Nova kritika

Zanemarimo li diljem Europe rasprostranjenu impresionistiku kritiku to su je kao

knjievnu vrstu pisali daroviti knjievnici na tragu Baudelaireove prakse (kao neku vrst
pustolovina due meu remek-djelima), antipozitivistike su se tenje na prvom stupnju tj. kao radikalno nijekanje izvanjskih uvjeta i uzroka nastanka djela, premda isprva bez
striktnih odredaba knjievnog fenomena - najranije pojavile u Sjedinjenim Amerikim
Dravama u drugom i treem desetljeu 20. stoljea. Tomu je, osim prirodne dinamike
smjenjivanja kritikih stajalita, pogodovao izvanredno brz uspon duhovnih djelatnosti u toj
zemlji, pri emu je sukladna komponenta bila volja za oslobaanjem od europskih kanona
miljenja; nita manje meutim i volja za oslobaanjem od moralistikih odn.
deterministikih zasada vlastite, amerike tradicije (Emerson, LowelI, Garland, Howells i dr.).
Obino se za datum stupanja nove paradigme na povijesnu scenu uzima godina 1910., kada je
gorljivi pobornik Crocea i drutvenih reformi Joel Elias Spingarn (1875-1939) objavio spis
The New Criticism. Njime se Spingarn zalae iskljuivo za estetske standarde i za poimanje
knjievnosti kao umjetnosti. Knjigu istoga naslova, sad ve kao teorijski i povijesni pregled,
objavljuje 1941. John Crowe Ransom (1888-1974). Razdoblje izmeu objelodanjivanja tih
dviju knjiga ispunjeno je nizom pojedinanih analiza o procesu knjievnog stvaranja, jezinog
oblikovanja i recepcije. One su se meutim u radovima brojnih autora nastavile sve do u
pedesete godine. Taj niz najrazliitijih konkretnih analiza s nekim zajednikim osobinama od kojih je najvanija poetni metodoloki naputak o close readirtg (pomno itanje)

In literary criticism, close reading describes the careful, sustained interpretation of a brief
passage of text. Such a reading places great emphasis on the particular over the general,
paying close attention to individual words, syntax, and the order in which sentences and
ideas unfold as they are read.
The technique as practiced today was pioneered (at least in English) by I.A. Richards and
his student William Empson, later developed further by the New Critics of the midtwentieth century. It is now a fundamental method of modern criticism.
Close reading is sometimes called explication de texte, which is the name for the similar
tradition of textual interpretation in French literary study, a technique whose chief
proponent was Gustave Lanson.
A truly attentive close reading of a two-hundred-word poem might be thousands of words
long without exhausting the possibilities for observation and insight. To take an even more
extreme example, Jacques Derrida's essay Ulysses Gramophone, which J. Hillis Miller
describes as a "hyperbolic, extravagant explosion" of the technique of close reading,
devotes more than eighty pages to an interpretation of the word "yes" in James Joyce's
great modernist novel Ulysses.
Literary close reading and commentaries have extensive precedent in the exegesis of
religious texts. For example, Pazand, a genre of middle Persian literature, refers to the
Zend (literally: 'commentary'/'translation') texts that offer explanation and close reading
of the Avesta, the sacred texts of Zoroastrianism. The scriptural commentaries of the
Talmud offer a commonly cited early predecessor to close reading. In Islamic studies, the
close reading of the Koran has flourished and produced an immense corpus. But the
1

