ANDREJ NIKOLAIDIS

Mimesis
ROMAN

Razumijete: onaj ko govori je nepomian, ostao je nepokretan

dok je reenica izgovarana, paljivo se uzdravajui od svakog
gesta.
AK DERIDA, Istina u slikarstvu

Al:
I SEE A DARKNESS
Bonnie Prince Billy
Moje ime je Konstantin Teofilis.
Ako vjerujete u prie o specifinostima, predestinira-nosti
i top-listama nacija, svakako vam nee promai da nosim
grko ime. Moj dobri prijatelj kae kako je velika srea biti
roen u grkom jeziku, u kojem je kroz filozofe najprije
progovorilo Bie, a potom kroz Novi zavjet i sami dobri
Gospod Bog. 0 tome vam, naalost, ne mogu rei nita:
bjeei as ispred jedne, as ispred druge vojske, moja
porodica je na svom putu od Ziita do Ulcinja izgubila
veinu svojih posjeda i bogatstva. Do 1974, a ta godina mi
je naroito vana, do 1974. kada e Konstantin zaplakati u
koev-skom porodilitu i nakon dvanaest sati greva, koji
e okonati carskim rezom, obradovati majku Anu i oca
Joanisa, do 1974. e porodica Teofilis, mijesei hljeb i
pekui evreke, provlaei se tako kroz Prvi svjetski rat,
srpsku okupaciju Crne Gore 1918, prvu Jugoslaviju, Drugi
svjetski rat, mijesei, ponavljam, peciva u maloj pekari
prozaino (a prozainost je dobra za posao) nazvanoj
Kod Grka, mijesei ih i za srpske andare, i za
italijanske oficire i za mrke brkate baliste, mijesei sve do
1945, kada djed Nikola nepogrjeivim poslovnim
instinktom nazovimo ga ovom prilikom: grkim
procjenjuje da dolaze teka vremena za male porodine
firme i radnju zatvara, do 1974. e, rekoh, porodica
Teofilis izgubiti posljednju i najveu dragocjenost koju je
pradjed Naum ponio iz iita onda kada je kao voa
karavana kiridija u volujska kola smjestio enu Helenu i
troje sitne djece i poveo ih da ivot nastave u Ulcinju
izgubie znanje grkog jezika.
U kui u kojoj sam odrastao nikada nije izgovorena grka
rije. Iako je to odbijao da prizna, otac je iskreno patio
zbog toga. Njegova braa, koju smo posjeivali ljeti, kada

bismo iz Sarajeva, gdje smo ivjeli, odlazili u Ulcinj, gdje je

otac na djedovom imanju nakon Velikog zemljotresa
sagradio malu kuu, s mukom bi se uspjeli prisjetiti neke
grke fraze. Onda kada bi euforija porodinih rukova
dostizala vrhunac, a domaa lozova rakija bila
zamijenjena crnim vinom, neko od oeve brae mucavo bi
zapjevao neku grku pjesmu, neto to je volio da pjevui
djed, u rijetkim trenucima kada nije itao Bibliju i nije
razmiljao o vlastitoj smrtnosti i paklu, taj stari grki
svetenik koji je na koncu postao pekar. Svakako
primjeujete da kaem oeva braa, ne moji strievi.
Odnosi u familiji Teofilis, osobito oni izmeu mog oca i
njegove brae, bili su statini i hladni ja samo nastavljam
tradiciju. Vi, Teofilisi, ste poput grkih kipova govorila mi je
majka. Ako i nisu eznuli jedan za drugim, jedan drugome
nisu inili ni zlo. Pod uslovom da vjerujete kako
ravnodunost predstavlja visoki stepen mudrosti,
prilivatiete te odnose kao racionalne i korektne. Meutim: varate se ako mislite da je grki jezik neduan u
itavoj prii.
Pradjed Naum iz Ziita kraj Moskopolja seli u Ulcinj.
Djed Nikola se krajem devetnaestog vijeka u Kotoru
ukrcava u brod koji e ga odvesti u Ameriku. Otac Joanis
ubrzo po mom roenju seli u Sarajevo. A strievi, oeva
braa? Jedan odlazi u Grku. Drugog kod Kordobe
ubijaju Frankovi vojnici. Trei, kapetan broda u penziji, u
devedesetoj godini, osjeajui blizinu smrti, jednog
nedjeljnog jutra budi ukuane i govori im: sve prodajemo,
selimo u Cantavir, vjerujui, pretpostavljam, da ga smrt u
ravnici Vojvodine nee pronai. Umire dva mjeseca
kasnije. U oporuci insi-stira da ga sahrane u Cantaviru: sit
sam putovanja, moje kosti ostavite tamo epanem, pie. Ako
vjerujete u porodine istorije i izvjesne poduke koje prua
mitologija geneologije, sve u meni govori: putuj! Pa ipak,
ja mirno leim u babinom stanu na Grbavici.

Pripovijedam li vam ovu porodinu istoriju sa poneto

ara i njenosti koja i mene iznenauje inim to zato
to je rano jutro, i ja se jo uvijek snen prevrem u
udobnom starinskom krevetu. Udobnost kreveta je kriva
to jutros prolost vidim kao sistem smislenih postupaka i
oekivanog feedbacka okolnosti. Sto je prinevski luksuz
za nekoga ko nizata na svijetu ne bi pristao da iznova
doivi niti jedan jedini dan svoje mladosti, nekoga ko se,
zapravo, najdublje stidi svakog dana koji je proivio,
nekoga ko, kada pogleda unatrag na svoj ivot, poput
svakog ovjeka koji dri do sebe, moe jedino rei I See
A Dark-ness.
Jutro kroz zastore prodire u sobu, obezbjeujui mojoj prii
oreol. Ova dosjetka sa svjetlou jeste jeftina, ali molim vas:
mitologija se i tvori od jeftinih stvari. Kad pomislim na
Mona Lizin osmijeh, namah gubim kriterij i svaka
mistifikacija ini mi se prihvatljivom. Anvthing goes!
Obino se, kada treba donijeti vanu odluku, kae: pusti
neka prenoi. A istina je zapravo drugaija: ovjek je
tupav ujutro, tupav u podne i tupav uvee. Tupavost je,
tavie, najvea upravo ujutro. Jeste li se pitali zato je seks
najbolji ba jutrom, onda kada dolazi kao prva stvar po
buenju? Zato to na mozak kojega, ionako, kako
znamo koristimo tek petnaestak posto tada najsporije i
najloije funkcionie. To malo krvi koja se bezvoljno
uputila put mozga tada je najlake skrenuti nanie. Snen
ovjek pod toplim pokrivaima je kao sretna vjerenica u
radnji sa vjenanicama sve mu moete prodali.
Ako vjerujete u literarne modele; ako ste skloni da
prihvatite tezu po kojoj literatura, od Svetih knjiga
naovamo uobliava stvarnost makar u mjeri u kojoj ova
utie na nju, jo ako ste uz sve to i determinista,
pomisliete: evo ga jo jedan koji lei u prvom poglavIju
ovo e biti neka oblomovtina. Ako je sve gore
navedeno dio vaeg svjetonazora, ali vas je iskustvo

namjesto determinizmu nauilo nihilizmu, rei ete:

najgori su ovi koji isprva mirno lee ovo je neki grki
Koragin, neki neurotini revolucionar ili masovni ubica,
kao da tu ima razlike.
Postelja u kojoj leim je raj za jugonostalgiare, tu specifinu
lokalnu vrstu ljudi iskreno posveenih odbijanju injenica
i njihovog zdravorazumskog tumaenja. Krevet, kupljen
nakon to je 1991. odselio posljednji babin podstanar, Grk
sa Hidre koji je u Sarajevu studirao poljoprivredu,
proizveden je u Simpu, Vranje, Srbija. Jastuk i
posteljina, tetkin novogodinji poklon, koju je baba od
sredine osamdesetih uvala u ormani i koja i jutros snano
mirie na lavandu kojom ju je titila od moljaca, nosi trade
mark Lio, Osijek, Hrvatska. Napokon, zahvaljujui
sarajevskim hladnim majskim noima, obukao sam i stari
demper za skijanje, firme Rasica, Slovenija.
Ali ta ja to radim jutros, zagledan u prolost, u postelji
koja bi se pravosnano imala smatrati i instalacijom ili
nekom drugom formom savremene umjetnosti, koja bi
pod imenom kakvo je YU: R. I. P ili Bio jednom jedan
krevet: bila jednom jedna zemlja mogla biti izloena u
nekoj od evropskih prijesto-nikih galerija, ali eto, dijelei
sudbinu ko zna koliko drugih zagubljenih remek-djela,
tmne u stanu moje babe?
Donosim najvaniju odluku u ivotu.
Samo mjesec dana ranije, prije nego je potar zakucao na
moja vrata i uruio mi dva pisma jedno iz Bosne, dnigo
iz Holandije, nisam mogao ni pomisliti da u ovo jutro
doekati u Sarajevu, gradu koji sam napustio deset godina
ranije, vjerujui da ga naputam zauvijek. Uvijek sam bio
sklon patetinotraginim razrjeenjima: kada se ljubi,
ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek;
kada se kree u rat, onda se i gine. U ivotu, meutim,
rijetko dolazite u priliku da primijenite svoj rafinirani
osjeaj za tragino, te se zamiljeni uzvieni princip

najee troi na trivijalnosti. Pa na kraju biva samo: kada

se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bjei, bjei se
brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno. Samo
mjesec dana ranije bio sam uvjeren da nikada vie neu
doi u tu zastraujuu situaciju da donosim vane odluke. Konano, nekoliko godina potroio sam nastojei da
organizujem miran ivot, bez putovanja i transakcija
emocijama, ivot ispunjen lijepom umjetnou, pisanjem i
svakodnevnim ritualima, od jutarnjeg ispijanja kafe do
popodnevnih etnji. Naporno i uporno sam radio na tome
nisam li otud imao pravo nadati se uspjehu?
Potar Pako je jedna od rijetkih osoba kojoj se iskreno
obraujem barem je tako bilo do tog dana. Poneka
knjiga, pismo nekog itaoca i svakih petnaest dana
redovna isporuka od deset diskova koja je stizala
od mog dilera muzikom: to je ono to mi je Pako donosio.
Nije bilo razloga da ne volim tog ovjeka, moram rei, i
pored sve moje sklonosti mizantropiji. Bez pisama italaca
se svakako moglo, ali knjige i diskovi znaili su mi doista
mnogo. Moja mirna egzistencija o kojoj vam govorim, bila je
projektovana kao flatline na aparatu za odravanje ivota;
dugaka ravna linija ravnodunosti, koja bi poskoila tek
pred ponekom knjigom ili pop albumom. Stvar bi se, naravno, ubrzo vratila u norrnalu, u signalizaciju klinike
smrti. Sve do novog Pakovog dolaska, kada bi miris
svjee tampane knjige ili digitalni zapis na serateh
proteeted povrini diska djelovao na mene poput naglog
strujnog udara sa aparata za reanimaciju. Ovako se ve moe
ivjeti, mislio sam to jutro. A onda je na moja vrata
pokucao Pako.
itao sam Kurejija, Budu iz predgraa i sluao Bahovu
Pasiju po Mateju. S vremena na vrijeme pogledao bih
Nolu, svog tri mjeseca starog rotvajlera, tek da bih se
uvjerio daje teorija Aleksandra Beano-via o uticaju Baha
na ivotinje bila tana. Kada sam mu rekao kako sam

zapazio da moj pas zaspi uvijek kada pustim Baha,

Beanovi je rekao: Naravno. Bah u ovjeku unitava sve
animalno. A budui daje animalno jedini sadraj ivotinje, Bah
egzorcirajui iz nje animalno, nuno ini da ona pada u
nitavih. Nola je doista spavala na svojoj prostirci ispod
police sa knjigama. Pazei da je ne probudim ustao sam i
otvorio ulazna vrata.
Jedno je pismo, dakle, bilo iz Sarajeva; drugo mi je stiglo
ak iz Amsterdama. Siguran u identitet poiljaoca
amsterdamskog glasa, prepustio sam se radoznalosti: ko
mi to pie iz Sarajeva?
Sjeo sam natrag u fotelju i proitao:
Dragi Konstantine! U ime Organizacionog odbora za
obiljeavanje desetogodinjice mature IV 2, pozivamo te
da prisustvuje proslavi koja e 7. maja u 20 sati biti odrana u
hotelu Hollidaj Inn. Svoj dolazak svi pozvani su ve potvrdili,
ukljuujui i one koji dolaze iz SAD i Kanade. Vidimo se u
Sarajevu. Alisa Mati i Iman Mehmedbai.
Ova imena nisu mi nita znaila. Djevojke su vjerovatno
udate i nose muevo prezime. A i da nije tako, sva je
prilika da ih se ne bih sjetio. Jer, koji se tip djevojaka
uvijek gurao u sve zamislive Odbore i Forume, od Saveza
pionira u osnovnoj koli do Dramske sekcije u gimnaziji?
Svakako ne onaj tip djevojaka koje pamtite. Svakako ne
srednjokolske ljepotice, lutke koje su uvijek bile u vezi sa
starijim i bogatim momcima, ili vi jednostavno nikada
niste skupili dovoljno hrabrosti da ih pozovete da izaete,
tako da i kada pedeset godina kasnije budete umirali, sa
aljenjem ete pomisliti na njihov poljubac koji ste moda
mogli imati, samo da ste...
Tako dakle, pomislio sam. Zlatni jubilej: deset godina od
maturske veeri koju, uostalom, moja generacija i nije
imala. Svi smo ve bili kupili odijela i
cipele, spremajui se za veliko majsko slavlje. Momci sa
brda su, meutim, zapucali ve u aprilu. Do maja je moj

najbolji prijatelj dobio snajperski metak u glavu i bio

sahranjen na Barama, a moja djevojka doivjela nervni
slom jer je pater familias odluio da napuste Sarajevo i
presele u njegovu rodnu kuu u Bugojno, da budu sa
svojim narodom, kako je rekao. Do mene u Ulcinju, glas
o tome dospio je potom, koja je kao i telefoni tada jo
uvijek funkcionisala, ba kao to sam potom dobio i
svjedoanstvo o zavrenoj gimnaziji. Sta sam tada uradio?
Ne sjeam se, ali spreman sam da se kladim da sam sjeo u
istu fotelju i pustio istog starog, dobrog Baha. Smrdljivog
debelog Buha za orguljama Svetog Tome, kako ga Bernhard
naziva u Starim majstorima. Smrdljivog debelog Baha, kojeg najdublje prezirem onda kada se gadim sam sebi.
Smrdljivog debelog Baha, iji nepojmljivi genij mi je toliko
puta posluio da sve nerazrijeene dileme, sramne
postupke i kukavika povlaenja utopim u njegovoj
muzici, pomislivi svaki put da zapravo postupam
ispravno, jer iluminiram u boanskoj ljepoti, namjesto da
se bavim ovozemaljskim trivijalnostima. Potom sam
otvorio Teino pismo.
Ovo je prsten. Njega e staviti u dep i postupiti prema
uputstvima koja slijede. Ovo je avionska karta. Avion polee iz
Sarajeva, 7. maja u 17.30. Kada avion sleti u Amsterdam,
ekau te na aerodromu. Prii e mi i pruie mi prsten koji
sam ti poslala.
Pitae me: hoe li da se uda za mene. Ja u rei da i
ivjeemo sretno dok nas smrt ne rastavi. Ovo e se desiti 7.
maja, ili nikada. Ako ne bude u tom avionu, nee me vie
vidjeti. Kao ispriku mogla bih prihvatiti izvjesni splet okolnosti
koji bi doveo do toga da se avion srui i tom prilikom pogine:
sve osim toga duboko prelazi moj prag tolerancije. U sluaju
avionske nesree treba da zna da u te uvijek voljeti.
Ponavljam: 7. maja u Amsterdamu ili nikada vie nee uti za
mene.
Volim te, Tea

Sada je 10 asova i trideset minuta. Danje 7. maj

dvijehiljadedruge godine: moj roendan i roendan
Marala Tita, iako su mu, a u tome je nemogue ne vidjeti
konce zavjere, kako protiv njega, tako i protiv mene,
roendan uporno slavili 25 maja, pod firmom Dana
mladosti. Ako vjerujete da se sutina svijeta moe izraziti
brojkama, ako ste vjernik numerologije, dolazak u
Sarajevo, na moj i Titov roendan, na proslavu deset
godina mature, na deset godina od poetka rata
svakako e vam rei mnogo toga.
Posljednji put kada sam prespavao u babinom stanu,
zamalo nisam ostao bez divnog prijatelja, Ama-ra
Biakia. Bilo je to 1991, kada sam u stanu koji je napokon
napustio grki student organizovao urku sa neto trave i
maarskog bijelog vina. Oko 3 sata ujutro drutvo se
razilo, a Amar i ja zakljuili da smo,
citiram ga, gladni kao vuci. Ako se drimo ove ivotinjske
terminologije, treba rei da sam ja bio pijan kao svinja. U
stanu nije bilo nieg jestivog, tako da je Amar odluio da
ode do Marin Dvora, do fast fooda koji je radio itave noi.
Sklon sam da krivicu za to svalim na doista odvratno
maarsko vino, ali istina je da me je loa trava uinila
paranoinim, te sam ubrzo po Amarovom odlasku, vrsto
ubijeen da ubice FBI vrebaju na trenutak moje nepanje,
zakljuao vrata. Nakon toga sam se odvukao do kuhinje i
tamo izgubio svijest. Then I Saio A Darkness. Ujutro me je
probudio smrad vlastite kose koja je spokojno tinjala, jer
se jedan pramen zapalio, budui da sam pao na pod
naslonivi glavu na termoakumulacionu pe. Paljivo sam
osmotrio stan u neredu i ubrzo se suoio sa poovskom
tajnom: Amara nije bilo u stanu, a ulazna vrata bila su
zakljuana iznutra. Kako je, zaboga, izaao? I kada?
Prosvijetlila me je kominica, koja je kao Tasmanijski avo
istrala u haustor kada me je kroz pijunku ugledala kako
izlazim iz stana i panino ispriala o mladiu koji je oko

etiri ujutro lupao na moja vrata.

Dakle ovako: Amar se sa hamburgerima vratio sa Marin
Dvora i naiao na zakljuana vrata. Pozvonio je. Kada mu
i nakon toga nisam otvorio, izgubio je ivce i stao nogama
lupati o vrata, psujui me na sve naine kojih se u tom
trenutku uspio dosjetiti. Oni koji su upueni u tajne
bosanskih psovki, znae da je katalog varijanti
proklinjanja koji je imao na raspolaganju bio praktino
neiscipan. Iz kominicine prie shvatio sam da je na koncu
uspio razbuditi sve stanare. Neko od njih pozvao je
policiju. Kada je deurna patrola stigla, zatekla ga je kako
sa nesmanjenim entuzijazmom urlie i utira vrata.
Pokuao je da im objasni da je unutra bila urka, da je
izaao da kupi hamburgere evo, pogledajte, jo su topli
i da mu iz nekog razloga sada ne otvaram. Glas naroda iz
komiluka se umijeao u priu ustvrdivi da momak lae,
jer je tu ivio neki Grk, student, ali je sada odselio; nikakve tu
urke nije bilo, nego neka ga vode u stanicu i vide ta nije u redu
sa njim, da nije on neki od onih narkomana. Policajci su,
doista, na vratima ugledali ploicu sa grkim imenom.
Pozvonili su i zakljuili da u stanu nema nikoga. Amara
su odveli u policijsku stanicu, odakle ga je ujutro izveo
otac.
U itavoj situaciji za Amara je bilo nekoliko oteavajuih
okolnosti. Najprije, Amar je nedavno zavrio terapiju
odvikavanja od heroina, tako da su roditelji spram njega
gajili izvjesne sumnje i strahove. Kasnije e se dobri ljudi
navii, jer je to, pokazae se, bila prva u nizu njegovih
terapija detoksikacije. itava situacija postae nadrealna
treeg dana rata, kada ga je otac pod snajperskom paljbom
sa Breke u dva ujutro vozio u bolnicu Koevo, jer je Amar
procijenio da je poetak rata pravo vrijeme za overdose. No
tada jo uvijek nepovjerljivi, roditelji su nekoliko nedjelja
odbijali da ga nou puste u grad. Izlasci su mu ogranieni
na odlaske u kolu, odakle se imao vraati tano u minut.

Svakoga dana pred kolom ga je ekao taksista, prijatelj

njegovog oca, koji ga je vozio do kue i pratio sve dok ga
ne bi predao u ruke majci. Na urku su ga pustili prije
svega jer je moje ime, smatrali su, garantovalo poteno
drutvo i odsustvo opijata. Puten je pod uslovom da
prespava kod mene, i da se sa mnom ujutro vrati kui,
gdje e nas, slijedi stimulativni i ljekoviti pastoralni detalj,
kao nagrada ekati doruak. Tako da je, kada je u etiri
ujutro zakljuio da nema izgleda da u mu otvoriti, vrlo
precizno mogao predvidjeti kakva e ga kazna zadesiti
pojavi li se ranom zorom, sam, roditeljima pred oima.
Pretpostavljam daje incident koji je te noi u haustoru
napravio bio vie rezultat oaja nego bijesa. Jer, kaznu je
znao ali se pitao: gdje je krivica? Krivica je, kao to
znamo, u tom trenutku hrkala na podu babine kuhinje. Sta
da ti kaem: sve je to od loeg vina, rekao sam mu kada sam
ga sutradan vidio. Uostalom, mogu vam se desiti i gore
stvari nego da vam otac, zato to je va pijani prijatelj
zakljuao vrata i izgubio svijest, na pola godine ukine
deparac i produi zabranu izlaska.
0 mogunosti da ponovo vidim Amara mislio sam dok
sam prelazio bosanskecrnogorsku granicu.
Kada iz Crne Gore uete u Bosnu, doeka vas put koji je
Milorad Dodik, svojevremeno gazda Republike Srpske,
napravio pred neke od izbora. Bilo mu je potrebno da
birae ubijedi kako on, eto, odrava odnose sa ostalim
srpskim zemljama put prema bratskoj Crnoj Gori bio je
dovoljno ubjedljiv... Dodik je dobio izbore.
Danas, taj put je gori od bilo kog makadamskog
planinskog dnima. Komadi asfalta poredani po blatnoj
podlozi. Uzana trasa koja treba da vas odvede u zemlju
koja je iskrvarila. To je vjerovatno najgori put u univerzumu, pomislio sam dok sam kroz naputene zasade
jabuka vozio ka Brodu na Drini. Samo kamiondije
nikike eljezare i podgorikog Radoja Dakia u svojim

zaralim kamionima na rubu raspadanja jure tom kozjom

stazom, ne obazirui se na one koji dolaze iz suprotnog
pravca. S vremena na vrijeme mimoiete se sa bijelim
dipom neke od humanitarnih organizacija koje krue
Balkanom, u kojem se voze ljudi koji vjeruju da su
humanisti i civilizovani, ljudi kojima smo mi potrebniji nego
oni nama. Jer: da li bi oni bili civilizovani da nema divljaka
poput nas?
Proli ste granicu. Prije godinu dana, granini prelaz
kontrolisala je carina i policija Republike Srpske. Danas, tu
su slubenici Federacije, uz one srpskog entiteta. Sutra,
bie samo bosanski carinici. Ako vjerujete u pravdu koja
uvijek dolazi na kraju, zak-ljuiete kako se proces
integracije Bosne i Hercegovine odvija sporo, ali ovjek,
neutralni posmatra, sluajni putnik, rekli bismo, ipak
uoava promjene.
Dakle: Dodikov put. Da su u izgradnju tog puta uloili
makar djeli entuzijazma koji su demonstrirali prilikom
ruenja bosanskih gradova, da ne govorimo
o tome da kada na red doe ruenje damije bosanski
Srbin odjednom postaje radian kao Njemac danas bih
se vozio putem nalik na upravo njemake. Ali
Republika Srpska je deridijanska zemlja raj dekonstrukcije. Razoriti, poruiti, rastaviti, razdvojiti to su
stvari koje zanimaju zemlju ratnika koji su etiri godine
bili uvari dinovskog koncentracionog logora za
Bonjake. Republika Srpska je spomenik tom konc
logoru: nema nieg to bi se moglo uporediti sa bezonom
perverznou postojanja tog entiteta, nasta-log ukrtanjem
epskog, varvarskog nasilja i sofisticirane, virtuelne
evropske spoljne politike. Kao da nacistike konc-logore
ujedinite u jednu teritoriju i obezbijedite im autonomiju:
svi konc-logori u jednoj dravi.
Zamislite ovjeka koji deset godina odluno odbija da
putuje. ovjeka kojem je ak i vonja od Ulcinja do

Podgorice put patnje. Za njega to nije sto kilometara

asfalta to je staza posuta sitnim avlima kojom gazi bos,
dok ga bijesna gomila gaa kamenicama. Taj ovjek
napokon odlui da putuje, jer su ga se sjetili stari prijatelji i
jer je ena koju voli nala za shodno da ga maltretira
bijednim branim ultimatumima. Njegov dom odjednom
postaje sredite orkana. Nailazi opasnost koja iz korijena
mijenja geografiju njegove kue ugodna radna soba
odjednom nije prostor smiraja i lijepe umjetnosti, nego
vlana, mrana tamnica u kojoj mora donijeti vanu
odluku od koje zavisi sve ono to ga ne zanima i ega se,
konano,
mukom rijeio: prije svega emocije i planovi za budunost.
Zato odluuje da bjei. Bjei ravno u susret opasnosti, u
Sarajevo, tamo gdje lei razrjeenje jer tamo gdje prebiva
opasnost, raste spasonosno.
I tako: evo me u babinom stanu, u krevetu gdje na
vokmenu sluam Oldhamovu I See A Darkness. Sta tu
radim, ta se to oekuje od mene? Trebam da odluim da li
da u 20 asova odem u Hollidav Inn i ponovo vidim sve
preivjele prijatelje i izgubljene djevojke, ili da u 17.30 na
butmirskom aerodromu uem u avion za Holandiju, koji
e me odvesti ravno u budunost u brak sa mojom
najveom ljubavi. Dozvolite da podignem intonaciju i
stvar postavim ovako: ta u odabrati prolost ili
budunost? I ako odabrem prolost, nee li to biti zato jer
po svaku cijenu elim da izbjegnem budunost. Ili nas
nezavrena, prekinuta prolost proganja poput duha i od
naeg ivota stvara ukletu kuu, koja moe biti osloboena a ini zbaene tek novim suoavanjem sa svim
tajnama i neraienim raunima prolosti? Ili pak
dozvolite da budem precizan i brutalan, i stvar postavim
ovako hou li imati muda da se pokrenem i odem u
Amsterdam?
Ako vjerujete u happy end; ako vjerujete u ljudski razum;

ako vjerujete da u svakome od nas poiva izvjesna

koliina zaliha dobra, koja e se, kao kada se porodini
nakit iz skrivenih kutija vadi u vremenu najveeg
siromatva, uz fanfare i konfete pojaviti u odsudnom
trenutku tada svakako smatrate da u
naveer ui u avion za Amsterdam i nekoliko sati kasnije
priviti na grudi Teu, onda kada se probije kroz palir
carinika i pretri aerodromsku pistu, da bi mi se bacila u
zagrljaj. Kaem, ako u sve to vjerujete.
Jer ja ne vjerujem.

A2:
IN THE AEROPLANE OVER THE SEA Neutral Milk
Hotel
Pamtim da mi je brat priao kako je samo jednom, dodue
treba biti poten i rei nakratko, pomislio kako voli
Crnu Goru. Nakon tri i po godine provedene u Kanadi,
rijeio je da u junu doe u Ulcinj i posjeti nas. Lufthansin
let iz Toronta zavravao je u, mislim, Frankfurtu. Odatle je
imao avion za Tivat. Kada sle-ete na tivatski aerodrom,
letjelica pred samo sputanje izvede iroki polukrug. Tivtu
prilazite linijom hrvatske obale, ali je zbog poloaja
aerodroma i planinskih masiva koji ga natkriljuju pilot
primoran da se udalji put puine, i odatle, s mora, aterira.
Samo u tom trenutku, priao mi je brat, kada se ini da e
se avion poput broda nasukati na obalu, pomislio je da je
sretan to se vraa. Samo u tom trenutku, posma-trana iz
aviona iznad mora, Crna Gora mu se uinila lijepom
zemljom. Iluzija, pogaate, kratko traje, jer vas po
slijetanju doeka oronuli aerodrom, od one vrste kakvima
zamiljate privatne piste kolumbijskih kokainskih kartela.
Carinici doslovce smrde na znoj, priao mi je brat. Njihove
sintetike plave uniforme natopljene su znojem, koji se
slijeva ak i sa brkova, koje nose svi, vjerovatno kao

neformalni dio uniforme. Putaju vas da proete bez

neprijatnosti samo ako i sami smrdi te. U suprotnom su
izuzetno nepovjerljivi, rekao mi je. Istresu sve iz vaega
kofera, zavire u svaku pregradu. im izaete iz aviona
postanete svjesni njihovog prisustva. Jo na pisti osjetite
njih, kao i policajce, koji imaju sline uniforme koje je
gotovo nemogue razlikovati i koji naravno jednako,
unifor-mno smrde. Cim stupite na tlo Crne Gore spoznate
da ste doli u pravnu dravu, gdje vladaju red i zakon.
Leei u krevetu, u sarajevskom stanu koji sam naslijedio
od babe, pokuavam da se sjetim da li sam nekada
pomislio kako sam sretan stoje pradjed Naum volujska
kola iz Ziita usmjerio put Ulcinja, zbog ega se naa
porodina istorija nastavila u Crnoj Gori, umjesto da je
krenuo put sjevera jer svi junjaci, a kamoli jedan Grk
cincarske krvi, znaju da ako naputate dom u potrazi za
novcem i spokojem, na sjever valja ii. Pa jesam li? Moda
kada sam imao dvadeset i jednu godinu, jer tada sam bio
srean, a srea, kao to znamo, najuspjenije zaglupljuje.
Kada sam imao dvadeset i jednu godinu mislio sam da
nikada vie neu biti tako sretan. To je, naalost, jedina
stvar koju sam tada mislio, a koja se pokazala tanom. It's
A Wonderful Life, govorio sam sebi tokom dugih etnji
obalom mora. Hodao sam po dvadeset kilometara dnevno
i vjerovao da inim neto
korisno, jer sam, patrolirajui ulcinjskom obalom, razmiljao o priama koje sam pisao. Hodao bih, sve dok od
dvije dosjetke ne bih izgradio itavu naraciju. Onda bih
kroz makiju i kamenjar trao kui sa pet kilometara
udaljene Velike plae, u paninom strahu da u neto od
onoga to sam smislio zaboraviti prije nego misli zapiem.
Tada sam, rekoh, imao dvadesetijednu godinu: jo uvijek
sam vjerovao da imam neto vano da kaem, da e teta
zbog moje izgubljene reenice dovijeka odzvanjati
kosmosom kao posmrtna zvona.

ivio sam sam, u prizemlju naputene kue koju je

pedesetih godina prolog vijeka izgradio djed Tomislav,
otac moje majke. Ne pamtim ga, ali u arhivi porodinog
sjeanja stoji da je bio dobar ovjek. Premda sam jo kao
petogodinjak shvatio da to govore za svakog mrtvog
djeda. Osobito u Crnoj Gori, gdje ovjek u oima drugih
postaje dobar tek kada umre ili osiromai toliko da zaslui
saaljenje, tako da svako nedvojbeno detektuje: ovaj je
crnji ak i od mene. Pa ipak, mora da je neto od lijepih
pria o djedu bilo istina. U svakom sluaju, ovjek je bio
poten: bio je oficir jedne mone armije, a sagradio je
najneugledniju kuu u itavom naselju. Susjedne kue
obuara i konobara izgledale su prema naoj kao
renesansne palate. Ali je zato jedino djedova kua
preivjela veliki zemljotres 1979. Bez napukline na fasadi.
I eto vam jo jedne poune prie...
Tomislav Primorac postao je major jo za vrijeme Dragog
svjetskog rata. U zabitima Kozare spasio je ivot etnom
komesara, to je protumaeno kao akt portvovanja i
klasne svijesti, shodno tome nagraeno inom. Ako vam
je do vojne karijere, uvijek gledajte da pristupite mladoj
vojsci u nastajanju, tamo gdje hijerarhija jo nije vrsto
postavljena, tamo gdje se, u nedostatku tradicije, heroji i
mitovi proizvode online u sadanjosti, za sadanjost. U
mladim vojskama sve je za instant upotrebu revolucija,
uostalom, nikada nema vremena da eka.
Tomislav je tako pristupio partizanima i dobio in, zbog
ega e ga otac Ivan prezirati sve do posljednjeg asa,
kada e, osjetivi da umire, sinu ipak pruiti ruku i
drhtavim glasom izgovoriti: opratam ti.
Tomislavov grijeh kojim je zavrijedio prijekor mog
pradjeda nije leao toliko u pristupanju partizanima,
koliko u naputanju porodine tradicije stare est generacija. Primorci su, naime, toliko bili vodei majstori u
znamenitoj kovacnici Kresevskog samostana. Predivne

maeve, titove i orua iskovana u ovom franjevakom

samostanu moete nai na zidovima kotskih zamkova
kojima danas pretravaju neurotini japanski turisti sa
foto-aparatima. Nai ete ih i u radnim sobama izmeu
preparirane medvjee glave i eljusti bijele ajkule
teksakih trgovaca naftom i govedima. Zanat Primoraca
bio je da kuju oruje koje e dobiti ratove za ratnike koji ih
nose nikako da sami ratuju. Uoavate li ovdje finu
distinkciju koju je majina porodica pravila izmeu majstora zanata i ratnika od zanata? Do slinih stvari drao je
i moj djed po oevoj strani, Nikola. On nikada nije sreo
Ivana, ali ovaj bi se svakako saglasio sa reenicom koju je
Nikola ravnoduno iznova ponavljao kada bi sinovi
insistirali da proda neto od svojih posjeda: ko kupuje, ne
prodaje. Svijet se dijeli na one koji kupuju i one koji
prodaju; na one koji kuju maeve i one koji ubijaju i ginu
od njih budite meu onim prvima, to je ono to su Ivan
i Nikola uili sinove.
Rekoh: ivio sam sam. Vikendom sam posjeivao roditelje
u porodinoj kui u maslinjaku pored grada. Pamtim te
vikende kao suncem okupane dane u kojima sam se trudio
da u sebe sabijem to vie hrane, svjestan da u tokom
sedmice gladovati. ivio sam u uasnom siromatvu: sada
znam da je to siromatvo bilo jedan od presudnih razloga
moje tadanje sree. Nisam imao nita, tako da sam se
umio radovati svakoj stvari: sve se inilo znaajnim. Radio
sam u tampariji, sa dvojicom potenih Albanaca katolika
sa sela, koji su me voljeli i alili, jer su bili sigurni da
nisam normalan i da u loe zavriti. Bio sam uasan
radnik. Moja maina pravila je tone karta. Kui sam se
vraao sa naslagama tamparske boje na rakama. Boja kao
da je ulazila pod kou, bilo je nemogue oprati je. Tek
kada sam dobio prvi honorar za tekst od Monitora i
uvjeren da u uspjeti da preivim radei kao novinar
ostavio posao u tampariji, nestalo je boje

na mojim rukama. Posao sam ostavio u aprilu, a tek

sredinom juna vimom i etkom za ribanje skinuo sam
zadnje naslage crnila sa jagodica. Taman pred sezonu,
sjeam se da sam pomislio turistiku sezonu, jedini
period kada su momci iz primorskih gradia seksualno
aktivni. Mlade djevojke ne znaju to su prave vrijednosti
duha, suvie se oslanjaju na spoljanjost u izboru mukarca
sa kojim e se pariti. Glibave ruke bitno umanjuju vae
anse u jurnjavi za koitusom vjerujte mi. Kada je tako
oigledno, takorei crno na bijelo da pripadate radnikoj
klasi, djevojke od vas bjee kao avo od krsta.
Tada sam, i pored crnila na rukama, imao djevojku koja
me je voljela. I koju sam volio: pravo govorei, mislio sam
da bih se ubio kada bi me ostavila. Ovo vam je poznato?
Na kraju sam na vrlo udan nain ja ostavio nju. I shvatio
da se, suprotno uvrijeenom miljenju, naalost ne umire
tako lako.
U to vrijeme, ekipa koja se okupljala kod mene provalila je
u neki od ulcinjskih naputenih hotela. Jedne noi kada je
jugo nanosio kiu u moje ispucale, loe zakivene prozore... Kua
je imala debele zidove, kao i sve stare kue na primorju
zidane od kamena, tako da je iza prozora postojao prostor
od gotovo pola metra irine, koji mi je, u nedostatku
polica, sluio kao mjesto na kojem sam uvao knjige i
rukopise. Prozor je, meutim, te noi propustio kiu, tako
da je voda
gotovo unitila primjerak Koe Kurcija Malapartea.
Sluao sam Tindersticks i pokuavao da knjigu osuim
na kvarcnoj grijalici, kada su mi ovi pirati banuli u kuu i
na stari drveni pod bacili petnaest sanduka pia. Uli su u
prazni hotel, pored straara koji je gledao boks, i kroz neki
od prozora iznijeli sva luksuzna pia koja su nali u anku.
Ja sam u to vrijeme jedini imao sopstveni stan, tako da je
izbor za uvara zaliha, prirodno, spao na mene. Dakle
ovako: karton Kurvoazijea (odlino ujutro, uz kafu); pola

