O muslimanskim formacijama tuzlanskog kraja tokom drugog svjetskog rata

(iri izvod iz izlagnja u razgovoru o knjizi Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u drugom
svjetskom ratu, autora Adnana Jahia, koji je odran u Tuzli 8. juna 1996. godine)
...Ova materija, iako je bivala spomenuta uzgredno u sklopu drugih istraivanja, najee je
tretirana negativno, ne ulazei u dublje razjanjavanje. Najee, slijedei ve utvrene ablone,
po kojima se jedino partizanskom pokretu davala pozitivna ocjena, a sve drugo je svrstavano na
drugu stranu s negativnom konotacijom. A upravo, Bosna i Hercegovina je sa svojom
multietnikom i multikonfesionalnom strukturom stanovnitva, bila onaj prostor u kome su se bili
upleli mnogi strani interesi, to nas, naune istraivae, obavezuje da svaki drutveni fenomen u
Bosni i Hercegovini istraujemo sa mnogo vie minucioznosti, nego to je to potrebno u drugim
jednonacionalnim sredinama. U Bosni se istraivanjem i nekih drutveno perifernih pitanja, sa
dobro postavljenom metodologijom, moe doi do znaajnih saznanja i o onim centralnim
drutvenim pitanjima. Ili da se istraivanjem pojedinih fragmenata, pomogne napraviti mozaik
pomou koga e se bolje razumjeti cjelina drutvenih dogaanja u odreenom vremenu, ili bolje
objasniti prethodno ili kasnije razdoblje ivota jedne narodne ili vjerske zajednice. Jedno od tih
pitanja koje tome treba da doprinese jeste i istraivanje fenomena muslimankih formacija u Bosni i
Hercegovini u vrijeme drugog svjetskog rata.
Za bolje razumijevanje fenomena muslimanskih formacija u Bosni i Hercegovini treba imati u vidu
slijedee:
Prvo: osporavanje bonjakog nacionalnog identiteta bosanskim i sandakim muslimanima;
Drugo: osporavanje politikog i dravno-pravnog identiteta Bosne i Hercegovine s kojima je ona
ula u povijest;
Tree: nacionaliziranje bonjakog naroda u Srbe i Hrvate, razliitim metodama pritisaka uskraivanjem politikih, ekonomskih i socijalnih prava;
etvrto: pokuaji teritorijalno-administrativnog fragmentiranja Bosne i Hercegovine njenom
podjelom na banovine i nacionalno ista podruja s namjerom njihovog nacionaliziranja i
separisanja od Bosne i Hercegovine;
Peto: fiziko unitavanje Bonjaka kao autohtonog naroda koji batini kulturnu i politiku historiju
Bosne, iji je bioloki opstanak sudbinski vezan za opstanak Bosne i Hercegovine kao posebnog
politikog i dravno-pravnog entiteta;
esto: politiko fragmentiranje bonjakog naroda na razliite politike opcije, to ne mora da znai
nita loe, pod uslovom da se ne radi o opcijama kojim se rui politiko, drvno-pravno i
teritorijalno jedinstvo zemlje.
Posljednjih dvjesta godina, od slobodarskih ideja francuske buroaske revolucije i nacionalnih
preporoda pojedinih naroda u Evropi i posebno na Balkanu, preko ustanka Husein-kapetana
Gradaevia do danas, historija Bonjaka se odvijala izmeu borbe za goli bioloki opstanak i
ouvanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u razliitim polikim oblicima kojim bi se
ouvala Bosna i Hercegovina kao zaseban politiki entitet - od paaluka do zahtjeva za politikom
autonomijom, obnove dravnosti 1943. i njenog meunarodnopravnog priznanja 1992. godine, kao
nezavisne drave.
Ako u ovom rasponu posmatramo organiziranje vojne komponente i odbrambeni angaman
bosanskih muslimana, ona se izraava u dva vida: prvo, u mobiliziranju muslimana u vojne
formacije drava koje su imale suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom i drugo, vojne formacije
koje su organizirali autonomno sami Bonjaci ili za ostvarivanje svoje politike autonomije, kao to
je bio sluaj u vrijeme Husein-kapetana Gradaevia ili legije i zelenog kadra za ouvanje bioloke
supstance naroda za vrijeme drugog svjetskog rata, do bosanske vojske 1992. godine. Uvijek je taj
angaman imao dvostruku funkciju: ouvanje bioloke supstance naroda i ouvanje teritorijalnog
integriteta Bosne i Hercegovine. Jer je ouvanje bioloke supstance bilo ukorijenjeno u bosansku
zemlju.

