i mekolji prstima po travi.
Odjednom iznad njih prelijee jato ptica. Mladi ovjek skoi s prostirke na noge i potri za
njima, a da ni cipele nije obuo. Nestaje iza brda. Uskoro mu se pridruuju drugi, koji su uoili
ptice jo iz grada.
Jedna je ptica sletjela na drvo. Neka se ena penje uz deblo i protee kako bi dohvatila
pticu, no ptica brzo skoi na jo viu granu. ena se penje jo vie i, oprezno objaivi granu,
pue prema vanjskom dijelu kronje. Ptica ponovno skoi na niu granu. Dok ena
bespomono visi na drvetu, druga se ptica sputa na zemlju i jede sjemenje. Dva su se
mukarca douljala do nje, nosei stakleno zvono. No, ptica je prebrza za njih i polijee u zrak,
pridruujui se svomu jatu.
Sada ptice lete kroz grad. Sveenik katedrale Sv. Vincenta stoji u zvoniku i pokuava
namamiti ptice da slete pod luk prozora. Starica u vrtovima Kleine Schanze gleda kako su se
ptice upravo smjestile u grmlju. Polako im se pribliava sa staklenkom, zna da nema anse
uhvatiti ih, te baca staklenku na pod udarivi u pla.
Nije samo ona ovako razoarana. Doista, svi mukarci i ene ele pticu. Jer ovo jato slavuja
je vrijeme. Vrijeme lepra i migolji i skae s ovim pticama. Uhvati li jednog od ovih slavuja pod
staklenku, vrijeme staje. Taj je trenutak zamrznut za sve ljude, drvee i tlo uhvaene zajedno s
njime.
Istina, ove se ptice rijetko kad uhvate. Djeca, koja su jedina dovoljno brza da uhvate pticu,
ne ele zaustaviti vrijeme. Djeci se vrijeme ionako ve sad presporo kree. Oni ure od
trenutka do trenutka, eljni roendana i novih godina, jedva ekajui ostatak svog ivota. Stariji
toliko ele zaustaviti vrijeme, ali su prespori i izmoreni da bi mogli uhvatiti bilo koju pticu. Za
starije, vrijeme juri prebrzo. Oni ude za tim da ovjekovjee ma i najmanju minutu za dorukom
dok piju aj, ili trenutak sa svojom unukom koja se ne moe izvui iz kostima, ili popodne u
kojem se zimsko sunce odraava na snijegu i svojom svjetlou preplavljuje sobu s
glazbalima. No, prespori su. Oni moraju gledati kako vrijeme skae i leti i ne da se zaustaviti.
Ako uhvati slavuja, hvatatelj uiva u trenutku koji je tad zamrznut. Uiva u promatranju
tonog poloaja svoje obitelji i prijatelja, izraza lica, ulovljene sree zbog osvojene nagrade ili
roenja ili neke romanse, u ulovljenom mirisu cimeta ili bijele ljubice duplog cvijeta. Hvatatelj
uiva u tako zaleenom trenutku, ali uskoro otkriva da slavuj nestaje, njegova poput flaute
jasna pjesma tihne do potpune tiine, uhvaeni trenutak vene i gubi ivot.
Pogovor
U daljini toranj sa satom odzvanja osam puta. Mladi izumitelj podie glavu s radnoga stola,
ustaje, rastee se, odlazi do prozora.
Vani se probudio grad. ena i mu svaaju se dok mu ona prua pripremljen ruak.
Skupina djeaka na putu u gimnaziju u Zeughausgasse nabacuje se nogometnom loptom i
uzbueno pria o ljetnim praznicima. Dvije ene urno hodaju prema Marktgasse, nosei
prazne vreice za kupovinu.
Uskoro na vrata dolazi stariji izumitelj, odlazi do svoga stola i poinje raditi ne izrekavi ni
rije. Einstein se osvre i pogledava na zidni sat u uglu. Tri minute poslije osam. Nervozno
prebacuje novie po depu.

