Sie sind auf Seite 1von 464

VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

GAJ JULIJE CEZAR

MOJI RATOVI

VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Izvršni urednik

BOŽIDAR PETRAČ

Uređivački odbor

IVA GRGIĆ, MLADEN MACHIEDO, SEAD MUHAMEDAGIĆ, DARKO NOVAKOVIĆ, JOSIP UŽAREVIĆ, VIKTOR ŽMEGAČ

Urednik

PETAR BUJAS

S latinskog preveo i napomene napisao

TON SMERDEL

Redaktura prijevoda

ZVONIMIR MILANOVIĆ

Naslov izvornika:

Gaius Julius Caesar

Commentarii de bello gallico, Commentarii de bello civili, De bello alexandrino, De bello africo, De bello hispaniensi

© Naklada Jesenski i Turk d.o.o., Zagreb, 2010.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

KAZALO

ZAPISI O GALSKOM RATU

ZAPISI O GRAĐANSKOM RATU

ALEKSANDRIJSKI RAT

AFRIČKI RAT

HISPANSKI RAT

TUMAČ

POGOVOR

BIBLIOGRAFIJA

ZAPISI O GALSKOM RATU

PRVA KNJIGA

1. Cjelokupna je Galija podijeljena na tri dijela. Jedan naseljavaju

Belgi, drugi Akvitanci, a treći oni što se na svome jeziku nazivaju Kelti, dok ih mi zovemo Gali. Svi se oni međusobno razlikuju jezikom, uredbama i zakonima. Rijeka Garumna dijeli Gale od Akvitanaca, a Matrona i Sekvana od Belga. Od svih njih najhrabriji su Belgi, jer su najudaljeniji od načina života i obrazovanosti rimske provincije. K njima trgovci rijetko dolaze, a i ne uvoze onu robu što bi mogla čovjeka uputiti na lagodan život. Oni su gotovo susjedi Germanima koji stanuju s onu stranu Rajne, pa s njima vode neprekidne ratove. Zbog toga i Helvljani svojim junaštvom nadmašuju ostale Gale, jer se dnevno u bojevima sukobljavaju s Germanima, bilo da ih odbijaju od svojih granica bilo da sami ratuju u njihovoj zemlji. Jedan dio njihove zemlje koji, kako je rečeno, nastavaju Gali, započinje kod rijeke Rodana, omeđuje ga rijeka Garumna, Ocean i zemlja Belga, dok se prema Sekvancima i Helvećanima dotiče i rijeka Rena, a onda se proteže prema sjeveru i istoku. Akvitanija se prostire od rijeke Garumne do Pireneja i do one strane Oceana koja zapljuskuje Hispaniju. Ona leži na sjeverozapadu.

2. Orgetoriks je među Helvećanima bio najugledniji i najbogatiji. Za

vrijeme konzulovanja Marka Mesale i Marka Pizona 1 iz želje za kraljevskom časti udružio se s plemstvom u tajni savez i nagovorio građane da svi do jednoga napuste zemlju. On im je objašnjavao da im je vrlo lako zavladati cjelokupnom Galijom, jer su od svih najhrabriji. U to ih je tim lakše uvjerio jer Helvećane sa svih strana okružuje zgodan prirodni položaj, i to tako što je s jedne strane veoma široka i duboka rijeka Rajna, a ona usto dijeli helvećansku zemlju od Germanije. S druge strane proteže se visoko gorje Jura koje se nalazi između zemlje Sekvanaca i Helvećana. Na kraju, s treće strane nalazi se Lemansko jezero i rijeka Rodan. Ta dijeli našu provinciju od same Helvecije. Zbog toga se oni nisu toliko širili, a nisu ni tako lako mogli povesti rat protiv susjeda. Sve su te okolnosti njih kao ratnike ozlovoljavale. Držali su da je njihova zemlja, koja se prostirala

u dužinu 240 000 a u širinu 180 000 koraka, prema mnoštvu stanovnika i njihovoj slavi koju su izborili junaštvom u ratovima za njih pretijesna.

3. Ovi su ih razlozi naveli, a Orgetoriksov ih ugled potaknuo, pa su

odlučili pripremiti sve ono što je prema njihovu mišljenju bilo potrebno za seobu. Zaključili su da nabave i nakupuju što veći broj tegleće marve i kola, da posiju što više žita, kako ne bi oskudijevali na putu, a onda da sa susjednim državama sklope mir i prijateljstvo. Mislili su da bi im za ostvarenje toga plana bile dovoljne dvije godine. Odlukom su odredili da

treće godine krenu na put. Za vođu su izabrali Orgetoriksa. On je osobno preuzeo poslanstvo u druge države. Putujući kroz te zemlje, nagovorio je Sekvanca Kastika, sina Katamantaledova koji je mnogo godina vladao sekvanskom zemljom i koga je Senat rimskoga naroda bio nazvao svojim prijateljem, da u svojoj državi preuzme kraljevsku vlast. Tu je nekad imao njegov otac. Na isti je način nagovorio Heduanca Dumnoriksa a brata Divicijakova. Dumnoriks je u to doba bio najugledniji u državi i omiljen u narodu, pa mu je zato rekao da to isto pokuša. Tad mu je dao svoju kćer za ženu. Ipak im je dokazao da je lako sprovesti tu namjeru, jer će on sam u svojoj državi zauzeti vlast, a onda da su u čitavoj Galiji najmoćniji Helvećani. Obećao im je da će im svojom moći i vojskom osigurati vlast. Nagovoreni ovakvim riječima zadali su vjeru jedan drugome i prisegnuli. Sad su bili ispunjeni nadom da će onda kad preuzmu vlast u svojoj zemlji, kao tri najmoćnija naroda, moći jednom zavladati cijelom Galijom.

4. Helvećani su za to doznali, a i plan im je bio dostavljen. Prema

svome običaju primorali su Orgetoriksa da se brani u okovima. Poslije osude trebao je biti spaljen. Na dan određen za raspravu Orgetoriks je sa svih strana sakupio svoje podanike – oko 10 000 ljudi, doveo je još svoje štićenike i dužnike; tih je bio priličan broj. Oni su djelovali da se oslobodio, te se nije morao braniti. Kad su državne vlasti zbog toga njegova držanja bile ogorčene, mislile su svoje pravo braniti oružjem. Dok su poglavice skupljali po selima mnoštvo ljudi, Orgetoriks je umro. Sumnja se, a tako misle Helvećani, da je sam sebi zadao smrt.

5. Poslije njegove smrti Helvećani su ipak nastojali izvršiti ono što su

bili odlučili, tj. da se isele iz svoje zemlje. Kad su držali da su za tu seobu

već spremni, zapalili su sve svoje gradove, njih dvanaest na broju, te oko četiri stotine sela i imanja na osamljenim mjestima, a onda sve zalihe žita osim onih koje su namjeravali ponijeti. To su učinili zbog toga da bi bili spremniji izvrgavati se opasnostima, kad ne bude više nade u povratak. Naredili su da svaki pojedinac ponese od kuće brašna za tri mjeseca. Nagovorili su svoje susjede Rauračane, Tulinžane i Latovičane da zbog istog cilja popale gradove i sela, te da onda krenu zajedno s njima. Pleme Boja, koje je stanovalo s one strane Rajne pa bilo prešlo u Norik, primili su u svoj krug kao saveznika.

6. Bila su samo dva puta kojima su mogli krenuti iz svoje zemlje.

Jedan je vodio kroz zemlju Sekvanaca, uzak i naporan, jer je prolazio između gorja Jure i rijeke Rodana, a tim bi putom jedva po jedna kola mogla voziti; još je nad njim stršila visoka planina, pa je mala četa ljudi mogla zakrčiti prolaz. Drugi je put vodio kroz našu provinciju. Taj je bio lakši i bolji, jer duž granice nedavno pokorenih Helvećana i Alobrožana teče Rodan koji se može na nekoliko mjesta pregaziti. Genava je gotovo na granici, a taj je grad Alobrožana najbliži helvećanskoj zemlji. Od njega vodi most u helvećansku zemlju. Helvećani su mislili da će Alobrožane ili nagovoriti, jer su držali da nisu baš svim srcem odani rimskom narodu, ili na silu primorati da im dopuste prolaz kroz njihovu zemlju. Kad su sve pripremili za put, odredili su dan u koji će se svi sastati na obali Rodana. Taj je dan bio peti prije aprilskih kalenda [28. ožujka], u vrijeme konzulovanja Lucija Pizona i Aula Gabinija. 2

7. Kad je Cezar bio obaviješten da Helvećani misle putovati našom

provincijom, požurio se krenuti iz Rima. 3 Što je brže mogao pohitao je u Onostranu Galiju i tako brzo stigao u Genavu. Od čitave je provincije tražio što više vojnika, jer je u Onostranoj Galiji bila samo jedna legija. Onda je zapovjedio da se poruši most koji se nalazio blizu Genave.

Čim su Helvećani saznali za Cezarov dolazak, poslali su k njemu kao poslanike najuglednije građane. Poslanstvo su predvodili Namej i Veruklecije. Oni su morali Cezaru izjaviti da namjeravaju putovati rimskom provincijom bez ikakva nasilja, jer im ne preostaje nijedan drugi put. Još su poslanicima naglasili da izjave da to Helvećani mole, i da bi proputovali uz njegov pristanak. Budući da se Cezar sjećao kako su Helvećani sasjekli konzula Lucija

Kasija i njegovu vojsku razbili i onda nagnali pod jaram, 4 pomislio je da to ne smije ni u kojem slučaju dopustiti. Znao je da se ljudi neprijateljski raspoloženi prema Rimu neće uzdržati od bezakonja i nasilja, ako im se za to pruži prilika, kad budu prolazili kroz provinciju. Ipak, da bi dobio na vremenu dok se sakupe vojnici koje je tražio od provincije, odgovorio je poslanicima da će o svemu neko vrijeme malo razmisliti. Uostalom, ako budu nešto htjeli, neka ponovo dođu uoči aprilskih ida [12. travnja].

8. S pomoću vojnika one legije koja je bila uza nj i uz pripomoć

vojnika koje su sakupili po provinciji izgradio je nasip dug 18 000 koraka a visok 16 stopa i usto jarak od Lemanskog jezera kojim otječe rijeka Rodan 5 do gorja Jure koje dijeli zemlju Sekvanaca od Helvecije. Kad je završio taj posao, porazmjestio je straže, podigao utvrde, da bi ih lakše mogao odbiti, ako bi htjeli bez njegova pristanka prijeći. Kad je osvanuo dan koji je bio uglavio s poslanicima, a oni k njemu došli, rekao im je da prema običnom postupku rimskoga naroda ne može nikome dopustiti prolaz kroz provinciju. Ukoliko bi to pokušali silom, tad će ih silom suzbiti. Helvećani, lišeni svake nade u prolaz kroz provinciju, odlučili su povezati lađe i napraviti više splavi, te su jedni na leđima po danu, a češće preko noći, na splavima na prijelazima rodanskim, gdje je dubina rijeke bila najmanja, pokušali provaliti. Odbijeni zbog dobrih utvrda, onda navalom vojnika i strijelama, odustali su od te namjere.

9. Tako je preostao samo jedan put i to kroz zemlju Sekvanaca, ali

zbog tjesnaca nisu mogli njime onda proći bez njihova pristanka. Budući da ih sami nisu mogli nagovoriti, poslali su poslanika Heduancu Dumnoriksu, ne bi li on nagovorio Sekvance. Dumnoriks je jako mnogo mogao učiniti najprije zbog njihova ugleda, a onda zbog svoje darežljivosti; bio je prijatelj Helvećanima, jer se oženio Orgetoriksovom kćeri. Budući da ga je zanijela čežnja za kraljevskom vlasti, počeo je pripremati prevrat, a onda je uznastojao što više država zadužiti svojom naklonošću. Zbog toga je preuzeo tu stvar i izmolio u Sekvanaca da dopuste Helvećanima da prođu kroz njihovu zemlju. Isposlovao je još da su jedni drugima predali taoce. Sekvanci su ih predali zato da ne bi Helvećane ometali na putu, a Helvećani da prođu bez nasilja i bezakonja.

10.

Cezaru su javili da Helvećani namjeravaju putovati kroz zemlju

Sekvanaca i Heduanaca u zemlju Santonaca, a ti se nisu nalazili daleko od države Tolozaćana. Ti su stanovali u našoj provinciji. Ako se događaji budu tako odvijali, onda će to biti velika opasnost za samu rimsku provinciju. Tad će ratoborni urođenici, a ogorčeni neprijatelji rimskoga naroda, biti susjedi na otvorenim predjelima koji su bili vrlo žitorodni. Zato je za zapovjednika utvrde koju je bio podigao postavio Tita Labijena. Sam je što je brže mogao otišao u Italiju, da tamo unovači dvije legije, a da tri što su zimovale oko Akvileje izvede iz zimovnika. 6 Krenuo je najkraćim putom koji je preko Alpa vodio u Onostranu Galiju s tim legijama; bilo ih je svega pet. Na tom su putu Ceutronci, Grajoceli i Katurižani zauzeli uzvisine i pokušali Cezarovoj vojsci zakrčiti prolaz. Cezar ih je u više okršaja potisnuo, te je sedmoga dana od Ocela, pograničnoga grada u ovostranoj provinciji, stigao u zemlju Vokonaca. Odavle je poveo vojsku u zemlju Alobrožana, a iz alobrožanske je zemlje krenuo zatim u zemlju Seguzijavaca. Seguzijavci su prvi susjedi koji graniče s rimskom pokrajinom s one strane Rodana.

11. Helvećani su bili već proveli kroz klance i zemlju Sekvanaca

svoje čete, pa su stigli u zemlju Heduanaca i počeli pustošiti njihova polja. Budući da Heduanci nisu mogli obraniti svoje ljude i posjede, poslali su k

Cezaru poslanike i preko njih zamolili pomoć. Poslanici su rekli da su već stekli tolike zasluge za rimski narod, te da onda ne bi smjeli trpjeti nepravde naočigled naše vojske i usto da im se pustoše polja, djeca odvode u roblje a gradovi uništavaju. U isto su vrijeme Ambari, braća i prijatelji Heduanaca, obavijestili Cezara da su i njihova polja poharana i da s velikom mukom odbijaju neprijatelja od svojih gradova. Na isti su način Cezara zamolili Alobrožani koji su preko Rodana imali svoja sela i imanja. Oni su izjavili da nemaju više ništa do svoje gole rođene zemlje. Te su činjenice potaknule Cezara te je počeo pomišljati kako ne smije oklijevati, da ne bi Helvećani uništili svu imovinu saveznika i na kraju stigli u zemlju Santonaca.

12. Rijeka Arar teče uzduž heduanske i sekvanske granice u Rodan

nevjerojatno slabim tokom, te se prostim okom ne može razabrati na koju stranu teče. Preko nje su prelazili Helvećani na splavima i povezanim

čamcima. Kad je Cezar saznao od uhoda da su Helvećani već preveli tri

dijela svojih četa preko rijeke, dok je četvrti zaostao s one strane rijeke Arar, krenuo je oko treće noćne straže s trima legijama iz tabora i tako stigao do onih koji još nisu bili prešli rijeku. Na njih je nepripravne navalio i velik ih dio pobio. Ostali su počeli bježati i skrivati se po obližnjim šumama. To su bili pripadnici tigurinskog plemena. Sva je Helvecija podijeljena na četiri plemena. Tigurinsko je pleme bilo jedino koje je u nedavnoj prošlosti podiglo ustanak i ubilo konzula Lucija Kasija, a njegovu vojsku natjeralo pod jaram. Tako je ili slučajem ili voljom besmrtnih bogova onaj dio helvećanske države koji je zadao znatan poraz rimskoj državi i rimskom narodu najprije bio kažnjen. Na taj se način nije Cezar osvetio samo za nepravde nanesene državi nego i za svoje, jer su Tigurinci bili ubili djeda njegovu tastu Luciju Pizonu i to legata Lucija Pizona u onoj istoj bici u kojoj je poginuo i Kasije.

13. Poslije te bitke Cezar je naredio da se preko rijeke Arar sagradi

most, da bi mogao sustići ostale helvećanske čete. Tako je preko novog mosta preveo svoju vojsku. Helvećani, uplašeni zbog njegova iznenadnog

dolaska, jer su vidjeli da je Cezar prešao rijeku za jedan dan, a njima je bilo potrebno uz teške napore da je prijeđu upravo dvadeset dana, pošalju k njemu svoje poslanike koje je predvodio Divikon. On je bio zapovjednik u onome boju s Kasijem. On je s Cezarom ovako govorio: – Ako rimski narod sklopi mir s Helvećanima, oni će krenuti onamo kamo im Cezar bude odredio i tu će se nastaniti. Ako bi pak i dalje na njih udarao vojskom, onda neka se sjeti i nekadašnjeg poraza rimskoga naroda i helvećanskog junaštva. Okolnost što je iznenada napao jedno pleme, dok oni koji su prelazili rijeku nisu mogli svojima priteći u pomoć, neka ne ocjenjuje kao svoju osobitu osobnu hrabrost i neka ne prezire neprijatelja.

Mi smo od svojih djedova tako naučili da se radije junački borimo nego da

se uzdamo u prevaru i lukavstvo. Zato bi bilo dobro da Cezar ne tjera mak

na konac, da ne bi kraj gdje su se ustavili Helvećani dobio ime i onda pronosio njihovu slavu zbog poraza rimskoga naroda.

14. Njima je Cezar ovako odgovorio:

– Ja se ne moram predomišljati, jer pamtim ono što su Helvećani spomenuli. Žao mi je što se to dogodilo, najmanje krivnjom rimskoga naroda. Da je narod bio upućen u svoje nepravde, lako bi se mogao čuvati da ne učini druge, ali ga je u ovom slučaju prevarila činjenica što nije svoje

nepravde držao za prijestupe kojih bi se morao bojati; on nije htio uočiti uzroke zbog kojih bi se morao bojati. Pa sve kad bih htio zaboraviti staru sramotu, zar mogu prijeći preko novih uvreda, kad ste protiv moga dopuštenja pokušali prelaziti rimskom provincijom i što ste pustošili zemlju Heduanaca, Ambara i Alobrožana? Usto se svojom pobjedom bestidno dičite. Zapravo se čudite što je vaše nasilje tako dugo ostalo nekažnjeno. Doista, besmrtni bogovi ljudima, koje žele kazniti za njihova zločinstva, znaju podariti katkad veću sreću i duže vremena odlagati svoju kaznu, da bi ih onda to jače, kad se sreća okrene, zaboljelo u srcu. Premda je to tako, ja ću ipak s vama sklopiti mir, ako mi date taoca, koji će biti jamstvo da ćete učiniti ono što obećavate. Još morate nadoknaditi štetu Heduancima kao i njihovim saveznicima, a na isti način i Alobrožanima. Divikon je ovo odgovorio:

– Helvećani su od svojih predaka naučili da taoce primaju, a ne da ih drugima daju! Rimski narod može to sam posvjedočiti. Kad je to izgovorio, udaljio se.

15. Sutradan su Helvećani otišli iz onoga kraja. To je isto učinio i Cezar. Naprijed je poslao cijelo konjaništvo koje je bio sakupio od Heduanaca i njihovih saveznika, ukupno 4000 ljudi, da bi vidio na koju će stranu krenuti neprijatelji. Budući da su se naši vojnici odveć hrabro približili posljednjoj neprijateljskoj koloni, započeli su s helvećanskim konjaništvom na nezgodnom mjestu borbu. U njoj je poginulo nekoliko naših konjanika. Tad su se Helvećani uzoholili, jer su s pet stotina konjanika rastjerali još veće mnoštvo konjanika, pa su počeli smjelije i češće zaostajati, dok je njihova stražnja kolona izazivala naše vojnike na borbu. Cezar je svojima savjetovao da se ne tuku. Bio je zasad zadovoljan što nije dopustio neprijatelju da plijeni, zatim da nabavlja krmu i da pustoši. Na taj su način putovali petnaest dana, a da između posljednje neprijateljske kolone i naše prednje udaljenost nije bila veća od 6000 koraka.

16. Cezar je za to vrijeme dnevno tražio od Heduanaca žito što su ga bili obećali u ime svoje države. Zbog studeni žito po njivama nije bilo zrelo, a ni krme nije bilo u obilju. Slabije je mogao upotrijebiti ono žito što

ga

je bio dovezao rijekom Arar, jer su Helvećani bili skrenuli od te rijeke, 7

a od njih se nije htio udaljiti. Heduanci su iz dana u dan otezali s

isporukom. Govorili su:

– Ljudi kupe žito, dovoze ga. Tek što nije prispjelo!

Kad je Cezar osjetio da ga zavaravaju, a da je blizu dan kad je morao vojnicima dijeliti žito, pozvao je njihove poglavice, među njima Divicijaka i Liska koji je bio na čelu najvažnijega njihova magistrata koji Heduanci nazivaju riječju vergrobet 8 , a taj se bira svake godine i ima vlast nad životom i smrću; s ogorčenjem im se potužio što ga u tako nezgodno vrijeme i u takvoj blizini neprijatelja ne pomažu, pogotovo što se žito nigdje ne može kupiti a ni na poljima uzeti. Izjavio je da je ogorčen stoga što je upravo na njihovu molbu započeo ovaj rat.

17. Vergrobet Lisk, potaknut Cezarovim govorom, otkrio je ono o

čemu je prije šutio. Rekao je ovo:

– Ima nekoliko onih čiji je ugled u narodu vrlo velik. Ti privatno više mogu učiniti nego sami poglavice. Oni buntovnim i opakim govorima

odvraćaju narod da donosi žito koje duguje. To obrazlažu tako što vele da

je bolje, kad nemaju prvenstvo u Galiji, da njima vladaju Gali negoli

Rimljani. Oni još vele da ne sumnjaju kako će Rimljani, ako svladaju Helvećane, i Heduancima oteti slobodu kao i cijeloj ostaloj Galiji. Ti isti točno izvještavaju neprijatelje o našim namjerama kao i o svemu onome što se događa u okolici. Ja ih ne mogu obuzdati. Štoviše, ja sam se izvrgnuo velikoj pogibelji, što sam ovo kazao. Zato sam šutio dok sam mogao!

18. Cezar je osjetio da Liskove riječi ciljaju na Dumnoriksa, brata

Divicijakova, ali jer nije htio da se o svemu tome govori u prisutnosti

mnogih, ubrzo je zaključio sastanak, dok je vergobreta Liska zadržao. Tad

ga je počeo pobliže ispitivati o onome što mu je rekao za vrijeme sastanka.

Onda je Lisk počeo slobodnije i smjelije govoriti. Poslije se Cezar o svemu obavijestio kod drugih, pa se uvjerio da je istinito ono što je Lisk kazao. Glavna ličnost koja je djelovala na držanje Heduanaca bio je zaista Dumnoriks. Bio je to veoma smion čovjek, vrlo darežljiv i zbog toga omiljen u narodu, ali i željan prevrata. Već je više godina u svojim rukama imao za male novce sve zakupe za carine; on je i novac prigrabio od svih heduanskih dohodaka, jer se nitko, kad on nudi svoju svotu novaca, ne

usuđuje zbog njega ponuditi više. Na taj je način uvećao svoj imetak i stekao sredstva za podmićivanje. Uza se uvijek ima velik broj konjanika koje sam hrani i uzdržava. Njegov ugled nije velik samo u našem narodu nego je značajan i u susjednih naroda. Za volju te moći udao je svoju majku u zemlji Biturižana za najuglednijega i najmoćnijega poglavicu. Sam ima ženu iz Helvecije, a sestru po majci i svoje rođakinje poudavao je po drugim državama. Vrlo je sklon Helvećanima zbog toga srodstva, a mrzi Cezara i Rimljane i zbog sebe, jer mu je opala moć njihovim dolaskom, dok se bratu Divicijaku vratio stari ugled i čast. Ukoliko Rimljani pretrpe kakav poraz, utoliko će u njemu ojačati nada da će se s pomoću Helvećana dokopati kraljevske vlasti. Ako zavladaju Rimljani, on gubi ne samo tu spomenutu svoju nadu nego i sav ugled koji ima sad. Cezar je, ispitujući kako se odvijao posljednji konjanički okršaj koji su njegovi prije nekoliko dana na nesreću bili zametnuli, došao do zaključka da su prvi počeli bježati Dumnoriks i njegovi konjanici. On je bio zapovjednik konjaništva koje su Heduanci bili poslali u pomoć! Zbog toga njegova bijega zahvatila je panika i ostalo konjaništvo.

19. To je Cezar saznao, a tome su se pridružile i druge činjenice i sumnje, ali sasvim pouzdane. Dumnoriks je preveo Helvećane kroz heduansku zemlju, zatim se pobrinuo da su jedni drugima izručili taoce, a sve je to izvršio bez Cezarova dopuštenja, a i bez dopuštenja svoje države. Štoviše, nikoga o tome nije bio obavijestio. Onda ga i vergobret optužuje, prema tome ima dovoljno razloga da ga kazni sam ili da zahtijeva od države da ga ona sama kazni. Ali, svemu se tome protivila činjenica što je

u njegova brata Divicijaka upoznao veliku privrženost prema rimskom

narodu, odanost prema njemu, neobičnu vjernost, pravednost i umjerenost. Bojao se da će, ako kazni Dumnoriksa, rastužiti Divicijaka. Zato je prije konačne odluke naredio da mu pozovu Divicijaka. Kad je otpustio obične tumače, počeo je s njim razgovarati sam preko tumača Gaja Procila, koji je bio prvak u provinciji, a u nj se najviše pouzdavao.

Tad je podsjetio Divicijaka o čemu se govorilo u njegovoj prisutnosti

o Dumnoriksu, kad je bila galska skupština, te mu otkrije što je nasamu

svaki o njegovu bratu govorio. Onda ga je stao moliti, ako bi smio a da ga

ne uvrijedi ili sam kazniti Dumnoriksa, kad sve potanko ispita, ili ga predati državi pa da mu ona sudi.

20.

Zagrlivši Cezara, Divicijak je u suzama preklinjao prijatelja da ne

postupi preoštro s njegovim bratom. Ovo je tad rekao Cezaru:

– Znam da je to istina i nitko se zbog toga ne ljuti više od mene. Moj je ugled u mojoj državi i u cijeloj Galiji velik, dok je Dumnoriksov zbog njegove mladosti neznatan, te se on uzdigao mojom pomoću. Ipak je tu moć i snagu upotrijebio ne zato da umanjuje sebi ugled nego i da ga upropasti. Ali mene vodi bratska ljubav a i obzir prema javnom mišljenju, jer, ako ga oštrije kazniš, to će svatko pomisliti, kad sam ti dobar prijatelj, da si sve učinio prema mojoj volji. Zbog toga će se dogoditi da će me prezreti svi Gali.

Kad je to s više drugih riječi uplakan molio od Cezara, on ga je uhvatio za desnicu, utješio i zamolio da ga prestane preklinjati. Zatim ga je uvjerio da je on u njega u tolikoj milosti da će zbog njegove želje i molbe oprostiti nepravdu nanesenu državi i zaboraviti na svoje negodovanje. Onda je pozvao Dumnoriksa i Divicijaka, te mu rekao zašto ga prekorava, a usto je još iznio što je sam opazio i što država misli. Opomenuo ga je da se unaprijed čuva svakog djela koje bi moglo izazvati sumnju u njega. Otvoreno je zatim naglasio da mu zbog brata Divicijaka oprašta sve stare nepravde. Poslije je Dumnoriksa okružio svojim povjerljivim ljudima, da bi znao što radi i s kim razgovara.

21. Cezar je istoga dana od četa prethodnica saznao da su se neprijatelji zaustavili na podnožju brda udaljenog 8000 koraka od njegova tabora. Zato je poslao svoje vojnike da razvide kakvo je to brdo i kako bi se obilaznim putem mogao na nj popeti. Prethodnice su mu dojavile da je uspon lak. Onda je Cezar naredio legatu Titu Labijenu da o trećoj noćnoj straži s dvjema legijama i s onim vodičima koji su već prije bili istražili put krene na najviši vrhunac samoga brda. Labijenu je povjerio što namjerava. Sam se oko četvrte straže požurio protiv neprijatelja istim putom kojim su oni bili pošli, ali je ispred sebe poslao cijelo konjaništvo. Naprijed je s četom prethodnicom poslao Publija Konzidija koga su svi cijenili kao vješta stratega. On je prije služio u vojsci Lucija Sule, a zatim u vojsci Marka Krasa.

neprijateljskog tabora nije bio udaljen više od 1500 koraka. Poslije je doznao od zarobljenika da nitko nije znao ni za njegov ni za Labijenov dolazak. Tad je k Cezaru iznenada dojahao Konzidije i rekao mu da su neprijatelji zaposjeli brdo za koje je Cezar odredio da ga osvoji Labijen. Izjavio je da to zaključuje prema oružju i bojnim znakovima Gala. Onda je Cezar zamaknuo vojskom na obližnji brežuljak i tu postavio bojni red. Dotle je Labijen bio zauzeo brdo i čekao na naše vojnike, ali se nije upuštao u borbu. To je učinio zato što mu je Cezar zapovjedio da ne započinje bitku prije negoli primijeti njegove čete blizu neprijateljskog tabora. Razlog je bio taj što je Cezar htio da zajednički udare odjednom sa svih strana. Na kraju, kad je sunce zašlo, Cezar je doznao od uhoda da su njegovi vojnici zaposjeli brdo, a da su Helvećani krenuli dalje te da je Konzidije u panici javio da je vidio ono što uopće nije mogao vidjeti. Toga je dana Cezar kretao za neprijateljem u običnoj udaljenosti, a onda se zaustavio oko 3000 koraka od njihova tabora. 9

23. Sutradan je Cezar pomislio kako je vrijeme da se pobrine za

prehranu vojnika, jer su u svemu preostajala samo dva dana kad je trebalo vojsci dijeliti žito, a do najvećeg i najbogatijeg heduanskoga grada nije bilo više od 18 000 koraka. Zato je napustio Helvećane i pohitao u Bibrakt. O tome su neprijatelje obavijestili robovi, i to bjegunci Lucija Emilija, koji je bio dekurion galskih konjanika. Helvećani, bilo zato što su mislili da su Rimljani od straha uzmaknuli, a pogotovo zato što su dan prije bili zauzeli uzvisine a nisu stupili u borbu, a onda i zbog toga što su se nadali da će im presjeći put do hrane, izmijenili su svoju pređašnju namjeru, okrenuli se prema našim četama i počeli progoniti i uznemirivati naše posljednje kolone.

24. Kad je Cezar to opazio, zamaknuo je s pješačkim četama na

obližnji brežuljak, dok je konjaništvo poslao naprijed da suzbija neprijateljsku navalu. Sam je posred brežuljka uredio trostruki bojni red od četiri stare legije. Onda je zapovjedio da se na vrhuncu svrstaju dvije legije koje je bio nedavno unovačio u Ovostranoj Galiji kao i sve pomoćne čete. Tako su čitavo brdo zauzeli vojnici. Još je zapovjedio da se čitava prtljaga snese na jedno mjesto, a da to mjesto zaposjednu oni borci koji su se nalazili u gornjem bojnom redu.

Helvećani su pošli za Cezarom sa svim svojim kolima i onda sabrali prtljagu na jedno mjesto. Oni su zbijenim bojnim redom suzbili naše konjaništvo i u falangi se primakli našoj prvoj vrsti.

25. Cezar je najprije uklonio ispred očiju svojih vojnika svoga konja

a onda sve ostale, da bi opasnost za sve bila jednaka, te da oduzme nadu u

bijeg. Zatim je ohrabrio vojnike i započeo bitku. Vojnici su sa uzvisine bacili koplja i na taj način probili falangu. Kad su to izveli, navalili su isukanim mačevima. Gali su se našli u velikoj nezgodi, kad su im koplja naših vojnika jednim udarcem probila više štitova i onda ih sastavila. Budući da se željezo svinulo, nisu ga mogli iz štitova istrgnuti, a ni boriti se spretnije, kad im je lijeva ruka bila kao sapeta. Zato su mnogi vojnici poslije dugog trzanja više voljeli da bace štit iz ruke i da se onda tuku nezaštićena tijela.

Kad su ih rane iscrple, počeli su uzmicati, a kako je brdo bilo udaljeno otprilike tisuću koraka, svi su se uputili prema njemu. Kad su se domogli brda, a usto i naši vojnici navalili za njima, oborili su se na naše borce odmah s puta Boji i Tulinžani. Njih otprilike 15 000 vojnika bili su posljednja neprijateljska četa i ujedno obrana zadnjim kolonama. Kad su

udarili na naše s otvorena boka, 10 počeli su ih opkoljavati. Čim su to opazili Helvećani koji su bili uzmakli na brdo, počeli su ponovo navaljivati

i obnavljati bitku. Rimljani su zaokrenuli u zavoj, te su onda navalili s

dviju strana i to tako da se prva i druga bojna vrsta opirala pobijeđenim i

potisnutim Helvećanima, dok je treća suzbijala one koji su nadolazili.

26. Na ovakav se način vodila borba dugo i ogorčeno na objema

stranama. Budući da neprijatelji nisu mogli duže odolijevati našoj navali, jedni su se, kao što su bili i počeli, povukli na brdo, dok su drugi krenuli prema svojoj prtljazi i svojim kolima. Ipak u čitavoj bici, premda su se od

sedmog sata do navečer borili, nitko nije ugledao neprijatelja kako bježi. I

u kasnu noć vodila se borba oko prtljage, jer su neprijatelji umjesto da

izgrade nasip postavili kola i onda s višega mjesta sipali strijele na naše borce koji su nadolazili. Neki su između kotača i kola bacali koplja i sulice

te na taj način ranjavali naše borce.

Poslije dugog kreševa naši su zauzeli prtljagu i tabor. U njemu su zarobili Orgetoriksovu kćer i jednoga njegova sina. Nakon bitke preživjelo

je oko 130 000 ljudi; oni su putovali bez prestanka cijele noći. Budući da

nisu ni za trenutak po noći prekidali svoje putovanje, četvrtoga dana prispjeli su u zemlju Lingonaca, dok su se naše čete zbog ranjenika i ukopa mrtvih zadržale tri dana, te zato nisu mogle poći za njima. Cezar je poslao Lingoncima pismenu poruku u kojoj im je preporučio da ne pomažu Helvećane ni žitom ni ičim drugim što im je potrebno. Ukoliko bi ih pomagali, držat će ih kao i Helvećane za neprijatelje. Poslije tri dana i sam je krenuo za njima sa svom svojom vojskom.

27. Velika je oskudica primorala Helvećane pa su poslali poslanike k

Cezaru da pregovaraju o predaji. Cezara su sreli na maršu. Pali su preda nj ničice i plačući ga počeli moliti i preklinjati da s njima sklopi mir. On im je zapovjedio da čekaju na mjestu gdje se sada nalaze dok se ne vrati. Oni su se pokorili toj zapovijedi. Kad je Cezar stigao na spomenuto mjesto, zatražio je taoce, oružje i robove koji su bili k njima prebjegli. Dok su

tražili robove i skupljali oružje, pala je noć, pa je oko 6000 ljudi iz onoga kotara koji se zvao Verbigenski umaknulo još navečer iz helvećanskog tabora i krenulo prema Rajni i germanskoj zemlji. Možda su to učinili zato što su se prepali da će biti kažnjeni kad predaju svoje oružje, a možda i zato što su se nadali da će se na taj način spasiti. Vjerovali su da u onom mnoštvu ljudi koje se predalo nitko neće zamijetiti njihov bijeg ili da će to same okolnosti prikriti.

28. Čim je Cezar za to saznao, naredio je onima koji su krenuli da ih

vrate, ako se žele pred njima opravdati, i da ih natrag dovedu. Sve je njih Cezar kad su stigli držao kao neprijatelje, dok je ostale, kad je primio taoce

i oružje, ubrojio u sebi pouzdane ljude. Zatim je Helvećanima,

Tulinžanima i Latovičanima naredio da se vrate u svoje zemlje iz kojih su bili krenuli. Budući da su izgubili sve zalihe žita, a u svojim domovima

nisu imali ništa čime bi utažili glad, zapovjedio je Alobrožanima da ih opskrbe hranom. Njima je samima naredio da gradove i sela što su ih

zapalili ponovo sagrade. Sve je to naređivao u namjeri da onaj kraj odakle

su krenuli Helvećani ne ostane pust, jer bi inače zbog njegove plodnosti

mogli Germani koji stanuju s druge strane Rajne iz svoje zemlje prijeći u helvećansku zemlju, pa bi tako postali susjedi provinciji Galiji i Alobrožanima. Kad su ga Heduanci zamolili da dopusti Bojima da se nasele u njihovoj zemlji, jer su bili na glasu zbog svoje izvanredne hrabrosti, on je

na to pristao. Heduanci su im darovali zemlje, a poslije podijelili pravo i slobodu koje su i sami uživali.

29. U helvećanskom su taboru pronašli popise ispisane grčkim

pismom, te ponijeli Cezaru. Na njima je poimence bilo izračunato koliki je

broj onih što su mogli nositi oružje krenuo iz svojih domova, a onda isto tako koliko je krenulo žena, djece i staraca. Svega je bilo: Helvećana 263 000, Tulinžana 36 000, Latovičana 14 000, Rauračana 23 000 i Boja 23 000; među njima je bilo do 92 000 boraca. Svih je ukupno bilo do 368 000. Međutim, onih koji su se vratili svojim domovima bilo je svega 110 000 na broju. To se saznalo kad su ih na zapovijed Cezarovu prebrojili.

30. Kad se završio rat protiv Helvećana, gotovo iz cijele Galije

nagrnuli su poslanici i to poglavice država da čestitaju Cezaru. Ovi su

izjavili da u njegovoj pobjedi nad Helvećanima vide ne samo kaznu za stare uvrede što su Helvećani bili nanijeli rimskom narodu nego i prst sudbine, jer se dogodilo upravo ono što je od koristi za Galiju kao i za rimski narod. Još su rekli da su Helvećani, iako im je u domovini dobro bilo, ipak ostavili svoje domove, da bi zavojštili na cijelu Galiju u želji da njom zavladaju i da za sebe izaberu među tolikim brojem pokrajina i zemalja onakav kraj za svoja naselja koji bi za njih bio najzgodniji i najplodniji u cijeloj Galiji, dok bi im ostale države plaćale danak. Oni su

ga zamolili ako bi mogli zakazati sabor cijele Galije u određeni dan i to

učiniti uz njegov pristanak. Izjavili su još da ima nekih pitanja koja bi htjeli

u zajedničkom dogovoru s njim riješiti. Kad im je Cezar to dopustio, odredili su dan za spomenuti sabor. Zatim su se prisegom zavjerili da ne bi netko štogod odao, osim onoga kome će to prema zajedničkoj odluci naložiti.

31. Kad su se razišli sa sabora, ponovo su isti poglavice došli k

Cezaru i zamolili ga ako bi mogli nasamu s njim razgovarati o svome dobru kao i dobru cijeloga naroda. Kad su to isposlovali, svi su plačući pali ničice pred Cezara i u zboru govorili kako oni oko toga osobito nastoje da ne izađe u javnost ono što će mu reći, jer žele postići ono što im je na srcu.

U slučaju kad bi svi saznali za njihove izjave, svjesni su da bi ih

najgroznije kaznili. Onda je u njihovo ime Heduanac Divicijak rekao ovo:

– U Galiji postoje dvije stranke. Jednoj su na čelu Heduanci a drugoj Arvernjani. Budući da su se jedni i drugi niz godina ogorčeno borili za prvenstvo, Arvernjani i Sekvanci pozvali su Germane uz nagradu u novcu. Oko 15 000 Germana prešlo je rijeku Rajnu. I, kad su vidjeli da su galska polja plodna, a život bogatiji i ugodniji, onda ih je još više prešlo. Sad ih ima u Galiji oko 120 000. S njima su Heduanci i njihovi štićenici nekoliko puta vodili borbe, ali su ih Germani pobijedili u svakoj borbi. U tim su borbama izgubili cijelo svoje plemstvo, senatore i cjelokupno konjaništvo. Heduanci, satrveni tim bitkama i porazima, morali su, premda su se isticali junaštvom i bili gostinski prijatelji rimskog naroda, te stoga i najmoćniji u cijeloj Galiji, Sekvancima dati najodličnije svoje ljude kao taoce i k tomu prisegom obvezati samu državu da ih nikad neće natrag tražiti a ni utjecati se rimskom narodu za pomoć, dok budu pod njihovom vlašću i dominacijom. Ja sam jedini u državi heduanskoj koga nisu mogli nagovoriti da prisegne na spomenuti način i da dade svoju djecu za taoce. Zato sam morao pobjeći iz države i doći u Rim pred Senat zatražiti pomoć. Mene jedinoga nije obvezivala prisega i taoci. Ipak je veće zlo zadesilo pobjednike Sekvance negoli pobijeđene Heduance zbog toga što se germanski kralj Ariovist naselio u njihovoj zemlji i zauzeo trećinu sekvanske zemlje, a ta je u cijeloj Galiji najplodnija. Sad naređuje Sekvancima da se povuku i s one trećine, jer su prije nekoliko mjeseci k Ariovistu stigli Harudi, otprilike 24 000 duša. Zapovjedio je da se njima dade zemljište za njihova naselja. Tako će ih kroz malo godina sve skupa istjerati iz Galije, te će svi Germani prijeći preko Rajne. Svemu je tome uzrok što se ni germanska zemlja u pogledu svoje plodnosti ne može mjeriti s galskom, a onda ni način galskog života ne može se usporediti s germanskim. Otkad je Ariovist jednom u bici kod Magetobrige pobijedio galske čete, postao je obijestan i okrutan, počeo je tražiti djecu najuglednijh građana za taoce. Njih je isto tako kažnjavao svakovrsnim kaznama i mukama, ako mu ne bi ispunili neku želju čim bi to zaželio. On je neobrazovan, koleričan i nerazuman. Mi ne možemo duže podnositi njegovu vladu. Ukoliko nam ne pomogne Cezar i rimski narod, morat će svi Gali isto ono učiniti što su već uradili Helvećani, tj. napustiti svoje domove, tražiti drugi kraj za svoje kuće i to daleko od Germana te okušati sreću, pa dogodilo se što se mora dogoditi. Ako bi za to saznao Ariovist, on bi sve taoce koji se u njega nalaze kaznio najgroznijim kaznama. Ipak ga Cezar može svojim ugledom i ugledom svoje vojske ili novom pobjedom ili imenom naroda rimskoga zastrašiti da ne seli još veći broj Germana preko Rajne. Cezar može cijelu Galiju braniti od Ariovistova

nasilja.

32. Kad je Divicijak završio govor, svi su prisutni uz suze počeli

naglas moliti Cezara za pomoć. Cezar je opazio da se jedini Sekvanci ne ponašaju onako kako su se drugi ponašali, nego da žalosni oborenih glava zure u zemlju. Budući da je bio radoznao, upitao je Sekvance. Oni nisu ništa odgovorili, već su šuteći ostali u istom raspoloženju. Budući da ih je više puta pitao za uzrok, a kako nije mogao od njih izmamiti nijednu riječ, ponovo je isti Divicijak rekao:

– Udes je Sekvanaca to jadniji i teži od udesa drugih naroda u Galiji što se jedini oni ne smiju ni potajno potužiti ni moliti od nekoga pomoć protiv Ariovista; štoviše, oni i u njegovoj odsutnosti strepe od njegove okrutnosti na isti način kao da se upravo on glavom nalazi pred njima. Drugi mogu bježati, ali oni, jer su ga primili u svoju zemlju i jer se svi njihovi gradovi nalaze u njegovoj vlasti, moraju sve moguće muke trpjeti.

33. Kad je Cezar o tome bio obaviješten, osokolio je ostale Gale i

obećao im da će se posebno za to pobrinuti. Cezar je rekao da se on osobito nada da će Ariovist zbog dobročinstva i njegova ugleda prestati s nasiljem. Kad je to rekao, raspustio je zbor. Cezara su na to poticali mnogi razlozi, pa je počeo razmišljati o tome na koji bi način štogod poduzeo, pogotovo kad je uvidio da Heduanci koje je Senat mnogo puta bio nazvao braćom i svojim rođacima čame u germanskom ropstvu i vlasti i kad je razmislio o tome kako se njihovi taoci nalaze u Ariovista i Sekvanaca, a to je sve uz toliku vlast rimskoga naroda najveća sramota za nj i rimsku državu. Osim toga, uočio je da je opasno za rimski narod što se Germani privikavaju prelaziti preko Rajne i što se sele u Galiju u tolikom mnoštvu. Zatim je zaključivao da se neće ti surovi i divlji ljudi moći suzdržati a da ne provale u rimsku provinciju, kad zauzmu cijelu Galiju, kao što su to već prije bili učinili Cimbri i Teutonci, a onda će iz provincije provaliti u Italiju, pogotovo kad Sekvance od naše provincije odvaja samo rijeka Rodan. Zato je potrebno što skorije sve to predusresti. Na kraju, sam se Ariovist toliko uzoholio i tako je postao obijestan da se to više ne može podnositi.

34.

Zbog tih svih razloga Cezar je mislio da treba poslati Ariovistu

poslanike, da oni od njega zahtijevaju da za dogovor izabere neko mjesto koje bi bilo u sredini među njima. Po njima je poručio da bi rado s njim razgovarao o državnim poslovima i o samim prilikama koje je potrebno upoznati, a važne su za obojicu.

Ariovist je poslanstvu odgovorio ovako:

– Kad bih ja Cezara trebao za nešto, sam bih došao k njemu. Osim

toga, ne usuđujem se bez vojničke pratnje ići u one galske krajeve koje je Cezar zauzeo, a ni vojska se ne može bez velike prtljage s hranom i bez

nekih neprilika sakupiti na jednom mjestu. Mene zaista čudi kakva posla ima Cezar ili rimski narod u mojoj Galiji koju sam u ratu svladao!

35. Kad su Cezaru priopćili taj odgovor, ponovo je poslao Ariovistu

poslanika s ovom porukom. Budući da on njemu za onu njegovu pređašnju naklonost kao i rimskome narodu uzvraća ovakvom ljubavlju, premda je bio za njegova konzulovanja od Senata nazvan kraljem i prijateljem, 11 a i pozvan se skanjuje doći na odgovor, te misli kako ne mora s Cezarom razgovarati o zajedničkim stvarima niti ga o tome obavijestiti, to sad Cezar od Ariovista zahtijeva ovo. Prije svega ne smije više preseljavati svoje podanike preko rijeke Rajne u Galiju. Zatim neka vrati taoce što su mu ih predali Heduanci, a Sekvancima neka dopusti da uz njegov pristanak sve one taoce koje sad imaju povrate Heduancima. Osim toga, da ne smije zavojštiti na njih i na njihove saveznike. Onda da ih na kraju ne izaziva svojim nasiljem. Ako tako bude radio, Cezar i rimski narod s njim će živjeti u ljubavi i prijateljstvu. U slučaju ako Cezar sve to ne postigne, osvetit će nepravde nanesene Heduancima.

Poznato je da je Senat u vrijeme konzulovanja Marka Mesale i Marka Pizona bio zaključio da svaki onaj tko bude upravljao provincijom Galijom brani Heduance i ostale prijatelje rimskog naroda, dok to može činiti, ali bez ikakve štete za rimsku državu.

36. Na sve ovo odgovorio je Ariovist ovako:

– Prema ratnom pravu pobjednici zapovijedaju pobijeđenima onako

kako oni to žele. Na sličan je način rimski narod navikao zapovijedati

pobijeđenima, ali ne prema tuđem pravu, nego prema svome raspoloženju. Budući da ja ne naređujem rimskom narodu na koji će način izvršavati

svoje pravo, to onda ni rimski narod ne treba mene ometati u mojim pravima. Heduanci plaćaju danak, jer su ratom htjeli riješiti naše međusobne razmirice, ali sam ih ja svladao. Cezar sa svoje strane čini veliku krivicu kad mi svojim dolaskom smanjuje dohotke. Ja neću Heduancima vratiti taoce. Ipak se neću bez traženja pravde za sebe s njima ni s njihovim saveznicima zaratiti ako ustraju pri onome što smo uglavili, te ako budu svake godine plaćali danak. Ako to ne budu izvršavali, onda će im od slabe koristi biti pobratimstvo s rimskim narodom. A kad Cezar poručuje da će osvetiti nepravde nanesene Heduancima, morao bi dobro zapamtiti da se nitko nije s Ariovistom u borbi ogledao a da nije poražen. Ukoliko želi, neka stupi u rat; tad će vidjeti što mogu učiniti Germani koji su uvijek bili jaki i hrabrošću i oružjem, a takvi se borci nisu četrnaest godina odmorili pod vlastitim krovom.

37. U isto vrijeme kad je Cezar primio spomenute poruke od Ariovista, došli su poslanici Heduanaca i Treveraca. Prvi su se poslanici potužili da im Harudi koji su nedavno bili prešli u Galiju pustoše polja; iako su Ariovistu predali taoce, ipak nisu mogli na taj način od njega otkupiti mir. Poslanici Treveraca javili su da se stotinu općina Sveba spustilo na obale Rajne, te da namjeravaju prijeći Rajnu. Njihovi su zapovjednici braća Nazua i Cimberije. Sve je to veoma uznemirilo Cezara, pa je zaključio da se mora požuriti, jer će se inače nova horda Sveba udružiti sa starim Ariovistovim četama, pa će ih onda biti teže suzbiti. Zbog toga je nakupovao žita i onda što je brže mogao ubrzanim je marševima krenuo protiv Ariovista.

38. Kad je prevalio put od tri dana, obavijestili su ga da je Ariovist sa svim četama krenuo da zauzme grad Vezoncij, taj najveći sekvanski grad, te da je odmakao iz svoje zemlje za tri dana hoda. Cezar je pomislio kako mora dobro paziti da se to ne dogodi. U Vezonciju je bilo u obilju svega što je trebalo za rat, a osim toga bio je zaštićen prirodnim položajem i ta je okolnost pružala dobru priliku da se sam rat zateže. Oko grada teče rijeka Dubis kao u nekom krugu, dok onaj prostor, a nema ga više od 600 stopa, gdje ne protječe rijeka zaprema vrlo visoko brdo, te obala rijeke na objema stranama doseže do podnožja samoga brda. Bedem podignut oko brda čini ga tvrđavom i spaja s gradom. Ovamo je Cezar krenuo žurnim maršem ne sustajući ni danju ni noću. Zatim je zaposjeo grad i u njemu postavio svoju

posadu.

39. Dok je Cezar boravio u blizini Vezoncija nekoliko dana da bi se

opskrbio žitom i hranom, naši su se vojnici počeli propitkivati za Germane. Gali i trgovci pripovijedali su im da su Germani divovskog tijela, nevjerojatno hrabri i vješti oružju. Gali su priopćili da su se često s njima sukobili, ali tad nisu mogli izdržati njihov strašan izgled kao ni izraz njihova lica. Zbog toga je odjednom naše borce obuzeo toliki strah da je zavladala panika. Strah je obuzeo najprije vojničke tribune, prefekte, a onda ostale borce koji su s Cezarom došli kao prijatelji, ali nisu imali velikog iskustva u strategiji. Zato je svaki pojedini od ovih počeo navoditi jednu ili drugu izliku da bi krenuo na put i počeo moliti Cezara da bi mogao uz njegov pristanak otići kući. Neki su, da se ne bi na njih posumnjalo da su kukavice, postiđeni ostali, ali ipak nisu na svome licu mogli sakriti izraz straha, a ni suze prekriti. Ti bi se povukli u svoje šatore i tu kukali nad svojom sudbinom ili bi zajednički sa svojim plačidruzima žalili zbog opće propasti. U svakom uglu tabora počeli su ovakvi borci sastavljati i pečatiti oporuke. Njihove riječi kao i njihova panika zbunili su, štoviše, i one koji su imali veliko vojničko iskustvo, kao što su to bili obični vojnici, centurioni i konjanički časnici. Onaj koji je želio da se pokaže kao manja kukavica govorio bi da se ne boji neprijatelja, nego da ga je strah zbog klanca na putu i velikih šuma, koje se prostiru između naše vojske i Ariovistove. Neki su navodili da su zabrinuti zbog opskrbe žitom, jer ne znaju hoće li se ono moći dosta zgodno dovoziti. Čak su neki obavijestili Cezara da niti vojnici ne misle, kad on izda naredbu za pokret ili navalu, poslušati zapovijed, jer od straha ne misle krenuti naprijed.