closest religious analogy to contemporary literary close reading, and the principal
historical connection with its birth, is the rise of the higher criticism, and the evolution of
textual criticism of the Bible in Germany in the late eighteenth century.
The skill called "close reading" is fundamental for interpreting literature. "Reading
closely" means developing a deep understanding and a precise interpretation of a literary
passage that is based first and foremost on the words themselves. But a close reading does
not stop there; rather, it embraces larger themes and ideas evoked and/or implied by the
passage itself. It is essential that we distinguish between doing a close reading and writing
one. Doing a close reading involves a thought process that moves from small details to
larger issues. Writing a close reading begins with these larger issues and uses the relevant
details as evidence.
I. Doing a close reading
Getting Started: Treat the passage as if it were complete in itself. Read it a few times, at
least once aloud. Concentrate on all its details and assume that everything is significant.
Determine what the passage is about and try to paraphrase it. Make sure that you begin
with a general sense of the passages meaning.
Word meaning: Determine the meanings of words and references. Also, note (and verify)
interesting connotations of words. Look up any words you do not know or which are used
in unfamiliar ways. (Laziness in this step will inevitably result in diminished
comprehension.) Consider the diction of the passage. What is the source of the language,
i.e., out of what kind of discourse does the language seem to come? Did the author coin
any words? Are there any slang words, innuendoes, puns, ambiguities? Do the words have
interesting etymologies?
Structure: Examine the structure of the passage. How does it develop its themes and ideas?
How is the passage organized? Are there climaxes and turning points?
Sound and Rhythm: Acquire a feel for the sound, meter, and rhythm; note any aural clues
that may affect the meaning. Even punctuation may be significant. Be alert to devices such
as alliteration, assonance, rhyme, consonance, euphony, cacophony, onomatopoeia. See a
dictionary of poetics or rhetoric for precise definitions of these and other terms. Examine
the meter of the passage in the same way. Is it regular or not? Determine whether the lines
breaks compliment or complicate the meanings of the sentences.
Syntax: Examine the syntax and the arrangement of words in the sentences. Does the
syntax call attention to itself? Are the sentences simple or complex? What is the rhythm of
the sentences? How do subordinate clauses work in the passage? Are there interesting
suspensions, inversions, parallels, oppositions, repetitions? Does the syntax allow for
ambiguity or double meanings?
Textual Context: In what specific and general dramatic and/or narrative contexts does the
passage appear? How do these contexts modify the meaning of the passage? What role does
the passage play in the overall movement/moment of the text?
Irony: How does irony operate in the passage, if at all?

Tone and Narrative Voice: What is the speakers (as distinct from the narrators and
authors) attitude towards his or her subject and hearers? How is this reflected in the tone?
What does the passage reveal about the speaker? Who is the narrator? What is the
relationship between the narrator and the speaker? Is there more than one speaker?
Imagery: What sort of imagery is invoked? How do the images relate to those in the rest of
the text? How do the images work in the particular passage and throughout the text? What
happens to the imagery over the course of the passage? Does the passage noticeably lack
imagery? If so, why?
Rhetorical Devices: Note particularly interesting metaphors, similes, images, or symbols
especially ones that recur in the passage or that were important for the entire text. How do
they work with respect to the themes of the passage and the text as a whole? Are there any
other notable rhetorical devices? Are there any classical, biblical or historical allusions?
How do they work?
Themes: Relate all of these details to possible themes that are both explicitly and implicitly
evoked by the passage. Attempt to relate these themes to others appearing outside the
immediate passage. These other themes may be from the larger story from which the
passage is excerpted; or from other tales; or from knowledge about the narrator; or from
the work as a whole.
Gender: How does the passage construct gender? What issues of gender identity does it
evoke? How does it represent womens issues? Does it reveal something interesting about
womens writing?
History: How does the passage narrate history? How does it present "facts" versus
observations?
Construct a Thesis: Based on all of this information and observation, construct a thesis
that ties the details together. Determine how the passage illuminates the concerns, themes,
and issues of the entire text it is a part of. Ask yourself how the passage provides insight
into the text (and the context of the text). Try to determine how the passage provides us a
key to understanding the work as whole.
Note that this process moves from the smallest bits of information (words, sound,
punctuation) to larger groupings (images, metaphors) to larger concepts (themes). Also, the
final argument is based on these smaller levels of the passage; this is why it is called a close
reading. Of course your thought processes may not follow such a rigid order (mine usually
dont). Just dont omit any of the steps

pjesnikih tekstova - arbitrarno se u epistemologiji znanosti o knjievnosti, a i

prema spomenutim knjigama, zove nova kritika (new criticism); njezini pak
najistaknutiji djelatnici novi kritiari ('4 Miroslav Beker u svojoj knjizi
Moderna kritika u Engleskoj i Americi (1973) tu znaajnu ukupnu
djelatnost - bez mogunosti redukcije na kakvo supstancijalno odreenje

- slobodno tj. metonimiki definira putem odnosnih djelatnika (str. 161):

