Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Cijena: 60 kn
Ante Bri
Ante Bri
Devedeset
dana od Bleiburga
Ante Bri
Devedeset dana od Bleiburga
www.digitalne-knjige.com
Ante Bri
Devedeset
dana od Bleiburga
Gala, 2009.
Prvi dio
10
General leutnanta Fritza Neidholta osudio je na smrt Vojni sud u Beogradu i objeen je 27.veljae 1947.godine.
11
12
Sven Hassel pisac roen 1917.g. u Danskoj, tijekom II. svjetskog rata
unovaen je u njemaku vojsku, a potom i rasporeen u kazneni puk.
Svoja svjedoanstva rata opisao je u vie romana: Legija prokletih, Kazneni bataljun, Monte Cassino
13
14
I u mojoj eti imaju dvojica koji su bili ranjeni na Staljingradu, jedan je iz Duvna, a drugi, ini mi se, negdi oko
Dubrovnika. E ti se nikog na svitu ne boje ukljui se i Mile
u razgovor.
Samo teta! uzdahne Stipe trebalo je te momke
ostaviti u Hrvatskoj da se bore za nau domovinu.
Paveli je proda Dalmaciju Talijanima, naa nas drava
oblai u tuu uniformu, a avliji partizani opet se bore za
Jugoslaviju, crno nam se pie, bojim se nastave dalje Petar i
Stipe umovati o vojnopolitikoj situaciji.
Ajte avlu vi i pulitika, ta ste se toga uvatili ka da ete
neto rijeiti ukori ih Jerko, kojem je ve dosadilo njihovo
umovanje.
Boi jeeee da je bilo boiovat kod kue i naist se
kiselog kupusa i slanine s uzdahom izvali netko od prisutnih u vagonu.
I iiiiiii .promrmljae kroza zube, a jezik im svima
nekako instinktivno oblie usnice.
I da je uz to bilo popit au domaeg crvenog vina
ukljui se Jerko u razgovor.
A onda bi moga nai koju bogatu udavau.
Kad se popije, jezik sam od sebe govori, ne mora se
mislit to e rei dobaci Stipe koji je osim za politiku, uvijek bio spreman i za zdravu alu.
Ha, ha, haaaa nasmijali su se ostali u vagonu.
Moga je on nai divojku i u Austriji dobaci opet
netko od prisutnih.
Odnija ti ava njiove divojke i ranu, oslabija san deset
kila nadoda Jerko i izvadi iz bluze kutiju cigareta koje su
dobivali na obuci, potom izvadi i ibice te zapali. Lagano povue dim te ga pusti po vagonu.
Eeee, nisu loe ove njemake cigarete! progovori Jerko nekako zamiljeno ispod glasa .
Zapalie i ostali u vagonu te nastavie s priama i razgovorima kako bi skratili vrijeme i olakali put. Zapalio je i
15
Vlak je uskoro stigao u Zagreb i u kratkom vremenu cijela vojska i tehnika bili su iskrcani na jedno mjesto. Mile,
kao i veina vojnika iz sinjske krajine, rasporeen je u 370.
pukovniju (2. bataljun - 7. etu).
Ve 26. studenoga 1942. godine cijela divizija, sa svom
opremom, tehnikom i ljudstvom, izvrila je sveano postrojavanje i mimohod ulicama grada Zagreba. Mnotvo graana Zagreba u to boino vrijeme izilo je na ulice te ih
pozdravilo. Vrijeme obuke i parade brzo je prolo, a vremena
za odmor nije bilo. Zapoela je ratna etrdeset trea godina i cijela divizija odmah je upuena na ratite. Mile, kao
i njegova pukovnija, prvo vatreno krtenje imali su u Sunji
i Sisku. Slijedile su borbe na Kozari, a potom su upueni u
Grme.
Borbe s partizanima vodile su se gotovo svakodnevno,
a vojnici su nizali ratna iskustva. Nakon okraja u Grmeu,
postrojba je upuena prema Glamou. Iz borbi koje su prolazili uglavnom su u svom ratnom dnevniku biljeili pobjede,
iako je bilo poginulih i ranjenih pripadnika postrojbe. Smrt,
ranjavanje, studen i napori bili su nain ivota koji su morali
prihvatiti i prilagoditi se suludim ratnim dogaanjima.
16
Od Drvara do Glamoa
Od Drvara do Glamoa
17
18
Zapovjednitvo je odmah dogovorilo smjetaj u kuama i talama. Mnogi su mjetani moda u sebi i negodovali,
ali tko je smio to rei. Milina desetina smjestila se u talu
na kraju sela, koja se sastojala od jedne prostorije. Tjerani
hladnoom i vjetrom, brzo su uli unutra, a dvadesetak ovaca
preplaeno se zbilo u jedan kut tale. Mile je, kao i ostali
njegovi suborci, odmah sa sebe skinuo ratnu opremu, skupio
je sijena i na podu sebi nainio leaj. U jednom kutu na zidu
visjela je petrolejska lampa ije se slabo svjetlo jedva vidjelo
s ulaznih vrata. Umjesto pei, prostoriju su grijale ovce pa se
umornoj vojsci nije inilo tako hladno.
Nema nita bolje od vatre kada se ovjek ovako smrzne
i umori, a da imamo pe, mogli bi i odjeu osuiti. Ovako,
grij se uz smrdljive ovce dobaci pomalo u ali jedan vojnik
iz Miline desetine.
Bolja je od toga dobra rakija, a osobito onom koji je
voli ukljui se Mile u razgovor.
Samo ava e je dat, moj Mile nasmije se Stipe, mladi iz sela Otoka odmah do Milinog.
Bio je to visok krupan mladi koji se nije niega bojao,
pravi gortak. Na zaduenju je imao mitraljez MG-34 i lako
se nosio s njegovih dvanaest kilograma. tovie, kada su osvojili neko partizansko skladite uzeo je i laki mitraljez eke
proizvodnje koji mu se svidio pa je od tada nosio dva. Zbog
njegove hrabrosti, svi su ga cijenili. Istina, Mile ga jednostavno nije mogao razumjeti zato nosi dva mitraljeza te ga je
esto odvraao od toga govorei mu da baci taj mitraljez i ne
tare badava svoj ivot kao da rat ovisi o njima dvojici.
Moda ima rakije po selu, da je bilo upitat hoe li
prodat predloi jedan vojnik kojem se oito svidjela ova
tema.
Ovo je sigurno srpsko selo kad su nas teka srca primili.
Zato lezite tu i nema vie izlaenja. Odmorite se i naspavajte
jer ava niti ore niti kopa, nego gleda ovjeka uvaliti u kakvu
napast naloi im otrim glasom zapovjednik desetine.
Od Drvara do Glamoa
19
20
Veljaa je 1943. godine, a zima je u Bosni bila natprosjeno hladna, snijega je posvuda u izobilju. Moglo je biti
oko devet sati ujutro kada se Drugi bataljun 370. pukovnije
pribliavao Glamou. Snijeg je bio dubok i do metra, a cesta
slabo prohodna, to je oteavalo kretanje. Da je barem cesta
bila utabana, lake bi se hodalo. Ali tko e pametan hodati
po ovakvom ledu i snijegu. Samo vojnik i gladan vuk. Sa svih
strana Glamoko polje okrueno je visokim planinama koje
se diu i vie od dvije tisue metara nad morem, pa u ovom
podruju vlada planinska klima s kratkim, sunim ljetom i
dugim, snjenim i surovim zimama, kakva bijae i ova ratne
1943. godine. Mile je saznao od jednog doasnika Hrvata
da je prije rata na ovom podruju ivjelo najvie Srba, gotovo
80 posto, a Hrvata je bilo negdje oko 1400. Do 1942. godine
gotovo su svi Hrvati napustili Glamo, tu malenu bosansku
varoicu koju su osvajale i naputale razne vojske.
Svi su eljeli to prije ui u gradi kako bi uz vatru osuili
mokru odjeu, pojeli i popili neto toplo te malo predahnuli. Hodanje kroz dubok snijeg zahtijeva mnogo snage, oso-
Od Drvara do Glamoa
21
22
Od Drvara do Glamoa
svog kraja, kada se jedne prigode susjed koji nije ivio u izobilju dobro najeo, a onda onako zadovoljan, izvalio naglas:
E je lip ovaj ivot
Lijep je ivot, lijep, samo da nije ovog prokletog rata.
Potom je jedan vojnik nabacio nekoliko suhih drva na vatru
koja se u tren raspali i bolje osvijetli malenu bosansku potleuicu, to je ba kao u bajci pretvori odjednom u najugodnije
mjesto na svijetu. Zavrio je Mile sa svojom porcijom, podigao je glavu i pogledao oko sebe. Svi su ve pri kraju, struu
porcije po dnu. A onda bi se valjalo zavui u deke blizu vatre
i odmarati, priati sa suborcima ili spavati i zaboraviti na sve.
Ali ne moe protiv misli, nadolaze, naviru, na stotine njih,
ba kao rojevi pela i opsjedaju te. Mile se zagledao u vatru
i sa sjetom se prisjetio vatre na kunom ognjitu uz koju je
blagovala njegova mnogobrojna obitelj. to je sad s njima, to
sam Bog zna.
Nou su oko Glamoa gusto postavljene strae. Na jedno
od straarskih mjesta odreen je i Mile. Samo mu je jo to
trebalo, ali to se moe.
Strae su rasporeene oko grada kako bi se izbjegli eventualni napadi partizana koji se nisu lako mirili s gubitkom
Glamoa. Mile je na strau rasporeen oko dva sata iza ponoi. Straarsko mjesto bilo je podalje od grada, no hladna,
snijeg dubok i poslije napornog dana san je lako zatvarao
one kapke pa su se iz tog razloga i strae brzo izmjenjivale.
Kad je izvrena smjena strae, Mile je ostao sam na straarskom mjestu na domak oblinje ume. Nitko u njegovoj
jedinici nije volio na strau, pa ni on. Znao je da je to odgovorna zadaa o kojoj ovise i ivoti njegovih suboraca. Odmah
je u blizini straarskog mjesta skupio jedan naramak sasjeenih jelovih grana, razastro ih po snijegu, a preko njih deku
koju je ponio sa sobom. Jelove grane lako je skupio budui
da je na tom mjestu bilo mnogo poruenih jela koje su posjekli (vjerojatno za ogrjev) talijanski vojnici koji su bili u gradu
prije partizana.