Ako muslimanske formacije u tuzlanskom kraju u drugom svjetskom ratu u formi legije i zelenog
kadra moemo svrstati u formacije koje su organizirali muslimani da bi zatitili svoju bioloku
supstancu, ostaje da se odreenim metodolokim postupkom nauno utvrdi njihovo mjesto u
historiji kao i mjesto partizanskih formacija u kojima su muslimani znaajno participirali, poput 16.
muslimanske brigade i drugih brigada u kojima su muslimani bili zastupljeni, kao i stvaranju
muslimanske SS divizije, koju su podravali odreeni muslimanski krugovi naklonjeni Njemakoj,
nadajui se da e im ona osigurati politiku autonomiju Bosne u novom evropskom poretku pod
dominacijom Nijemaca.
Iako se formiranje legije i zelenog kadra uz dozvolu kvislinkog reima, a da mu se stvarno
duhovno nije pripadalo, moe razumjeti i opravdati, jer se radilo o lokalnim jedinicama za ouvanje
stanovnitva i vlastitog kunog praga, prije svega od etnika, pa i drugih raznih vojski, koje su
zbog toga bile prinuene da zaobilaze mulimanska sela, niim se ne moe opravdati uee u
stvaranju SS divizije od muslimanskih mladia, neovisno od toga protiv koga je ta SS jedinica bila
borbeno usmjerena, a ona je prvenstveno bila usmjerena protiv partizana.
injenica da se muslimanskom legijom i zelenim kadrom u Bosni i Hercegovini operativno nije
upravljalo iz jedinstvenog centra, kao i postojanje podrke odreenih muslimanskih krugova,
podravanih iz inostranstva, te formiranje SS divizije, govori o politikom nejedinstvu Bonjaka i
politikom sljepilu i obezglavljenosti u voenju jedinstvene nacionalne bonjake politike, u
najteim uslovima u njihovoj dotadanjoj historiji.
Neuspjeh u ostvarivanju nacionalnog bonjakog jedinstva iz vremena ustanka Husein-kapetana
Gradaevia, ponavlja se u vie navrata, da bi kulminiralo u vremenu pred drugi svjetski rat i za
vrijeme samog rata. Tada je unutar bonjakog naroda nastao najdublji rascjep na one koji su
saradnjom sa kvislinkim reimom i Njemakom raunali da e sauvati narod i Bosnu i
Hercegovinu i one koji su podravali partizanski pokret predvoen KPJ. Objema grupama pripadala
je ogromna veina muslimanskog stanovnitva. Prva im je briga bila kako preivjeti i sauvati
bioloku supstancu naroda i svoje kune pragove mada sa razliitim filozofskim, politikim i
ideolokim pristupima. Saradnja sa aktuelnim vlastima se svela iskljuivo do one mjere kojom bi se
legitimirale te vojne formacije da ne bi bile razoruane. Meutim, manji dio muslimanskog vostva
i njegovih sljedbenika bilo je indoktrinirano ustakom, etnikom i nacistikom ideologijom i slijepo
slijedilo do kraja upute svojih gospodara, kako ustaa i etnika, tako i njemakih faistikih voa.
Zato u ovakvom korisnom istraivanju, koje je zapoeo Adnan Jahi, navoenjem injenica, brojeva
i drugih podataka, treba iznijeti pravu istinu o muslimanskim legijama i zelenom kadru i
rehabilitirati muslimanski narod od njegove identifikacije, naroito sa ustaama, koju je nametala
srpska historijografija.
Kao to ukljuivanje veine muslimanskog stanovnitva u legiju i zeleni kadar nije znailo i
prihvatanje ustake ideologije, tako ukljuivanje muslimanskog stanovnitva u partizanske jedinice,
nije istovremeno znailo i prihvatanje komunistike ideologje. Ulazak u partizanke jedinice, naroito
omladine, nije inspirisan samo uspjenom partizanskom propagandom, ve i odgovorom na dati
historijski trenutak, kojim su se nudile nove mogunosti potvrivanja nacionalnog i dravnopravnog identiteta bosanskih muslimana kao zasebne etnike grupe i dravno-pravnog identiteta
Bosne i Hercegovine, ime je ona obnovila svoju dravnost nakon skoro pet stotina godina
potpadanja pod suverenitet drugih drava.
Zato, apriori, ne treba pri ovim istraivanjima glorificirati neto to je nastalo iz teke nude, kao
to su muslimanske legije i zeleni kadar, niti davati iskljuivo negativni predznak partizanskom
pokretu kojim je dominirala komunistika ideologija. I u jednom i u drugom sluaju bilo je
zloupotreba u upotrebi ovih jedinica: u nekim sluajevima sukobljavanja legije i zelenog kadra sa
partizanskim jedinicama, i obrnuto, nepotrebnog sukobljavanja nekih partizanskih jedinica sa
muslimanskim formacijama koje su uvale svoja sela od pljake, paljevine i ubijanja nevinog
stanovnitva.
Po mome miljenju, u ovakvim istraivanjima, naroito kada se ona odnose na odreenu regiju, ne
treba ii na uopavanje, bilo negativnog bilo pozitivnog u njihovom ponaanju. Treba ii od sluaja
do sluaja, od sela do sela, od jedinice do jedinice, i u njima otkrivati prave uzroke pozitivnog ili
negativnog ponaanja. Tako se samo moe doi do istine i njenog uopavanja, kao neeg
pozitivnog ili negativnog u tom vrtlogu rata, na odreenom prostoru, u odreenoj regiji, razumije
se sagledavajui je u kontekstu ovakve ili onakve politike njihovih politikih protagonista, u
odreenom prostoru i odreenom vremenu.

Tako je npr. bio jedan politiki kontekst kada je Hadiefendieva legija djelovala do juna 1943.
Drugi je bio kada je Hadiefendi saraivao na formiranju SS divizije, neovisno od toga koliko je on
stvarno u to bio involviran i zbog ega je moda trebao da odgovara, ali ne i da bude strijeljan.
S druge strane, zeleni kadar koji je nastao u ljeto 1943. godine, a zvjezdane trenutke imao 1944.
godine, nije isto to i Hadiefendievi legionari 1941/1942. koji su spaavali stanovnitvo od
etnika, s jedne strane, i kada se nije znala politika sudbina Bosne i Hercegovine. Sa
obnavljanjem dravnosti Bosne i Hercegovine 25. novembra 1943. i sa njenim priznanjem kao
posebne federalne jedinice 29. novembra 1943. godine u jugoslovenskoj federaciji, BiH je postigla
najvii stupanj politike autonomije koji se moe postii u jednoj federalnoj dravi u koju je i sama
ula sa svim elementima obnovljene dravnosti. Zeleni kadar se ne moe u ovakvom naunom
istraivanju ocjenjivati istim parametrima kao muslimanski legionari u prve dvije godine rata. Iako
se i zelenom kadru ne moe porei da je branio muslimansko stanovnitvo od etnika, njemu se ne
moe odrei ni injenica da je on objektivno, neovisno od subjektivnih osjeanja naroda koji je u
njemu bio mobiliziran, da je on branio i ratom uspostavljeni Paveliev kvislinki reim protiv koga
su bile usmjerene partizanske jedinice, kao vojska nove vlasti uspostavljene Zavnobihom i
Avnojem. Time su se muslimanski protagonisti takve politike objektivno i ne htijui stavili u jedan
ahistorijski, konzervativni kontekst, neprijateljski raspoloen prema novoj vlasti, odnosno
dravnopravnom poretku koji je s njom uspostavljen.
Sam je autor (Adnan Jahi) izveo razliku izmeu zelenog kadra i legije. On je ratovao pod zelenim
bajrakom s kojim se nakon klanjanja namaza izlazilo iz damije i odlazilo u boj. Zeleni kadar je
jednako branio svoj narod i njegovu vjeru i nosili su fesove s polumjesecom. Meu njima nije bilo
onih koji su priali i izbjegavali bojite. Borba zelenog kadra, kae autor, podrazumijevala je rat za
Bosnu i Bonjake u njoj. Ako ove autorove reminiscencije razmotrimo s politolokog stanovita, sa
stanovita tek obnovljene dravnosti Bosne i Hercegovine, ne moemo a da tu njihovu borbu ne
ocijenimo kao veliku zabludu da se Bosna i Hercegovina moe ouvati samo kao drava Bonjaka. I
ovaj rat je pokazao da se Bosna i Hercegovina kao drava moe ouvati samo kao multietnika
zajednica sva tri bosanska naroda. Nije, dakle, bilo dovoljno ni tada ni danas ouvati samo narod i
njegovu vjeru, ve da se i narod i sloboda njegove vjere moe ouvati samo uspjenom odbranom
drave Bosne i Hercegovine. To je shvatio gospodin Alija Izetbegovi, to su shvatili borci Armije R
BiH, i zato su poluili uspjeh. Da su branili samo narod i vjeru, ostali bi bez drave, a potom i bez
naroda i njegove vjere..

