Mi i smrt

Posted By Sigmund Freud On 13/11/2013 @ 11:13 In Autori,Ispod Slajdera,Prevodi | Comments

Disabled
Predavanje odrano 16.2.1915. brai saveznicima izraelske humanitarne organizacije Be
loe Bnai Brith.
asni predsjednie i draga brao!
Molim Vas da ne pomislite da sam svom predavanju dao tako grozan naslov zbog nekog
nestanog prohtjeva. Znam da ima mnogo ljudi koji ne ele nita uti o smrti, dakle moda i
meu Vama, i htio bih izbjei da ta braa budu namamljena u jedan za njih muan sat. A mogao
sam i drugi dio svojeg naslova promijeniti. Umjesto Mi i smrt (Wir und der Tod) moglo je
glasiti Mi Jevreji i smrt (Wir Juden und der Tod) jer odnos prema smrti koji elim pred Vama
razmotriti pokazujemo najee i najekstremnije upravo mi Jevreji.
Lako Vam je zamisliti to me navelo na izbor upravo ove teme. Posljedica je to strahovitog rata
koji u ovo vrijeme bjesni i sve nas liava orijentacije u ivotu. Mislim da sam primijetio da od
svih trenutaka koji nas uspjeno zbunjuju na vrhu stoji promjena naega stava prema smrti.
A kakav je taj na stav prema smrti? Mislim da je on veoma udan. Ponaamo se openito kao da
elimo smrt eliminirati iz ivota; elimo je, da tako kaem, mrtvo preutjeti; mislimo na nju kao
na smrt! Tu tendenciju dakako nije mogue neometano provesti. Smrt nam se ipak povremeno
ini primjetljivom. Tad smo duboko potreseni i istrgnuti iz nae sigurnosti kao da je posrijedi
neto neobino. Kaemo: Strano! kad se unesrei kakav odvaan leta ili planinar, kad se srui
neka skela i pokopa tri ili etiri radnika, kad u poaru tvornice strada dvadeset naunica ili kad
potone brod s nekoliko stotina putnika. Najpotreseniji smo ako je smrt snala nekog naeg
poznanika; ako je to brat iz B.B. drimo ak i komemorativnu sjednicu (Trauersitzung). No iz
naeg ponaanja niko ne bi mogao zakljuiti da smrt prepoznajemo kao nunost, da posjedujemo
sigurno osvjedoenje kako svaki od nas prirodi duguje svoju smrt. Naprotiv, svaki put znamo
neko objanjenje koje tu nunost srozava do sluajnosti. Taj neko, ko je tu sad umro, zaradio je
negdje infektivnu upalu plua; nije bila neophodna; drugi je ve dugo bolovao, samo to to nije
znao; trei je bio ve veoma star i slab. (Nasuprot tome, opomena: On meurt tout ge.) Ako je
pak posrijedi neko od nas, jedan Jevrejin, moralo bi se pomisliti da Jevrejin ba nikad ne umire na
prirodan nain. Ako nita drugo, njega je upropastio kakav doktor; inae bi ivio sigurno jo i
danas. Priznaje se dodue da se na kraju mora umrijeti, ali vjeti smo u odmicanju toga na kraju u
nedoglednu daljinu. Kad Jevrejina upitate, koliko mu je godina, on rado odgovara: Oko ezdeset
do stodvadeset!
U psihoanalitikoj koli, koju ja kao to znate zastupam, odvaili smo se na tvrdnju da mi svako
od nas ponaosob zapravo ne vjerujemo u vlastitu smrt. Nezamisliva nam je. Pri svim
pokuajima da sebi ocrtamo kako e to ii nakon nae smrti, ko e za nama aliti i slino,
zapaamo da smo mi jo uvijek prisutni kao promatrai. I doista je teko saopiti pojedincu to

uvjerenje. Ukoliko doe u situaciju da stekne odluujua iskustva, nepristupaan je svakom

dokazu.