23
24
Najpoznatija puka iz Mauser porodice, koja je prvi put ula u uporabu 1898.godine pod nazivom Gewehr 98. Modificirana verzija K98k
(karabin mode -1898, Kurz njem. skraeno)uvedena je u Wermacht
1935.g.,gdje je prihvaena kao standardna puka u pjeatvu. S malim
izmjenama, poznata je i kao M48 ili tandara.
Od Drvara do Glamoa
Nakon naporna dana koji se sastojao od dugog pjeaenja te iscrpljujue borbe oko ulaska u Glamo, osjeao je
umor i san ga je pokuavao svladati. Oi su mu se same zatvarale. Znao je da mora ostati budan jer je san poguban i
opasan isto koliko i partizani. Da ne bi zaspao, stavljao je
esto hladni snijeg na lice.
Najednom tiinu snjene noi prekinu zvukovi iz okolnih umaraka.
Zaulo se lomljenje suhog granja i hodanje po dubokom
snijegu, a zvukovi su dolazili sve blie i blie i bivali su sve
jai
Partizani! prozbori onako u sebi odmah lagano
prisloni mitraljez na rame te irom otvori oi kako bi uoio
nepozvana gosta. Buka, lomljava granja i kretanje kroz snijeg
bivalo je sve jae i blie straarskom mjestu.
Mile je snano stiskao mitraljez, a palac se nemirno etao po hladnom okidau. Nije elio odmah zapucati kako ne
bi bez razloga dizao na uzbunu umornu vojsku koja je ve
odavno zaspala.
Ali buka i lomljava granja bivala je sve blia i snanija
Nije se vie moglo ekati, naciljao je u tom smjeru i potegao okida. Nonu tiinu proparao je mitraljeski rafal.
Ta-ta-ta-ta-ta-ta ..
Mitraljez MG-34 brzo je praznio municiju i odbacivao
prazne ahure po okolnom snijegu.
Kada je Mile prekinuo paljbu, sve je utihnulo, nita se
vie nije micalo niti su se uli zvukovi.
I u Glamou se dobro ula pucnjava i sva je vojska odmah bila na nogama. Priprema strae brzo je dotrala do
Mile i zauzela poloaje.
to je bilo, Mile? upitae ga zadihani suborci iz desetine koja je bila u pripremi strae.
Neto je nailo, ne znam ni ja to je bilo odgovori
Mile pomalo zadihan i uzbuen.
Izgleda da se nita vie ne uje proapta razvodnik strae.
25
Da su partizani, sigurno bi zapucali, ili si im moda dobro zapaprio pa su pobjegli prokomentira jedan od vojnika.
Nakon to ih je detaljno obavijestio o razlozima pucnjave, nikome nije padalo na pamet da neto poduzima. Jutro je
uvijek pametnije od veeri pa se ekala zora za daljnju akciju.
Svi su nekako bili nestrpljivi, a osobito oni vojnici koji nisu
bili odreeni na strau i umjesto da spavaju, bili su na hladnoi i snijegu.
Mile je bio donekle zadovoljan ovakvim ishodom: umjesto da bude sam na straarskom mjestu, sada je cijeli bataljun
bio na nogama pa se lake i bezbrinije mogla ekati zora.
Ali no nikako da proe, a tako je uvijek u ivotu kad neto
eka.
Napokon je svanulo. Oprezno i polako nekoliko vodova
uputilo se u smjeru pucnjave i odmah su u oblinjem umarku primijetili tragove krvi, a nekoliko koraka dalje beivotno
je leao noni posjetitelj. Bio je to vol ije je truplo nepomino lealo u snijegu. Na tijelu ivotinje jasno su se vidjele
prostrijelne rane.
Vidjevi to je bio razlog none pucnjave i uzbune, vojnici
koji su na snijegu i hladnoi proveli no, i to samo zbog zalutaloga bosanskog vola, dopustili su sebi pokoju psovku naglas
na raun onoga koji im je uskratio ono malo zasluena sna.
26
Operacija Weiss
Operacija Weiss
otovo u cik zore Drugi bataljun 370. pukovnije od Malovanskog polja krenuo je prema mjestima Prozoru i Jablanici. etrdeset trea je godina, poetak oujka. Zima se samo
kalendarski bliila kraju, a na visokim bosanskim planinama
bijelio se snijeg i inilo se kao da hladnoa nee nikada prestati. Na bosanskom ratitu u tijeku je bila jo jedna velika
ofenziva. Nijemci su joj dali ime Weiss bijeli sluaj, a
partizani Bitka za ranjenike. Osim 369. hrvatske legionarske divizije zvane Vraja divizija, u borbe su ukljuene i
brojne druge njemake (7. SS divizija Prinz Eugen bila je
udarna snaga), talijanske, ustake, domobranske i etnike
jedinice. Mili i njegovim suborcima bilo je svejedno je li po
redu trea ili etvrta ofenziva, zvala se ovako ili onako, ratni
dan s ofenzivom ili bez nje bio je gotovo identian.
ta ti se ini, Stipe, je li ovo trea ili etvrta ofenziva?
upita Mile svog suborca.
ava e je znat, moj Mile, ajme nama i jadnom narodu
kuda sve ove vojske prou.
Dobro govori, teko je vidit i jednu kuu da je itava,
a mrtvih ima ni broja im se ne zna.
Jesi li vidio, Stipe, niko ni mrtve vie ne ukapa.
A to e vidjeti, nema tu nita dobra, niti rat donosi
kome koristi, osobito nama malim i siromanim ljudima.
Prema Prozoru i Jablanici kretali su se uglavnom umskim i planinskim putovima. Partizani su neprestano napadali iz zasjeda pa je bilo u takvim napadima i ranjenih. Vjeto
27
28
Operacija Weiss
29
30
Operacija Weiss
31
32
Most su u tijeku ofenzive 1943. sruili partizani. Na mjestu sruenog mosta brzo je izgraen novi kako bi se omoguio promet na uskotranoj
pruzi od Sarajeva prema moru. Ponovno je sruen za vrijeme snimanja
filma Bitka na Neretvi.
Operacija Weiss
Mora ovik nositi svoj kri, upravit e Bog sve na dobro, vidit e, moj Stipane.
Stipe je bio drag mladi, takoer iz njegove sinjske krajine (selo Glavice), i svi su ga u eti voljeli. Taj je uvijek bio
spreman na alu. Dok je pripovijedao veselim glasom, sav se
njihao kao da plovi u amcu na uzburkanom moru. Nije bio
velika rasta, kao ni Mile, ali je izgledao kao isklesan iz kamena. U njega si se uvijek mogao pouzdati, taj te nee izdati.
Kada su preli rijeku, ve se poela sputati no. Zavrio
je jo jedan sumorni dan uasa, smrti, ljudskih tragedija i
stradanja to su ih priredili bolesni ljudski umovi i ideologije
tog ratnog dana na pozornici Bosne.
* * *
Poslije zavrenih borbi u takozvanoj Bitki na Neretvi
Mile i njegova 370. pukovnija upueni su prema Maglaju,
dok je 369. pukovnija nastavila prema Sutjeski. Putovali su
kao i obino pjeice, pod punom ratnom opremom. Dvadeset i dvije su Mili pa se mladost lako nosi s napornim marevima i borbama. Zapovjednici ee zaustavljaju kolonu nego
obino. Valjda im se sada nigdje ne uri. Hodaju i oni pjeice
uz vojsku, kako i dolikuje, ali manje opreme nose od obinog
vojnika i svi su opremljeni lakim strojnicama machinenpistole7, MP-38, MP-40, poevi od zapovjednika voda pa
navie u vojnoj hijerarhiji.
Gradi Maglaj nalazi se u sjevernoistonom dijelu Bosne, smjeten je uz rijeku Bosnu dvadesetak kilometara juno od Doboja. Veinu sela oko Maglaja pod nadzorom su
drali etnici, a sama planina Maglaj bila je obitavalite i
7
Naziv za automatsku puku kakvu su koristile njemake vojne snage tijekom Drugog svjetskog rata. Oruje koje je jo poznato pod nazivom majser (konstruktori Hugo i Louis Schmeisser) spada u kategoriju automatskih pitolja ili automata, a koristi iskljuivo pitoljsko streljivo od 9 mm.
33
34
Operacija Weiss
35
36
jednog do drugog uz potok, te iz strojnica i mitraljeza raspalili po njima. Pogoeni hicima, mrtvi zarobljenici ostadoe
leati uz potok, a voda se od bistre planinske promijenila u
crvenu. Nekoliko etnika je prilo mrtvim tijelima u namjeri
da ponovno ispale po jedan metak u svakog od njih, kad ih
prekinu naredba:
Stoj bre, nemamo municije za rasipanje! povie etniki oficir onoj grupi koja se primakla pobijenim zarobljenicima.
Vidjevi da se nitko od pogoenih ne mie niti daje
znakove ivota, etnici se udaljie u pravcu sela. Meutim,
jedan od zarobljenih vojnika, Hrvat, nekim udom ostao
je iv. U trenutku kad su etnici otvorili vatru on je odmah
pao na zemlju, a po njemu je pao smrtno pogoen suborac i tako je ostao nepomino leati. Imao je i sree da su
etnici tedjeli municiju. Kad je vidio da su se ovi udaljili,
podigao se i pobjegao u oblinju umu, a potom je trao
sve do Maglaja. O svemu je izvijestio Zapovjednitvo, kao
i suborce, zahvaljujui neprestano Bojoj dobroti to mu je
udom spasila ivot.
Revoltirana ovim dogaajem, iste je veeri njemaka
Komanda pripremila estok napad na etnika uporita oko
Maglaja.
Gotovo cijeli sastav 370. pukovnije 369. hrvatske legionarske divizije, te ustake i domobranske bojne iz Doboja,
udarile su na etnika uporita. Pod snanim udarom brojnih snaga etnici su se brzo povlaili prema planini Ozren, a
sva sela u kojima su bile etnike postrojbe na koja su naili
vojnici 370. pukovnije zapaljena su kako se u njih etnici ne
bi mogli vratiti. U selima nisu zatekli nikog osim poneku
odbjeglu ovcu ili kravu, a drvene kue i staje lako su i brzo
gorjele nestajui u plamenu. ukastocrveni plameni jezici
dizali su se visoko u nebo, pretvarajui se na kraju u crni
i gusti dim. etnici su se povukli prema vrhovima Ozrena
gdje su se utvrdili pruajui estok otpor.