Lejla
Admin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR

Wed May 28, 2008 8:26 pm

http://glasnik.gracanica.net/arhiva/broj11/rat.htm
Soko u Drugom svjetskom ratu: Pjano (Ibrahima Pjania) je pokreta i
organizator zelenog kadra u srezu graanikom

(Iz knjige Graanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Graanica 1988. godine,

Odlomci iz poglavlja Zeleni kadar u borbi protiv NOP-a, str. 235-242)

Proces osipanja i raslojavanja mjesnih jedinica DOMDO pukovnije ubrzan je

poslije odlaska nekih njenih oficira - domaih ljudi iz Tuzle, Bijeljine, Brkog,
Gradaca i Graanice - u jedinice NOVJ, posebno u ranu jesen 1943. godine
poslije osloboenja Tuzle i drugih gradova u sjeveroistonoj Bosni. Udaljena
od Hadiefendia i drugih pronjemaki orijentisanih oficira, iji je tab
prestao da funkcionie osloboenjem Tuzle, ova vojna formacija na podruju
graanikog sreza nije predstavljala ni posebnu vojniku ni politiku snagu. O

optem politikom raspoloenju muslimanskog stanovnitva u ovom kraju i o

stanju jedinica DOMDO pukovnije govori izvjetaj Ureda UNS-e iz Tuzle od
18. avgusta 1943, gdje, izmeu ostalog, stoji: ,,Hadiefendieva legija krae
zvana DOMDO (Domobranska dobrovoljaka legija) ne pokazuje uope
ivota. Ustanovljeno je da su legionari zatajili kod Graanice, gdje nisu ni
puke opalili, a kod Puraia isto tako. uje se da neki legionari prelaze k
partizanima, na stranu na koju su odbjegli profesor Selimovi i drugi".[1] Na
pitanje zato je takvo stanje u legiji, u ovom izvjetaju dat je sljedei
odgovor: ,,Jedni tvrde zbog toga to se paktira sa etnicima koji su din
dumani muslimanskog svijeta. Oni to promatraju kod Gestapoa koji politiki
vodi akciju sa etnicima, pa nalaze za uzrok i taj momenat, te se vie nee
javljati u SS trupe. Muslimani su izgubili povjerenje u Nijemce, a dosljedno
ga gube i u Hrvatsku. Svaka se akcija kod Muslimana temelji na vjerskoj
osnovi, pa je razumljivo da su puni nepovjerenja prema Hrvatima katolicima.
Na toj vjerskoj osnovi osnovana i ta legija kojoj su jednaki i ,,vlasi" i
,,okci"... Sa ovima treba biti naisto (oni su samo Muslimani, pa danas nose
polumjesec i zvijezdu kao znak panislamskog pokreta). Hrvati katolici izgubili
su vjeru u njih"[2] U jesen 1943. pod silinom udara jedinica NOVJ, raspale su
se gotovo sve kvislinke formacije na podruju sjeveroistone Bosne, a veliki
broj boraca iz njihovih redova pristupa u jedinice NOVJ. To je period
formiranja novih brigada i divizija NOVJ, jaanja NOP-a na ovom podruju u
cjelini, pojaanog rada partijskih i skojevskih organizacija, formiranja novih
organa narodne vlasti itd. Tuzla, centar ovog podruja, ivjela je 40 dana u
slobodi. Sve je to u narodnim masama ubrzalo proces politike
diferencijacije, a sve vie ljudi se opredjeljivalo za NOP. Ovim previranjima
naroito su bile zahvaene muslimanske i hrvatske sredine koje su na razne
naine izraavale promjenu politikog raspoloenja.
Poslije osloboenja Tuzle u preostalim mjesnim jedinicama DOMDO pukovnije, na rubovima slobodne teritorije okupator i upravno-policijski organi
tzv. NDH i njene oruane snage uporno pokuavaju sprijeiti proces osipanja
kvislinkih snaga. Nastoje da ih pod novim imenom obnove, reorganizuju i
ojaaju za izvoenje zimskih operacija protiv snaga NOV i POJ. ()
Krajem oktobra 1943. u Graanicu je stigao komandant 2. zbornog podruja
iz Slavonskog Broda domobranski general ani da pripremi domae
kolaboracioniste za predstojee operacije protiv NOV i POJ. O boravku i
aktivnosti tog generala u Graanici postoji izvjetaj Zapovjednitva 2.
zbornog podruja, dostavljen Ministarstvu domobranstva, u kojem se navodi
sljedee: ,,U Graanicu je 29. 10. 1943. godine doao zapovjednik 1.
lovakog zdruga gdje je doao u kontakt sa vie ljudi koji su izbjegli iz Tuzle
meu njima i sa policijskim nadporunikom. U Srebreniku se nalaze jae
partizanske snage... Slabiji dijelovi ovih snaga dopiru do sela istono od
Graanice. Doao je kod mene zapovjednik DOMDO sati iz Sokola sa jednim
hodom. Zamolili su me da ih primim i sasluam to sam i uinio u prisustvu
kotarskog predstojnika, zapovjednika DOMDO bojne, zapovjednika DOMDO
sati iz Graanice. Kasnije je doao i zapovjednik DOMDO sati iz Maleia.
Pripadnici DOMDO sati iz Sokola zahtijevaju odgovor od svog zapovjednika
sati i DOMDO bojne da ih vode u borbu protiv partizana ili da ih predaju
drugom zapovjednitvu, jer nee svoje puke da hladne predaju partizanima.

Trae da dobiju jo oruja. Oni trae najeu borbu protiv partizana, ali
budui da su preslabi jer im je do sada od partizana razoruano preko 50
ljudi - nisu u stanju da se sami odupru jaim partizanskim snagama. Oni
obeavaju da e se odmah prikljuiti naim i njemakim jedinicama koje bi
pole u poduhvat protiv partizana i da e se i sav narod uz njih pridruiti, i da
e se oni koji su silom natjerani u partizane u prvoj borbi njima vratiti i
okrenuti oruje protiv partizana. Trae vie oruja, a okrivljuju jedan broj
pripadnika DOMDO to do sada nisu dobili vie oruja. Ukratko pripadnici
DOMDO nude se za akciju protiv partizana dok ih se prije nije moglo na to
prinukati. Istina, ovo je mnjenje jednog malog dijela DOMDO, ali ima izgleda
da se takvo mnjenje proiri kod svih.
Zapovjedio sam zapovjedniku DOMDO bojne Graanica da pojaa posade u
selima istono od Graanice i suzbije odvoenje ljudi od partizana, a sve
obveznike koji trebaju da slue u domobranstvu da meni upuuje.
Od ovoga ne oekujem neki sada vei rezultat, ali bi pri daljem razvoju
duevnog stanja stanovnitva u pravcu ve iznijetih pojava moglo zaista
imati koristi. S toga smatram za dobro da se sa akcijom u smjeru Tuzle jo
ne uri dok se kod veeg broja stanovnitva ne vidi zaista volja za
osloboenjem od partizana".[3]
Ba u to vrijeme od ostatka razbijene DOMDO pukovnije, uz pomo i podrku
Nijemaca, u dolini Spree, na Majevici i oko Zvornika obrazovane su na
teritorijalnom principu vojne formacije, bosanski planinci, koje su u narodu
nazvane zeleni kadar.[4] Prvo su se u njih ukljuili bivi pripadnici DOMDO
pukovnije u selima u gornjem dijelu Spree: Prnjavor, Petrovci, Rainci,
Mea, Vukovije, Tojii, Graanica kod ivinica i dr. Njih je okupio Neet
Topi, profesor iz Zvornika, koji se 1941. godine deklarisao kao ustaa. U
poetku ih je bilo oko osam stotina naoruanih sa jednim mitraljezom, 3
pukomitraljeza i 372 puke, a ostali su bili bez oruja.[5] U svom izvjetaju
od 16. novembra po dolasku u okupiranu Tuzlu veliki upan upe Usora i Soli
pie: im su Nijemci stigli u Tuzlu, prijavio im se Neet Topi radi saradnje.
Traio je municiju pa je ureeno da e im to donijeti 1. lovaki zdrug u
Doboju. Kako ove postrojbe nisu priznate od naih vlasti, a nazivaju se zeleni
kader potrebno je preduzeti odgovarajue mjere da se uspostavi saradnja
izmeu naih vojnih vlasti i ovih odreda da se iste legalizuju i da im se prui
pomo za njihovu borbu. Ima ih i ranjenih koji se po odobrenju njemakih
vlasti lijee u tuzlanskoj bolnici. [6]
Naprijed je navedeno kako je Ibrahim Pjani od domobranskog generala
traio pomo u oruju i predlagao to otrije mjere prema partizanima.
Izmeu njegovog obraanja pomenutom generalu aniu i akcije Neeta
Topia koja se odvijala ba u to vrijeme, sigurno postoji neka veza. Jedan i
drugi ostatke DOMDO pukovnije reorganizuju u novu vojnu formaciju koja e
sa veom priljenou sluiti okupatoru i voditi otriji kurs prema NOP-u. Oni
vie ne trae oruje za zatitu sela od etnika, ve iskljuivo za borbu protiv
NOV i POJ. ()
Uz podrku zelenom kadru, Nijemci su podravali obnavljanje i jaanje i
etnikih jedinica. etnici su bili obnovili propagandu o pripajanju istone

