Sie sind auf Seite 1von 31

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.

)
slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stjepan Tomaevi (1461.1463.) slom srednjovjekovnoga


Bosanskog Kraljevstva
Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa odranog
11. i 12. studenoga 2011. godine u Jajcu
Nakladnici
Hrvatski institut za povijest
Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu
Za nakladnika
dr. sc. Jasna Turkalj
prof. dr. sc. Pavao Jurii
Urednik
dr. sc. Ante Birin
Urednitvo
dr. sc. Darko Tomaevi
dr. sc. Gordan Ravani
Prevoditeljica saetaka na engleski jezik
dr. sc. Tatjana Buklija
Lektura
Gordana Malnar
Naslovnica
Denar kralja Stjepana Tomaevia
Grafika priprema i tisak
Denona, Zagreb
Naklada:
500 primjeraka
Prvo izdanje, 2013.
ISBN 978-953-7840-22-8 (Hrvatski institut za povijest)
ISBN 978-9958-747-38-0 (Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu)
CIP zapis dostupan je u raunalnom katalogu
Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 860007.
Tiskano potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike
Hrvatske.

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.)


slom srednjovjekovnoga
Bosanskog Kraljevstva
Zbornik radova sa Znanstvenog skupa odranog
11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu

Hrvatski institut za povijest


Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu
2013.

SADRAJ

Proslov

Radovi sa znanstvenog skupa Stjepan Tomaevi (1461.-1463.)


slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva
Emir O. Filipovi
Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva
The Fall of the Bosnian Kingdom in Historiography

11

Dino Mujadevi
Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim izvorima
The 1463 Fall of Bosnia in Ottoman Narrative Sources

29

Zdenka Janekovi Rmer


Kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u dubrovakim izvorima
The End of the Medieval Bosnian Kingdom in Dubrovnik Sources
47
Borislav Grgin
June granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva u vrijeme
Stjepana Tomaevia
Southern borders of the Hungarian-Croatian Kingdom during
the Reign of Stjepan Tomaevi

69

Tams Plosfalvy
The Political Background in Hungary of the Campaign of Jajce in 1463
Politike okolnosti u Ugarskoj glede pohoda na Jajce 1463. godine
79
Richrd Horvth
The Castle of Jajce in the Organization of the Hungarian
Border Defence System under Matthias Corvinuss
Utvrda Jajce u ugarskom pograninom sustavu u vrijeme
Matijaa Korvina

89

uro Toi
Bosanska vlastela u oslobaanju Jajca od Turaka 1463. godine
Bosnian Nobility in the Liberation of Jajce from the Turks in 1463

99
5

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stanko Andri
O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia
(prilog rasvjetljavanju branih veza posljednjih Kotromania
s plemstvom iz dravsko-savskog meurjeja)
On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostoji:
A Contribution to the Study of Marriages between the Last Members
of the Kotromani Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava
Interamnium
109
Marija Karbi
Uloga plemstva s podruja dananje Slavonije u obrani Jajake banovine
The Role of Nobility from the Territory of Modern Slavonia
in the Defence of Banate of Jajce
133
Hrvoje Kekez
Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajake banovine
1464. godine
The Counts of Blagaj and the Blagaj Castle after the Foundation
of Banate of Jajce in 1464
151
Tomislav Galovi
Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici prilog
prouavanju latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni
(s posebnim osvrtom na 15. stoljee)
Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici: A Contribution
to the Study of Latin Writing/Literacy in the Medieval Bosnia with
a Special Consideration of the Fifteenth Century
179
Andrija Zirdum
Crkve i njihovi patroni u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini
Churches and their Patrons in the Medieval Bosnia and Herzegovina 221
Jaka Ragu
Sudbina posmrtnih ostataka kralja Stjepana Tomaevia
1463. 1888. 1992. 1999.
The Fate of Posthumous Remains of King Stjepan Tomaevi,
1463 1888 19921999

235

Kazalo osoba

283

Kazalo zemljopisnih pojmova

291

Stanko Andri

O obitelji bosanskog protukralja


Radivoja Ostojia

(prilog rasvjetljavanju branih veza posljednjih


Kotromania s plemstvom iz dravsko-savskog meurjeja)
dr. sc. Stanko Andri
Hrvatski institut za povijest
Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje
Ante Starevia 8
35 000 Slavonski Brod
HRVATSKA

UDK 929 Ostoji, R.


94(497.6)1421/1471
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 11. listopada 2012.
Prihvaeno: 25. oujka 2013.

U radu se kritiki razmatraju izvori i literatura koji se odnose na brak izmeu Radivoja
Ostojia (strica posljednjeg samostalnog bosanskog kralja Stjepana Tomaevia) i Katarine iz obitelji Velikih iz Poeke upanije. Radivoj Ostojin (Ostoji), konkurentski
kralj Bosne u vrijeme vladanja Stjepana Tvrtka II. i neko vrijeme protukralj svom bratu
Stjepanu Tomau, u politikim je odnosima u Bosni i oko nje igrao istaknutu ulogu i u
razdoblju pred njezin pad pod osmansku vlast. Rad istrauje i problem Radivojeva
potomstva, od kojeg je najpoznatiji Matija, osmanski vazalni kralj Bosne. Nakon pada
Bosne i Radivojeva smaknua, Katarina se preko Dalmacije vratila u Slavoniju, gdje se
preudala za plemia Ivana Svetakog iz Krievake upanije.
Kljune rijei: Bosansko Kraljevstvo, Kotromanii, Radivoj Ostoji, obitelj Veliki,
Katarina Velika, Poeka upanija, Slavonija, Osmanlije.

Kao i sve ostale europske vladarske dinastije, bosanska banska i kraljevska dinastija Kotromania branim je vezama uvrivala svoj meunarodni poloaj i podupirala svoje politike planove i akcije. Dosadanja su rodoslovna istraivanja, u mjeri u kojoj to doputaju raspoloivi izvori, uglavnom ve rasvijetlila sve takve veze izmeu pojedinih lanova loze Kotromani i vladarskih ili aristokratskih obitelji iz sredinje i jugoistone Euro109

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

pe. Kao to se moe i oekivati, znatan dio enidbenih veza Kotromanii su


sklapali sa svojim prvim susjedima na zapadu i sjeveru, to jest vladarima i
velikaima iz Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Meu tim brakovima najistaknutije mjesto svakako pripada udaji Elizabete, keri bana Stjepana II.
Kotromania, za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anuvinca. Osim
toga, poznato je da je u kasnom 13. stoljeu ki bana Prijezde I. bila udana
za jednog od sinova slavonskoga bana Stjepana Babonia Vodikoga, kao i
da je u 14. stoljeu brat Stjepana II. Kotromania Vladislav bio oenjen Jelenom, kerju Jurja ubia Bribirskog, te je u braku s njome imao sina,
kralja Tvrtka I. U 15. stoljeu pak kralj Stjepan Ostoja imao je od 1416., u
svojem treem braku, za enu Jelenu iz roda Nelipia Cetinskih, udovicu
bosanskoga velikog vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia. Napokon, kralj
Stjepan Tvrtko II. oenio se 1428., u razdoblju svojeg drugog i dueg vladanja, Dorotejom Gorjanskom, kerju velikaa Ivana Gorjanskog iz tada najmonije ugarsko-hrvatske velikake obitelji.1
Preostaje jo jedna brana veza Kotromania s ugarsko-hrvatskim
plemstvom, koja se u zemljopisnom pogledu uklapa meu dosad spomenute: i ona naime potvruje da su Kotromanii pri gradnji branih spona
prednost davali istaknutim obiteljima iz Bosni najbliih dijelova UgarskoHrvatskoga Kraljevstva, to jest iz Hrvatske, Slavonije i donjeg meurjeja
Drave i Save. To je i razumljivo jer su vane obitelji s tih podruja bile najneposrednije ukljuene u odnose izmeu Bosne i njezina nadmonog sjevernog i zapadnog susjeda.
Radi se o braku izmeu Radivoja Ostojia, sina kralja Ostoje, i Katarine
iz obitelji Velikih iz Poeke upanije. Ostoja i njegovi sinovi pripadali su
zasebnoj grani Kotromania, razliitoj od stare banske i kraljevske loze koja
se ugasila smru Tvrtka II. u studenome 1443. godine. Radivojeva uloga u
politikoj povijesti Bosne najkrae se opisuje tvrdnjom da je on u dva navrata ozbiljno pretendirao na krunu, oslanjajui se pritom na potporu Turaka. Za razliku od brata Tomaa, Radivoj se ni u jednom razdoblju nije
Mr Wertner, A kzpkori dlszlv uralkodk genealogiai trtnete. Temesvr, 1891., 207-239;
Ljudevit Thallczy, Historika istraivanja o plemenu gorikih i vodikih knezova, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 10 (1897): 343 i 366; Vjekoslav Klai, Bribirski knezovi
od plemena ubi do god. 1347. Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1897., 146; Sima irkovi,
Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd: Srpska knjievna zadruga, 1964., 74, 122, 260,
387; Pavao Aneli, Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine u Sarajevu Arheologija n. s. 27-28 (1972-1973): 377-395; Dubravko Lovrenovi,
Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska, 1387-1463. Zagreb Sarajevo:
Synopsis, 2006., 216-217 i 446.
1