Operacija Weiss
Neprijateljske poloaje na vrhovima Ozrena tukli su neprestano artiljerija i njemaka avijacija. Ali ne daju se vragovi, grevito se bore sa svaki metar. Milina eta zaustavljena
je ve pola sata u podnoju planine. Vod koji je rasporeen
lijevo ini se da ima dosta problema. Ve su estorica vojnika
ubijena na tekom mitraljezu i vie nitko ne eli prii tom
oruju
Ali onda je otkriven uljez, skriven iza jedne jele, jedva
tridesetak metara od poloaja. etnik se dobro skrio i s tako
male udaljenosti bez problema je iz puke poskidao estoricu
mitraljezaca 370. pukovnije. Nije se uspio na vrijeme izvui,
zarobljen je i predan u Komandu na ispitivanje.
Uvidjevi da su se nali u okruenju i da nema vie uzmaka, u noi su etnici izvrili proboj i to tamo gdje je bilo
najlake, tono na onoj strani gdje su ih u okruenju drale domobranske postrojbe. Guste planinske ume i no bili
su dobar saveznik za proboj i etnici su se uspjeli izvui iz
okruenja, ali su im pritom domobranske postrojbe nanijele
znaajne gubitke. Kada je Mile nakon naporne noi i tekih borbi doao sa svojom etom do poloaja koje je u noi
napustio neprijatelj, vidio je rezultate borbe. etnici zbog
estokih borbi nisu uspjeli pokopati svoje mrtve, te su na jednom zaklonjenom mjestu poslagali svoje mrtve jednog preko
drugog na gomilu u kojoj se moglo izbrojiti gotovo 80 leeva.
Nakon zavrene jo jedne borbe Mile i njegovi suborci u zoru novog dana povlaili su se prema Maglaju. Sa sobom su poveli i zarobljenog etnika koji je marirao izmeu
pripadnika Sedme ete. Njemaka komanda odluila ga je
povesti navodno na daljnje ispitivanje. Nisu ga niti zavezali.
Hodao je tako slobodan, ali nije daleko stigao. Prili su mu
pripadnici Drugog voda Sedme ete, ijih je est suboraca
usmrtio. Presudili su mu u tren kundacima puaka. Njemaki zapovjednici brzo su reagirali, ali je za njega bilo prekasno.
Komanda je otro kaznila vojnike koji su sudjelovali u ovoj
likvidaciji.
37
38
osanska zima potkraj etrdeset tree godine pokazala je otre zube. Snijeg koji je danima padao dosezao je na mjestima i do pazuha prosjenom vojniku. Putovi zatrpani snjenim
nanosima bijahu slabo prohodni. Samo ljuta nevolja i potreba
tjerala je ovjeka da se odvai na put po ovakvom nevremenu.
Milu i njegovu etu zima i loe vrijeme prikovali su u nekom
poluporuenom i naputenom selu na rubu Duvanjskoga polja. Smjestili su se po vodovima unutar kua, skupljali drva za
ogrjev, to se jo moglo pronai po dubokom snijegu, i loili
vatru. I partizane je tih dana zima utjerala u njihova skrovita te
se nisu esto pojavljivali. Mile je upravo osuio mokru odjeu
i uivao u toplini vatre koja je gorjela u kutu kue. Gotovo je
zaspao opijen toplinom kad je stigla zapovijed o pokretu.
Kuda emo sada po ovom ledu i snigu potui se Jerko
dok je spremao opremu i oruje.
Nee sigurno u dobro dobaci mu Mile koji je ve bio
spreman za pokret.
Zapovjednik ete prije polaska kratko je objasnio da idu
na podruje udaljeno kojih petnaestak kilometara zbog sumnje da tamo civili neto vercaju, moda ak hranu i oruje
partizanima.
Je li ovaj normalan, to ti misli Mile? Zna li on to je
Bosna u ovo zimsko doba? potui se opet Jerko dok je stavljao cijev minobacaa na iroka momaka ramena.
Odnija ava vabe i vercere po ovom snigu i studeni
ukljui se u razgovor i Stipe.
Takva je komanda, nee vam pomo jadikovka dobaci im Mile koji je ve bio pripravan za pokret.
Oko sedamdeset vojnika krenulo je u snjenu avanturu.
Na dva konja od nekog seljaka, kojeg je Njemaka komanda
prisilila na ovu zadau, natovareni su municija i minobacai.
Snijeg je pucketao i kripao pod brojnim vojnikim izmama, a velika hladnoa koju je jo vie stvarao hladni vjetar
sa sjevera puui gotovo u lice, grizla je ui i nos i potiho se
zavlaila u sve dijelove tijela. Teko je bilo hodati kroz duboki
snijeg i sva je srea da su nosili dobre njemake izme koje ne
proputaju vlagu.
Nakon sati dugog hoda napokon su stigli na predvienu
lokaciju. Postavljena je zasjeda u blizini ceste koja je vodila
iz Hercegovine u sredinju Bosnu. Vidjelo se da je snijeg na
cesti dobro ugaen, utabae ga to zaprena kola, to pjeaci.
Visoke jele uz cestu pruale su dobar zaklon, a bile su i dobra zatita od studeni. Prolo je ve nekoliko sati ekanja u
potpunoj tiini, koju je povremeno remetio jedino poneki
nervozni vojnik i fijukanje vjetra koji se poput razigranog
djeaka poigravao u kronjama visokih jela. Nema nita tee
vojniku od dugog ekanja na studeni. Mora stajati na mjestu, a onda ti se studen zavlai ispod odjee sve do kostiju.
Hodanje, koliko god naporno bilo, bolji je izbor od ekanja.
Dok hoda, barem se nada da e nekamo stii. Nakon ekanja dugog kao vjenost napokon su primijetili kako im se
cestom pribliava grupa ljudi. Kad su prili blie, na nekih
stotinjak metara, vidjelo se odmah da se radi o civilima koji
su na leima vukli nekakve vree.
Stooooj povikao je netko od vojnika.
Grupa od pet civila odmah se zaustavila, spustila vree s
lea i podigla ruke. Nita im drugo nije ni preostalo.
Desetak vojnika prilo je civilima, pregledalo detaljno i
njih i prtljagu to su je nosili.
Nema nita, samo duhan,kija povikali su vojnici
prema svojim suborcima koji su im prilazili.
39
40
41
42
Ubrzo su nastavili pjeice prema mjestu Rami. Mile je cijelim putem gotovo na svakom potoiu zastajao i pio hladne
vode. Nekako su mu usta bila suha i muila ga je neobina
e.
to je, Mile, nije ljetna sparina, ve pet ispod nule,
a ti stalno pije vodu upitao ga je zabrinuto zapovjednik
desetine.
Ne znam ni ja to mi je, nekako se loe osjeam od
jutros.
Izdri jo malo do Rame pa emo vidjeti ohrabri ga.
Kada su stigli u Ramu, bilo je ve kasno poslijepodne.
Mile je odloio opremu u kui gdje je bio rasporeen, a suborci su naloili vatru pa je ubrzo bilo toplo.
Odmah je namjestio sebi nekakav leaj i legao, pokrio se
dobro dekama i utoplio. Nije se dobro osjeao. Ni na veeru
nije otiao, to je rijetko preskakao. Cijelu no tresla ga je
opet groznica. Iako je vatra stalno gorjela i dobro ugrijala
prostoriju, nikako se nije mogao utopliti. Ujutro, kada se razdanilo, nije vie mogao ustati. Njegova desetina otila je na
tjelovjebu, a potom na doruak.
Gdje je Mile, to je s njim jutros? raspitivali su se
zapovjednici voda i ete (Nijemci).
Izgleda da je bolestan odgovorio je jedan od vojnika
na loem njemakom.
Zapovjednik ete shvatio je to se dogaa i s jednim bolniarom uputio se do kue u kojoj je bio Mile. Uli su u
kuu ne pitavi mnogo jer iz onoga to su vidjeli, bilo im je
sve jasno. Bolniar je izmjerio Mili temperaturu i obavijestio
zapovjednika:
etrdeset jedan!
Zapovjednik ete odmah je, bez razmiljanja, pozvao vozaa motocikla s prikolicom i naredio mu da odveze Milu do
vojne ambulante koja je bila udaljena samo nekoliko kilometara od Rame. Voza mu je pomogao izii iz kue i posjeo ga
u bonu prikolicu. Upalio je motor i brzo su krenuli. Po looj
43
44
Ne mogavi nikako odrediti dijagnozu niti sniziti temperaturu, lijenici u ambulanti su sljedeim vlakom Milu
uputili u vojnu bolnicu u Sarajevo. Temperatura se ni iduih
dana nije sputala ispod etrdeset jedan. Iskusni njemaki lijenik i lijenica, kojih je Mile bio pacijent, uspjeli su utvrditi
dijagnozu bolesti: trbuni tifus i suhi pleuritis.
Uz dobre lijekove i vrhunske lijenike temperatura je tek
nakon pet dana poela padati. Vratio mu se i apetit, ali je jo
uvijek osjeao slabost i malaksalost.
Tri mjeseca mirovanja i odmora uz uzimanje lijekova
izvijestili su lijenici.
Mile je odluio lijeenje nastaviti kod kue. Ali kui nije
mogao, odnosno smio zbog straha od partizana. Ma kako
bilo, sjeo je na vlak i odluio ostati mjesec dana u Sinju kod
tetke.
Dakle, ipak je odluio ne ii kui. Ostati tu kod tetke
inilo se kao jedino razumno rjeenje. Kada je prije godinu
dana bio na redovnom odmoru jedva je ivu glavu izvukao
prisjea se Mile pomalo sa strahom tih dogaaja
Tada se negdje iz okolice Banje Luke uputio na redovni
odmor na koji je imao pravo. Po dolasku u Sinj, preobukao
se u civilno odijelo, a vojnu odoru ostavio je na uvanje kod
dobrog poznanika. Znao je da su u njegovu selu razmjeteni
partizani i da bi mogao imati neugodnosti. Kako je njegova
obiteljska kua udaljena od Sinja nekih devet kilometara, odluio je putovati u sumrak i podalje od glavne ceste. Pokuaj
je bio hvale vrijedan, ali uzaludan. Netko ga je tijekom dana
vidio u Sinju pa je informacija brzo stigla do partizanske Komande. Doekala su ga dvojica partizana naoruana pukama kilometar od kue. Poznavao ih je Mile dobro po imenu i
prezimenu, jedan je bio iz sela Glavica, a drugi iz Udoviia.
