KRATAK OSVRT NA BOSANSKU SAMOSVIJEST

U OSMANSKOM PERIODU
Enes Pelidija

U dosadanjoj historiografiji Bosne i Hercegovine osmanskog perioda, nerijetko su mnogi autori nekritiki prilazili izuavanju pojedinih pitanja. To je rezultiralo mnogim predrasudama u kojima su 415-godinju osmansku vladavinu neki
glorifikovali kao period potpune tame i nazadovanja, a drugi ili u drugu krajnost
uljepavajui i ono to ozbiljnija znanstvena kritika negira. Ovisno o tome kako je
ko sklon da prihvati razliita tumaenja, dugo vremena je ova jednostranost bila
prisutna. Istine radi, pojedini osmanisti i historiari su, na osnovu izvorne arhivske
gra , u svojim brojnim radovima, prije svega orijentalne provenijencije, donosili
dosta kritina miljenja o mnogim mjestima, dogaajima i linostima. Uglavnom
se to odnosi na znanstvene radove koji su se pojavili u strunim asopisima poslije
1945. godine . No, bilo je takvih radova i u ranijem periodu, ali u znatno skromnijem broju. Posebno su odreene studije razbile crno-bijeli stereotip. Ipak, predrasude su ostale i do najnovijeg doba. Upravo u elji da na konkretnim primjerima
ukaem da su, kao i u posljednjim danima srednjovjekovne bosanske kraljevine,
ljudi sa ovog tla prije svega Bosnu, a ne osmansku dravu doivljavali kao svoju
zemlju za koju su se borili i potvrivali privrenost u brojnim prilikam , a naroito
u prijelomnim periodima njene prolosti, naslovio sam ovaj rad Kratak osvrt na
bosansku samosvijest u osmanskom periodu. Naalost, o ovome segmentu prolosti dananje Bosne i Hercegovine, kao i dijelova susjednih zemalja koji su stoljeima bili u sastavu Bosanskog ejaleta, znanstvenici nisu posveivali skoro nikakvu panju. Na neke posebnosti u svojim studijima i radovima ukazali su Hamdija
Kreevljakovi, Nedim Filipovi , Avdo Sueska, Hazim abanovi, Adem Handi, Eref Kovaevi, Ahmed S. Alii i drugi. Ako pogledamo u emu je ta posebnost, u pravilu su to odakluk timari. No, prema onome koliko mi je do sada
poznato, neto slino bilo je i u nekim drugim pokrajinama Osmanskog carstva.
Pa ta je to Bosnu izdvajalo u odnosu na druge?

352

To je, prije svega, samosvijest tokom cijele sultanove vladavine. Okrenutost

rodnom kraju i zemlji koju su ljudi sa ovih prostora osjeali i ispoljavali u svim
prilikama, daju odgovor da je Bosna svo ovo vrijeme bila prisutna u svim drutvenim sredinama i na cijeloj svojoj teritoriji. To nam potvruju i brojni dogaaji od
kojih su mnogi u direktnoj suprotnosti ak i sa nekim dananjim tezama koje je
ozbiljnija znanstvena kritika davno odbacila .
Negiranje bosanske samosvijesti zapoelo je 1463. godine, kada je sa veim
vojnim snagama doao sultan Mehmed II Fatih. Njegova brza vojna pobjeda nad
braniocima, pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia (14611463), osvajanje jednog dijela Kraljevine i nestanka srednjovjekovne dravnosti natjeralo je pojedince da opravdaju svoju nesposobnost i brzopletost odluka, te da krivicu prebace na druge. Za mnoge je izgledalo da je Bosna aptom pala pod vlast
Osmanlija. To nije tano. Osmanskoj vojsci poslije 1463. godine, bilo je potrebno
vie decenija da uspostavi sultanovu vlast samo u onim granicama u kojima se nalazila Bosanska kraljevina posljednje godine svoje srednjovjekovne dravnosti. Kada
je rije o teritoriji dananje Bosne i Hercegovine, Osmanlijama je bilo potrebno 13
decenija, sve do zauzimanja Bihaa 1592. godine. Savremenici su se sluili i neistinom. Tako je trogirski knez pisao 25. juna 1463. godine da je Bosna pala ne samo
bez ijednog topovskog hica, nego i bez izvlaenja iz korica ijednog maa. Slino
je razmiljao i tadanji ugarski kralj Matija Korvin (1358-1390). U pismu papi Urbanu V (1362-1370) poetkom 1464. godine, ugarski kralj, izmeu ostalog, kae
kako je sultan u Bosni pobijedio prije nego je izvukao ma iz korica.
Za poraz su okrivljivani i domai ljudi, posebno istaknutije linosti. Biskup
Nikola Modruki, koji je kao papski legat (1361-1361) doprinio da kralj Stjepan
Tomaevi prekine taktiziranje sa sultanom Mehmedom II Fatihom obeavajui
mu punu podrku Ugarske kraljevine, kao i drugih evropskih zemalja, u nastojanju da dio svoje krivice za nestanak jedne legalne kraljevine umanji, optuio je za
izdaju zapovjednika odbrane kraljevskog grada Bobovca pokatolienog krstjanina
Radaka koji je, po njemu, grad i tvravu predao bez otpora. Sve ove i sline nehistorijske teze imale su za cilj da se pokae kako nije postojala samosvijest kod
domaih ljudi i vladajueg plemstva o Bosanskoj kraljevini kao svojoj dravi.
Tako su uile generacije uenika i studenata. Meutim, navedeni primjeri su historijski potpuno netani. O tome najbolje pie akademik Marko unji koji pobija jednu po jednu od gore navedenih teza .1
Oni koji su pisali o brzom nestanku Bosne ispustili su iz vida da je osmanska
vojska ovu Kraljevinu poela napadati jo od 1386. godine. U narednih 77 godina, shodno svojoj provjerenoj taktici da u svim prilikama buduu rtvu politiki,
vojno i ekonomski oslabi, prije nego zada posljednji udarac, osmanska vojska je
1

