Matica hrvatska

Kolo 3, 2001.
Ogledi

Zvonko Kova
Interkulturna povijest bosanske knjievnosti
Uvodne teze ili terminoloka i metodoloka razilaenja
1.
Pitanje bosanskoga jezika, njegova imena i veza prema hrvatskom i srpskom jeziku, izraenije
negoli u sluaju hrvatskoga jezika, ukljuuje promiljanje kompleksa sredinjega
junoslavenskoga komunikacijskog prostora (za koji danas nemamo adekvatno pojmovlje), a
koji se odlikuje najmanje dvjema posebnostima, barem kada je rije o jeziku novije
knjievnosti: prvo, poznata vrlo velika propusnost unutar svoga jezgrenoga tokavskoga
korpusa, pa se jezik Petra Koia i Ive Andria, Jovana Duia i A. B. imia, Mee
Selimovia i Ivana Aralice, Danila Kia i Antuna oljana, bez obzira na njihove razliite
nacionalne ili kulturne pripadnosti, pa i bez obzira na ekavsko/(i)jekavske razlike, moe itati
poznavanjem samo jedne gramatike od etiriju istih jezika; i drugo, da je vrlo postupan u
svojim razlikama organskih idioma prema preostalim junoslavenskim jezicima (bugarskom i
makedonskom na jednoj strani i slovenskom na drugoj), pa je pojedina djela od Stankovieve
Neiste krvi i Mihailovieva Petrijina venca do Krleinih Balada ili Balotinih stihova dobro
itati s filolokim iskustvom poznavanja cjelokupnoga junoslavenskoga dijasistema, ne samo
sredinjega. Moda i nema nikakva razloga granice dijasistema postavljati na granice hrvatske
i srpske knjievnosti, oduzimajui junoslavenskoj filologiji dragocjenost cjeline, a ne
pridonosei razgranienju meu jezicima pisaca iz prve grupe, jer njihovu razliku esto
odreuje samo nacionalna pripadnost ili svjesno optiranje pisca ovom ili onom kulturnom
kontekstu (zaviajnom, nacionalnom, regionalnom).
Prihvatimo li odreenja S. Lasia prema kojima hrvatskim jezikom vlada zakon otpora,
srpskim zakon dinamine ekspanzije, za bosanski jezik mogli bismo rei, zajedno s Lasiem,
da kao i standardnim novotokavskim vlada zakon idilinoga pomirenja (Kova 1998: 11),
ako se i s njim uskoro ne dogodi, u strahu od utjecaja hrvatskoga ili srpskoga jezika, ono
to se dogodilo hrvatskomu, naime da se zatvori i konstituira po monokonfesionalnom i
iskljuivom nacionalnom principu. Sukladno tome, razumijemo li bosanski jezik, prema
strategijama prouavanja i prema sadrajima jo uvijek otvorenim, kao to su tradicijski
raznovrsne njegove knjievnosti, vidimo da se, tragom autora koji su pisali ili piu
bosanskim njegove granice ne zaustavljaju na granicama Bosne i Hercegovine, kao to se tim
granicama ne moe ograniiti ni knjievnost, pa je potrebno govoriti o posebnim odnosima
prema hrvatskom, kao i srpsko-crnogorskom kontekstu. Njih karakterizira, kako smo rekli,
velika propusnost, odnosno izrazita poliliterarnost (odreena mjera usvojenja dvaju ili vie
knjievnih sustava) te dvopripadnost (konstitutivna dvopripadnost najmanje dvama
knjievnim sustavima), koje su uvijek vee s bosanske negoli sa srpske ili hrvatske strane.
Rekli bismo da je otvorenost bosanskoga jezika i kulture prema susjednima vrlo iroka, ne
zbog provoenja odreene kulturne politike, nego tradicijom, prirodnom otvorenosti

(povijesno naslijeenom dvostrukom pripadnosti) svojih lanova u irem interliterarnom