40. Kad je Cezar o svemu razmislio, sazvao je vojno vijeće. U nj je

pozvao centurione svih centurija, pa ih onda oštro prekorio ovim riječima. Najprije se čudi što oni drže da mogu pitati i suditi o tome kamo će ih on voditi i zašto ih vodi. Ariovist je za njegova konzulovanja osobito želio prijateljstvo rimskog naroda, pa zašto bi onda netko pomislio da će se on nerazborito pokazati kao nezahvalan čovjek? On je, nastavio je, uvjeren da Ariovist neće, kad se upozna s njegovim uvjetima i zahtjevima kao i kad shvati njihovu pravednost, odbiti ni njegovu ni rimskoga naroda milost. U slučaju ako se zarati bez razmišljanja kao obijestan i lud vojskovođa, onda

čega da se boje? Zašto da se ne pouzdavaju u svoju hrabrost ili njegovu opreznost? I u prošlosti je bila zaprijetila opasnost, kako to pamte naši djedovi, od toga istoga neprijatelja, kad je Gaj Marije porazio Cimbre i Teutonce. 12 Njegova je vojska zaslužila opravdano istu slavu kao i njen vojskovođa. I nedavno u vrijeme ustanka robova 13 u Italiji zaprijetio nam je taj narod, ali je u to doba ipak neprijatelj imao više ratnog iskustva i discipline, a sve je to od nas naučio. Koliko vrijedi ustrajnost, vidi se u činjenici što su se naši preci neko vrijeme bez razloga bojali i slabo naoružana neprijatelja, dok su ga poslije i dobro naoružana i kao pobjednika svladali. Na kraju, to su oni isti Germani s kojima su se Helvećani često ne samo u svojoj nego i u njihovoj zemlji borili, a ti Helvećani ipak nisu bili dorasli našoj vojsci. Ako nekoga smućuje nesretna bitka i bijeg Gala, taj će, ako bude htio razmišljati, uvidjeti da je Ariovist, kad je ostao mnogo mjeseci u taboru i po močvarama, a nije se usudio stupiti u otvorenu borbu, samo dugotrajnim ratom iscrpio Gale, pa onda, kad se više nisu nadali borbi i raštrkali se, iznenada na njih navalio te ih pobijedio više razboritošću i lukavošću negoli hrabrošću. I sam se Ariovist ne nada da će način koji je primijenio protiv barbara i neiskusnih vojnika biti zgodan da razbije našu vojsku. Oni koji svoj strah skrivaju tobože zbog žita i klanaca na putu zapravo su drski, jer, kako se čini, sumnjaju u dužnosti vrhovnog zapovjednika Cezara ili mu, štoviše, žele naređivati. Dalje je rekao da je to njegova briga, jer nas žitom opskrbljuju Sekvanci, Leuci i Lingonci, a osim toga već je žito na njivama sazrelo. O samom putu moći će uskoro sami prosuditi. S druge strane, što neki govore da se vojnici neće pokoriti njegovim zapovijedima, te da neće dalje krenuti, to njega nimalo ne zabrinjava. On zna da u onoga kome se vojnici nisu pokoravali ili nije bilo sreće, ako nije uspio u borbama, ili su mu dokazali lakomost, ako bi otkrili neko nedjelo. Ali, njegovo se poštenje zrcali u cijelom njegovu životu, a sreća u ratu s Helvećanima. Zato će on ono što bi bio za poslije odgodio požuriti i još noćas za vrijeme četvrte straže krenuti, da bi se uvjerio ima li u njih više stida i osjećaja dužnosti negoli straha. Ukoliko za njim i ne krene nitko, poći će s njim njegova Deseta legija, u koju uopće ne sumnja. Ona će mu biti tjelesna straža! Ta je legija bila prava Cezarova miljenica, a u nju se zbog njena junaštva i najviše pouzdavao.

41. Poslije ovakva Cezarova govora svi su se na neki načini izmijenili. Odjednom su se jako oduševili; sve je obuzela želja za borbom. Prva mu je Deseta legija preko vojničkih tribuna zahvalila što je o njoj lijepo govorio; vojnici te legije izjavili su da su spremni za rat. Zatim su se dogovorili vojnici ostalih legija sa svojim tribunima i centurionima, 14 kako bi se opravdali pred Cezarom. Njihovi su izaslanici ovako pravdali stav legija, kad su izjavili da one, tj. legije, nisu nikada oklijevale ili se bojale, a nisu ni pomislile da je na njima da sude o vođenju rata, te da je to posao samoga vojskovođe. Cezar je prihvatio opravdanje legije. Onda je uz pomoć Divicijakovu, jer se u njega od svih Gala najviše pouzdavao, izabrao onaj put kojim bi mogao voditi vojsku više od 50 000 koraka unaokolo otvorenim predjelima. Zatim je, kako je izjavio, u vrijeme četvrte straže krenuo. Budući da nije prekidao put, sedmoga je dana javila prethodnica da

je rimska vojska daleko od Ariovistove 24 000 koraka.

42. Kad je Ariovist saznao za Cezarov dolazak, poslao je k njemu svoje poslanike. Ovi su kazali: – U pitanju dogovora koji je Cezar tražio, sad ga ukoliko želi može sam ostvariti, jer je bliže došao. I sam mislim da to mogu bez straha za sebe učiniti!

Cezar nije odbio ovu ponudu. Držao je da se Ariovist već pomalo opamećuje, kad na svoju ruku nudi ono što je prije, kad je to od njega tražio, bio uskratio. Cezar se čvrsto nadao da će se Ariovist, kad se upozna

s njegovim uvjetima i zahtjevima, odreći svoje tvrdoglavosti zbog tolikih

Cezarovih dobročinstava, a osobito onih rimskoga naroda. Peti dan od spomenutoga dana bio je zakazan dogovor. Kako su često i jedan i drugi slali poslanike, Ariovist je zahtijevao da Cezar ne dovodi na sastanak svoje pješaštvo. Rekao je da se boji da ga ne bi Cezar na prijevaru opkolio. Zato neka jedan i drugi dođu u pratnji konjaništva. Inače on ne misli doći. Budući da Cezar nije htio da se zbog bilo čega osujeti sastanak, a usto nije smio svoju osobnu sigurnost povjeriti galskom konjaništvu, odlučio je da je najbolje ako Galima oduzme konje i naredi da na njih uzjašu vojnici Desete legije, a u tu se legiju najviše uzdao. Tako je u svakom slučaju imao zaštitu i stražu od koje nije bilo odanije. Kad je to sproveo, netko je vrlo dosjetljivo rekao u krugu vojnika

Desete legije: – Cezar čini više nego što je obećao. Bio je obećao da će Deseta legija biti njegova tjelesna straža, a gle sad je on uvrštava među vitezove!

43. Na ravnici, na kojoj se uzdizao prilično velik zemljani brežuljak,

a ta je bila jednako udaljena od Cezara i Ariovistova tabora, sastali su se na dogovor oba vojskovođe. U istoj su se razdaljini zaustavili Cezarovi i Ariovistovi konjanici. Ariovist je zatražio da razgovaraju na konju i da svaki još povede po deset vojnika. Kad su se sastali na spomenutom mjestu, Cezar je Ariovistu spomenuo u početku govora svoja i Senatova dobročinstva. Cezar je rekao:

– Senat je tebe imenovao za kralja i nazvao prijateljem, a poslao ti je i bogate darove. Malo je onih koji su to doživjeli, jer se sve to dariva samo za osobite zasluge. Ti si sva ta odlikovanja dobio milošću Senata i mojim zalaganjem, jer drugoga pravoga razloga nije bilo. Poslije toga je Cezar počeo objašnjavati kako Rimljane povezuju i drevne i nove zakonite veze s Heduancima, te kako je toliko puta određene odluke sam Senat za njih donio; one su bile izraz osjećaja časti. Zatim je napomenuo kako su Heduanci imali prvenstvo u cijeloj Galiji i prije negoli su s nama sklopili prijateljske veze. Cezar je još dodao da je takav običaj naroda rimskoga da on nastoji da saveznici i prijatelji ne samo da ništa svoga ne gube nego da cvatu ugledom, čašću i dostojanstvom. Onda, tko bi mogao dopustiti da im se oduzme ono što su sa sobom donijeli u prijateljstvo rimskog naroda? Zatim je od Ariovista zatražio ono isto što je prije bio poručio poslanicima. To je bilo da Ariovist ne ratuje protiv Heduanaca i njihovih saveznika i da im povrati taoce. Na kraju, ukoliko ne može vratiti one Germane koji su se naselili u Galiji, da bi barem zabranio drugima prelaziti preko rijeke Rajne.

44. Ariovist je vrlo malo odgovorio na Cezarove zahtjeve, ali je zato

posebno istaknuo svoje vrline. Rekao je: – Prešao sam preko Rajne ne od svoje volje, nego onda kad su me Gali za to zamolili. Nisam napustio svoj dom bez nade u velike nagrade. Ja sam u Galiji zauzeo onaj kraj koji su mi sami Gali darovali, a taoce su dragovoljno dali; danak ubirem prema ratnom pravu, jer ga pobjednici obično nameću pobijeđenima! Ja se nisam zaratio s Galima nego oni sa mnom. Zatim, sve su galske države ustale protiv mene, ali sam sve njihove čete porazio. Ukoliko žele ponovo stupiti

u borbu, ja sam spreman da je prihvatim. Ako žele da živimo u miru, onda nije pravo da mi uskrate danak koji su do sada isplaćivali. Prijateljstvo rimskoga naroda moralo bi meni biti na čast i zaštitu, a ne na štetu. Zbog toga sam ga i tražio. Ako Galima s pomoću rimskoga naroda oprostim danak, te ako im predam taoce, onda ću se isto tako rado odreći prijateljstva s rimskim narodom kao što sam ga i tražio. Što preseljavam veliko mnoštvo Germana u Galiju, to činim zbog svoje obrane, a ne zbog toga da bih ratovao s Galima. Kao dokaz mogu navesti to što sam došao u tu zemlju na poziv Gala; prema tome, ja nisam napadao, već sam se branio. Osim toga, ja sam došao u Galiju prije negoli vojska rimskoga naroda. Rimska vojska nije prije nikad prešla granice provincije Galije. Što ona tu radi? Zašto je stigla u te zemlje? Ova je Galija moja pokrajina kao što je ona vaša. Kao što ne treba dopustiti da ja napadam vašu provinciju, tako ste vi Rimljani nepravedni kad me ometate u mome pravu. A što ti, Cezare, kažeš da je rimski narod nazvao Heduance svojom braćom, nemoj misliti da sam ja tako neuk te da ne poznajem povijest a da ne bih znao da su Heduanci pomagali Rimljanima u vrijeme prošloga rata s Alobrožanima, kao i u onim borbama što su ih sa mnom i Sekvancima vodili. Ja moram posumnjati da se Cezar pretvara u svome prijateljstvu kad vojsku drži u Galiji, a drži je samo zato da bi mene uništio. Ukoliko ti, Cezare, ne povučeš svoje čete iz Galije, ja te neću držati za prijatelja, nego za neprijatelja. Ako te ubijem, znam da ću razveseliti mnoge ugledne prvake rimskoga naroda. Sve sam to od njih saznao preko svojih povjerljivih ljudi. Prema tome, ako ti nestaneš, ja ću u svih ovih steći zahvalnost i prijateljstvo. Ako, Cezare, napustiš Galiju, pa je meni predaš, ja ću ti zato platiti veliku cijenu, štoviše, vodit ću sve ratove a da se ti nećeš izvrgavati nikakvoj opasnosti ili ama koje zahtijeva sam rat!

45. Cezar je Ariovistu odgovorio u istom smislu, zašto ne može odustati od svojih planova. Ponajprije, kako je rekao, u tome ga priječi politika rimskoga naroda koji nikad nije napuštao svoje zaslužne saveznike, a osim toga Cezar je izjavio da Galija ne pripada više Ariovistu negoli rimskom narodu. Onda ga je podsjetio da je Kvint Fabije Maksim porazio u bitkama Arvernjane i Rutence, 15 ali ih je rimski narod pomilovao, te njihove zemlje nije pretvorio u provincije a ni danak im nije nametnuo. Ukoliko se treba svaki put pozivati na povijest, onda je vlast rimskoga naroda u Galiji potpuno zakonita. Zatim, ako treba poštovati senatske odluke, Galija, premda je poražena, mora živjeti prema svojim

uredbama.

46. Dok su Ariovist i Cezar na ovaj način vodili pregovore, Cezarovi

su vojnici javili da se Ariovistovi konjanici približavaju brežuljku i jašu prema našim konjanicima, a da osim toga bacaju strelice i kamenje na našu pratnju. Cezar je onda prekinuo razgovor, povukao se prema svojim vojnicima i zapovjedio im da Germanima uopće ne uzvraćaju strijelama. Iako je znao da će izabrane legije bez opasnosti moći voditi borbu s konjaništvom, ipak je držao da to ne smije učiniti, jer bi se poslije, kad bi

razbio neprijatelje, reklo da ih je unatoč vjeri uništio za vrijeme dogovora. Poslije, kad su svi vojnici saznali kako se Ariovist drsko ponašao za vrijeme pregovora i kako je zahtijevao da treba sve Rimljane istjerati iz Galije, a osobito kako su njegovi konjanici navalili na naše i kako se zbog toga prekinulo pregovaranje, sve je vojnike obuzelo veliko oduševljenje za rat.

47. Zatim je drugoga dana Ariovist poslao Cezaru poslanike. Oni su

ovo rekli: – Ariovist želi s Cezarom raspravljati o onome o čemu su nedavno govorili, ali svoje dogovore nisu završili. Zato neka Cezar odredi dan za dogovor, a ako to ne želi, onda neka nekoga od svojih pouzdanih ljudi k njemu pošalje. Cezar nije imao o čemu voditi razgovore, pogotovo što se Germani dan prije nisu mogli suzdržati da ne odapinju strijele na naše vojnike. Osim toga, Cezar je znao da je vrlo pogibeljno ako pošalje nekoga od svojih ljudi jer ga predaje u ralje divljih vukova. Zato je odlučio da je najbolje ako Ariovistu pošalje Gaja Valerija Procila, sina Gaja Valerija Kabura. Bio je to mlad čovjek, vrlo hrabar i obrazovan. Njegovu je ocu Gaj Valerije Flak 16 bio darovao rimsko građansko pravo. Cezar ga je poslao zbog velikoga povjerenja koje je u njega imao kao i zbog njegova znanja galskog jezika koji je Ariovist iz dnevne prakse vrlo dobro poznavao. Osim toga, Germani nisu imali razloga da se loše ponašaju prema Procilu. Cezar je još odredio da s njim krene i Marko Mecije, a taj je bio Ariovistov milogost. Oboma je Cezar naložio da saslušaju Ariovista, a onda da mu to jave. Kad ih je Ariovist ugledao u svome taboru, pred svim je vojnicima glasno povikao: – Zašto ste došli k meni? Zar želite da me uhodite?

Kad su htjeli odgovoriti, nije im dopustio, već je odredio da ih okuju u okove.

48. Istoga je dana Ariovist dalje krenuo i utaborio se pod brdom, na 6000 koraka od Cezarova tabora. Sutradan je poveo svoje čete pokraj Cezarova tabora i utaborio se 2000 koraka dalje od njega s namjerom da Cezaru onemogući dovoz žita, koje mu je pristizalo iz zemlje Sekvanaca i Heduanaca. Od toga je dana Cezar pet dana redom izvodio vojsku ispred tabora, da bi Ariovistu pružio priliku da zametne borbu. Ariovist je sve te dane pješačke čete zadržavao u taboru, ali se svakog dana znao pobiti u konjaničkom okršaju. To je bila takva vrsta bitke u kojoj su Germani bili vrlo dobro izvježbani. Bilo je 6000 konjanika, a isto toliko pješaka koji su bili vrlo snalažljivi u pokretu i vrlo hrabri. Njih su konjanici, svaki po jednoga, odabirali u cijeloj vojsci kao svoju zaštitu. S njima su odlazili u borbu. U borbi bi konjanici k njima uzmicali, a oni bi, kad bi nastala ogorčena borba, navalili. Kad bi netko bio teže ranjen ili pao s konja, pješaci bi ga okružili. Ako je bilo potrebno nekamo dalje poći ili brže uzmaknuti, pješaci su bili tako brzi, jer su bili izvježbani, da su uhvativši se za konjsku grivu trčali usporedo s njim.

49. Kad je Cezar vidio da se Ariovist ne miče iz svoga tabora,

izabrao je zgodno mjesto, da mu Germani ne bi više sprečavali dovoz hrane, i to otprilike 600 koraka dalje od onoga mjesta gdje su se Germani bili spustili, pa je tamo stigao u trostrukom bojnom redu. Zatim je prvoj i drugoj vrsti zapovjedio da ostane pod oružjem, a dotle da treća gradi tabor. To je mjesto, kao što sam spomenuo, bilo 600 koraka udaljeno od neprijatelja. Ovamo je Ariovist poslao oko 16 000 pješaka s čitavim konjaništvom da bi te čete zastrašivale naše vojnike i da im ne bi dopustile graditi utvrde. Uza sve to, Cezar je zapovjedio da dvije bojne vrste odbijaju neprijatelja, dok treća ne dovrši svoj posao. Kad je tabor bio podignut, Cezar je u njemu ostavio dvije legije i nešto pomoćnih četa, dok je ostale četiri legije poveo natrag u veliki tabor.

vojsku iz oba tabora. Kad je malo odmaknuo od velikoga tabora, uredio je bojni red i ponovo pružio neprijatelju priliku za borbu. Budući da je i sad opazio da neprijatelji ne izlaze iz svoga tabora, vratio je svoje čete oko podneva u tabor. Tek je tad Ariovist poslao jedan dio svojih četa da zauzme manji tabor. I jedni i drugi ogorčeno su se borili sve do sumraka. Kad je zašlo sunce, povratio je Ariovist svoje čete u tabor. S jedne i druge strane poginulo je i bilo ranjeno mnogo vojnika. Kad je Cezar ispitivao zarobljenike zašto se Ariovist ne želi odlučiti za odlučan sukob, saznao je da je tome uzrok što je u Germana običaj da im žene vračanjem i ždrijebom odlučuju je li korisno zametnuti bitku ili nije. One uvijek govore da Germanima nije suđeno pobijediti ako stupe u borbu prije negoli se pojavi mladi mjesec.

51. Drugoga je dana Cezar ostavio u jednom i drugom taboru posadu takve jačine koliko mu se činilo da je za obranu dovoljno. Sve je pomoćne čete razmjestio ispred malog tabora naočigled neprijatelju. Te je upotrijebio samo za tabor, jer je po broju legionara bio slabiji prema broju neprijateljskih vojnika. Zapovjedio je da se svrsta trostruki bojni red i onda se primaknuo sve do neprijateljskog tabora. Sad su Germani bili primorani da izvedu sve svoje čete iz tabora. Razmjestili su ih u jednakom razmaku po plemenima: Harude, Markomane, Tribočane, Vangionce, Nemećane, Seduzijce i Svebe. Zatim su sav svoj bojni red zatvorili putničkim i teretnim kolima, da nitko ne pomisli na bijeg. Na ovo su mjesto smjestili svoje žene. Te su ih na polasku u boj raskriljenih ruku molile da ih ne predaju Rimljanima u ropstvo.

52. Cezar je pojedinim legijama odredio za zapovjednike legate i kvestore, da bi ih svaka imala za svjedoke svoga junaštva. Sam je poveo borbu na desnom krilu, jer je opazio da je ta strana u neprijateljske vojske najslabija. Naši su vojnici na dani znak žestoko navalili na neprijatelje, dok su neprijatelji iznenada istrčali velikom brzinom, tako da naši vojnici nisu imali vremena izbaciti svoja koplja. Tad su odbacili koplja i borili se iz blizine mačevima. Ipak su Germani prema svojim pravilima strategije u navali ubrzo oblikovali falangu i dočekali udarce mačeva. Bilo je i takvih naših vojnika koji su uskočili u falangu te rukama trgali štitove i odozgo zadavali

neprijateljima rane. Dok je lijevo krilo neprijateljske vojske bilo razbijeno, dotle je desno svojom premoću pritješnjavalo naš bojni red. Kad je to uočio mladi Publije Kras, a nije bio u stisci kao oni koji su se nalazili u bojnom redu, kako je zapovijedao konjaništvom, poslao je našima u nevolji treću bojnu vrstu u pomoć.

53. Na taj se način postigla ravnoteža u borbi, pa su neprijatelji počeli bježati. Nisu prestali bježati dok nisu stigli do rijeke Rajne. Tad je samo malen broj njih skočio u rijeku i nastojao se spasiti plivajući na drugu obalu. Neki su se namjerili na čamce, ukrcali se i tako izbjegli smrti. Među takvima je bio i Ariovist. On se dokopao lađe koja je bila privezana na obali i na njoj pobjegao. Sve su druge Germane sustigli naši konjanici i posmicali ih. Ariovist je imao dvije žene. Jedna je bila rodom Svebica koju je odveo sa sobom od kuće, druga Noričanka, sestra kralja Vokciona, kojom se oženio u Galiji. Nju mu je bio poslao njen brat. Obje su zaglavile na spomenutom bijegu. Ariovist je imao dvije kćeri. Jedna je poginula, dok su drugu zarobili naši vojnici. Kad je konjaništvom progonio neprijatelje, Cezar je susreo Gaja Valerija Procila, dok su ga germanski stražari na bijegu vukli okovana trostrukim okovima. Taj je susret uvelike razveselio Cezara kao i sama pobjeda, jer je doživio da se njegov pouzdanik i milogost, a usto najpoštovaniji čovjek u Galiji, spasio iz vučjih ralja i ponovo živ k njemu došao. Sudbina nije Cezaru ništa umanjila veselje, jer je Procil bio živ. Onda je Procil pripovijedao da su za njegovu glavu triput u njegovoj prisutnosti Germani bacali ždrijeb, bi li ga odmah spalili ili bi ga sačuvali za drugo vrijeme. Slučajno su sreća i sudbina bili Procilovi prijatelji. Poslije su vojnici doveli i Procilova pratioca Marka Mecija, kad su ga pronašli u Ariovistovu taboru.

54. Kad se raširila vijest o ovoj pobjedi preko rijeke Rajne, počeli su se Svebi koji su bili došli na obale rijeke Rajne vraćati svojim domovima. Njih su, kad ih je zahvatila panika, počeli progoniti Ubijci, a ti su stanovali uz obale Rajne. Mnogo je Sveba poginulo u spomenutoj panici. Tako je Cezar kroz jedno ljeto završio dva veoma velika rata. Zatim

je nešto ranije negoli je to tražilo godišnje doba odveo vojsku u zemlju Sekvanaca da tamo prezimi u zimovnicima. Kao zapovjednika zimovnika postavio je Tita Labijena, dok je sam krenuo u Ovostranu Galiju 17 da obavlja sudske poslove.

DRUGA KNJIGA

1. Dok se Cezar, kao što smo prije spomenuli, nalazio u Ovostranoj

Galiji, često je dobivao obavještenja da se svi Belgi – a to je prema onome što je prije rečeno jedna trećina cijele Galije – spremaju na ustanak protiv rimskoga naroda i da međusobno jedni drugima predaju taoce. Uzrok njihove zavjere bio je sljedeći. Oni se u prvom redu boje da će onda kad Cezar pokori cijelu Galiju naša vojska upasti u njihovu zemlju. Zatim, jer ih na to potiču neki Gali, a onda i oni koje je vrijeđalo što rimska vojska zimuje i smješta se u Galiji. Kao što nisu trpjeli da u Galiji budu Germani, tako su i ovo teško podnosili. Bunili su ih oni koji su u svojoj nestalnoj prirodi nosili lakoumnu težnju da se organizira nova vlast. Bilo je i onih koji su ih bunili zbog toga što su bili bogati, pa su imali sredstava da posvuda imaju svoje ljude koji bi upravljali pojedinim zemljama. Takvi su sve to mogli vrlo teško postići pod našom vlašću.

2. Porukama i pismima ovakve vrste Cezar je bio ponukan da unovači u Ovostranoj Galiji dvije nove legije. 18 Početkom je ljeta poslao legata Kvinta Pedija da ih odvede u unutrašnju Galiju. Sam je stigao k vojsci, čim se ona mogla obilno opskrbiti krmom. Senoncima i ostalim Galima koji su bili susjedi Belga zapovjedio je da uznastoje doznati što se događa u zemlji Belga, pa da ga onda obavijeste. Svi su isto javili da Belgi sakupljaju vojsku na jednom mjestu. Poslije toga Cezar je držao da nema odgađanja nego da mora krenuti. Kad se opskrbio žitom, krenuo je i otprilike kroz petnaest dana stigao do zemlje Belga.

3. Kad je u te krajeve stigao iznenada i brže nego je itko mogao

pomisliti, poslali su Remljani, koji su među plemenima Belga bili najbliži Galiji, poslanike k Cezaru i to Ikcija i Andebroga, prvake u državi, da ti izjave kako oni sebe i sve svoje predaju na milost i nemilost rimskoga naroda. Još su kazali kako se oni nisu urotili protiv rimskoga naroda, nego da su spremni predati taoce, izvršavati sve zapovijedi, a u gradove primiti Rimljane te ih pomoći žitom i svim onim ostalim što je potrebno. Dalje su izjavili kako su svi Belgi pod oružjem, a da su se Germani, koji stanuju s ove strane Rajne, s njima sjedinili, no da su ti ipak toliko ogorčeni jer ni Svesionjane, svoju braću i rođake koji žive prema istim zakonima i istom

pravu i imaju s njima jednu vladu i jednu vlast, nisu mogli nagovoriti da se ne slože s ovima.

4. Kad ih je Cezar ispitivao koje su to države i koliko imaju vojnika

pod oružjem i što mogu učiniti te njihove čete, otkrio je sljedeće: većina Belga potječe iz Germanije, a kako su u davna vremena bili prešli Rajnu zbog plodnosti kraja, naselili su se u onim predjelima gdje stanuju Gali. Zatim su otjerali Gale. Oni jedini nisu u vrijeme naših pređa dopustili Cimbrima i Teutoncima da prodru u njihovu zemlju, premda su bili opustošili čitavu Galiju. Zbog toga su silno ponosni na svoju vojsku, hvale se, jer se sjećaju nekadašnje slave. Što se tiče broja njihovih vojnika, poslanici su rekli da su dobro obaviješteni, jer su to mogli saznati, kad su udruženi srodstvom i rodbinskim vezama, od onih koji su na zajedničkoj skupštini govorili koliki će tko broj vojnika dati. Najjači su među njima Belovačani i to junaštvom i ugledom kao i brojem vojnika. Oni mogu na oružje pozvati i do 100 000 vojnika. Od toga su broja obećali 60 000, i to izabranih boraca, ali su u tom ratu tražili za sebe zapovjedništvo. Svesionjani su njihovi susjedi; oni posjeduju najprostranija i najplodnija polja. Već za naših dana imali su kralja Divicijaka, a taj je bio najmoćniji u cijeloj Galiji. Njegova se vlast protezala u velikom dijelu tih krajeva i osobito u Britaniji. Sad im je kralj Galba. Njemu su zbog njegove pravednosti i razboritosti za čitav rat povjerili vrhovno zapovjedništvo. Imaju dvanaest gradova i obećavaju 50 000 vojnika. Isto toliko žele dati Nervljani; ti su među njima najsuroviji a stanuju u vrlo udaljenim krajevima. Dalje su Atrebaćani obećali 15 000, Ambljani 10 000, Morinjani 25 000, Menapljani 7000, Kalećani 10 000, Veliokašani i Viromanduanci isto toliki broj, a Atuatučani 19 000 vojnika. S druge strane Kondružani, Eburonci, Cerožani i Pemani, koji se jednim imenom nazivaju Germani, mogu ponuditi vojsku od 40 000 boraca.

5. Kad je Cezar osokolio Remljane i ugodnim ih riječima otpratio,

zapovjedio je da se čitav njihov senat kod njega sakupi i da djecu prvaka dovedu kao taoce. Remljani su sve do određenoga dana izvršili. Onda je osobno Heduanca Divicijaka opomenuo i uputio kako je za državu i za opći spas od velike koristi ako se rastave neprijateljske čete, jer se onda neće morati odjednom boriti s tolikim mnoštvom ratnika. A to se može ostvariti ako Heduanci upadnu svojim četama u zemlju Belovačana i

otpočnu pustošiti njihovu zemlju. Kad mu je to naredio, rekao mu je da se može udaljiti. Kad je Cezar opazio da sve čete Belovačana marširaju protiv njegove vojske, a još kad je preko uhoda koje je bio naprijed poslao preko samih Remljana saznao da te čete nisu daleko, odmah je žurno preveo vojsku preko rijeke Aksone koja je na granici Belovačana i tu se onda utaborio. Taj je prirodni položaj zaštićivao jednu stranu tabora obalama rijeke i činio njegovo zaleđe sigurno od neprijatelja, pa su Remljani i druge države mogli bez ikakve zapreke Cezaru dovoziti hranu. Na toj je rijeci bio most. Tu je smjestio posadu vojnika, dok je na drugoj strani iste rijeke ostavio Kvinta Titurija Sabina sa šest kohorti. Zatim je zapovjedio da se utvrdi tabor nasipom u visini od dvanaest stopa i još jarkom od osamnaest stopa.

6. Od ovoga se Cezarova tabora nalazio Bibrakt, grad Remljana, udaljen otprilike 8000 koraka. Belgi su već na maršu počeli velikim snagama na taj grad jurišati. Toga se dana teškom mukom obranio. Gali i Belgi jurišaju na ovaj način. Najprije mnoštvo vojnika opkoli sam grad, a čim započnu sa svih strana na grad bacati kamenje, te s bedema uklone sve braniče, onda načine kornjaču, primaknu se gradskim vratima i započnu potkopavati zid. To se i sada dogodilo.

Budući da je veliko mnoštvo vojnika izbacilo kamenje i strijele na bedem, nitko od branitelja nije mogao ustrajati u obrani na bedemu. Noć je dokrajčila juriš. Tad je Ikcije iz naroda Remljana, veoma ugledan među svojim zemljacima, a tad zapovjednik u spomenutom gradu i još prije jedan od poslanika koji su zbog pregovaranja o miru došli k Cezaru, ponovo njemu poslao glasnike koji su kazali:

duže

ne odolijevati navali neprijatelja!

nam

Ako

Cezar

pošalje

pomoć,

mi

nećemo

moći

7. Cezar je odmah poslije ponoći poslao gradu pomoć i to konjanike Numiđane, strijelce Krećane i praćkare s Baleara. Odredio je da im vodiči budu oni isti koje je Ikcije bio poslao da traže pomoć. Kad su stigle ove pomoćne čete, Remljani su se u gradu s većim pouzdanjem, nadom i hrabrošću počeli boriti, dok su neprijatelji, zahvaćeni panikom, odustali od opsjedanja. Neprijatelji su se samo malo zadržali pod bedemima Bibrakta,

opustošili polja Remljana, zapalili sva sela i kuće u njima do kojih su mogli stići, a onda su sa svim četama odmarširali prema Cezarovu taboru i zatim se utaborili daleko od njegova tabora otprilike 8000 koraka. Taj se tabor pružao više od 8000 koraka u širinu, kako se to moglo procijeniti prema dimu i vatri.

8. Cezar je zaključio da se u početku ne upušta u borbu i to zbog

dvaju razloga. Jedan je bio što su neprijatelji bili brojem vojnika nadmoćniji, dok je drugi bio što je znao da su kao vojnici vrlo hrabri. No ipak je manjim konjičkim okršajima pokušavao dnevno iskušati koliko je neprijatelj hrabar, a s druge strane kolika je odvažnost njegovih vlastitih vojnika. Onda je zaključio da su im naši borci dorasli u borbi. Pred taborom je bilo mjesto po prirodi zgodno i prikladno da se svrsta bojni red, jer se onaj brežuljak, gdje se nalazio tabor, ponešto izdizao nad ravnicu, a naprijed se toliko pružao u širinu koliko je prostora mogao zapremiti bojni red. Bočne strane brežuljka bile su s obje strane, tj. s lijeve i desne, strme, dok se s prednje strane malo pomalo spuštao i lagano prelazio u ravnicu. Na jednoj i drugoj strani brežuljka Cezar je naredio da se iskopa jarak otprilike dug četiri stotine koraka, a onda da se na kraju jarka podignu branici i tu porazmjeste hitala, da ne bi neprijatelji, jer su bili brojčano jači, opkolili njegovu vojsku s bočne strane.

Kad je završio te radove, ostavio je dvije legije što ih je bio unovačio u taboru da se, ako bude potrebno, dovedu kao pomoćne čete. Ostale je legije, njih šest na broju, svrstao pred taborom u bojni red. I neprijatelji su svoje čete izveli iz tabora i svrstali ih.

9. Između naše i neprijateljske vojske pružala se velika močvara.

Neprijatelji su motrili hoće li je naši vojnici prijeći, dok su naši vojnici u potpunoj spremnosti na oružju pazili da ne bi na njih nezaštićene udarili neprijatelji, ako im se stanu približavati. Za to je vrijeme u sredini i jedne i druge vojske konjaništvo vodilo borbu.

Budući da ni jedni ni drugi nisu počeli prelaziti preko močvare, Cezar je vratio svoje vojnike u tabor. Ipak je naše konjanike u bici koju su vodili pratila ratna sreća. Neprijatelji su odmah s onoga mjesta krenuli prema rijeci Aksonu, a ta se nalazila iza našega tabora. Tu su našli prijelaze. Zatim su htjeli prevesti dio svojih četa s namjerom da zauzmu utvrdu kojom je zapovijedao Kvint Titurije, pa da je poslije zauzeća

poruše, ako im to ikako pođe za rukom. Ukoliko im se to ne posreći, onda su namjeravali pustošiti polja Remljana koja su u ratu bila od velike koristi, a istodobno i sprečavati dovoz Cezarovoj vojsci.

10. Titurije je obavijestio Cezara o toj namjeri neprijatelja. Zato je

preveo preko mosta cijelo konjaništvo, lake čete Numiđana, praćkare i strijelce. Istom je tada krenuo protiv neprijatelja. Na spomenutom se mjestu vodila ogorčena borba. Naši su napali u vodi nezaštićene neprijatelje i pobili velik broj neprijateljskih boraca. Ostale su neprijatelje koji su smiono pokušavali prijeći preko leševa rastjerali mnoštvom strijela. Konjaništvo je opkolilo i poubijalo prve neprijatelje koji su uspjeli prijeći. Kad su neprijatelji shvatili kako ih je iznevjerila nada da će zauzeti grad i prijeći rijeku, a još kad su uočili da naši borci ne izlaze na teren nepovoljan za borbu, te zato što im je počelo nedostajati žita, sazvali su vojno vijeće i na njemu odlučili kako bi bilo najbolje da se svi vrate u svoju zemlju, a onda da sa svih strana dođu braniti one kojima će Rimljani u zemlju najprije provaliti. Tvrdili su da je bolje boriti se u svojoj nego u tuđoj zemlji i koristiti se domaćom zalihom hrane. Na tu ih je pomisao navela okolnost što su saznali da Divicijak s Heduancima dolazi prema granici Belovačana. Njih nije nitko mogao nagovoriti da duže budu ravnodušni i da svojima ne priteknu u pomoć.

11. Kad su u vijeću uredili ta pitanja, onda su o drugoj noćnoj straži

uz zaglušnu viku i buku provalili iz tabora bez ikakva reda i bez određenih zapovjednika. Budući da je svatko nastojao da bude prvi na putu i jer se žurio kući, to je njihov polazak više bio nalik na bijeg. O svemu tome Cezara su obavijestile uhode. Ali, jer se bojao zasjeda i jer još nije mogao zaključiti zašto odlaze, zadržao je pješačke jedinice i konjaništvo u taboru. Rano u zoru, kad su prethodnice potvrdile spomenute vijesti, poslao je svoju konjicu naprijed da bi zaustavljala posljednje čete. Konjaništvu je postavio za zapovjednika legate Kvinta Pedlja i Lucija Aurunkuleja Kotu, dok je legatu Titu Labijenu zapovijedio da stupa s trima legijama za njima.

Svi su oni navalili na posljednje neprijateljske čete, progonili ih tisuće i tisuće koraka i posjekli veliko mnoštvo ljudi na bijegu. Dok se

posljednja četa zaustavila i odolijevala nasrtajima naših vojnika, sve su prednje čete, jer se činilo da im ne prijeti nikakva opasnost, a nitko ih nije vodio i s njima zapovijedao, tražile spas u bijegu čim su začule viku i njihovi se redovi poremetili. Na taj su način naši vojnici poubijali veliko mnoštvo neprijatelja. Ubijali su koliko su mogli sve do sunčeva zalaska. U suton su prestali s klanjem i onda se povratili u tabor, kako im je bilo zapovjeđeno.

12. Sutradan je Cezar poveo vojsku u zemlju Svesionjana i to prije

negoli su se neprijatelji snašli u svojoj panici. Ovi su bili susjedi Remljana. Tako je prevalio velik put do grada Novioduna. Budući da je bio

obaviješten da u njemu nema branitelja, odmah je, dok se još nalazio na maršu, pokušao jurišom zauzeti grad, ali ga ipak nije mogao zauzeti, unatoč malom broju branitelja, zbog širokog jarka pred njim i visokog bedema.

Zato se utaborio pa počeo prema gradu primicati bojne kolibe i pripremati sve ono što je bilo potrebno za opsadu. Kroz to se vrijeme u grad zgrnuo sav narod Svesionjana koji se nalazio u bijegu. Cezar je naredio da se što brže primaknu gradu bojne kolibe, da se nasip naspe i tornjevi postave. Ovi značajni opsadni radovi koje Gali nikad do sada nisu vidjeli a ni za njih čuli, a onda i brzina kojom su Rimljani sve to obavili, ponukali su ih da pošalju poslanike k Cezaru zbog predaje. Uspjeli su jer su Remljani molili Cezara da ih pomiluje.

13. Budući da je Cezar dobio kao taoce prvake u državi i dva sina

samoga kralja Galbe, a usto su mu predali i sve oružje u gradu, primio je Svesionjane kao podanike i onda poveo vojsku u zemlju Belovačana. Oni su se bili sa svojom imovinom sklonili u grad Bratuspancij. Kad se Cezar primakao gradu na udaljenost od oko 5000 koraka, izašli su iz grada stariji i počeli prema Cezaru pružati ruke i tužno zapomagati, pokazujući na taj način da mu se predaju na milost i nemilost te da se ne misle oružjem boriti s rimskim narodom. Na isti su način, kad se približio gradu i ondje počeo graditi tabor, s bedema žene s djecom, prema svome običaju, raskriljenih ruku počeli moliti Rimljane za mir.

bio raspustio heduanske čete i vratio se k Cezaru. Divicijak je ovo kazao: – Belovačani su uvijek bili pod okriljem i u vjernom prijateljstvu s heduanskom državom. Njih su u rat natjerale njihove poglavice, pa su se oni odmetnuli od Heduanaca i započeli borbu s rimskim narodom. Te su poglavice tvrdile da je Cezar Heduance učinio robovima i da trpe svakojake poruge i sramotu. Oni su poslije takvih odluka pobjegli u Britaniju, jer su uvidjeli u kakvu su nesreću uvalili svoju državu. Za mir i milost mole ne samo Belovačani nego i Heduanci, pa neka prema njima postupa blago i milosrdno. Ako tako učini, uvećat će Heduancima ugled kod svih Belga. Usto njihova je snaga i pomoć često održala Heduance ako je zaprijetio kakav rat.

15. Cezar je odgovorio da će ih iz poštovanja prema Divicijaku i

Heduancima uzeti pod svoje okrilje i poštedjeti. Budući da je ta država bila

vrlo ugledna i među Belgima se isticala brojem stanovnika, Cezar je zatražio da mu predaju šest stotina talaca. Kad su predali taoce i iznijeli oružje iz grada, krenuo je u zemlju Ambljana. Ti su se odmah predali sa svom svojom imovinom. Njihova je zemlja graničila sa zemljom Nervljana. Kad se Cezar propitivao za karakter i običaje Nervljana, ovo je saznao. U njihove krajeve nikako ne smiju zalaziti trgovci. Nije dopušteno uvoziti drugu robu koja bi bila prilika za raskošan život. Drže da sve to mlitavi duh i umrtvljuje junaštvo. Kao narod su surovi i neobrazovani. Oni još tvrde da neće poslati k Cezaru poslanike a ni prihvatiti bilo kakve uvjete za mir.

16. Cezar je tri dana putovao njihovom zemljom i doznao od

zarobljenika da od njegova tabora do rijeke Sabisa nema više od 10 000 koraka. Svi su se Nervljani spustili s one strane rijeke i tu zajedno sa svojim susjedima Atrebaćanima i Viromanduancima, koje su nagovorili da s njima pokušaju sreću u ratu, očekuju dolazak rimske vojske. Cezar je još saznao da oni očekuju čete Atuatučana, a te se već nalaze na putu. Sve su svoje žene kao i one koji zbog godina nisu sposobni za rat sklonili na ona mjesta kamo zbog močvara nije moguće da prodre rimska vojska.

17. Kad je Cezar za to doznao, poslao je najprije četu prethodnicu i

centurione da izaberu prikladno mjesto za tabor. Budući da je više podanika Belga i drugih Gala putovalo zajedno s Cezarom, neki su među

njima, tako se poslije saznalo od zarobljenika, uočivši kroz nekoliko dana raspored naše vojske na putu, preko noći otišli k Nervljanima i njima prenijeli da se između pojedinih rimskih legija nalazi veliko mnoštvo prtljage, 19 te da nije teško, kad prva legija uđe u tabor, a dok druge budu daleko, napasti tu legiju tako teško naoružanu. Ako je budu potjerali i ako zaplijene prtljagu, tad neće ni ostali ustati protiv njih. Tom je prijedlogu pogodovala okolnost što su Nervljani – kako nisu nikad imali dovoljan broj konjaništva kao ni sada, a ukoliko su kao vojnici vrijedili, isticali su se kao pješaci – bili sasjekli mlado drveće kako bi lakše spriječili napredovanje konjaništva svojih susjeda ako bi ti upali u njihovu zemlju zbog plijena. Nervljani su mlado drveće svinuli i ugurali ga među gusto granje što je bilo naširoko izraslo, a onda još natrpali kupinovo grmlje i trnje. Na taj su način postigli da je ograda bila branik sličan nekom zidu. Ovamo se nije moglo prodrijeti; štoviše, ni ljudski pogled nije mogao vidjeti kroz takvu branu. Budući da je sve to ometalo našu vojsku na putu, Nervljani su mislili da se ne smije zanemariti spomenuti savjet o napadu na legije.

18. Ovako je izgledala priroda mjesta što su ga naši vojnici odabrali

za tabor: prema rijeci Sabisu koju smo prije spomenuli pružao se postupnom nizbrdicom brežuljak. Nasuprot njemu, na drugoj strani s obale rijeke, uzdizao se sličan brežuljak, a taj je bio oko dvjesta koraka odozdo nepošumljen, dok je odozgo bio šumovit pa se teško moglo okom tu stranu točno pregledati. U tim su se šumarcima krili neprijatelji. Na čistini ispred rijeke zapažale su se samo poneke konjaničke straže. Rijeka je bila duboka oko tri stope.

19. Cezar je poslao konjaništvo naprijed, a onda je krenuo za njim sa

svim četama, ali je red vojske na maršu bio drugačiji negoli su to Belgi javili Nervljanima. Cezar je, kao što je inače običavao kad se približavao neprijateljima, vodio šest legija naprijed, ali bez prtljage, dok je iza legija porazmjestio prtljagu koja je pripadala cjelokupnoj vojsci. Dvije su nedavno unovačene legije bile posljednje kolone cijele vojske, a istodobno i njena zaštita. Naši su konjanici zajedno s praćkarima i strijelcima prešli rijeku te započeli borbu s neprijateljskim konjaništvom. Ono je više puta uzmicalo u šumu k svojim borcima, a onda ponovo iz šumaraka na naše navaljivalo, ali se naši borci nisu usuđivali poći za njima u potjeru dok su uzmicali; jedino su ih tjerali dok su se nalazili na čistini. Za to je vrijeme

šest legija – one koje su prve došle – otpočelo graditi tabor na prostoru što su ga mjernici bili izmjerili. Kad su oni neprijatelji koji su se prvi bili povukli i skrili po šumarcima opazili prvu prtljagu naše vojske, a to je bio njihov dogovor da zametnu borbu, poletjeli su onako kako su se prije bili svrstali naprijed i iznenada navalili sa svim četama na naše konjaništvo. Naši su ih borci kao od šale potjerali i porazili, dok su oni onda odjurili nevjerojatnom brzinom prema rijeci. Gotovo smo u isti mah vidjeli kako se neprijateljski borci nalaze kod šume, u rijeci i nama na dohvatu. Istom su brzinom dotrčali uz brdo prema našemu taboru kao i do onih koji su ga gradili.

20. Cezar je morao za tren o svemu odlučiti. Istaknuo je zastavu, a to

je bio znak kad su legionarski vojnici trebali skočiti i prigrabiti oružje, a onda je dao znak trubom. Morao je u isto doba brzo povratiti vojnike s rada kao i one koji su bili pošli tražiti građu za nasip. Zatim je morao smjesta postaviti bojni red, osokoliti vojnike te konačno dati znak za navalu. Ipak, kratko vrijeme nije mnogo toga dopuštalo, a neprijatelj je bio na domaku. U takvoj neprilici od pomoći je Cezaru bilo dvoje. Njegovo znanje strategije i hrabrost njegovih vojnika. Oni su u prošlim bitkama bili naučili što treba u takvim trenucima smjesta učiniti. Zato su znali biti svjesni discipline, štoviše, sami sebi zapovijedati onako isto kao da ih netko drugi iskusniji vodi. Osim toga, Cezar je bio dobro učinio kad je zabranio legatima da se udaljuju od posla i svojih legija dok se ne podigne tabor. Eto, zbog toga vojnici nisu kad su se neprijatelji nalazili u blizini čekali na zapovijed, nego su sami od sebe činili ono što im se činilo kao najbolje.

21. Cezar je ipak zapovjedio samo ono što je mislio da je prijeko

potrebno, a onda je u brzini kako je dospio počeo sokoliti vojnike. Tako je stigao i do Desete legije. 20 Te je vojnike ohrabrio s malo riječi. Rekao im je

neka se sjete svoga pređašnjeg junaštva i neka se ne uplaše od neprijatelja nego neka hrabro suzbijaju njihovu navalu. Budući da su neprijatelji bili samo toliko udaljeni da se moglo na njih izbaciti koplje, dao je znak da se borba započne. Kad je pohrlio na drugu stranu vojske, našao ih je kako se već tuku. Nije imao mnogo vremena, a usto su neprijatelji bili tako raspoloženi za borbu da naši vojnici nisu imali vremena ni da namjeste bojne znakove; štoviše, nisu imali vremena da navuku kacige na glavu ni da skinu navlake

sa štitova. Kamo god je koji vojnik slučajno došao i koje je bojne znakove

prve uočio, tamo bi ušao u bojni red a da nije tražio svoje drugove, da na taj način ne gubi dragocjeno vrijeme za boj.

22. Vojska je bila više razvrstana onako kako je to tražila sama priroda položaja, zatim obronak i okolnost borbe, a ne prema pravilima strategije. Budući da su se te legije, udaljene jedna od druge, tj. jedna ovdje

a druga ondje, opirale neprijateljima, dok su bile veoma česte ograde

posred terena gdje se vodila borba, kao što smo prije kazali, one su ometale

pregled zbivanja u borbi, a usto je bilo otežano da se u borbu uvedu pomoćne čete; ni Cezar se nije mogao pobrinuti za ono što je inače bilo najpotrebnije, jer jedan čovjek u takvom položaju nije uopće mogao izdavati zapovijedi. Zato je naše borce u takvim okolnostima pratila promjenljiva bojna sreća.

23. Kad su vojnici Devete i Desete legije stali u bojni red na lijevom

krilu, 21 izbacili su svoja koplja, napali su na Atrebaćane izmorene od trčanja i iscrpljene od umora, a i izranjene od mnogih rana, te su ih uskoro

s uzvisine otjerali na obale rijeke. A kad su se Atrebaćani osmjelili da

prijeđu rijeku, naši su borci na njih navalili mačem u ruci te ih velik dio u toj prilici posmicali. Onda su naši vojnici i sami prešli rijeku, ali kako su bili izašli na nezgodno mjesto, ponovo su im se neprijatelji suprotstavili, ali su ih oni, kad su iznova zametnuli boj, natjerali u bijeg. Na sličan su način na drugoj strani dvije legije udaljene jedna od druge, i to Jedanaesta i Osma, s višega položaja navalile na Viromanduance na koje su naišle, te tako otpočele borbu na samoj obali rijeke.

Budući da je cijeli tabor s prednje i s lijeve strane ostao nezaštićen, a Dvanaesta se legija bila svrstala i do nje u nevelikom razmaku Sedma, odmah su ovamo strčale čete Nervljana koje je vodio Boduognat; to je bio vrhovni zapovjednik. Neke su neprijateljske čete počele s boka opkoljavati legije, dok su druge prodirale na uzvisinu na kojoj se nalazio naš tabor.

24. U isto je vrijeme naše konjanike i lako naoružane pješake – koji

su se sreli te zato zajednički vodili borbu, kao što sam prije kazao, pa ih je

u prvom sukobu razbio neprijatelj – Cezar opazio kako dolaze, jer su se

upravo vraćali u susret neprijateljima. Ovi su počeli bježati na drugu stranu. Ipak, vozači koji su opazili, nalazeći se kod stražnjih vrata tabora i na vrhu brežuljka, kako naši pobjednički prelaze rijeku, počeli su plijeniti. Kad su zatim ponovo opazili da su neprijatelji u našemu taboru, počeli su bezglavo bježati. Isto su tako bučali i vikali oni vojnici što su dolazili s prtljagom. Jedni su jurili u jednom a drugi u drugom smjeru. Ta je zbrka i panika potakla konjanike Treveraca, na glasu dobre konjanike među Galima zbog izvanredne hrabrosti, da su došli, jer ih je sam njihov narod bio poslao Cezaru u pomoć, ali su krenuli u svoju zemlju kad su opazili da se sve više neprijatelja kupi u našem taboru i da su same legije u velikoj pogibelji jer su opkoljene. Osim toga, zapazili su da praćkari, numidski vojnici, vozači i konjanici bježe na sve strane. Treverci su javili svojim zemljacima da su rimske čete razbijene i svladane, a da su im neprijatelji zarobili prtljagu i zauzeli tabor.

25. Kad je Cezar podigao moral Desete legije, prešao je na desno

krilo. Tad je opazio da stradaju njegovi vojnici; bojne su znakove bili sakupili na jedno mjesto, dok su se borci Dvanaeste legije od panike stisli i sami sebi postali zapreka u boju. U četvrtoj su kohorti neprijatelji sasjekli sve centurione, orlonošu su ubili, a bojni znak oteli. U ostalim su kohortama svi centurioni pali ili bili ranjeni. Među njima nalazio se junak, prvi centurion Publije Sekstije Bakul, iznemogao od mnogih i teških rana. Više nije mogao stajati. Ostali su iscrpljeni bili smalaksali, dok su neki borci iz posljednje vrste zbog iznemoglosti napuštali borbu i povlačili se izvan dosega strijela. Dotle su s prednje strane hrabro i neustrašivo nadolazili neprijatelji i navaljivali s oba boka.

Čim je Cezar opazio da je u škripcu, a i da nema ni otkuda pomoći koju bi mu netko mogao poslati, uzeo je štit, jer je ovamo bio došao bez njega, od nekoga vojnika u zadnjem redu, onda je stupio u prvu vrstu, te po imenu počeo zvati centurione, sokoliti vojnike i zapovijedati da navale i da razmaknu manipule kako bi se lakše borili mačevima. Cezarov iznenadni dolazak ohrabrio je vojnike, vratila im se nada u hrabrost. Budući da je svaki pojedini vojnik htio i u toj najvećoj pogibelji da se junački drži ispred svoga zapovjednika, uskoro su zaustavili navalu neprijatelja.

način, Cezar je upozorio vojničke tribune da se legije postupno udruže, a onda poslije okreta5 da složno udare na neprijatelja. Na taj su način jedni drugima bili u pomoći, a jer se nisu bojali da će ih s leđa opkoliti neprijateljske čete, počeli su se srčanije boriti i braniti. Međutim, vojnici od one dvije legije koje su kao posljednje na putu bile zaštita prtljage odjednom su došli trčećim korakom kad su ih obavijestili o bici. Te su ugledali neprijatelji na vrhuncu brežuljka. I Tit Labijen kad je bio osvojio neprijateljski tabor i s uzvisina opazio što se događa u našem taboru poslao je Desetu legiju našim borcima

u pomoć. Kad su oni prema bijegu vozača i konjanika opazili kako se i u

kakvoj opasnosti nalazi tabor a i same legije pa i vrhovni zapovjednik, poletjeli su u pomoć što su brže mogli.

27. Njihovim je dolaskom nastala tolika promjena u borbi da su se

naši vojnici, koji su ležali na zemlji iscrpljeni od rana, oduprli o štit i ponovo se počeli boriti. Sad su vozači vidjeli da su neprijatelji u panici, pa su i bez oružja na njih navalili, dok su se konjanici, da bi hrabrošću oprali sa sebe sramotu zbog pređašnjeg bijega, borili na svim stranama, ne bi li na taj način pokazali da su bolji od pješaka. Ipak, neprijatelji su, premda su se vrlo malo nadali u spas, pokazali da su junaci. Kad su pali njihovi vojnici u prvim redovima, onda su se najbliži, stupivši na njihove leševe, ponovo borili. Kad su i ovi pali i trupla

se na trupla gomilala, tad su i oni što su još bili živi s humaka na naše vojnike odapinjali strijele, lovili koplja što su ih bacali naši borci i vraćali

ih natrag.

Prema ovakvom načinu borbe lako se može shvatiti zašto su se takvi junaci osmjelili prijeći onako široku rijeku, zatim se popeti na vrlo visoku obalu i doći na vrlo nezgodno mjesto za samu borbu. Ono što je bilo teško i čak preteško olakšala im je njihova uzorita hrabrost.

28. Kad se ova bitka završila, gotovo je zatrto bilo pleme i ime

hrabrih Nervljana. Onda su starci, koji su se prije borbe, kao što smo

spomenuli, bili smjestili zajedno s djecom i ženama u kraj prepun bara i močvara, prema općoj želji poslali k Cezaru poslanike, kad su ih izvijestili

o porazu i kad su zaključili da su pobjednici tako moćni da nitko ne može obraniti pobijeđene.

Čim su se predali, pred Cezarom su izjavili da se nalaze u velikoj bijedi, jer je u životu od šest stotina senatora ostalo samo troje, a od 60 000 vojnika sada ih ima samo pet stotina. Da bi pokazao kako zna biti milosrdan prema nevoljnima, Cezar ih je sve pomilovao i brinući se za njih zapovjedio da nadalje ostanu u svojoj zemlji i u svojim gradovima. Njihovim je susjedima naredio da se okane svakog nasilja i nepravde.

29. Dok su Atuatučani, koje smo maloprije spomenuli, dolazili u

pomoć Nervljanma sa svim svojim četama, saznali su za ishod bitke, pa su se još na putu vratili u svoj kraj. Onda su napustili sve svoje gradove i utvrde, dok su svu svoju imovinu prenijeli u jedan od prirode dobro utvrđen grad. Ispod grada na svim stranama spuštale su se strme hridi i visoke klisure. Tek je s jedne strane ostao pristup od jedva dvije stotine stopa u širinu, ali se postupno dizao uzbrdo. To su mjesto utvrdili dvostrukim i jako visokim bedemom. Na bedem su postavili kamenje velike težine i još zašiljene grede. Sami Atuatučani potječu od Cimbra i Teutonaca, a ti su u ono doba, kad su provalili u našu Provinciju i u samu Italiju, napustili svoju prtljagu, jer je nisu mogli sobom voziti i nositi s one strane Rajne, i tad su još ostavili oko 6000 svojih vojnika da je čuvaju i brane. Budući da spomenuti vojnici godine i godine nisu živjeli mirnim životom, jer su ih napadala druga plemena ili bi se morali braniti, sklopili su mir, pa su uz pristanak svih njih odabrali ovo mjesto za svoju novu domovinu.