Dr Marko unji, Unitenje srednjovjekovne bosanske drave, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 92,93 (dalje: M.unji, Unitenje
srednjovjekovne bosanske drave)

353

nekad intenzivnije, a nekad slabije upadala i razarala Bosnu. To isto je radila i sa

drugim srednjovjekovnim dravama na prostorima jugoistone Evrope. Grevita
borba za odravanjem Kraljevine voena je od domaih ljudi i diplomatski i vojno .2 Svi drutveni slojevi iz ovog perioda su na razne naine u tih proteklih 77
godina produavali ivot srednjovjekovne bosanske drave. To govori o svijesti
koju su imali prema svojoj zemlji.
I druge izreene teze vezane za 1463. godinu, kada Bosna gubi svoju dravnost, takoe pobijaju historijski izvori. Savremenik ovog Fatihovog pohoda na
Bosnu, poznati osmanski historiar Dursun-beg u svom dijelu Tarihi Ali Osmani
pie o sultanovom osvajanju Bosne. Kao neposredni uesnik u vojnom pohodu na
Bosnu, on govori i o pruanju otpora sultanovoj vojsci. Izmeu ostalog, kae: Drugi opet nevernici, itelji pakla, uzdajui se u svoju snagu i vrstinu svojih mesta
produie da se odupiru i bune. Povukoe se u nepristupana mesta i zbegove. A
zatim nastavlja: Buntovnici pojedinih nahija bejahu se iskupili na po jedno od
ovako nepristupanih i tvrdih mesta u gorama, pa bi kao demoni izabrali sebi jednog vou. Odatle su se odupirali i u inatu bili uprni, reeni da se bore sa pobjedonosnom vojskom ... Kad se borba zavravala islamskom pobjedom, prije no to
bi se otpoelo robljenje i pljaka, mnogi su nevernici i nevernice, mladi i djevojka, i djeca, iz straha da ih Turin ne bi uzeo, isputali duu skaui svojevoljno
u provaliju.3
I drugi uesnik ovog pohoda koji je bio u sultanovoj vojsci, Konstantin Mihailovi iz Ostrovice pisao je sljedee: uvi ta se zbiva u Bosni, car Muhamed
(Mehmed II) krenu posle godinu dana natrag, osvajajui gradove, a nemajui topove za sobo , naredio je da se tu liju i tukui ih iz ovih, sruio je bio sve zidove
Jajca , a posle toga je poeo juriati. I ve je carska zastava bila na zidu, ali se
jedan paa iz grada poe s jednim janiarom boriti za zastavu. A tako su se snano drali da su obojica pala s grada i ubila se.4 Na prvi pogled, sitni detalji govore nam da se Bosna nije tako lahko predavala napadaima.
U to vrijeme, nijedna istaknutija linost iz reda bosanskog plemstva nije se
pridruila Osmanlijama, izuzev Vladislava, sina hercega Stjepana Vukia-Kosae
koji ih je i doveo u Kraljevinu .5 Srednjovjekovna bosanska drava nije dakle
sama od sebe propala, niti je jednim udarcem noge sruena kao crvotona zgrada, kako se rugao na Vladimir orovi, nego je, i prema onome kako Venecija

3
4

354

Vie o tome vidi u radu Hazima abanovia, Bosansko krajite , Godinjak Istorijskog drutva
Bosne i Hercegovine, IX, Sarajevo 1957, 177 220
Istorija naroda Jugoslavije (do poetka XVI veka) , Beograd 1953 , 561
Konstantin Mihailovi iz Ostrovice, Janiarove uspomene ili turska hronika, Predgovor,
prevod i napomene dr ore ivanovi , Beograd 1966, 156
M. unji, Unitenje srednjovjekovne bosanske drave,