Pod terminom Nova kritika podrazumijevamo prije svega grupu
amerikih kritiara u prvoj polovici ovog stoljea.
Zahtjev za objektivizmom estetskog predmeta to ga ima predstavljati knjievno
djelo isprva su ispunjavali statistiki i grafikonski prikazi i analize pojedinih
formalnih obiljeja klasinih djela engleske i amerike knjievnosti. Meutim,
istodoban nastup i afirmacija plejade pjesnika engleskoga govornog podruja,
posebno imaista,1 nalagao je engleskoj, posebno amerikoj kritici zadau da
pored poetnih formuliranih zahtjeva oitava i nove semantike zaplete te
kontekstualne kulturoloke vrijednosti. Ponajprije je tu rije o opusima Ezre
Pounda i T. S. Eliota te, s ove strane Oceana, Th. E. Hulmea i W. B. Yeatsa.
Suoeni s iznenadnim procvatom pjesnitva, novi kritiari treeg i etvrtog
desetljea izradili su nizom parcijalnih analitikih postupaka nekoliko osnovnih
premisa svakom kritikom tj. knjievnoznanstvenom pristupu.15 Spomenimo
ponajvanije:
a) umjetnost je, pa i poezija kao njezin najsloeniji fenomen, nadreena ivotu,
b) knjievna praksa, pa i knjievnokritika (knjievnoznanstvena) djelatnost,
ine autonomno podruje duhovne djelatnosti,

IMAIZAM (od fr. image, po lat. imago, eng. imagism) - Pokret, ili tonije, pjesnika kola koju je osnovala
grupa eng. i am. pesnika, a doivela je procvat izmeu 1912. i 1917. g. Njeni najistaknutiji predstavnici bili su T.
E. Hjum, E. Paund, E. Louel, F. S. Flint, H. Dulitl, D. H. Lorens, R. Oldington, D. G. Fleer, V. K. Viljems i K.
Sandberg. Zaetnik i prvi teortiar i., T. E. Hjum, postavio je ve 1908. osnovne ideje pokreta, koje je nekoliko
godina kasnije razradio i izneo u javnost E. Paund. Godine 1913. pojavljuju se prvi teorijski lanci u am. glasilu
i., asopisu Poezija (Poetry: A Magazine of Verse), aneto kasnije i u eng. asopisu Egoist (The Egoist). E. Paund
1914. objavljuje antologiju Imaisti (The lmagistes: An Anthology), kojom njegov interes za ovaj pokret
prestaje. (On se odvaja od njega i osniva posebnu pesniku kolu -+ vorticizam.) Iste godine E. Louel preuzima
vostvo pokreta i postaje urednik antologija: Neki pesnici imaisti (Some Imagist Poets), 1915-1917. Godine
1917. i., kao organizovana pesnika kola, poinje da iezava. Nastao kao reakcija na nesigurna moralna,
intelektualna i estetska merila modernog doba, i. se obraa objektivnoj stvarnosti i ulnim utiscima kao jedinim
pouzdanim vrednostima. U pobuni protiv apstraktnog jezika, komplicirane simbolike, gomilanja poetskih
sredstava i labave strukture poezije s kraja 19. st., i. se zalae za ponovno nalaenje prave teine riji, za jeziku
ekonomiju, za preciznu i konkretnu vizualnu sliku i jasno izraen detalj. Svoje uzore on nalazi u jap. i kin.
kratkoj pjesmi, zasnovanoj na jednoj jedinoj slici. U antologiji iz 1915, koja se smatra manifestom i., saeto su
iskazani osnovni principi pokreta: upotrebljavati jezik obinog govora, ali uvijek tonu, ne priblino tonu rije;
stvoriti nove ritmove koji su izraz novih stanja i raspoloenja; dozvoliti potpunu slobodu u izboru predmeta;
stvarati poeziju koja je jasna i odreena i koja se ne bavi nejasnim openistima: predstaviti sliku, konkretnu i
definitivnu; teiti uvijek koncentraciji, koja ini bit poezije.