procesu junoslavenske meuknjievne zajednice.
2.
Pored izraza bosanski jezik, koji se ustalio u Bosni i Hercegovini, ali ga osporavaju lanovi
preostala dva entiteta potpomognuta nacionalnim strategijama matinih kultura (pa ete esto
uti npr. od hrvatskih jezikoslovaca da bi bolje bilo da se jezik naziva bonjakim), kao to je
ve uoeno, sluim se i izrazom bosanska knjievnost, koji se opet esto osporavao od strane
zagovornika bonjake nacionalne knjievnosti. to podrazumijevam pod pojmom bosanska
knjievnost? Slino kao i izraz bosanski jezik on dobro pokriva iri kontekst knjievnosti
Bosne i Hercegovine (eliptian je naziv za bosanskohercegovaku knjievnost), a ne
iskljuuje bosansko-muslimansku komponentu, bonjaku knjievnost, koja je na slian nain
viestruko kontekstualizirana. Izdvajanje Alekse antia iz konteksta tako shvaene bosanske
knjievnosti, vjerujem nee biti tako sretno kao uklapanje Jovana Duia u kontekst povijesti
srpske knjievnosti, a uklapanjem u kontekst bosanske knjievnosti opusi Izeta Sarajlia,
Mee Selimovia ili Maka Dizdara bit e mnogo uvjerljivije knjievnopovijesno valorizirani
negoli navoenjem njihove ove ili one pripadnosti. Samim pojmom bosanska knjievnost oni
bi se oznaili kao poliliterarni i viepripadni autori. Pa i ako bi razvoj krenuo u pravcu
konstituiranja iskljuiva mononacionalnoga sustava bonjake knjievnosti, imenovanje
bosanska knjievnost moe ostati za tu bosansko-muslimansku tradiciju vie negoli sretnim
sinonimom (barem u hrvatskom jeziku), koji ne konkurira ni hrvatskom ni srpskom imenu
(ako bi se one, u tom sluaju, odrekle multikulturnoga u korist monokulturnoga
kontekstuiranja).
Svjestan sam da tu neuobiajenost i neloginost, naime da se jednim imenovanjem odreuje
jezik, a drugim gotovo sinonimnim, odreuje knjievnost, moda vie ne moemo primijeniti,
ali to ne znai da joj ne moemo (ovako iz perspektive inozemnoga slavista) suprotstaviti svoj
model, pa molim da se moja imenovanja razumiju kao najpogodnija s obzirom na
metodologiju kojom elimo kompleksne probleme prouavati. Kada kaem bosanski jezik i
bosanska knjievnost, onda uvijek mislim na kontekst srednjojunoslavenskoga
komunikacijskog prostora. Ukratko, pojam bosanskoga jezika u mojem konstruktu pokriva
neto iri pojam od jezika Bonjaka, pa ako je tako s jezikom, da ga ne imenujemo, iz
tradicijskih razloga, novonastalim nacionalnim imenom, jo manje vidim razloga da se
knjievnost, koja je nastajala i afirmirala se s osloncem na kontekste hrvatske i srpske
knjievnosti, nacionalno neutralniji pojam bosanska knjievnost, tim vie to bi tako
shvaeni bosanski jezik i knjievnost mogli moda biti, kao to su bili i u prolosti, otvoreniji
hrvatskim, srpskim, pa i crnogorskim, govornicima i piscima.
3.
Pokuamo li ukratko predstaviti aktualno stanje u dijelu bosanskoga jezikoslovlja, vidjet emo
da npr. Gramatika bosanskoga jezika razvrstava bosanski jezik u junoslavenske jezike kao
dio ireg srednjojunoslavenskog dijasistema, koji je nastao iz zapadnoga tipa
junoslavenskog prajezika (u kojemu je jo i slovenski), sadravao pet dijalektnih cjelina
(kajkavsku, akavsku, zapadnotokavsku, istonotokavsku i torlaku), a pripada zajedno s
hrvatskim jezikom u zapadnu srednjojunoslavensku grupu, dok istonu predstavljaju srpski i
crnogorski, s tim da potonji nije slubeno priznat. (Jahi 2000: 21)

Kao prvobitna starodijalektna osnovica bosanskoga jezika dominira zapadna tokavtina, s

podjelom na zapadnobosanski i zapadnohumski ikavski te istonobosanski i istonohumski
ijekavski. (Isto: 32-33) Islamizacija stanovnitva djeluje u pravcu konzerviranja starijih
jezinih osobina: islamizirano stanovnitvo u doba turskih ratova i u vrijeme velikih migracija
ostaje relativno stabilno i manje pokretljivo od pripadnika drugih srodnih dijalekata. Ono
uspijeva sauvati veze sa srednjim vijekom, odnosno sa predmigracionim stanjem od etiri
prvobitna bh. dijalekta. Bonjako stanovnitvo u arijama dobrim dijelom takoer uva
starije govorne osobine. Zato e se ti govori vremenom uobliavati i kao posebne oaze
bosanskoga jezika, koje u sebi sadre i stare (slavenske) i nove (orijentalne) osobine. (Isto:
33-34) Za novije doba navodi se pet dijalekata, jer se dijalekti bosanskoga jezika prepoznaju u
povijesnim granicama Bosanskoga paaluka, pa se spomenutima dodaje i sandaki, koji je
dijelom i ekavski, a humski zamjenjuju u nazivu s hercegovakim. Dakle, zanimljivo je da
autor toga dijela Gramatike prostor bosanskoga jezika odreuje najee upravo kao ivotni i
povijesni prostor muslimana, sve do govora Goranaca na Kosovu, koji cjelinu bosanskih
dijalekata najneposrednije spaja i sa istonojunoslavenskom jezinom grupom, u formi
govornih osobina zajednikih sa makedonskim jezikom odnosno njegovim dijalektima. (Isto:
39) U tom smislu govori se i o nekim zajednikim osobinama bosanskoga jezika (iroka
poraba turcizama i upotreba konsonanta h), kao karakteristinim izdvaja se jezik arija, a
zakljuuje se sumornom slikom bosanskih narjeja nakon prisilnih preseljenja i etnikoga
ienja u posljednjem ratu.
Poglavlje koje prati razvoj bosanskoga knjievnog jezika jo je vie tendenciozno u korist
bosanskoga jezika kao jezika Bonjaka, na raun kulturne povijesti drugih naroda, odnosno na
raun njihove zajednike povijesti i kulture. Pratimo li samo kako je prikazano pojavljivanje
pisama i imena bosanskoga jezika, uvidjet emo da se oni teko mogu vezati uz jednu
konfesiju, a najmanje sve moe sluiti kao povijest bosanskoga jezika shvaenoga kao jezika
Bonjaka. U povijesti bosanskoga jezika tako bi se nala irilica i poluobla glagoljica,
bosanica i arebica, to ne bi bilo sporno kada taj jezik ne bi nasljeivala samo ona skupina
govornika iji se pisani tekstovi javljaju tek s pojavom alhamijado knjievnosti (od polovice
17. do kraja 19. stoljea). Izdvojimo, za takav pristup, nekoliko karakteristinih i spornih
fragmenata:
Najstariji sauvani trag bonjake pismenosti na glagoljici jeste natpis sa crkve u Kijevcima
kod Prijedora (iz XI vijeka). Iz neto kasnijeg su vremena dva rukopisa u fragmentima
(njihovim sauvanim ostacima) iz XII vijeka: Grkoviev odlomak i Mihanoviev odlomak.
Ova dva rukopisa svjedoe o glagoljskoj pismenosti i crkvenoj knjievnosti na podruju
Bosne i Huma i o vrlo rano izraenim osobenostima te pismenosti. Pisana su poluoblom
glagoljicom, koja je (spontano) nastala kao prijelazna forma od oble istone (rake) prema
uglastoj, zapadnoj (hrvatskoj) glagoljici. Ta glagoljica naziva se bosanska glagoljica.
(Isto: 44)
Bosanski franjevci takoer su se sluili rukopisnom bosanicom, koja se naziva manastirsko
pismo, a kurzivna bosanica upotrebljavala se i u Dubrovniku i u Splitskim Poljicima. To
svjedoi o snanom utjecaju toga bonjakoga pisma na susjedne oblasti, naroito na one sa
kojima se imao tijesan kontakt jo od srednjega vijeka, prije svega Dubrovnik, sa kojim je
Bosna bila vezana ne samo pripadnou zajednikom starom srednjovjekovnom
zapadnotokavskom narjeju. Bosna je bila u tijesnim trgovako-kulturnim, dravnim, time i