pie Firenci 14. VI 1463., pred oima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo
aredet ante oculos opulentimum regnum!6
Vezanost domaeg stanovnitva za Bosnu kao jedinu domovinu tokom 415godinje osmanske vladavine potvrivano je u brojnim situacijama. U vrijeme
kada Osmansko carstvo u XVI stoljeu postaje jedna od svjetskih imperija na
mnogim dravnim i vojnim poloajima bili su ljudi iz Bosne. Meu njima je bio
ne mali broj pojedinaca, pa i cijelih porodica koje su dio svog steenog bogatsva u
vidu vakufa ili na druge naine ostavljale u Bosni. Tako je jo u prvom stoljeu
osmanske vladavine na teritoriji bosanskog, hercegovakog, zvornikog, klikog i
poekog sandaka dolo do podizanja brojnih graevina sakralne i profane namjene, a od kojih su mnoge predstavljale embrion kasnijih urbanih sredina. U tome
je posebno mjesto i ulogu imao Gazi Husrev-beg koji je sa kraim prekidima izmeu 1521. i 1541. godine bio sandakbeg Bosanskog sandaka. Iako se nije rodio
u Bosni, kao sin Ferhad-bega koji je porijeklom sa ovih prostora, cijelo svoje bogatstvo i sve svoje line sposobnosti do tragine smrti usmjerio je na dobrobit sandaka kojim je u sultanovo ime upravljao u posljednje dvije decenije svoga ivota. Rezultat te njegove aktivnosti su mnoge zadubine u vie mjesta. Nesumnjivo
da je on najzaslunija linost koja je svojim vakufskim objektima doprinijela da
Sarajevo ve u prvoj polovini XVI stoljea postane jedan od najveih i najznamenitijih gradova evropskog dijela Osmanskog carstva.7 Ni druge linosti iz XVI
stoljea koje su stekle ugled i bogatstvo kako u Bosni, tako i u brojnim pokrajinama Carstva, nisu zaboravljale rodna mjesta i svoje najblie. To je naroito dolo
do izraaja u drugoj polovini XVI stoljea. Braa Sinan-beg i Husein-paa svojim
zadubinama su uinili da ajnie i Pljevlja izrastu u rang kasabe.8 To isto uinio
je i Mustafa-paa Sokolovi koji je kao vakif bio osniva kasabe Rudo.9
Brojne vakufname iz XVI stoljea govore nam o relativno velikom broju pojedinaca koji su u Bosni podigli brojne graevine i darovali novana sredstva. Meu
njima bili su: Isa-beg Ishakovi, Gazi Husrev-beg, Sofi Mehmed-paa, bosanski
sandakbeg Mustafa-paa, Ferhad-beg, Musa elebi, Nesuh-aga Vujakovi, foanski nazir i zaim hadi Mehmed-beg, Zaim hadi Muhamed-beg (Karaoz-beg),
Turali-beg, Sinan-beg Boljani, Dervi-aga, carski kizlar aga Mustafa, sin Mehmed-begov, te mnogi drugi. Iz njihovih vakufnama se vidi da, bez obzira da li su
stalno boravili u Bosni ili su ivjeli daleko od nje, nesebino su dio svojih privatnih materijalnih i novanih sredstava uvakufili za ope potrebe stanovnitva Sara-

6
7
8

ibidem , 94
Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljee), Sarajevo 1996, 7 247
Enes Pelidija Behija Zlatar, Pljevlja i okolina u prvim stoljeima osmansko-turske vlasti,
Pljevlja 1988., 5-49
Alija Bejti, Rudo i rudarski kraj, doba turske vladavine, Rudo, spomenica povodom 30-godinjice Prve proleterske brigade, Rudo 1971, 197 209

355

jeva, Mostara, Banje Luke, Rudog, Rogatice, Tenja, Foe, Tuzle, ajnia, Varcar
Vakufa (od 1923. Mrkonji Grada) i drugih brojnih ne samo bosanskohercegovakih, nego i nekih gradova koji su sada u susjednim zemaljama, a stoljeima su bili
u sastavu Bosanskog ejaleta.10 Gazi Husrev-beg je cijeli svoj imetak ostavio u Bosni i po vlastitoj elji ukopan je u Sarajevu, zajedno sa suprugom princezom
ahdidar koja je bila kerka sultana Bajazita II.
Koliko je panje i sredstava uloio u podizanju sakralnih i profanih objekata
Gazi Husrev-beg u Sarajevu tokom prve polovine XV stoljea, toliko je prvi bosanski beglerbeg Ferhad-paa Sokolovi uloio za razvoj Banje Luke. Tokom
boravka u ovom gradu, od 1574. do 1580. godine, kao bosanski sandakbeg, a od
1580. do 1588. godine kao prvi bosanski beglerbeg iz svojih linih sredstava je,
pored damije Ferhadije koju su 7. maja 1993. godine sruili etnici, sagradio 200
duana, karavan saraj, hamam, tri mlina, rezidenciju, medresu, imaret i druge
vrijedne objekte. Time je i ovo mjesto steklo status ehera, kakvo je i Sarajevo
bilo od vremena Gazi Husrev-bega. Kada je 1588. godine, odlukom Visoke porte,
imenovan za budimskog namjesnika i dalje je veliku panju posvetio Banjoj Luci.
U Budimu 1590. godine ubio ga je jedan rob. Po njegovoj ranijoj elji, ukopan je
u Banjoj Luci, gradu kojeg je najvie volio i kome je poklonio svu svoju ljubav i
bogatstvo.11 I na ovome primjeru vidimo da su ljudi porijeklom iz Bosne, bez
obzira na kakvom poloaju su se nalazili, bili vezani za rodni kraj.
To se manifestovalo na razne naine. Prvom i drugom sandaku, osmanske
vlasti su dale imena, Bosanski (1463) i Hercegovaki (1471). Ti nazivi su se zadrali tokom cijele osmanske vladavine.12 Tek od formiranja Zvornikog sandaka
1481. godine, kao i u narednom periodu Klikog (1537), Poekog (1538), azmansko-pakrakog (1554), te Krko-likog (oko 1580), sandaci su dobivali imena
po mjestu boravka sandak-begova. Posebno je to dolo do izraaja 1580. godine.
Od navedenih sandaka je beratom od 24. redepa 988., tj. 5. septembra 1580. godine Ferhad-beg postavljen za prvog bosanskog namjesnika sa titulom pae i dodijeljen mu je prihod od 800.000 aki.13 Nova osmanska pokrajina koja je formirana na
skoro cijelom prostoru dananje Bosne i Hercegovine i znatnom dijelu susjednih ze-

