Lujo Margetić

Lujo Margetić
SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA
HRVATSKA I CRKVA U
U SPLITU
SIGNATURA
SREDNJEM VIJEKU
Pravnopovijesne i povijesne studije
UDK
Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

Rijeka, 2000.
PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI
BIBLIOTEKA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI SADRŽAJ
MONOGRAFIJE PREDGOVOR 7
Urednik: prof. dr. se. Miomir Matulović UVOD 9
A. OPĆA PROBLEMATIKA 19
Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studije 1. Pravna osnova crkvene desetine na
Autor: akademik Lujo Margetić hrvatskim pravnim područjima 21
Recenzenti: prof. dr. se. Antun Cvitanić
B. CRKVA U DOBA NARODNIH VLADARA 51
akademik Hodimir Sirotković
akademik Franjo Šanjek I. Narativna vrela 51
1. O nekim vrelima hrvatske povijesti XI..stoljeća 53
© Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2000. 2. Odnosi Petra Krešimira i pape prema
Nakladnik: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Hahlić 6, Korčulanskom kodeksu 73
(za nakladnika: prof. dr. se. Mladen Montana) 3. Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 93
4. Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior
Lektor: Dušanka Starčević, prof. - neka pitanja 127
Grafičko uređenje: Maja Žagar, prof.
Tisak: Grafika/Graftrade Žagar 5. Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske
Naklada: 500 primjeraka prema Splitu u ranom srednjem vijeku 169
6. Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 179
7. Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa 199
8. O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu 211
CIP - Katalogizacija u publikaciji ILEpigrafika 225
Sveučilišna knjižnica Rijeka 1. Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 227
949.75"04/14"
261.7(497.5) (091)
C. IZ STARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKE BISKUPIJE 251
CIP 09/2000 1. Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije
i Slavonije 253
MARGETIĆ, Lujo
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku: pravnopovijesne i povijesne 2. Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa 309
studije / Lujo Margetić. - Rijeka : Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. 3. O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice
2000. - 540 str. ; 24 cm pape Grgura IX. iz 1227. godine 327
4. Zagrebački monasterij 339
Bibliografija: str. 487-506. - Kazala. - Sažeci na raži. jezicima.
MARGETIĆ, Lujo D.O SAMOSTANIMA „_„. 349
ISBN 953-6597-15-2 1. O Bašćanskoj ploči >. 351
2. O kartularu samostana sv. Krševanau Zadru 387
100230021 3. O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po
ispravama iz 1186. i 1188. god 417
4. Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu 427
5. Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.) 441
E. DISKUSIJA 449
1. Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 451
2. Iz povijesne problematike nekih hagipgrafskih vrela PREDGOVOR
(u povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd.") 457
3. Prilog diskusiji o Bašćanskoj ploči 465
SAŽETCI 467
LITERATURA 487 Ove pravnopovijesne i povijesne studije iz hrvatske povijesti što se

neposredno odnose na Crkvu objavljivao sam počevši od 1976. godine.
One se međusobno dopunjavaju pa zajednički objavljene još više
KAZALA 507
omogućavaju diskusiju bez koje nema napretka u znanosti. Specijalistička
- osoba 509 istraživanja koja su sakupljena u ovoj knjizi upućena su, zbog toga, u
-stvari 515 prvom redu, hrvatskim pravnim povjesničarima, stručnjacima za crkveno
-vrela 519 pravo i crkvenu povijest na našim područjima i, dakako, onima koji se
-autora ,,,,„,,,,,,„,,,„,„.,„,,,,.,.,,,„,,.,,,.„..,„.,„„,.„„„„,.,.,,.,.....531 bave "općom" poviješću. Ipak, treba uzeti u obzir da sam se crkvenom
problematikom bavio i u drugim radovima. Ti radovi nisu, na žalost,
obuhvaćeni u ovoj knjizi, jer bi njezin obujam postao preopsežan. Ipak,
oni se nalaze najčešće citirani u bilješkama.
Napominjem, da se nadam da ću u dogledno vrijeme dovršiti studiju
0 slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu s osobitim obzirom na širenje
glagoljice i staroslavenske službe Božje u hrvatskim krajevima. Ta će
studija proširiti problematiku obrađenu u radu Branimirov natpis iz 888.
1 međunarodni položaj Hrvatske (rad pod B. II. 1.).
Zahvaljujem Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci na čelu s
dekanom prof. dr. se. Mladenom Montanom, što je i ovaj moj rad
prihvaćen za objavljivanje unatoč dobro poznatim teškoćama izdavačke
djelatnosti.
Posebno sam zahvalan doc. dr. se. Miomiru Matuloviću što je kao
urednik ovaj rad uvrstio u Posebna izdanja Biblioteke Pravnog fakulteta.
Smatram da je ovim studijama tek samo načeta golema pravno-
povijesna problematika odnosa Hrvatske i Crkve u srednjem vijeku. Ova
će knjiga ispuniti svoju zadaću već i time, ako potakne mlade znanstvenike
da se podrobnije pozabave daljnjim radovima o pitanjima koja su u njoj
pokrenuta.
Lujo Margetić
UVOD
Crkvena povijest u Hrvata u srednjem vijeku najuže je povezana s

ranijom hrvatskom poviješću, i to zbog više razloga. Prvi je
najneposrednija veza Svete Stolice s Hrvatima, koja je determinirala
odlučujuće povijesne događaje u nas. Vojvoda Branimir i kralj Zvonimir
samo su dva najuočljivija primjera te veze. Drugi je razlog uloga
samostana, biskupija i nadbiskupija i njihovih nositelja u gotovo svim
manifestacijama hrvatskoga javnoga i privatnog života. Crkvena je povijest
upravo u Hrvata imala još i dodatni kulturni (pa i politički) element, tj.
stoljetnu nazočnost glagoljice koja je na frankapanskim primorskim
posjedima, u prvom redu Krku i Vinodolu, imala prvorazredno značenje,
a u Istri je velikim dijelom zahvaljujući popovima glagoljašima u bitnoj
mjeri pomogla očuvanju hrvatskoga identiteta.
Konačno, crkvenu povijest u Hrvata upoznajemo putem onih istih
vrela kojima se služimo u raščlambama problema iz hrvatske povijesti. Iz
toga slijedi da se svaka povijesna, pravnopovijesna, paleografska,
kronološka itd. analiza tih vrela tiče i jednoga i drugoga područja
istraživanja, koje u mnogim aspektima čine, prema tome, jednu nedjeljivu
cjelinu.
Uostalom, već kratak osvrt na osnovni sadržaj pojedinoga članka u
ovoj knjizi upućuje na to da svaka analiza zajedničkih vrela donosi
rezultate koje ne mogu zanemariti istraživači spomenutih područja
znanosti.
U prvom se dijelu knjige (pod A.) raščlanjuju pitanja P r a v n e os-
n o v e c r k v e n e d e s e t i n e n a h r v a t s k i m p r a v n i m po-
d r u č j i m a. U diskusiji sa Schmidom, najboljim poznavateljem
problematike crkvene desetine na europskim pravnim područjima, dolazi
se do rezultata da je u regnum Croatiaeet^Dalmatiae pravni temelj crkvene
desetine ležao u vrhovnoj vlasti pape Ifao feudalnog seniora u tome
regnumu; u nešto kasnijem razdoblju u Hrvatsku i Slavoniju crkvena je
desetina prodirala teško i uz velike otpore, što se objašnjava žilavim
utjecajem Bizanta (koji nije poznavao tu vrstu podavanja); u Istri se
uvođenje crkvene desetine u bitno smanjenoj visini treba povezati sa širim
problemom tzv. slavenske desetine (također u bitno smanjenoj visini) u
istočnim područjima Franačkog carstva od Baltika do Jadrana. Time se
objašnjava i stoljetni otpor uvođenju "prave" crkvene desetine.
10 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Uvod
U drugom dijelu knjige - C r k v a u d o b a n a r o d n i h v l a d a - i Peričić), autor razmatra dva najuže povezana problema: njegovu dataciju
r a (pod B.) - u prvom se odsjeku (pod I.) analiziraju narativna vrela (vijesti i poruku. Ljetopis je pisan u doba bizantskog cara Emanuela (gl. XLVII.).
o biskupu Gaudenciju, Korčulanski kodeks, Pop Dukljanin, Toma Najvažnija glava Ljetopisa (gl. IX.) opisuje, uz ostalo, organizaciju navodne
Arcidakon, život blaženog Ivana, trogirskog biskupa, i analiza prvog čuda države kralja Svetopeleka, koja obuhvaća područja istočno od Jadrana.
sv. Krištofora, opisanog u djelu biskupa Jurja Hermolaisa. Područje te države odgovara onom koje je u doba toga cara nakon 1165.
1. U članku O n e k i m v r e l i m a h r v a t s k e p o v i j e s t i XI. god. bilo u bizantskoj vlasti, ali povećano za područja koja su bila u
s t o l j e ć a autor analizira vijesti o osorskom biskupu Gaudenciju iz kojih mletačkoj vlasti (kvarnerski otoci i Zadar). Usto, u Svetopelekovoj državi
proizlazi da je Osor oko 1041. priznavao hrvatsku vlast i povezuje s time navodno su postojale dvije metropolije, sjeverna sa sjedištem u Saloni-
analizu Kekaumenova izvještaja iz tridesetih godina XI. st. o toparhu Splitu i južna sa sjedištem u Duklji. Pisac Ljetopisa na taj način izražava
Dobronji. Kako je toparh titula koju Kekaumen daje vladarima zemalja u crkvene pretenzije s jedne strane barske biskupije, koja bi po njemu trebala
susjedstvu Bizanta i s Bizantom na određeni način povezanih, i kako preuzeti nekadašnje područje dukljanske metropolije, i s druge strane
govoreći o Dobronji spominje Zadar i Split, proizlazi da je Dobronja bio splitske metropolije, koja bi se trebala proširiti i na područje zadarske
hrvatski vladar, i to vjerojatno sporedne loze Trpimirovića, možda nadbiskupije osnovane tek pred razmjerno kratko vrijeme (1154. god.).
Gojslav, brat Krešimira III. Takva je crkvena organizacija ne samo u najvećem interesu Splita i Bara,
U ekskursu o natpisu splitskog nadbiskupa Pavla autor dokazuje da već je i u skladu s namjerama Emanuela nakon 1171. god., kada je došlo
se na stupu koji je taj nadbiskup podignuo spominju nemiri u Splitu do otvorenoga i vrlo žestokog neprijateljstva između Bizanta i Mletaka.
izazvani borbom protiv bogumila približno dvadesetih godina XI. stoljeća. Prema tome, Ljetopis je nastao nakon 1171. god., a prije smrti
Analiza isprave bana S. iz 1042.-1044. dovodi autora do zaključka da Emanuela 1180. god. Osim toga, kako je za takvu reorganizaciju trebala i
je taj ban budući kralj Stjepan, sin Krešimira III. On je na vlast došao uz papina suglasnost, on nije mogao nastati nakon 1177. god. kada se papa
pomoć Bizanta uklanjanjem Gojslava-Dobronje, a Bizant mu je priznavao Aleksandar III. otvoreno priklonio Mlecima i jasno potvrdio da ne misli
utjecaj u bizantskoj Dalmaciji. odstupiti od podrške zadarskoj nadbiskupiji.
Stjepanov sin Petar Krešimir IV. privremeno se povezao s papom koji Iz upravo navedenog razdoblja sačuvana su pisma barskog biskupa
mu je priznao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, ali kao papinom Grgura, upućena splitskim crkvenim krugovima, iz kojih je vidljiva živa
vazalu. Osorski evandelistar treba datirati s 1071. i u njemu je sačuvana crkvenopolitička djelatnost barske i splitske crkve u skladu s navedenim
vijest o priznavanju Krešimirove vlasti nad Osorom u doba kada se ciljevima.
Krešimir ponovno priklonio Bizantu. Osobita je pozornost u radu usmjerena na onaj dio organizacije
2 . U članku O d n o s i P e t r a K r e š i m i r a i p a p e p r e m a Svetopelekove države u kojem se priča o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.
K o r č u l a n s k o m k o d e k s u opširno se raščlanjuje vijest sačuvana Dokazuje se da je prema bizantskim piscima Skiličinu Nastavljaču i
u Korčulanskom kodeksu po kojoj je papin legat 1061. god. oslobodio Petra Niceforu Brijeniju dokazana nazočnost hrvatskih četa u Duklji-Zeti oko
Krešimira IV., "hrvatskog vladara", optužbe da je zlonamjerno ubio svoga 1072./1073. god. i istražuje okolnosti pod kojima su te čete intervenirale.
brata Gojslava i nakon toga mu "od strane sv. Petra" (a parte sancti Petri) Hrvatska se na istom području spominje također i u djelu Nicete Honijata
vratio vlast "nad onom zemljom". Kako počevši upravo od tog vremena u drugoj polovici XII. stoljeća, a kada Cinam, pouzdani bizantski pisac,
Krešimir u sačuvanim isprvama nosi naslov "rex Croatiae et Dalmatiae", govori o osvajanju Hrvatske i Dalmacije, on uz Trogir, Šibenik i Split
zaključuje se da je papa fiktivnim sudskim postupkom (sličnim onom, spominje i Duklju. Konačno, novija su istraživanja (Ferluga) pokazala kako
kojem se drugom prigodom i sam podvrgnuo!) priznao Krešimiru pravo je u isto vrijeme (poslije 1171.) područje Hrvatske, Dalmacije i Duklje bilo
na vlast nad dalmatinskim gradovima u svojstvu papina vazala. Slično je organizirano kao jedna jedinstvena provincija pod jednim bizantskim
papa 1059. god. primio u vazalni odnos npr. vojvodu Roberta Guiscarda namjesnikom. Naziv te provincije bio je totum regnum Dalmatiae et
u odnosu na Apuliju i Kalabriju i, nešto kasnije (1073.), obećao nekim Chroatiae, pri čemu je element totum označavao ujedno i bizantske
francuskim velikašima da će ih primiti kao vazale ex parte sancti Petri u pretenzije prema Zadru i kvarnerskom otočju.
odnosu na osvojene zemlje u Španjolskoj. U radovima pod br. 4., 5. i 6. obraduju se pitanja povezana s radom
3 . U članku P o r u k a i d a t a c i j a L j e t o p i s a P o p a D u k - Tome Arcidakona:
l j a n i n a nakon kraćeg prikaza najnovijih radova o Ljetopisu (Steindorff 4 . U članku H i s t o r i a S a l o n i t a n a i H i s t o r i a S a l o n i -
t a n a M a i o r - n e k a p i t a n j a naglašava s e d a "osvajanje" i koji se pojavljuje na mnogim mjestima istočne obale Jadrana, ali nigdje u
"razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihov povratak u toliko velikom broju slučajeva kao u Trogiru. Taj institut poznat je još od
Dioklecijanovu palaču - početak današnjeg Splita - izazivaju trajni interes Hamurabija pa preko bizantskoga Zemljoradničkog zakona, sjeverne
znanstvenika i šire kulturne javnosti pa se i u novije vrijeme pojavilo Afrike u doba Arapa te mnogih dijelova Italije i Francuske itd.
nekoliko rasprava koje su bitno unaprijedile naše spoznaje o tim pitanjima. 2) vijesti Života blaženoga Ivana, trogirskog biskupa, što ga je napisao
Zahvaljujući pak radovima S. Gunjače i N. Klaić uvelike je uznapredovalo 1203. arciđakon Treguan, budući trogirski biskup, osobito one što se
istraživanje međusobnog odnosa djela Historia Salonitana Tome odnose na događaje u XII. stoljeću, naime na rušenje Trogira od Saracena,
Arcidakona i Historia Salonitana Maior, a ono je pomoglo temeljitijoj privremeno napuštanje toga grada i kasniji napad Mletaka i ispituje
raščlambi vijesti o starijoj splitskoj povijesti. U radu se daje prilog diskusiji vjerodostojnost tih vijesti te zauzima kritički stav prema Steindorffovoj tezi
o tim problemima. da su sve te vijesti nevjerodostojne.
5. U radu u kojem se raspravlja o odnosima Splita i Hrvatske u ranom Autor, objašnjavajući razloge učestalosti ugovora o diobi nasađene
srednjem vijeku analizira se, prije svega, uvodna sintagma consulatu zemlje, navodi kao jedan od mogućih razloga i lošu gospodarsku situaciju
peragente zapisnika splitskog crkvenog sabora iz 925. god. i dolazi do u Trogiru nakon događaja koje je opisao arciđakon Treguana.
rezultata da se ona ne odnosi ni na Tomislava, ni na papu, već na U drugom odsjeku (pod II.) u radu B r a n i m i r o v n a t p i s iz
bizantskog cara, čije ime sastavljač Historie Salonitane Maior u 15. st. 888-i
namjerno izostavio. Iz istog zapisnika dalje raspravlja se o sintagmi in m e đ u n a r o d n i p o l o ž a j H r v a t s k e upozorava se na to da
provintia Croatorum et Dalmatinorum finibus i dokazuje da je riječ o je već sama datacija Branimirova natpisa iz 888. god. dokaz njegove
pluralnom obliku Dalmatiae, koji se odnosi na dalmatinske gradove od nedvosmislene prozapadne orijentacije. Naime, datiranje po kršćanskoj eri
Krka do Splita. Pod "upravom" Tomislava nad dalmatinskim gradovima bilo je prihvaćeno u Franačkoj tek nekoliko godina ranije (u Rimu tek
podrazumijeva se pravo ubiranja osnovnog podavanja dalmatinskih kasnije, a u Bizantu nikad).
gradova Bizantu i vjerojatno pravo na carine ubirane u dalmatinskim Branimirovo vladanje pada u vrijeme vrlo složenih odnosa Bizanta i
lukama. Dobivši od Bizanta titulu eparha, Tomislav je vjerojatno pape, u kojima je Hrvatska zauzimala posebno mjesto. Osobito je papa
formalnopravno postigao upravu nad dalmatinskim gradovima. Funkciju nastojao što uže povezati Hrvatsku s Rimom, o čemu svjedoče papina
eparha obavljao je prema Tomi Arcidakonu i Držislav. pisma iz 879. i 882. god., iz kojih proizlazi da je papa zahtijevao od
6. U radu U z m a k B i z a n t a na K r k u s r e d i n o m XI. sto- Branimira da prizna vazalni položaj Hrvatske u odnosu na papu.
l j e ć a daje se raščlamba prestanka bizantske i početak hrvatske političke U trećem dijelu knjige (pod C.) analiziraju se neka vrela starije
vlasti nad gradom i otokom Krkom šezdesetih godina XI. stoljeća, o čemu povijesti zagrebačke crkve. ·
je sačuvano poznato svjedočanstvo Tome Arcidakona o djelovanju 1 . Rad P i t a n j a i z n a j s t a r i j e p o v i j e s t i Z a g r e b a č k e
svećenika Ulfa. U analizi događaja autor dolazi do rezultata da je Toma b i s k u p i j e i S l a v o n i j e obuhvaća ove teme:
Arciđakon svjesno izmijenio podatke kojima je raspolagao i da im je dao a) Raščlambom vrela koja stoje na raspolaganju autor dokazuje
tumačenje koje ne odgovara povijesnoj stvarnosti. Naime, po autoru se ispravnost teza hrvatskih historiografa da je do uspostave Zagrebačke
uopće nije radilo o borbi oko priznavanja slavenske službe Božje, već o biskupije došlo 1094., a ne oko 1089., kao što to tvrde mađarski autori. Pri
borbi između papinstva i Bizanta, u kojoj je hrvatski kralj Petar Krešimir uspostavi te biskupije ugarski kralj Ladislav nije dobio odobrenje ni od
IV. privremeno pristao uz papu da bi dobio međunarodnopravno pape Urbana II. ni od protupape Klementa III. - Viberta, a nije se mogao
priznanje za svoje aspiracije prema Dalmaciji. Petar Krešimir je upravo na poslužiti ni navodnom specijalnom povlasticom danom ugarskim
Krku počeo ostvarivanje svoje zamisli pripajanja Dalmacije Hrvatskoj. Od vladarima po kojoj bi oni bili apostolski legati. Autor drži da je 1094.g.
ostalih rezultata najvažniji je da Ulfo nije došao iz Akvileje, kao što se to najvjerojatnije došlo do "oživljavanja" antičke Sisačke biskupije, kojoj je
u znanosti do sada tvrdilo, već da je on bio predstavnik bizantske vlasti, promijenjeno ime (Zagorska pa Zagrebačka) i sjedište, da bi se je na taj
upućen iz Zadra. način moglo podvrgnuti ugarskom nadbiskupu u Kaloči, a ne splitskom
7 . Rad Ž i v o t b l a ž e n o g a i v a n a , t r o g i r s k o g b i s k u p a kojemu je Sisačka biskupija pripadala u antici.
obraduje dva pitanja: b) Slavonija je od 827. do 833. bila pod upravom bugarskih
1) institut diobe zemljišta danog na krčenje između vlasnika i krčitelja, dužnosnika. Po mišljenju autora, 833. god. dio Hrvata iz Dalmacije odlazi
u Slavoniju i tamo osniva samostalnu državu koja ima vrlo uske veze s antiquissimum MR 165), pisana u drugoj polovici 11. stoljeća za ženski
Hrvatskom. Prvi vojvoda te države je Ratimir, a od kasnijih vojvoda samostan u Gyoru. U tim se rukopisima spominje monasterium pa je taj
poznati su Mutimir i Braslav. izraz iz njih prešao u spomenutih pet isprava.
Pritom autor dokazuje pogrešnost teza da se odlazak dijela U četvrtom dijelu knjige (pod D.) analiziraju se vijesti koje se odnose
dalmatinskih Hrvata odnosi na vrijeme vladavine Tomislava., nadalje, da na neke naše samostane.
je Slavonija poslije 833. postala sastavnim dijelom Istočnofranačkog carstva 1. Benediktinskom samostanu u Jurandvoru posvećen je rad O Β a-
i da je Mutimir, spomenut u pismu pape Ivana VIII. iz 873., bio srpski knez. š ć a n s k o j ploči.
c) Nakon dolaska Mađara u Panonsku nizinu Slavonija ostaje U njemu se dokazuje
samostalnom državom. Mađari je nisu mogli osvojiti prije osvajanja Donje a) Da se u Bašćanskoj ploči, lijevom pluteju crkve sv. Lucije u Baski,
Panonije (poslije 908.), a postoji pouzdana vijest s Drugoga splitskog uvodno, nakon simboličke invokacije (+), nalaze slova č.r.d (ili ž), tj.
sabora da je 928. područje Slavonije crkveno vezano s Hrvatskom, a nakon datacija 1105. (ili 1107.), s time da u daljnjem tekstu dokazuje da je riječ
te godine naglo pada mađarska agresivnost. Tako je Slavonija ostala upravo o 1105. god.
samostalnom državom, usko povezanom s Hrvatskom. To objašnjava b) Da je župan Desila, kao poslanik hrvatskoga kralja Zvonimira,
činjenicu da u popisu županija u djelu Konstantina Porfirogeneta nema uveo samostan sv. Lucije u posjed i vlasništvo neobrađenog zemljišta
nijedne županije koja bi prelazila gorje oko Velike Kapele i okolnost da se (ledina). Zajedno s njime Zvonimirov poslanik je i njegov brat. Oni, dakle,
Slavonija ni izravno ni neizravno ne spominje ni u jednoj ispravi domaćih nisu puki svjedoci, već imaju položaj poslanika (posli) hrvatskog kralja.
vladara u doba kad je postojao regnum Croatiae et Dalmatiae. Desila, krbavski župan - i, čini se, "žrel", ubirač poreza u lučkoj županiji
d) Pouzdane vijesti Tome Arcidakona o crkvenoj i svjetovnoj vlasti - za samostan je najvažnija osoba u natpisu jer on predaje "ledinu" u
nad Slavonijom odnose se na 1078. god. kada je Zvonimir kao vazal pape vlasništvo. Zbog toga je Desila na ploči veličinom slova, točkama između
Grgura VII. - u vrijeme vrhunca papine moči u borbi s kraljem Henrikom pojedinih slova njegova imena i osobito istaknutim položajem na ploči
IV. - priključio Slavoniju hrvatskoj državi. Nakon što je od 1084. god. posebno istaknut kao za samostan najvažniji imenovani uglednik.
refonnno papinstvo zbog raznih razloga oslabilo, a careva strana vrlo c) Da izrada predloška i klesanje Bašćanske ploče pada u
ojačala, došlo je i u našim krajevima do protuudarca pa je ugarski kralj najdramatičnije razdoblje ranije hrvatske povijesti. God. 1102. Hrvatska
Ladislav, koji je u to doba bio uz cara, 1091., prešavši Dravu, navalio na priznaje ugarskog kralja Kolomana za svoga kralja, a god. 1105. priznaje
Hrvatsku i u njoj postavio za kralja svojega nećaka Almoša. ga i drugi dio (tj. Dalmacija, u koju pripada i Krk) jedinstvenoga
2. U radu N e k a p i t a n j a tzv. Z a g r e b a č k e k r o n i k e i kraljevstva regnum Croatiae et Dalmatiae, međunarodno priznatoga od
P o p i s a b i s k u p a dokazuje se da su ti sastavci, sačuvani u uvodu reformiranog papinstva oko 1060. god. kada se po prvi puta hrvatski kralj
Statuta zagrebačkog kaptola iz prve polovice 14. stoljeća, sastavljeni su na naziva kraljem Hrvata i Dalmatinaca (odnosno kao rex Croatiae et
osnovi predložaka iz kraja 13. stoljeća, koji su imali svrhu dokazati pravo Dalmatiae).
Anžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje. d) Da je Bašćanska ploča sastavljena neposredno prije nego što je i
3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i i s p r a v a u n e s e n i h u taj drugi dio (Dalmacija) kraljevstva Hrvatske i Dalmacije priznao
p o t v r d n i c e p a p e G r g u r a IX. iz 1227. god. dokazuje se da su Kolomana. Zbog toga njezino političko značenje prelazi njezin paleografski
sve te isprave autentične i objašnjava se razloge nekim neobičnostima u i lingvistički aspekt, premda su i oni od neprocjenjive važnosti: Krk, kao
stiliziranju spomenute Zlatne bule. dio Dalmacije, Bašćanskom pločom, daje na znanje da još uvijek priznaje
4. U radu Z a g r e b a č k i m o n a s t e r i j utvrđuje se da se samo regnum Croatiae et Dalmatiae, unatoč bizantskim, mletačkim i ugarskim
u pet isprava iz 13. stoljeća javlja sintagma "zagrebački monasterij". Dvije pretenzijama i pritiscima.
(od tih pet) isprave sačuvane su u izvorniku, a ostale tri doduše samo u e) Već 1105. god. tj. u vrijeme klesanja Bašćanske ploče, neposredno
prijepisima, ali je i njihov sadržaj vjerodostojan. U tim ispravama pod nakon sastavljanja njezina predloška, došlo je do ugarske vojne nazočnosti
sintagmom "zagrebački monasterij" označava se bilo biskupiju kao pravnu na Krku, a time i stranih utjecaja, najvjerojatnije (nedomaćih)
osobu bilo zagrebačku crkvu kao građevinu. Izraz potječe vjerojatno iz benediktinaca u samome samostanu sv. Lucije u Baski, koji u drugom
okolnosti što su koncem 12. stoljeća u zagrebačku biskupiju došla dva dijelu ploče uvođenjem novih latiničnih slova (npr. M, O, T, N, V) nastoje
rukopisa (Sacramentarium sanctae Mariae MR 126 i Missale umanjiti glagoljaško-hrvatsko značenje ploče.
16 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Uvod 17
f) Međutim, ugarska je nazočnost na Krku samo privremena. U predložak-izvornik darovanja iz 1186. godine, koji je u sačuvanim
srazu vanjskih utjecaja - ugarskoga i mletačkoga - pobjeđuje domaći prijepisima izmijenjen utoliko što je uz samostan sv. Benedikta na rijeci
čimbenik, Krčki knezovi, koji uspijevaju ostvariti sve jaču (!) realnu vlast Pad dodan i samostan sv. Ciprijana. U ostalome je sačuvani prijepis
nad Krkom priznavajući samo načelno mletački suverenitet. To je razlog vjerodostojan. Samostan je s tom manipulacijom iz raznih razloga bio
zašto pod t. 5. spomenuta latinična slova nestaju već u tzv. Jurandvorskim nezadovoljan pa je naknadno dao sastaviti ispravu iz 1188., god. koja je u
ulomcima, desnom pluteju, klesanom nakon Bašćanske ploče, u kojem se cijelosti krivotvorena.
može utvrditi razvoj od starije, oble, na novu uglatu glagoljicu. 4. U radu P o č e c i p r o š t e n i š t a i F r a n j e v a č k o g sa-
g) Gradnja crkve sv. Lucije pod opatom Dobrovitom u vrijeme kneza m o s t a n a na T r s a t u analizira se podatke iz radova Kašica i Glavinića
Kosmata pada u vrijeme nakon Zvonimirove smrti, najvjerojatnije do 1091. i dolazi do zaključka da se kod spomena bana Nikole Frankapana može
god. povijesno podrazumjevati samo Nikola IV. Nadalje, analizira se i bula
h) Zadnja rečenica Bašćanske ploče nije puko dodatno obavještavanje pape Martina V. iz 1420. god. kao i pitanje autorstva pale glavnog oltara
0 samostanskoj zajednici sv. Lucije s "Mikulom", već joj je svrha opravdati Crkve sv. Marije na Trsatu na osnovi podataka riječkog notara Antuna de
postojanje opata samostana sv. Lucije u ranijem razdoblju kada je on, čak Renno.
još u vrijeme opata Dobrovita, imao nedovoljan broj redovnika (samo 5. U radu Bula "A d decorem" p a p e N i k o l e V. (1447.) daje
devet!) da bi bio domus formata. se novo čitanje bule pape Nikole V., izdane u povodu osnutka
2. U radu O K a r t u l a r u s a m o s t a n a sv. K r š e v a n a u franjevačkog samostana na Košljunu, ispravljajući neke tiskarske i ostale
Z a d r u nakon analize nekih pitanja povezanih s, nažalost, nestalim pogrješke do kojih je došlo u dosad najboljem objavljenom tekstu (G.
Kartularom samostana sv. Krševana u Zadru autor dolazi do ovih Stokala). Ujedno predlaže i svoj prijevod na hrvatski. Konačno, autor
rezultata: raspravlja i o pitanju datacije i dolazi do zaključka da je dokument
a) Kartular nije, kao što se u literaturi tvrdi, napisao notar Blaž, a najvjerojatnije izdan 29. travnja 1447.
niti se vrijeme njegova sastavljanja može postaviti u 1223. god. Kartular U petom dijelu knjige (pod E.) nalaze se tri diskusije:
je nastao koncem XII. ili početkom XIII. stoljeća, i to rukom nepoznatog 1. U radu p r e u z e t o m iz članka P o z a d i n a p r v o ga u g a -
notara. r s k o g n a p a d a na R a b dokazuje se nemogućnost Pragine teze po
b) Analiza isprava iz Kartulara darovanja Zovine i braće (CD 1,126) kojoj bi navodno normanski vojvoda Amico pod zastavom prozapadnog
1 Radovana (CD 1,115) pokazala je da su podaci o osnovnom sadržaju i o sveca sv. Nikole uhvatio 1075. god. hrvatskog kralja. Naime, sv. Nikola
svjedocima pouzdani jer se temelje na upisima u samostanske anale. To postao je "prozapadni" svetac tek od 1087. god., tj. nakon prijenosa tijela
isto vrijedi i za Krešimirovu darovnicu Dikla (CD 1,105) i otoka Maun (CD tog sveca s istoka u Bari.
1112). 2 . Rad I z p o v i j e s n e p r o b l e m a t i k e n e k i h h a g i o -
c) Glavni prigovor sadržajnoj neautentičnosti kojeg je iznijela N. g r a f s k i h v r e l a raščlanjuje prijedloge M. Ivaniševića, koji je u članku
Klaić (naime, da hrvatski vladar nije mogao darivati posjede iz zadarske Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva
općine jer su ležali na području Bizantske Dalmacije) nije prihvatljiv. Petru (Zbornik "Zvonimir, kralj hrvatski") upozorio na neke teze novijih autora
Krešimiru IV. priznao je papa titulu rex Croatiae et Dalmatiae, pa je taj pri raščlambi legenda o sv. Gaudenciju, sv. Ivanu Trogirskom i sv.
hrvatski vladar upravo svojim darovnicama dokazivao svoje pravo na Krištoforu i u raspravi s tim tezama predložio svoja rješenja. Raščlanjuju
Dalmaciju raspolažući bizantskom državnom imovinom na području se Ivaniševićevi prijedlozi i daju primjedbe na njih.
dalmatinskih gradova, gdje je sva općinska imovina ukinućem lokalne 3. U P r i l o g u d i s k u s i j i o B a š ć a n s k o j p l o č i raspravlja
samouprave po Lavu Mudrom prešla u ruke države. se o prijedlozima M. Bogovića što se odnose na problematiku Bašćanske
3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i d a r o v a n j a k r č k o g ploče, objavljenim u Riječkom teološkom časopisa god. 2, br. 2,1998., str.
b i s k u p a po i s p r a v a m a i ζ 1186. i 1188. g o d i n e analizira 371-375.
se darovnicu krčkog biskupa crkve sv. Ivana Krstitelja samostanu sv.
Benedikta na rijeci Pad i prioratu sv. Ciprijana na otočiću Murano, iz 1186.
god., sačuvanu u tri prijepisa, i ponovljeno istovjetno darovanje iz 1188.
god., sačuvano u dva prijepis, te se dolazi do zaključka da je postojao
A. OPĆA PROBLEMATIKA
1. PRAVNE OSNOVE CRKVENE DESETINE NA
HRVATSKIM PRAVNIM PODRUČJIMA
(Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu XX.-XXL, 1983.-1984., 57-83)
Do sada se jedino Schmid pozabavio podrobnije pitanjem temelja

