Sie sind auf Seite 1von 8

Pukin - EVGENIJ ONJEGIN

IVOTOPIS:
Aleksandar Sergejevi Pukin je roen 1799. godine u bogatoj obitelji. Svojim se djelom
Oda slobodi zamjerio sudu te je prognan u junu Rusiju, gdje pie svog Zarobljenika
Kavkaza.
Pomilovan je 1826. godine te se vraa u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju
1837. godine.
Pukin se smatra osnivaem moderne ruske knjievnosti. Njegova vea djela su:
Evgenij Onjegin, Kapetanova ki, Oda slobodi, Zarobljenik Kavkaza,
Bronani konjanik, Ruslan i Ludmila
KNJIEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman u stihovima
VRIJEME RADNJE: Rusija
MJESTO RADNJE: oko 19. st.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
EVGENIJ ONJEGIN: opisan je ve na samome poetku, u koiji kojom ide bolesnom
stricu da ga njeguje, ocrtan je vlastitim upravnim govorom gdje lamentira nad gnjavaom
koja ga eka. Pukin ga ve u drugoj strofi naziva objeenjakom: To misli mladi
objeenjak dok diliansa vitla prah.
Evgenij je roen u Petrogradu, ima neku opu naobrazbu, ali ne i radne navike. Poznaje
literaturu, to se vidi iz razgovora s prijateljem Lenskim. Evgenija mui mrzovolja. Strica
nalazi mrtva i tako nasljeuje strievo imanje. U poetku ga je selo zabavljalo, no i to mu
ubrzo dosadi. Evgenij nije monolitna linost nehajan je do prezira prema drutvu, ali
zbog formalne asti hladnokrvno u dvoboju ubija prijatelja. ak ga i Tatjana, koja ga voli,
smatra zapravo parodijom jer on, vidjevi Tatjanu preobraenu u damu, zaljubljuje se u
nju preko uiju. Lik Onjegina prethodnica je onome liku koji e biti nazvan suvinim
ovjekom, a javit e mu se odjek i kod nas.
LENSKI: Vladimir Lenski ivi najprije na selu, gdje se jo kao dijete poznavao s Olgom i
zaljubio se u nju. On studira u Getingenu, gdje je upoznao njemaku filozofiju, Goethea i
pisce njegova doba. Sklon je idealiziranju, ''ideal'' mu je omiljena rije. Prema Olgi nema
vrsta stava, ljubomoran je i ljut zbog toga to je na plesu cijelu veer plesala s
Evgenijem, a s njim nije imala vremena ni nakratko porazgovarati, no ipak ne moe
odoljeti da ju posjeti pred dvoboj. Pukin na primjeru Lenskog, jasno, ismijava
romantizam, a moe se odmah spomenuti kako ismijava i klasicizam - klasine uvodne
epske stihove o junaku kojeg opijeva stavlja tek na kraj sedmog poglavlja. Lenski je,
dakle, suprotstavljen Evgeniju.
TATJANA: Znaajan je i karakter provincijske vlastelinske keri Tatjane, misaone i
osjeajne djevojke, koja je odgojena na Richardsonu i Rousseauu, ali ne gubi ar

neposrednosti, to ga je stekla u provinciji u dodiru s pukom i svojom vjernom dadiljom.


Pukinova Tatjana, jo vie nego Evgenij, karakterizirana je u svome razvitku
promjenama koje tijekom vremena nastaju u njoj, pa se i sam njezin tvorac mora uditi.
Tatjana je kotarska gospoica, uiva u itanju, ali ini to nasumce, omiljeno joj je tivo
sanjarica. Voli kontakte sa seljacima, a posebno je vezana uz svoju dadilju, kojoj se
povjerava u najdelikatnijoj situaciji (radi se o dostavi ljubavnog pisma koje je Tatjana
napisala Onjeginu), tako da za tu tajnu znaju samo dadilja i Onjegin (koji tada odbija
Tatjanu). Tatjana ne podnosi grad, grozi se nad milju da mora ii u Moskvu.
- Svi karakteri u romanu zavravaju, usprkos autorovoj ironiji, lepravosti i podsmijehu,
tragino. Lenski ubijen, Tatjana udana za ovjeka kojeg ne voli, Onjegin nigdje nee nai
smirenja. A svi ti Pukinovi karakteri svoje tragedije nose u odgoju i socijalnom porijeklu
i poloaju.