Sa smru blinjega rauna, misli na nju samo tvrd ili zao ovjek. Meki i bolji ljudi, kakvi smo
svi mi, bune se protiv takvih misli, osobito onda ako nam iz smrti tog drugoga ima nastati neka
prednost u pitanju slobode, poloaja ili imetka. Ako se to ipak dogodi da taj drugi umre, divimo
mu se skoro kao kakvom junaku koji je izveo neto sasvim izuzetno. Ako smo mu bili neskloni,
mirimo se s njim; obustavljamo svoju kritiku protiv njega; De mortuis nil nisi bene, rado
doputamo da se nevjerojatne pohvalnice piu na njegovom grobu. No sasma smo nezatieni ako
je smrt pokupila nama vrijednu osobu, jednog roditelja, supruga, brata ili sestru, dijete ili
prijatelja. Pokopavamo s njima nae nade, zahtjeve, uitke, ne doputamo sebi utjehu i opiremo
se da nadomjestimo izgubljenoga. Ponaamo se tad poput pripadnika arapskog plemena Azra,
koji umiru zajedno s onima koje vole.
Taj na odnos prema smrti ima snano djelovanje na na ivot. ivot osiromauje, gubi
zanimljivost. Nae osjeajne veze, nepodnoljiv intenzitet bola ine nas kukavicama, ine nas
sklonim izbjegavati opasnosti za nas i nae. Ne usuujemo se razmotriti izvjestan broj poduhvata
koji su upravo neophodni, kao to su letenja, istraivaka putovanja u daleke zemlje, pokuse s
eksplozivnim materijama. Obeshrabruje nas pri tome pomisao ko e nadomjestiti majku sinu,
suprugu muu, djeci oca ako se dogodi nesrea, a ipak su svi ti poduhvati neophodni. Poznata
vam je lozinka Hanze (trgovakog saveza gradova): Navigare necesse est, vivere non necesse
(Ploviti je nuno, ivjeti nije nuno). Sjetite se pri tome to pripovijeda naa tako karakteristina
jevrejska anegdota u kojoj sin padne s ljestava, ostane leati bez svijesti a majka juri k rabinu po
savjet i pomo. Recite mi, pita rabin, kako je jedno jevrejsko dijete uope dospjelo na
ljestve?
Kaem, ivot gubi sadraj i zanimljivost, ako je najvii ulog, upravo sam ivot, u njegovim
borbama iskljuen. Postaje tako prazan i upalj poput amerikog flerta, gdje je ve unaprijed
utvreno da se nita ne smije dogoditi, ta razliku od kontinentalnog ljubavnog odnosa u kojem
oba partnera neprestano moraju imati na umu opasnost koja stalno vreba. Prisiljeni smo
nadoknaditi to osiromaenje ivota i obraamo se stoga fikciji, knjievnosti, teatru. Na pozornici
nalazimo ljude koji jo znaju umirati, dapae, mogu druge i ubiti. Tu zadovoljavamo nau elju
da sam ivot kao ozbiljan ulog ostane ivotu, a osim toga i jo neto drugo. Mi naime ne bismo
imali nita protiv smrti kad ona ne bi uinila kraj ivotu kojega posjedujemo samo u jednini. Ipak
je preotro da i u ivotu sve moe biti kao u partiji aha gdje nas jedan jedini krivi potez moe
prisiliti na predaju partije, s tom razlikom meutim da ne moemo poeti drugu, nikakvu partiju
revana. Na podruju fikcije nalazimo onu mnoinu ivota koja nam je potrebna. Umiremo s
jednim junakom, a ipak ga nadivljavamo i eventualno umiremo s drugim nekom drugom
prigodom jednako tako neoteeni.
I to je sad rat promijenio u tom naem odnosu prema smrti? Veoma mnogo. Nae konvencije
oko smrti, kako bih rado rekao, ne mogu se vie odrati. Smrt vie nije mogue predvidjeti, mora
se u nju vjerovati. Doista se sada umire, i to ne pojedinci, nego mnogi, esto i po deset hiljada u
jednom danu. Isto tako nije to vie ni sluaj. ini se dakako jo sluajnim pogodi li metak ovog
ili onog, no uestalost uskoro skonava utisak sluajnosti. ivot tako postaje naravno zanimljiv,
ponovo je zadobio svoj puni intenzitet.