Nakon uobiajenih pitanja otpratili su ga do kue, a potom
su otili navodno za svojim poslom. Ve rano ujutro ponovno su pokucali na vrata. Izvijestili su ga da se brzo spremi jer
ga moraju po nareenju odvesti u Komandu koja se nalazila
45
46
etrdeset dva.
Eeee, toga mi, taman moj broj procijedi kroz zube
komandant ne skidajui pogleda s cipela.
Mile je odmah shvatio koliko je sati pa bez pogovora skinu cipele i predade ih komandantu. Kako je to bio i zavrni
in ove predstave, uputi se kui samo u arapama. Dobro je
da su arape bile debele, ispletene od ovje vune pa nije osjeao svaki kameni. Vraajui se natrag kui preko lijepog,
malenog polja, iako bez cipela, bio je u sebi nekako zadovoljan. Hvala Bogu, nisu ga prisilno regrutirali u partizane,
osobito sad kada je vidio kako su slabo obueni i gladni.
Vrijeme je prolazilo pa se Mile gotovo i dva mjeseca zadrao kod kue. Radio je uobiajene seoske poslove. Partizani
ga vie nisu posjeivali, ali bio je siguran da su ga stalno drali
na oku. Jedno popodne doe mu u kuu njegov kum, inae
partizan. Izvijestio ga je da su na sinjsko podruje stigle brojne SS jedinice i da se partizani povlae u planine. Iznio je i
preporuku partizanske Komande da se svi koji su pobjegli iz
domobranskih postrojbi vrate u svoje jedinice.
Lako e kasnije opet pobjei, i to s orujem koje nam
je potrebno iznese kum svoj zakljuak.
Ma kako u ja pobjei kume kad je moja jedinica u
Crnoj Gori ili Bosni.
A ti se prijavi u domobrane.
Onda e me ba proglasiti ratnim dezerterom pa pred
streljaki vod.
Kum je otiao za svojim poslom, a Mile je ostao sam sa
svojom tekom ivotnom odlukom. Bila su tri rjeenja: prvo,
vratiti se u jedinicu, drugo, pobjei u partizane, i tree, ostati kod kue. Ovo tree mu je bilo najprihvatljivije rjeenje,
samo ako dou esesovci u selo, ode mu glava kao vojnom
dezerteru.
Nakon nekoliko dana razmiljanja odluio se napokon
prijaviti u Njemaku komandu u Sinju. Priloio je potvrde
koje su mu dali na odlasku iz jedinice, objasnivi da je bio
47
48
zarobljen od partizana, to je, naravno, samo djelomino odgovaralo istini. Ni njemaku vojnu uniformu vie nije imao.
Netko ju je ukrao iz poznanikove kue gdje ju je ostavio. Morao je sada putovati u civilnoj odjei. Jedna eta SS jedinice
trebala je krenuti iz Sinja prema Mostaru. Odlueno je da i
Mile putuje s njima u jednom od kamiona. Za vrijeme puta
najbolje je bilo nita ne pitati. Nisu mu se svidjeli ti esesovci.
avliji su i ovo ljudi! pomislio je u sebi i nastavio sjediti i
utjeti.
Stigavi u Ljubuki, uskoro se mogao i uvjeriti u ovu svoju tvrdnju. Nekolicina seljaka je na ulazu u grad prodavala
duhan vojnicima. Sirotinja je vjerojatno neto htjela zaraditi pa kupiti kruh kako bi prehranila obitelj u ovim tekim
ratnim vremenima. U jednom trenutku jedan podoficir SSovac izie iz kamiona, izvadi iz opasaa pitolj i opali prema
prodavaima duhana. Na sreu, nije nikog pogodio, ali su
prodavai ostavili duhan i dali se u panian bijeg. SS-ovac se
samo glasno i podrugljivo smijao, a potom je mirno, kao da
nije njegov posao, pokupio duhan koji je sada imao besplatno. Po dolasku u Mostar, Mile se informirao o svojoj jedinici,
a kad je saznao da se nalazi u Jablanici, odmah je krenuo
vlakom. U Jablanici je brzo naao svoju etu. Pozdravili su ga
i odmah upitali.
to je s uniformom?
Nita, dobro sam izvukao i ivu glavu odgovori im i
onda gotovo u jednom dahu ispria cijelu priu.
Problemima ovdje nije bio kraj. Odmah su ga pozvali
na sasluanje u Vojnu policiju. Hoe Nijemac ispitati ulazi li
moda uljez u njihovu elitnu jedinicu.
U uredu Vojne policije doekali su ga njemaki oficir,
koji je mogao imati negdje oko etrdeset godina, i prevoditelj. Oficiru mrka i hladna lica na prsima se sjajila metalna ploica koja je sastavni dio odore Vojne policije. Puio je
mirno cigaretu iji se dim vukao po malenoj prostoriji. Na
aavom zidu iza lea oficiru visjela je slika firera. Gleda
49
se tih dana s roditeljima koji su mu doli u posjet, te poznanicima, rodbinom i prijateljima koji su navraali do vitekog
grada uglavnom zbog kupnje namirnica ili posjeta lijeniku.
Najtee mu je palo to nije mogao do svoje rodne kue.
Gledao bi esto bijele planinske vrhove Kamenice koja se
ponosno izdizala iznad Cetinske krajine. Prisjeao se bezbrinih dana djetinjstva koje je esto provodio uvajui stoku
po obroncima te surove planine u kojoj je utoite nalazio i
narodni hajduk Andrijica imi8.
Olujna bura fijukala je ve nekoliko dana. Mile je sjedio
uz toplu vatru i toliko se ugrijao da mu se ni po hranu nije
ilo. Iznad vrhova Kamenice dosta je bilo sivih oblaka, a to
je znailo da bura nee skoro prestati.
Ba kad je razmiljao kako provesti dan, u posjet su mu
stigle sestre, ve po drugi put.
Kud ste dolazile po ovakvoj buri i hladnoi?
Nemamo nekog posla a i elimo te vidjeti prije nego
otputuje.
ta ima nova kod kue radoznalo upita Mile.
Nema nita dobro. Svi su po raznim vojskama, a partizani su poeli dolaziti po kuama. Odveu i odvode ljudima
vola, kravu ili ovcu, pokupe ito i na kraju kau da e sve
platiti kada rat zavri. I nau su jednu kravu prije tri dana
odveli, odnio ih ava na Boi ujutro.
Zato nisam ni otiao u partizane iako sam sada imao
priliku. to bi bilo da i mene poalju tako po kuama da
ljudima oduzimam ito ili stoku, a ni oni nemaju to ruati
ni veerati.
Zna li da su susjeda Italu mobilizirali u partizane, pa
i starije godite od njega. Nije mu se ilo, ali to moe. Ne
8
50
Legendarni hrvatski hajduk Andrija (Andrijica) imi rodio se u selu Alagovcu-Grude 1833., a umro je 1905. godine u Runoviu-Imotski. Hajdukovao je od 1859. do 1871. godine. Prie i legende o njemu i njegovim
junatvima jo ive u dalmatinskim i hercegovakim krajevima.
51
Borbe s etnicima
52
proljee etrdeset etvrte godine, Drugi bataljun 370. pukovnije - 369. hrvatske legionarske divizije uputio se iz
mjesta Nevesinja u pravcu Gackog. Gradi Gacko malena
je varoica na rubu Gatakog polja u istonoj Hercegovini,
koji je mogao imati u ovim nemirnim ratnim vremenima tek
nekoliko tisua stanovnika. Plan je bio zauzeti mjesto to su
ga pod nadzorom neko vrijeme drali etnici. U gradu su uz
Srbe ivjeli i muslimani, kao i u okolnim selima oko mjesta.
Muslimani su na prilazu svojih sela drali oruane strae, osobito u selu Kuli, a u susjednom selu Avtovcu etnici su imali
svoje postrojbe, te su esto znali voditi estoke borbe.
Put prema Gackom pod punom ratnom opremom oduio se kao vjenost. Kretali su se u koloni jedan po jedan,
udaljeni jedan od drugoga po nekoliko metara kako ne bi bili
laka meta estim etnikim zasjedama i napadima. Gatako
polje nalazi na velikoj nadmorskoj visini (960 m) pa snijega
jo uvijek ima iako je ve kalendarski zapoelo proljee. etnici su dobro znali s kakvom postrojbom imaju posla te se
nisu uputali u ozbiljnu borbu. Zato su koristili provjerenu
partizansku taktiku iznenadnih napada zapucali bi iz okolnih brda i uma i potom nestali. Oito im je cilj bio usporiti
kretanje neprijatelja prema Gackom.
Postrojba 369. legionarske divizije se i ovom prigodom,
kao i obino, rasporedila tako da se jedan vod kretao cestom,
drugi vod desno okolnim umskim putovima i livadama, trei vod lijevo, izvidnica ispred, a iza njih konji i zaprege koji su
Borbe s etnicima
53
54
Borbe s etnicima
vila nadzor i upravu nad gradom u kojem su ivjeli uglavnom Srbi i neto muslimana. Planiralo se u mjestu zadrati
due vrijeme, a zadaa je bila pokrivanje i osiguranje vanih
cestovnih pravaca kako bi se omoguila normalna opskrba
namirnicama i municijom drugih jedinica.
Prije napada na Gacko zamijenjen je i zapovjednik bataljuna. Iskusni Nijemac koji je zapovijedao bataljunom jo
od formiranja divizije, bio je cijenjen i po znanju i umijeu
ratovanja, i po hrabrosti. Uvijek se kretao na elu postrojbe i
neposredno zapovijedao, sudjelujui u svim bitkama i ratnim
dogaanjima u kojima je djelovala postrojba. Zbog tih vrlina
dobio je promaknue u vii in i novi raspored u Zapovjednitvu divizije.
Novog zapovjednika bataljuna, koji je bio po nacionalnosti eh, nisu pak krasile ove vrline. Bio je to etrdesetogodinjak, srednje visine i svijetloplave kose, a lice mu je ocrtavalo
njene enske crte lica. Vojnici, kao i nii njemaki i hrvatski
zapovjednici, nisu ga osobito voljeli, a dobio je i nepopularan
55
56
nadimak enskaro. Svima je pomalo udno da je taj glupan mogao napredovati razmjerno brzo u vojnoj hijerarhiji i
da ga je podravala Komanda divizije, bez obzira na njegove
potpune vojne nesposobnosti. Vrijeme je brzo prolazilo. Tih
mjesec dana, koliko je prolo od osvajanja grada, proteklo je
relativno mirno i bez veih borbi, ak su i etnici uspostavili
kontakt s novim zapovjednikom bataljuna traei suradnju u
borbi protiv partizana.