razvoja crkvene desetine na hrvatskom tlu.1 Zato se i noviji istraživači naše
prošlosti pozivaju isključivo na njegov rad i njegove rezultate.2 Schmid je
svoje analize temeljio na tako reći cjelokupnom raspoloživom izvornom
materijalu, a njegov rad ima za nas i posebnu dodatnu vrijednost u tome
što je on i inače proučio problematiku ranosrednjovjekovne crkvene
desetine na širem europskom području, uključujući i Bizant3, i što je veliku
pažnju posvetio tzv. slavenskoj desetini medu Zapadnim Slavenima.4
Prema tome, svako daljnje proučavanje crkvene desetine u Hrvata nužno
mora nastaviti na Schmidove analize i rezultate.
Nastanak i razvoj crkvene desetine u Hrvata Schmid proučava
odvojeno po pravnim područjima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ističući
time s pravom znatne i značajne razlike pravnih sustava tih triju područja.
Nije bez interesa pripomenuti da je Schmid još u doba objavljivanja svoga
rada o crkvenoj desetini "na hrvatskom tlu" (auf kroatischem Boden), dakle
1929. godine, jasno spoznao i snažno podvukao da u okvir njegova
istraživanja ulazi i Istra, osobito pučanstvo u biskupijama Pula i Pićan,5
ali se samo na jednom mjestu dotaknuo pitanja crkvene desetine u Istri, i
to kratkom napomenom o sudjelovanju svećenstva po crkvenim župama
u Kastvu, Veprincu i Mošćenicama.6 To je velika šteta, jer su time
Schmidove analize ostale nepotpune. Uz to Schmid je sebe lišio prilike da
prouči još jedno pravno područje na kojem je mogao već iz načelnih
pravnopovijesnih razloga očekivati pojavu slavenske desetine.
Ovo su osnovne postavke Schmidova istraživanja:
1
SCHMID 1929., 423-454.
2
V. npr. KLAIĆ N. 1963. 33-49; ISTA 1976., 563-572; ADAMČEK 1980.,
70 i d.
3
V. osobito SCHMID 1956., 45-110.
4
SCHMID 1922., 267-300.
5
SCHMID 1929., 431.
6
SCHMID, n. dj., 435.
21
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim poi*~~-~-~^~-
1. Dalmacija 3. Slavonija
a) U Dalmaciji nije postojala prava pravna podloga za primjenu a) Crkvena desetina temelji se na odlukama ugarskih kraljeva.1"
crkvene desetine i zato npr. Trogirani još u XIII. st. ističu da nisu nikad b) Ona se zato pojavljuje u načelu najprije kao dio ukupnih prihoda
plaćali desetine, a nešto se slično može tvrditi i za Rab.7 zemaljskog gospodara, osobito kao dio marturine.16
b) Crkvena desetina bila je načelno jedinstvena masa koja je pripadala c) Od sredine XIII. st. počinje opći otpor plemstva protiv plaćanja
crkvi kao cjelini, a ne samo biskupu. Dijelila se prema prastarim crkvenim crkvene desetine u naturalnom obliku, koji vodi do velikog spora oko
normama na četiri dijela (za biskupa, gradski kler, gradnju i popravak
desetine sredinom XIV. st.17
crkvenih zgrada, sirotinju).8 d) Svjetovna vlast polaže u XIV. st. pravo na dio desetine u visini od
. c) Nerijetko je dolazilo do komutacije (Ablosung) crkvene desetine na
taj način što se deseti dio plodova zamjenjivalo s točno utvrđenim jedne šesnaestine priroda.18
e) Komutacija je općenito proširena tako da je ona osobita značajka
paušalnim novčanim iznosom, paušaliziranim dijelom plodova i
prepuštanjem crkvi određenih nekretnina.9 crkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji.
d) S desetinom su u uskoj vezi i odredbe Splitskog statuta po kojima f) Neslobodni vinogradari kaptola uopće je ne plaćaju.!"
desetina nasljedstva pripada crkvi. Ta pojava, koju nalazimo i u g) Pojedini plemići oslobođeni su plaćanja crkvene desetine, a 1492.
Dubrovniku, podsjeća na odgovarajuće pojave na talijanskom tlu. 10 god. dolazi do općeg oslobađanja plemića za njihove vlastite
e) Tu i tamo nalazimo i utjecaj slavenskog prava: U Osoru dijelom poljoprivredne pogone.20
desetine za sirotinju upravlja požup, a u Hvaru pri ubiranju desetine h) Ukupnom desetinom početno raspolaže biskup.21
sudjeluje i općinski predstavnik, župan.12 i) Župnici nemaju u načelu pravo na udio u desetini, osim u krajevima
u kojima je desetina prešla u svjetovne ruke, (npr. u sučiji Vivodinskoj
2. Hrvatska prema Ozaljskom urbaru iz 1642. god.). Inače, župnici imaju pravo na
a) U užoj Hrvatskoj bila je predslavenska crkvena organizacija podavanje, koje je posve nezavisno od crkvene desetine, koji sastoji se od
uništena, a nova je nastala tek pošto se hrvatska država (oko 803. god.) žita u zrnu ili novčanog ekvivalenta, a koje plaća svaka kuća (CD XIII, 528
povezala s Franačkim Carstvom. Ipak, zbog pripadnosti splitskoj
nadbiskupiji u Hrvatskoj je došlo do snažnog dalmatinskog utjecaja na od 23. svibnja 1366.).22
j) U poteškoćama na koje je nailazila primjena odredaba o crkvenoj desetini
razvoj crkvene desetine.13
u Slavoniji odražava se, po Schmidu, možda prastari slavenski pravni sustav.23
b) Ona se ubire od svih stanovnika bez obzira na stalešku pripadnost.
Ipak joj se odupiru vlastelini, pa čak i "osobe koje su očito u Iz široko koncipiranog Schmidova rada koji se temelji na svim
neprivilegiranom položaju", kao što, po Schmidu, svjedoči "skrajnje čudno relevantnim izvorima i koji je uzeo u obzir svu iole važniju literaturu o
odbijanje plaćanja desetine neke udovice" (CD II, 140, od 1175., do 1180.).
13 pitanjima crkvene desetine u Hrvata naveli smo samo neke od njezinih
c) Starokršćanska dioba na četiri namjene javlja se i u užoj Hrvatskoj osnovnih postavki. Zbog ekonomike izlaganja, bili smo prinuđeni
(Senj, Modruš, Nin i Šibenik). izostaviti ne samo velik broj usputnih važnih zapažanja neko čak i neke
d) Svjetovna vlast dobiva desetinu ubrane crkvene desetine (Statut Schmidove uspjele analize pojedinih aspekata razvoja crkvene desetine,
Senjskog kaptola iz 1380. god., član 16). npr. njezina prijelaza u ruke svjetovnih i crkvenih feudalaca
e) Paušalizirano podavanje umjesto "prave" desetine nije puka (Vergrundherrschaftung, Dominikalisierung).
posljedica komutacije, već je treba povezati sa smanjenom slavenskom
14
desetinom, poznatom iz zapadnoslavenskih zemalja. 15
16
7 Na i. mj.
SCHMID, n. dj., 426-427.
17
8
9
18
10
SCHMID, n. dj., 430, 444. " SCHMID, n. dj., 440.
SCHMID, n. dj.,441.
11 M
SCHMID, n. dj., 446-447.
12
SCHMID, n. dj., 430-431.
21
-2 SCHMID, n. dj. 443.
13
14
SCHMID, n. dj., 432-436, s
SCHMID, n. dj., 449
24 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima
Dodajmo da je Schmid u svojim značajnim radovima posvećenim II.

smanjenoj desetini (decima constituta) u Zapadnih Slavena utvrdio nekoliko
važnih okolnosti. Najvažnija je, dakako, samo postojanje vrlo smanjene Prema Schmidovu se mišljenju u Dalmaciji crkvena desetina nije
paušalizirane desetine, koja je samo po imenu desetina, a koju su plaćali oslanjala na potporu državne vlasti. To drugim riječima znači da je crkvena
Slaveni na područjima, koja su bila uključena u njemačku crkvenu desetina u dalmatinskim gradovima imala značaj crkvene i moralne, ali
orgnizaciju. Schmid navodi podatak iz Helmodove Slavenske kronike, po ne i pravne obaveze. U prilog svome mišljenju navodi Schmid izvore iz
26
kojem su Slaveni plaćali Trogira i Raba i kaže da su se "Trogirani još 1267. god. u sporu sa svojim
de aratro tres modios siliginis et duodecim nummos monetae publicae.
24 biskupom pozivali na to da oni nisu nikad plaćali desetinu te da je biskup
Tu paušaliziranu desetinu, koja se nazivala decima constituta za razliku morao priznati važenje toga pravnog običaja". Čini se da ispravu, na koju
od prave, pune desetine, nazivane decima ex integro, decima iusta, plaćali se Schmid poziva, treba drukčije tumačiti. Naime, u sporu između
su u Tharingiji u prvom redu Slaveni, ali također i pripadnici njemačke trogirske općine s jedne i trogirskog biskupa s kaptolom s druge strane
narodnosti, pa čak i samostani, dakako od onih zemalja koje su bile papa je delegirao Tomu, splitskog arcidakona, pa je došlo do nagodbe 21.
opterećene takvom smanjenom desetinom. Odnos smanjene i pune lipnja 1266. po kojoj biskup i kaptol
desetine bio je od 1:6 do 1:9. remiserunt (...) omnes alias decimas, quascumque a ciuibus dicte ciuitatis
Značajno je da je Schmid upozorio na to da je smanjena slavenska exigere possent et recipient decimas dumtaxat consuetas, videlicet de blado,
27
desetina izbjegla pažnji mnogih znanstvenika zato što je, u ne malom broju leguminibus et de angnis d)
isprava, nejasno formulirana i što na nju upućuje nerijetko samo a općina daruje biskupu i kaptolu neku zemlju na iskorištavanje, očito
suprotnost prema punoj pravoj desetini, tj. prema decima plenaria, decima kao neku vrstu odštete za "izgubljene" desetine. Premda je riječ o nagodbi,
ex integro, iustae decimae itd. Tek od sredine XI. stoljeća nailazi se u Trogirani su se žalili na papu, pa je on odredio ponovni postupak, ovaj
izvornom materijalu na "jasniju i određeniju definiciju toga pojma". puta pred zadarskim nadbiskupom. U tom je ponovljenom postupku
U Poljskoj, gdje je crkvena desetina organizirana posve nezavisno od trogirska općina prepustila, za čudo, predmet na rješavanje trogirskom
njemačkog utjecaja, čim je ona postala općeobaveznim podavanjem, biskupu i kaptolu, dakle svojim protivnicima. Nakon saslušanja svjedoka
nacionalni vladari su odmah s najvećom strogošću istjeravali od trogirski biskup i kaptol u ispravi od 10. listopada 1267. odriču se desetine
pučanstva p u n u desetinu. vina, voćaka i meljave, "jer na njih nemamo nikakva prava", ali
U istočnonjemačkim krajevima crkva se dakako borila da se smanjena pridržavaju za sebe pravo na
desetina ukine i uvede puna pa je npr. jednom prilikom koncem XIII. st. decimis illarum rerum que in civitate Tragurii exhibentur, scilicet de blauis,
crkveni sud izrekao u svojoj presudi da smatra leguminibus et agnis,
talem consuetudinem esse potius corruptelam.25 a trogirska općina potvrđuje pravo biskupu i kaptolu na onu istu zemlju
Porijeklo smanjene desetine nalazi Schmid ili u poteškoćama na koje koju je bila odstupila 1266. god. Nadodaje se da iz priroda te zemlje tri
je nailazilo ubiranje pune desetine u Slavena, koji su zemlje obrađivali na četvrtine pripadaju biskupu, a četvrtina kaptolu.28
specifičan način, ili u ugledanju na prastari način ubiranja poreza na Kao što se vidi, u Trogiru nije u ХШ. st bilo uopće sporno pravo crkve na
slavenskim područjima zapadno od Odre. desetine iz žita, graha i janjadi. To su bile consuetae decimae, a spor je nastao samo
Međutim, kolikogod Schmidove analize predstavljaju nezaobilazan zato što je biskup zahtijevao proširenje prava crkve na drugo (vino, voćke, mlinovi).
temelj daljnjih proučavanja, čini nam se da neke izvore nije ispravno i Nešto slično dešavalo se i na Rabu. Biskup Gregorius de Costizza tražio
uspješno interpretirao i da nije uzeo u obzir neke okolnosti i činjenice koje je decimas non consuetas, a kad mu je to odbijeno, on je bacio na rapske
bi na temelje, nastanak i razvoj crkvene desetine mogle baciti novo svjetlo. rektore i vijeće interdikt. Zato Rabljani mole gradačkog patrijarha pismom
od 23. kolovoza 1268.29 da interdikt skine i da se za rješenje spora izaberu
26
SCHMID 1928., 427.
27
24
CD V, 382-383, br. 863.
Navedeno po SCHMID 1922., 296. 28
25
CD V, 443-446, br. 911.
Presuda od 18. travnja 1282., nav. prema SCHMID, n. dj., 286. 29
CD V, 471-472, br. 937.
pouzdane osobe iz drugih dalmatinskih gradova i medu plemićima. poznavao desetinu kao pravno općeobaveznu ustanovu. U Dalmaciji je došlo
Rabljani se dakle ne protive plaćanju uobičajenih desetina koje smatraju, do recepcije shvaćanja rimske kurije o desetini pošto je ona u drugoj polovici
prema tome, osnovanim na pravu. XI. stoljeća uspjela (bar privremeno) sa svojom koncepcijom o jedinstvenom
Prema tome, izvornim vijestima nije potvrđeno da u dalmatinskim regnum Croatiae et Dalmatiae kao feudalnom vlasništvu rimske crkve.
gradovima plaćanje crkvene desetine nije bilo shvaćeno kao pravna Schmid osobito naglašava jedinstvenost crkvene desetine (Gesamtmasse),
dužnost. A to je i razumljivo. Naime, ne treba smetnuti s uma da je ali već vrlo rani dalmatinski izvori govore o potpunoj pravnoj i faktičnoj
sredinom XI. stoljeća u borbi između papinstva i Bizanta hrvatski kralj odvojenosti svakoga od pojedinih dijelova. Osobito je značajna vijest iz
Petar Krešimir IV. stupio (bar privremeno) na stranu pape i da mu je taj 1150. god., sačuvana u originalnoj ispravi33 po kojoj splitski nadbiskup u
zbog toga priznao pravo na Dalmaciju. Od toga doba postoji dakle svojoj molbi da mu se odobri pozajmica ističe da kanonici splitske crkve
jedinstveni regnum Croatiae et Dalmatiae,30 kojeg papa smatra svojim već posjeduju onaj dio desetine koji njemu pripada (partem nostram
feudalnim posjedom i kojim on raspolaže dodjeljujući ga hrvatskim decimarum) tako da je prinuđen založiti im onu četvrtinu desetina koja je
vladarima kao svojim vazalima. Vijest Korčulanskog kodeksa je pouzdana previđena za popravak crkvenih zdanja [quartam partem (...) restaurationis].
Dakle, svaki dio desetine ne samo da ima svoju posebnu namjenu, već se
i jasna. Petar Krešimir IV. adeptus est principatus illius terre a parte sancti
s njima odvojeno raspolaže pravnim poslovima na način koji se može
Petri apostoli, dakle, upotrebljava se formulacija koje je i inače papa Grgur dobro usporediti s načinom raspolaganja imovinom zaklada u
VII. rado upotrebljavao u odnosu na vladare koje je želio smatrati svojim pandektarnom smislu riječi (universitates rerum).
vazalima. S druge strane, približno od toga vremena nosi Petar Krešimir Posve je neprihvatljiva Schmidova misao da bi desetine iz ostavština
naziv rex Croatiae et Dalmatiae, doduše prema nevjerodostojnim ispravama, koje se spominju u Splitu i Dubrovniku bile pojmovno povezane s
za koje se ipak može s pravom pretpostaviti da je riječ o kasnijim crkvenom desetinom34 i da ih treba usporediti sa sličnim pojavama u
nespretnim sastavcima na temelju starijih pouzdanih zabilježaka. talijanskim pravnim sustavima.35 Odredba glave 34 knjige II. Splitskog
Što se pak tiče Zvonimira, sačuvana je njegova zakletva papi, koja statuta na koju se Schmid poziva36 predviđa slučaj da je osoba bez djece
također na nedvosmisleni način potvrđuje da je papa smatrao da regnum učinila oporuku i raspoložila sa svojim dobrima i da je kasnije dobila dijete
Croatiae et Dalmatiae pripada njemu i da može s njime slobodno raspolagati i umrla. Oporuka se poništava s time da se desetinu imovine treba dati
kao feudalnim dobrom. pro anima sua, scilicet defuncti, ad pias causas. Ta odredba očito nema nikakve
Zvonimir u svojoj zakletvi posebno ističe da veze s ustanovom obavezne crkvene desetine, jer ovisi o činjenici rođenja
37
primitie, decime omniumque ad ecdesias pertinentium procuratur existam,™ posmrčeta. Zaključak Velikog vijeća u Dubrovniku iz 1331. god. po kojem
što znači da se obvezuje da će u povjerenom mu kraljevstvu primjenjivati deseti dio ostavštine treba ići u korist crkve sv. Marije, na koji se Schmid
uz ostalo i odredbe o desetini u skladu s pravnim shvaćanjem svoga također poziva, odnosi se na slučaj da je netko u oporuci predvidio aliquid
feudalnog gospodara, pape. pro decima. To također nije u vezi s ustanovom crkvene desetine, jer ovisi
38
Iz toga slijedi da ne bi smjelo biti sumnje o pravnoj prirodi crkvene o postojanju oporučne raspoložbe, pa tu normu treba povezati s običajem,
desetine u Dalmaciji počevši od druge polovice XI. stoljeća i o tome da je koji je u srednjem vijeku bio posvuda proširen, da ostavitelj u trenutku
dalmatinska desetina morala po svom sadržaju odgovarati koncepcijama smrti umiruje svoju savjest i pro male ablatis namjenjuje neki dio ostavštine
za neku pobožnu ili moralnu svrhu.39
papinstva u to doba. Ne čini nam se posve ispravnim Schmidovo mišljenje
da bi se u osnovnim značajkama dalmatinske crkvene desetine održao 33
CD II, 63-65, br. 64.
"starocrkveni predgermanski pravni sustav, kao u malo kojem području 34
SCHMID 1929., 430.
32
rimske crkve". Dalmacija je u drugoj polovici IXV u X. i u prvoj polovici 35
36
XI. stoljeća svakako pripadala u sklop Bizanta kao jedna od njegovih tema SCHMID, n. dj., 445.
37
(pokrajina), pa o nekoj primjeni crkvene desetine kao pravne ustanove na Pogotovu je čudno, što Schmid na i. mj. povezuje s crkvenom desetinom propis Splitskog
statuta (knj. III, glava 38) koji odobrava preferiranje jednog djeteta s desetinom ostavštine.
temelju propisa državne vlasti ne može biti govora, jer Bizant nije Vjerojatno se radi o previdu.
38
Zaključak Velikog vijeća govori o pars que reliquuntur per illos cjiti đe presenti vita ad aliam
30 convolant.
Podrobnosti u MARGETIĆ 1980a., 233 i d. 3
31 ' Tako Irnerije u svojoj knjizi navodi kao primjer namjene za spas duše: ecdesie Sancti Petri
CD 1,140, bi. 109 od 8. listopada 1075. god. pro restauratione decimarum C. sol. dari mando (Yrnerii Formularium, 33. Usp. i Rainerius de
32
SCHMID 1929., 445. Perusio, 50).
Ipak, u srednjovjekovnim pravnim sustavima dalmatinskih gradova III.