c) temeljna je tehnika zadaa kritike rekonstrukcija stvaralakog procesa to

se u djelima objektivira semantiki vieznano te kao skup vie ili manje
historijski djelatnih konvencija, d) u uvjetima sve vee tehnifikacije,
urbanizacije, i oznanstvenjenosti modernih kapitalistikih i tehnokratskih
drutava, knjievnosti, poglavito poeziji, pripada ponajvanije mjesto u obrani
ugroenih humanistikih vrijednosti te u obnovi svekolikog drutvenog ivota.
Navedene su premise - kojima je u sreditu pozornosti ontoloki pojmljeno
autonomno knjievno djelo - odvie openite i nipoto ne obuhvaaju mnotvo
lucidnih objekcija o naravi knjievnog djela, o njegovim sastavnicama,
tipologiji, odnosu prema izvanknjievnom kontekstu, kritici, povijesti itd. Novi
kritiari nisu bili ni priblino koordiniran tim istraivaa, premda su se nerijetko
uzajamno pozivali na vrste stavove koga meu sobom. Do osnovnih se premisa naprotiv

dolazilo akumuliranim radom mnotva knjievnih znanstvenika tijekom pol

stoljea, pogotovu na engleskim i amerikim sveuilitima. Vano je upozoriti
da su veina meu novim kritiarima istodobno bili praktini komentatori
knjievnosti, sveuilini profesori i pjesnici, to izvana objanjuje
meuproimanje njihovih istraivanja i neposredne knjievne prakse. Upravo se
zato radi sinoptike i obuhvatne sheme primjerenije obraati pojedinanim
stavovima ostvarenih kritikih opusa negoli ustanovljavati fundamentalne
zasade koje bi tvorile vie ili manje nerazoriv epistemoloki sustav. U cjelini je
nova kritika, muzikoloki reeno, atonalno organizirano knjievno znanstvo.
Meu mnogobrojnim piscima nove kritike posebno valja luiti trojicu koji su
svojim stavovima stvorili iru osnovicu istraivanja (Eliot, Richards, Empson)
-lansiravi istodobno neke od vodeih termina to e se kasnije pojavljivati kao
stalne krilatice te biti zalogom polemikih pro et
" Upravo su taj naziv (approach) teoretiari Rene Wellek i Austin Warren
kasnije (1956) uzeli za temeljnu razliku izmeu unutranjeg (intrinsic) i
vanjskog (extrinsic) prouavanja knjievnih djela u svojoj glasovitoj Teoriji
knjievnosti.
5

'6 Engleski termin criticism (kritika) mnogo je ireg pojmovnog sadraja

(smisla) od nae tradicionalne (filoloke, zatim novinske) kritike odnosno od
kasnijeg (Wellekovog) naziva kritika za upuenost na pojedinano knjievno
djelo; criticism se (kasnije i study of literature) uglavnom poklapa s naim
nazivom znanost o knjievnosti.

contra - od nekolicine drugih koji su se, poglavito u esejima, afirmirali

otroumnim redukcijama pjesnikih fenomena na nekoliko bitnih oznanica.17
Thomas Stearns Eliot (1888-1965) u svojim je ranim knjigama Posveena uma
(1920) i Izabrani eseji (1932) izradio pojam objektivnog korelativa (izmeu
doivljaja, jezine referencije i primateljeve reakcije). Glasoviti taj stavak
glasi: ,.Jedini nain kako da se izrazi uvstvo u umjetnikoj formi jest
pronalaenje ,objektivnog korelativa'; drugim rijeima, nizom predmeta,
situacijom, lancem dogaaja koji e postati formulom toga odreenog
uvstva; tako da se, kad su dane vanjske injenice, koje moraju zavriti u
osjetnom iskustvu, uvstvo neposredno evocira. Eliot, Hamlet and His
Problem, 1919) postaje popularan u knjievnoj kritici i teoriji, mada ee kao
predmet rasprave nego kao usvojen kritiki pojam. Po Eliotovom miljenju
osnovna odlika svake velike umjetnosti je komunikacija oseanja putem
konkretnih slika, situacija ili konstelacija izvjesnih dogaaja, dakle, putem
onoga to je u neposrednom odnosu sa izvjesnim emocijama, to ih izaziva u
ovjeku, to je njihovo konkretno uoblienje, njihov puni i bogati nagovjetaj,
njihovo. k. (S. Koljevi, Trijumf inteligencije, 1963). Eliotova definicija, s
jedne strane, izraava njegove subjektivne pjesnike preokupacije i time se
uklapa u insistiranje imaista (-+ imaizam) na dovrenosti i konkretnosti
pjesnike slike i jezika, a dobrim delom i u opu tenju knjievnosti dvadesetih
godina ka objektivnoj i impersonalnoj formi umjetnikog izraavanja,
osloboena otvorenog prisustva umetnikovih emocija. S druge strane, ova
6