kartona Black&Whitea (odvratno, nisam vjerovao da viski

moe biti tako lo); pet kartona nekog burbona kojem vie
ne pamtim naziv (to sam pio samo ja, neprekidno
izmiljajui ode Americi, velikoj zemlji koja proizvodi tako
boanska pia); pet kartona crvenog Doni Vo-kcra (kada
sam popio burbon, gestom punim razoarenja otvorio sam
bocu Donija, smatrajui da se moja situacija svakako
moe podvesti pod onu priu o spa-danju s konja na
magarca; ispio sam prvi gutljaj i mimo volje priznao: jebi
ga, ima i ovo svoje; prijateljska preporuka: Doni Voker,
budui mjerna jedinica za viski, idealan je za one situacije
u kojima zapravo ne znate to vam se pije, ili kada vam je
svejedno to ete piti); dva kartona Civasa (ovo smo popili
na kraju, elei da zavrimo sa najboljim; bila je to velika
greka: budui da smo hronino bili bez novca, kada smo
ostali bez ukradenog pia, shvatili smo znaenje ve
pominjane izreke o konju i magarcu s Civasa smo pali
direktno na Subotiankin Rum-pun od koga povraate
jo dok ga pijete, i neto to se zove Istra Bitter, a to u
ustima ostavlja ukus slian kiselini koju osjeate nakon
povraanja); i karton i po Amaro Montenegra (to je popio
moj dragi prijatelj, stamen i pouzdan u piu, jednako kao i
u prijateljstvu). Nakon tri noi pijanke, ekipa se osula; bili
su danima bolesni; potom bi se vratili, pili jednu no,
potom opet danima bolovali, ime je osloboen prostor za
majstore da se razmau nas dvojica pili smo po bocu na
no, divei se svojoj umjerenosti. Poeli bismo oko devet,
oko etiri ujutro on bi odlazio kui. Bez glavobolje,
zadovoljni ivotom i puni vjere u Boga, ovjeanstvo,
enski pokret i ljudske slobode, sutradan uvee nastavili
bismo da pijemo.
Savrena metafora mog tadanjeg ivota bile su veere
koje sam servirao oko jedan ujutro, onda kada bi se
pijanka nakon poetne euforije ve stabilizovala, a alkohol

izazvao glad. Meu boce vrhunskog pia tada bih smjestio

iniju sa kuvanim krompirom prelivenim maslinovim
uljem, jer je to bilo sve to sam imao. Deavalo se, dodue,
da uz to serviram i sardinu izmijeanu sa majonezom i
sjeckanim crnim lukom premda zanemarljivo rijetko,
uglavnom kada bi me u firmi astili dodatkom na platu, o
vjerskim praznicima ili kada bi neko umro a mene zorom
odvlaili u tampariju da pravim umrlice. Ali nije marilo;
nita zapravo nije nedostajalo, sve je bilo na svom mjestu,
postojala je savrena ravnotea izmeu stvari koje sam
imao i onih koje nisam, iako je ovih drugih bilo nemjerljivo vie.
Ujutro bi me probudila djevojka, kada bi pobjegla iz kole
i uvukla se u moj krevet. Docnije bi ona otila kui, a ja
izaao u dugu etnju. Viao sam samo ljude koje sam
volio. Nisam imao televizor i nisam itao novine: tada jo
uvijek nisam bio niija ciljna grupa. Ono malo novca to
sam imao, troio sam na kupovinu albuma omiljenih mi
pop grupa, strahujui neprekidno od trenutka u kojem e
moj turski mini-stub marke Eurosonic napokon cri, a ja
neu imati novca da kupim drugi.
Jedne noi nisam mogao zaspati, jer sam imao uasnu
glavobolju od Nikikog piva. Oko pola est ujutro
odluio sam da proetam, nadajui se da e mi svje
vazduh prijati. Ali je napolju bilo previe svjeine za moj
ukus, ako se posjedovanjem ukusa moe pohvaliti ovjek
koji je maloas priznao da pije rum-pun. Bura se sa
planina u zaleu apokaliptinom snagom obru-avala na
ovaj dio obale. U kuama rijetkih ljudi koji su imali posao
bila su upaljena svijetla, dok su se spremali da odu u svoje
propale firme i tamo zarade dvije marke, koliko je iznosila
mjesena plata u tom vremenu herojske borbe ovog
naroda za pravoslavlje, a protiv islama koji prijeti Evropi i
iste te Evrope, istovremeno. Uvukao sam ake u rukave,
navukao kapuljau i pognuo glavu. Uzalud: inilo se da e

vjetar svakog asa strgnuti kou sa mog lica, odvojiti meso

od kostiju, tako rasparanog me podii sa zemlje, odnijeti
do mora i tamo rasuti po dnu.
Ovaj vjetar je ubica, mislio sam. Sve na ovome svijetu postoji
samo da bi nas ubilo, pomislio sam uz snani osjeaj da sam
to negdje ve proitao. Tada sam ugledao susjeda kako
polunag u dvoritu izvodi gimnastike vjebe.
Moj pedesetogodinji susjed stojao je izmeu dva limuna i
istezao se. Jo uvijek u donjem dijelu pidame, sa zepama
na bosim nogama, u bijeloj penzionerskoj potkoulji,
odavao je utisak zadovoljnog ovjeka.
Jesi li poranio, komo, doviknuo mi je i dalje mlatei
rukama.
A eto, rekoh mu: Ti komo? Moe li se to na ovu
zimu?.
Onda je on izgovorio tu reenicu, tih nekoliko rijei koje su
mi promijenile ivot.
Zna kako kae Njego, rekao je i napravio zgib, u
zdravom tijelu, zdrav duh.
Sve stvari kreu se samo ka svome kraju naravno da sam to
i tada znao. Pa ipak: kraj je doao tako nenadano, tako
nedvosmisleno.
Svakome od nas deavaju se velike promjene, veliki
zaokreti sree u ivotu, ma kako nam se vlastita egzistencija inila nebitnom i blijedom. Sa izvjesne
udaljenosti okrenemo se unatrag na prolost i shvatimo da
smo nekada bili sreniji nego danas. Ili, pak, da pamtimo i
gore dane od ovih da zapravo ivimo ivotom kakav
smo oduvijek eljeli. Pa ipak, teko je uoiti granicu, taku
na kojoj su stvari krenule drugim tokom.
Ja znam tu taku.
Zapravo, znao sam: to je to, im sam ga ugledao. Komiju
koji je u pola est ujutro, na najgoroj buri koju svijet pamti
veselo pravio zgibove, polunag izmeu dva limuna. Onda
kada je citirao Njegoa koji je, komija je u to vjerovao,

rekao: u zdravom tijelu, zdrav duh. Tada sam shvatio da je

svijet uasno mjesto prepuno zlih i glupih ljudi, mjesto
koje e kao Godzila progutati i posrati moju divnu
privatnu stvarnost.
Jedno jutro sam izaao da proetam po buri, jer me je od
loeg alkohola boljela glava. Tada sam shvatio da e se
moj svijet sruiti. U njemu nije bilo penzionera koji
vjebaju na mrazu i glasaju za ratne zloince. A stvarnost
je zapravo bila sainjena od takvih tupavih bitangi i
njihovih nepodoptina. U mom svijetu nisu postojali ljudi
koji su vjerovali da je sve pametno to su uli u ivotu
napisao Njego. Ti ljudi e ve nai nain da me usisaju u
svoju stvarnost. Oni e ve nai nain da srue sve bedeme
koje sam dugo i Priljeno gradio kao odbranu od njih.
I stvar se doista sruila: sama od sebe. Bilo je dovoljno da
shvatim kolika je njihova glupost, pa da utvrdim da moj
eskapistiki mikrosvijet ne moe dugo opstati, ne kada
je okruen njima. Ljudima koji vjeruju da je Njego rekao:
u zdravom tijelu zdrav duh.
Od tada pokuavam da razumijem te ljude. Ali mi loe
ide: oni se kreu u prostoru kolektivnog iracionalnog, a
ako vas je Bog kaznio pa u vas usadio malo razuma, teko
je probiti se kroz taj svijet dinovskih peurki na ijim
klobucima raste mahovina u obliku krsta i etiri slova S,
svijet nadrkanih bijelih zeeva koji predvode horde bivih
optinskih inovnika pretvorene u koljake paravojske
nalivene ljivovicom, svijet ludog eirdije koji se svakog
boica preoblai u pravoslavnog patrijarha, vadi svoj
asovnik i mahnitu zemlju iza izvrnutog zrcala, u kojem se
ogleda Evropa, obavjetava da Hrist nije roen 25.
decembra, nego 7. januara, i da Nova godina ne poinje
prvog, nego etrnaestog januara.
Svijet je bio prepun oloa koji je radio strane stvari,
pritom se kunui u ast i citirajui Njegoa. udan je to

osjeaj, ivjeti sa ljudima koji po itavi dan ne rade nita

osim to ele smrt nekim drugim ljudima, koji su im se
zamjerili zato to nisu isti kao oni. ovjek okopava batu.
Naie njegov komija koji niz put tjera tri krave. U
prolazu razmijene miljenja o stradanju naeg naroda u
Bosni. I prije nego krava izbaci balegu
na put, kojim ja poslije treba da proem, postignu
konsenzus da nekrst treba ubijati, inae e oni pobiti nas
kao to je rekao Njego: valja trijebiti gubu iz torina. Ili
sjednete u primorski kafi, radujui se unaprijed ukusu
duvana i prvog jutarnjeg espresa. Posmatrate more koje
bljeti pod suncem i na trenutak povjerujete da
velianstveni prizor u koji ste se zagledali svjedoi o
postojanju nekog master plana prema kojem funkcionie
svijet sve dok mladi ovjek za susjednim stolom ne
pone da evocira uspomene na svoje dvomjeseno
vojevanje u Foi. Odete u samoposlugu da kupite mlijeko.
Stojite u redu sa pet ljudi iz susjedstva, znate te obine
graane, penzionere koji vam se smjekaju i ljubazno se
raspituju za zdravlje vae porodice, dobitne kombinacije
lota i vremensku prognozu, te fine stare ljude koji su
spremni da u narednom trenutku, samo ako se ukae
prilika, kao opor hijena skoe i svojim starakim
socijalnim zubalima zakolju nekog ovjeka. Pozdravljate
se sa ljudima na ulici, oni vam se srdano javljaju, a vi
znate da su oni svim srcem stali iza vojske koja je pobila
Srebrenicu, da su ak i uinili sve to su mogli da se to
dogodi. Svi ti ljudi smatraju daje Gorski vijenac njihova
sveta knjiga. U kojoj lijepo pie: u zdravom tijelu, zdrav
duh.
Kada sam imao dvadeset i jednu godinu bio je rat, a ja sam
bio sretan. Cijena za to bila je visoka: prve tri godine rata
moja paranoja je rasla, sve dok nisam
dospio u fazu kada sam spavao sa skraenom dvocijevkorn u krevetu, vjerujui da e oni upasti na moja vrata

i ubiti me. Da e nekako saznati to ja mislim i na ijoj sam

strani. Da e, dakle, upasti u moju kuu, rijeeni da me
zbog toga kazne. Naravno, svakih pola sata sam se u
strahu budio. Potom se moja nesanica poela odraavati
na dnevne postupke postao sam razdraljiv, sklon
nekontrolisanim, naglim promjenama raspoloenja. Sa
devetnaest godina sam odbio da studiram knjievnost,
ubijedivi napokon roditelje da bi to za mene bila propast.
Studirati knjievnost znailo je ivjeti u Beogradu ili otii
u kolu za popove i uitelje, koja se zvanino zvala
Univerzitet u Nikiu. Shvatiete da se, kako kau, cijelo
moje bie bunilo svaka nijansa paranoje digla je svoj
glas protiv toga. Znate one horor filmove, u kojima kuu
opsjeda metafiziko zlo? Svaki od njih sadri scenu u kojoj
lik, nakon to locira epicentar zla (na primjer u podrumu),
ue upravo u tu prostoriju. I to bude zadnje to je uinio.
Sad mi recite: nije li vas to uvijek nerviralo? Hou rei,
jasno je da niko normalan ne bi uao u taj podrum.
Naprotiv, sve bi uradio da pobjegne to dalje od njega.
Mislim da vam je sad jasno da su razlozi za moje odbijanje
da poem na studije bili mnogo dublji od elje da
prepravljam konvencije horor anra.
Kada imate paranoju tog intenziteta, jedini nain da je
pobijedite jeste nihilizam, dimenzija veih od
vae paranoje. Tek kada nemate nikakvu nadu, biete
osloboeni od svih strahova ovo vam govorim dobronamjerno, iz iskustva.
Obuzeti nihilizmom, ne planirate dug ivot. Zapravo,
nemate nikakve planove. Odatle se lako stie do odluke
da ignoriete sve oko sebe. Kada sam napokon uspio da
ignoriem krvnike iz komiluka, nestalo je razloga za
paranoju i nihilizam. Tako sam, rekoh, kada sam imao
dvadesetijednu godinu, napokon bio sretan.
Pretpostavljam da i vi uoavate koliko je to krhka
konstrukcija bila. I naravno, kada sam jedno jutro ugledao

susjeda kako na buri trenira izmeu dva limuna, znao sam

da moja odbrana nee dugo izdrati. Ali vie nije bilo
bitno napokon sam bio spreman da se borim.
I ta je bilo prvo to sam uradio? Napisao sam tekst koji je
bio dekonstrukcija oficijelne interpretacije Njegoa, onoga
to su veliki krvnici putem Njegoevog teksta imali da
porue svojim dobrovoljnim delatima, koji su se u sluaju
SRJ eufemistiki zvali birako tijelo, aka obini graani.
Taj tekst bio je, u stvari, dekonstrukcija svih mojih
strahova. Udarao sam ih najjae i najprljavije to sam
mogao, mlatei po tastaturi kao Dek Le Mota u
Skorsezeovom Razjarenom biku po protivnicima, sve
dok potpuno malaksao
nisam zaspao u fotelji pred kompjuterskim ekranom.
Udarao sam dok sam mogao da stojim.
Svakog dana viam neke od momaka koji su tada dolazili
na pijanke u moju kuu. Neki od njih imaju djecu i teko
ive. Drugi su na tekim drogama. Dvojica su danas srpski
nacionalisti i aktivisti u nacionalistikim strankama. Jedan
je ak postao profesionalni vojnik u Vojsci Jugoslavije.
Kada ih sretnem, kaem im: Hail, nacionalno svjesnim
narkomanima. Barem jednom nedjeljno pokuavam da im
objasnim kako se narkomanija i nacionalizam meusobno
iskljuuju. Dop i nacionalizam su vam kao Srbi i Hrvati,
kaem im, ne idu zajedno. Hulite na svijetle tradicije narkomanije, koja je u principu globalistika, liberalna
ideologija, koja ne pravi razliku izmeu nacija, vjera i rasa.
Narkomanu su, kao i istinskom komunisti u bivoj
Jugoslaviji svi ljudi isti. Nije mu bitno, znate kako ono
kau kako se ko krsti. On gleda kakav je ko ovjek.
Zamislite narkomana rasistu? Sa tim desnim skretanjima je
narkomanija raskrstila jo u vrijeme hipi pokreta.
Narkomanija iskljuuje faizam, rasizam i nacionalizam.
Kada narkoman govori o di-hotomiji uto bijelo, on
ne misli na boju koe. Pokuavam da im objasnim da

nema nita gore nego vidjeti narkomana seljainu.

Nihilistiki,
autode-struktivni
koncepti,
kakav
narkomanija jeste, morali bi biti elitistiki, inae gube
harizmu i smisao. Tako im kaem, pa dodam:
nacionalizam je, s druge strane,
populistiki koncept. Kako uspijevate da spojite to dvoje?
Jednom sam im rekao: ako hoete da provjerite da li sam u
pravu, otiite na neki od vaih partijskih sastanaka i
priznajte da ste narkomani. Lupite pesnicom o sto i recite
im: ja sam narkoman, ali sam i Srbin. Ako vas prihvate
takve kakvi jeste, i treba da ostanete u Partiji. Ali ako vas
osude i uvrijede, to e znaiti da im nikada nije bilo stalo
do vas, do onoga to vi zaista jeste. Recite im, jasno i
glasno: to je dualizam mog bia ime narkomansko,
prezime srpsko. Zato bi to bilo neprihvatljivo, tim prije
to je upravo dualizam zvanini stav vae partije: nije li
predsjednik Bulatovi sebe definisao kao ovjeka koji nosi
ime crnogorsko a prezime srpsko? Razgovor sa njima obino
zavrim tako to im kaem: ostavite drogu, vratite se vjeri
praotaca, jer znate kako je rekao veliki Njego: u zdravom
tijelu, zdrav duh. I u sebi se zadovoljno nasmijem to sam
konano pronaao nain da njihovu glupost okrenem
protiv njih.
I danas, kao i tada, etam borovom umom ka Velikoj
Plai. Ali se nakon onog kobnog hladnog jutra nikada vie
kui nisam vratio trkom, nikada vie nisam urio da bilo
ta zapiem. etnje mi i dalje priinjavaju zadovoljstvo,
moda i najvee od svih rijetkih, uostalom.
Ponekad, izmeu presluavanja Oldhamovog There Is
No One That Will Take Care... i Drejkovog Five Leaves
Left... Kaem ponekad, izmeu Pavementove Here i
In The Aeroplane Over The Sea Neutral Milk Hotela,
pomislim na Njegoa. I uvijek pred oima imam ono to
zovem mrtvom prirodom iz susjedstva prugastu
pidamu, papue i bijelu potkou-lju, sa dva limuna u

rubovima slike. I znam: to je pria o razdvojenim

svjetovima. Kao to kae moj dragi prijatelj: kada smo mi
sluali Sonic Youth i The Cure, oni su sluali
Miroslava Ilica. U tom trenutku, na tom trivijalnom izboru
nai ivoti su se razdvojili, a jaz izmeu njih e vremenom
postajati sve vei. Nikada se vie nee spojiti: hvala
Gospodu na tome.
A3:
GIRL
The Beatles
Svakako vam je neko, barem jednom u ivotu, postavio
pitanje: The Beatles ili The Rolling Stones? Odgovorite mi
na to pitanje dok ste jo mladi i rei u vam sve to elite
da znate o svojoj budunosti. Znam mnoge darovite i
dobre ljude koji su propali, razmiljajui godinama
kasnije: gdje sam to pogrijeio? A odgovor lei tamo gdje
nikome ne pada na pamet da ga trai: u mladosti, kada ste
birali izmeu bitlsa i stounsa. I molim vas, nemojte mi
sada rei: pa ne moram da biram moe oboje. Takvi
najgore prou.
Pogledajte, recimo, Svetislava Basaru. Taj ovjek je mogao
napisati neto zaista veliko. Ali... 1999, ili je bila 1998,
govorio sam na njegovoj podgorikoj knjievnoj veeri.
Pred kraj leernog razgovora koji je sa njim vodio Bozo
Koprivica, Basara je na pitanje bitlsi ili stounsi
odgovorio: stounsi, naravno. Bujica koja je odnijela
Basaru izvire iz tog trenutka. Duhoviti hroniar
virtualnog, dekonstrukcionista simulakruma, Svetislav
Basara zavrio je kao ambasador nepostojee drave SR
Jugoslavije na sumnjivo postojeem Kipru, kao ovjek koji
godinama nije objavio dobru knjigu.
Dakle: The Beatles ili The Stones?
U familiji Teofilis postoji interni kviz ije jedino i vjeito
pitanje glasi: Platon ili Aristotel?. Kada dijete napuni

osamnaest godina, najstariji lan porodice pita ga da

odabere izmeu ove dvojice. Zavisno od odgovora,
porodica odlui ta dalje da radi sa njim na koju kolu
da ga da; da ga eni odmah, poslije ili nikako; da ga alje u
vojsku ili da mu pomogne da bjei u inostranstvo. Moj
brat Nikola odabrao je Aristotela. Danas u Torontu na
Yorke univerzitetu zavrava sociologiju kulture i pri tom
zarauje 3 000 $ mjeseno radei drugu smjenu u
Mandrake centru za zapoljavanje. Ja sam odabrao
Platona zato sada sa vokmenom na uima uskam u
stanu na Grbavici, dok etam od kuhinje do balkona i
mutim neskafu.
Platon je moj izbor. On, koji je znao da svijet vrijedi manje
od ideje svijeta. On koji bi, kada bi ga nasrtljiva stvarnost
povukla iz miljenja u sebe, ak-centujui gaenje
odmahivao nikom kao da tjera muve i govorio: pi, staje
ovo? Stvarnost!?
To je moj ovjek.
Jedini koji je odbio da odgovori na porodini test zrelosti
bio je moj brat od strica Jorgos. On je, naime, osjeao jaku
sklonost ka naunoj fantastici. Knjiev44
nost, pulp tampa, strip ili film bilo mu je svejedno, sve
dok je potovan SF anr. Tako potpuna posveenost
gotovo uvijek izaziva podozrivost. Otud je veini ljudi
jednako neprijatno voziti se u autobusu kraj svetenika,
kao i pored kolekcionara djeije pornografije.
Nepovjerenje koje je porodica gajila prema Jorgosu bilo je
potpuno i neselektivno. Nisu mu vjerovali ak ni onda
kada bi se vratio sa neke lokalne sahrane i na uobiajeno
pitanje kakva je bila rakija odgovorio: fantastina.
Jorgos je, dodue, za takav tretman djelimino i sam bio
kriv. U svojoj ljubavi prema naunoj fantastici iao je tako
daleko da je ak, i pored mog gorljivog i, vjerovao sam,
ubjedljivog odgovaranja svojevremeno kupio SciFi

Lullabies pop grupe Suede, on koji je sluao samo

grku narodnu muziku. Sve to je asociralo na SF postajalo
bi predmet opsesivne elje mog roaka Jorgosa.
Razumjeete da se porodica hvatala za glavu svaki put
kada bi Jorgos sveano objavio da ima novu poslovnu
ideju. Teofilisi su oduvijek znali da posao odvoje od
zadovoljstava, naroito od onih opasnih, "ilo je u ovoj
porodici i kurvara i kockara. Imeci su troeni za jednu
pijanu no. Ali jedno je bludniiti nou, drugo voditi
posao kao to se bludnii. Posljed-nJe to je Teofilisima
trebalo bio je gazda Jorgos,
zagledan u duboki svemir dok radnici ispod tezge
potkradaju porodini novac.
Jedan od rituala koji se ponavljao tokom svakog naeg
ljetovanja u Ulcinju bio je skup mudraca otac Joanis i
njegova braa zabrinuto bi priali o Jorgosu, pokuavajui
da osmisle neki posao koji ovaj nee upropastiti i zbog
kojeg njegova ena nee ponovo prijetiti da e ga
napustiti. Irena, Jorgosova ena, dola je u Ulcinj iz
Ljubljane. Jednoga ljeta posjetila je roaku u Stoju i tu
ostala, nemona da odoli arima preplanulog, dva metra
visokog Jorgosa, mladia snenog pogleda i guste crne
kose, kakva se u svim slikovnicama docrtava grkim
junacima.
Od morskih ljubavi na koncu ostaju samo suze to je
tako stara pria. Zbog svega to nas oarava ljeti, kajaemo
se zimi. Jorgos nije bio mladi junak, potomak Herkula. Bio
je anker u kafani svoga oca. A to se tie znamenitog
snenog pogleda, on nije bio proizvod lutalakog duha i
duboke unutarnje patnje, kako je toga ljeta bila sklona
povjerovati Irena. Sneni pogled bio je rezultat Rubinovog
vinjaka, na koji je Jorgos jo tada bio navuen.
Jorgos je drao da je Irena razmaena. ena treba
ponekad neto i da istrpi, govorio je, kada bi svaka ena

naputala mua onda kada mu je najtee, ta bi bilo sa

ovim svijetom?. Po njemu, za sve je bio kriv Irenin odgoj.
Navikla na skupe poklone i putovanja po Evropi na koja
ju je otac Marin vodio u trogodinjim
ciklusima, onda kada bi se vratio sa poslovnog puta u
arapske zemlje (gdje je gradio brane, mostove a ponekad i
bunkere) navikla na ulogu tatine princeze, Irena je bila
nespremna da preuzme ulogu ene i majke. Tako je
govorio Jorgos. Drugima, ukljuujui tu i mene, izgledalo
je pak kao da Irena vie nee da trpi njegova sranja. Ona je
ubrzano propadala i od negdanje ljepotice postajala
suvonjavi dijabetiar. Propadala je tako vidljivo i
nedvosmisleno da sam svakoga ljeta, kada bi me zagrlila i
pozdravila svojim divnim slovenakim akcentom, iznova
ostajao zapanjen stranim stanjem u kojem je zatiem. Kao
da je Irena napokon shvatila da e, ako ne napusti Jorgosa,
ubrzo umrijeti. Niko u porodici nije je krivio zbog toga.
Nije joj ni govorio da ide, to ne, ali su svi nastojali da joj
slave do znanja kako njen odlazak nee biti shvaen kao
izdaja.
Irena je na koncu doista otila. Uzela je djecu za ruku i
zauvijek napustila Ulcinj. Nekoliko godina, sve do rata,
slala je razglednice mojoj majci u Sarajevo. Kasnije smo
uli da se sretno udala i da sa muem, arhitektom, ivi u
Kuvajtu. Tako je ivot nastavila tamo gdje joj je djetinjstvo
prekinuto u prostom u kojem je obitavao njen otac,
tamo odakle se svake tri godine vraao i sobom donosio
sigurnost i spokoj.
Jorgos je odlazak ene i djece podnio stoiki, u najboljoj
grkoj tradiciji. Poslije tri dana uzaludne potrage pronali
smo ga u nekoj improvizovanoj javnoj kui, pet kilometra
uzvodno od ua Bojane. Trebalo mu je jo tri dana da se
otrijezni i precizno shvati ta to imamo da mu kaemo.
Tako znai, rekao je, otiao do prve kafane i nastavio da
pije.

Dvije nedjelje kasnije na strieva vrata pokucala su dva

brkata tipa, nosei obeznanjenog Jorgosa. Bili su to
vlasnici kafane Tri kamena u Skadru. Kako je Jorgos
dospio tamo, nikada nismo uspjeli da saznamo, a, istinu
govorei, nije ni bilo bitno. Nesretnom Jorgosovom ocu
donijeli su sina i raun za kafanski ceh. Kafedije su ve
uvee bile na putu za Skadar aktom porodine
solidarnosti novac je brzo prikupljen.
Iste noi moj otac i strievi ponovo su vijeali o Jorgosu.
Do jutra su odluili da mu ponude kapital sa kojim bi
mogao poeti novi ivot u nekoj stranoj zemlji, najbolje
Americi. Sada kada uz sebe nema enu i dijete, slobodan
je da putuje, raunala su braa Teo-filis. Samo to dalje od
Ulcinja, gdje e ga dovijeka proganjati uspomene i loe
drutvo. Dok su dogovarali posljednje detalje ponude,
Jorgos je doao sebi i od-gegao se do kupatila. Za vrijeme
diskusije o tome da li da putuje u Ameriku ili Kanadu, iz
kupatila su dopirali zvui Jorgosa koji se budi. Otac mi je
priao kako su najprije uli beskrajno dugi mlaz tenosti
koju je Jorgos iz sebe izbacio u WC solju. Tek to se to
smirilo, odjeknuli su nimalo diskretni rafali pranjenja
crijeva. Na koncu, kada je izaao iz kupatila, Jorgos se
protegao i sa blaenim osmijehom na licu rekao
Aaaahhh, dobronamjerno dobacivi ocu i strievima da
ako neko ima potrebu da ode u kupatilo, on savjetuje da
se narednih pola sata od toga suzdri. Zatim je sjeo za sto
za kojim su ovi zbog njega probdjeli no i pitao: pa dobro,
ima li u ovoj kui neke kafe?
Dali su mu kafu i ponudu da od porodice dobije veliki
novac, pod uslovom da napusti Ulcinj i ode u Ameriku.
Prihvatio je, ali je insistirao da se odustane od putovanja u
Ameriku. Taj se novac moe mnogo mudrije potroiti,
tvrdio je. Zatim je pred te oajne ljude rairio planove za
katamaran dugaak 30 metara. Crtam ih ve godinama,
rekao je. Ideju za projekat pronaao sam u ovoj knjizi,

saoptio je i ocu pruio Najbolje svjetske SF prie za

1984. Napravie, dakle, ogromni turistiki katamaran,
kojim e moi da goste vodi na krstarenje po Jadranu. Nije
li to bolje nego da napusti sve koje voli i ode u daleku
Ameriku, zapitao je na kraju, ne bez fino dozirane
patetike.
Sutradan smo otputovali nazad u Sarajevo. Otac nam je
bez daljnjih obavjetenja saoptio da se petnaest dana
ranije vraamo kui. itavo vrijeme vonje do Sarajeva
nije rekao ni rije.
Da je, kako su mu svojevremeno sugerisale tetke, oenio
Crnogorku, Jorgos bi sauvao porodicu. U pore-enju sa
drugim enama, Crnogorke imaju veliko srce i tvrde kosti.
Zbog velikog srca se najee zaljubljuju u olo, bijednike
na koje se saale. Zbog tvrdih kostiju ostaju u braku sa
njima manje ih boli kada ih mlate. Crnogorska supruga
se stidi ako je sretna u braku.
Ako ste socijalni sluaj, alkoholiar i nasilnik, vi ste u
Crnoj Gori magnet za ene. Prilino dobro prolaze i
tuberkulozni, astmatiari i uopte neizljeivo bolesni.
Dobro se kotiraju i bolesnici od raka, ali pretpostavljam da
vam je u tom sluaju slaba utjeha to to se dopadate
enama. Sutina vae uspjenosti kod crnogorskih ena je
u tome da ih maltretirate. Pri emu e se smatrati
znaajnom prednou ako ih maltretirate samim svojim
postojanjem, ako vaa egzistencija sistematski unitava
eninu. Otud su na cijeni teki bolesnici koji zahtijevaju
svakodnevnu njegu do kraja ivota. Naravno, poeljno je
da bolest bude neizljeiva, ali ne i smrtonosna, barem ne
na kratki rok, jer bi takav razvoj okolnosti znaio da se
eninoj patnji nazire kraj, to nju u konanici, diskredituje
kao dobru suprugu.
Ako pak niste bolesnik ili alkoholiar, poeljno je da imate
stani,
nepokretnu
namorastu
majku,
iznimno
neprijateljski nastrojenu prema snahi. Ako ne majku, onda

barem znaajno hendikepiranog oca, ija bi egzistencija,

kada to ve ne ini vaa, parazitirala isisavajui ivot iz
vae ene. Na cijeni su takoe i kriminalci, naroito
ozbiljni prestupnici sa dugakom zatvorskom kaznom.
Brakovi u Crnoj Gori ipak esto propadaju, jer savremeni
mukarci enama ne obezbjeduju dovoljno patnje.
Mukarev autoritet tada biva radikalno naruen u
eninim oima. Sto ne udi, jer ona je onda prisiljena da
sama sebi uva obraz. Zato neke ene po dvadeset ili
trideset godina, sve do smrti zapravo, nose crninu za
ocem ili bratom. Ponekad ak i unaprijed oblae crninu, u
sluajevima kada je otac umro dok je ona jo bila dijete, a
brat je dobrog zdravlja i ne pokazuje sklonost
samoubistvu, brzoj vonji, odlascima na ratite ili
intravenoznom uzimanju est puta sjeenog heroina.
Ali, iako je noenje crnine izuzetno naporno i pogubno za
zdravlje, jer temperature ljeti u Crnoj Gori doseu i 55
stepeni Celzijusa, a mnoge supruge i majke, naroito u
avgustu, umiru od dehidracije, zatim modanog ili
sranog udara ljudi to ipak nedovoljno cijene.
Dugogodinje noenje crnine vie je nego blijed
nadomjestak za teko bolesnog mua.
Prolog vikenda sam na ulici srela Kajl Lasna, pisala mi je
Tea nakon to se bjeei iz Bogote dokopala Toronta.
Velikog Kajl Lasna, gurua culture jammera. Prila sam mu i
pozdravila ga. Sa njim je bila neka djevojka, izgledala je
stidljivo u svojim poznim dvadesetim. Ovo je Naomi
Klajn, predstavio mi je. Divim se onome to radite, rekla
sam mu, i tako je sve poelo, pisala je. U prolom broju
Adbustersa objavljen je i moj rad. Intervenisala sam na
plakatu sa Uncle Samom, pisala je. Iscrtala sam mu
stripovski oblai iznad glave i u njega upisala: cenzura je
dobra zato to... Kajl je bio oduevljen, poslao mi je mail u
kojem
mi estita. Jue sam posjetila njegovu prijateljicu Naomi

Klajn. Sjedjeli smo u zadnjem dvoritu njene kue u

junom dijelu Toronta. Odavno se tako lijepo sa nekim
nisam ispriala. Njen mu je Evi Luis, voditelj politikih
emisija na nekom od kanadskih televizijskih giganata.
Kako mi stoji kravata?, pita dok prolazi kraj nas
spremajui se za nastup. Kasnije nam se pridruila Miel
Lendsberg. Evijeva majka, predstavila mi je Naomi,
vjerovatno je najmilitantnija kanadska feministkinja. Neka
te ne zavara njen pitomi izgled, rekla je, ova ena jede ive
mukarce. I ene, rekla je gospoda Lendsberg. Naomi mi
je ispriala da pie knjigu o nainima na koje velike
multinacionalne korporacije upravljaju ivotima milijardi
ljudi. Njihov gravitacioni uticaj je smrtonosan, rekla mi je,
a najsmjenije od svega je da zapravo vlastitim novcem
plaamo ulaznicu u njega. Knjiga e se zvati No Logo,
pisala mi je Tea. Nee vjerovati, pisala je jo, slavna
televizijska voditeljica Kej ti Li Giford doslovce je
zaplakala pred kamerama kada je otkriveno da je odjevna
linija koju nosi na nastupima proizvedena u djejim
pogonima u Hondurasu. Nakon to mi je Naomi to
ispriala, pozvala sam redakciju Adbustersa i
dogovorila reportau o velikim trade markovima koji
eksploatiu djeju radnu snagu. Srce doslovce pone da ti
krvari, zapoela je Tea pismo jeftinom metaforom, kada mi
se javila narednog mjeseca. Cak bi i tvoje srce prokrvarilo
pred prizorom koji sam zatekla u Kaviteu. Tamo rade
robovi, veina od njih su djeca, pisala je. Kavite je najvea
slobodna trgovaka zona na Filipinima, saznao sam.
Desetogodinjim djevojicama je na radnom mjestu
zabranjeno smjeka-nje i prianje, kako pie na jednom
od upozorenja na fabrikoj oglasnoj tabli, pisala je. Djeca
imaju odmor od svega petnaest minuta dnevno, stoga su
primorana da mokre u plastine kese koje im uprava s
tom namjerom postavlja pod maine za rad. Svakih pola
sata iznesu neko beivotno djeje tijelo, pisala je. Lacoste

majica koju nosi, tvoj omiljeni Benetton demper, tvoje

crne Nike patike: sve je to proizvedeno u ovakvim
fabrikama, pisala je. Tea je oduvijek eljela da se bavi
ozbiljnim stvarima, pomislio sam, a borba protiv velikih
korporacija i svjetske nepravde ini mi se dovoljno velikom.
Na koncu e kao rtva njenog sukoba sa autoritetom
oinske figure pasti kompanija Nike. Korporacijski
kapitalizam i ne sluti kakvoga je neprijatelja dobio u Tei,
pamtim da sam pomislio. Tea je, dakle, napokon na
dobrom putu da obie svijet. Odnekud sam znao da e
sve ono to mi u pismima bude opisivala vie liiti na
pikarski roman nego na ivot djevojke iz Ulcinja. Pikarski
roman iji zaplet dobro pamtim, budui da smo ga
zajedno osmislili. Time dolazimo do bazine razlike
izmeu Tee i mene, do take iz koje izvini sve nae
nesuglasice, a to je razliito poimanje svrhe knjievnosti.
Ja sam, vidite, tradicionalista: vjerujem da roman treba
pisati ili itati. Tea ga je meutim, u jednom vajldovskom
obrtu, odluila proivjeti.
Djevojka sa kojom sam svojevremeno razmijenio nekoliko
ljetnjih poljubaca rekla mi je, odlazei iz Ulcinja na studije
u Podgoricu, kako sve u ivotu treba probati. To je fraza
koju ponavljaju horde studenata koji svake jeseni iz svojih
malih gradova i sela hodoaste u nae univerzitetske
centre. Sve u ivotu treba probati misle mlade djevojke
kada na beogradskoj eljeznikoj stanici izau iz voza koji
ih je dovukao iz rodnog sela. Sve u ivotu treba probati, a i
nije se dobro obrukati u velikom gradu, misle djevojke
koje su tog jutra po prvi put poteene mue krava. Treba
raditi sve to i drugi, treba to briljivije prikriti svoje
seljako porijeklo, misle jo. Sve u ivotu treba probati,
samo seljaci misle drugaije, govore sebi u bradu tu
maniru; ako hou da budem potovana i ista kao drugi,
sve u ivotu treba probati.
I onda sve u ivotu proba. Posljednje to proba je,

naravno, smrt u nekoj rupi gdje skona od loe droge.