KRATAK SADRAJ:
Prvo poglavlje
Roman zapoinje upoznavanjem s Evgenijem Onjeginom, djeakom, a kasnije i
mladiem iznimne inteligencije (znao je latinski, povijest, ekonomiju), a imao je i mnoge
druge talente: znao je lijepo priati, pridobiti dame, poraziti suparnike...Svi su ga pozivali
na razliite zabave, a on je uvijek na sve dolazio. Kad doe u kazalite, doe usred
predstave, koja mu ubrzo i dosadi i stoga ode kui mnogo prije ostalih ljudi.Ured tog
osamnaestogodinjeg filozofa bio je opremljen modernim londonskim i parikim
stvarima: bilo je tu parfema u staklenim boicama, skup porculan, pribor za manikuru, a
volio se i odijevati pedantno, provodio je tri sata pred ogledalom i imao najbolja odijela
(pantalone, frak, manete).
Pripovjeda je Onjeginov prijatelj (smatra se da je to zapravo sam Pukin, iako se to
negira, ali besprekidno umee autobiografske momente, vlastita razmatranja, tako da
potencira realistinost zbivanja).
Prava radnja zapoinje od trenutka kada Onjegin sjeda u koiju i odlazi na ples. Opisuju
se dame koje pleu, njihove noge. Tu pripovjeda spominje djevojku Elvinu u koju je
zaljubljen i ije noge nikada nije zaboravio.
Onjegin u rane jutarnje sate ide kui s plesa, umoran, spavat e do podneva. Postavlja se
pitanje je li Onjegin sretan, jesu li sve te zabave i gozbe ostavile traga na njemu. ''Da:
uvstva rano mu se hlade, / dosadila mu buka svjetska, / a misao na lijepe mlade, / obina
nekad, sada nesta; / izgubio za drutvom elju: / eto, odavna on je sit ve / patetu
trazburku i biftek / zalijevati, ampanjca nagnut, / duhovito se izraavat / i onda kada
boli glava; / a premda bjee vatren mangup, / i vatri doao svretak, / omrznu sukob,
sablja, metak.'' Postao je mrzovoljan. ''ustrijeliti se, bogu hvala, / nije mu bilo ni na umu, /
al ivot posve omrznu mu, / ko Vitez Harold mrk i sjetan / na primanja je dolazio; / ni
spletke, kartanje, ni mio / pogled, ni uzdah indiskretan, / ne moe nita dirnuti ga, / i ni za
to ga nije briga.'' Odustao je i od ena, predao se ljenarenju, ostavio je i knjige.
Pripovjeda navodi kako je i on odbacio sve, te kako su se on i Onjegin sprijateljili: ''Ja
ogoren, on sumoran; / igru smo strasti znali oba; / shrvan ivotom bjesmo par''. esto su
se druila njih dvojica. Pripovjeda je eznuo da se vrati u domovinu (Rusiju), a i
Onjegin je htio putovati s njim, no morali su se rastati jer je umro Onjeginov otac, a
ubrzo su mu poeli dolaziti i zajmodavci od kojih je njegov otac posuivao novce.

Onjegin nije imao volje tuiti se, pa im stoga preda sve jer nekako je slutio da bi mu
bogati stric mogao brzo umrijeti pa e on naslijediti neto. Ubrzo mu i dolazi vijest da mu
sric umire i eli se s njim pozdraviti. Onjegin se brzo zaputi k stricu, spreman hiniti i suze
radi novaca, no kad je stigao, stric je ve umro. Onjegin je sve naslijedio, no i taj mu se
seoski ivot brzo omrznuo. Pripovjeda sada navodi kako on, za razliku od Onjegina, voli
taj miran seoski ivot, a navodi i to da je ovaj roman zapoeo s 25 pjevanja, a sada je ve
stigao do kraja prvog poglavlja. Govori kako nee nita ispravljati, neka ga ocijene
novinari kako god ele.
Drugo poglavlje
Opisuje se selo i dvorac u kojem je sada boravio Onjegin. Njemu je, dakako, to sve bilo
dosadno, pa je smislio da donese novi zakon, zbog kojeg su ga kasnije svi smatrali
udakom i prekinuli su svaku vezu s njim.