Valjalo bi ovdje izvesti podjelu na dvije skupine, na one koji se doista nalaze u ratu i svoj vlastiti
ivot stavljaju na kocku, i na one druge, koji su ostali kod kue te imaju samo ekati da izgube
svoje u smrti od rana, infekcija ili bolesti. Bilo bi dakako veoma zanimljivo kad bi se moglo
prouiti kakve duevne promjene u boraca donosi stavljanje na kocku vlastitog ivota. Ali ja nita
o tome ne znam; spadam poput svih Vas u onu drugu skupinu, meu one koji su ostali kod kue
te mogu strepiti za svoje najmilije. Prema sebi i prema drugima u istom poloaju stekao sam
utisak da je obamrlost koja nas je spopala, da je paraliza naih radnih sposobnosti bitno
saodreena okolnou da vie ne moemo odrati na dosadanji odnos prema smrti a da jo
nismo pronali novi stav prema njoj. Moda bi sad doprinijelo naoj novoj orijentaciji kad bismo
istraili dva druga odnosa prema smrti, onaj koji bismo mogli pripisati praovjeku, ovjeku iz
pretpovijesti, i onaj drugi koji je jo uvijek sadran u svakom od nas ali se, nevidljiv naoj
svijesti, skriva u dubljim slojevima naeg duhovnog ivota.
Dosad Vam, draga braom, nisam rekao nita to ne biste mogli znati i osjeati jednako tako
dobro kao ja. Sad u doi u situaciju da Vam kaem kojeta to moda ne znate, i jo kojeta
drugo to mi moda neete vjerovati. Moram se na to odvaiti.
Dakle, kako se ovjek pretpovijesti odnosio prema smrti? On se prema smrti odnosio na veoma
neobian nain; nikako ne jedinstveno nego dapae veoma protivurjeno. No uskoro emo
razumjeti razlog tog protivurjeja. S jedne je strane smrt uzimao ozbiljno, dopustio da vrijedi kao
unitenje ivota, i u tom se smislu njome sluio, a s druge je strane smrt poricao i smatrao je
neim nitavnim. Kako je to mogue? To dolazi odatle to je prema smrti drugoga, stranca,
neprijatelja zauzimao radikalno drugaije stajalite nego prema vlastitoj. Smrt drugoga bila mu je
po volji, shvaao ju je kao unitenje i izgarao za tim da je zada. Praovjek je bio strastveno bie,
okrutniji i zloestiji od drugih ivotinja. Nikakav ga nagon nije zaustavljao u tome da ne ubija i
ne jede bia vlastite vrste, kao to se tvrdi o veini krvolonih ivotinja. Ubijao je rado i kao
samo po sebi razumljivo.
Prapovijest ovjeanstva ispunjena je umorstvima. I danas je to to naa djeca ue kao svjetsku
povijest u koli uglavnom itav niz genocida. Prigueni osjeaj krivice, koji se u mnogim
religijama zgusnuo u prihvaanju nekog istonog grijeha, nekog nasljednog grijeha, vjerojatno je
izraz nekog krvavog ina to su ga na sebe natovarili ljudi prapovijesti. Jo iz kranskog uenja
moemo pogoditi u emu se sastojao taj krvavi in. Ako je Sin Boji morao rtvovati svoj ivot
da bi iskupio ovjeanstvo od istonog grijeha, onda je prema pravilima taliona, vraanje istim,
taj grijeh bio ubojstvo, umorstvo. Samo bi on mogao za iskupljenje traiti rtvovanje jednog
ivota. A ako je istoni grijeh bio neposluh Bogu Ocu, onda je najstariji grijeh ovjeanstva
moralo biti ocoubojstvo, ubojstvo praoca primitivne ljudske horde ija se slika u sjeanju kasnije
uzdigla do boanstva. U mojoj knjizi Totem i tabu (1913) nastojao sam prikupiti dokaze za
takvo shvaanje prakrivice.
Dopustite mi da, uostalom, primijetim kako uenje o istonom grijehu nije nikako kranska
novost, nego dio vjerovanja iz prapovijesti koji se najdulje vrijeme nastavljao u razliitim
religijskim strujanjima. Jevrejstvo je brino gurnulo u stranu ove skrivene religiozne struje i
moda se upravo zato diskvalificiralo kao svjetska religija.