110

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

uspio nametnuti kao legitiman kralj. Najblie je tomu bio 1433., kada je za
svoje pretenzije uspio pridobiti glavne domae podrune gospodare, Kosae i Pavlovie, kao i srpskog despota. Prethodno je na Visokoj Porti u
Jedrenu izrazio pokornost sultanu, pa je tako uspio na dvije godine potisnuti u stranu dotadanjeg zakonitog kralja Tvrtka II., koji se morao skloniti u Ugarsku. Iako faktino kralj, Radivoj nije za svoju vlast dobio priznanje nigdje na kranskom Zapadu, a i Dubrovnik se dosljedno drao neutralna stava, tako da je ve 1435. Tvrtko II. iskoristio unutarnje bosanske
preokrete i s ugarskom pomoi obnovio svoju kraljevsku vlast. Poslije vie
godina provedenih u sjeni, Radivoj je kao pretendent ponovno izbio u prvi
plan nakon Tvrtkove smrti. Izabrani kralj bio je tada Radivojev vlastiti mlai brat Toma Ostoji, iju je vlast 1444. priznao ugarsko-hrvatski kralj
Vladislav I. Jagelovi. U oponiranju Tomau Radivoj je raunao na svoju
odanost sultanu i uivao potporu domaeg velmoe Stjepana Vukia Kosae. No ni ugarsko-hrvatski poraz u bitci kod Varne (10. studenoga 1444.)
nije poboljao Radivojev poloaj, a ravnotea snaga u Bosni dovela je 1446.
do pomirbe izmeu kralja Tomaa i Stjepana Kosae. Time je doao kraj
kraljevskim ambicijama Radivoja Ostojia, kojeg su moderni povjesniari
oznaili kao zlog brata Radivoja (Thallczy) i prepredena spletkara (unji). Ostatak ivota proveo je, ini se, uglavnom u slozi s kraljem Tomaem
i njegovim nasljednikom.2
Plemika obitelj Velikih, iz koje je potekla Radivojeva ena, nije dakako ni na koji nain stajala na ravnoj nozi s Kotromaniima ili njihovim
pojedinim lozama. Jedino se po svojoj starini obitelj Velikih mogla mjeriti
s bosanskom dinastijom. Poznati poeci seu joj naime u prvu polovinu 13.
stoljea. Iz ranih je izvora vidljivo da su Veliki bili grana starijeg roda, koji
se maarski zvao Zsadny, a slavenski vjerojatno dan (u latinskim izvorima pisano Sudan i Sadan). Osim velike grane rod je imao i granu u podunavskoj ugarskoj upaniji Fejr, koja se nazivala prema tamonjim obiteljskim posjedima Pentele i Szentkirly, a ini se da je ondje bilo i prvotno
sijelo i ishodite itava roda. Utemeljitelj velike grane bio je Ivanka (ili
Ivanko) Abrahamov, prvi put zabiljeen 1232. kao poeki upan, koji je
Krunoslav Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Knjiga prva. Sarajevo: HKD Napredak, 1942., 451-592; irkovi, Istorija
srednjovekovne bosanske drave, 265-281; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 252-360; saeto i u:
Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983.-, sv. 7, 732-734. Za citirane kvalifikacije Radivojeve
osobe vidi Ljudevit pl. Thallczy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca 1450.-1527., prev.
Milan pl. ufflay. Zagreb, 1916., pretisak 1998., 51; Marko unji, Bosna i Venecija (odnosi u XIV.
i XV. st.). Sarajevo: HKD Napredak, 1996., 227.
2

111

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

stekao znatne posjede u sjevernim dijelovima te upanije, uzdu gorja Papuka i Krndije. Ve 1250. spominje se utvrda u Velikoj koju je Ivanka sagradio o vlastitom troku. (Danas je to gradina zvana Turski grad ponad
sela Velike.) Ivankini sinovi proirili su obiteljska imanja novim posjedima
u junom, posavskom dijelu upanije (Petnja, Glogovica, Vrbova). Ni oni
ni njihovi potomci u sljedeim naratajima nisu se ipak izdignuli u redove
barones regni: najistaknutiji meu njima obnaali su tek upanske i podupanske slube te bili familijari krupnijih ugarsko-hrvatskih velikaa; do
najvie se asti uspeo Ladislav Tomin, koji je, kao to je utvrdio maarski
medijevist Pl Engel, bio familijar palatina Nikole od Zsmboka i njegov
zamjenik 1344.1347. godine. U 15. stoljeu Veliki su bili mnogoljudan i
razgranat rod, unutar kojeg se donekle izdvojila dominantna loza Bekefy,
nazvana tako prema zaetniku Bekeu (Benediktu) Tominu iz prve polovine
14. stoljea. Svoj drutveni status i ugled Veliki su zaokruili, kao to je
kod imunijeg plemstva bilo uobiajeno, osnivanjem samostana prosjakog reda augustinskih pustinjaka u Velikoj. Samostan se prvi put spominje
1435. i vjerojatno nije bio utemeljen puno prije toga. Potkraj 15. stoljea
Veliki su poeli propadati. Tada su izgubili svoj matini posjed, Veliku, iz
kojeg su ih, preko nasljednog ugovora, istisnuli Berislavii Grabarski iz Poeke upanije, a meu njima poimence jajaki ban Franjo Berislavi. U
predveerje turskog osvajanja spominje se jo Stjepan Velikey ili Veliki,
koji ivi u Radovancima pokraj Velike. Od njega vjerojatno potjee kasniji
rod Stivanovi ili tivanovi, o kojem je u 18. stoljeu franjevaki kroniar
Ivan Straemanac zabiljeio da u Velikoj jo uvijek ima mnogo njegovih
lanova, koji ive u velikom siromatvu, iako je neki njihov ugledni predak
neko sagradio utvrdu iznad Velike.3
ena Radivoja Kotromania bila je ki Nikole Velikoga, sina Ladislavova, koji je, prema sustavnim istraivanjima Pla Engela, takoer pripa3
O rodu Zsadny i ranoj povijesti Velikih vidi Jnos Karcsonyi, A magyar nemzetsgek a XIV.
szzad kzepig. Budapest, 2004. (pretisak), 1069-1072; rekonstrukciju rodoslovlja Velikih daje
Pl Engel, Kzpkori magyar genealgia, u: Isti, Magyar kzpkori adattr PC CD-ROM.
Budapest, 2001., rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei; pregled dobrog dijela sauvanih
izvora za povijest Velikih vidi u: Stanko Andri, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku:
prilozi za lokalnu povijest (drugi dio), Scrinia Slavonica 9 (2009): 70-87; Isti, Podgorje Papuka
i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (trei dio), Scrinia Slavonica 10 (2010):
90-95. Uz to vidi i: Attila Zsoldos, Magyarorszg vilgi archontolgija 1000-1301. Budapest,
2011., 182; Pl Engel, Magyarorszg vilgi archontolgija, 1301-1457, 2 sv. Budapest, 1996., sv.
2, 227, s. v. Szentkirlyi, 256, s. v. Velikei, 265, s. v. Zsadny. Za Straemanev navod vidi Ivan
Straemanac, Expositio provinciae Bosnae Argentinae / Povijest franjevake provincije Bosne
Srebrene, prir. i prev. S. Sran. Zagreb: Matica hrvatska, 1993., 248-249.

112

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

dao lozi Velikih poznatoj pod prezimenom Bekefy.4 Nikola se u izvorima


javlja od 1404., kada mu je kralj igmund Luksemburgovac vratio ranije
oduzete posjede i ponitio osudu koju je bio izrekao zbog prijestupa to ih
je Nikolin otac u sada ve minulim vremenima neumjesno poinio protiv
Naega Velianstva. Ladislav Veliki bio je, sudei prema tome, jedan od
brojnih plemikih protivnika budimskoga dvora koji su nasuprot igmundu podupirali kraljevske pretenzije Ladislava Napuljskoga.5 U desetljeima
to su slijedila izvori tek uzgred spominju Nikolu, a glavnina vanih podataka o njemu potjee iz izvora nastalih oko polovine 15. stoljea. Tako je od
veljae 1449. do oujka 1450. Nikola zabiljeen kao baranjski, a od svibnja
1450. do lipnja 1451. kao poeki podupan. U oba je sluaja upanska ast
pripadala velikau Ivanu Koroskome, inae mavanskom banu, kojemu je
Nikola Veliki sluio kao familijar.6
Najsadrajniji izvori o Nikoli Velikom ujedno su oni koji se odnose na
vezu njegove obitelji s Radivojem Kotromaniem. To je u prvom redu svojevrstan nasljedni ugovor izmeu Nikole i Radivoja, sklopljen u Budimu
19. lipnja 1449. godine. Ugovornu listinu izdao je budimski zborni kaptol,
pred koji su osobno dole obje ugovorne stranke. Nikola je u listini predstavljen kao Nikola sin Ladislava od Velike, a Radivoj kao Radivoj od
Vranduka, brat bosanskoga kralja Tome (Radywoy frater Thome regis Boznensis de Wranduk). U ugovoru stoji da je Nikola dao svoju ker Katarinu
Radivoju za enu i da e njihov brak biti sklopljen prema zakonu Rimske
Crkve; stoga iz roditeljske ljubavi Nikola sada daruje zetu i keri treinu
svojih utvrda u Velikoj i Petnji, kao i svih ostalih posjeda to se nalaze u
kraljevstvima Ugarskoj i Slavoniji. Donacija e stupiti na snagu nakon
smrti Nikoline i njegove ene, plemenite Margarete. Isto se odnosi i na sve
druge posjede koje e Nikola eventualno jo stei u budunosti. S druge
strane, Radivoj i Katarina obvezuju se da e, najprije, potivati Nikolu i
Margaretu kao oca i majku i da ih nee za njihova ivota ometati u posjedovanju darovanih dobara. Isto tako, Radivoj sa svoje strane daruje tastu i
punici, odnosno njihovim potomcima i nasljednicima, polovicu svoje
utvrde Slyomk, drugim imenom Sokol zvane, kao i svih posjeda i posjeEngel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei. Naratajni
slijed koji vodi k tom Nikoli glasio je, prema Engelu: Toma > Beke > Nikola > Ladislav > Nikola
(a ne Toma > Nikola > Ladislav > [Ladislav >] Nikola, kao to je svojedobno zakljuio autor
ovoga rada).
5
Andri, Podgorje Papuka i Krndije (drugi dio), 78.
6
Engel, Magyarorszg, sv. 1, 105 i 165.
4