U to doba u selo doe osamnaestogodinji mladi po imenu Vladimir Lenski, potpuna
Onjeginova suprotnost: volio je poeziju, bio je pun strasti, ivahna duha, ljubazan,
vjerovao je da e se jednom spojiti sa svojom srodnom duom, da su prijatelji sveti.
Bune gozbe koje je volio Onjegin, Lenskome su bile mune. Lenski je pozivan svuda i
svi su mu nudili svoje keri, no Lenski se nije htio eniti, samo je htio upoznati Onjegina.
Unato svim razlikama meu njima, njih se dvojica naposljetku sloie i ubrzo postadoe
nerazdvojni. Stalno su o neemu raspravljali. Lenski je volio priati o sebi, pa je Onjegin
tako saznao kako je Lenski od djetinjstva zaljubljen u Olgu. Pripovjeda govori kako je i
njemu Olga bila draga, no on e ipak prvo govoriti o njezinoj starijoj sestri Tatjani, koja
je bila potpuno razliita od Olge: bila je mirna, povuena, plaha, uvijek zamiljena.
Tatjana nije voljela nestane zabave, a vrlo se rano dohvatila romana (Richardson,
Rousseau), kao i njezina majka.
Njezina je majka bila udana za Dmitrija Larina, a nakon udaje su se preselili u njegovo
selo, to se u poetku njoj nije svialo, no ubrzo je navikla, bilo joj je svejedno. Ubrzo je
otkrila kako moe vladati suprugom, pa ju je to usreilo, a njezin ju suprug voli od sveg
srca i ne mijea se u njezine poslove. Suprug je prvi umro, svi ga oplakae, ak i Tatjana.
Lenski mu je posjetio grob, tuan je bio, budui da ga je pokojnik uvijek drao u naruju
kao dijete, a i htio je da se Olga uda za Lenskog. Lenski mu na licu mjesta sklada
madrigal.
Tree poglavlje
Razgovor Lenskog i Onjegina. Lenski opet eli k Larinovima (zbog Olge), a Onjegin mu
prigovara, no i on ipak ode s njim. Kasnije opet razgovaraju.
Onjegina zanima koja je Tatjana, pa mu Lenski kae, na to ga Onjegin upita: ''Zar ti
ljubi onu manju?'', a Lenski potvrdi. Onjegin zakljuuje kako je Olga beivotna i da bi
radije izabrao Tatjanu da je na njegovom mjestu. Lenski uti.
Svi su se susjedi zanimali za taj njihov posjet Larinovima, nagaali su tko e od njih
dvojice oeniti Tatjanu. Tatjana je razmiljala o njima dvojici i shvatila je da se zaljubila
u Onjegina. On je imao sve vrline koje je ona traila u mukarca.
Nakon toga pripovjeda ukratko navodi o emu e govoriti dalje u romanu. Takoer,
suosjea s Tatjanom koju more ljubavni jadi.
Razgovor Tatjane i njezine stare dadilje Filipjevne. Tatjana joj govori da je zaljubljena.
Moli dadilju da joj pripremi pero i papir, a Tatjana je kasnije, mislei na Onjegina,

napisala pismo. Pripovjeda govori kako e se on ipak uvijek drati stihova, te kako e
morati prevesti Tatjanino pismo na ruski, budui da ga je ona napisala na francuskom
jeziku jer je slabo znala ruski.
Pismo Tatjane Onjeginu: kae kako mu ne bi pisala pismo da ga moe barem jednom
tjedno sresti negdje u etnji, no on je nedrutven i ne voli selo pa ne ide nikamo, stoga ga
ona ni ne moe nigdje sresti. Pita ga zato je posjetio nju i njezinu obitelj, jer da nije, ona
bi ve nala nekoga za koga bi se udala. No sada za nju ne postoji nitko drugi, samo on.
On joj je poslan od Boga. Zavoljela ga je im ga je ugledala. No eli da joj odgovori na
pitanje: ''Da l aneo si to me vodi, / ili napasnik si podli: / o daj razrijei sumnje moje.''
Na kraju mu kae da ga eka, ili njegovu ljubav, ili prijekor. Sram ju je zbog pisma, no
morala ga je napisati.
Tatjana nije ni shvatila da je ve jutro, cijelu je no pisala pismo. Ujutro joj dadilja
donese aj, a Tatjana joj daje pismo, neka ga njezin unuk odnese Onjeginu.