Bosne Srbiji i najavljivali optu mobilizaciju.

Oblasni komitet KPJ za istonu Bosnu pratio je ovo politiko previranje u
jedinicama DOMDO pukovnije i meu muslimanskim stanovnitvom,
nastojei da onemogui jaanje tih novih, bolje opremljenih i neprijateljski
raspoloenih snaga muslimanske reakcije. Procjenjujui situaciju, Oblasni
komitet KPJ za istonu Bosnu, koji je tada djelovao iz Vlasenice, u pismu
Okrunom komitetu KPJ za Trebavu i Posavinu od 26. novembra 1943.
godine, izmeu ostalog, konstatuje: ,,Smatram za potrebno da vam ponovo
podvuem da nam aljete izvjetaj odmah o situaciji na tom sektoru jer
vjerovatno i tamo je nastala diferencijacija meu Muslimanima. Tuzlanski
odred poslije pada Tuzle izaao je sa etiri bataljona, neto je bilo otpadanja,
ali to je nuna diferencijacija kod Muslimana. Zelenog kadra se nalazi neto
na Meau i u selima oko Zvornika. Zeleni kadar je zbjeg ustaa koji do pada
Tuzle nisu smjeli da diu glave. Ta diferencijacija je vjerovatno nastupila i kod
vas, sigurno oko (Ibrahima n.p.) Pjania. Potrebno je da poradite da
najhitnije u samom zaetku raskrinkavate te izdajice Muslimana"[7]
Odgovor na ovo pismo, koji je sekretar Okrunog komiteta za Trebavu i
Posavinu Demal Bijedi uputio 1. 12. 1943. godine iz Gradaca, izmeu
ostalog, potvruje injenicu da su snage koje su stvarale i uvrivale zeleni
kadar imale i na ovom podruju svoje uporite i odane izvrioce. O tome je u
ovom pismu napisano sljedee: Poslije naputanja Tuzle situacija se kod nas
mnogo izmijenila. Svi prikriveni neprijatelji su odmah otvoreno istupili protiv
nas. Skoro sva preostala legija stupila u zeleni kadar. Pjano je pokreta i
organizator zelenog kadra u srezu graanikom ali njegov uticaj se iri i u
ovim krajevima (Gradaac n.p.). Njegov neprijateljski stav prema NOV
naroito se ispoljio poslije dolaska nekog kadije Mehinagia iz Sarajeva. Taj
kadija mu je navodno donio poruku iz Sarajeva o dranju Muslimana i stavu
Ulema medlisa prema NOV. Odmah su istupili sa parolom zatite islama u
redovima zelenog kadra pod vostvom Pande (Muhameda). Nije im bilo
teko okupiti jedan dio hoda koji su sa prikrivenim neprijateljstvom gledali
nau borbu. Uspjeli su da preostalu legiju i jedan dio mobilisanih privuku na
svoju stranu. Mi smo odmah sazvali u Gradacu sastanak uglednih graana i
donijeli zakljuak da se po svim selima odre konferencije na kojima e se
objasniti ta Muslimanima donosi zeleni kadar i kakvi su izgledi onih koji
rukovode zelenim kadrom. Sa konferencijom smo dosta uspjeli, ali potpun
uspjeh postii emo tek onda kada se sa Pjanom vojniki obraunamo. Pjano
odraje veze i sa popom Savom s kojim je prije izvjesnog vremena imao i
sastanak. Za sada nema jo vidnih znakova saradnje izmeu zelenog kadra i
etnika, ali ni ta saradnja nije iskljuena ukoliko doe do akcije protiv
zelenog kadra. Brza akcija to bi onemoguila jer odugovlaenje bi samo
tetilo stvari. Poeli su i oni da primjenjuju iste metode kao i etnici. Oruje
se na sve strane kupuje. Novac se kupi od naroda putem poreza".[8]

Lejla

Admin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR

Wed May 28, 2008 8:27 pm

Neposredno pred poetak njemake zimske ofanzive na irem prostoru

Trebave i Posavine, dolo je i do sporazuma izmeu predstavnika Trebavskog
etnikog odreda i zelenog kadra o njihovoj zajednikoj borbi protiv jedinica

NOVJ. Sporazum je sklopljen 18. decembra 1943. godine u Srednjoj Zelinji.