etiri minute poslije osam ulazi tipkaica. Ugleda Einsteina na drugom kraju sobe kako dri
rukopis i smijei mu se. Ve mu je u svoje slobodno vrijeme tipkala nekoliko privatnih radova, i
on uvijek rado plati koliko ona trai. Miran je, ali pokatkad pria viceve. Svia joj se.
Einstein joj prua svoj rukopis, svoju teoriju vremena. est je minuta poslije osam. Odlazi
do svog stola, baca pogled na hrpu dokumenata, odlazi do police i mie jednu od biljenica.
Okree se i odlazi natrag do prozora. Zrak je neuobiajeno jasan za kasni lipanj. Iznad jedne
stambene zgrade gleda vrhove Alpa, plave s bijelim kapicama. Tamo gore na nebu majuna
crna tokica od neke ptice polako radi lupinge.
Einstein ponovno odlazi do svog stola, sjeda na as, a onda se opet vraa k prozoru.
Osjea se prazno. Ne zanima ga pregledavanje patenata, ni razgovor s Bessom, ni
razmiljanje o fizici. Osjea se prazno i bez zanimanja bulji u majunu crnu tokicu i Alpe.
Tuma naziva i imena
Aarbergergasse Aarberg je grad u vicarskoj sjeverozapadno
od Berna; die Gasse (njem.) uliica, ulica; ulica usmjerena prema Aarbergu.
Aarstrasse ulica uz rijeku Aare, koja tee kroz Bern.
Agassiz, Jean Louis (1807.-1873-) je bio ameriki zoolog,
paleontlog i geolog vicarskog porijekla. Bio je profesor u
Neuchatelu i na Harvardovom sveuilitu (1848.-1873-), gdje
je osnovao muzej komparativne zoologije. Bio je protivnik
darvinizma.
Amthausgasse - (njem.) das Amt - sluba; das Haus - kuca;
ulica u kojoj je sjedite vlade.
Annalen der Physik - (njem.) Anali fizike.
Arkade - nadsvodeni plonici daju Bernu posebnu
ivopisnost. Prolaznike tite od sunca i kie.
Bahnhofplatz - (njem.) der Bahnhof - eljezniki kolodvor;
der Platz - trg; Trg na eljeznikom kolodvoru.
Batterie,la - (franc.) tapkanje.
Besso,MicheleAngelo (1873-1955) vicarski inenjer talijanskog
podrijetla, doivotno vjeran i drag Einsteinov prijatelj. Pedeset
i dvije godine je trajala njihova iscrpna korespondencija, koja
je objavljena u njemakom originalu, a prevedena je i na
francuski. Njihov se prijateljski odnos oitovao kako na
privatnom tako i na planu teoretske fizike. Einstein je Bessu
osigurao posao u patentnom uredu u Bernu, gdje je i sam
radio, te su tako svakoga dana dvojica prijatelja ili zajedno na
posao, razgovarajui o fizici i drugim temama, dok Einstein
nije odselio u Zurich, kada se nastavila njihova korespondencija.
Botanischer Garten - (njem.) botaniki vrt.
Brownovo molekularno gibanje - tu je pojavu 1827. otkrio
engleski botaniar Robert Brown (1773-1858.). Brownovo
se gibanje smatra prvim zornim dokazom za kinetiku teoriju
plinova. Pomou njega se moe odrediti Avogadrov broj.
Teoriju su razvili Einstein i Smoluchowski 1905. flHHBi^'
Brunngasshalde - (njem.) der Brunnen - bunar; die Halde obronak; obronak uz Bunarsku ulicu.
Bundesgasse - Federalna ulica.
Bundeshaus - Sjedite Federalnog vijea vicarske.

Bundesterrasse - terasa Federalnog vijea.