30. Kad su stigli naši vojnici, oni su često provaljivali iz grada i u

manjim se okršajima borili s našim borcima. Ali, kad su bili opasani unaokolo nasipom dugim 15 000 koraka i redom gustih utvrda, tad su se zadržavali u svome gradu. Kad je Cezar naredio da se primaknu bojne kolibe, a nasip bio nasut, i kad su vidjeli da se u daljini podiže bojni toranj, ponajprije su sve to ismijavali i rugali se našim vojnicima što u daljini podižu tako visok toranj. Među sobom su govorili: – Kakve su snage, ruke i odvažnost tih ljudi mala rasta koji misle pomaknuti tako težak toranj? (Gali su s prezirom promatrali naše vojnike, jer su bili krupnijeg rasta.)

Ipak, kad su opazili da se spomenuti toranj doista miče i pomalo primiče bedemu, prestrašio ih je taj novi i neobični prizor, pa su odmah poslali k Cezaru poslanike da mole za mir. Ovi su izaslanici ovako pred Cezarom izjavili: – Mislimo da Rimljani zaista ratuju s pomoću bogova,

kad mogu tako visoke naprave tolikom brzinom pomicati. Zato sebe i sve svoje predajemo, Cezare, u tvoje ruke. Jedino molimo najponiznije, jer smo od drugih čuli za tvoje milosrđe i blagost, da narediš da treba Atuatučane poštedjeti, ali da im ne oduzimaš oružje. To molimo zato što su im neprijatelji gotovo svi susjedni narodi, pa im zavide zbog njihova junaštva. Zato se ne mogu nipošto obraniti ako ne zadrže oružje. Ako u tome ne uspiju, onda je bolje da ih snađu sve nesreće sa strane rimskoga naroda nego da ih oni kojima sad vladaju muče do smrti.

31. Cezar im je odgovorio da će ih radije pomilovati, jer mu je takva

narav, ali ne zbog njihovih zasluga. Izjavio je da je njegov uvjet da se predaju prije negoli bojna sprava "ovan" započne potkopavati bedem. Ipak, što se tiče oružja, o tome ne želi pregovarati. Oružje će mu izručiti. U drugom slučaju zadesit će ih sudbina Nervljana. Pristaje da njihovim susjedima zapovjedi da podanicima rimskoga naroda ne nanose nikakve nepravde. Kad su izaslanici javili poruku svojim poglavicama, oni su rekli da će učiniti ono što Cezar od njih traži. Zatim su pobacali oružje s bedema u jarak koji se nalazio pred gradom, tako da je velika gomila toga oružja dopirala do ruba samog bedema i nasipa. Tako su, kako se poslije otkrilo, trećinu svoga oružja posakrivali u gradu. Onda su otvorili gradska vrata i taj dan bili mirni.

32. Podvečer je Cezar zapovjedio da se zatvore gradska vrata, a da

vojnici izađu iz grada, da ne bi preko noći počinili kakvo nasilje nad građanima. Budući da su poraženi pomislili da će naši zapovjednici poslije njihove predaje napustiti sve straže ili na straži barem biti nehajniji, zgrabili su prema već unaprijed utvrđenom planu oružje, kao što se poslije saznalo, koje su bili zadržali i posakrivali, zatim su načinili štitove od kore i pletena pruća, a onda su ih na brzu ruku, jer je tako to tražila prilika, presvukli kožom. Oko treće noćne straže provalili su iznenada na onom mjestu gdje im se činilo da će se najlakše popeti na naše opkope.

Cezar je već prije bio zapovjedio da se u slučaju opasnosti dade znak vatrom, pa su naši vojnici priskočili iz obližnjih utvrda. Neprijatelji su se ogorčeno borili kao što se bore oni koji u svome junaštvu vide jedini spas, dok ih protivnik na za njih nepovoljnom mjestu obasipa strijelama sa svojih tornjeva i s nasipa. Sva je njihova nada bila u njihovoj hrabrosti.

Od mača je poginulo oko 4000 neprijatelja, dok su ostale naši borci satjerali u grad. Sutradan, kad više nitko nije pružao otpor, naši su vojnici razvalili gradska vrata i onda ušli u grad. Cezar je sve što je zaplijenio u tom gradu rasprodao. Kupci su obavijestili Cezara da je u roblje prodano 53 000 ljudi.

33. U isto je vrijeme Cezar saznao od Publija Krasa, koga je bio poslao protiv Veneta, Venelaca, Ozizmljana, Koriozolićana, Esuvljana, Aulerčana i Redonaca, a sve su to plemena koja su nastavala primorje uz Ocean, da su se sve te države podvrgle pod vlast i gospodstvo rimskoga naroda.

34. Kad se poslije ovih događaja umirila sva Galija, vijesti o spomenutom ratu tako su djelovale na ostale barbare da su oni koji su nastavali preko Rajne poslali k Cezaru poslanike preko kojih su obećali da će mu predati taoce i izvršiti sve njegove zapovijedi. Ovim je poslanstvima Cezar naredio, jer se žurio u Ilirik i u Italiju, da k njemu dođu početkom drugoga ljeta. Sam je odveo vojnike u zimovnik u zemlju Karnućana, Anda i Turonaca, a to su bile države nadomak onih krajeva gdje se vodi rat. Zatim je otputovao u Italiju. Prema Cezarovu pismenom izvještaju, za ta je njegova djela i uspjeh u Rimu određeno da se slavi zahvalnica kroz petnaest dana, 22 a to nitko dotada nije bio doživio.

TREĆA KNJIGA

1. Kad je Cezar polazio u Italiju, poslao je Servija Galbu s Dvanaestom legijom i jednim dijelom konjaništva u zemlje Nantuaćana, Veragrâ i Sedunaca, koje se prostiru od države Alobrožana, Lemanskog jezera i rijeke Rodana do alpskih uzvisina. Razlog ovoga Cezarova postupka bio je u tome što je htio osigurati put preko Alpa kojim su trgovci obično prolazili, ali uz velike opasnosti i visoke carine. Dopustio je Galbi da u ovim krajevima smjesti legiju u zimovnik, ako to bude držao za potrebno. Čim je Galba poslije nekoliko sretnih okršaja zauzeo više utvrda, odasvud su mu poslali poslanike i predali taoce, pa je onda sklopio mir s plemenima s kojima se bio sukobio. Onda je odredio da se dvije kohorte smjeste u zemlju Nantuaćana, 23 dok je sam s ostalim kohortama spomenute legije prezimio u selu plemena Veragra koje se zvalo Oktodur. To selo, koje leži u dolini, a blizu njega prostire se mala ravnica, odasvud zatvaraju visoke planine. Budući da ga rijeka dijeli nadvoje, jedan je dio toga sela prepustio Galima, dok je drugi, ispražnjeni, dodijelio svojim kohortama. Ovo je mjesto poslije utvrdio nasipom i jarkom.

2. Pošto je više dana proveo u zimovniku i pošto je zapovjedio da se u nj dovozi žito, iznenada je bio obaviješten od čete uhodnice da su Gali iz onoga dijela okruga što im ga je bio prepustio svi noću otišli i da je još veliko mnoštvo Seduanaca i Veragrâ zaposjelo planine koje su se uzdizale nad okrugom. Da su Gali odlučili napustiti dio svoga sela, obnoviti rat i uništiti legiju, dogodilo se zbog nekoliko razloga. Najprije zato što su omalovažavali legiju u kojoj je bio malen broj boraca, jer je bila nepotpuna zbog odvojenih kohorti, dok je veći broj vojnika bio otišao u potragu za hranom. Još je jedan razlog. Mislili su da će borci s planina navaliti u dolinu i odapinjati strijele te da zbog nezgodnog položaja neće biti u mogućnosti da im se odupru. Bili su ogorčeni što su im Rimljani odveli djecu kao taoce, a usto su bili uvjereni da naši namjeravaju zauzeti alpske vrhunce, i to ne samo zbog putova nego i zato da ih zauvijek osvoje, pa da i ove krajeve udruže sa svojom Provincijom.

3.

Budući da je Galba u tom smjeru bio obaviješten, odmah je sazvao

vojno vijeće i upitao članove vijeća za njihovo mišljenje. Sve je to učinio jer još nije bila gotova gradnja zimovnika kao ni utvrda, a osim toga nije se bio u dovoljnoj mjeri pobrinuo za žito i drugu hranu, jer je držao da se nimalo ne mora plašiti od rata otkad su mu neprijatelji bili predali taoce i svoju zemlju pod njegovu vlast. Ipak, nitko nije očekivao veliku pogibelj koja je iznenada nastala kad su vidjeli da su neprijateljske oružane snage zauzele gotovo sve uzvisine, te da ne može stizati pomoć a ni dolaziti hrana, jer su putovi zakrčeni. Neki su u vijeću, sumnjajući u svoj spas, zastupali mišljenje da se napusti prtljaga pa da provale istim putem kojim su stigli. Mislili su da je to jedini spas. Većina je pak odlučila da se taj prijedlog primi u krajnjoj nevolji, a dotle da pričekaju i da vide kako će se sve to svršiti, ali da se najprije moraju pobrinuti za obranu tabora.

4. Međutim, u tako kratko vrijeme naši vojnici nisu imali kad ostvariti ono što su bili zaključili. Zato su neprijatelji iznenada sletjeli na dani znak i počeli na nasip bacati kamenje i koplja. Naši su se borci počeli hrabro braniti. Ni jednu strijelu s uzvisine nisu odapeli uzalud. Radili su to tako da su onda kad bi vidjeli da se neki dio tabora nalazi u pogibelji upravo pritrčali u pomoć. Ipak su naši bili slabiji zbog toga što su iscrpljene neprijateljske vojnike nadomještali odmorni i čili borci. Naši vojnici nisu mogli tako postupati jer ih je bilo malo. Iznemogli tad nisu mogli napustiti poprište borbe, štoviše, ni ranjenik nije mogao napustiti ono borbeno mjesto gdje se nalazio. Nikome nije bilo moguće taktički uzmaknuti.

5. Budući da se borba vodila više od pet sati, te je našim borcima

ponestalo ne samo snage nego i strijela, dok su protivnici ogorčeno navaljivali, a naši vojnici bili potpuno iscrpljeni, neprijatelj je počeo kidati nasip i puniti jarke, i kad je gotovo sve bilo u rasulu, dotrčao je Galbi centurion prve centurije i to Publije Sekstije Bakul, za koga smo spomenuli da je u borbi s Nervljanima bio teško ranjen, a s njim i vojnički tribun Gaj Voluzen, veoma hrabar i razborit ratnik. Oni su Galbi kazali da je jedini spas za sve ako provale i pokušaju to krajnje sredstvo.

Zbog toga je Galba sazvao sve centurione i odmah zatim brzo obavijestio vojnike da načas prekinu borbu i samo dočekaju izmetnute

strijele, a onda da se malo odmore od napora, a da poslije na dani znak svi provale iz tabora i svu nadu u spas povjere vlastitoj hrabrosti.

6. Vojnici su izvršili ono što im je bilo naređeno. Budući da su

iznenada provalili iz tabora, nisu dopustili da se neprijatelji snađu i da osjete što se zbiva, a još manje da se okupe. Kad se ratna sreća okrenula u našu korist, naši su sa svih strana počeli opkoljavati one koji su se uvelike nadali da će zauzeti naš tabor. U toj su provali naši borci poubijali oko 30 000 vojnika. Zna se da je toliki broj barbara stigao do našeg tabora. Prema tome, poubijali su više od trećine. Ostale su natjerali u paničan bijeg. Nisu im dopustili da se zaustave na uzvisinama. Na taj su način raspršili sve neprijateljske čete, oteli im oružje, pa se zatim vratili u svoj tabor i u svoje utvrde.

Budući da Galba nije htio više puta iskušavati ratnu sreću, jer je znao zašto je stigao u zimovnik i jer se namjerio na druge neprilike, sutradan poslije opisane bitke zapalio je sve kuće u onom selu, jer ga je na to najviše ponukala oskudica u hrani. Zatim se počeo vraćati u Provinciju. Budući da ga nijedno neprijateljsko pleme nije priječilo ni zaustavljalo na putu, doveo je legiju bez gubitaka u zemlju Nantuaćana, a odatle u kraj Alobrožana. Tu je prezimio sa svojom legijom.

7. Poslije tih događaja Cezar je, prosuđujući prilike, zaključio da se

Galija umirila. Zato se početkom zime zaputio u Ilirik, jer je htio otići u te

zemlje i upoznati njihove narode. Tad je iznenada buknuo rat u Galiji. Evo uzroka tome ratu. Mladi Publije Kras zimovao je sa Sedmom legijom u zemlji Andâ, a ta je bila vrlo blizu Oceana. Budući da je u onom kraju bila vrlo velika nestašica žita, Kras je poslao više prefekata i vojnih tribuna po žito u susjedne države. Među njima bio je Tit Terazidije koji je krenuo u zemlju Esuvljana, a Marko Trebije Gal u kraj Koriozolićana, dok je Tit Silije bio poslan u zemlju Veneta.

8. Ugled države Venetâ u onim krajevima uzduž cijeloga primorja na Oceanu bio je najznačajniji, jer su imali veliku mornaricu, a na svojim su brodovima znali ploviti i u Britaniju. Osim toga, znanjem i vještinom u pomorstvu sve druge natkriljuju, te im gotovo svi brodovi koji plove njihovim morem plaćaju carinu, jer lađe zbog uzburkanog mora ne mogu

ostati na pučini, dok luka kojima vladaju Veneti ima zaista malo. Oni su prvi zadržali Silija i Velanija, jer su mislili da će im ovi vratiti taoce što su ih predali Krasu. Njihovim su ugledom bile zavedene druge susjedne države – a to je bio pravi primjer kako Gali na brzu ruku i bezglavo stvaraju svoje odluke – pa su zadržale Trebija i Terazidija. Onda su njihove poglavice međusobno izmijenile poslanike koji su u njihovo ime izjavili da će sve raditi prema zajedničkoj odluci i da neće sustati, pa morali dijeliti dobro ili zlo. Venete su poticale poglavice drugih država da ustraju u svojoj borbi za slobodu koju su od svojih djedova naslijedili, te neka se radije za nju do smrti bore nego da padnu u rimsko ropstvo. Gotovo su sva plemena u primorju uz Ocean pristala uz prijedlog Venetâ. Zatim su poslali zajedničko poslanstvo Krasu sa zahtijevom da im vrati taoce ako želi da mu oni vrate njegove vojnike.

9. Kad je Cezar to saznao od Krasa, a sam je bio vrlo udaljen od njega, zapovjedio je da se u međuvremenu gradi ratno brodovlje na rijeci Ligeru koja se izlijeva u Ocean, a onda da se za brodovlje pripreme domaći veslači i na brodove ukrcaju mornari i kormilari. Sve se to brzo posvršavalo. Sam je Cezar, kad mu je dopustilo godišnje doba, žurno krenuo k svojoj vojsci. Kad su Veneti kao i druge države bili obaviješteni o Cezarovu dolasku, te ujedno uvidjeli kakvu su nesmotrenost učinili što su poslanike koji su u svih naroda nepovredivi i čiji je položaj bio gotovo svet zadržali, bacili u tamnicu i okovali, predosjećajući veliku opasnost počeli su se spremati za rat i brinuti se za sve ono što se odnosi na mornaricu. To su sve radili s velikom nadom pouzdavajući se u prirodni položaj svoje zemlje. Veneti su znali da su putovi na kopnu ispresijecani baruštinama, zatim da je sama plovidba bila za naše vojnike teška, jer nisu poznavali kraj i jer ima malo luka. Osim toga su se nadali da se naši vojnici neće moći dulje zadržati u njihovim krajevima jer im nedostaje žita. Uostalom, ako i ne uspiju u svojoj namjeri, tako su držali, ipak će zbog svoje snažne mornarice prkositi Rimljanima koji nisu imali mornaricu, a onda i nisu bili upućeni u prirodu primorskog kraja, gdje su bile mnoge pličine, a nisu ni znali za luke i otoke, pa kako bi onda mogli voditi uspješno neki rat? Razumije se da je plovidba po zatvorenom moru 24 potpuno drugačija od one na neizmjernom i sasvim otvorenom Oceanu. I Veneti kao i njihovi saveznici tako su zaključili, pa su utvrdili svoje gradove, dovezli s polja

žito, opremili brodove što su bolje mogli, osobito u svojoj zemlji Veneta, jer su znali da će Cezar najprije u toj zemlji ratovati. Za saveznike u tom ratu primili su Ozizmljane, Leksovljane, Namnećane, Ambibarijce, Morinjane, Dijablićane i Menapljane, dok su iz Britanije zatražili pomoćne čete, jer se ta zemlja nalazila nasuprot njihovim krajevima.

10. Ovo što smo maloprije naveli predstavljalo je poteškoću u ratovanju, ali je ipak mnogo toga poticalo Cezara da stupi u taj rat. Najprije nepravde tih naroda što su zadržali rimske vitezove, zatim što su se pobunili poslije predaje, kad su već bili predali taoce, i na kraju zavjera tolikih država, a pogotovo razlog da bi i drugi u Galiji pomislili da to isto mogu učiniti ako Cezar ove ne bi kaznio. Zatim, Cezar je bio upućen da svi Gali spremaju prevrat, i da se lako spremaju za nj kao i za rat, a kako svi ljudi po svojoj prirodi čeznu za slobodom i mrze ropstvo, zaključio je da, prije negoli se više država udruži, podijeli vojsku i da je porazmjesti.

11. Zato je poslao Tita Labijena s konjaništvom u zemlju Treveraca, a ti su bili najbliži rijeci Rajni. Osim toga, njemu je naredio da s vojskom krene i u zemlju Remljana i Belga i da ih zadrži u pokornosti, kao i da suzbije Germane koje su Belgi, kako se govorkalo, pozvali u pomoć, ako pokušaju na silu lađama prijeći rijeku Rajnu. Onda je Publiju Krasu zapovjedio da krene s dvanaest legionarskih kohorti i s brojnim konjaništvom u Akvitaniju, da ne bi plemena iz tog dijela Galije poslala pomoć u Galiju i da se ne bi udružili toliki narodi i tolika plemena. Legata Kvinta Titurija Sabina uputio je s trima legijama u zemlju Venelaca, Koriozolićana i Leksovljana, u namjeri da po svaku cijenu uznastoji njihove čete odvojiti. Za zapovjednika rimskog i galskog brodovlja imenovao je mladoga Decima Bruta. Galske su lađe stigle iz zemlje Piktonaca i Santonaca kao i iz drugih pokorenih krajeva. Osim toga naredio je Brutu da što prije otplovi u zemlju Venetâ, dok je sam pohitao u taj kraj sa svojim pješačkim četama.

12. Evo kako izgledaju po svom prirodnom položaju spomenuti primorski gradovi. Sagrađeni su na rtovima ili na glavicama, pa je težak

pristup k njima po kopnu kad naiđe plima, a to se događa dva puta za svaka dvadeset i četiri sata, a nije lak ni na lađama, jer se one nasuču na pličine za vrijeme oseke. Na taj je način opsjedanje gradova bilo otežano jednim i drugim razlogom. Štoviše, i onda kad bismo ih svladali svojom tehnikom opsjedanja i našim bojnim spravama, te ako bi more potisnuli našim nasipom koji bi dostigao vrh bedema tih gradova i ako bi u tom trenu neprijatelji počeli očajavati zbog svoga spasa – oni bi tad doveli veliko mnoštvo lađa, a zaista su ih imali velik broj, pa bi na njih ukrcali svu svoju imovinu i onda uzmaknuli u svoje obližnje gradove. Tu bi se ponovo uz iste zgodne prilike nastavili boriti. Ova im je strategija uvelike pomagala usred ljeta, jer su naše lađe ustavljale oluje i za nas je bilo vrlo teško ploviti po uzburkanom i otvorenom Oceanu, kad je plima jaka, a luke gotovo nikakve.

13. Lađe su ovako gradili i opremali. Dno je njihovih lađa nešto ravnije nego u naših, da bi lakše svladale pličine i oseku. Pramac je vrlo visok, a tako je i krma građena, da bi odoljela visokim valovima i olujama. Sva je lađa građena od hrastovine, da bi mogla odoljeti bilo kakvoj prirodnoj snazi i strahoti. Priječnice su na palubi od balvana debelih jednu stopu, a pričvršćene su palac debelim čavlima. Sidra su na lađama vezana željeznim lancima umjesto užem: za jedra im služe sirove i tanko strojene kože; možda zato što nisu imali dovoljno lana ili ga nisu znali priređivati, a možda i zato – a to je svakako istinitije – što su držali da platno ne bi moglo odoljeti onako jakim oceanskim olujama i silnim udarcima vjetra; na kraju, da bi se lađe tolike nosivosti mogle dosta lako kretati. U sukobu s takvim lađama naše ih je brodovlje natkrililo jedino brzinom i veslanjem, dok je sve ostalo na njima prema prirodi toga kraja i prema žestini oluja bilo zgodnije i prikladnije. Nisu im naši brodovi mogli naškoditi svojim kljunovima, jer su njihove lađe bile čvrsto građene, a onda i pramac im je bio visok. Zbog istoga razloga naši ih mornari nisu mogli zahvatiti posebnim kukama. Usto su se i onda kad bi vjetar počeo bjesnjeti predavale njegovoj žestini, lakše su podnosile nevrijeme i sigurnije se zaustavljale na pličinama; nisu se bojale hridina ni litica kad bi ih napustila plima. Sve su te okolnosti bile opasne za naše brodove.

14. Cezar je zauzeo više gradova, ali kad je vidio da se uzalud toliko muči dok zauzima koji grad i dok pokušava neprijatelje spriječiti u bijegu,

te da im ni u kakvom pogledu ne može znatnije naškoditi, odlučio je pričekati svoju mornaricu. Kad je brodovlje prispjelo i kad su ga neprijatelji ugledali, krenulo je oko dvije stotine i dvadeset neprijateljskih lađa spremnih za borbu i opremljenih u svakom pogledu iz luke i svrstalo se protiv našega brodovlja. Štoviše, ni zapovjednik Brut pa ni vojni tribuni kao ni centurioni zapravo nisu znali što bi radili ni kako bi započeli borbu. Svi su naši zapovjednici znali da se neprijateljskim lađama ne može naškoditi kljunom u navali. Onda, premda su na lađama bili podigli tornjeve, ipak su ih krme protivničkih lađa nadvisivale, pa naši vojnici s nižega mjesta nisu mogli spretno odapinjati strijele, dok su Gali mogli strijele iskoristiti koliko je najviše moguće. Naši su priredili vrlo korisno oružje. Bili su to oštri srpovi nasađeni i pričvršćeni na motke; bili su slični onim srpovima što su ih upotrebljavali kad su se kidali neprijateljski bedemi. Naši su njima kidali užeta koja su vezivala jedra uz jarbole tako da bi ih najprije srpovima zahvatili a onda pritegnuli te potjeravši veslima brod naprijed uspijevali u svome pothvatu.

Budući da je sva nada galskih lađa bila u jedrima i u posebnoj opremi, kad je odjednom toga nestalo, iščezla je svaka korist od takvih lađa. Daljnji se tok borbe osnivao na hrabrosti, a njom su se naši vojnici toliko isticali te nadjačali neprijatelje, to više što se borba vodila pred samim Cezarom i naočigled cijele vojske, pa nijedno junačko djelo nije ostalo nezapaženo, jer je sve uzvisine uz more i glavice bila ispunila vojska, a odatle je pucao vidik na pučinu.

15. Kad su naši vojnici upotrijebivši srpove raskidali križake koji su povezivali užetima jedra uz jarbole, pa kad su dvije-tri lađe opkolile jednu, naši su borci iz petnih žila nastojali prijeći na neprijateljsku lađu. Kad su to barbari uočili, a dotle im je bilo dosta lađa oteto, nastojali su, kako nije bilo drugog izlaza, potražiti spas u bijegu. Kad su već bili okrenuli lađe na onu stranu prema kojoj je puhao vjetar, odjednom se vjetar utišao, nastala je tolika tišina i mir na moru da se brodovi nisu mogli pokrenuti s mjesta. Za naše je to bila sjajna prilika da obave svoj naum. Oni su sustigli lađe, zarobili ih jednu po jednu; malo je neprijateljskih lađa od onolikog broja stiglo do kraja jer se bila spustila noć. Bitka se vodila od četvrtoga sata gotovo do sunčeva zalaza.

16.

Ovom se bitkom završio rat s Venetima i plemenima u čitavom

primorju uz Ocean. Kao što su na kopnu sakupili svu mladost pa i starije po godinama koji su uživali neki ugled i važili kao pametni, tako su u primorju sakupili sve lađe koje su imali. Kad su njih izgubili, preživjeli nisu znali ni kamo bi uzmaknuli ni kako bi branili svoje gradove. Zato su sebe i sve svoje predali Cezaru.

Cezar je odlučio da ih što strože kazni, da bi svi barbari ubuduće bolje poštovali nepovredivo pravo poslanika. Zato je zapovjedio da se smakne čitav njihov sabor, dok je ostale prodao u roblje.

17. Dok se to događalo u zemlji Venetâ, stigao je Kvint Titurije

Sabin s onim četama koje je dobio od Cezara u krajeve Venelaca. Njihov je poglavica bio Viridoviks, a on je ujedno bio i vrhovni zapovjednik nad svim onim državama koje su se bile odmetnule. Među njima je bio sakupio vojsku i tako organizirao jake snage. U nekoliko dana pripadnici plemena Eburovičana i Leksovljana pobili su članove svoga senata jer ovi nisu htjeli pristati na rat. Onda su zatvorili vrata svojih gradova i udružili se s Viridoviksom. Osim toga ovamo je nagrnulo veliko mnoštvo propalica i razbojnika odasvud iz svih krajeva Galije. Nada u plijen i želja za ratom primamila ih i odvukla od poljskih radova i svakidašnjeg posla. Sabin se nalazio u svome dobro utvrđenom taboru, dok se Viridoviks utaborio nedaleko od njega, na otprilike 2000 koraka. Taj je svakoga dana svrstavao svoje čete za borbu i očito pružao Sabinu prilike da se ogleda u okršaju, ali on se nije odazivao, pa su ga prezirali i neprijatelji kao i naši vojnici; ovi su ga posljednji počeli čak javno napadati. Tako je Sabin pred neprijateljima bio plašljivac; oni su, štoviše, dolazili do ograda nasipa našega tabora. Ipak, Sabinovo je držanje bilo takvo jer se kao legat, kako je držao, nije smio upustiti u borbu s tako premoćnim neprijateljem kad je odsutan onaj koji ima vrhovno zapovjedništvo; zašto da se upušta u borbu na nezgodnom terenu; to bi on, što je i mislio, učinio tek onda ako bi mu se pružila neka zgodna prilika za sukob.

18. Kad je Sabin bio uvjeren da je strah zavladao među njegovim

vojnicima, izabrao je nekog snalažljiva i lukava čovjeka među onim Galima koji su služili kao pomoćni vojnici. Zatim ga je poslao, nagovorivši

ga obećanjima i darovima, da prijeđe na stranu neprijatelja, pa da im

priopći što njegov zapovjednik želi. Kad je taj Gal kao prebjeg stigao k neprijateljima, počeo im je opisivati kako se Rimljani jako boje svojih protivnika, a ujedno ih je obavijestio u kakav su škripac i Veneti bili natjerali samoga Cezara. Tad im je povjerljivo kazao da će najkasnije noćas njegov zapovjednik Sabin potajno izvesti sve svoje čete iz tabora, da bi se pridružio Cezaru i da bi mu pružio pomoć! Kad su saslušali njegovo priopćenje, svi su uz zaglušnu viku zahtijevali da ne valja gubiti vrijeme niti propustiti zgodnu priliku, jer je sad vrijeme da se navali na rimski tabor. Više je razloga Gale potaklo na takvu odluku. Ponajprije oklijevanje zapovjednika Sabina da se upusti u otvorenu borbu, zatim uvjerljiv prebjegov izvještaj, pa oskudica hrane, jer su se protivnici slabo za to brinuli, te nada u venetsku pobjedu i na kraju što su ljudi takvi da radije vjeruju u ono što u svome srcu priželjkuju. Zaneseni ovakvim zaključivanjem, nisu dopustili Viridoviksu kao ni drugim poglavicama da napuste skupštinu prije nego što im je bilo dopušteno da zgrabe oružje i da navale na rimski tabor. Kad su im to napokon dopustili, neprijatelji su, radosni kao da je pobjeda sigurna, nabrali suharaka i pruća kojim su htjeli zatrpati rimske jarke, a onda su pojurili na tabor.

19. Mjesto gdje je bio rimski tabor bilo je povisoko; od dna se oko tisuću koraka postupno dizalo i prelazilo u uzbrdicu. Ovamo su neprijatelji dotrčali u brzom trku, da bi Rimljanima ostalo što manje vremena za okupljanje i naoružavanje. Tako su stigli kao bez duše. Tad je Sabin osokolio svoje vojnike i, da bi im ispunio želju, dao im znak za borbu. Zapovjedio je da iznenada provale kroz dvoja vrata tabora na neprijatelje koji su stenjali pod teretom oružja i prtljage. Prikladno mjesto, neznanje protivnika i njihova iscrpljenost, a onda hrabrost naših boraca učinili su da nisu odoljeli ni prvoj navali naših vojnika, nego su odmah počeli bježati. Naši krepki i čili vojnici gonili su neprijatelje, sustigli ih i velik broj njih posjekli. Za ostalim su neprijateljskim vojnicima odjahali konjanici u potjeru; malo su ih poštedjeli, a to su bili samo oni kojima je pošlo za rukom da sretno pobjegnu. Na taj je način u isto vrijeme Sabin doznao za Cezarovu pomorsku bitku, a Cezar za Sabinovu pobjedu. Zato su se sve države predale Kvintu

Tituriju.

se dogodilo zbog toga što, premda su Gali kadri brzo i

oduševljeno prihvatiti se borbe i rata, isto im je tako duh neotporan kad

treba trpjeti različite nevolje poraza.

To

20. Gotovo u isto doba stigao je Publije Kras u Akvitaniju, a tu zemlju, kao što smo rekli, zbog njene veličine i napučenosti možemo držati za jednu trećinu Galije. Budući da je znao da mora ratovati u ovim krajevima u kojima su urođenici prije nekoliko godina porazili vojsku legata Lucija Valerija Prekonina i njega samoga usmrtili, a iz te je bitke prokonzul Lucije Malije 25 bio pobjegao kad je izgubio svu prtljagu, počeo je Kras razmišljati o svim potrebnim mjerama opreza. Zato se pobrinuo za žito, a onda je prikupio pomoćne čete i konjaništvo. Usto je mnoge moćne ratnike iz Toloze, Karkazona i Narbona, gradova koji se nalaze u susjedstvu provincije Galije, pojedince pozvao iz ovih krajeva, pa je umarširao u zemlju Socijaćana. Kad su ovi saznali za njegov dolazak, sakupili su velik broj svojih četa i konjaničkih odreda, a to je bila glavna snaga njihove vojske, pa su napali našu vojsku na maršu. Naši borci porazili su njihovo konjaništvo i počeli ih goniti. Onda se pojavilo njihovo pješaštvo koje su u kotlini ostavili u zasjedi. Tako su napali naše raspršene borce i ponovo obnovili bitku.

21. Dugo i dugo vodila se ogorčena borba, jer su Socijaćani, uzdajući se u svoje negdašnje pobjede, mislili da od njihove hrabrosti ovisi spas cijele Akvitanije. Naši su borci sa svoje strane željeli da se opazi što mogu učiniti borci i bez zapovjednika, bez ostalih legija, premda im je zapovjednik mlad. Na kraju, iscrpljeni od rana, neprijatelji su počeli bježati. Krasovi su vojnici potukli velik broj neprijateljskih boraca. Zatim je Kras naredio da se smjesta započne s opsjedanjem samoga grada Socijaćana. Budući da su se Socijaćani junački odupirali, Kras je zapovjedio da se primaknu bojne kolibe i tornjeve. Neprijatelji su pokušavali provaliti iz grada, a kad im to nije uspjelo, počeli su kopati lagume blizu našega nasipa i naših bojnih koliba. U tom su Akvitanci bili vrlo vješti, jer u njihovoj zemlji ima mnogo rudokopa i kamenoloma. Kad su opazili da su naši vojnici njihovu namjeru uočili, poslali su poslanike i zamolili neka bi ih primio kao svoje podanike.

Kad im je Kras uslišao molbu, predali su prema njegovoj zapovijedi sve oružje.

22. Dok su naši borci bili zauzeti ovim događajem, dotle je s druge

strane Adijatuan pokušao kao vrhovni zapovjednik provaliti sa šest stotina najodanijih boraca koje su nazivali soldurijima. Zadatak je ovih izabranih boraca bio u tome što su morali sve u životu dijeliti s onima s kojima su bili pobratimi. Ukoliko bi ih zadesila neka nevolja od neke više sile, morali su to zajednički pretrpjeti ili sebi zadati smrt. I do naših vremena nije se

našao nijedan takav borac koji bi izbjegao smrt ako bi poginuo onaj koji je bio njegov pobratim; takvi su to bili vojnici s kojima je Adijatuan provalio. Ipak, kad je na utvrdama nastala vika i vojnici potrčali na oružje, počela je ogorčena bitka, ali su naši borci satjerali Adijatuanove u grad. Na kraju je Adijatuanu uspjelo da u Krasa izmoli da se preda kao što su se predali i vojnici koje smo maloprije spomenuli, i uz iste uvjete.

23. Kad je Kras primio oružje i taoce, krenuo je u zemlju Vokaćana i

Taruzaćana. Među barbarima nastala je panika jer su vidjeli da je za malo dana, otkad je neprijatelj došao, pao grad koji je bio dobro utvrđen po prirodnom položaju i izgrađenim utvrdama. Zbog toga su počeli na sve strane slati poslanike, stvarati zavjere, jedni drugima predavati taoce i organizirati vojsku. Poslali su poslanike i u one države koje su u Ovostranoj Galiji bile najbliže Akvitaniji. Odatle su pozvali u pomoć i pomoćne čete. Kad su i te stigle, počeli su se uz veliko sudjelovanje samoga naroda i uz veliko mnoštvo boraca pripremati za rat. Za poglavice i zapovjednike izabrali su one koji su mnogo godina služili vojsku s Kvintom Sertorijem. Za njih su mislili da su u vojničkim pitanjima vrlo vješti. Oni su prema strategiji rimskoga naroda započeli zauzimati gradove, onda ih utvrđivati, graditi tabore i našim vojnicima onemogućavati dovoz hrane. Kad je Kras uočio da bi se njegove čete mogle rascjepkati zbog malog broja vojnika, a da se neprijatelj širi, da zaposjeda putove, ali da još uvijek ima dosta posada u njegovu taboru kao i da se broj neprijatelja sve više umnožava iz dana u dan, zaključio je da više ne može oklijevati, već da mora stupiti u borbu.

24.

Kad je svoju namjeru iznio pred ratno vijeće i kad je vidio da se

svi s njim slažu, odredio je da sutradan bude bitka. Rano u zoru izveo je vojsku, svrstao je u dvije vrste tako da je pomoćne čete smjestio u sredinu bojnoga reda. Onda je čekao da vidi što će neprijatelji učiniti. Iako su neprijatelji držali da će se zbog drevne svoje slave i malog broja naših vojnika boriti bez opasnosti, ipak su mislili da je sigurnije ako zauzmu ceste, spriječe dovoz hrane, te bez gubitaka pobijede. Ukoliko Rimljani zbog oskudice u hrani počnu uzmicati, držali su da će ih – to im je bila glavna namjera – napasti na maršu nepripravne i opterećene prtljagom. Takav su plan odobrili poglavice. Zato se nisu micali iz tabora, premda su Rimljani bili svrstali svoje čete. Kad je Kras to uočio, a naši se borci time što su se neprijatelji ustezali i pričinjali plašljivima još više osmjelili za borbu, svi su zahtijevali da se više ne čeka s navalom na tabor. Onda je osokolio svoje vojnike i prema želji svojih boraca krenuo na tabor.

25. Dok su jedni borci ovdje zasipavali jarke, drugi su odapeli velik

broj strijela, počeli tjerati s nasipa i utvrda braniče. Vojnici koji su pripadali pomoćnim četama, a u te se Kras nije osobito pouzdavao, cijelo vrijeme su dodavali kamenje i strijele i donosili do nasipa busenje, te se moglo pomisliti da se zaista bore. Dotle su se neprijatelji ustrajno i neustrašivo dalje borili, pa njihove strijele, odapete s uzvisina, nisu uzalud dolijetale. Krasu su javili konjanici što su bili obišli neprijateljski tabor da

on oko stražnjih vrata nije osobito jako utvrđen i da mu se može lako prići.

26. Kras je uputio konjaničke zapovjednike da svojim odredima obećaju velike nagrade i druge darove i ujedno im je otkrio kakva je njegova namjera. Zapovjednici su po zapovijedi izveli one kohorte koje su bile ostale u taboru za njegovu obranu, a kako nisu sudjelovale u borbi, bile su čile, pa su ih poveli obilaznim putem, da ih ne bi opazili neprijatelji iz svoga tabora. Svi su sada mislili samo na borbu i pogled im je bio upravljen prema spomenutom taboru. Tako su brzo stigli do utvrda o kojima smo prije govorili. Kad su ih srušili, ušli su u neprijateljski tabor prije negoli su

protivnici zapravo mogli vidjeti što se događa. Kad se s ove strane začula vika, naši su borci iz petnih žila nastojali da se svim snagama još hrabrije bore, jer se to obično onda događa kad vojnička srca prožme nada u pobjedu. Neprijatelji su bili sa svih strana opkoljeni, te su počeli u panici i očaju skakati preko utvrda i u bijegu spasavati glavu. Za njima je pojurilo po poljima naše konjaništvo. Od 50 000 vojnika koji su se bili okupili iz Akvitanije i Kantabrije, ostala je na životu jedva četvrtina. Ti su se kasno u noć vratili u tabor.

27. Kad se saznalo za tu bitku, veći se dio Akvitanije predao Krasu;

poslali su i taoce. Među njima su bili pripadnici naroda Tarbelaca, Bigerionaca, Ptijanijaca, Vokaćana, Taruzaćana, Eleuzaćana, Gatâ, Auščana, Garumnjana, Sibuzaćana i Kokozaćana. Tako nije postupio malen broj najudaljenijih naroda 26 jer je zima bila na domaku, pa su se pouzdavali da će ih godišnje doba sačuvati od rimske provale.

28. Gotovo je u isto doba Cezar, premda je ljeto bilo na izmaku, a

cijelu je Galiju bio pokorio osim zemlje Morinjana i Menapljana, koji su još uvijek držali vojsku spremnu za borbu i nisu bili poslali poslanike da traže mir, mislio da će rat brzo završiti; zato je u smjeru tih zemalja poveo vojsku. Ali su ti narodi drugačije ratovali od ostalih Gala. Budući da su znali da su i kudikamo snažniji narodi koji su se s Cezarom borili doživjeli poraz i onda potpali pod njegovu vlast, i budući da su posjedovali nepregledne šume i močvare, odlučili su da im one budu sigurno sklonište. Tamo su prenijeli sve svoje pokretno imanje. Kad je Cezar s vojskom stigao do spomenutih šuma i započeo graditi tabor, nije u to vrijeme mogao vidjeti ni jednoga neprijateljskog vojnika. Ipak, kad su se naši borci zbog prirode posla raštrkali ovamo i onamo, odjednom su neprijatelji istrčali iz šuma i na njih navalili. Ovi su odmah prihvatili oružje, odbili ih, potjerali natrag u njihove šume, dok su mnoge poubijali. Palo je i nekoliko naših vojnika, jer su u potjeri bili otišli i suviše daleko u neprohodne predjele.

29. Od toga je dana Cezar zapovjedio da se danomice siječe šuma,

još je zapovjedio da vojnici sve posječeno drveće snesu ispred

neprijateljskih rovova; osim toga, vojnici su nagomilali mnoga debla umjesto da izgrade nasip, da ih ne bi nenaoružane i nepripravne iznenadile neprijateljske navale, posebno s boka. Zatim je Cezar u malo dana posjekao velike šumske prostore, ali kad su naši vojnici zarobili skriveno blago i prtljagu neprijatelja koja je bila iza njihovih četa, a oni počeli uzmicati u gušće šume, tad je nastalo takvo nevrijeme da su vojnici bili primorani da napuste svoj posao. Štoviše, zbog jakih kiša nisu mogli dalje izdržati pod šatorima. Zato je Cezar zapovjedio da vojnici opustoše sva neprijateljska polja i da zapale sela i kuće. Poslije toga odveo je vojsku iz te zemlje i smjestio je u zimovnik u zemlji Aulerčana i Leksovljana, kao i po nekim drugim zemljama koje su se nedavno bile zaratile.

ČETVRTA KNJIGA

1. Naredne zime, a to je bila godina za vrijeme konzulovanja Gneja

Pompeja i Marka Krasa, prešli su germanski narodi Uzipećani i Tenkteri u velikom mnoštvu preko rijeke Rajne nedaleko od mora u koje se ulijeva ta rijeka. Uzrok je prijelaza bio što su ih Svebi više godina uznemirivali, zatim ih ratom plašili, a dotle nisu mogli obrađivati svoja polja. Pleme Sveba najratobornije je i najbrojnije germansko pleme. Pripovijeda se da imaju oko sto općina, te svake godine izvedu oko tisuću naoružanih boraca preko svojih granica zbog ratnih pohoda. Ostali ostaju u svojim domovima, pa prehranjuju sebe i ratnike. Na taj način ne zanemaruju obrađivanje njiva, a ni ratnu vještinu, i uvijek su spremni za borbu. Ipak, nema u njih privatnog vlasništva, štoviše, nije dopušteno boraviti više od godine dana na jednom istom mjestu. Uglavnom se hrane mlijekom i mesom, a manje žitom. Dobri su lovci, a kako često love, to im služi kao vježba za jačanje tijela, pa su uzrastom pravi divovi. Prema tome, način prehrane i svakidašnje vježbanje u lovu kao i slobodan život, na što se privikavaju već od djetinjstva, jer nisu podvrgnuti nikakvoj stezi ili sustavnom radu, čini da su postali samosvjesni, pa izvršavaju samo ono što im se dopada. Toliko su otporni prema zimi zbog načina svoga života da i u najstudenijim krajevima na sebi nose umjesto odijela samo komadić krzna, a jer je taj kratak, prekriva im vrlo mali dio tijela. Osim toga, kupaju se u svojim rijekama.

2. U njihove krajeve trgovci smiju samo zato dolaziti da bi Svebi

mogli prodati ono što su prigodom svojih ratnih pohoda zarobili ili zaplijenili. Ne dopuštaju da se bilo kakva roba uvozi. Germani čak ne vole ni konje iz stranih zemalja, a kojima se posebno raduju Gali, pa ih kupuju za skupe novce. Vole samo domaću pasminu, koja je niska rasta i neugledna; ipak, jer ih dnevno uvježbavaju, osposobe ih i za najveće napore. Svebi u konjaničkim okršajima često skaču sa svojih konja, pa se bore kao pješaci. Svoje su konje priučili da ih čekaju ondje gdje ih ostave, da bi mogli, kad se u borbi nađu u nevolji, ponovo uzjahati i brzo uzmaknuti. Drže da je najsramotnije i vrlo nedostojno za dobra borca ako upotrebljava sedlo. Zato hrabro navaljuju i na bilo koje mnoštvo konjanika ako jašu na sedlanim konjima. Ne dopuštaju da se vino uvozi u njihovu

zemlju jer drže da ono slabi tjelesne snage, a napori se ne mogu podnositi ako je čovjek oslabio i ako se raznježi.

3. Drže da je najveća slava za njihovu državu ako je opustošeno što više predjela oko njenih granica, jer se na taj način očito dokazuje kako mnoge države ne mogu odoljeti njihovoj vojničkoj udarnoj snazi. Zato vele da su zemlje od granice države Sveba puste oko 100 000 koraka. Na drugoj su strani Ubijci čija je država bila velika i po germanskom shvaćanju u svakom pogledu napredna. Od svojih suplemenika oni su doista najuglađeniji, jer im granice dodiruju rijeku Rajnu, a k njima zalaze trgovci. Zbog susjedstva s Galima poprimili su mnoge njihove običaje. Premda ih Svebi u mnogim ratovima nisu mogli svladati i s njihove grude potisnuti zbog veličine i snage njihove države, ipak su im nametnuli danak i učinili da im je značaj i ugled u germanskom svijetu postao neznatniji i slabiji. 4. Isti je slučaj s Uzipećanima i Tenkterima koje smo maloprije spomenuli. Više su se godina suprotstavljali prodoru i sili Sveba, ali su ih ovi ipak istjerali iz njihove vlastite zemlje, pa su se morali poput nomada skitati po raznim krajevima Germanije, da bi najzad stigli na obale rijeke Rajne. U tom su kraju stanovali Menapljani i imali svoja polja na jednoj i drugoj obali rijeke, zatim kuće i sela. Menapljani, prestrašeni provalom tako moćna plemena, iselili su se iz svojih naselja koja su imali s one strane Rajne te započeli i drugim Germanima sprečavati prijelaz. Ovi su sve moguće pokušali, ali kako se zbog nedostatka lađa nisu mogli suprotstaviti a ni potajno prijeći rijeku zbog menapljanskih straža, pretvarali su se kao da žele otići u svoj kraj. Onda su se poslije tri dana hoda vratili; njihovo je konjaništvo taj put prevalilo za jednu noć! Zatim su iznenada napali Menapljane, kad oni nisu to ni slutili, a još se manje nadali. Čim su, naime, saznali od svojih uhoda za odlazak Germana, Menapljani su se odmah bez oklijevanja preselili u svoja sela. Neprijatelji su ih poubijali a lađe im zarobili; zatim su prešli rijeku prije nego što su to saznali oni Menapljani koji su stanovali s ove strane Rajne. Onda su zauzeli sve menapljanske kuće i cijelu se zimu hranili njihovim zalihama.

zbog

kolebljivosti, jer su Gali na brzinu stvarali odluke a usto su bili skloni

prevratu, te je zaključio da se u njih uopće ne smije pouzdavati.

obavijestili.

5.

Cezara

su

o

tome

Osim

toga,

bojao

se

Značajka je Gala da putnike namjernike vole zaustavljati i zapitkivati, ako tko od tih slučajnih namjernika što zna ili je štogod saznao. Tako i trgovce obično okruži znatiželjan narod kad stignu u gradove, pa ih čak primoravaju da im kažu iz kojega su kraja stigli i što su na svome putovanju čuli i saznali. A Gali prema onome što su čuli, bilo to točno ili pusto naklapanje, obično znaju stvarati značajne odluke čak i o najzamašnijim stvarima, zbog čega često gorko ispaštaju svoju lakovjernost, jer većina Gala postupa onako kako im se to pričinja u njihovoj mašti.

6. Budući da je Cezar znao za tu galsku značajku, krenuo je prije

nego što je inače običavao k svojoj vojsci, da ga ne bi iznenadio strašniji rat. 27 Kad je stigao u ove krajeve, vidio je da se dogodilo upravo ono što je

naslućivao. Već su neke države poslale poslanstva Germanima i tako ih pozvale da krenu s obala rijeke Rajne, uz obećanje da će im one pripremiti što god zatraže. Nadajući se u uspjeh, počeli su se Germani zalijetati u razne krajeve, pa su čak dospjeli u zemlju Eburonaca i Kondružana; ta su plemena bila štićenici Treveraca. Kad je Cezar sazvao galske poglavice, držao je da im ne smije odati ono što je znao, nego ih je tobože tješio i sokolio. Onda je od njih tražio odrede konjaništva i otvoreno kazao da namjerava ratovati s Germanima.

7. Kad se Cezar opskrbio žitom i okupio konjanike, otišao je u one

krajeve za koje je čuo da se u njima nalaze Germani. Budući da je od njih bio udaljen samo nekoliko dana hoda, stigli su njihovi poslanici. Oni su otprilike ovo izjavili: – Germani prvi ne započinju rat s narodom rimskim, ali se ne ustručavamo oružjem braniti ako nas netko izazove, jer je germanski običaj, naslijeđen od predaka, da se onome tko na njih udari odupru, a ne da ga mole. Ipak, mi smo došli iz svoga kraja, istjerani iz vlastitih kuća. Ukoliko Rimljani žele prijateljstvo i odanost, Germani bi im mogli biti korisni prijatelji. Zato bi bilo potrebno da im poklone zemlju ili da dopuste da zadrže onu koju su već oružjem osvojili. Nama su jedino autoritet Svebi, a njima ni besmrtni bogovi ne mogu biti ravni, jer nema toga naroda na svijetu koji oni ne bi mogli pokoriti.

8. Cezar je odgovorio poslanicima ono što mu se tad učinilo najzgodnijim. Svoj je govor završio ovako: – Ja ne mogu biti vaš prijatelj ako i dalje ostanete u Galiji. Nije pravedno da tuđu zemlju prisvoje oni koji

nisu vrijedni da brane svoju. Osim toga, nema pustih i nenaseljenih krajeva

u Galiji, a da bih ih mogao bez kršenja tuđih prava predati tolikom

mnoštvu vašega plemena. Ukoliko ipak želite, vi se možete naseliti u zemlji Ubijaca, jer su se nedavno njihovi poslanici potužili na nasilja Sveba te zamolili pomoć. Ja ću uostalom Ubijcima to zapovjediti!

9. Poslanici su Cezaru izjavili da će sve to javiti svojima, a da će onda, nakon tri dana, kad o svemu razmisle, ponovo doći. Usto su zamolili da ne dolazi bliže k njima sa svojom vojskom. Cezar je rekao da im tu

molbu ne može uslišiti. To je, rekao je, zbog toga što je već bio saznao da

su prije nekoliko dana odaslali velik dio svoga konjaništva da plijeni i da dobavlja žito, i to u zemlju Ambivarićana preko rijeke Mose.

slutio

je Cezar, te stoga i otežu s

odgovorom.

Oni

čekaju

te

konjanike,

10. Moza izvire iz planine Vozega koja se nalazi u zemlji Lingonaca, a onda uvire u rukavac Rajne što se naziva Vakal, te tako stvara otok batavski i izlijeva se 80 000 koraka niže u Ocean. Rijeka Rajna izvire u zemlji Leponta koji nastavaju Alpe, protječe brzim tokom kroz tolike zemlje kao što je zemlja Nantuaćana, Helvećana, Sekvanaca, Mediomatričana, Tribočana i Treveraca. Što je bliže Oceanu, razlijeva se u više rukava, stvara mnoge otoke na kojima stanuju neuljuđeni i barbarski narodi, među kojima ima i onih za koje se misli da žive hraneći se ribama i ptičjim jajima. Zatim Rajna na mnoga ušća utječe u Ocean.

11. Kad je Cezar bio udaljen od neprijatelja ne više od 12 000

koraka, opet su k njemu stigli poslanici, kako su bili obećali. Presreli su ga

na maršu i počeli preklinjati da ne nastavlja put prema njima. Budući da to

nisu izmolili, počeli su moliti da bi poslao svoje vojnike za onim konjanicima koji su bili pošli pred vojskom i da ih odvrate od boja. Za sebe

su molili da im dopusti Ubijcima poslati poslanike. Tad su izjavili da će prihvatiti onaj prijedlog koji je Cezar iznio ako im Ubijci, tj. njihove poglavice, pod prisegom obećaju. Da bi to mogli obaviti, zamolili su rok od tri dana. Cezar je dobro znao da i ovaj novi njihov prijedlog govori o tome kako namjeravaju dobiti tri dana za odlaganje, da bi se vratili njihovi

konjanici koji su se nalazili u tuđim krajevima. Ipak im je Cezar rekao da će toga dana poći naprijed samo 4000 koraka, jer se mora opskrbiti vodom. Predložio im je da sutradan dođu u što većem broju, da bi mogao odlučiti o njihovim zahtjevima. Kroz to je vrijeme svoje ljude poslao zapovjednicima koji su bili krenuli naprijed s čitavim konjaništvom da im narede da ne izazivaju neprijatelje na borbu. Ukoliko ih neprijatelji izazovu, neka se svladaju dok on sam s vojskom ne stigne bliže.

12. Kad su neprijatelji opazili naše konjanike kojih je bilo 5000, dok

su neprijatelji imali nešto više od osam stotina, jer se još nisu bili povratili

oni koji su preko rijeke Mose otišli po žito, odmah su navalili na naše, omeli im redove, jer se naši nisu nadali tome iznenadnom zlu, kad su upravo maloprije njihovi poslanici bili otišli od Cezara i za taj dan tražili primirje. Ipak, kad su se naši konjanici ponovo sredili i pribrali, neprijateljski su konjanici prema svojoj navici poskakali s konja, proboli su naše konje kad su se podvukli ispod njih i na taj način oborili mnoge rimske konjanike. Ostale su natjerali u bijeg i onda ih prestrašene tjerali dalje. Naši nisu u paničnom strahu prestali bježati dok nisu stigli naočigled svoje vojske. U toj su bici pala sedamdeset i četiri naša konjanika. Među palima nalazio se vrlo hrabar vojnik Akvitanac Pizon iz vrlo ugledne porodice. Njegov je djed nekad bio kralj u svojoj državi, dok ga je naš Senat nazvao prijateljem rimskog naroda. Pizonu je brat, kad su ga neprijatelji rastavili od naših konjanika, pokušao priteći u pomoć, da bi ga izbavio iz smrtne pogibelji, ali kako su i njega neprijatelji zbacili s ranjena konja, branio se junački dokle god je mogao. Napokon je opkoljen i izranjen mnogim ranama pao, a čim je to izdaleka opazio njegov brat koji se bio udaljio s poprišta borbe, odmah je podbo konja, zaletio se među neprijatelje i sam zaglavio.