10
11

12

13

356

Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek) , Sarajevo , 1985 , 9 259

Alija Bejti, Banja Luka pod turskom vladavinom, arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI
i XVII vijeku, Nae starine, I, Sarajevo 1953, 97-104; Enes Pelidija, ivot i djelo Ferhad-pae
Sokolovia , Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, god. LIV, br. 6, Sarajevo 1991, 699-712
Hazim abanovi, Bosanski paaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo 1982, 15-234 (dalje:
H. abanovi, Bosanski paaluk)
Topkapi Sarayi Arivi, KK 262, s. 2. Ovaj podatak preuzeo sam od objavljene doktorske disertacije Hatide Oru, Drutveno-ekonomske prilike u Bosanskom sandaku od 1463. godine do poetka 17. stoljea, Sarajevo 2003. godine, 37. Ovim je jasno utvren datum formiranja Bosanskog
ejaleta kojeg je u svojoj studiji Bosanski paaluk dr Hazim abanovi smjestio u vremenski
priod izmeu 25. aprila i 23. septembra 1580. godine. H. abanovi, Bosanski paaluk, 78

malja, a 12 godina kasnije i cijele Bosne i Hercegovine, slubeno je nazvana Bosanski ejalet. To ime je zadrala do prvih decenija XIX stoljea kada se zove Bosanski vilajet carskim fermanom od 17. zil hidde 1281., tj. 13. maja 1865. godine.14 Sve nam to govori da je ime Bosna, prvo za sandak, a kasnije i pokrajinu u
kontinuitetu ostalo tokom punih 415 godina sultanove vlasti na ovim prostorima.
Ako pogledamo administrativno upravne nazive drugih zemalja na prosorima jugoistone Evrope koje su bile pod vlau Osmanskog carstva, vidimo da je svijest o
Bosni bila prisutna i u slubenim nazivima, kao i ljudi porijeklom iz Bosne.
Slino se deavalo i u narednom, XVII stoljeu. Brojni stvaraoci na svim
znanstvenim i umjetnikim poljima uz svoje ime i prezime vrlo esto dodaju Bonjak. Meu njima spomenuo bih Dervi Jakup pau-Bonjaka, Ali Dedu-Bonjaka, ani Salih-Bonjaka, Muhameda Musia-Allameka Bonjaka, Hasana Bonjaka, inasi Mehmed elebi Bonjaka, Koda Muerrih-Huseina Bonjaka, Sijahi
Mustafu Bonjaka, te na desetine drugih poznatih imena koji su svojim djelima
ostavili vrijedan trag u knjievnosti, historiji, sociologiji, filozofiji, teologiji, pravu i drugim znanstvenim disciplinama. Bilo je i onih koji su svom imenu i prezimenu dodavali i mjesto roenja. Meu takvima je bio Hasan Kafi Pruak, Ahmed emsudin Sarajlija, Zijai, Hasan el Mostari, Ahmed Mostarac, ehdi Osman
Kadi Bjelopoljak, Hadi Hilmi Taslidak, Muslihudin Bonjak Travnianin, Hasan Livnjak, Aga dede iz Dobora, Ebu Bekir Visoak, Hasan Duvnjak, te mnogi
drugi.15 Svi oni su na svoj nain znali kome i gdje pripadaju.
Ljudi sa prostora dananje Bosne i Hercegovine cijenili su svoj jezik. To nam
najbolje govori djelo Maqbuliarif poznatije pod popularnijim nazivom Potur
ahidi(ja), Muhameda Hevajia Uskufije iz Tuzle. On je jo 1631. godine napisao
ovo djelo koje je ustvari bosansko-turski rjenik.16
U vie navrata, opisujui brojna bosanskohercegovaka mjesta, najpoznatiji
osmanski putopisac Evlija elebi u svom Putopisu istie brojne primjere vezanosti domaeg stanovnitva za rodna mjesta i Bosnu uope. On istie da su domai ljudi Bonjaci, koji se tako i pred njim predstavljaju, pravei razliku u odnosu
na druge narode koji su bili u okviru Osmanske drave. Tako npr. za stanovnitvo
Srebrenice pie da u njoj ive Bonjaci.17 Na drugom mjestu, opisujui Sarajevo
iz 1660. godine pie: Narod se u ovim krajevima u pukom govoru zove Bonjaci
(Bonjak). Samo drae im je kad se kae Bosanci (Bosnevi). Kao to je ist
14
15

16

17

Ahmed S. Alii, Ureenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983. godine 82
Dr Hazim abanovi, Knjievnost muslimana bih na orijentalnim jezicima (biobibliografija) ,
Sarajevo 1973., godine, 39-716; Dr Savfet-beg Baagi, Bonjaci i Hercegovci u islamskoj
knjievnosti, prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1986 . godine, 13 452
Dr Muhamed Hukovi, Dr Ahmed Kasumovi, Dr Ismet Smailovi, sa Uvodom akademika
Nedima Filipovia, Muhamed Hevai Uskufi, Tuzla 1990., 7-202
Evlija elebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, Preveo, uvod i komentar napisao
Hazim abanovi, Sarajevo 1996, 100