No vratimo se praovjeku i njegovom odnosu prema smrti. uli smo kako se odnosi prema smrti
stranaca. Vlastita smrt bila mu je zacijelo jednako trako nezamisliva i nezbiljska kao i danas

svakom od nas. No njemu se nadao sluaj u kojemu su se oba suprotna stava prema smrti
sukobila i bila u konfliktu jedan s drugim, i taj je sluaj bio vrlo znaajan i imao dalekosene
posljedice. Dogodio se kad je praovjek vidio kako umire neko od njegovih blinjih, njegova
ena, njegovo dijete, njegov prijatelj, koje je nesumnjivo ljubio kao i mi dananji, jer ljubav
sigurno nije mlaa od elje za ubijanjem. Tad je i sam iskusio da se moe umrijeti, jer svako od
tih dragih bio je ipak djeli vlastitog Ja, no s druge strane bilo je u svakoj od tih ljubljenih osoba i
djeli tuine. Prema psiholokim zakonima koji i danas vrijede, a u pradavnim vremenima su
vrijedili jo neogranienije, ljubljeni su bili istovremeno i stranci i neprijatelji, koji su u njemu
izazivali i dio neprijateljskih osjeaja.
Filozofi su tvrdili da je intelektualna zagonetka koju je slika smrti zadala praovjeku potakla u
njemu razmiljanje te da je ona ishodite svake spekulacije. No nije to bila intelektualna
zagonetka i ne svaki smrtni sluaj, nego je osjeajni konflikt pri smrti ljubljenih a pri tome ipak
stranih i omraenih osoba rodio istraivanje ovjeka. Iz toga se sukoba osjeaja naposljetku
porodila psihologija. Praovjek vie nije mogao poricati smrt, dapae, iskusio ju je djelomino na
sebi u svojoj boli, no nije je htio priznati, jer samoga sebe nije mogao zamisliti mrtvoga. Tako se
odluio na kompromis, priznao je smrt ali je osporio da je unitenje ivota koje je ipak bio
namijenio svojim neprijateljima. Uz le ljubljene osobe izmislio je duhove, izmislio je razlaganje
individuuma na tijelo i na duu isprva na vie dua. U sjeanju na preminuloga stvorio je
predstavu drugih oblika egzistencije kojima je smrt tek poetak, ideju nastavka ivota nakon
prividne smrti. Tek kasnije egzistencije bile su isprva samo privjesci one koja je bila zavrena
smru, egzistencije sjenki, liene sadrine i podcijenjene, imale su jo u sebi karakter jadnog
izvjetaja. Dopustite da Vam izgovorim rijei u kojima je na slavni pjesnik Heinrich Heine
uostalom sasma saglasan sa starim Homerom dopustio mrtvom Ahileju da izrazi svoje
omalovaavanje egzistencije mrtvih:
Najmanji ivi filistar
U Stuckertu na Nekaru
Mnogo je sretniji
Nego ja, Pelejac, mrtav junak
Knez-sjenki u podzemlju.
Tek je kasnije religijama uspjelo tu post-egzistenciju uiniti vrijednom, punovanom, a ivot
zavren smru uniziti do puke pripreme za ono to dolazi poslije. Produljenje ivota i u prolost,
izmiljanje ponovnog raanja i seoba dua bilo je potom konzekventno, i sve to u namjeri da se
smrti oduzme njeno znaenje ukidanja ivota. Veoma je neobino da nai sveti spisi nisu vodili
rauna o toj potrebi ovjeka za garancijom nastavka egzistencije. Naprotiv, na jednom mjestu
stoji: Samo ivi slave Boga. Pretpostavljam, a Vi o tome sigurno vie znate, da se jevrejsko
narodno vjerovanje i literatura koja se nastavlja na svete spise, drugaije postavila prema uenju
o besmrtnosti. Ali i tu bi taku svrstao meu momente koji su jevrejskoj religiji onemoguili da
nadomjesti druge antike religije nakon njihove propasti.
Uz le ljubljene osobe nisu nastale samo praznina due i vjera u besmrtnost nego i osjeaj krivice,
strah od smrti i prve etike zapovijesti. Osjeaj krivice proizlazio je iz podvojenosti osjeaja
prema preminulome, smrtnog straha zbog identifikacije s njim. Ovo posljednje, promatrano
logiki, bilo je nekonzekventno, budui da nevjerovanje u vlastitu smrt nije bilo otklonjeno. U
rjeavanju protivurjeja nismo se ni mi, moderni ljudi, daleko odmakli. Najstarija, jo danas

vaea zapovijest etike koja je onda bila uspostavljena, glasi: Ne ubij. Steena uz dragog
mrtvaca, postepeno se protezala na neljubljene, strance, i na kraju i na neprijatelja.