13. Poslije ove bitke Cezar je zaključio da ne mora više ni saslušati

poslanike. Zatim da ne mora prihvatiti njihove ponude, jer su lukavstvom i prevarom tražili mir, a onda se prvi zaratili. Da čeka dok se povećaju neprijateljske čete i vrati njihovo konjaništvo, mislio je Cezar, to bi bila

najveća ludost. Budući da mu je bila poznata galska nepostojanost, opazio

je da su neprijatelji već tom jednom bitkom stekli priličan ugled. Zato je odlučio da ne smije ni časa oklijevati, da im ne smije dati ni malo vremena da bi stvorili nove odluke i planove. Kad je Cezar o svemu promislio i svoje namjere saopćio legatima i kvestoru, dogodila se zgodna okolnost koja je odlučila da se borba ne odgađa ni za jedan dan. Sutradan su u Cezarov tabor u velikom broju došli Germani, ali u duši s jednakom nevjerom i lukavstvom. Sa sobom su doveli sve prvake i starije ljude da se, tako se govorilo, opravdaju pred Cezarom što su dan prije i mimo onoga što se uglavilo i što su u njega molili zaratili – a da sada, ako budu mogli, na prevaru isposluju i primirje. Cezar se obradovao što su mu dopali šaka, pa naredi da ih zadrže. Sam je izveo sve čete iz tabora i onda zapovjedio konjaništvu da jaše iza vojske, jer je držao da je još prestravljeno zbog jučerašnje bitke.

14. Cezar je svrstao vojsku u trostruki bojni red, prevalio put od 8000

koraka i stigao do neprijateljskoga tabora prije nego što su to neprijatelji mogli zamijetiti. Budući da su se zbog svega toga, a osobito zbog našega iznenadnog dolaska kao i zbog dugog izbivanja svojih ljudi, osobito prestrašili i jer nisu imali vremena da održe bojno vijeće, pa čak ni da pograbe oružje, obuzela ih je panika, te su bili neodlučni da li da povedu vojsku na Rimljane ili da se brane, ili, štoviše, da u bijegu traže spas. Dok su buka i strka odavale njihov strah, naši su vojnici provalili u njihov tabor, ogorčeni zbog jučerašnje njihove nevjere. Oni vojnici među neprijateljima koji su u tom trenutku mogli pograbiti oružje nešto su se opirali našim borcima i prihvatili borbu između kola i prtljage. Preostalo je mnoštvo žena i djece, jer su uvijek sa svima svojima polazili od domova i tako prelazili rijeku Rajnu, a to je počelo bježati na sve strane. Za njima je Cezar poslao konjaništvo da ih progoni.

15. Kad su Germani iza svojih leđa čuli viku i vidjeli da pogibaju

njihovi najbliži, bacili su oružje, ostavili bojne znakove i nagrnuli u bijeg iz svoga tabora. Kad su stigli do mjesta gdje se Moza ulijeva u Rajnu, počeli su gubiti nadu u spas. Budući da ih je poginulo veliko mnoštvo, ostali su se očajni bacali u rijeku i tu su od panike, iscrpljenosti i jakih virova zaglavili.

Naši su se borci, usprkos strahu od tolikoga rata, jer je neprijatelja

bilo 430 000, svi do jednoga sretno vratili u svoj tabor; vrlo je malo bilo ranjenika. Tada je Cezar dopustio onim Germanima koje je bio zadržao u taboru da mogu otići svojim domovima. Ali su oni, u strahu da će im se Gali osvetiti jer su im bili opustošili polja i da će ih mučiti, izjavili da žele ostati kod Cezara. Cezar im je to odobrio.

16. Čim je Cezar završio rat s Germanima, odlučio je prijeći rijeku

Rajnu. To je učinio zbog mnogo razloga. Glavni je bio taj što je uočio da se Germani vrlo lako odlučuju da provale u Galiju. Zato je želio da oni budu u strahu i za vlastitu sigurnost kad budu uvidjeli da vojska naroda rimskoga može i smije prelaziti rijeku Rajnu. Usto je onaj dio konjaničkih odreda Uzipećana i Tenktera, o kome sam prije govorio da je zbog nabave žita bio prešao rijeku Mozu i da nije sudjelovao u opisanoj bici, poslije bijega svojih ljudi bio uzmaknuo preko Rajne u zemlju Sugambrâ i s njima se povezao. Kad je Cezar k njima poslao svoje poslanike da traže predaju onih koji su se s njim i s Galijom zaratili, Sugambri su odgovorili: – Svi vele da je Rajna granica vlasti rimskoga naroda. Zar Cezar misli da nije opravdano što Germani protiv njegove volje prelaze Rajnu i ulaze u Galiju? Onda zašto misli da može išta pripadati njegovoj vlasti i moći s one strane Rajne? Ubi, koji su jedini od germanskih plemena stanovali s one strane Rajne, poslali su k Cezaru poslanike, sklopili s njim prijateljstvo i predali taoce. Tad su zamolili da im priskoči u pomoć, jer ih Svebi nemilosrdno muče. Ukoliko mu to ne bi dopustili državni poslovi, onda da barem preveze vojsku preko Rajne. To će im biti, kako su govorili, jedina pomoć i nada u mir za budućnost. Još su dodali da to čine jer su tolika slava i glas o njegovoj vojsci doprli i do najudaljenijih germanskih plemena poslije Ariovistova poraza, a osobito poslije ove posljednje bitke. Nas može, naglašavali su, spasiti i braniti jedino slava i prijateljstvo rimskoga naroda. Osim toga su mu obećali priličan broj lađa za prijevoz vojnika.

17. Zbog ovih je razloga koje sam iznio Cezar namjeravao prijeći

Rajnu. Ali da vojsku prevozi lađama, to je po njegovu mišljenju bilo dosta nesigurno, a usto kao da ne priliči ni njemu ni narodu rimskom. Zbog toga, premda je mislio da je teško, gotovo nemoguće graditi most preko Rajne 28 zbog njene širine, zatim brzine vode i dubine, ipak je zaključio da samo na

taj način prevede svoju vojsku. Most je podigao na ovaj način. Spajao je dva balvana debela stopu i po, a ti su odozdo bili zašiljeni i prema dubini rijeke izmjereni. Bili su udaljeni jedan od drugoga dvije stope. Kad bi ih strojevima spustio u rijeku, onda bi ih zabio batom, ali ne okomito kao stupove, nego koso poput krova, da polegnu niz vodu. Onda bi nasuprot ovima postavio dva balvana, spojena na isti način, ali niže u razmaku od četrdeset stopa. Oni su bili okrenuti prema jakoj struji rijeke. Balvane su odozgo rastavljale umetnute prečnice široke dvije stope, toliko je iznosila spona balvana; one su s obje strane imale na kraju po dvije spojnice. Budući da su balvani na taj način bili rastavljeni, bolje razmaknuti i na protivnu stranu učvršćeni, gradnja je bila tako čvrsta, a i cijelo djelo tako podešeno, da se jedno uz drugo to tješnje sljubljivalo što je bila jača sila vode. To se onda gredama koje su postavili po dužini vezalo i još motkama i pleterom pokrivalo. Osim toga stupovi su na donjoj strani rijeke bili ukoso pozabijani, da bi podmetnuti kao "ovan" s cijelom građom još bili povezani te tako lomili riječnu struju. Drugi su se stupovi nalazili pred mostom u nevelikoj daljini da bi, ako neprijatelji budu pustili panjeve ili lađe da razvale most, branili i spriječili a i umanjili udarac sličnih predmeta, pa da ako udare ništa ne naškode samome mostu.

18. Poslije deset dana otkako se počela dovoziti građa dovršili su

graditelji svoj posao, te je vojska mogla prijeći preko mosta. Cezar je na jednoj i drugoj strani mosta postavio jake posade, a onda je krenuo u zemlju Sugambra. Za to su vrijeme k njemu došli poslanici iz više država. Budući da su molili za mir i prijateljstvo, Cezar je svima prijazno odgovorio i naredio im da mu predaju taoce. Sugambri su se dotle, dok je Cezar gradio most po nagovoru Uzipećana i Tenktera koji su se kod njih nalazili, počeli spremati za bijeg. Zatim su krenuli iz svoje zemlje, sve svoje sa sobom ponijeli pa se onda zavukli u zabit i šume.

19. Cezar je za vrijeme kratkog boravka u njihovoj zemlji popalio

sva njihova sela i kuće; zatim je naredio da se požanje njihovo žito. Onda

se vratio u zemlju Ubijaca. Dok je s Ubijcima pregovarao o svojoj pomoći, ako ih Svebi počnu mučiti, od njih je saznao sljedeće. Kad su Svebi preko svojih uhoda saznali da Cezar počinje graditi

most, održali su prema svome običaju skupštinu i na sve strane razaslali poruke da se narod seli iz gradova. Zatim neka sve žene i djecu i sve svoje sklone u šumu, a onda neka se svi koji su sposobni nositi oružje sakupe na jednom mjestu. U tu su svrhu odabrali gotovo središte onih krajeva koje naseljavaju Svebi. Na tom su mjestu odlučili sačekati rimsku vojsku i tu zametnuti bitku. Kad je Cezar to saznao, a izvršio sve ono za što je bio odlučio prevesti vojsku preko Rajne, tj. da bi u strah natjerao Germane, Sugambrima se osvetio, a Ubijce oslobodio stradanja, vratio se u Galiju i porušio most, pošto je bio proveo svega osamdeset dana s one strane Rajne, jer je držao da je dovoljno učinio za slavu i korist.

20. Budući da je još bilo preostalo malo ljeta, u tim krajevima počinje rano zima jer je sva Galija okrenuta prema sjeveru, ipak je Cezar nastojao prijeći u Britaniju, jer je znao da gotovo u svim galskim ratovima Galima odanle pristiže sva pomoć. Osim toga, držao je, ako i ne bude prilike za ratovanje, opet će mu biti od velike koristi ako prijeđe na taj otok, te ako sazna kakav je to narod i ako upozna mjesta i luke. Obavijesti nije mogao dobiti od Gala, jer je gotovo sve ono što je on htio upoznati njima bilo nepoznato. Nitko od Gala osim trgovaca nije dolazio u Britaniju. A oni i ne poznaju ništa drugo osim primorske obale i predjela koji su najbliži Galiji. Zbog toga je Cezar k sebi pozvao sve trgovce iz svih krajeva, ali ipak od njih nije mogao saznati ni kakav je to otok, ni koliko je velik, ni kakvi narodi na njemu stanuju, ni koliko je njihovo brojčano stanje. Na kraju, trgovci nisu mogli reći koje su luke prikladne za veći broj lađa.

21. Budući da je Cezar držao da je Gaj Voluzen upravo stvoren da bi razvidio kako stoje stvari u Britaniji, poslao ga je s jednim ratnim brodom prije negoli bi sam išta pokušao poduzeti. Naredio mu je da sve razvidi, a kad se za sve bude propitao, onda neka se što prije vrati. Sam je krenuo sa svojim legijama u zemlju Morinjana, jer je odatle bio najbliži prijelaz u Britaniju. Zatim je zapovjedio da se upravo tu sakupe brodovi sa svih susjednih strana kao i da tamo doplovi brodovlje koje je prošloga ljeta bio izgradio za rat s Venetima. Kad su i drugi saznali za njegovu namjeru, a trgovci sve to

dojavili Britancima, došli su iz više krajeva k njemu poslanici s otoka obećavajući da će mu predati taoce i rado se pokoriti vlasti rimskoga naroda. Kad ih je Cezar saslušao i srdačno im obećao ono što traže, ipak ih je opomenuo da ustraju u svojoj odluci, a onda ih je otpustio njihovim domovima. S njima je poslao Komija. Njega je Cezar bio postavio za kralja, pošto je svladao Atrebaćane, jer je osobito cijenio njegovu razboritost i hrabrost, a usto je držao da mu je vjeran. Njemu je Cezar

naredio da obiđe sve države koje bude mogao, a onda da ih potakne da se predaju pod okrilje rimskoga naroda. Još mu je zapovjedio da im javi kako

će i on uskoro tamo doći.

Voluzen je sve, koliko je mogao, razvidio. On uopće nije silazio s lađe, nije se usuđivao zaći među barbare. Zato se petog dana vratio k Cezaru i izvijestio ga o onome što je mogao saznati.

22. Dok je Cezar boravio u tom kraju da bi prikupio lađe, stigli su iz

velikog dijela zemlje Morinjana poslanici da bi se opravdali što su se onako ponašali u pređašnje vrijeme, kad nisu poznavali kao barbari običaje rimskoga naroda i s njim se zaratili. Usto su obećali da će sve ono što im

on bude naredio rado izvršiti. Cezar je mislio da mu ova njihova ponuda dolazi u pravo vrijeme. Nije htio da mu iza leđa budu neprijatelji. K tome, nije mogao voditi rat zbog godišnjeg doba, a pogotovo je mislio da tako neznatne stvari nisu preče od Britanije. Zbog toga je od Morinjana zatražio velik broj talaca. Kad su ih oni doveli, primio je narod pod svoje okrilje. Onda kad je prikupio i dobio oko osamdeset lađa, a držao da je taj brodski prostor dovoljan za prijevoz dviju legija, podijelio je ostale ratne brodove koje je

imao kvestoru, legatima i zapovjednicima pomoćnih četa. Osim toga, preostajalo je još 18 teretnih lađa koje je oluja zaustavljala, pa nisu mogle

u istu luku uploviti; njih je podijelio konjaničkim odredima. Ostalu je

vojsku povjerio zapovjednicima legatima Kvintu Tituriju Sabinu i Luciju

Aurunkuleju Koti, da je odvedu u zemlju Menapljana kao i u one kotareve Morinjana, odakle mu nisu bili došli poslanici na poklon. Zapovjedio je legatu Publiju Sulpiciju Rafu da zaposjedne luku s onolikom posadom za koju misli da je dovoljna za obranu.

isplovio je oko treće noćne straže, dok je konjanicima zapovjedio da odjašu u udaljeniju luku, pa da se ukrcaju, a onda da plove za njegovim lađama. 29 Budući da su oni nešto sporije organizirali sve ono što je Cezar bio zapovjedio, sam je oko četvrtog sata po danu pristao s prvim brodovima na britansku obalu. 30 Odmah je opazio da su se uzduž obala smjestile neprijateljske naoružane čete. Priroda je tih krajeva bila takva da su se strme klisure spuštale do mora, pa su neprijatelji mogli s uzvisina lako na rimske vojnike odapinjati svoje strijele. Cezar je zaključio da to mjesto nije nimalo prikladno za iskrcavanje. Zato je usidren čekao dok ne doplove druge lađe sve do devetog sata. Međutim, za to je vrijeme sazvao legate i vojničke tribune pa im rekao što je bio saznao od Voluzena, a onda izrazio svoje buduće namjere. Osim toga, opomenuo ih je da smjesta učine sve ono što im bude naredio, i to prema vojničkim propisima, osobito u prilikama na moru koje čine da su pothvati i kretanje trupa nestalni. Kad je bilo završeno vijeće, otpustio je svoje više časnike, a onda je, kad mu se bio pružio povoljan vjetar i kad je saznao da je struja također povoljna, naredio da se digne sidro. Udaljio se od onoga mjesta oko 7000 koraka i onda se zaustavio s brodovima uz otvorenu i ravnu obalu. 31

24. Ali kad su barbari uočili namjeru Rimljana, poslali su najprije

konjaništvo i vojnike na bojnim kolima. Takvu su vrstu kola najviše upotrebljavali u bitkama. Poslije su i sami krenuli za kolima s ostalim četama, pa nisu našima dopustili da se iskrcaju. Sad je iskrsla velika neprilika, jer su naši brodovi zbog svoje veličine mogli stajati samo na otvorenom moru. Usto su borci morali pod velikim i teškim teretom oružja ponajprije s brodova skakati na nepoznatim mjestima i u valovima ostajati, boriti se s neprijateljima, dok su s druge strane protivnici ili s kopna ili samo malo zagazivši u vodu, dok su im ostali dijelovi tijela bili slobodni a mjesto borbe dobro poznato, mogli smjelo odapinjati strijele te nagoniti na naše vojnike svoje za takvu borbu priučene konje. Naše je obuzela panika, jer nisu bili navikli na taj način borbe. Nisu bili onako oduševljeni i spremni kao što su znali biti za vrijeme borbe na kopnu.

25. Čim je to Cezar opazio, zapovjedio je da se ratni brodovi kojih je

oblik za barbare bio neobičniji, a kretanje za potrebe prikladnije, malo odmaknu od teretnih lađa, pa da se veslima dotjeraju i postave neprijatelju

uz njegov otvoren bok. Još je zapovjedio da se tek tada mecima iz praćaka, hitalima i strelicama suzbiju i otjeraju s toga mjesta. Ova je zapovijed našim vojnicima bila vrlo korisna, jer su oblik lađa 32 kao i samo veslanje te neobična vrsta hitala potpuno smeli barbare,tako da su se zaustavili i pomalo uzmaknuli. Dok su se naši borci sustezali u borbi zbog dubine mora, onaj koji je nosio "orla" Desete legije zazvao je bogove da bi budući pothvat legiji bio sretan. Uskliknuo je: – Vojnici, skočite u borbu, ako ne želite predati "orla" neprijatelju. Ja ću sa svoje strane zacijelo ispuniti svoju dužnost prema državi i zapovjedniku! Kad je to uskliknuo, skočio je s broda u more i onda navalio s "orlom" na neprijatelja. Sad su se i drugi vojnici ohrabrili, a da ne bi bili kukavice, počeli su i sami skakati s brodova. Kad su drugi vojnici s najbližih brodova opazili ove, nagrnuli su za njima i primakli se neprijateljima.

26. Na jednoj i drugoj strani vodila se ogorčena borba. Naši borci nisu zadržali red svojih bojnih vrsta, a nisu se mogli postojano kretati za bojnim znakovima, te su se vojnici s raznih brodova znali namjeriti na bilo koje bojne znakove, pa bi se njima i pridružili. Neprijatelji su poznavali sve pličine, te bi odmah, čim bi kojega vojnika s obale ugledali kako sam silazi s broda, podboli konje i navalili na iscrpljena borca. Tako je veći broj neprijatelja napadao nekolicinu naših vojnika. Drugi su neprijatelji s otvorena boka odapinjali strijele na sve naše borce. Kad je Cezar to opazio, zapovjedio je da se na čamce i na lađe uhodnice koje su pripadale ratnim brodovima ukrcaju vojnici. Osim toga, slao je pomoć onima koji su se nalazili u nevolji. Kad su rimski borci napokon stupili na kopno te kad su im se i drugi naši borci pridružili, nasrnuli su na neprijatelje i nagnali ih u bijeg. Ipak ih nisu mogli daleko goniti, jer se konjanici nisu mogli držati svoga smjera i stići na otok. Jedino je to nedostajalo dosadašnjoj Cezarovoj sreći.

27. Kad su se neprijatelji snašli poslije bijega, odmah su poslali poslanike k Cezaru da mole u njega mir i da mu obećaju da će dati taoce i učiniti sve ono što on bude naredio. S tim je poslanicima stigao i Atrebaćanin Komije o kome smo prije spomenuli da ga je Cezar poslao kao vrst izvidnice u Britaniju. Njega su

Britanci, kad se iskrcao iz lađe i počeo kao Cezarov izaslanik iznositi njegove naloge, zgrabili i u okove okovali. Tek su ga poslije bitke oslobodili. Moleći za mir, poslanici su svu krivnju prebacili na puk. Zamolili su da bi im oprostio ovaj nerazuman postupak. Cezar im je sa svoje strane predbacio što su, iako su k njemu na kopno poslali poslanike i zatražili mir, bez ikakva razloga zaratili. Ipak je izjavio da im oprašta nerazboritost, ali je zatražio da mu predaju taoce. Britanci su odmah predali jedan dio talaca, a za ostali su broj rekli da će ih predati čim stignu i to za nekoliko dana, jer ti žive u udaljenijim krajevima. U to su vrijeme poglavice naredile da se preostali narod vrati u svoj zavičaj. Dotle su iz svih krajeva Britanije dolazili poglavice da bi sami sebe i svoje podanike preporučili Cezaru.

28. Kad je Cezar na taj način osigurao mir, četvrtoga je dana od onoga kad je stigao u Britaniju odjedrilo iz gornje luke uz tihi vjetar onih osamnaest lađa koje smo prije spomenuli, a na njima su bili ukrcani konjanici. Dok su se te lađe primicale Britaniji i naši ih borci već bili ugledali iz svoga tabora, odjednom je nastala tako velika oluja da nijedna nije mogla ploviti u određenom smjeru. Jedne je vjetar odnio natrag u onom smjeru odakle su bile došle, dok je druge bacio na donji dio otoka izlažući ih velikim pogiblima. Taj je dio otoka bio više prema zapadu. Ipak su spustili sidra, 33 ali su valovi počeli zapljuskivati lađe i unositi vodu, pa su ponovo morali dignuti sidro, otploviti na otvoreno more i ploviti prema kopnu.

29. Te je noći bio uštap; 34 tako se to dogodilo. A tad je plima najjača na Oceanu. No naši zapovjednici nisu za to znali. Na taj je način s jedne strane plima preplavila ratne brodove na kojima je Cezar preveo vojsku, a onda ih izvukao na kopno. S druge strane, spomenute je teretne brodove progonila oluja kad su se usidrili. Naši nikako nisu mogli vršiti svoje dužnosti i svojim drugovima stići u pomoć. Tad je nastradalo više lađa, dok su druge izgubile užad, sidra i drugu opremu, te više nisu bile sposobne za borbu. Moralo se dogoditi da je zbog svega nastala velika pometnja i panika među našim borcima. Znali su da nemaju drugih lađa na kojima bi se mogli natrag vratiti, a ni pri ruci nisu imali ništa čime bi popravili one koje su

bile oštećene. Budući da su se svi zapovjednici u tome složili da će zimovati u Galiji, nisu se bili opskrbili žitom za ovu zimu.

30. Kad su o tome bili obaviješteni britanski prvaci koji su došli k

Cezaru poslije one bitke, dogovorili su se za buduće svoje akcije. Budući da su vidjeli da Rimljani nemaju konjanika, a niti lađa ni žita, a usto su prema obliku maloga rimskoga tabora koji je bio skromniji negoli inače shvatili da Cezar nema mnogo vojnika, zaključili su da je najbolje ako dignu ustanak i našim vojnicima ne dopuste nabavu žita i ostale hrane. Tako bi mogli rat zategnuti do u samu zimu. Ako ih pobijede i spriječe im povratak, tako su se nadali, nitko poslije neće više provaliti u Britaniju.

Zbog toga su se ponovo međusobno zavjerili i jedan po jedan gotovo neopazice počeli napuštati Cezarov tabor. S druge strane krišom su sav narod odvodili s njiva.

31. Iako Cezar još nije bio saznao za namjere Britanaca, ipak je zbog

nezgode svojih lađa, a i zbog toga što su Britanci propustili da predaju taoce, naslućivao da će se dogoditi ono što se poslije doista dogodilo. Zato se za svaki slučaj počeo osiguravati. Naredio je da se svakoga dana dovozi

žito s njiva u tabor, dok je za popravak oštećenih lađa upotrijebio drvenu građu i mjed s onih koje su bile neupotrebljive. Osim toga, zapovjedio je da se s kopna dovede ono što je bilo potrebno. Zbog toga što su vojnici vrlo marljivo sve njegove zapovijedi za popravak lađa izvršili, mogao je na njima ploviti dovoljno udobno, premda je bio izgubio dvanaest lađa.

32. Dok se to događalo, Sedmu legiju bili su poslali po žito. Još nitko

dotada nije sumnjao da će biti rata, jer su neki iz plemena ostali na poljima, dok su neki drugi dolazili čak do tabora. Jednog su dana straže, koje su bile

pred vratima tabora, javile Cezaru da se na onoj strani kamo je krenula Sedma legija vide oblaci prašine, ali da se čini kako to nije od vjetra. 35 Cezar je naslutio da su barbari došli na neku drugu zamisao, pa je stoga zapovjedio da kohorte koje su bile na straži s njim krenu u onom smjeru odakle se vidjela prašina. Od ostalih kohorti trebalo je da dvije ostanu na straži, dok su se druge morale naoružati te zajedno s njim krenuti. One su se odmah naoružale i brzo ga sustigle. Kad je Cezar sa svojim kohortama bio malo odmaknuo, opazio je da

neprijatelji navaljuju na naše borce te da oni jedva odolijevaju navali. Legija je zbila svoje redove jer su na nju sa svih strana odapinjali strijele. Budući da je inače na svim drugim njivama žito bilo požnjeveno, neprijatelji su naslutili da će naši borci doći na onu stranu gdje je još bilo klasja. Zato su se noću posakrivali po šumama. Kad su se legionari bili razišli po njivama da žanju žito, odloživši prije toga oružje, neprijatelji su iznenada navalili, ubili nekoliko vojnika, dok su ostale vojnike zastrašili jer nisu bili u svojim borbenim redovima, i opkolili ih svojim konjaništvom i bojnim kolima.

33. Neprijatelji su se ovako borili na bojnim kolima. Najprije se na

kolima voze na sve strane, da bi samim rzanjem konja i bukom kotača na kolima izazvali paniku. Onda, kad bi zašli među konjanike, poskakali bi s kola i borili se pješice. Dotle bi vozači kola malo pomalo odlazili iz boja i na taj način smještali kola, da borci, ako ih potisnu protivnici svojim mnoštvom, mogu vrlo lako uzmaknuti. Ovom taktikom oni pokazuju da su za vrijeme bitke i dobri konjanici i postojani pješaci. Svakidašnjim vježbanjem i trudom postižu toliko da znaju na strmu ili prestrmu mjestu zaustaviti konje i začas ih obuzdati i okrenuti u drugom smjeru. Osim toga,

uvježbani su da znaju pretrčati preko rude kola, stati na jaram i na taj se način brzo vratiti u borbu.

34. Cezar je našim borcima, koji su bili smeteni zbog ovako neobične

borbe, upravo u dobar čas stigao u pomoć jer su neprijatelji kad je on stigao, zaustavili navalu, a dotle su se naši vojnici pribrali. Budući da je držao kako je nezgodno vrijeme da zametne bitku i da napadne protivnike,

zaustavio se na zaštićenom mjestu i onda je ubrzo poveo svoje legije u tabor.

Dok su se tako odvijali događaji, a svi naši bili zaokupljeni, razbježao se preostali narod koji se nalazio po njivama. Budući da su sljedećih dana bješnjele oluje, naši su borci ostali u taboru, a ni neprijatelji nisu mogli stupiti u akciju. Za to su vrijeme barbari na sve strane razaslali poslanike i objavili da je broj naših vojnika neznatan. Preko poslanika su svojim sunarodnjacima predočili kako im se upravo sada pruža prilika da se domognu plijena i da se za vječna vremena oslobode ako budu istjerali Rimljane iz njihova tabora.

35.

Premda je Cezar naslućivao da će se dogoditi isto što i pređašnjih

dana, a to znači da će neprijatelji ako budu razbijeni vješto uzmaknuti zahvaljujući svojoj brzini, ipak je postavio legije u bojni red pred taborom jer je bio namakao oko trideset konjanika. Te je sobom preveo Atrebaćanin Komije o kome sam maloprije govorio.

Kad se zametnula bitka, neprijatelji nisu bili kadri da odole našim borcima, već su počeli bježati. Naši su ih tako dugo progonili dok su im snage dopuštale. Pobili su mnogo neprijateljskih vojnika, popalili su mnoštvo zgrada, a onda su se vratili u tabor.

36. Istoga su dana stigli k Cezaru poslanici koje su neprijatelji bili

poslali zbog pregovora za mir. Od njih je Cezar zatražio dvostruko više talaca negoli prvi put. Zapovjedio im je da taoce dovedu na kopno. Budući da se približavalo vrijeme kad su dan i noć jednako dugi, a lađe bile slabe, držao je da se na plovidbi ne smije izvrgnuti olujama. Onda je sam, kad je uočio zgodno vrijeme, isplovio s lađama nešto poslije ponoći. Sve su lađe stigle neoštećene na kopno. Samo dvije teretne lađe nisu mogle uploviti u iste luke kao što su to mogle ostale, jer su ih morske struje zanijele nešto južnije.

37. Kad se oko tri stotine vojnika iskrcalo i marširalo u tabor, Morinjani, koje je Cezar bio ostavio prije svoga odlaska u Britanju kao vjerne podanike, odjednom su se predomislili i zaslijepljeni nadom u plijen opkolili su naše borce iako ih nije bilo mnogo i naredili im da polože oružje ako žele spasiti glavu. Kad su naši oblikovali krug i počeli se braniti, domalo se zbog vike sakupilo još 6000 boraca. Kad su to javili Cezaru, on je iz tabora poslao u pomoć svojim borcima čitavo konjaništvo. Međutim, naši su vojnici odoljeli navali neprijatelja i junački se borili više od četiri sata. Iako su bili ranjeni mnogi naši vojnici, ipak su pobili mnogo neprijatelja. Kad je stiglo konjaništvo što ga je Cezar bio poslao u pomoć i kad su ga ugledali neprijatelji, odmah su bacili oružje i počeli panično bježati.

38. Sutradan je Cezar poslao Tita Labijena s onim legijama što ih je

bio doveo iz Britanije protiv plemena Morinjana koje se bilo pobunilo. Budući da se Morinjani zbog presahlih močvara nisu imali kamo zakloniti

kao lanjske godine kad im je to bilo zaklonište i utočište – Labijen ih je gotovo sve zarobio. Legati Kvint Titurije Sabin i Lucije Kota koji su bili odveli svoje legije u zemlju Menapljana poharali su, doduše, sva njihova polja, pa onda požnjeli žito i domove im popalili, ali su se ipak povratili k Cezaru, jer su se svi Menapljani bili povukli u svoje guste šume. Cezar je zatim odredio da sve legije zimuju u Belgiji. U ovaj su kraj poslije toga samo dvije države iz Britanije poslale obećane taoce, dok su ostale propustile to učiniti. Senat je za ove podvige, o kojima ga je Cezar pismeno obavijestio, odredio u Rimu slavu zahvalnicu od dvadeset dana.

PETA KNJIGA

1. U vrijeme konzulovanja Lucija Domicija i Apija Klaudija 36 Cezar

je na polasku iz zimovnika u Italiju, kamo je obično svake godine išao, zapovjedio legatima, koje je bio odredio kao zapovjednike legijama, da u toku zime izgrade što više lađa, a da oštećene i stare poprave. Odredio je veličinu i oblik tih lađa. Da bi lađe mogli što brže tovariti i izvući ih na suho, zapovjedio je da se grade nešto niže od onih koje obično upotrebljavamo na našem moru. To je učinio i zbog toga što je opazio da

poradi čestih promjena plime i oseke ondje ne nastaju tako veliki valovi. S druge strane, odredio je da teretne lađe zbog množine tereta i tegleće marve budu nešto šire od onih što ih inače upotrebljavamo na drugim morima. Još je zapovjedio da sve budu tip brzih lađa, a tome mnogo pomaže uskoća svakog pojedinog broda. Sve ono što je bilo potrebno za opremu lađa zapovjedio je da se dopremi iz Hispanije. Kad je obavio sudske poslove u Ovostranoj Galiji, krenuo je u Ilirik, 37 jer je bio doznao da Pirusti provalama pustoše najbliže krajeve rimske provincije. Kad je stigao u te krajeve, zatražio je od gradova da mu sakupe vojnike i to na određenom mjestu. Kad se o tome saznalo, Pirusti su poslali poslanike k Cezaru da bi mu javili kako se nijedna provala zbog kojih ih optužuju nije dogodila prema zaključku narodnih vlasti. Još su im naredili da izjave kako su oni spremni za sve nepravde dati zadovoljštinu. Kad je Cezar saslušao njihove izjave, zatražio je da mu predaju taoce i usto zapovjedio da se svi oni dovedu do određenoga dana. Ako ne budu tako postupili, u tom će slučaju s vojskom ući u njihovu zemlju. Kad su predstavnici Pirustâ doveli taoce u određeni dan, kako je Cezar zapovjedio, imenovao je gradovima suce da procijene nanesenu štetu i odrede nadoknadu.

2. Poslije toga Cezar je održao sudske rasprave i onda se vratio u

Ovostranu Galiju, a odatle zatim krenuo u mjesta gdje se nalazila njegova vojska. Kad je stigao u zimovnike, saznao je da je izvanrednim trudom vojnika, premda su u svemu oskudijevali, opremljeno čak šest stotina lađa, građenih onako kako je Cezar bio odredio, a o tome smo maloprije govorili, te dvadeset šest ratnih lađa, te da će ih nakon nekih manjih radova graditelji uskoro moći porinuti u more. Kad je pohvalio vojnike i nadzorne graditelje, rekao im je što namjerava. Zatim je zapovjedio da se sve lađe

okupe u luci Itij, 38 jer je provjerio da je prijelaz iz te luke u Britaniju najzgodniji; ona je udaljena od britanskoga kopna otprilike 30 000 koraka. Zato je ostavio onoliko vojnika koliko mu se činilo da je dovoljno. 39 Sam je krenuo s četiri legije u zemlju Treveraca, jer oni nisu dolazili na skupštine, a nisu se ni Cezarovim zapovijedima pokoravali. 40 Oni su bunili i Germane koji su stanovali s one strane Rajne.

3. Treverci su u cijeloj Galiji imali najbolje konjaništvo i po broju i

po spremnosti. Imali su brojne pješačke čete, a graniče, kao što smo prije spomenuli, rijekom Rajnom. U toj su se državi dvojica otimali o vlast. Bili su to Indutiomar i Cingetoriks. Jedan je od njih, čim se doznalo za Cezarov dolazak i broj njegovih legija, došao k Cezaru i uvjerio ga da će se on i svi njegovi podanici njemu pokoravati i da neće iznevjeriti prijateljstvo naroda rimskoga. Usto je odao što se sve događa u zemlji Treveraca.

No, Indutiomar je počeo sakupljati konjaništvo i pješačke čete. Kad je one koji nisu mogli sudjelovati u borbi zbog godina dobro sklonio u Arduensku šumu, a ta se većim dijelom pruža posred zemlje Remljana, počeo se pripremati za rat. Budući da su neki prvaci iz te države, potaknuti prijateljskim vezama s Cingetoriksom i prestrašeni dolaskom naše vojske, došli k Cezaru i počeli pojedinačno moliti za sebe, jer nikako nisu mogli pomoći državi, Indutiomar je, bojeći se da će ga svi napustiti, poslao k Cezaru poslanike koji su u njegovo ime izjavili kako on nije zbog toga htio od svojih poći i doći k njemu, da bi na taj način cijelu državu držao u pokornosti i da ne bi puk kad odu svi plemići učinio nešto nerazumno. Još su rekli da Indutiomar drži kako je cijela vlast u njegovoj ruci te da će on, ako Cezar dopusti, doći k njemu u njegov tabor i pod njegovo okrilje predati svoju i državnu sudbinu.

4. Cezar, premda je naslućivao zašto tako govore poslanici, a ujedno

je znao što ga odvraća od vlastitih namjera i zamisli, ipak je, da ne bi bio

prisiljen boraviti u zemlji Treveraca kad je sve bilo spremljeno za rat u Britaniji, zapovjedio Indutiomaru da k njemu dođe s dvjesta talaca. Kad su pred Cezara doveli taoce, a među njima se nalazio Indutiomarov sin i svi njegovi bliži rođaci koje je Cezar bio poimenično pozvao, utješio je Indutiomara i osokolio ga u namjeri da bude pokoran. Uza sve to Cezar je pozvao k sebi i druge prvake iz zemlje Treveraca

te ih je sve, jednoga po jednoga, pridobio za Cingetoriksa. To je učinio zbog toga što je bio uvjeren kako on to zaslužuje, a osim toga je mislio da će tako u njegovoj zemlji još uvećati ugled čovjeka čiju je odanost uvelike cijenio. Sve je to ožalostilo Indutiomara kad je opazio da se njegov ugled krnji, a kako je i prije bio naš neprijatelj, još više ga je ogorčila ta uvreda.

5. Kad je Cezar uredio ta politička pitanja u zemlji Treveraca, krenuo

je s legijama i stigao u luku Itij. Tu je saznao da je šezdeset lađa koje su

bile sagrađene u zemlji Meldâ zbog velike oluje usporilo plovidbu i moralo se vratiti jer nisu mogle održati smjer plovidbe u one krajeve odakle su isplovile. Ostale su lađe bile spremne za plovidbu i čekale Cezara. U istoj je luci Cezar prikupio konjaništvo iz cijele Galije. Ukupno je bilo 4000 konjanika. Tu su se našle i poglavice iz svih država. Od svih ovih odlučio je ostaviti u Galiji samo nekolicinu u čiju se odanost uvjerio, a ostale je mislio povesti kao taoce, jer se pribojavao da ne bi za vrijeme njegove odsutnosti buknula buna u Galiji.

6. Među drugim poglavicama tu se nalazio i Heduanac Dumnoriks. O

njemu smo nedavno pisali. Upravo je njega Cezar htio sa sobom povesti, jer je bio uvjeren da je on buntovan, zatim da je željan vlasti i častohlepan,

ali i ugledan među Galima. Osim toga, Dumnoriks je jednom u skupštini bio rekao da mu Cezar nudi kraljevsku vlast u državi. Ova je izjava povrijedila Heduance, ali se nisu usudili zbog toga poslati k Cezaru poslanike i zbog toga mu prigovoriti ili ga umoliti da to ne učini. Sve je to Cezar saznao od svojih gostinskih prijatelja. Dumnoriks je na sve načine nastojao da ga Cezar ostavi u Galiji. Kao

razloge navodio je da nije naviknut ploviti i da se boji mora, a zatim da ga

u tome priječi i njegovo vjersko uvjerenje. Budući da je vidio da mu to

Cezar uporno odbija, izgubivši svaku nadu da će u tome uspjeti, započeo je buniti galske poglavice i zastrašivati ih. Pozivao ih je nasamo i pojedinačno opominjao da ne prelaze u Britaniju. Govorio im je da Cezar ne odvodi bez razloga gotovo cijelo galsko plemstvo. Uvjeravao ih je da je Cezarova namjera prevesti u Britaniju sve poglavice koje se ne usuđuje pogubiti u Galiji, te da će ih tamo pogubiti. Zatim se pred drugima počeo zaklinjati i vjeru od njih tražiti uz prisegu da će učiniti sve ono što je korisno za Galiju prema zajedničkom planu.

7.

Kad je Cezar to saznao, namjeravao je zastrašiti i obuzdati

Dumnoriksa koliko bude više mogao, jer je osobito cijenio Heduance i njihovu državu, da njemu i državi ne nanese neku nezgodu, posebno kad je uočio da Dumnoriksova smjelost ide i suviše daleko. Zbog toga je Cezar dok je boravio u luci Itiju, jer mu sjeverozapadni vjetar nije dopuštao otploviti, a taj često puše u tim krajevima, nastojao na svaki način obuzdavati Dumnoriksa, jer je za to vrijeme saznao za sve njegove planove. Kad je napokon vrijeme bilo povoljno, zapovjedio je da se ukrcaju pješaci i konjanici na pripremljene lađe. I onda dok su svi bili zabavljeni pripremom za odlazak, počeo je Dumnoriks bez Cezarova znanja odlaziti kući s heduanskim konjanicima. Kad je sve to bilo javljeno Cezaru, odustao je od prijelaza s brodovima i prekinuo sve pripreme, pa je u potjeru za Dumnoriksom poslao velik dio konjaništva i ujedno naredio da ga dovedu. Ukoliko se bude odupirao, Cezar je zapovjedio da ga ubiju. Cezar je zaključivao da čovjek koji je pogazio njegove zapovijedi u njegovoj prisutnosti neće ni u njegovu odsustvu postupiti kao razuman čovjek. Kad su konjanici izrazili ono što je Cezar želio, Dumnoriks se počeo odupirati, oružjem braniti, svoje poticati na borbu i sokoliti da ustraju u položenoj prisezi. Osobito je glasno i jasno izjavljivao da je on slobodan i sin slobodne države. Konjanici su ga, a tako im je Cezar zapovjedio, opkolili i u borbi smaknuli. Heduanski su se konjanici svi do jednoga vratili u Cezarov tabor.

8. Poslije toga Cezar je ostavio Tita Labijena s trima legijama i

dvjema tisućama konjanika da brani luke i da se brine oko prehrane. Osim toga, Labijen je morao nadzirati što se radi u Galiji, a onda prema prilikama i odluke donositi. Cezar je s pet legija i s istim brojem konjanika koliko ih je bio ostavio na kopnu o zalazu sunca krenuo prema Britaniji, ukrcavši već prije spomenute legije i konjaništvo na lađe. Kad je već bio poodmakao, puhao je blagi jugozapadnjak a onda oko ponoći prestao, tako da se u plovidbi nije držao nekoga određenoga smjera, nego je prepustio da ga dalje nose struje. 41 Kad se razdanilo, vidio je da se Britanija nalazi nalijevo. Sad kad se struja bila promijenila, zaplovio je niz nju, naredivši da veslači iz petnih

žila nastoje da se lađe domognu druge strane otoka gdje se nalazilo, a to je prošle godine opazio, najbolje pristanište. U ovom manevriranju vojnici su se toliko istakli da su zaslužili svaku pohvalu, jer su veslajući naporno i bez prestanka dostizali brzinu ratnih brodova. Oko podneva brodovlje je pristalo uz obalu Britanije. Neprijatelja nije bilo na vidiku. Kad je poslije Cezar zarobio neke neprijatelje, saznao je da su se na otoku doduše okupile jake čete, ali, jer su se prepale velikog broja lađa, udaljile su se s obale i sakrile se po brdima. Zajedno s lanjskim lađama koje su neki niži zapovjednici za svoju potrebu popravili, u jedan mah pojavilo se pred britanskom obalom preko osam stotina Cezarovih lađa.

9. Zatim je Cezar iskrcao svoje čete i nastojao izabrati prikladno mjesto za tabor. Čim je od zarobljenika saznao gdje su se utaborile neprijateljske čete, ostavio je deset kohorti i tri stotine konjanika na morskoj obali da bi zaštićivali lađe, a onda se o trećoj noćnoj straži požurio navaliti na neprijatelja. Nimalo se nije bojao za lađe, jer ih je bio ostavio usidrene uz nisku i otvorenu obalu. Posadu je i lađe predao Kvintu Atriju. Sam je noću prevalio na maršu oko 12 000 koraka i tek onda zapazio neprijateljske čete. Neprijatelji su s konjaništvom i bojnim kolima doprli do obale rijeke. Onda su započeli s uzvisina zaustavljati naše borce i zametati boj. Kad ih je potjeralo naše konjaništvo, povukli su se u šume pa zaposjeli mjesto koje je priroda i ljudska ruka bila osobito vješto utvrdila. Oni su upravo to mjesto već prije bili uredili za domaći rat, jer su svi ulazi bili zakrčeni gustim i posječenim drvećem. Oni su na sve strane počeli odapinjati strijele na naše vojnike, te im nisu dopuštali pristup u utvrde. Ipak su vojnici Sedme legije načinili kornjaču, snijeli su dosta zemlje prema utvrdama, zauzeli utvrđeno mjesto i uz neznatne gubitke istjerali su neprijatelja iz šume. Cezar je zabranio da naši idu dalje u potjeru za neprijateljima na bijegu, ponajprije jer nije poznavao okolinu, a onda, kako je dan bio odmakao, htio je svakako sagraditi tabor.

10. Sutradan ujutro Cezar je poslao pješake i konjanike podijeljene u tri vrste da progone one koji su se još nalazili u bijegu. Kad su bili prevalili

jedan dio puta i samo posljednje kolone bile na vidiku, poslao je Kvint Atrije k Cezaru konjanike, da mu jave kako je prošle noći odjednom nastala velika oluja koja je uništila gotovo sve lađe i bacila ih na obalu. Ni sidra ni užad nisu izdržali, a ni kormilari se nisu mogli oduprijeti žestokoj navali oluje. Tako su lađe zbog nevremena pretrpjele veliku štetu.

11. Čim je to Cezar saznao, zapovjedio je da se legije i konjaništvo

pozovu natrag i da se pri uzmicanju brane. Sam se vratio k lađama. Sve ono što je bio doznao prema porukama i prema onome o čemu su ga bili obavijestili u pismima sad je ugledao svojim očima. Izgubio je otprilike četrdeset lađa; za ostale je naslućivao da će se teško moći popraviti. Zbog toga je u legijama izabrao zanatlije i naredio im da i druge s kopna pozovu. Labijenu je pismeno naredio da s ostalim legijama koje je imao pod svojim zapovjedništvom sagradi što više lađa. Uza sve to Cezar je držao da je najprikladnije, premda je to bio vrlo težak i mučan posao, ako sve lađe izvuče na kopno a onda ih jednim nasipom sjedini sa svojim taborom. Da bi sve to obavio, Cezaru je bilo potrebno oko deset dana. Vojnici nisu ni noću prekidali posao. Kad su vojnici izvukli lađe na suho i kad su na izvrstan način obavili ono što im je bilo zapovjeđeno, a drugi dobro utvrdili tabor, Cezar je krenuo onamo odakle je bio došao. Stigavši tamo, već su na to mjesto bile nagrnule britanske čete. Vrhovni im je zapovjednik prema općem raspoloženju bio Kasivelaun. Njegovu je zemlju od primorskih krajeva i država dijelila rijeka Tamez; bila je udaljena od mora oko 80 000 koraka. On je u pređašnje doba neprestano ratovao s ostalim državama, ali je naš dolazak primorao i sklonio Britance da mu predaju vrhovno zapovjedništvo u cijelom ratu.

12. Po unutrašnjim dijelovima otoka stanovali su, kako to pripovijeda

usmena predaja, samo starosjedioci. U primorskim su krajevima stanovali oni koji su zbog plijena i rata onamo došli iz Belgije; svi se oni nazivaju

imenima onih država iz kojih su potekli a onda onamo došli. 42 Poslije ratova ondje su ostali i počeli obrađivati svoja polja. Veliko je mnoštvo naroda. Kuće što ih grade, gotovo jednu do druge, potpuno su slične onima u Galiji, a i stoke ima u velikom broju. Upotrebljavaju zlatan novac ili mjesto novca željezne šipke određene težine. U središtu otoka ima kositra, a po primorju željeza, ali malo, dok

mjed uvoze. Šuma ima kao u Galiji; u njima raste drvo raznih vrsta, osim bukve i jele. Drže da nije pravo jesti zeca, kokoš i gusku, ali ipak hrane te životinje zbog zabave i veselja. Podneblje je blaže negoli u Galiji, jer studen nije tako jaka.

13. Cijeli je otok Britanije sličan trokutu kome je jedna strana okrenuta prema Galiji. Na tom kraju jedan je kut okrenut prema istoku, a taj se nalazi blizu Kancija, gdje pristaju gotovo sve lađe iz Galije, dok je drugi kut okrenut prema jugu. Ta se strana otoka pruža oko 500 000 koraka daleko. Druga je strana okrenuta prema Hispaniji i prema zapadu. Tu se nalazi Hibernija; ona je za pola manja, kako se misli, od Britanije, ali je prijelaz do Britanije jednako širok kao i onaj od Galije. Na pola puta je otok što se zove Mona. Misli se da tamo ima više otoka; na tim otocima, kako pišu neki geografi, noć zimi traje bez prekida trideset dana. Iako smo se za to propitivali, ništa nismo saznali. Jedino smo prema stalnoj mjeri na klepsidri vidjeli da su noći kraće negoli na kopnu. Kako neki misle, dužina te strane iznosi 700 000 koraka. Treća je strana okrenuta prema sjeveru. Pred njom se ne nalazi nijedna zemlja, dok se njen kut pruža najviše onamo prema Germaniji. Drži se da zaprema dužinu od 800 000 koraka. Na taj način cijeli otok ima unaokolo 2 000 000 koraka.

14. Najuglađeniji su od svih Britanaca oni koji stanuju u Kanciju, a

sav je taj kraj u primorju. U svome se načinu života ne razlikuju mnogo od Gala. Većina stanovnika koji stanuju u unutrašnjosti otoka ne siju žito, nego se hrane samo mlijekom i mesom, a odijevaju se u kožna odijela. Svi se Britanci mažu saćem koje licu daje modru boju, pa zato izrazom lica u ratu izazivaju strah. Nose dugu kosu, dok briju dlaku na cijelom tijelu osim na glavi i gornjoj usni. Po deset ili dvanaest njih, osobito braća s braćom pa očevi sa sinovima, imaju zajedničke žene; ako se iz tih veza rodi neko dijete, onda drže da je dijete onoga kome su djevojku najprije doveli.

15. Neprijateljski konjanici i borci na kolima žestoko su se sukobili s

našim konjanicima za vrijeme njihova puta, ali uza sve to naši su vojnici

bili nadmoćniji, te ih otjerali u šume i na brežuljke. Pri tome su pobili

mnogo neprijateljskih vojnika. Budući da su ih naši ogorčeno progonili, izgubili su nekoliko svojih drugova. Ipak su neprijatelji, zato sto su naši bili manje pažljivi, a nisu ni slutili jer su bili zauzeti gradnjom tabora, odjednom provalili iz šuma, nasrnuli na one koje su našli pred taborom na straži i s njima stupili u ogorčenu borbu. A kad je Cezar poslao dvije kohorte i to prve od dvije legije u pomoć, pa se one razvrstale u vrlo malom razmaku jedna od druge, neprijatelji su veoma smjelo navalili; dok su se naši vojnici zbog neobična načina navale silno prestrašili. Uzmakli su bez gubitka. Onoga je dana poginuo Kvint Laberije Dur. No, kad je stiglo još više kohorti, neprijatelji su bili poraženi. 16. Zapazilo se u tom cijelom načinu bitke, jer se borba vodila pred očima svih vojnika, da naši nisu bili sposobni zbog svoga teškog naoružanja boriti se s neprijateljem koji je bio drugačije naoružan. Nisu ga mogli progoniti kad je uzmicao, a nisu se usuđivali udaljiti od svojih bojnih znakova. Naši su se konjanici borili uz velike opasnosti, jer neprijatelji upravo hotimice uzmiču, a onda kad naše primame da se udalje od legije, poskaču sa svojih kola da bi se borili kao pješaci u nejednakom boju. Sukob našeg konjaništva s neprijateljskim pokazao je da se naše jednako izvrgava opasnosti u bijegu kao i kad tjera neprijatelja. Osim toga, neprijatelji se nisu znali boriti u skupinama, nego u rijetkim i u velikim razmacima, a usto su imali porazmještene straže. K tome, znali su jedni druge po redu zamjenjivati, jer su krepki i odmorni nadomještavali iscrpljene.

17. Sutradan su se neprijatelji po brežuljcima daleko od našega tabora počeli ovdje ili ondje pojavljivati, te na mirniji način nego dan prije mamiti u borbu naše konjanike. Ipak oko podne, kad je Cezar bio poslao po krmu tri legije i cijelo konjaništvo pod zapovjedništvom Gaja Trebonija, neprijatelji su odjednom navalili sa svih strana na dobavljače krme, kad su bili odmakli od bojnih znakova i samih legija. Naši su borci odlučno udarili na neprijatelje, natjerali ih u bijeg, a nisu ih prestali progoniti dok god konjanici, uzdajući se u pomoć, jer su vidjeli iza sebe legije, nisu nastavili neprijatelja prisiljavati da se u paničnom strahu povuče. Tako su pobili velik broj neprijatelja. Nisu im dopustili ni omogućili da se prestroje, a još manje da se zaustave i poskaču sa svojih kola. Sve su se pomoćne čete poslije ovoga bijega razišle, pa se

neprijatelji

nikad

više

nisu

sa

svim

svojim

četama

sukobili

s

našim

borcima.

18. Cezar shvativši njihovu namjeru 43 odvede vojsku na obale rijeke

Tameza u zemlju Kasivelaunovu. Tu rijeku putnici mogu teškom mukom samo na jednom mjestu pregaziti. Kad je Cezar stigao u taj kraj, opazio je da na drugoj obali rijeke stoje razvrstane jake čete neprijatelja.

Riječna je obala bila učvršćena oštrim kopljem zabodenim u zemlju,

a takvo je isto koplje bilo zabijeno u vodi, ali nije se vidjelo jer ga je

skrivala mutna rijeka. Sve je to Cezar saznao od zarobljenika i prebjega. Zato je poslao konjaništvo naprijed i zapovjedio legijama da ga brzo

slijede. Vojnici su preko vode išli tako brzo i neodoljivo, pritom im je iz vode virila samo glava, te neprijatelji nisu mogli odoljeti njihovoj navali,

ni legija ni konjanika, već su napustili obalu i počeli bježati.

19. Kasivelaun je, kao što smo maloprije spomenuli, potpuno zapao u

očaj, te se okanio svake nade na uspješnu borbu. Raspustio je veće jedinice, a zadržao 4000 boraca na kolima i stao vrebati kojim će putem krenuti Cezar. Svoju je taktiku ovako izvodio. Pomalo bi zamicao s puta, krio se po mjestima koja su bila nepristupačna i šumovita, a iz onih krajeva za koje je znao da ćemo ih morati proći tjerao blago i ljude s polja u šume. Ukoliko bi naše konjaništvo odrješitije nastupilo i provalilo na njive da ih plijeni i hara, on bi to dopustio, ali je po svim stazama i šumskim putovima postavljao borce na kolima; tad bi se znao pobiti s našim konjanicima; često ih je dovodio u veliku opasnost. Na taj ih je način ipak zastrašivao da se ne izlažu suviše velikoj pogibelji. Ništa drugo nije preostajalo nego da Cezar zabrani konjanicima da se udaljavaju suviše daleko od legija, a da se pustošenjem polja i paljenjem kuća samo onoliko nanosi neprijatelju štete koliko to može dopustiti otpornost konjanika i samih legija.

20. Međutim su Trinovanćani poslali k Cezaru poslanike. Oni su bili

stanovnici najjače države u onim krajevima odakle je bio i mlađi Mandubracije koji se Cezaru bio predao pod zaštitu i k njemu došao na kopno u Galiju. Njegov je otac kraljevao u toj državi. Kad ga je Kasivelaun

ubio, sam je Mandubracije jedva spasio glavu.