postojala je jedna pravna institucija na osnovi koje je dio ostavštine pod
određenim uvjetima trebalo obavezno privesti pobožnim svrhama. Tako Osnovne Schmidove postavke o crkvenoj desetini u užoj Hrvatskoj
prema Splitskom statutu iz 1312. god. iz ostavštine osobe koja je umrla bez dobivaju ponešto drukčiji smisao ako se uzmu u obzir naša izlaganja o
zakonite djece i bez oporuke pripadala je jedna četvrtina pauperibus in piis jedinstvenom regnum Croatiae et Dalmatiae. Samo uvjetno može se govoriti
causis, a jedna četvrtina općini.40 Prema Šibenskom statutu41 iz druge 0 "dalmatinskom" utjecaju na crkvene pojave u užoj Hrvatskoj. Točnije je,
polovice XIV. stoljeća, ako nema descendenata i ascendenata do četvrtog po našem mišljenju, uzeti u obzir da je rimski utjecaj u kraljevini Hrvatskoj
stupnja, a kolaterala do trećeg stupnja srodstva, cijela ostavština ide pro 1 Dalmaciji u drugoj polovici XI. stoljeća bio od sudne važnosti za razvoj
anima. Ako pak nasljeduju djed s braćom i nećacima ili sama braća, iz crkvene desetine i u Dalmaciji i u Hrvatskoj, premda je dakako točno i to
ostavštine se pro anima izdvaja jedna trećina, dok pri nasljeđivanju bratića da je Rim svoj utjecaj vršio u prvom redu preko splitskoga nadbiskupa.47
i njihove djece dio za dušu iznosi polovica. Vrlo slične odredbe sadrži i S druge strane, Schmid smatra da je komutacija crkvene desetine u
Paški statut42 iz druge polovice XV. st., samo što umjesto trećine, užoj Hrvatskoj postojala već početno, ti. drugim riječima, da je u Hrvatskoj
spomenute u Šibenskom statutu, nailazimo na četvrtinu, a umjesto već od početka postojala tzv. slavenska desetina, i to svoje mišljenje temelji
polovice trećinu. Nema ni najmanje sumnje da su Šibenik i Pag te svoje na sličnom razvoju u zapadnoslavenskim zemljama. Ipak, treba upozoriti
odredbe preuzeli iz nesačuvanog Zadarskog statuta iz XIII. stoljeća,43 jer na to da je Hrvatska bila pod franačkom "zaštitom" razmjerno kratko
identična stilizacija ukazuje na isti izvor, a usporedba sa sačuvanim vrijeme, tj. samo nepuna prva tri desetljeća IX. stoljeća, pa za uvođenje
Zadarskim statutom dokazuje da su spomenuta dva statuta nastala pod crkvene desetine po franačkom uzoru naprosto nije bilo dovoljno vremena,
vrlo jakim utjecajem zadarskog prava. To drugim riječima znači da je na to više što takve nepopularne mjere nisu uopće zamislive na krajnjem rubu
dalmatinskom području vrlo slična pravna ustanova obavezne namjene franačkog utjecaja u vrijeme kada je Ljudevit Posavski vrlo opasno
dijela ostavštine osobe koja je umrla bez djece i oporuke. Izvor te ugrožavao franačku prisutnost u našim krajevima. Kasnije je bizantski
dalmatinske pravne ustanove je bizantsko pravo. Prema jednoj noveli utjecaj postupno jačao pa je sve do smrti Bazilija II. (1025.), pa čak još i
Konstantina Porfirogeneta iz 945.-9S4. god.: ako netko umre bez oporuke, nešto kasnije,48 Hrvatska nesumnjivo u orbiti Bizanta koji, kao što smo već
a nisu ostala djeca, dvije trećine pripadaju zakonskom nasljedniku, a naglasili, nije poznavao crkvene desetine kao pravne obaveze. O uvođenju
trećina se radi spasa duše umrloga bez oporuke namjenjuje Bogu.44 Što se
crkvene desetine u Hrvatsku i Dalmaciju može se govoriti samo od
tiče Dubrovnika, prema Statutu iz 1272. god. iz ostavštine umrlih bez
vremena naglog jačanja izravnog utjecaja papinstva, tj. od druge polovice
oporuke izdvajat će se kroz 10 godina jedna četvrtina za gradnju crkve sv.
45
Blaža. To je privremena mjera. Ona, možda, ima neke veze s bizantskom XI. stoljeća. Desetina je očito najprije uvedena u Dalmaciju, kao sastavni
trećinom koju se zamijenilo četvrtinom, slično kao što se i inače na dio regnuma Croatiae et Dalmatiae, jer je u njoj bila vlast biskupa čvrsto
područjima koja su stajala pod utjecajem rimske kurije, rimskoga i ukorijenjena. Naprotiv, u užoj Hrvatskoj moralo se pristupiti tom
langobardskog prava četvrtina pretpostavljala46 trećini. Ta zamjena je osobito osjetljivom pitanju vrlo oprezno i desetinu uvoditi korak po korak, najprije
lijepo vidljiva u Pagu, gdje je starija trećina zamijenjena novijom četvrtinom. u krajevima koji su bili bliži biskupskim gradovima, osobito daljoj okolici
Splita. Zanimljiva je vijest iz 1178. god.49 po kojoj je neka "žena iz Karma"
(mulier de Clino), najvjerojatnije udovica karinskog župana, uspjela postići
0
Splitski statut, HANEL, knj. Ш, gl. 44. od pape potvrdu da je karinski kraj oslobođen crkvene desetine i čak vlasti
41
Šibenski statut V, gl. 27,28, 29. ninskog biskupa, koji se na to tuži vrlo osjećajnim riječima u pismu
upućenom splitskom nadbiskupu:
42
Paški statut V, gl. 23,24, 25.
43
O tome podrobnije MARGETIĆ 1972., 342-343. Notificamus de una muliere de Clino, c\ue de nobis ad curiam damini pape
44
Novellae Constitutiones, coll. Ш, Nov. ΧΠ, 278. Usp. PEIRA XTV, 6. cum fallaciis fecit querimoniam de decima nostra, cjuam nostri antecessores
45
Dubrovački statut, knj. IV, gl. 80. semper manutenuerunt, cjuod apostolicus fedt ei privilegium, quod de cetero
46
Prema Rapskom statutu Π, 17 od ostavštine osobe, umrle bez oporuke i potomaka aimrta nec de decima de clero illius ciuitatis potestatem haberemus.
pars distribuatur pro anima. Nešto posve drugo je odredba Bračkog statuta I, 27 po kojoj
ostavština osobe koja je umrla bez oporuke i rođaka pripada općini, koja trećinu odvaja
47
pro anima sua in laboreno ecdesie. Usp. identičnu odredbu Hvarskog statuta II, 36. Naime, Podrobnije v. MARGETIĆ 1983., 255-286.
w
tu se radi o ošasnoj imovini, dok u Splitu, Šibeniku, Pagu i Rabu određeni zakonski O tome v. MARGETIĆ 1982., 39-46.
49
nasljednici dobivaju ostavštinu umanjenu za dio pro anima CD II, 140, br. 137. Za godinu v. BARADA 1954., 485.
30
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima
Možda je ninski biskup doista ubirao i pokušao ubirati neko vrijeme hrvatski, plemići tvrdili da oni "prema njihovim pravnim običajima" (iuxta
crkvenu desetinu u Karinu, ali je to njegovo pravo moralo biti očito vrlo consuetudinem eorum) plaćaju desetinu samo na životinjski priplod.
sporno. Uostalom, nije nemoguće da je ninski biskup želio proširiti svoje Sufflay je s pravom ustvrdio da je rapska isprava iz 1111. god.52
pravo na crkvenu desetinu i pri tome naišao na čvrsti otpor. Naime, po krivotvorina iz XIV. stoljeća,53 premda nam se čini nedvojbeno točnom
svemu se čini da je crkvena desetina u užoj Hrvatskoj obuhvaćala samo Šišićeva primjedba54 da se krivotvoritelj po svoj prilici poslužio i pravom
podavanja od sitnih životinja (ovce, koze, svinje) i pčela jer još 19. rujna Kolomanovom listinom. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je krivotvoritelj
1353. god.50 na saboru u Kninu plemićka skupština utvrđuje ove obaveze smatrao važnim ne samo proširenje nadležnosti rapske biskupije na kopnu
prema kninskom biskupu: nego i izjednačavanje prava dalmatinskih i ugarskih biskupa:
- od 7 do 10 janjića, kozlića, pčela i praščića daje se jedan u naturi uf qua Hbertate fruuntur clerici Ungarie, fruantur et clerici Dalmatie
(in specie), pri čemu je, dakako, pravo na ubiranje pune desetine od svih plodova
- ako je manji broj, plaća se po jedan bolanač za janje i novi pčelinjak, moralo izgledati rapskom svećenstvu kao divljenja vrijedno i izvanredno
a polovica za kozlića i praščića, poželjno dostignuće ugarske crkve.55
- od 16 do 20 imenovanih životinja daju se dvije životinje osrednje
veličine in specie, IV.
- preko 20 daju se također in specie (tj. npr. već na 21 janje daju se 3).
Konačno, smatramo da i u odnosu na Slavoniju treba Schmidove
Plemić s 5 do 9 kmetova oslobođen je od davanja desetine, a ako ima 10
rezultate podvrgnuti stanovitoj reviziji. Naime, nema sumnje da su
ili više kmetova, oslobođen je još i jedan kmet srednjeg ekonomskog položaja.
hrvatsko-ugarski kraljevi smatrali Slavoniju osvojenim područjem, za
Iz tih vrlo zanimljivih vijesti može se izvesti nekoliko zaključaka. Prije
razliku od Hrvatske i Dalmacije, gdje su iz raznih razloga, medu ostalim
svega, malo je vjerojatno da je kninski biskup sakupljao u naturi pčelinjake,
i iz obzira prerma papi, isticali kontinuitet vlasti u odnosu na hrvatske
praščiće itd. iz čitave Kninske biskupije. Čini se vjerojatnim da je biskup
narodne vladare. Slavonija je bila za Ladislava, koji još nije uspio do kraja
to pravo ostvarivao sabiranjem priploda samo u svom užem području koje
sa svojim pretenzijama prema hrvatsko-dalmatinskom kraljevstvu,
je pripadalo kninskoj općini, a da je u udaljenijim područjima morao
graničarska zemlja, pa u tom pogledu u to doba nije došlo do bitne
pristati na komutaciju desetine u novac i na to da se iz sabrane desetine
promjene u njezinom položaju, osim što se promijenio nosilac vlasti i
uzdržava seosko svećenstvo. Doduše, plemstvo je priznalo biskupu pravo
usmjerenost graničarskog područja: do pred kraj XI. stoljeća Slavonija je
da imenuje svoga vlastitog župana koji je trebao nadzirati ubiranje desetine
bila hrvatsko graničarsko područje prema Ugarskoj, za Ladislava je ona
u čitavoj biskupiji, ali je očito da je njezino sabiranje bilo u najvećoj mjeri
bila najjužnije novoosvojeno područje. Uvođenje crkvene desetine u takvo
ovisno o dobroj volji lokalnog plemstva, pa je zato neprestano prijetila
nesigurno graničarsko područje nije nimalo vjerojatno. Tek je Koloman,
realna opasnost da se ta crkvena desetina pretvori u plemićki prihod.
nakon što je osigurao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, mogao
Takav razvoj naslućuje se i na istarskom području, a iz Vinodolskog je
pristupiti jačem integriranju Slavonije pošto je ona prestala biti
zakona vidljivo kako je seosko svećenstvo upotrijebilo priliku sastavljanja
51 pograničnim krajem, ali se njezinom punom uklapanju u ugarski državni
toga značajnoga pravnog dokumenta da što više skuči biskupova prava.
Obratno, hrvatski su biskupi nastojali da ostvare punu, "pravu"
desetinu čitavog priploda i priroda, kao što je to bilo propisano u Ugarskoj 52
CD II, 22, br. 19.
već odredbama Stjepana I. i Ladislava I. U upravo spomenutoj ispravi od 53
SUFFLAY1905., i d.
19. rujna 1353. kninski biskup navodi da "plemići i drugi" (nobiles et alif) 54
ŠIŠIĆ 1914a., 637.
decimas suas in omnibus rebus decimalibus šibi et sue ecclesie predicte dare 55
recusarent Nije nemoguće da se puna, prava desetina koja bi teretila sve proizvode, tzv. iusta decima,
u užoj Hrvatskoj počela energičnije uvoditi tek za kralja Ludovika. Na to kao da upućuje
pa se iz toga može sa sigurnošću ustvrditi da je spor nastao upravo zato
isprava od 9. srpnja 1367. (CD XIV, 55-56, br. 35) kojom je Ludovik naredio da se plaćaju
što je biskup zahtijevao punu desetinu od svih plodova, dok su, obratno
iustae decimae koje već mnogo godina (a pluribus annis citra) ne plaćaju mnogi obveznici
50
in territorio Clissiae, Politii, Almissii, Zmine, Zeline ac Cleonae, kao i isprava od 6. ožujka 1371.
CD П, 197-198, br. 146. (CD XIV, 309, br. 226) kojom isti kralj naređuje bužanskom i počiteljskom knezu da ne
V. osobito članove l do 5 Vinodolskog zakona (MARGETIĆ 1980., 117-119).
51
ometa rapskoga biskupa u ubiranju crkvene desetine u Lici i Bužama.
32 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima 33
organizam ispriječila okolnost što su hrvatsko-ugarski vladari smatrali Tek iz isprave iz 1227. god.61 proizlazi da na području zagrebačke
Slavoniju vlastitim golemim posjedom, na koje su doduše protegu biskupije postoji i crkvena desetina koju plaća stanovništvo kao svoju
primjenu načela ugarskog privatnog prava, ali koje su javnopravno dodatnu obavezu.
organizirali na specifičan način. Priznanje kraljeva vlasništva (i vlasti) nad Schmidu je s pravom upala u oči neobična važna okolnost da se na
slavonskim zemljištem utvrdio je Koloman uvođenjem posebnog području zagrebačke biskupije crkvena desetina iz priroda spominje tek
podavanja, marturine, kunovine, koje je imalo značaj zakupnine za trajni 1227. godine.
zakup tih zemalja slavonskom stanovništvu i ujedno značaj poreza jer je Nadalje, značajno je da zagrebački biskup u toj ispravi razlikuje dvije
vlasnik bio ujedno i vlast. Uz to Slavonija je, zajedno s Hrvatskom i vrsti desetine. "Glavna" je vinska desetina; ona se plaća u novcu; jedino
Dalmacijom, bila povjerena posebnom kraljevu funkcionaru, banu, čime nju ustupa biskup kanonicima zagrebačkog kaptola, i to samo onu na
je njezina posebnost i odvojenost od ugarskog područja još više istaknuta. užem području "zagrebačke parokije" i onu na području Gorice. Druga je
Iz svih tih razloga nije posve točna Schmidova tvrdnja da se u "sporedna", obuhvaća desetinu u naturi (frumento, avena, cera, melle, Uno,
Slavoniju uvelo crkvenu desetinu na osnovi odredaba kraljeva Stjepana fabis, agnis et nucibus) koju zagrebački biskup zadržava za sebe. Nije
I. i Ladislava I. Kad bi to bilo tako, onda bi o crkvenoj desetini po ugarskom nemoguće da je biskup uspio samo na užem zagrebačkom području
uzoru, tj. o punoj i pravoj desetini postojale bar neke vijesti iz XII. stoljeća. ostvariti plaćanje "sporednih" desetina. Veliko je pitanje, da li je biskup
Ali tome nije tako. Evo prvih vijesti o tome na koji se način državna vlast stvarno ubirao "sporedne" desetine u goričkom kotaru ili ih nije ustupio
brinula za prihode zagrebačkog biskupa: kanonicima naprosto zato što ih nije ni sam još uspio nametnuti. Uz to, iz
- 1134. god. spominje se populus de Dumbrova cnm tena et silua, prvih se vijesti o crkvenoj desetini u zagrebačkoj biskupiji vidi da je riječ
dodijeljen zagrebačkoj biskupiji na kraljev nalog,56 bilo o komutiranoj, bilo o smanjenoj desetini. Slično kao na
-1193. god. odobrava se zagrebačkom biskupu pravo na desetinu zapadnoslavenskom području i ovdje su vijesti o desetini po svemu se čini
državnih prihoda koji se prikupljaju iz Krapine, Okiča i Podgorja "na isti također svjesno iznesene u nejasnoj stilizaciji, iz kojih ipak nakon pažljiva
način, na koji on ima pravo na desetinu iz ostalih državnih prihoda po čitanja izvora proizlazi borba crkvenih vlasti za uvođenjem sve strože
čitavoj biskupiji" (quemadmodum per totum episcopatum suum de aliis ducatus desetine, s ciljem da se ona konačno pretvori u pravu, punu desetinu.
redditus decimas habet),57 Iz isprave iz 1227. god. ne proizlazi nužno da je riječ o punoj desetini,
-1199. god. kralj Emerik odobrava zagrebačkom biskupi desetinu "iz jer ona ne spominje iustas decimas, pa ne znamo ni visinu komutacijskog
naših marturina (...) kao i od svinja, što se sabiru u zagrebačkoj biskupiji".58 iznosa vinske desetine ni stvarnu visinu "sporednih" desetina. Druga
59
Isto to potvrđuje se i 1201. god., 62
vijest, iz 1229. god. , spominje doduše z'ustes decimas u naturi, ali samo kao
" 1217. god. kralj Andrija II. odobrava zagrebačkom biskupu uz moralno-religiozno-politički cilj crkve. Biskup moli kralja da
desetine iz svih marturina i svih "poreznih sakupljanja" (decimas secundum instituta ueteris testamenti per totam suam dyocesim iustas
marturinarum omnium seu omnium collectarum) još i decimas omnium frugum in specie (...) integraliter (...) šibi (...) persolui
decimas (...) omnium tributorum forensium siue decimas prouentus faceremus.
60
portuum. Tako reći svaka je riječ program za koji se biskup bori, a ne
Iz tih vijesti dobiva se dojam da je zagrebačka crkva najprije dobila utvrđivanje stvarnog stanja. Značajno je pozivanje na Stari zavjet, a ne na
vlastelinska prava nad prostranim i brojnim posjedima, a da je nakon toga zakone ugarskih kraljeva, a ništa manje programatski ne djeluju riječi "p
državna vlast odobrila namjenu dijela državnih prihoda za crkvene svrhe. o č i t a v o j (spac. L. M.) njegovoj dijecezi" i osobito "potpuno (!) plaćanje
Dobiva se nadalje dojam da se to pravo postepeno širilo prostorno (v. pravednih (!) desetina" koje bi kralj tek "trebao narediti". Biskup naziva
ispravu iz 1193. god.) i sadržajno (v. isprave iz 1199. i 1217. god.). običajno pravo "tocius Ungarie",. podvlačeći time da je Slavonija sastavni
dio cjelokupnog ugarskog kraljevstva, premda time neizravno priznaje da
56
CD II, 42, br. 42 od 26. travnja 1136.
postoje dva pojma Ugarske: jedan je Ugarska u užem smislu te riječi, u
57
CD II, 259, br. 244 od l .IX. do 31.ΧΠ.Π93.
58
CD II, 339, br. 315.
w 61
CD ΙΠ, 12, br. 8. CD III, 270, br. 243 (prije 9. kolovoza 1227.).
62
CD Ш, 325, br. 284.
60
CD III, 148, br. 130 (prije 23. kolovoza 1217.).
34 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku
Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima 35
kojoj se očito "prava desetina" komutira u novčani iznos od jednog