Na ovom bih vam mjestu pripovijedao o jednoj neobinoj injenici. Praovjek je u izvjesnom
smislu jo sauvan, reprezentira ga primitivan divljak, koji mu je u najmanju ruku najblii. Skloni
ste prihvatiti da je taj primitivni divljak Australije, Ognjene Zemlje, Buman i slino, ubojica koji
se ne kaje. No varate se, divljak je u tom smislu osjetljiviji od civiliziranog, makar tako dugo dok
jo nije podlegao utjecaju civilizacije. Nakon sretnog zavretka svjetskog rata to sad bjesni,
svaki od pobjedonosnih njemakih vojnika pohitat e svojoj kui, svojoj eni i svojoj djeci,
nezaustavljen i neometen razmiljanjima na neprijatelje koje su ubili bilo u bliskoj borbi bilo
dalekometnim orujem. A divlji pobjednik koji se vraa s ratnih staza ne smije ui u svoje selo i
vidjeti svoju enu dok nije okajao svoja ratnika ubojstva esto dugotrajnim i mukim pokorama.
Rei ete: Da, divljak je jo praznovjeran, boji se osvete duhova pobijenih. No duhovi
pobijenih neprijatelja nisu nita drugo nego izraz njegove neiste savjesti zbog prolijevanja krvi.
Dopustite da se malo zadrim na toj najstarijoj zapovijesti etike: Ne ubij. Njena rana pojava i
njena upeatljivost doputaju nam jedan vaan zakljuak. Uspostavili smo tvrdnju da je
instinktivno zaziranje prema prolijevanju krvi duboko usaeno u nas. Pobone due rado u to
vjeruju. No lako je iskuati tu tvrdnju. Raspolaemo s dosta sluajeva takvih instinktivnih,
naslijeenih odvratnosti.
Dozvolite da Vas odvedem u nae lijepo ljetovalite na jugu. Tamo su vinogradi s prekrasnim
groem. U tim se vinogradima zna nai i zmija, debelih, crnih, uostalom sasvim bezazlenih
ivotinja, nazvanih Eskulapovim zmijama. U tom vinogradima stoje i ploe sa zabranama.
itamo jednu od njih i nalazimo zapisano: Gostima je najstroe zabranjeno gurati glavu ili rep
Eskulapove zmije u usta. Rei ete: Sasvim besmislena i suvina zabrana. To i tako nikome ne
pada na pamet. U pravu ste. itamo i druge ploe sa zabranama na kojima se upozorava da se ne
bere groe. Tu emo zabranu osjetiti kao opravdaniju. No, ne dajmo se zavesti. Ne postoji u
nama nikakvo instinktivno zaziranje pred prolijevanjem krvi. Potomci smo beskrajno dugog niza
generacija ubojica. elja za ubijanjem nam je u krvi, a moda emo je uskoro osjetiti i na drugom
mjestu.
Pustimo sad praovjeka i okrenimo se vlastitom duevnom ivotu. Moda znate da smo u posjedu
istraivakog postupka pomou kojega moemo otkriti to se, skriveno od svijesti, odvija u
dubokim slojevima due, dakle svojevrsne podmorske psihologije. Pitamo dakle: Kako se odnosi
nae nesvjesno prema problemu smrti? I sad dolazi ono to mi neete vjerovati, iako Vam to vie
nije novo jer sam Vam to ve prije opisao. Nae nesvjesno zauzima prema smrti isto ono
stajalite koje zauzima ovjek pretpovijesti. U tome, kao i u mnogim drugim smislovima
praovjek nepromijenjen i dalje u nama ivi. Dakle, nesvjesno u nama ne vjeruje u vlastitu smrt.
Prisiljeno je ponaati se kao da je besmrtno. tovie, moda je to tajna junatva. Racionalno
objanjenje junatva poiva dakako na sudu da vlastiti ivot ne moe biti toliko vrijedan poput
nekih drugih opih i apstraktnih dobara. No mislim da e impulzivno i instinktivno junatvo
ee biti ono koje se ponaa tako kao da lei nekakva garancija u poznatom poviku
Steinklopferhansa (doslovno: Tucaa kamena, lik iz komedije Ludwiga Anzengrubera, prim.
prev.): Nita ti se ne moe dogoditi, koji se dakle sastoji u jednostavnom preputanju
vjerovanju u besmrtnost svog nesvjesnog. Smrtni strah, od kojega trpimo mnogo ee no to

smo toga svjesni, nelogina je suprotnost toj sigurnosti. On osim toga nije ni izdaleka tako
izvoran i veinom proizlazi iz svijesti o krivici.