113

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

dovnih udjela to ih ima napose na podruju Bosanskog Kraljevstva i Slavonije, ali i bilo gdje drugdje. To se odnosi i na Radivojeve eventualne budue steevine. Ugovor zavrava uobiajenim obvezivanjem stranaka da
jedna drugu tite i brane u pravima na donacijom primljene posjede. Listina je pisana na papiru, u dva primjerka ovjerena viseim kaptolskim peatom i prerezanim slovima alfabeta, odnosno tzv. hirografom (literas nostras alphabetoque intercisas).7
Kao to se vidi, ugovor sadri relativno obilje podataka te omoguuje i
neke malo ire zakljuke. Prije njihova razmatranja osvrnut emo se na nekoliko pojedinosti formalne naravi. Ugovor o kojem je tu rije nije u pravom smislu nasljedni ugovor kakvim se dvije obitelji obvezuju da e u sluaju izumiranja jedne od njih njeni posjedi prijei u vlasnitvo druge. Ovdje se ne radi o tome, nego zapravo o dvostrukoj darovnici, odnosno uzajamnoj donaciji, od kojih jedna (Radivojeva Velikima) stupa na snagu odmah, a druga (donacija Velikih Radivoju i njegovoj eni) ima stupiti na
snagu nakon smrti donatora.
Druga formalna pojedinost posve je tehnika i tie se samo, zasad jedinog, tiskanog izdanja listine. U vrijeme kada ju je diplomatiar Imre Nagy
potkraj 19. stoljea priredio za tisak, listina se nalazila u privatnom arhivu
grofovske obitelji Bnffy Losonczy u erdeljskom gradu Kolozsvru (danas
Cluj, odnosno Cluj-Napoca, u Rumunjskoj). Poslije je postala dio arhivske
zbirke maarskoga Drutva Erdeljskog muzeja (Erdlyi Mzeum-Egyeslet), s kojom je zatim prela u knjinicu filijale Rumunjske akademije u
Cluju te naposljetku u tamonji dravni arhiv, gdje se i danas nalazi. Maarski dravni arhiv u Budimpeti posjeduje u svojem fondu, pod signaturom DF. 260 762, crno-bijelu fotografiju listine, koju je sada mogue prouavati i na internetskim stranicama toga arhiva.8 Usporedbom s izvornikom
mogue je dakle otkloniti jednu dvojbu i ispraviti jednu pogreku u Nagyevu izdanju. Dvojba se tie mjesne, a pogreka vremenske datacije listine.
Naime u kratkom regestu na maarskom jeziku prireiva navodi Bosanski kaptol (a boszniai kptalan) kao izdavatelja listine, iako samo izdanje
izvornog teksta zapoinje formulom Capitulum ecclesie Budensis. Pogled u
original potvruje da je doista rije o budimskom, a ne o bosanskom (ili
7
Imre Nagy et alii, Hazai okmnytr / Codex diplomaticus patrius, 8 sv. Gyr Budapest, 1865.91., sv. 7, 449-451, br. 406. To izdanje manjkavo, uz nekompetentan prijevod i beskorisnu analizu, prenosi Ivan Balta, Novovjekovna diplomatika analiza (XIX i XX vijeka) prve latinske
isprave o gradu Sokolu kod Graanice, Graaniki glasnik 7/13 (2002): 28-43.
8
<http://mol.arcanum.hu/dldf>.

114

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

akovakom) kaptolu. Isto tako, pri kraju listine Nagyevo izdanje donosi
datacijsku formulu: feria quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis
Cristi anno eiusdem millesimo quadringentesimo vigesimo nono. To je u regestu ispravno preraunato u datum 2. lipnja 1429. godine. No u izdanju je
jedna rije pogreno prenesena, jer u originalu na mjestu rednog broja vigesimo stoji zapravo quadragesimo. Kada se uzme u obzir taj ispravak, stvaran nadnevak listine glasi 19. lipnja 1449. godine. Na to je upozorio ve
Lajos Thallczy u svojim studijama o staroj bosanskoj povijesti.9
U sadrajnom smislu, dokument najprije otkriva jednu temeljnu biografsku injenicu o Radivoju Kotromaniu. Bio je oenjen Katarinom Velikom,
a brak je vrlo vjerojatno sklopljen 1449., ubrzo nakon toga uzajamnog darivanja. U trenutku nastanka dokumenta Radivoj i Katarina bili su jo uvijek
samo zarueni, ne i vjenani.10 U to vrijeme Radivoj sigurno vie nije bio
mladi. U izvorima ga nalazimo od 1431., i ve od tih godina on je poslovno
i politiki samostalan akter.11 Prema tome, teko je mogao biti roen nakon
1410. godine. Takva kronologija sugerira mogunost da je bio oenjen i prije
sklapanja braka s Katarinom Velikom. O tom eventualnom ranijem Radivojevu braku nemamo, barem zasad, nikakvih izvora, i genealozi Kotromania
ga ne biljee. Ipak ga ne treba izgubiti iz vida kao mogunost.12
Dokument iz 1449. s druge strane otkriva neke dijelom nepoznate pojedinosti o obitelji Nikole Velikoga. ena mu se zvala Margareta; rod joj ne
znamo (ne doznajemo ga ni iz drugih izvora). Imao je ker Katarinu, koja
se te godine zaruila i vjerojatno udala za Radivoja Kotromania. Bio je
vlasnik ili barem suvlasnik, odnosno vlasnik treine glavne obiteljske
utvrde Velike, kao i utvrde Petnje u sjeverozapadnoj okolici Broda, koju su
Veliki stekli jo u kasnom 13. stoljeu.
Obiteljska situacija Nikole Velikoga poznata nam je malo cjelovitije
zahvaljujui jo nekim malobrojnim izvorima. Osim Katarine, imao je jo
dvije keri, Doroteju i Anu. Sinova nije imao. Sve se tri keri spominju u
9
Lajos Thallczy, Bosnyk s szerb let-s nemzedkrajzi tanulmnyok, Turul 25 (1907): 1-2;
Ludwig von Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, prev. Franz
Eckhart. Mnchen Leipzig, 1914., 79-81, 87.
10
To jasno proizlazi iz izvornoga latinskog izriaja: per eundem Nicolaum sponte confessum extitit () quomodo ipse quandam puellam Katherina vocatam filiam videlicet suam ritu Romane
Ecclesie seu matrimonio federe eidem Radywoy in conthoralem tradidisset et subarasset. Lat. subarrare znai zaruiti. Da je brak ve bio sklopljen, bilo bi suvino spominjati zaruke.
11
Thallczy, Bosnyk, 3; Thallczy, Studien, 83-84.
12
Zanimljiv je, u vezi s tim pitanjem, Wertnerov navod da se Radivoj 1446. zajedno sa enom
pridruio rimskoj crkvi (Wertner, A kzpkori, 229). Wertner za to ne navodi izvor; mogue je
da se zapravo poziva na ugovor iz 1449., koji stavlja u pogrenu godinu.

115

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

listini peukog kaptola od 3. studenoga 1455., u kojoj se Nikola odrekao


svojih vlasnikih udjela u utvrdama Velika i Petnja i u njihovim pripadnostima u korist svojih keri i njihovih potomaka. Kao primateljice oevih
imanja redom su navedene plemenite gospoe Ana, supruga Nikole Gorjanskoga, Katarina, supruga Radivoja od katela Slatinik, i neudana djevojka Doroteja.13 Sudei prema tom redoslijedu, Ana bi bila najstarija sestra. Njezin je mu bio slabije poznat lan banske grane velikakog roda
Gorjanskih; poznato je i to da ga je ona nadivjela i da se drugi put udala za
mavanskog bana Ladislava od Nagyvlgya iz Bake upanije.14 O najmlaoj sestri Doroteji nema drugih poznatih izvora. Sam Nikola Veliki u toj
se peukoj povelji javlja vjerojatno posljednji put. ini se da mu ena Margareta tada vie nije bila na ivotu, jer je se u toj darovnici kerima uope
ne spominje.
Iz dvaju dosad razmotrenih vrela, kao i iz vie drugih, jasno je da je
Radivojeva ena bila Katarina Velika. Nije se dakle zvala Margareta, kao
to se pogreno navodi u vie djela o povijesti Bosanskoga Kraljevstva. Zabuna je vjerojatno potekla iz Thallczyjeve njemake studije iz 1914., gdje
su na jednom mjestu pobrkana imena majke i keri, pa se govori o Radivojs Gattin, Margarete von Velike.15
U budimskom ugovoru iz 1449. Radivoj nosi posjedniki pridjevak od
Vranduka (Radywoy de Wranduk), a u peukoj darovnici iz 1455. zabiljeen je s pridjevkom od katela Slatinik (Radywo[y] de castello Zalathnak). Posrijedi su oito njegovi vaniji posjedi, meu koje je spadala i
utvrda Slyomk, drugim imenom Sokol zvana (castrum Solyomkew alio
nomine Zokol vocatum), to se jedina poimence navodi meu imanjima ije
polovice Radivoj daruje svojem tastu. To je danas gradina blizu Graanice
(...) totales porciones suas in castris Welyke predicto et Pethnewar vocatis in comitatu de Posega
existentibus habitas () nobilibus dominabus Anne Nicolai de Gara et Katherine Radywo de castello Zalathnak consortibus puelleque Dorothee filiabus scilicet suis. I ta se povelja, kao i ona iz
1449., danas nalazi u spomenutom dravnom arhivu u Cluju, kamo je dospjela na istovjetan
nain. Crno-bijelu fotografiju povelje ima Maarski dravni arhiv pod signaturom DF. 253 504.
Moe je se nai na internetskoj adresi <http://mol.arcanum.hu/dldf>. Usporedi Engel, Kzpkori
magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei, gdje se tu povelju datira neodreenije, u razdoblje izmeu 1450. i 1456. godine.
14
Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovne tablice Dorozsma nem 2. Garai Bnfi,
Nagyvlgyi (Bcs m.) i Zsadny nem 1. Velikei.
15
Thallczy, Studien, 86 (usporedi drukije, tj. ispravno, na str. 79). Za ponavljanje pogrenog
imena vidi npr. Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 387; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 294 i 446.
13

116

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

u sjevernoj Bosni.16 U kasnom srednjem vijeku to je podruje pripadalo


pokrajini, odnosno vojvodstvu Usori, u koju je prije toga uklopljena i pokrajina Soli. Iako je uglavnom pripadala sklopu bosanske drave, Usora je
esto dolazila u zonu neizravnog ili izravnog politikog utjecaja UgarskoHrvatskoga Kraljevstva, pa stoga ne udi previe da je utvrda Sokol nosila i
maarsko ime Slyomk, to znai Sokol-kamen ili Sokolov kamen.
Nije otprve jasno zato je 1449. meu svim Radivojevim imanjima posebno istaknuta i jedino imenovana upravo usorska utvrda Sokol. Moda je
razlog za to u njezinu poloaju, jer je Sokol stajao sjevernije i blie prekosavskim posjedima Velikih nego ostale dvije utvrde za koje se zna da ih je
tada drao Radivoj Ostoji. Osim utvrde Vranduk u dolini rijeke Bosne
nedaleko od Zenice, Radivoj je u to vrijeme vjerojatno imao u rukama i
utvrdu Komotin kod Jajca.17 Te je dvije utvrde Radivoj u dokumentima
obino isticao u svojem posjednikom pridjevku.
Pridjevak de castello Zalathnak uz Radivojevo se ime javlja jedino u
dokumentu iz 1455. godine. Nije lako odgovoriti na pitanje to on u danom
sluaju znai. Zalathnak je maarska toponimska posuenica iz slavenskoga koja se danas pie Szalatnak (ili Szalatnok) i odgovara slavenskim imenima Slatinik, Slatnik, Slatinjak, odnosno izvornijem obliku Slatina.18 Posrijedi je est toponim, zastupljen svakako i u srednjovjekovnoj Bosni, ali se
u njoj ne zna za katel takva imena. S druge strane, u srednjovjekovnoj Poekoj upaniji takvo se mjesno ime javlja na barem dva mjesta: na junoj
strani Dilj-gore poznat je od 13. do 15. stoljea posjed Szalatnok ili Slatinik
(dananja sela Donji i Gornji Slatinik); i u okolici Velike, gdje je 1435. zabiljeena pustoselina Zalath(n)wk.19 No ni u jednom ni u drugom sluaju
nema govora o katelu. Slatinik na Dilj-gori nalazio se, dodue, nedaleko
od mjesta na kojem je stajala utvrda Petnja, pa bi se moda moglo pomisliti da se castellum Zalathnuk u Radivojevu pridjevku odnosi na tu dobro
poznatu utvrdu, kojoj je Radivoj 1449. postao suvlasnik (ili barem suvlasnik in spe). No takva kombinacija otpada ve zato to se u istom dokumentu iz 1455. Petnja spominje kao castrum Pethnewar. Prema tome, katel
Hamdija Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, Nae starine 1 (1953): 22; Engel, Magyarorszg, sv. 1, 412, s. v. Sokol (1); Esad Kurtovi, Emir Filipovi, etiri bosanska Sokola, Pregled
52/1 (2011): 88-93.
17
Engel, Magyarorszg, sv. 1, 345, s. v. Komotin, i 463, s. v. Vranduk.
18
Usporedi Lajos Kiss, Fldrajzi nevek etimolgiai sztra, 2 sv. Budapest, 1988., pretisak 1997.,
sv. 2, 516, s. v. Szalatna, Szalatnak, Szalatnya.
19
Dezs Csnki, Magyarorszg trtnelmi fldrajza a Hunyadiak korban, 5 sv. Budapest, 1890.1913., sv. 2, 426, s. v. Szalatnok i Szalat(n)ok.
16