pondusa, a drugi je Ugarska u širem smislu riječi, koja obuhvaća čutav Međutim, čim se kraljevska vlast pod Anžuvincima ojačala, ona je
teritorij pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara, dakle i Slavoniju, na koju nastojala da pomogne crkvi, kao instituciji u kojoj je s pravom gledala
bi se, po mišljenju biskupa, ipak, bar per analogiam, trebalo primijeniti jedan od svojih glavnih oslonaca. Karlo I. "zgraža se" nad smanjenom
ugarsko običajno pravo. Da je ta naša interpretacija točna, vidi se i po tome, desetinom riječima koje neobično podsjećaju na slično negodovanje prema
što kralj ne želi izravno primijeniti u Slavoniji odredbe ugarskog običajnog smanjenoj desetini u Zapadnih Slavena. On zabranjuje plaćanje crkvene desetine
prava, već donosi novu normu, koja ima očito konstitutivno a ne tek secundum paruam consuetudinem, que pocius dicendo est corrumptela.65
deklarativno značenje. Njome se dozvoljava komutacija crkvene desetine Prema Karlu I. uobičajeni komutirani iznos desetine u Slavoniji
na žito, ali u jako smanjenom iznosu, tj. na polovicu, 2,5 denara. O
plaćanju desetine iz drugih plodova kralj ništa ne određuje, što je znak da iznosio je dva denara po kupu žita, i isto toliko po kablu vina, što
su one doista sporedne. Očito je da je u Slavoniji tek malo-pomalo trebalo predstavlja
uvoditi,paušaliziranu smanjenu desetinu sa slabo prikrivenim ciljem da ona non decimam, sed vix vigesimam
tijekom vremena dostignu punu, pravu desetinu, propisanu za Ugarsku. i zbog toga zahtijeva plaćanje u naturi.
To je ostvareno u odnosu na Petrinju već 1270. godine,63 kada su pred To je posve dobro usporedivo s odredbom Andrije II. iz 1229. god.
banom Henrikom njezini stanovnici obećali da će plaćati da se po kupu žita u Slavoniji treba davati 2,5 denara. Komutiranu
iustas decimas frugum, scilicet uini, agnorum, apum ac de custodie smanjenu desetinu kao običajno pravo priznaje i ban Mihac 1327. god. u
porcorum, cjue polyche dicuntur, dabunt in specie. svom pismu križevačkom comesu, u kojem mu naređuje da utjerava punu
U ostalim gradovima i na ostalim slavonskim područjima uvođenje desetinu u naturi od stanovnika križevačkog komitata
pune, prave crkvene desetine išlo je mnogo teže, jer su stanovnici uporno non obstante ipsorum prava et abusiva (...) consuetudine.66
pozivali na dugogodišnji pravni običaj plaćanja smanjene desetine.64
Iste godine obraća se Karlo I. drugim pismom svom slavonskom
63
CD V, 525-262, br. 987 od 6. ožujka 1270.
stanovništvu južno od Save67 i građanima Gradeca (danas Zagreb)68 u
64
SCHMID 1929-, 441 upozorava na poseban položaj slobodnih gradova u odnosu na
kojem se zabacuje
crkvenu desetinu i pri tome se poziva na privilegije Petrinji i Virovitici i na prava općine
cjuadam abusiva consuetudine, que non consuetudo, ymo pocius corruptela
Gradec (Zagreb) na, nama već dobro poznatu, šesnaestinu. Ali upravo za Petrinju sačuvane (...) dići potest
su iz 1270. god. vijesti o tome da je zagrebački biskup uspio prinuditi građanstvo na po kojoj su oni do tada davali desetinu iz svih plodova. On naređuje da
plaćanje desetine in specie, osim za "sporedne desetine" (pro minutis đecimis) iz lana, kokoši se ubuduće daje "iustas decimas", dakle inzistira na punoj, pravoj desetini.
i prosa, koje su komutirane u novac i paušalizirane na 2 denara po kući. Iz sačuvane isprave Spor je riješen tek 1327.,69 kada je ban Mihac odredio da se kup žita
ne proizlazi da se spor između biskupa i građanstva sastojao u tome da li je građanstvo može komutirati sa 6 denara, a vino po tržnoj cijeni, osim u većim
obvezano na desetinu ili ne, već u tome da li desetinu treba plaćati u naturi ili u novcu. O privilegiranim mjestima gdje je naređeno davanje desetine u naturi. Ako
drugim gradovima nemamo vijesti iz ΧΠΙ. stoljeća, ali čini nam se da ne bi smjelo biti je još 1326. god. kralj priznavao da dva denara iznose dvadesetima, dakle
sumnje u to da su oni bili obavezni na podavanje crkvene desetine već u to doba. Iz pisma da bi poštena komutacijska svota iznosila 4 denara po kupu, onda je očito
kojim se Karlo 1.13. srpnja 1327. obratio stanovništvu Gradeca i koja se odnose na plaćanje da su Anžuvinci konačno uspjeli u svojoj namjeri da u Slavoniji ostvare
desetine vidi se da se građanstvo ne odupire obavezi plaćanja desetine u načelu, već nečem plaćanje pune, prave desetine, koja se i u komutiranom obliku ne može
drugom, tj. da građanstvo želi plaćati desetinu u novcu. Karlo I. naređuje građanstvu da više nikako smatrati smanjenom desetinom, jednim od privilegija
plaća iustas decimas, i to in omnibus rebus vestris et iobagionum vestrorum decimalibus in specie. slavonskog stanovništva u XIII. stoljeću.
70
S doslovce istim nalogom obratio se Karlo I. i svim plemićima i članovima svih drugih
staleža u zagrebačkoj biskupiji preko Save, što znači da je pravna situacija bila identična i
u Gradecu i u drugim područjima. Svoju tvrdnju da su slavonski gradovi imali poseban
privilegirani položaj u vezi s plaćanjem desetine Schmid dokazuje i s ispravama od 3. 65
CD IX, 300-301, br. 247 od 15. srpnja 1326. Usp. tekst koji odgovara bilj. 25 u ovome radu.
listopada 1469. o pomirbi građana Gradeca sa zagrebačkim kaptolom. Međutim, iz tih 66
CD IX, 346-347, br. 287 od 24. ožujka 1327.
isprava je vidljivo da građanstvo odobrava sabiračima desetina, koji u ime zagrebačkog 67
CD IX, 352, br. 291 od 13. srpnja 1327.
kaptola dolaze na područje Gradeca, da hvataju, sude i bacaju u zatvor stanovnike Gradeca <* CD IX, 352-354, br. 292 od 13. srpnja 1327.; FORETIĆ 1969a., 774 i d.
koji su ostali dužni vinsku desetinu. Nije nam jasno kakav to posebno privilegirani položaj 69
CD IX, 425-426, br. 351 od 25. listopada 1328.
gradova vidi Schmid na temelju tih podataka. Ovime ne želimo tvrditi da gradovi nisu 70
Ovdje ne možemo ući u daljnje analize problema komutacije. Jedan od njih je izmjena
uopće imali nikakvih olakšica pri plaćanju desetine. Ali u taj problem ne može ovdje ući.
vrijednosti denara tijekom XIII. i XIV. stoljeća, kao i odnos ugarskoga i slavenskog novca
i crKva u srednjem vijeku Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima 37
Ubrzo nakon energičnih intervencija Karla I. i bana Mikaca od 1326. decimas suas et suae ecclesiae ex parte uestra et vestrorum iobagionum
do 1328. god. u korist zagrebačkog biskupa i plaćanja pune crkvene debitas iuxta taxacionum (!) seu conuencionem vestram factam cum eodem
desetine, koje su išle za izmjenom dotadašnjeg stanja u Slavoniji u odnosu (se. episcopo) aut in specie decimatoribus ipsius (...) episcopi (...) persoluatis.
na crkvenu desetinu i za znatnijim povišenjem komutacijskog novčanog Kralj tako živo želi da biskup dođe do prihoda iz desetine da
iznosa, dolazi do poznate bune slavonskog stanovništva koja traje sve do upozorava stanovništvo da će se desetine dobrim dijelom upotrijebiti za
1340. god. Tkalčić je sve te događaje dvadesetih godina XIV. stoljeća što važne vojne svhe:
su se odnosili na pitanje plaćanja crkvene desetine na području zagrebačke cum idem (...) episcopus pro expedicione presentis nostri exercitus una
biskupije kao i bunu u tridesetim godinama istoga stoljeća povezao u nobiscum debeat proficisci vel saltem suis hominibus nos debeat adiuuare,
jednu cjelinu u radu pod zajedničkim naslovom Odpor i buna radi desetine iz čega slijedi da se neplaćanjem desetine šteti izravno kralju i najvažnijim
u biskupiji zagrebačkoj u XIV vieku.71 Naprotiv, N. Klaić je "otpor protiv državnim interesima.
plaćanja" crkvene desetine i borbu biskupskih predijala u Čazmi, Dubravi, Dodajmo tome još i javni biskupov proglas od 5.IV.1335. godine80
Ivaniću i Vaški protiv zagrebačkog biskupa72 strogo odvojila i naglasila kojim se on prijeti svima onima koji vrše razna zlodjela protiv crkve:
"da oba oblika otpora iako vremenski povezana, nemaju neke zajedničke insultum, tumultum, concursum, violencias, insidias, sediciones,
osnove ni uzročne povezanosti". Prema njezinom mišljenju do bune conspiraciones, congregaciones fraudulentas et conventicula itd. itd.
predijalaca je došlo zato što je pravni položaj vojnika na privatnom Takvi će biti izopćeni, njima će se oduzeti posjede i još će biti kažnjeni
vlastelinstvu u Slavoniji znatno teži nego kraljevih vitezova, koji su rijekom iuxta promissione ipsorum.
XIV. stoljeća već organizirani u plemićki stalež. n Buna predijalaca je, po Čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje u to da su nasilja, o kojima
njezinu mišljenju, očajan pokušaj privatnih vitezova da dođu pod kraljevu biskup piše 1335. god. povezana s odbijanjem pučanstva da plaća crkvenu
zaštitu74 i okrilje te da se izjednače u pravima s kraljevim vitezovima.75 desetinu u punom iznosu, utvrđenom 1328. god. To pogotovu proizlazi
Bez ikakve sumnje, slavonsko se stanovništvo nije pokorilo bez iz još jedne okolnosti. Naime, 1336. god. biskup se obraća svim
daljnjega naredbi bana Mikca iz 1328. god., kojom se željelo umjesto stanovnicima triju provincija (prediales, ciues et populi prouinciarum
običajnopravno smanjene desetine uvesti "pravu" desetinu. Već 1329. god. nostrarum de Chasma, Dumboe et luang)" i tom prilikom kaže da između
Karlo I. naređuje banu da pomogne biskupu pri utjerivanju desetine.76
njega i tih stanovnika postoje teške nesuglasice i sporovi još iz 1333. god.
Godine 1333. ban traži od svih stanovnika goričkog, dubičkog i sanskog
komitata da uredno plaćaju crkvenu desetinu,77 a 1334. god. piše svim Budući da netom spomenute banove i kraljeve isprave iz 1334. godine
stanovnicima cijele zagrebačke dijeceze i prijeti im teškim posljedicama (si inzistiraju na plaćanju crkvene desetine zagrebačkom biskupu, proizlazi
vestra gravamina cupitis evitare) ako se ne bi pridržavali njegove naredbe da se slavonsko stanovništvo nikako nije htjelo pomiriti s plaćanjem pune
iz 1328. god. i uz to posebno daje nalog comesima, kaštelanima i drugim desetine, tj. da se borilo za "stare pravice", naime za desetinu u smanjenom
78
službenicima da pomognu biskupu. Ni Karlo I. nije ostao skrštenih ruku. iznosu koji je prema Karlu L, iz 1326. god., navodno iznosio tek polovicu
79
On 22.VIII. 1334. upućuje veći broj pisama slavonskim funkcionarima, pune desetine.
plemićima i ostalom stanovništvu u kojima ih poziva datsvakako plaćaju Otpor prema desetini obuhvatio je cijelo stanovništvo triju provincija,
82
biskupu desetinu u novcu ili u naravi: što se vidi iz upravo navedene isprave iz 1336. godine, u kojoj se biskup
obraća svim stanovnicima i u kojoj biskup kažnjava glavne krivce, a prema
ostalima, premda je imao s njima
71
Rad XLIX, 1879., 167-230. grauis et magna discordia
72
KLAIĆ, N. 1971., 563-564. biskup se mudro pokazuje vrlo velikodušnim:
73
KLAIĆ, N. 1971,577. alios vero nostros prediales, ciues et populos (...), immunes inuenientes, in
74
KLAIĆ, N. n. dj., 581. fidelitate relinquimus permanere
75
KLAIĆ, N. n. dj., 577. Ostalu literaturu v. u KLAIĆ, N. 1963a, 35-37. jer se nada da ubuduće
76
CD IX, 465-466, 380 od 14.VI.1329. ingratitudinem uel infidelitatem contra nos et nostros non incurrerint
77
CD X, 115, 74 od 7.У1ПЛЗЗЗ
78
CD X, 179-180,120 od 21.VIII.1334. "" CD X, 205-206,147.
ei
CD X, 267-268,197 od 23.VI.1336.
74
CD X, 182,121; 182-183,122; 183,123; 183,124; 184,125; 184,126; 185,127; 185,128; 186,
ffi
129 - svi od 22.νΠΙ.1334. V. bilj. 65.
a osobito je garantirao opće povlastice i obaveze predijalaca. Predijalcima nije

dacia consueta sui temporibus persoluerint. preostalo drugo nego da se obrate na kralja, kao vrhovnog zaštitnika prava
Taktika odvajanja kolovođa od "zavedenog" naroda pokazala se i pravde. Ali, interesi kralja i biskupa bili su toliko usko povezani da je
uspješnom. Već iduće godineи dolazi pred čazmanski kaptol veći broj spor bio već unaprijed sigurno izgubljen za predijalce, premda su oni bili
predstavnika stanovništva spomenutih triju komitata te bez ikakve sumnje u pravu, što se osobito tiče onih koji se nisu latili oružja
suo et omnium dictarum prouinciarum cuiuscumque status hominibus i koji su se naivno uzdali u kraljevu pomoć. Međutim, već dopis kojim
nomine Karlo I. obavještava zagrebačkog biskupa o tužbi predijalaca dokazuje da
daju obećanje da neće ubuduće biti "nevjerni" prema biskupu. je kralj, dakako na podmukli način, uz biskupa, a protiv predijalaca.
Iz otpora plaćanju desetine po stanovništvu triju komitata, koji je Naime, kralj piše biskupu da se na njega obratila
trajao od 1333. do 1336. god.84, biskup je izvukao pouku da se na svoje universitas hominum seu populorum de Iwangh, Dumbrou, Chazma et de Voska
predijaliste ne može osloniti onda kada su mu najpotrebniji, tj. u lomljenju s pritužbom "da biskup krnji njihove sloboštine". Dakle, već prilikom
otpora neprivilegiranog stanovništva. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je otvaranja postupka kralj ne naziva tužitelje predijalcima, već homines i
biskup zbog toga odlučio da ukine taj privilegirani a za njega nekorisni, populi, tj. smatra ih biskupovim podložnicima i kmetovima. Kralj poziva
čak štetni sloj stanovništva, da kolovođe rastjera, a ostale predijalce biskupa da dođe pred kraljev sud i donese
pretvori u "obične pučane" (communes populi). Dakako, da to dobar dio priuilegia (...) regum predecessorum nostrorum super libertatibus ipsorum
predijalaca nije primio bez žestoka otpora. Oni su čak sakupili hominum seu populorum.
exercitum validiorum quam potuerunt, Ne možemo se oteti dojmu da je dopis stiliziran nakon temeljite
što vjerojatno treba tumačiti kao oružani ustanak tih predijalaca zajedno analize problema koji su zajedno izvršili kraljevi i biskupovi pravni
s njihovim kmetovima pa su navalili na biskupske posjede i pokušali za stručnjaci i u kojoj su zajednički izradili podrobni plan daljnjeg postupka,
sebe pridobiti crkvene kmetove (aliquos ex populis ecclesie nostre ad koji je predijalcima i drugima trebao ponuditi sliku naoko objektivnog
infidelitatem (...) inuitando). Dok je biskup 1336. god. oduzeo posjede samo stava i shvaćanja sudskog kolegija. Pričin objektivnosti pobuđuje i završna
četvorici kolovođa narodne bune, sada, 1339. god. on izriče kaznu protiv rečenica u kraljevu dopisu biskupu, kojom on poziva biskupa da povrati
13 predijalaca. Ali, dok je 1336. god. biskup priznavao postojanje posjede onim tužiteljima koje je eventualno već izbacio iz posjeda (si quos
predijalaca na crkvenim posjedima i amnestirao prediales, ciues et populos ex eis de eorum possessionibus eiecistis).*6 To samo na prvi pogled izgleda
osim četvorice kolovođa, već 1337. god. čazmanski kaptol u ispravi kojom "oštro" prema biskupu. Ali biskup je protiv toga imao pravno sredstvo
predstavnici triju komitata obećaju vjernost zagrebačkom biskupu uopće tzv. opozicije ili repulzije,87 kojim je mogao bez opasnosti osujetiti povrat
ne spominje predijalce, što ne može biti slučaj. Pravni položaj predijalaca oduzetih zemalja. On je to i učinio te u svom pripremnom podnesku za
bilo je lako oduzeti onima koji su bili nevjerni, jer je njihova buntovna ročište pred kraljevim sudom začuđujućom mirnoćom kaže da su njegovi
djelatnost, opravdana ili ne, davala biskupu mogućnost da im oduzme "nevjerni" protivnici došli s kraljevim dopisom u kojem se traži da im se
imanja, dakle i privilegirani položaj. Ali pravi problem predstavljali su oni vrati oduzete posjede i da je s njima čak došao i kraljev čovjek, ali da
predijalci koji se nisu priklučili pobuni. Naime, odnos biskup-predijalac preces (!) damini nostri regis admittere nequiuimus (!).
bio je odnos međusobne vjernosti, koji je obvezivao i biskupa i predijalce, Biskup zadovoljno ističe i prohibicionem nostram, ti. svoje protivljenje,
na u biti jednaki način, kao što je to bio slučaj s drugim lenskim odnosima osnovano na zakonu i "drskost" svojih protivnika, koji su zauzeli oduzete
između seniora i vazala. Trebalo je doista pogaziti sve ono što je biskup zemlje i time se doista ogriješili o hrvatsko-ugarske postupovne propise.
nebrojeno puta sam istaknuo. Ta on je još 1336. god.85 energično podvlačio Do vrhunca licemjernosti i u pravom smislu riječi drskog
da su neki predijalci kažnjeni iskrivljavanja prava dolazi tek sada. Od kralja delegirani suci ističu u
vigore privilegiorum universis predialibus concessorum, ispravi, koja sadrži presudu u sporu,88 da su navodno tužitelji izjavili da
iz čega se vidi da je biskup objavio neku vrstu generalnog privilegija kojim
86
83
CD X, 530, 376,13.ΠΙ.1340.
CD X, 360-361, 269,24.Χ.1337. 87
Trip. П, 74; Vlad. II. Decretum IV, art. 19, (CIH 310); HUSZTY,, 334 i
84
CD X, 497-498,15.Χ.1339. d.; KELEMEN, 1573 i d.; LANOVIĆ, 404 i d.
85
CD X, 256-259,190,20.IV.1336. 88
CD X, 562-568, 395,26.VI.1340.
se njihova prava nalaze popisana u privilegijama, danima zagrebačkom I tako izgleda kao da je biskup slavio punu pobjedu nad svojim
biskupu i da se podvrgavaju onome što tamo piše. To je vrlo dobro poznati predijalcima, jer je s najvišeg mjesta izrečena jasna i nedvosmislena
način sastavljanja zapisnika i presuda, kojem su kroz vjekove pribjegavali presuda po kojoj na biskupovim posjedima predijalaca ne samo da nema,
suci u želji da opravdaju nepoštenu i protuzakonitu presudu. Jer tko i kako nego čak i ne može biti. Međutim, kao da je pravni sustav jedno, presude
može kasnije dokazivati da to nije tako bilo, pogotovu ako je riječ o drugo, a život nešto treće. Predijalaca je na biskupovim posjedima bilo i
vrhovnom sudu, protiv kojeg nema prave mogućnosti apelacije. Nitko na dalje i čak im je nekih 130 godina kasnije priznat položaj pravih plemića.92
svijetu nije mogao tvrditi da zagrebački biskup nema predijalaca - a Ali u to ovdje ne možemo dalje ulaziti, jer bi nas to odvelo predaleko.
najmanje sam biskup koji je čak donio i općeobavezne odredbe o pravima U svakom slučaju očito je da je ubiranje crkvene desetine bilo
i dužnostima svojih predijalaca i koji je i te kako izdašno dodijelivao nezamislivo bez čvrste i dobronamjerne pomoći sa strane vladara, jer bi
položaj predijalaca.89 Kako u privilegijama doista nije bilo riječi o inače otpor obveznika bilo posve onemogućio ubiranje bilo usmjerio
predijalcima, kraljevski sud donosi presudu protiv tužitelja s time da pritjecanje toga dragocjenog izvora prihoda u ruke nižeg i višeg plemstva.
onima koji nisu bili "nevjerni" "odobrava" da mogu ostati na biskupovim Zato je već od najstarijih vremena u Ugarskoj kralj polagao pravo na
posjedima kao obični pučani ili da "sa stvarima i osobama nesmetano dvadesetinu ubrane desetine.93 Tako 1231. god.94 određuje Andrija II.
otidu". To je upravo klasičan primjer presude koja se protivi ugovornom Praeter vicesimam, quam ab antiquo reges habent, decimas non exigemus,
odnosu medu strankama, pravnim propisima i pravnom sustavu. c/uia per hoc populos gravatur,
Pomalo začuđuje da su predijalci kao svoje zastupnike poslali pred što dakako nije smetalo da se ubiračima desetine ne prizna neki omanji
kraljev sud ne samo one koji se nisu pobunili protiv biskupa, nego i one dio desetina na ime "putnih troškova" i "dnevnica". To se osobito jasno
koji su bili nosiocima otpora. Od dvadeset zastupnika čak sedam njih bilo vidi iz privilegija izdanoga 1191. god. za pečuhsku crkvu. U njemu se ističe
je samo godinu dana ranije proglašeno buntovnicima i lišeno posjeda! da
U neku ruku ne bi nas trebala čuditi daljnja nekorektnost koja se nec comes Palatinus uicesimam, nec comes parochianus centesimam in
sastojala u tome da je biskup pred kraljem nekih dva mjeseca nakon decimis (...) habere debeat,95
izrečene presude izjavio90 da su neki od zastupnika predijalaca pred što, dakako, znači da je u drugim krajevima Ugarske, gdje nije bila
kraljevim sudom odmah nakon izrečene presude "pobjegli" - i pri tome podijeljenja ta značajna povlastica, crkva morala izdvojiti za državne vlasti
spominje čak šestoricu koji uopće nisu bili zastupnicima nego zastupanim, ne samo jednu dvadesetinu na ime općeg državnog autoriteta koji je davao
a samo jednoga od onih koji su doista bili zastupnicima. Za ostale koje je pravnu snagu obavezi davanja desetine nego još i jednu stotinku na ime
kraljev sud izručio biskupu biskup tvrdi u svom protestu da su se "potajno izravne pomoći državne vlasti pri njezinu ubiranju.
udaljili", a da nisu od biskupa dobili odobrenje. Očito je biskup želio Na slavonskom području dvadesetina koja pripada vlasti spominje se
prema predijalcima imati posve odriješene ruke pa im je natovario još i 1270. god. u već spomenutoj nagodbi zagrebačkog biskupa i petrinjske općine:
krivnju izigravanja presude.
Međutim, medu predijalcima našla su se i četiri koji su tvrdili da su
plemići (se nobilesfore allegassent) pa se prema njima blaže postupilo. Oni
su doduše predani biskupu, ali ih je taj pustio na slobodu pošto su svečano 92
91 Dobronamjernost kralja Marije već se vidi i po stilizaciji pitanja upućenog "zajednici
izjavili da se nikad više neće vratiti na biskupove zemlje.
plemića kraljevine Slavonije". On naime pita da li nobiles praeđiales episcopatus Zagrabiensis
imaju ista prava kao i ostali plemići. A ta ista "zajednica" (universitas) to iureiurando (!)
affirmat (STIPIŠIĆ - ŠAMŠALOVIĆ, 606, br. 2633 i 2635). Podrobnije KLAIĆ, N. 1982., 372-
373.
93
SCHMID1929., 439 pogrešno kaže da se taj zahtjev pojavio tek za Anžuvinaca kao "neues
w
I KLAIĆ, N. 1982., 371 s pravom ističe pravnu nelogičnost toga dijela presude, samo Moment".
što su se po njezinom mišljenju predijalci doista tako nespretno branili na sudu jer da je 94
Tekst u KOVACHICH, 117; ENDLICHER, 432.
"netko dao pobunjenim predijalima potpuno pogrešne upute". 95
ENDLICHER, 395. Tu nalazimo i iustae decimae, kao naziv pune, prave desetine. Ako
"" CD X, 569-570,16.VIH.1340.
se ubirala in specie, nazivala se decima more Teutonico: ENDLICHER, cit., 446 (1238. god.);
" CD X, 570-571, 398,16.VIH.1340.
469 (1246. god.); 625 (1291. god.); ili more Saxorum, 518 (1266. god.).
mediam decimam precessorie cjue uigesima dicitur s najvećim poteškoćama, zbog čega je dolazilo uvijek iznova do otpora i
za koju se čini kao da se ne isplaćuje iz ubrane desetine, nego kao da buna, tako da ona zapravo u centralnoj istri nije nikad do kraja uvedena.
postoji kao obaveza uz desetinu. U skladu s time Karlo I. još 1319. god. Tzv. Eufrazijev privilegij, poznata krivotvorina XIII. stoljeća, navodno
zahtijeva da od desetina iz 543. god.100, statuira obavezu porečkog stanovništva prema porečkom
partem vicesimam et centesimam habeat regia magnitudo,96 biskupu
tj. određuje da sve službene i privatne osobe koje ubiru po kraljevu (...) tam de vineis quam de agris quartas persolvant, sicut autem antiqui
ovlaštenju smiju pridržan" približno 16% desetine (tj. 1/20 +1/100 = 16,6%) predecessorum suorum fecerunt,
pa je ta šesnaestina desetine ostala i dalje u prilog onih koji su nadzirali i i obrazlaže je ovako:
štitili ubiranje desetina.97
pro eo c/uod super terram nosive ecclesie resident.
I u Istri, pokrajini što su je Franci osvojili 787., zbog slavenskog To bi dakle odgovaralo "zakupnini" u visini od 25% prihoda. Nadalje,
stanovništva, koje se naselilo još koncem XI. stoljeća na prostranim Eufrazijev privilegij spominje i crkvenu desetinu, i to u njezinom
područjima zapadno od Učke i osobito oko Pazina, s pravom se može "pravom", punom iznosu, kao obavezu porečkog stanovništva prema
očekivati postojanje smanjene paušalizirane desetine. Naime, i u Istri su kanonicima:
postojale tri glavne pretpostavke za uvođenje tzv. decima constituta: 1) decimam otnnium habitantium (...) tam de omnibus frugibus terre cjuam de
franačka, a kasnije njemačka vlast, 2) crkvena organizacija koju podupire animalibus.
svjetovna vlast, 3) slavensko stanovništvo. Eufrazijev privilegij obavještava nas o pretenzijama porečke crkve u
Istra je granična pokrajina franačke države još koncem VIII. st. i kao XIII. stoljeću prema porečkom stanovništvu pa nam ne može biti od koristi
takva vojno-administrativno najuže povezana s centralnom franačkom čak ni za utvrđivanje stvarnih odnosa porečke općine i porečke crkve u
vlašću. To se osobito dobro vidi iz privilegija kralja Karla (budući car XIII. stoljeću.
Karlo Veliki) od 4. kolovoza 792. god. izdanog u korist akvilejske crkve, Prva pouzdana vijest o crkvenoj desetini u Istri nalazi se u Rižanskom
u kojem Karlo posebno oslobađa akvilejskog patrijarha od plaćanja placitu101 iz 804. god.:
herbaticuma za napasanje stoke akvilejske crkve u Istri.98 Per tres annos illas decimas, quas ad sanctam ecclesiam dare debuimus, ad
Franačka je vlast morala prema stanovništvu novoosvojenih krajeva paganos Scavoscos dedimus, quando eos super ecclesiarum et populares
nastupati vrlo oprezno i u pitanjima crkvene desetine, kako ne bi došlo terras nostras nosit in suo peccato et nostra perditione (već tri godine one
do prevelikog nezadovoljstva. Tako 796. god. Alkuin ističe da treba s puno desetine, što smo ih morali davati svetoj crkvi, dajemo poganima
opreza pristupati uvođenju crkvene desetine i da se tek postepeno, "pošto Slavenima, otkako ih je postavio na crkvene i naše vlastite zemlje na
se utvrdi vjera može pristupiti strožim nalozima",99 što prevedeno na svoj grijeh, a našu propast).
manje diplomatski jezik znači da se puna, prava crkvena desetina može Prema najboljem poznavaocu crkvene desetine u srednjem vijeku, H.
zahtijevati tek onda kada je vlast uspjela potpuno pokoriti stanovništvo. F. Schmidu, ovdje je riječ o dominikalnoj, a ne o sakramentalnoj desetini.102
Alkuin nije mogao ni slutiti nevjerojatni otpor naroda prema svakom Naime, prema Schmidu, desetina iz ovoga odlomka potječe još iz doba
novom opterećivanju porezima i drugim podavanjima. I dok je franačka bizantske vlasti nad Istrom, a kako Bizant nije poznavao opću obavezu
vlast još prema Rižanskom placitu čak odstupila Slavenima crkvenu plaćanja desetine, to se ovdje ne može raditi ni o nečem drugom nego o
desetinu, ubiranu od istarskih posjednika, kasnije, još tijekom dugog niza nekoj vrsti zakupnine koju su istarski posjednici plaćali vlasniku, tj. crkvi.
stoljeća, nakon što je crkvena desetina već odavno postala prihod Schmid uz to povezuje desetinu ovoga odlomka s odlomkom u kojem se
svjetovnih feudalaca, uvođenje pune, "prave" desetine probijalo se samo navodi pritužba istarskih posjednika protiv franačkog vojvode Ivana, da
je naselio na njihove zemlje Slavene koji zakupninu (pensiones) za te zemlje
plaćaju vojvodi (umjesto istarskim posjednicima).
96
CD VIII, 530, br. 431 od 2. srpnja 1319. 100
97
CDI, ad. a. 543; BENUSSI1892., 49-86.
CD IX, 367, br. 302 od 12. listopada 1327.; 426, br. 351 od 25. listopada 1328. itd. 101
98 Najnovije izdanje u I Placiti del "Regnum Italiae", a cura di C. Manaresi: "Fonti per la
CDI, ad a. 792; KOS, I 316-318.
Storia d'Italia", n. 92, Roma, 1955., 48-56.
" KOS, 342-343, br. 304 poslije 10. kolovoza 796. 102
SCHMID 1956., 100.
44
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku
Schmidove anali/e nisu uvjerljive. U analiziranom odlomku ne govori se