Spomenuti su poslanici obećali da će mu predati državu i izvršiti sve zapovijedi. Zamolili su ga da brani Mandubracija od Kasivelaunova nasilja. Još su tražili da im uputi toga mladog Mandubracija, da bi im bio kralj i zapovjednik njihove vojske. Cezar je od njih zatražio četrdeset talaca i žita za vojsku. Onda im je poslao Mandubracija. Trinovanćani su brzo izvršili ono što im je Cezar zapovjedio. Poslali su sve taoce i žito.

21. Cezar je zaštitio Trinovanćane te ih obranio od svakoga vojničkog nasilja. Zatim su Cenimagnjani, Segonćani, Ankalićani, Bibročani i Kasi poslali poslanstva koja su u njihovo ime izrazila želju da se predaju Cezaru. Od njih je saznao da se Kasivelaunov grad ne nalazi daleko, ali da ga brane šume i močvare. Tu je on sakupio velik broj četa i tegleće marve. Britanci nazivaju gradom ono mjesto koje je utvrđeno neprohodnom šumom, nasipom i jamama. Tu se sklanjaju kad na njih navale neprijatelji. Zato je Cezar krenuo sa svojom vojskom prema tome kraju. Otkrio je kraj koji su priroda i ljudske ruke veoma dobro utvrdile, ali je ipak odlučio na nj jurišati s dvije strane. Njegovu su navalu neprijatelji ponešto zadržali, ali nisu odoljeli navali naših boraca, nego su na drugoj strani izletjeli iz svoga grada. Cezar je tu zarobio velik broj tegleće marve. Mnogi su neprijateljski vojnici na bijegu bili opkoljeni i onda ubijeni.

22. Dok se tako završila borba u ovom kraju, Kasivelaun je poslao u Kancij, za koji smo spomenuli da se nalazi blizu mora, poslanike da narede kraljevima da sakupe sve i da iznenada napadnu jurišem naš pomorski tabor. Kraljevi kojima je poslao poruke zvali su se Cingetoriks, Karvilije, Taksimagul i Segovaks, a vladali su u onim krajevima. Kad su se ovi približili taboru, naši su borci provalili i u okršaju su mnoge pobili. Zarobili su uglednog vojskovođu Lugotoriksa, a onda su se bez gubitka vratili u tabor. Čim je Kasivelaun saznao za kraj te bitke, poslao je preko Atrebaćanina Komija poslanika k Cezaru zbog predaje. Što je mogao učiniti, kad je pretrpio tolike poraze, a zemlja mu bila opustošena; ipak, najviše ga je na taj korak prisililo odmetništvo nekih država. Budući da je Cezar namjeravao zbog iznenadnih buna u Galiji prezimiti na kontinentu, a ljeto se bližilo kraju, i on je nekako naslućivao

da i to vrijeme može izgubiti nizašto, zatražio je taoce i onda odredio koliki će danak Britanija od godine u godinu plaćati rimskome narodu. Usto je strogo naredio Kasivelaunu da se ne usudi učiniti nešto nažao Mandubraciju i Trinovanćanima.

23. Kad je Cezar primio taoce, odveo je svoje čete na morsku obalu i

tu našao sve lađe popravljene. 44 Onda je naredio da ih otisnu u more. Budući da je bio zarobio mnogo neprijateljskih vojnika a neke su lađe bile propale zbog oluje, odlučio je da se vojska preveze u dva maha. Sve su njegove zapovijedi vojnici izvršili tako da se od onako velikog broja lađa ni lani ni ove godine nije izgubila nijedna lađa koja je prevozila vojsku. Ipak, od onih koje su se poslije prvog prijevoza vojnika k njemu prazne vraćale, vrlo malo ih je doplovilo do određenog mjesta, dok je sve druge zanijela struja. Budući da ih je Cezar neko vrijeme uzalud očekivao, ukrcao je na lađe više vojnika jer se bojao da mu ne bi godišnje doba omelo plovidbu, jer je uskoro morao biti ekvinocij. Kad se more potpuno utišalo, Cezar je oko treće noćne straže naredio da lađe isplove. Stigao je na drugu obalu u zoru, a sve su lađe čitave doplovile.

24. Kad su mornari izvukli lađe na suho, Cezar je održao skupštinu u

galskom gradu Samarobrivi. Budući da je te godine u Galiji zbog suše žito slabije rodilo, morao je na drugačiji način razmjestiti svoju vojsku u zimovnike i legije podijeliti po raznim državama. Gaju Fabiju zapovjedio je da jednu legiju povede u zemlju Morinjana, Kvintu Ciceronu naredio je da drugu odvede u zemlju Nervljana, dok je Lucije Roscije treću poveo u zemlju Esuvljana. Četvrtoj je zapovjedio da zimuje pod zapovjedništvom Tita Labijena u zemlji Remljana, a na granici Treveraca. Tri je legije smjestio kod Belovačana postavivši im za zapovjednika kvestora Marka Krasa te legate Lucija Planka i Gaja Trebonija. Jednu je legiju koju je nedavno bio unovačio s one strane Pada s pet kohorti poslao u zemlju Eburonaca. Taj narod većim dijelom stanuje između Mose i Rajne. Njime su vladali Ambioriks i Katuvolk. Za zapovjednike spomenutih četa postavio je legate Kvinta Titurija Sabina i Lucija Aurunkuleja Kotu. Kad je na ovaj način razmjestio i podijelio legije, nadao se da će se lakše opskrbiti žitom. Zimovnici legija, osim one jedne legije, ipak nisu bili mnogo udaljeni jedan od drugoga, najviše 100 000 koraka. Udaljenom je legijom

zapovijedao Lucije, a tu je on odveo u najmirniji i najpokorniji kraj. Zatim je Cezar odlučio ostati u Galiji dok ne sazna da su sve legije smještene a zimovnici utvrđeni.

25. U zemlji Karnućana vladao je Tazgecije, rođen u uglednoj porodici, čiji su preci u davnini vladali tom zemljom. Njemu je Cezar zbog hrabrosti i odanosti vratio kraljevsku čast njegovih predaka, jer se u svim ratnim pothvatima obilno koristio njegovim znanjem i trudom. Tazgecija su u trećoj godini njegova vladanja ubili neprijatelji, dok su ih na to poticali i mnogi iz građanskog staleža. Sve je to bilo javljeno Cezaru. Bojeći se da se ne bi njihovim poticajem država odmetnula od naroda rimskoga, jer ih je više bilo umiješano u ubojstvo Tazgecija, on zapovjedi Luciju Planku da što brže sa svojom legijom krene iz Belgije u zemlju Karnućana i da tamo prezimi. Zatim mu je još naredio da pohvata one koji su ubili svoga kralja i da ih k njemu pod stražom uputi. Upravo u to vrijeme obavijestili su ga svi legati kao i kvestor da su legije koje im je povjerio doveli u zimovnike i njih utvrdili.

26. Petnaest dana nakon što su naši borci stigli u svoje zimovnike

Ambioriks i Katuvolk podigli su svoja plemena na ustanak i nagovorili ih da se odmetnu od rimskog naroda i Cezara. Kad su izašli na granicu svoga kraljevstva pred Sabina i Kotu, pošto su dopremili u zimovnik žito, potaknuti izvještajima iz zemlje Treveraca i njihovim vođom Indutiomarom, pobunili su svoje zemljake te se iznenada oborili na vojnike koji su išli u nabavu drva, a onda s jačim odredima započeli jurišati na tabor.

Naši su pak vojnici brzo pograbili oružje, popeli se na nasip, dok su konjanici iz Hispanije izletjeli na jednu stranu tabora i u konjaničkom okršaju nadvladali neprijatelje. Zbog toga su neprijatelji bili očajni, te su se odmah povukli i prestali jurišati. Onda su počeli prema svojim običajima glasno dozivati naše vojnike da prenesu svojim zapovjednicima da netko dođe k njima na dogovor. Dovikivali su da bi oni rado nešto govorili o zajedničkim pitanjima, jer se tako, kako se oni nadaju, mogu izgladiti sve razmirice.

Arpineja, koji je bio prijatelj Kvinta Titurija, te još Kvinta Junija iz Hispanije; taj je i prije odlazio u ime Cezara pregovarati s Ambioriksom. Pred tim je izaslanicima ovako progovorio Ambioriks:

– Priznajem da me je Cezar svojim dobročinstvima veoma zadužio. Njegovim sam se nastojanjem oslobodio svih poreza koje sam obično morao slati svojim susjedima Atuatučanima. Cezar mi je povratio sina jedinca kao i sinovca koje sam morao predati Atuatučanima kao taoce. Oni

su prema njima postupali kao prema zarobljenicima i još su ih držali

okovane u lancima. Juriš na tabor nije se dogodio po mojoj zapovijedi a ni

prema mome raspoloženju. Na to su me primorali poglavice u državnoj upravi, a nad vladom i upravom puk ima isto toliko vlasti koliko i one nad pukom. Osim toga kao uzrok rata može se navesti i to što država nije mogla nikako izbjeći iznenadnu urotu Gala. Sve to može dokazati i moja moć, jer nisam tako ograničen državnik pa da ne bih uočio da mi je nemoguće vlastitim snagama uništiti rimski narod. Ipak, Gali su stvorili jedinstven plan, a taj se sastoji u ovome. Zaključili su da upravo danas navale na sve Cezarove zimovnike, da ne bi pojedine legije mogle jedna drugoj priteći u pomoć. Mi kao Gali nismo mogli Galima odbiti njihove zahtjeve tako lako, pogotovo kad se činilo da se za sve jednako kani

izvojštiti sloboda. Budući da sam im udovoljio onoliko koliko to zahtijeva ljubav prema domovini, sad se moram sjetiti svih onih dobročinstava koje

mi je učinio Cezar. Ja opominjem i zaklinjem Titurija da mi ukaže

gostoprimstvo, pa da se pobrine za svoj spas i spas svojih vojnika, jer je jaka četa Germana najamnika već prešla Rajnu. Ona će za dva dana biti ovdje. Na vama je da izvedete svoje vojnike iz zimovnika, a da to ne opaze susjedi, pa da ih odvedete Ciceronu ili Labijenu od kojih je jedan od vas daleko otprilike 50 000 koraka a drugi nešto više. Ja vam obećavam i svojom prisegom potvrđujem da će im prolaz kroz moju zemlju biti siguran. Dok to radim, ja se brinem za svoju državu, jer ću se na taj način riješiti zimovnika i ujedno ću uzvratiti Cezaru za sve njegove usluge.

Kad je Ambioriks izrekao ovaj govor, udaljio se i krenuo u svoj

tabor.

28. Arpinej i Junije obavijestili su legate o onome što su čuli iz Ambioriksovih usta. Sve ih je smeo taj iznenadni događaj. U sebi su mislili da, premda su to riječi neprijatelja, ipak o njima treba voditi računa. Pogotovo ih je iznenadila činjenica da bi se neugledna i slaba država

Eburonaca, što se jedva moglo i pomisliti, od svoje volje usudila voditi rat

s rimskim narodom. Zato su cijelu stvar iznijeli pred ratno vijeće. Za vrijeme rasprave među zapovjednicima je iskrsla velika svađa. Lucije Aurunkulej i mnogi vojnički tribuni i centurioni prvoga reda držali su da ništa ne valja poduzeti na brzu ruku, a još manje odlaziti bez Cezarova znanja iz zimovnika. Svoje su mišljenje obrazlagali time što su govorili da se u dobro utvrđenom zimovniku mogu suzbiti koliko mu drago jake čete, pa bile i germanske. Za njih je glavni dokaz što su već odbili prvu neprijateljsku navalu i što su ih čak porazili. Sad imamo, govorili su, dovoljno hrane, a usto će nam stići pomoć iz najbližih zimovnika kao i od samoga Cezara. Kao posljednji i najjasniji dokaz iznosili su da nema ničega sramotnijega a ni lakoumnijeg nego stvarati odluke prema savjetu neprijatelja u tako ozbiljnoj situaciji!

29. Nasuprot ovim razlaganjima Titurije je glasno isticao da će im biti prekasno ako se neprijatelji sjedine s Germanima i ako nagrnu veće čete ili ako najveći zimovnik pogodi velika nesreća. Mi nemamo vremena

za vijećanje, govorio je Titurije. Izrazio je mišljenje da je Cezar vjerojatno krenuo u Italiju, jer inače ne bi neki Karnućani bili ubili svoga kralja Tazgecija, a ni Eburonci ne bi, da je on ovdje, nas toliko prezirali da bi navalili na tabor. Titurije je još rekao da se ne obazire na savjet neprijatelja, nego na same događaje. Objašnjavao je svoje mišljenje ovako:

– Na dohvatu je Rajna, a Germani su još uvijek ogorčeni zbog Ariovistove

smrti kao i zbog naših pobjeda. U Galiji sve vrije, jer je doživjela toliko sramote i jer je podvrgnuta pod vlast rimskoga naroda, dok joj je drevna slava potpuno potamnjela. Ipak, tko bi mogao povjerovati da je Ambioriks bez nekog uvjerljiva razloga stvorio upravo onakav plan? Njegov prijedlog u svakom pogledu pruža sigurnost. Ukoliko nema neke opasnosti, mi ćemo stići bez ikakve pogibelji do najbliže legije, a ako se sad ujedinjuje cijela Galija i Germanija, onda je jedini spas brzina. Ne znam kakvim će svršetkom uroditi savjeti Kote i onih koji se ne slažu s onim što je iznio Ambioriks. Ukoliko zasad i ne postoji opasnost, ipak se moramo bojati gladi ako bi se opsjedanje zimovnika oteglo.

30. Kad se o svemu na razne načine raspravljalo i kad su se centurioni prvoga reda žestoko prepirali s Kotom, zaviknuo je Sabin tako jakim glasom da su to mogli čuti vrlo mnogi vojnici:

– Neka vam se dogodi ono što želite! Ne spadam u red onih među vama koji najviše strepi pred smrću. Oni će, tj. vojnici, znati. Ako ih snađe kakva zla kob, ti ćeš jedini odgovarati pred njima, jer kad bi ti dopustio, oni bi već prekosutra otišli u najbliži zimovnik i zajedno s drugima podnosili ratnu sudbinu, a ne bi odvojeni od ostalih pogibali ni od mača ni od gladi!

31. Tad su članovi vijeća potreseni slutnjom i neizvjesnošću ustali,

zgrabili jednoga i drugoga za desnicu te ih počeli preklinjati da svojom tvrdoglavošću i neslogom ne strovale i sve druge u propast. Njihovi su prijatelji govorili da je lako ako se svi slažu i ako samo jedno odobravaju, a naprotiv, ako budu nesložni, tad će zacijelo propasti. Na kraju je Kota popustio, te su svi prihvatili Sabinov prijedlog. Objavili su vojnicima da će u zoru krenuti. Te su noći svi bili budni jer je svaki vojnik gledao što bi od oružja i oruđa mogao sa sobom ponijeti, a što ostaviti u zimovniku. Budući da se raspravljanje bilo oteglo do ponoći, krenuli su u osvit u dugoj koloni iz tabora s vrlo velikom prtljagom, 45 kao da ih nije na to nagovorio neprijatelj, već najbolji prijatelj.

32. Ali, budući da su neprijatelji zbog buke po noći uočili da će

rimski vojnici krenuti, a na to ih je još upozorila budnost samih vojnika, postavili su nedaleko u šumi 2000 koraka udaljenu zasjedu na prikladnom i zaštićenom mjestu i tu su očekivali dolazak Rimljana. Zatim, kad se većina naše vojske spustila u neku kotlinu, odjednom su se pojavili sa svih strana neprijatelji iz zasjede i to na jednom i drugom kraju doline i počeli napadati naše posljednje kolone, dok prednjima nisu dopustili da se uspinju; tako su zametnuli bitku na mjestu koje je za naše borce bilo vrlo nezgodno.

33. Istom je tada Titurije, koji se baš ni za što nije bio pobrinuo,

počeo trčati ovamo i onamo, te razmještati kohorte i to tako bezglavo da su svi zaključili da je zapao u pravi panični strah. To se obično događa svima onima koji tek onda stvaraju plan kad je događaj u toku. Ipak, Kota je o svemu vodio računa i naslućivao da bi se to moglo dogoditi, pa zbog toga i nije bio za odlazak iz zimovnika; taj se za sve pobrinuo. On je zaista obavljao svoju dužnost kao pravi zapovjednik; pozivao je vojnike u borbu, sokolio ih, a za vrijeme neprijateljske navale borio se kao i svaki drugi

vojnik. Ali kako je kolona vojske bila vrlo duga, pa sami nisu mogli sve odrede obići niti su se mogli pobrinuti za sve ono što je trebalo učiniti, zapovjedili su na kraju da se svim vojnicima objavi da napuste prtljagu i da se formiraju u krug. Iako se ne smije ovoj naredbi prigovarati upravo u ovakvom slučaju, ipak je ona bila neumjesna. Ona je otela svaku nadu našim vojnicima, a neprijatelje učinila borbenijima, jer se činilo da je postupak naših zapovjednika proizašao iz krajnjeg straha i očaja. Osim toga, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Vojnici su se razbježali na sve strane napuštajući bojne znakove i odlazili do prtljage uzimajući ono što je kome bilo najdraže. Pritom su se žurili da to zgrabe; na svim je stranama nastala vika i jauk.

34. Barbari su znali što žele. Njihovi su zapovjednici objavili da se

nitko ne miče iz svoga reda. Vojnicima je rečeno da njima pripada plijen i da se za njih čuva sve ono što Rimljani budu napustili. Još su im zapovjednici poručili da sve ovisi o pobjedi. I naši su se vojnici jednako kao i neprijatelji hrabro i ogorčeno borili. Iako ih je vođa bio napustio kao i ratna sreća, ipak su sve nade polagali samo u svoju hrabrost. Zato je palo mnogo neprijatelja upravo na onoj strani na kojoj su naši navaljivali. Kad je Ambioriks to opazio, zapovjedio je da se izdaleka odapinju strijele, a da njegovi borci ne prilaze bliže neprijatelju. Još im je naredio da uzmiču odanle kamo Rimljani budu navalili, jer im ne mogu svojim lakim oružjem naškoditi i jer su naviknuti na takvu borbu u kojoj će poslije uzmaka ponovo progoniti neprijatelje, kad se ovi budu vraćali svojim legionarskim bojnim znakovima.

35. Neprijatelji su se veoma strogo pridržavali zapovijedi svoga

zapovjednika. Kad god bi koja rimska kohorta izašla iz kruga i počela navaljivati, oni bi veoma brzo pobjegli. Ali tad je ta strana ostajala nezaštićena i s otvorena boka bila izvrgnuta napadu strijelaca. Zatim, kad bi se počeli vraćati na ono mjesto s kojega su krenuli, napali bi ih oni koji su se onamo povlačili, a zatim oni koji su bili najbliže. Ukoliko su ustrajali na jednom mjestu, nisu mogli u borbi pokazati svoje junaštvo, a nisu se mogli ukloniti napadima strijela jer su imali zbijene redove. Premda su mnogi od njih bili ranjeni i premda su trpjeli u svakom pogledu ratne nedaće, ipak su se odupirali. Već je dobar dio dana bio minuo, jer se borba vodila od zore do osmog sata, ali oni nisu ništa učinili što bi bilo nečasno za njih. U toj je borbi neprijateljsko koplje probilo oba stegna vrlo hrabrom

i uglednom Titu Balvenciju koji je prošle godine vodio prvu centuriju. Pao je u borbi i Kvint Lukanije koji je bio istoga čina kao Balvencije, kad je pristizao u pomoć ranjenomu sinu. Legata Lucija Kotu ranio je hitac iz praćke usred lica dok je sokolio redom sve kohorte i bojne redove.

36. Sve je to uzbudilo i ogorčilo Kvinta Titurija, pa je onda kad je

izdaleka opazio Ambioriksa kako sokoli svoje vojnike poslao svoga tumača Gneja Pompeja da bi ga zamolio da poštedi njega i njegove vojnike. Ambioriks, umoljen, ovako je odgovorio preko tumača:

– Ukoliko Titurije želi sa mnom razgovarati, ja ću ga rado saslušati. Nadam se da će mi poći za rukom da u svoga naroda isposlujem sve ono što je moguće za spas vojnika, dok se Tituriju – dajem mu svoju riječ – neće ništa zla dogoditi.

Sabin se posavjetovao s ranjenim Kotom čini li se njemu prikladnim napustiti borbu i zajednički se dogovoriti s Ambioriksom. Izjavio je da se on nada kako će u Ambioriksa moći isposlovati spas za sebe i svoje vojnike. Kota je odgovorio da mu nije ni na kraj pameti sastati se s naoružanim neprijateljem. I ostao je kod svoje odluke.

37. Sabin je zapovjedio svojim vojničkim tribunima i centurionima

prvoga reda koji su se tada nalazili u njegovoj blizini da krenu zajedno s njim. Kad se približio Ambioriksu, pozvan da skine oružje, pokorio se zapovijedi i svojima je naložio da to isto učine. Za vrijeme dok su međusobno razgovarali, Ambioriks je namjerno odugovlačio razgovor, a dotle su njegovi vojnici postupno opkolili Sabina i iznenada ga smaknuli. Tad su neprijatelji prema svom ratnom običaju počeli klicati: – Pobjeda! Pobjeda! – Onda su još jače počeli urlikati, a zatim su navalili na naše vojnike i potpuno ih smeli. U tom je metežu poginuo Lucije Kota s većinom vojnika. Ostali su uzmaknuli u tabor iz kojega su bili izašli. Tad je i orlonoša Lucije Petrozidije bacio svoga orla preko nasipa kad ga je opkolilo veliko mnoštvo neprijatelja, dok je sam pao u junačkom boju ispred tabora. Oni koji su se nalazili u taboru teškom su mukom do noći odolijevali navali neprijatelja. Preko noći, izgubivši sasvim nadu u spas, svi su do jednoga izvršili samoubojstvo. Samo je nekolicina vojnika izmakla iz borbe, pa je nepoznatim putovima kroz šume stigla k legatu Titu Labijenu u zimovnik i obavijestila ga o nesretnom događaju.

konjaništvom krenuo u zemlju Atuatučana koji su bili susjedi njegova kraljevstva. Nije prestao marširati ni po danu ni po noći, dok je pješačkim četama naredio da ga slijede. Kad je Atuatučanima ispripovjedio što je učinio i kako je pobijedio, oduševio ih je za ustanak. Onda je otišao drugoga dana u zemlju Nervljana i opomenuo ih da ne odustanu od borbe te da ne propuste priliku da se zauvijek oslobode i da se osvete Rimljanima za sve one nepravde koje su od njih prepatili. Navodio im je da su ubijena dva legata, a da je velik dio rimske vojske propao. Još ih je uvjeravao da nije teško napasti legiju koja zimuje pod zapovjedništvom Cicerona i onda je svu sasjeći. Obećao im je da će im pri tom pothvatu biti od pomoći. Ovim je riječima vrlo lako oduševio Nervljane.

39. Zato su oni odmah razaslali poslanike Ceutroncima, Grudijcima,

Levačanima, Pleumokšanima i Gejdumnjanima, jer su svi oni bili pod njihovom vlašću, s naredbom da sakupe što više vojske te da onda iznenada domarširaju do Ciceronova tabora, 46 dok još nije obaviješten o Titurijevoj smrti. Ali i njemu se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Konjanici koji su se iznenada pojavili ulovili su nekolicinu vojnika koji su se bili razišli po šumama da nabave drva i građu za utvrde. Kad su ih pohvatali, počeli su Eburonci, Nervljani, Atuatučani i svi njihovi saveznici i štićenici s jakim odredima navaljivati na legiju.

Tad su naši borci vrlo brzo skočili na oružje i popeli se na nasip. Održali su se jedva onoga dana, jer su neprijatelji svu svoju nadu polagali u brzinu. Budući da su već jednom pobijedili, tvrdo su vjerovali da će neprestano pobjeđivati.

40. Ciceron je odmah poslao Cezaru pismo, dok je vojnicima obećao

veliku nagradu ako mu ga predaju. Budući da su svi putovi bili zaposjednuti, neprijatelji su uhvatili izaslanike. Noću su od građe što su je bili dovezli za utvrde nevjerojatnom brzinom podigli najmanje sto i dvadeset tornjeva i ujedno dovršili ono što im se činilo da još treba dovršiti. Sutradan su neprijatelji okupili još više četa, pa su počeli jurišati na tabor i puniti jarak. Naši su se odupirali isto onako kao i prvoga dana. Ista se taktika primjenjivala i ponavljala iz dana u dan. Naši nisu ni načas

noću prekidali posao; štoviše, ni ranjenima ni bolesnima nisu dopuštali da se odmaraju. Sve ono što je trebalo za drugi dan dovršavali bi noću. Tako su pripremili mnogo nagorjelih kolaca, pa zatim svu silu zidnih kopalja,

dok su u tornjevima zabili podove, a od pruća ispleli krunu i ogradu. Sam Ciceron, premda je bio slaba zdravlja, nije se odmarao ni po noći, te su sami vojnici dolazili k njemu i molili ga da se čuva i da pazi na svoje zdravlje.

41. Tad su vođe i poglavice Nervljana, koji su se osmjelili stupiti

pred Cicerona na razgovor i to zbog prijateljskih veza, rekli da bi živo željeli s njim razgovarati. Kad im je Ciceron dopustio, kazali su mu što je Ambioriks razgovarao s Titurijem. Izjavili su da je buknuo ustanak u

cijeloj Galiji i da su Germani prešli preko Rajne. Još su rekli da Cezarov zimovnik kao i druge zimovnike opsjedaju neprijateljske čete. Spomenuli su mu i Sabinovu smrt i upozorili na Ambioriksa zbog potvrde u istinitost svojih riječi. Varaju se oni koji se nadaju u pomoć ljudi koji se sami ne pouzdavaju u svoju snagu. Ipak su rekli da su oni skloni Ciceronu i rimskom narodu te da ni zbog čega drugoga ne prigovaraju osim što se njihov zimovnik nalazi u njihovoj zemlji. Odrješito su rekli da ne žele da se ta navika ukorijeni u njihovoj zemlji:

– Što se tiče nas, vi možete otići iz zimovnika i uputiti se u bilo koji kraj prema svojoj želji a da ne budete u strahu pred nekim nasiljem. Ciceron im je ovako odgovorio: – Rimski narod ne običava prihvaćati uvjete koje mu nameće naoružani neprijatelj. Ako želite položiti oružje, vi me izaberite za pomagača, a ja ću vas odvesti k Cezaru kad vi pošaljete poslanike. Nadam se da će im on zbog svoje pravednosti udovoljiti u svemu što od njega budu tražili.

42. Kad je Nervljane nada u uspjeh iznevjerila, počeli su opasivati

zimovnik jarkom visokim devet a širokim petnaest stopa. Taj su način opsjedanja naučili prijašnjih godina dok su s nama bili u prijateljskim vezama, a isto tako od onih koje su zarobili, a prije su pripadali našim četama. Ipak, nedostajalo im je željezno oruđe koje je za takvu vrst posla bilo prikladno, te su teškom mukom morali busenje sjeći mačem, a onda rukama i u kabanicama prenositi zemlju. 47 Nije prošlo ni tri sata otkako su započeli raditi, a već su završili utvrdu u dužini od tri koraka; prema tome se moglo zaključiti koliko ih je mnoštvo moralo biti. Zatim su iz dana u dan počeli pripremati građu i graditi tornjeve prema visini nasipa, onda "srpove" i bojne krovove. I tu su vrstu građenja naučili kao naši zarobljenici.

43.

Sedmoga dana opsade nastao je žestok vjetar. Tad su neprijatelji

počeli praćkama bacati ražareno zrnje od meke gline kao i goruće strijele 48 na daščare koje su bile pokrivene na galski način. Te su se brzo upalile, a silan vjetar odmah raznio plamen po cijelom taboru. Onda su neprijatelji započeli uz silnu viku, kao da su već sigurni u pobjedu, primicati tornjeve i bojne krovove i ljestvama se penjati na nasip. Ipak, vojnici su bili toliko hrabri i toliko svjesni da nijedan od njih nije napuštao nasip; štoviše, nitko se gotovo nije na ovo obazirao, nego su se ogorčenije borili ukoliko ih je više plamen sa svih strana opkoljavao i neprijatelji na njih odapinjali veći broj strijela, a usto su opazili da im je sva prtljaga izgorjela. Taj je dan bio najteži za naše borce. Ipak se on tako završio da je pao velik broj neprijatelja, da su mnogi bili ranjeni, jer su se protivnički borci bili u skupinama nagruvali pod samim nasipom, a onda zbog toga nisu mogli propustiti one prve u bojnom redu ako je trebalo uzmaknuti.

Kad je silina vatre malo popustila a primaknuti toranj na jednom mjestu počeo dodirivati nasip, uzmaknuli su centurioni treće kohorte s onog mjesta na kome su stajali; onda su za sobom povukli i druge, pa su počeli pokretima ruku i riječima pozivati neprijatelje da uđu ako imaju smjelosti. Tad su sa svih strana nabacali na njih kamenje i toranj zapalili.

44. U toj su se legiji nalazili vrlo hrabri junaci centurioni Tit Pulion i

Lucije Voren; jedan i drugi bili su skori kandidati za veće počasti. Ipak su se često međusobno prepirali tko je od njih bolji junak i kroz dugi niz godina natjecali se za prve počasti. Tad je u vrijeme najogorčenije borbe kod utvrda rekao Pulion: – Što oklijevaš, Vorene? Zar još čekaš drugu zgodu da bi pokazao svoje junaštvo? Ovaj će dan presuditi naše razmirice! – Kad je to rekao, izašao je iz opkopa i nasrnuo na neprijatelje i to upravo u one njihove redove koji su bili najgušći. Ali ni Voren nije ostao iza nasipa, nego je pošao za Pulionom jer se bojao da će ostali vojnici misliti da se nije usudio i sam učiniti ono što je učinio Pulion. On je iz velike daljine bacio koplje na neprijatelja, te je probio jednog borca što je izletio iz mnoštva. Toga su teško ranjena i uskoro mrtva neprijatelji zaštitili štitovima, a onda su svi do jednoga sasuli strijele na Puliona; tako mu nisu dopustili da uzmakne. Probili su strijelama Pulionov štit, a njihova se sulica zabola u remen. Na taj mu je način sulica odmaknula korice i kad je htio isukati mač, nije mogao micati

desnom rukom. Onda su na njega bez zaštite i obrane napali neprijatelji.

Tad mu je priskočio u pomoć takmac Voren. Pomogao mu je u nevolji. Kad su to vidjeli neprijatelji, odmakli su se od Puliona, jer su držali da ga je strijela ubila. Voren je izbliza sjekao mačem; jednog je neprijateljskog vojnika ubio, a onda su ostali uzmakli. Ipak, dok je s ogorčenjem napadao, izmaknula mu se noga i pao je u jamu. Sad su i njega opkolili neprijatelji, ali je Pulion priskočio u pomoć. Poslije su se obojica, kad su posmicali mnoge neprijateljske vojnike, uz veliko oduševljenje svojih drugova vratili

u opkope. Na taj se način sreća u natjecanju i borbi poigrala s obojicom, pa je osobni neprijatelj bio svom osobnom neprijatelju od pomoći. Sad se nije moglo prosuditi koga treba držati za boljega junaka.

45. Ukoliko je jurišanje neprijatelja iz dana u dan bivalo sve strašnije

– pogotovo kad je velik broj vojnika bio iscrpljen zbog rana, te se broj

braniča smanjio – utoliko su češće zapovjednici slali pisma i glasnike Cezaru. Neke su neprijatelji zarobili i posmicali pred očima naših vojnika. U taboru je bio jedan plemić iz naroda Nervljana po imenu Vertik. Taj je odmah u početku opsjedanja zimovnika bio prebjegao k Ciceronu i pokazao najveću odanost. On je nagovorio jednoga roba, obećavajući mu slobodu i velike nagrade, da odnese pismo Cezaru. Rob je pismo omotao oko koplja i onda krenuo. Budući da je bio Gal, prešao je, a da nitko nije u njega sumnjao, među druge Gale i onda stigao k Cezaru. Od njega je Cezar doznao za pogibelj koja prijeti Ciceronu i njegovoj

legiji.

46. Kad je Cezar primio pismo oko jedanaestog sata po danu, odmah

je uputio glasnika kvestoru Marku Krasu koji se nalazio u zemlji Belovačana; njegov je zimovnik bio udaljen od Cezarova oko 35 000 koraka. Zapovjedi da legija oko ponoći krene i da domaršira k njemu. Kad je Kras primio poruku, odmah je krenuo na put. Drugoga je glasnika Cezar poslao Gaju Fabiju. Preko njega mu je zapovjedio da svoju legiju povede u zemlju Atrebaćana; tim je putem Cezar morao uskoro proći. Zatim je pisao Labijenu da sa svojom legijom stigne u zemlju Nervljana, ako mu je to moguće učiniti za dobro države. Ostali dio vojske, koji se nešto dalje nalazio, kako je mislio, nije htio više čekati. Iz najbližih zimovnika prikupio je oko četiri stotine konjanika.

47.

Oko treće noćne straže Cezar je saznao od četa prethodnica 49 da

je Kras stigao i onoga dana prevalio 20 000 koraka. Krasu je povjerio zapovjedništvo u gradu Samarobrivi i ujedno mu dodijelio legiju, jer je u tom gradu bio ostavio svu prtljagu, taoce iz država, državna pisma i sve žito što ga je prije bio dopremio za zimu. Ni Fabije se nije dugo zadržao na putu, jer mu je tako bilo zapovjeđeno, pa je na maršu susreo Cezara. Labijen je bio saznao za propast Sabinovu i uništenje kohort i, kako su na nj bile navalile sve čete Nervljana, pobojavao se da ga ne bi onda kad krene na put napali neprijatelji, a on im ne bi mogao odoljeti, te bi oni s pravom držali da bježi, jer ih je zanijela slava zbog nedavne pobjede. Zbog toga je pismeno odgovorio Cezaru kolika bi bila pogibelj ako bi htio izvesti svoju legiju iz zimovnika. Zatim mu je opisao događaje u zemlji Eburonaca i ujedno ga obavijestio da su se sve čete Treveraca, tj. konjanici i pješaci, spustile s uzvisina i da se nalaze oko 3000 koraka daleko od njegova tabora.

48. Cezar je odobrio Labijenovu odluku. Iako ga je nada iznevjerila,

te je od tri legije bio spao na dvije, ipak je znao da je jedina pomoć i spas u

brzini. Zato je brzim marševima stigao u zemlju Nervljana. Tu je doznao od zarobljenika što se događa u Ciceronovu zimovniku, a i u kakvoj je on opasnosti. Tad je Cezar obećao veliku nagradu nekom galskom konjaniku ako Ciceronu odnese njegovo pismo. Taj je list Cezar napisao na grčkom jeziku, da neprijatelji ne bi bili upućeni u naše planove ako bi zarobili teklića s pismom. Opomenuo ga je, ako mu ne bude moguće ući u zimovnik, da onda pismo priveže na vrh koplja, pa da ga kopljem prebaci u zimovnik. U pismu je Cezar javljao da uskoro dolazi u pomoć sa svim legijama. Usto je podsjetio Cicerona na njegovo staro junaštvo. Kad je Gal stigao pred zimovnik, u strahu od smrti bacio je koplje onako kako mu je Cezar naložio. Ono je zapelo za zidove tornja, pa ga naši nisu mogli dva dana uočiti. Trećeg je dana neki vojnik opazio koplje, skinuo ga i ponio Ciceronu. On je pročitao pismo pred sakupljenim vojnicima i u njima razbuktao radost. Izdaleka su uskoro vojnici ugledali dim od požara. To je bio očit

znak da legije dolaze.

49. Kad su Gali od svojih prethodnica saznali za Cezarovo približavanje s vojskom, odmah su napustili opsjedanje i sa svim četama krenuli na Cezara. Neprijateljska je vojska brojala otprilike 60 000 ljudi pod oružjem. Tom je prilikom Ciceron zamolio onoga istoga Vertika što sam ga prije bio spomenuo, Gala koji je nosio pismo privezano oko koplja, da bi ponovo odnio drugo pismo Cezaru. Ciceron ga je opomenuo da bude mudar i oprezan. U pismu je javljao da su neprijatelji napustili opsjedanje njegova zimovnika, ali da sad kreću protiv njega. Cezar je dobio pismo oko ponoći. Odmah je o tome obavijestio svoje vojnike i osokolio ih za borbu. Sutradan u zoru krenuo je dalje na put. Kad je vojska bila odmakla oko 4000 koraka, ugledali su borci s one strane doline i potoka mnoštvo neprijatelja. Bila je velika opasnost zametnuti borbu na nezgodnom mjestu s tako malim brojem vojnika. Zato je Cezar, jer je znao da se Ciceron oslobodio opsjedanja, držao da može mirne duše polaganije marširati. Stoga je podigao tabor na najboljem mjestu koje je tu mogao izabrati. Iako je tabor po sebi bio malen, u njemu je bilo oko 7000 vojnika, a usto su bili bez prtljage, ali ipak ga je još više stegnuo, suzivši prolazne staze u taboru što je više mogao, u namjeri da bi na sve navalio najveći prezir neprijatelja. Međutim, na sve je strane razaslao velik broj uhoda, da istraže kojim bi se putem moglo najlakše prijeći dolinom.

50. Onaj dan vodili su se mali okršaji konjaničkih odreda na obali potoka. Obje su strane ostale na zgodnom prirodnom položaju, Gali zbog toga što su se nadali da će stići jače čete, a Cezar zato što je htio voditi borbu s ovu stranu doline ispred svoga tabora, ako mu slučajno ne pođe za rukom da svojim tobožnjim strahom domami neprijatelje do mjesta koje je bilo za nj zgodno. Zatim, ako to ne bude mogao postići, da bi istražio putove i s manjom opasnošću prešao potok i dolinu. U zoru se neprijateljsko konjaništvo približilo taboru i započelo borbu s našim konjanicima. Cezar je namjerno zapovjedio konjanicima da uzmaknu i da se vrate u tabor; ujedno je zapovjedio da se svuda u taboru načini viši nasip i zazidaju taborska vrata. Osim toga, naredio je da pri tom poslu bude što više vike, žurbe i trke kao da ih je tobože obuzela panika.

51.

Sve je to domamilo neprijatelje, te su oni preveli svoje čete i

svrstali bojni red na nezgodnom mjestu. Kad su naši čak nestali s nasipa, oni su se još više približili i sasuli svu silu strijela u opkope te poslali na sve strane tekliće, naredivši im da objavljuju želi li itko, bio on Gal ili Rimljanin, prijeći na njihovu stranu; to im je moguće učiniti do trećeg sata, jer poslije ta blagodat ne vrijedi.

Budući da su toliko bili prezreli naše borce, počeli su jedni rukama kidati nasip, dok su drugi punili jarke, jer su sva vrata tabora bila zazidana jednim redom busenja. Sad je Cezar provalio na sva vrata, poveo je vojnike na neprijateljsko konjaništvo i brzo ih nagnao u bijeg. Nitko se od neprijatelja nije zaustavio da bi pružio otpor. Naši su posmicali velik broj neprijatelja, dok su druge primorali da bace oružje.

52. Cezar se bojao dalje goniti neprijatelja jer su između njih bile

šume i močvare, a ujedno je vidio da se na taj način ne može ništa naškoditi neprijatelju. Istoga je dana stigao s čitavom vojskom bez gubitaka u Ciceronov zimovnik. Začudili su ga podignuti tornjevi, bojni krovovi i neprijateljski opkopi. Izveo je legiju na smotru; tad je opazio da je svaki deseti vojnik bio ranjenik. Po tomu je zaključio s kolikom su se hrabrošću borili Ciceronovi vojnici i uz kakve opasnosti. Pohvalio je Cirerona i legiju za njihove zasluge. Zatim je istakao hrabrost centuriona i vojničkih tribuna, jer je od zapovjednika Cicerona saznao da su se divno borili; ove je usto poimenice pohvalio. Za tragediju Sabina i Kote podrobnije je doznao od samih zarobljenika. Drugog je dana okupio svoje vojnike i ispripovjedio im događaj. Utješio ih je i osokolio. Rekao je da se gubitak koji ih je zadesio zbog legatove nepromišljenosti mora to spokojnije podnijeti što su milošću besmrtnih bogova osvetili poraz, ali ni neprijatelji se neće dulje radovati, a ni naše borce neće dugo izjedati žalost.

53. Međutim, Labijena su o Cezarovoj pobjedi vrlo brzo obavijestili

Remljani, pa je oko vrata tabora nastala vika još prije ponoći, premda je on

bio udaljen od Ciceronova tabora-zimovnika oko 60 000 koraka. Cezar je onamo stigao poslije devetog dnevnog sata. Svojom su vikom Remljani dojavili Labijenu pobjedu i čestitali mu. Kad su za to saznali Treverci, preko noći je pobjegao Indutiomar koji je namjeravao sutradan navaliti na Labijenov zimovnik. On je svu vojsku bio poveo u zemlju Treveraca.

Cezar je poslao Fabija s legijom natrag u zimovnik. Budući da su u Galiji nastali nemiri većih razmjera, odlučio je ove zime ostati kod svoje vojske. Kad se vijest o Sabinovoj tragediji raširila, sve su galske zemlje počele vijećati o ratu, zatim slati poslanike na sve strane, te se još raspitivati što drugi namjeravaju i u kojem će predjelu zemlje buknuti rat. Noću su na osamljenim mjestima držali skupštine. Cezar je cijelu zimu proveo u teškim brigama jer je neprestano dobivao izvještaje o namjerama i kretanju galskih plemena. Tako je od Lucija Roscija koga je bio postavio za zapovjednika Trinestoj legiji dobio izvješće da su se iz onih država što pripadaju pojasu područja koje se naziva Aremoričko okupile jake galske čete da napadnu njegovu vojsku, a

u istom je izvještaju stajalo da te neprijateljske snage nisu udaljene od

njegova zimovnika više od 8000 koraka. Ipak su se, kad su saznali za Cezarovu pobjedu, brzo povukli. Njihovo je povlačenje bilo slično bijegu.

54. No Cezar je iz svake države pozvao na sastanak poglavice, te ih

je počeo najprije zastrašivati otkrivajući im njihove vlastite planove, a onda

i diplomatski nagovarati. Na taj je način velik dio Galije zadržao u slijepoj pokornosti. Ipak su Senonci, koji su bili osobito jaki i ugledni među ostalim Galima, zbog svoje države naumili da obore i ubiju Kavarina koga im je Cezar postavio za kralja. Njegov je brat Moritasgus prije Cezarova dolaska u Galiju imao vlast u zemlji, dok su prije toga tu istu vlast imali njegovi preci. Kad je Kavarin naslutio što mu se priprema, pobjegao je, ali su ga urotnici progonili do granice i tako ga primorali da bude prognanik. Ipak, kad su uputili Cezaru poslanike da bi se opravdali zbog svoga čina, on je naredio da se kod njega sastane njihov senat, ali oni nisu htjeli ni čuti za to. Nisu se pokorili. Iz toga je jasno koliko je u tih barbara vrijedilo uvjerenje što se ipak našlo ljudi koji su bili za to da se vodi rat. Borbeno je raspoloženje obuzelo duhove svih Gala, pa je i preokrenulo njihovo dotadašnje raspoloženje prema Cezaru, te su mu bili gotovo sumnjivi svi osim Heduanaca i Remljana 50 koje je on uvijek poštovao. Prve zbog drevne i postojane vjernosti prema rimskom narodu, a druge zbog nedavnih usluga u ratu protiv nekih galskih plemena. Ne znam moramo li se tome osobito čuditi, a i to zbog mnogih razloga. Jedan je i taj što je one koji su se među svim Galima odlikovali svojim junaštvom žestoko peklo što su od one slave

toliko izgubili pa su morali podnositi gospodstvo rimskoga naroda.

55. Treverci i Indutiomar tijekom cijele zime nisu mirovali. Slali su

preko Rajne poslanike, širili pobunu po državama, obećavali novac i govorili da je velik dio rimske vojske izginuo, dok je samo malo odreda ostalo u životu. Ipak im nije pošlo za rukom nagovoriti ni jednu germansku državu da prijeđe s vojskom rijeku Rajnu. Germani su svoj stav objašnjavali time što su im dokazivali da su dvaput bili prešli Rajnu, prvi put pod vođom Ariovistom, a drugi put za vrijeme prijelaza germanskog plemena Tenktera, pa se zato zbog pređašnjih neuspjeha ne usuđuju po treći put igrati svojom sudbinom. Premda je Indutiomar izgubio nadu u podršku Germana, ipak je nastavio okupljati čete, uvježbavati ih, kupovati konje od susjeda, a onda okupljati kažnjenike i prognanike iz cijele Galije i primamljivati ih velikim darovima. Na taj je način u čitavoj Galiji bio stekao tako velik ugled da su sa svih strana k njemu dolazila poslanstva, te u ime svojih država tražila njegovu naklonost i prijateljstvo.

56. Kad je Indutiomar opazio da države same od sebe k njemu šalju

poslanike, a da Senonce i Karnućane peče savjest zbog zločina, 51 dok se Nervljani i Atuatučani spremaju za rat protiv Rimljana, te još vjerovao da će sakupiti i dobrovoljaca ako bude s oružjem krenuo iz svoga kraja, zakazao je skupštinu. Uostalom, to je prema galskim običajima bio znak za početak rata. Prema običajima, u takvu skupštinu dolaze svi sposobni za borbu pod oružjem. Takav je opći zakon. Tko stigne posljednji, njega pred svima stave na muke a onda ga usmrte. U toj je skupštini Indutiomar proglasio Cingetoriksa neprijateljem domovine. To je bio njegov zet i vođa protivničke stanke. Za njega smo prije spomenuli da je pristao uz Cezara i ostao mu vjeran; zato mu je Indutiomar zaplijenio sva imanja. Kad je to obavio, izjavio je u skupštini da su ga pozvali Senonci, Karnućani i poglavice iz više drugih galskih država. Rekao je da će krenuti u njihove zemlje preko područja Remljana i pritom da će pustošiti njihova polja. Ipak, prije nego to bude učinio, svečano je izjavio da će napasti Labijenov zimovnik i jurišem ga zauzeti.

Zatim je zapovjedio da se sve učini što je htio.

57.

Budući da je Labijenov tabor bio utvrđen prirodnim položajem i

ljudskim rukama, on se nije bojao bilo koje opasnosti koja bi mogla zaprijetiti njemu ili njegovoj legiji, ali je pazio da ne propusti ni jednu dobru priliku. Zato, čim je od Cingetoriksa i njegovih rođaka čuo za Indutiomarov govor u narodnoj skupštini, poslao je glasnike u susjedne države i od svih je zatražio konjanike. Usto je odredio dan kad bi se morali na određenom mjestu sastati. Međutim, Indutiomar se gotovo cijeloga dana znao demonstrativno pokazivati pred Labijenovim taborom. To je radio najprije da bi vidio smještaj tabora, zatim da razgovara ili zastrašuje. Tad bi gotovo svi njegovi konjanici bacali strijele preko nasipa. Labijen je naredio svojim borcima da ostanu u opkopima, a usto je posebno nastojao da svim mogućim razlozima prikaže da je u strahu.

58. Budući da je Indutiomar postajao iz dana u dan sve bezobrazniji i

sve se više približavao Labijenovu taboru, ovaj je jedne noći pustio u tabor konjanike koje je dobio iz raznih država, dok je s pomoću straža zadržao sve svoje borce, ali tako oprezno da to nitko nije mogao dojaviti Trevercima. U to je vrijeme prema svojoj dnevnoj navici Indutiomar prišao taboru i tu izgubio mnogo vremena, gotovo čitav dan. Njegovi su konjanici bacili koplja i dodali svu silu pogrdnih riječi pozivajući naše u borbu. Naši su bili mirni, nisu se na to obazirali. Podvečer su neprijatelji, kad im je sve dodijalo, napustili ovaj predio i raspršili se jedni ovamo a drugi onamo. Tad je iznenada Labijen kroz dvoja vrata tabora pustio konjaništvo. Naredio im je da svi udare samo na Indutiomara, kad neprijatelje natjeraju u bijeg, jer je znao da će se dogoditi onako kao što se i dogodilo, a usto da ne ranjavaju svoje protivnike dok Indutiomar ne bude ubijen. Labijen je dobro smislio jer nije htio da gube vrijeme i prilike dok budu udarali na borce, a da dotle ovaj pobjegne kad mu se pruži najbolja zgoda. Obećao je velike nagrade onima koji ga budu smakli. Zatim je poslao kohorte u pomoć svojim konjanicima. Uspjeh je potvrdio njegovu namjeru. Budući da su svi navalili na pratnju Indutiomarovu i na njega, zatekli su ga upravo na prijelazu preko rijeke. Tad su ga ubili a glavu mu donijeli u tabor. Na povratku su konjanici sasjekli sve neprijatelje koje su mogli stići.

Kad se za Labijenov uspjeh pročulo, razišle su se sve čete Eburonaca i Nervljana koje su se bile sakupile. Poslije toga događaja Cezar je upravljao nešto mirnijom Galijom.

ŠESTA KNJIGA

1. Budući da je Cezar zbog više razloga očekivao da će se ustanak u

Galiji još više razbuktati, počeo je novačiti s pomoću legata Marka Silvana,

Gaja Antistija Regina i Tita Sekstija. Ujedno je pismeno zamolio prokonzula Gneja Pompeja koji je zbog političkih prilika u Republici morao s vojskom, iako je imao zapovjedničku vlast, ostati izvan grada Rima, 52 da zapovjedi neka se oni odredi koje je kao konzul s ove strane Alpa stavio pod prisegu 53 okupe pod bojne znakove i dođu k njemu. Mnogo mu je bilo stalo do toga da Gali i ubuduće misle kako je snaga Italije tolika da može, ako je i doživjela poraz, opet ne samo nadoknaditi taj gubitak nego i još veću vojsku sakupiti. Kad je Pompej iz ljubavi prema Cezaru kao prijatelju i zbog same države udovoljio njegovoj želji, Cezar je preko svojih pouzdanika vrlo brzo obavio novačenje. Prije svršetka zime bile su formirane tri legije i onda su stigle k Cezaru. Podvostručio se broj onih kohorti koje je Titurije bio izgubio. Na taj je način Cezar brojem vojnika i svojom taktičkom brzinom dokazao što zna učiniti moć i disciplina rimskoga naroda.

2. Kad je Indutiomar poginuo, o čemu smo već govorili, Treverci su

predali vlast njegovim rođacima. Ti su neprestano poticali susjede Germane na pobunu, a usto su im i novac obećavali. Budući da za svoj plan nisu mogli oduševiti susjede, počeli su agitirati među Germanima koji su boravili u udaljenijim krajevima. Kako su za svoje namjere pridobili neke germanske države, zadali su jedni drugima vjeru a taocima su zajamčili obećani novac.

Čim je Cezar za to saznao i naslutio da se sada na sve strane sprema rat, te da su Nervljani, Atuatučani i Menapljani zajedno sa svim Germanima s ove strane Rajne ustali na oružje, te da Senonci nisu poslušali njegove zapovjedi, već da zajednički vijećaju s Karnućanima i poglavicama susjednih država kao i da Treverci uznemiruju Germane učestalim poslanstvima, držao je da se mora nešto prije nego je mislio spremati za rat.

3. Zato je okupio četiri najbliže legije i iznenada krenuo u zemlju

Nervljana, premda još nije bila prošla zima. Tako je pohvatao veliko

mnoštvo boraca i stoke prije nego što su se oni mogli snaći ili sabrati. Plijen je prepustio vojnicima, a onda je opustošio polja i primorao neprijatelje da se predaju i da izruče taoce. Obavivši taj posao vrlo brzo, povratio je legije u zimovnik. Početkom proljeća prema svome običaju zakazao je skupštinu svih Gala. Budući da su svi osim Senonaca, Karnućana i Treveraca stigli, pomislio je da je to početak rata i odmetništva. Skupštini je odredio drugo mjesto i to parizijski grad Luteciju, da se ne bi činilo da on za sve drugo manje mari. Parizijci su bili susjedi Senonaca pa su se zato s njima ujedinili u jednu državu, kako to pamte naši očevi. Ipak su za njih svi držali da nisu bili upleteni u tu pobunu. Sve je Cezar objavio s govornice u taboru i istoga se dana uputio s legijama u zemlju Senonaca. Tamo je brzo prispio jer je vodio čete koje su marširale što su brže mogle.

4. Kad se saznalo za Cezarov dolazak, Akon koji je bio vođa pobune

zapovjedio je narodu da se okupi u gradovima. Svi su na to pristali i krenuli na put, ali kad su zapovijed htjeli izvesti, bili su obaviješteni da se

Rimljani tamo već nalaze. Zbog te neprilike napustili su svoj plan. Zatim su poslali k Cezaru poslanike da mole u njega oproštenje. Heduanci su ih pred njega doveli, jer je u davnini njihova država bila pod heduanskom zaštitom. Budući da su za njih molili Heduanci, Cezar im je oprostio i shvatio njihovo opravdanje, jer je mislio da je ljetno doba za ratovanje, a ne za vođenje istrage. Zatražio je od njih sto talaca i ove predao Heduancima da ih čuvaju. I Karnućani su k Cezaru poslali poslanike i taoce, a za njih su intervenirali Remljani, jer su bili pod njihovim okriljem. I tima je Cezar isto kao i prvima odgovorio. Onda je održao skupštinu i zatražio odrede konjanika kod pojedinih država.