definicija je izreena s vrlo obuhvatnim teorijskim implikacijama i u povodu

djela iz druge epohe, pa je otud podlona kritici Metafizicirao je pojam tradicije,
proklamirao stav o potrebi pjesnikove impersonalnosti; uputio je na slinost
suvremenog i baroknog odn. maniristikog knjievnog uzorka, a oboma bi
povijesno epohaIni kontekst bio disocijacija senzibilnosti.
Engleski uenjak i pjesnik Ivor Armstrong Richards (1893-1975) svojim je
estetikim i fundamentalnosemantikim knjigama, od kojih su posebno znaajne
Temelji estetike (1920), Naela knjievne kritike (1924) i Filozofija retorike
(1936), postavio semantike zasade novoj kritici, koje zadiru u filozofiju jezika;
nju on gradi na psiholingvistikim temeljima. Poezija se prema Richardsu
manifestira emotivnim, psiholoki posredovanim jezikom - pri emu npr. u
metafori ,.dvije misli djeluju kao jedna - a taj se jezik bitno razlikuje od
jednoznano usmjerenog, referencijalnog, znanstvenog jezika. Njezina je
ontoloka pozicija - tj. odgovor na pitanje to ona jest - vanija od denotirane
zbilje, tj. od onoga to govori. A funkcija joj je, kako u pjesnika tako i u
primatelja, da iz kaosa stvara red u samom duevnom ustrojstvu. Richardsov
uenik, Englez William Empson (1906-1984) na slinim je psiholingvistikim
temeljima istraivao fenomen dvoznanosti, koji da je presudno konstitutivan
za knjievno stvaranje.
Williama Empsona. U svojoj raspravi Sedam tipova mnogoznanosti
(London, 1930.) Empson tvrdi da je sva dobra poezija mnogoznana
na jedan ili drugi nain: Kako se meni ini, u velikoj poeziji uvijek
nailazimo na osjeaj generalizacije na temelju sluaja koji je bio
posebno prikazan; uvijek postoji aluzija na zalee ljudskog iskustva
koje je to prisutnije to ne moe biti imenovano (iz Empsonova
uvoda u knjigu, str. XV.) O karakteristinoj osobini rijei da imaju vie
znaenja Empson kae: U neku ruku sve rijei imaju korpus te vrsti;

ni jednu ne moemo svesti na ogranien broj kvaliteta, i kad bismo

mogli, te kvalitete ne bismo mogli doarati rijeima (str. 5
Naglaujui organsko jedinstvo knjievnog djela, posebno lirske pjesme;
vjerujui da je oblik istodobno i znaenje; da je i u stvaranju i primanju poezije
na djelu ironija (Crane); da pjesmom vlada dramsko naelo, unutranja napetost,
tenzija (Tate); da je pravi pjesnik vjeran sloenosti iskustva, dapae da je
poezija matrica ljudskog iskustva (Brooks); novi su kritiari zapravo izradili
odreen broj pojmova i odgovarajuih naziva arbitrarno izluenih iz ireg
podruja retorikog, lingvistikog, spoznajnoteorijskog (logikog,
psiholokog) znanstva, te su ih stali dosljedno primjenjivati kao opa naela
stvaranja. Indukcijom pri analizi pojedinanih djela dolazili bi do sintetikih
sudova, koji su potom imali vrijediti i za ostale tvorevine iste knjievne vrste.
Novu je kritiku ezdesetih godina zasjenila meu inima arhetipska kritika
Northropa Fryea i filozofija simbola Susan Langer, a u doba njezina punog cvata
opirali su joj se akademski i strogo knjievnoznanstveno usmjereni
predstavnici tzv. ikake kole (R. S. Crane, R. McKeon.