samo o crkvenim zemljama za koje se crkvi plaća zakupnina u visini od posjednici nisu plaćali crkvene desetine izravno pojedinom Slavenu. Iz
desetine priroda. U odlomku izričito stoji "super ecclesiarum et populares teksta Rižanskog placita proizlazi također s dovoljnom jasnoćom da
terras nostras", dakle, riječ je i o desetini koja se plaća od zemalja koje nisu istarski posjednici nisu plaćali desetinu franačkim vlastima tako da bi one
u crkvenom već u privatnom vlasništvu istarskih posjednika. Schmid je dijelile Slavenima ubrane iznose. Dakle, proizlazi da su Slaveni morali
zbog toga prinuđen priznati da način izražavanja izaziva pomisao na imati svoju vlastitu općinsku organizaciju, koja je preuzimala dodijeljenu
"opću obaveznost desetine". Poteškoće u kojima se našao Schmid mogu desetinu i raspoređivala je. Sve dakle upućuje s vrlo velikom vjerojatnošću
se vrlo lako izbjeći. Dovoljno je pretpostaviti da je riječ o obaveznoj na to da su u Istri uz slavenska "čisto" poljoprivredna sela postojala i
crkvenoj desetini, koja je u Franačkoj uvedena u drugoj polovici VIII. omanja slavenska vojničko-seljačka naselja, čiji su članovi morali biti uvijek
stoljeća, po Srutzu između 755. i 768. godine,103 koju su Franci uveli u Istru spremni na razne vojničke zadatke, koji su bili dijelom graničarskog
ubrzo poslije njezina osvajanja 787. god.104 i koju su oni, prema Rižanskom značaja prema susjednoj Hrvatskoj, a dijelom su se sastojali u slavenskoj
placitu, prepustili Slavenima 802. god. pomoći u ratnim pohodima. U obzir dolazi dakako u prvom redu franačka
ekspanzija prema jugu Italije, gdje su Franci 802. god. ratovali i osvajali
Iz sačuvanog zapisnika s Rižanskog placita nije vidljiv razlog gradove na jadranskoj obali. Graničarske su se usluge takvim četama-
ustupanja Slavenima crkvene desetine. Po Kircu105 "je ban Ivan oslobodio
općinama plaćale dodjelom zemlje, a za pohode je trebalo pronaći neki
istarske Slavene od plaćanja crkvenih desetina", po Kosu106 "je težko
izvor prihoda pa je Francima najprikladnije izgledalo da istarska crkva, i
povedati" pravi razlog pa on pomišlja na to da je ovdje riječ o jednoj od inače vrlo privilegirana i u biti srasla s franačkim sustavom vlasti, sa svoje
"neurednosti in protipostavnosti" vojvode Ivana, dok je po Udini"17 strane doprinese jačanju franačke vojničke moći.
vojvoda na taj način pomagao Slavene "za prvo vrijeme, dok još zemlje Dakle, Franci su u Istri odstupili Slavenima crkvenu desetinu. Ostaju
nisu davale dovoljno plodova". Kako Kirac i Kos uopće ne navode razlog ipak otvorena pitanja da li je riječ o punoj "pravoj" desetini koja je teretila
prepuštanja desetine Slavenima, u obzir bi dolazila samo teza Udine, ali sve ili bar osnovne proizvode (žito, vino, jagnjad) ili je ona teretila samo
ona se ne slaže s izričitom viješću Rižanskog placita, da Slaveni plaćaju neke proizvode i da li je ona možda bila utvrđena u smanjenoj,
vojvodi zakupninu (pensiones) za korištenje zemalja na kojima su se naselili. paušaliziranoj visini. Iz Rižanskog placita znamo da su istarski posjednici
Po svemu izgleda da treba razlikovati Slavene - koji plaćaju bili opterećeni posebnim paušaliziranim podavanjem žita, koje se nije
zakupninu, tj. poljoprivrednike, koje Rižanski placit naziva na dva mjesta obračunavalo u određenom omjeru prema ostvarenom prihodu, već u
Sclazri, od drugih Slavena, kojima po franačkom nalogu istarski posjednici odnosu na broj goveda, tzv. boagium
plaćaju desetine, koje su prije 802. god. plaćali crkvi. Te druge naziva pro unoquoque bove unum modium damus,
Rižanski placit Scavi, Scavosci pa ih dakle već i po imenu razlikuje od pri čemu se, dakako, misli na jedan modij žita. Ne znamo da li je i crkvena
prvonavedenih. Oduzimanje crkvene desetine crkvi i njezino prepuštanje desetina, što ju spominje Rižanski placit, bila također smanjena i
Slavenima ima dalekosežno značenje. Crkva je bila jedan od glavnih paušalizirana, ali to nije nemoguće, već je čak vjerojatno.
oslonaca franačke vlasti u Istri. Upravo se iz Rižanskog placita izvanredno Značajno je da stanovnici in vico S. Salvatoris prema ispravi iz 1017.
jasno vidi kako su crkvene vlasti potpuno identificirale svoje interese s god. plaćaju porečkom biskupu dvije osnovne obaveze: jedna je tzv.
interesima franačkih vlastodržaca, kako ih je zbog toga franačka vlast terraticum, koja odgovara po svom pravno-financijskom značenju nekoj
obasipala raznim privilegijama i kako je iz istog razloga postojao duboki vrsti "zakupnine" sa značajkama stvarnog tereta, a druga je "de censo" u
jaz između njih i istarskih posjednika. Zbog toga, jedini dovoljno jaki kojoj treba gledati smanjenu paušaliziranu crkvenu desetinu:
razlog takvom osjetljivom smanjivanju prava i prihoda najužeg i glavnog - de bovibus, qui habet binos, det unum modium fromenti et unum de ordeo
franačkog suradnika, crkve, može biti u vojnim uslugama koje su Slaveni per annum etfascium defaeno unum et congium de vino unum (...) et qui
davali ili bili spremni davati Francima. S druge strane, očito je da istarski habet unum quarnarium de pecoribus det unum agnellum f..J.108
Podavanje jednog kongija vina nije posve jasno: da li je riječ
oaušaliziranom podavanju po svakom kućanstvu ili možda o vrlo čestoj
104
smanjenoj crkvenoj vinskoj desetini u visni od 5%.
O godini v. rad naveden u bilj. 47.
IU5
KIRAC, 69.
106
KOS M., 62. 11)7
UDINA, 1932., 58.
108
CDI,ad. a. 1017.
46
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima 47
Kandler je u svom Codice Diplomatico Istriano objavio ispravu iz 1194. To je paušalizirana crkvena desetina, na koju je bilo obvezano svako
god. za koju kaže: copia nell'Archivio domestico dei Marchesi Polesini. U toj kućanstvo.
ispravi navodi se da je Bertold, marchio Istriae et Dux Meraniae u sporu
Vrlo su slične bile obaveze i stanovnika kaštela Svetvinčenat: desetina
između porečke općine i porečkog biskupa na raspravi održanoj in ecclesia
majore na temelju "autentičnih privilegija" utvrdio od žita, vina, jagnjadi i sira te po jedna kvarta pšenice, ječma, zobi i
quod totum territorium, quod commune Parentium possidet, tenet et habet miješanog žita.
ab ecclesia Parentina Tako je i u Rovinju prema registru isplaćenih desetina iz 1591.
i da su zato porečki stanovnici obavezni davati porečkom biskupu godine116 desetina pšenice bila paušalizirana i sastojala se od jedne mezene,
quartas defrumento et de vino vigesimum conigum. tj. dvije kvarte, odnosno polovice modija pšenice na par volova. Kao i u
O kakvim se "kvartama" radi?'Benussi je 1892. god. smatrao da je riječ drugim istarskim područjima crkva je stalno pokušavala uvesti punu,
o "laičkoj kvarti",109jer je kvartu iz isprave iz 1194. godine povezao s "pravu" desetinu, ali se stanovništvo tome vrlo energično odupiralo te
Eufrazijevim privilegijem. Nekoliko godina kasnije, 1895. god., promijenio odlukom lokalnih vlasti od 7. rujna 1423. god. utvrdilo svoja prava na
je mišljenje i ustvrdio da je to ona poznata biskupova četvrtina iz crkvenih plaćanje paušalizirane, smanjene desetine. To je izazvalo reakciju dužda
desetina, na koju ima biskup pravo po kanonskim propisima, dakle, da Francesca Foscarija, koji je 1431. god. naredio Rovinjanima da plaćaju
kvarta iz isprave iz 1194. god. predstavlja "dva i po po sto žita".'10 punu desetinu i zaprijetio teškim kaznama
Potonje gledište zastupa i Mayer.111 quicumque de populo (...) primitias et decimas suas diminutim solvere
Međutim, 1973. god. objavio je Zjačić tekst iz lura episcopalia porečke instarent,™
biskupije, koji je bitno drukčiji od onoga što ga je objavio Kandler. Po ali ni to nije pomoglo, jer kao što smo istakli, još 1591. god. stanovništvo
njemu su porečki opčinari obvezani na
je davalo smanjenu desetinu koja se obračunavala na osnovi para volova,
quartas defrumento et de vino, silicet de quolibet pario boum quatuor modios
frumenti et de uino vigesimum congium.U2 a ne na osnovi proizvodnje.
Prema tom tekstu, kojem svakako treba dati prednost pred onim što ga je U centralnoj Istri smanjena desetina plaćala se još 1490. god. u Starom
objavio Kandler, presuda iz 1194. god. govori o paušaliziranoj crkvenoj Pazinu118 i Bermu119 uzimajući u obzir posjedovanje volova, a ne stvarnu
desetini, ovisnoj o posjedovanju volova. Bez obzira na to da li je i ta isprava proizvodnju. Tako je npr. u Starom Pazinu tko je imao dva i više volova
iz 1194. god. krivotvorena ili ne,113 njezin tekst svakako govori o crkvenoj, davao, 3 starica pšenice i isto toliku količinu zobi (ukupno oko 60 L), a tko
a ne laičkoj desetini. To je uostalom mišljenje i Benussija i Mayera. je imao samo jednog vola, davao je po dva starica pšenice i ječma (oko 40
Naprijed navedenom treba priključiti i još neke druge vijesti iz 1540. L). Ipak, udaljenost pićanskog biskupa od Starog Pazina i Berma imala je
godine114 što ih nalazimo u Liber lurium episcoporum porečke biskupije. za posljedicu prijelaz i toga podavanja u laičke ruke tako da je 1490. god.
Tako npr. područje Vrsara nalazilo se u vlasništvu porečkog biskupa pa u Starom Pazinu od ubranih paušaliziranih desetina žita biskup dobivao
su stanovnici plaćali biskupu desetinu od žita, vina, jagnjadi i ulja na ime samo polovicu, a u Bermu dvije trećine. Već 1578. god. ne spominje se više
priznanja biskupova vlasničkog prava. To je dakle tipično laička desetina, koja to biskupovo pravo na dio desetinske pšenice ni u Starom Pazinu ni u
ima značajke "zakupnine" za uživanje vrlo jakoga stvarnog prava stanovnika Bermu.120
Vrsara, koje se posve približava sadržaju vlasništva. Uz to stanovnici su davali U Starom Pazinu ubiralo se u korist biskupa desetinska podavanja
biskupu i posebno podavanje u visini od jednog modija žita:
un moio diformento cioe una mezena.U5 iz vinograda i stoke. Još 1490. god. davala se paušalizirana vinska desetina
na osnovi posjedovanja vinograda: tko je imao jedan ili više vinograda
109
BENUSSI1892., 64. davao je jedan modij ("Muttel") vina, od čega je samo polovica pripadala
110
BENUSSI 1895., 396. biskupu. Ali, 1578. god. uvedena je prava, puna desetina i na proizvedeno
111
MAYER 1903., 293-294 = 1907,435. vino, ali se biskupovo pravo više ne spominje, jer je očito ukinuto.
112
ZJAČIĆ, 35 bilj. 14 i 51, bilj. 119 s malim razlikama.
116
113
Isprava sadrži u svom dispozitivnom dijelu neke pravne nelogičnosti. Vrijedilo bi je BENUSSI 1888., 118.
podrobnije analizirati i s diplomatičke strane, u što ovdje ne možemo ulaziti, jer bi nas to 117
CDI ada. 1431.
predaleko odvelo. 118
KLEN 1970., 86.
114
Tzv. Catasto di tutti i beni dell'episcopato di Parenzo; ZJAČIĆ, 65-81. '"KLEN, 74.
"' Ta "mezena" ovdje nesumnjivo predstavlja polovicu modija, tj. oko 40 1. 120
BRATULIĆ, 170,173.
48
Konačno, 1490. i 1578. god. ubiralo se na ime desetine od sitne stoke

pravu desetinu i od toga je biskupu pripadala polovica. nakon što su ga prihvatili "u ime naroda" pa je on stupio na snagu 23.
U Pićnu121 i Gračišću122 postojalo je paušalizirano "biskupovo pravo" travnja 1598.'30 Kako se narod nikako nije htio pomiriti s takvim nasilnim
na vinsku desetinu: tko je imao jedan ili više vinograda, davao je po jedan postupkom i velikim povećanjem podavanja, "uvjeravanju" je pristupio
modij vina. Godine 1498. to se nazivalo Bischoffrecht, a 1578. censo episcopale. i sam pićanski biskup koji 1605. god. izvještava nadvojvodu Ferdinanda
Uz to je postojala i puna desetina od sitne stoke,123 a u Gračišću još po jedan o svojim pregovorima s predstavnicima naroda. Medu ostalim, u svom
sir na svaki tor ovaca. izvještaju biskup navodi da je priznao narodnim predstavnicima da su bili
U Pićnu je smanjena paušalizirana desetina, dežma, postojala još u prinuđeni zatvorom, bičevanjem i torturom na to da daju suglasnost, ali
XVII. st. jer Urba iz 1617.-1621. propisuje da svaki posjednik vinograda ipak brani nasilni postupak vlasti na način koji bi djelovao komično kad
tenetur persolvere episcopatui desmum ut vocant, scilicet medium vini se ne bi radilo o duboko tragičnoj situaciji. Biskup naime kaže da
modium, quod spudichium appellant™ perch' essendo loro ftj. seljaci,) per ogni legge et raggione obbligati al suo
od čega dva dijela idu biskupu, a jedan svjetovnoj vlasti. Identično prencipe (...) godendo glifondi et altre utilita (...) che non havendo loro
podavanje postojalo je prema tom Urbaru i u Gračišću.I2S volontariamente valuto promettere, gli poteva sforciare.™
Iz podataka što nam ih pružaju urbari iz 1498. i 1578. god. o Još 1636. god. kralj Ferdinand inzistira na prihvaćanju novog urbara,
biskupovom pravu na desetinu proizlazi s vrlo velikim stupnjem ali je narod pružio tako snažan otpor, da se i vlast morala konačno pomiriti
vjerojatnosti da se najstarije podavanje u korist biskupa sastojalo od s time da se primjenjuje urbar iz 1578. god. koji je ostao na snazi sve do
paušaliziranog podavanja žita, a da je tek kasnije uvedeno paušalizirano razrješenja feudalnih odnosa.132
podavanje vina - vjerojatno tek nakon što je osnovana pićanska biskupija. U pojedinosti otpora i bena u god. 1571. i idućim desetljećima ne
Prijelaz od smanjene na punu desetinu bio je samo jedan od vidova možemo ovdje ulaziti.133
postepenog opterećivanja istarskoga stanovništva novim, težim
podavanjima. To nije prolazilo bez vrlo žestokog otpora istarskog
stanovništva, koje je više puta prelazilo u otvorenu bunu. Čim se 1571.
god. počelo s vrlo podrobnim popisom pučanstva126 i imovine svakoga
pojednog pučana, došlo je do ustanka, u kojem je sudjelovalo 2000
127
naoružanih seljaka. Narod je grčevito branio "stare pravice" i nije prezao
ni pred najdrastičnijim sredstvima. Ipak ustanak je ubrzo slomljen, a
kolovođe su izgubili glave. Vlast je sedam godina kasnije (9. III. 1578.)
potvrdila novi urbar,128 u kojem je, medu ostalim, puna desetina u mnogim
općinama uvedena ili proširena.
Već 1596. god. postoji namjera uvesti novi, još stroži urbar,129 čemu
je narod ponovno pružio najžešći otpor. Zato je vlast pozvala u Pazin
župane svih općina, zatvorila ih u tamnicu i pustila ih na slobodu tek
121
KLEN, 126; BRATULIĆ, 182.
'-KLEN, 123; BRATULIĆ, 184.
123
Ona nije spomenuta u Urbaru iz 1498. god., vjerojatno zbog nemara sastavljača Urbara,
jer je nalazimo u Urbaru iz 1578.
124
GRAH, 272.
123
N. dj., 279.
126
DE FRANCESCHI1964., 158.
130
127
N. dj., 83. DE FRANCESCHI, 1879., 414.
131
128
N. dj., 60. N. dj., 416.
132
129
N. dj., 167. N. dj., 172.
133
Uz radove navedene u bilj. 116 i 120 v. još i DIMITZ, 111; MITIS, 380 i d.
Β. CRKVA U DOBA NARODNIH VLADARA
I. Narativna vrela
1. O NEKIM VRELIMA HRVATSKE POVIJESTI XI.
STOLJEĆA
(Historijski zbornik, god. XLIL, 1989., 111-135)
1. Hrvatska u vijestima o osorskom biskupu Gaudenciju (112-116)
O osorskom biskupu Gaudenciju sačuvane su prvorazredne vijesti

koje se dosad u znanosti nisu podrobnije analizirale premda nam one,
povezane s drugim vijestima iz istoga doba, omogućavaju neočekivani
uvid u tadašnju političku situaciju Hrvatske i Dalmacije
Prema životopisu toga značajnog Osoranina sastavljenom, čini se, od
njegova suvremenika, nekog redovnika samostana sv. Marije Portun Novi
blizu Ancone,1 neki osorski odličnik htio se oženiti svojom bliskom
rođakinjom usuprot papinoj zabrani. Na sam blagdan Uskrsa upao je u
osorsku crkvu naoružan u pratnji svojih suučesnika a biskup ga je nato
izopćio. Gaudencije je bio prinuđen napustiti Osor i skloniti se u Rim,
odakle je nakon nekog vremena upućen natrag u Osor, ali je na putu u
Anconi obolio, ušao u benediktinski red i umro 31. ožujka 1044.
O Gaudenciju imamo vijesti i od poznatog crkvenog pisca Petra
Damiania.2 On je 1041. godine kao opat samostana Fonte Avellano imao
prilike prijateljevali s Gaudencijem nakon što je "taj napustio (osorsku)
biskupiju i prešavši iz slavenskog kraljevstva došao do obala
ankonitanskog grada, u blizini kojega je nakon dvije godine umro".
Lucije je, upozorivši da se pod Slavenima često misli na Hrvate i Srbe,
držao da Petar Damiani misli na "Dalmatince Osorane, podložne
slavenskom kralju i da Osor smatra dijelom slavenskog kraljevstva."3
Farlati se tome oprezno usprotivio tvrdeći da se iz suvremenih vrela ne
može zaključiti da li su Osor i drugi dalmatinski gradovi i otoci bili dijelom
hrvatskog kraljevstva ili pripadali Bizantu.4 Miris je bio čvrsto uvjeren da
u Damianievu odlomku što smo ga upravo naveli "nema ni najmanjeg
traga (tvrdnji) da bi Osorani bili podložnici slavenskog kralja i da bi se
5
smatralo da pripadaju slavenskom kraljevstvu". Od ostalih povjesnika
dovoljno je spomenuti još samo neke da se vidi kako analiza vijesti o
1
Doc. 439-442.
2
Doc., 443.
3
LUCIJE, 80.
4
FARLATU89.
5
MITIS, 115.
53
O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća 55
54
srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj. zabranjivala je npr.

biskupu Gaudenciju nije daleko doprla. Rački je upozorio da se u to doba ženidbu čak s unukama bratića. Istočna je crkva bila nešto blaža pa je npr.
Hrvati nikako nisu odrekli "svojega zahtjeva na Dalmaciju", da je zbog patrijarh Aleksije izdao 1038. - dakle upravo nekako u zadnje vrijeme
toga došlo do trvenja između Bizanta i Hrvatske, a život "na istočnoj obali biskupovanja Gaudencija u Osoru - tumačenje da brak rođaka u sedmom
jadranskog mora postao (tako) nesnosnim" da je "pobožan osorski biskup stupnju po rimskom računanju (što odgovara četvrtom stupnju po
Gaudencio volio položiti biskupsku čast" i otići iz Hrvatske. Šišić,6 Praga/ kanonsko-germanskom) nije ništav, nego da se bračni drugovi samo
Beuc8! Ferluga9 uopće ne govore o Gaudenciju. Jedino N. Klaić10 spominje kažnjavaju crkvenim kaznama (npr. postom i si.). U Hrvatskoj i posebno
Gaudencijev sukob s nekim uglednim osorskim patricijem, zbog kojeg se u Dalmaciji to je stajalište istočne crkve moralo biti dobro poznato jer se
biskup povukao u Anconu i naslućuje da bi taj Gaudencijev odlazak u potvrdi zaključka splitskog sinoda što ju je papa Aleksandar II. poslao
mogao možda biti u vezi s glagoljaškim odnosno protureformskim početkom šezdesetih godina XI. stoljeća episcopis et regi Dalmatiae (CD I,
pokretom. I neki drugi autori govore o Gaudenciju, ali samo u povodu 95-96) odlučuje uz ostalo i o molbi dalmatinskih biskupa da se odobre
osnivanja benediktinskih samostana na našđoj obali.11 brakovi srodnika u četvrtom stupnju srodstva (računanog po kanonsko-
Prije nego krenemo dalje, potrebno je zauzeti stajalište u pogledu germanskom načinu). Papa to odbija i određuje ut quicumque in quarto sunt
Lucijeve tvrdnje jer je u nju posumnjao Farlati, a Mitis joj se energično gradu, omnino separentur, tj. neka se svakako razdvoje oni koji su u četvrtom
odupro. Farlatijeva opaska ne čini se opravdanom. Vijesti o Gaudenciju stupnju (srodstva). Da papa smatra takve brakove ništavim, čak
potječu iz prvorazrednih suvremenih vrela koja su u pitanju kojim se nepostojećim, vidi se i po tome što uz određene uvjete dopušta takvim
bavimo pouzdana i dragocjena upravo zbog nepostojanja bilo kakve osobama da stupe u brak. Nemoguće je da bi nadređene crkvene vlasti bez
skrivene tendencije. Petar Damiani nije imao nikakva razloga da izmišlja skrajnje ozbiljnih razloga dopustile situaciju u kojoj je u Osoru došlo do
pripadnost Osora hrvatskom kraljevstvu, a i Gaudencijev bijeg iz Osora dugotrajnog prekida prisutnosti biskupa koji je mogao biti vrlo nepriličan
priopćen je od pisca legende vrlo trijezno. Takve prvorazredne pouzdane za crkvu iz mnogih religioznih, moralnih i političkih razloga. Spor biskupa
vijesti treba interpretirati, a ne tražiti njihovu potvrdu u drugim s nekim plemićem o primjeni kanonskih propisa nesumnjivo je samo
prvorazrednim vijestima. Što se pak tiče Mitisa, on je očito pod utjecajem neposredni povod za Gaudencijev odlazak iz hrvatskoga Osora, a dublji
svoga cjelokupnog stava prema cresko-osorskoj prošlosti, prema kojem je uzroci moraju se tražiti u općoj političkoj situaciji koja je prisilila
rimsko-bizantsko-mletačka prisutnost na tom području neusporedivo jača Gaudencija, prijatelja Petra Damianija, dakle i pristašu reformnog
od hrvatske pa ne želi vidjeti i priznati da je vijest Petra Damianija posve papinstva, na uzmak iz Osora.
jasna: doista, ako je Gaudencije krenuo iz osorske biskupije, dakle iz Osora Što se to dogodilo u Hrvatskoj, dakle i u Osoru, zbog čega je
i napustio slavensko, tj. hrvatsko kraljevstvo, onda se te njegove riječi ne Gaudencije napustio Osor? Prethodno riječ-dvije o vremenu Gaudencijeva
mogu drukčije shvatiti nego da je Osor priznavao vlast hrvatskog kralja odlaska iz Osora. Po Petru Damianiju Gaudencije je umro nakon što je u
i da je grad pripadao Hrvatskoj. Tvrdnja da o tome "nema ni najmanjeg blizini Ancone živio dvije godine. Po legendi je Gaudencije umro 31. III.
traga" u vijestima Petra Damianija očito je posve neprihvatljiva. 1044., što znači da je u Anconu stigao negdje u veljači ili ožujku 1042. Po
Nema razloga sumnjati ni u vijest iz legende da je biskup Gaudencije legendi je Gaudencije najprije otišao u Rim i tamo proboravio neko
morao zbog sukoba s osorkim uglednikom napustiti Osor. Jedino bi vrijeme, odnosno kako leganda kaže, dies plurimos, već broj dana. Legenda
trebalo dodati da se iza Gaudencijeva bijega očito skriva nešto šire i ne govori o većem broju mjeseci, dakle može se raditi najviše o 5-6 mjeseci.
značajnije od puke nesuglasice u vezi s primjenom i tumačenjem Naprotiv, za boravak u samostanu blizu Ancone legenda kaže da je trajao
kanonskih propisa o braku bliskih srodnika. Naime, crkva je na Zapadu per dies perplurimos, vrlo velik broj dana, što odgovara vijesti Petra
sredinom XI. stoljeća zabranjivala brak do uključivši četvrtog stupnja Damianija o dvogodišnjem boravku Gaudencija blizu Ancone. O
Gaudencijevu boravku u Rimu Petar Damiani ne govori jer ga smatra
nekom vrstom prijelaznog vremena i jer, uostalom, ne piše Gaudencijevu
6
ŠIŠIĆ 1925. biografiju. Prema tome, nema suprotnosti između vijesti legende i spisa
7
PRAGA 1954. Petra Damianija. Ukratko, sve upućuje na to da je Gaudencije napustio
8
BEUC1953. Osor sredinom 1041., možda i nešto ranije.
4
FERLUGA 1975; ISTI 1978.. Vijest da Osor pripada hrvatskom kraljevstvu oko 1041. utoliko
10
KLAIĆ N. 1971 .,14 i 415.
iznenađuje što o stvarnoj prisutnosti Mletaka na kvarnerskom području
" ŠTEFANIĆ 1936.; OSTOJIĆ 1964.
56
O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća
postoje vrlo pouzdane vijesti iz godine 1000. i 1018. Te su vijesti za dalji