117

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Szalatnok/Slatinik morao je stajati negdje drugdje, izvan Poeke upanije,


kao i izvan Bosne. Nedaleko od Poeke upanije, upravo preko Papuka
ako se gleda iz Velike, nalazio se posjed i trgovite takva imena koji je pripadao zagrebakim biskupima; odgovara mu dananji grad Slatina. Taj se
Zalathnok spominje u povelji Matije Korvina iz 1460. u sklopu niza slavonskih utvrda (castra), pa je dakle zaista mogue da se pridjevak de castello
Zalathnak odnosi na to mjesto.20 No ostaje posve nejasno kako je moglo
doi do toga da bosanski velika Radivoj Kotromani 1455. prisvaja taj posjed i da mu ga ak stavljaju u posjedniki pridjevak. U to je vrijeme na elu
Zagrebake biskupije stajao Toma od Debrentea, koji je meutim imao velikih tekoa u uspostavljanju pune biskupske vlasti, na koju su pravo polagali i drugi pretendenti, tako da su to razdoblje u povijesti biskupije njezini
istraivai oznaili kao vrijeme smutnji.21 O tome uostalom govori i spomenuta kraljeva povelja iz 1460. godine. Trebalo bi, oito, paljivo istraiti sve
niti tadanje povijesti zagrebakih biskupa i njihovih imovinskih odnosa
kako bi se u nju eventualno uplela i povijest Radivoja Kotromania.
O okolnostima koje su zbliile Radivoja Ostojia i Nikolu Velikoga, i na
kraju dovele do povezivanja dviju obitelji udajom Nikoline keri za Radivoja,
ne znamo nita poblie. Moemo samo pretpostaviti da je do prvih kontakata dolo zahvaljujui Nikolinim poslovima u Bosni, koje je vjerojatno obavljao kao familijar i pomonik Ivana Koroskoga, mavanskog bana od 1447.
do 1456. godine. Poznata je istaknuta uloga koju je Koroski imao u dravnim odnosima s Bosnom. Kao izaslanik Ugarskoga Kraljevstva on je na Martinje (11. studenoga) 1449. u utvrdi Dobor kod Modrie ishodio od bosanskoga kralja Stjepana Tomaa izjavu o saveznikom protuturskom dranju i
obvezama prema Ugarskoj i njezinu gubernatoru Ivanu Hunyadiju. Mogue
je da je u toj slubenoj prigodi uz Koroskoga sudjelovao i Nikola Veliki,
kao to je vjerojatno da je Radivoj bio jedan od svih naih plemia i velmoa
za koje kralj Toma u izjavi kae da su ondje bili uza nj.22
Dezs Csnki, Krsmegye a XV-ik szzadban [rtkezsek a trtneti tudomnyok krbl,
sv. 15, br. 12]. Budapest, 1893., 54; usporedi Ive Mauran, Slatina od prvog spomena 1297. do
kraja osmanske vladavine 1684. godine, u: Slatina 1297.-1997., ur. Ive Mauran i eljko Tomii.
Slatina Zagreb: Poglavarstvo grada Institut za arheologiju, 1999., 81-84. Navedeni dokument
iz 1460. nalazi se u Maarskom dravnom arhivu u Budimpeti, DL. 102 143.
21
Zagrebaki biskupi i nadbiskupi, ur. Franko Miroevi. Zagreb: kolska knjiga, 1995., 199-201.
22
Tekst doborske izjave ili sporazuma vidi u: Jzsef Teleki, Hunyadiak kora Magyarorszgon, sv.
10-12 [Oklevltr]. Pesten, 1853.-7., sv. 10, 245-246, br. 116. Usporedi Vjekoslav Klai, Povijest
Hrvata od najstarijih vremena do svretka XIX stoljea, 5 sv., prir. Trpimir Macan. Zagreb:
Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985. prvo izd. 1899.-1911., sv. 3, 273; Lovrenovi, Na klizitu
povijesti, 318-319.
20

118

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

Ubrzo nakon to su dogovorili brak izmeu Radivoja i Katarine Velike


te utanaili uzajamne imovinske obveze, Nikola Veliki i Radivoj Kotromani
zajedno su se latili irenja svojih sada zdruenih imanja. Pred poekim kaptolom sklopili su 17. rujna 1449. zaloni ugovor s potomcima Benedikta Nelepca (Nelipia) od Dobre Kue, poteklog iz bosanskoga roda Hrvatinia.
Oni su od Radivoja i Nikole prema ugovoru trebali dobiti dvije tisue zlatnih
florena i za to su im kao zalog dali svoju utvrdu i vlastelinstvo Ljeva (Lewach) u Vrbaskoj upaniji. Ta se utvrda, odnosno katel, nalazila nedaleko od
rijeke Save na podruju poznatom kao Lijeve polje, poplavnom zemljitu na
zapadnoj strani najdonjeg toka Vrbasa.23 Prema dvije ugovorne listine koje je
izdao poeki kaptol sv. Petra, ini se da su Radivoj i Nikola Veliki Nelepcima odmah platili tisuu florena, daljnjih etiri stotine obvezali su im se isplatiti 1. sijenja 1450., a kao protuvrijednost za preostalih est stotina florena
predali su im slavonske posjede Kravarnu i Talovac, koje su sami drali pod
zalogom (radilo se o imanjima velikaa Talovakih, ije su bogatstvo i drutvena mo u to vrijeme ve izgubili sjaj).24
O tom zalaganju utvrde Ljeva sauvala su se jo dva malo mlaa izvora, nastala takoer u poekom kaptolu. Iz njih se vidi da su Radivoj Ostoji
i Nikola Veliki imali tekoa u prikupljanju i isplati cjelokupnoga ugovorenog iznosa, ali da su ga naposljetku ipak uspjeli isplatiti. Prema ranijem
ugovoru, do 1. sijenja 1450. isplatili su Nelepcima tri stotine florena, a za
preostalu stotinu izdao je kaptol 5. sijenja 1450. kratku listinu o nepotpunoj isplati.25 itavu godinu i pol poslije platili su pred kaptolom i taj ostatak
duga, pa je kaptol 30. lipnja 1451. o tome izdao konanu potvrdu, ponitivi svoje prethodne litterae obmissionales.26
Engel, Magyarorszg, sv. 1, 362, s. v. Ljevac; Jelena Mrgi, Lijeve polje beleke o naseljima
i prirodi, 15-19. vek, Istorijski asopis 5 (2007): 178-180.
24
Lajos Thallczy, Sndor Horvth, Als-Szlavniai okmnytr (Dubicza, Orbsz s Szana vrmegyk), 1244-1710. Codex dipl. partium regno Hungariae adnexarum, sv. 3 / Monumenta
Hungariae historica Diplomataria, sv. 36. Budapest, 1912., 174-180, br. 119-120. Opirnija od
dviju listina o zalonom ugovoru nalazila se u vrijeme tog izdanja u arhivu herceke grane obitelji Eszterhzy, a danas je u Maarskom dravnom arhivu pod signaturom DL. 88 244. Kraa
listina, u kojoj se Radivoj i Nikola obvezuju platiti 400 florena, nalazila se u arhivu obitelji
Batthyny, a danas je u Maarskom dravnom arhivu pod signaturom DL. 102 111. Izvrsne fotografije obiju mogu se vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>.
25
Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 102 113. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/
dldf/>.
26
Ta se u gornjem dijelu oteena listina nalazi danas u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu
(fond obitelji Drakovi, 56-133). Maarski dravni arhiv ima crno-bijelu fotografiju (DF. 279
402), koju se moe vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>. Thallczy, Studien, 89, prepriava
23