Tako se, izmeu ostalog, desilo i to da su zelenokadrovci u Gornjoj Meei na
svoje fesove stavili etnike kokarde. Kao to smo naprijed naveli, jedinice
zelenog kadra su aktivno uestvovale u njemakim zimskih operacijama u
okolini Tuzle i Graanice. Poslije zavretka zimskih operacija nastavlja se
proces organizacionog sreivanja i naoruavanja jedinica zelenog kadra.
Posebnom naredbom Ministarstva domobranstva NDH od 18. januara 1944.
godine one su pod imenom ,,bosanski planinci" uli u novoformirani 10.
posadni zdrug sa sjeditem u Tuzli. Pomenutom naredbom bilo je predvieno
da se formira deset bojni ovog zdraga i to: Prva u Meau, Druga u
ivinicama, Trea u Puraiu, etvrta u Miriini, Peta u Srebreniku, esta u
Teoaku, Sedma u Zvorniku, Osma u eliu, Deveta u Graanici i Deseta u
Bosanskom amcu.[9] Poto je podruje Srebrenika, Teoaka i Bosanskog
amca u to vrijeme bilo pod kontrolom jedinica NOV i POJ, u njima tada nije
dolo do formiranja jedinica zelenog kadra. Poetkom 1944. godine ova
neprijateljska formacija imala je oko tri hiljade ljudi pod orujem.
U toku boravka jedinica 17. i 16. divizije (NOVJ) od kraja januara do poetka
marta 1944. u Posavini, na Trebavi i oko Graanice, dolo je do raslojavanja zelenog kadra. () Poetkom februara Tuzlanski NOP odred dobio je zadatak
od komandanta 17. divizije da orijentie svoje jedinice ka prostoriji Graanica
Soko - Meea, da razoruava pripadnike zelenog kadra i mobilie ih u
Odred i Muslimansku brigadu.
O stalnoj inicijativi jedinica NOVJ na ovom podruju u to vrijeme u iz-vjetaju
Velike upe Usora i Soli od 2. februara 1944, upuenom Glavaru graanske
uprave u Zagrebu, pored ostalog se navodi: itavo podruje kotarske oblasti
u Graanici nalazi se pod kontrolom partizana dok je samo mjesto Graanica
uvijek im u ruci kada god posegnu za njom. Naa posada koja se sastoji
odmjesnih legija nije u mogunosti uspjeno se suprotstaviti neprijatelju, a
kamoli prei u protivnapadaj. Nije mnogo bolje stanje ni na podruju
kotarskih oblasti u Doboju i Maglaju..."[10] U dosta tekoj situaciji po
zelenokadrovce, njihov zapovjednik Ibrahim Pjani, po nagovoru nekih
uticajnih ljudi iz Graanice, traio je sastanak i pregovore sa tabom
Tuzlanskog NOP odreda. To potvruje dio izvjetaja komandanta 17. divizije
NOVJ od 10. februara 1944. o situaciji na Majevici i Posavini, u kojem se
kae: ,,Na sektoru Lukavac - Graanica - Srnice - Meea zeleni kadar je u
raspadanju. Pjano je preko nekih Muslimana traio sastanak sa Omerom
Gluhiem. (Komandant Tuzlanskog NOP odreda). Ja sam sa tabom
Tuzlanskog NOP odreda imao sastanak i rekao im da, u koliko bi dolo do tog
sastanka, energino zahtijevaju od Pjane razoruavanje zelenog kadra i
mobilizaciju za Odred i Muslimansku brigadu, a nakon toga da se sa Pjanom
postupi kao narodnim neprijateljem. " [11]
Neutvrenog datuma krajem februara ili poetkom marta dolo je do sastanka u Sokolu u kui Jasima Begovia, na kojem su prisustvovali
predstavnici Tuzlanskog NOP odreda, predstavnici zelenog kadra iz Sokola i
Graanice i nekoliko graana iz Graanice kao zagovornici pristupanja
pripadnika zelenog kadra u redove NOVJ i POJ. I pored izvjesnog kolebanja,
Ibrahim Pjani pristao je da sa svojim ljudstvom pree u Tuzlanski NOP
odred. Dogovoreno je da se ljudstvo prikupi u Sladnoj u zaseoku Omerbaii.

Ali, do toga nije dolo zbog promjene vojno-politike situacije u

sjeveroistonoj Bosni koja se razvijala u korist neprijatelja. Osim toga, o
ovom dogovoru bili su obavijeteni i oni ljudi u Graanici koji su po svaku
cijenu nastojali zaustaviti pristupanje Muslimana NOP-u. Ti pojedinci su bili
naklonjeni politici autonomije Bosne i Hercegovine u okviru Rajha i politici
formiranja muslimanskih vojnih jedinica koje e im biti potrebne u svakoj
varijanti ishoda rata, a podravali su i osnivanje ustake jedinice u Graanici.
Za njih je svaka solucija izgledala bolje od pristupanja Muslimana NOP-u.
Zato su i preduzeli sve mjere da osujete postignuti dogovor i Pjania, koji je
inae bio kolebljiv, zadre na svojoj strani.
Politika previranja meu muslimanskim stanovnitvom na ovom terenu
pratio je Oblasni komitet KPJ za istonu Bosnu. Na Oblasnom savjetovanju
KPJ za istonu Bosnu, odranom u Bijeljini 29. februara 1944. godine, u
svom referatu Cvijetin Mijatovi je rekao: ,,Ako budemo pravilno radili,
moemo u najskorije vrijeme likvidirati vojniki i politiki sa zelenim kadrom.
U pojedinim krajevima ve smo postigli izvjesne uspjehe. Zahvaljujui
akcijama vojvoanskih jedinica i politikom radu kako drugova iz tih jedinica,
tako i drugova sa terena oko Graanice, zeleni kadar je, moe se rei
likvidiran." [12] Iako su se ove ocjene zasnivale na stvarnim injenicama, a
posebno na pokuaju Ibrahima Pjania da se priblii i eventualno pree NOPu, zeleni kadar ipak nije niti e do kraja rata biti potpuno likvidiran na ovom
podruju. Naprotiv, proustake snage podsticane od reakcionarnih
muslimanskih krugova uzimale su sve vie maha. Postepeno su poele
politike i druge pripreme preformiranja Pjanieve zelenokadrovske formacije
u ustaku bojnu. Tome su pogodovali i dogaaji koji su ubrzo uslijedili.
Za vrijeme odsustva jedinica NOV i POJ, od aprila do avgusta 1944. go-dine,
vojno-politika situacija u graanikom kraju znatno se izmijenila i to na
tetu NOP-a. Kvislinke vojne formacije su udvostruile, a negdje i
utrostruile svoje brojno stanje, prisilnom mobilizacijom i primjenom terora i
drugih oblika pritisaka. Mobilizacijom su obuhvatili i mladie od 17-18
godina, roene 1926. i 1927. godine. Regrutovanje vie nije vreno
centralizovano nego se svaka jedinica popunjavala sa terena na kojem je
izvodila operacije. Civilna vlast NDH se skoro raspala, pa su vojni komandanti
imali stvarnu izvrnu vlast.
U graanikom kraju posebno, dolazi do brojnog jaanja jedinica zelenog
kadra. Poto su raniji oficiri DOMDO pukovnije, koji su bili brana ustakom
uticaju, otili u jedinice NOVJ ili, poslije ubistva Adema Alia, napustili
Graanicu, prevagu na ovom podruju dobili su komandanti malih
sposobnosti, a velikih apetita i ambicija. Meu njima se sve vie isticao
Ibrahim Pjani, zelenokadrovski komandant u rejonu Soko-Doborovci.
Ohrabren dolaskom esesovaca i podstaknut od ustaa koji su ga, znajui za
njegove ambicije, pozvali u Zagreb i sveano mu dodijelili in satnika i zvanje
Pavelievog viteza, on tokom aprila i maja 1944. godine preobrazuje svoj
bataljon zelenog kadra u ustaku jedinicu i tako postepeno, formira 25.
ustaku bojnu od oko 500 naoruanih ustaa. U svoju bojnu mobilie mladie
iz muslimanskih sela
sjeverno od Graanice. U zapovjednitvu 25. ustake bojne bili su: aif