5. Kad se smirio taj dio Galije, Cezar je sve svoje duhovne i tjelesne

snage upotrijebio za rat s Trevercima i Ambioriksom. Zapovjedio je Kavarinu da sa senonskim konjaništvom krene za njim, da ne bi buknula buna u državi bilo zato što je sam Kavarin bio ogorčen bilo zbog toga što je isti Kavarin svojim držanjem bio navukao mržnju protiv sebe. 54 Čim je Cezar to naredio, počeo je razmišljati o planovima koje je Ambioriks mogao ostvariti, jer je bio uvjeren da ovaj neće prihvatiti borbu. Menapljani su bili nadomak zemlje Eburonaca; njih su štitile nepregledne

močvare i šume, a isto tako jedini u čitavoj Galiji nikad nisu slali poslanike da pregovaraju o miru. Cezar je dobro znao da Ambioriks s ovima živi u dobrim prijateljskim odnosima; isto je tako doznao da se Ambioriks s pomoću Treveraca sprijateljio s Germanima. Zbog toga je Cezar nastojao da mu tu pomoć na neki način oduzme prije nego ga izazove u borbu, da ne bi, ako izgubi nadu u spas, umakao u zemlju Menapljana ili se u nevolji udružio s Germanima s onu stranu Rajne. Kad je stvorio takav plan, poslao je prtljagu čitave vojske k Labijenu u zemlju Treveraca. Usto je zapovjedio da tamo krenu još dvije legije, dok je sam s pet legija bez prtljage krenuo na Menapljane. Ovi nisu okupili vojsku nego su, uzdajući se u zaštitu svoga zavičaja, pobjegli u predjele gdje je bilo mnogo močvara i šuma. Na ta su mjesta prenijeli i svoju imovinu.

6. Cezar je podijelio svoje čete s legatom Gajem Fabijem i kvestorom Markom Krasom. Onda je brzo podigao mostove i navalio s trima odjelima. Popalio je sve kuće i sela, zarobio mnoštvo ljudi i zaplijenio veliko blago. Ova je nužda primorala Menapljane da k Cezaru pošalju poslanike da bi pregovarali i molili za mir. Kad je primio taoce, Cezar im je dao riječ da će ih držati za neprijatelje ako budu primili u svoju zemlju bilo Ambioriksa ili njegove poslanike. Kad je to uglavio, ostavio je Atrebaćanina Komija s konjaništvom za stražu nad Menapljanima. Sam je krenuo s vojskom protiv Treveraca.

7. Dok je Cezar svršavao ove poslove, Treverci su sakupili velike konjaničke i pješačke čete. Onda su se počeli pripremati da navale na Labijena. On je zapovijedao samo jednom legijom koja je zimovala u zemlji Treveraca. Kad su bili udaljeni jedva dva dana hoda od mjesta gdje se nalazio Labijen, saznali su da su prispjele dvije legije koje je poslao Cezar. Onda su se utaborili 15 000 koraka od Labijena i tu namjeravali čekati pomoć Germana. Čim je Labijen uočio namjeru neprijatelja, ponadao se da će mu njihova neopreznost pružiti priliku za otvorenu borbu. Zato je ostavio kao stražu za prtljagu pet kohorti, a s dvadeset i pet ostalih i s jakim konjaništvom krenuo je protiv neprijatelja, pa je u udaljenosti od njihova tabora podigao svoj, otprilike tisuću koraka daleko. Između Labijenova tabora i onoga neprijateljskoga bila je rijeka. Bila

je duboka i njene su obale bile strme. Sam nije namjeravao prijeći rijeku, a vjerovao je da je ni neprijatelji neće prelaziti. Oni su se iz dana u dan sve više nadali u obećanu pomoć Germana. Labijen je javno pred vojnicima u skupštini rekao da se ne želi poigrati svojom srećom niti srećom vojske, nego da će sutra u zoru krenuti, jer da se govorka kako se Germani približavaju. Sve su to neprijatelji ubrzo doznali, jer je među tolikim brojem galskih konjanika ipak nekoga od njih ljubav prema domovini primorala da bude sklon Galima. Po noći je Labijen sazvao vojničke tribune i centurione prvoga reda i onda im je rekao što namjerava učiniti. Naredio je da krenu s većom vikom i bukom nego je to običaj u rimske vojske, da bi na neki način neprijatelji pomislili da se on boji. Zbog toga mu je polazak bio sličan bijegu, a jer je tabor bio blizu neprijateljskoga, to im je javila njihova prethodnica.

8. Tek što je posljednja kolona izašla iz opkopa, podsjetili su Gali jedni druge da ne dopuste da im izmakne iz ruke plijen kome su se nadali. Navodili su da bi predugo morali čekati germansku pomoć, kad je Rimljane zahvatila panika. S druge strane ne dopušta im njihova čast da s tolikim mnoštvom vojnika udare na onu šačicu vojnika koja bježi i to s prtljagom. Zato su bez oklijevanja prešli rijeku i zametnuli borbu na nezgodnom mjestu. Labijen je to naslućivao. Da bi ih sve do jednoga namamio da prijeđu rijeku, pričinjao se da se povlači, ali je malo pomalo odmicao. Onda je naredio da prtljaga krene nešto naprijed, a sam se popeo na uzvišeni humak i održao kratak govor: – Vojnici, sad vam se pruža prilika koju ste tražili! Vaš se neprijatelj nalazi na nezgodnom i lošem prirodnom položaju. Sad pokažite meni, svome vojskovođi, kakvo je vaše junaštvo. Pomislite da je tu pred vama sam Cezar i da vas promatra! Zatim je zapovjedio da se svi odredi okrenu prema neprijatelju i da se svrstaju u bojne redove. Poslao je nekoliko konjaničkih odreda da čuvaju prtljagu, dok je ostale konjanike razmjestio na krilima bojnih redova. Tad su naši borci počeli vikati i bacati koplja na neprijatelje. Kad su neprijatelji preko svakog očekivanja opazili da oni za koje su mislili da se nalaze u panici navaljuju spremni s bojnim znakovima, nisu se usudili uzvratiti borbu, nego su u prvom okršaju počeli bježati u najbliže šume. Ipak ih je Labijen dostigao s pomoću konjaništva. Konjanici su ih mnoge pobili, a isto tako velik broj zarobili. Tako je za nekoliko dana Labijen

ponovo uspostavio svoju vlast u toj državi, jer su se Germani koji su dolazili u pomoć vratili svojim domovima kad su saznali za bijeg vojske Treveraca. Njih su pratili Indutiomarovi rođaci, a ti su bili duša čitave pobune; s Germanima su napustili tlo svoje zemlje jer su ga morali predati Cingetoriksu, za koga smo bili kazali da je već od početka bio vjeran i pouzdan; za to mu je Cezar predao gospodstvo i cijelu vlast.

9. Kad je Cezar iz zemlje Menapljana stigao u krajeve Treveraca, odlučio je zbog dvaju razloga prijeći na onu stranu Rajne. Najprije zbog toga što su Germani bili poslali pomoć Trevercima, a onda i stoga što je Ambioriks u germanskoj zemlji našao sklonište. Kad je o svemu dobro promislio, odlučio je da nešto više od onoga mjesta gdje je prvi put bio preveo vojsku sagradi most. 55 Most je bio sagrađen na poznat i uobičajen način za nekoliko dana, ali zahvaljujući velikom zalaganju vojnika. Cezar je u zemlji Treveraca ostavio u blizini mosta jaku posadu, da ne bi među Trevercima nastala pobuna, dok je preko mosta preveo ostale čete, konjaničke i pješačke. Tad su Ubijci, koji su se već davno prije bili predali i dali taoce, poslali poslanike k Cezaru da se opravdaju. Poslanici su izjavili da oni nisu iz svoje države slali Trevercima vojsku i da nisu prekršili zadanu riječ. Zamolili su ga također i preklinjali da ih poštedi, da ne bi zbog opće mržnje na Germane pretrpjeli kaznu nekrivi za krive. Obećali su mu, ako želi da mu predaju više talaca, da će ih dati. Poslije je Cezar provjerio da su pomoć bili poslali Svebi, pa je zato prihvatio pravdanje Ubijaca, ali se usput propitao za putove i staze koje vode u zemlju Sveba.

10. Tad su ga Ubijci obavijestili da Svebi kupe čete na određenom mjestu i da naređuju onim narodima koji se nalaze pod njihovom vlašću da im pošalju pomoćne čete, i to pješačke i konjičke. Čim je za to saznao, pobrinuo se za hranu i onda je izabrao prikladno mjesto za tabor. Ubijcima je zapovjedio da tegleću marvu i sve svoje blago iz polja dopreme u gradove, jer se nadao da će barbare kao nevješte ljude oskudicom hrane zavesti da se bore uz nepovoljne prilike. Osim toga, zapovjedio im je da često šalju k Svebima uhode ne bi li doznali što se tamo sprema. Oni su uskoro izvršili sve njegove zapovijedi i za nekoliko se dana natrag vratili. Javili su usmeno da su svi Svebi, otkad su stigli pouzdaniji glasovi o rimskoj vojsci, sa svojim i savezničkim četama koje su bili

okupili uzmakli u daleke krajeve svoje zemlje. U tom je kraju beskonačna šuma koja se zove Bacenska. Ona se prostire daleko u unutrašnjost njihove zemlje, pa strši kao prirodni zid te je obrana od nasilja i provala. Ona još brani i zaštićuje Heruščane od Sveba a ove od Heruščana. Svebi su planirali na početku ove šume dočekati Rimljane.

11. Kad smo u svome razlaganju došli do ove točke, neće biti, kako

se čini, nezgodno ako nešto izložimo o običajima i galskim i germanskim,

a onda koliko se ti narodi između sebe razlikuju.

U Galiji postoje stranke ne samo u svim državama i kotarevima nego gotovo u svim privatnim kućama. Poglavice su tih stranaka upravo oni koji prema njihovoj ocjeni imaju naviše ugleda. Zato od njihova suda i njihove volje ovisi posljednja odluka u skupštini kao i u provođenju njenih zaključaka. To je određeno već od davnih vremena zato da ne bi tko u narodu bio nezaštićen pred onim koji je moćniji. To je i zato što nitko od vođa stranaka ne dopušta da se njegovi pristaše tlače i varaju. Ukoliko bi on drugačije postupao, tad uopće ne bi uživao nikakav ugled među svojim zemljacima.

je uređenje uglavnom u cijeloj Galiji, jer su sve države

podijeljene na stranke.

Takvo

12. Kad je Cezar došao u Galiju, vođe jedne stranke bili su Heduanci

a druge Sekvanci. Ovi su posljednji bili slabiji jer su od starine Heduanci

uživali najveći ugled i imali svu silu štićenika, pa su se zato udružili s Germanima i Ariovistom. Doveli su ih u svoju zemlju primamivši ih velikim ustupcima i obećanjima. Kad su Sekvanci poslije više sretnih bitaka poubijali njihovo plemstvo, toliko su bili nadjačali ugledom Heduance da su im preoteli velik broj štićenika, pa od njih primili kao taoce sinove poglavica, a usto su ih primorali da se javno obvežu kako ubuduće ništa neće poduzimati protiv Sekvanaca. Zatim su zaposjeli onaj dio zemlje koji je bio u njihovoj blizini, a i to su nasiljem postigli. Na taj su način preuzeli vodstvo i prvenstvo u cijeloj Galiji.

Ove su jadne prilike potakle Divicijaka da krene u Rim i od Senata zatraži pomoć. Vratio se a da nije ni u čemu uspio. Cezarovim dolaskom prilike su se izmijenile. Sekvanci su morali Heduancima vratiti taoce, zatim se uspostavila stara klijentela, dok im je Cezar omogućio da pribave novu. To se dogodilo zbog toga što su oni koji su pristali uz Heduance

uvidjeli da im heduansko prijateljstvo donosi bolji položaj i pravedniju vlast. Kad su se na taj način Heduanci osilili i svojim ugledom nadmašili Sekvance, oni su im predali prvenstvo. Mjesto Sekvanaca preuzeli su Remljani. Budući da se znalo da su Remljani svojim ugledom u Cezara ravni Heduancima, predali su se pod zaštitu Remljanima, jer se zbog drevna neprijateljstva nisu nikako mogli slagati s Heduancima. Remljani su ih pažljivo štitili. Na taj su način oni pažljivo čuvali novostečeni ugled, postignut odjednom. Takve su u ono doba bile prilike da su svi Heduance držali za prve u Galiji, dok su odmah za njima drugo mjesto po dostojanstvu imali Remljani.

13. U čitavoj su Galiji dvije vrste ljudi koji se cijene i imaju časti. Puk drže gotovo za roblje, jer on sam nema nikakve inicijative, a ne sudjeluje ni u državnim skupštinama. Većina, jer ih tište bilo dugovi ili veliki porezi kao i nepravda moćnika, predaje se u ropstvo plemićima koji onda imaju nad njima sva ona prava što ih imaju gospodari nad svojim robovima. Od spomenute dvije vrste ljudi u Galiji jedni su druidi a drugi vitezovi. Druidi se bave bogoslužjem, obavljaju državne i privatne žrtve i poučavaju u vjeri. K druidima dolazi veliko mnoštvo mladića na školovanje, pa su zato u Galiji u velikoj časti. Druidi isto tako odlučuju u svim državnim razmiricama. Ako se dogodi zločin ili ubojstvo, ili ako se mora voditi parnica za baštinu ili o granicama imanja, onda samo druidi određuju kaznu i nadoknadu štete. Ukoliko se netko ne pokori njihovim naredbama, pa bio to pojedinac ili pleme, oni ga izopće iz svoje zajednice i zabrane mu sudjelovati u bogoslužju. Za Gale je to najveća kazna; za one koji su izopćeni drže da su mrski bogu i još da su opaki. Svatko ih izbjegava, nitko se s njima ne želi sastajati ni razgovarati, da ne bi u dodiru s njima njihovo zlo prešlo na druge. Oni su bespravni, pa ako i traže pravdu, ne sudjeluju s drugima ni u jednoj počasti. Svima je druidima jedan na čelu i taj ima najveći ugled. Kad on umre, naslijedi ga onaj koji se među drugima odlikuje najvećim dostojanstvom; a ako ima više takmaca, onda u izboru odlučuje glasanje; ali se katkad za prvenstvo bore i s oružjem u ruci. Druidi u određeno doba godine drže sastanke u zemlji Karnućana, jer se taj kraj drži za središte cijele Galije. Ovdje se okupljaju sa svih strana svi oni koji se parniče, da bi se pokorili presudi druidskog suda.

Drži se da je učenje koje poučavaju druidi nastalo u Britaniji, a onda odatle prešo u Galiju. Zato i sad oni koji se žele bolje naobraziti ponajviše odlaze na studij u Britaniju.

14. Druidi obično ne stupaju u vojsku i ne plaćaju kao drugi Gali

porez: ne sudjeluju u ratu, a još su oslobođeni i od drugih dužnosti. Zbog svih tih prednosti mnogi od svoje volje polaze na nauk, dok mnoge šalju rođaci i roditelji. U takvim školama učenici uče velik broj stihova napamet. Zato neki ostaju na studiju i do dvadeset godina. Drže da se ono što uče ne smije prenijeti u pisane knjige, iako u drugim stvarima, tj. u državnim i privatnim, odlično upotrebljavaju grčko pismo. To su pismo iz dva razloga uveli. Prvi je što ne žele da znanje bude pristupačna širim narodnim slojevima, a drugi da se oni koji uče ne oslanjaju na knjige i da zbog toga slabije uvježbavaju svoje pamćenje. Često se događa da se većina oslanja na napisano u knjigama pa onda popušta u marljivosti kod učenja i pamćenje im slabi. Prvo što druidi žele dokazati svojim učenicima jest to da duše ne umiru, nego se poslije smrti sele od jednoga bića u drugo; drže da se na taj način ljudi mogu potaknuti da više cijene hrabrost, kad preziru strah od smrti. Raspravljaju i o drugim pitanjima, a mladim učenicima predaju o zvijezdama i o njihovu gibanju, o veličini svijeta i zemalja, o prirodi, o sili i o moći besmrtnih bogova.

15. Drugi je stalež u Galiji onaj koji sačinjavaju vitezovi. Ovi kad se

ukaže potreba ili kad zaprijeti kakav rat, a to se događalo više puta prije Cezarova dolaska u Galiju, kad su ili sami napadali ili se branili, svi skaču na oružje. Tad se vidjelo da što je netko od njih bio rodom ili imenom ugledniji to je imao uza se više slugu i štićenika. To je jedini ugled i jedina moć koju oni poznaju.

16. Čitav je galski narod vrlo pobožan. Zato oni koji teže obole ili

koji se nađu u bitkama i opasnostima prinose ljude kao žrtve ili se zavjetuju da će ih žrtvovati. Pri takvim im žrtvama pomažu druidi, jer misle da se božanstvo ne može umilostiviti ako se za ljudski život ne prinese isto tako ljudsko biće. Te se žrtve žrtvuju javno. Neki imaju vrlo velike kipove, što su spleteni od pruća, pa onda u njih stavljaju žive ljude. Zatim kipove potpale, dok ljudi izdišu obavijeni plamenom. Još misle da

su smaknuća onih koje su zatekli u krađi ili kad su počinili razbojstvo zaista draga besmrtnim bogovima. Ipak, ako nema takvih, onda usmrćuju i nevine ljude.

17. Od bogova najviše štuju Merkura. Njegovih je kipova u Galiji

najviše jer je, kako vele, izumitelj svih vještina. On je vodič na svim putovima i putovanjima. Najzad, on je glavni pomagač u stjecanju novca kao i u trgovini. Poslije njega obožavaju Apolona, Marsa, Jupitera i Minervu. O njima misle ono isto što i drugi narodi. Drže da Apolon odgoni bolesti, da Minerva uči zanatima i umjetničkim vještinama, zatim da Jupiter ima vlast nad drugim nebeskim bogovima, a Mars da vodi ratove. 56 Kad stvore odluku da krenu u rat, onda zavjetuju Marsu sve ono što će možda zarobiti u borbi. Kad pobijede, žrtvuju zarobljene životinje, dok ostale predmete donesu na jedno mjesto. U mnogim se državama na posvećenim mjestima susreću humci podignuti od takvih predmeta. Ipak se ne događa često da bi netko pogazio zadanu vjeru ili se osmjelio da plijen kod sebe sakrije ili ukrade zavjetni dar. Za te je prijestupe određena najteža kazna s mučenjem.

18. Gali se hvale da su svi podrijetlom potekli od Disa 57 ; navode da

to pripovijedaju druidi. Zato određuju vrijeme ne prema broju dana, nego

noći, dok rođendane i početke mjeseci i godine broje na taj način što na noć ide dan. U ostalim se uređenjima svoga načina života razlikuju od drugih time što njihova djeca ne mogu pred njih izaći na javnom mjestu, nego tek onda kad poodrastu te budu sposobna za vojničku službu. Drže da nije dolično ako se sin kao dječak javno ocu pojavi pred očima.

19. Kad se žene, onda muž po procjeni donosi isto toliko novca

koliko ga je žena donijela u miraz. O svemu se novcu vodi zajednički račun, a kamate se štede. Tko koga preživi, taj dobiva oba dijela s dobitkom otprije. Muž ima svu vlast nad ženom i djecom, i to vlast nad životom i smrću. Tako kad glava obitelji umre, onda se sastanu rođaci i ako se posumnja u uzrok smrti, tad vode istragu protiv žena onako kako se to vodi protiv robova. Ukoliko se dokaže krivnja, onda ih izmuče svakojakim mukama i na kraju smaknu.

Ukopi su prema galskim običajima sjajni i skupi. Sve što misle da je

bilo milo živima za života bacaju u vatru, štoviše, i životinje. Prije naših vremena spaljivali su na taj način što su, kad su obavili sprovod prema svima pravilima, zajedno s lešom gospodara spaljivali štićenike i robove za koje su znali da su mu bili dragi.

20. U onim državama za koje se misli da im je državni život bolje

uređen zakonom je određeno da ako netko dozna od susjeda prema naklapanju i kazivanju nešto što bi bilo opasno za državu, to odmah dojavi vlasti, a da nikome drugome o tome ne kaže ni riječi. Drže da je uobičajeno da se nevješti i nepromišljeni ljudi često prepadnu zbog lažnih glasina i da onda počine zlodjelo, a da katkad odlučuju o najznatnijim pitanjima. Poglavice i vlasti taje ono što su odlučili, a pred narod iznose samo ono što misle da je od koristi. O državnoj se upravi može raspravljati samo u narodnoj skupštini.

21. Germani se mnogo razlikuju od spomenutog načina života u

Galiji. Oni nemaju druida koji bi upravljali vjerskim obredima, a usto i ne

prinose žrtve. Kao bogove poštuju samo one koji ih očevidno pomažu. To su: Sunce, Vulkan i Mjesec; za druge bogove ne znaju ni prema kazivanju drugih. Sav im je život ispunjen lovom i vojničkim zanimanjem. Od malih nogu privikavaju se na napor i žele očvrsnuti. Oni koji najduže ostanu neženje uživaju najveći ugled i hvalu, jer Germani drže da se takvim načinom života jača snaga i čuva svježina tijela. Upoznati ženu prije dvadesete godine drže da je najveća sramota, ali im se ženska ljepota ne može oku oteti, jer se svi zajedno goli kupaju, a usto odijevaju u kože i krznene haljine, dok im je jednima i drugima veći dio tijela nag.

22. Nemaju smisla za zemljoradnju, a najveći se dio njihove ishrane

sastoji od mlijeka, sira i mesa. Nitko ne posjeduje određeni kompleks zemljišta, jer poglavice i prvaci podijele obiteljima i rodbini, koja živi u

zadruzi, od godine u godinu onoliko zemljišta koliko žele i gdje im se svidi. Druge ih godine primoravaju da prijeđu u neki drugi kraj. Za takav način života navode mnoge razloge. Prvi je taj da ih ne bi neprestani boravak na istom imanju toliko zanio da bi onda rat zamijenili ratarstvom. Zatim da ne bi počeli stjecati veće posjede, te bi jači mogao otjerati s imanja slabijega. Onda da ne grade kuće koje bi ih bolje branile od studeni i žege. Osim toga, da se u njima ne bi porodila kakva želja za

novcem, koji je otac razmirica i strančarskog načina društvenog života. Ima još jedan razlog, a taj je da bi narod održalo u disciplini, zadovoljstvo, kad svaki pojedinac vidi da je i sam posjednik kao što su i oni najmoćniji.

23. Najveći je ponos za države ako poharaju pogranične predjele i

ako je što veća pustoš uz granice. Drže da je to izraz hrabrosti kad se protjerani susjedi moraju seliti, a dotle se nitko ne usuđuje naseliti u njihovoj blizini. Zatim misle da će sigurnije živjeti ako ne budu u strahu zbog nenadane neprijateljske provale. Ako je neka država u ratu ili ako se brani ili napada, tad biraju vođe koji će u tim okolnostima zapovijedati. Izabrani imaju vlast nad životom i smrću. Za vrijeme mira nemaju zajedničku upravu, umjesto toga poglavice pojedinih pokrajina i kotareva sude svojima i presuđuju kad nastanu sporovi. Ne misle da su izvršena razbojstva koja se čine izvan domaćih granica sramotna, jer vele da su ona potrebna kako bi se mladež izvježbala za rat i da se ne bi privikla na besposlicu. Isto tako, ako netko među poglavicama u narodnoj skupštini izjavi da želi biti vođa za ratni pohod, ustanu svi oni kojima se dopada njegova namjera, a i sam čovjek koji je predložen, pa krenu za njim. Tad mu obećavaju svoju pomoć, dok ih čitav narod slavi. Ako netko među njima ne krene za vođom, njega drže za kukavicu i odmetnika, te mu i poslije ništa ne vjeruju. Misle da nitko nema pravo vrijeđati gosta. Zato svakoga tko im dođe iz bilo kojeg razloga brane od nepravde i drže ga za nepovredivo biće. Njemu su otvorene sve kuće i s njim dijele svoju hranu.

24. U davna vremena Gali su nadmašivali junaštvom Germane; na

njih su sami navaljivali s vojskom, pa su zbog prenapučenosti i nedostatka zemlje osnivali naseobine preko rijeke Rajne. Zato su one predjele koji su najplodniji u Germaniji i to poglavito oko Hercinijske šume – a ta je, kao što znamo iz čitanja, bila poznata geografu Eratostenu 58 i nekim drugim Helenima, jer je oni nazivaju Orcinija – zaposjela plemena Volkanaca i tu se stalno nastanila. Oni i danas borave na svojim posjedima, a usto su na glasu zbog pravednosti i ratničke slave. Germani još uvijek žive oskudnim životom, u siromaštvu i strpljivosti kao što su i prije živjeli, jer se uvijek na isti način hrane i odijevaju, dok su Gale blizina naših provincija i poznavanja prekomorske

robe u mnogočemu uputili prema blagostanju i užicima. Malo pomalo Gali su postali prema Germanima neotporni, a onda kad su ih Germani pobijedili u više bitaka, nisu se mogli s njima u junaštvu natjecati.

25. Hercinijska šuma, koju sam maloprije spomenuo, ima u širini

devet dana hoda za lake pješake. Drugačije se ta mjera i ne može odrediti jer Germani ne poznaju mjera za putove. Šuma počinje u zemlji Helvećana, Nemećana i Rauračana, te u ravnom smjeru s rijekom Dunavom seže do zemlje Dačana i Anarćana. Zatim skreće ulijevo u sasvim drugim smjerovima nego što teče rijeka. Budući da je velika, dodiruje zemlje mnogih naroda. Nema čovjeka u Germaniji koji bi mogao reći da je do kraja prokrstario tu šumu, pa da je i prevalio put od šezdeset dana; također nema nikoga koji je čuo za njen kraj. Poznato je da u njoj živi mnogo zvjeradi koja se ne viđa na drugim mjestima. Životinje koje se najviše razlikuju od drugih te koje je vrijedno spomenuti ove su.

26. Tu živi bivol sličan jelenu, a taj ima posred čela između ušiju

jedan rog koji je viši i više uvis strši nego rogovi životinja koje su nam

poznate. Na vršku se spomenutog roga granaju ogranci nalik na dlanove. Ista je priroda žene i mužjaka, te oblik i veličina.

27. Ima životinja koje nazivaju alci. Oblikom i različitom bojom

kože nalik su na koze, dok ih svojom veličinom znatno premašuju. Šušate su, dok su im noge bez koljena i gležanja. One ne liježu na počinak, a ne mogu se uspraviti ni pridići ako po nesreći padnu ili ako se sruše. Drveće im služi umjesto ležaja; na nj se naslone, te na taj način priklonjene uz deblo počivaju. Kad lovci prema tragu opaze gdje se zaklanjaju, onda ili potkopaju na onom mjestu sve drveće uz korijen ili ga podsijeku tako da se čini kao da je drvo uspravno. Zato, kad se životinje prema svojoj navici prislone uz deblo takvog drveća svom svojom težinom, obore ga jer su teže od debla, te zajedno s deblom i same padaju.

28. Treća je vrsta životinja koja se zove tur. Oni su veličinom nešto

manji od slonova, dok su rastom i bojom i oblikom bikovi. U njih je velika snaga i usto brzina. Ne štede ni čovjeka ni zvijeri kad ih ugledaju. Turove

znalački hvataju u jamama i onda ih ubijaju. Lovom na njih mladići

postaju čvršći i u takvom se lovu vježbaju, jer one koji ih najviše pobiju osobito slave kad donesu pred narod rogove kao potvrdu svojih pothvata. Turovi se mogu priviknuti da žive s ljudima, mogu se pripitomiti ako ih uhvate kao vrlo male. Veličina, rast, vrsta i oblik rogova razlikuje se mnogo od rogova naših goveda. Njihove rogove pažljivo sakupljaju, zatim ih okivaju srebrom, te ih upotrebljavaju na gozbama umjesto drugih pehara.

29. Kad je Cezar od uhoda Ubijaca doznao da su se Svebi zavukli u

šume, počeo je strahovati da mu ne nestane žita jer Germani, kao što smo prije spomenuli, nimalo ne mare za obrađivanje njiva. Zato je odlučio krenuti naprijed. Ipak, da barbare ne bi potpuno minuo strah od njegova povratka i da bi istovremeno zaustavio njihove pomoćne čete, odveo je svoju vojsku natrag i porušio krajnji dio mosta koji je dodirivao obalu Ubijaca u dužini od dvije stotine stopa. Na kraju mosta postavio je toranj na četiri kata i u njega smjestio posadu od dvanaest kohorti da čuva most. Inače je samo mjesto utvrdio jakim utvrdama. To je mjesto i posadu predao mladom Gaju Volkaciju Tulu u ruke. Dotle je sam, kad je žito počelo sazrijevati, krenuo s vojskom protiv Ambioriksa kroz Arduensku šumu

koja je najprostranija u čitavoj Galiji. Ona dopire do obale Rajne i od zemlje Treveraca do one u kojoj žive Nervljani, te se prostire više od 500 000 koraka u dužinu. Naprijed je s cijelim konjaništvom poslao Lucija Minucija Basila, ne bi li se štogod mogao okoristiti žurbama na maršu ili nekom sretnom zgodom. Još ga je opomenuo da ne dopusti loženje vatri u taboru, da neprijatelji ne bi primijetili njegov dolazak. Usto mu je rekao da će sam uskoro doći.

30. Basil je učinio ono što mu je bilo zapovjeđeno. Brzo je i preko

svakoga očekivanja prevalio put i zatekao na polju mnoge ljude koji se nisu nadali njegovu dolasku. Prema njihovim obavještenjima požurio se prema onom predjelu gdje se, kako se govorkalo, nalazio Ambioriks s malim odredom konjanika. Na sličan način kao u svemu tako može i u ratu mnogo pomoći sreća. Tako se zbog neobična slučaja dogodilo da je Basil naletio na Ambioriksa koji je bio nepripravan i bezbrižan, jer su drugi ljudi prije vidjeli da on dolazi negoli je Ambioriksu o tome stigao glas ili poruka – tako je bila velika sreća za Ambioriksa kad je izbjegao smrti, premda su

mu naši borci oteli sve bojne sprave, zarobili kola i konje. Sve se to dogodilo zbog toga što je oko Ambioriksove kuće bila šuma, jer je običaj u Gala da rado traže blizinu šume i rijeka da bi se zaštitili od žege – i jer su njegova pratnja i najbliži borci suzbili navalu naših konjanika. Dok su se Ambioriksovi vojnici tukli s našim konjanicima, netko ga je od njegovih vojnika podigao na konja, pa su ga u bijegu zaštitile šume. Tako je sreća mnogo pridonijela da je čovjek najprije zapao u pogibelj, a onda se isto tako iz nje izbavio. 31. Nije poznato je li Ambioriks namjerno propustio sakupiti vojsku jer je držao da ne smije stupiti u otvorenu borbu ili mu to nije dopustilo samo vrijeme i nenadani dolazak naših konjanika, pogotovo što je mogao slutiti da za njima dolazi ostala Cezarova vojska. Ipak se to sigurno zna da je po svojoj zemlji razaslao poslanike-glasnike i zapovjedio im da razglase da se svatko u zemlji pobrine sam za sebe. Jedni su pobjegli u Arduensku šumu a drugi u nepregledne močvare. Oni koji su stanovali blizu Oceana posakrivali su se po otocima koje obično stvaraju plime; s druge strane mnogi su napustili svoju zemlju pa su sa svim svojim imetkom potražili zaštitu kod tuđih ljudi. Katuvolk, kralj jedne polovine u zemlji Eburonaca, koji je zajedno s Ambioriksom stvorio plan, shrvan godinama nije mogao podnositi tegobe rata i bijega, pa je zbog toga prokleo svim mogućim kletvama Ambioriksa, jer je upravo on bio duša urota i planova. Zatim je Katuvolk oduzeo sebi život otrovom od tise, 59 a toga otrova ima u izobilju u Galiji i u Germaniji.

32. Segnjani i Kondružani iz roda i mnoštva onih Germana koji nastavaju krajeve između zemlje Eburonaca i Treveraca poslali su k Cezaru poslanike kako bi ga umolili da ih ne drži za neprijatelje, a i da ne misli da su svi Germani koji stanuju s ove strane Rajne jednako krivi. Izjavili su da oni nisu planirali nikakav rat i da nisu slali pomoć Ambioriksu. Cezar je sve to pažljivo istražio kad je ispitao zarobljenike, pa im je naredio da dovedu Eburonce ako slučajno budu neki k njima došli. Ukoliko tako postupe, izjavio je da neće pustošiti njihovu zemlju. Zatim je razdijelio vojsku na tri dijela i u Atuatuku dopremio prtljagu svih legija. Atuatuka je naziv tvrđave, a nalazi se gotovo posred eburonske zemlje. Tu su boravili u zimovniku Titurije i Aurunkulej. Cezar je mislio da je to mjesto zgodno iz više razloga, a osobito što je na taj način olakšao

vojnicima posao, jer su utvrde već od lanjske godine bile čitave. Četrnaestu je legiju ostavio kao obranu za prtljagu, a to je bila jedna od onih triju koje su nedavno bile unovačene. Te je legije bio doveo iz Italije. Spomenutu je legiju kao i tabor povjerio Kvintu Tuliju Ciceronu dodijelivši mu još dvije stotine konjanika.

33. Kad je Cezar razdijelio svoju vojsku, zapovjedio je Titu Labijenu

da s trima legijama krene prema Oceanu u one krajeve koji graniče s plemenom Menapljana. Onda je Gaja Trebonija poslao s isto toliko legija da bi pustošio po onom kraju koji graniči sa zemljom Atuatučana. Sam je mislio otići s trima ostalim legijama do rijeke Sabirna koja se izlijeva u Mosu, te u krajnje predjele Arduenske šume, kamo se bio zaputio Ambioriks s malim odredom konjanika. Tako je barem bio čuo. Na polasku je obećao da će se vratiti za sedam dana, jer je dobro znao da se toga dana mora dijeliti žito onoj legiji koju je bio ostavio kao posadu u tvrđavi. Opomenuo je Labijena i Trebonija da se određenoga dana, ako to mogu učiniti za korist države, vrate, da bi ponovo, kad se posavjetuju i kad zajedno preispitaju planove neprijatelja, mogli drugačijom taktikom započeti rat.

34. Nije bilo nijedne čete, kako smo prije spomenuli, ni grada, ni

posade koja bi se oružjem branila, jer se čitav narod bio raspršio na sve strane. Sklanjali su se u zabitne doline ili u nepristupačne močvare ili šumovite krajeve, prema tome kako je tko mislio da će se najbolje skriti i tako spasiti glavu. Ta su mjesta susjedi poznavali, te je bila potrebna velika opreznost, ne toliko za sigurnost vojske, jer nijedna opasnost nije mogla zaprijetiti od prestrašena i raspršena neprijatelja, nego zbog životne sigurnosti pojedinih vojnika. To se zasigurno odnosilo i na dobrobit cijele vojske. Vojnike je mamila želja za plijenom, pa su se žurili naprijed, a s druge strane zbog gustih šuma nisu mogli marširati sigurnim i već utrtim putovima. Da je Cezar htio završiti rat i potpuno zatrti sjeme zlotvorima, morao bi bio poslati više četa i tako razdijeliti vojnike. Zatim, da je htio zadržati odrede kod bojnih znakova, kako su to zahtijevali strateški propisi u rimskoj vojsci, uvjerio bi se da je sam prirodni položaj toga kraja branič neprijateljima. Ipak su pojedinci bili hrabra srca, pa su iz zasjede vrebali i napadali raštrkane neprijatelje. Istina, u takvim su prilikama vojnici pazili

koliko su mogli, te premda je u srcima svih plamtjela osveta, radije su u više navrata pregorjeli svoju osvetoljubivu namjeru da naškode protivnicima nego da im se nanese neka šteta uz opasnost i gubitak naših vojnika. Cezar je poslao glasnike u susjedne države i pozvao njihove poglavice koje je vukla želja za plijenom da opljačkaju zemlju Eburonaca, i to zbog toga da bi radije po šumama izginuli galski vojnici nego da se legionarski vojnik izloži takvim opasnostima. Usto je držao da će na taj način, kad odasvud navale brojna plemena, istrijebiti pleme i zatrti ime Eburoncima za onaj zločin.

35. U svim dijelovima zemlje Eburonaca događalo se ono što smo maloprije spomenuli. Već se približavao sedmi dan kad se Cezar namjeravao vratiti na ono mjesto gdje su bile prtljaga i legija. Tad se moglo vidjeti koliko u ratu vrijedi sreća i kakve ona slučajnosti donosi. Rekli smo da su se neprijatelji bili raspršili i bili obuzeti panikom, iako nije bilo nikakve čete koja bi im zadavala strah. Preko Rajne dopirali su glasovi Germanima da neka plemena plijene zemlju Eburonaca i, štoviše, da Cezar sve poziva na pljačku. Sugambri su sakupili 2000 konjanika. Oni su stanovali najbliže rijeci Rajni, a bili su primili Tenktere i Uzipećane u svoju zemlju kad su ti bježali. Sugambri su na splavima prešli rijeku i to 30 000 koraka niže od onoga mjesta gdje je Cezar bio podigao most, a tu je bio ostavio i posadu. Oni su najprije provalili u zemlju Eburonaca. Onda su pohvatali mnoge Eburonce na bijegu, jer su se bili raštrkali. Oteli su zatim mnogo glava blaga, jer su bili veoma pohlepni na tegleću marvu. Budući da ih je želja za plijenom namamila, pošli su dalje, jer njima koji su se rodili u ratu i razbojstvu ništa ne smetaju šume i močvare. Tad su ispitivali zarobljenike gdje se sad nalazi Cezar. Saznali su da se zaputio dalje, pa su prema tome razabrali da je čitava njegova vojska s njim otišla. Jedan od zarobljenika rekao im je:

– Zašto plijenite ovo jadno blago i ljude, kad vam je sreća podarila da sad budete najsretniji vojnici? Vi možete za tri sata stići u Atuatuku, a ondje je rimska vojska snijela sve svoje blago. Usto, tamo je tako slaba posada da nije dovoljna ni da se obrane goli zidovi tvrđave. Osim toga, nitko se od Rimljana neće usuditi izaći iz nje! Poslije ovih riječi Germani su se ponadali da će se onda kad sakriju

već nagrabljeni plijen domoći boljega. Zbog toga su žurno krenuli prema Atuatuci, dok su za vodiča uzeli onoga istoga zarobljenika od koga su saznali za blago u toj tvrđavi.

36. Ciceron je sve te dane s najvećom pažnjom zadržavao svoje

vojnike u taboru, a nijednom vozaču nije dopustio da izlazi iz opkopa. Ipak su sedmoga dana počeli sumnjati hoće li Cezar što se tiče broja dana održati zadanu riječ. Ciceron je bio čuo da je on krenuo dalje, a kroz to vrijeme nije dobio nikakve obavijesti o njegovu povratku. On se isto tako uznemirio zbog negodovanja onih koji su njegovo mirovanje u taboru nazivali gotovo opsadom, kad im je zabranjeno izlaziti iz tabora. Budući da je pred njima devet legija i veoma jaki odredi konjaništva, a neprijatelji su bili rastjerani i gotovo uništeni, nije vjerovao da bi na udaljenosti od 3000 koraka mogao stradati. Zato je poslao pet kohorti da donesu žito s najbližih njiva. Po sredini između usjeva i tabora bio je brežuljak. Više je bolesnih vojnika iz legije bilo zaostalo. 60 Ipak su uskoro ozdravili, njih tri stotine na broju, a onda su ih sve poslali u redovnu službu njihovim bojnim znakovima. Osim toga, za njima je otišao velik broj vozača i sva sila konja koji su bili zaostali u taboru.

37. Slučajno su se u to vrijeme pojavili germanski konjanici. Oni su

mislili odmah onako kako su dojahali navaliti na stražnja vrata tabora, ali jer je na onoj strani bila šuma, naši ih borci sve dotle nisu opazili dok se nisu pojavili pred samim taborom. Trgovci koji su se nalazili pred taborom nisu imali vremena za bijeg. 61 Isto su se tako smeli naši vojnici jer se nisu nadali tom iznenadnom napadu, te je naša kohorta koja je bila na straži jedva odbila prvi napadaj. Onda su neprijatelji nagrnuli sa svih strana ne bi li pronašli kakav pristup u tabor. Naši su teškom mukom očuvali taborska vrata, dok je na drugim mjestima sama priroda s utvrdama sprečavala pristup neprijateljskim jedinicama. Tad je među našim vojnicima u cijelom taboru nastala velika panika. Svi su pitali za uzrok buke. Nisu se brinuli kamo je koji morao navaliti ili gdje bi se koji trebao naći spreman za borbu. Jedni su govorili da su Germani već zauzeli tabor, dok su drugi navodili da su barbari stigli kao pobjednici, a da je vojska zajedno s vojskovođom uništena. Većinu je vojnika zbog položaja u kome su se nalazili obuzela čudna praznovjerica i neobične misli, jer su već zamišljali da ih očekuje sudbina Kote i Titurija koji su poginuli u istoj utvrdi.

Budući da ih je sve obuzela strašna panika, barbari su se uvjerili da u utvrdi zaista nema posade kao što su od zarobljenika bili čuli. Zato su svim snagama nastojali prodrijeti u tabor. Sami su sebe hrabrili da ne propuste ovako sretnu priliku.

38. S posadom se u taboru nalazio bolesni Publije Sekstije Bakul; taj

je bio prvi Cezarov centurion, a spomenuli smo ga u pređašnjim bitkama. Već pet dana nije ništa okusio. On je sumnjao u svoj spas kao i u spas svojih drugova. Zato je izašao iz tabora nenaoružan. Tad je vidio kako svima prijeti velika opasnost. Onda je zgrabio oružje iz ruku najbližeg vojnika i stao na vrata. Za njim su to isto učinili centurioni one kohorte koja je bila na straži. Za neko su vrijeme suzbili neprijateljsku navalu, ali se Sekstije onesvijestio zbog teških rana. Vojnici su ga jedan drugome predavali iz ruke u ruku. Tako su ga teškom mukom spasili. Ovaj je primjer toliko ohrabrio ostale borce da su se osmjelili popeti na opkope i barem tim postupkom pokazati neprijateljima da se žele boriti, a i da su spremni da ih junački brane.

39. Za to su vrijeme naši vojnici požnjeli žito i začuli zaglušnu viku.

Konjanici su odjahali naprijed i tad opazili kakva opasnost prijeti našim borcima. Ali tu nije bilo nikakve utvrde koja bi mogla zaštititi prestrašene borce. Nedavno unovačeni vojnici, neiskusni u borbi, obazirali su se što će učiniti centurioni i vojnički tribuni; čekali su da oni započnu akciju. Nitko nije bio toliko hrabro priseban a da ga nije ovaj iznenadni događaj smeo. Čim su barbari izdaleka opazili bojne znakove, prestali su s jurišem. U prvi su mah pomislili da su se vratile legije koje su, kako su saznali od zarobljenika, bile odmarširale negdje daleko. Ipak, kad su opazili da su to mali odredi vojnika, ponovo su sa svih strana navalili.

40. Vozači su otrčali na obližnji brežuljak. A kad su ih neprijatelji

odavle uskoro potjerali, sklonili su se među bojne znakove i manipule. Na taj su način stvorili još veću paniku među vojnicima. Sad su neki predložili da se svrstaju u obliku klina i da na taj način brže prodru, jer je tabor bio blizu. Ukoliko i pogine nekolicina opkoljenih, to se ipak mogu nadati da će

se ostali spasiti. Drugi su predlagali da se svrstaju na brdu i da tako svi zajedno dožive ono što im je suđeno. Ovaj prijedlog nisu prihvatili stari vojnici, a ti su, kako smo spomenuli, svi zajedno krenuli u borbu pod istim

bojnim znakom. Oni su počeli jedan drugoga sokoliti, pa su sa svojim zapovjednikom, rimskim vitezom Gajem Trebonijem, provalili usred neprijateljskih četa i svi nepovrijeđeni stigli u tabor. Za njima su išli vozači i konjanici, ali s istom onom žestinom. Svi su se spasili zbog primjera koji je pješaštvo pokazalo svojom hrabrošću. Ipak, oni koji su se bili sklonili na brdo, a još nisu nimalo bili iskusni u borbi, nisu mogli ustrajati u namjeri koju su bili prihvatili, tj. da se brane s visine, a ipak nisu mogli oponašati brzinu i žestinu svojih drugova koje su im pomogle kao što smo vidjeli. Zato, kad su pokušali domoći se tabora, našli su se na vrlo nezgodnom mjestu. Centurioni, koji su zbog svoje hrabrosti bili unaprijeđeni u viši čin u ovoj legiji, pali su boreći se hrabro, da ne bi izgubili stečenu ratnu slavu koju su već bili stekli. Budući da je njihovo junaštvo suzbilo neprijateljsku navalu, jedan se dio vojnika i preko očekivanja spasio i stigao u tabor nepovrijeđen, dok su druge barbari opkolili i smaknuli.

41. Germani su već bili izgubili nadu da će osvojiti tabor, pogotovo

kad su uočili da su naši borci već bili zauzeli opkope. Zato su pobjegli s plijenom koji su skrili u šumama preko rijeke Rajne. Ipak je poslije odlaska neprijatelja i dalje vladala tolika panika da je Gaj Voluzen, kad je one noći bio poslan s konjaništvom naprijed, stigao u tabor te nije mogao vojnike uvjeriti da je Cezar stigao živ i zdrav s vojskom. Tako im je strah bio ispunio dušu i srce, te su gotovo bezumno govorili da se konjaništvo vratilo kao bez glave kad su sve ostale čete bile poražene. Još su tvrdili da zacijelo Germani ne bi navaljivali na tabor da je kojim slučajem Cezarova vojska čitava. Panike je nestalo kad se Cezar vratio u tabor.

42. Kad se Cezar smjestio u tabor, prekorio je zapovjednike jedino

zbog toga što su kohorte pustili da se udalje sa svoga mjesta i iz posade. On je dobro poznavao ratne zgode i nezgode, ali je govorio da nije trebalo dati povoda ni najmanjoj nesreći. Uvidio je da je kod one neprijateljske navale mnogo pomogla Sreća, a još više i zato što je ta božica otjerala barbare sa samih vrata tabora i s nasipa. Još mu je bilo čudnovatije što su Germani prešli Rajnu u namjeri da pustoše Ambioriksovu zemlju, a kad tamo njemu su učinili najveću uslugu.

43. Cezar je ponovo krenuo da uznemiruje neprijatelje. Zato je okupio velik broj konjanika iz susjednih država i onda ih razaslao na sve strane. Vojnici su palili sela i sve kuće koje je tko ugledao. Sa svih strana gonili su plijen, a žitna polja nisu stradala samo od mnoštva konja i boraca nego je usto žito bilo poleglo zbog nevremena i kiše. A ukoliko su se neki za tren i sakrili, ipak su morali umrijeti zbog nestašice bilo kakve hrane kad je ovamo pristigla vojska. Budući da je naše konjaništvo bilo razdijeljeno na sve strane, često se događalo da su zarobljenici izjavljivali da su nedavno vidjeli Ambioriksa na bijegu, pa su se onda za njim ogledali gdje je i čak potvrdili da im još nije mogao iz vidika nestati. Zato su se oni koji su u Cezara mislili steći najveću naklonost ponadali da će dostići Ambioriksa, pa su uložili sve svoje sile da to izvrše, gotovo su se nadljudski naprezali, te se uvijek činilo da im još samo malo treba pa da stignu do vrhunca svoje sreće. Ali se Ambioriks vješto skrivao po gajevima i pećinama, dok bi noću kradomice krenuo u druge krajeve. Njegova su tjelesna straža bila četiri konjanika. Jedino je njima smio povjeriti svoju glavu.

44. Kad je Cezar na spomenuti način opustošio zemlju, a zbog toga je bio izgubio dvije kohorte, poveo je vojsku u grad Durokortor koji se nalazio u zemlji galskog plemena Remljana. Odredio je dan i zakazao galsku skupštinu, a ujedno počeo voditi istragu o uroti Senonaca i Karnućana. Akona koji je bio glava ove urote osudio je na tešku kaznu; naredio je da ga smaknu prema običaju predaka. 62 Neki su pobjegli bojeći se osude. Cezar ih je kaznio kaznom progonstva. Zatim je dvije legije smjestio u zimovnik na granici Treveraca, druge dvije u zemlji Lingonaca, dok je ostalih šest smjestio u Agedinku u zemlji Senonaca. Zatim se pobrinuo za opskrbu vojske hranom i zaputio kako je namjeravao u Italiju da predsjedava konventima.

SEDMA KNJIGA

1. Kad se Galija umirila, Cezar je krenuo kao što je bio namjeravao u

Italiju da održi sudbene skupštine. Tamo je doznao za Klodijevo umorstvo, 63 a onda kad je dobio izvještaj o senatskoj odluci 64 da svi mladi 65 u Italiji prisegnu počeo je novačiti u cijeloj provinciji. Ta se vijest proširila po cijeloj Prekoalpskoj Galiji. Ovim su vijestima sami Gali dodavali svoje, da Cezara, a to se činilo da prilike zahtijevaju, zadržavaju nemiri u Rimu, pa da zbog tolikih razdora neće moći doći k svojoj vojsci. Tako su Gali, potaknuti tom okolnošću, jer ih je odavno boljelo što su podvrgnuti rimskoj vlasti, počeli slobodnije i hrabrije planirati rat. Prvaci Galije zakazali su sastanke u šumovitim i zabitnim mjestima i ujedno su iskazivali svoje ogorčenje zbog Akonove smrti. Govorili su da ista sudbina može lako i njih zadesiti. Osim toga, žalili su se zbog sudbine čitave Galije. Onda su počeli svakovrsnim nagradama i obećanjima tražiti ljude koji bi započeli rat i uz vlastitu opasnost izvojevali Galiji slobodu. Navodili su kako je najprije potrebno po svaku cijenu Cezara rastaviti od njegove vojske, ali prije nego što se sazna za njihove tajne dogovore. Govorili su da je to lako izvesti jer se legije ne mogu usuditi izaći iz zimovnika bez zapovjednika koji je odsutan, a on ne može prispjeti legijama bez njihove zaštite. Osim toga, izjavili su da je bolje poginuti u boju nego živjeti kad ne mogu ponovo ostvariti staru slavu i slobodu koju su im pređi bili dali u baštinu.

2. Kad su o svemu raspravili, Karnućani su otvoreno priznali da se ne

ustručavaju za opći spas izvrgnuti bilo kojoj opasnosti; obećali su da će prvi započeti rat. Budući da se sada ne mogu međusobno taocima osigurati, te da stvar ne bi dospjela na javu, zatražili su da svi prisegom i vjerom uglave pred bojnim znakovima na okupu, što je prema galskim običajima bio najsvetiji obred, da ih onda kad započne rat neće ostali ostaviti. Onda, kad su pohvalili izjave Karnućana, svi su prisutni prisegnuli, odredili rok, a potom se rastali.

3. Kad je osvanuo taj dan, Karnućani su pod vodstvom dvaju očajnika, Kotuata i Konkonetodumna, provalili u Cenab, poubijali rimske

građane koji su se tu bili nastanili iz trgovačkih razloga, a među njima i

Fufija Gitu, uglednoga rimskoga viteza koji je prema Cezarovoj zapovijedi vodio brigu o žitu. Sav su njegov imetak razgrabili. Brzo se pronijela vijest

o tom događaju po svim galskim državama. Uvijek kad se dogodi neki

značajan i veći događaj onda Gali vikom dojavljuju po poljima i drugim krajevima, da to opet prihvate drugi i predaju najbližima. Tako se i vijest o tom događaju raširila po Galiji. Tako ono što se u Cenabu dogodilo o

izlasku sunca to su u zemlji Arvernjana saznali prije nego što se promijenila prva straža, a to je udaljenost otprilike od 160 000 koraka.

4. Na sličan način Vercingetoriks, sin Celtilov, rodom iz naroda Arvernjana, mladić veoma velika ugleda čiji je otac u čitavoj Galiji zauzimao prvo mjesto, a bio ubijen jer je težio za kraljevskom vlašću, sazvao je svoje štićenike te ih govorom raspalio za ustanak. Kad su svi doznali za njegovu namjeru, odreda su zgrabili oružje. Njegov stric Gobanition i ostali poglavice htjeli su ga spriječiti u njegovu naumu, jer su mislili da ne treba izazivati sreću. Zato su ga istjerali iz grada Gergovije. Ipak Vercingetoriks nije odustao od svojih namjera, nego je počeo novačiti po selima, štoviše, i siromahe i propale ljude. Kad je sakupio ovakvu četu ljudi, primio je i sve one koji su mu se pridružili u njegovoj državi. Poticao ih je da se dignu na oružje zbog opće stvari i u ime slobode. Kad je okupio veće čete, otjerao je iz države svoje protivnike koji su nedavno bili njega istjerali. Njegovi su ga pristaše proglasili kraljem. Onda je poslao u sve krajeve poslanstva i počeo preklinjati svoje zemljake da budu postojani u svojoj vjeri. Ubrzo je za sebe predobio Senonce, Parizijce, Piktonce, Kadurčane, Turonce, Aulerčane, Lemovičane i Ande kao i ona plemena koja graniče s Oceanom. Svi su pristali da se na njega prenese vrhovno zapovjedništvo. Kad su mu

predali tu vlast, zatražio je od svih država taoce i onda im je naredio da mu dovedu određen broj vojnika, a osim toga je zapovjedio koliko oružja mora svaka država kod kuće prirediti i do kojega vremena ono mora biti gotovo. Osobito se pobrinuo za konjaništvo. Uz najpažljivije pripremanje odredio

je da u svemu vlada najveća strogost u disciplini. Ipak je teškom mukom

prisilio one koji su bili kolebljivi. Disciplina je bila tako stroga, te bi

svakoga onoga koji bi počinio veći zločin ili prekršaj kaznio tako da bi ga dao na muke a onda spalio, dok bi za manje prekršaje krivcu odsjekao uši

ili bi mu iskopao jedno oko, pa bi ga onda otjerao u njegov zavičaj, da

bude ostalima živa opomena, a i da veličinom kazne prestraši druge.

5.