Hrvatskim vojnicima i asnicima ta iznenadna suradnja i
prijateljevanje s etnicima nisu se svidjeli. Nisu ni po koju cijenu eljeli suradnju s mrskim neprijateljem, ali tko ih je to
pitao. Veina od njih tih se dana osjeala ponieno i uvrijeeno, ali bili su svjesni da zahvaeni ratnim vihorom bez svoje
volje i elje ratuju u tuoj odori i za tue interese i ideale.
Poput veine, i Mile je tih dana razmiljao slino, te sebi
esto postavljao pitanja to i kako dalje: ako pobjegne kui
i pritom bude uhvaen, sigurno e biti strijeljan kao dezerter. Pobjei u partizane nije bila razumna opcija jer gotovo
svi njegovi suborci koji su pobjegli u partizane nisu dobro
proli. Veina ih je poginula ubrzo po dolasku u partizanske postrojbe budui da su morali proi vatrena krtenja.
Partizanska ih je Komanda rasporeivala na zahtjevnije i
isturenije poloaje kako bi se dokazali. Kako se nije slagao
s ideologijom faizma, kojoj je, eto, kao i dobar dio drugih
hrvatskih vojnika u 369. legionarskoj diviziji, sluio bez svoje volje, tako se nije slagao ni s idejom komunizma i stvaranjem nove Jugoslavije. O toj temi esto su znali raspravljati
u uskom krugu poznanika, ali potiho da ne bi dolo do njemakih zapovjednika.
Gotovo u sumrak sunanog proljetnog dana, dok su zavravali veeru koja se sastojala od graha i nekog komada mesa uz,
naravno, komad kruha, posjedali su u blizini poruene zidine
neke kue. Jedui topli grah, pretresali su potiho razne teme.
Mile i Jerko sjeli su jedan pored drugog, a odmah su im
se pridruili suborci i poznanici iz sela njihove krajine: Stipe
Borbe s etnicima
57
58
Vidi da je svu komandu pripustio niim zapovjednicima, a on oda za enskim suknjama i nije ga briga za vojsku
ljutito e MiIe.
Ko se god zavlaio pod suknje tuih ena tome je skup
raun na kraju doao. Samo se nadam da mi neemo platiti
zbog njegovog kurvarluka otrim e glasom Stipe.
Uskoro svi zavrie s veerom, oprae vojne porcije i uredno
ih po propisu spremie, a potom svatko sa svojim mislima krene na spavanje. Kako je tih dana napravljen sporazum o zajednikoj suradnji, etnici su se sve ee mogli viati po Gackom.
Tako je u grad navraao i njihov komandant Kovaevi. Obino bi dojahao na slabo uhranjenu konju. Nosio
je dugu crnu bradu koju bi mu Milini suborci rado nasuho
obrijali kako su se esto znali aliti. Bio je to ovjek srednje
grae i mogao je imati negdje oko pedesetak godina. Ali tko
e to znati, rat tako ostari ovjeka da ga za godinu dana ponekad ni roena mati ne bi prepoznala. Na glavi je nosio crnu
ubaru na kojoj se sjajila etnika kokarda, a za pojasom na
desnoj strani opasaa nosio je izlizanu konu futrolu s pitoljem. Neki priaju da je bio oficir stare Jugoslavije.
Zbog dolaska etnika osjeala se napetost u gradu, ali
nije dolazilo do sukoba izmeu njih i hrvatskih vojnika. Na
dobre meusobne odnose posebno su pazili njemaki oficiri.
etnika komanda tih dana uspjela je sa zapovjednikom
bataljuna dogovoriti i popravak oruja. Nakon to im je popravljeno oruje u njemakoj radionici u Gackom, etniki
komandant Kovaevi uspio je uvjeriti Komandu 369. legionarske divizije da zajedniki organiziraju napad na partizane.
Ovi su to odmah objeruke prihvatili, oito ne znajui s kim
imaju posla.
etnicima je zapovjednik bataljuna potom predao 11 000
komada municije, a razraen je i zajedniki plan napada na
poloaj udaljen dvadesetak kilometara od Gackog, na kojem
se prema etnikim tvrdnjama trebala nalaziti partizanska Komanda.
Borbe s etnicima
etnici su prema planu trebali napasti partizanska uporita na jednoj uzvisini. Pomo im je trebala pruiti Peta eta
Drugog bataljuna, dok su esta i Sedma eta trebale direktno
napasti partizanske poloaje. Sama zamisao o napadu i suradnja s etnicima nije se svidjela hrvatskim vojnicima, kao ni
njemakim niim zapovjednicima ali zapovijed je zapovijed, ma koliko besmislena i nelogina bila.
Odmah rano ujutro esta i Sedma eta uputie se pjeice
iz Gackog prema zadanoj lokaciji. Peta eta dobila je zadau
da napadne druga partizanska uporita u blizini. Brdo koje je
bilo cilj napada izdizalo se iznad malog krkog polja, kojemu
je prilaz bio prilino nepristupaan. Nisko raslinje i kamenjar
nisu bili dobar zaklon za onog tko je trebao napadati. Na
vrhu brda nalazila se zidina, vjerojatno ostaci neke utvrde
koja je bila idealna za postavljanje mitraljeskih gnijezda.
Napad je poeo odmah u zoru, prije suneva izlaska. Minobacai su nastojali dohvatiti neprijateljske poloaje na vrhu,
to im je samo djelomino uspijevalo, ali bez veih rezultata.
Prema vrhu se pod kiom metaka napredovalo sporo i
teko, po kamenitu terenu, s tek ponekim krtim raslinjem.
Puana zrna odbijala su se o kamenje i stvarala udnu melodiju. Odmah na poetku napada bilo je ranjenih i mrtvih,
koje su sanitetske ekipe nastojale to je bre mogue izvui s
mjesta borbe. Uz ovako estoku paljbu i teren koji nije bio
saveznik onom tko napada, napredovalo se sporo, doslovno
metar po metar. Nakon gotovo cjelodnevne borbe, pojedine desetine este i Sedme ete pribliile su se vrhu brda, na
domak poloaja s kojih je na njih otvarana estoka paljba.
Ubrzo je stigla i zapovijed da se poloaji moraju osvojiti po
svaku cijenu, pa je naloen i juri. Jurnuli su pripadnici este i Sedme ete kao vukovi, te su onako u pokretu zasuli
neprijateljske poloaje runim bombama. Nekoliko vojnika
odmah je palo pogoeno mitraljeskim hicima.
Nakon izvrenog juria, dolo je do borbe prsa u prsa, a
vojnici este i Sedme ete, koji su osvojili poloaje, ostali su
59
60
Borbe s etnicima
61
62
Borbe s etnicima
63
64
zapovjedio njemakoj artiljeriji, koja je bila smjetena u blizini, da otpone granatirati zadane poloaje. I nakon samo
nekoliko minuta od zapovijedi, zapoe granatiranje. Prve
topnike granate teke artiljerije pogodile su precizno neprijateljske poloaje. Zemlja se poela tresti i podrhtavati od
stranih eksplozija, koje su pritom poput munja osvjetljavale
tamnu no.
Tamo gdje su granate pogodile cilj zauli su se odmah
povici i jauci pogoenih i ranjenih etnika. uvi jauke i povike pogoenih, zapovjednik je sada bio siguran da su granate zavrile tamo gdje je elio pa je naredio jo ee granatiranje. A onda se opet zaredae eksplozija za eksplozijom, vie
ih ni brojiti nije bilo lako. Ovoga puta pogodile su vrlo blizu,
ni tridesetak metara od hrvatskih poloaja. Komadi zemlje i
kamenja padali su na trenutak i po Mili, a on je samo namjestio kacigu i nastavio dalje ciljati.
Zemlja i zrak pretvarali su se u goruu buktinju, a Mile
i njegovi suborci, ohrabreni ovakvom podrkom, otvorili su
estoku vatru po mrskom neprijatelju.
Stipe, koji je odmah drao poloaj do Mile, nije se vie
mogao suzdrati te je povikao iz svega glasa.
ikaneeee, triba li vam jo municijeee? a potom je
stisnuo okida svog mitraljeza ne prekidajui paljbu sve dok
nije ispraznio cijeli redenik. Zakrgutao je na trenutak zubima, izraavajui tako svu ljutnju i bijes zbog poginulih suboraca koji su izgubili ivot u borbi s etnicima, nakon to su ih
ovi onako naivno prevarili i preveli edne preko vode.
I drugi su poeli dovikivati, a u njihovim dubokim momakim glasovima osjeala se pomijeana ljutnja i bijes. Borba se vodila estoko cijelu no, a zavrila je tek rano u zoru
kada se dio etnikih snaga povukao ili pobjegao. Dobar dio
njih ostao je leati na bojnom polju.
U svitanje zore Mile je sa suborcima doao do neprijateljskih poloaja, gdje su se mogli vidjeti rezultati borbe: mrtva tijela etnikih boraca beivotno su leala svuda po travi
Borbe s etnicima
65
66
Na brdu zvanom Gat, po kojem je prema miljenju mnogih i gradi Gacko dobio ime, kao kakva stara dama kooperila se utvrda opasana zidinama, s nekoliko dobro utvrenih
bunkera. Uz te strme kamene zidine uspon je bio gotovo nemogu. S tog mjesta se lako nadziralo cijelo okolno podruje, kao i prilazni putovi. Kako bi zadrali to dalje partizane
od Nevesinja i Gackog, pripadnici 369. legionarske divizije
rasporeeni su na utvrdu gdje se stalno nalazio jedan vod.
Smjena vojnika vrila se svakih trideset dana. Veliki problem
predstavljala je dostava hrane koja je stizala tek svaki tjedan.
Hranu nije bilo mogue dovoziti svakodnevno zbog estih
partizanskih napada na cesti koja je vodila do utvrde.
Negdje protkraj oujka 1944. godine Mile i njegov vod
rasporeeni su na utvrdu Gat. Nije bio zadovoljan tom odlukom, kao ni ostali pripadnici njegova voda. Ali tko te je pitao jesi li zadovoljan ili nisi. Kad su stigli na utvrdu i preuzeli
smjenu, nisu imali problema s partizanskim napadima. Samo
je vrijeme prolazilo sporo, a uz partizane, najvei neprijatelj
bila je suha i neredovita prehrana. Ne mogavi vie izdrati
svakodnevno uzimanje suhe hrane, koje i nije bilo u izobilju,
petorica vojnika rano ujutro krenu do oblinjeg sela.