Cabriole, la - (franc.) skok.
Dom - vrh u Peninskim Alpama, na granici vicarske i Italije,
visine 4545 m.
Euklidska geometrija - Geometrija po grkom matematiaru
Euklidu (oko 300. pr.n.e.), tj. geometrija u kojoj je zbroj kutova
u trokutu u ravnini 180 stupnjeva.
Fontana Zahringer - Dananji je Bern 1191. osnovao Bertold
V iz feudalne porodice Zahringen. Bern je poznat po mnogim
povijesnim fontanama.
Gerberngasse - (njem.) der Gerber - koar; Koarska ulica.
Grindehvald - gradi u istoimenoj dolini na podnoju
Bernskih Alpa u vicarskoj. Lei na visini od 1050 m. Poznati
je ljeilini, portski i turistiki centar.
Hodlerstrasse - Ferdinand Hodler (1853-1918.) je bio poznati
vicarski slikar. Njegov su simbolizam i dekorativno tretiranje
kompozicije utjecali na formiranje Jugendstila.
Hof, der - (njem.) dvorac, dvorite.
Katedrala Sv. Vincenta - gradnja ove gotika katedrala s
najviim zvonikom u vicarskoj zapoeta je 1421.
Kochergasse - Theodor Kocher (1841 .-1917.) je bio vicarski
kirurg, profesor u Bernu i istaknuti specijalist za kirurgiju
titne lijezde. 1909- je dobio Nobelovu nagradu za medicinu.
Kramgasse - (njem.) der Kram - ropotarija, starudija;
Ropotarska ulica.
Kunsthaus - (njem.) die Kunst - umjetnost; das Haus - kua;
umjetniki paviljon.
Kunstmuseum - (njem.) Umjetniki muzej
Laupenstrasse - ulica s girlandama.
Marktgasse - (njem.) der Markt - trnica; ulica u kojoj je
trnica.
Matterhorn - vrh u Peninskim Alpama visine 4505 m, osvojen
1865. Monte Rosa - planinski masiv u Peninskim Alpama, s najviim
vrhuncima, Dufour (4634 m) i Zumstein (4573 rn).
Munsterhof - (njem.) das Miinster - katedrala; der Hof dvorite; dvorite katedrale.
Nageligasse - Hans Georg Nageli (1773-1836.) je bio vicarski
kompozitor i pedagog.
Pirouette, la - (franc.) pirueta.
Postgasse - (njem.) die Post - pota; Potanska ulica.
Rosengarten - (njem.) die Rose - rua; der Garten - vrt; Vrt
rua. Bern je poznat po prekrasnim vrtovima s ruama.
Saut, le - (franc.) skok.
Schifflaube - (njem.) das Schiff - brod; die Laube - sjenica;
sjenica uz rijeku Aare.
Speichergasse - (njem.) der Speicher - itnica, spremnik;
ulica sa itnim spremnicima.
Spittalgasse - (njem.) das Spittal - bolnica; Bolnika ulica.

Stadttheater - (njem.) die Stadt - grad; das Theater - kazalite;


gradsko kazalite.
Theaterplatz - (njem) das Theater - kazalite; der Platz - trg;
Kazalini trg.
Weinplatz (njem.) der Wein vino; Vinski trg.
Zeughausgasse (njem.) das Zeughaus oruana, skladite
oruja; ulica u kojoj je oruana.
Zwieback, der - (njem.) dvopek, prepeenac.
Zvtgloggeturm (njem.) die Zeit vrijeme; die Glocke
zvono; der Turm toranj; vicarski naziv za veliki toranj sa
zvonom. Fascinantni astronomski sat u Kramgasse, sagraen
1530., apsolutno je sredite staroga grada. Svakoga sata izlaze
mehanike figure - vitez u vitekoj odori i medvjedi - i pleu
uz zvonjavu. Medvjed je maskota grada, odakle i potjee
ime Bern (Baren = medvjedi). Nakladnik: ABC naklada
Za nakladnika: Mustafa Cero
Design korica: Svjetlan Junakovi
Lektura: Tatjana Dobrievi
Priprema i tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Naklada: 2000 primjeraka
540028884