tijek naših analiza nužne pa ih moramo barem posve ukratko navesti. Raba i Osora dobiva od tih gradova priznanje svoje seniorske vlasti i
O pomorskoj ekspediciji mletačkog dužda Petra II. Orseola u povezano s time obećanje plaćanja tributa.15 Usput rečeno, te isprave su
Dalmaciju sačuvan je suvremeni izvještaj Ivana Đakona. O njemu smo već izvanredno važno svjedočanstvo o tome kako se na Jadranu stvarala
opširno pisali pa upućujemo na te naše analize.12 srednjovjekovna komuna, unutar još uvijek postojeće bizantske gradske
Ovdje je dovoljno upozoriti da su prema Ivanu Đakonu13 građani općine. O tome smo na drugom mjestu opširnije pisali pa u to ovdje ne
Osora i predstavnici obližnjih kaštela "donijeli položivši zakletvu odluku može ući jer bi nas to predaleko odvelo od osnovne teme ovoga rada.'6
da ostanu pod vlašću toga vladara (tj. dužda)". Usto, oni su u povodu Mleci su izgubili Osor ubrzo nakon 1018. godine. Još pri kraju
blagdana Duhova, koji je pao upravo u to vrijeme, "pjevali svečane pjesme vladanja Bazilija II. primjećuju se prve pukotine u zgradi koju je on tako
u čast rečena vladara (tj. dužda)". Nakon toga je dužd poveo sa sobom sve brižljivo gradio. Tako je njemački car Henrik II. poduzeo veliku ofenzivu
za borbu sposobne muškarce. Ukratko, u Osoru se dužd ponaša kao na bizantske položaje u južnoj Italiji a probizantski dužd Oton Orseolo i
vrhovna vlast. Vrijedi usporediti ponašanje i osorskog stanovništva u njegov brat Orso, patrijarh Grada, morali su 1024. privremeno pobjeći iz
Osoru s jedne te Krku i Rabu s druge strane. Predstavnici Krka i Raba došli Mletaka. Nakon smrti bizantskog cara Bazilija II. (1025.), Oton Orseolo
su u Zadar i tamo se zakleli "da će ubuduće biti vjerni gospodinu duždu ponovno, ovaj put definitivno, bježi 1026. u Konstantinopol. U Mlecima
Petru" i "da će svečanim crkvenim pohvalama (laudes) slaviti ime toga dolazi do privremeno nejasne situacije pod duždom Pietrom Centronicom
vladara nakon imena (bizantskih) careva". Razlika je jasna: dok se u Osoru (1026.-1031.). Pokušaj Orseolovaca da se domognu vlasti (1032.) propada
dužd ponaša kao jedina vlast, on u odnosu na Krk i Rab priznaje da nad nakon što je Domenico Orseolo bio duždem jedan dan (!). Novi dužd
tim gradovima postoji bizantsko vrhovništvo, a da je duždeva vlast samo Domenico Flabiano (1032.-1042./3.) velik je protivnik obitelji Orseolo, a to
izvedena iz bizantskog suvereniteta. na širem međunarodnom planu znači da Bizant ne može za vrijeme
njegove vlasti računati na veći utjecaj u Mlecima. U takvoj situaciji
Naše su analize pokazale14 da spomenutu pomorsku ekspediciju Petra
II. Orseola treba shvatiti kao vojnu akciju, sinkroniziranu s akcijama razumljivo je da Mleci gube tlo pod nogama u Osoru, koji je bio predan
Orseolovcima kao zalog prijateljstva između Bizanta i Mletaka.
Bizanta protiv makedonskog vladara Samuila. Bizant je u teškoj borbi sa
Ni Hrvatska nije bila pošteđena teških perturbacija još pri kraju
Samuilom trebao, uz ostalo, i mletačku pomoć pa je zato još 992. sklopio
vladanja bizantskog cara Bazilija II. Iste one godine kada su se u Mlecima
s Mlecima trgovački ugovor izvanredno povoljan za Mletke, a 997.
i oko njih vodila žestoka razračunavanja, 1024., bizantski katepan Boioanus
zarukama sina Petra II. Orseola s uglednom bizantskom princezom još više
prelazi iz Barija u Hrvatsku i hvata patricissu "uxor Cosmizi" i njezina sina
učvrstio savez dviju država. Po svemu se čini da je dio dogovora bilo i i šalje ih u Konstantinopol. Događaj je indikativan jer se vrhovni bizantski
predavanje Osora u punu vlast mletačkom duždu premda su modaliteti vojni komandant ne bi upleo u prilike u Hrvatskoj da nisu interesi Bizanta
toga ustupanja nepoznati. Sigurno je da se Bizant nije izričito odrekao bili opasno ugroženi. Znamo da su u to vrijeme u Hrvatskoj vladali
vrhovništva nad Osorom, ali da su se praktične posljedice sporazuma ipak Trpimirovići, braća Krešimir i Gojslav, oba s vrlo visokim bizantskim
svodile na to. Najvjerojatnijom se čini hipoteza da je Osor predan kao titulama, o čemu nas izvještava vrlo dobro informirani bizantski pisac
miraz bizantskoj princezi, što je svaka ugovorna stranka mogla tumačiti Skilica. Ako je uhvaćena žena patricija, to se može ticati samo jednoga od
na svoj način. Nakon što je Bazilije II. uništio Samuilovu vojsku i stavio dvojice hrvatskih vladara. Prema analizama koje smo proveli na drugom
Makedoniju 1018. godine pod izravnu bizantsku vlast, došlo je na našim mjestu17 proizlazilo bi da je akcija bila uperena protiv Gojslava, da je dakle
područjima do uređenja prilika prema koncepcijama pobjedničkog Gojslav pokušao ukloniti svoga brata, koji je kao stariji imao nesumnjivo
Bizanta. Probizantski hrvatski vladari, braća Krešimir i Gojslav nagrađeni veći udio u vođenju državnih poslova. Katepan je dakle zaštitio Bizantu
su visokim počasnim titulama, a Mlecima je priznata stvarna vlast nad sklonog Krešimira i poslao Gojslavovu ženu i djecu u Konstantinopol da
svim kvarnerskim otocima. U skladu s time mletački dužd obilazi iste bi se na taj način otklonila opasnost za bizantsku vlast u Hrvatskoj. Dakle,
godine te otoke i prema sačuvanim prijepisima isprava iz Krka, Belija, 1024. je u Hrvatskoj Bizant uspio sačuvati svoje pozicije - slično kao što
ni pobuna u Mlecima te iste godine nije još uspjela otkloniti Orseolovce.
12
MARGETIĆ 1983a., 217-254; ISTI 1984c, 145-156.
13
Doc.,426. 15
MARGETIĆ 1980c., 122-123.
14
MARGETIĆ 1983a., 233; ISTI 1984c.; 152. 16
MARGETIĆ 1975b., 69-72.
17
MARGETIĆ 1983a., 251.
.„. / ηεΐίίπι игкчтпи nruuisxe pouijesn ΛΙ. stoljeća 59
Ali, smrću Bazilija moralo je i u Hrvatskoj doći do slične situacije kao i u teksta koje potpuno mijenja njegov smisao. Jadora i Salon bili su dijelovi
Mlecima. Premda o pojedinostima nismo dobro obaviješteni, neke vijesti bizantske Dalmacije i upravo to što se Dobronjina zemlja nalazila uz
iz djela Strategicon bizantskog pisca Kekaumena mogli bi pritom pomoći. bizantsku temu Dalmaciju objašnjava lak uspjeh Bizantinaca.
Preostaje da identificiramo toga hrvatskog vladara. Naziv Dobronja
2. Hrvatska za Dobronje je očito slavenskog porijekla i podsjeća na ime Suronja koje je kao drugo
Kekaumen u dva odvojena izvještaja u svome Strategiconu govori o ime nosio hrvatski kralj Krešimir III., jedan od dvoje braće koji su vladali
Dalmaciji. U jednome od tih izvještaja riječ je o toparhu "Vojislavu u Hrvatskoj 1018. godine, o čemu je već bilo riječi. Kako o Hrvatskoj u to
Dioklećaninu", vladaru u južnoj Dalmaciji. Nema ni najmanje sumnje da doba jedva da nešto znamo, zadatak je vrlo otežan. Ovo su činjenice kojima
on pritom misli na iz drugih vrela poznatog Stefana Vojislava koji je vladao raspolažemo iz Kekaumena i drugih vrela:
oko 1040.-1050. U drugom izvještaju iz nešto ranijeg razdoblja Kekaumen - 1024. god. katepan Boioanos odvodi ženu i sina hrvatskog patricija
priča o toparhu Dobronji u sjevernoj Dalmaciji, na širem području gdje se u Konstantinopol,
nalaze gradovi ladora (tj. Zadar) i Salon (tj. Salona-Split). Dobronja je došao -1028.-1041. u Hrvatskoj vlada Dobronja; on je oko 1028. cijenjeni gost
prvi put na konstantinopolski dvor u vrijeme cara Romana Argira (1028.- bizantskog cara, dok je u doba cara Mihajla Paflagonca (1034.-1041.)
1034.) i bio primljen s velikim počastima. Prilikom drugog posjeta istom uhvaćen u Konstantinopolu i tamo umro.
caru prijem je bio mnogo hladniji, a kada je došao u posjet i treći put, za - 1041. Osor, inače dio bizantske provincije Dalmacija, smatra se
cara Mihajla Paflagonca (1034.-1041.), Bizantinci su ga uhvatili i bez sastavnim dijelom hrvatske države.
poteškoća "se domogli njegove države, žene i sina". Dobronja i žena umrli Dobronja očito nije drugo ime za Stjepana, sina Krešimira III. i oca
su u zatvoru, a sin je kasnije pobjegao. Petra Krešimira IV. Upravo je nemoguće pretpostaviti da bi navodni
Pri analizi toga izvještaja18 treba prije svega uzeti u obzir da je Stjepan-Dobronja umro u Konstantinopolu i da bi ga naslijedio sin Petar
Kekaumen pod pojmom Dalmacija bez ikakve sumnje mislio na prostranu Krešimir IV., to više što bi to značilo da u Hrvatskoj dulje vrijeme, tj. dok
rimsku Dalmaciju, koja je obuhvaćala, uz ostalo, i područje je još Dobronja bio u zatvoru i dok još njegov sin nije uspio pobjeći i vratiti
ranosrednjovjekovne Hrvatske i Duklje (danas približno Crna Gora), a ne se u domovinu, nije bilo domaćeg vladara. Usto, zar bi Bizant, koji je u to
na bizantsku temu Dalmaciju. Da je tome tako, vidi se ne samo po tome vrijeme, po Kekaumenu, imao u najmanju ruku presudnu riječ, dopustio
što on u pojam Dalmacije smješta i državu Stefana Vojislava Dioklećana Dobronjinom sinu da postane vladarem? Dakle, Dobronja je po svemu
(tj. Dukljanina) nego i po specifičnom nazivu toparh za oba vladara sudeći član sporedne grane kraljevske obitelji Trpimirovića, koja je
(Vojislava i Dobronju) u Dalmaciji. Naime, za Kekaumena - a i za druge privremeno preuzela vlast u Hrvatskoj od glavnog ogranka koji
tadašnje bizantske pisce - toparh je razmjerno samostalni vladar neke predstavljaju Krešimir III. Suronja, Stjepan i Petar Krešimir IV. Kako je
19
zemlje koja se nalazi u blizini bizantskih granica. Toparh je doduše nakon tjeranja probizantskih Orseolovaca iz Mletaka otpalo samo po sebi
samostalan, ali zbog svoje ekonomske i drugih slabosti, on je u priličnoj pravo mletačkih duždeva nad kvarnerskim otocima - ni o njemu doista
mjeri ovisan o Bizantu. Iz svega toga proizlazi bez imalo sumnje da je još desetljećima nema nikakve vijesti - nameće se zaključak da je Dobronja
toparh Dobronja hrvatski vladar. Spomen Jadora i Salone je pritom uspostavio hrvatsku vlast i nad Osorom. Ali, toj vlasti nedostajao je
odlučujući za utvrđivanje područja države kojoj je na čelu Dobronja. bizantski pristanak pa je Dobronja upućen na neki kompromis s Bizantom,
Kekaumen naime ne kaže da Dobronja vlada Jadorom i Salonom, već
to više ako je točno da je Dobronja mladi brat Krešimira III. Suronje, dakle
samo koristi ta dva grada za pobliže označavanje kraja gdje se nalazi
da je Dobronja drugo ime Gojslava, čiji su se žena i sin nalazili od 1024. u
Dobronjina država. Doduše, raniji autori su pokušali smjestiti područje
Konstantinopolu. U takvim je okolnostima kompromis mogao biti lako
Dobronjine vlasti upravo u Jadori i Salon, ali su bili prinuđeni da izmijene
Kekaumenov tekst. Naime, Kekaumen kaže da Dobronja vlada u Dalmaciji nađen. Hrvatska vlast na Osoru prihvaćena je od Bizanta kao politička
("u njoj") pa se taj tekst mijenja tako da je po izmijenjenom tekstu Dobronja činjenica a Dobronji doista nije bilo teško priznati formalno bizantsko
vladao u Jadom i Salonu ("u njima").20 Ali to je nedopustivo prekrajanje vrhovništvo nad Osorom. Tako je došlo do prvog Dobronjina puta u
Konstantinopol i zato je još 1041. Osor prema vijesti Petra Damianija u
18
MARGETIĆ 1982., 39-46.
hrvatskom kraljevstvu. Dvosmislenost položaja Dobronje u Hrvatskoj i
pogotovu na Osoru u svjetlu je takve interpretacije očita, pogotovu ako se
" FERLUGA 1966., 204; G. G. LITAVRIN, 405; BECK, 129.
2(1 uzme u obzir i činjenica da je Gaudencije na Osoru provodio reformne
Uspješno pobijeno već u FERLUGA 1966., 203; LITAVRIN, 638.
60
O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stolje 61
ideje kruga oko Petra Damianija. I zato kada je Dobronja nekako u to

da je do 1024. godine koadjutorom splitskom nadbiskupu bio neki Martin.
vrijeme srušen s vlasti, a bizantska vlast ojačala, za Gaudencija nije bilo Iz svih tih podataka koji nisu međusobno posve dobro usklađeni kao da
više mjesta na Osoru.
proizlazi da je Pavlov koadjutor preuzeo 1024. upravu nad splitskom
3. O steli splitskog nadbiskupa Pavla (118-121) nadbiskupijom, da je Pavao možda doista još živio do 1030., ali nije više
izravno upravljao nadbiskupijom i da je nakon njegove smrti postavljen
U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu čuva se okrugao za nadbiskupa Dabral. Pitanje točnije datacije oporuke ostaje otvorenim.
mramorni stup visine 1,34 m na kojem je u gornjoj trećini uklesan križ, a Vratimo se stupu koji je postavio nadbiskup Pavao. Natpisom na tom
s obje njegove strane na 13 redaka 8 heksametara u kojima se spominje stupu nadbiskup se hvali da je u neslozi koja se pojavila, odmetnik (vir
splitski nadbiskup Pavao za kojeg se u natpisu kaže da je podigao taj stup. apostata) istjeran. Podignuti stop je prema tome neka vrsta spomenika koji
svjedoči o toj pobjedi nad odmetnikom. Tko je bio taj odmetnik? Barada
Kako je u katalozima splitskih nadbiskupa poznat samo jedan nadbiskup
je pomišljao na poznatog Cededu, tj. Zdedu iz Tomine priče o borbi protiv
s tim imenom, i to iz prve polovice XI. stoljeća, bit će od koristi da o poruci 26 27
glagoljaša. Ali po Gortanovoj rekonstrukciji natpisa Baradin "Sedeh" (tj.
sadržanoj na tom stupu kažemo ovdje nekoliko riječi.
Sedeha = Cededa) je nestao, jer Gortan čita "seden" i tumači to kao
Najprije nekoliko kronoloških opaska. Toma Arcidakon piše da je vulgarizirani akuzativ riječi sedes, stolica, tj. biskupska stolica. Praga je pak
Pavao bio nadbiskup 1015. godine u doba careva Bazilija i Konstantina te 28
tvrdio da je riječ o splitskom prioru Cosmi koji da se odmetnuo od
21
Krešimira, njihova patricija i kralja Hrvata, te ugarskog vladara Geze. 29
bizantske vlasti. Ali već je Gortan ispravno upozorio na to da stup
Toma dalje kaže: Mortuo denique Paulo archiepiscopo substitutus est Dabralis spominje neku veliku crkvenu pobjedu, a ne borbu splitskog priora s
22
anno millesimo tricesimo, temporibus principum predictorum. Međutim, centralnom bizantskom vlašću. I tako je problem kakvu to crkvenu
"naprijed rečeni vladari" jesu car Bazilije (976.-1025.), njegov brat pobjedu slavi nadbiskup Pavao ostao otvorenim.
Konstantin (976.-1028.), ugarski vladar Geza (972.-997.) i Krešimir III. Možda će nam malo pažljivija analiza natpisa pomoći pri rješavanju
Suronja. Kao što se vidi, Toma Arcidakon dao je samo približni okvir tog pitanja. Naime, prije svega uočljiv je velik križ koji dominira čitavim
svršetka nadbiskupovanja Pavla i početka nadbiskupijske vlasti Dabrala. natpisom. Sva su slova natpisa raspoređena s lijeve i desne strane i s gornje
Iz te se Tomine vijesti dakle ne može sa sigurnošću tvrditi da je Krešimir i donje strane križa. Ali ne samo da križ najviše upada u oči i da se upravo
III. bio još živ 1030. jer to najvjerojatnije nije znao ni sam Toma. Sačuvana triumfalno ističe nego i sam natpis uporno ističe veliku važnost križa. Ako
je i oporuka nadbiskupa Pavla, ali nažalost samo u talijanskom prijevodu, prihvatimo Gortanovu rekonstrukciju, prvi heksametar glasi:
gdje stoji: L'anno della sua incarnatione 1002 nel indittione 3".23 Kako treća Crux veneranda poli renatos muniat almos,30
indikcija traje od 1. rujna 1019. do 31. kolovoza 1020., Farlati je držao da tj. časni nebeski križ neka štiti čestite preporođene ljude.31 A četvrti
heksametar i polovica petog glase ovako:
je u prijevodu pogrešno zapisana godina 1002. umjesto ispravne 1020.24
Eoi crux alma Dei tueatur ab oste
Svakako nije vjerojatno da je nadbiskup Pavao pisao tu oporuku "bolestan
Intrantes cuntosque pio,32
tijelom, (...) nalazeći se u krevetu shrvan godinama, bez imanja i novaca"
tj. dobrotvorni križ nebeskog Boga neka čuva one koji ovamo ulaze i sve
i da je nakon toga ostao nadbiskupom još možda čak i punih 10 godina. pobožne.33 Ako tome dodamo da se na križ aludira i u 2. i 3. heksametru riječima
Nešto kasnije, tj. poslije 1020., Petar đakon darovao je samostanu sv. Australi de parte minans ut sidus ab altis
Stjepana u Splitu neku zemlju na savjet koji mu je dao "il reverendissimo Coelis lucebit certus super omnia Christus,34
mio fratello don Martino". Kako se počasni pridjev reverendissimus
upotrebljava samo za biskupe, čini nam se vrlo opravdanom teza Bulića i 26
Bervaldija25 da je Martin naslijedio Pavla na splitskoj nadbiskupskoj stolici, BARADA, 1931., 198.
27
to više što "Rimski katalog" salonitanskih i splitskih nadbiskupa navodi GORTAN, 426.
№
AMSD, 1934., 363.
29
21
TOMA, 42. GORTAN, n. dj.
30
22
Na i. mj., 43. GORTAN, na i. mj..
31
Ώ
CD I, 58-59. N. dj.,429.
32
24
FARLATI, 117. N. dj.,425.
33
25
BULIĆ - BERVALDI, 172-173. N. dj.,429.
34
N. dj., 425.
62 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća 63
tj. prijeteći s južne strane zasjat će poput zvijezde s nebeskih visina Krist, 4. O banu S.
najveća stvarnost,35 onda se može bez ikakva pretjerivanja reći da je čitav U knjižnici obitelji Filippi nalazio se prijepis isprave bana Stjepana37,
natpis ispunjen bezgraničnim poštovanjem križa u očitoj želji da se istakne koji je za Drugoga svjetskog rata nestao, ali je nasreću ostala fotografija
razlika između pobjedničke strane, koju predstavlja nadbiskup Pavao i toga prijepisa, a objavio ju je Prag, 1929. godine.38 Prijepis je pisan
koja neizmjerno poštuje križ, i poražene strane, odmetnika od vjere, koji beneventanom. Prema toj ispravi ban i carski protospatar S. darovao je u
su, prema tome, najveći protivnici križa. Tko bi dakle biti ti odmetnici? vrijeme bizantskog cara Konstantina Monomaha samostanu sv. Krševana
Čini se da se odgovor daje sam od sebe. Naime, oko 971. prezbiter u Zadru crkvu koju je sam sagradio, zajedno s nekretninama,
Kozma sastavio je spis "Beseda na jeres' " kojim je napadao naučavanje pokretninama i servima. Lucije39 je ispravu datirao s 1018., tj. s godinom
datacije isprave, odn. s 10. godinom vladanja cara Konstantina Monomaha,
kršćanske sekte što se pojavila u Bugarskoj, kojoj je na čelu bio pop
Farlati40 s 1052., Praga41 s 1075./1077., a Rački42 i Stipišić - Šamšalović43
Bogumil.36 Kozma uz ostalo daje i kratki pregled bogumilskih religioznih, "između 12. VI. 1042. i 1. IX. 1044.". Rački je upozorio da se Trason, opat
moralnih i društvenih shvaćanja. Oni se po Kozmi doduše mole Bogu, ali samostana sv. Krševana spomenut u ispravi, spominje 1036., da se l. IX. 1044.
ne prave znak križa jer je križ sredstvo kojim je raspet Krist. Zbog toga već pojavljuje novi opat Vitalije, i da je car Konstantin Monomah počeo vladati
ne priznaju sakrament križa i uništavaju križeve i od njih izrađuju druge 12. VI. 1042. Svi ostali vremenski podaci su čudni, neki i zapanjuju svojom
predmete. Bogumili su se brzo proširili prema Konstantinopolu i prema neobičnošću, dapače po Pragi, oni su "upravo groteksni":
drugim dijelovima Bizantskog Carstva, osobito nakon definitivne pobjede
Bazilija II. nad makedonskim otporom. Poznato je da je i sv. Sava u svom 37
CD I, 75-76.
sinodiku izričito prokleo sve kršćane koji se ne klanjaju "časnom križu", 38
PRAGA 1929.
pri čemu je posebno apostrofirao bizantske bogumile. A 1203. godine na 39
ШСЏЕ, 81.
Bilinu polju "katarski heretičan" bili su prinuđeni da se obvežu da će u « FARLATI, 43.
svim svojim crkvama imati križeve. Još 1461. kardinal Torquemada 11
PRAGA, 1929., 198.
Već u Radu 36,156.
0
popisao je 50 zabluda bosanskih manihejaca među kojima jedna glasi: 43
"znak križa je đavolski simbol". Ako se bosanski stećci unatoč protivnim Stipišić - Šamšalović spomenuli su (CD I, 76, bilj. 1), mišljenje Prage da je našao neki
prijepis ove isprave iz ХШ. stoljeća, iz kojeg da se vidi da S. treba čitati kao "Suinimir", a
mišljenjima mogu barem u stanovitom smislu povezati s bogumilima, ne Stephanus kao što to čine svi izdavači počevši od Lucija. Naime, Praga 1942., 198 piše
onda nam i oni poručuju isto. Naime, istina je doduše da se na stećcima da je on u posjedu jedne kopije iz ХШ. stoljeća: o meglio la prima fattura, poiche trattasi di
može nerijetko naći i simbol križa, ali on je stiliziran tako da predstavlja una tarđa compilazione in base a note annalistiche cronologicamente discorđanti conseroate nel
Isusa Krista na razne načine koji se svode na kompromis s poštovaocima križa monastero di San Grisogono. Po Pragi se iz te kopije može ricaoare che la sigla S. completata
na koji su bogumili bili prinuđeni jer su se prikazajući Isusa na način sličan dal Ludo, Stephanus bonus, va letta invece Suinimir banus. Kako je riječ o darovanju crkve,
križu mogli braniti od prigovora da izbjegavaju križ kao kršćansku svetinju. po Pragi se može s dobrim razlozima pretpostaviti da je isprava sastavljena malo prije
izbora Zvonimira za kralja, vjerojatno u 1075. ili 1076. g. Stipišić i Šamšalović ocjenjuju
Pritom je još jedna bogumilska crta karakteristična. Ono je bilo u
ovako te Pragine tvrdnje: 'Ta njegova tvrdnja nije jasna, tim više što se ne govori gdje se
svojoj društvenoj biti odraz nezadovoljstva naroda vladajućim poretkom,. taj prijepis nalazi. S njegovim mišljenjem teško je uskladiti historijske podatke samog
Zato se i događaji u Splitu o kojima nas izvještava stup nadbiskupa Pavla dokumenta". Naime, Pragin rad pisan je 1942. i trebao je dokazati sudbinsku povezanost
moraju tumačiti kao odraz narodnog otpora prema ojačalom utjecaju Rima s Hrvatima i u isto doba vrlo nisku hrvatsku kulturnu razinu kojoj je uvijek bilo
Bizanta u doba Krešimira III. potrebno da je oplodi "rimska ideja". Praga je sebi dopustio mnogu "licentia politica" u
tom svom radu koji je i inače politički intoniran. On kaže da u Hrvatskoj nakon pape Ivana
Vin., zbog gubitka kontakta s Rimom si intbarbariscono i costumi, scade la dottrina, si perdono
le forme artističke (...) e il dotto clero latino lascia il posto ad oscuri preti slavi". Doduše Praga
priznaje da u to vrijeme anche Roma e malata e quando Roma e malata tutto il mondo soffre (!).
Praga tvrdi dalje da od kraja IX. do sredine XI. stoljeća non si hanno notizie di una vita religiosa
tra i Croati, non ci sono tramandati nomi ne di vescovi ne di abati ne di altre persone ecclesiastiche.
Zapravo njega smeta u ispravi spomenuti Marco episcopus Chroatensis i zato ga prebacuje
35
N. dj., 429. iz 1042. u 1075./1076. Zato mu i S. mora biti Suinimir, a ne Stephanus. Ali nema sumnje da
36 on ne spominje nikakvu novu kopiju koja ne bi već otprije bila poznata. On jednostavno
Razumljivo je da se ovdje ne može ulaziti u izvanredno složenu problematiku pojave misli na onu ispravu čija nam je fotografija poznata iz njegova rada iz 1929. i proizvoljno
bogumilstva u našim krajevima. Zato navodimo tek nekoliko općepoznatih činjenica. tvrdi da se iz te kopije može zaključiti da S. znači "Suinnimir banus".
O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća
intrante anni damini millesimo octabo decimo indictione uicesima secunda