Držeći se ovako okrutne discipline i teških kazni i sakupivši

vojsku, poslao je Lukterija Kadurčanina, inače vojnika veoma velike smjelosti, s jednim dijelom četa u zemlju Rutenaca, dok je sam krenuo u zemlju Biturižana. Nakon njegova dolaska Biturižani su poslali Heduancima poslanike, jer su bili pod njihovom zaštitom, i preko njih molili pomoć da bi lakše mogli odoljeti neprijateljskim četama. Heduanci su prema Cezarovu savjetu poslali Biturižanima u pomoć konjaničke i pješačke čete. Kad su ovi stigli do rijeke Ligera, koja dijeli zemlju Biturižana i Heduanaca, tu su se zadržali nekoliko dana te, nemajući smjelosti da prijeđu rijeku, vratili su se svojim domovima, a onda su javili našim legatima kako su se vratili u svoju zemlju jer su se bojali izdajstva Biturižana kad su saznali da je njihova namjera da ih, ako prijeđu rijeku, s jedne strane napadnu oni sami a s druge opkole Arvernjani. Jesu li tako postupili zbog razloga koji su naveli legatima ili su to učinili lukavo i iz nevjerstva, čini se da se ništa zastalno ne može reći jer nemamo dokaza ni za jedno ni za drugo.

se odmah nakon njihova odlaska udružili s

Biturižani

su

Arvernjanima.

6. Kad je o svemu tome bio obaviješten Cezar, koji se nalazio u

Italiji, te pošto je uočio da su se prilike u Rimu energičnim postupkom Gneja Pompeja već sredile, krenuo je u Prekoalpsku Galiju. Kad je tamo stigao, bio je u velikoj neprilici na koji bi način najlakše mogao stići do svoje vojske. Razmišljao je ovako. Ako bi legije pozvao u Provinciju, držao je da će se zbog njegove neprisutnosti pobiti, a ako bude pohitao k vojsci, uviđao je da upravo u ovakvo vrijeme ne može povjeriti svoju

osobnu sigurnost onima koji su se pričinjali da su mirni i da su mu skloni.

7. Međutim, Lukterije Kadurčanin, koji je bio poslan u zemlju

Rutenaca, uspio je tu državu pridobiti za plan Arvernjana. Kad je krenuo u zemlju Nitobroga i Gabalaca, primio je od njih taoce, a kad je okupio veći broj vojnika, provalio je u Provinciju u namjeri da provali u grad Narbon.

Kad je o tomu doznao Cezar, držao je da prije svega mora krenuti u Narbon. Kad je stigao u taj grad, ohrabrio je sve one koji su se bili prestrašili, dok je svoje posade smjestio u zemlju Rutenaca, koji su

stanovali u Provinciji, pa i u kraj Volkanaca Arekomičana, Tolozaćana te oko Narbona u krajeve što su graničili s neprijateljskim zemljama. Onda je zapovjedio da se jedan dio četa iz Provincije sakupi zajedno s rezervnima koje je bio doveo iz Italije u zemlju Helvljana, a ta graniči s državom Arvernjana.

8. Budući da su same te pripreme potisnule i zaustavile Lukterija, jer

je bio svjestan da je bilo opasno zaći među utvrde, krenuo je u zemlju Helvljana. Iako je planina Cevena koja je dijelila zemlju Arvernjana od Helvljana u najgore doba godine sprečavala put zbog velikih snježnih nanosa, ipak, kad se probio kroz šest stopa debeo snijeg i na taj način prokrčio staze, stigao je uz silan napor vojnika do zemlje Arvernjana. Ove je iznenadnim dolaskom pokorio, jer su držali da ih snježni nanosi i planina Cevena vrlo sigurno zaštićuju, kad se ni pojedinac u zimsko doba godine nije usudio probiti; zatim je naredio konjanicima da se što je moguće dalje rasprše i da tako unesu u neprijateljske redove što veću paniku.

Vercingetoriksa su brzo obavijestili na onaj način koji smo spomenuli, kao i preko glasnika. Tad su ga Arvernjani u paničnom strahu počeli moliti i preklinjati da se pobrine za njihov imetak i da ne dopusti da ih neprijatelji opljačkaju, pogotovo kad sad uviđa da je cijelo težište rata preneseno na njihovu zemlju.

zemlje

Vercingetoriks,

ganut

njihovim

molbama,

krenuo

je

iz

Biturižana prema granicama zemlje Arvernjana.

9. Ipak, Cezar je ostao u tome kraju dva dana, jer je unaprijed znao

kako će se stvar s Vercingetoriksom završiti, a onda se udaljio od svojih četa pod izgovorom da dopunjuje i sakuplja konjaništvo. Ovim je četama postavio za zapovjednika mladoga Bruta. Njega je opomenuo da nastoji da se konjanici što mogu dalje raštrkaju na sve strane, dok će sam sa svoje strane nastojati da ne bude dulje od tri dana odsutan iz tabora. Kad je to uredio, stigao je preko očekivanja svojih vojnika što je bržim maršem mogao u Vijenu. Tamo je zatekao čitavo konjaništvo u potpunom broju, onakvo isto kakvo je neki dan bio naprijed poslao, zatim je, ne zaustavljajući se na maršu ni danju ni noću, prošao žurno kroz zemlju Heduanaca i stigao u zemlju Lingonaca, gdje su zimovale dvije legije, da bi brzinom svojih četa preduhitrio ako bi Heduanci i njemu spremali

štogod najgorega. Kad je ovamo stigao, poslao je obavijest ostalim legijama, te ih je sve okupio na jednom mjestu prije nego što je itko mogao dojaviti Arvernjanima vijest o njegovu dolasku. Kad je Vercingetoriks to saznao, poveo je natrag vojsku u zemlju Biturižana, a onda je krenuo u namjeri da opsjeda Gorgobinu, grad Bojâ koji je Cezar u ratu s Helvećanima bio porazio i tu ih naselio, a onda ih podredio Heduancima.

10. Ova je okolnost stvarala Cezaru kod donošenja odluke velike

poteškoće. Bojao se da se ne bi, u slučaju ako preostali dio zime zadrži legije na jednom mjestu, odjednom digla čitava Galija na ustanak, kad podanici Heduanaca budu uništeni, jer će se tad svi uvjeriti da prijatelji ne mogu od njega očekivati nikakve pomoći. Ukoliko bi izveo prije vremena legije iz zimovnika, strahovao je da će zbog otežanog dovoza hrane imati velikih neprilika. Mislio je da je bolje ako podnese bilo kakvu poteškoću nego da doživi toliku sramotu i odbije od sebe sve svoje.

Kad je podsjetio Heduance da dovezu hranu, poslao je naprijed svoje povjerljive ljude k Bojima da ih obavijeste o njegovu dolasku, a isto tako da ih osokole da ustraju u svojoj vjernosti prema Cezaru i da hrabro odbiju neprijateljsku navalu. Ostavivši u Agedinku dvije legije i prtljagu čitave vojske, krenuo je u zemlju Bojâ.

11. Drugoga dana, kad je stigao do grada Velaunoduna, nije htio za

sobom ostaviti nikakve neprijateljske čete, a da bi što lakše sproveo opskrbu žitom, počeo je opsjedati grad. Za dva dana opasao ga je nasipom, ali je trećega dana, kad su iz grada poslali poslanike zbog pregovora o predaji, zapovjedio da sve svoje oružje snesu na jedno mjesto, da izvedu tegleću marvu i da predaju šest stotina talaca. A da bi sam mogao što prije krenuti, ostavio je legata Gaja Trebonija da nadgleda izvršenje njegove zapovijedi. Cezar je otišao u Cenab, grad Karnućana.

Budući da je tek tada stigla vijest o opsjedanju Velaunoduna, vjerujući da će se dulje otegnuti samo opsjedanje, oni su se počeli pripremati da pošalju pomoć Cenabu. Cezar je pred grad stigao za dva dana. Kad se utaborio pred njim, sprečavalo ga je u opsjedanju kasno doba dana, pa je odlučio započeti sutradan, dok je vojnicima zapovjedio da pripreme što je za opsadu potrebno. Budući da je blizu Cenaba bio most na rijeci Ligeru, bojeći se da neprijatelji po noći ne pobjegnu iz grada,

zapovjedio je da dvije legije pod oružjem provedu noć pod vedrim nebom. Stanovnici i vojnici Cenaba nešto prije ponoći u potpunoj tišini počnu izlaziti iz grada i zatim prelaziti preko rijeke. Kad su uhode o tome obavijestile Cezara, zapovjedio je da dvije legije koje su morale biti pripravne zapale gradska vrata i da uđu u grad. Tako je osvojio grad, a da je umaklo samo malo protivnika. Gotovo su sve zarobili naši borci, jer je tijesan prolaz na mostu i prilazima do njega potpuno zapriječio bijeg. Zatim je naredio da se grad oplijeni i zapali; plijen je darovao vojnicima, a onda je vojsku preveo preko Ligera i tako stigao u zemlju Biturižana.

12. Vercingetoriks je čim je saznao za Cezarov dolazak odustao od opsjedanja i odmah pošao Cezaru u susret. Cezar je usput počeo opsjedati grad Biturižana Noviodun, a taj se nalazio na cesti kojom je prolazio. Kad su iz toga grada stigli k njemu poslanici i molili da im bude milostiv i da ih poštedi, a on da bi brzinom kojom je sve postigao i ostalo izveo, zapovjedio je da sve oružje snesu na jedno mjesto, zatim da izvedu konje i da predaju taoce. Kad su već bili predali jedan dio talaca i počeli i ostalo izvršavati, te kad su centurioni s jednim dijelom vojnika bili pušteni u sam grad da bi sakupili marvu i oružje, izdaleka su naše izvidnice ugledale neprijateljsko konjaništvo; ono je jahalo ispred Vercingetoriksove vojske. A kad su i građani to opazili, u njima se odjednom rodila nada u spas, pa su uz zaglušnu viku počeli grabiti skupljeno oružje, zatvarati gradska vrata i zauzimati sam bedem. Kad su centurioni prema vladanju Gala opazili da oni nešto čudno spremaju, isukanim su mačevima zaposjeli vrata i tako su sve svoje vojnike nepovrijeđene doveli natrag.

13. Cezar je zapovjedio da se iz tabora izvede konjaništvo i da započne borba. Budući da su se njegovi borci nalazili u neprilici i nevolji, poslao im je u pomoć četiri stotine konjanika sve redom Germana, koje je od početka prema svome običaju imao uza se. Gali nisu mogli odoljeti njihovoj navali. Ovi su ih natjerali u bijeg i pritom su Gali izgubili mnogo svojih vojnika. Na kraju su uzmaknuli prema svojoj vojsci. Kad su germanski konjanici potukli galske konjanike, onda su građani Cenaba, prestrašeni zbog poraza, pohvatali one za koje su mislili da su pobunili narod, te ih odveli k Cezaru i njemu ih predali. Kad je ovu akciju dovršio, Cezar je krenuo prema građu Avariku. Bio je to najveći i najbolje utvrđen grad u zemlji Biturižana, a ležao je u

kraju s vrlo plodnim poljima. On se nadao da će onda, ako osvoji ovaj grad, podvrći pod svoju vlast državu Biturižana.

14. Vercingetoriks je poslije tolikih neuspjeha, a svi su se u kratko

vrijeme redom dogodili kod Velaunoduna, pa Cenaba i konačno Novioduna, sazvao narodnu skupštinu. Javno je izjavio da se mora sasvim drugačije voditi rat nego što ga je on do sada vodio, te da je najprije potrebno uporno nastojati da se Rimljanima spriječi dovoz žita i krme, a da je to lako izvesti jer imaju dovoljan broj konjanika, a usto, naglasio je, pomaže i godišnje doba. Krma se može sakupljati, te neprijatelji moraju iz nevolje odlaziti iz grada i posvuda je po poljima tražiti. Takve naši konjanici mogu svakodnevno lako uništiti. Osim toga, potrebno je da pojedinci za opći spas žrtvuju svoj imetak. Vercingetoriks je preporučio da se zapale sela i zgrade, a i sva ona mjesta za koja se pretpostavlja da bi tamo mogli doći Rimljani zbog nabave hrane. Rekao je još da njima ništa neće nedostajati, jer će ih obilno opskrbljivati oni koji su imućniji i u čijoj zemlji vođe rat. Rimljani vjerojatno neće, rekao je dalje Vercingetoriks, moći podnijeti oskudicu, a da bi je prebrodili, morat će uz veliku opasnost izlaziti daleko izvan svoga tabora, zatim da je svejedno ako ih budu ubijali pojedinačno ili im zarobili prtljagu, jer se tada i bespomoćni neće moći boriti. Još je naglasio da treba sve one gradove koji nisu utvrđeni i sigurni od opasnosti prirodnim položajem ili utvrdama spaliti, da ne bi postali domaćima zaklon gdje će se ukloniti ratnoj službi, a onda da ne budu kao neka vrsta ponude samim Rimljanima, odakle će se opskrbiti hranom i svakovrsnim plijenom. Ukoliko se njima to čini teško i gorko, rekao je da je njemu kudikamo teže to što bi im Rimljani žene i djecu odveli u ropstvo, a njih sve pobili.

15. Budući da su svi jednoglasno odobrili taj prijedlog, samo su u

jednom danu zapalili više od dvadeset biturižanskih gradova. Slično se dogodilo i u ostalim državama; odasvud se nebo žarilo od požara. Iako su svi to podnosili s velikom boli i gorčinom, ipak su se tješili time što su se uzdali da im je pobjeda gotovo sigurna i da će sve ono što su izgubili brzo nadoknaditi. I o samom gradu Avariku, gdje se održavala skupština, raspravljalo se hoće li ga spaliti ili braniti. Biturižani su klečali pred drugim Galima i počeli moliti da ih ne prisiljavaju da vlastitim rukama pale gotovo najljepši grad u čitavoj Galiji. Izjavljivali su da će ga sami zbog

njegova prirodnog položaja lako braniti, jer ga opkoljavaju gotovo sa svih strana rijeke i močvare, a postoji samo jedan i to jako uzan prolaz koji omogućuje pristup gradu. Njihovoj su molbi udovoljili, iako se Vercingetoriks u početku jako protivio, a onda je popustio potaknut molbama samih Biturižana i samilošću prema narodu. Zbog toga su izabrali najbolje braniče za grad.

16. Vercingetoriks je usporenim maršem krenuo za Cezarom te onda

izabrao za tabor mjesto zaštićeno ritovima i šumama, udaljeno od grada Avarika 16 000 koraka. Tu je preko svojih uhoda svakog sata bio obaviješten što se događa oko Avarika, a onda bi naređivao što se mora raditi i što on osobno želi. Strogo je vodio računa o našem opskrbljivanju krmom i žitom. Zato je na naše raspršene borce koji su odlazili u opskrbu i podalje odmakli navaljivao i izvrgavao ih teškim nevoljama, premda su naši opskrbljivači, koliko se moglo unaprijed predvidjeti i proračunati, sve neprijateljske prepade presretali na taj način što su u nabavu žita i krme išli u neodređeno vrijeme i raznim putovima.

17. Budući da je Cezar utvrdio tabor na onoj strani grada koja nije

bila rijekom i ritovima opkoljena te je, kako smo maloprije spomenuli, imala uzan pristup, počeo je pripremati nasip, primicati bojne kolibe i podizati dva tornja. Prirodni položaj grada nije dopuštao da se grad opkoli bedemom. Što se tiče nabave žita, neprestano je opominjao Boje i Heduance. Prvi su ga slabo pomagali, jer se na njegove opomene nisu obazirali, dok su drugi zbog malih posjeda potrošili sve svoje zalihe jer im je država bila mala i neugledna. Premda je Cezarovu vojsku zbog nemara i siromaštva Boja te nehaja Heduanaca i požara kuća pritisnula vrlo velika oskudica hrane tako da su vojnici po više dana bili bez žita i onda jedvice utišavali svoju glad blagom što su ga bili dotjerali iz okolnih sela, ipak oni nisu mrmljali i prigovarali riječima koje bi bile nedostojne ugleda rimskoga naroda i prijašnjih pobjeda. Štoviše, kad je Cezar pred pojedinim zaposlenim legijama kazivao da će napustiti opsjedanje ako im je teško podnositi oskudicu, svi su ga vojnici redom molili da to nikako ne učini. Izjavljivali su da su oni više godina služili pod njegovim zapovjedništvom, da nisu nikad bili osramoćeni, niti su ikad napustili neko mjesto ili položaj ne obavivši ništa. Još su rekli da će napuštanje opsade držati za nečasno djelo počinjeno s

njihove strane i da je bolje trpjeti sve gorke nevolje nego ne osvetiti smrt rimskih građana koji su poginuli u Cenabu zbog galske nevjere. Na taj su način vojnici govorili centurionima i vojničkim tribunima i željeli da sve njihove riječi dojave samom Cezaru.

18. Kad su vojnici bili primakli tornjeve, Cezar je doznao od zarobljenika da je Vercingetoriks potrošio krmu i da je krenuo bliže gradu Avariku, ali je sam s konjaništvom i lakim pješacima, koji su bili naviknuti da vode borbu s konjanicima, pošao u zasjedu na ona mjesta kamo je držao da bi sutradan mogli naši borci doći da se opskrbe krmom. Kad je Cezar to saznao, krenuo je oko ponoći u najvećoj tišini i rano ujutro prispio u blizinu neprijateljskog tabora. Neprijatelji su preko četa uhodnica saznali za Cezarov dolazak, pa su zaštitili prtljagu i kola, sklonivši ih u gušće šume, dok su cijelu vojsku svrstali na uzvisini i na nezaštićenu mjestu. Čim je o tome bio obaviješten Cezar, zapovjedio je da se što brže prtljaga donese na jedno mjesto i da se pripremi sve što je potrebno za bitku.

19. Jedan brežuljak uzdizao se strmo od podnožja postupno prema vrhu. Sa svih strana opkoljavala ga je močvara široka oko pedeset stopa:

nju je bilo teško i mučno pregaziti. Na tom su se brežuljku zadržavali Gali, kad su porušili mostove jer su se pouzdavali u prirodni položaj samoga mjesta. Tu su se svrstali razdijeljeni po plemenima i još zauzeli sve prolaze spomenute močvare da bi bili pripravni napasti Rimljane ako se oni osmjele pregaziti močvaru, i to s višega mjesta, ali onda kad dublje zagaze u močvaru. Onaj koji je izbliza promatrao to mjesto mogao je pomisliti da su neprijatelji pripravni da prime borbu, ali tko je uočio sve prednosti našega položaja, taj je mogao razabrati da se Gali hvališu pustim pretvaranjem. Naši su borci bili neraspoloženi što su neprijatelji kod tolike blizine mogli izdržati te biti ravnodušni, pa su zato tražili da se dade znak za boj, ali ih je Cezar upućivao uz kolike bi se gubitke hrabrih vojnika morala platiti pobjeda. Ipak je izjavljivao da bi morao sama sebe optužiti zbog nepravedne ocjene njihova vojničkog morala kad mu ne bi bio draži njihov život i njihovo dobro videći kako se za slavu žele izložiti bilo kakvoj opasnosti.

Tako je Cezar smirio vojnike i istog ih je dana poveo natrag u tabor. Onda je počeo pripremati sve ostalo što je bilo potrebno za opsjedanje grada.

20. Kad se Vercingetoriks vratio među svoje borce i ostale zapovjednike, optužili su ga zbog veleizdaje, jer se tobože bio suviše približio Rimljanima. Kao razlog su navodili što je bio krenuo s cijelim konjaništvom i ostavio toliku vojsku bez zapovjednika i što su poslije njegova odlaska prispjeli Rimljani u zgodan čas i onako brzo. Navodili su da se sve to nije moglo onako slučajno dogoditi i bez njegova plana. Još su govorili da on više voli biti kralj u Galiji s Cezarovim dopuštenjem nego uz njihov pristanak. Vercingetoriks, optužen na taj način, odgovorio je ovako: – Razlog zašto sam krenuo naprijed bio je nedostatak hrane, a i vi ste me sami na to poticali. Što velite da sam se približio Rimljanima, na to me potaklo zgodno mjesto koje se može bez osobitih utvrda braniti. Što se tiče naših konjanika, oni se nisu mogli nadati našoj pomoći u močvarnom kraju, ali su ti isti konjanici bili od koristi dok su se tamo nalazili. Vrhovno zapovjedništvo namjerno nisam prenio ni na jednog drugog zapovjednika da ne bi, zaveden ludom željom naroda, zametnuo borbu, a zatim, kako vidim svi čeznu zbog svoje mekoputnosti, jer nisu naviknuti podnositi napore. Ako su Rimljani slučajno iznenada došli, ili ako ih je domamila neka izdaja, onda treba zahvaliti sreći što su s uzvisine ugledali njihov malen broj i prezreli njihovu hrabrost; ali oni se nisu osmjelili zametnuti borbu, nego su se sramno povukli u svoj tabor. Izdajom ja ne tražim nikakvu vlast od Cezara, kad je mogu imati stečenu pobjedom, a ta je meni i svima Galima osigurana. Štoviše – rekao je – ja vam tu vlast vraćam, ako mislite da mi time iskazujete neku počast. Ipak, da biste se uvjerili da govorim istinu, poslušajte sad rimske vojnike! Tad je izveo robove koje je prije nekoliko dana zarobio pri nabavi hrane pa ih okovane izmučio glađu. Oni su, unaprijed poučeni što će na postavljena pitanja odgovoriti, izjavili da su legionarski vojnici i da su ih glad i bijeda natjerali da tajno napuste tabor da bi nakupili žita ili krme, ako slučajno naiđu na to, da slična bijeda mori cijelu Cezarovu vojsku, te nitko više nema snage podnositi napor u vojničkoj službi. Zato je zapovjednik odredio da za tri dana odvede vojsku ako ne uspije kod opsjedanja samoga grada.

Zatim je Vercingetoriks nastavio: – Eto, te blagodati vi imate od mene koga optužujete zbog veleizdaje. Mojim je trudom, a bez vaše krvi, uništena glađu tolika pobjedonosna vojska. Još sam se pobrinuo da je nijedna država, kad bude sramotno na bijegu uzmicala, ne pusti u svoju zemlju!

21. Poslije tih riječi, čitav je narod prema svome običaju počeo

klicati i zveketati oružjem. Gali to čine onda kad odobravaju nečije riječi. Govorili su da je Vercingetoriks najveći vojskovođa pa da se onda ne može

sumnjati u njegovo poštenje, a s druge strane da nitko ne može razboritije voditi rat. Onda su odredili da se u grad pošalje 10 000 izabranih vojnika od svih četa i usto su izjavili da se opći spas ne smije samo Biturižanima povjeriti, jer su uvjereni da pobjeda ovisi gotovo samo o tome hoće li zadržati taj grad.

22. Budući da je galski narod vrlo sposoban i vrlo spretan u

oponašanju onoga čemu ga drugi uče, ispriječile su se kojekakve njihove strateške naprave vrsnoći naših vojnika. U borbi su znali privezati srpove uz duge konopce, pa bi ih vukli vitlima u grad, dok su nasip rušili to vještije što su imali rudnike željeza, pa im je bila poznata i najmanja vrsta rovova. Oni bi sav zid pokrili tornjevima, a te prekrili kožama. Zatim bi za vrijeme čestih provala bacali vatru po noći i po danu na nasip 66 ili bi

napadali na naše vojnike koji su bili zaposleni nekim radom. Znali su dostići visinu naših tornjeva, ukoliko bismo ih svakidašnjim radom na nasipu podigli, na taj način što su na svojim tornjevima nadograđivali stupove i otvorene lagume i zakrčivali ih zaoštrenim gredama, zatim vrućom smolom i veoma teškim kamenjem; na taj način nisu dopuštali neprijateljima da se primaknu bedemima njihovih gradova. 67

23. Svi su galski zidovi otprilike ovakva oblika. Grede se polože

usporedno po dužini zida i to jedna do druge na tlo u jednakim razmacima da su po dvije stope udaljene jedna od druge. Ove onda spajaju iznutra i

naspu s mnogo zemlje. Oni razmaci koje smo maloprije spomenuli zatrpaju se sprijeda velikim kamenjem. Kad odozgo stave te grede, dodaju drugi red, ali tako da se zadrži onaj isti razmak, dok grede ne leže jedna na drugoj, nego ih u jednakim razmacima tijesno povezuju, tako da postave kamen između pojedinih greda. Na taj se način redom izgrađuje sva

građevina dok se ne dostigne njena prava visina. Ova građevina nije po

svom vanjskom izgledu i raznolikosti ružna, jer se izmjenjuju grede s kamenjem, što se izdižu ravnim smjerom uvis, pa je zbog koristi i uspjeha

u obrani gradova vrlo prikladna, jer kamen brani od požara a grede od

"ovna", kad ih iznutra vežu priječnice sve jedna do druge, duge najviše

četrdeset stopa; cijela se ta gradnja ne može probiti a ni razrušiti.

24. Uza sve to što je toliko toga smetalo opsjedanje, naši su vojnici,

premda ih je cijelo vrijeme njihova posla često prekidala studen i stalna

kiša, ipak sve obavljali i svladavali neumornim trudom. Oni su za dvadeset i pet dana nasuli nasip dug oko tri stotine i trideset stopa a visok osamdeset stopa. Kad se nasip gotovo dodirivao neprijateljskog zida, a Cezar prema svome običaju nadgledao posao i tad sokolio svoje vojnike, da se ne bi rad

ni na časak prekidao, opazilo se malo prije treće straže da se nasip puši, jer

su ga neprijatelji lagumom potpalili. U isto su vrijeme neprijatelji počeli zaglušno vikati na zidu i navaljivati s obje strane tornja. Drugi su izdaleka sa zida na nasip bacali i suho drvlje, zatim prolijevali smolu i druge stvari kojima se potpaljuje vatra, te su se naši mogli pribrati kamo će najprije potrčati i kome će pomoći.

Ipak, jer su prema Cezarovu običaju uvijek dvije legije čuvale stražu pred taborom, dok je drugih bilo više naizmjenično na poslu, brzo su se

jedni oduprli navali, dok su se drugi odmakli od tornjeva i porušili nasip, te

je mnoštvo boraca uz njih potrčalo iz tabora gasiti vatru.

25. Budući da se na svim stranama vodila borba, a preostali dio noći

već minuo i u srcima se neprijatelja jednakim žarom iznova budila nada u pobjedu, pogotovo kad su vidjeli da su izgorjeli prsobrani na tornjevima i shvatili da ne mogu naši nezaštićeni pritjecati u pomoć, dok su neprijatelji neprestano zamjenjivali umorne i držali da je upravo to odlučan trenutak za spas Galije, dogodilo se naočigled naših nešto što nam se činilo vrijedno spomena, te smo mislili da se ne smije mimoići.

Neki je Gal pred gradskim vratima prema našem tornju bacao u vatru grude od loja i smole, koje su mu drugi vojnici iz ruke u ruku dodavali. Tad ga je u desni bok pogodio "škorpion" i on se srušio mrtav. Na njegovu je lešinu stupio drugi najbliži borac i nastavio isti posao. Kad je i on poginuo na isti način, zamijenio ga je treći borac, a trećega četvrti. Branitelji nisu prije napustili borbeno mjesto dok se nisu utrnule vatre na

nasipu, a neprijatelji odasvud bili potisnuti i borba završena.

26. Gali su pokušali sve moguće, ali im ništa nije polazilo za rukom,

pa su smislili da sutradan pobjegnu iz grada. Na to ih je poticao, a čak im naložio, i sam Vercingetoriks. Nadali su se da će to moći obaviti bez velikoga gubitka svojih ljudi ako pokušaju izaći oko ponoći, jer Vercingetoriksov tabor nije bio daleko od grada i jer je močvara što se bez prekida prostirala sprečavala Rimljane da ih tjeraju. Po noći su se već spremili da to učine, kad su iznenada žene istrčale na ulicu pa su u plaču pale ničice pred noge boraca i stale ih moliti i preklinjati da njih i svoju rođenu djecu ne predaju neprijateljima, jer će ih oni mučiti, a osobito kad im tjelesne snage i dječja nemoć ne dopuštaju da bježe. Kad su žene uvidjele da borci ustraju pri svojoj odluci, jer obično u krajnjoj opasnosti strah ne poznaje milosrđe, počele su zaglušno vikati i Rimljanima odavati svoj bijeg. Gali, prestrašeni tim strahom i panikom žena, a onda bojeći se da im ne bi Rimljani svojim konjaništvom zauzeli putove, odustali su od svoje prvobitne namjere.

27. Sutradan je Cezar zapovjedio da se toranj pomakne naprijed, a

kad je dovršio sve potrebno za opsjedanje, spustio se pljusak, pa je zato pomislio da je upravo sad zgodan trenutak da se prihvati posla, jer je bio

opazio da su straže po gradskom zidu bile razmještene nešto nemarnije. Onda je zapovjedio svojim vojnicima da sve pripreme obavljaju mlitavije navodeći im svoje želje. Budući da su legije bile u potaji spremne između tabora i bojnih koliba, ohrabrio ih je da sad za tolike svoje žrtve i trud nastoje pobjedom sebi pribaviti zadovoljštinu. Onima koji se budu prvi popeli na zid obećao je nagradu. Zatim dade vojnicima znak za napad. Svi su vojnici odjednom navalili sa svih strana i ubrzo su zauzeli položaj na gradskom zidu.

28. Neprijatelje je ovaj novi događaj zaprepastio. Kad su bili potjerani sa zida i iz tornjeva, svrstali su se na trgu i po prostranim mjestima u klin u namjeri da u bojnom redu vode odlučnu borbu ako im Rimljani s bilo koje strane dođu u susret. Kad su opazili da nitko ne silazi na ravna mjesta, nego da su uzduž cijelog zida opkoljeni, oni su u panici da ne izgube svaku nadu u spas odbacili oružje i počeli kao bez duše bježati prema krajnjem dijelu grada. Tu su naši borci jedan dio neprijateljskih

vojnika smaknuli, jer je prolaz kroz gradska vrata bio pretijesan, a oni su navaljivali u zbijenoj gomili; jedne su pobili naši pješaci, dok su one koji su već bili izašli poubijali konjanici. Nitko nije za plijen mario. Naši vojnici, ogorčeni zbog krvoprolića u Cenabu, nisu poštedjeli ni starce, ni žene, ni nejaku djecu. Od čitava broja stanovnika i vojnika, a bilo ih je otprilike 40 000, jedva da se spasilo i prešlo Vercingetoriksu osam stotina ljudi.

Vercingetoriks, bojeći se da onda kad prebjezi stignu i kad ih drugi počnu žaliti ne nastane buna, primio ih je s velikim oprezom i u tišini, jer je bila kasna noć, ali ne u taboru, nego na bijegu, kad je s pomoću svojih pouzdanika i poglavica država koje je bio unaprijed razmjestio na cesti odvojio bjegunce i odveo ih njihovim plemenskim skupinama, tj. svakoga na onu stranu tabora koja je pripadala tom određenom plemenu.

29. Sutradan je Vercingetoriks sazvao narodno vijeće. Tad ih je utješio i osokolio da ne očajavaju odviše i neka nastoje biti jaki da im nesreća ne ispuni srce crnim očajem. Izjavio im je da Rimljani nisu pobijedili hrabrošću na bojnom polju, nego lukavstvom i vještinom opsjedanja, a Gali su bili neuki u toj vrsti strategije. Svatko tko se u ratu nada sreći obično se vara. Još je rekao da su mu oni svjedoci da nije nikad namjeravao braniti Avarik. Naglasio je da ih je ta nesreća zadesila zbog nerazboritosti Biturižana kao i zbog velike popustljivosti ostalih. Utješio ih je rekavši da će taj gubitak on znati nadoknaditi većim dobicima, a to misli postići na taj način što će za zajedničku stvar borbe i slobode pridobiti one države koje se ne slažu s ostalim Galima; na taj će se način cijela Galija ujediniti. Tako složnoj Galiji cijeli svijet neće moći odoljeti. Nekako je htio podcrtati da je to već postigao. Međutim, pravo bi bilo da oni prionu uz posao zbog općeg spasa i da započnu utvrđivati tabor, kako bi na taj način lakše mogli suzbiti sve neprijateljske navale.

30. Vercingetoriksove su riječi bile melem na srcu ogorčenih Gala, osobito zato što ni sam nije očajavao zbog velikoga gubitka, pa nije pobjegao i još je imao smjelosti da stupi otvoreno pred svoj narod. Svi su držali da on bolje predviđa događaje, jer je prije tragedije s gradom bio predložio da spale Avarik, a tek je poslije odredio da se napusti. Tako je iz dana u dan raslo poštovanje prema Vercingetoriksu poslije poraza, premda to u drugim prilikama obično vojskovođama potpuno uništi

ugled. Ujedno su se Gali ponovo nadali vjerujući u Vercingetoriksovo uvjeravanje da će im se pridružiti i ostale galske države. Sad su Gali po prvi put počeli utvrđivati tabor, ali ih je napor silno iscrpio, jer su bili nenaviknuti na teži posao, a ipak su nastojali sve napore stoički izvršavati i sve naredbe izvršiti.

31. Vercingetoriks je, prema svome obećanju pred narodom, nastojao pridobiti i druge galske države za svoj plan. Mamio ih je darovima i obećanjima. U tu je svrhu odabirao zgodne ljude i to prema tome kako je koga mogao najlakše pridobiti, bilo lukavim riječima bilo na prijateljski način. Borce, koji su poslije zauzimanja Avarika prebjegli, naoružao je i odjenuo. Da bi nadoknadio gubitak u broju vojnika, odredio je koliko želi da se novih vojnika dovede i do kojega vremena; osim toga, zapovjedio je da se svi strijelci, a tih je u Galiji bio velik broj, sakupe i onda pošalju k njemu u tabor. Na taj je način brzo nadoknađen broj vojnika koje su Vercingetoriksove čete bile izgubile porazom kod Avarika. Upravo je tada k njemu stigao Teutomat, sin Olovikonov a kralj Nitiobrožana, čijeg je oca naš Senat bio prozvao prijateljem naroda rimskoga, s velikim brojem konjanika; jedni su bili njegovi podanici, dok

je ostale pokupio kod drugih unajmljujući ih u Akvitaniji.

32. Cezar se više dana zadržao u Avariku. Budući da je u gradu otkrio velike zalihe žita i druge hrane, zapovjedio je vojsci da se odmara i da se dobrom ishranom oporavi od napora i izglađivanja. Kad je zima bila gotovo već na izmaku, a novo doba godine pozivalo

u rat, i on sam već bio odlučio navaliti na neprijatelja, ako mu pođe za rukom da ga izmami u borbu iz močvara i šuma, došli su k Cezaru heduanski poglavice da ga kao poslanici zamole da pomogne njihovoj državi u velikoj nevolji. Poslanici su izjavili da imaju dva poglavara od kojih svaki za sebe kaže da je prema zakonu izabran, premda je od davnine običaj da se bira samo jedan poglavar i da takav ima godinu dana kraljevsku vlast. Naveli su da je jedan po imenu Konviktolitav, ugledan i odličan mladić, a drugi imenom Kot, podrijetlom iz vrlo drevne porodice, a sam je ugledan i ima velik broj rodbine. Njegov je brat Valecijak prošle godine imao istu čast. Zatim su poslanici rekli da je čitava država na oružju, a da se narodno

vijeće podvojilo u mišljenju kao i sam narod. Svaka od stranaka ima svoje štićenike. Ukoliko i dalje potraju ovakve razmirice, onda će te dvije stranke međusobno zametnuti borbu, nastat će građanski rat. Do Cezara je i njegova ugleda da se ta tragedija ne dogodi.

33. Premda je Cezar držao da je opasno ako napusti bojno polje, ipak

je znao kakve sve neprilike i zla nastaju iz običnih razmirica. Zbog toga je

odlučio to spriječiti, da se ne bi tolika i rimskome narodu tako odana država, koju je i sam uvijek pomagao i u svemu isticao, prihvatila oružja i

sile, te da ne bi ona stranka koja je slabija pozvala Vercingetoriksa u pomoć. Budući da oni koji obnašaju vrhovnu vlast ne smiju prema

heduanskim zakonima izlaziti izvan granica države, odlučio je da sam pođe

k Heduancima, da im se ne bi pričinjalo da je okrnjio njihovo pravo i

zakone. Onda je pozvao cijelo vijeće kao i one koji su se svađali k sebi u Dececiju.

Kad su se gotovo svi tu sakupili, počelo se raspravljati na koji je način u slabo posjećenoj skupštini brat brata na drugom mjestu i u drugo doba nego što je to moralo biti, proglasio za vladara, premda zakon ne samo da zabranjuje da se iz iste porodice dvojica biraju za glavara dok su još oba na životu nego, štoviše, ne dopušta niti da se nalaze u samom vijeću. Zato je primorao Kota da se odrekne vlasti, te naredio da nju preuzme Konviktolitav koga su prema državnom ustavu, jer u to vrijeme nije bilo određene vlasti, bili izabrali svećenici. 68

34. Kad je Cezar riješio ovaj problem, opomenuo je Heduance da

zaborave na razmirice i neslogu, te da se osvijeste i pomognu u ovom ratu, jer onda s pravom mogu od njega, kad bude svladao Galiju, očekivati onu nagradu koju su zaslužili. Zamolio ih je da mu pošalju sve konjaništvo i još 10 000 pješaka koje će on porazmjestiti po utvrdama da osiguravaju dovoz hrane.

Onda je cijelu vojsku podijelio nadvoje. Četiri je legije predao Labijenu da ih odvede u zemlju Senonaca i Parizijaca, dok je šest legija sam poveo niz rijeku Elaver u zemlju Arvernjana prema gradu Gergoviji. Jedan je dio konjaništva dodijelio Labijenu, dok je drugi zadržao za sebe. Kad je o svemu tome bio obaviješten Vercingetoriks, porušio je mostove na rijeci i onda je s druge strane rijeke poveo svoje čete.

35.

Kad su obje vojske bile jedna prema drugoj i podigle tabor prema

taboru, Vercingetoriks je porazmjestio straže uhodnice, da ne bi Rimljani gdjegdje počeli graditi most i preko njega preveli vojsku. Cezar se nalazio u velikoj neprilici da ga ne bi kroz veći dio ljeta ometala rijeka, jer se prije jeseni Elaver ne može pregaziti. Da se to ne bi dogodilo, zaustavio se u šumovitu kraju i tu podigao tabor nasuprot jednom mostu koji je Vercingetoriks bio porušio. Sutradan je s dvjema legijama ostao u skrivenim položajima, dok je sve ostale čete poslao naprijed sa svom prtljagom, što je i prije običavao, razmaknuvši neke kohorte na taj način, te se moglo činiti da je broj legija popunjen. Ovima je zapovjedio da se udalje što više budu mogli. A onda, kad je držao da su već u to doba dana stigli u tabor, počeo je na istim stupovima kojima je donji dio bio čitav iznova graditi most.

Cezar je brzo završio radove, a onda je preveo legije, odabrao zgodno mjesto za tabor i naredio ostalim četama da se vrate natrag. Kad je Vercingetoriks saznao za to, krenuo je žurnim marševima naprijed, da ne bi bio primoran upustiti se u borbu kad ne bude htio.

36. Cezar je sa spomenutoga mjesta, gdje se bio utaborio, 69 poslije

pet dana stigao do grada Gergovije. 70 Toga se dana upustio u lak okršaj s konjanicima, ali kad je razmotrio položaj grada, koji se nalazio na vrlo visokom brdu, pa je svaki pristup bio otežan, potpuno se razočarao što je vjerovao da bi mogao grad na juriš zauzeti. Zbog toga je odlučio da se ne sprema za opsjedanje dok se ne opskrbi hranom. Ali je Vercingetoriks utvrdio tabor blizu grada na brežuljku, svrstao čete pojedinih država i to svaku za sebe u nevelikom razmaku od svojih četa, zatim je zaposjeo sve uzvisine onoga gorskog bila odakle je bio otvoren vidik, što je omogućilo da vojska pruži zastrašujući prizor. Onim poglavicama koje je bio odabrao za svoje vojno vijeće naložio je da svakoga dana u zoru dođu k njemu, ako bi bilo potrebno štogod izvršiti ili priopćiti. Ipak, ni jednoga dana nije propustio a da ne ubaci strijelce u konjaničku bitku, te bi se još nastojao uvjeriti kakvo je borbeno raspoloženje u pojedinim četama.

Sučelice gradu dizao se pod planinom brežuljak neobično dobro prirodno utvrđen, a sa svake strane strm. Činilo se da bi, ako bi ga naši vojnici zauzeli, neprijateljima mogli zakrčiti dovoz vode, a i spriječiti slobodno nabavljanje hrane. Zato su, valjda, to mjesto bili zaposjeli

neprijatelji prilično jakom posadom.

Ipak je Cezar u gluho doba noći izašao iz tabora, te prije nego što su iz grada mogli stići u pomoć, otjerao je posadu. Kad se domogao toga mjesta, postavio je ondje dvije legije i zapovjedio da se iskopa dvostruki jarak, svaki od dvanaest stopa, i to od velikoga tabora do maloga, da bi pojedinci mogli prolaziti i biti sigurni od nenadanog neprijateljskog juriša.

37. Dok su se tako razvijale prilike oko grada Gergovije, Arvernjani

su podmitili Heduanca Konviktolitava kome je Cezar, kako smo spomenuli, nedavno bio dodijelio vrhovnu vlast u njegovoj državi, pa se on dogovorio s nekim mladim ljudima, među kojima se isticao Litavik sa svojom braćom, sve mladići iz uglednih obitelji. Konviktolitav je sa spomenutim mladim ljudima podijelio novac i usput im rekao da se sjete kako su se rodili kao slobodni ljudi određeni da upravljaju državom. Još je rekao da je država Heduanaca jedina koja sprečava da se ostvari sigurna galska pobjeda; njen ugled vezuje druge. Ako se ona pridruži ustanku, tad više neće biti Rimljanima opstanka u Galiji. – Cezar mi je – rekao je – iskazao stanovitu uslugu, ali na taj način što sam od njega dobio svoje rođeno pravo, dok ja više cijenim opću slobodu. Zatim, zašto bi Heduanci radije dolazili k Cezaru da im presuđuje u pravu i zakonima negoli Rimljani Heduancima? Vladar je vrlo lako riječima i darovima zaveo mladiće, a onda, kad su oni izjavili da će preuzeti vodstvo u tome pothvatu, počeli su smišljati plan kako će ga ostvariti, jer se nisu nadali da će se državni vrhovi na slijep način dati zavesti da se zametne rat. Zato je bilo odlučeno da Litavik preuzme vodstvo onih 10 000 što će ih uskoro poslati Cezaru za vođenje rata, a ujedno da on preuzme dužnost okupljanja tih boraca. Kroz to vrijeme neka se njegova braća požure naprijed k Cezaru. Osim toga, potanko su odredili što se još ima učiniti.

38. Litavik je preuzeo zapovjedništvo, a kad se nalazio s vojskom

otprilike 30 000 koraka daleko od Gergovije, okupio je vojnike i roneći suze održao ovakav govor:

– Vojnici, pitam vas kamo idemo? Sve je naše konjaništvo izginulo, smaknuti su gotovo svi plemići, dok su najuglednije ljude u državi, Eporedoriksa i Viridomira, oklevetali Rimljani i optužili zbog izdajstva, a onda ih pogubili bez suđenja. To sad čujete iz usta onih koji su jedva umakli od krvoprolića, jer meni bol ne dopušta da ispripovjedim što se

dogodilo kad su mi braću i sve rođake poubijali.

Onda su pred vojnike izveli tobožnje svjedoke, koje je uputio što moraju izjaviti. Ti su pred narodom rekli isto ono što je izjavio Litavik i to da su Rimljani posjekli heduanske konjanike, jer se za njih govorilo da su se s Arvernjanima dogovarali, dok su se oni izgubili u mnoštvu vojnika i tako spasili glave od pokolja. Heduanci su počeli vikom izražavati svoje ogorčenje, a povicima su tražili da im savjetuje što moraju raditi. Tad je Litavik rekao:

– Nije sad riječ o savjetima. Mi moramo pohitati u Gergoviju i

udružiti se s Arvernjanima! Zar možemo sumnjati da poslije okrutnoga nedjela nad našima Rimljani neće ponovo doći da i nas pogube? Zbog toga, ako u nama ima junačke časti, osvetimo smrt onih što su tako tragično poginuli, te smaknimo ove razbojnike!

U tom je trenutku pokazao na neke rimske građane koji su uzdajući

se u zaštitu s njima zajedno išli. Litavik je naredio da im se oduzme velika količina žita i hrane, dok su ih poslije toga vojnici izmrcvarili i smaknuli.

Zatim je po cijeloj državi heduanskoj razaslao glasnike i uzbunio je istom onom laži o ubojstvu heduanskih konjanika i prvaka. Opomenuo ih je da na isti način kao i on osvete sve učinjene nepravde.

39. Heduanac Eporedoriks, mladić rođen kao plemić i veoma ugledan u svojoj okolini, a zajedno s njim Viridomar istih godina i ugleda, ali nejednaka roda, kojega je Cezaru bio preporučio Divicijak, a on ga je onda od niska roda uzvisio do najvećeg dostojanstva, došli su s konjanicima, jer ih je Cezar bio poimence k sebi pozvao. Obojica su se međusobno borili za vlast, te se u ono doba razmirica oko prava vladara jedan svim svojim ugledom borio za Konviktolitava a drugi za Kotu. Čim je Eporedoriks saznao za Litavikovu namjeru, odmah je oko ponoći to javio Cezaru i zamolio ga da ne dopusti da se država zbog lošeg plana mladićâ iznevjeri prijateljstvu rimskog naroda. To će se zaista dogoditi ako se s neprijateljima udruži toliko tisuća ljudi za čiji je spas tako zabrinuta njihova rodbina, a i sama država.

40. Kad je Cezar za to saznao, uvelike se zabrinuo, jer mu je uvijek na srcu bila heduanska država. Zbog toga je bez velikog razmišljanja izveo četiri legije bez prtljage i sve konjaništvo iz tabora. Legata Gaja Fabija

ostavio je s dvjema legijama u taboru da ga brane. Kad je Cezar zapovjedio da pohvataju Litavikovu braću, obavijestili su ga da su maloprije prebjegli neprijatelju. Zatim je osokolio vojnike da im u teškim okolnostima ne bi na maršu dodijao napor. Sve je vojnike vodila želja za borbom, te je krenuo 25 000 koraka naprijed i tad ugledao heduansku vojsku. Kad je na njih uputio konjaništvo, zadržao ih je i zaustavio na njihovu maršu, ali je zapovjedio da nikoga ne ubiju. Onda je naredio Eporedoriksu i Viridomiru, koje su držali za mrtve, neka budu među svojim konjanicima i tad neka pozovu svoje. Kad su ih Heduanci prepoznali, prozreli su Litavikovu prijevaru, pa su počeli pružati ruke u znak predaje, a onda su odbacili oružje i stali preklinjati Cezara da ih ne pogubi.

Gergoviju

nečasno prema galskim običajima napustiti svoje štićenike kad se oni

nalaze u velikoj opasnosti.

je

Litavik

je

prebjegao

u

sa

svojim

štićenicima,

jer

41. Cezar je poslao glasnike u heduansku državu da jave poglavicama kako su njegovom milošću iznijeli živu glavu, jer ih je mogao prema ratnom pravu sve poubijati. Zatim, kad se njegova vojska odmarala oko tri sata, zapovjedio je da se krene na Gergoviju. Na pola puta stigli su konjanici koje je bio poslao Fabije i javili kolika opasnost prijeti. Oni su Cezara obavijestili da neprijatelji svim snagama udaraju na tabor i da čili vojnici izmjenjuju iscrpljene borbom, ali da naši jedva odolijevaju zbog velikog napora, jer zbog veličine tabora moraju uvijek isti stajati na nasipu. Ima mnogo ranjenika zbog velikog mnoštva strelica i kopalja koje su izbacili neprijatelji. Što su do sada odoljeli, moraju zahvaliti hitalima. Istina, Fabije je nakon odlaska neprijatelja ostavio samo dvoja vrata, dok je druga bio zagradio. Na nasipu je gradio zaslone te se tako pripremio za sutrašnju borbu. Kad je to Cezar čuo, stigao je uz izuzetan napor vojnika na maršu u svoj tabor prije sunčeva izlaska.

42. Dok su se ovi događaji odvijali oko Gergovije, Heduanci su odmah, čim su dobili prve vijesti od Lutavika, odlučili da ni časka ne čekaju provjeravajući ih. Jedne je na to natjerala lakomost, druge gnjev i lakoumnost, a ta je ovoj vrsti ljudi najviše urođena, jer obično naklapanje drže za golu istinu. Zato su počeli grabiti imetak rimskih građana, ubijati i

voditi mnoge građane u ropstvo. Konviktolitav je pospješio nesreću i potaknuo narod na zločine, da bi ga na taj način doveo u položaj da se stidi ako je razborit.

Heduanci su vojničkom tribunu Marku Aristiju, dok je putovao k legiji, naredili da se udalji iz grada Kabilona obećavši mu uz zadanu vjeru osobnu sigurnost. Na isti su način prisilili i one koji su se u gradu nalazili

iz trgovačkih razloga. Njih su malo zatim napali na putu i onda im oteli svu

prtljagu, ali kako su se ovi počeli opirati, dan i noć su ih uznemirivali.

Budući da je na jednoj i drugoj strani bilo mnogo mrtvih, Heduanci su pozvali veći broj naoružanih vojnika iz naroda.

43. Međutim, kad je stigao glas da su svi njihovi vojnici u Cezarovoj

vlasti, odreda su svi dolazili k Aristiju i izjavljivali da ništa nije učinjeno

prema zaključku naroda. Zatim su naredili da se izvrši istraga o pljačkanju rimskih dobara; zaplijenili su sav imetak Lutovikov i njegove braće, a onda su poslali k Cezaru poslanike da bi ih oni pred njim opravdali. Sve su učinili da bi mogli povratiti svoje ljude. Ipak su, jer su ruke okaljali zločinom, a istovremeno bili zaslijepljeni dobitkom od pljačke dobara i jer su to mnogi učinili, počeli iz straha od kazne tajno snovati o ratu i s pomoću svojih izaslanika buniti ostale države. Premda je Cezar sve to shvaćao, ipak je uza svu ogorčenost blago odgovorio poslanicima:

– Zbog nerazboritosti i lakomosti prostoga puka ja ne osuđujem državu. Mislim da ipak moja odanost prema Heduancima nije zbog svega što se dogodilo postala manja. Budući da je očekivao opsežniju pobunu u Galiji, počeo je razmišljati

o novom planu, da ga ne bi opkolile sve države, a usto i na koji bi se način udaljio od Gergovije, te onda svu svoju vojsku sjedinio, a da se njegov odlazak, kome je uzrok bio strah od odmetništva, ne bi neprijateljima učinio kao bijeg.

44. Dok je o svemu tome razmišljao, učinilo mu se da postoji zgodna

okolnost i prilika za vođenje rata. Kad je došao u mali tabor da bi pregledao učinjene radove, uočio je da je bez posade brežuljak koji su neprijatelji bili zaposjeli, dok je prošlih dana na njemu bila sva sila vojnika. Tome se začudio, pa je za uzrok ispitivao prebjege, koji su dnevno

u velikom broju dolazili. Njihove su se izjave slagale s onim što je Cezar

doznao od svojih uhoda, to jest da je bilo one planine ravno, ali šumovito i usko, te da se ovom stranom može prići drugoj gradskoj strani. Oni se silno boje za to mjesto, a sad i ne sumnjaju više da će, kad su Rimljani već zauzeli jedan brežuljak, izgubiti i drugi, a onda će biti gotovo opasani neprijateljima, te će svaka opskrba hranom biti onemogućena, a osim toga i izlaz. Još su naglasili da je Vercingetoriks pozvao svoje vojnike da utvrde to bilo.

45. Netom je to Cezar saznao, poslao je u smjeru brežuljka više

konjaničkih odreda, i to o ponoći. Usto im je zapovjedio da se uz jaču buku raštrkaju po tom predjelu. U zoru je naredio da se iz tabora izvede što više tovarnih konja i mazgi, ali da s njih skinu samar. Zatim da mazgari sa šljemom na glavi jašu po brežuljku kao da su konjanici. Ipak im je dodijelio malen broj konjanika koji bi se imali prividno naokolo razići. Zapovjedio im je isto tako da svi iz daljine obilaze brežuljak, a onda da se upute prema istom cilju.

Budući da je iz Gergovije bio otvoren vidik na Cezarov tabor, sve se to opazilo iz grada, ali se zbog velike daljine ipak nije moglo točno razabrati što se zapravo događa. Jednu je legiju poslao u smjeru istoga bila; ali kad je bila malo poodmakla, svrstao ju je u dolini i sakrio je u šumi. Sve je to uvećalo u Gala sumnju, pa su prema utvrdama preveli sve svoje čete. Kad je Cezar opazio da je neprijateljski tabor prazan, postupno

je preveo sve svoje vojnike iz velikog tabora u mali; oni su bili zastrli urese

na oružju i skrili bojne znakove, da ih ne bi neprijatelji iz grada uočili. Legatima pojedinih legija koje je odredio za zapovjednike priopćio je što želi i kako se mora odvijati njegov plan. 71 Ponajprije ih je opomenuo da ne drže vojnike na okupu, da ne bi iz želje za borbom i u nadi za plijen odmakli previše daleko. Posebno im je naglasio koliko neugodnosti zadaje nezgodan prirodni položaj. Još je istaknuo da se sve to može jedino brzinom izmijeniti, jer je sve u ruci brze odluke, a ne u samoj bici.

Kad je na ovaj način obrazložio svoj plan, dao je znak za borbu i u isto doba poslao je Heduance s desne strane drugim uzlazom.

46. Od ravnice i početka uspona protezao se gradski zid u ravnom

smjeru, a da nije bilo nikakvog krivudanja, 1200 koraka; ali, ako je netko

preko toga morao obilaziti da bi se lakše popeo, za toliko bi mu se dužina

puta otegla. Otprilike od sredine brežuljka uzduž, koliko je dopuštala priroda brda, podigli su Gali šest stopa visok zid da bi sprečavao provalu, te su na taj način sav niži prostor ostavili prazan i onda gornji kraj brijega do gradskoga zida gusto prekrili utvrdama. Vojnici su na dani znak vrlo brzo stigli do utvrda, prešli ih te osvojili tri utvrde. Na taj su način toliko brzo osvojili utvrde da je Teutomat, kralj Nitiobrožana, zatečen iznenada u šatoru jer je o podne bio legao na počinak, gotovo gola gornjeg tijela na ranjenom konju jedva jedvice utekao da ga vojnici ne uhvate dok su plijenili.