pisanim kontaktima sa Dubrovakom Republikom. U vrijeme turske vladavine te veze su se

nastavljale. To potvruju grafika svojstva dubrovake irilice, odnosno brzopisne bosanice,
koja je po formama slova blia bosanskoj brzopisanoj bosanici nego li onoj u susjednom
dalmatinskom priobalnom pojasu.
(Isto: 52)
Arapsko pismo veoma se rairilo meu bonjakim stanovnitvom jer se ono uilo i u
mektebima. Od polovine XVI do kraja XIX vijeka u Bosni se njeguje jedan poseban vid
knjievnog stavaralatva na bosanskome jeziku arapskim pismom tzv. alhamijado-literatura
(prema panskom izgovoru alhamia = arapski, al-a'gamiyya = nearapski, strani). To
stvaralatvo odraz je duboke ukorijenjenosti arebice kao bonjakog pisma, pomou koje je
odravana veza sa narodnim jezikom (jer su orijentalni jezici bili dostupni samo uskom krugu
obrazovanih ljudi). Pisci (veim dijelom pjesnici) te literature, mada im je esto i nedostajalo
pravoga pjesnikog nadahnua i talenta, uvijek pokazuju vrlo prisan kontakt sa svojim
materinjim jezikom: oni ga najee nazivaju bosanskim, o njemu govore sa velikim
uvaavanjem, ak ga i idealiziraju. U jeziku alhamijado-literature javljaju se brojne
dijalekatske osobine naroito u duhu narodne poezije. Taj jezik, meutim optereen je velikim
brojem knjikih turcizama neosvjedoenih u narodnom govoru.
(Isto: 53)
Iz toga se moemo poduiti o najstarijem tragu bonjake pismenosti pisane na glagoljici, o
utjecaju bonjakoga pisma bosanice na Dubrovnik i Dalmaciju te o dubokoj ukorijenjenosti
arebice kao bonjakoga pisma, u jednu rije sugerira se da je bosanski jezik zapravo
bonjaki to e posebno doi do izraaja u austrougarskom periodu razvoja bosanskoga
jezika:
U treoj fazi razvoja bosanskoga knjievnog jezika naziv bosanski jezik ne samo da je
sauvan ve je u Kallayevo vrijeme dobio na aktualnosti. Uprkos upotrebi ovog naziva u
njegovom kalajevskom interkonfesionalnom znaenju, on se u doba austrougarske uprave i
dalje upotrebljava u znaenju jezika Bonjaka. Svoj materinji jezik nazivaju bosanskim autori
razliitih prirunika i udbenika: Ibrahim Edhem Berbi, Sejfo Proho, Ibro Salah Puka,
Demaludin auevi, Arif Sarajlija i mnogi drugi. Nazivanje jezika bosanskim imenom
nastavljeno je sve do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali i nakon nje.
Tako Bonjaci u Turskoj npr. nikada nisu ni prestajali upotrebljavati svoje nacionalno etniko
ime Bonjak, a svoj jezik nazivati bosanskim (pa i bonjakim). To je u XX vijeku bio jedini
vid ouvanja bonjakog nacionalnoga imena i naziva jezika. Taj jezik je u vrijeme dviju
Jugoslavija politiki bio potisnut, preutkivan i negiran.
(Isto: 60)
Iz ovoga se razabire da zajednika multikulturna osnovica bosanskoga jezika, gledano
povijesno, slui samo jednom cilju: ostvarenju jezika Bonjaka, koji oni zovu bosanskim
jezikom, moda samo zato da bi mogli prisvojiti sve kulturnopovijesne injenice jezika i
dijalekata Bosne i Hercegovine, pa i one koje je tragom konfesionalne razdiobe nemogue
uvrstiti u kulturu i povijest jezika srednjojunoslavenskih muslimana. Osim ako pojedina
kriva imenovanja ne shvatimo kao sitne terminoloke propuste ili kao posredno priznanje
komplementarnosti kulture multietnikoga prostora. Iz mojega kuta gledanja, u krajnjoj liniji,