incipiente anno decimo.
44 doista ponešto iskrivio ili preskočio. Ali, nije moguće prihvatiti ni tezu da
je riječ o krivotvorini iz, recimo, XIII. stoljeća jer se krivotvorina sastavlja
Posve je nemoguće "da je prepisivač brojke u formuli datiranja netočno
da bi poslužila nekoj razumnoj vrsti, u prvom redu dokazivanju na sudu,
prepisao" kako se to često tvrdi. Rački se odlučio na temeljito prepravljanje
brojačnih podataka iz navedene datacije. Po njemu je u originalu stajalo npr. da darovane nekretnine ne pripadaju nekom tužitelju nego
MXLII, a ne MXVIII, jer da je navodno prepisivač čitao L kao VI; indikcija samostanu. Sudu bi bilo dovoljno da baci najpovršniji pogled na ispravu
XXII odnosi se po njemu na epaktu, koju ipak treba popraviti na XXVI. u kojoj se govori o 22. indikciji da izgubi svako povjerenje ne samo u
Ali još uvijek ostaju čudnim "intrante anni" i "incipiente anno decimo". ispravu, nego uopće u sve ono što tuženi iznosi u svoju obranu, jer tko
"Intrante anni" trebalo bi dakako ispraviti u intrante anno, ali nevolja je u će povjerovati onom koji se služi takvom ispravom. Sve je to vrlo dobro
tome što je Konstantin Monomah stupio na prijestolje 12. VI., a ne uvidio Praga, koji je zbog toga utvrdio da je sastavljač imao pred sobom
početkom godine! A "incipiente anno decimo" je pogotovo nejasno. Po podatke iz samostanskih analističkih bilježaka i na osnovi njih sastavio
Farlatiju bi se to odnosilo na početak desete godine vladanja Konstantina prvu verziju (la prima fattura) isprave, koja je valjda u konačnom tekstu
Monomaha, ali bi u tom slučaju ipak trebalo očekivati da su ta dva podatka trebala izgledati mnogo bolje i prihvatljivije. Drugim riječima, po Pragi nije
(car i deseta godina njegova vladanja) povezana, a ne da je jedan na uopće postojala originalna isprava, već je samostanski skriptorij počeo s
početku datacije, a drugi na svršetku. Ali to nije sve. Datacija ne dolazi radom na krivotvorini, ali posao nije dovršio, a do nas je došao samo prvi
odmah nakon invokacije, već tek nakon riječi: "Ego S. banus fabricaui istam vrlo slabi pokušaj. Međutim čini nam se da ni ta Pragina teza nije
ecclesiam ad honorem sancti Nicolay confessoris Chnsti et sancti Petri apostoli prihvatlji%ra. Čak ni početnik samostanskog skriptorija ne bi "uspio"
et sancti Stephani pontificis et beati Dimitri martiris et magni Ghrisogoni martiris sastaviti takav posve neobičan tekst, a da i ne spominjemo očitu okolnost
nec non dei genitricis Marie adque omnium sanctorum Christi; cum coniuge mea da se početnicima ne daje na izradu krivotvorenje isprava jer bi to bio čisti
Mana fabricaui eam." Poslije toga slijedi dio datacije: "Sub temporibus domino gubitak vremena skopčan s troškovima izrade takve isprave. Ali - do nas
Constantino Monomacho". Tekst se vraća nakon toga na bana: "Ego denique S. b, je ipak došla kompletna isprava širine 32,7 cm i visine 21,8 cm napisana
et imperialis protospatario compleui hec omnia"45 i tek sada dolazi ostatak datacije razmjerno lijepom beneventanom. Tekst djeluje čak vrlo uredno, a točke
s 1018. godinom (!), indikcijom (!) i sa započetom desetom godinom (?). između pojedinih sintagma upozoravaju na to koje riječi idu zajedno, što
Ali ne samo datacija nego i mnogi ostali dijelovi teksta ne je osobito važno pri datiranju gdje napisani tekst izgleda ovako:
zadovoljavaju. Neobično je da se ne zna ime darovatelja, pogotovu ako "(...) octabodecimo indictione uicesima secunda incipiente anno decimo ".
uzmemo u obzir da nije spomenuto ni mjesto gdje je darovana crkva Dakle, pisac želi upozoriti čitatelja da se brojka 22 odnosi upravo na
sagrađena, ne vidi se u čiju korist prekršitelj odredaba iz isprave uplaćuje indikciju. Svih 16 redaka teksta napisano je u jednakim razmacima, koji
kaznu od 30 libara, nije spomenut pisar isprave, a umjesto osoba koje se su bez poteškoća omogućili umetanje između 10. i 12. retka prilično dugog
u dalmatinskim ispravama spominju kao prisutne prilikom ispostavljanja dijela rečenice koji djeluje kao da je pri pisanju ispušten pa ga je zato pisar
isprave na kraju teksta napisana je neobična klauzula po kojoj ego Marco, dodao, ali tako da se vidi da je riječ o umetk; ne samo zato što je razmak
indigo (!) episcopus Chroatensis collaudo, confirmo, corrobor atque concedo". između 10. i 11. retka približno jednako širok kao onaj između 9. i 10. nego
Ukratko, sadržaj i oblik isprave toliko su neobični da je teško i zato što taj dodatak počinje 3 cm unutar, a završava 2,5 cm prije kraja
povjerovati da je "original" uopće postojao i da je "po svoj prilici davno ostalih redaka. U tom je dodatku ubacio pisar podatak o darovanju 20
nestao".46 Nijedan prepisivač nije mogao tako nemarno prepisivati da bi kobila, 2 konja, 30 krava, 4000 ovaca i 35 svinja. Ako original nije postojao
stvorio takvu zbrku rečenica koje neposredno slijede invokaciju, a osobito - a uvjereni smo da nije -, onda se postavlja dodatno pitanje čemu je
nevjerojatnu zbrku u dataciji. A još je manje zamisliv original koji bi sastavljač isprave tako uredno dodavao vijest o darovanju tolikog broja
izgledao bar približno kao sačuvani tekst - ako dopustimo da bi prepisivač krupne i sitne stoke, kad je od darovanja učinjenog sredinom XI. stoljeća
prošlo sigurno stotinu i više godina. Ta pred sudom, za koji se konačno
44 takve isprave i rade, to neće imati ama baš nikakve važnosti jer je
CD I, 75.
nezamisliv spor o manama na darovanoj stoci, o evikciji, o eventualno
45
Na fotografiji u PRAGA, 1929., (Tav. IV) vidi se da u ispravi na tom mjestu stoji "S. b." neučinjenoj tradiciji itd. itd. Sve okolnosti i činjenice što smo ih naveli
a ne "S. banus" (CD I, 75). upućuju na to da je trebalo da isprava služi u skriptoriju u pedagoške
44
CD I, 75.
svrhe. Zato je tako razmjerno vrlo uredno napisana - pisar je nastavnik;
zato sadrži toliki broj podataka koji su međusobno neusklađeni (1018. i ali ne i kralj! - i uz njega se nalazi episcopus Chroatensis - a ne zadarski
Konstantin Monomah) ili nemogući (22. indikcija); zato ona ima tako biskup ili bilo koji drugi dostojanstvenik bizantske Dalmacije. I tako
krajnje neuredan i nezadovoljavajući početak i kraj: nastavnik je trebao na imamo prilično jasnu sliku o političkoj situaciji u Hrvatskoj: Bizant je uz
primjeru pokazati što ne valja. Ali, upravo to što je riječ o školskom tekstu pomoć bana S. udaljio Dobronju i priznao banu S. vlast u Hrvatskoj i
govori u prilog da osnovni podaci nisu izmišljeni. Naime, učenik je ujedno znatan utjecaj u Dalmaciji, i to oboje pod bizantskim vrhovništvom.
dobivao zadatak da usporedi analističke podatke iz samostanskih knjiga Položaj je bana S. očito dvosmislen. On se oslanja i na hrvatske i na
i da napiše točan tekst. Učenik je imao u ispravi koja mu je predočena bizantske snage. U Bizantu se dakako podvlačio element bizantskog
putokaz u podatku o caru Konstantinu. Učenik se morao potruditi da iz vrhovništva i zato je Kekaumen tvrdio da su se Bizantinci lako dokopali
analističkih podataka samostanskih knjiga složi protokol, dispoziciju i Dobronjine zemlje, tj. Hrvatske. Ali, ako Bizant nije mogao tridesetih
eshatokol na pravilan način i da iz tih knjiga i svoga općeg znanja utvrdi godina XI. stoljeća vladati Dalmacijom drukčije nego preko zadarskog
točniju godinu, točniju indikciju itd. Zato je naše mišljenje da su osnovni priora, onda je još mnogo manje vjerojatno da je došlo do bitnog proširenja
podaci o banu darovatelju, o Konstantinu Monomahu i o sadržaju bizantske vlasti na hrvatske krajeve. S druge strane, utjecaj bana S. na
darovanja točni jer inače učenik ne bi u samostanskim knjigama mogao prilike u bizantskoj Dalmaciji bio je još više nesiguran, jer čak ni u Zadru
naći odgovarajući tekst i sastaviti ispravu. Usto, isprava poučava učenika hrvatski ban nije mogao očekivati što drugo nego iskazivanje dužnog
kako se pravilno pišu sintagme i odvajaju točkama, koliko mora da je poštovanja prema njemu, koje je bilo upravo onoliko jako i trajno koliko
razmak medu redovima, kako se dodaje ispušteni tekst itd. je ban bio spreman ispunjavati bizantske želje i planove. Zato je očito
Da vidimo sada da li su osnovni podaci isprave-školskog zadatka moralo ubrzo nestati takve vrste simbioze hrvatske i bizantske Dalmacije.
usklađeni s povijesnom situacijom početkom četrdesetih godina XI. Već 1. IX. 1044. u Dauzetinoj oporuci - diplomatički nepouzdanoj, ali
stoljeća. sadržajno u biti posve prihvatljivoj - spominju se car Konstantin, zadarski
Prema Kekaumenovom izvještaju o Dobronji proizlazi da je Bizant biskup Petar i zadarski prior Andrea, a među svjedocima trun (- tribunus)49
uspio zavladati njegovom zemljom u doba cara Mihajla Paflagonca, dakle Pavao i comerzarius Majo, dok nema ni riječi o nekom carskom
prije 1041. godine. Posve je jasno da Bizant nije mogao vladati Hrvatskom protospataru ni o strategu Dalmacije, a dakako ni o nekom hrvatskom
bez jake podrške domaćih hrvatskih snaga. Bizant je bio čak i u vlastitoj funkcionaru. Zadar je u to vrijeme posve samostalan i priznaje samo posve
provinciji, bizantskoj Dalmaciji, prinuđen povjeriti položaj provincijskog formalno bizantsko vrhovništvo, a to vrijedi još i više za neke druge
namjesnika, koji je ujedno nosio i titulu carskoga protospatara, zadarskom dalmatinske gradove. Tako 1040. datacija isprave u Splitu glasi: Regnante
gradonačelniku, prioru, o čemu postoji vijest iz 1036. godine gdje se govori (...) Michahelo, magno imperatore, residente (...) Lampredius archiepiscopus una
o Gregorio, protospatano et stratico universe Dalmatie*7 koji je te iste godine cum Nikiforo priore.50
po drugoj ispravi prior et protospatarus.4* Međutim, u ispravi bana S. koju Pritom se otvara pitanje na koje je vrlo teško odgovoriti zbog
smo upravo analizirali ban se naziva ovako: Ego S. b. (tj. banus) et imperialis nedostatka izravnih vijesti tko je taj tajanstveni ban S. Iz svih okolnosti što
protospatano, što znači da je ban S. u svakom slučaju povoljno prihvaćen smo ih iznijeli, ne bi bilo nemoguće da se radilo upravo o sinu Krešimira
od Bizanta a njegovo darovanje samostanu sv. Krševana još više pojačava III., Stjepanu. Prije svega, ustanovili smo da je između Dobronje i Bizanta
dojam vrlo bliskih veza bana S. i Zadra, u kojem se više ne spominje čak moralo vladati duboko nepovjerenje, jer je Dobronja prema našoj tezi
ni zadarski prior kao provincijski namjesnik. Očito je da je ban S. bio srušio probizantsku stariju granu Trpimirovića u koju je već po tradiciji
cijenjena ličnost u bizantskoj Dalmaciji. Kako je ban tipično hrvatska titula, Bizant imao veće povjerenje. Moglo bi biti da je Stjepan za bizantsku
a za biskupa Marka se čak izričito kaže da je episcopus Chroatensis, proizlazi pomoć pri rušenju nepouzdanog Dobronje priznao bizantsku vlast nad
da je hrvatski visoki funkcionar ujedno u najmanju ruku utjecajna ličnost Hrvatskom i barem privremeno odustao od naslova kralja Hrvatske i
u bizantskoj provinciji. Da se on doista osjeća predstavnikom bizantske dobio bizantsku titulu, a svoj legitimitet unutar hrvatskog društva
vlasti, vidi se još i po tome što on u dataciji spominje samo bizantskog cara, zahvaljivao okolnosti da je sin Krešimira III. i ujedno ga isticao najvišom
a ne i hrvatskog kralja. A ipak je on s druge strane ujedno i hrvatski ban - titulom koju je u Hrvatskoj mogao nositi, ako nije htio i nije smio uzeti
47
CD I, 69. 49
MARGETIĆ 1975., 65 i d.; MARGETIĆ 1975c., 25-53, osobito 32-38.
48
CD 1,71. 30
CD I, 73 (doduše prije 1041. god.).
titulu kralja. Već smo istakli da je takav dvosmisleni položaj mogao trajati se 1018. godine mletačka vlast nad gradovima na kvarnerskim otocima
samo razmjerno kratko vrijeme. Još nešto govori u prilog tezi da je ban S. sastojala u biti samo u tome da su oni priznavali dužda kao seniora i
budući hrvatski kralj Stjepan. Naime, ne izgleda vjerojatnim da bi visoka plaćali mu u znak priznanja njegove kvazifeudalne vlasti određeni tribut,
bizantska funkcija imperialis protospatarius bila povjerena nekom drugom ali inače bili praktički posve samostalni, tako su i bizantska vlast i
u Hrvatskoj, a ne upravo najvišoj hrvatskoj časti, slično uostalom kao i u pretpostavljena i izvedena iz nje vlast hrvatskog bana S. bez sumnje
Mlecima gdje je mletački dužd bio nosiocem najodličnijih bizantskih titula. gradovima na kvarnerskim otocima ostavljali vrlo široku samostalnost. Na
Kako su usto bizantske titule još uvijek bile povezane s isplatom ne baš ovaj se način vijesti o položaju bana S. u Dalmaciji i u Osoru kao dijelu
zanemarivih novčanih prinadležnosti, one su očito morale pripasti hrvatskog kraljevstva čine prihvatljivo povezanim i obavještavaju nas o
najmoćnijoj osobi u državi. U svakom slučaju izvanredno je indikativno jednom pokušaju povezivanja Hrvatske i Dalmacije pod okriljem Bizanta.
da isprava koju analiziramo ne spominje hrvatskog kralja, već samo Nažalost, nepouzdanost vijesti iz isprave bana S. ne dopušta mnogo više
navodi da se isprava piše "u vrijeme cara Konstantina Monomaha", kao i od postavljanja hipoteze koju smo iznijeli. Ali moramo priznati da ne
to da je episcopus Chroatensis, spomenut u ispravi, u pravilu stalan pratilac vidimo drugu koja bi bila prihvatljivija. Položaj bana S. u Hrvatskoj i
hrvatskog kralja. Uostalom i Toma Arcidakon kaže da "voluerunt etiam Dalmaciji nazvali smo u odnosu na Bizant dvosmislenim, a iz upravo
Chroatorum reges c\uasi specialem habere pontificem (...) quia regalis erat navedenih razloga takav je još i više bio položaj gradova na kvarnerskim
episcopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule" .^ Ako otocima i prema Bizantu i prema Hrvatskoj.
se dakle uz bana S. pojavljuje pratilac hrvatskih vladara, hrvatski biskup, 5. Vrijeme pisanja Osoiskog evandelistara (132-134)
onda izgleda vjerojatnim da je ban S. bio neko vrijeme najviši hrvatski
državni organ. Zato nam se čini mnogo manje vjerojatnom mogućnost da Obratimo sada pažnju na važan dokument osorske povijesti, tzv.
je ban S. bio onaj ban Stephanus Praska kojeg spominje Šišić.52 Osorski evandelistar u kojem se nalazi Exultet s molitvama za bizantskog
Možda bi se moglo ići i još jedan korak dalje. Mogla bi se, možda, cara i njegovu vojsku te hrvatskog kralja s cjelokupnim kršćanskim
postaviti hipoteza da je ban S. bio ne samo ugledna ličnost u bizantskoj narodom: Memento etiam damine famuli tui impe(ra)toris nostri N. cum omni
Dalmaciji, nego čak i namjesnik provincije Dalmacije. U vrijeme bana S. exercitu suo et famuli tui regi nostri cum omni populo christiano itd.53
ne spominju se više zadarski priori na toj dužnosti, koja u svakom slučaju Za njegovu dataciju odlučujuća je najava nadolazećeg Uskrsa " mense
nije davala svome nosiocu velike ovlasti i bila u biti samo još jedna počasna secundo die uicesimo cjuarto" i "septuagessimam (...) mense duodecimo die
titula. uicesimo". Računanje godine na mletački način, tj. s 1. ožujkom, ne treba
Razmotrimo položaj Osora u svjetlu te hipoteze. Već smo spomenuli čuditi jer je Osor bio pod izravnom mletačkom vlašću u prvoj četvrtini XI.
da je prema pouzdanoj suvremenoj vijesti Pietra Damianija Osor pripadao stoljeća i jer je njegov položaj omogućavao i nakon toga trgovačku i
početkom četrdesetih godina hrvatskom kraljevstvu i pokušali objasniti kulturnu penetraciju Mletaka. Kako je osorski evandelistar nastao u XI.
razloge zbog čega je došlo do prestanka mletačke vlasti na tom području. stoljeću, u obzir dolaze samo 1071. i 1082. kada je Uskrs padao na 24.IV.
Ako podatak o Osoru kao dijelu hrvatskog kraljevstva povežemo s a septuagesima, tj. 9 nedjelja prije Uskrsa, u skladu s time, na dan 20.11.
političkim prilikama u isto doba u Hrvatskoj i Dalmaciji, kakve se Dosad se mislilo da se to upućivanje na Uskrs u osorskom evandelistaru
ocrtavaju na osnovi analize Kekaumenovih vijesti o zatvaranju hrvatskog odnosi na 1082., ali je Badurina upozorio da bi pri utvrđivanju točne
vladara Dobronje i o bizantskoj prevlasti u Hrvatskoj, i pretpostavimo datacije trebalo uzeti u obzir i 1070., s time da je pisanje evandelistara
da je ban S. bio ujedno i namjesnikom u bizantskoj provinciji Dalmaciji, pomaknuo "jednu godinu prije, tj. 1070. ili 1081."и Smatramo da je to
proizlazilo bi da je u to vrijeme (početak četrdesetih godina XI. stoljeća) Badurinino zapažanje od vrlo velike važnosti. Sam Badurina je dao, ako
Bizant ima formalno vrhovništvo nad kvarnerskim otocima i da ga je smo ga dobro raumjeli, prednost upravo tome datiranju, jer je naglasio "da
"ostvarivao" prije toga preko zadarskog priora. Iz toga bi onda slijedilo je vlast Krešimira IV u Dalmaciji prilično čvrsta", a "da je Zvonimirova
da je već u to doba čak i Bizant dopuštao usku povezanost Hrvatske i vlast na ovim otocima prilično poljuljana".55 U podrobnosti nije ulazio. Mi
Dalmacije, koja nalazi svoju potvrdu u vijesti Petra Damiania. Ali, kao što
53
BADURINA, 201-205.
51
51
TOMA, 45. Pogrešno MARGETIC 1987., 99 da je po Badurini Osorski evandelistar pisan 1071. ili 1080.
55
52
ŠIŠIĆ 1925., 492. BADURINA, na i. mj.
smo pak već bili zauzeli stajalište "da je vjerojatno da je evanđelistar pisan 1071., a nakon što je 16.IV.1071. Robert Guiscard osvojio Bari, dodaje se
1071. godine i da je on doista dokazom priznanja Krešimirove vlasti na molba da Bog zaštiti Roberta, njegovu ženu, sina i vojsku. Poznato je da
kvarnerskim otocima". Upozorili smo na to da je "Zvonimir bio od 1075. je Robert ušao u Bari nakon trogodišnje opsade, ali ne nakon juriša vojske,
godine papin vazal" i da zbog toga "ne izgleda nimalo vjerojatno da bi kojim bi slomio otpor grada, nego na osnovi sporazuma s vladajućim
crkvena vlast na Osoru u 1080. god. toliko inzistirala na bizantskom slojem na čelu s vodećom obitelji Argira. Zato su Normani bar naoko
suverenitetu nad Osorom".56 Smatramo da je tim našim prethodnim poštivali sve gradske pravne institucije - uključujući čak i formalno, sada
analizama potrebno dodati još ponešto. već posve isprazno bizantsko vrhovništvo. To je razlog zašto je Robert
Prije svega, za pisanje Osorskog evandelistara ne dolazi u obzir cijela samo lucidissimus i zašto se u crkvama zazivala božja pomoć i za bizantske
1071. godina, nego samo siječanj i dio veljače. Ako evanđelistar najavljuje careve i za Roberta. Ali, kada je uskoro nestalo iluzije o bilo kakvoj
da će 20. veljače biti sedamdesetnica a 24.IV. Uskrs, onda je barem taj dio mogućnosti povratka bizantskih careva, formula iz 1073. glasi: Memorare
evandelistara morao biti pisan poslije 4. travnja 1070., tj. dana kada je u damine famulorum tuorum ducis nostn invictissimi Roberti et damine Sikelgaite ac
1070. pao Uskrs. Kako je Zvonimir nametnut Krešimiru u ožujku 1071., domni Roggeni cunctorumque exercituum eorum et omnium circumadstantium.62
spominjanje bizantskog cara u osorskom evanđelistaru u skladu je s Robert više nije samo lucidissimus nego inviđissimus - što mu uostalom
datacijom drugih isprava iz 1070. godine koje spominju ne samo Krešimira priznaju i notari u protokolu isprava. Notari Apulije će u više navrata
nego i bizantskog cara.57 spominjati u protokolu bizantske careve, ali to ni u kojem slučaju ne znači
S druge strane, u doba Zvonimira spominjanje bizantskog cara kao da je došlo čak ni do formalnog priznavanja bizantskog vrhovništva nad
vrhovnog civilnog gospodara Osora imalo bi se karakteristike otvorenog bilo kojim gradom ili normanskim velikašem u Apuliji, već je riječ
otpora protiv pape i isto tako otvorene podrške bizantskoj vlasti koja je isključivo o neizravnom isticanju samostalnosti u odnosu na Roberta.63
čak i kao puki formalni suveren prestala postojati već preko 10 godina.58 Osorski evanđelistar pisan je prije ponovnog jačanja Bizanta pod
Uostalom i isprave iz 1076. i 1083.59 spominju papu Grgura VII. pa dva Aleksijem. U vrijeme dubokog pada bizantskog autoriteta neposredno
osamljena spomena bizantskog cara u prijepisu PoUkoriona samostana sv. prije Aleksija nema ni najmanjeg traga bilo kakvog utjecaja Bizanta na
Ivana60 treba vjerojatno objasniti knjiškim reminiscencijama koje u svakom događaje na kvarnerskim otocima pa je i to razlog zbog kojeg izgleda vrlo
slučaju imaju posve drukaju i mnogo manju težinu i značenje od Exulteta, malo vjerojatno, čak tako reći nezamislivo, da bi u Osoru crkvenim
koji se javno čitao u crkvi. vlastima palo na pamet da spominjanjem bizantskog cara izražavaju svoje
Sve dakle govori u prilog tezi da je Osorski evanđelistar pisan 1070. simpatije prema njemu i da bi u vrijeme kada je Zvonimir bio vjerni vazal
g. (možda u drugoj polovici te godine) i dovršen najkasnije početkom 1071. pape, a papa se smatrao feudalnim seniorom hrvatske države, one
Nadalje, sve okolnosti govore protiv toga da bi on bio pisan 1081. pokušale oponirati papi priznavajući bizantsko, a ne papino vrhovništvo
Da je tome tako, vidi se i po karakterističnom mijenjanju Exulteta nad regnum Croatiae et Dalmatiae, dakle i nad Osorom.
grada Barija, i to upravo u 1071. godini. Naime, za tu godinu nakon
zabilješke u kurzivnoj minuskuli u čast bizantskih vlada Exultet dodaje:
Simulque lucidissimi ducis nostri damini Rubberti et damine Sikelgaite ac damini
Ruggerii et conctum exercitum eorum et omnium circumadstantium.™ Bilješka
o bizantskim carevima zapisana je očito koncem 1070. ili posve na početku
56
MARGETIĆ 1987., 99.
57
CD 1,116-119 i 119-120, kao i isprave sa spomenom bana Zvonimira, 115-116.
58
CD 1,145-146 i 147-148.
59
CD 1,181. 62
CDB I, u ispravama iz 1073. (str. 49-51 i 51-52) Robert se titulira na isti način iz kojeg se
60
CD 1,145-146 i 147-148. vidi da je te godine Robertova vlast bila u Bariju vrlo čvrsta i da su i notari i crkva bili o
61
CDB I, 208. Problematika Exulteta grada Barija inače je vrlo kompleksna pa u nju ne tome dobro obaviješteni i "poučeni": regnante domno Robberto invictissimo duce Italiae,
možemo ovdje ulaziti. Calabrie atqne Sicilie.
63
Vidi MARGETIĆ 1982.-1985., 240-242, s literaturom i diskusijom.
2. ODNOSI PETRA KREŠIMIRA l PAPE PREMA
KORČULANSKOM KODEKSU
(Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXXIV., 1980., 219-236)
1. U Korčulanskom kodeksu što ga je objavio V. Foretić1 nalazi se