Na panjacima ispred malenog sela pasla je stoka koju
su vlasnici ostavljali obino bez nadzora, pa vojnici uhvate
ili, bolje reeno, ukradu jedno june, zaveu ga i dovedu do
utvrde. Mile se zajedno sa svojim suborcima radovao to e
napokon pojesti neki pristojan i obilan ruak.
Meu vojnicima je bilo i vjetih mesara pa je meso brzo
pripremljeno za kuhanje ili peenje.
Sunce je ve polako zalazilo iza visokih planina kada su
prikupili suhih drva i naloili vatru unutar utvrde. Svatko
je uzeo sebi po izboru komad mesa te ga pripremao na va-
Borbe s etnicima
67
68
Borbe s etnicima
69
70
Borbe s etnicima
71
Izdaja i zarobljenitvo
72
Izdaja i zarobljenitvo
kilometara po izlasku iz gradia partizani su s jednog breuljka otvorili mitraljesku vatru. Kako se drao veliki meusobni
razmak, a i napad se oekivao, nitko u pucnjavi nije stradao.
Neprijatelj je odmah dobio odgovor. Minobacai su vjeto i
rutinski stavljeni u funkciju pa su ubrzo prve granate poele
pogaati neprijateljske poloaje. Milin vod uspio je doi u
podnoje brda, gdje su bili prilino zaklonjeni i nisu vie bili
laka meta. Druge dvije ete udarile su s bokova na neprijateljske poloaje.
Kada su se pribliili dovoljno blizu partizanima, pripremili su tromblonske mine kojih su ponijeli pune ruksake (po
desetak svaki vojnik, osim mitraljezaca i onih koji su nosili
minobacae) te su ih s puaka uputili prema partizanskim
poloajima. Snane eksplozije potresale su zemlju, a kamenje
je letjelo i pljutalo po cijeloj okolini. Uskoro je pristigao i
Drugi vod koji se odmah ukljuio u borbu. Ali drugovi se
nisu predavali, otvarali su i dalje estoku vatru, a dva mitraljeza nisu prestajala tektati i rigati vatru. U tom trenutku
u borbu su se ukljuile i druge dvije ete koje su partizane
napale s bokova. Vidjevi da su se nali u nezavidnoj situaciji,
poeli su bjeati i naputati poloaje. Petorica partizana nisu
se uspjela na vrijeme izvui i ostali su u okruenju. Vidjevi
da nemaju vie nikakve anse, podigli su ruke i predali se.
Ne pucaj, ne pucaj, predajemo se dovikivali su vidljivo uplaeni.
Ustajte i podignite ruke glasila je zapovijed.
Partizani su ustali i zbunjeno ostali stajati. Odmah su im
prili vojnici 370. pukovnije, pregledali ih, pokupili oruje i
odveli dalje prema Stonu. Borbe su trajale sve do suneva zalaska. Partizani su uvidjeli da su ovu borbu izgubili te su posjedali u ve pripremljene amce i krenuli prema otoku Koruli.
Nekoliko mitraljezaca otvorilo je vatru prema amcima, ali bez
uinka, ovi su ve odmakli prilino daleko. Kao to su i partizani nestali u daljini, tako je i sunce polako nestajalo utapajui
se u morskom plavetnilu. Zavravao je jo jedan ratni dan.
73
74
Iduih dana pripadnici 370. pukovnije utvrivali su poloaje po otoku, jer je zapovjednitvo predvialo nove partizanske upade, ali su se prevarili u procjeni. Milina eta smjetena je oko mjesta Janjine, dok su druge dvije ete drale
pod nadzorom ostale dijelove poluotoka.
Odavno je ve sunce izilo kada je jedna eta upuena
prema Stocu gradiu smjetenom uz rijeku Bregavu u jugoistonom dijelu Hercegovine, gdje se vodila estoka borba
s partizanima. Mile tog dana nije odreen za borbu, ali je s
dvojicom vojnika rasporeen da vodi mazge natovarene municijom, hranom i drugom vojnom opremom. Uputili su se
iz Stona kasno poslijepodne. Bio je prilino zadovoljan ovakvim ishodom, raunajui kao i veina drugih vojnika da je
sve bolje od borbe. S njim su bili Marko iz Bjelovara i Ivan
koji se hvalio da je prije rata ivio u Splitu. Svatko je vodio
svoju mazgu, udubljen u vlastite misli.
uje se pucnjava, brzo emo stii dovikne im Ivan
koji je bio na elu kolone.
Kuda se uri, kao da e u svatove? dobaci mu Mile.
Ivan mu nije bio previe simpatian, a nisu ga voljeli ni
drugi vojnici. Kada su osvojili Peljeac, nije bilo kue u koju
se taj nije uvukao i pokupio to je vrijedilo. Imao je po pet
ukradenih prstena na rukama, kojima se esto znao hvaliti.
Da ga je netko od vojnika prijavio njemakim zapovjednicima, sigurno ne bi dobro proao. Ali nije se htio nitko zamjerati. Njemaka je komanda inae strogo pazila da vojnici ne
kradu. Kazna za ukradenu koko, na primjer, bila je est dana
strogog zatvora samo o vodi.
Kad su napokon stigli, smjestili su mazge u jednom umarku, oko tristo metara udaljenom od borbene linije, i ekali daljnje zapovijedi.
Ajde, Mile, pridri mi mazgu, a ja u do prve linije da
malo vidim borbu.
Ma di te ava nosi, kao da nema borbi svaki dan. Mazgu ti neu pridrati, a to da mi pobjegne s municijom, ode
ja pred vojni sud, briga tebe za to.
Izdaja i zarobljenitvo
75
76
Izdaja i zarobljenitvo
Odmah se ukljuila u borbu s partizanima. Bili su to uglavnom stariji vojnici od kojih etrdesetak i pedesetak godina.
ta rade ove stare prdonje ovde ? priupitao je znatieljno Jerko.
Ne sluti ovo na dobro, sigurno su Nijemci javili Komandi o izdaji zakljuio je Mile.
Svi su se povlaili dalje prema Stonu, a dio novopristigle njemake jedinice ostao je na poloaju, to je svima bilo
udno.
A moj Mile, neka bude ta mora bit, ali ja ovaj mitraljez neu vie nosit odlui Jerko i dok su prolazili pored
mora baci ga izmeu dvije stijene u morsku dubinu.
Moda bi bilo bolje da smo i mi preli u partizane.
A ko e znat, moj Jerko, u ovom ratu ta je bolje ili
gore, nego ajmo sada naprid pa to Bog da.
Dobro si rekao, tko zna kako e i ovi nai proi u partizanima.
Odredit e ih u prve redove i u najgore borbe da se
dokau prokomentira Mile.
Nakon sati pjeaenja oko sto pedeset pripadnika 370.
pukovnije stiglo je u Ston, dok ih je jo toliko pobjeglo u
partizane s opremom, orujem i nekoliko zarobljenih njemakih zapovjednika. Odmah po dolasku nareeno je hitno
postrojavanje, te su izdane zapovijedi.
U dvije vrste zbor! pala je zapovijed.
Nadesnooooo!
Oruje u kupe!
Tri koraka naprijed!
U trenutku kada je vojska izvrila zapovijedi, a oruje se
nalo izvan dohvata, pojavie se njemaki vojnici iz postrojbe
koja je stigla naknadno na Peljeac, te u njih uperie automate i mitraljeze. Nitko nije pruao otpor, koji vie ionako ne
bi imao smisla. Svi Hrvati iz 370. pukovnije zatvoreni su u
nekakve objekte koje su Talijani doradili i koristili za vojne
svrhe davno prije kapitulacije.
77
78
Izdaja i zarobljenitvo
79
80
Izdaja i zarobljenitvo
81
82
83
84
Oruje se sastojalo od eline cijevi promjera desetak centimetara pomou koje su se mogle ispaljivati kumulativne granate. Eksplozivna patrona koja je sluila za lansiranje granate
tvorniki je ve bila montirana u lansirnoj cijevi. Vrlo kratki
domet ovog oruja od samo tridesetak metara bio mu je veliki taktiki nedostatak. Bolje reeno, trebalo je prii neprijateljskim tenkovima na smrtonosno malu udaljenost. Usprkos
opasnosti kojom se izlagao strijelac, oruje je meu vojnicima postalo popularno zbog uinkovitosti i velike probojne
moi kojoj na udaljenosti od dvadeset do trideset metara nije
odolijevao ni jedan oklop tenka. Rukovanje panzerfaustom
bilo je jednostavno: lansirnu cijev trebalo je drati objema
rukama i stisnuti jako ispod pazuha, a ciljanje se obavljalo
vizualnim uzdunim poravnavanjem mete i jednostavnog
ciljnika. Prva inaica ovog oruja ula je u masovnu proizvodnju i rasporeena je postrojbama njemakog pjeatva u
prvoj polovici 1943. godine.
Petorica vojnika iz Protuoklopnog voda skrila su se u grmlju na izlazu s mosta. Dobro su se maskirali, nisi ih mogao
zapaziti iako si znao da su tu skriveni.
Ne bi im, Mile, volio biti u koi, a bogme niti partizanskim tenkistima dobaci Stipe dok je namjetao redenike na
mitraljezu MG-42.
Nee im se biti lako izvui sloi se Mile pa odmah
potom upita.
Ima li koga od poznatih, zna li, Stipe?
Ne znam nikog poznatog u Protuoklopnom bataljunu.
Mui, mui, izgleda da se uju tenkovi prekine ga
Mile i zagleda se u daljinu.
to misli, Stipe, jesu li ruski ili engleski? Oni T-34
znaju biti nezgodni.
Pomau im jedni i drugi, tko bi ga znao, ali mislim da su
engleski, a kako se naoruavaju, izgleda da emo brzo izgubiti
ovaj rat. Ma zapravo rat na nije ni bio, nego neemo ivu glavu doniti kui iznese Stipe svoju kratku analizu rata.
85
86
87
88
89
90
mnogo obradivih vrtova ograenih visokim kamenim zidovima, u kojima su mjetani znali posaditi duhan ili neke druge
poljoprivredne kulture, vojnici su se u noi u tim vrtovima
tijekom borbe izmijeali. U jednom vrtu nali su se partizani,
u drugom domobrani, u treem opet partizani, u etvrtom
pripadnici Vraje divizije, i nitko nije bio siguran tko je
u susjednom vrtu. Zapovjednici 370. pukovnije s uzvisine
iznad mjesta uspjeli su donekle vidjeti razmjetaj snaga na
terenu, pa su brzo zapovjedili povlaenje na zadane lokacije.