119

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Spomena je vrijedna pojedinost da se u svim navedenim poveljama poekoga kaptola Radivoj Ostoji Kotromani uvijek biljei bez posjednikog pridjevka, a istie se samo njegovo srodstvo s bosanskim kraljem
1449. i 1450. izriajem Radywoy frater serenissimi principis Thome regis
Bozne, a 1451. krae: Radywoy frater regis Bozne.
Sauvani izvori o katelu i vlastelinstvu Ljeva toliko su malobrojni da
nemamo kasnijih potvrda o tome da su Radivoj Ostoji i Nikola Veliki (ili
njihovi potomci) stvarno gospodarili nad njima.27 Openito su malobrojni
izvori o Radivoju i njegovoj obitelji tijekom 1450-ih.28 Znamo tek da je Radivoj pri kraju toga desetljea sudjelovao u bosanskim pregovorima s ugarsko-hrvatskim kraljem Matijom Korvinom i srpskom despotskom kuom,
koji su na kraju 1458. doveli do sporazuma na ugarskom Saboru u Segedinu. Na temelju toga sporazuma Radivoj je u oujku 1459. otpratio kraljeva
sina, mladog Stjepana Tomaevia, u despotsku prijestolnicu Smederevo,
gdje je ovaj proglaen novim srpskim despotom i vjenan s Jelenom (Marom), keri pokojnoga despota Lazara Brankovia. No ve 20. lipnja 1459.
sultan Mehmed II. prisilio je nove gospodare Smedereva da mu predaju
utvreni grad, uklanjajui time zadnji ostatak Srpske Despotovine. Kralj
Matija nato je otro optuio Kotromanie za izdaju, prihvaajui glasinu da
je Smederevo izrueno Turcima u zamjenu za novac. Bosanski kralj Toma
uloio je mnogo truda u pobijanje tih glasina koje su se proirile po Europi,
zabrinutoj za sve tee i beznadnije stanje na Balkanu.29
Krivce za pad Smedereva kralj Matija bez oklijevanja je kaznio oduzimanjem posjeda koje su oni drali u Ugarskoj. Sauvana je, izmeu ostalog,
povelja o jednoj takvoj Matijinoj odluci protiv Radivoja. Tie se posjeda
Pake u Poekoj upaniji. Taj posjed u sjevernom podnoju Dilj-gore imao
je zanimljivu pretpovijest. Kralj igmund Luksemburgovac dao ga je 1425.
Vuku Druiu od Guje Gore i njegovim dvjema kerima u zamjenu za
sadraj potonjih dviju listina poekoga kaptola (prvu od njih datira netono 11. sijenja 1451.
godine). Zaudo, o zalaganju katela Ljeva Thallczy ne govori i na temelju dviju ugovornih
listina iz 1449. koje je tih godina objavio u diplomataru Donje Slavonije.
27
Tibor Koppny, A kzpkori Magyarorszg kastelyai [Mvszettrtneti fzetek, 26]. Budapest,
1999., 173, s. v. Levcs; Mrgi, Lijeve polje, 178-180.
28
Sauvana je, primjerice, dopusnica pape Kaliksta III. iz 1457. naslovljena na Radivoja, u vezi s
crkvom u Podmilaju (Augustinus Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, 2 sv. Romae, 1863., Zagrabiae, 1875., sv. 1, 428, br. 608). Radivoj je tu tituliran
kao roeni brat bosanskoga kralja, bez posjednikog pridjevka i bez spominjanja supruge ili
potomaka.
29
irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 316-319; Lovrenovi, Na klizitu povijesti,
328-334.

120

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

Druieve utvrde u Usori i u upaniji Sani, od kojih se poimence navodi


samo utvrda Kozara (kod Prijedora) u Sanskoj upaniji.30 Poslije je Paka na
zasad nepoznat nain dola u ruke obitelji Kastellanffy (Katelanovi) iz
Krievake upanije. Otud je Gapar Kastellanffy, nekadanji katelan u
Srebreniku u Bosni i slavonski podban, mogao za 400 zlatnih florena zaloiti polovicu posjeda Pake Radivoju Komotinskom, bratu Tomaa, kralja
Bosne. To je uinjeno pred poekim kaptolom u veljai 1459. godine. Naalost, listina o tome nije se sauvala ni u izvorniku ni u cjelovitom prijepisu, nego samo u mnogo mlaem regestu.31 S obzirom na narav toga regesta,
ne moemo biti sigurni da je njegova (priblina) datacija vjerodostojna.
Pomalo je neobino da je u veljai 1459. Radivoj naao vremena da se nae
u poekom kaptolu i uzme u zalog polovicu Pake tada je naime, prema
dostupnim podacima, pratio Stjepana Tomaevia iz Bosne u Budim i
odande u Smederevo ali se ne moe ni posve iskljuiti da je bilo tako.32
Sigurno je ipak da se to zalaganje posjeda Pake stvarno dogodilo, jer se
na nj odnosi kaznena listina Matije Korvina izdana u Budimu 12. srpnja
1459. godine. Za vladara Korvinova formata radi se o pomalo sitniavoj
kazni. Razlog za kaznu je, nesumnjivo, krupan. Kralj je izrie zbog biljega
nevjere odlinoga Radivoja od Komotina (Radywoy de Komothyn) kojim je
on, kao to je poznato, sebe okaljao kada je, udruen s kraljem Bosne, svojim bratom, utvrdu Smederevo predao u ruke najokrutnijih Turaka, nanijevi time tetu ne samo ovome [tj. Ugarskom] kraljevstvu, nego i itavome
Kranstvu. Kazna za to nedjelo sastojala se u tome da Gapar Kastellanffy,
koji je Radivoju i njegovoj supruzi Katarini za etiri stotine florena dao u
Tekst osnovne darovnice vidi u: Thallczy, Studien, 354-356, br. 25 = Josip Buturac, Pisani
spomenici Poege i okolice 1210-1536. Jastrebarsko: Naklada Slap, 1995., 270-271, br. 250. Za
daljnje povezane listine vidi Buturac, Pisani spomenici, 271-273, br. 251-253. O posjedu Paki,
koji se sastojao od vie zasebnih dijelova, vidi Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 420, s. v. Paka;
Buturac, Pisani spomenici, 37-38. Za utvrdu Kozaru vidi Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, 29; Engel, Magyarorszg, sv. 1, 347-348, s. v. Kozara.
31
Regest se nalazi u Arhivu HAZU, meu Elenkima arhiva obitelji Patai. Objavili su ga Jakov
Stipii i Miljen amalovi, Isprave u Arhivu Jugoslavenske Akademije, Zbornik Historijskog
instituta Jugoslavenske Akademije [2 (1959): 289-379, 3 (1960): 563-643, 4 (1961): 465-554, 5
(1963): 533-578], II, 590, br. 2411. Manjkavost prijepisa u Elenkima vidi se u pisanju de
Zomothyn umjesto de Komothyn i regis Bohemiae (!) umjesto regis Bosnae.
32
Potkraj 1458. Osmanlije su opsjele Stjepana Tomaevia u Bobovcu, ali je on uspio pobjei i
zajedno sa stricem Radivojem otii u Ugarsku, pa se 12. oujka 1459. nalazio u Budimu kod
Matije Korvina, a nedugo potom bio je u Smederevu. Usporedi Thallczy, Studien, 100-101;
Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 545-547; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske
drave, 318; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 330 i 332.
30

121

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

zalog polovicu svojeg posjeda Pake (u kojoj polovici sada ima deset kmetskih selita), vie ne mora vratiti primljeni novac jer Radivoj i Katarina
gube svako pravo na zaloeno im dobro. Stoga se poekom upanu i predstojniku kraljeva dvora Emeriku Hdervryju nalae da Kastellanffyja ponovno uvede u imanje koje je zaloio i da ga ondje kao punopravnog posjednika titi od moebitnog Radivojeva protivljenja.33
Nije poznato je li kralj povukao sline poteze i na tetu drugih Radivojevih posjednikih prava na podrujima pod vlau ugarske krune. U vrijeme
izricanja opisane kazne jedno poslanstvo bosanskoga kralja nalazilo se u gradu Mantovi na sjeveru Italije, gdje je papa Pio II. sazvao protuturski sabor.
Papa je izaslanike kralja Tomaa primio blagonaklono, tim vie to mu u to
vrijeme jo nije do uiju doao glas o bosanskoj krivnji za pad Smedereva:
Prije su, naime, bosanski poslanici otputovali iz Mantove nego to se doznalo za izdaju, kao to je sam papa poslije zapisao u svojim znamenitim memoarima.34 Mogue je da je lan toga bosanskog poslanstva bio i Radivoj. Na
takvu pretpostavku navodi injenica da je upravo tih dana, tonije 10. srpnja
1459., u Mantovi papa Pio II. udovoljio Radivojevoj pobonoj molbi da smije
bez ogranienja u svako doba upriliiti slavljenje svete mise za svoj obiteljski
krug. Dakako, mogue je i da je Radivoj tu supliku uputio papinskoj kuriji u
nekoj ranijoj prilici, a da je traeno doputenje bilo izdano tijekom posjeta
bosanskoga poslanstva kako bi ono potvrdu o povlastici moglo ponijeti u
Bosnu. Znaajno je da je tu povlasticu Radivoj zatraio i dobio za sebe i
svoju suprugu i djecu (sibi ac uxori et liberis suis).35
Smrt kralja Stjepana Tomaa u srpnju 1461. obavijale su suvremene i
kasnije glasine, vjerojatno neutemeljene i izmiljene, da ga je ubio brat Radivoj u dosluhu s prijestolonasljednikom Stjepanom Tomaeviem.36 Skladan odnos izmeu posljednjega bosanskoga samostalnog kralja i njegova
strica trebala bi potkrijepiti i darovnica na slavenskom (bosanskom) jeziku
kojom je mladi kralj 18. rujna 1461. u Bobovcu potvrdio Radivoju sve njeIzdanje teksta povelje vidi u: Thallczy, Bosnyk, 11 = Thallczy, Studien, 105-106. Nije mi
poznato gdje se danas nalazi izvornik povelje.
34
Pii Secundi Pontificis maximi Commentarii, 2 sv., prir. Ibolya Bellus i Ivn Boronkai. Budapest,
1993., 143.
35
Thallczy, Studien, 108, s izvornim tekstom povlastice u bilj. 2. U vatikanskom regestu povlastice Radivojevo je ime iskrivljeno, ali cijeli izriaj ne ostavlja sumnje da je posrijedi on: Radmerus devotissimi et fidelissimi eiusdem Sanctitatis et Sanctae Romanae Ecclesiae filii, regis Bosniae
frater laicus.
36
Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 553-554; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 323.
33