Boji, Sulejman Toromanovi i Jusuf Dozi iz Kozluka kao taborimam. Na

niim komandnim dunostima bili su bivi proustaki orijentisani legionari:
Meanovi, Ibri, Skopljak i Kloki.
U isto vrijeme formirane su 14, 23. i 26. ustaka bojna, koje su ule u sastav
12. ustakog stajaeg djelatnog zdruga. Taj zdrug je operativno pokrivao
podruje donjeg toka Bosne.
U gradu Graanici ostala je 9. bojna zelenog kadra, koja uz 5. bojnu iz rejona
Miriina - Dobonica i 3. bojnu iz rejona Purai - Devetak ini glavnu snagu
10. posadnog zdruga, tj. zelenog kadra u ovom kraju. U to vrijeme u 9. bojni
zelenog kadra bilo je oko 1100, u Petoj bojni oko 300, a u Treoj bojni oko
350 vojnika. Meu pripadnicima zelenokadrovskih jedinica i dalje je
nastavljen proces diferencijacije. Dok su jedni bili na proustakim pozicijama
i u partizanima vidjeli glavnog protivnika, drugi su se jo kolebali i nastojali
da ostanu neutralni. To je zavisilo od ponaanja pojedinih jedinica u borbama
protiv snaga NOV i POJ u ranijem periodu, zatim od politike orijentacije
njihovih starjeina kao i od uticaja snaga NOP-a na sastav ovih jedinica
(Sastav je bio vrlo heterogen, veinu su inili ljudi sa sela).
Za razliku od dobrog dijela pripadnika 3. bojne, koji su se pod koman-dom
narednika Saita Baftia isticali u borbama protiv partizana jo od jeseni
1941. godine, mnogi pripadnici 5. 19. bojne nisu bili voljni da stupaju u
borbu sa jedinicama NOV i POJ. Zato su esto pri pojavi partizana naputali
svoje poloaje, skrivali se i bjeali.
Kad su uspjeli da formiraju 25. ustaku bojnu i za njenog zapovjednika
postave Ibrahima Pjania, ustae su nastojale da u Graanici uvrste svoju
vlast i uticaj. S tim ciljem u grad su ponovo doli Ratko i Vlado Gada i
pokuali da ojaaju ustaki logor i tabor. U tome nisu uspjeli, jer se niko od
graana nije htio da prihvati funkcija u ustakoj organizaciji. ()
Zbog svog poloaja Graanica je kao konica bila nabijena neprijatelj-skim
jedinicama koje su nastojale da u svoje redove mobiliu to vie ljudi. Zato
je vrlo teko bilo opstati van vojnih formacija, odnosno izbjei mobilizaciju u
neprijateljsku vojsku. Izuzev malog broja ljudi koji su bili u javnoj slubi i
upravnoj vlasti, svi ostali su morali biti na spiskovima vojnih formacija.
Graani su se zbog toga opredjeljivali za manje zlo, upisivali se u zeleni
kadar i ostajali kod svojih kua uz obavezu straarenja na okolnim
poloajima ili objektima u gradu.

Lejla

Admin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR

Wed May 28, 2008 8:28 pm

http://glasnik.gracanica.net/arhiva/broj11/stranput.htm
Ratni putevi i stranputice viteza Pjania neka obiljeja sela Sokola u
Drugom svjetskom ratu
Tokom Drugog svjetskog rata selo Soko dralo je takozvanu sjevernu liniju
odbrane Graanice, a najvanije uporite branilaca na toj liniji bila je

srednjovjekovna tvrava, koju narod i danas jednostavno zove jedmostavno

gradina. Nisu ovo staro naselje bez razloga zvali sjeverna kapija Graanice.
Sve dok se drao Soko, Graanica je, kau, mogla mirno spavati.
U mnogim istinitim i izmiljenim priama o Sokolu i Sokoljanima u Drugom
svjetskom ratu ima raznih likova i raznih imena, vanih i nevanih, ovakvih ili
onakvih. Ali se ni jedna pria sa tematikom iz Drugog svjetskog rata u
ovom kraju ne moe poeti niti zavriti bez spominjanja Ibrahima Pjania,
kontroverznog zapovjednika Sokola, hvaljenog i osporavanog ustakog
satnika, poasnog bega i priznatog viteza Ante Pavelia, nesumnjivo
najpoznatijeg emigranta sa ovih prostora.
Roen je oko 1900. godine u Sokolu, zemljoradnik, seoski majstor, samouk,
duner, koji se do poetka rata ni po emu nije razlikovao od ostalih svojih
komija. Nakon okupacije i proglaenja NDH, na podruju Sokola prikuplja
oruje i meu prvim organizuje seoske strae, koja e prerasti u postrojbe
muslimanske milicije, potom legije itd. Stavit e se u zatitu muslimanskih
sela od etnike opasnosti, naroito poslije pogroma muslimana Bonjaka u
istonoj Bosni i poznatih nagodbi ustake drave sa etnikim odredima na
prostoru Trebave, Ozrena, Majevice, srednje Bosne. Mada je tokom itavog
rata ostao na istoj liniji, njegova vojska je vie puta mijenjala nazive, ali i
oznake na kapama: seoska straa ili milicija, domai domobrani (DOMDO) ili
legija, zeleni kadar ili ustae.
Poetkom marta 1942. godine u Graanici se formira zapovjednitvo
Hadiefendieve legije (kasnije DOMDO pukovnije) sa zadatkom da na tom
prostoru formira jednu jedinicu jaine bojne (bataljona), koja e se brzo
razviti u etiri satnije (ete): Graanica, Maleii, Brijesnica i Soko. Satniju
Soko popunjavalo je ljudstvo iz Sokola, Doborovaca i Sladne, a dralo je
poloaje prema Skipovcu i Srnicama. Za zapovjednika satnije postavljen je
Ibrahim Pjani, koji se prema nekim dokumentima UDBE, u to vrijeme ve
nalazio na politikoj dunosti ustakog logornika u Graanici. U tom svojstvu
neposredno sarauje sa ustakim logornikom tir Ivanom komandantom
13. ustake bojne, koja je dola u Graanicu u novembru 1941. godine i
ostala do pred kraj 1942. godine.
Nakon promjene vojno-politike situacije na svjetskim frontovima, prodora
partizanskih jedinica u sjeveroistonu Bosnu, te regrutovanja muslimana u
SS jedinice, sredinom ljeta i jeseni 1943. godine, dolazi do raslojavanja i
konane propasti DOMDO pukovnije i njezinih dijelova, stacioniranih po
gradovima oko Tuzle od ivinica i Kladnja, pa do Graanice.
Rastureno je i zapovjednitvo graanike bojne (mnogi odlaze u partizane),
ali DOMDO satnija u Sokolu ostaje na okupu i dalje pod zapovjednitvom
satnika Ibrahima Pjania, koji e je prealtati u zeleni kadar. Pod
neposrednim uticajem i uz podrku njemako-ustakih jedinica stacioniranih
na ovom prostoru, jedinice zelenog kadra zauzimaju otriji kurs prema
partizanima u odnosu na dotadanju legiju.
Kao zapovjednik ojaane satnije zelenog kadra, u proljee 1944. godine,
Pjani se morao odluiti: ili svojim momcima staviti na kapu petokraku i