Povlaenje je uspjelo uz manje gubitke (nekoliko ranjenih i
poginulih).
Mile je ponovno iz borbe uspio izii neozlijeen i brzo se
prikljuio svojoj eti iznad mjesta. Da se ovako nesretno nisu
izmijeali tijekom noi po tim vrtovima, ne bi lako partizani
zauzeli ove poloaje koje je drala Sedma eta 370. pukovnije
siguran je Mile u to.
Plan je bio daljnje povlaenje prema Mostaru, ali trebalo je priekati da pristignu i druge desetine i vodovi koji se
nisu uspjeli izvui iz borbe na vrijeme. U blizini mjesta gdje
su se okupili, kojih sto metara udaljena nalazila se pokretna
poljska kuhinja. Mile je za tu kuhinju, za razliku od drugih
vojnika, dobro znao. Uoio ju je proteklih dana i nije imao
namjeru o tome nikom govoriti. Zbog neravna terena i niskog raslinja, kuhinja se nije vidjela s mjesta na kojem su se
trenutano nalazili. Bio je u velikoj dvojbi: otrati do kuhinje
i zgrabiti neto za pojesti i pritom se izvrgnuti moguoj opasnosti, ili nastaviti put gladan.
Prazan eludac i snani osjeaj gladi ipak su prevagnuli
nad razumom i odluio je otrati do kuhinje. Raunao je,
kao i svaki ovjek koji donosi sulude odluke napunit e
brzo porciju i odmah se vratiti, tako da nitko nee ni primijetiti. O svojoj namjeri nije nikog obavijestio, a nije nikog
osobito ni zanimalo kuda ide, pogotovo to su borbe svuda u
blizini jo bile u tijeku. Odluku je brzo donio pa kad je vidio
da na njega nitko od njegovih suboraca ne obraa pozornost,
91
92
93
94
95
96
97
98
na svoju malu graevinu htio postaviti jo jedan kamen, pogodi ga neprijateljsko zrno u podlakticu lijeve ruke. Osjetio
je stranu bol u ruci, a na oi mu se navukla neka udna crna
maglica. inilo mu se kao da lebdi u nekom bezdanu. Kad se
malo pribrao, osjetio je kako mu krv tee niz ruku i natapa
odjeu. Lijevom rukom vie nije mogao micati. Osvrnuo se
da vidi gdje je Jure i povikao.
Jureeee, Jure, pomozi, ranjen sam! Jure se okrene prema njemu viui:
Bii, Mile, uzbrdo ako moe!
to u s pukom? upita ga Mile sav uplaen i blijed.
Ja u je uzeti, bii samo uzbrdo! Spaavaj se ako moe! zadere se jae Jure kako bi ga mogao uti od pucnjave
i eksplozija.
(Mile vie nikada nije vidio Juru iz Mua, niti je saznao
je li preivio tu borbu i rat ).
Mile je desnom rukom uhvatio ranjenu lijevu i odluio
potrati do vrha brda pa to Bog da. Do vrha je moglo biti
nekih pedesetak metara, ali sve sama istina i golet, nigdje
nekog prirodnog zaklona. Samo ljuta nevolja i potreba moe
natjerati ovjeka na ovakav luaki in. Svatko tko bi se podigao i krenuo prema vrhu bio je prilino laka meta za partizanske strijelce koji su bili udaljeni kojih sto pedeset metara.
Partizani su sve ee napadali, bolniara nije bilo da prue
prvu pomo i jedina ansa da preivi bila je da potri i domogne se vrha brda iznad poloaja. Nije imao vie ni prvog
zavoja, a krv neprestano tee.
Uz Boju pomo i u Njegove ruke! rekao je u sebi,
prekriio se i potrao snano, to su ga noge nosile.
Partizani su ga odmah primijetili i otvorili vatru po njemu. Dok je trao, osjeao je kako se puana i mitraljeska
zrna zabijaju oko njega, lome kamene ploe, a jedno mu je
zrno prolo tik uz kacigu koju je imao na glavi. Osjetio je
neku udnu slabost i muninu, ali je nastavio trati mijenjajui pravac tranja lijevo-desno. Bol u ruci je bila sve jaa,
99
100
Zvonimirova linija
Zvonimirova linija
101
102
Zvonimirova linija
103
104
Viecijevni bacai raketa BM-8 (82 mm) i BM-13 (132 mm) prvo su
raketno topniko oruje. Crvena armija ih je prvi put uporabila tijekom
1942.g. u borbama oko Moskve. Rakete su se ispaljivale s vodilica (lansera) postavljenih na kamione. Ovo oruje koriteno je iskljuivo kao podrka pjeatvu i oklopno-mehaniziranim postrojbama.
Zvonimirova linija
105
106
Zvonimirova linija
107
Drugi dio
109
111
112
113
114
115
116
117
118
nice (veina postrojbi odbacila je oruje na Bleiburkom polju) te su odlazili prema planinama nastojei se probiti dalje.
U njihove ruke neemo, bolje je poginuti nego da nas
mue i pobiju partizani! govorili su vojnici na odlasku prema planinskim vrhovima.
Gore visoko u planinama inilo se kao da sve gori od
mitraljeskih rafala i paljbe iz strojnica. Nije bilo lako protivnikim snagama zaustaviti takve borce koje su po cijenu
ivota eljeli proi dalje.
I Milina grupa odluila je neto pokuati. Bilo je raznoraznih prijedloga.
Hajdemo i mi pokuati proboj preko Alpa predlagao
je Milin suborac.
Ma nee proi od sto jedan. Ja bi se radije uputio kui
nadodao je Petar.
Daleko bi dogurao, moj Petre ukljui se u razgovor
i Mile.
Vidi da ni nai njemaki zapovjednici ne znaju to e.
Ostanimo ovdje, mi smo samo mali vojnici, veliki su sigurno ve odluili o nama zakljui Marko nekako tuno ovaj
razgovor.
Govorite to hoete, ali ja se elim boriti za svoju sudbinu hrabro e opet Stipe.
Na kraju rasprave odluili su krenuti prema engleskim
tenkovima i pokuati se predati. Nakon pola sata laganog
pjeaenja stigli su do mjesta gdje su tenkovi bili postrojeni
tako gusto da bi izmeu njih ovjek jedva proao. Ali nije
bilo sree. Englezi su bezuvjetno traili da se vrate natrag ili
e u protivnom otvoriti vatru. Kako nije bilo druge, ponovno
su se vratili na isto mjesto gdje su i bili. Tu su odluili ekati
dalji razvoj dogaaja. Proirila se vijest da se vode pregovori o predaji. Bliio se kraj jo jednog dana. Nona zavjesa
poela se sputati na umornu vojsku i civile razmjetene po
Bleiburkom polju. Iako je polovica svibnja, noi su poprilino hladne. Mile je uspio jo po danu po naputenim kolima
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
pomaknuvi se malo u stranu da ne smeta onima koji su dolazili. Odluio je ne ii dalje raunajui da e se tako lake
ponovno ukljuiti na elo kolone kada nastave dalje. Dok se
livada i dalje popunjavala vojnicima i civilima, pogled mu se
zaustavio na partizanskim mitraljezima kojih je moglo biti
vie od sto. Poredani su na jednoj uzvisini odmah do ceste i
usmjereni prema livadi.
Nee valjda pucati po nama, ima ovdje djece i ena?
upitao se Mile ne vjerujui da bi to mogli uiniti jer su na livadu od ceste do rijeke Drave nagurali vie od dvije tisue ljudi.
Vidjevi da je livada napunjena zaustavili su kolonu na cesti nekih stotinjak metara dalje tako da je cesta od livade do
zaustavljene kolone bila prazna. Mile je i dalje ostao leati na
travi nastojei se odmoriti i predahnuti. Ali odmor nije dugo
trajao. U jednom trenutku partizani su iz ve pripremljenih
mitraljeza otvorili vatru po civilima i ratnim zarobljenicima
smjetenim po livadi. Od smrtonosne pucnjave nisu se mogli
uti niti jauci pogoenih i ranjenih. Mitraljeska zrna pogaala
su od jednom i po trojicu. Mile je na sreu ve leao na travi
kad je zapoela pucnjava. Samo je stavio ruke na glavu i ostao
leati. Oko njega su popadali vojnici pokoeni rafalima, tako
su mu svojim mrtvim tijelima stvorili zaklon. Dok je leao
osjeao je kako mitraljeska zrna pogaaju oko njega i zaustavljaju se u zemlji i mrtvim tijelima. Svuda se osjeao miris svjee
ljudske krvi. Pucnjava je trajala dvije do tri minute a poznato
je da mitraljez samo u jednoj minuti izbaci preko 800 komada
streljiva. Kad je smrtonosna paljba prestala nastao je stravian
jauk i pla ranjenih od kojeg je odzvanjao cijeli kraj. Jedni su
dozivali djecu, drugi roditelje, trei Majku Boju ili svece. Bilo
je i onih teko ranjenih koji nisu mogli niti dozivati, leali su
nepomino trpei bolove od ranjavanja i ekali smrt.
Majko Boja pomozi mi da umrem! dovikivao je ranjenik u blizini.
Vidjevi da nije ranjen Mile je ostao leati, pitajui se to
dalje. Pretpostavljao je da e partizani uskoro doi i pobiti
131
132
tolikim mrtvacima poeli su rzati, udarati kopitima i propinjati se. Neki su se jahai brzo nali na zemlji.
Mile je iskoristio taj trenutak pomutnje i potrao kao vihor prema koloni. Tih petnaestak metara do ceste morao je
pretrati preko leeva koji su prekrili cijelu livadu. Pazio je
samo da ne stane na nekog ranjenika i tako mu nanese jo boli.
Znao je da mu mrtvi suborci ovo ne bi zamjerili. Dok je trao,
instinktivno se na trenutak okrenuo i primijetio da jo trojica
ili etvorica preivjelih tre prema cesti. Odmah je zakljuio
da je to sve to je preivjelo od oko dvije tisue vojnika i civila.
Kada je napokon utrao u kolonu, odahnuo je znajui da
je spaen barem za neko vrijeme.
Napred, bando ustaka, ili pucamo! to ekate? vikali
su partizani puni bijesa nastojei natjerati ratne zarobljenike
da prelaze preko mrtvih domobrana koji su leali po cesti.