S druge strane priznajemo smrt za strance i neprijatelje i upotrebljavamo je protiv njih kao i
praovjek. Razlika je samo u tome to mi ne zadajemo smrt doista nego je samo zamiljamo i
prieljkujemo. Ali ako doputate da vrijedi ta takozvana psihika realnost, onda moete rei: U
naem nesvjesnom svi smo mi i danas opor ubojica. U naim tihim mislima odstranjujemo sve
koji nam stoje na putu, koji su nam uvrijedili ili natetili, svakodnevno i svakovrsno. Ono: Neka
ga avo nosi!, to se kao slabaan usklik tako esto otima s naih usana i to zapravo znai:
Neka ga smrt nosi, za nae je nesvjesno puna ozbiljnost. Da, nae nesvjesno ubija ak i za
sitnicu: poput atenskog zakonodavca Drakona, ne zna za drugu kaznu za prekraj do smrti, i to s
izvjesnom konsekvencom jer svako oteenje naeg svemonog i samovelepotovanog Ja u
osnovi je crimen laesae majestatis. Prava je srea da sve te zle elje ne posjeduju mo. Inae bi
ljudski rod odavno izumro, ne bi postojali ni najbolji i najmudriji od naih mueva, ni najljepe i
najljupkije od naih ena. Ne, nemojmo dozvoliti ni da nas u tome zavedu, mi smo uvijek jo te
ubojice koje su bili nai preci u pradavnim vremenima.
Mogu vam to mirno rei jer znam da u to ne vjerujete. Vie vjerujete svojoj svijesti koja takvu
mogunost odbija kao klevetu. No ne mogu se odrei toga da vas ne podsjetim kako je bilo
pjesnika i mislilaca koji nisu nita znali o psihoanalizi a ipak su tvrdili neto slino. Samo jedan
primjer! J. J. Rousseau prekida na jednom mjestu svoju raspravu da bi svojim itateljima uputio
neobino pitanje. Pretpostavite, kae on, da se u Pekingu nalazi nekakav mandarin Peking
je u ono doba bio mnogo dalji od Pariza nego danas ija bi vam smrt moglo donijeti veliku
dobit, i vi biste ga mogli ubiti a da ne napustite Pariz, naravno bez ikakva dokaza vaeg ina,
pukim aktom volje. Da li ste sigurni da to ne biste uinili? Ne sumnjam da bi mnogi meu
dragom braom bili u pravu kad bi uvjeravali da to ne bi uinili. No openito ne bih volio biti u
koi mandarina, mislim da ne nijedno osiguravajue drutvo ne bi pristalo osigurati mu ivot.
Mogu vam istu nemilu istinu iznijeti i u obliku u kojem vam ona moe ak biti i zabavna. Znam
da svi rado sluate viceve, i nadam se da se niste odvie bavili problemom odakle dolazi
dopadljivost takvih viceva. Postoji rod viceva koji zovemo cininim; to nikako nisu najloiji ili
najslabiji vicevi. Mogu Vam odati da snagu tih viceva ini to to skrivenu ili poreknutu istinu
koja bi sama po sebi djelovala uvredljivo, zaodjenu tako da ona ak uveseljava. Izvjesnim
formalnim konstrukcijama bivate prisiljeni na smijeh, Vaa se prosudbena snaga razorua, i tako
se pred Vas prokrijumari istina koja bi Vas inae progonila. Poznata Vam je na primjer pria o
ovjeku kojemu su u drutvu predali osmrtnicu koju je on neproitanu strpao u dep. Da li biste
radije proitali ko je umro?, pitali su ga. Ma ne, glasio je odgovor, ja sam sa svakim
zadovoljan. Ili o suprugu koji u vezi sa svojom enom kae: Kad jedno od nas umre, preselit u
se u Pariz. To su cinini vicevi, i oni ne bi bili mogui da ne saopavaju zatajenu istinu. U ali se
smije, poznato je, rei ak i istina.