Prolo je dva dana, a Onjegin ne odgovara. Lenski doe posjetiti Olgu, pa ga Tatjana pita
za Onjegina, a Lenski joj kae da e danas navratiti, dodajui da ga je pota valjda
zadrala, na to se Tatjana posrami.
Tatjana nestrpljivo eka Onjegina sjedei kod prozoram a kad zauje topot konja, pohrli u
vrt mislei da je on stigao. U vrtu pjevaju djevojke berui bobice. Pripovjeda pritom
Tatjanu usporeuje s leptirom kojeg mui djeak, te sa zecom kojeg vreba lovac. Sjedila
je na klupi, a kada ustade i krene, eto Onjegina pred njom.
No pripovjeda napominje da e o tom susretu govoriti kasnije, sada ide u etnju pa na
spavanje.
etvrto poglavlje
Onjegin govori kako je ljuba uvijek ista; iste rijei, spletke, gluma. On je osam godina
ljubio, a sada vie ne. ''On ne zaljubljuje se vie / u ljepojke, tek se privue; / odbiju smjesta utjei se; / prevare - bar otpoinut e. / Bez zanosa ih hoe stei, / bez suze pustit,
ne pamtei / ni ljubav im ni zluradost.'' Ravnoduan je prema svima. No Tatjanino ga je
pismo ipak potreslo.
Kad su se sreli u vrtu, Onjegin Tatjani odgovori na pismo. Govori da mu laska to to ona
osjea prema njemu, te da bi on, kada bi se enio, odabrao nju za enu. No kae i da bi
njihov brak bio muka; ona bi stalno bila tuna, on namrgoen i utljiv. Govori joj da ju
ljubi kao brat, moda i malo vie, no ona je mlada, ljubit e opet, ne treba joj on.
Tatjana je sve to sluala sa suzama u oima. On joj prui ruku i zajedno se vratie u kuu.
Pripovjeda smatra da Onjegin nije bio nimalo krut ni bezobziran prema Tatjani. Govori
kako treba voljeti i vjerovati samo sebi. ''Ljubite samo sebe sama, / moj potovani
itatelju! / Predmet je dostojan posvema, / i milijega od njeg nema.''
Tatjana je sada sve tunija, dok su Lenski i Olga sve zaljubljeniji. Sve vie vremena
provode zajedno, a kada nisu zajedno, misle jedno na drugo, piu pjesme jedno o
drugome.
Dolazi zima. Onjegin dane provodi u lijenosti, igra biljar, a na veeru mu dolazi Lenski.
Razgovaraju. Lenski nagovara Onjegina da posjeti Larinove, kae mu da je pozvan u
subotu k njima, Tatjanin je imendan. Onjegin pristane ii, a Lenski je sretan. Otkriva se
kako se eli oeniti Olgom.

Peto poglavlje
Snijeg je pao tek u sijenju, a Tatjana je voljela rusku zimu.
Jedne je noi Tatjana usnula udan san. Hodala je po snjenoj poljani u haljini, a pratio ju
je medvjed. Ona se bojala, no on joj nije htio nauditi, nego ju je odnio u kolibu svoga
kuma da se ugrije. Ona s trijema vidi za stolom u kolibi razna udovita, ameu njima
Onjegin. On je bio domain. Kada ugledae Tatjanu, svi ju htjedoe, no Onjegin ree da
je ona njegova, pa su svi otili. Njih dvoje ostadoe sami, a Onjegin nasloni svoju glavu u
njezino krilo. Dou Lenski i Olga, to se Onjeginu nije nimalo svidjelo. Onjegin uzme
no i ubije Lenskog, kolibom se prolomi vrisak i Tatjana se probudi.
Doe Olga i pita ju to je sanjala, no Tatjana joj nita ne govori, a taj ju je san jo dugo
muio jer nije znala kako da ga protumai. Ali osjeala je da e se dogoditi neto loe.
Subota je, Tatjanin imendan. Ve od jutra Larinovi imaju puno gostiju. Naposljetku
dooe i Lenski i Onjegin na objed. Smjeste ih ba prekoputa tatjane. Tatjana se
uznemirila, to je Onjegin primijetio. Sve mu je to bilo grozno, zbog ega je odluio
osvetiti se Lenskom to mu je priutio tu neugodnost. Sada su svi krenuli estitati, a kada
doe red na Onjegina, samo se utke poklonio, no pogled mu je bio blag, svjesno ili
nesvjesno, to je Tatjanu malo smirilo.