357

njihov jezik, tako su zaista i oni samo bistri ljudi koji sve ispravno prosuuju.
Ime Bonjak Evlija elebi u Putopisu navodi na vie mjesta, jasno ga razlikujui
od imena drugih naroda.18 Slino piu i brojni francuski putopisci koji su prolazili
kroz Bosnu tokom XVI i XVII stoljea. I oni na vie mjesta uoavaju da se domae stanovnitvo nije identifikovalo sa osmanskim Turcima i drugim narodima koji
su bili pod sultanovom vlau. Posebno su navodili injenicu da je u mnogim
mjestima kroz koja su proli veliki dio domaeg stanovnitva preao na islam.19
Na to ukazuju i drugi putopisci u razliitim vremenima kada su boravili na teritoriji Bosanskog ejaleta.
Da je domae stanovnitvo bilo vie okrenuto sebi i svojoj Bosni, a manje
osmanskoj dravi i sultanu u Istanbulu govore i pobune Bonjaka u XVII i XVIII
stoljeu. Sve do novijeg doba historiografija bive Jugoslavije je bila nekritina
prema muslimanima u konfesionalnom smislu. To se najvie vidi u brojnim radovim mnogih historiara starije generacije. Oni su u svojim djelima uvijek s pravom ukazivali na sve propuste lokalne i centralne vlasti, te navodili brojne pobune
nemuslimanskog stanovnitva. Meutim, kada je rije o muslimanima na ovim
prostorima, a posebno Bonjacima, nigdje nisu isticali da se i oni bune isto kao i
drugi sultanovi podanici u odreenim vremenskim periodima. Razloga za to bilo
je vie. Jedan od njih je bilo i stereotipno prikazivanje stanja u osmanskom periodu u socrealistikom stilu. Tek sa radovima akademika Avde Sueske, kasnije dr
Muhameda Hadijahia i drugih, u drugoj polovini XX stoljea pristupa se realnije ovom pitanju. Profesor Sueska je ve u prvim svojim radovima na ovu temu
poeo ukazivati da se Bonjaci iz Bosanskog ejaleta jo u XVII stoljeu okreu
sve vie svojoj uoj domovini Bosni, a ne sultanu u Istanbulu. To su pokazali i u
svojoj prvoj pobuni koja se desila 1636. godine u Sarajevu. Seljaci sarajevskog
kadililuka su se u to vrijeme pobunili protiv ubiranja nameta bedel-i ayka. Tom
prilikom su razorili i opljakali sarajevski sudnicu (mehemu) i ubili jednog sudskog izvrioca (muhzira).20 Sljedea pobuna stanovnitva iz okoline Sarajeva desila se 1650. godine. Povod za ovu pobunu bio je tadanji Defterdar-zade Mehmed
paa. On je od Sarajlija pokuao protuzakonito i silom da uzme novac umjesto
sejmena.21 Posebno je u ovom eheru bila velika pobuna koja je poela 26. maja
1682. godine. U narednim decenijama do kraja XVII stoljea nije vie bilo pobuna ovakve vrste. Vjerovatno je na to uticao i Beki rat (1683-1699).22 Po mome
18
19

20

21
22

358

Ibidem, 160, 179, 201 , te sve do 548 strane

Radovan Samardi, Beograd i Srbija u spisima frrancuskih savremenika XVI XVII vek, Beograd 1961, 19-596 na vie mjesta
Avdo Sueska, Seljake bune u Bosni u XVII i XVIII stoljeu, Godinjak Drutva istoriara Bosne
i Hercegovine, god. XVII 1966-1967., Sarajevo 1969, 166 (dalje: A. Sueska, Seljake bune)
ibidem, 172
Avdo Sueska, Bonjaci u osmanskoj dravi, Sarajevo 1995. godine, 16, 17