nije sporno imenovanje bonjakoga jezika bosanskim, nego sadraji i prostori koje takav
naziv pokriva, odnosno koji mu se pripisuju.
Zanimljivo je da se istodobno, u odnosu na slubeni naziv, dogaaju i propusti u imenovanju
bosanske knjievnosti, pa se tako govori da su se snani procesi kulturne emancipacije
Bonjaka u europskom smislu posebno odrazili u bosanskoj knjievnosti, kao i da je za
suvremenu bosansku knjievnost i bosanski jezik najznaajnija 1966. godina, kada se
pojavljuju dva najpoznatija djela bonjake knjievnosti i bosanskoga jezika: roman Dervi i
smrt Mee Selimovia i zbirka poezije Kameni spava Maka Dizdara. (Isto: 61, 62)
4.
Kako se razvija bosanska knjievna historiografija?
Preimenovanjem bosansko-muslimanske tradicije u nacionalnu bonjaku knjievnost, ali i
zadravanjem pojma knjievnosti Bosne i Hercegovine, moda je proputena prilika, kada se
ve jezik nazvao bosanskim, da se i knjievnost imenuje tim imenom, dakle bosanska
knjievnost. Za bosansku knjievnost mogla bi se isto to je Z. Lei svojedobno napisao za
pojam pripovjedaka Bosna, koji shvaa kao relativnu knjievnopovijesnu cjelinu, iako je
ine ne samo razliite knjievne tenje i ideologije ve i razliite kulturne tradicije (srpska,
muslimanska, hrvatska, jevrejska). I upravo zato to podrazumijeva i razlike, a ne samo
slinosti, i suprotnosti, a ne samo srodnosti, i alteritet, ne samo identitet, taj pojam i ima
karakter dijalektiki distinktivnog i dinamikog totaliteta. A to onda znai da on
podrazumijeva vie nego prosti zbir pripovjedaa jednog vremena i vie nego puki dodir
nekoliko razdvojenih tradicija: on podrazumijeva skup distinktivnih obiljeja, koja, sa svoje
strane, imaju relativnu, a ne apsolutnu vrijednost. I dalje: U svakom sluaju, pripovjedaka
Bosna je, dakle, fenomen dijalektikog tipa: s jedne strane, nju ine razliite individualnosti,
razliite stvaralake tenje i razvojni tokovi, pa ak i razliite tradicije; s druge strane, njeno
jedinstvo ostvaruju meusobno odnosi tih njenih razliitih 'komponenti', pri emu razlike
podjednako kao i slinosti predstavljaju osnovu tih meuodnosa. (Lei 1988: 16, 17)
Najblii je takvu poimanju bosanske knjievnosti, osim Ivana Lovrenovia koji se ustrajno i
vie puta izjanjavao u korist kompozitnosti te knjievnosti, E. Durakovi, koji govori o
mnogo istorodnog, slinog i zajednikog, ali i o posebnosti autentinog i autohtonog razvitka i
preobraaja: Iz toga, logino, proizlazi da se srpsko i hrvatsko stvaralatvo u Bosni i
Hercegovini mogu, u drugaijoj optici i perspektivi, promatrati kao sastavni dio cjeline srpske
odnosno hrvatske nacionalne literature. U tom smislu i bonjaka knjievnost se moe
izuavati i kao jedan od naporednih, kompozitnih tokova knjievnosti naroda Bosne i
Hercegovine nije zasnovano na principu subordinacije, nego su ti odnosi odreeni razliitim
perspektivama metodolokih opredjeljenja. Ova kompleksnost i nunost potovanja razliitih
aspekata u prouavanju stvaralatva nastalog na ovom tlu, meutim, nikakav obol aktualnoj
drutveno-politikoj zbilji, kako se to u brojnim pamfletskim tekstovima pokuava predstaviti.
Ona se, kako vidimo, izraz znanstvenog pristupa lienog iskljuivosti bilo nacionalnog, bilo
drutveno-politikog kriterija. (Durakovi 1998: 67)
tovie, piui o poetici bonjake knjievnosti, M. Rizvi e, preuzevi pojam raskra,
moda najbolje objasniti kompozitnost knjievne Bosne i kada se radi o narodu koji nema
svoje druge domovine. Dajui preglednu sintezu dijakronijskoga identiteta bonjake
knjievnosti, Rizvi istie pojam estetsko-idejne revizije, kojim se hoe naglasiti povremeno

gubljenje i pojavljivanje specifinih elemenata bosansko-muslimanske knjievne tradicije.