Moja draga brao! Jo jedna potpuna saglasnost izmeu praovjeka i naeg nesvjesnog. Ba kao i
tamo i za nae nesvjesno postoji sluaj u kojem se obje struje, jedna koja priznaje smrt kao
unitenje i druga koja je porie kao nezbiljsku, sudaraju i dolaze u sukob. Taj je danas isto kao
to je bilo u prapovijesti, a predstavlja smrt ili smrtnu ugroenost nekog od naih dragih, jednog
od roditelja ili od supruga, nekoga od brae, djeteta ili dragog prijatelja. Ti dragi s jedne su nam
strane na unutarnji posjed, dijelovi naeg vlastitog Ja, a s druge pak strane stranci, dapae

neprijatelji. Uz najnjenije i najprisnije nae odnose vezuje se, uz izuzetak tek pokoje situacije,
djeli neprijateljstva koje potie nesvjesnu elju za smru. No iz sukoba tih struja ne proizlazi
vie uenje o dui i etika, nego neuroza koja nam doputa duboke poglede i u normalni duevni
ivot. Uestalost prenjene brige meu pripadnicima porodice te sasma bezrazlonih optubi
nakon smrtnih sluajeva u porodici otvorila nam je oi o rairenosti i znaenju tih duboko
skrivenih elja za smru bliskih osoba.
Neu Vam i dalje ocrtavati tu stranu slike. Vi biste se vjerojatno zgraali i to s nepravom. Priroda
je opet jednom postupila spretnije nego to bismo mi to uspjeli. Mi sigurno ne bismo doli do
toga da je prednost u tome ljubav i mrnju meusobno spojiti na taj nain. Time to priroda radi s
tim parom suprotnosti, prisiljava nas na to da ljubav neprestano odravamo budnom i obnavljamo
je kako bismo je osigurali od mrnje koja iza nje vreba. Smjelo bi se ustvrditi da najljepe
razvitke ljubavnog ivota zahvaljujemo reakciji na onu aoku elje za umorstvom (Mordlust) to
je osjeamo u naim grudima.
Zakljuimo: naem nesvjesnom je predstava vlastite smrti jednako tako nepristupana, predstava
strane smrti jednako tako umorstvena, a smrt dragih osoba jednako tako podvojena
(ambivalentna) kao ovjeku prapovijesti. Koliko smo se onda mi s naim kulturnim stajalitem
prema smrti udaljili od tog prastanja!
I sad pogledajmo jo jednom to s nama radi rat. On skida s nas kasnije kulturne nanose i doputa
da se u nama ponovo pojavi praovjek. Ponovo nas prisiljava da budemo junaci koji ne ele
vjerovati u vlastitu smrt, oznaava nam strance kao neprijatelje kojima treba zadati ili
prieljkivati smrt, savjetuje nam da se uzdignemo iznad smrti voljenih osoba. Time ini sve nae
kulturne konvencije smrti neodrivima. Ali rat nije mogue ukloniti. Dokle god su razliitosti u
uvjetima egzistencija naroda i odbojnosti meu njima tako velike, dotle e morati biti ratova. I tu
se onda javlja pitanje: Da li bismo mi morali biti ti koji poputaju i prilagoavaju mu se? Da li
bismo morali priznati da smo naim kulturnim stajalitem prema smrti psiholoki ivjeli iznad
naih mogunosti i, dapae, napraviti zaokret i priznati istinu? Zar ne bi bilo bolje dati smrti
mjesto u zbiljnosti i u naim mislima koje joj pripada i malo vie istaknuti nae nesvjesno
stajalite prema smrti to smo ga dosad tako briljivo suzbijali? Ne mogu na to poticati kao na
kakvo vie postignue, jer to je prije korak unazad, regresija. No to e sigurno doprinijeti tome da
nam ivot ponovo postane podnoljiviji, a podnositi ivot je prva dunost svega ivota. U koli
smo uli jednu politiku izreku starih Latina koja glasi: Si vis pacem, para bellum. Ako eli
ouvati mir, spremaj se za rat. Mogli bismo je preurediti za nae sadanje potrebe: Si vis vitam,
para mortem. Ako eli izdrati ivot, spremaj se za smrt.
(1915)
Predavanje to ga je Sigmund Freud odrao 16.2.1915. brai saveznicima izraelske
humanitarne organizacije Be loe Bnai Brith.
S. Freud, Wir und der Tod, Die Zeit, 20. jul 1990.
S njemakog preveo Mario Kopi