Svake godine hiljade djevojaka njihove patrijarhalne
porodice vrstog morala alju na studije. Oevi koji su im
itave mladosti zabranjivali izlaske putaju ih, kao pse sa
lanca, ravnodune na sve to e se s njima u budunosti
zbiti. Putaju ih i one, maui repom, razdragano otre u
ruiasti horizont. Oev posao je priveden kraju: dok su
ivjele u njegovoj kui, u njegovom gradu, nisu ga
posramile. U drugom gradu, daleko od oiju komiluka i
rodbine, mogu initi to im je volja.
U malim crnogorskim mjestima ljudi tumaraju ulicama
bukvalno mahniti od akumulirane seksualne energije koju
nemaju na kome i sa kim da potroe. A sve zbog dugog
jezika. Mukarci, naime, imaju obiaj da sve ene koje se
usuuju da stvore bilo kakav socijalni ivot nazivaju
kurvama. Od ranog jutra pijani, oni sjede u kafanama i
analitiki pristupaju moralu ena koje prolaze ulicom.
Loa reputacija tim enama ivot u gradu ini nemoguim
one ili netragom odlaze ili se povinuju visokim moralnim
standardima svoje sredine. Mnoge od njih, zato to su
pomislile da mogu svaki dan etati korzom ili uvee izai
u popularni gradski kafe bar, odbaci porodica. Tuna srca
majke keri alju rodbini u drugi grad, ponavljajui: a
lijepo sam ti govorila da sjedi doma. U krajnjem, ene u tim
malim mjestima zakljuuju da ako ele preivjeti, moraju
ostati kui. Zato u tim mjestima svi kafei i diskoteke lie
na gej klubove samo nepregledne gomile mukih tijela
sa vidnim, beznadnim erekcija-ma koje prijete da e
eksplodirati, odletjeti ravno u nono nebo i odatle se
stropotati po patrijarhalnoj varoi kao misteriozna kia
sperme.
Osnovna briga crnogorskog oca je da mu pijani pobratim
u nekom klubu penzionera, sa najjeftinijim pivom u
gradu, ne dobaci kako mu se kerka jebe po ulici. Dok je u
njegovoj kui, njegova kerka ima da se ne jebe, jer to u

kafanskoj raspravi kao ubistveni argument uvijek moe

biti upotrijebljeno protiv njega.
Keri shvataju delikatnu poziciju svojih oeva, stoga
gledaju da se jebu konspirativno, uvajui obraz ocu.
Ovo nas dovodi do situacije nalik na one iz antikih
drama: zato to se uva ast keri, ginu sinovi.
Obratite panju na ovaj uzrono posljedini slijed:
djevojke pristaju da izlaze samo sa momcima koji imaju
automobile, jer samo oni omoguavaju da se neopaeni
iskradu iz grada i dokopaju okolnih uma u kojima
napokon mogu osloboditi svoju seksualnost. Ne dolaze u
obzir bilo kakvi automobili. Vozilo mora imati zatamnjena
stakla, jer je u suprotnom vonja kroz grad, za tu djevojku,
isto to i sjedenje u izlogu pod firmom: kurva. Vozila sa
zatamnjenim staklima su obino skupa, jer se ta vrsta
luksuza ugrauje samo na automobile vie klase. Zbog
toga su mladii, koji nemaju novca za skupe limuzine,
prisiljeni da stakla oblau crnim naljepnicama. Ove
naljepnice, pogaate, dramatino smanjuju vidljivost, time
i sposobnost upravljanja vozilom. Osobito nou, kada se
ove opsene procedure koje vode koitusu obino i sprovode. Momci zato po autoputevima ginu kao muve. Svako
ukljuivanje u saobraaj za njih je kao partija ruskog
ruleta. 50% ansi da iz suprotnog smjera dolaze kola, 50%
da sudara nee biti. Tu lei antiki zaplet: zato to keri
uvaju ast oca, sinovi voze kola iz kojih ne vide svijet oko
sebe. Zato to sestre trae zatamnjena stakla, braa ginu u
kolima, hitajui da opale neiju sestru i ker.
Sve to prestaje kada se ker napokon poalje na fakultet, u
veliki grad odakle nikada do sugraana nee dospjeti
ogovaranja o njenom raskalanom ponaanju. I tako svake
godine opori djevojaka, kao vuice spremne za parenje,
tre ka velikim gradovima da bi tamo zadovoljile svoje
seksualne fantazije, da bi se nalokale i spavale sa
neznancem, da bi probale droge, jer u ivotu sve treba

probati. To je jedina svrha postojanja univerziteta u Crnoj

Gori. Univerzitet postoji samo da bi oevi makli brigu s
vrata i da bi se kerke nekoliko puta poteno i bez bojazni
za reputaciju izjebale. Svima je jasno da uzalud studiraju.
Privreda je unitena, zemlja izgleda kao da je prije pet
minuta na nju pala atomska bomba. Nikada nee dobiti
posao za koji ue. Najbolje emu se ove stu-dentkinje
ekonomije, prava i knjievnosti mogu nadati jeste da se
udaju u gradu u kojem studiraju. Sretnice uspijevaju u
tome. Ostale se vraaju u svoja mala rodna mjesta, umorne
od brzog seksa koji nikada nije donio oekivano
zadovoljstvo, site trave koja nikada nije pomjerila svijest
dovoljno daleko da zaborave svoje porijeklo i sivu
sudbinu koja ih strpljivo eka ispred oeve kue. Vraaju
se da budu radnice u butiku ili kasirke, nadajui se da e
naii na nekog nesretnika, najee policajca ili vojnika
koji e ih oeniti.
Jedna od bizarnih igara kojom sam se zabavljao tokom
svoje retardirane novinarske odiseje u Podgorici zvala se
Posljednja pjesma. Preko poznanika, koji je radio u
policiji, uspio sam da iz zapisnika o saobraajnim
nesreama saznam koju su pjesmu sluali ljudi u
automobilu, u trenutku kada su se kola prevrnula,
smrskala ili eksplodirala. Zanimalo me je: kakvi su zvui
te ljude ispratili u smrt?
Rezultati su, pogaate, bili porazni. Naruavali su itavu
mitologiju o umiranju, itav brino uvani sistem
posljednjih elja, pogleda, rijei i uzdaha, sve mistifikacije
o ivotu koji u trenutku pred konani fade out promie
pred oima. Ukoliko bi trenutak umiranja doista bio takva
sveanost smrti ovih ljudi bile su seoske svadbe sa
ciganskom muzikom, u najboljem tek prigradski ispraaji
u vojsku. Gotovo po pravilu iz olupine bi se ula narodna
muzika, ak i onda kada bi kola hitne pomoi iznijela
leeve i dok bi policajci, i sami cupkajui nogom uz ritam

koji je dopirao iz udom neoteenog autoradija, u

zapisnik unosili zapaanja o udesu. Razlonim se ini
pomenuti mogunost da udesa i ne bi bilo, da veseljaci
tokom vonje nisu sluali folkeljoteku. Ne iziskuje
mnogo mate da se zamisli trenutak u kojem voza,
ponesen etiri/etvrtinskim ritmom puta volan i kao u
transu tape, dok automobil mijenja putanju, prelazi u
drugu traku i slee sa puta.
Moje istraivanje tu se nije zaustavilo. Ispitao sam
tanathos no kako su stvari stojale sa erosom? Da bih
doao do podataka neophodnih za nastavak istraivanja,
morao sam istrpiti brojna ponienja. Ali: sve
za nauku. Ulanio sam se u ensku nevladinu organizaciju
ena je ena. Tamo sam se ubrzo istakao zanimljivim
idejama, od kojih je jedna podrazumijevala sprovoenje
ankete meu enama Podgorice. Pitanje u kojem ete
neizostavno prepoznati moj rukopis, glasilo je: uz koju
ste pjesmu izgubili nevinost?. Soundtrack prvih
seksualnih iskustava bio je isti kao onaj pogibija na
autoputu. Kako biste nazvali ivot u kojem su umiranje i
gubitak nevinosti lieni svega estetskog, pitam vas?
Animalnim? Ili und koji dopire iz zvunika svjedoi o jo
strasnijoj ontolokoj degradaciji? I ta bi nam, napokon, o
tome rekao Aristotel, on koji je ovjeka definisao kao bie
sa logosom?
Ali ja sam, kao to znate, odabrao Platona. Kada sam
izgubio nevinost, na mom gramofonu vrtjela se ploa
The Beatles. Kada sam se nakon prerane ejakulacije
stropotao na krevet i pomilovao kosu moje prve djevojke,
uo sam samo njeno ubrzano disanje i Lenona koji je
pjevao: Girl...
A4:
LOVE WILL TEAR US APART Joy Division
Kada je oenio Zorku, djed Nikola je imao ezdese-tietiri

godine i pet brakova iza sebe. Ona je bila stara djevojka,

uz to epava uspomena iz gladnog djetinjstva
provedenog u vlanoj kamenoj kui na Rijeci Crnojevia.
Ni on ni ona nisu mogli da biraju. Da jesu, i jedno i drugo
uzeli bi mlade. Hajdukovii su jedva doekali da
tridesetpetogodinju Zorku otpreme u Ulcinj. Raunali su
da ide na kraj svijeta, odakle se, nadali su se, nikada nee
ni vratiti. To je znailo da e poinuti od njenog jezika
otrog kao sablja, bru-enog u cetinjskoj graanskoj koli.
Kada je dola u porodicu, Zorka je, izuzmemo li iz ove
raunice samog Nikolu, imala vie kole od svih Teofilisa
zajedno. Otroumna, govorljiva i epava ena u poznim
godinama familija se sablanjavala nad Nikolinim izborom. Samo takva e me dobro uvati od vas,
odgovarao je on.
etvoro djece im je umrlo prije nego je roen Joanis, moj
otac. Niko nije vjerovao da e to slabano dijete preivjeti.
Nikola je tada imao sedamdeset,
Zorka etrdesetijednu nisu to godine za raanje. Prvoga
dana kada sam te rodila znala sam: bie fenomen ili kreten,
tepala je kasnije Zorka Joanisu.
Ovaj e dovijeka patiti za ocem. Nikola je poivio dovoljno
dugo da vidi kako sin raste i polazi u kolu, ali njihov
odnos bio je lien bilo kakvih oinskih izraza ljubavi.
Posljednju deceniju ivota Nikola je proveo pripremajui
se za smrt. Joanis je od oca dobio ivot, Zorka sina, a ovaj
je za uzvrat oekivao da ga njih dvoje puste da umre na
miru.
Nikola je godinama sjedio ispred kue u kojoj je nekada
bila pekara koja je stvorila porodino bogatstvo. Sada je
radnja bila pretvorena u skladite u kojem je vlasnik
kafane u susjedstvu za bijednu mjesenu nadoknadu krio
od finansa alkoholna pia i hranu. Nikola je, kaem, sjedio
i itao Bibliju. Kada otvaram, Nikola je ispred sa knjigom
kada zatvaram, i dalje je tamo. Ako ga jednoga jutra ne

vidim, znau da se blii kraj svijeta, rekao je jednom kafedija Zorki.

Ili e poi po bocu u onaj tvoj podrum i s njom pod
miku mu svratiti na pokajanje, odgovorila je Zorka.
Sjedio je i itao Bibliju. S vremena na vrijeme bi zaspao.
Sijeda glava bi klonula bio je to znak koji su svi u
kvartu potovali. Majke bi tada djecu uutkale i uvele u
avlije, u kafani bi utiali muziku sa radija. ak bi i Cigani,
koji su u prolazu oglaavali da popravljaju kiobrane,
zautali.
San bi kratko trajao. Nikola bi naglo uspravio glavu i
nastavio da ita na mjestu na kojem je maloas stao, ba
kao da se nita nije desilo.
Nije da se mali Joanis nije trudio. Trao bi oko oca, putao
pred njim balone, bacao put njega krpenu loptu,
neprekidno ga dozivao. Uzalud: za Nikolu je postojala jo
samo smrt i knjiga koja je uvala tajnu izmirenja sa njom.
Kao da se bojao da je smrt svuda izvan stranica njegove
Biblije. Kao da je vjerovao da je siguran samo dok ita. A
morao je da ita, jer jo uvijek nije bio spreman za smrt.
Kada je jednog majskog popodneva oslanjajui se na tap
uao u kuu; kada je jednog majskog dana uao u kuu,
poljubivi na ulazu Joanisa u glavu; kada je jednog
majskog popodneva poljubio Joanisa i uao u kuu, a
Zorka vidjela tri suze kako se slijevaju niz njegovo
starako lice; kada je jednog majskog dana tiho plaui
uao u kuu i nakon to je poljubio sina odloio svoju
Bibliju ispod ikone Svetog Nikole u hodniku; kada je
jednoga dana poljubio sina i odloio Bibliju, Zorka je znala
da je kraj blizu.
Jo za veerom, dok je Nikola lomio hljeb i gnjeio ga u
sitne loptice, koje je potom umakao u vino i sputao na sto
pred sina, a ovaj ih jednu za drugom trpao u usta, nezasit
oeve panje jo dok su veerali, kaem, Zorka je
spremila Nikolinu robu za pogreb. Iz krinje je izvadila i

ispeglala svoju crninu. Od kafedije je uzela stolice,

stolove i pie na veresiju. Bez rijei je obavljala pripreme
za ukop. Samo bi s
vremena na vrijeme, prolazei uurbano hodnikom
pogledala na Nikolinu Bibliju i upaljeno kandilo nad
njom.
Znala je: kada ujutro otvori oi, kraj sebe e ugledati
mrtvog mua.
Ova pria vam je rekla koliko se u naoj porodici dri do
knjige. Ona takoe govori o izvjesnoj sklonosti da se
emocije, ma kako snane bile, temeljito prikriju.
Dostojanstvo je neto do ega Teofilisi naroito dre.
Dostojanstva, naravno, najvie ima u knjigama zato
sam im tako posveen. No katkada je ovjek sprijeen da
ita ili pie tada ga opsjednu emocije, a veliki je izazov
nositi se sa njima. Moja ljubavna pria, to je ono to vam
elim rei, ne razlikuje se u bitnome od literature koju
itam. I u jednom i u drugom sluaju, tekst se razvija bez
moje volje ja sam samo priljeni posmatra, neko ko se
sa, nadam se, rafiniranom italakom distancom kree
kroz zbivanja na
stranicama. Cak i onda kada je pria koju itam moja.
Priprosti ljudi su apsolutno bezoni u svojim literarnim
zahtjevima. Njihove ambicije nemaju horizont, ire se
poput svemira. Oni e vam bez imalo skrupula prii dok
pijete kafu, veerate, ak e gledati da vas zaskoe dok ste
na plai, raunajui, pretpostavljam, kako ete tamo biti
najbolje volje. Tada vam silueta netalentovanog pisca
doslovce zakloni sunce. Osjetite
njegovu sijenku na leima, i ve znate da slijedi: gospodine
Teofilis, ja sam Marko Antoni, vas kolega pisac.
Oevi vam privode kerke, govorei kako nastavnica
knjievnosti u gimnaziji smatra da je pred djevojkom
blistava knjievna karijera. Oni znaju da ete pogledati u
sisice njegove keri, i upravo taj trenutak vae nepanje i

raznjeenosti iskoristie da vam utra-pe njene krabotine.

Naravno, nikada vie neete vidjeti kerku, ona e
vjerovatno ostatak ivota provesti u sobi iekujui milost
muza i pokuavajui da napie zbirku pjesama ali e
vam zato trebati narednih pola godine da se otarasite oca.
Moj najvei neprijatelj su nastavnice knjievnosti. Ove
nepismene, i uglavnom rune ene, bez prestanka
proizvode kretene u pubertetu u knjievne talente.
Pozivaju roditelje u kolu i ubjeuju ih u darovitost
njihove djece. Poslije se sve slomi na meni, pa se po itav
dan skrivam od oeva i majki buduih nobelo-vaca.
Ponekad se ta djeca, koju kolski sistem i do-konost
nastavnica proizvodi u talente, doista intere-suju za
knjievnost tada je situacija za mene naroito opasna.
Takvi ne odustaju lako. Ne slutite koliko su daleko
spremni da idu da biste im i vi potvrdili umjetniki status.
Veina djece, sreom, misli samo o seksu i drogama, kao
to i dolii njihovim godinama.
Jednom su mi, dok sam u podgorikom restoranu Masa
dorukovao slane palainke, ovjek i ena udnog akcenta
i mirisa na sto bacili knjigu nekog
desetogodinjaka, najenerginije insistirajui da za
Vijesti napiem, kako su rekli, ozbiljnu kritiku. To
jutro su bili u redakciji moje novine, sa namjerom da se
ale na tretman koji je knjiga njihovog sina imala kod nas.
Ljudi su doli ak iz Berana, jer su bili kivni na dopisnika
Vijesti iz tog grada. On je, tako su mi rekli, poslao samo
kratku novinsku informaciju o knjizi njihovog sina. Oni su
pak oekivali pravu knjievnu kritiku. Ponosno su dodali
da njihov sin ima samo deset godina i da je najmlai pisac
u istoriji Berana. To, smatrali su, zasluuje veu medijsku
pozornost. A ta kae njegova nastavnica knjievnosti,
nisam odolio da upitam. Da e biti veliki pisac, moda ak
kao Dobrica Cosi, informisao me je otac. Tako je i Dobrica poeo, rekao sam, istinski talenat uoi se srazm-jerno

rano. Pisci su tu najsliniji balerinama ako ne ponete

da trenirate balet do desete godine, ili ako do tada ne
objavite knjigu, poslije je kasno za vrhunske domete kako
u baletu, tako i u literaturi.
Kada su proitali kratku informaciju u Vijestima, ovi
ljudi su istog trena sjeli u traktor i otili pravo do
dopisnikove kue, ak u drugo selo. Tu zamalo nije pala
krv, kako sam shvatio. Dopisnik je izgleda procijenio da
mu je ivot u opasnosti. Zato im je, da bi ih smirio, rekao
da pou u Podgoricu i pronau mene, jer sam ja u novini
zaduen za knjievnu kritiku. Rek'o nam je da to ne moe
napisat' niko do ti, rekao mi je otac nadarenog malog
Beranca. Moja situacija bila je dakle bezizlazna. U
redakciju
su doli ve u devet ujutro, kada tamo nema nikoga osim
sekretarice Kace. Oduvijek sam sumnjao da nisam
simpatian toj djevojci, mislio sam dok mi je ovjek pruao
knjigu svog sina, na kojoj mi je lino on napisao posvetu.
Kaca je samo ekala trenutak da mi zagorca ivot, i to je
napokon uinila: nahukala je ove krvosljednike iz Berana
ravno na mene, dok sam jo itao novine i ekao doruak.
Kada su konano otili, prelistao sam knjigu. Bila je
posveena nastavnici knjievnosti. Onoj koja je uvijek
imala vjere u mene i bez koje ove knjige ne bi ni bilo,
pisalo je. Knjiga je bila grozna, ak i za dijete od deset
godina. Klinac je bio nepismen: izgleda da se u Beranama
ne dri toliko do formalnog savrenstva, koliko do talenta
u nepatvorenom obliku.
U trenutku mi je pred oima sijevnula budunost. Da me
mahniti roditelji ne bi ubili, napisau tekst o knjizi. Puno
vjere u sebe, ovo dijete e nastaviti da pie. Roditelji e ga
poslati u Beograd, da tamo studira knjievnost. Na drugoj
godini studija momak e postati dounik Dravne
bezbjednosti. Spijunirae druge studente i pisce, a za
uzvrat e mu jednom godinje Prosveta objavljivati

knjigu, koju e Politikin knjievni kritiar po dunosti

pohvaliti. Magistrirae sa trideset. Sa tridesetipet postae
akademik. Sa etrdeset predsjednik drave. Sa
etrdesetijednu zapo-ee novi rat. Sa etrdesetidvije
govorie na mitingu u rodnim Beranama. Na televizijskoj
reportai sa mitinga primijetiu, u prvom redu, na
poasnom mjestu,
njegovog oca ovjeka koji je od poetka vjerovao u sina.
Rak na pluima koji je istodobno referisao na jetru i mozak
sprijeie njegovu majku da prisustvuje trijumfalnom
sinovljevom povratku u zaviaj. Zbog tuge za suprugom,
ali i zbog ponosa zbog sina, televizijski snimak zabiljeie
suze u oevom oku.
Neke knjievne karijere moraju biti sasjeene u korijenu,
pomislio sam i pozvao konobara da knjigu odnese u
ubre.
Ako sam i pokazivao izvjesnu odlunost u pitanjima
literature, ljubavi sam se preputao kao bujici. Vjerujui da
je nezainteresovanost za krajnji ishod dovoljna zatita, ona
spasonosna mjera distance dozvolio sam da me ponese.
Danas se to ini tako dalekim. Danas, dok sjedim na terasi
babinog sarajevskog stana i posmatram park ispod sebe
park i dalje, iza njega, ulicu koja vodi na Vraa. Tamo
smo, u to brdsko naselje opasnog imena a pravo
Sarajevo i jesu njegove kue na brdima, gore iznad
Miljacke, gdje sluajni turista nikada nee zalutati, mjesta
o kojima su tako lijepo pisali Samokovlija i Jergovi
tamo srno doli iz Ulcinja. Uselili smo u prizemlje kue
dvoje pristojnih, starih ljudi mislim da su rodom bili iz
Fojnice. Koliko su ti ljudi bili blagorodni i gostoljubivi,
toliko je iznajmljeni, vlani, dvosobni stan bio surov. Ve
poslije dvije godine dobio sam hronini bronhitis.
Majka je uzalud pokuavala da pronae bolje plaen
posao koji bi nam omoguio da preselimo u bolji kraj
grada. Otac Joanis je tada a jo neki od njegove brae

imali su sline manire pri susretu s najteim ivotnim

iskuenjima umjesto novcem bio zaokupljen potragom
za smislom ivota. Na selidbu smo stoga ekali sve dok
majka nije isposlovala da, kao perspektivni mladi ininjer,
od Energoinvesta dobije stan.
kola u koju sam iao nalazila se ispod memorijalnog
kompleksa posveenog partizanima. Na vrhu brda je bila,
i danas je, raskrsnica lijevo se ilo za Trebevi i dalje za
Jahorinu, desno ste skretali, ukoliko ste eljeli da izaete
iz grada i produite dalje, ka Foi i crnogorskoj granici.
Prvog dana kole, moja brina baba otpratila me je sve do
kolske klupe. Kada se uvjerila da sam miran i objasnila
mi da e po okonanju asova doi po mene, prila nam je
uiteljica. Pomilovala me je po kosi i rekla mi, obraajui
se zapravo babi: a otkud si ti, sine, zalutao ovdje? Baba e
godinama s ponosom prepriavati ovu anegdotu. Nije to
bio postupak pravog komuniste koji je prevaziao ideju o
klasnim razlikama: kako uiteljicin, tako i babin. Neke
razlike se, meutim, jednostavno ne mogu prevazii.
Debe-ljukasto dijete s velikim naoarima, obueno u be
sako brino uparen s ljubiastom leptir manom. Postavite
takvo dijete, u bilo kojoj zemlji i bilo kom sistemu u
uionicu sa tridesetoro seljake djece svaka stara
uiteljica odrasla u graanskoj porodici s
njenou e se sjetiti svog djetinjstva i prii go-spodetu s
istim rijeima. Naravno: imao sam sree. Uiteljica je i
sama mogla biti seljako dijete. Izvjesno je da bi u tom
sluaju moja Drugost, umjesto pozitivnom diskriminacijom,
bila poaena dobrom, starom torturom, stoje drevno ime
za politiki korektni termin diskriminacija.
Za etiri godine ivota na Vracama uspio sam:
a) da zavrim tri razreda kole
b)
da imam dvije neuzvraene ljubavi koje su mi
pomogle da shvatim da e se nadalje moja razliitost, koja
mi je priskrbila uciteljicine simpatije, meu vrnjacima, a

naroito enskim polom, tretirati kao nakaznost

c) da primim k znanju kako se veina konflikata rjeava
nasiljem, te da nastojanje da se bude pristojan i civilizovan
u takvim situacijama samo dodatno motivie dripca koji
me obara na zemlju i nogama utira u glavu
d) i napokon, da dobijem ve pominjani bronhitis
Ove saete verzije kataloga mojih iskustava u odrastanju
na Vracama prisjeam se ovog poznog jutra, dok ispijam
drugu kafu na balkonu sa pogledom na poprite prvih
sarajevskih uspomena. Danas se sve to ini tako daleko,
kao to se dalekom ini i moja romansa sa Teom. Gotovo
jednako daleko, jer to je odlika sjeanja: do svega jednom
poloenog u tu krinju, jednakom se procedurom dolazi.
Istim brisanjem
praine, okretanjem istog kljua, istovjetnim pokretima
kojima se pretrauje mrana unutranjost. I nema tu
nikakve razlike izmeu udaraca koje sam dobio na
kolskom igralitu na Vracama i prvog poljupca sa Teom
na stepenicama ispod moje kue u Ulcinju. Kaem: sve je
to jednako daleko, a trebalo bi jednako blizu. Jer ja
vrijeme provodim nagnut nad krinjom, u ritualu
preturanja po uspomenama, ritualu koji rijetko i nevoljno
prekidam, onda kada svijet iza mojih lea neto od mene
neodlono zahtijeva. Moje vrijeme usmjereno je unazad:
ivim prema prolosti. Otud umjesto neizvjesnosti pred
budunou ja sjedim raznjeen uspomenama. Otud
melanholini ton kada govorim o prolosti, i zajedljivost
kada govorim o vremenu izvan prolog, sterilisanog i
arhiviranog. Svijet se moe podnijeti samo kada je ve
proivljen kroz umjetnost i kroz uspomene. Stvar je
vrlo jednostavna: dok ete od domae loze i jeftinog
viskija povraati, tri puta destilisani single mak prijae vam
kao voda ivota. Izbor izmeu ovo dvoje, sloiete se,
prije svega je stvar ukusa i stila. Tri puta destilisani ivot,
koji sam izabrao, skupo me kota, kao i svaki dobar single

mah, uostalom. K tome, pakuje se u male boce. Ali

nezamislivo mi je drugaije ovjek mora paziti to
unosi u sebe, bilo da je po srijedi alkohol, bilo Svijet. Tek
malo, tek od najboljeg.
Kada sam neuljudan u komunikaciji, to je stoga to osjetim
bijes, isti onaj koji osjetite kada u bioskopu,
u redu ispred vas, proe okanjeli gledalac i njegova crna
silueta na trenutak zakloni platno.
Platno na kojem, u crnobijelom sloiv motionu, iznova
posmatram prvi poljubac sa Teom.
Alkohol i lake droge loe utiu na vae rasuivanje, ali
upravo stoga olakavaju sklapanje seksualnih veza. Da su
ljudi bili pri sebi, seksualna revolucija nikada se ne bi
dogodila. Ali alkohol i ilegalne supstance sa lakoom
briu sve to stoji na putu zadovoljenja vaih seksualnih
nagona. Sve, osim vaeg tijela, postaje viak: izlian biva
mozak, i on je prvi eliminisan. Odatle vas samo korak
dijeli do obrauna sa tradicijom, partijarhalnim moralom i
njegovim bajkama o ednosti. Na koncu, budete vrsto
ubijeeni daje vaa erekcija centar univerzuma, da planeta
Zemlja rotira na vrhu vaeg krvlju napumpanog penisa.
Da Tea te odsutne noi nije bila pijana, naracija o mom
ivotu ostala bi uskraena za melodramatski naboj. Ali
ona je svoje pijane usne pribila na moje, njeni djelimino
oduzeti prsti zavukli su se u pantalone i dohvatili moj
penis... kako prozaian poetak za tako nesvakidanju
ljubavnu priu.
vrsto vjerujem da je u nainu na koji je jedna stvar
stvorena ve upisan nain na koji e okonati. Moja veza
sa Teom ne potvruje tu teoriju. Sve to se poslije desilo,
bilo je daleko bolje od poetka.
Poznavaoci tvrde da je seks najbolji kada je ovjek na
kokainu, najdui onda kada je na heroinu. Ne znam: uspio
sam da izbjegnem teke droge, prije svega zato to sam
shvatio da prezirem lake. Marihuana vas pomjera samo

onoliko koliko elite da vas pomjeri. To nije droga to je

asocijacija na drogu. Za nekoga ko je, poput mene, uvijek
ophrvan depresijom, paranojom i niskim udarcima
hipohondrije, marihuana je besmisleno potroeni novac za
stvar koja uopte ne moe doprijeti do mog mozga. Ta
smijena biljka moe jedino da me uspava, to je izlino,
jer sam zbog depresije ionako sposoban da zaspem na
svakom mjestu, u svakom trenutku. Jedna od lijepih stvari
kod depresije, kae se u jednoj romantinoj komediji, je to
to se ovjek dobro naspava.
Tako da vam jedino mogu govoriti o seksu na alkoholu.
Stoje alosno iskustvo koje je bolje preutati. Nalijete se
viskijem i majmuniete se po krevetu sa djevojkom,
nadajui se da je i ona pijana, zbog ega stvar lake
podnosi. Ali ujutro, kada se probudite a u tijelu osjeate
posljednje tragove pijanstva, izvjesnu ljenost i utrnulost,
tada je seks doista neto posebno. Sta tada treba uraditi?
Najprije, provjeriti da li vam djevojka jo uvijek spava.
Zatim paljivo otkriti dijelove njenog tijela, grudi ili
stranjicu, u zavisnosti od afiniteta. Potom se posvetiti
diskretnoj masturbaciji, bez mnogo zvukova i izlinih
pokreta koji bi enu kraj vas mogli probuditi i tako sve
pokvariti. Ovakva jutarnja masturbacija nakon pijanstva je
u mojim parametrima savren seks, u kojem je sve na
svome mjestu. Recept moe da se primijeni i sa izvjesnim
ovinistikim modifikacijama: na primjer bez ene, ali
nipoto bez alkohola.
Tokom jedne od svakononih urki u djedovoj kui u
Ulcinju, pomislio sam kako bi bilo lijepo zabavljati se sa
Teom. Po logici romanse sada bi nuan bio opis mojih
osjeanja, talasa ljubavi koji me je najednom zapljusnuo.
Nita od toga. Tea je prola kraj mene i ja sam pomislio:
kakvo slatko dupe. Istoga trena ustao sam i poao u kuhinju
za njom. Uljudno me je odbila, istiui kako emo uvijek
biti prijatelji. To je fraza koju ene vole da koriste jer e

vam te rijei, navodno, olakati zavodniki neuspijeh. Kao

da uopste elite da budete prijatelj sa nekim za kim ste
potrali jer ima, kako rekoh, slatko dupe. Djevojke,
naravno, znaju da vas te rijei dodatno povrijede zato
ih i koriste, produavajui sadistiku seansu koja je poela
onda kada vas je odbila. Preciznije: koja je poela onda
kada ste vi, objavivi elju da se upustite u vezu sa njom,
obznanili svoju mazohistiku prirodu.
Ali sutradan je Tea bila pijana i stvari su krenule nabolje
za mene. Kada je te noi po drugi put povratila na terasi,
procijenio sam daje dovoljno pijana. Odatle je mogla samo
na dva mjesta: kui, odmah, ili u hitnu pomo na ispiranje
stomaka, dva piva kasnije. Stoga sam kao dobar domain
rijeio da je otpratim do kue. Najprije se trebalo spustiti
niz 105 stepenika do parkinga, potom je ubaciti u kola i
odvesti kui. Ali ve nakon nekoliko koraka djevojka sa
slatkim dupetom je ponovo povratila. Izgleda da joj je
zbog toga bilo iznimno neprijatno, te je pognula glavu i
zaplakala. Ja sam je tjeio, ta sam drugo mogao. Bie da
sam bio uvjerljiv, jer se Tea ivotinjskom gipkou bacila u
moje naruje i poljubila me. Slagau vas ako ustvrdim da
je to bio jedan od ljepih poljubaca u mom ivotu. Pravo
govorei, uinio bih sve da izbjegnem pojubac djevojke
koja je maloas povratila. Kao to me je iznenada
poljubila, tako me je iznenadno odvukla do kola, gdje je
na pustom parkingu u 3 ujutro zapovijedno uvukla moj
ud u usta i tu ga zadrala ak i kada sam izbacio sjeme.
Nakon ega je insistirala da etnjom ode kui. Trijezna
sam, odgovorila je na moje insistiranje daje ipak
povezem, hajde, vrati se gore, nisi zaboravio da ima
goste?
Posmatrao sam je sve dok se nije izgubila ispod pokvarenih ulinih svjetiljki. Iz pregratka automobila izvadio
sam kasetu na kojoj je srebrnim flomasterom pisalo Joy
Division. Pritisnuo sam plav i sklopio oi. Zaspao sam

na drugoj pjesmi.
A5:
HEROES David Bowie
Pobijedio je onaj ko je doma iv doa', bila je jedna od uzreica
babe Zorke. Ova sentenca, ujedno, predstavlja manifest
familije Teofilis, kada je rije o pitanjima rata. Drugi su bili
heroji mi smo samo zaraivali novac. Rat, naime, ne
samo da je opasan po zdravlje, nego i mnogo kota.
Djed Nikola je u sinove usadio uvjerenje daje rat Boija
kazna. Onda kada zlo u nama preko mjere naraste, kada
sami postanemo zli tada e se ratovati. Biti protiv rata
znai biti protiv Boije volje, drao je dalje Nikola. Biti
protiv rata znai sumnjati u za-sluenost nae kazne, znai
pravdati nae zlo. Kazna je neizbjena i uvijek pravedna.
Ali kada do kazne doe, treba spoznati krivicu i pokajati
se. Tada ne treba ubijati i ginuti, zaokruio je djed svoj
diskurs o ratu tada treba pognuti glavu i pei hljeb. Ili
zidati mee, ili klati stoku, ili loviti ribu pokorno i pokajno vratiti se svome poslu. Jer da smo svi vie drali do
posla koji nas hrani, rata i ne bi bilo. Da smo se drali
svoga posla, zlo nas ne bi moglo obuzeti.
Ovo je savreni primjer djedovog svjetonazora
jedinstvena mjeavina pravoslavlja, grke trgovake
dovitljivosti i protestantskih uticaja, mudrost koju je
stekao u Americi, tamo gdje je najprije postao svete-nik,
zatim i bogata.
Nikola 1895. kree na svoje veliko putovanje, ono
jedinstveno, koje nas trajno mijenja i sva naredna
puteestvija ini izlinim. U Kotom se ukrcava na brod
koji e ga odvesti ak do Amerike. Kada se deset godina
kasnije bude pojavio na vratima naputene porodine
kue, vratie se kao ovjek koji je u dalekoj zemlji zaradio
bogatstvo. Po dolasku u Njujork on utoite pronalazi u
maloj grkoj crkvi u Bronksu. Tu e zavriti bogosloviju,

sluiti neko vrijeme, a zatim se, drei da je dug prema

Bogu i crkvi oduio, posvetiti sticanju imetka. Vratie se,
rekoh, kao naoit i bogat ovjek.
Stae pred oronula vrata iza kojih je odrastao, i u trenutku
shvatiti da sve ono to je uinio tamo nee biti dovoljno da
ispravi niti jednu jedinu stvar koja se za njegovog
izbivanja zbila ovdje. Zato je velika mudrost gotovo
najvie to ljudsko bie moe biti i trgovac i pop: ono
to ne uspije isposlovati molitvama kao pop, moi e
ostvariti svojim trgovakim sposobnostima; ono pak u
emu ne uspije ni kao trgovac, znaes dostojanstveno
podnijeti i oplakati kao svetenik. Saznae da su mu i otac
i mati pokopani na groblju pod Bijelom gorom, a da se
sestra mui u
braku sa nekim sitnim trgovcem u Skadni. A brat, gdje mije
brat, pita Nikola na albanskom koji ni u Americi nije
zaboravio, dok komije, znakovito, nijemo klimaju
glavama, okupljeni oko gospodina u skupocjenom odijelu,
u kojem su s nevjericom prepoznali Naumo-vog Nikolu.
Gdje mije brat, pita.
Doznaje da se Leonidasu, godinu dana nakon njegovog
odlaska, gubi svaki trag. Mladi je jedne noi ukrao neto
od oevog novca i dragocjenosti i iskrao se pokraj usnulih
starih roditelja. Do jutra je stigao na ue Bojane, gdje se
ukrcao na neki od vercerskih jedrenjaka. Pria je dalje
mogla biti egzotina: obale Afrike, opasnost, vino i luke
ene. Ali je vjerovatno bila kratka i trivijalna: nekoliko
aa vina, koliko da Leonidas povjeruje saputnicima,
potom udarac u potiljak, bacanje tijela preko palube,
zadovoljstvo zbog raskonog i lako opljakanog plijena.
Djed je govorio sinovima, ali oni nisu sluali. Doao je
Drugi svjetski rat odluili su da je vrijeme da prestanu
biti pekari i postanu heroji. To je djeda skupo kotalo.
Budui da su etvorica sinova prila partizanima, djed je
strahovao da e mu balistika uprava oduzeti dozvolu za

rad, ukoliko sankcije zbog herojstva podmlatka Teofilisa

ne budu i rigoroznije. Djed je stoga petom sinu na glavu
stavio kee. Od danas na ulicu nee izlaziti bez ove kape,
rekao mu je, tako e biti sve dok ti se braa ne vrate. Da li zbog
kape koja je trebala da posvjedoi lojalnost vlastima, ili
zbog poklona u branu i pecivu koji su iz pekare redovno
stizali u komandu mjesta, djed je ak i u Velikom ratu
uspio da imovinu sauva netaknutom, moda ak i
uveanom. Zaudili biste se ta sve moete postii ako
gledate svoja posla i peete hljeb.
Djed je, naravno, kao kolaboracionista sa okupatorom, nakon
rata postao meta komunistike vlasti. To to je imao etiri
sina u partizanima spasilo mu je ivot. To i brano koje je,
istovremeno dok ga je slao balistima i Italijanima, krisom
otpremao i u umu, partizanima. Ali nije Nikola brinuo za
ivot za imetak je on strepio. Stoga je pekaru zatvorio,
ne ekajui da mu je komunisti zatvore. Kada je uo
strane prie o nacionalizaciji svu imovinu razdijelio je
sinovima, raunajui da partizani svojima nee otimati.
Djed je zadrao samo kuu u kojoj je bila pekara i mali
maslinjak na imanju iznad grada.
To je bio kraj pekare Kod Grka, neugledne radnje koja je
Teofilisima, izmeu ostalog, omoguila da zadre
prezime. Poetkom vijeka su, naime, namjesnici kralja
Nikole za Ulcinj a vjerujem da se to zbilo u trenucima
primorske dokolice doli na zabavnu ideju da Teofilisi
treba da prihvate neko crnogorsko prezime i time dodatno
potvrde odanost kruni. Crnogorska vojska je ula u Ulcinj
1878. Kao i svaka nova uprava i crnogorska je od
stanovnitva koje je tu zatekla neprekidno traila nove i
snane izraze lojalnosti. Slinu politiku sa promjenom
imena
u Ulcinju je vlast sprovodila nakon Drugog svjetskog rata:
veina albanskog stanovnitva bila je prisiljena da
slovenizira prezimena, dodajui na njih nastavak i.