krenuti sa partizanima ili im staviti ponueni ustaki znak U i vezati se za

sudbinu NDH - koju su ve bili otpisali i njeni saveznici. I sa jedne i sa druge
strane imao je svoje mone savjetnike koji su na njega vrili pritisak i
urgirali za svoju stranu. Izbor nije bio veliki: ili se prikloniti, ili se ukloniti
(ali kuda).
O tim pregovorima i Pjanievim kolebanjima ni tam ni vam, mnogo tota
ostalo je do danas nejasno i mutno. Ostala je u narodu kultna pria o
kratkotrajnom boravku Ibrahima Pjania u Zagrebu s proljea 1944. godine,
kada su ga, uz najvee poasti primili velikodostojnici NDH i dodijelili mu
poasne titule Bega od Bosne i ustakog viteza. Narodna mata je toj
zagrebakoj epizodi dodala jo zagrebake ekskluzivne kafane, pjevaljke i
bordele. I jo poneto. Ko zna?
Ali jedno je sigurno: i u ovom sluaju odluujuu ulogu odigrala je takozvana
logistika i obeanje da e Zagreb isporuiti dovoljno hrane i debane za
odbranu Sokola od sve ee partizanske navale. Prevagnula je je ona
politika struja u graanikoj ariji koja je vjerovala u ustaku dravu i
hrvatstvo kao jedinu soluciju za bosanske muslimane. Osim toga, Pjani je
bio obavijeten da s partizanima ne bi lino dobro proao jer su ga ve bili
oznaili kao ustau. Postoje i dokumenti iz kojih se jasno vidi da bi
partizanski komesari sa njim postupili kao sa obinim zloincem.
Politika klima na prostoru Graanice znatno se promijenila nakon
postrojavanja Pjanieve 25. ustake bojne, koja e biti znaajan faktor u
ratnom raspletu oko Graanice u proljee 1945. godine. U meuvremenu,
rasputena je i partijska organizacija u Graanici. Obrazloenje: legijsko
ponaanje, kolebljiv stav i uplitanje u pregovore oko prelaska Pjania
partizanima.
A da su pregovori uspjeli?
Ko zna.
Nakon pada Sokola i Graanice, 7. aprila 1945. godine, jedni tvrde da su
Pjania posljednji put vidjeli u Brijesnici, drugi u Zagrebu, trei u Austriji. Sa
hiljadama drugih umornih i dezorijentisanih pripadnika poraene vojske pred
partizanima su bjeali i Pjanievi momci ne dalje od Maribora, Zidanog
Mosta i Blajburga, gdje ih je vjerovatno progutao mrak. Ibrahim Pjani je
nastavio svoj emigrantski ivot u Austriji i Njemakoj. Iako mu je UDBA bila
stalno za petama, prevario ih je i umro prirodnom smru kasnih
sedamdesetih godina kao stari islueni emigrant ekstremne hrvatske fele.
Ostale su mnoge nerazjanjene injenice iz biografije tog ovjeka, razne
mistifikacije i pretjerivanja. Zvanino, on je dugo bio ratni zloinac u
bjegstvu. Kad je negdje kasnih ezdesetih godina malo otopilo, vlast mu
skida optubu i dozvoljava povratak kui jer je bolje da je vam, nego
tam. Tadanji predsjednik optine Graanica Rizah Suman alje mu
garancije da nee biti uhapen i preko rodbine upuuje poruku da se vrati u
zemlju U prvi mah je prihvatio poziv, ali se brzo predomislio. Ipak, nije
mogao vjerovati crvenim.

Posljedice?
Dok se po muslimanskim kuama ime Ibrahima Pjania jo dugo s
potovanjem, apatom i kriom izgovaralo, na javnim politikim mitinzima on
se prozivao kao narodni neprijatelj i zloinac. Zavisno od optedrutvene
klime, ustatvo Sokola jo dugo se Sokoljanima nabijalo na nos skoro sve
do dananjeg doba. Graanica je zbog toga u svom razvoju imala goleme
tete. S druge strane duboko u privatnosti naih muslimanskih kua, s
koljena na koljeno prenosila se pria o vitezu Ibrahimu Pjaniu, braniocu
naroda. U narodnoj mati pod tim imenom stvarao se lik koji je imao sve
manje veze sa stvarnou. Mnogi su vjerovali da e se on vratiti i dovesti sa
sobom one koji su sa njim odstupili. Naalost, to su bile iluzije oajnih
majki, supruga djece iji su najmiliji u haosu s proljea 1945. godine
zauvijek nestali. Tako valjda nastaju legende.
ivotna sudbina Ibrahima Pjania iz Sokola tipino je bonjaka muka,
prepuna prevara, razoarenja, besmisla, evropske magle i domae bugije i
prije njega i poslije njega i danas. Bez jasne politike orijentacije, bez
nacionalnog programa, bez nacionalnog vostva, je li moglo drugaije.
Branei sebe, svoju kuu u Sokolu, svoj rodni kraj, sluei sebi i svojim
ljudima, a time i Bosni, kao zapovjednik DOMDO satnije u Sokolu, negdje do
sredine ljeta 1943. godine, taj je ovjek, historija e kasnije pokazati, bio na
pravoj strani. Onog momenta kada je bio prinuen da bira neku drugu
stranu, da se stavi u funkciju ovog ili onog, on je poeo gubiti orijentaciju,
odabrao je gubitniku opciju, po svemu pogrenu stranu na kojoj e ostati do
kraja ivota, a njegovi sljedbenici pogubiti glave.
Selo Soko, a sa njime i Graanica, godinama poslije Drugog svjetskog rata,
bit e oznaeni kao ustaka legla, kao reakcija, kao nazadnjatvo.
Reperkusije se, moda, osjeaju i danas.
Soko u Drugom svjetskom ratu: to je pria koju tek valja ispriati, koju valja
demistifikovati, argumentovano i strpljivo.
U svakom promiljanju na tu temu, to se Graanice tie, i u traenju
odgovora na pitanje mjesta i uloge muslimansko-bonjake vojske koju je
predvodio Ibrahim Pjani i njemu slini, mora se imati u vidu sljedea
injenica: Tokom posljednjeg rata za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995),
Graanica se branila na skoro istim linijama koje je branila i Pjanieva
vojska, u istim rovovima i tranejama, jer opasnost je prijetila sa iste strane.

Lejla

Admin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR

Wed May 28, 2008 8:30 pm

Ibrahim Piri-Pjani
Izvor: Wikipedija; Nisam siguran koliko su ovi podatci tacni o Ibrahimu
Pjanicu ali evo ipak.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ibrahim_Piri%C4%87-Pjani%C4%87
Ibrahim Piri-Pjani (Soko kraj Graanice 1896. -Mnchen 1977.), ustaki

pukovnik. Zapovjednik XXV. ustake bojne.