Poeo je i ples. Onjegin, da se osveti Lenskom, uhvati Olgu. Stalno su plesali, a Onjegin
joj je konstantno aptao neto na uho. Lenski je bio zapanjen i ljubomoran. Kad je htio
nasamo popriati s Olgom, ona je rekla da ne moe, zbog ega je on, bijesan, otiao kui
po dva pitolja.
esto poglavlje
Onjegin je bio zadovoljan svojom osvetom. Dolo je vrijeme da gosti odu spavati, stoga
ode i Onjegin svojoj kui.
Jedino Tatjana ne spava. Nju mui ljubomora zbog svega to je Onjegin radio s Olgom.
No o tome e, kae pripovjeda, govoriti kasnije.
Sada e rei neto o ovjeku koji se zove Zarecki. Nekada objeenjak, sada poten
ovjek. Onjegin ga je cijenio i volio je s njime razgovarati, stoga mu nije bilo udno kad
ga je Zarecki posjetio jednog jutra i donio mu poruku od Lenskog. Lenski je Onjegina
izazvao na dvoboj, a Onjegin odgovara da je uvijek spreman, nakon ega Zarecki odlazi.
Onjegin razmilja o svemu tome. Kae da je, kao prvo, on sam kriv za dvoboj budui da
se petljao izmeu Lenskog i Olge, a drugo, Lenski je vrlo mlad (18) pa su mu doputene
budalatine i takvi ispadi bijesa, no Onjegin sam kae da je trebao biti pametan pa se ne
mijeati ni u to.
Dotle je Lenskom stigao odgovor. Nadao se pomalo da Onjegin nee prihvatiti dvoboj, no
prevario se: sada su primorani doi sutra u zoru na okraj kod mlina. Lenski je pokuavao
sakriti od Olge kamo i zato ide, no ona ga je uveer ispitivala zato ve ide, zato nee
jo malo biti s njom, a on joj i dalje nije imao snage rei to se dogodilo juer. Bio je
utljiv i namrgoen cijelu veer, nije joj uope rekao nita o dvoboju, a onda je otiao
kui, pregledao pitolje, a naposljetku i uzeo pero i poeo pisati ljubavnu pjesmu, no
pjesmu o nesretnoj ljubavi, o tome to e biti ako on umre. Zaspao je tek pred zoru, no
spavao je vrlo kratko budui da se bliilo sedam sati, za kada je dogovoren dvoboj.
No Onjegin je jo uvijek spavao. Kad se napokon probudio, urno se obukao i spremio
shvativi da kasni. Lenski je ve ekao.

Lenskom je sekundant bio Zarecki, dok je Onjegin za sekundandta onda uzeo svog slugu
Guillota.
Pripremaju se pitolji. Lenski i Onjegn moraju hodati esnaest koraka prije nego
zapucaju. Obojica su nakon posljednjeg koraka naciljala jedan drugog, no Onjegin je bio
bri i pogodio Lenskog posred grudi. Onjeginu je bilo ao, muno vidjeti prijatelja
mrtvog. Tijelo je Lenskog odvezao Zarecki.
Pripovjeda navodi kakva bi moda budunost bila da je Lenski ostao iv. Spomenik je
Lenskom ispod dva bora pored potoka i mnogi ljudi tuda prolaze pitajui se to je bilo s
Olgom, s Tatjanom i, to je najvanije, s Onjeginom?
No pripovjeda kae kako e o tome izvijestiti kada doe vrijeme, ne sada. Sada pria o
tome kako mu je prola mladost, trideseta mu je godina blizu. Pozdravlja i oprata se od
mladosti, zahvaljuje joj na svemu to mu je pruila.
Sedmo poglavlje
Dolo je proljee. Pripovjeda poziva sve da se uhvate rada, osjeaja, neka odu iz grada
na selo, a dotle e on zaviriti u Tatjanino susjedstvo, gdje je nekada zimovao Onjegin, a
sada vie ne stanuje tu.