Tako bi Resulbegu postali Resulbegovii, Abazi

Abazovii... Imenima onih koji bi odbili ove genocidne
uplive drave u privatne poslove, proirivani su spiskovi
dravnih neprijatelja, a u nekim sluajevima i groblja.
Postoji porodini mit prema kojem je pradjed Naum
svojom pekarskom vjetinom uspio isposlovati da zadri
prezime. Navodno je u barsku luku stigao brod sa
branom koje je poelo da crvi ja, i koje bi prije nego se
pretovari i razveze po Crnoj Gori postalo nejestivo. Kralj
Nikola je, kae dalje mit, traio najboljeg pekara na
primorju. Ko je taj, pitao je. Naum Teofilis iz Ulcinja, rekli
su mu. Pod pratnjom naoruanih vojnika Naum je jedne
noi poao za Bar. Tamo je izveo udo brano je bilo
spaeno, time i porodino prezime. Iz Bara su ga odveli na
Cetinje
kod kralja. Sto trai za uzvrat, pitao ga je kralj, koji u ovoj
prii nedvojbeno postavlja previe pitanja za jednog kralja.
Naum je traio pravo da zadri prezime. Kralj mu je
ispunio elju. Tako kae mit.
Ojf the record, u porodici je postojala i druga verzija prie o
imenu. Kada je shvatio da vlasti nee odustati od ideje da
prezime promijeni u crnogorsko, pradjed je otiao u upravu i
pitao: koliko treba da platim. Porodino ime platio je onoliko
koliko su tada stajala dva najbolja vola. Ma ta vi o tome mislili,
ma koliko se ovome smijali tada to nije bilo malo novca.
Herojstvo sam oduvijek povezivao sa glupou i
pokvarenou. Da parafraziram jednu znamenitu izreku:
herojstvo je posljednje utoite za podlace. Kako je iritantna
pomisao da neko uistinu moe povjerovati da e time to
se oblokao loom lozovom rakijom i poginuo na nekom
ratitu gdje je poao da pljaka i siluje... kako je iritantno
da neko doista moe pomisliti da je time svojoj mizernoj
egzistenciji kupio vjenost. Jo strasnija je pomisao da je
rat vrijeme kada porastu anse da vas ubije upravo takva
nitarija. Na mojoj toplisti dostojnih zanimanja

herojstvo se nisko kotira: daleko ispod kobasiarstva,

dubretarstva, dilerisa-nja, prostitucije. Zapravo, jedino
bankarstvo i bavljenje politikom smatram beasnijim od
herojstva.
Kao i svi narodi koji rijetko mijenjaju vlast, Crnogorci su
kukavice. Odnos prema vlasti je stvar graanske hrabrosti
i line higijene. Predsjednici drava su kao gae: valja ih
to ee mijenjati. U suprotnom, stvar poinje da smrdi.
U Crnoj Gori se glasovi kupuju za vreu brana. Ljudi
nemaju hrabrosti da glasaju protiv vlasti, ali radosno
odlaze u ratove koje te vlasti zapoinju. Ti bijednici koji se
svakodnevno ulaguju policajcima, vojnicima, ak i
doktorima, zapravo svakom ovjeku koji nosi uniformu, ti
bijednici, kaem vam, te kreature koje na biralite izlaze sa
strahom kakav valja osjeati jedino na kapijama Cistilita
oni e rado
poi u rat. I to vie budu pili, sve e vie u njima narastati
volja da poginu, jer su ih itavog ivota uili da e sve
njihove nepodoptine biti iskupljene smru u ratu.
Naravno: kada se otrijezne, kukaviluk ih
ponovo preuzima. eta dobrovoljaca koja je iz Ulcinja
pola na Dubrovako ratite, nakon to je zapalila desetine
kua i kamionima otpremila njihov sadraj u Crnu Goru,
u Konavlima je nabasala na jedinicu hrvatske vojske.
Hrvati su pripucali, Crnogorci su polijegali u prainu.
Jedan od ulcinjskih dobrovoljaca planim je glasom
zavapio put Hrvata: stanite, brao, to inite, sve nas
pobiste! Ljudi u Crnoj Gori nemaju hrabrosti da utiu na
svoj ivot svo njihovo herojstvo lei u spremnosti da se
pomire sa posljedicama svoje pasivnosti, ma kako strane
bile.
Epska svijest je kao sifilis ne moete je se osloboditi.
Ona ovjeka ini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu,
a herojstvo i jeste erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i
u sluaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost kota

ivota. I nije sluajno to najvei pjesnik epske Crne Gore,

vladika Petar II Petrovi Njego, skonava od posljedica
sifilisa. Tako smru zavodnika umire ovaj pravoslavni
svetenik, koji je u Noi skuplja vijeka naao za shodno
da ispie odu piki, a u Lui mikrokozma da svojoj
pastvi kroz seriju dubioznih religijskih stavova priblii
avola. Erekcija je savrena metafora herojstva mozak
je tada stavljen van funkcije, jer sva krv hita drugdje; i kao
to se eli prodrijeti u enu, hita se da se penetrira u smrt.
Kasnije sve splasne u miru utrobe mlohave i vlane
zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i
krv i napokon pali.
Jednom smo u redakciji Vijesti Bala Brkovi, Ognjen
Spahi i ja ubjeivali dragog starijeg pisca, gospodina
Stevana Markovia, da je lozova rakija bila presudna za
dugovjekovnu uspjenu odbranu Crne Gore od Turaka.
Bala je insistirao kako je lozova rakija, zapravo, teni
kokain. U Crnoj Gori od davnina postoji obiaj da se, kao
lijek za upalu sinusa, loza sipa u dlan i odatle umrkava
to je bio jedan od naih argumenata za analogiju
izmeu kokaina i crnogorskog nacionalnog pia.
Markovi, koji je u javnosti bio poznat izmeu ostalog i po
knjizi vojnih eseja Crnogorsko ratovanje, nervozno je
odbijao ovu tezu. Njegova petsto stranica obimna knjiga
detaljno se bavila strategijom, taktikom, motivacijom, ak i
pozadinskim faktorima bitaka u kojima su Crnogorci kao
po pravilu pobjeivali. Tih dana Markovi je iekivao
tree izdanje knjige. Stoga je gotovo bijesno odbio nae
podbadanje kako mu je knjiga prilino manjkava, jer nije
opisao kljuni faktor crnogorskog herojstva lozovu
rakiju.
Crnogorski vojnici, uglavnom teka sirotinja, bosi se vuku
katunskim kamenjarom. U tiini, jedan za drugim, oni idu
na bojno polje, da od Turaka brane otadbinu. Avgust je i
sunce nemilosrdno pri. Njihov ivot dovoljno je teak i

bez ovog pjeaenja. Uglavnom su gladni, a osnovna

privredna grana u Crnoj Gori tog vremena je pljaka.
Udar na ovce, kako se tada zvala pljaka komijskih
ovaca, zapravo je struni ekonomski termin Crne Gore tog
herojskog vremena ekvivalent dananjem berzanskom
skoku akcija ili inflatornom udaru na male ekonomije dirigovanom od strane velikih kompanija. Teko se ivi
toliko teko da se ovi ljudi svaki dan mole Bogu za neki
rat u kojem bi mogli slavno poginuti i napokon poinuti.
Vojne vlasti najee nisu u stanju da im obezbi-jede
uniforme tek poneto banita i mnogo lozove rakije: toga
ne smije da fali. Gospodine Markoviu, zamislite: od
dugog pjeaenja po kao ilet otrim stijenama, njihova
stopala krvare, a bijes u njima narasta zalivan tim bolom,
rekli smo mu. S vremena na vrijeme vojnici iz uturice
poteu gutljaj rakije. Lozova rakija u ovjeku pojaava
agresivnost i podie stepen tolerancije bola otud, i zato
jer je bijelo pie, teza o lozi kao tenom kokainu. U Crnoj
Gori se govori: vino pij zimi, rakiju ljeti. Lozova rakija gasi
e, to e vam rei svaki alkoholiar koji po podnevnoj
egi u bati kafane ispija dvadesetu lozu tog dana. Veina
alkoholiara, na lozovoj rakiji, stoga umire od modanog
udara ne moete pretpostaviti kakvu pometnju u vaoj
glavi napravi loza kada je pijete po suncu, pometnju od
koje vas oslobaa samo smrt.
I kada crnogorska vojska napokon stigne pred neprijatelja,
nalivena tenim kokainom, krvavih bolnih stopala od
bosonogog pjeaenja po uarenom stijenju... molim vas
zamislite taj trenutak, rekli smo mu jo. Horde ka smrti
erektiranih Crnogoraca kao vukodlaci se sjure na nesretne
Turke. Lete glave, zubima se otkidaju grkljani, ba kao to
ste opisali u knjizi. Na obimni katalog brutalnosti svikli
Turci napokon ustuknu pred animalno herojskim
Crnogorcima, koji jo dugo diu krvave ruke ka suncu i
zavijaju za turskom vojskom u bijegu.

Markovi nas je zgranuto sasluao. Prekrstio se i utke nas

napustio. Na stolu je zaboravio kabal od konica koji je
izvadio iz svoje lae, a sa kojim je doao u redakciju,
smatrajui da gaje neko presjekao, i vjerujui kako e na
medij biti sretan da objavi priu o pokuaju mukog
atentata na pisca knjige o crnogorskom herojstvu.
Onda kada je napokon nestalo Turaka, nastupilo je teko
razdoblje za Crnu Goni. Nije vie bilo spoljnog
neprijatelja, te su se morali izmisliti unutranji. Iz tog
vremena potie specifina crnogorska igra, koja se igra sve
do danas. Pravila su jednostavna: Crna Gora se podijeli na
dvije grupacije koje meusobno ratuju. To mogu biti
Zelenai i Bjelai, partizani i etnici, titoisti i
informbiroovci, konano dananji su-verenisti i unitaristi.
Kao kada smo se u djetinjstvu okupljali na livadi i dijelili u
dvije ekipe za mali fudbal. Crna Gora je civilizacija vojnog
logora. Kolektivno je bilo usmjereno na odbranu,
individualno na smrt u ratu. A ta gore moe zadesiti
vojni logor nego da, najednom, nestane neprijatelja? Sta se
gore moe desiti vojniku i heroju, nego da bude osuen na
ivot?
Ulcinj je grad na granici. U takva mjesta se dolazi, da se
nikada vie iz njih ne ode. Jer odlazak iz njih, uvijek je
povratak u ono od ega se pobjeglo. Iz Ulcinja nema
putovanja dalje, jer Ulcinj je na kraju pu-teva. Put vodi
samo nazad. Zato je Ulcinj savreno mjesto za
prognanike, bjegunce i one koji ele da spokojno provedu
posljednje godine ivota. Nekada je ovaj grad bio piratsko
gnijezdo: ulcinjski pirati odlazili su u pljakake pohode
sve do Afrike na jugu i Rijeke na sjeveru. Ulcinjska flota
bila je druga po veliini na Jadranu, odmah poslije
mletake. Sa jednog od afrikih pohoda pirati su se vratili
sa nesvakidanjim plijenom crnakom porodicom,
zarobljenom u pomorskoj bitki. Vjerovatno su pirati namjeravali da nesretnike prodaju. U ulcinjskom Starom gradu

i danas postoje ostaci tadanje pijace robova.

ta se dalje deavalo sa crnom porodicom, ne znam. Ali
njeni potomci i danas ive u Ulcinju. Premda im izlivi
herojske svijesti esto zagoraju ivot.
Izvjesni Sarovi, ovjek koji se sa sjevera Crne Gore
sedamdesetih godina dvadesetog vijeka spustio na
primorje, svojevremeno je u jednom od restorana na
Bojani imao ustru polemiku sa Majklom Arapom, jednim
od preostalih ulcinjskih crnaca. Majki Arap je, naravno,
bio nadimak koji su ovom ovjeku dali lokalni dripci. Ne
mogu se sjetiti njegovog pravog imena sumnjam,
uostalom, da ga se i on sam sjea. Majki Arap i Sarovi, u
magnovenju cjelodnevnog pijanstva, raspravljaju o
politici. Sarovi se upravo vratio sa jednog od svojih
tradicionalnih lijeenja u klinici za plune bolesti u
Brezoviku. U Ulcinj je doao kao stolar zlatnih ruku.
Ulcinj pamti desetine, stotine takvih radnika koje su u
njega doli u potrazi za poslom. I gotovo svi su imali istu
sudbinu. Nakon tekog fizikog rada odlazili bi u jeftine
kafane, iz kojih bi se u pozno doba noi odvukli u svoje
iznajmljene sobike. Vremenom: na graevinama bi
ostajali sve krae, a sve ee biste ih viali kako teturaju
ulicama. Na koncu, gubili bi posao. Neki od njih skonali
su kao prosjaci, spavajui u skladitima zimi pustih hotela.
Sarovi se jo uvijek dobro drao. Cak i polumrtav od
tuberkuloze i alkohola, i dalje je bio najbolji majstor u
gradu. U to vrijeme na Bojani su nicali riblji restorani. To
je znailo mnogo posla za Sarovia, kojem se u ivotu
napokon posreilo. Vjeito razapet izmeu posla i kafane,
doekao je smirenje: njegov posao postala je izgradnja
bojanskih drvenih kafana.
Sarovi i Majki Arap, dakle, ne dijele politike stavove.
Vremena su teka i sudbonosna: budunost nacije je u
pitanju. Dvojica prijatelja niu prazne pivske boce na stolu
pred sobom. Prisutni gosti odah-nu kada vide dirljivi

prizor: dva pijana ovjeka koji se bratski grle. Razlike su,

inilo se, napokon bile prevaziene. Mudrost i razum su
iznova porazili mrnju. Ali ve narednog trenutka Sarovi
skae i prevre sto. Dostojan uloge u najboljoj pozorinoj
postavci Njegoa, on glasom pravednika uzvikuje: ustaj
crni arapine, megdan da podijelimo1. U trenutku, Sarovi je
shvatio da je istorija samo jedan, jedinstveni trenutak.
Bitke njegovih predaka sa Turcima bile su i njegove. Jue
je bilo danas i bie sutra, jer vrijeme je samo sjeanje koje
uvaju gusle. Sarovi je moda bio pijani stolar, ali je
razmiljao kao akademik.
Jednog lijepog majskog jutra... Insistiram na bajkovitom
uvodu, jer ono to u vam ispriati i jeste bajka
feministika bajka... Jednoga, dakle, lijepog majskog jutra
1996. dravna televizija javila je da su maskirani pljakai
na prilazu Podgorici oteli kamion koji je prevozio penzije
za crnogorske vojne penzionere. Identitet pljakaa jo
uvijek nije poznat, ali policijske i vojne snage rade na
njihovom otkrivanju. Prva hapenja treba oekivati ve
tokom noi, ustvrdila je policija.
Ve sutradan u javnost su iz vojnog vrha procurile
informacije da je pljaku izveo samo jedan pljaka, ali,
dodali su ipak, uz vrhunsku NATO opremu i izvjesno
specijalno obuen. Vojska je sumnjala da je pljaka djelo
stranih obavjetajnih slubi. Smatrali su kako je velika
vjerovatnoa da je pljaka uz pomo domaih dounika
ve napustio zemlju. Ovo je jo jedan vid pritiska na nau
dravu, poruio je na kraju neimenovani vojni izvor, ali
sa sigurnou ve sada moemo rei da kao to
nepravedne sankcije nisu uspjele pokolebati nau volju,
nee ni ova podla pljaka. NATO zlikovci su napokon
pokazali svoje pravo lice: budui nesposoban da naudi
odlunim vojnim snagama nae drave, nemoan pred
naim hrabrim vojnicima, neprijatelj je otricu svog udara

usmjerio na stare i nezatiene vojne penzionere.

Istoga dana stotinjak vojnih penzionera je pred
Amerikim kulturnim centrom u Podgorici spalilo
ameriku zastavu. Ovaj performans postae tradicionalan:
ista grupa ljudi svake godine palice istu zastavu, sve do
velikog penzionerskog Vudstoka pred Centrom tokom
amerikog bombardovanja Srbije.
Vojni penzioneri su nekoliko dana bjesnili. Dravna
televizija im je napokon, obeala da e njihove penzije biti
namirene, im drava bude u prilici. Ne samo da nisu
dobili tu penziju, nego ni one za narednih jedanaest
mjeseci. Do tada su svi zaboravili pljaku: prije od svih
policija i vojska.
Kako sam saznao da je tajanstveni pljaka bila Tea,
moja Tea? Nevjerovatnu vijest donio mi je, a ko bi drugi
potar Pako.
April je te godine bio eliotovski okrutan. Marte kani e ne
kani, a aprile ne prestani, bila je jedna od metereolokih
dosjetki babe Zorke. Teka proljetna kia prosula se toga
aprila na Ulcinj. Iz domova su na pljusak izlazili samo
ribari, koji u to vrijeme presreu jata kuble koja se od
Otranta kree ka sjevernom Jadranu. Moja stara kua ve
polovinom mjeseca poela je da prokinjava. Kroz sobu
sam se kretao kao po minskom polju, izbjegavajui erpe
kojima sam sakupljao kinicu. Jugo se smjenjivao sa
zapadom, a velika sparina i vlaga dokrajila je brojne
srane bolesnike, koje su s mukom pokapali u vlanu
zemlju. Ujutro iskopane rake do podneva bi bile ispunjene
vodom, te su mrtvace zapravo potapali u zemlju, kao da su
mornari. Ono to se dalje deavalo sa njima bilo je lako
konstruisati: vlani sanduci bre su se raspadali, tako da
su crvi prije dolazili do leeva. Pretpostavljam da su tijela
ve nakon nedjelju dana, u tako vlanim rakama,
nestajala, raznesena crvima, bubama i pacovima. April je
donio kiu i zaborav: na sva iva bia, i na mrtve.

U maju, kia se povukla. Ljudi su bojaljivo izmi-lili na

sunce. Sa njima i ja. Dane sam provodio na terasi,
ispijajui domae crno vino i posmatrajui more koje je i
dalje bilo mutno od aprilskih fortunala. Tu na terasi me je
zatekao potar Pako, dok sam za Monitor pisao tekst o
tome kako su i Darklands benda The Jesus and Marv
Chain i hit tada popularnih Suede pod imenom
Trash nastali, zapravo, kradom Bouvijeve Heroes.
Sumnjiavo sam osmotrio kovertu. Rukopis na njoj tvrdio
je da mi pie Tea. Pismo je imalo potanski ig Podgorice.
Dobro: Tea jeste bila u Podgorici. Tamo je studirala, odatle
je narednog petka trebala da doe na jo jedan vikend
ispunjen seksom i pijanstvom. Zato bi mi Tea pisala: tim
prije to sam pouzdano znao da umije da koristi telefon i
jer nipoto nije liilo na nju da se dopisuje sa ljubavnikom.
Tea je u pismu tvrdila da je opljakala vojne penzije.
Bezvrijedne dinare je odmah zamijenila za njemake
marke. To je bio tek jedan od detalja koje je brinim
planiranjem uvezala u savrenu pljaku. Neki podgoricki
diler joj je obezbijedio transakciju u marke i kartu do
Bogote. Za uzvrat je dobio dinare po povoljnom kursu
bio je to dobar posao za oboje. Dok ovo itam, ona je ve u
Bogoti. No nakon pljake sanjala je kako spava u avionu
iznad okeana. U tom snu unutar sna sanjala je pljaku
penzija. Ovome sam se nasmijao kladim se da bi
struktura sna bila drugaija da je prologa mjeseca nisam
natjerao da proita Borhesove Matarije. U snu su
vozai vojnog kamiona bili Dragan Nikoli i Bata
ivojinovi. Sa zadovoljstvom ih je izreetala. Nije joj bilo
teko da zamijeni arer i isprazni ga u njihova nepomina
tijela. Ovo je ve liilo na Teu. Bio sam spreman da joj
povjerujem. Napokon: zato sve to ne bi bilo istina? Zar
jedna od temeljnih osobina naeg vremena nije to to niko
od nas, zapravo, ne zna ko je osoba koju jebe? To je ona
vrsta nesigurnosti protiv koje se ne moete boriti

kondomom. Zapravo upravo kondom jeste kriv za nju.

Siguran seks, kaete? Navuete kondom i legnete sa
nekim. ta znate o toj osobi? Nita osim da vas nee
zaraziti to vam jami kondom. Osoba
u koju prodirete moe biti masovni ubica; moda je kriva
za smrt roditelja; moda je kao dijete gurnula brata sa
drveta; moe biti ratni zloinac; moe, napokon, biti zla,
moe biti nitarija. Ali to vas se ne tie, sve dok imate
kondom. Kondom je gumica, a gumicom smo jo u koli
sa papira brisali greke koje napravimo. Kondom
gumica je dakle ono to nam omoguava da slobodno
grijeimo. I da nakon greke nastavimo spokojno da
ivimo. Svo zlo s kondomom. I u njegovu glavu. Siguran seks
sa masovnim ubicom, kaete?
Volim te. Pisau ti uskoro i sve ti objasniti, stojalo je na
kraju.
Ne mogu da doekam, pomislio sam.
BI:
LOSING MY RELIGION R. E. M.
Pravoslavlje u Crnoj Gori smrdi kao kuna leina, sve do
neba. Pastva je, kao i svuda, zloinaka ali pravi
zlikovci su popovi. Oni ionako kolosalnu crnogorsku
mrnju dodatno uveavaju. Hukaju ljude jedne na druge,
kao bijesne pse. Gdje god se ini neki zloin, crkva
predvodi rulju. Blagosilja ubice, silovatelje i palitelje.
Popovi naoruavaju narod, organi-zuju paravojne
jedinice. Jugoslovenska vojska snabdijeva ih orujem, ak i
helikopterima i gliserima. Kao komandosi, popovi jure
Crnom Gorom i orujem zavode red. Gdje god postoji
neto to ne odobravaju, popovi stiu sa kolonom vojnih
transportera. Crkva se u Crnoj Gori bavi jedino politikom.
Srpski mitropolit u Crnoj Gori kae: kada bi crnogorskim
mitropolitima zabranili da se bave politikom, malo bi ta od njih
ostalo. Javna saoptenja crkve uvijek su ili proklinjanje ili

poziv na lin. Kada god se crkva oglasi, neko strada.

Mitropolit poziva svjetinu da lidere protivnike politike
grupacije zajedno zakuju za podgoriki Ve-zirov most.
Vlada se boji crkve i neprekidno joj se
ulaguje, popove stavlja iznad zakona. Predsjednik pred
izbore mitropolitu iz Grke dovlai milione dolara skupi
krst za kupolu lirama u Podgorici. Pred tim hramom, pod
tim krstom, mitropolit svake godine rulju poziva da mrzi
predsjednikove glasae i dravu koju predsjednik
simbolizuje. Jer mitropolit ne vjeruje predsjedniku, ni
kada darove iz Grke nosi.
Svake godine za Boi, Crna Gora je na rubu graanskog
rata, jer popovi hukaju svjetinu na klanje. Boi se u
Crnoj Gori smatra najboljim datumom za masovna
ubistva. Ako neko u Crnoj Gori ima potrebu da izvri
omanji genocid, to e svakako uiniti na Boi. I taj obiaj
ustanovio je svetenik, onaj koji je volio da pie poeziju.
Vladika Petar II Petrovi je u Gorskom vijencu opjevao
pokolj koji su Crnogorci izvrili nad Muslimanima. Na
Badnje vee, naravno. Crnogorski popovi tvrde da je
Gorski vijenac crnogorska Biblija, to bi drugdje bilo
bogohuljenje dovoljno za ekskomunikaciju iz crkve.
Gorski vijenac je Boi pretvorio u nacionalni praznik,
simbol borbe protiv Drugog. Jedan od crnogorskih pisacapolitiara pie: Crnogorci su tako dovedeni u poloaj da
se odreknu ili slobode, ili bratstva sa domaim 'Turcima' i
da ih poubijaju. Odluili su se za ovo drugo i svoju odluku
su izvrili na Badnje vee, kada se rodio mali crnogorski
Bog, to jest od korupcije i izdaje oiena Crna Gora. Od
tog vremena najvei crnogorski praznik je Badnje vee.
Oko njega se okree moralni i etiki sistem crnogorske
religije kao planete oko sunca. Isti
autor pie: Za Crnogorce ne postoji ono ega nema u
'Gorskom vijencu', u kojemu je sadran moralni i etiki
sistem crnogorskog naroda, svi propisi crnogorske religije.

Crnogorci, iako hriani, i to uglavnom pravoslavni,

ispovijedaju religiju 'Gorskog vijenca'. Otud je u Crnoj
Gori pravoslavlje neodvojivo od ubijanja. Badnje vee
pretvoreno je u masakr, Gorski vijenac u Bibliju,
hrianstvo u oruje u rukama nacije. Svetenik ne moe
biti tek duhovnik, jer takav nikome ne treba. On mora biti
ili pjesnik, ili vojnik, ili kako kae crnogorski mitropolit,
politiar.
Popovi su iz Nikia odlazili u Fou, predvodili su
nikike dobrovoljce da tamo ulicama kotrljaju odrubljene
glave i rukovode ruenjima damija. Za to vrijeme zlo je
kao crni oblak prekrilo Niki. Bilo je ljeto, najtoplije koje
grad pamti. Majke su sa djecom u naruju skakale sa
prozora
stanova
u
socrealistikim
zgradama.
Osamnaestogodinje djevojke su pucale u glavu
vjerenicima i mokrile po njihovim leevima. Muevi su
nou pijani ulazili u kue, silovali ene i sjekirom otkidali
glave usnuloj djeci. U okolnim selima ljudi su ujutro u
kokoinjcima pronalazili mrtve kokoke iz kojih je bila
isisana krv. Svake nedjelje iz bazena nedovrenog
sportskog centra vadili su le djeteta koje se tu utopilo.
Gradom su se irile glasine o dolasku Posljednjeg dana.
Ljudi noima nisu spavali, strahujui da e ih u snu ubiti
braa, sestre ili suprunici. Na koncu su se popovi vratili
iz Bosne
i organizovali litiju koja je prola ulicama Nikia. To je
bio njihov nain borbe protiv zla. Popovi su prolazili
gradom, pjevuili pravoslavne popevke i mlatili kandilima.
Svjetina je bila impresionirana. Ljudi su izali na asfalt da
posmatraju ceremoniju urbanog egzorcizma. Bacali su
cvijee na popove, nadajui se da e uspjeti da okonaju
uas. Padali su svetenicima pred noge i preklinjali da ih
spasu. Sve je bilo uzalud. Istjerivali su zlo, ali na nikikim
ulicama toga dana nije bilo nikoga ko bi zlo mogao
prepoznati.

U Harlemu sam viala svetenike koji se u pratnji malih,

dvanaestogodinjih crnaca u Calvin Klein trenerkama
uspinju uz merdevine i razmazuju crnu farbu po Marlboro
billboardima, pisala je Tea. Odlazila sam u male crkve u
Bronksu i tamo sluala crne svetenike kako pastvu
poduavaju da ustanu protiv kompanija koje im prodaju
alkohol i cigarete. Va pravi neprijatelj je Jack Daniel's,
grmio je svetenik, on je vaeg mua uinio pijanim i
nasilnim, pisala je. Marlboro i Camel su ubili vau
sestru, vikao je svetenik, oni su posadili klicu kancera u
njena plua. Vidjela sam svetenika koji se ukazao sred
mase tokom ogromnog rave partva na plaama Koni
Ajlenda. Svetom vodicom je prskao mlade ljude sa
istetoviranim bar kodovima koji su se pod skenerom itali
kao parola elim da me pojebe, pisala je. Na koncu se
svetenik popeo na binu i DJa polio limenkom Coca
Cole. Ovo su vai neprijatelji, vikao je sa bine u mikrofon:
CocaCola i Red Buli. U San Francisku sam vidjela
svetenika kako na ulazu u podzemnu eljeznicu proklinje
logo IBM-a, koji dinovski laser te kompanije projektuje
na nebu iznad grada. To je ono to oni ine, propovijedao
je radoznalim prolaznicima, sebe postavljaju na Nebo,
njihovi logotipi treba da odozgo svrgnu Boga, tako da,
kada pogledate u svemir, ne vidite Gospoda nego najljue
neprijatelje, pisala je Tea. U Bostonu se student zakljuao
u sobu i odatle nije izlazio danima. Po itavu no iza
zatvorenih vrata dopirali su neljudski krici. Na koncu su
roditelji u pomo pozvali katolikog svetenika, pisala je
jo. U kutu sobe je uao mladi, uprljan vlastitom krvlju i
mokraom. Ne mogu vie, kroz pla je govorio sveteniku. Bio je briljantan student informatike, ali je jednoga
dana njegov sistem pao, memorija je sprena, procesor je
pregorio i mladi ovjek je elio mir bijelih zidova sobe,
pisala je. Ne mogu vie da primam informacije, plakao je
mladi pred svetenikom, niti jednu jedinu informaciju,

nita vie ne elim da znam. Njemu nije potreban

egzorcizam, nita mi ne moemo uiniti, rekao je
svetenik, jer smo nemoni da izvrimo egzorcizam nad
civilizacijom, rekao je roditeljima prije nego je kroz prozor
na ulicu izbacio mladiev Machintosh sa/lat ekranom.
Tako je pisala Tea.
U Ulcinju, pak, na Badnje vee ljudi dolaze pred crkvu da
bi pucali u vazduh i plaili komije Albance. Bijesni
mujaci sa repetiranim automatskim pukama ulaze u
crkvu i im prije ponovo izlaze, da bi u dvoritu ispalili jo
jedan rafal. Puca se da bi se Albancima poslao signal da su
Crnogorci naoruani i u svakom trenutku spremni za rat.
Potom se bacaju bombe, koje esto ubiju popove svinje i
koze koje pasu iza crkve. Pop stoiki izdrava pucnjavu,
iako mu je ivot i imetak u opasnosti. Boce sa rakijom
krue od ruke do ruke i ubrzo je dvorite crkve ispunjeno
naoruanim ljudima koji psuju, teturaju i povraaju po
zidu hrama. Od tekog pijanstva tijelo im trne i oni gube
kontrolu nad pokretima. Ruke u kojima dre puke sred
rafala padaju i meci lete po svjetini. Jo niko nije poginuo,
ali popa je jedne godine spasio sam dobri Gospod Bog.
Rafal iz automata ispaljen je put njega. Meci su se arili u
zid crkve. Petnaest rupa, petnaest verzija smrti na desetak
centimetara od po-pove glave. ovjek koji je pucao
izgubio je svijest u trenutku kada je pritisnuo obara. Prije
nego je njegovo besvjesno tijelo udarilo o tlo, meci su
poletjeli ka popu. Rulji se to dopalo. Smijali su se. Bilo je i
onih koji su predlagali da vjebaju gaanje tako to e
pucati u jabuku postavljenu na popovu glavu. Prestravljeni pop je pobjegao i zakljuao se u kuu. Nikada
meutim nije uinio nita da sprijei enlue-nje pred
crkvom.
Dok traje pucnjava za Badnje vee, pristojni graani se
zakljuavaju u kue. Djeci se brani da izlaze na ulicu. Meci
padaju po krovovima, neki kroz prozor

uleu u sobe. Ljudske rtve za Boi ne smatraju se

nepoeljnim. rtve pucnjave toleriu se i u mnogo
trivijalnijim prilikama, pa kako ne bi za vjerske praznike.
U Crnoj Gori postoji izreka da nema bolje svadbe bez pet
mrtvih. ivot ovdje vrijedi malo. Poginuli prilikom
enluenja smatraju se kolateralnom rtvom slavlja. ivot
je zapravo kolateralna teta smrti. Kao to je i pola
stanovnitva Crne Gore kolateralna teta evolucije.
Dok iznova presluavam kasetu u vokmenu i ekam
trenutak kada u napokon morati donijeti odluku o putu u
Amsterdam, dokolicu prekraujem pretraivanjem
babinog stana. Otvaram ladice, zavlaim se pod ormare ne
bih li pronaao neki dokaz skrivene babine religioznosti.
Ali unaprijed znam da mi je trud uzaludan. Baba je bila
komunista. ak ni djed Tomislav, ije je katolianstvo bilo
tvrdo poput oruja koje je kovao u Kreevskom
samostanu, nije uspio da je promijeni. Babaje najdublje
prezirala svetenike. Cak i kada su franjevci dio manastira
u Visokom ustupili za potrebe komunistike kole koju je
pohaala njena kerka a moja majka Ana, baba je bila
ravnoduna prema, kako ih je zvala, crkvenim izlivima
dobrote. Zato smo bili zapanjeni kada je, tiho umirui u
bolnici u Risnu, baba od majke zatraila da se pobrine da
posljednjih dana ivota brigu o njoj vode asne sestre koje
su pruale dragocjenu pomo bolnikom osoblju.
ta je znaila babina posljednja elja? Veliki obrt
svjetonazora, jedan od onih kakvi se deavaju u blizini
smrti? Ili moda i ova epizoda, zapravo nain na koji je
pripovijedam, govori o naoj bizarnoj potrebi da postupke
umiruih uzimamo mnogo ozbiljnije od onoga to ine i
govore ivi? Kako bilo, odgovor na ova pitanja neu nai u
pranjavim kutovima babinog stana kojim, kao u
zatvorskoj eliji, pravim krugove, nemoan da odgovorim
na pitanja koja se tiu mene, danas. Ali naravno, mnogo je
ugodnije sjeati se. Cak i onih stvari koje su vam zadavale