Cestom se dalje nije moglo osim preko leeva. Istina,
moglo se prijei sa suprotne strane, gdje nije bilo mrtvih,
ali partizani nisu dozvoljavali. inilo se kao da neki od njih
uivaju u svom krvnikom poslu. Oni koji su pokuali zaobii mrtve suborce uz cestu bili su odmah pokoeni rafalima
iz strojnica.
Napred ili pucamo! riknuo je kao bik partizan s lijeve
strane ceste prijetei strojnicom.
Gazi, gubo, preko gube! vikao je bijesno kao u ludilu
partizanski komandant jaui na konju.
Gazi gubu! ponovno se proderao pun bijesa i mrnje,
lica crvena kao krv.
Kolona je krenula naprijed preko mrtvih tjelesa svojih
suboraca domobrana, a i Mile s njom nastavljajui dalje
prema Mariboru. Ubojstva su se i dalje nastavila, posebno su
laka meta bili oni koji se nisu mogli kretati. Takvi bi posjedali
uz cestu i ekali smrt. Preivjeti sve te patnje, i to uz dosta
sree i Boje providnosti, mogli su samo oni poput Mile koji
su bili mladi, zdravi i u dobroj kondiciji steenoj u ratu, gdje
je naporno hodanje pod opremom bilo svakodnevno. Ali i
133
134
135
136
137
138
su beivotno po cijelom logoru. Mili se nije nikamo urilo. Zahvalio je Bogu to je ponovno njegovom providnou
proivio jo jednu mranu no. to e biti danas, nije previe razmiljao. Kada bi nekako uspio doi do Zagreba pa da
umre u svojoj Hrvatskoj, manje bi mu bilo ao. Odluio je
ustati i poi ponovno do brata. Naao ga je na istom mjestu
kao i proteklog dana.
Odmah su sjeli na zemlju i poeli razgovor:
Sino su ih pobili vie od tisuu!
Vidio sam sve dopuni ga Mile ne govorei kako je i
on umalo izbjegao smrt da ga dodatno ne alosti, pa nastavi:
Poslijepodne, kao to sam ti juer i rekao, idem za Zagreb s grupom zrakoplovaca pa to Bog da. Tako sam odluio
izvijesti ga Mile o svojim planovima.
Jo su tako dugo raspravljali, a potom se odluio opet
vratiti meu zrakoplovce da vidi hoe li tokom dana krenuti
za Zagreb. U logor nije dolazila nikakva hrana ni voda. Logorai su uglavnom i dalje leali ili sjedili. Iscrpljeni napornim
marem te glau i eu, mnogi od njih vie nisu ni mogli
stajati na nogama.
Bilo je ve kasno poslijepodne kada je stigla dobra vijest
da grupa zrakoplovaca kojima se pridruio i Mile kree prema Zagrebu. Odmah je potrao do baraka na kraju logora
kako bi pronaao brata i pozdravio se s njim prije polaska.
Dok je hodao stalno se okretao kako bi drao na oku svoju
grupu bojei se da ne krenu bez njega. Brzo je doao pred
baraku i odmah upitao neke logorae ispred ulaza poznaju
li njegova brata. Naalost, nisu mu mogli pomoi, a nikog
drugog nije bilo da ga upita. Pogledao je na brzinu oko sebe
ne bi li uoio nekoga poznatog, ali nije bilo sree. Kada se
okrenuo, vidio je da je grupa zrakoplovaca ve stigla do izlaza
iz logora. Poela ga je hvatati panika. Vidjevi da ne moe
pronai brata, snano je potrao prema izlazu logora kako bi
im se pridruio. I jedva je uspio. Prikljuio se zaelju kolone,
koja samo to nije izila iz logora. Zapovjednik je potvrdio
139
140
141
142
143
144
145
146
147
148
149
150
151
152
153
154
Nije mogao vjerovati da je napokon slobodan. Razmiljanje i prebrojavanje ostavili su za druga bolja vremena, a druina
se iz logora odmah uputila cestom prema mjestu Glini. Zbog
iznemoglosti, gladi i ljetne vruine, sporo se putovalo. Drali
su se strogo uputa i savjeta te nisu navraali u srpska sela.
Zaustavili bi se kod poneke hrvatske kue, upitali bi
malo hrane i vode, ali nije bilo ba sree. Puno je ve logoraa
prije njih svratilo s istim pitanjem, a s hranom u ratnim godinama rijetko je tko obilovao.
Naberite jabuka ili kruaka u vonjaku, drugo vam nemamo to dati pravdali su se i ispriavali ljudi gledajui
pred sobom ispaene logorae.
I nemojte zalaziti u srpska sela! dobronamjerno bi na
kraju savjetovali.
Planirali su dalje nastaviti prema Sisku, a potom e prema Banovoj Jaruzi gdje je bila eljeznika stanica. Tu su se
namjeravali ukrcati na vlak.
Dok su tako pjeaili, primijetie na cesti jednog partizana kako im ide u susret. Na odori su mu se sjajile oficirske
oznake, a o desnom ramenu objesio je strojnicu.
Ovaj mi gadno izgleda potui se Andrija vidljivo uplaen.
Di ga je ava ba na nas namirio! namrti se Joki i
pogleda zabrinuto Milu i Andriju.
Heeej, drugovi, hajde poite sa mnom do staje pa mi
pomognite zaklati tele pozove ih partizan dubokim zapovijedajuim glasom.
Bio je to krupan pedesetogodinjak. Na duguljastom i
mrkom licu isticali su se prosijedi brkovi. Na glavi je nosio
malo nakrivljenu titovku na kojoj se jasno isticala velika crvena zvijezda petokraka. Odmah su zakljuili da imaju posla
s partizanskim oficirom i da je po govoru vjerojatno Srbin.
Poooomoi emo ti! odgovorie sva trojica tiho, gotovo jednoglasno, a nita im drugo nije ni preostajalo.
Odmah se uputie za njim do oblinjih kua koje su bile
udaljene od ceste jedva dvadesetak metara.
155
156
157
158
159
160
161
162
Dan je bio sunan i vru, pravi ljetni. Prolo je, eto, tono devedeset dana od Bleiburga. U tih devedeset dana vidio
je zla dosta i za sto ivota. To zlo sjeme mrnje koje je posijano u oranicu hrvatskog bia i povijesti nicat e jo stoljeima
i kao tmurni oblaci nadvijati se nad dolazee generacije. Bez
ikakvog suda umorena je hrvatska mladost, ona ista mladost
to je donedavno sanjala o oranicama i njivama, svadbama,
djevojkama i djeci. Moda je meu njima bilo onih koji su
okrvavili ruke, ali kakva je to drava i vlast koja ubija bez
ikakva suda.
Hvala ti, Gospe Sinjska, to si me sauvala od pogibelji
i to sam evo stigao iv kui molio se u sebi.
Mnotvo je naroda i hodoasnika bilo u Sinju, ali ni priblino kao prije rata. Mnogo je civila i vojnika izginulo u
ratu i na ovom krinom putu. Mnogi su bili po logorima, a i
komunistika vlast nastojala je sprijeiti narod da hodoasti
Majci Bojoj u Sinj.
Mile je izgledao kao ivi kostur, imao je samo etrdeset
pet kilograma, a istroena i prljava odjea stvarala je jo gori
dojam, pa su ga rodbina i poznanici jedva prepoznali. Nije
mu bilo do velikog razgovora, te se odmah odluio sam uputiti kui. Krenuo je preko Sinjskog polja pjeice, po ljetnoj
vruini. Kada je preao bistru Cetinu, odluio je sjesti i malo
se odmoriti. Osjeao je u nosnicama taj isti miris vode. Sjeanja iz djetinjstva i mladosti kao bistra rijeka tekla su mislima. Odjednom je ustao i osvrnuo se oko sebe. Nije mogao
vjerovati da se nakon svih dogaaja nalazi uz bistru Cetinu.
Slike Bleiburga, krinog puta i ratnog uasa neprestano
su mu se vraale u misli. Znao je da su one dio njega i da e ga
pratiti cijelog ivota. Odluio je nastaviti dalje prema svojoj
rodnoj kui. Stigavi do bistrog izvora Krenice, koji se nalazi
u blizine mjesne crkve, odluio se napiti hladne vode. Gledao
je kako bistra voda tee u izobilju, a on se toliko napatio ei
na krinom putu i u logoru. Pogledao se u bistrom vodenom zrcalu i nije se mogao prepoznati. Pitao se je li to doista
163
Gospodaru svijeta i vremena, dopusti da ta nepregledna kolona umorenih na bleiburkom krinom putu cijelu
vjenost marira pred oima onih koji su naloili i provodili
ovaj strani zloin. Daj da ih cijelu vjenost optuuju ene i
majke koje su uzalud ekale svoje mueve i sinove. Uini da
vjeno gledaju stotine uplakanih djejih oiju koje nikada
nisu vidjele svoje oeve. Neka ih neprestano dozivlju tisue
glasova iz nepoznatih jama i grobova ije kosti nikad nisu
nale mir u rodnoj hrvatskoj grudi. Daj da oni koji su izruili
krvniku vojsku koja je poloila oruje dugo, dugo strepe od
tvoga glasa vjene osude
I ti, potovani itatelju, pomoli se za due Bleiburga i
krinih putova i zapali barem jednu svijeu U ast i slavu
poginuloj, umorenoj i nestaloj hrvatskoj vojsci 1945.
164
165
O autoru
Ante Bri, sin Jure, roen
je 9. kolovoza 1968. u
Sinju. Zavrio je osnovno
obrazovanje u Gali i Hanu,
a srednju kolu u Sinju.
Visoku strunu spremu i
struno zvanje diplomiranoga
kriminalista stekao je na
Visokoj policijskoj koli u
Zagrebu. Pisanjem se bavi
za vlastitu radost. Do sada je
objavio putopis iz Svete zemlje
Dobro nam je ovdje biti.
166
Sadraj
PRVI DIO
Novaci Vraje divizije 7
Od Drvara do Glamoa 17
Operacija Weiss 27
Bosanska zima i bolest 38
Borbe s etnicima 52
Izdaja i zarobljenitvo 72
Bitka za iroki Brijeg i ranjavanje 82
Zvonimirova linija 101
DRUGI DIO
Devedeset dana od Bleiburga 111
Hoe li im oprostiti Bleiburg 165
O autoru 166
167
ISBN 978-953-55609-0-6
Cijena: 60 kn
Ante Bri
Ante Bri
Devedeset
dana od Bleiburga