miljenju, sve je to bilo dalje produbljivanje samosvijesti domaeg stanovnitva

prema osmanskoj vlasti, to e posebno doi do izraaja u narednom periodu.
Jedan vid okrenutosti domaih ljudi prema Bosni doao je i u vrijeme uspostavljanja nove granice du Bosanskog ejaleta po odredbama Karlovakog mira.
Tada se u osmanskoj komisiji za razgranienje na ovom dijelu nove osmanskomletako-habzburke granice u funkciji predstavnika i zastupnika erijata (muvela
i halife), tj. predstavnika sarajevskog kadije-mulle, nalazio Abdulah efendija Drnilija. Tokom rada na razgranienju, pokazao je ne samo svu strunost i ozbiljnost posla koji mu je povjeren, nego i svijest da to prije svega radi kao ovjek sa
ovih prostora, a ne neki Osmanlija iz drugih pokrajina Carstva.23
Posebno je bosanska samosvijest dola do izraaja kod ljudi u XVIII stoljeu.
Najbolje se to vidjelo kako u miru, tako i u tri rata (1714-1718; 1737-1739. i 17881791) koji su se u tom periodu vodi na tlu Bosanskog ejaleta. Neposredno iza zakljuenja mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima 26. januara sa Habzburkom monarhijom i 7. februara 1699. godine sa Mletakom republikom u Bosni,
koja najveim dijelom postaje najisturenija pokrajina evropskog dijela Osmanskog carstva, dolazi kako od predstavnika vlasti, tako i domaih ljudi do punog izraaja interes za to vie fortifikacionih objekata i boljom vojnom koordinacijom.
Zahvaljujui tome, u prvom ratu koji se vodio od decembra 1714. go jula 1718.
godine, Bosna nije imala onako velike teritorijalne gubitke, kao to je to bilo sa
drugim pokrajinama.24 No, pravu samosvijest pokazali su Bonjaci u austrijskoosmanskom ratu koji se vodio od 1737. do 1739. godine. Znali su da e, ako ih
porazi austrijska vojska, doivjeti sudbinu muslimana koji su u prethodnim ratovima protjerani sa teritorija u kojima su generacijama ivjeli ili e, u najboljem
sluaju, morati prei u kransku vjeru. Bonjaci su bez iije pomoi, maksimalnim angaovanjem i samoodricanjem, pobijedili nadmonijeg protivnika. Ovom
pobjedom su odbranili sebe, svoj identitet, rodna mjesta i Bosnu koju su jedino
istinski doivljavali kao svoju domovinu. Zato se i moe tvrditi da je Banjaluki
boj od 4. avgusta 1737. godine predstavljao jednu od prvih stranica bonjake samosvijesti, hrabrosti i patriotizma Posebno je ova pobjeda imala veliki znaaj
za Bonjake islamske vjere koji su i do tada ivjeli sa svojim komijama katolike,
pravoslavne i jevrejske vjeroispovijedi. Oni su u ovom boju sauvali svoj fiziki i
duhovni opstanak na ovim prostorima.25
23

24

25

Alija Bejti, Sarajlija Abdulah Drnilija i njegov Zbornik bosanskih memorijala 1672-1719.,
Radovi ANUBiH, knj. LX, Odeljenje drutevih nauka, knj. 19, Sarajevo 1977, 201-240 ; Eref
Kovaevi, Granice Bosanskog paaluka prema Austriji i Mletakoj republici po odredbama
Karlovakog mira , Sarajevo 1973, 5-299
Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovakog do Poarevakog mira (1699-1718) , Sarajevo
1989, 5-301
Enes Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. uzroci i posljedice, Sarajevo 2003. godine, 409, 410;
Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka , Sarajevo 1997, 300-303

359

Poslije Beogradskog mira (1. septembra 1739) na ovim prostorima u narednih gotovo pet decenija nije bilo rata sa susjedima. Meutim, upravo u tom mirnodopskom periodu, svijest domaeg stanovnitva jo vie se uvruje. U narednim decenijama uticaj domaih ljudi, koji su bili na istaknutijim civilnim i vojnim
poloajima bio je na zavidnom nivou. Posebno su u tome doli do izraaja kapetani i brojne spahijske porodice koje su uivale odakluk timare.26 Istina, njihove
odluke nikada nisu u glavnim pitanjima bile u suprotnosti sa stavom Visoke porte
u Istanbulu. No, sve osnovne odluke koje su se ticale odranja reda, unutranjeg
mira, privrednog ivota i posebno vojne sposobnosti za odbranu Bosanskog ejaleta, bile su u nadlenosti predstavnika osmanske vlasti koju su u pravilu obavljali
ljudi domaeg porijekla. Ovo ne znai da je u Bosni vladala neka vrsta autonomije. Meutim, po onome kako je bilo u praksi, to nije ni bilo daleko od ovoga pojma. Upravo u ovakvoj situaciji se domae stanovnitvo bunilo protiv lokalne vlasti, koja je zloupotrebljavala ovlatenja. Kao i u prethodnom XVII, i tokom XVIII
stoljea u vie navrata dolazilo je do pobuna domaeg stanovnitva, prije svega
muslimanske konfesije. Ozbiljnija pobuna zabiljeena je 1735. godine. Pobuna je
izbila u mostarskom, a zatim i drugim kadilucima hercegovakog sandaka. Tek
poslije izbijanja austrijsko-osmanskog rata 1737. godine, zbog opasnosti koja se
nadvila nad Bosnom, dolo je do njenog primirenja.27 No, pritajeno nezadovoljstvo ponovo je buknulo u novoj pobuni u veem dijelu ove osmanske pokrajine,
koja je trajala od 1747. do 1757. godine.28 I na ovim primjerama pobune se vidi
bosanska samosvijest. Ljudi u XVIII stoljeu nisu slijepo slijedili ni sultana, ni
predstavnike njegove vlasti u Bosni kada su nepravde i zloupotrebe bile evidentne. Oni su, prije svega, titili sebe i svoja zakonska prava.
Kada je Porta 1784. godine na austrijski zahtjev prihvatila da preda neka pogranina mjesta i tvrave koje su bile sporne jo od beogradskog mira (1739),
protiv toga se pobunilo bonjako stanovnitvo. Nezadovoljstvu se pridruio i tadanji bosanski namjesnik Abdullah-paa Defterdarevi. I on je kao roeni Sarajlija reagirao patritoski. Bio je protiv davanja nekih pograninih bosanskih mjesta
susjednoj Austriji. To su iskoristili njegovi protivnici, pa su ga kod Visoke porte
uspjeli oklevetati za veleizdaju. Bio je to povod da se osudi na smrt. Po predanju,
kada je u Travnik februara 1785. godine sa aicom otrova doao Portin izaslanik
(mubair), pijui otrov, vezir Abdullah-paa je izgovorio sljedee rijei: Ba ve-