mnogo muka.
Kao, na primjer, strahova iz djetinjstva. Sve do sedmog
razreda osnovne kole, vise od svega plaio sam se
vampira i odrpanih, musavih cigania. Svaki kvart imao
je ponekog od ovih razbojnika koji je svakodnevno
zlostavljao djeurliju, dok je na teritoriji pod njegovom
tiranijom igrala fudbal ili tuda prolazila na putu do kole.
Ovi zulumari imali su egzotina i ovijalna imena, u
rasponu od Sejdo, preko Tarzan do Miel. Nijedan
superheroj iz stripova nije mi bio tako blizak kao Betmen,
jer sam u njemu prepoznao borca protiv svih cigania
ovog svijeta. Njih je u stripu, pogaate, reprezentovao
ovijalni Doker nepredvidljivo, dosadno zlo.
Kao zla kob ovi bi se namrgoeni Huni pojavljivali da
pokvare svaki idilini trenutak naeg djetinjstva. Ako
bismo se igrali klikerima, neto od staklenog imetka bilo je
pametnije ostaviti kui, jer ste sa velikom sigurnou
mogli raunati da e neki cigani prekinuti vau igru i
ukrasti sve klikere sa igralita.
Onaj ko bi se usprotivio bio bi pretuen. Ako ste igrali
fudbal, bilo je pitanje vremena kada e vam oteti loptu i za
nju traiti otkup novac koji su vam roditelji dali za
uinu. Nema nijednog djeteta odraslog na Dobrinji,
Alipainom polju o Svrakinom selu da ne priam
kojem Cigani, barem jednom, nisu ukrali biciklo, patike,
dins jaknu ili mu pred bioskopom oteli kartu za kinopredstavu. Ono to mi i dalje nije jasno jeste njihova
nevjerovatna sposobnost da prepoznaju neodluno, lijepo
vaspitano dijete iz dobre kue, instinkt da upravo njega
odrede za metu svog napada. Djetinjstvo je kao dungla
civilizacija ne dopire do njega, a najjai i
najbeskrupulozniji uvijek odreuju pravila.
Nemilosrdni kao statistika, ciganii su nas zlostavljali
itavog djetinjstva.
I danas, kada god mi Ciganka sa djetetom u naruju prie

dok ispijam kafu u bati nekog kafea, pomislim na

nesretnu djecu koju njeni sinovi u ovom trenutku mue i
pljakaju. I nikada, apsolutno nikada nisam im dao novac.
Drim da su mi ga u djetinjstvu dovoljno oteli.
uvena ulcinjska dobrovoljka na Dubrovakom ratitu, od
ratnih reportera crnogorske televizije prozvana cigania
Dragana, danas je aktivistkinja jedne od nevladinih
organizacija koje sprovode programe za pomo i
edukaciju Roma. udesna je storija o njenom ivotu: od
prostitucije, preko rata i pravoslavlja, ova ena stigla je do
liberalizma.
Pria poinje 1991, kada Dragana, tada naoita ciganica
od sedamnaest godina, odluuje da se pridrui
crnogorskim dobrovoljcima na Dubrovakom ratitu.
Dravna televizija snima nekoliko emisija o neobinoj
djevojci, bez koje bi ivot ratnika bio siv i lien ivotne
radosti. Draganin gest nacija je prepoznala kao hrabar,
patriotski in. Istina je bila poneto drugaija. Dragana se
bavila prostitucijom. Rat je loe uticao na posao. Veina
njenih muterija bili su graevinski radnici, kamiondije i
mehaniari onaj poteni, patriotski sloj stanovnitva
koji je ve prvih dana rata odgovorio na poziv otadbine i
sa pukom o ramenu uputio se ka Dubrovniku. Dragana
nije imala kud nego da krene trbuhom za kruhom. Promet
je iz dana u dan opadao, a mlada braa i sestre su kao ptii
svakog dana uzaludno i nestrpljivo oekivali njen dolazak.
Navikli da Dragana kui donosi razne slastice, rasplakali
bi se kada bi se Dragana ujutro, nakon naporne radne
noi, vratila praznih ruku. Muterije su, dakle, otile na
ratite Dragana za njima.
Nakon samo dva mjeseca etni komandir Draganu e
deportovati kui. itava eta je do tog trenutka oboljela od
tripera. Ukljuujui i komandira, a upravo je to bila, kako
se kae, kap vie u prepunoj ai. Dragana se kui vratila
kao imuna ena, napokon shvativi znaenje izreke: rat je

nekome majka, nekome

maeha. Manji dio bogatstva, koji je djevojka donijela iz
Konavala, bio je opljakan. Glavnicu je inio teko
zaraeni novac stotina, hiljada zadovoljnih muterija.
Ubrzo po dolasku na ratite Dragana je uoila da su dvije
stvari osobito cijenjene meu ratnicima: pravoslavlje i
Slobodan Miloevi. Brza prilagodba tritu: to je osnova
svakog uspjenog posla, mislila je Dragana. Stoga je
dekolte, kojim je mamila muterije, ubrzo ukrasila krstom.
Raspee je veselo skakutalo meu njenim sisama dok se sa
vojskom probijala kroz konavoske vinograde i spaljena
sela. Grupa popova iz Otroga obilazila je ratnike i serijski
ih, kao brojlere, blagosiljala. Jedan od njih je, ugledavi
Draganu, rekao: evo nae nove Kosovke djevojkel Ovi smjerni
ljudi posveeni Bogu, tek nakratko i ratu i naciji, poklonili
su joj raskoni, zlatni krst da je uva od zala i iskuenja
ovoga svijeta. I sami isposnici, nita joj drugo nisu imali
darivati.
Dragana se nije odvajala od krsta. Sto joj je esto izazivalo
probleme. Teki, dvanaest centimetara dugaki krst
optereivao je njen tanki vrat i stvarao joj rane na
grudima. Svejedno: Dragana se nije odrekla vjere.
Ponosno je nosila svoj krst, ak i kada bi je doista bolno
grebao, naroito tokom zadovoljavanja muterija pod
ljetnjim suncem. Njene grudi orosile bi se znojem i
pljuvakom mukarca na njoj. Tada bi joj krst kao uaren
pekao kou, podsjeajui je da je Isus umro i za njene
grijehe.
Krst je Draganu titio od trudnoe. Veina umornih,
pripitih ratnika naroito je uivala u svravanju po krstu i
njenim grudima. Kao opsjednuti, neljudski su urlikali i
izbacivali litre sjemena po relikviji. To je moda bilo
neprimjereno sa stanovita vjere, ali je bilo odlino
sredstvo za kontracepciju. Bog e oprostiti, mislila je
Dragana, bolje i to nego u mene. Uz to, bilo je dobro i za

posao. Vidjevi svoje sjeme prosuto po ostrokom krstu,

ratnici bi se hitro prekrstili i rukavom uniforme obrisali i
uglancali krst. Ali bi ih strast, jo dok su navlaili
pantalone, ponovo skolila. Koliko za jo jednom?, uarenih
oiju pitali bi Draganu.
Djevojka se vratila kui, ali je nastavila da nosi krst iz
noi u no, od mukarca do mukarca, meu grudima
blizu srca uvala je uspomenu na dane kada je branila
svoju zemlju i bila blagoslovljena od pravoslavnih
duhovnika. Krst e skinuti tek koju godinu kasnije, po
zapovijesti ljekara. U sukobu nauke i vjere, Dragana se na
koncu opredijelila za nauku. Nije imala izbora tumor
na dojki gurnuo je u ruke medicine. Ljekarka u barskoj
bolnici utvrdila je da je krivac za njen tumor ostroki
krst, poklon svete-nika hrabroj djevojci. Krst, kako su
analize utvrdile, nije bio zlatan. Bio je od legure cinka,
uvezene iz okoline Cernobila, i tek ovla pozlaen. Stalni
dodir metala sa koom doveo je do korozije i tetne
materije su kroz kou i rane neprekidno oticale u krvotok.
Draganina posveenost vjeri, njena odluka da krst
nosi ak i kada je pekao rane na grudima to je ubrzalo
stvaranje tumora.
Nauka joj je spasila ivot, ali ne i profesiju. Kurva sa
jednom dojkom? Stoga se Dragana posvetila humanitarnom radu edukaciji romske djece, maliana koje je
eljela uputiti na pravi put, da ne bi ponovili njenu
traginu sudbinu, da ne bi doli u iskuenje da, zbog
nepoznavanja postignua nauke, ivote bespogo-vorno
povjere crkvi.
Zurei sa podgorike eljeznike stanice u redakciju
Vijesti, zaustavio sam taksi. Uvukao sam se u neugledni
golf star barem dvadeset godina. Prvo to sam primijetio
bila je vozaeva elava glava. Recepcija se uvijek odvija
izvan naih predstava o prioritetima i trivijalnom
sjeanje najee uva upravo naizgled nebitne podatke.

Stoga je tako uzbudljivo sjeati se, jer to uvijek znai

iznova osmiljavati. Sjeanje nije repeticija, ono je kreacija.
Sposobnost sjeanja koja nam je data, zapravo,
obesmiljava budunost. Novosti su izline, jer je sjeanje
uvijek novo. Za ovjeka obdarenog uspomenama,
budunost je luksuz.
Recepcija stvarnosti, kaem: elava glava, presvlake za
sjedita izraene od sintetikih materijala u tigrovom
dezenu, prljava oferajbna, slomljeni retrovizor. I
napokon: kraj volana zalijepljena molitva za vozae i
drveni krst okaen za retrovizor. Od stvarnosti primate
tek onoliko koliko je neophodno. Kada napokon naiete
na spasonosni detalj koji e obezbijediti cjelovitost i
postojanost sjeanja, ispustiete uzdah olakanja.
Konano: stvarnost e se povui pred vaom idejom o njoj.
Taksista je nedvojbeno imao suicidalne tendencije. Na
putu od stanice ka zgradi Metalke razvio je brzinu od
stotinudvadeset kilometara na as, proavi pritom kroz
crveno svjetlo na semaforu. Ne smanjujui brzinu, pod
runom konicom se ukljuio u saobraaj ka hotelu Crna
Gora. Tu je napokon morao zakoiti, dok su zadnje gume
automobila isputale crni dim. Strepio sam za ono to e
se desiti na zavodljivo pravom putu koji je od hotela vodio
ka Mai. S pravom: brzinomjer je ve kraj zgrade Vlade
pokazivao stotinutrideset kilometara na as. U
magnovenju sam sa komandne table golfa itao molitvu
za vozae: neka mi Gospod podari siguran put... Taksista je
vozilo naprezao do krajnjih granica izdrljivosti. Daje
vozio koji kilometar bre, automobil bi se doslovce raspao.
Krst okaen za retrovizor ravnoduno se njihao.
Razmiljao sam: nije li ovo jedna od onih situacija kada
grijeimo to traimo pomo od Boga, jer sada nam valja
samima sebi pomoi? Kao kada se pred polazak u bitku
kae: vjerujte u Boga, ali provjerite da li vam je barut suv. Ali
da je taksista vozio sporije, koja bi bila svrha molitve za

vozae i krsta na retrovizoru? U Ulcinju ivi beskunik

kojega mjetani zovu Kum. Prije tridesetak godina
stigao je iz Vojvodine. Sa sobom je donio veliko bogatstvo.
Otvorio je firmu za graevinsko preduzetnitvo. Podigao
je mnoge kue, ali mu mnogi nisu platili. Manjak novca
pokuao je povratiti koom... ubrzo je zavrio na ulici. Od
tada spava u ruevinama i pod nadvonjacima. Umije dostojanstveno da prosi. Kume, kae vam, ima li danas
da mi posudi za pivo. Moj otac je uporno odbijao da mu
da novac. Zato da mu dam za pivo, kada spava pod
nadvonjakom?, govorio je. Zar mu ne bi bilo bolje da
skuplja novac za pristojan smjetaj, nije li do sada popio
barem tri kue?. Tako je bilo sve dok mu prijatelj nije
rekao: Ali razmisli: kada novac ne bi troio na pivo, kako
bi spavao pod nadvonjakom. Ko bi trijezan mogao tamo
prenoiti. Doista: zato bi voza vodio rauna o vlastitoj
bezbi-jednosti, kada je crkvi platio za krst i samoljepljivu
molitvu koji e ga tititi? Nevolje, meutim, nastaju onda
kada se vi naete zarobljeni u korodiranom golfu, izmeu
odgovornosti individue i crkve, u sporu koji vas se
nipoto ne tie.
Dok vozite kroz Crnu Goru, kraj puteva viate cvijee
poloeno u spomen na nastradale u saobraajnim
nezgodama. Mnogi od njih danas bi bili ivi da za
retrovizore nisu kaili krstove. Svojevremeno su ljudi u
Crnoj Gori kao obavezni dio garderobe nosili pitolje. Ako
vam je do toga, oruje moete smatrati simbolikim
produetkom njihovog spolovila. Kada su se na tritu
pojavili mobilni telefoni, te sprave su zaas iz upotrebe
istisnule pitolje. Ali: ako je bilo poeljno posjedovati to
vei pitolj, telefon je imao biti to manji. Kao protivtea
malim telefonima, moderni su postali veliki njemaki
automobili. Paralelno sa ovim smjenama mode, Crnogorci
su naprasno postali religiozni. Stoga su na retrovizore, kao
svima vidljivu legitimaciju religijske korektnosti, kaili

krs-tove. Takmiarski duh u Crnogoraca ubrzo je doveo

do toga da su krstovi postajali sve vei, sve dok nisu
poeli ozbiljno smanjivati vidljivost vozaa. Automobilski
krstovi veliine pola metra u preniku nisu bili rijetkost.
Iako bogougodan modni detalj, krstovi su znaajno
smanjivali bezbjednost u saobraaju. Do problema u
upravljanju vozilom dolazilo je naroito u krivinama,
kada bi se krst zanjihao i onesposobio vozaa da vidi put
pred sobom.
I ekipa narkomana, koji su se tokom devedesetih okupljali
kod mene, danas nigdje ne ide bez krsta. Budui da, s
vremena na vrijeme, dozive overdouz ili flebekove koji
dovode do zacrnjenja i gubitka svijesti, desi se da se
probude na nepoznatom mjestu ne sjeajui se kako su tu
dospjeli. Bude se na stjenovitim plaama, u borovoj umi
iza hotela ili u naputenim bungalovima na Adi. Ponekad
ih sluajni prolaznici pokradu dok lee bez svijesti. Skinu
sa njih jaknu i cipele, uzmu im novac iz novanika i nakit.
Ali niko im nikada nije ukrao krst koji nose oko vrata.
Iskreno vjeruju da ih relikvija odvaja od smrti: sve dok
nose krst oko vrata, mogu bezbijedno da se drogiraju.
Prole godine je momad, etvorica njih, otila na rafting
Ibrom. Iz barske marine su ukrali gumeni vojni amac.
Skupili su neto novca za put, spremili heroina
koliko da se nade u asovima predaha na obali. Nakon
dva dana sputanja rijekom naili su na neki manastir.
Iznova se osjetivi bezbjednim u blizini hrianstva,
odluili su da logoruju pred zidinama manastira. Ispostavilo se da su ponijeli malo droge, tako da su te noi bili
prisiljeni da posegnu za zalihom trodona. No su proveli
u svai i meusobnom optuivanju za lou organizaciju
puta. U zoru su se strasti stiale, a neko je predloio da
obiu manastir i tamo akumuliraju duhovnu snagu
potrebnu da zavre put. Konano, moda su u manastiru
imali i neku prigodnu samo-ljepljivu molitvu za splavare.

Cim su kroili kroz teku manastirsku kapiju, vidjeli su

popa kako tri ka njima i proklinje ih. Jedan od njih osjetio
je fascinaciju ljepotom rijeke i okolnih brda. Zagledan u
pejza, proao je kroz kapiju leima okrenut manastiru.
Pop je insistirao da odmah odu, ali su ga uspjeli ubijediti
da se ponaaju kao da se nita nije desilo i da ponovo uu
u manastir, ovoga puta kako dolikuje. Na kraju je
svetenik popustio. Uveo ih je u crkvu i zatvorio vrata za
njima.
Onda su se momci raznjeili. Jedan se sjetio pokojne babe
koju je cijenio kao majku, to je drugoga podsjetilo na
djevojku koju je volio i bdio kraj njene postelje i u
posljednjim trenucima dok je umirala od AIDSa. Kao
kada padaju domine, stizale su ih uspomene na bliske,
drage ljude koji su umrli. Rijeili su da zapale po svijeu
za njihove due. Zagledani u plamen svijea brisali su
suzne oi, kada su osjetili
neobian miris. Trenutak kasnije jedan od njih planuo je
kao buktinja. Ophrvan uspomenama stajao je preblizu
plamenu svijee koji je zapalio njegovo polie-stersko
nepromoivo odijelo kupljeno specijalno za rafting.
Plamena lopta trala je crkvom i zapomagala kao ranjena
ivotinja. Nije bilo vremena za gubljenje pa su momci, u
pokuaju da spasu prijatelja, posegnuli za jedinim Stoje
moglo ugasiti plamen svetom vodicom. Nisu ekali da
pop vidi prevrnutu krstionicu, lokvu i gare pred oltarom.
Istrali su iz manastira. I kada ih je ponovo preuzela
rijena matica, a oni se napokon osjetili bezbijednim od
popove osvete, iza njih se kao iza parne lokomotive vukao
crni trag nepromoivog odijela koje je i dalje dimilo.
B2:
BLOOD
Tindersticks
Svaki party u mojoj kui na koncu se pretvarao u

sjedjeljku. Tu se okupljalo aroliko drutvo, ali nas je

vrsto povezivalo nekoliko stvari. Nismo imali novca,
prije svega. Prezirali smo ples, sve pokuaje umjetnikog
izraavanja tijelom. Drali smo da nita ne deprimira kao
pogled na rulju koja se veseli. I napokon, bili smo
depresivni, paranoini i neurotini. Formirali smo, kako
smo ga zvali, neformalni zajedniki fond za alkohol. Sa tim
novcem kupovali smo boce koje smo iz noi u no,
godinama, ispijali na sjede-ljkama, koje su nekome sa
strane morale izgledati kao sesija grupe bivih Anonimnih
alkoholiara koji su se vratili alkoholu nakon to su primili
radosnu vijest o metastazi i jedno vrijeme proveli i u
Grupi za oboljele od raka plua. Dijelili smo i zajedniku
predstavu o idealnoj ugodno provedenoj veeri: uz veliku
koliinu alkohola, grupa prijatelja slua Oldhama i Tindersticks i pria bizarne, mrane prie, dok dolje na ulici ljudi
galame i smiju se, jurei za snoajem ure u diskoteke i
klubove. Nae postignue spokoja u nepokretnosti moete
nazvati enom, ak i filozofskim mirom. itavi koncept
bio je savren izmeu ostalog i jer je bio aseksualan. Tek
poneka djevojka zalutala bi na nae zabave. Kao po
pravilu, nikada se vie ne bi vraala. U gradovima kakav
je Ulcinj djevojke uglavnom razmiljaju o tome kako e se
udati, a ponuda mladoenja u mojoj kui bila je,
priznajem, bijedna. Jedina djevojka koja je ostala vjerna
naim zabavama bila je Tea. Uostalom, moete li zamisliti
filozofski mir u prostoriji sa deset pijanih i drogiranih
mukaraca i ena? To je orgija, kaete, a ja se slaem. Ljeti
bi se ekipa osula, jer vie nisu mogli suspre-zati svoju
seksualnost. Na jesen bi se pognute glave ponovo
uspinjali u moju kuu na brdu iznad gradske plae,
bogatiji za nekoliko snoaja, sa novim naslagama
razoarenja i gorine. Dobro sam znao te momke: bili su
romantini i itali su mnogo knjiga. Nisu bili sposobni za
ljetnje veze koje se sastoje od dvadesetak snoaja, mnogo

obeanja i brzog rastanka nakon kojeg, ako ste sretnik

opremljen bezonou, slijedi i brzi zaborav. Ali ne: oni su
jo mjesecima patili za ljetnjim ljubavima. Nikada nisu
uspjeli da se izbore sa ledenom proraunatou djevojaka
koje su iz velikih gradova dolazile u svoje primorske kue.
Za te velegradske citate vamp koncepta ovi momci bili su
tek sastavni dio ljetnje zabave: kao sunce, more i palme,
kao lake droge i kokteli od votke i bijelog ruma. Bili su
savreni morski ljubavnici: lijepi, pristojni i sa mnogo
knjikog znanja, neko koga su, konano, kao
dovoljno uglaenog mogle predstaviti roditeljima,
doktorkama i ininjerima koji su iz nekog razloga smatrali
bitnim daje momak, koji im ljeti jebe kerku, iitao
Dostojevskog. A upravo za Dostojevskog bili smo
eksperti: naroito za Idiota.
U to vrijeme bio sam ubijeen da policija prati moje
kretanje. Zato sam uveo nekoliko strogih pravila. Prvo od
njih glasilo je: bez droge u kui. Ponekad sam bio dobre
volje, obino pred vikende kada je Tea trebala doi iz
Podgorice tada sam tolerisao tablete. Ali kada bi se
momcima duvalo, morali su izlaziti na vjetar i kiu i sa
dointom u rukama smrzavati se na dvoritima okolnih,
zimi naputenih kua. Vraali su se mokri i promrzli,
proklinjui me. Najvei problem predstavljalo im je to to
je bilo nemogue izbjei da se doint skvasi. Tako da se
drogiranje pretvaralo u teak fiziki rad vui dim iz
pokvaenog dointa ne razlikuje se u bitnom od mijeanja
betona ili cijepanja drva za nadnicu. I jedno i drugo
sugerie da ste u bezizlaznoj situaciji, im se bavite tim
stvarima.
Ono to vama treba jeste dobar pajp, rekao sam im. Stoga
smo osmislili sirotinjsku verziju vodenog pajpa koja im je
napokon omoguila da se dostojanstveno drogiraju. A
dostojanstvo i estetika su u pitanjima droge od presudnog
znaaja. Granica kada poinjete ubrzano da propadate

prolazi ravno kroz vau sposobnost da sauvate

dostojanstvo. Sta ste sve u stanju da uradite zbog droge?
Odgovorite na ovo pitanje: spisak isprva djeluje
dostojanstveno, odaje osobu
punu principa. Ali vrijeme prolazi i lista je sve dua
njeno irenje je putanja vae propasti. Veina heroinskih
narkomana isprva s gnuanjem odbija mogunost
introvenoznog uzimanja dopa. Sam prizor igle koja se
zariva u tijelo smatra se dovoljno odvratnim da bi
eliminisao tu mogunost. Argumentacija je, dakle,
estetska. Iz istih, estetskih razloga heroin se isprva
umrkava. Snifanje djeluje nevino, jer ritual sadri
primjesu djetinjastog. itava stvar sa linijama na stolu
asocira na djeje crtee. Jezik, kao i uvijek, to prati. argon
za snifanje kae i: crtanje. Igra biva naglo prekinuta
pred zastraujuim prizorom igle, koja uvodi novu
asocijativnost: gotovo je sa obdanitem i asovima
likovnog sada govorimo o bolesti. Spri-cevi i gumeni
steznici, taj bolniki rekvizitorij, namah uozbilje stvar.
Estetsko je napokon prevazideno, nova aksiologija je
uspostavljena. Lijepo i dostojanstveno su u njoj tek prazne
ljuture koje se osipaju na prvi dodir.
Vodeni pajp izraen u slavu narkomanskog dostojanstva
bio je, zapravo, nargila uradisam filozofije. Izrada:
osnova naprave bila je plastina dvolitarska boca koka
kole, na kojoj je cigaretom bila probuena rupa. Grli boce
bio je pokriven celofanom iz Milka okolade, na kojem je
iglom nepoznatog trademarka bilo izbueno dvadesetak
rupa. Boca je prethodno do polovine napunjena vodom.
Uputstvo za upotrebu: u celofan na grliu sabijete mjeavinu
trave i duvana. Da bi smjesa bolje gorila, poeljno je da
sadri vie
duvana no to biste stavili u doint. Inhalirate kroz rupu
na boci. Prednosti: sav dim zadrava se u boci; voda hladi
dim te ga inhalirate lake, to opet znai da ga inhalirate

vie. Mogua poboljanja: umjesto vode, u bocu sipati

domau lozovu rakiju. Do otkria se, kako to obino biva,
dolo sluajno. Neko je dedu iz podruma ukrao takozvanu
rakiju za obloge. Pod ovim imenom koje sugerie
ljekovitost, krije se otrov: lozova rakija od 65 ili vie
postotaka alkohola. Tu tekuinu je nemogue piti. Zato
smo je, oajniki joj traei namjenu, sipali u pajp. Oni koji
su probali, tvrde da je pajp sa rakijom znaajno efikasniji
od standardne, vodene verzije. Sigurno da jeste: samo
udisanje takve rakije dovoljno je da izazove nesvjesticu.
Sredinom devedesetih ulcinjski hotelijeri su se po prvi put
suoili sa novom vrstom gostiju narkomanima. Navikli
na siromane Istone Njemce, ehe i Makedonce,
zapanjeni konobari i sobarice nekako su se i snali, ali su
policajci bili na istinskim mukama. Beogradska
narkomanska elita otkrila je Adu Bojanu tako je Ulcinj
postao njihovo omiljeno ljetovalite. Petnaest kilometara
udaljena od grada, sa svih strana okruena vodom, Ada je
pretvorena u mediteransku verziju indijskih narko
trgova. Svakoga dana kola hitne pomoi su po nekoliko
puta iz grada jurila na Adu, bilo da spaavaju
overdozirane goste, bilo nesretne sobarice koje su
postajale rtve nervnog sloma kada
bi ujutro zaticale njihova beivotna tijela na podu
kupatila. Veina ovih ena bila je iz okolnih sela i, ako su
nekada i ule da postoji droga, svakako su bile
nepripremljene za susret sa nagim, modrim leevima
narkomana.
Konobari su se tih godina jadali da promet u kafanama
nikada nije bio manji. 0 bakiu nije moglo biti ni govora.
Po itavi dan sluim samo kafu i kiselu, priao mi je
komija koji je radio na Adi. Ja sam zaduen za terasu na
rijeci. S vremena na vrijeme ih pogledam, mada znam da
nee biti narudbine. Pola ih spava, a druga polovina
grize nokte i cupka nogom. Ako ih pita 'izvolite', hoe oi

da ti iskopaju, rekao je.

U to vrijeme je moj dobri prijatelj Sergej na Velikoj plai
otvorio kafanu koju je nazvao Mira Furlan. Iako ime nije
nita, a rua bi slatko mirisala i drugim imenom, ime ove
kafane odraavalo je ludistiki princip po kojem je
funkcionisala. Slava tog mjesta doslovce je koraala ispred
Sergeja. Zbog ega je bio privlaan kako napaljenim
tinejderkama
privuenim
maglovitim
terminom
dekadencija, tako i policajcima. Njegove posjete istranom
zatvoru, u podrumu ulci-njske stanice milicije, postale su
tradicionalne. Mira Furlan je bila omiljeno mjesto za
izlazak narkomana sa Ade. Policija je stoga svaku no u
kafani vrila raciju. Mora se priznati da su svoj posao
obavljali veoma filmino: dipovi bi stigli ravno iz guste
ljetnje noi, gume bi zakripale i policajci u maskirnim
uniformama sa repetiranim dugim cijevima opkolili bi
kafanu. Nekoliko puta su ak izvodili i desant sa mora,
iskrcavajui se iz velikih patrolnih glisera.
Nikada, meutim, nisu pronali drogu. Kroz kafanu su,
smatrali su, prolazili kilogrami ilegalnih sup-stanci.
Problem je bio u tome to oni u to vrijeme, po svoj prilici,
nisu znali kako ilegalne supstance izgledaju. Kasnije su se
izvjetili, pa se u godinama koje e doi ak deavalo da i
uhapse nekog sitnog dilera sa dvadeset grama trave. U to
vrijeme, meutim, uzimali su boice sa origanom iz
kafanske kuhinje i slali ih na analizu u Podgoricu. Onda bi
Sergeja priveli u stanicu, gdje je morao da saeka da iz
Podgorice stigne izvjetaj da je materija iz tegli zaista
origano. U oajnikom pokuaju da se spasi od suludih
hapenja, Sergej je iz jelovnika izbacio sva jela sa origanom
i kuhinju oistio od svih zaina osim bibera. Skrenuo sam
mu panju da ako eli biti potpuno siguran, biber mora
biti u zrnu; mljeveni biber mogao bi kod policajaca
izazvati asocijacije na heroin. Ipak su nastavili da ga
odvode u stanicu i nagovaraju da pijunira za njih. Pred

kraj ljeta je komandir, nakon jo jedne neuspjene racije,

uzviknuo: sad mi je svega dosta! Od lokalnih
autoprevoznika zaplijenio je dva autobusa. Sa specijalnom
jedinicom otiao je do Mire Furlan, pohapsio sve goste
koje je tu naao, odveo ih na Adu da tamo spakuju stvari,
a zatim ih autobusima, uz policijsku pratnju, otpremio do
Bara. Odatle ih je vozom deportovao za Beograd. Svjedoci
kau da je
trao za vozom maui bijelom maramicom i histerino se
smijui, dovikujui pritom da e dati da ih strijeljaju kroe
li jo jednom u njegov grad.
Jutarnji rituali narkomana nalik su na rutinu vrhunskih
sportista. Ti ljudi u sebe svakoga jutra unose dvadesetak
tableta. Od vajcarskih komprimata bijelog luka, preko
selena nunog namuenom srcu, svih nauci poznatih
vitamina do kalcija i beta-karotina. to su vie droge
unosili u sebe, sve su bili odgovorniji prema svome
zdravlju. Nerijetko su bili vegetarijanci. Kada su u
restoranima naruivali ribu, insistirali su da im se ne
servira tovljeni levrek. Paradajz iz staklenika nije dolazio
u obzir, ba kao ni gazirana pia pogubna za jetru. U kafu
je uvijek stavljan nekalo-rijski zaslaiva, nikada opasni
eer.
U neku ruku, narkomanija i jeste sport. Jedna od onih
ekstremnih disciplina, poput bandi-dampinga ili
paraglajdinga, ali superiornija od svih njih, jer je najblia
smrti. Hajdegerovski sport: bivstvovanje ka smrti. Za
vrhunske rezultate i dugu karijeru narkomanu je
neophodan naporan trening, lucidna strategija i taktika i,
napokon, pomo savremene medicine. Ne mislim pritom
na adrenalinskoinsulinske injekcije ili elektrookove
kojima se pribjegava prilikom rea-nimacije, jer oni su tek
priznanje da je taktika bila pogrena. Poznavao sam
narkomana koji je bio vlasnik telefonskog imenika u
kojem je devet od deset imena bilo prekrieno crnim

flomasterom. Mrtvi prijatelji, objasnio mi je. On je bio Last

Man Standing, on je bio Preivjeli. Varate se ako to
pripisujete srei. Srea sa tim nema nita, ili ima vrlo malo.
Narkomanija je najcerebralniji od svih sportova
devedesetdevet posto planiranje i jedan posto srea.
Jedno od imena prekrienih crnim flomasterom po-stae i
ime Teinog brata Gorana.
U rano jutro probudila me je zvonjava telefona. Umro je,
napokon je umro, rekla je Tea, a ja sam znao da govori o
Goranu. Umro je u svojoj sobi u jebenom alpskom
koledu, gdje ga je poslao moj bolesni otac, uz preutnu
podrku moje kukavike majke, rekla je. Umjesto da
priznaju propast svih nadanja koja su uloili u njega,
umjesto da pokuaju da ga lijee, poslali su ga u
Svajcarsku. Tamo prave lijepu okoladu, satove sa
kukavicom, pada snijeg i sve je isto, tamo e na Goran
da studira, daleko od svog loeg drutva, rekla je. U
Svajcarskoj nema droge, jel* da Mirko, govorila je majka,
dok se otac smijeio suzdravajui se da ne pukne od
samozadovoljstva stoje dovoljno bogat i uspjean da sina
poalje u svajcarsku akademiju lijepih umjetnosti, rekla je
Tea. Ujutro e iz akademije lijepih umjetnosti dovui
njegovu smrdljivu leinu, da na porodinom groblju
pokopamo genija, rekla je, najdarovitijeg od svih
Petrovia. Ne znam zato plaem, rekla je jo, zato
plaem kada je napokon sve okonano, kada je heroin
uinio ono to sam odavno morala uiniti ja, ali nisam
imala smjelosti, rekla je Tea.
Ona je govorila: rijei su do mene stizale kao bujica,
snana voda koja je s nje spirala sve uspomene na brata,
prije svega na ono to joj je brat uinio.
Goran je bio godinu dana stariji od nje. Dobro: kada su bili
djeca dobijao je vie slatkia, babe i strine su mu
posveivale vie panje, neki put bi joj slomio lutku. Ali na
ta vam ja liim, na nekog putujueg psihoanalitiara:

naravno da ga nije zato mrzjela, nije se zato borila da ga

zaboravi.
Kada je imala trinaest, brat je slomio nju, kao nekada njene
lutke. Dok je spavala uvukao se u njen krevet i silovao je.
Snano joj je stegnuo vilicu, nastojei da je sprijei da
vrisne. Bila je to jo jedna izlina grubost. Ni na kraj uma
nije joj bilo da doziva u pomo, jer pomoi se bojala vie
od brata koji je dahtao nad njom sa odvratnom maskom
poude na licu. Pomoi se bojala oca koji bi uao u
sobu, zakljuao vrata za sobom i pridruio se sinu. Tako je
mislila te noi, tako misli i danas. Mnogo puta mi je
priala da je jo dok se Goran uvlaio u njen krevet osjetila
to e se desiti. Tada je pomislila da bi trebala vrisnuti. Ali
umjesto slike oca-spasitelja, vidjela je itavu sekvencu
dugog i tekog muenja, boli koju joj obojica naizmjenino
nanose. Stegla je zube i sklopila oi. Sve to joj je Goran
uradio bilo je, koliko mi je puta rekla, mnogo manje bolno
od pomisli na oca koji joj utrobu puni sjemenom iz kojega
je nastala. ula je Gorana kako psei dahe, dok je
zamiljala rnilione veselih spermatozoida sa njenim licem
kako kroz nju jure u maternicu. Jedan od njih napokon
trijumfalno prolazi kroz cilj i u narednom trenu Tea se
poraa. Bezimeni ljudi sa bijelim maskama tajnovito se
doaptavaju nad njom. Napokon joj prinose dijete. Tea odmotava pelene, tek da bi ustanovila da novoroene nema
tijelo. Rodila je lice, rodila je oi koje sada s bijesnom
mrnjom gledaju u nju. Tea gleda u pelene i tamo vidi
samo svoju krvavu, sluzavu, a ipak ivu glavu. U trenutku
njenosti, pomilja: ali draga moja, ti ne zna koliko si
zapravo sretna. Bestjelesna, liena sveg bola i neprijatnosti
koje bi ti tjelesina donijela. Kada je ponovo otvorila oi,
Goran je ve napustio sobu. Okrenula se na bok i
zagledala u krvlju natopljeni uloak koji je brat strgnuo sa
nje prije nego je silovao.
Bio sam prvi Tein mukarac... nakon Gorana. Tek poslije

mjesec dana dana viesatnih pokuaja uspio sam da uem

u nju. Zgreno tijelo govorilo mi je da odustanem, ali kada
bih se pokuao odmai, ona bi me histerino pribijala uz
sebe. I nakon sati uzaludnih pokuaja, ona je stezala moj
mlohavi ud i urlikala: jebi je. Onda bi ponavljala tu
mantru prostote sve dok nas umor i tuga ne bi uspavali.
Kada bi otila, osjeao sam se jadno. Ne toliko jadno kao
ona, znao sam, i zato sam nastavljao sa pokuajima,
nadajui se da e obina, jebena penetracija napokon
skinuti sa nas teret koji je prijetio da nas zdrobi. Tea bi tiho
ustala,
nastojei da me ne probudi. Nisam elio kvariti igru:
pretvarao sam se da spavam. Cuo bih kako otvara vrata i
znao da je zastala da bi me jo jednom pogledala. Zvuk
vrata koja se zatvaraju znaio je da sam ostao sam i da
napokon mogu plakati. Ustao bih, pustio Tindersticks, tu
najmelodramatskiju od svih pop grupa i plakao.
Ponekad nisam imao snage da ustanem, nisam se mogao
pomjeriti, niti ukljuiti muziki stub. Tada je bilo naroito
teko. Tada bih plakao bez odmaka; bez muzike, koju sam
putao da bih neizbjenu seansu plaa uinio
artificijelnom, bez muzike koja je obezbjeivala
niskomimetski pla. Plakao sam i bilo me je strah. Pomislite
li nekada da kada izgubimo sposobnost ravnodunosti,
gubimo svaku zatitu pred svijetom? Bojao sam se jer sam
volio tu djevojku.
Volim te, rekao sam u telefonsku slualicu, ali ona je ve
bila prekinula vezu.
Goran je sahranjen sutradan. Teina pisma pomogla su mi
da rekonstruiem slijed zbivanja. Fragmenti koje sam
godinama brino skupljao na koncu su mi pruili jasnu
sliku dogaaja koji su prethodili njenom odlasku.
Majka je, jo otkako je ula vijest, umirena ben-sedinskim
injekcijama, leala u zamraenoj sobi na spratu nove
porodine kue pod Goricom, koju su kupili kada je Tea

pola na studije. Porodica je smatrala da je bogatstvom i

znaajem prerasla ulcinjske provincijske standarde
poetak Teinih studija bio je samo formalni razlog za
selidbu u glavni grad. Svu brigu oko pogreba preuzeo je
otac. Vjeto, energino i brutalno, onako kako je i stekao
imetak, komandovao je pripremama za pokop. Prvi gosti
ve su stizali. Zakljuana u biblioteku u prizemlju, Tea je
sluala brino pripremane izjave sauea. Crnogorci
takvim prilikama tradicionalno pridaju veliki znaaj. A
kada je rije o tragedijama bogataa, kojima se zgodno
ulagivati u svakoj prilici, tada postavljaju nove standarde
patetinih usmenih iskaza. Uglavnom se oplakivao
briljantni sin, od kojega se oekivalo da postane veliki
pjesnik. Teko je ocu kada izgubi sina ratnika, a jo tee onom
ko pokopa sina pjesnika, ula je Tea daje u predvorju rekao
neko, i sam pjesniki obdaren. Sa trinaest godina Goran je
ukrao oev automobil i brzinom od stotinu ezdeset
kilometara na sat sletio sa puta. Tom prilikom poginuo je
jedan od trojice kolskih drugova koji su se te noi vozili
sa njim. Oproteno mu je, jer je pokazivao veliki pjesniki
talenat. Otac je smatrao da se kraa automobila moe
podvesti pod ono to je nazivao umjetnikim bubicama. Sa etrnaest je silovao sestru, ali roditelji, iako su
nasluivali istinu, nisu nali za shodno da to ikada
pomenu. Nije to bilo neto sa im se Tea ne bi mogla
izboriti, drali su. Sa petnaest je silovao mladu nastavnicu
koja mu je predavala dopunske asove iz matematike. I
veliki pjesnici moraju da jebu, rekao je otac i izgladio
stvar tako to je bogato platio djevojinu utnju. Zapravo
je bio ponosan to je njegov sin tako rano postao snaan
mukarac i zavodnik. Takvi su bili mnogi slavni francuski
pjesnici, tvrdio je ovaj ovjek u ijoj glavi, ini se, nije bila
najjasnije izvedena razlika izmeu francuske poezije i
francuskog seksa. Sa esnaest je Goran otkrio heroin, tako
da je enski rod napokon mogao poinuti od njega. Takvi

su pjesnici, govorio je otac, uvijek mrani, skloni onostranom,

neprekidno pleu sa avolom na taktove valcera koji im svira
smrt. Ovdje primjeujete da ni otac nije bio lien pjesnikih
ambicija. Lako je pretpostaviti da je beskrajni kredit
oprosta, koji je Goran kod njega imao, poivao na oevoj
projekciji da e sin ispraviti njegove literarne neuspjehe.
Bogatstvo je ve stekao. Naredni korak moralo je biti
pribavljanje porodinog ugleda, a za ugled nema nieg
boljeg od slavnog pjesnika u kui. Sada je Goran bio
mrtav. Ali gore u njegovoj sobi, Tea je iz biblioteke ula kako
kroz suze govori otac, gore se nalazi rukopis poetske knjige
koju mi je nedavno poslao iz Svajcarske. Ta e ga knjiga
posthumno proslaviti, tvrdio je otac, ona e svijetu rei ko je bio
moj sin, kakav talenat i kakav umjetnik, i svijet e plakati kada
spozna kakvu je veliinu izgubio njegovom smru.
Kada su se gosti napokon povukli iz predsoblja, Tea se
uspela do sobe na spratu. Na polici pored kreveta nala je
rukopis Goranove knjige.
Pola sata, toliko je Tei trebalo da proita bratovu knjigu.
To je bilo posljednjih pola sata koje je provela u
roditeljskom domu. U putnu torbu je ubacila tek nekoliko
stvari i neto novca iz malog, prirunog sefa koji je sluio
tek kao igraka sigurnosti, jer su njegovu kombinaciju
znali svi u kui, ukljuujui i poslugu. Pola sata je trebalo
da Tea shvati zato je porodica Goranu dala pravo da je
siluje. Toliko joj je trebalo da shvati zato je ona itavog
ivota bila tek mlaa sestra velikog brata. Toliko da
napokon sazna zato je izmeu briljantnog brata i bogatih
roditelja postojala preutna saglasnost o ravnodunosti
spram njene
sudbine.
Sjela je u oev BMW i pritisnula gas. Dok je odlazila, u
retrovizoru je posmatrala roditeljski dom. Kako je malen,
pomislila je, kako postajem sve dalja i kako postaje sve
manji.