Zapravo, suoen s pojavom dijakronijskoga diskontinuiteta naknadno rekonstruirane
bonjake knjievnosti, Rizvi afirmira pojam ponornice, kao sliku stanja bonjake tradicije,
koju svaki od znaajnijih pisaca afirmira na svoj nain, slino kako se pojmom
intertekstualnost afirmira postmoderna poetika (bogumilski tekstovi Dizdar, patarenska
hereza u usporedbi s hamzevijskom, mevlevijski misticizam u bonjakom pjesnitvu od
Baagia i atia do Latia i Hajdarevia, rezonancije povijesti i ivotna aroma turskih
vremena ili Istoka u prozama suvremenih pisaca Horozovia, Karahasana i dr.).
Meutim, za pojam bosanske knjievnosti i njegovu metodoloku afirmaciju
najzanimljivijima mi se ine Rizvieve poredbene paralele: I dok je za reverziju unutar
vlastite knjievnosti vrijeme irelevantno, za historijski komparativizam bonjake prema
drugim, stranim knjievnostima mogu se ustanoviti tri ne ba otro ograniene epohe: prvo,
ugledanje bonjake, orijentalske knjievnosti na oblike i poetiku turske, perzijske i arapske
knjievnosti u doba osmanlijske vladavine, a tome utisku i utjecaju arapsko-turske pismenosti
podloan je i fenomen alhamijado-literature na narodnom jeziku; drugo su zraenja i
poredbeni odnosi hrvatske i srpske knjievnosti prema bonjakoj od vremena kulturnog
otvaranja krajem osamdesetih godina XIX. stoljea, pa do naih dana; trea epoha sa
inspiracijama i ugledima na evropske knjievnosti poinje uglavnom prije Prvog svjetskog
rata. I dok je poloaj izmeu Istoka i Zapada u doba preporoda doivljavan kao razvojno
oploenje i duhovno-estetsko posrednitvo, od meuratnog razdoblja u jednom dijelu
bonjakih knjievnih stvaralaca on postaje 'Orijent na Zapadu') i poinje narastati kao
svojevrsna drama istovremenog duhovnog sabijanja i ekspanzije na raskrima civilizacija i
kultura. Ali, upravo u tome prenapregnutom poloaju izmeu, napon raspinjanja doivljava
stvaralaku eksploziju u djelima Skendera Kulenovia, Maka Dizdara i Mee Selimovia, u
kritici Midhata Begia. (Rizvi 1998: 61)
Povodom izdavanja Antologije bosanskohercegovake knjievnosti XX vijeka E. Durakovi
pokuava pomiriti dva pristupa bosanskoj knjievnosti, nacionalni bonjaki i dravotvorni
bosanskohercegovaki. On ne vidi prepreka u realizaciji jednom jedne, drugi put druge
koncepcije, tovie smatra ih komplementarnima. Kritiki raspoloen prema onima koji
gledaju s nerazumijevanjem na oba projekta, on e rei da rigidnost nepomirljivih stavova
najjasnije se ogleda u razumijevanju vrijednosti, znaaja i specifinosti nae knjievne
tradicije, kao i u shvaanju periodizacije kao potvrde i negacije knjievnohistorijskog
razvitka. (Durakovi 2000: 5) Osnovicu novije bosanske poezije, kako bih sada rekao, u
znaenju bonjake i bosanskohercegovake, ini upravo raznolikost naih knjievnih
tradicija, iji se znaaj ne smije ni podcjenjivati ni precjenjivati, raznolikost profilirana u
susretu, prepletu i proimanju, smjenjivanju i naporednosti irih kulturno-civilizacijskih
krugova (Durakovi: 6). Pojedini primjeri kontekstualizacije ovim ili onim tradicijskim ili
periodizacijskim konstruktom, odredit e, ako sam dobro razumio autorove intencije, uz neke
objektivne okolnosti, svjesna arbitrarnost antologiara ili povjesniara knjievnosti. Ukratko,
rekao bih da Durakovi bosansko-muslimanskim, bonjakim pjesnicima osigurava otvoreni
iri kontekst tumaenja, dok pojedine hrvatske i srpske pjesnike iz Bosne i Hercegovine
povezuje s bosanskim jezikom i knjievnosti u uem (nepotrebno je rei: bonjakom) i irem
smislu (nepotrebno je rei: bosanskohercegovakom), da bi se u sveukupnosti govorilo
naprosto o pjesnitvu, o knjievnosti.

Sumarno, prevedeno na jezik teorije interliterarnoga procesa i interkulturne povijesti