122

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

gove tvrde gradove i posjede u Bosni. Darovnica je izdana mnogo potenomu naemu i virnomu sluzi, naemu stricu knezu Radivoju za njegova
virna i prava posluenja, koja poslui kruni kraljestva naega. U njoj se, uz
mnogo drugih posjeda, spominju etiri grada (tj. utvrde), Komotin u
Luci, Visui (u blizini Jajca?) i Teanj i Graac (Gradaac) na Usori. Vranduk i Sokol se ne spominju. Posebno je zanimljiva odredba: I ako bi priminuo s ovoga svita pri gospoje svoje Katarine, nejmajui poroda od nje a
ostala posli gospoja Katarina nejmajui sarca, da grad Komotin njegovim
pogradjem i selmi () da se nejma uzeti iz ruku njegove gospoje Katarine
dokole je ijedan od nje roda.37
Naalost, vjerodostojnost te povelje je upitna. Nju se, dodue, u literaturi esto koristi bez ograda i kao valjan izvor,38 iako je se u drugim prilikama opisuje kao ne ba pouzdanu povelju (Kreevljakovi) i ak kao providan falsifikat (irkovi), odnosno falsificirani dekret (Zirdum).39 U
prilog oprezu govori i citirana klauzula u vezi s Radivojevom suprugom
Katarinom, koja kao da podrazumijeva da oni 1461. jo nisu imali potomaka. To je u neskladu s drugim izvorima, primjerice sa spomenutom papinskom dopusnicom iz 1459. koja spominje Radivojevu djecu. Dodue, mogla bi se dopustiti mogunost da Radivoj tada (pa moda ni uope) nije
imao djece s aktualnom suprugom Katarinom, ali da ih je imao iz svoga
prethodnog, u sauvanim izvorima nepoznatog braka, pa bi u tom sluaju
bila razumljiva citirana odredba u Katarininu korist. U ovom radu, dakako,
nije mogue potanje analizirati tako sauvane kraljeve potvrdnice kako bi
se pokualo odgovoriti na pitanja je li posrijedi potpuni ili djelomini falsifikat, kada je mogao nastati te tko ga je mogao izraditi i radi ega.
Kao ni sam kralj Stjepan, knez Radivoj nije preivio pad Bosanskoga Kraljevstva u ruke sultana Mehmeda II. Zarobljen je u svibnju 1463. u tvrdom
gradu Kljuu u Donjim Krajima, kamo se sklonio zajedno s kraljem i njegovom pratnjom u pokuaju da pred nadmonim osvajaima pobjegne na zaTa se kraljevska povelja sauvala samo u prijepisima u sklopu djela mnogo kasnijih franjevakih kroniara. Stariji od dvaju poznatih prijepisa nalazi se u tzv. Fojnikoj kronici nepoznatog
autora iz kasnog 17. stoljea. Taj su prijepis objavili: Milan M. Vukievi, Iz starih Srbulja,
Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 13 (1901): 345-347 (izvornom irilicom) =
iro Truhelka, Fojnika kronika, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 21 (1909):
446-448 (u latininoj transkripciji).
38
Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 557-558; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 457.
39
Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, 21; irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave,
379; Andrija Zirdum, Franjevaki ljetopisi u Bosni i Hercegovini, Croatica Christiana periodica
9/15 (1985): 48.
37

123

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

pad, u Hrvatsku. Smaknut je odmah pod Kljuem ili neto kasnije kod Jajca,
kada i kralj. Uz Radivoja bi, prema nekim autorima i nejasnim vrelima, bio
pogubljen i njegov sin djeake dobi.40 Taj bi se sin, prema dosad najcjelovitijoj genealogiji Kotromania, zvao Tvrtko i u vrelima bi se prvi put pojavio
1455. godine. Iste te godine bio bi zabiljeen i drugi Radivojev sin, Juraj
(ura).41 Nije meutim jasno koliko su svi ti podaci pouzdani. Izriaj bizantskoga kroniara Laonika Halkokondila o roaku kralja Stjepana koji je
smaknut zajedno s njime nejasan je i moe se tumaiti drukije, bez veze s
Radivojem i njegovim sinom.42 Za spominjanje Radivojevih sinova tijekom
1450-ih naveo je srpski medijevist Sima irkovi odreene izvorne podatke
iz dubrovakih arhiva. Ondje se u vie navrata, 1451., 1454. i 1455. godine,
spominje sin Radivojev ili sin kralja Radivoja, a u jednoj se prilici govori i
o sinovima u mnoini. Njihova se imena meutim ondje ne biljee. irkovi
uz to primjeuje: Oigledno je od dvojice ili vie sinova jedan bio izrazito
stariji ili autoritativniji43 Sve je to utoliko zagonetnije kada se ima na umu
da je Radivoj u svoj jedini poznati brak stupio tek 1449. godine. Ako bi doista
ve do 1455. jedan od Radivojevih sinova bio izrazito stariji ili autoritativniji, to bi moralo znaiti da je Radivoj imao barem jednog sina roenog prije
braka s Katarinom Velikom. No dubrovake arhivske zabiljeke moda ipak
ne nameu takav zakljuak; pojava rijei gniacharini (usp. tal. naccherino,
zvekica, mala egrtaljka) kao da prije sugerira da je rije o maloj djeci,
kojoj Dubrovani daruju, uz ostalo, igrake. To bi pak dopustilo mogunost
da se radi o djetetu ili djeci koju je Radivoju rodila Katarina Velika.
Barem jednom Radivojevu sinu ipak se pouzdano (tj. u izvorima utemeljeno) znade ime. To je Matija, koji se poevi od 1465. u nekoliko izvora
Vjekoslav Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882., 335-339; Wertner, A
kzpkori, 229; Thallczy, Povijest Jajca, 64-69 i 268; Franc Babinger, Mehmed Osvaja i njegovo
doba, prev. Tomislav Beki. Novi Sad: Matica srpska, 1968., 190-191. Bez spominjanja Radivojeva
sina Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 571-574.
41
irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 387. Babinger, Mehmed Osvaja, 190-191,
takoer zove Tvrtkom Radivojeva sina koji je smaknut zajedno s ocem. U starijoj literaturi,
Wertner, A kzpkori, 234, naznauje jednog Radivojeva sina nepoznata imena. Rodoslovlje u:
Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 585, ne naznauje nikakve Radivojeve potomke.
42
Usporedi uro Toi, Bosanska kraljica Katarina (1425-1478), u: Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, sv. 2, ur. Milorad Ekmei. Beograd, 1997., 86; Jozo Dambo, Geschicht von der Turckey
Jrga iz Nrnberga s izvjeem o propasti Bosne 1463. godine, u: Zbornik radova sa Znanstvenoga
skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anela Zvizdovia, Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998., ur.
Marko Karamati. Sarajevo Fojnica: Franjevaka teologija Franjevaki samostan, 2000., 254.
43
Sima M. irkovi, Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. godine, Istoriski glasnik br. 3 (1954):
129.
40

124

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

spominje kao novopostavljeni kralj Bosne pod paskom Turaka. On se prvi


put javlja u izvjetaju koji je talijanski diplomat Gerardo Colli potkraj 1465.
iz Venecije poslao milanskom vojvodi Francescu Sforzi. Kao novost u vezi s
Turcima on je naveo da je sultan nedavno postavio kralja u Bosni, koji se
zove Matija, a neko je bio barun drugoga kralja Bosne, ali je postao renegat
i ima enu u Carigradu. Sultan ga je, prema Colliju, ustoliio s jedinim ciljem
da se pomou njega domogne Jajca, bez kojeg ne moe sigurno drati Bosnu.
Kada naime ta zemlja vidi da joj je vraena njezina stara uprava, onda e se
novom kralju prikloniti i grad Jajce (inae po prirodi nesklon Ugrima, koji
ga dre u to vrijeme), a samim time i pasti u turske ruke.44 Oito je da se na
toga marionetskog kralja Bosne odnosi i neto kasniji arhivski podatak, s poetka 1467., prema kojem su vlasti Dubrovake Republike odluile darovati
tkanina u vrijednosti 100 perpera gospodinu Matiji, kralju Bosne, sinu nekadanjeg kralja Radivoja (domino Mathie regi Bosne filio olim regis Radivoy). I u rujnu 1471. Dubrovani su opet darivali, ovaj put gotovim novcem,
kralja Bosne, kojeg u toj prigodi zovu gospodin Matija, zvan abani, kralj
Bosne (domino Mathie Sabancich nuncupato regi Bosne). Napokon, jo jedan
diplomatski izvjetaj, poslan 1476. s budimskoga dvora u Milano, govori razmjerno opirno o novopostavljenom kralju u Bosni, koji se (na talijanskom
jeziku) zove Mathia Christianissimo.45 injenica da u svim nabrojenim izvorima taj turski bosanski kralj nosi krsno ime Matija navela je moderne povjesniare na miljenje da je posrijedi jedna te ista osoba koju se od prilike do
prilike donekle razliito predstavlja. S time je prekinuo irkovi, pokazavi
da pomno itanje izvjetaja iz 1476. upuuje na zakljuak da je kralj Matija o
kojem se tu govori nedvojbeno razliit od kralja Matije u izvorima iz 1465.,
1467. i 1471. godine. Taj bi kasniji od dvojice kraljeva imenjaka mogao biti
istovjetan Matiji Vojsaliu, kojeg iste godine u konspirativnom ozraju spominju dubrovaki izvori. Onaj raniji kralj Matija bio bi zaista sin Radivoja
Kotromania, koji je u jednoj prilici iz nekog nedovoljno jasnog razloga nazvan i Matijom abaniem.46

Ivn Nagy, Albert B. Nyri, Magyar diplomacziai emlkek Mtys kirly korbl 1458-1490., 2
sv. (Monumenta Hungariae historica, ser. 4: Diplomacziai emlkek / Acta extera). Budapest,
1875.-1877., sv. 1, 380-385, br. 231, cit. str. 384. Usporedi Thallczy, Povijest Jajca, 98; irkovi,
Vlastela, 125; Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 378-379.
45
Podatke svih triju izvora donosi irkovi, Vlastela, 126. Za izvjetaj iz 1476. vidi izvorni tekst
u: Nagy i Nyri, Magyar diplomacziai, sv. 2, 316-318, br. 219.
46
irkovi, Vlastela, 126-129, s uputama na miljenja u starijoj historiografiji. irkovievu interpretaciju prihvaa Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 378-380 i 387, koji kao raspon vladanja ranijega kralja Matije, sina Radivoja Ostojia (ili Radivojevia), uzima godine 1465.1471. (usporedi
44