26

27

28

360

Hamdija Kreevljakovi, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo

1991; Avdo Sueska, Ajani, prilog izuavanju lokalne vlasti u naim zemljama za vrijeme
Turaka, Sarajevo 1965. godine
Enes Pelidija, Bosanski ejalet od 1593 . godine do Svitovskog mira 1791. godine, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 165 (dalje: E.
Pelidija, Bosanski ejalet od 1593. godine)
A. Sueska, Seljake bune, 182 202

rerum, bir ta vermem (I glavu u svoju dati, a kamena jednog ne dam).29 Bez
obzira koliko ovo odgovaralo historijskim injenicama ili ne, ipak i ova predaja
govori o bosanskoj samosvijesti koja je bila prisutna daleko prije nestanka sultanove vlasti sa ovih prostora.
Posebno e patriotizam doi do izraaja u narednom osmansko-austrijskom ratu
koji se vodio od 1788. do 1791. godine. U ovom ratu koji je u historiji poznatiji pod
imenom Dubiki rat, Bosanci su grevito i hrabro pruali nevjerovatno veliki otpor
na svim napadnutim mjestima. I ovdje oni nisu toliko branili sultana i osmansku dravu, koliko sebe i svoju Bosnu. Tadanji austrijski car, Josip II (1780-1790) znao je
za nezainteresiranost slubenog Istanbula za Bosnu. Zato je i pisao feldmaralu Ernestu Laudonu koji je bio vrhovni zapovjednik carske vojske na bosanskom frontu
da je Bosna preputena Bonjacima i da to treba iskoristiti i napasti Berbir30.31
Meutim, kako vojne aktivnosti austrijske vojske nisu ile planiranim tempom, to je
feldmaral Laudon iznio caru u Beu razloge zbog ega izostaju vojne pobjede. On
je kazao da je upravo nevjerovatno kako su vrsto graeni mali bosanski gradii i
kako se tvrdoglavo u njima Turci (Bonjaci-prim. m.) bore, a s kojom se lakoom
oni umiju iznova uaniti, kad im se razori jedna odbrambena linija.32
U XIX stoljeu, jo od potpisivanja Svitovskog ugovora (4.08.1791.) Krajinici i pojedini njihovi kapetani nisu se mirili sa gubitkom Cetingrada. Posebno se
tome odupirao Hasan-aga iz Peigrada. U narodnoj tradiciji je poznatiji kao Hasanaga Peki. On je sa Austrijskom monarhijom vodio skoro 30 godina neku vrstu
privatnog rata za Cetingrad.33 Hasanagina borba sa Austrijskom monarhijom bio
je izraz svijesti ove linosti i Krajinika uope da se bore za svoju a ne sultanovu
zemlju. Sve e to jo vie doi do izraaja u Pokretu za autonomiju Bosne pod
Husein-kapetanom Gradaeviem.
Pokuaj reformiranja Osmanskog carstva, prije svega po uzoru na tadanje
evropske zemlje, imao je direktnog uticaja na mnoge dogaaje u brojnim osmanskim pokrajinama. Tako je bilo i sa Bosanskim ejaletom. Mnoge mjere koje je u
toku svoje viedecenijske vladavine provodio sultan Mahmud II (1808-1839) nisu
nailazile na podrku sultanovih podanika u Bosni. Razlozi tome bili su subjektivne i objektivne prirode. Posebno je to dolo do izraaja poslije ukidanja Jenierskog odaka 1826. godine. Tada su se bosanski kapetani, ajani i druge uglednije

29

30
31
32
33

Safvet beg Baagi (Mirza Safvet), Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (Od g. 1461850.) , reprint izdanje, Sarajevo, 1989, 110, 111
Bosanska Gradika
Galib ljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, Banjaluka 1992, 119
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb MCMLIX, 1331
M. Imamovi, Historija Bonjaka, 326