Na krevetu u sobi mrtvog brata lela je otvorena knjiga.

Bila je to loa poezija.
B3:
WAYFARING STRANGER
Johnny Cash
Jugoslovenska koljaka vojska bila je dio jedinstvenog niza
koji je za Teu poinjao torturom ravnodune porodice.
Svijest koja je silovala nju pobila je ljude u Srebrenici.
Kada je Ratko Mladi, slavodobitno hodajui pustim
ulicama Srebrenice, govorio o osveti Turcima, to se zapravo
njen otac radovao mukom djetetu. I nije govorio Mladi,
nego otac. I nisu ubijali vojnici, nego porodice. Majke su
odgajale sinove da budu zloinci. Oevi su muili keri,
kao to e zlostavljati zarobljenice. Nije bilo razlike
izmeu roditeljskog doma i drave. Kada je opljakala
vojne penzionere, bio je to udarac namijenjen tradiciji koja
je itavog ivota napastvovala. Brat je samo jednom probio njenu nevinost, ali tradicija je silovala svakoga dana, iz
sata u sat. Penzioneri, poglavito oni vojni, najbriniji su
uvari tradicije, pisala mi je Tea. Kao pacovi zavueni u
kanalizaciju svojih starosti, grickali su penzije, nou
mokrili u gae i brinuli o stvarima od nacionalnog znaaja.
Iz njihove kanalizacije pogled je pucao ravno na cjelinu
istorije. I to su temeljnije bili zakovani za krevet, pisala je
Tea, to su vie vremena provodili sa horizontalno
poloenim tjelesinama, to su vie brinuli o istorijskoj
vertikali svoga naroda. Kada ovjeku starost osui kurac,
pisala je, teme kojima se bavi postaju sve vee i uzvienije,
njegove analize i interesovanja ire se intenzitetom kojim
se skuplja spuvasto tkivo penisa. Starci u Crnoj Gori na
kraju odbijaju da priaju o bilo emu osim o dualizmu
AmerikaRusija. Prave se istorijske analogije, po zabitim
selima sjevera bezubi starci sjede kraj ognjita i analiziraju
geostrateki znaaj Crne Gore i Srbije.

Jednoga dana, a bio je dan njegove sahrane, Tea je

proitala bratovu poeziju.
Ukrala je oev automobil i tako zapoela veliki bijeg koji
jo traje. Ako ne odem u Amsterdam i tako ne prekinem
njegovu putanju, bijegu nee biti kraja. Tea je eljela kraj
zato me je zvala k sebi.
Novac za put oko svijeta otela je od vojnih penzionera
drala je kako je to kolski primjer poetske pravde. Ukrala je
novac i pobjegla u Kolumbiju, mislei da e tamo najlake
uveati imetak. Kolumbijci nisu bili impresionirani
bijesnom mladom enom. Opljakali su je i pretukli, a Tea
se nekako uspjela domoi Toronta. Linije njenih puteva
odatle se ire planetom u gustu mreu, nalik na apstraktni
crte ili histerinu krabotinu, kako ve gledate na
modernu umjetnost.
Nikada nisam uinio nita to bi moglo promijeniti stanje
stvari, nita od, kako ljudi vole da kau, svjetskog i
istorijskog znaaja. Uglavnom sam gledao da ne inim
nita. Ako sam i morao djelati, trudio sam se da posljedice
mojih djela budu to neznatnije. Tea me je naravno
mrzjela zbog toga. Mora biti angaovan, grmila je u
slualicu tamo negdje u Teksasu, ne moe ivjeti u
ljuturi introvertnog intelektualca, vikala je u telefonskoj
govornici u sred pustinje gdje je izuavala spiritualnost
Indijanaca. Koji se vie i ne zovu Indijanci. Oni su sada
Native Americans, i mnogo im je lake zbog toga. Dok su
bili Indijanci, ivot im je bio sranje, pili su benzin u
rezervatima, duvali lijepak iz PVC kesa, a kada bi im sve
to dosadilo pucali sebi u glavu. Ali od kada su liberali
zakljuili da je jedino politiki korektno ime za njih
Native Americans, ivot im je postao mnogo bolji.
Koliko puta sam pokuavao da joj objasnim kako elim da
spasim samo jedno vlastitu duu. I da u je spasiti
utoliko lake, ukoliko uinim to manje stvari koje e imati
uticaja na ivote drugih ljudi. Ako sve druge ostavim na

miru, raunao sam, moda i avo ostavi mene. Za to

vrijeme, Tea je spaavala kitove. Skakutala je po otrom
stijenju drave Vaington, USA, nastojei da barem na tom
dijelu svjetskog mora razorua lovce na kitove. Ali se
ispostavilo da su lovci, zapravo, Indijanci. To pleme je
vjekovima ivjelo od ubijanja kitova. Tako da se Teina
ekoloka druina nala pred nerjeivom dilemom: da li
potovati ljudska prava kitova da ne budu ubijeni, odrani i
istopljeni, ili pak potovati pravo Indijanaca na
tradicionalni nain ivota i ekonomije? Ta dilema je,
koliko sam razumio, unitila Teinu ad hoc ekolokoanarhistiku grupu koja je djelovala pod imenom Crveni
Zeleni. Grupa se pocijepala na zatitnike kitova i
branitelje Indijanaca. Tea je bila neodluna i pokuavala je
sprijeiti raskol, ali kako mi je rekla, kada mi je telefonirala
po povratku u Toronto, konano je stala na stranu
Indijanaca onda kada je vidjela da najekstremniji od
pristalica kitova demonstriraju ispred indijanskog
rezervata sa transparentima na kojima je pisalo: Save the
Whales, Kili the Indians. Ne moe to tako, rekla mi je,
ne moe tek tako rei 'Spasite kitove, pobijte Indijance'.
Pa jeste, ne moe to tako, rekao sam.
Prije nego je otputovala ostavila je pismo za mene. Prvo
od mnogih pisama, pokazae se. Proitao sam ga u
nedodirljivoj udobnosti terase sa pogledom na more i
pomislio: to ne mogu da doekam.
Proitao sam pismo i nastavio da posmatram more. Ubrzo
sam osjetio nemir koji sam pokuao obuzdati etnjom.
Zato sam se spustio do obale: vjerovao sam da e mi
etnja, kao i obino, pomoi da se vratim u putanju iz koje
sam izbaen bez vlastite krivice, mimo vlastite volje.
Tamo su se na pjeanoj plai igrala djeca iz lokalnog
obdanita. etvorogodinjaci su ve pokazivali svo zlo i
okrutnost, samo ako ste ih paljivo posmatrali. U obinoj
igri loptom, praenoj glupavim uputstvima vaspitaica,

ve ste mogli vidjeti nasilje, otimainu i prijetvornost.

Gledao sam ih: iritantno su se kikotali. Pamtim taj
odvratni prizor: meke djeje kose koje sijaju na majskom
suncu, dok u pozadini kierajski bljeska more.
Onda sam viknuo. Viknuo sam glasno, i nastavio sam da
viem ak i dok su vaspitaice i djeurlija zurili u mene,
kao zaleeni u pokretu. Zato se smijete, viknuo sam,
zato se smijete kada ete svi umrijeti, rekao sam.
Tea i ja izgradili smo interni mit o kapetanu Krstu
rnovu Popoviu. Krsto je bio na Ce, na Zapata. Krsto
Zrnov Popovi, El Komandante.
Ime Krsta Zrnova neete pronai u udbenicima iz kojih
djeca u Crnoj Gori ue istoriju. Neete uti nikoga da
javno citira njegove rijei, neete ga pronai u lokalnoj
knjievnosti, osim u Monigrenima Jevre-ma Brkovia i
Pogibiji Momira Markovia. Ali Tea i ja bili smo svjesni
Krstove veliine. Cak smo dali da se tampaju majice sa
njegovim likom. Istorijski arhivi koje smo pretraivali nisu
nam otkrili kako je Krsto izgledao. Zato smo na lik
Emilijana Zapate montirali crnogorsku kapu i to crnom
bojom tampali na crvenim majicama koje sam docnije
koristio za nastupe na ljetnjim knjievnim festivalima.
Krsto Zrnov Popovi bio je heroj zato to su svi njegovi
trijumfi bili izlini. Osim toga, borei se itavog ivota za
Crnu Goru, borio se zapravo protiv Crnogoraca. Ovi e ga
na koncu umlatiti kao psa, njegovo mrtvo tijelo satima e
udarati kamenjem i jasenovim tapovima.
U trenutku kada je Krsto Popovi ostvario veliku pobjedu
nad austrijskom vojskom u mojkovakoj bitci, komandir
austrijskih snaga za Crnu Goru iz osvojenog Cetinja u Be
alje poruku daje Crna Gora pokorena. Popovi trijumfuje
u toj sjevernoj zabiti, ak uspijeva da oslobodi Bijelo Polje,
dok austrijska vojska osvaja prijestonicu Cetinje.
1919. Krsto Zrnov predvodi Boini ustanak protiv srpske
okupacije Crne Gore. Njegove trupe neko vrijeme sa

uspijehom se bore protiv pristalica ujedinjenja sa Srbijom,

ali Popovi e ipak biti poraen i prisiljen na bijeg u Italiju.
U emigrantskom logom u Gaeti svrgnuti kralj Nikola
poraenog vojskovou Po-povia unaprijedie u in
brigadnog generala. Popovi komanduje trupama u
izbjeglitvu, sve dok italijanske vlast ne rasformiraju
logor.
Tu poinje neistraeni dio povijesti Krsta Zrnova
Popovia, itavih esnaest godina o kojima njegovi rijetki
biografi ne govore nita. Upravo ta zjapea praznina
ivotopisa navela me je na pomisao da napiem roman o
Krstu Popoviu. Tea je bila oduevljena tom idejom,
pokazujui pritom vie entuzijazma
no to prilii djevojci koja hrabri literarna nastojanja svoga
mladia.
Pomislio sam, i tako rekao Tei: ne bi li bilo interesantno
napisati pikarski roman o Krstu Popoviu, o njegovim
dogodovtinama od 1920, kada naputa Italiju, do
povratka u domovinu 1936? Krsto odlazi u Maarsku,
gdje slui na imanju nekog grofa opakog prezimena nalik
na Drakula. Grof sa svojim prijateljima, plemiima i
politiarima, uiva u ivopisnom sportu lovu na ljude.
Plemievi povjerenici pronalaze siromane, unesreene
ljude i nude im veliki novac ako pristanu da u toj igri
budu lovina. Ljudi plau opratajui se sa porodicom.
Odlaze da umru, ali makar djeci ostavljaju novac koji e
im pomoi da preive. Pravdoljubivi Krsto otkriva kakve
se grozote deavaju ispod maske ugladenosti i visoke
srednjoevropske kulture. Uplaen da e Krsto o
zbivanjima na imanju obavijestiti njegove neprijatelje na
vlasti, Grof naeg junaka baca u tamnicu. U zoru, izvode
ga na livadu kojom se sporo vuku pramenovi jutarnje
magle. Krsto uje trube, topot konjskih kopita i lave pasa.
Shvata da je lovina ovoga puta on. Bjei u umu i
nakon cjelodnevne potjere uspijeva da umakne

progoniocima. Prije toga, a kako bi drugaije moglo biti,

obraunava se sa Grofom. Sa visokog hrasta skae na
Grofa i obara ga sa konja. Uvidjevi daje savladan, Grof
pokazuje nedostojnu slabost i veliki kukaviluk. Preklinje
Krsta za milost, nudi mu polovinu svoga imetka ali ovaj
ga ipak zadavi golim rukama.
Iz Maarske Popovi bjei u Argentinu, gdje postaje
gauos a potom lovac na zlato. U Meksiku postaje voa
pobunjenika i njegovo ime du itave granice sa
Amerikom izgovara se poluapatom, uz najvee potovanje. El Komandante Krsto te rijei nosi veernji vjetar
meksikom obalom Rio Grandea.
Kao i mnoge heroje prije njega, Krsta e izdati ena koju
voli. Za aku dolara ona ga predaje lovcima na ucjene koji
ga vode u Teksas. No pred pogubljenje bjei iz zatvora u
Hjustonu i utoite pronalazi u rudnicima Montane.
Crnogorski iseljenici u domovinu e donijeti dirljivu
pjesmu Crnci i Crnogorci, koja govori o Krstu Popoviu
i njegovom prijateljstvu sa crnim rudarima. Krstov osjeaj
za pravdu rudare e povesti u trajk. Policija nasiljem
okonava radnike proteste. Tom prilikom gine Buba
Didli, Krstov najbolji prijatelj, gorostasni crnac djejeg lica
rodom iz Nju Orleansa.
Slomljenog srca i progonjen osjeajem krivice, Krsto odlazi
na Aljasku, odatle u Sibir. Potom e se zaputiti ka jugu,
sve do Indije. Stii e i do Australije, gdje e se ukrcati na
brod-kitolovac koji e iz plavetnila junih mora izvui
veliku bijelu ajkulu, dugaku petnaest metara. Krstova
epska borba sa morskom nemani postae legenda na svim
morima. Inspirisan njom, Ernest Hemingvej e napisati
Starac i more a Stiven Spilberg snimiti Ralje.
Uivao sam posmatrajui Teu kako se djetinjasto veseli
Krstovim pustolovinama. Nakon to bi vodili ljubav, nije
bilo nieg ljepeg od posmatranja njenog nagog tijela. Ona
bi se okrenula na bok, tako da sam mogao milovati meku

kou na njenoj stranjici. Priaj mi, rekla bi tada. I ja bih

joj priao o Krstu i svijetu koji je proputovao, sve dok ne bi
utonula u san, izmorena seksom i uspavana bajkama.
Teino neobino interesovanje za Krstove pustolovine
postae mi, kako to obino biva, jasno tek mnogo kasnije,
onda kada njena pisma budu ispisivala pustolovine u
kojima u prepoznati moj roman o Krstu Zrnovu
Popoviu. Mora da je jo onda, misliu doc-nije, Tea imala
nejasnu ideju o bjekstvu. Moda je to bila tek svijest o
nunosti bijega, no ona je u mojoj pikarskoj fikciji o
nesretnom junaku prepoznala put koji joj je predstojao.
Sudbina Krsta Zrnova Popovia Teu je nauila da se u
naputenu domovinu nikada ne treba vraati. Krsto se u
Crnu Goru ipak vraa 1936. Kao smjerni sitni
poljoprivrednik radi na imanju koje mu je ostalo od oca u
Cucama. Ali ubrzo poinje Drugi svjetski rat i Krsto
ponovo ostavlja plug i grabi puku. On prezire partizane,
mrzi etnike ali odbija da uestvuje na Petrovdanskoj
skuptini koja je 12. jula 1941. proglasila stvaranje
Nezavisne Crne Gore. Krsto je spreman, preciznije: vapi
da krvari za crnogorsku nezavisnost, ali odbija da prihvati
italijanski upliv u poslove nove drave. Italijani Albaniji
pripajaju Plav, Gusinje, Tuzi i Ulcinj, a Krsto Zrnov
Popovi donosi odluku da oformi linu vojsku koja e se
boriti protiv svih: etnika, partizana, Italijana, balista.
Mala, discipli-novana vojska opstala je sve do 1946. Krsto
Popovi tada rasputa svoje oruane snage, a sam se
povlai u planinska skrovita. U martu 1947, Ozna ulazi u
trag Popoviu. On je tada ve starac, ezdesetdeveta mu je.
Vojni dounici u noi trinaestog na etrnaesti mart 1947.
onesposobili su Popovievo oruje. Ujutro, Krsto Zrnov
upada u zasjedu. Uvjereni da je nenaoruan, vojnici mu
prilaze sa namjerom da ga uhapse. Ali Krsto je, istei toga
jutra oruje, primijetio da je udarna igla puke slomljena.
Opravio je puku i iz nje ubio Raka Mugou, mladog

kapetana Ozne, koji mu je samouvjereno priao, uvjeren u

starevu nemo. Tada su vojnici pucali u Popovia.
Tijelo Krsta Zrnova Popovia rastrgli su seoski psi.
Kapetan Rako Mugoa sahranjen je uz najvee vojne
poasti, uz prisustvo Blaa Jovanovia, predsjednika
Narodne republike Crne Gore. Mugoina majka klckla je
na grob i ispjevala tubalicu koja ju je umalo poslala na
robiju. Draga moja Tea, rekao bih joj, u itavoj prii o
smrti Krsta Zrnova Popovia, jedini herojski in bila je,
zapravo, tubalica koju je na sinovljevom grobu ispjevala
ta ena: Rekoh li ti, sine Rako, /Krsto Zrnov nije svako/ nije
Krsto to mu zbore, / no je vitez Crne Gore. Tea bi se uvijek
namrtila kada bih se sa pojaanom teatralnou nag
uspravio na krevetu i izrecitovao ovu tubalicu. To je
zaista nerviralo. Upravo zbog toga bih je recitovao,
uporno i iznova, sve dok
Tea od narodne poezije ne bi pobjegla u kupatilo, dva
puta zakljuavi vrata za sobom.
Ma kako se uporno zakljuavali u kupatilo, shva-tiete da
se od mjesta u kojem imate nesreu da ivite ne moete
sakriti. Iako okruen monumentalnim prirodnim
ljepotama, sam grad Ulcinj izgleda odvratno. Kratka etnja
Ulcinj om dovoljna je da izazove snaan nagon za
povraanjem. Ova naseobina bjei od mora, u dugakoj
liniji koja uporno vodi ka zaleu. Tek mali dio grada izbija
na obalu. Kada se udaljite stotinjak metara od gradske
plae, nemogue je dosjetiti se da se nalazite u
primorskom mjestu. Nekada lijepi grad orijentalnog stila u
posljednjih deset godina je una-kaen arhitektonskim
haosom. Svako gradi kako hoe, gdje hoe i koliko hoe.
Nijedna kua u Ulcinju nije dovrena, vlasnici neprekidno
zidaju nove spratove i prostorije. Stoga grad izgleda kao
kubistiki izliv cinizma, kao ogromno gradilite kojim
umjesto glavnog ininjera upravlja maloumno dijete.
Sredinom devedesetih godina dvadesetog vijeka Vlada je

donijela odredbu koja je stanovnitvu omoguila

kupovinu automobila dotrajalih ili ukradenih u
inostranstvu. Svi su iskoristili mogunost da za sitninu
kupe skupocjena njemaka kola. Svaki elan porodice ima
automobil. Ulcinjske kue nemaju garae, to je jedna od
osobenosti lokalne arhitekture -uostalom, tek rijetke imaju
dvorite, jer Ulcinjam smatraju da je izlino da automobil
parkiraju na vlastito imanje, kada ga mogu ostaviti na
ulici, koju ne smatraju svojom. Zato su ulice Ulcinja
zakrene parkiranim automobilima, a kretanje kroz grad je
gotovo nemogue podvinitvo. Ljeti, kada stignu turisti,
nastaju saobraajne guve u kojima ostajete zarobljeni po
nekoliko sati. To nikome ne smeta, jer se smatra da je ta
rtva vrijedna etiri kvadratna metra dvorita, koliko bi
zauzeo automobil kada bi ga vlasnici sklonili sa ulice. U
Ulcinju ne postoji parking prostor, jer su sve ravne
povrine uzurpirane i privatizovane javnim lopovlukom,
na koji se, naravno, niko ne ali. Prije svega zato to su i
oni koji bi trebali da dignu glas protiv toga lopovi. A
ako to jo nisu postali, imaju namjeni da kradu u
budunosti. Zato u gradu vlada konsenzualni haos, za koji
se dri da je najsavreniji oblik drutvenog ureenja. Niko
ne radi svoj posao, niko se ne buni protiv lopovluka i svi
kradu i varaju. Zato stanovnici Ulcinja ljeti zarauju
ogroman novac, dok itav grad smrdi na smee i
prljavtinu.
Uniten je ak i Stari grad, nekadanja naseobina slavnih
ulcinjskih gusara. Zatrpan otpatcima, neosvijetljen, ovaj
dio grada niim ne podsjea na vani spomenik istorije.
Posebna pria su ljudi koji u njemu ive, jer nemaju
nikakvu svijest o znaaju prostora koji naseljavaju. Na
ulazu u Stari grad, vlasnici kafana su sprejom i masnom
farbom rukom ispisali reklame za svoje lokale. Nakrabali
su imena restorana po hiljadu godina starim zidinama.
Kada Starom gradu prilazite brodom, vidite da su stijene

pod zidinama zatrpane smeem koje u more bacaju

stanovnici. Tamna, rubna mjesta ovog spomenika bazde
na izmet i mokrau, naroito zavojite, strme stepenice,
jedini prilaz plai pod gradom.
itav Ulcinj je doslovce pokriven smeem. Gradske vlasti
jednom godinje peru ulice. Stanovnitvo oboava da
smee baca na ulicu, svakako radije nego u kante za ubre
kojih ionako ima nedostatno. Velika plaa, najvea u
Evropi, pjeana povrina dugaka dvanaest kilometara,
nakon turistike sezone izgleda kao deponija. Zimi esto
etam tuda, uvjeren da prolazim kroz neki
postapokaliptini predio. Ljeti pak stie na stotine hiljada
turista, koji po itavi dan jedu i bacaju smee odmah kraj
pekira na kojima lee. Sutradan dou na isto mjesto,
nogom raiste prostor dovoljan da raire pekir. Zatim
nastave da bacaju boce i kore lubenica.
U ljeto dvijehiljadeprve posjetila me je prijateljica iz
Podgorice. Sa njom je stigao i njen tadanji mladi,
Skotlananin po imenu Endrju. Endrju je, ako dobro
pamtim, bio ef BBCovog dopisnitva u Beogradu.
Budui da mu je lijeva ruka bila u gipsu, iz uviav-nosti
prema njemu izbjegli smo odlazak na plau i umjesto toga
sjeli u kafe-bar smjeten u gustoj borovoj umi, na samoj
obali mora. Tokom neobavezne konverzacije, nakon to
smo utvdili obostranu ljubav prema kotskoj pop muzici
od Mogwai do Belle & Sebastian, primijetili smo da
izvjesna gospoa, koja je konstitucijom podsjeala na
omanju slonicu, na desetak metara od nas svlai gae i
okree nam pozadinu svog ogromnog tijela. Osvrnuo sam
se i utvrdio da prizor posmatraju svi gosti na terasi kafea:
ruka zastala u pokretu, oljice kafe koje vise u vazduhu,
pogled fiksiran na ogromnu, bijelu stranjicu. Nain na
koji je ona to izvela, manir kojim je stvar obavljena,
prisiljava me da zbog obaveze prema istini kaem to na
ovaj, mogue prost nain: gospoa se, naime, po-srala.

Posrala se pred terasom primorskog kafea, pred

zapanjenim pogledima dvadesetak gostiju koji su tu sjeli
da bi uivali u morskom pejzau iz turistikih kataloga. U
more je bila zagledana i ona posmatrala je plavetnilo,
dok se rukom naslanjala na bor. Ta ena koja se posrala tu,
pred nama, pomogla mi je da otkrijem logiku tog svijeta,
tih turista koji su ljeti dolazili u Ulcinj. Pogled u
harmoninu veliinu mora bio je dovoljan da gospoa
zaboravi da sere tamo gdje, moe biti, nije umjesno. Ali
nesretna ena je, najvje-rovatnije, morala to uiniti ba
tada, ba tu. Stoga je utjehu za sramotu pronala u
prirodnim ljepotama, to je, primijetimo, ipak sofisticiran
impuls koji svjedoi o nesumnjivom prisustvu
duhovnosti. Istoga ljeta vidio sam slian prizor. Sa
izvrsnim piscem i dragim prijateljem Ognjenom Spahiem
sjedio sam u baru na gradskoj plai. U prvi sumrak,
posmatrali smo kako se turisti, poput mrava, iz
iznajmljenih soba sa okolnih brda sputaju na korzo. U
picu sezone, na etalitu se tiskaju hiljade ljudi. Dvije
stvari koje u meni izazivaju najsnanije fizioloko gaenje
su presjeeno oko iz Bunjuelovog Andaluzijskog psa i
pogled na mnotvo insekata. Ulcinjski korzo me
neizbjeno asocira na ovo drugo. Stoga sam se trudio da
rulja ostane iza mojih lea. Gledau u monotoni pijesak
plae, mislio sam. Traei utjehu od uasa mase, na
gradskoj plai vidio sam ovjeka koji, do koljena u vodi,
ponovo moram biti brutalan sere. I on je, poput
sloneta u borovoj umi, bio zagledan u more. Pogledaj
ovo, rekao sam Ognjenu. A onda je poeo light show. U
modi su toga ljeta bili privjesci za kljueve sa crvenim
laserom, tako da je djeurlija sa korza, spazivi ovjeka
koji je vrio nudu, stala laserima kruiti po njegovoj
stranjici. Ovoga to nije smetalo. U potpunoj harmoniji sa
sopstvom i prirodom, posrao se a potom i saprao
morskom vodom. Na koncu se hladnokrvno izgubio u

gomili. Osjeam da ova pria iziskuje neku poentu, ali

biu iskren sa vama: ona mi izmie. Pretpostavljam da
spada pod prevazienu kategoriju: neizrecivo. ak i ako ne
vjerujete u stvari poput neizrecivog i nedomislivog,
razumjeete da Ognjenu i meni nakon ovoga nije bilo do
prie. urno smo ispili kafe i kroz rulju se zaputili ka
automobilu, jer smo namjeravali otii do Ade na laku
riblju veeru. itavim putem do tamo u nozdrvama sam
osjeao uvjerljivi smrad izmeta.
Na kurban bajram imune porodice kao stvar prestia na
plonike ispred kua iznose koe zaklanih ovnova.
Unajmljeni prevoznici koe docnije traktorima voze u
lokalnu fabriku tepiha. Dok se to ne desi, koe danima
lee na plonicima, tako da ste prisiljeni da prolazite
pored njih. Rojevi muha i smrad, naroito kada kurban
pada u vrele proljene mjesece, vau spokojnu etnju
pretvorie u nonu moru. Niz ulicu se danima slijeva krv,
sve dok se ne skori i ostavi crvene tragove na asfaltu.
Cipele vam se lijepe za osuenu krv, dok nikom sa lica
tjerate muve. Jednog od tih dana moj brat je rekao: ne
mogu vie i napisao pismo kanadskoj ambasadi u
Beogradu, kojim je molio da mu dodijele useljeniku vizu.
Mjesecima sam ak i ovdje sanjao odrane koe i krvave
ulice, pisao mi je iz Toronta. Sanjao sam i djecu koja su na
tim ulicama igrala fudbal, ruku i nogu crvenih od
ovnujske krvi, pisao je jo, sanjao sam ih kako se valjaju po
krvavom asfaltu, djecu i njihove majke, koje su sve to
hladnokrvno posmatrale. Mogao sam izdrati rat,
divljatvo vojske, laljive medije, sve sam mogao izdrati,
ali me je unitila pomisao da u i nakon svega toga, kada
sve napokon bude gotovo, koraati prljavim, krvavim
ulicama. Ostanak ovdje nije zasluivao rtvu, vie od toga:
nije bio mogu, pisao je, barem ne za mene. Ako ti smetaju
prljavtina i haos koji te okruuju, mora otii. Ili e i ti
postati isti, pisao je. Postati isti: to me je plailo vie od

rata, vie od prisilne mobilizacije i glupe smrti u uniformi

srpske vojske koju sam mrzio iznad svega. Mogao sam
preivjeti zloinaku vojsku, mogao sam se kriti od
bijedne jugoslovenske vlade i njenog dravnog aparata,
sve sam to mogao ali zato? Da bih nakon svega ivio u
Ulcinju, tom kolapsu civilizacije, tom gradu koji polako
nestaje
pod
teretom
sitnosopstvenikih
interesa
stanovnitva, tako je pisao.
I drugi su odlazili. Otac mi je priao o mladiima koji su
jo krajem ezdesetih godina prolog vijeka pokuavali da
napuste zemlju. Doli bi u sukob sa sistemom i ubrzo bi ih
mladalaka plahovitost navela da se odlue na nemogue
bjekstvo. Ljudi poput njih, neprijateljski elementi, nisu imali
pravo na paso, stoga je zamisliv bio samo ilegalan izlazak
iz zemlje. Bojei se policijskih dounika, izbjegavali su da
se za pomo obrate prekograninim krijumarima. Stoga
su se, u oaju, odluivali za bizarna bjekstva. Dvojica su iz
Ulcinja sandolinama krenuli put Italije. Godinama su
trenirali veslanje i konano su povjerovali kako su
dovoljno snani da u krhkom amcu odveslaju preko
Jadrana. Nikada nisu nali njihova tijela. Policijski
izvjetaji tvrdili su da su stradali u buri koja se, doista,
digla svega nekoliko sati poto su se otisnuli od ulci-njske
obale. Svejedno, elim da vjerujem da su uspjeli.
Postoji arobna amerika tradicionalna pjesma, nezvanina himna amerikih neo-kantri autora. Zove se
Wayfaring Stranger. Religiozni tekst o ovjeku koji
putujui kui prelazi rijeku Jordan uglazbljen je dirljivom,
sjetnom melodijom. Johnnv Cash, 16 Horse-power,
Giant Sand, Papa M, Brother JT 3... to su imena
onih koji su posljednjih godina snimili svoje verzije ovog
folk klasika. Tanije: verzije koje imam u svojoj kolekciji
bez obzira na ljubav prema pop kulturi, ma kako mi to
teko padalo, moram pretpostaviti da postoje i verzije za
koje nisam uo.

Ali dok po ko zna koji put danas, u babinom sarajevskom

stanu sluam Cashovu Wayfaring Stran-ger, mislim o
ljudima koji su pokuavali da preplivaju more, samo da bi
pobjegli odavde. Naravno, ne treba ih aliti: oni su barem
imali vjeru da je ideja onoga to je napolju, sa druge
strane, vrijedna rtve. Treba aliti nas koji znamo da je
svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li e nas ovdje
zlostavljati divljako lokalno stanovnitvo ili tamo sistem
trade mark-ova, i komoditeta: jer svejedno je gdje emo biti
oajni. Ili cinini i mrzovoljni, to su samo intelektualne
forme dobre stare ljudske nesree.
B4:
YES! I AM A LONG WAY FROM HOME
Mogwai
Sline pothvate ljudi izvode i danas. U aprilu 2002. gliser
obalne strae naiao je na mladia koji je posljednjim
naporima uspijevao da se odri na povrini, dvije milje od
barske luke. U stanici je ispriao da je naumio da prepliva
Jadran. Nije imao paso, niti je smio na granicu, jer je
nedavno pobjegao iz vojske. Povjerio im se da u Italiji ivi
djevojka koju voli i bez koje vie ne moe da egzistira, rekao
je. Zato je zaplivao ka njoj, jer je ak i smrt, kako je rekao,
bila bolja od ivota bez nje. Policajci su pozvali djevojku i
ona im je potvrdila mladievu priu. Time je tajnovita
pojava mladog plivaa u zimskom moru bila gotovo
rasvijetljena. Kaem gotovo, jer jo uvijek nije bilo jasno
zastoje mladi u plastinu futrolu, zakaenu za plivaki
ore, pohranio dvije novanice: jednu od pedeset
njemakih maraka i jednu od dvadeset eura. Davljenik je
bio voljan da odgovori i na to pitanje. Novac mu je bio
potreban za autobus koji e ga, kada napokon dopliva u
Italiju, od nepoznatog mjesta na talijanskoj obali
nepoznatog, jer nije mogao predvidjeti koliko e na
njegovu putanju uticati morske struje odvesti do Rima,

gdje je ivjela njegova djevojka. Plan je, dakle, bio vrlo

detaljan i cerebralan: ak dvije valute mladi je ponio sa
sobom, ne znajui sa sigurnou da li je Italija ve prela
na euro.
ak ni najbrinije pripreme, meutim, ponekad nisu
dovoljne da bi se ovjek izbavio iz ove zemlje. 0 tome
svjedoi sudbina Ibra Dedia, jednog od onih koji su
odavde pobjegli ravno u smrt. Kamo je, uostalom,
najsigurnije pobjei to barem znaju heroji.
Ibro Dedi je poginuo na dunosti. Taj podatak sobom ne
bi nosio sijenku uenja da Dedieva dunost nije bila
ef kuhinje hotela Jadran. Jadran je bio udo
ulcinjskog turizma: raskona graevina podignuta na rtu
iznad gradske plae, kao nastavak arhitektonske obalne
linije koja zapoinje Starim gradom. U tom hotelu
godinama je, ranih sedamdesetih, svirao bend moga oca,
Albatrosi. Bila je to jedna od socijalistikih grupa koje su
skidale pjesme The Beatles, The Rolling Stones,
Animals i Santane... itave godine su vjebali u podrumima, da bi tri mjeseca bili zvijezde pod svjetlima terase
hotela Jadran. Rutinski bi za prisutne eke i
istononjemake turiste odraivali repertoar sainjen u
dogovoru sa direktorom hotela, sve do poznih sati, kada
bi se stariji gosti povukli u sobe. Tada bi Albatrosi
odsvirali nekoliko svojih pjesama. Paljivo su oslukivali
reakciju publike. Nije je bilo, jer tko jo slua ta hotelske
grupe sviraju. Niko, dakle, nije aplaudirao, ali se nije ni
bunio. Albatrosi su stoga zakljuili da im pjesme nisu
loije od hitova The Beatles. To im je ulivalo snagu da i
naredne zime nastave sa muzikim usavravanjem. Bili su
dobri, drali su, samo je pitanje vremena kada e ih
zapaziti neki veliki menader. Grupa se raspala prije nego
je doekala ugovor sa Jugotonom i zvjezdane trenutke
panjugoslavenske slave. Sva krivica za to pada na moga
oca, kojem e, siguran sam, nemilosrdno suditi istorija

r'n'r'a. Mada bi krivicu moda ispravnije bilo pripisati

meni. Ljetnju hotelsku turneju 1974. Albatrosi su
odsvirali bez basiste, jer je moj otac bio zakovan za
Sarajevo gdje sam toga maja roen. Majka je bila odluna
da se ne porodi u barskoj bolnici, koju je smatrala
sigurnom grobnicom svakog novoroeneta. Kada bi se
neka ena vratila iz Bara sa ivim i zdravim djetetom,
trudna Ana bi sumnjiavo vrtila glavom i govorila: bolje
malo saekajmo, ko zna ta je nesretno dijete sobom
ponijelo iz tog ume-za. Majka, dakle, nije imala
povjerenja u crnogorsku medicinu, stoga je preko svoje
rodbine organizovala poroaj u Sarajevu. Otac nije imao
kud: morao je sa nama, iako je prezrivo odbacivao, kako je
govorio, Anine paranoine konstrukcije. U sporenjima
kada e mali Konstantin biti dovoljno velik za putovanje
do Ulcinja, prolo je ljeto. Muzika sezona za oca je
propala, sa tim se pomirio jo u junu. Kada smo se vratili
u Ulcinj, isprva je pokajniki odbijao da se ponovo
prikljui grupi. Naite nekog drugog, govorio je, ali je
ubrzo dopustio da ga nagovore na povra-tak. Narednog
ljeta su ga ipak izbacili iz grupe. elei da glas o
Albatrosima proire izvan Ulcinja, ugovorili su nastupe
u Sutomoru. Ali je Joanis iz veeri u veer naputao
svirku. Tano u deset uvee, u sred gitarskog sola ili
refrena, jednostavno bi bacio bas gitaru i otrao na
posljednji redovni autobus za Ulcinj, urei da ponovo
vidi enu i dijete. Kada bi vidjeli Joanisa kako od
autobuske stanice tri ka pijaci, vlasnici ulcinjskih kafana
znali su da je vrijeme za fa-jront. Evo ga ulcinjski Kant,
rekao bi Omer Kalpaina, stari profesor filozofije u
gimnaziji Maral Tito, opet e mi ostati pola piva zbog
njega. I ne ekajui da gazda pripite goste obavijesti da
zatvara, na stolu bi ostavio novac za konobara i oslanjajui
se na tap, u bijelom odijelu i slamnatom eiru, krenuo
kui, putem kojim je ve prohujao Joanis.