125

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

U lanku iz 1954. Sima irkovi nije se mogao osvrnuti i na miljenje


koje je o tom pitanju u netom objavljenoj biografiji Mehmeda II. iznio
Franz Babinger. I taj veliki njemaki osmanist svrstao se meu autore koji
dre da se svi podaci od 1465. do 1476. odnose na jednog te istog kralja
Matiju, koji se potkraj svoje vazalne vladavine odmetnuo od Osmanlija.
Ovdje nam je ponajprije zanimljiv Babingerov zakljuak da se ne radi o
sinu nekadanjeg pretendenta na prijestolje Radivoja, nego vjerojatno o
stvarnom lanu bosanske plemike obitelji abania.47
Treu moguu interpretaciju ponudio je bosanski osmanist Hazim abanovi, prema kojem bi se u navedenim izvorima radilo o tri razliita kralja Matije: Radivojevu sinu (1465. i 1467.), Sabaniu (1471.) i Vojsaliu
(1476.). Kralj Matija Sabani (ne abani) bio bi, prema abanoviu, izabran iz redova domae sitne vlastele nakon smjene prethodnoga kralja koji,
kao renegat, nije mogao uspjeno igrati ulogu koju su mu Osmanlije namijenili.48 Takvo bi rjeenje toga problema bilo i najprirodnije, samo kada bi
svi ti kraljevi nosili razliita imena. No budui da svi, od onoga spomenutog 1465. do onoga iz 1476., nose ime Matija, teko je posve iskljuiti mogunost da se radi o jednoj te istoj osobi, ili moda o dvije. Svako daljnje
poveavanje broja pretpostavljenih turskih kraljeva Bosne poveava i zaudnost injenice da se svi zovu Matija.
injenica je da u podacima o turskome vazalnom kralju Bosne, kada se
uzme u obzir i njihova kronologija, ima zbunjujuih pojedinosti koje kao
da nisu u skladu s tvrdnjom da je posrijedi sin Radivoja Ostojia. Osim
prezimena abani u izvoru iz 1471., takva je pojedinost i tvrdnja u izvoru
iz 1465. da je taj kralj, prije no to je promijenio vjeru, bio gia Barone de
laltro Re de Bosna. Takav podatak donekle bi pristajao samomu Radivoju
(iako bi i za njega bilo oekivanije da ga se opie kao kraljeva roaka nego
kao kraljeva baruna), ali je mnogo manje prikladan uz njegova sina. Ako
je, tovie, kralj Matija bio Radivojev sin iz braka s Katarinom Velikom, on
bi tada (1465.) mogao biti u najboljem sluaju petnaestogodinjak, to bi
navedenu tvrdnju o njemu kao nekadanjem barunu uinilo posve neprimjerenom. Dodue, potonju se tekou moe relativno bezbolno ukloniti
kazalo u: isto, 790), ali ne pokuava objasniti pojavu prezimena abani. S podatkom iz 1471.
kratak prikaz turskoga kralja Bosne zavrava i Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592.
47
Babinger, Mehmed Osvaja, 208. U svojoj poznatoj sintezi irkovi je ostao pri miljenju da se
prvi turski kralj Bosne ne spominje nakon 1471. i da je on bio istodobno sin Radivoja Ostojia i
abani (irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, 335-336 i kazalo na str. 399).
48
Hazim abanovi, Bosanski paaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1982., 4849. (Knjiga je prvi put objavljena 1959. godine.)

126

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

ako se pretpostavi da je talijanski diplomat podatke koje je imao na raspolaganju prenio poneto neprecizno, napomenuvi o kralju Matiji ono to se
zapravo odnosilo na njegova oca Radivoja. Kako god da se u konanici daju
najbolje uskladiti podaci iz svih spomenutih vrela, izriit zapis dubrovakoga Vijea umoljenih o Matiji kao sinu nekadanjeg (ili pokojnog) kralja
Radivoja ne izgleda kao element koji je lako izbaciti iz cjelovite slike o zagonetnom turskom kralju Bosne. Vjerodostojnost toga podatka potkrepljuje i injenica da su postavljanjem kralja Osmanlije eljeli u Bosni stvoriti
dojam da se obnavlja stara uprava (kao to je, prenosei ire miljenje,
primijetio Gerardo Colli), a takav se dojam zaista najlake mogao proizvesti uzimanjem preivjelog lana stare dinastije. Takvu projektu obnove (vazalne) vlasti ne bi puno smetalo ni to to je nosilac krune bio, po svemu
sudei, jo u djeakoj dobi.49
Povijesna znanja o potomcima Radivoja Kotromania, kao to vidimo,
u velikoj su mjeri nejasna i nesigurna. Sigurno je ipak da je on imao barem
jednog sina, a vjerojatno i vie njih (sinove u mnoini spominje dubrovaki izvor iz 1455.). Jedan je od njih moda (izrazito moda) ubijen zajedno s ocem 1463. godine. Drugi je, vrlo vjerojatno, preao na islam i postao
turski kralj Bosne, a zvao se Matija. Svi su, vjerojatno, potekli iz Radivojeva
braka s Katarinom Velikom, dakle bili su roeni nakon 1449., ali se na
temelju sauvanih izvora ne moe iskljuiti ni da je bilo drukije. Za razliku
od potomaka, spoznaje o sudbini Radivojeve ene nakon njegove smrti prilino su jasne i pouzdane. U novije je vrijeme bosanski medijevist Marko
unji u zadarskom arhivu naao notarski zapis datiran u ibeniku 22. srpnja 1463., u kojem se spominje Radivojeva udovica Katarina. Zabiljeeno je
da je ona ovlastila splitskog trgovca Venturu de Meraviglia da kao njezin
zastupnik naplati 460 zlatnih dukata od dvojice dalmatinskih dunika njezina mua Radivoja. Katarina je pritom opisana vrlo zanimljivim izriajem:
supruga neko velemonog mua i gospodina Radivoja Hrstia, i ki pokojnoga gospodina Mikloua Betcicha od Velike Poege (consors olim potentis viri et domini Radivoj Herstich, et filia condam domini Miclous Betcich
de Velika Posega).50 To je dakle bilo kakva dva mjeseca nakon to je Radivoj
pao u tursko zarobljenitvo i u njemu ubrzo izgubio ivot. Katarina se oito
na vrijeme sklonila u Dalmaciju i ondje je pokuavala doi do poneega od
49
Usporedi Lovrenovi, Na klizitu povijesti, 379, koji u odabiru Radivojeva sina vidi s jedne
strane sultanov respekt prema bosanskoj politikoj tradiciji, a s druge politiki pragmatizam.
50
unji, Bosna i Venecija, 318.

127

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

imovine pokojnoga mua. S obzirom na prezime Hrsti s kojim je zabiljeen, moglo bi se pomiljati da tu nije rije o Radivoju Ostojinom Kotromaniu ni o Katarini Velikoj; no drugi dio njezine identifikacije ne ostavlja
mjesta dvojbi oko toga. Sklop vlastitih imena kojima je tu opisan Katarinin
otac malo je neobian, ali je u njemu zapravo sve na svojem mjestu. Tono
je zapisan maarski oblik imena Nikola (dananjom ortografijom Mikls).
Prezime koje je unji proitao kao Betcich moglo bi biti nekakva inaica
tonoga oblika Bekefy ili Bekeffy. Mjesni pridjevak de Velika Posega trebalo
bi radi vee jasnoe dopuniti u oblik de Velika in Posega ili de Velika de Posega, ali i ovako je dovoljno jasno. Nema dakle sumnje da je Katarina Velika sretno preivjela pad Bosne i da se u ljeto 1463. nalazila izvan Bosne, na
dalmatinskoj obali.
Osoba koja se zvala Radivoj Hrsti (ili Krsti, Kristi, Hristi) ve je
due vrijeme poznata u povijesnoj literaturi. Podaci o njoj na neobian su
se nain preklapali s onima o Radivoju Ostojinom, ali se ipak jo uvijek nije
izravno pretreslo pitanje o njihovoj moguoj istovjetnosti. Tako je papa Pio
II. u oujku 1461. odobrio indulgencije franjevakoj crkvi sv. Jurja u Tenju
koju je podigao ljubljeni sin plemeniti mu Radivoj Krsti (Radiuoi
Charstich).51 U vrijeme kad je bosanski kralj ve bio u sultanovim rukama,
dubrovako Vijee umoljenih odobrilo je 29. svibnja 1463. odreenu koliinu baruta za bombarde kraljevu stricu Radiu (!) Kristiu.52 Ve je i to
dovoljno da se zakljui da se pod imenima Radivoj Krsti i Radi Kristi
zapravo krije Radivoj Ostojin Kotromani. Po svemu sudei, arhivski podatak koji je otkrio unji to svakako potvruje. Ostaje, dakako, pitanje kako
objasniti pojavu toga prezimena kod Radivoja Kotromania, ali taj zadatak
izlazi izvan okvira ovoga rada.
Vratimo se naposljetku preostalim izvorima koji govore o Katarini Velikoj kao Radivojevoj udovici. U literaturi se jo od maarskoga arhivista
Dezsa Csnkija zna da je ona, nakon braka s Radivojem, bila 1470. zabiljeena kao ena Ivana Seneja (Szencsei) ili Svetakoga.53 U drugom radu
Csnki je na temelju arhivskih vrela saeto prikazao povijest te obitelji,
Augustinus Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2 sv.
Romae, 1859.-1860., sv. 2, 373-374, br. 558. Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 552.
52
Usporedi Draganovi et al., Poviest hrvatskih zemalja, 567; Lovrenovi, Na klizitu povijesti,
354.
53
Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 435. Usporedi Thallczy, Studien, 109. I Draganovi et al., Poviest
hrvatskih zemalja, 592, citira za taj podatak Thallczyja, ne povezujui ga s u meuvremenu
objavljenom Klaievom studijom.
51

128

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

ogranka roda Tibold, i njezine posjede u jugoistonom, posavskom dijelu


Krievake upanije.54 Potom je hrvatski povjesniar Vjekoslav Klai u svojoj opsenoj raspravi o plemikoj obitelji Svetaki, o jednome njezinu lanu, Ivanu Ladislavovu iz 15. stoljea, naao da je imao za enu neku Katarinu od nepoznate nam porodice. Klai je uz to utvrdio i da je taj Ivan de
Zenche imao etiri sina, Ladislava, Jurja, Franju i Stjepana, te ker Urulu,
ali nije bio siguran jesu li mu sva djeca od ene Katarine; za najstarijeg sina,
Ladislava, inilo mu se da je potekao od neke druge ene, a ne od Katarine. O Katarini je naao izvore iz razdoblja 1483.1487., kada je njezin mu
Ivan ve bio pokojni.55 U novije je vrijeme izvore koji su bili poznati Csnkiju sabrao i jo obogatio Pl Engel, pokazujui u sklopu svoje genealogije
obitelji Velikih da se Katarina spominje kao ena Ivana Svetakoga u vie
navrata izmeu 1470. i 1477. godine.56
Po nalogu palatina kraljevstva, bosanski je kaptol u ljeto 1470. sasluao
svjedoke u Poekoj upaniji na temelju tube koju je podigla plemenita
gospoa Katarina, supruga odlinoga Ivana od Svetaja, ki, naime, pokojnoga Nikole, sina Ladislavova, od Velike (nobilis domina Katherina consors
egregii Johannis de Zenche, filia videlicet quondam Nicolai filii Ladislai de Welike). Katarina je tuila vie svojih roaka iz obitelji Velikih zbog nezakonitog zauzimanja njezinih dijelova veeg broja obiteljskih posjeda na raznim
stranama upanije. Kaptol je 31. kolovoza 1470. izvijestio palatina da je naao
da tuba odgovara istini.57 Preko supruge Katarine Ivan Svetaki doao je u
posjed nekih starih listina njezina roda, pa ih je dao prepisati na najviem
mjestu. Kralj Matija Korvin izdao mu je 3. prosinca 1470. sveani ovjereni
Csnki, Krsmegye, 37-39.
Vjekoslav Klai, Plemii Svetaki ili nobiles de Zempche (997-1719), Rad JAZU 199 (1913):
29 i rodoslovlje nakon str. 26.
56
Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovna tablica Zsadny nem 1. Velikei.
57
Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 74 512. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/
dldf/>. Csnki, Magyarorszg, sv. 2, 435, navodi signature jo nekoliko dokumenata iz 1470., od
kojih se u nekima takoer spominje Katarina Velika-Svetaka. Thallczy, Studien, 89-90, citira
dokument od 5. lipnja 1470. prema kojem su sinovi Nikole od Kisvrde (iz upanije Szabolcs) dali
u zalog svoje dijelove vlastelinstava Velika i Petnja sinovima Ivanke Velikoga i svojoj tetki Katarini
Velikoj. Obitelj od Kisvrde povezala se s Velikima brakom izmeu Nikole od Kisvrde i Barbare
Velike, koja je prema Thallczyju bila Katarinina sestra i Radivojeva ogorica. Zapravo, kao to
je na temelju potanjeg istraivanja pokazao Engel, Barbara Velika bila je ki Stjepana iz aglinske
grane Velikih (dakle samo dalja Katarinina roakinja), a plemii od Kisvrde koji se javljaju 1470.
nisu bili njezini sinovi, nego unuci (usporedi Engel, Kzpkori magyar genealgia, rodoslovne
tablice Zsadny nem 1. Velikei i Gtkeled nem 5. Srvrmonostori g, 11. tbla: Vrdai). Pod
datumom koji navodi Thallczy nisam uspio ui u trag takvu dokumentu.
54
55