Pjani je roen 1896. godine u Sokolu kod Graanice, u zemljoradnikoj
obitelji. Pohaao je puku osnovnu kolu u Graanici. U Prvom svjetskom
ratu, borio se u 2. bosansko-hercegovakoj pjeakoj regimenti K.u.K. armije
i stekao in narednika (Feldwebela). U periodu izmeu dva svjetska rata,
bavio se dunerskim zanatom (seoskim graditeljstvom), bio je lan seoskog
Dematskog medlisa (najnii organ Islamske zajednice) i mutevelija
(upravitelj vakufa) Stare damije u Sokolu, te jedan od lanova i kandidat na
listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).
Drugi svjetski rat
Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Ibrahim Pjani prikuplja veu koliinu
osobnog naoruanja odbaenog od strane jugoslavenske vojske u rasulu i
skriva ga u zidine starog srednjovjekovnog grada. Krajem mjeseca travnja,
na podruju svog sela osniva naoruanu milicijsku formaciju, nazvanu
"Ibrahimova garda", u koju okuplja uglavnom mlae ljude iz Sokola i
susjednih sela i naoruava ih sa spomenutim prikupljenim orujem. Cilj mu
je bio zatiti bonjako stanovnitvo od jo uvijek naoruanih skupina
propale jugoslavenske vojske, a posebno njezinih etnikih odreda, a neto
kasnije i od srpskih ustanika s planine Trebave.
Nakon ustroja Graanike domobranske dobrovoljake (DOMDO) bojne, u
oujku 1942. godine, koja se inae nalazila u sastavu DOMDO pukovnije
bojnika Muhameda Hadiefendia iz Tuzle, Ibrahimova Garda postaje 2.
satnija Graanike DOMDO bojne i kao takva postoji sve do kasne jeseni
1943. godine, kada se cjelokupna DOMDO pukovnija uslijed prelaska dijela
ljudstva u 13. Waffen-SS diviziju Handar ili masovnih dezertiranja u
partizane raspala. Ibrahim Pjani, koji je u meuvremenu preuzeo i dunost
ustakog logornika u Graanici, pristupa tada ustroju postrojbi tzv. Zelenog
kadra i obnavlja Graaniku DOMDO bojnu, koja u veljai 1944. ulazi u
sastav novoustrojene DOMDO pukovnije "Bosanski planinci" (u koju su
okupljene sve dotadanje postrojbe Zelenog kadra).
Bonjake vojne formacije samozatitnog tipa, poput DOMDO bojni ili
zelenog kadra, nisu se uinkovito mogle suprostavljati neprijatelju, zbog
nedostatka naoruanja, streljiva i ostale opreme, kao i nerijeenih opskrbnih
pitanja. To je naposlijetku motiviralo Pjania da prihvati poziv ustakih vojnih
vlasti i svoje ljude prevede u sastav Ustake vojnice. Poetkom travnja,
Ibrahim Pjani je posjetio poglavnika dr. Antu Pavelia u Zagrebu, gdje je
odlikovan, unaprijeen u in satnika Ustake vojnice i gdje mu je, zbog
zasluga u borbi protiv partizana tijekom prosinca 1943., dodijeljen orden
eljeznog trolista II reda, ime je stekao pravo na poasnu titulu viteza. U
Zagrebu mu je obeana logistika pomo i naoruanje. Pjani se potom vraa
na podruje Graanice, gdje formira XXV djelatnu bojnu Ustake vojnice, s
pet bojni i stoerom u Graanici. Ta e bojna neto kasnije biti uvrtena u
sastav 12. stajaeg djelatnog zdruga. Na elu s Pjaniem, uestvovala je u
tekim borbama s partizanima, sve do travnja 1945. godine. Zbog svojih
zasluga, Pjani je kasnije unaprijeen u pukovnika.

Ibrahim Pjani je bio poznat u iroj okolini i prihvaen kao ugledan ovjek,
unato svom skromnom seoskom podrijetlu, a bio je i vrlo religiozan. Nakon
to je prihvatio dunost ustakog logornika, zaloio se za zatitu Srba i
preostalih idova u Graanici. Prilikom jedne njemake racije, osobno je
sakrio staru udovicu Kallman, spasivi je na taj nain od sigurne smrti.
Sprijeio je, takoer, i ustae iz Plehana da izvre odmazdu u nekom
srpskom selu, u vrijeme dok je boravio na tom podruju. Pjani je dva puta
pregovarao s partizanima o prelasku u njihove redove, ali su pregovori oba
puta propali (krivicom partizanske strane).
Potisnut od partizana s podruja Graanice u travnju 1943., Pjani se zajedno
sa svojim saborcem Avdagom vitezom Hasiem, zapovjednikom 12. zdruga,
povlai na podruje Odaka, a odatle se probija ka Zagrebu i dalje, u
Sloveniju, s ostatkom oruanih snaga NDH. Ibrahim Pjani je izbjegao smrt
na Bleiburgu i izruenje Jugoslaviji. Neko je vrijeme boravio u jednom
saveznikom logoru u Italiji, a potom je otiao u Siriju. Tamo je usko
suraivao s dr. Dafer-begom Kulenoviem, prof. Hakijom Hadiem i drugim
"Hrvatima-muslimanima". Bio je biran i za predsjednika Drutva Hrvata u
Siriji. Suraivao je i s Vjekoslavom Luburiem, koji je ivio u Madridu, mada
je u sukobu izmeu Luburia i Pavelia ostao na strani Poglavnika. Poetkom
60-tih godina, Pjani se iz Sirije preselio u Mnchen, gdje je s jo nekim
hrvatskim emigrantima pokrenuo list "Slobodna Hrvatska". U emigraciji se
koristio i prezimenom "Piri", pa se potpisivao i kao "pukovnik Ibrahim vitez
Piri-Pjani".
Jugoslavenske komunistike vlasti podigle su 1946. optunicu protiv Pjania,
proglasivi ga ratnim zloincem zbog toga to su pripadnici njegove bojne
strijeljali estoricu civila, vei broj zarobljenih partizana i opljakali nekoliko
domova. Kasnije, kasnih 60-tih godina, ta je klimava optunica povuena, a
slubenici SDB-a su preko opinskih vlasti u Graanici ponudili Pjaniu
povratak u domovinu i garantirali mu sigurnost, no on se ve bio skrasio i
osnovao obitelj u Mnchenu, gdje je i preminuo u svojoj 82. godini ivota.

http://www.axishistory.com/index.php?id=6586
XXV Ustasha Battalion (XXV. ustaka bojna)
Formed at the end of March or beginning of April 1942 in East Bosnia, or
possibly in Ljubuki/Herzegovina. The Battalion may have been temporarily
disbanded during the first half of 1943, and then reestablished in summer
1943. (1)

Operational History
(see II, V and XII Ustasha Brigades for additional information)

1 Oct 42: consisted of only a 1st and 2d Co., both in Bijeljina/E Bosnia.
1 Dec 42: Bijeljina with lst -4th Co.
27 Feb 43: 1st Co. from Hrvatska Mitrovica took part in Operation Grn in
the Krndija and Dilj Mountains in Slavonia.
Aug 43: reestablished this date in Ljubuki/30 km SW of Mostar by renaming
10th Ustasha Preparatory Bn., or was being brought up to strength using
assets taken from it.
31 Dec 43: in Ljubuki.
30 Jul 44: in Graanica/18 km ESE Doboj.
Aug Oct 44: Graanica with 1st 5th Co..
Oct 44: renamed IV Bn. (another source says V Bn.)/XII Ustasha Brigade in
October 1944.
Commanders
Ust. Satnik Ibrahim Pjani (? - ? Oct 1944)
Subordination
II Ustasha Brigade (Apr 1942 - c. Mar 1943)
V Ustasha Brigade (c. Aug 1943 - June 1944)
XII Ustasha Brigade (July 1944 - Oct 1944)
Footnotes
1. Arhiv VII, kut. 134a, reg.br. 4/1; Coli 1977; [Vojnoistorijski institute] Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu
jugoslovenskih naroda, Tom IV/31, p.826; IV/32; NARA WashDC: RG 242 (T311 roll 192/276); (T-315 roll 2270/1032-36); (T-821 roll 53/367-79; roll
448/727); Narodne novine.