Ibro Dedi nije doekao da uiva u kafanskim

prepriavanjima ovih anegdota. Kada promiljam: ta bi
bila savrena metafora ovdanjeg sistema, odnosa meu
ljudima, svjetonazora u koji staje i tipino ulci-njsko, i
albansko i crnogorsko, sve balkansko, zapravo, odgovor je
uvijek isti. I glasi: smrt Ibra Dedia.
Ulcinjski novinar Duko Milai u jednoj od svojih knjiga
dokumentarneromansirano biljei taj dogaaj. Stvar se
dakle zbiva u hotelu Jadran, na poluostrvu Ratislavi,
gdje je jo kralj Nikola izgradio rezidenciju i ljetnikovac.
Ukoliko je mjesto bilo dobro da ugosti kralja, moda e
biti dovoljno atraktivno i za Marala Tita, razmiljali su
uvijek pragmatini lokalni komunistiki funkcioneri, kada
im je javljeno da Tito dolazi u posjet Ulcinju. Plan doeka
bio je, i pored sve opsenosti priprema, jednostavan: Tito
e proi kroz klicajuu, cvijeebacajuu masu i odvesti se
do hotela Jadran, gdje e ga doekati gozba. A za gozbu
je bio zaduen Ibro Dedi.
Svjedoci kau da ono to je spremio Ibro Dedi nije bila
hrana: bilo je to gastronomsko remekdjelo. Kau da je
veina jela koja su danas ekskluzivitet luksuzne francuske
kuhinje osmiljena i prvi put spravljena na carskom
niskom dvoru. Car je zapoljavao francuske kuvare, a
bogatstvo ogromne zemlje slijevalo se u njihove kuhinje.
Ako je za spravljanje idealnog umaka za divlja bilo
potrebno baciti pet stotina fazana, car je kulinarima
dozvoljavao tu vrstu kreativne slobode. Ma ta o tome
rekli zastupnici ideje socijalne pravde, da nije bilo
dvorova, na jelovnik bi danas bio sveden na peene
svinje i volove, neukusna variva i fast food. Samo iz
raskoi i rasipnitva dvorova, samo iz tih dinovskih
gastronomskih eksperimentalnih laboratorija, mogla je
proizii sofisticirana, transvremenska kuhinja kakva je
francuska. Kakav doprinos svjetskom kulinarstvu
moemo pripisati francuskoj Buroaskoj ili niskoj

Oktobarskoj revoluciji? To to su pobili sve dobre kuvare?

Ulcinjski komunistiki rukovodioci su u nabavci
namirnica za doek Marala Tita primijenili neto od
iskustava ruskog carskog dvora. Ibro Dedi dobio je
neogranien pristup ivotinjskobiljnim rezervama tadanje Jugoslavije. Ako je Ibro trebao ribu iz okoline
Hvara, vino sa Peljeca, paprike iz Makedonije, sir iz
okoline Travnika, jelene iz Slovenije... bilo je dovoljno da
zahtjev dostavi lokalnim funkcionerima, jer se komunistiki vrh Ulcinja za tu priliku, manirom Marve-lovih
superheroja transformisao u neku vrstu super
intendanture.
Ali dok je Ibro na dan Titovog dolaska u svoje remek
djelo unosio sitne aranerske ispravke, masom se du
ulcinjskih ulica prenijela vijest da Tito, kako je javljeno, iz
diplomatskih razloga otkazuje posjetu najjunijem gradu nae
obale. Okupljeni narod se raziao a komunistiki vrh je
pohitao u hotel Jadran. Poput dinovskih crvenih mrava
unitili su Ibrovu gozbu. Ono to nisu mogli natrpati u
sebe, u kesama su nosili kui. Na koncu, raskona banket
sala Jadrana izgledala je kao da je kroz nju protralo
krdo divljih svinja.
Do traginog raspleta ove prie dolazi onda kada iz Bara u
Ulcinj stie telegram kojim se kae da e Maral iz obzira
prema
okupljenom,
ushienom
narodu
ipak
predsjednikim brodom stii u Ulcinj. Donosilac vijesti
urno utrava u hotel Jadran i uzvikuje: Tito e ipak doi,
Tito e ipak doi. U trenutku kada uje vijest Ibro Dedi stoji
na dovratku kuhinje i pali cigaretu. Nee stii da povue
dim: prije toga e ga pogoditi srani udar i njegovo mrtvo
tijelo pae na mermerni pod kojim e nekoliko sati
docnije koraati Maral.
Otkad pamtim sebe, mrzim komunizam, ali bilo bi
poteno rei ne vie od drugih stvari. Tea je, meutim,
gajila snane simpatije za taj arobni utopijski pothvat,

kako gaje zvala. Komunisti su danas jedini pravi

hriani, govorila je, samo oni ozbiljno shvataju
obeanja hrianstva i rijeeni su da ih ispune tako je
govorila Tea. Sjeam se da me je jednom pozvala iz
Toronta i rekla: mjesecima ne mogu da spavam. Najprije
su sruili dvadesetokatnicu u susjedstvu. Sruili su
savrenu zgradu, nije bila stara ni petnaest godina. Sada
na njenom mjestu prave novi soliter. Grade i nou, jer je
gradonaelnik obeao da e biti izgraena do Nove
godine, rekla je. Pomiljala sam da ludim, mnogo puta.
Po itavom gradu rue nove zgrade, bue i prelivaju
asfaltom besprijekorne puteve, priala mi je. Bojim se da
ne razumijem o emu mi govori, usudio sam se da
kaem. Maina ne smije da stane, rekla je nervozno. Ne
smije stati, a nema vie gdje niti to da se izgradi. Zato se
rui. I ponovo gradi. Samo da bi silni ljudi imali posao, da
sistem ne bi stao. Nije bitno donosi li to profit, to ve
odavno nije bitno, rekla je. Ima previe novca, svake
godine Kanaanima vraaju dio poreza koji su platili, kao
boini poklon. Bitno je samo da maina ne stane, jer e se
tada sve raspasti. Ogromna maina koja se hrani ostatkom
svijeta, koja guta bezbrojne azijske i afrike ivote, koja
guta nacije, religije, drave, itave kontinente. Kada dolaze
kod vas, navodno da vam pomau, da vam grade puteve i
eljeznice, dolaze zato to kod sebe vie nemaju to
graditi. Stoga idu po itavom svijetu, grade zgrade i
puteve da bi njihovo graanstvo imalo posao, platu i
ostalo, mirno, kui pred televizorom. Idu i grade po
itavom svijetu, potom tamo gdje grade izazivaju ratove.
Najprije zato da bi uposlili svoju vojnu industriju jer i ti
ljudi moraju da rade, radnici u fabrici oruja, generali i
piloti. Zatim, kada njihove diplomate natjeraju zaraene
strane na mir jer i diplomate moraju da rade... Zatim,
rekla je Tea, tamo ponovo alju svoje graevince, da
sagrade ono to su njihovi avioni poruili. I opet nije

dovoljno, opet moraju da nie nove zgrade preko puta

moje, moraju da me sprijee da spavam, rekla je. Kako
da spavam, kada prave buku, kako da spavam kada sve
znam. Mislim da mi ne smeta buka, koliko to to
razumijem otkud ta buka, rekla je. Kako da spavam
kada znam to rade, rekla je.
Sve manje od totalnog rjeenja za nepravdu, za itavo
ovjeanstvo sve manje od toga nije bilo dovoljno
veliko i bitno za Teu. Otud je Tea neizostavno bila tamo
gdje su se ljudi koji ne mogu da spavaju zbog AIDS-a u
Africi i niskog terora nad eenima obraunavali sa
sistemom. Samo recite. Sijetl? Naravno daje bila tamo.
Poslala mije VHS snimak na kojem unitava Mekdonalds.
Umalo sam se rasplakao dok sam je gledao kako gazi po
svoj toj divnoj hrani. Tepsijom bureka, sama ga je ispekla,
razbila je crveneuti logotip. Zatim je kao android u
Skotovom Bladeninneru uskoila kroz izlog. Za njom je
poku-ljala horda ljudi koji pate od insomnije. Od hrane
koju ste tamo unitili, deset afrikih plemena, zbog kojih
ne moe da spava, moglo se prehraniti pola godine,
sjeam se da sam joj napisao. To mi nikada nije oprostila.
Nije doputala da se sprdam sa njenim pokuajima da
svijet naini boljim mjestom. Zato smo prestali da
razgovaramo o tome. Ja sam jednostavno primao k znanju
njene ispovijesti. Pretukla si policajca u enovi? Dobro.
Zapalili ste starbaks u Sidneju? Lijepo. Sa daljine od
nekoliko hiljada kilometara ubjeivala me je da ne pijem
neskafu, jer time podravam monstruoznu Nestle
korporaciju, tako je rekla. Drala je da sam svinja, zato
to sam uporno pio neskafu, umjesto daje posluam i
troim instant kafe malih proizvoaa. To to su kafe
malih etiketa imale odvratan ukus, za Teu nije bio
argument.
Volim tu enu. A bilo je: neskafa ili ona. Zato sam poeo
da kupujem kolumbijsku Buendia kafu. Smatrao sam da

e nakon toga napokon shvatiti koliko je volim. Umjesto

toga, ponovo je vikala na mene. Ponovo sam bio glupa
svinja. Buendia instant kafa, kao i sve dnige kafe na
kojima vidite logotip na kojem su naslikani magare i
ovjek, ispod kojih pie Cafe de Columbia nemojte da
kupujete te kafe. Te su vam firme pod kontrolom CI Ae,
i novac koji date tim kompanijama bie iskoriten za
osnaenje vodova smrti koji tite nedemokratsku vlast u
tim zemljama, a ta vlast opet titi kartele i omoguava
proizvodnju i promet novih koliina kokaina. To mije
objasnila Tea. Dakle, ako uinite grijeh kupovine tih kafa,
time ete doprinijeti smrti malih crnaca iz ikakog geta,
koji e umrijeti od ODa, upravo od one droge koja je
proizvedena novcem kojim ste platili svoju kafu.
Mislim da nikada nisam shvatio kako Tea i njeni prijatelji
ne umru od gladi? Mislim, ime se ti ljudi hrane? Da li je
mogue pojesti hamburger, a da se ne osjetite krivim za
smrt nekog djeteta u Treem svijetu? Kravu svakako
nosite na dui, to ne treba ni spominjati.
Tea je u svojoj rijeenosti proputovala, doslovce, pola
svijeta. Ja sam pak drao kako je turizam jedna od onih
ljudskih djelatnosti za koju nema opravdanja. To je
masovna, od strane drave podstrekivana prostitucija.
Nijedna luka kurva ne ustupa za novac onu mjeru
privatnosti koju ljeti gostima prodaju stanovnici
turistikih gradova. Oni strancima doputaju potpunu
uzurpaciju privatnosti. Kao to se prodire u prostitut-kino
tijelo, tako turisti prodiru u ove gradove, iznajmljujui za
novac prostor i vrijeme mjetana. Izdavanje soba u
porodinim kuama je kudikamo sramnije od prodaje
tijela. Ljudi putaju potpune strance u kue. Izdaju im
sobe kraj svojih, sa njima dijele kupatila. Po itavi dan
polunagi ljudi etaju hodnicima i terasama porodinih
kua koje se ljeti pretvaraju u svratita. Majke i keri
mjerkaju se sa mlaanim gostima, dok oevi i sinovi

uzdiu za oblinama goi. Nou kuom odjekuju krici

ljubavnika. Zvui kue izdate turistima zvui su kupleraja.
Smjerne supruge i brine majke ujutro mijenjaju spermom
isflekanu posteljinu, ribaju kade i iz njih iste stidne dlake.
Mitologija koju je Crna Gora izgradila o sebi zapravo je
pria o maloj zajednici, vojnom logom, koji je vjekovima
sprjeavao strano tijelo Turske, potom i Austrougarske
imperije da prodre u nju. Ta slika o sopstvu gaji se i danas,
kada je itavo crnogorsko primorje, od Herceg Novog do
Ulcinja, predmet besramne turistike prostitucije.
Oduvijek sam cijenio gradove iji su stanovnici negostoljubivi. Cetinje, na primjer. Tamo doista mrze strance, i
ne libe se da to jasno pokau. Autobus sa kolskom
ekskurzijom iz Kragujevca staje pred jednu od cetinjskih
kafana. Jun je, podne. Na terasi lokala sjedi samo jedan
ovjek, prei se na suncu i ispijajui pivo. Djeca iz
autobusa mu prilaze i kau: gospodine, mi smo aci iz
Kragujevca, moete li nam rei kako da stignemo do
Lovena. Ovaj pogleda u bocu, potom opet u njih i kae
im: a je li, Boga vam, zar vas ima jo ivlja?
Pamtim: sjedjeli smo na terasi puste kafane, u ulci-njskom
Starom Gradu. Bio je pozni maj, prvi turisti su pristizali.
Gledali smo ih s najdubljim prezrenjem, moj prijatelj
Vuksan Vuksanovi i ja. vrsto vjerujem da su turisti koji
ljetuju u Ulcinju zapravo najruniji turisti u univerzumu,
ljudi ije fizionomije prvenstveno podsjeaju na likove iz
Zvjezdanih staza. Najtea stvar kod ljeta je to to mi
uvijek uzdrma vjeru, rekao je Vuksan. Ljeti ne mogu da
vjerujem, rekao je, ne kada vidim ove ljude... Jer, zaboga,
ko bi mogao povjerovati u hrianski pouk po kojem je
Bog ove ljude stvorio prema sopstvenom liku i obliju?
Teko da ima neeg nedostojanstvenijeg nego biti turista.
Odlazite u predjele tue bijede i nesree, i tamo uivate u
stvarima zbog kojih ljudi koji tamo ive itavog ivota
pate. Turista utrava u tui grad, po itavi dan se divi

stvarima koje nipoto nisu za divljenje. On uvijek ima

ideju da mora vidjeti i doivjeti neto izuzetno, samom
injenicom da je platio za put. Ali naravno, nema nieg
izuzetnog, gdje god odete vlada isto rasulo, pokvarenost i
povrh svega oaj. Zato turista svjesno suspenduje svu
svoju inteligenciju i sav ukus, ako ih uopte i ima, i
ushiuje se nitavnim lokalnim znamenitostima. Turisti
su, kaem, pristizali u Ulcinj. Neki od njih su se ve
odomaili: kao koze su se pentrali po drevnim kamenim
zidinama, tamo ispijali limenke kokakole i jeli
hamburgere koje ugostitelji u Ulcinju prave tako neuko da
ih ne moete razlikovati od bureka. Tri starije gospode i
plavokosa, lijepa djevojka, kojoj nije moglo biti vie od
esnaest godina, uspele su se na zid sa kojeg su se do mile
volje mogle diviti pogledu na odvratni mravinjak ulcinj
skih kua i suludi spomenik NOBu koji se nadvijao nad
gradskom plaom. Jedna od gospoa je fotografi-sala
djevojku, pri tome je ohrabrujui da se to vie primakne
bezdanu, tako da joj na fotografiju stane to vie runih
kua i sasuenog drvea. Uostalom, moda je na umu
imala sasvim odrivu kompoziciju. Kako bilo, mi smo
odozgo jasno vidjeli da e djevojka pasti: jo pola koraka
nazad i strmoglavie se sa trideset metara visokih zidina
pravo na pristanite. Starija gospoa je, meutim, i dalje
insistirala da djevojka ide unatrag. Samo jo pola metra,
uli smo je kako govori.
Sjedite tako, ispijate kafe i ekate da proe dan, da se
uvee napijete i odete na spavanje. Onda se pojave tri
gospoe i djevojka. Primijetite da su savreno naminkane
i oeljane, sve te ene razliitih generacija. Pomislite:
kakav optimizam, provesti sate dotjerujui se. Onda vidite
da e djevojka pasti. To vas se, jasno je, uopte ne tie. Ali
dok pada, shvatate da e vam to unititi dan, daje gotovo
sa ljenarenjem na suncu, da treba platiti kafu i nestati
odatle, prije nego stigne hitna pomo, prije nego stigne

policija koja bi od vas mogla zatraiti iskaz o nesrei, ili

najgore od svega, da neko od vas zatrai pomo u
spaavanju djevojke kojoj, nakon pada sa trideset metara,
nema spasa. Razgovor se prekida, bez obzira koliko
zanimljiv bio. Govorio sam o svom umu, svom
dekonstrukcionistikom umu, sazdanom tako da u pepeo
pretvara sve to dodirne, o umu koji unitava svaku
izboinu, svaku utjehu i svaki uitak za koji bih se mogao
uhvatiti dok padam u potpunu propast. Sistematski i
svjesno se unitava sve to bi moglo zaustaviti ili odloiti
pad. Nema nikakve utjehe. Iz ivota se izgoni sve to bi ga
moglo uiniti ugodnijim. Odluujem se za zdrav ivot.
Ostavljam cigarete, poinjem da idem u teretanu. Mram
petnaest kilograma. Kakav bezuman koncept, zdrav ivot!
ivjeti zdravo znai ivjeti due, znai produavati
agoniju, i to je produavati tako to se liavamo duvana i
hrane, stvari koje zaista uine da se na trenutak osjetimo
bolje. Razgovaramo o tome da zapravo nemamo izbora:
sve se mora dovesti do krajnjih konsekvenci, do trenutka
kada sve postaje smijeno, kada ak i kazna, odvratnost
koju osjeamo prema postojanju biva komina. Kada ak i
samoubistvo postaje neto sa ime se moramo sprdati, taj
jedini od ljudskih postupaka koji se ini dostojanstvenim i
hrabrim. Sve treba razoriti, do take kada na um
odronom kamenja razuma zatrpa i posljednji izlaz,
promiljeno i racionalno samoubistvo. 0 tome smo
razgovarali, dok nas u tome nisu prekinule djevojka i tri
babe, od kojih je jedna, u namjeri da je fotografie, zapravo
gurnula djevojku u smrt.
Sjedimo na majskom suncu, gledamo u puinu i pijemo
kafu, pritom razgovaramo o stvarima koje nas potapaju,
vuku na dno okeana depresije, sve dok ne
postanemo tako oajni da osjeamo kako vie nemamo
snage niti da udahnemo vazduh. Svjesno se uputamo u
tu opasnost, jer znamo da tada najpunije ivimo, znamo

da na vrhuncu oaja najpotpunije osjeamo ivot patim

dakle postojim. Pa ipak, ne uspijevamo ostati smireni kada
djevojka pred naim oima padne sa zidina i mozak joj se
raspe, dolje po pristanitu. Ljudi su tako prijetvorni: ako
biste pred tim prizorom ostali ravnoduni, jamano bi se
naao neko ko bi vam nabio na nos da ste nehumani. Ba
kao da se ne podrazumijeva da je, u istom trenutku, jo
negdje u svijetu jo neka djevojka pala sa zidina. Recimo
sa Kineskog zida, tamo sigurno svakodnevno padaju. Ba
kao da u tom trenutku ne umiru neka djeca, ne bivaju
silovane i preklane neke ene, raereeni mukarci,
napokon maljem ubijena neka goveda... Ali sve se to ne
deava pred naim oima, pa se otud smatra da je u redu
biti ravnoduan spram toga, dok je sramno biti
ravnoduan kada oito smrtno praznoglava djevojka
padne pred naim oima, kaem padne i razbije glavu.
Naravno, ja ne mislim tako; naravno, ja se stidim to
nisam uspio ostati ravnoduan. Stidim se to sam sebi
dozvolio to licemjerstvo, da ne budem ravnoduan. Jer
djevojku sam, jasno je, alio samo zato jer je umrla pred
mojim oima, zato jer sam vidio kako je pala sa zidina i
pritom, razumije se, razbila glavu. Gotovo da je izlino
pominjati da bi mi bilo svejedno daje glavu razbila negdje
drugdje. Takva je istina takva je, praznoglava i povrna,
priroda ljudske suuti.
U rijetkim prilikama i graani Ulcinja uine neto
dostojanstveno. Za takvo to treba saekati ljetnji jugo,
kada uvari na gradskoj plai istaknu crvene zastavice za
opasnost. Nezasiti turisti rijee da ignoriu opasnost.
Najhrabriji medu njima otplivaju do sredine uvale, gdje su
struje najjae i gdje se sudaraju sa talasima koji se lome o
pristanite. Odatle ne mogu ni naprijed ni nazad.
Najvjetiji plivai uspijevaju da se neko vrijeme zadre na
povrini. Veina odmah tone. Ulcinjani se u takvim
prilikama okupe na pristanitu i posmatraju davljenike.

Tada nakratko okonava ulagivanje gostima. Dosadni

turisti preputeni su sami sebi. Padaju opklade: koliko e
izdrati? Davljenicima se dovikuju pogrdne rijei, prstom
im se pokazuje na crvene zastavice za opasnost. Obino se,
meutim, nae neko mekog srca, ko skoi u vodu i
davljeniku pomogne da ispliva. Nepisano pravilo glasi da
se na veliki jugo spaava samo prvi davljenik. Ostali
bivaju ostavljeni da umru kao rtve vlastite gluposti i
pohlepe za suncem i morem. Ritual pos-matranja
davljenika je zapravo tiha osveta graana Ulcinja. Ve su
siti bunih, prljavih turista koji neprekidno dosauju sa
novim besmislenim zahtjevima. Zato je uitak gledati
kako ih guta olujno more. Da ne govorimo o tome da
porodice utopljenika, najee, prekidaju ljetovanje i
vraaju se u svoje gradove da tamo pokopaju mrtvog.
Kirija za sobu uvijek se uzima unaprijed, bez mogunosti
povraaja novca. Stoga vlasnik kue ve sutradan moe
iznova izdati davljenikovu sobu. I nadati se da e se i novi
gost utopiti, premda se to rijetko deava.
Postoje, naravno, i zadivljujui primjeri ugostiteljske
vjetine. Sestolana porodica traila je sobu u kui na
gradskoj plai. Gazda je objasnio da ima samo jednu,
trokrevetnu. Ali ona je upravo savrena za vas, dodao
je, omoguie vam veliku utedu. Starosna struktura
porodice inspirisala je gazdu da osmisli ponudu koju
turisti nee moi odbiti. Djed, baba i ena u ranim
pedesetim, vjerovatno majka troje tinejdera, dvije curice i
jednog momia, svi izmeu petnaest i osamnaest godina,
hitro je procijenilo vjeto ugostiteljsko oko. Pazite sad,
rekao im je, vas estoro spavae za cijenu tri kreveta. Ali
soba i ima tri kreveta, primijetio je djed. Naravno,
rekao je gazda, ali i nije potrebno da ima vie. Vas troje
ste stariji ljudi, rekao je, a stariji ljudi vole da lijeu
ranije, da bi ve ranim jutrom bili na plai. S druge strane,
omladina voli da ide u diskoteke i none klubove, voli da

se veseli do kasno u no. Zato vam savjetujem da uzmete

trokrevetnu sobu, rekao im je, u kojoj ete do etiri
ujutro spavati vi stariji, a od etiri, kada se vrate iz
diskoteke, ovi mlai. Nakon kraih konsultacija sa
babom starac je gazdi pruio ruku i rekao: uzimamo.
Ulcinjani su spremni na sve, samo da bi stekli i zatitili
imetak. To je stoga to znaju pravu vrijednost novca: znaju
da znaaj novca nikada ne moete precijeniti. Stoga u
ovom gradu ne postoji nita to nee biti rijeeno,
izglaeno i zaboravljeno samim pome-nom dovoljno
visoke dolarske cifre. To naravno nije samo ulcinjska
osobenost: pretpostavljam da je tako u svim
mediteranskim gradovima. Trgovci na grkim pijacama e
se tako uvrijediti ako bez cjenkanja kupite proizvod koji
vam nude. Odbijanjem cjenkanja pokazali ste
nepotovanje prema poslu kojim se bave, uvrijedili ste
gostoprimljivog domaina koji je upravo bio spreman da
se dvadesetak minuta natee sa vama oko nekoliko
drahmi.
Novac je kovana sloboda, pozivao se na Dostojev-skog
znameniti ulcinjski peder Meto, onda kada bi procijenio
da je kafansko zadirkivanje i ismijavanje na njegov raun
prevazilo mjeru. Pripit i leerno oslonjen na ank, odavao
bi u tim trenucima utisak ovjeka koji dominira i
kontrolie situaciju. Skriveni osmijesi i podrugljiva
dobacivanja prestajala su u trenutku kada bi Meto iz
depa na koulji izvadio svoj znameniti notes. Nasumice
bi ga otvorio i okrenuo se ka ovjeku do sebe. Prije
svega, rekao bi Meto, ja nisam peder: ja ne primam, ja
dajem. Ja potujem argentinsku kulturu i iznad svega
argentinski fudbal. U Argentini se pederom smatra samo
onaj ko ga prima, nipoto onaj ko ga daje. eli li, moda,
neko od ovdje prisutnih da ustvrdi kako zemlja koja je
svijetu dala Borhesa i Maradonu ne zna ta je peder,
poentirao bi Meto. A koliko dajem rei e nam ovaj

notes. Zatim bi se unio u lice nekom od prisutnih i sa

pobjednikim osmijehom rekao: notes nam, tako, kae da
ti nema emu da se smije. Jesi li pitao sina sa kim je
prole godine iao u Italiju i kako mu je ika Meto kupio
vespu koju i danas vozi? Ili ti, rekao bi drugome, pitaj
sestria kako je zaradio svoja skupocjena 'Armani'
odijela?
Svi prisutni kao po komandi podigli bi ruku i povikali put
konobara: da platim, urei da napuste kafanu prije nego se
Meto sjeti i njih. Ubrzo bi Meto uivao u samoi i miru
puste kafane. Jo jedan viski, rekao bi tada konobaru.
Dobro, rekao bi ovaj, samo molim te vrati u dep taj
notes.
Bala Brkovi priao mi je da su dva brata, bivi
tjelohranitelji njegovog oca, jedne noi pripiti automobilom udarili u zid, negdje na putu ka podgorikom
Starom aerodromu. Kada su se, ugruvani i krvavi, izvukli
iz automobila da procijene tetu, vidjeli su da su za zid
zakucali babu u crnini. Mrtva baba je u ruci drala
hamburger. Bila je to njena Posljednja veera, prije nego ju
je prepolovio audi koji je brzinom od 120 km/h sletio sa
puta i prikovao je za zid.
Babini roaci tuili su momke i ovi su zavrili u istranom
zatvoru. Ubrzo je, meutim, utvreno da ima prostora za
pregovore sa babinom rodbinom. Koja, uostalom, nije bila
oaloena, jer im je babinom smru u nasljedstvo
ostavljen stan u centru Podgorice. Stoga je otac brae,
baboubica, pozvao strica iz Nik-ia, da zajedno posjete
babinu rodbinu. Po starom dobrom obiaju, domain je
otvorio bocu loze. Nakon te, otvorena je jo jedna boca. U
meuvremenu je serviran ruak, a dvije porodice su se,
pravo govorei, prilino zbliile. Ve su se oslovljavali sa
kume. Atmosfera je bila pogodna da se pokrenu ozbiljni
pregovori. Nego kume, diplomatski je poeo stric iz
Nikia, kai ti meni koliko mi vama da platimo, da vi

odustanete od tube te da one nesretne momke miemo iz

zatvora, jer alosno je da mladost tamo trune. Deset
hiljada maraka, rekao je domain, unaprijed spreman na
slinu ponudu. A nemoj" kume, skoio je stric iz
Nikia, nijesu ubili etu, no babu! Nego da mi vama sad
ostavimo ovih pet hiljada, pa da one momke vadimo iz
zatvora. Na taj nain stvar bi rijeena.
Kada sam u septembru 2000. napustio posao urednika
redakcije za kulturu na dravnoj televiziji, bio sam
radostan to se vraam turistikim uasima Ulcinja. Tri
godine bio sam na putovanju koje me je odvelo, a gdje bi
drugo, tamo odakle sam na putovanje poao. Kada to
uini naivina eljna upoznavanja sa svijetom, vjernik
sticanja znanja kroz iskustvo, pa to je ve dovoljno
strano! Ali kada to uini neko poput mene, ko je jo u
estoj godini izgubio volju za daljnjim zbliavanjem sa
svijetom, ko je u mladosti gotovo svakodnevno citirao T.
S. Eliota (na cilj je tamo odakle smo poli) i Kavafija
(shvatie ve to Itake znae), ko nikada nije doveo u
sumnju Zenonovu tvrdnju da se zapravo i ne moemo
kretati; kada to
uini Grk kojega je filozofu buretu oduvijek fascinirao vie
od Odiseja ili itave bulumente zaludnjaka koji su jurcali
za Zlatnim runom to ozbiljno dovodi u pitanje njegov
integritet pred samim sobom.
Ako me pitate zato sam, zaboga, uopte kretao put
Podgorice i bavio se novinarstvom koje mrzim,
odgovoriu sa ne znam to je glup odgovor, ali me
barem uva od daljih nezgodnih pitanja. Mislim da sam
pomislio kako svaki mladi ovjek treba da ima karijeru.
Bie da mi je neko rekao kako nisam ambiciozan i da u u
starosti aliti za svim stvarima koje nisam uinio u
mladosti. U mladosti po pravilu propustimo da umremo
mislite li da e starost donijeti kajanje zbog toga?
Napustio sam kuu, svakodnevne rutine i prijatelje da bih

u Vijestima pisao tekstove o knjigama hordi crnogorskih

pisaca eljnih slave. Jedino je bolno odsustvo talenta bilo
vee od njihove ambicije. Jedino je iracionalnost moje
odluke da preselim u Podgoricu bila vea od mog
odsustva ambicije.
Zato sam se prvom prilikom vratio kui. Mislim da se
moja novinarska karijera moe smatrati uspjenom bio
je to samo razlog vie da je to prije okonam. Za manje od
tri godine sam od honorarnog radnika u redakciji za
kulturu Vijesti dogurao insistiram na referenci na
Sizifa i njegovo pregnue do urednika na dravnoj
televiziji. Pa dobro, rekao sam sebi, vrijeme je da pustim
ovaj kamen i vratim se u podnoje kui. Svako
promiljanje o onome
sa druge strane brda ima smisla samo ako ste u njegovom
podnoju. im se zaputite uzbrdo, ka vrhu, prestaje
promiljanje i poinje nauka. Ako ete se jednostavno
popeti do vrha brda i odatle osmotriti svijet sa druge
strane, itav pejza zbog ijeg promiljanja nam je i data
sposobnost miljenja emu miljenje? Eto jo jedne
stvari koju sam propustio da uradim u mladosti.
U Podgoricu sam dakle doao da bih radio za Vijesti.
Prvih mjeseci, sve dok nisam uspio prikupiti novac da
zakupim stan, ivio sam na Zabjelu, u iznajmljenoj sobi
kod starije gospoe koju i sada pamtim pod imenom teta
Bela. U novinama sam naiao na oglas koji je
zainteresovanim siromanim beskunicima, poput mene,
nudio udobnu sobu sa posebnim ulazom. Tragom oglasa
ujutro sam posjetio tetu Belu. Ispostavilo se da gospodi
novac treba za alkohol. Teta Belaje naime poinjala da pije
ranom zorom. Do devet ujutro, kada bih kretao na posao,
ve je bila pijana. Njeno krhko tijelo doslovce bi podleglo
od posljedica lokanja nikikog piva. Cesto bih, dok sam
mutio prvu jutarnju neskafu, uo tupi udarac iz hodnika.
Znao sam: to je teta Bela izgubila svijest i tresnula o pod.