Govori kako i dalje stoji spomenik Lenskom, na kojem pie: ''Vladimir Lenski u tu raku /
lee, preminuv smru hrabrih, / te i te dobi, tad i tad. / Poivaj, o poeta mlad!'' Govori
kako su nekada Olga i Tatjana dolazile na grob, donijele vijenac i plakale, no sada je grob
zaputen. Nema ni vijenca. Pripovjeda ali Lenskog jer je Olga ve nala drugog
mukarca pa je na Lenskog i zaboravila. Olga se uskoro udala i odselila, a Tatjana je
samo utke, patniki gledala za njom jer ona sada ostaje sama. I iako ne bi trebala, jo
voli Onjegina.
Tako je te veeri Tatjana otila u etnju. Nakon nekog je vremena dola do Onjeginove
kue. Pitala se je li da ue bez obzira to njega nema. Ipak je ula, a stara ju je Anisja
provela po kui, usput govorei to je Onjegin gdje radio. Tatjana je sve gledala s
njenou, pa se tako i zadrala dugo u kui i bilo je vrijeme da ode.
Sutradan je Tatjana opet dola u kuu. Sjela je u knjinicu zaplakala. Privukle su ju knjige
koje je nala tamo. Iako je Onjeginu knjiga davno omrznula, ipak je sauvao neke
romane, kao to je ''Don Juan''. Primijetila je kako je na marginama u knjizi Onjegin
zapisivao svoje doivljaje djela. Opet je dugo ostala. Susjedi su stalno priali zar joj nije
vrijeme da se uda, no ona je odbila sve prosce. Stoga je njezina majka odluila odvesti ju
u Moskvu da ju tamo oene. Tatjana je otila u dugu etnju, da se oprosti od svega budui
da odlazi u grad gdje nema ni livada ni uma ni iega drugog to je ona voljela.
Nakon sedam su dana putovanja napokon stigli u Moskvu. Pripovjeda opisuje Moskvu,
govori kako je se uvijek rado sjeti.
Larinovi su ili u Moskvu k staroj teti koja ve tri godine boluje od suice. Njih se tri
(Tatjana, majka i teta) izgrle budui da se nisu jako dugo vidjele, a teta predloi neka se
prvo svi odmore pa e onda nastaviti s razgovorom. Tatjanini se teta svidjela, no ne svia
joj se novi stan, novi krevet. Svaki je dan Tatjana ila u goste rodbini, da ju svi vide
nakon toliko vremena. Mlade ju roakinje prvo odmjeravale, no kasnije su se htjele s
njom druiti, no ipak ne pria toliko koliko one priaju. Ne eli im odati tajnu u koga je
zaljubljena.

Svi su silom htjeli nai Tatjani nekoga da ju oeni, a naposljetku su tete uvidjele da se
neki general zanima za Tatjanu, pa joj rekoe neka pogleda u njega, no po njezinu se
odgovoru (''Tko to? taj debeli general?'') ve vidi da joj se ne svia.
No tu emo sada pozdraviti Tatjanu, kae pripovjeda, i napokon priati o onome o emu
je htio.
Osmo poglavlje
Pripovjeda govori o tome kako je u studentskim danima upoznao djevojku koja mu je
bila muza za pisanje pjesama. Svi su joj se divili, a i sada on ljubomorno strepi nad njom
meu svim tim aristokratima. U svoj toj guvi pripovjeda primijeti Onjegina.
On sada ima 26 godina, ne radi, nije oenjen. Bio je nespokojan pa se morao stalno seliti,
proganjala ga je slika mrtvog Lenskog, no i putovanja su mu uskoro dosadila kao i sve
drugo, a na povratku je ravno s broda doao na ples. Onjegin ugleda jednu damu, bijae
mu poznata, odmah je pomislio da je Tatjana. Upita tada kneza tko je ona, a on mu
odgovori da mu je to ena, Tatjana Larinova. Onjegin se zaudi, upita koliko su dugo u
braku jer je on bio Tatjanin susjed, a knez mu odgovori da se stvarno dugo (Onjegin)
skrivao od svijeta, te da je s Tatjanom ve dvije godine.
Knez povede Onjegina da ga upozna s Tatjanom. Tatjana se uznemirila kad je Onjegin
priao, no nije to pokazivala. Onjegin ju ne prepoznaje, kae sam sebi da to nije ona
Tatjana koju je on poznavao, koja mu je iskazala ljubav, a koja je sada tako ravnoduna
prema njemu. On ode kui, a uskoro mu stie poziv na veeru kod kneza, to Onjegin
odmah prihvati samo da vidi Tatjanu.