knjievnosti, uoavamo da se bosanska knjievnost (i bosanskohercegovaka i bonjaka),
mora razumjeti naglaenije negoli bilo koja druga nacionalna slavenska knjievnost, kao dio
ire junoslavenske meuknjievne zajednice, odnosno kao svojevrsna interkulturalna
knjievnost.
5.
Primijenimo li ovoga puta kategoriju srodnosti jezika, umjesto konfesionalno-kulturolokoga
principa, na junoslavenskom se podruju mogu razabrati dvije ovee i heterogenije
meujezine zajednice i jedna granina, homogenija. Bugarsko-makedonska standardna
meujezina zajednica, osim imena jezika koja su joj u naslovu, dala je i najstariji slavenski
jezik starocrkvenoslavenski. Druga standardna meujezina zajednica,
srednjojunoslavenskoga, hrvatsko-srpskoga jezinoga prostora, dala je uz spomenute jo dva
najmlaa slavenska jezika bosanski i crnogorski. Prema svemu, relativno izdvojen stoji
granini (prema zapadnoslavenskima) junoslavenski jezik slovenski, premda bi se u tu
zapadnu junoslavensku skupinu mogli pribrojiti i jezici hrvatske knjievnosti na narjejima,
akavski i kajkavski te tzv. mikrojezici gradianskohrvatski i jezik molikih Hrvata.
Odnosno, kao to znamo, najkompliciranija je hrvatska situacija, koja bi se prema
razvedenosti svojih jezika mogla konstruirati kao posebna meujezina zajednica. Bosanska
situacija utoliko je jednostavnija (a moda i kompleksnija), to se bosanski jezik teko moe
izdvojiti izvan okvira hrvatske i srpske meujezine zajednice, ta on im je u temeljima.
(Opirnije Kova 2001: 144-152)
Kao to se openito moe rei i za hrvatski i za srpski jezik, i bosanski je jezik istodobno i
svoj i tui, da ne znai samo identitet nego i diverzitet, odnosno da svaki od tih jezika
istodobno jest ono to jest, kao i ono to su ostala dva-tri jezika. Kako kae S. Lasi, blizanci
smo koji s naporom uvaju svoj identitet, koji vjeruju i ne vjeruju u svoj jezik te ne ele znati
ovo znanje o dualitetu (trialitetu, diverzitetu) koji je i identitet te o identitetu koji je i dualitet,
diverzitet. (Kova 1998: 13-14).
Na osnovama takvih razumijevanja jezika i knjievnosti koje su u njima/njemu realizirane,
studij i prouavanje svakoga od pojedinanih nacionalnih jezika u tom
srednjojunoslavenskom interkulturalnom kontekstu, kao i knjievnosti, morao bi biti
dvostruk, npr. u Hrvatskoj kroatistiki i junoslavistiki (u Jagievu, uem smislu, sa
slovenskim jezikom i knjievnosti), a u Bosni i Hercegovini bosnistiki (ili kako je bilo
predloeno bosnievistiki) te najmanje kroatistiko-serbistiki, najire junoslavistiki. Ovdje
se bosanska situacija, slino kao srpska, ali vie nego hrvatska, vee uz meunarodno
afirmiran pojam serbokroatistike, koji se, meutim, kao termin i u hrvatskoj i u bosanskoj
filologiji sustavno preuuje, negira. Da bismo prevladali takvu frustrirajuu poziciju, za
hrvatske sam prilike svojedobno predlagao studij interkulturne kroatistike, koji bi pored
nacionalne zadae bio otvoren inozemnom prouavanju. (Kova 2001: 315-327). Jo bi se
prije morao ustrojiti slian koncept interkulturne bosnievistike za potrebe prouavanja
bosanskoga jezika i knjievnosti na inozemnim sveuilitima (disciplina bosanski kao
strani jezik), ali ovdje jo vie nego li u kroatistici i za domae potrebe. Bosanska filologija,
kao to su i bosanski jezik i bosanska knjievnost, ne bi smjela biti samo monokulturalno
usmjerena, ne samo zato to je na to potie interkulturni kontekst bosanskohercegovake
knjievnosti, nego i zato to je dio kompleksnog multikulturnoga, multikonfesionalnoga