129

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

prijepis, u formi sveia (libellus), triju predoenih pergamentnih listina. Na


poetku prve stranice prijepisa navedeno je da je Ivan Svetaki s tom molbom pristupio u ime plemenite gospoe Katarine, keri pokojnoga Nikole,
sina Ladislava od Velike, nekada Radivojeve udovice, a sada njegove supruge
(in persona generose domine Katherine filie quondam Nicolai filii Ladislai de
Welyke, alias relicte Radiuoy, nunc vero consortis sue).58 Prema Engelu, Katarina se spominje kao udovica Radivoja od Komotina i supruga Ivana Svetakoga jo i 1475. u listini koja se uva u Sekeljskom nacionalnom muzeju u
Rumunjskoj, u tamonjoj zbirci Jena Nagya. Ta nam je listina ostala nedostupna. Napokon, kralj Matija Korvin izdao je 19. srpnja 1477. istrani nalog
Poekoj upaniji na temelju nekih tubi koje su podnijeli Ivan Svetaki i
njegova ena Katarina, roena Velika.59
Iz svega je, i bez potanje ralambe maloprije spomenutih izvora, razvidno da je Katarina Velika proivjela neobino buran ivot, koji je trajao
tijekom veeg dijela 15. stoljea. Mladost je provela u zaviaju u poekom
kraju. Nadivjela je dva mua, od kojih je prvi bio bosanski velmoa i lan
kraljevske dinastije. U Bosni je uz njega provela kakvih 14 godina, i Bosnu
je napustila u najdramatinijim trenucima njezine povijesti, kada je izgubila i mua i, po svemu sudei, sinove koje je s njime rodila. Sudbina koja ju
je u tom pogledu snala slina je onoj njezine poznatije imenjakinje, kraljice Katarine Kosae, udovice kralja Tomaa, koja je takoer sama izbjegla
tursko suanjstvo, ali je ono zapalo njezinu djecu. Nakon takva rasula obitelji i kraljevine u koju se udala, Katarina Velika vratila se preko Dalmacije u rodni kraj, udavi se za vlastelina iz onog dijela Kraljevine Slavonije
koji meai s Poekom upanijom. Moemo samo, i u tom sluaju, poaliti to zemlje u kojima je ivjela nisu imale razvijeniju pismenu kulturu i to
plodovi te kulture nisu imali sreu da budu u veoj mjeri sauvani, pa da
nam se taj izniman ivot, umjesto u turim i dvojbenim naznakama, pokae u punijem bogatstvu svojih ljudskih i drutvenih sadraja.

58
Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 88 516. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/
dldf/>.
59
Maarski dravni arhiv u Budimpeti, DL. 74 530. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/
dldf/>.

130

Stanko Andri O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojia

On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj


Ostoji: A Contribution to the Study of
Marriages between the Last Members of the
Kotromani Dynasty and the Nobility from the
Drava-Sava Interamnium
The medieval Bosnian dynasty of Kotromani, which gave the country most if not all of its
bans and kings from the mid-thirteenth century on, established matrimonial relations
with several high-ranking families from the kingdom of Hungary-Croatia, Bosnias northern and western neighbour. Besides the best-known marriage of Elizabeth, daughter of
Ban Stephen II, to the Hungarian-Croatian king Louis I the Great, there were four other
marriages between the members of the house of Kotromani and the nobility of baronial
rank from Croatia (ubi of Bribir, Nelipi of Cetina), Slavonia (Baboni of Vodica) and the
eastern part of the Drava-Sava interamnium (Gorjanski/Garai). This paper aims to shed
more light on the remaining and probably the least known case of this kind, i. e. the marriage between Radivoj Ostoji, son of King Ostoja and paternal uncle of the last independent king of Bosnia Stephen Tomaevi, and Catherine of the family of Velika (Hung. Velike)
from Poega county. Radivoj acted as an anti-king during the rule of King Stephen Tvrtko
II (1421-1443) and he also claimed the throne at the beginning of the rule of his own
brother Stephen Toma (1443-1461), until finally renouncing his royal ambitions in 1446.
Since he actively entered the public and political sphere as early as in 1431, it is possible
that he had been married to an unknown before 1449 when he got engaged to and expected to marry Catherine of Velika. The marriage was laid down in a contract concluded
in that year between himself and Catherines father Nicholas. Nicholas and his wife Margaret gave their shares in the family estates of Velika and Petnja (Poega county) to Radivoj
of Vranduk and his fiance, while Radivoj gave them in return one half of his castle of
Slyomk or Sokol (in Bosnias northern region of Usora). Nicholas did not belong to baronial elite, his family being only locally significant and, as owners of lands and castles, restricted to the county of Poega. He served as a vice-count in the counties of Baranja and
Poega when these were administered by John of Koro (Krgy), Ban of Mava. It is possible that Nicholas came into contact with Bosnias aristocracy while assisting John of
Koro in his political missions along the southern borders of the kingdom. In the later part
of 1449, Radivoj Ostoji and Nicholas of Velika took under mortgage the castle and estate
of Ljeva (county of Vrbas) from the members of the family of Nelepec of Dobra Kua, a
Slavonian branch of the prominent Bosnian family of Hrvatini. Radivoj and Nicholas
loaned 2 000 golden florins in cash and lands to the Nelepec family. In 1455 Nicholas of
Velika left all of his possessions to his three daughters including Catherine, wife of Radivoj
de castello Zalathnak (he did not appear with this designation anywhere else). The only
information about Radivojs (and probably Catherines) children before the fall of Bosnia
comes from the Dubrovnik archives, where an unnamed son (and in one case sons) of
Radivoj were referred to in 1451, 1454 and 1455. The context of these mentions seems to
suggest that he was (or they were) still very young, which would make it probable that

131

Stjepan Tomaevi (1461.-1463.) slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva


Catherine was indeed his/their mother. Radivojs children (liberi) are also cursorily mentioned in a privilege granted to Radivoj and his family by Pope Pius II in July 1459. This act
coincided with a Bosnian legation visiting the pope at Mantua; it is possible that Radivoj
himself took part in he mission, shortly after he and his nephew, kings son Stephen
Tomaevi, had surrendered the castle of Smederevo to the Ottomans. An important castle on the Danube, Smederevo was the last territorial remnant of the Serbian Despotate.
The castle was acquired by the Kotromani prince along with his appointment as a new
despot of Serbia in March 1459. The succession was approved and supervised by the Hungarian-Croatian king Matthias Corvinus, who soon bitterly regretted it and accused the
Bosnians of treason and a deal with the Turks. The king quickly seized the Hungarian estates of the Kotromani family members, nullifying, among other things, mortgage of a
half of the estate of Paka (Poega county) to Radivoj of Komotin, brother of the king of
Bosnia, and his wife Catherine. Back in Bosnia, the last independent king Stephen Tomaevi (1461-1463), shortly after inheriting the throne, confirmed his uncle Radivojs possessions in Bosnia in a Slavic-language charter from September 1461. Unfortunately, the
charter in its surviving form is certainly a later forgery, which makes its interesting reference to Radivojs wife devoid of historical value. Neither the king nor Radivoj, along with
most of the Bosnian aristocracy, survived the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom
in May and June of 1463. Although some modern historians mention a young son who
was captured and executed together with Radivoj, evidence for such statements is dubious. It is however certain that in 1467 Bosnia had a king Matthias, according to a source
from Dubrovnik (a) son of the former king Radivoj. This Matthias was obviously a puppet
king installed by the Ottomans and was mentioned in a 1465 Italian diplomatic report. The
report related the news of a king recently enthroned in Bosnia by Sultan Mehmed II to create the impression in the country of a restoration of its old government. The new king,
according to this earlier source, was a Christian renegade and had a wife in Constantinople. It is uncertain whether this king Matthias is identical with Matthias named Sabancich
who was referred to, also by the government of Dubrovnik, as a king of Bosnia in 1471.
The last mention of an Ottoman king of Bosnia dates from 1476, when he was called
Mathia Christianissimo and said to have rebelled against the Ottoman rule. Historians
disagree whether behind these references there was only one person or there were two
(or even three) namesakes whom the Ottomans invested with the title of the king of
Bosnia. There is, however, no doubt that at least one of them was a son of Radivoj Ostoji
of the Kotromani dynasty. The fall of Bosnia was also survived by Radivojs wife Catherine, who in July 1463 was in ibenik on the Dalmatian coast, trying to recover money
from her late husbands debtors. Later on, she returned to her native land, where we
find her, from 1470 onwards, married again to a local nobleman John of Svetaje (Hung.
Szencse). She outlived him too, appearing in documents as his widow from 1483 to
1487. The life of Catherine of Velika was thus an extraordinary story, which in its central
Bosnian section resembled the much better known story of King Tomas widow, Queen
Catherine Kosaa, who also survived the fall of Bosnia and whose children similarly became Ottoman captives and renegades. It is regrettable that we have so few and so
meagre extant sources to reconstruct it.
Key words: Kingdom of Bosnia, house of Kotromani, Radivoj Ostoji, family of Velika
(Veliki, Velikei), Catherine of Velika, County of Poega, Slavonia, Ottomans.

132