Kad je doao k njima, prvo su on i kneginja Tatjana bili sami. On je bio vrlo uznemiren, a
ona je bila spokojna. Ubrzo je doao knez i prekinuo tu neugodnu situaciju. Knez i
Onjegin sada su se prisjeali starih vremena, smijali se, a ubrzo su doli i ostali gosti i
poeli svoje razgovore. No Onjegin je sada razmiljao samo o Tatjani, o ovoj novoj
Tatjani. Bio je zaljubljen kao dijete, a ona njega sada nije ni primjeivala. Onjegin se i
razbolio, no nije htio ii u toplice kako su mu lijenici preporuili. Odluio je sada on
njoj poslati pismo.
Pismo Onjegina Tatjani: Govori joj kako zna da e se ona pitati zato joj uope pie
pismo, kad ih je prvo rastavilo to to on nije prihvatio njezinu ljubav koju mu je izjavila,
a zatim je tu i smrt Lenskog, nakon ega je on otiao daleko od nje. No on sada pati za
njom, za svakim njezinim znakom panje koji mu uputi. I ne moe se vie boriti protiv
sebe, odluuje se njoj predati pa kako bude.
Nije mu odgovorila. Napisao je on jo dva pisma, iao kod njih na primanja, no nju nije
bilo briga za njega. Bio je utuen zbog toga. Opet je poeo itati knjige, no dok ita, misli
mu plove daleko. Prisjea se mnogih stvari iz prolosti, sjetio se njezinog prozora i nje
kako sjedi tamo. Umalo nije siao s uma ili postao pjesnikom. No nije.
Ubrzo je dolo proljee, a on pojurio k Tatjani. ''Pogodili ste: tuda, tuda, / to bre svojoj
bi Tatjani / moj nepreobraeni udak. / Ide, a slii na mrtvaca. Ue u hodnik, nigdje
nikoga. Otvori vrata salona, a pred njim Tatjana plaui ita nekakvo pismo. ''O tko joj ne
bi nijemu patnju / u ovom trenu proitao! / Tko ne bi Tanju bivu, jadnu / u kneginji sad
prepoznao!'' On joj pade do nogu. Dugo su tako utjeli, no Tatjana razbija tiinu rekavi
da mu mora objasniti kako se osjea. Pita sjea li se kada je on njoj drao ''propovijed'' u
vrtu kada ih je spojila sudbina i kae kako je sada na njoj red da mu kae sve to misli.

Govori mu kako ju je tada odbio, iako ga razumije. No zanima ju zato ju onda sada tako
proganja. Kae kako bi dala sve za onaj mirni kut gdje ga je prvi put ugledala. Govori
kako se nije htjela udati ni za koga, no suze su ju njezine majke promijenile pa se udala,
te da ju on sada mora ostaviti. Kae mu: ''Ja ljubim vas (a to da glumim?), / al drugome
ja pripadam, / vjerna u bit dok za se znam.'' I ona ode nakon toga.
Onjegin ostane kao gromom oinut. Zauje topot konja, vraa se Tatjanin suprug.
Pripovjeda time zavrava svoj roman. Kae kako je prolo mnogo vremena otkad su mu
se Onjegin i Tatjana prvi puta javili u snu, no tada jo nisu bili vjeto ocrtani. No uz
pomo sluaa razbistrio se lik Onjegina.
I na kraju kae: '' Blaen je, tko, dok jo je rana / gozba ivota, napusti je / i pehar vina ne
dopije / i ne doita mu romana, / vjet rastajanju trenutnom, / ko ja s mojim Onjeginom.''
O DJELU:
Pukin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamiljen kao oponaanje Byronova
kominog epa Don Juan, an epic satire, pa prema tome kao romantina knjievna
vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realistike romane, gdje je est lik
suvinog ovjeka.
A moj Onjegin? Pospan sad u krevet krenuo je s plesa...
O susretu Onjegina i Lenskog:
I sastae se Val i kamen, pjesma i proza, led i plamen, ipak, ne jako razliiti s prva su
jedan drugog siti zbog razlika tih ne ba brojnih; onda se sloie: i evo zajedno jau
svakodnevno i ubrzo su nerazdvojni.