361

linosti osjetile ugroenim u svojim pravima. Oni e initi i vostvo Pokreta.34

Meu njima je bio i Hasan-aga Peki koji je punih 30 godina na svoj nain ratovao i borio se za Bosnu. On je, zajedno sa drugim kapetanima i tadanjim uglednicima, bio na sastanku u Tuzli koji je trajao od 20. januara do 5. februara 1831.
godine. Donesene su vane odluke od kojih su najznaajnije: a) da Bosna dobije
unutranju autonomiju, te da ubudue centralnoj vladi u Istanbulu plaa 4000 kesa
novca godinje i b) da se na elu ove pokrajine imenuje domaa linost. Tom prilikom je za vou pokreta izabran Husein-kapetan Gradaevi. Iako po godinama
mlad (29) nesumnjivo je bio meu najuticajnijim, najsposobnijim i najbogatijim
linostima Bosanskog ejaleta. Zato je dobio najvie podrke.35
U narednom periodu, tokom 1831. i 1832. godine, najvei dio stanovnitva
ove pokrajine je, zajedno sa Husein-kapetanom, vodilo i politiku i oruanu borbu
protiv centralne vlasti za ostvarenje proklamovanih ciljeva.36To je isticao i sam
Husein-kapetan, koji je u narodu ve u to vrijeme postao poznat pod nadimkom
Zmaj od Bosne. On to istie i u svojoj korespondenciji austrijskom caru Franju II
(1792-1835). U pismu naglaava da je izabran po elji cijelog bosanskog naroda.37 Cio tok borbe za autonomiju bio je izraz samosvijesti ljudi toga vremena
koji su Bosnu, a ne Osmansko carstvo s pravom smatrali svojom domovinom.
Tu bosansku samosvijest znala je i centralna vlada u Istanbulu. U ranijim periodima, ona je patriotizam stanovnitva Bosanskog ejaleta koristila na najbolji mogui nain kako bi sauvala ovu izuzetno znaajnu pograninu pokrajinu. No, stanje
se sada promijenilo. Bosanska samosvijest vie nije odgovorala sultanu i vodeim
linostima Carstva. Zato su i ekali pogodan trenutak da se obraunaju sa nosiocima bosanske ideje koje, nakon vojnog poraza Pokreta za autonomiju, nisu eliminisali. Prilika za to ukazala se u vrijeme pobune u Krajini. Kada su poetkom septembra 1849. godine u boju kod Bihaa ustanici porazili bosanskog namjesnika Tahirpau, Visoka porta je iskoristila tu priliku i 1850. u Bosnu poslala Omer-pau Latasa, jednog od najsposobnijih vojnih zapovjednika, koji je bio poznat po uspjenim
vojnim intervencijama protiv ustanika u vie pokrajina Carstva.38 U narednom periodu, Omer-paa je, sluei se svim sredstvima, uspio na najbrutalniji nain ne
samo uguiti pobunu u Krajini, nego i fiziki ubiti i protjerati najvei dio uglednih i
uticajnih linosti, nosilaca bosanske samosvijesti. Meu njima je bio i Ivan Franjo

34

35

36
37
38

362

Ahmed S. Alii, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996. godine, 241-249 (dalje: A. S. Alii, Pokret za autonomiju)
Ibrahim Tepi, Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljea do austrougarske okupacije 1878.
godine, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo
1998, 186 (dalje: I. Tepi, Bosna i Hercegovina)
A. S. Alii, Pokret za autonomiju, 250-337
ibidem, 187
I. Tepi, Bosna I Hercegovina, 198, 199

Juki koji je, i pored dokazane dobrodolice, te pjesme koju je posvetio upravo
Omer-pai, zbog svoje odanosti Bosni bio protjeran iz svoje zemlje.39
U narednom periodu, i pored pojedinanih pobuna, nije bilo onako organizirane borbe za unutranjom autonomijom, kao to je to bilo prije Omer-painog
dolaska. No, to je bila samo prividnost. Kada je odlukama Berlinskog kongresa
(13. juni 13. juli 1878.) Bosanski vilajet predat Austro-ugarskoj, eksplodiralo je
narodno nezadovoljstvo protiv sultana Abdul Hamida i njegove vlade. Tada su se
u narodu ule glasne rijei da je Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan moe
dati Stambol, a ne Bosnu.40 Sa istom onom odlunou s kojom je stanovnitvo
srednjovjekovne Bosanske kraljevine branilo svoju dravu, tako su se i njihovi
preci, poslije 415-godinje osmanske vladavine, suprotstavili Osmanskom carstvu
i evropskim dravama da u njihovo ime odluuju o zemlji koju oni smatraju svojom jedinom domovinom. To su najbolje pokazali pruajui ilav i iznenaujue
dug vojni otpor dolasku austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu. 41 I na
kraju osmanske vladavine, samosvijest domaeg stanovnitva bila je isto tako
jasna i vidljiva kao i 1463. godine, te u svih proteklih 415 godina sultanove vlasti. I ovaj dio prolosti Bosne i Hercegovine nam daje odgovor zato je 25. novembra 1943. godine bilo mogue da predstavnici svih danas konstitutivnih naroda, politikih opcija i drutvene pripadnosti jednoglasno prihvate rezoluciju
ZAVNOBiH-a i da, poslije punih 480 godina, obnove bosanskohercegovaku
dravnost. Upravo svijest i samosvijest njihovih predaka da je Bosna i Hercegovina njihova istinska domovina, daju nam odgovor zato je naa zemlja u to vrijeme vratila svoju dravnost, a danas je i meunarodno priznata.
Autor
Profesor dr. Enes Pelidija je redovni profesor historije osmanskog perioda nae
historije na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu
Rezime rada:
U svom prilogu autor razlae o razvoju osjeanja bosanskog patriotizma u
narodu Bosne u vrijeme postojanja osmanske Bosne. Ukazuje na ulogu islama u
tom procesu i ulogu ouvanja narodnog jezika i osnovne narodne kulture, kao i na
vanost injenice da je Osmansko carstvo ouvalo Bosnu kao jedinstvenu upravnu, sudsku i vojnu teritoriju sa znaajnom ulogom domaih ljudi u cjelokupnom
ekonomskom, upravnom, vojnom i sudskom sistemu u njoj.
39
40
41

G. ljivo, Omer-paa Latas u Bosni i Hercegovini 1850.-1852., Sarajevo 1977, 5-181

I. Tepi, Bosna i Hercegovina, 211
Mehmedalija Boji, Svrgavanje turske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv austro-ugarske invazije 1878. godine, Nauni skup Otpor austro-ugarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1979, 73-88

363