srednjojunoslavenskoga komunikacijskog prostora. Unato svim granicama i

razgranienjima.
6.
Bosansko, hrvatsko i srpsko jezino podruje, kako se ono najee danas pojavljuje kao
relativna cjelina na inozemnim slavistikim studijima, u najire mogue shvaenom i
otvorenom pojmu bosanskoga jezika i knjievnosti te njima prilagoenim pristupima,
odnosno metodologiji, moglo bi barem na studijima materinjega jezika i domae knjievnosti
u Bosni i Hercegovini, kad ve to nije u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, znaiti uvijek neto
vie od nacionalno orijentiranih studija jezika i knjievnosti toga podruja, a da se njihove
posebnosti ne potiru. Interkulturalnim studijima, metodama modernih pristupa temama jezika
i knjievnosti, uvijek e se vie otkrivati njihovo univerzalno znaenje i meusobni prisni
dijalozi a manje njihova kadto i nategnuta posebnost, shvaena kao zatvorenost i iskljuivost.
Zar nije Bosna, unato svim traginim iskustvima u novije doba, odavno prepoznata i
meunarodno prihvaena metafora otvorenosti, multikonfesionalnosti i interkulturnoga
dijaloga? Potkrijepimo to s dva-tri miljenja, prvo inozemnima, pa domaim. Posebnost
bosanskoga prostora vidi se u njegovoj sloenosti, a ime jezika odreuje prema veini
govornika koji svoj jezik zovu bosanskim: Vie od tog, osjeam da bosansko krhko i
ugroeno traganje za nacionalnou treba biti potovano i pomognuto koristei 'naciju' i
njezine izvedenice ne u prokazanom i tetnom smislu jedne jedine etnike i vjerske skupine,
ve u znaenju zajednice zajednica ujedinjenih to one dre zajednikim. /.../ Sociolingvistiki prefinjenije odreenje jezika moe biti da je on grozd kodova koji nisu samo
lingvistiki slini, ve koji i gledaju prema razgovijetnom geografskom i kulturnom sreditu
privlaenja koje privlai medije i druge sadraje presudne za razvoj jezika. U sluaju
bosanskog, Sarajevo je sada de facto sredite a dvadeset godina ranije onaj to je tada bio
hibridni srpsko-hrvatski jezik imao je usreditenje u Beogradu i Zagrebu. Jednostavnije sociolingvistiko pravilo moe biti da je jezik ono to njegovi govornici zovu jezikom. I tu slijedim
veinu Bosanaca koje znam: oni svoj jezik nazivaju bosanskim. (Jones 1999: 203-204)
Pogled pak iznutra, govori o svetoj predaji naina suivota i meusobne snoljivosti: Iako
su razliite religijske zajednice bile okupljene u jednoj zemlji, ukljuenoj u prostrana carstva,
povezane jednim jezikom i svijeu o genealokoj srodnosti, to nikada nije bila i svijest o
graanstvu. Bio je to nain ivota u kojem su temeljna pravila vjere, povjerenja, pouzdanja i
tolerancije proistjecala iz svetog predanja. Ljudi su slijedili nalog svog predanja da ive
odgovorno i autonomno, ali, ipak, na zajednikoj zemlji; u zajednicama koje su svjesne svoje
zasebnosti, ali, ipak, otvorene prema drugim; s tolerancijom i meusobnim potivanjem, ali,
ipak, s vrstim osjeanjem vlastitih vrednota. (Mahmutehaji 1999: 78)
Suvremeni studiji knjievnosti u slavenskim zemljama ionako bi morali pronai svoje
utemeljenje u irim, disciplinarnim, pa i interdisciplinarnim, principima i metodama. U
slavistici, a bit e da je i u sluaju muslimanske Bosne prvenstveno o njoj rije, davno su
afirmirane razne slavistike discipline, od etimologije i poredbene gramatike do slavenske
poredbene knjievnosti, koje bi morale postati temeljnim osloncem u studiju, na raun
nacionalnih lingvistika i knjievnih historiografija, a na korist nacionalnih knjievnosti i
kultura. Preesto se dogaa da su filolozi nacionalnih jezika i povjesniari nacionalnih
knjievnosti reprezentanti pojedinih jezika i knjievnosti, uvari njihova identiteta, iako su
jezici, knjievnosti i kulture per definitionem pluralne i otvorene strukture. Uvijek bismo
iznova morali biti svjesni postojanja i razvoja pojedinih kultura bez obzira na njihove zadrte,

mononacionalne obrade. Ne treba podlijegati iluziji da se bez svestranoga razvoja nacionalnih

institucija i instituta jezik i knjievnost ne bi uope dogaali, ba suprotno, sve sam skloniji
razmiljanju da bi se razvijali slobodnije kada bi ih pratilo vie internacionalne struke i
znanosti, vie meunarodnih mjerila i metoda. Ukratko, u strogo nacionalno organiziranom
studiju jezika i knjievnosti, pa i onih najveih, kao to su engleski, njemaki, arapski,
francuski ili ruski, makar kvalitetom mogu zadovoljiti i najvie standarde i estetske kriterije,
ostat e niz neobuhvaenih, nerijeenih problema (poliliterarnost, viepripadnost, recepcija)
koji se ne mogu optimalno rjeavati bez irih kontekstualizacija i obzira. Zato bi onda to
drugaije bilo u jezicima i knjievnostima bosanskoga i hrvatskoga te srpskoga i
crnogorskoga podruja? Snana afirmacija studija utemeljenoga u kombinaciji multietniki
orijentiranih junoslavistikih disciplina kao to bi bio npr. studij bosanskoga jezika i
junoslavenskih knjievnosti, s obaveznim savladavanjem svih idioma
srednjojunoslavenskoga jezika i pripadajuih korpusa knjievnosti te alternativnim izborom
slovenskoga jezika i knjievnosti ili bugarskoga i/ili makedonskoga jezika s knjievnostima,
zar bi to bio tako strano teak studij? U usporedbi s vrijednostima i ljepotom jezika i
knjievnosti, osobito iz prologa stoljea, rekao bih malen napor za velik uitak, pa i
drutvenu korist, koju na alost politika (i ona meunarodne zajednice, aktivno nazona u
Bosni i Hercegovini) jo uvijek slabo potie, prepoznaje i honorira. A da bi tek tako otvoren
studij bio istinski pogodan za povezivanje s drugim, studijima jezika povijesnoga naslijea ili
neslavenskoga okruenja te studijima srodnih humanistikih struka (od povijesti do svjetske
knjievnosti), ne treba posebno dokazivati.
7.
Kako sam u svojim radovima o slinoj temi vie puta naglaavao, kompleksna problematika
interkulturnoga srednjojunoslavenskog jezika i svojevrsne interkulturne knjievnosti, koja je
nastajala unutar njegova komunikacijskoga prostora, pa i unutar irega junoslavenskoga,
slino kao i knjievnost Bonjaka, zahtijeva od nas koji se bavimo nacionalnim jezicima i
knjievnostima toga podruja dodatno obrazovanje u metodolokim pitanjima povijesti jezika
i knjievnosti, utemeljenima na novim osnovama. Nee biti dovoljno poznavanje, ionako
zastarjele, teorije povijesti nacionalne knjievnosti, kao ni dosadanja metodoloka naela
povijesti jezika, samo dio rjeenja mogue je pronai primjenom metoda slavenske poredbene
gramatike i/ili slavenske poredbene knjievnosti i komparatistike openito. Potrebno je
izgraditi nov pristup jeziku i knjievnosti, u pravcu njihove interkulturne povijesti, gramatike
i interpretacije. Otuda i razumijevanje knjievne bosnievistike, kako je najavljeno naslovom
interkulturna povijest bosanske knjievnosti, vie kao teme-projekta (za koju je bilo
potrebno, prije svega, naznaiti otvorena pitanja da bi se stvorio barem minimalni konsenzus
u pristupima i terminologiji) nego kao ve razraena metodoloka strategija.
to je do sada uinjeno i to bismo dalje trebali raditi?
Ukratko, ograniimo li se na podruje knjievne historiografije, u obliku natuknica za
znanstveni projekt, mogao bih openito saeti: dosadanje kljune spoznaje teorije povijesti
knjievnosti mogu se formulirati kroz sve naglaenije zahtjeve za preispitivanjem
metodolokih principa nacionalne povijesti knjievnosti u korist poredbene i ope povijesti
knjievnosti. Izmeu ta dva pola teorije i prakse suvremene povijesti otkriva se niz autora,
pojava, djela, asopisa i knjievnih inicijativa koje prelaze granice nacionalne knjievnosti, a
teko se obuhvaaju komparativnom knjievnosti. Zato bi se ciljevi i hipoteze projekta koji bi