47. Kad je Cezar postigao ono što je želio, zapovjedio je da trubač

zatrubi za uzmak da bi se zaustavili odredi Desete legije u kojoj se on nalazio. No vojnici ostalih legija nisu čuli trubačev znak, jer se po sredini pružala vrlo velika draga, ali su ih ipak zaustavljali, kako je Cezar naredio, vojnički tribuni i legati. Njih je ipak zanijela nada da će uskoro pobijediti, da će neprijatelji ubrzo udariti u panični bijeg te da će sretno svladati u svim bitkama svoje protivnike. Zato su mislili da za njih ništa nije tako teško što ne bi mogli postići svojim junaštvom. Zbog toga nisu prestali progoniti neprijatelje dokle god se nisu približili gradskom zidu i gradskim vratima. Kad je po gradu nastala zaglušna vika, a oni što su bili udaljeniji prestrašili se zbog iznenadne galame, izletjeli su iz grada jer su mislili da je neprijatelj u gradu. Tad su žene bacale s bedema haljine i srebro, pa golih grudi pružale ruke Rimljanima i preklinjale ih da im se smiluju i da ne učine ono što su učinili u Avariku, kad su poubijali žene i nejaku djecu. Neke su se rukama spustile niz bedem i onda se predale vojnicima.

Centurion Osme legije Lucije Fabije, za koga se znalo da je onoga dana pred svojim vojnicima rekao da ga na junaštvo potiče nagrada kod grada Avarika i da neće dopustiti da se itko drugi prije njega popne na zid, odabrao je tri svoja vojnika iz manipula. Oni su ga pridigli i on se tako popeo na bedem. Onda je ove vojnike jednoga po jednoga, primivši ih za ruke, pridigao na zid.

48. Međutim, drugi vojnici, koji su se zbog utvrđivanja bili sakupili

na drugoj strani grada, čuvši najprije viku, a zatim uzbuđeni čestim glasinama da su Rimljani zauzeli grad, poslali su naprijed konjanike a onda

i sami u žurnom trku pohitali tamo. Zato, kako je tko od njih prispio pod

zid, uvećao bi broj boraca. Kad se sakupio velik broj galskih boraca, počele su žene, koje su maloprije pružale ruke prema Rimljanima, zaklinjati svoje vojnike pokazujući im prema galskom običaju raspletenu kosu i donoseći im pred oči djecu. Borba nije bila u jednakom omjeru za Rimljane ni što se tiče mjesta ni . Osim toga, bili su umorni od trke i dugotrajne borbe, pa zato nisu lako mogli odolijevati čilim i jačim protivnicima.

49. Kad je Cezar uvidio da se borba vodi na prirodno neprikladnom mjestu, a i da je svakog trenutka sve veći broj neprijatelja, pobojao se za svoje borce, pa je legatu Titu Sekstiju, kojega je bio imenovao za zapovjednika obrane u malom taboru, poslao glasnika da što brže izvede kohorte iz tabora i da ih svrsta zdesna neprijatelju u podnožju brežuljka, da ga zastraši ako bude opazio da su naši borci potisnuti i da ga ne progone onako slobodno kako bi željeli. Sam se povukao sa svojom legijom s onoga mjesta gdje se nalazio čekajući svršetak bitke.

50. Kad je nastala ogorčena borba prsa o prsa, a neprijatelji se pouzdavali u prirodni položaj i mnoštvo svojih vojnika, dok su se naši pouzdavali u svoju hrabrost, odjednom su naši ugledali borci Heduance s otvorena boka 72 koje je Cezar bio desno drugim putem uzbrdo poslao da bi razdvojili neprijateljske čete. Ti su zbog sličnosti oružja jako prestrašili naše vojnike te, premda su naši vidjeli da im je desno rame razgaljeno, a to je obično bio znak prijatelja, ipak su naši mislili da su to neprijatelji učinili da bi ih prevarili. U tom su trenutku centuriona Fabija i one vojnike što su se za njim bili popeli na zid neprijatelji opkolili i pobili, a onda ih s bedema bacili. Centuriona Marka Petronija kad je pokušao probiti gradska vrata također je pritisnulo mnoštvo naroda, te je on teško ranjen svojim vojnicima iz istoga manipula rekao ovo:

– Kad se zajedno s vama ne mogu spasiti, onda ću se zaista boriti za vaš život, jer sam vas iz želje za slavom doveo u opasnost. Vi sad iskoristite priliku i pobrinite se za svoje glave! – Zatim je pohrlio među neprijatelje. Dvojicu je sasjekao, dok je ostale potisnuo malo dalje od vrata. Kad su mu njegovi vojnici htjeli pomoći, povikao je: – Uzalud pokušavate spasiti moju glavu, kad u mome tijelu nema više ni krvi ni snage! Zato se udaljite dok vam se pruža prilika i vratite se svojoj legiji!

Poslije tih riječi nastavio se boriti, ali je uskoro pao; ipak je njegova žrtva bila na spas njegovim drugovima.

51. Neprijatelji su naše vojnike sa svih strana pritisnuli i otjerali s

njihovih položaja. Izgubili smo četrdeset i šest centuriona. Ipak je Gale koji

su i suviše borbeno zašli u potjeru zaustavila Deseta legija koja se kao neka vrsta rezerve nalazila na nešto ravnijem zemljištu. Nju su zamijenile kohorte Trinaeste legije, a te je legat Tit Sekstije bio izveo iz maloga tabora; one su zatim zauzele uzvišenije mjesto. Čim su se legije dočepale ravnice, okrenule su se svrstane u bojnom redu protiv neprijatelja. Tad je Vercingetoriks poveo svoje čete natrag ispod brijega u utvrde. Toga dana palo je nešto manje od sedam stotina naših vojnika.

52. Sutradan je Cezar pozvao vojnike u skupštinu i tad ih prekorio

zbog nerazboritosti i žestine što su sami na svoju ruku odlučili kamo treba krenuti i što se mora učiniti, a onda što se nisu zaustavili kad im je dao znak trubom za uzmak, a i zato što tad nisu poslušali legate i vojničke tribune. Pokušavao im je obrazložiti koliko mjesto nezgodno po prirodi može spriječiti razvoj borbe, a to je i sam opazio kod Avarika kad je zatekao neprijatelje bez zapovjednika i bez konjaništva pa je ipak propustio pobjedu, da ne bi u boju zbog položaja nezgodna po prirodi pretrpio makar i manji gubitak u ljudstvu. Koliko god se, rekao je Cezar, sad divim

njihovu junaštvu koje se nije moglo zaustaviti ni pred utvrdama tabora ni pred visinom brda, a ni pred gradskim zidom, sad moram prekoriti njihovu slobodu i drskost, jer su držali da se bolje od zapovjednika razumiju u pobjedu i uspjeh. Izjavio je još da od vojnika traži poslušnost i suzdržljivost kao što traži hrabrost i junaštvo.

53. Kad je na taj način održao govor vojnicima, na kraju ih je

osokolio da zbog toga ne moraju klonuti duhom i da ne računaju da su neprijatelji junaci, već da im je to omogućilo samo prirodno zgodno mjesto. Zatim je izveo iz tabora legije i svrstao bojni red na prikladnom mjestu, ali je o polasku sudio isto što i prije. Budući da Vercingetoriks ipak nije htio sići na ravno mjesto, Cezar se sukobio u lakom okršaju s konjaništvom, i to sretno, pa se zatim vratio u tabor. To je isto učinio sutradan misleći da je tako dovoljno ponizio galsko razmetanje. Onda je krenuo u zemlju Heduanaca. No kako ni sad

neprijatelji nisu pošli za njim, popravio je trećega dana most na rijeci Elaveru i preko njega je preveo vojsku.

54. Tu su ga pozdravili Heduanci i Eporedoriks; od njih je doznao da

je Litavik s cijelim konjaništvom krenuo u namjeri da pobuni Heduance. Sami su izjavili kako moraju ići naprijed da bi narod uvjerili u protivno, tj. da ostane vjeran. Premda je Cezar u mnogočemu prozreo nevjeru Heduanaca i držao da će njihov odlazak pospješiti ustanak u cijeloj heduanskoj državi, ipak ih nije htio zadržati ne želeći da im na taj način nanese uvredu ili da ne bi u njihovu srcu pobudio sumnje o svojoj bojazni. Prilikom njihova odlaska ukratko je prikazao svoje zasluge Heduancima i istaknuo kakve ih je i na koji način ponižene našao kad su ih njihovi neprijatelji bili otjerali u gradove te im za kaznu oduzeli njive, preuzeli čitavu vojsku, nametnuli poreze, a još ih na kraju primorali da uz najveće pogrde predaju taoce. Podsjeti ih kakvu im je sreću on donio, do koje ih je veličine doveo, te se nisu vratili na svoje stare povlastice, nego su, kako se čini, stekli veće dostojanstvo i veći ugled od onoga koji su prije imali. Kad im je to izrekao, oprostio se s njima.

55. Noviodun je bio heduanski grad na prirodno zgodnom položaju

blizu obale rijeke Ligera. Ovamo je Cezar uputio sve galske taoce, žito, državni novac i veliki dio prtljage kako svoje osobne tako i one koja je pripadala vojsci. Na isto je mjesto uputio veliko mnoštvo konja koje je bio za taj rat nakupovao po Italiji i Hispaniji. Kad su Eporedoriks i Viridomar ovamo stigli i saznali za prilike u državi, kao i to da su Heduanci primili Litavika u grad Bibrakt, a to je bio vrlo poznat grad, te da je k njima došao glavar Konviktolitav i veliki dio vijeća, zatim da su u ime države poslali k Vercingetoriksu poslanika da bi uglavili mir i prijateljstvo, obojica su pomislili kako nije pametno propustiti takvu zgodu. Zato su poubijali stražu u Noviodunu, a smaknuli su i one koji su tamo bili došli zbog trgovine, te onda između sebe podijelili novac, konje, a taoce koje su dale razne države odveli su glavaru u Bibrakt. Budući da su držali da neće moći održati sam grad, zapalili su ga da ne bi bio od neke koristi Rimljanima. Sve žito koliko su tad mogli prevezli su na lađama, dok su ostalo bacili u rijeku i u vatru.

Poslije toga sami su počeli okupljati čete iz najbližih krajeva i razmještati posade i straže na obalama rijeke Ligera, dok su se posvuda

pojavljivali s konjaništvom samo da bi izazvali veći strah i da bi Rimljanima mogli presjeći put za nabavu hrane pa ih zatim glađu primorati da se povuku u unutrašnjost Provincije. Mnogo ih je činjenica na to poticalo; ponajprije to što je Liger zbog topljenja snijega bio nabujao, te se činilo da se uopće ne može pregaziti.

56. Kad je Cezar za sve to čuo, odmah je zaključio da se mora

požuriti, da bi se sukobio s neprijateljima prije nego oni ondje okupe jače snage, ako se već mora zbog gradnje mostova izvrgnuti opasnosti. A zatim, da ne bi izmijenivši plan krenuo u Provinciju, kako je svatko držao u to vrijeme da je najzgodnije i najpotrebnije, jer ga je u tome sprečavala moguća sramota i povreda vojničke časti te planina Cevena koja se pred njim ispriječila kao i neprohodni putovi, a usto je bio u velikom strahu za Labijena i odvojene legije koje je bio za njim poslao, odlučio je da brzim marševima prevali veoma dug put putujući danju i noću. Tako je iznenada stigao na obale rijeke Ligera. Njegovi su konjanici pritiješnjeni nuždom pronašli dobar prijelaz, ali ipak tako da su im ponad vode virila ramena i ruke da bi u njima držali oružje. Cezar je tako razmjestio konjaništvo da bi ono na neki način slabilo struje riječne vode. Budući da su se neprijatelji na prvi pogled zbunili, sretno je preveo vojsku i našao u polju velike količine žita i mnoštvo tegleće marve. Kad je svu vojsku dobro opskrbio, odlučio je da krene u zemlju Senonaca.

57. Dok su se tako razvijale prilike u Cezarovoj vojsci, Labijen je

ostavio onu rezervu koja je bila nedavno stigla iz Italije u gradu Agedinku da bi štitila prtljagu, dok se sam s četirima legijama uputio u Luteciju. Taj

je grad pripadao Parizijcima, a leži na otoku rijeke Sekvane. Čim su neprijatelji saznali za Cezarov dolazak, okupile su se jake vojničke snage iz svih susjednih krajeva. Vrhovno su zapovjedništvo predali Kamulogenu Aulerčaninu, pa premda je on bio iznemogao zbog starosti, ipak su ga zbog njegova izvanrednog znanja strategije postavili za svoga vrhovnog zapovjednika. Budući da je uočio kako su močvara koja utječe u Sekvanu kao i čitav onaj kraj gotovo nepristupačni i da se prostiru nadaleko i naširoko, zaustavio je na onom mjestu svoje čete i tako započeo našim vojnicima priječiti prijelaz.

58.

Labijen je u početku htio primaknuti bojne kolibe, a onda

močvaru šibljem i sipinom zasuti, pa tako izgraditi kakav-takav prijelaz. Budući da je opazio da je to pretežak i gotovo nemoguć posao, krenuo je o trećoj noćnoj straži iz tabora i stigao u Metiosed onim istim putom kojim je bio došao. To je senonski grad, a nalazi se, kao što smo prije kazali za Luteciju, na otoku rijeke Sekvane. Zaplijenio je pedesetak lađa; onda ih je međusobno povezao i na njih ukrcao vojnike. Građani, od kojih je većina bila pozvana u rat, prepali su se zbog toga iznenadnog događaja, te je Labijen mogao grad zauzeti bez borbe. Zatim je popravio most što su ga neprijatelji bili porušili prošlih dana; onda je preve svoje čete i krenuo niz rijeku približavajući se Luteciji. Kad su neprijatelji za to saznali, osobito od onih koji su bili pobjegli iz Metioseda, zapalili su Luteciju i porušili sve mostove oko grada. Zatim su se zaputili od močvare uz obale rijeke Sekvene i zaustavili se točno pred Labijenovim taborom.

59. U to se doba bilo već pročulo da se Cezar udaljio od Gergovije. Također su već svi znali za heduansku izdaju i za uspjeh galske pobune, dok su Gali tvrdili da je Cezaru onemogućen prijelaz preko rijeke Ligera, pa da je zbog oskudice u žitu krenuo u Provinciju. Kad su još i Belovačani saznali za heduanski ustanak, a i prije su bili uvijek nesigurni u svojoj odanosti prema Cezaru, počeli su sakupljati vojsku i sve što je potrebno za rat.

Zbog tolike promjene prilika Labijen je zaključio da mora mijenjati svoj smišljeni plan; više se nije zanosio osvajanjem ponekog dijela galske zemlje ili uopće ratovanjem, nego da na neki način izvede svoju vojsku iz neprilike i dovede je bez gubitka u Agedink. Budući da su ga s jedne strane ugrožavali Belovačani, a to su bili najhrabriji vojnici u čitavoj Galiji, dok je s druge strane sa spremnom i u svakom pogledu izvježbanom vojskom prijetio Kamulogen, a onda i zato što je legije, odvojene od posade i prtljage, rastavljala nabujala rijeka, uvidio je da je zbog svih tih neprilika jedina nada u odvažnoj srčanosti.

60. Podvečer je sazvao ratno vijeće i opomenuo sve prisutne da

pomno i zdušno izvršavaju njegove zapovijedi. Onda je neke lađe koje je bio doveo iz Metioseda podijelio rimskim konjanicima i zapovjedio im da

poslije četvrte noćne straže u što većoj tišini odmaknu 4000 koraka niz rijeku i da ga tamo čekaju. Zatim je pet kohorti za koje je držao da su preslabe za borbu ostavio u taboru da ga brane, dok je zapovjednicima ostalih pet kohorti iz iste legije naredio da o ponoći uz zaglušnu viku sa svom prtljagom krenu uz obale rijeke. Pokupio je i čamce. Ti su jurili niz rijeku uz jako pljuštanje vesala. I ove je otposlao u istom smjeru. Malo poslije i sam je tiho napustio tabor s trima legijama i zaputio se prema onome mjestu koje je bio odredio za pristanište lađa koje su otplovile već prije.

61. Kad su tamo stigli naši, napali su neprijateljske straže prethodnice koje su bile porazmještene uzduž riječnih obala, a to je našima bilo moguće jer je nastala velika oluja. Zato su se vojska i konjaništvo brzo prevezli, jer je glavni dio posla obavilo rimsko konjaništvo kojem je bio povjeren taj zadatak. U isto su vrijeme uhode obavijestile neprijatelja da se više nego obično čuje zaglušna vika u rimskom taboru kao i to da veliki odredi idu uz rijeku, da se na istoj strani rijeke čuje pljuskanje vesala, a malo niže da se prevoze vojnici. Kad su za to saznali, neprijatelji su podijelili svoje odrede na tri dijela, jer su držali da naše legije prelaze na trima točkama rijeku kao i to da se svi u panici zbog heduanskog ustanka pripremaju na bijeg. Ostavili su posadu nasuprot taboru a onda su uputili mali odred u smjeru Metioseda i naložili mu da se kreće samo toliko koliko je potrebno da lađe budu na oku, dok su ostale čete poveli protiv Labijena.

62. Kad je svanula zora, naši su već bili preveli sve odrede, pa su ugledali neprijateljski bojni red. Labijen je vojnike sokolio da se sjete nekadašnjeg junaštva i vrlo sretnih bitaka, a usto da drže da je tu prisutan sam Cezar pod čijim su zapovjedništvom toliko puta porazili neprijatelje. Onda je dao znak za bitku. U prvom sukobu na desnom krilu, gdje se nalazila Sedma legija, neprijatelji su pretrpjeli poraz i napokon bili u bijeg natjerani, dok su na lijevom, gdje je bila svrstana Dvanaesta legija, premda je uništila prve redove neprijatelja i to bacanjem kopalja, ipak vrlo mnogi neprijatelji pokazivali hrabar otpor; nije se moglo zapaziti da netko želi bježati. Sam je vojskovođa Kamulogen bio uz svoje i sokolio ih na borbu. Pobjeda još ni sada nije bila stalna, ali kad su dojavili tribunima Sedme legije što se događa na lijevom krilu, oni su krenuli s legijom neprijatelju iza leđa i

onda na nj navalili. Ni sad neprijatelji nisu sustali u borbi, svi su ostali na svome mjestu, premda su bili opkoljeni i u borbi sasječeni. Istu je tragediju doživio Kamulogen. Kad su oni koji su ostali kao straža nasuprot Labijenovu taboru čuli da je bitka počela, pohitali su u pomoć svojima pa su zauzeli brežuljak, ali ipak nisu mogli suzbiti navalu naših pobjedonosnih vojnika. Na taj su se način izmiješali sa svojima u bijegu. Koga nije zakrilila šuma i planina, njega su posjekli naši konjanici. Poslije te akcije Labijen se vratio u Agedink, gdje se nalazila prtljaga čitave vojske. Odatle je zatim stigao sa svim četama k Cezaru.

63. Kad su ostali Gali doznali za heduansku izdaju, još se više raspirio ratni duh kod svih plemena i naroda galskih. Heduanci su poslali izaslanstva na sve strane. Nastojali su pobuniti sve države svojom moći, novcem i ugledom. Kad su oslobodili taoce koje je Cezar kod njih ostavio, počeli su one koji su se kolebali zastrašivati smrću. Zatim su Heduanci zamolili Vercingetoriksa da svrati u njihovu zemlju i da se s njima posavjetuje kako će se voditi rat. Kad su ga nagovorili, zatražili su da se njima povjeri vrhovno zapovjedništvo. Budući da je zbog toga pitanja nastala prepirka, zakazana je skupština svih Gala u Bibraktu. Ondje su se okupili Gali u velikom broju. Pitanje o vrhovnom zapovjedništvu izneseno je pred narod da on glasovanjem odluči. Svi su do jednoga glasovanjem priznali Vercingetoriksa za vrhovnog zapovjednika. Na toj narodnoj skupštini nisu sudjelovali Remljani, Lingonci ni Treverci. Prvih i drugih nije bilo zbog toga što su bili prihvatili rimsko prijateljstvo, dok Treverci nisu sudjelovali jer su se nalazili odviše daleko od središta Galije, a usto su ih na granicama pritiskivali Germani. I to je bio jedan od razloga zašto nisu sudjelovali u borbama za vrijeme trajanja rata, te nisu ni jednima ni drugima slali pomoć. Heduanci su bili ogorčeni što nisu dobili prvenstvo. Onda su se počeli žaliti na preokret sreće i ponovo čeznuli za blagim Cezarovim srcem, ali se nisu usudili odvojiti od drugih kad su stupili u otvorenu borbu protiv samoga Cezara. Preko volje Vercingetoriksu su se pokorili mladići Eporedoriks i Viridomar.

64. Vercingetoriks je zatražio od ostalih država taoce i odredio za to rok od šesnaest dana. Onda je zapovjedio da se svi konjanici, njih 15 000

na broju, što prije sakupe. Izjavio je da ga zadovoljava broj pješaka koje je prije bio sakupio, ali da se ne misli ogledati na bojnom polju i na taj način iskušavati sreću, nego da će, kako ima napretek konjanika, najprije nastojati spriječiti Rimljanima dovoz žita i krme. Zato im je savjetovao da mirne duše mogu uništiti svoje žito i kuće zapaliti, jer takvim žrtvovanjem vlastita imetka mogu dokazati da čeznu za potpunom vlašću i slobodom u svojoj zemlji. Tako je drugima zapovjedio, a naredio je da to isto učine Heduanci i Seguzijavci, a to su susjedi Provincije, te im još naredio da predaju 10 000 pješaka i 800 konjanika. Njima je ostavio za zapovjednika Eporedoriksova brata i naredio mu da povede rat s Alobrožanima. Osim toga poslao je Gabalce i Arvernjane iz najbližih kotareva u zemlju Helvljana, a Rutence i Kadurčane da opustoše zemlju Volkanaca Arekomičana. Zatim je tajnim porukama i poslanstvima počeo buniti Alobrožane, jer se nadao da se još nisu primirili poslije prošloga rata. Njihovim je poglavicama obećao novac, a državi vlast nad cijelom rimskom provincijom.

65. Za sve te slučajeve bile su u pripremi dvadeset i dvije kohorte

koje je legat Lucije Cezar 73 bio sakupio u samoj Provinciji i na sve strane

porazmjestio protiv neprijatelja. Helvljani su prema svojoj inicijativi započeli borbu sa susjedima, ali su ih oni porazili i otjerali među gradske zidine. Tad je poginuo poglavar države Gaj Valerije Domnotaur, Kaburov sin, i mnogi drugi. Alobrožani su gusto porazmjestili straže na obalama Rodana, pa su započeli osobitom brigom i strpljenjem braniti svoje granice. Budući da je Cezar uočio da su neprijatelji u konjaništvu jači, a nije mu mogla stići nikakva pomoć iz Italije, jer su svi putovi bili zatvoreni, poslao je preko Rajne u Germaniju i u one države koje je prošlih godina pokorio poslanike da pozovu te narode da mu pošalju konjanike i lako naoružane pješake koji su naviknuti boriti se među konjanicima.

konje vojničkim

tribunima, 74 ostalim rimskim vitezovima i dragovoljcima, jer konji tih odreda nisu bili dobre pasmine, pa ih je onda porazdijelio među Germane.

Kad

su

stigli ti novi odredi,

Cezar

je oduzeo

66. Dok se to događalo, neprijatelji su okupili svoje čete iz zemlje

Arvernjana kao i konjanike koje su bili zatražili iz cijele Galije. Kad se

sakupio velik broj, a Cezar dotle prolazio uz granicu Lingonaca u zemlju

Sekvanaca da bi na taj način lakše mogao priteći u pomoć Provinciji, zaustavio se Vercingetoriks oko 10 000 koraka daleko od Rimljana i utaborio u trima taborima, a onda je sazvao na okup konjaničke vojskovođe i rekao im da se približava trenutak pobjede. Još im je rekao da Rimljani panično bježe u Provinciju i da napuštaju Galiju. To nam je, rekao je, zasad za očuvanje naše slobode dovoljno, ali to nije dosta za budući spokojni mir jer će se Rimljani, kad sakupe veće čete, ponovo vratiti, a mi nećemo onda nikad završiti ratovanje, te reče da je potrebno da ih na samom maršu napadnu dok su ovi u punoj ratnoj spremi. Ako pješaci budu priskočili svojima u pomoć i na taj se način zadržali, tad se neće moći kretati naprijed, a ako napuste prtljagu, čemu se on više nada, i pobrinu se za živu glavu, tad će izgubiti ugled i sve što im treba. Neprijateljski se konjanici neće osmjeliti da se pojave, a u to ne treba sumnjati; štoviše, oni se neće usuditi napustiti svoje odjele. Ipak, da bi sve to što odlučnije izvršili, izjavio je da će pred taborom držati svrstano čitavo pješaštvo i tako zastrašivati neprijatelje. Poslije toga konjanici su povikali da svi moraju prisegnuti najsvetijom prisegom, koja bi trebala ovako glasiti: Onoga od konjanika koji ne projaše dva puta pred neprijateljskom vojskom više nitko ne smije primiti pod svoj krov; taj se ne smije pojaviti pred rođenom djecom, ni pred roditeljima, ni pred svojom suprugom!

67. Prijedlog je bio prihvaćen i svi su morali prisegnuti. Sutradan je čitavo konjaništvo bilo podijeljeno na tri dijela. Tako su se dva odjela pojavila s boka, dok je jedan stao sprijeda sprečavati prolaz našoj vojsci. Kad su to Cezaru dojavili, i on je podijelio svoje konjaništvo na tri dijela i zapovjedio svim odjelima da krenu na neprijatelja. Tako je otpočela borba na svim stranama. Kolone su se zaustavile, dok su legije preuzele prtljagu u sredinu. Ukoliko je Cezar opazio da se ponegdje vojnici nalaze u teškom položaju, odmah bi zapovjedio da tamo krenu u pomoć pješaci i da se svrstaju u bojne redove. Ta je taktika zaustavljala neprijatelje u gonjenju naših boraca, dok su s druge strane naši vojnici bili odlučniji zbog nade u pomoć. Napokon su se germanski konjanici dočepali s desne strane vrhunca brežuljka i onda neprijatelja otjerali s tih položaja. Gonili su ga sve do rijeke, gdje se Vercingetoriks nalazio sa svojim pješačkim četama; za vrijeme bijega poginulo je mnogo protivnika. Kad su to i njihovi uočili, pobojali su se da ih germanski konjanici ne opkole, te su

počeli panično bježati. Na svim se stranama ginulo. U tim su akcijama naši zarobili tri odlična Heduanca i doveli ih pred Cezara. Bio je to Kot, zapovjednik konjaništva, a taj se za vrijeme posljednjega izbora bio posvađao s Konviktolitavom, zatim Kavaril, koji je poslije Litavikove izdaje bio preuzeo zapovjedništvo pješaštva, i Eporedoriks, pod čijim su se zapovjedništvom Heduanci prije Cezarova dolaska borili sa Sekvancima. 68. Kad je cijelo konjaništvo počelo bježati, Vercingetoriks je vratio svoje čete u onakvom rasporedu kako ih je bio razvrstao pred taborom, a onda je otišao u grad Aleziju koji je pripadao Mandubljanima. Zapovjedio je da se što brže iz tabora iznese sva prtljaga te da se onda krene za njim. Cezar je odvezao prtljagu na obližnji brežuljak, dok je dvije legije ostavio za obranu, te je krenuo koliko mu je dopuštao dan da progoni neprijatelja. Naši su borci sasjekli oko 3000 neprijatelja iz zadnjeg dijela vojske, a onda se Cezar drugoga dana utaborio pred Alezijom. Tad je počeo ogledati položaj samoga grada, a jer su se neprijatelji nalazili u paničnom strahu što su izgubili konjaništvo u koje su se posebno pouzdavali, Cezar je osokolio svoje vojnike da se prihvate posla i da započnu nasipom opkoljavati grad.

69. Grad Alezija nalazio se na vrhu brijega prilične visine, te se činilo da se jedino opsjedanjem može zauzeti. Podno brijega tekle su dvije rječice na dvije strane. Pred gradom se rasprostirala ravnica oko 3000 koraka u dužinu, dok su je sa svih strana u nevelikoj daljini okruživali brežuljci gotovo jednake visine i uspona. Ispod zida, gdje je brijeg bio okrenut prema istoku, cijeli su prostor bile pokrile galske čete te još povukle jarak i gradinu od šest stopa. Opkopi koje su Rimljani gradili obuhvaćali su naokolo 11 000 koraka. Osam su tabora 75 smjestili na prikladnom mjestu i ujedno su podigli dvadeset i tri tvrđavice. U njima su se preko dana nalazile straže, da ne bi neprijatelj iznenada navalio, dok su ih noću čuvali stražari i jaka posada.

70. Kad su Rimljani započeli svoje radove, dogodilo se da se jednoga dana zametnuo konjanički okršaj u onoj ravnici za koju smo maloprije rekli da se prostire između brežuljaka oko 3000 koraka u dužinu. Naši i neprijatelji borili su se ogorčeno. Budući da su se naši borci našli u nezgodnom položaju, Cezar im je poslao germanske konjanike u pomoć, a pred taborom je postavio legije, da ne bi s koje strane iznenada navalili

neprijateljski pješaci. Ova je zaštita sa strane legija uvelike osokolila naše borce, pa su natjerali u bijeg neprijatelje koji su se zbog silna mnoštva tako smeli da nisu mogli u redu uzmaknuti. Budući da su vrata bila pretijesna, svi su nagrnuli odjednom, čvrsto zbijeni. Zbog toga je nastao velik pokolj; neki su sjahali s konja da bi tako lakše pregazili jarak i onda se popeli preko stijene. Tad je Cezar zapovjedio legijama koje je bio svrstao pred nasipom da se malo naprijed pomaknu. Na taj su način izginuli i oni Gali koji su se nalazili iza utvrda, jer su držali da upravo tad na njih idu legije, pa su vikom pozivali jedni druge na oružje. Zato je Vercingetoriks naredio da se zabrtve taborska vrata, jer bi tabor mogao ostati bez braniča. Germani su poubijali mnoge galske vojnike, pohvatali mnoštvo konja i onda se vratili u tabor.

71. Vercingetoriks je namjeravao noću poslati dalje čitavo konjaništvo prije nego što Rimljani posvršavaju gradnju svih utvrda. Na odlasku je naredio zapovjednicima konjaništva da svaki od njih krene u svoju zemlju, pa onda sve one koji su sposobni za oružje pozovu i da dignu ustanak. Pritom im je navodio svoje zasluge koje je za njih učinio i zatim ih počeo preklinjati da misle i na njegov spas i da ga kao čovjeka koji je vrlo zaslužan za slobodu svih Gala ne predaju neprijateljima. Ukoliko se ne budu na nj obazirali, izjavio je Vercingetoriks, svi će izginuti, a s njima zajedno i 80 000 izabranih vojnika. Priznao je da prema njegovu računu ima žita za još svega mjesec dana, ali da ipak ako se bude štedjelo može potrajati i dulje. Kad je sve to odlučno izjavio, otpustio je oko druge noćne straže konjaništvo da se tiho udalji iz tabora na onom mjestu gdje još nije bio izgrađen opkop. Zatim je zapovjedio da se sve zalihe žita snesu u njegov tabor, a da se onaj tko se ne bude pokorio smakne. Čitavo ono blago koje su bili dotjerali Mandubljani razdijelio je među borce, dok je škrto i u malim količinama dijelio žito. Onda je sve čete koje je bio razvrstao pred gradom povukao u grad. Na taj se način osigurao u svojim pripremama i čekao da mu stigne pomoć iz cijele Galije, da bi što uspješnije vodio rat.

72. Kad je za te Vercingetoriksove pripreme saznao Cezar od zarobljenika i prebjega, počeo je izgrađivati ovakve opkope. Naredio je da se iskopa jarak širok dvadeset stopa i to okomitih strana, te je dno jarka toliko bilo široko koliko su gornji dijelovi bili udaljeni jedan od drugoga.

Sve je ostale utvrde podigao četiri stotine stopa iza ovoga jarka i to s namjerom da ne bi mnoštvo neprijatelja iznenada provalilo ili noću dospjelo do opkopa ili danju bacalo strijele na naše borce koji su bili zaposleni na stanovitim gradnjama, pogotovo što je morao toliki prostor obuhvatiti, a vojnicima nije bilo baš lako da zapreme tako veliku površinu. Kad je ostavio ovoliki prostor pa iskopao dva jarka široka po petnaest stopa, a oba jednako duboka, onda je unutrašnji jarak na ravnim i niskim mjestima ispunio vodom koju je doveo iz rijeke. Iza njih je odredio da se podigne nasip i bedem od dvanaest stopa. 76 Zatim je nadogradio grudobran i krunu, a ondje gdje su zasloni zahvatali u bedem postavio je goleme rašlje koje su stršile uvis da bi neprijatelju onemogućile penjanje. Zatim je naokolo uzduž cijele gradnje podigao tornjeve, a ti su jedan od drugog bili udaljeni osamdeset stopa.

73. U isto je vrijeme trebalo nabavljati građu i hranu i graditi utvrde. Zato su se naše čete koje su se udaljavale daleko od tabora morale u svojim redovima prorijediti. Gali su više puta pokušavali udariti na naše građevine, pa su svom žestinom provaljivali kroz nekoliko gradskih vrata. Zbog toga je Cezar držao da tim gradnjama treba nadodati nove, da bi se na taj način sa što manjim brojem vojnika mogle braniti utvrde. Zato je naredio da se posijeku stabla s jako debelim granama, a onda da se njihovi završeci okrešu i naoštre. Poslije toga su vojnici počeli kopati jarke u neprekidnom nizu i to duboke pet stopa. Ovamo je spustio sasječena debla i odozdo ih pričvrstio da ih nitko ne bi mogao iščupati, dok je njihovo granje virilo. Onda je spustio i međusobno isprepleo svuda po pet redova. U slučaju da bi netko ovamo zalutao, tad bi se spleo o veoma oštro kolje. Tako ugrađeno kolje nazivali su palisadama. Pred njima su u kosim redovima vojnici iskopali jame po tri stope duboke, a te su prema dnu bile sve uže. U njih su zabijali kolce debele kao stegno koji su odozgo bili zašiljeni i opaljeni, ali tako da nisu virili iz zemlje više od četiri palca. Isto tako, da bi ih učvrstili i utvrdili, nabijali su dolje na dnu zemlju u visinu pola stope, dok su ostali dio jame pokrivali prućem i grmljem da bi sakrili postavljenu stupicu. Načinili su osam ovakvih redova; svi su bili udaljeni jedan od drugoga po tri stope. Budući da je ova gradnja bila slična cvijetu, prozvali su je ljiljanom. Pred tim bi kolčiće duge jednu stopu na kojima su bile nasađene željezne kuke potpuno zakopali u zemlju i tako ih poredali u malim razmacima na sve strane. Njih su nazivali badljem.

74.

Kad je sve to dovršio, Cezar je odabrao kraj koji je tu bio prema

njegovu mišljenju najravniji, a onda, obazirući se na prirodni položaj, obuhvatio je 13 000 koraka i zapovjedio da se izgrade jednake utvrde na suprotnoj strani protiv neprijatelja izvana, da ne bi veliko mnoštvo neprijatelja moglo opkoliti posade u utvrdama. Da ne bi morali izlaziti iz tabora i izlagati se opasnosti, zapovjedio je svima vojnicima da se opskrbe hranom, tj. krmom i žitom za mjesec dana.

75. Dok se sve to pripremalo oko Alezije, Gali su sazvali skupštinu

poglavica i na njoj odredili da se ne pozovu svi što su bili sposobni za borbu, kao što je to bio naredio Vercingetoriks, nego da se od svake države zatraži određen broj vojnika da bi se moglo, kad navali i kad se zgrne toliko mnoštvo, svojim četama upravljati i razlikovati ih, te ih usto dobro opskrbljivati hranom. Zato su zatražili u Heduanaca i u njihovih štićenika Seguzijavaca, Ambivarečana, Aulerčana Brandovika 35 000 vojnika; isto su toliko zatražili od Arvernjana, Eleutećana, Kadurčana, Gabalaca i Velavljana, koji su uglavnom bili pod vlašću Arvernjana. 12 000 tražili su od Sekvanaca, Biturižana, Santonaca, Rutenaca i Karnućana, od Belovačana 10 000 i isto toliko od Lemovičana. Od Piktonaca, Turonaca, Parizijaca i Helvećana po 8000; po 6000 od Anda, Ambljana, Mediomatričana, Petrokorana, Nervljana, Morinjana i Nitiobrožana; po 5000 od Aulerčana Cenomana, a isto toliko od Atrebaćana, dok su 4000 zatražili od Veliokašana, a od Esuvljana i Aulerčana Eburovičana po 3000; Rauračani i Boji trebali su dati po 2000, dok su odredili da države koje se zovu Aremoričke, smještene uz obalu Oceana, dadu sve zajedno 30 000. Taj je broj obuhvatio Koriozolićane, Redonce, Ambibarijce, Kalećane, Ozizmljane, Venete, Leksovljane i Venelce.

Od svih tih država jedino Belovačani nisu poslali puni broj, jer su izjavljivali da će na svoju ruku i prema svome nahođenju ratovati s Rimljanima, a da se ne žele pokoravati ičijoj zapovjedi. Ipak, kad ih je Komije zamolio da mu kao prijatelju učine uslugu, oni su poslali 2000 boraca.

76. Pouzdane i dobre je zasluge toga Komija Cezar upoznao, kako

smo to prije spomenuli, kad je pređašnjih godina bio u Britaniji. Zbog tih

je zasluga Cezar odredio da Komijeva država bude pošteđena od poreza;

usto joj je vratio sva prava i zakone, dok je njemu samome dodijelio Morinjane. Ipak je sloga cijele Galije da se izvojšti sloboda i ponovo stekne djedovska ratna slava bila tako jaka da Gale nisu više mogla ganuti ni dobročinstva ni uspomena na Cezarovo prijateljstvo, nego su svi srcem i dušom pristali da ratuju. Sakupili su 8000 konjanika i oko 250 000 pješaka; zatim su ih pregledali, izbrojili i postavili im zapovjednike u zemlji Heduanaca. Vrhovno su zapovjedništvo dodijelili Atrebaćaninu Komiju, Heduancima Viridomaru i Eporedoriksu kao i Verkasivelaunu iz plemena Arvernjana, a to je bio bratić Vercingetoriksov. Ovima su isto tako dodijelili izabrane i ugledne ljude iz raznih država koji bi imali prema svom najboljem znanju voditi rat. Tako su svi oduševljeni i puni pouzdanja u pobjedu krenuli prema Aleziji. Nitko među njima nije ni na čas posumnjao da bi netko mogao odoljeti tolikom organiziranom mnoštvu, osobito u dvostrukoj bici, kad provale njihovi iz grada, a oni se budu pojavili s tolikim konjaničkim i pješačkim četama.

77. Ali oni koji su bili pod opsadom u gradu Aleziji s nestrpljenjem su očekivali pomoć od svojih, te kad su vidjeli da je minuo ugovoreni dan i kad su potrošili sve zalihe žita, ne znajući što se događa u zemlji Heduanaca, sazvali su vijeće u kome su počeli raspravljati o svojoj budućoj sudbini. Pojavila su se razna mišljenja. Jedni su predlagali predaju, dok su drugi tražili da se stupi u otvorenu borbu i da se bore dok budu mogli. Čini se da ne smijemo mimoići govor Kritognatov zbog njegove neobične i neljudske okrutnosti. On je bio iz plemena Arvernjana, rođen u vrlo uglednoj obitelji, a uživao je neobično značajan ugled. Taj je u vijeću rekao:

– Ni riječi neću kazati o mišljenju onih koji najsramotnije ropstvo nazivaju imenom predaje, a ne mislim da ih treba držati za građane i pozivati u naše vijeće. Želim govoriti o onima koji su zato da provalimo s vojskom iz grada. U njihovu je savjetu, kao što i sami morate priznati, pravi spomen na našu nekadašnju slavu. Zato, onaj koji ne može za kratko vrijeme odoljeti bijedi taj je doista slab, a ne hrabar čovjek. Lakše je pronaći one koji žele svojevoljno otići u zagrljaj smrti nego one što žele podnositi patnju. I ja bih odobrio ovakvo mišljenje (toliko pazim na ponos) kad bih znao da se ništa drugo ne žrtvuje osim našega života. Ipak, kad već

stvaramo odluke, obazrimo se na čitavu Galiju koju smo pozvali u pomoć.

Kako bi, ako razmislite, bilo pri duši našim bližnjima i rođacima kad bi 80 000 ljudi izginulo na jednom mjestu, a oni sami bili primorani da se dalje bore na njihovim leševima? Nemojte im uskraćivati svoju pomoć, jer su oni zbog općeg i vašeg spasa zaboravili kakvoj se opasnosti izvrgavaju. Nemojte svojom ludošću i nerazboritošću ili slabošću uvaliti čitavu Galiju

u vječno ropstvo. Zar ćete zbog toga što nisu u određeni dan stigli

posumnjati u njihovu vjernost i postojanost? Što da još navedem? Zar se Rimljani u utvrdama s one strane muče i to iz dana u dan zbog zabave? Ako vas ne mogu utješiti njihovi glasnici, da je svaki prolaz do nas zakrčen, onda neka vam neprijatelji budu svjedoci da će oni uskoro stići.

Rimljani su iz straha prionuli i danju i noću uz takav posao. Koja je onda moja osnova? Moramo učiniti ono što su već u davnini učinili naši djedovi

u nejednakoj borbi s Cimbrima i Teutoncima! Oni su se onda kad su ih

prilike otjerale u gradove i kad su se nalazili u sličnoj opasnosti kao i mi prehranjivali mesom onih koji su bili nesposobni za rat; tako su izdržali i nisu se predali neprijateljima. Uostalom, da u našoj povijesti i ne postoji takav primjer, ipak bismo ga trebali ostvariti iz ljubavi prema slobodi i onda predati svojim potomcima! Zar je išta ikad bilo nalik onome ratu? Istina, Cimbri i Teutonci bili su poharali Galiju, nanijeli joj tolike patnje, pa su ipak na kraju otišli i krenuli u druge zemlje, ali su ostala naša djedovska prava, zakoni, polja i sloboda. Što drugo žele Rimljani ili što drugo traže nego da se iz puste zavisti ugnijezde u zemljama i državama onih koje su upoznali kao ljude slavne i u ratu hrabre, a onda da im nametnu vječno ropstvo? I nisu nikada vodili ratove zbog drugih razloga. Uostalom, ako vam je nepoznato što se događa kod drugih naroda, pogledajte malo na susjednu Galiju koju su oni pretvorili u svoju provinciju, a onda su izmijenili pravo i zakone, sve podvrgli pod svoju vlast, te ona sada stenje u lancima vječnog ropstva!

78. Kad su se svi izredali u izlaganju svoga mišljenja, zaključili su da napuste grad svi oni koji zbog zdravlja ili dobi nisu sposobni za rat, a da sami pokušaju sve prije nego što prihvate Kritognatov prijedlog. Ukoliko

ih nevolja bude prisilila a pomoć zakasnila, onda tek treba radije prihvatiti

njegove prijedloge nego se predati ili prihvatiti mir. Mandubljani su sve koje su prije bili primili u grad prisilli da ga s djecom i ženama napuste. I kad su se oni približili rimskim utvrdama, počeli su na razne načine plačući preklinjati rimske vojnike da ih zarobe

kao roblje i da ih nahrane. Cezar je po nasipu razmjestio straže i nije dopustio da ih prime.

79. Upravo su tad pred samu Aleziju stigli Komije i drugi vojskovođe kojima je bilo povjereno vrhovno zapovjedništvo nad svim četama. Odmah su zaposjeli jedan brežuljak i utaborili se oko tisuću koraka daleko od naših utvrda. Sutradan su izveli iz tabora svoje konjaništvo; ono je ispunilo cijelu onu ravnicu za koju smo spomenuli da se prostire 3000 koraka u daljinu. Pješačke su čete razvrstali nešto podalje po uzvisinama. Sa samoga grada Alezije širio se pogled na široko polje. Svi su se okupili na rubovima tvrđave kad su ugledali da je stigla pomoć. Tad su počeli jedan drugome čestitati, svima je duša bila prepuna zanosa i veselja. Zato su izveli čete i svrstali se pred gradom, onda su najbliži jarak prekrili pleterom i zatim zatrpali zemljom. U jednu riječ, sve su pripremili za provalu iz grada a da nisu propustili ni drugo za svaki slučaj.

80. Cezar je razvrstao vojsku na objema stranama opkopa da bi svaki borac, ako dođe do borbe, znao gdje mu je mjesto, a onda je izveo konjaništvo iz tabora i zapovjedio da se zametne borba. Iz svih se tabora, jer su bili smješteni na planinskim glavicama, širio pogled naokolo, pa su svi vojnici mogli pratiti bitku i čekati svršetak. Gali su sa svoje strane među konjaničke odrede uvrštavali strijelce i lako naoružane borce, da bi na taj način mogli priteći u pomoć svojima i istovremeno suzbiti navalu naših konjanika. Zbog toga su strijelci ranili više naših boraca, te su morali napustiti svoje borbeno mjesto. Budući da su Gali vjerovali da su njihovi vojnici u borbi jači i vidjeli da svojim mnoštvom pritiskuju naše odrede, počeli su odasvud, kako oni koji su bili okruženi opkopima tako i oni koji su pristizali u pomoć, zaglušnom vikom i povicima sokoliti svoje drugove. Osim toga, kako se borba odvijala pred očima svih vojnika te se lako moglo uočiti junaštvo i kukavištvo boraca, to su želja za slavom i strah poticali jedne i druge da budu hrabriji. Borba se vodila od podne gotovo do zalaska sunca, ali je još uvijek pobjeda bila neodlučna. U tom su trenutku Germani navalili na neprijatelje i sasjekli ih. Kad su protivnici počeli bježati, isti su borci opkolili strijelce i sasjekli ih. Na sličan su način i drugi naši odredi progonili neprijatelja na uzmaku sve do tabora; pritom nisu dopustili da na bilo koji način uspostave red u svojim bojnim jedinicama. Zato su se oni vojnici koji su bili izašli iz

Alezije žalosni vratili u grad; u panici i očaju sumnjali su u pobjedu.

81. Prošao je jedan dan, a za to su kratko vrijeme Gali pripremili

veliku količinu pletera, ljestava i kuka, pa su tiho oko ponoći izašli iz svoga tabora i došuljali se utvrdama u ravnici. Odjednom su počeli vikati da bi oni koji su se nalazili u gradu i bili opsjednuti prema tom znaku saznali za njihovu navalu. Onda su počeli bacati pleter i hicima iz praćaka pa strelicama i kamenjem goniti naše borce s nasipa, te usto spremati sve ono što je bilo potrebno za juriš. U isto je vrijeme kad se zaorila vika

Vercingetoriks zapovjedio da se trubom dade znak ostalim njegovim borcima i zatim ih je izveo iz grada.

Naši su borci zauzeli određena mjesta na opkopima kako im je prošlih dana bilo zapovjeđeno. Onda su kamenjem teškim pola kilograma i kolcima, što je sve bilo porazmješteno po utvrdama, kao i olovnim zrnima zastrašili Gale. Budući da im je mrak sprečavao točniju orijentaciju, mnogi su među njima bili ranjeni; zbog istoga razloga nisu bolje prošli ni rimski vojnici. Tad su hitala izbacila više strijela, pa je i to bilo uzrokom spomenute nezgode. Zato su legati Marko Antonije i Gaj Trebonije kojima je bila povjerena obrana te strane iz najudaljenijih branika slali pomoć kad su uočili da se naši nalaze u nevolji.

82. Dok su se Gali nalazili dalje od opkopa, bolje su uspijevali u

izbacivanju velike količine svojih strijela, ali kad su se više približili, tad

su ondje gdje nisu ni slutili zapinjali o badlje ili padali u jame ili bi se naboli. Osim toga, u tom bi ih trenutku s nasipa naši zasipali kopljima te bi teško ranjeni ginuli od koplja. U svim svojim pokušajima, premda su žrtvovali tolike svoje borce, nisu uspjeli prodrijeti u bilo koju utvrdu. Kad je počelo svitati, obuzeo ih je strah da ne bi Rimljani i iz svojih gornjih tabora iznenada navalili te ih tako napali s nezaštićene strane; zbog toga su odredili da se povuku prema svojim četama. Dotle su oni koji su iz grada iznosili sve ono što je Vercingetoriks bio priredio za provalu i punili prve jarke saznali prije nego što su se utvrdama približili da su se njihovi borci povukli jer su se bili suviše dugo zadržali u poslu.

83. Naši su dva puta odbili Gale koji su pri tome bili izgubili vrlo

mnogo svojih boraca, pa su zato počeli vijećati kako se dalje mora nastaviti

borba. Zato su sazvali one koji su poznavali prirodni položaj okolice, pa ih

počeli ispitivati za prirodu položaja kao i za utvrde gornjih tabora. Na sjevernoj se strani nalazio brežuljak koji naši vojnici zbog njegova velikog obujma nisu mogli opkopom obuhvatiti, te su prisiljeni nuždom podigli tabor na nezgodnom mjestu, tj. na ponešto strmu obronku. Na tom su se položaju s dvjema legijama nalazili legati Gaj Antistije Regin i Gaj Kaninije Rebil. Kad su galski zapovjednici uz pomoć straža izvidnica istražili prirodni položaj okolice, odabrali su od sveukupnog broja 60 000 vojnika među onim državama čiji su borci bili na glasu zbog svoje hrabrosti. Onda su potajno odlučili što treba učiniti. Zaključili su da se oko podne navali. Ovim su četama postavili za zapovjednika Verkasivelauna iz plemena Arvernjana, jednoga od četvorice vrhovnih zapovjednika; on je bio Vercingetoriksov rođak. Taj je u vrijeme prve noćne straže izašao s vojnicima iz tabora i pošto su pješačili do zore skrio se sa svojim odredima iza planine, dok je vojnicima dopustio da se odmore od noćnog napora. Kad je bilo skoro podne, krenuo je prema onom taboru koji smo prije spomenuli. U isto se vrijeme i konjaništvo počelo primicati utvrdama u ravnici, dok su se ostale čete približavale našem taboru.

84. Kad je Vercingetoriks s tvrđave u Aleziji ugledao svoje vojnike,

zapovjedio je da iznesu pleter, proštace rovke i zidne srpove kao i drugo oružje koje je bio pripremio za provalu. Odjednom je nastala borba na svim stranama. U toj borbi svi su upotrijebili razna taktička sredstva, a gdje im se činilo da je protivnik najslabiji, tamo su odmah navaljivali. Zaista je rimska snaga zbog mnogih utvrda bila pocijepana, pa se naši odredi nisu mogli odupirati neprijatelju na svim stranama. Naše je borce osobito preplašila vika koju su začuli iza svojih leđa; uviđali su da će se spasiti od opasnosti ako se hrabro održe njihovi drugovi, jer daleka nesigurnost obično više zna smutiti ljudsko srce.

85. Cezar je odabrao zgodno mjesto i odatle je mogao imati pregled

svega onoga što se događa. Zato je mogao svim onim odredima koji su bili u opasnosti poslati pomoć. Tako su jedni i drugi uvidjeli da je sad trenutak kad moraju pokazati sve svoje vojničke odlike, ali su zato galski borci posumnjali u pobjedu kad su opazili da ne mogu osvojiti utvrde. Rimski su vojnici bili hrabri zbog toga što su znali da će se jedino na taj način spasiti

ako se održe na svojim položajima. Najteža i najogorčenija borba bila je na gornjim opkopima, u onom smjeru kamo je bio otišao Verkasivelaun. Tu se pokazalo što znači nezgodan i strm obronak. Jedni su izbacili strijele, dok su drugi napravili "kornjaču" i tako se počeli primicati. Iznemogle su postupno zamjenjivali čili borci. Zemlja koju su svi odreda bacali na utvrde prokrčila je prolaz Galima, a zatrpala je ono što su Rimljani bili skrili pod zemljom. Uskoro je našim borcima nedostajalo i oružja i snage.

86. Kad je to Cezar uočio, poslao je našim vojnicima u pomoć

Labijena sa šest kohorti. Osim toga mu je zapovjedio da, ukoliko se ne bude mogao održati, odvede s nasipa u drugom smjeru kohorte i da zatim provali, ali pod uvjetom da to učini ako se bude našao u velikoj opasnosti. Dotle je osobno obišao svoje borce i sokolio ih da ne klonu duhom, posebno im je naglašavao da plod svih pređašnjih bojeva na neki način ovisi o ovom danu i ovom trenutku.

I oni u gradu posumnjali su da će moći osvojiti utvrde u nizini, jer su bile dobro građene; zato su se pokušali popeti na strma mjesta. I ovamo su donijeli sve ono što su bili pripremili. Zatim su bezbrojnim strijelama otjerali braniče s tornjeva. Poslije toga su počeli sipinom i pleterom zasipavati jarke, a "srpovima" kidati bedem i ogradu.

87. Cezar je najprije poslao mladog Bruta sa šest kohorti, a onda

legata Gaja Fabija s još sedam. Na kraju, dok je bitka bila u najvećem jeku,

doveo je sam čile odrede u pomoć. Kad su naši preuzeli akciju u svoje ruke i kad su suzbili neprijatelje, Cezar je pohitao onamo kamo je bio poslao Labijena. Usto je s najbližih branika poveo četiri kohorte i naredio da manji odred konjanika pođe s njim, a drugi da dotle obiđu izvanjske opkope te da onda napadnu neprijatelje iza leđa. Budući da je Labijen vidio da ni nasipi ni jarci ne mogu suzdržati neprijateljsku snagu, sakupio je na okup četrdeset kohorti koje je bio za svaki slučaj doveo iz najbližih branika. Onda je preko glasnika obavijestio Cezara što namjerava učiniti. Zato je Cezar što je brže mogao krenuo u tom smjeru da bi sudjelovao u bici.

88. Neprijatelji su započeli bitku kad su prema boji odjeće 77

prepoznali Cezara, a tu je obično nosio kao svoje obilježje. Istovremeno su

znali da on dolazi jer se s uzvisine moglo razabrati sve što se događa na