Sa posla sam se vraao oko etiri sata. Ona bi me doekala

rairenih ruku, i dirljivim starakim glasom zamolila da
odem u samoposlugu i kupim joj nekoliko piva. Dolaze
mi prijateljice, a osim toga, danas ni kapi nisam popila,
rekla bi mi tada. Nije lagala: jednostavno se nije sjeala
jutarnjeg pijanstva. Alkohol bi uinio da zaboravi sve to
se desilo tog jutra, ukljuujui i odgovor na pitanje: otkud
ja na podu, u hodniku. Teta Bela bi se pridigla, stresla
prainu sa kune haljine i skuvala sebi oljicu okrepljujue
kafe. Za nju je novi dan tek tada poinjao.
Prolazak kroz ljetnji pejza Zabjela svakodnevno me je
poput kamenog malja udarao ravno u lice. Namueni
Zabjelani, od stranog ljeta ispijenih asketskih lica i heroin
addicted osuenih fizionomija, bjeali su od podgorike
vruine u neugledne parkove ispred viespratnica koje se
ljeti pretvaraju u mikrovalne pei. Koraajui kroz
apokaliptini pejza ljet-njeg Zabjela ak sam umiljao da
u vazduhu, oporom i tekom, osjeam miris ljudskog
mesa koje dopire iz stanova gdje se, u tom trenutku, kao
urbanistikoj refleksiji paklenih muka, hiljade oajnika
peku na vatri svoje potrebe da ive u gradovima.
Samo me je vokmen, isti ovaj koji mi sada, ovdje na
Grbavici pomae da ne mislim o odluci koja me strpljivo
kao smrt eka na kraju dananjeg dana, samo me je
vokmen, kaem, titio od ljetnjeg Zabjela. Koraao sam
uarenim asfaltom ovog podgorikog pregrada, dok su mi
u uima odzvanjali tonovi Mogwai. Ljeti u Podgorici
stvarnost djeluje as nestvarno, as uasavajue kao sam
Inferno. Subjekt se doslovce razlae u isparenjima koja
lebde iznad asfalta. Tek krajnjim naporom volje, dugakim
i munim racionalizacijama, uspijevate da sebi potvrdite
vlastito postojanje. Tada kao da se va subjekt, istopljen
pod suncem i razliven podgorickom dolinom, napokon saima i iznova objedinjava. Kao i svaka racionalizacija, i
ova za krajnji rezultat ima uas. Sve oko vas ukazuje se

tada kataklizminim i neizdrljivim, stoga se s radou

iznova preputate vruini, da vas razlije i rasije. Mogwai
su bili spasonosni, jer su sprjeavali te izline trenutke
racionalizacije. Kada bi se traka u vokmenu okrenula, i
Mogwai Young Team poeo zvucima Yes! I Am A
Long Way From Home, znao sam da to nije bila muzika.
Bio je to mali, trivijalni i upravo stoga briljantni nain da
ponovo budem spaen od zaraznog dodira svijeta.
Babe koje su se okupljale kod tete Bele bile su najslae
starice koje sam sreo. Udovice ili naputene od mueva
baraba, svoja ogromna skladita samoe ispunjavale su
popodnevnim sjedeljkama kod Bele. Uz kafu i pivo ekale
bi veernji dnevnik. No u vrijeme dnevnika ve su,
utuene alkoholom, hrkale u foteljama teta Beline dnevne
sobe. Pazei da ih ne probudim proao bih kraj njih i, prije
nego bih beumno zatvorio vrata za sobom, jo jednom
pogledao obezna-njena sasuena tijela, razbacana po
uglovima sobe poput prepariranih trofeja nae baenosti u
ivot.
B5:
STIL ILL
The Smiths
... i tako je Konstantin sluajui Mogwai prolazio
Podgoricom. Onda se napokon umorio i odluio da se
vrati kui. Ne mogu a da u ovoj prii ne primijetim neto
od naina na koji je Forest Gamp u istoimenom
Zemekisovom filmu okonao svoju utrku kroz Ameriku.
Sve prie o putovanju zapravo su ovako svedene, nema tu
nieg osim polaska i povratka. Izmiljene pustolovine koje
se zbivaju tokom putovanja postoje samo da bi nas
ubijedile da putovanje, ta izlina ljudska djelatnost, nije jo
i besmislena.
Teina pisma su i dalje stizala, jednako uzbudljiva i
nevjerovatna. Neto uzbuenja, priznajem, prodrlo je i u

moj ivot. A sve to zahvaljujui NATOu koji je 1999.

napokon odluio da je nepristojno daljnje odlaganje
bombardovanja Miloevieve Jugoslavije.
Drim da je svako u ovoj zemlji, ako je sauvao makar
zrno potenja i zdravog razuma, znao da e bombe na
kraju padati na nas. Zlo na kraju uvijek unitava samo
sebe to je nain na koji se odrava ravnotea izmeu
njega i dobra, koje je samo po sebi nesposobno da ga
porazi. Moda je bombardovanje Jugoslavije bila
demonstracija globalistikog poimanja prava; moda je to
bombardovanje, u krajnjem, bilo nelegalno; ali kako bi
rekla Tea, bila je to poetska pravda. A pravdi se uvijek valja
radovati, ak i kada vam pada po glavi. I doista, da
parafraziram reenicu koju je povodom viegodinjeg
bombardovanja Sarajeva u magazinu Duga napisao
ovijalni srpski faista Drago Kalaji, radovao sam se svakoj
bombi koja je pala na Beograd.
Pamtim da smo jutra, kada su Vijesti na naslovnoj strani
objavile plamenu panoramu srpske prije-stonice i masnim
slovima istaknut natpis: Beograd gori!, bili zasuti
rafalima telefonskih poziva. Bijesni vojnici obeavali su da
e tenkovima ui u redakciju. Vijesti e im uskoro dati
jo povoda za buku i bijes. Britanski premijer Toni Bler je
tokom NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore dao
ekskluzivni intervju crnogorskoj dravnoj televiziji. Bler je
objanjavao da bombe nisu namijenjene stanovnitvu,
nego
Sloboda-nu
Miloeviu.
Bez
obzira
na
bombardovanje, mi smo prijatelji Crne Gore, koja je na
strateki partner i uiva nau nepodijeljenu podrku,
poruio je Bler na Englesku nadrkanim crnogorskim
graanima. Urednitvo televizije smatralo je, meutim,
poistovjeujui profesionalni kukaviluk i mudrost, da je
mudro ne emitovati reeni intervju. Zato su pozvali
Vijesti i ponudili im da umjesto njih objave Blerovu
poruku crnogorskoj naciji. Vijesti su to naravno uinile,

plasiravi intervju na naslovnoj strani.

Neurotini borci itavo jutro telefonirali su redakciji
Vijesti, prijetei da e nas sve poklati jer smo nasjeli na
neprijateljsku propagandu. Energina sekretarica Nataa
ih je sono psovala, sve dok napokon nije odustala od
pokuaja da racionalno opti sa vojnim ivotinjama. inilo
se da e objavljivanje intervjua sa Blerom proi bez
znaajnije kazne, sve dok oko podneva u prostorije
redakcije nije banula visoka delegacija Vojske Jugoslavije.
Vojnu kaznenu ekspediciju predvodio je izvjesni
pukovnik ukanovi, Srbin iz Hrvatske Krajine.
ukanovi je urednitvu Vijesti zaprijetio da e, kako je
rekao, zaprijeiti list da izlazi. Na to je gotovo zen staloeni
urednik Vijesti Ljubia Mitrovi rekao pukovniku:
pogledajte kroz prozor. Na drugoj strani ulice specijalne
jedinice MUPa Crne Gore obezbjeivale su zgradu
skuptinskog dnevnog lista Pobjeda od napada vojske.
Vojni udar visio je u vazduhu i jake snage MUPa bile su
rasporeene po svim strateki bitnim takama u
Podgorici, spremne da snanom vatrom odgovore na
agresiju. Mitrovi im je pokazao na heklerima naoruane,
u crno obuene krne specijalce i rekao: pa dobro, zato
njih ne zaprijeite da izlaze, ili vas je strah ovih crnih
opasnih momaka?
Vojna delegacija je u bijesu napustila Vijesti. Vojska
meutim nije odustala od ideje da ureuje informativni
program crnogorskih medija.
Ceh su platili nesretni straari koji su se po itavi dan
dosaivali u prirunom prijekom sudu, koji je vojska
nakon posjete pukovnika ukanovia osnovala u podrumu pored ulaza u nau redakciju. Pretpostavljam da se
osnivanje vojnog suda u zgradi redakcije Vijesti moe
podvesti pod pritisak na slobodu medija. Kada bi zaboravili
da su tu da bi nas uplaili, dokoni vojnici su prepriavali
ratnike dogodovtine. Koje se u bitnom ne razlikuju od

lovakih pria: najee su izmiljene i uvijek

preuveliane. Omiljena zabava u rana popodneva bila
nam je ispijanje kafe u bati ispred redakcije, odakle smo
mogli uti njihove razgovore. Prie su se nizale i tvorile
neku vrstu vojnike 1001 noi.
Visoki vojnik kojega su zvali Bato priao je o prijatelju,
izvjesnom kapetanu Stefanoviu, koji se nedavno vratio iz
Prizrena. Iz nemute vojnike prie, uz poneto zluradosti
koja je, uostalom, nuan sastojak valjanog pripovijedanja,
konstruisali smo uzbudljivu Storiju o ratu, seksu i
masturbaciji.
Kapetan Stefanovi organizuje srpske paravojne formacije
u Prizrenu. Radivi u konspiraciji, noio je kod izvjesnog
Sekulia, potenog domaina. Sekuli je jedne noi
insistirao da Stefanovia odvede u javnu kuu. Tamo su,
kako je tvrdio, ivjele i radile najljepe Ruskinje na ovom
dijelu Balkana. Stefanovi je, naravno, ponudu objeruke
prihvatio. Ali ta bi, ako bismo dopustili takav razvoj
dogaaja, bilo sa naom priom? Stoga Stefanovia
transformiemo u princa mizantropije, cinika koji
Sekulievu ponudu odbija tvrdnjom da prezire sam koncept
seksa. Sekuli se nije dao pokolebati u svojoj ljubaznosti.
Stefanovi, opet, nije bio od onih koji su upornost u
ispoljavanju gostoprimstva smatrali vrlinom, te je rijeio
da iznervira domaina. Rekao mu je: zna, Sekuliu,
mislim sve najgore o naim enama sa Kosova. Imao sam
prijatelja koji se prijavio kao dobrovoljac za ovaj mali rat.
Poslali su ga u okolinu Gnjilana, gdje ga je ugostila
familija iji je domain bio pokojnik poginuo je ve od
prvih amerikih bombi. Moj prijatelj je bio kran momak a
udovica ve dugo nije imala mukarca. Ali ona nije mogla
znati da je moj prijatelj odrastao u Belgiji, gdje je upao u
loe drutvo i razvio sklonost ka zoofiliji. Nakon stoje
nekoliko noi uz mnogo muke uspijevao da otjera udovicu
u crnini iz sobe u koju su ga smjestili, napokon je odluio

da prespava u tali. I tu, moj Sekuliu, poinje tragedija.

Mladi se ve prve noi u tali odomaio i zbliio sa
nekoliko koza. Tako da ga je, kada je gladna mukarca
nakon ponoi banula u talu, udovica zatekla sa kozom.
ena je vrisnula, prekrstila se, viknula: pederu! i sa vilama
u rukama jurnula ka mom prijatelju, rijeena da ga
probode. Polako, gospodo, rekao joj je moj prijatelj
uzmiui, nema potrebe da me vrijeate, morate znati da
su moje seksualne sklonosti moja privatna stvar. Pria
zavrava tako to prijatelj puca u bijesnu enu i skriven
mrakom bjei sa Kosova natrag u Belgiju.
Telefonom mi se jadao da su, osim to su privlanije, koze
i ovce na Kosovu i kudikamo politiki korektnije od ena.
Sekuli je progutao ovu uvredu, moda i zato to nije
razumio Stefanovia. Ubrzo su bili u javnoj kui, gdje je
Stefanovi konstatovao: Ruskinje su zaista lijepe. Bile su,
dodue, neto deblje, priprostije i gluplje no to bi to iole
privlana ena smjela biti. Popili su pivo a onda je Sekuli
odabrao djevojke za sebe i gosta. Stefanovi se nekao, ali
nije pomoglo. Ali Sekuliu, ja ne jebem, rekao je. Nego
ta radi, pitao je Sekuli. Masturbiram, rekao je Stefanovi. Zato?, mucao je zbunjeni Sekuli. Zato to
sam desniar i smatram da je masturbacija zatvoreni
sistem, time savrenija od koitusa koji je mijeanje sa
Drugou. Potom i zato to masturbacija ne umnoava
broj ljudi. Napokon, rekao je Stefanovi, koitus nije za
hriane. Evo ti samo jedan dokaz za to: jesi li primijetio
da krst ima oblik oputenog penisa i testisa, rekao je i na
anku ispred sebe nacrtao:
S druge strane, satanistiki simbol izvrnuti krst predstavlja, oigledno, penis u erekciji. Moemo li time
objasniti poeljnost i potentnost satanistikog uenja,
pitao se Stefanovi. Na koncu su odluili da Sekuli obje
djevojke zadri za sebe, a da ih Stefanovi, ako ba
insistira na apstinenciji, posmatra iz fotelje i masturbira.

Sluaj je htio da tih dana srpska policija u blizini Prizrena

zaustavi kamion Crvenog krsta i zaplijeni ga. Ljekove,
koje su pronali u kamionu, policajci su odnijeli u vojnu
bolnicu, gdje su doktori, budui da su mjesecima
oskudijevali u medikamentima, dopustili bolesnicima da
ih se, prema sopstvenom nahoenju, naderu. Ispostavilo
se, meutim, da je krajnje odredite kamiona bio Beograd,
a da su u boicama sa etiketama ljekova bile skrivene table
ekstazija.
Nakon to su progutali po dvije ake ekstazija, srpski
ranjenici su uz igru i pjesmu napustili bolnicu. Zaputili su
se u javnu kuu, gdje je u tom trenutku Sekuli uivao u
arima slovenskih sestara a Stefanovi, ne bez gaenja,
milovao vlastiti nabrekli ud. Na putu ka kupleraju
ranjenici su spalili nekoliko albanskih kua i silovali
poneku enu, neprestano uska-jui i maui takama.
Medzikpipl, vudupipl, pjevali su. Kada su se napokon
domogli javne kue, ispostavilo se da e veina ranjenika
u obilasku srednjovjekovne srpske prijestonice ostati bez
Ruskinjice. Zato su se odluno zaputili na sprat, drei da
onaj tko prolije krv za narod i dravu ima pravo na snoaj.
Stefanovi je na vrijeme uo pjesmu i krike ranjenika koji
su od drugih muterija, preko reda, otimali Ruskinje. Zato
je, prije nego su ranjenici, neki kroz vrata, neki pak kroz
prozor upali u sobu, slobodnom rukom sa poda podigao
hekler od kojega se nikada nije odvajao. Pucao je rafalno i
precizno, tako da je svaki od ranjenika koji su banuli u
sobu sada na tijelu imao jo poneku ranu. Kada je i
posljednji nasrtljivac pao, spustio je oruje. Dolje na podu,
leao je drug do druga. Na krevetu, Sekuli je krvario na
izreetane Ruskinje. Analitiki posmatrajui pokolj,
zapalio je cigaretu i rekao: e moj Sekuliu, samo
drkadije opstaju.
Drugi vojnik je priao o izvjesnom Rambu Petroviu,
plaenom ubici rodom iz Kasindola kraj Sarajeva. Bila je to

pria koju emo za ovu priliku nazvati Smrt u Lukavici.

Rambo je postao hitman 1993. godine. Tome je prethodila
tragina smrt njegove majke. Ram-bova majka bolovala je
od astme. Stoga su je poslali na lijeenje u Lukavicu, u
tamonju bolnicu za plune bolesti. To to je tamo umrla,
ne treba pripisati neadekvatnom lijenikom tretmanu.
Lukavica je, naime, u to vrijeme bila estoko
bombardovana. Bolest je odbijala da se povue, tako da je
teta Zlata, kako se gospoda zvala, bila prisiljena da
produi lijeenje. Produenje boravka na mjestu na koje
padaju granate, kao to moete pretpostaviti,
procentualno poveala
izglede na umiranje. Brojke ne lau. Rambova majka, teta
Zlata, sahranjena je u Kasindolu, iako njen le nikada nije
poloen u grobnicu. Ne zato to je transport bio
onemoguen borbama koje su se unaokolo vodile, nego
prije svega zato to, pravo govorei, lesa nije ni bilo. U
sluaju teta Zlate radilo se, naime, o direktnom pogotku.
Razoaran u ivot i zgroen njegovom niskom cijenom, do
tada tvrdi pacifista Rambo postao je plaeni ubica.
Ubijajui po narudbi Rambo se nije proslavio, niti je
stekao znaajan imetak. Ali je stekao mnogo prijatelja,
osobito medu kolegama. Njegov prosjek uspjenih
egzekucija bio je smijenih 18%. Zato lagati: niko od nas
ne voli konkurenciju. A Rambo to nikome nije bio. ovjek
je esto morao da moli da mu udijele posao. Ukoliko bi
dogovorena cijena pokrila putne trokove i municiju,
Rambo je kretao u akciju. Na zakeranje kolega da tako
nikada nee nita zaraditi, Rambo je odgovarao: bolje
dabe raditi, nego dabe sjedjeti. Sto je bio argument
protiv kog se nije moglo.
Moj favorit je ipak pria koju je posljednjih dana
bombardovanja, kada je sud zatvoren a vojnici u kamione
utovarali namjetaj i dokumentaciju, ispriao izvjesni vojni
sudija Ostoji. Rodom sa Romanije, sudija je za susjednim

kafanskim stolom ispriao Nev-jeravatnu i pounu priu o

seoskom Ijekaru. Priu koju sam zapamtio u obliku koji vam
sada, uz svu nepouzdanost sjeanja reprodukujem.
Ratne hiljadu devetsto devedeset i tree u selo Ostojii,
gore u visovima Romanije, stie doktor Aleksandar
Bigovi. Paljanska afera sa maloljetnom kerkom lokalnog
predsjednika optine kotace ga preko-mande u
romanijsku zabit. Ali kontroverzni doktor e ak i tu
postati glavni akter afere koju e na naslovnoj strani
donijeti Srpsko Osloboenje. Sve je poelo tako to je
doktor Aleksandar sa prijateljima sjedio u kafani Kod
Mireta. Jeli su obilno a tako su i pili.
Najvanija je dobra podloga, dijelio je medicinske savjete
pijani doktor. On je pio pivo, ve dvanaest boca hranljivog
napitka koji se, kako je te veeri objasnio prisutnima,
preporuuje kod oboljenja bubrega, a u nekim razvijenim
demokratskim zemljama se i ne tretira kao alkohol.
Doktor Bigovi je ispijao trinaestu bocu hranljivog
napitka, kada ga je konobar pozvao da odgovori na
telefonski poziv. Traili su ga jer je baba kapetana Boka
Sokolovia bila na samrti. Uzevi sve injenice u obzir:
a) da je pijan
b) elju da reeno pijanstvo dodatno produbi
c) da mu Sokolovii ve duguju za dvije posjete
d) da je kapetan Boko zbog krae crkvenih kokoi i
burne ljubavi sa popadijom ve est mjeseci u zatvoru i da,
uostalom, vie nije kapetan
e)
da mu ni ovaj put nee platiti, niti e utamnieni
kapetan Boko koji vie nije kapetan moi da mu se
osveti zato to je pustio da mu baba umre
doktor Aleksandar je odbio ponudu familije Sokolovi da
po snijegu i ledu pree deset kilometara i bez izgleda na
novanu nadoknadu konstatuje da baba ima stotinu dvije
godine i da joj je vrijeme mrijeti. Time je doktor prekrio
Hipokritovu zakletvu. Kao to znamo, sa kajanjem, zbog

pogaene rijei, ovjek se

umije izboriti. Sto se toga tie, doktor bi se, iako
krivokletnik, odvezao kui i pao u krevet. Ujutro bi
snana munina sprijeila dalje kajanje, jer je jo od
davnina zapaeno da nagon za povraanjem i meka
stolica blagotvorno djeluju na sve vrste duevne boli.
Doktor je popio jo nekoliko piva nakon ega se oprostio
od dnitva, sjeo u kola i krivudajui zaputio kui. Bilo je to
njegovo putovanje na kraj noi, bijelim putem koji je vodio u
nepreglednu tamu, kako je to za stolom kraj nas formulisao
elokventni sudija Ostoji. Put na kraj noi bio je dug pet
kilometara. Ve na drugom kilometru doktor je primijetio
da teko kon-trolie ladin dip to zbog alkohola, to
zbog snijega koji je padao na planinama, dok je u primorju
bilo kiovito uz pojaan sjeveroistoni vjetar. Na treem
kilometru primijetio je da ga samo tragovi drugih vozila,
poput ina, zadravaju na putu. Na etvrtom kilometru
zgazio je dvoje djece no to je primijetio tek kada je pred
kuom parkirao kola. Hauba automobila je, naime, bila
krvava. K tome, tu i tamo mogao se
pronai pokoji djeji zub zariven u ruski lim. Doktor je,
meutim, iako vrstan dijagnostiar, bio odve pijan da bi
na osnovu postojeih dokaza donio zakljuak o svom
zloinu. Zato je mirno zaspao, unaprijed spreman na sve
tegobe jutarnje postpijane munine.
Policija e iste noi utvrditi da su pod tokovima njegovog
dipa stradali brat i sestra, stari dvanaest, odnosno
etrnaest godina Milo i Darinka Sokolovi, od oca
Boka i majke Smiljane. Majka ih je i poslala po doktora
Aleksandra, jer je baba Dana bila na samrti a ovaj,
oigledno pijan, odbio da doe u vizitu. Majka Smiljana je
bila rada da se te noi umili tastu, ed Bogdanu, te je u
snijenu no otpremila svoje dvoje djece, raunajui da
doktor Bigovi, koji nije lo ovjek, ali je teak kada popije,
nee moi da odbije djeije suze. Budui da ih je, kako smo

saznali, doktor ipak odbio, i to od haubu, pri brzini od 80

km/h, Smiljani nije preostalo nita drugo nego da se objesi
u sunici, iza kue. Ova ena plemenitog srca smatrala je
da je i to bolje nego da sa crnim vijestima izae tastu na
oi da ne govorimo o tome kako e novosti primiti
Boko, kada se vrati iz zatvora.
Ujutro, kada od rakije poluslijepi ed Bogdan ue u
sunicu da naree komad slanine za doruak... starac nee,
meu komadima pancete, mmene peenice i kao kamen
tvrde prute, meu vijencima kobasice neke ljute, neke
ne, trakama ukusnog kulena i znalaki zainjene krvavice,
nee, rekoh, primijetiti objeenu i od mraza otvrdlu snahu.
Njen le bie otkriven tek dva mjeseca kasnije, kada ed
Bogdanov brat od strica Zvonko ue u sunicu da odabere
najljepu prutu, za proslavu stotinutreeg roendana
babe Sokolovi.
Doktor Aleksandar uhapen je iste noi kada je poinio
zloin koji je zapanjio to malo bosansko selo. I koji je
zaboravljen im je doktor Aleksandar puten iz zatvora.
Sto se desilo ubrzo, jer selo nije imalo drugog doktora.
Kao i svi glavni gradovi drava u tranziciji, i Podgorica
djeluje prilino nestvarno, sa svojom socrealistikom
arhitekturom, nadrealistikim slojevima novih bogataa i
subkulturnim pionirstvom gradske gerile u pelenama. Kao da
Derida na nekoj halucinogenoj tableti dekonstruie
postkomunizam: stvar obeava da e se raspadati sve dok se uz
veliku eksploziju ne rascijepi i posljednji atom drutva, ali
upravo taj haotini saobraaj izlinih informacija i pogrenog
feedbacka, ta izmjetenost svake estice odrava sistem. Za
vrijeme NATO bombardovanja Podgorica je izgledala kao pulsirajui epicentar nekog linovskog entiteta iz paralelne
stvarnosti, koji je kao u Dikovim romanima povremeno
provaljivao u nau realnost i za sobom ostavljao pusto i ljigavi,
smradni trag militantnog, ruralnoplemenskog endemskog
nacionalizma. Kimu realnosti racionalnog svijeta inile su do

zuba naoruane jedinice policije, rasporeene du grada, kao

obezb-jeenje objektima bitnim za odravanje sistema,
objektima u kojima je opstajala dravna uprava i uz pomo
medija odbijala ratnu histeriju. Oko tog vrstog jezgra
razuma urlikao je zakovitlani haos, indukovan od
Miloevievog vojnog reima. Bijesni i ogoreni ljudi iji je
logiki aparat bio razdrobljen gravitacionim poljem vojne
propagande kretali su se gradom i pljuvali na huk aviona,
visoko iznad. Protivvazduna odbrana je po itavu no
ispaljivala plotune put svemira. Neumorno su pucali, iako
je njihov domet bio tri, a avioni letjeli na deset hiljada
metara. Milo-eviev dnevnik Dan i radio Elmag
svakodnevno su obavjetavali o desetinama novih
oborenih aviona. Avion je oboren iznad Podgorice, pilot je pao
u Mo-miie, javljali su a masa je sa jednog kraja grada
trala ka drugom, eljna krvi. Nijedan avion nije oboren,
nijedan pilot nije pao na Crnu Goni. Iz dana u dan ljudi
naoruani sjekirama i kosijerima ipak su trali kroz grad.
Uvee bi, iznureni, zaspali kao jag-njad. Ve ujutro bili bi
spremni za novi lov na pilota. Mi smo sjedjeli u Mai, i
uz velike koliine espresa spremali se za jo jedan
uzbudljivi dan na poslu. Mir poznog proljetnjeg jutra
naruio bi topot kopita stotina patriota koji su kao krdo
bivola trali ka Zabjelu, jer je Elamag potvrdio da je
oboreni pilot za danas pao tamo. Kada bi se za njima slegla
praina, znali smo da je vrijeme za odlazak u redakciju.
Pred amerikim kulturnim centrom u Podgorici
svakodnevno su odravane antiamerike demonstracije.
Vojska je dopremila veliku koliinu red, ivhite
and blue ivith the stripes zastava, sa kojima su okupljeni
starci brisali stranjice. Sutradan bi fotografije tog prizora
osvanule u beogradskim novinama. Na jednom od
protesta starac sa ajkaom nosio je transparent na kojem
je pisalo: Smrt Kliktonu, Toni Boleru i Pioniju. Toni Bolero
je savreno ime za mafijakog elitnog ubicu, donovog

povjerenika za delikatne situacije ali pod ovim

ovijalnim imenom mislilo se, naravno, na britanskog
premijera Toni Blera. Klikton je Klikton, mala aliteracija ne
mijenja na stvari. Ali Pioni... pamtim da smo se u
redakciji ustro sporili da li su demonstranti mislili na
ileanskog diktatora Pinoea ili amerikog pisca Pinona.
Sto im je Pinoe skrivio, alio se Ognjen Spahi i na toj
nejasnoi temeljio tezu da se transparent odnosio na
Tomasa Pinona. Upravo je postmoderni moralni
relativizam, razvijao je tezu Spahi, i doveo do ovog
bombardova-nja. Koje je, izgovarao je Ognjen dok je
smijeh u redakciji ve postajao histerian, sumrak svih
civilizacijskih vrijednosti Zapada. Zato Pinon zato to
je njegova estetika bila uvod u vaskoliku propast etike,
rekao je Spahi a ja sam u njemu, prirodno, prepoznao jo
jednog aristotelovca. Daj mi za sutra tri hiljade slova o tome,
u svojstvu urednika je prekidao smijeh Bala Brkovi.
Ne postoji ti i oni, pisala mi je Tea prvih dana
bombardovanja. Time to si ostao u toj zemlji, postali ste
isti. Oni koji bjesne zbog bombi i ti koji im se
djeje iskreno raduje. Svi ste vi isti olo, pisala je. Oni, ija
te zloudna glupost unitava i tjera na povlaenje i
samosaaljenje. I ti, iji slavni cinizam oni i ne primjeuju.
Svi ste vi dio istog kopna. I zato ne pitaj za koga pada bomba:
ona pada za tebe. Misli li, pisala je, misli li doista da
postoji razlika izmeu tvog kukaviluka zbog kojeg
odbija da napusti tu zemlju, tu septiku jamu zapadne
civilizacije, misli li da postoji razlika izmeu kukaviluka
zbog kojeg odbija da doe u Holandiju i ivi sa mnom,
izmeu tvog kukaviluka i te nacije piki koje su utnjom i
odobravanjem ispratile sve kasapnice koje su im se
odvijale pred oima i rijeke krvi koje je upila zemlja na
kojoj se danas igraju njihova djeca? Ponovo te, po ko zna
koji put pozivam: doi meni. Dobro znam osmijeh sa kojim
ovo ita, taj podsmjeljivosamozadovoljni smijeak,

pisala je. Priziva omiljene do-sjetke, pisala je jo, kao onu

o Dostojevskom i Sreeni. Raketa od milion dolara
eksplodirala je u blizini tvoje kue, a ti uiva u vlastitoj
sposobnosti da ak i u takvim trenucima spokojno
meditira o tome kako je Sreder zapravo protestantski
Dostojevski. Svi filmovi
koje je napisao Sreder, misli sada, pisala je, prije svega
Taxi Driver, svi su ti filmovi zapravo verzije Zapisa iz
podzemlja. Ali Srederov protestantski svjetonazor ini da
taksista na koncu spaava kurvu, dok se Dostojevski kao
uzoriti pravoslavac zadrava na kontemplaciji o tome. Jer
protestantski ideal bogougodnog ivota je da se svijet
uini boljim, dok je u pravoslavlju taj ideal odlazak u
manastir. Da li sam dobro zapamtila?, pisala je. A sve to, i
tvoje odbijanje da doe u Amsterdam prie, sve to je, ako
se ne varam, Dostojevski, Sreder i ti, temeljno povezano sa
uenjem Svetog Avgustina, njegovim preziranjem
curiositas. I jo dublje u prolost, pisala je, sve do Platona,
vjerujem da dobro pamtim. Prepriava li sebi jo uvijek
Platonovu metaforu o sijenkama na zidu peine? I o vatri
kojoj su ljudi leima okrenuti? Pa onda ljudi svijet sijenki
smatraju pravim svijetom, ne znajui da je to tek igra
svjetlosti i vatre, pisala je. Ali ti si se uspeo sve do sunca i
svjetlosti, gdje lei mudrost o kojoj ljudi u peini i ne
sanjaju, pisala je. Jedina svjetlost koju sada vidite je ona od
eksplozije bombi: ujem da od danas nemate ak ni struju.
Tek su vam bombe donijele svjetlost saznanja u njima
lei mudrost i istina, pisala je. Ljudi u toj zemlji ive jedui
budunost vlastite djece. Kada dananja generacija umre,
za sobom nee ostaviti nita osim jalove zemlje. Njihova
djeca ivjee u bijedi jer su sve resurse zemlje prodrali
roditelji, u svojoj gluposti i nacionalistikopravoslavnoj
pomami. Prodrali su sve, do posljednje maine u
najudaljenijoj fabrikoj hali, do posljednjeg pluga na
najvioj planini. Svaki dan koji ti ljudi preive izjeda

rubove egzistencija njihovih keri i sinova. Samo jalova

zemlja, to je sve to e ostati. Nema nikakve razlike
izmeu njih i Romerovih zombija. Jednako bi se tako
majke mogle pridii sa bolnikog kreveta u porodilitu, iz
kolijevke podii svoje novoroene i zubima mu prekinuti
vrat. To je isto kao da majkazombi savae kerino
tijelo, isto kao da ljudi napuste fabrike i sa tupim
pogledom, ukoenih ruku ispruenih naprijed upadnu u
kole. Isto kao da se kolskim hodnicima kotrljaju djeje
glave, da se uionicama vuku otkinute, nepojedene djeje
ake i stopala, pisala je. Isto.
Postavljam sebi pitanje: to je u sreditu mog svijeta?
Povlaenje? Povratak kui, natrag u Ulcinj nije donio
oekivano smirenje.
ta sam zapravo pokuavao: da iznova sklopim vitra na
crkvi sopstvenog, privatnog mira, vitra koji sam sam
razbio poavi u Podgoricu? Da upristojim staklo kroz
koje u gledati napolje, u svijet? Da iznova stvorim
polomljene boje i oblike? Nije ilo. Sve je bilo drugaije, a
drugaije, naalost, uvijek znai gore. Znao sam da je
bombardovanje znailo sveopte poravnanje rauna: znao
sam to bolje od drugih, jer je to najprije vailo za mene.
Moja nepokretnost vie nije bila uinkovita: biti miran nije
vie jamilo mir. Zato sam jednoga dana napustio Baha,
itanje i rotvajlera, sjeo u automobil i obreo se u Sarajevu,
odakle veeras mogu samo u dva smjera: u Holandiju ili u
Hollidav Inn.
Baterija je iscurila, traka je napokon stala. Sta sad? Nita,
naravo: I Am Stil 111... Kao da svlaim kondom, skidam
slualice i vokmen sputam na krevet kraj torbe
spremljene za put. Ponovo sam u svijetu, bez ikakve
zatite. Avion polee u sedamnaest i trideset. Ako elim
stii na aerodrom, ak i ako me bude vozio najbri taksista
u gradu, ovaj stan moram napustiti do pola pet. Toliko e
pokazivati sat kada stanem pred ulazna vrata i krenem.

Niz stepenice na ulicu, potom ka oblinjem taksi stajalitu,

i odatle na aerodrom. Ili ka krevetu, na koji u spustiti
torbu i lei, moda i odspavati prije nego otponem ritual
oblaenja za veeranju proslavu u Holliday Innu.
Naravno, mogao bih se i ubiti. Ali ta se mogunost, iz
posve nejasnih razloga, najee nepravedno iskljuuje.
Humor ne spaava, kae na jednom mjestu Uelbek, humor u
krajnjem sluaju ne slui skoro niemu. Mogu se dogaaji u
ivotu zamiljati s humorom godinama, tokom mnogih dugih
godina, u nekim sluajevima se moe zauzeti humoristian stav
praktino sve do kraja; meutim, na kraju krajeva, ivot vam
slomi srce.
Kroz prozor babinog sarajevskog stana posmatram
obronke Vraa, gdje sam proveo najranije djetinjstvo.
Negdje gore, na vrhu slike u koju gledam gore je naa
podstanarska soba, u kojoj smo, mislim da je bila 1983,
ekali Novu godinu sa oevom sestrom iz Albanije. Gore
se zbio dogaaj po kojem u pamtiti oca, i on stoji na vrhu
piramidalne kompozicije sjeanja nalik na onu koju
znamo sa Splava fregate Meduza kojima sada astim
sebe, dok jo imam vremena. Tada sam imao tek devet
godina, i samo sam slutio da e otac jednom umrijeti, da
u jednom biti
potpuno sam. To sam tek slutio, ali sam znao, jednako
vrsto kao to znam sada, da e sve to se nadalje bude
desilo sa mojim ocem i svim izmijenjenim perspektivama
iz kojih u ga ubudue gledati, sve e to, rekoh li, biti
nebitno, jer e za mene moj otac zauvijek biti onaj ovjek iz
noi kada smo sa njegovom sestrom iz Albanije ekali
Novu godinu, u podstanarskoj sobi na Vracama, godine
1983. Sirota ena je za veerom ispustila au sa vinom.
Jeftini poljski kristal rasuo se po podu, i ona je, raunajui
valjda da je uinila neto neoprostivo, neutjeno zaplakala.
Vrsta siromatva u kojoj su u to vrijeme ivjeli ljudi u
Albaniji nikome od nas nije poznata. Otud se skromna

veera u naoj memljivoj sobi toj eni morala uiniti

ravnom prijemu na dvoru. Bila je to bajka koja se zbivala
njoj lino, a koju je upravo ona ubila onda kada je razbila
kristalnu au. Mislei sada o tome, vjerujem da je plakala
ne zbog ae, nego zbog amara koji je, kada je kristal
pukao, dobila od realnosti. Ali otac... stoje uinio otac?
Ustao je, pomilovao sestru po kosi, a zatim naglo povukao
stolnjak, i tako rasuo po podu sve to se nalo na stolu, sve
erpe sa sarmom, plad-njeve sa mesom, ae pune vina i
boice sokova koje smo kroz slamice obojene crvenim
petokrakama pili brat i ja. Takve stvari ljudi obino ne
rade, o njima se samo ita, po pravilu u ruskim romanima.
Ali otac je uradio ba to: polomio je sve, da bi njegova
sestra iz Albanije prestala osjeati nelagodu zato to je slomila kristalnu au. Pamtim da su se kasnije svi smijali,
majka, otac i njegova sestra iz Albanije, nalik na ljude koji
su upravo preivjeli neki uasan dogaaj, neto to ih je
na smrt prepalo, i sada se nekontroli-sano smiju, kao da
glasno se smijui provjeravaju da li su uistinu jo ivi.
Nije li tako zgodno sve polomiti i na taj nain sve
ispraviti? Ali to ako je problem koji pred mene postavlja
Sfinga druge prirode? Poi u Holandiju, oeniti Teu. Ili
odetati do Hollidav Inna, u prvim trenucima
nelagodnosti glumiti ushienost ponovnim susretom, a
zatim se kao niz maticu pustiti svemu to povratak u
nedovrenu prolost moe donijeti. Jeste li primijetili sa
kakvom ravnodunou svijet ispraa nae velike, nae
ivotne odluke? Kada sahranjujete oca, u naruje uzimate
dijete, kada prosite enu ili je posma-trate kako zauvijek
nestaje u dnu ulice, nikada nee prhnuti ptice, nee se uti
zvonik crkve, nee ak pasti ni jebena kia. Surova priroda
uinie sve da vas ubijedi u nebitnost vae sudbonosne
odluke. Ako drite do dramaturgije vlastitog postojanja,
za mizan-scen i zvune efekte u takvim prilikama
moraete se sami pobrinuti. To u sluaju da teite

tragikom... Za komino, a ono interesuje ovog Grka, bie

dovoljan tek ovjek na pozornici, ovjek koji, suprotno
svojim uvjerenjima, prikljeten zakonitostima prie, biva
prisiljen da odlui.
Samo ovjek koji e se okrenuti ka vama i izgovoriti
zavrni monolog, sa komino podignutom intonacijom.
ne biram sada samo izmeu ostati i otii, kae on. Ne
govorim samo o ostati sam ili poi eni. Vita activa ili
vita contemplativa: to je izbor, av-gustinovski izbor, on vie.
0 hajdegerovskom otvoriti se ili zatvoriti se ja sada
odluujem. Svijet ili zemlja, pitanje je sad, rei e. Moj
izbor je fundamentalan i konaan, okonavajui i sveodreujui.
Takav je jer sam ga takvim nainio, jer sam se izborio za
njegovu, po mene tako opasnu, bitnost. Nieg nebitnijeg od
naih postupaka sve vano zbiva se u miljenju, govori.
Ali znate to: tek je etiri i dvadeset. Cogito ergo sum. Sve
u to dakle morati odluiti, sve e se to dakle desiti, tek za
deset minuta.
Andrej Nikolaidis roen je 1974. u Sarajevu. Objavio je
knjige Ogledi o ravnodunosti, Zato Mira Furlan, Katedrala u
Sijetlu i Oni!. Kolumnist je dnevnika Vijesti i tjednika
Monitor. ivi u Ulcinju.