se bavio metodologijama suvremene povijesti knjievnosti mogli izraziti naglaeno

komplementarno: od hipoteze o moguem treem putu u okviru teorije interliterarnoga
procesa, odnosno interkulturne povijesti knjievnosti, do krajnjega cilja usustavljivanja
suvremene teorije i prakse povijesti knjievnosti, bilo bi potrebno izvriti opsena
pretraivanja aktualne knjievnoznanstvene ponude te na meunarodnim slavistikim
skupovima provjeravati kako one funkcioniraju u praksi (bilo kao pojedinani problemi, bilo
kao realizirani koncepti). U tom smislu, oekivani rezultati takva projekta mogli bi se saeti
u nekoliko zahtjevnih toaka: podizanje kulture knjievnopovijesnoga raspravljanja,
deideologizacija knjievne historiografije, otvorenost prema inozemnom modernim teorijskim
i praktinim rjeenjima, poveana slavistika utemeljenost cjelokupne knjievnopovijesne
prakse, interdisciplinarnost, izdavanje zbornika i knjiga s prepoznatljivim modernim
metodologijama povijesti i knjievnosti i knjievnopovijesne interpretacije (s naglaskom na
nedovoljno sistematiziranu postmodernu knjievnost).
Zakljuno, metode provjere rezultata, kao i znaenje predloenog istraivanja ogledat e se u
primjeni zahtjevnih suvremenih teorijskih modela na knjievnu empiriju (od teorije recepcije i
interkulturne hermeneutike do empirijske povijesti knjievnosti i kulturalnih studija), ali i
obratno u pokuaju formuliranja opih teorijskih spoznaja koje bi proizale iz prouavanja
povijesti slavenskih, osobito junoslavenskih knjievnosti (kritika recepcija pojedine
knjievnosti u drugim kulturama, meusobni junoslavenski jezini i knjievni odnosi,
usporedbeno prouavanje slavenskih knjievnosti, jezici i knjievnosti slavenskih nacionalnih
manjina i pisaca u iseljenitvu, interkulturna interpretacija, interkulturalnost asopisa, opusi
pisaca dvojne pripadnosti, itd).
Literatura
Jahi 2000 (Devad Jahi, Senahid Halilovi, Ismail Pali, Gramatika bosanskoga jezika,
Dom tampe, Zenica, 2000)
Jones 1999 (Francis R. Jones, Uvoenje Maka u maticu, Forum Bosnae, I-IV, Meunarodni
Forum Bosna, Sarajevo, 1999, str. 201-223).
Durakovi 1998 (Enes Durakovi, Modeli izuavanja bonjake knjievnosti, u: Bonjaka
knjievnost u knjievnoj kritici, Knj. 1, Alef, 1998, str. 67-72).
Durakovi 2000 (Antologija bosanskohercegovake poezije XX stoljea, Predgovor, str. 5-26,
Alef, 2000).
Kova 1988 (Zvonko Kova, Lasieva epistolarna knjievna historiografija, Kolo, VIII/4,
1988, str. 5-30).
Kova 2001 (Zvonko Kova, Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Knjievna
smotra, Zagreb, 2001).
Zdenko Lei 1988 (Zdenko Lei, Pripovjedai, Veselin Maslea, Sarajevo, 1988).
Mahmutehaji 1999 (Rusmir Mahmutehaji, Bosansko pitanje o svijetu, Forum Bosnae, IIV, Meunarodni Forum Bosna, Sarajevo, 1999, str. 73-97).
Rizvi 1998 (Muhsin Rizvi, Poetika bonjake knjievnosti, u: Bonjaka knjievnost u
knjievnoj kritici, Knj. 1. Alef, 1998, str. 42-66).