medu ostalim i ova vijest:
Alexander II (...) audiuit de Cressimiro Chroatorum principe, quod dolo
necari fecisset Goisslaum fratrem suum, misso apocrisario Mainardo religiosum
scilicet virum, qui sua sagacitate, si ita res haberetur, inquireret. Qui veniens
satisfactionem accepit ab eo, iurans cum duodecim suis iuppanis non se teneri illo
critnine. Ipse autem reconciliatus iterum adeptus est principatus illius term a parte
suneti Petri apostoli, tj. "Aleksandar II. (...) čuo je o Krešimiru, vladaru
Hrvata, da je u zloj namjeri dao ubiti svoga brata Gojslava i (zato je) poslao
legata Majnarda, pobožna naime čovjeka, da svojom mudrošću ispita da
li je to tako. Taj došavši primi od njega (Krešimira) opravdanje tako što
mu se (Krešimir) zakleo s dvanaest svojih župana da nije odgovoran za
taj zločin pa je on (Krešimir) pomiren ponovno stekao vlast nad tom
zemljom od strane svetoga Petra apostola".
Foretić je istakao da je stilizacija toga odlomka nejasna. Po njemu se
odlomak može shvatiti bilo tako da se kralj Krešimir zakleo da on nije
sudjelovao u umorstvu, bilo tako da se Krešimir zakleo da neće ustrajati
u grijehu. Po Foretiću je umorstvo kraljeva brata Gojslava imalo za
posljedicu papinu istragu, papa se nakon kraljeve zakletve dane zajedno
sa županima time zadovoljio pa je došlo do izmirenja između njih dvojice.
Konačno, spominjanje dvanaestorice župana je po Foretiću možda
neizravan spomen onih župana koji su stajali na čelu dvanaest hrvatskih
plemena i kako kaže Foretić "broj 12 bez sumnje je karakterističan, i teško
je, da bi bio samo slučajem".
Barada je nakon Foretića ponovno objavio istu vijest te dao svoj prijevod
i objašnjenje.2 Barada osobito podvlači okolnost "da je Petar Krešimir dao dolo
- zlobno, opako, prijevarom ubiti brata Gojslava", na što Foretić nije upozorio.
Papin poslanik primio je od Petra Krešimira opravdanje, nastavlja Barada, "i
to pošto se oprao svečanom rotom samo dvanaestorice". Za razliku od
Foretića, dvanaest župana Barada objašnjava time da se radi "o onodnoj roti,
koja se kod Slavena obično vršila u duodecimalnom broju". Iz riječi
1
FORETIĆ 1956., 23-44.
2
BARADA 1957., 186.
73
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu 75
reconciliatus, pomiren s crkvom, proizlazi po Baradi da je Petar Krešimir "bio pravnim sustavima optuženi se zaklinjao zajedno s prisežnicima, obično
udaren crkvenom kaznom izopćenja ili bar interdikta" pa je tek nakon s dvanaestoricom.
pomirbe ponovno zadobio čast hrvatskog vladara. Kako se Petar Krešimir zakleo s dvanaest župana, izgleda nam da ne
Na Korčulanski kodeks osvrnula se i N. Klaič, ali kratko. N. Klaić navodi može biti sumnje da se u postupku primjenjivalo staro hrvatsko pravo, a
da nepoznati pisac Korčulanskog kodeksa izvještava kako je papa čuo da ne srednjovjekovno rimsko pravo.
je Krešimir dao ubiti svoga brata, te da se Krešimir pred papinim legatom 3. Analizu vijesti Korčulanskog kodeksa treba svakako započeti
zakleo s još dvanaest hrvatskih župana da je nevin pa mu je nakon toga objašnjenjem pojmova i termina koje nalazimo u toj vijesti. Možda se do
"sv. Petar vratio vlast nad onom zemljom".3 sada nije dovoljno uočilo da vijest što je analiziramo sadrži velik broj
Odlomak Korčulanskog kodeksa što smo ga uvodno naveli svakako tipično srednjovjekovnih pravnih pojmova i termina što se odnose na
zaslužuje da mu se posveti puna pažnja jer je vijest koju donosi pouzdana. postupak i materijalno kazneno pravo i da se ta vijest ne može do kraja
Čini nam se da dosadašnje analize nisu dovoljno točno objasnile neke razumjeti bez odgovarajuće pravne analize. Dakako, bilo bi posve
pojedinosti, a neke okolnosti do sada nisu uopće uočene. Zato u ovome pogrešno pokušati objašnjavati vijesti modernim pravnim pojmovima.
radu želimo donekle popuniti rezultate dosadašnjih ispitivanja, svjesni da Srednjovjekovne pravne pojmove i ustanove treba objašnjavati u skladu
predmet još nismo do kraja iscrpli. sa tadašnjim pravnim shvaćanjima jer se u protivnome na temelju
2. Svakako je jedno od najvažnijih prethodnih pitanja, da li je papin beskorisnih naoko učenih analiza dolazi do krivih rezultata.
legat pri suđenju Petru Krešimiru primijenio staro hrvatsko pravo ili Zato ćemo se pri analizi pojmova i termina iz vijesti Korčulanskog
tadašnje već u znatnoj mjeri modificirano rimsko pravo ili možda neki kodeksa poslužiti srednjovjekovnim izvorima.
treći pravni sustav. U obzir dolazi u prvom redu staro hrvatsko pravo zato U prvom redu u obzir dolazi tzv. Liber Papiensis, jedna od prvih
što je optuženi Hrvat, ali ne bi bilo posve isključeno da je papin legat značajnijih pravnih zbirka langobardskog prava.6 Ona je sastavljena negdje
primijenio rimsko pravo zato što se rasprava vodila pred crkvenim licem oko 1054. god., dakle približno u vrijeme Petra Krešimira. Ona sadrži sve
kao sucem u osobito važnoj stvari koja je potpadala pod crkvenu starije propise langobardskog prava, kapitulare Karla Velikog i njegovih
nadležnost. Neki treći pravni sustav očito ne dolazi u obzir. karolinških nasljednika u Italiji, Gvida, nekoliko zakona Otona i, konačno,
Sam Korčulanski kodeks ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Ipak čak i prvih salijskih careva. U Liber Papiensis sabrani su langobardsko-
postoje drugi izvori iz kojih se može s priličnim sigurnošću donijeti franački postupovni propisi kao i materijalno pravo koje se u to doba
određeni zaključak. Tako npr. 998. god. u sporu protiv samostana Farfa4, primjenjivalo. On sadrži mnoge važne glose i formule koje su bile važne
koji se održao u bazilici sv. Petra u Rimu, suci su prihvatili stanovište za praksu, a od osobita su značenja opsežne tzv. expositiones koje
tuženog samostana da se spor mora voditi po langobardskim propisima: objašnjavaju pojedine propise navodeći razna starija i novija oprečna
Secundum legem langobardam nos defendimus glasila je tvrdnja predstavnika mišljenja. Starija mišljenja navode se pod nazivom antiqui, a novija kao
samostana koji je dokazao da taj samostan sub lege vivere debeat valentes, uz koja, dakako, pristaje i sam pisac spomenutih expositiones.
Langobardorum, uz obrazloženje da je tako bilo utvrđeno već za cara Lotara. Novija mišljenja pokazuju već prilično poznavanje rimskog prava, osobito
A ipak se radilo o sporu koji se vodio u Rimu, čak u Bazilici sv. Petra, pred Justinijanovih Institucija, a donekle i Novela i Digesta.7 Liber Papiensis nam
carskim i papinim sucima. Dakle, papa i njegovi suci bili su prihvatili je osobito dragocjen ne samo zato što potječe iz vremena Petra Krešimira,
stanovište da se spor mora voditi po pravnom sustavu koji je vrijedio za već i zato što obrađuje pravni sustav susjednog pravnog područja,
optuženog, a ne po rimskom pravu. langobardske Italije, gdje se zbog vremenske i prostorne bliskosti mora već
U obzir treba uzeti još nešto. Naime, po srednjovjekovnom rimskom a priori očekivati slični pravni sustav kao i u hrvatskim krajevima.
pravu optuženi se, ako nije bilo dokaza, oslobađao optužbe tzv. zakletvom Uostalom, poznato je da su srednjovjekovni pravni sustavi, a osobito oni
očišćenja koju je sam polagao.5 Naprotiv, po germanskim i slavenskim koje se naziva "barbarskim", bili međusobno vrlo slični, u prvom redu s obzirom
na tipove i vrste pravnih ustanova, pa je oprezno analogno zaključivanje ne samo
na mjestu, već i zbog oskudice izvora, čak i nužno. Zato ćemo se poslužiti u
3
KLAIĆ N. 1971., 352. ograničenom obujmu također i drugim izvorima srednjovjekovnog prava.
4
GEORGI - BALZANI, III, doc. br. 426.; BALZANI1903., II, 18 i d. Tekst te važne isprave
objavio je već BETHMANN-HOLLWEG, V., 440 i d. Samostan Farfa nalazio se 6
sjeveroistočno od Rima u papinskoj državi i bio je jednim od glavnih uporišta reforme crkve Liber Papiensis.
7
sredinom Xl.st. pa je zato njegova podložnost langobardskom pravnom sustavu, a ne O Liber Papiensis i uopće o langobardskom pravu v. ERLER - KAUFMANN 1977., 1607
rimskom pravu, osobito značajna. s. v. Langobardisches Recht i tamo navedenu literaturu. Probleme u vezi s Liber Papiensis
5
BETHMANN-HOLLWEG, V, 423. v. još osobito i CALASSO, 310-315.
78 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu 79
Daleko ]e izglednije pokušati objasniti pojam dolusa u našem Po langobardskom pravu ubojica je načelno uvijek morao platiti
fragmentu kao svijesti o djelu u njegovu fizičkom i socijalnom aspektu, obitelji ubijenoga za počinjeno ubojstvo.24 Ipak langobardski zakonodavac
dakle kao umišljaja u skladu s modernom teorijom kaznenopravnog pojma razlikuje dva osnovna slučaja. Ako je netko ubio drugog slobodnog
dolusa.18 Krešimir bi po takvom objašnjenju pojma dolusa ubojstvo počinio čovjeka se defendendo, plaćao je samo "vrijednost" ubijenog, tj. njegovu
svjesno. Protivnost tome bilo bi ubojstvo nehajem. Nehaj se od umišljaja krvarinu, vraždu, wergeld, ili, kako to naziva Liber Papiensis, widrigeld. Ako
u modernoj pravnoj teoriji razlikuje po tome što kod njega nema je pak netko ubio tako da super alium ambulaverit, ubojica gubi cijelu svoju
imovinu. Obitelj ubijenoga dobiva iz te imovine iznos do visine vražde, a
emocionalnog momenta, nema željenja, dopuštanja, pristajanja ili htijenja
ostatak preko toga dijeli se tako da polovicu dobiva kralj, a drugu polovicu
zabranjene posljedice kažnjivog djela.19 Međutim i takva interpretacija nije
obitelj ubijenoga.25 Langobardi su bili posve svjesni da se njihovo pravo
moguća s razloga što Krešimir nije ubio brata Gojslava, već ga je dao ubiti.
u tome duboko razlikuje od rimskog kaznenog prava.26
Krešimir je bio, da se izrazimo modernim jezikom, organizator, tj. usmjerio
Shvaćanje Langobarda - a i drugih "barbarskih" srednjovjekovnih
je djelatnost drugih osoba na ostvarenje zločinačkog cilja,20 a i pravnom
naroda - u vezi s ubojstvom bolje ćemo razumjeti ako uzmemo u obzir
nestručnjaku je jasno da organizator ne može nehajno organizirati neki
još i odredbu Lotareva kapitularija 5827 koji normira slučaj ubojstva. Lotar
zločin. Kako nije zamislivo i moguće nehajno organiziranje ubojstva, to propisuje smrt za ubojicu koji je u crkvi ubio ex levi causa aut sine causa.
kod tog zločina nema pravnog smisla isticanja dolusa pa se zato u Kao primjer opravdanih velikih razloga zbog kojih se čak i u crkvi može
analiziranom fragmentu ne može pojam dolusa tumačiti na taj način. ubiti, glosa u Liber Papiensis navodi medu ostalim slučaj da je netko u crkvi
b) Kako bi bilo pogrešno objašnjavati dolus Korčulanskog kodeksa našao svoju ženu kako s nekim spolno opći i slučaj da je ubojstvo naredio
modernim pravnim shvaćanjima, potrebno je bar ukratko ovdje izvršiti kralj. Ipak, ako je prethodila svađa izvan crkve, pa je začetnik svađe u crkvi
analizu srednjovjekovnog shvaćanja ubojstva. Za osnovu analize uzet počinio ubojstvo, on plaća vraždu i kraljevski bannum i vrši javnu pokoru;
ćemo ponovno Liber Papiensis, ne samo zato što je sastavljen u XI. st. i što obratno, ako je izazvani prethodnom svađom u crkvi ubio izazivača, ne
se odnosi na pravno područje koje je susjedno hrvatskom pravnom plaća ništa, već samo vrši javnu pokoru. Ako je ubojica servus, ispituje se
području, već i zato što nam Liber Papiensis pruža daleko najviše podataka božjim sudom, utrum hoc sponte an se defendendo fecisset.
pa su i zaključci koje ćemo analizom dobiti zbog toga uvjerljiviji. Neće biti Konačno, neki manuskript Liber Papiensisa daju tekst glava 12 i 14
na odmet ponovno podvući da je, doduše, svako pravno područje Rotarijeva edikta sa značajnim dopunama i izmjenama iz kojih se vidi
srednjovjekovne Europe imalo svoj posebni pravni sustav koji je imao svoj shvaćanje pojma ubojstva u langobardskoj Italiji XI. st. Dopunjeni tekst
samostalni razvoj, ali da su tipovi kaznenih djela i osnovna shvaćanja u glave 12 glasi Si duo aut tres homines seu amplius liberi /se deffendendo/
21
vezi s njima bili često slični, a nerijetko identični, pa je takvo homicidium perpetraverint /non in absconso, nonfurtive/ (... plaćaju vraždu).
uspoređivanje uz potrebni oprez korisno i čak nužno. / Et si sponte fecerint, perdant otnnem substantiam suam itd.28 Dopunjeni pak
Langobardsko kazneno pravo XI. st. što se odnosi na ubojstvo temelji tekst glave 14 glasi: Si quis unus vel duo liberi homicidium in absconso (...)
29
se još uvijek u prvom redu na Liutprandovoj noveli 20 Rotarijevu ediktu, perpetraverint, omnem substantiam suam amittanrt itd.
denesenoj god. 721.и pod naslovom De homicidio, nadopunjenoj odredbama Dakle, Langobardi su razlikovali ubojstvo se defendendo od ubojstva super alium
23
Lotareva kapitulara 92 iz IX. st. ambulando (Liutpr. 20), sponte (Loth. 58, dopunjeni Roth. 12) in absconso, furtive
(dopunjeni Roth. 12). Osim toga, kod ubojstva u crkvi razlikovali su ubojstvo ex levi
causa aut sine causa30 od ubojstva na temelju nekog velikog i važnog razloga.
18
V. npr. FRANK, 152 i d. 24
Ipak ima i iznimaka. V. npr. Roth. 280 (BEYERLE, 116) i Loth. 56 (Liber Papiensis, 548).
19
N. dj., 154. O tome dalje u tekstu nešto više.
25
20
N. dj., 199. Liber Papiensis, 416. U pojedinosti ne možemo ulaziti.
26
Razliku rimskog i langobardskog prava u tom pitanju podvlači naročito već i Liber
21
Bizant je uglavnom izuzetak, jer su na bizantskom pravnom području osobito na Papiensis, 416, navodeći medu ostalim i C. 9,16, 3.
području glavnog grada i Soluna, srednjovjekovna "barbarska" pravna shvaćanja jedva 27
Liber Papiensis, 548.
tek nešto izražena. Donekle je izuzetak i rimsko pravno područje, ali je na njega utjecaj 28
Liber Papiensis, 295.
29
srednjovjekovnih barbarskih shvaćanja daleko izraženiji. Liber Papiensis, 297.
30
22
BEYERLE, 192. Slično razlikovanje v. i po kapitulariju Ludovika Pobožnog (Liber Papiensis, cap. Lud. 12,
23
Liber Papiensis, 556. 526, ukinutom od Lotara).
80
Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu 81
Razmotrimo najprije suprotnost se defendendo - super alium ambulando.

Očito je da se defendendo nije isto što i nužna obrana u modernom pravu. plaćalo normalnu krvarinu, widrigeld, vraždu,33 za drugo 900 solida.34
Nužna obrana je pravna ustanova koja se uzima u obzir samo ako su c) Razmotrimo sada još i odredbe staroga ugarskog prava koje ima
ostvarene sve okolnosti na koje se nadovezuje nužna obrana. Pojam se svoje nesumnjive korijene u starome slavenskome35 i germanskom pravu,
defendendo je znatno širi. To se jasno vidi po njegovoj suprotnosti super a koje nam zbog prostorne i vremenske blizine s postupkom protiv Petra
alium ambulando. Očito je langobardski zakonodavac težište postavljao na Krešimira može također biti od koristi.
pitanje t k o je z a p o č e o sa svađom koja je imala za posljedicu Prema odredbama sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, razlikovalo se
ubojstvo. Uostalom, Lotarov kapitularij, koji normira ubojstvo u crkvi, tri vrste ubojstva:
izričito postavlja razliku u kazni s obzirom na okolnost da li je ubojica ili 1) homicidium času, za koje se plaćalo 12 penza zlata,36
ubijeni započeo sa svađom. Dakle, po langobardskom pravnom shvaćanju 2) homicidium spontaneum, kojeg netko učini accensus ira ac superbia
ubojstvo je načelno uvijek imalo za posljedicu plaćanje kazne, samo što elatus, za koje se plaćalo 110 penza, od kojih 50 ide rodbini ubijenog, 50
je ona bila već unaprijed paušalizirana (tzv. vražda, wergeld, krvarina) ako kralju, a 10 sucima-posrednicima,37
ubojica nije bio inicijator društveno negativnog ponašanja (svađa, tučnjava 3) ubojstvo gladio, koje se kažnjavalo smrtnom kaznom.38
itd.) na temelju kojeg je došlo do ubojstva, dok je kazna obuhvaćala cijelu Prva dva slučaja odnose se po našem mišljenju na nama već poznato
imovinu ubojice ako je on bio inicijator događaja koji su kulminirali u ubojstvu. razlikovanje ubojstva koje je izvršio začetnik svađe od ubojstva nazvanog
Kapitularij Loth. 58 razlikuje se defendendo i sponte. Nema ni najmanje u Langobarda se defendendo. Ugarski se zakonodavac prilično nespretno
sumnje da je to ono isto razlikovanje koje smo već upoznali. Sponte ne izražava, tako da bi se moglo pomisliti da je ubojstvo času slučajno
znači, kao što bi se to moglo pomisliti, ne uzimajući u obzir ostale odredbe ubojstvo, nešto slično modernom kulpoznom ubojstvu, a druga teža vrsta
langobardskog zakonodavstva u vezi s ubojstvom, ubojstvo s umišljajem ubojstva bila bi prema tome nešto slično modernom doloznom ubojstvu,
za razliku od nehajnog ubojstva, već sponte označava da je ubojica započeo tj. ubojstvu s umišljajem.39 Pa ipak, ako se samo malo točnije promotri, vidi
sa svađom. To se posve jasno vidi iz naprijed navedenih riječi kapitularija se da ugarski zakonodavac nije mislio na tu modernu distinkciju. Naime,
utrum hoc sponte an se defendendo fecerit, pa kako se defendendo ima bez homicidium je po zakonu sv. Stjepana samo onda spontaneum ako je izvršilac
sumnje isto značenje kao u drugim odredbama što se odnose na ubojstvo, krivičnog djela accensus ira ac superbia elatus. Ugarski zakonodavac očito
to sponte ne može ništa drugo značiti nego pojam protivan pojmu se ne misli na "zaslijepljenost" srdžbom i "zanesenost" pogrešno shvaćenim
defendendo, tj. super alium ambulando. ponosom u smislu olakšavajućih okolnosti, već obratno na osobu koja je
Razmotrimo konačno i pojam in absconso odnosno furtive koji agresivna na način koji društvo ne prihvaća i čija agresivnost se, medu
nalazimo u Roth. 12 i 14 nekih manuskripata Liber Papiensisa. Iz teksta ostalim, očituje u njezinoj nedopustivoj srdžbi i neopravdanom osjećaju
odredaba, iz sankcija i iz komentara (expositio) Liber Papiensisa vidi se da nadmoći. Drugim riječima, homicidium je spontaneum čak i slučaju da je
ubojstvo in absconso odnosno furtive, koje inače ima tehnički termin morth ubojstvo izvršeno ledenom proračunatošću, pa se takav počinilac očito
u langobardskom31 i uopće u germanskim pravima, nije u XI. st. ništa neće moći pozivati na slovo zakona i tražiti da bude blaže kažnjen zato
drugo nego poseban slučaj ubojstva super alium ambulando. Treba upozoriti
da je tek Liutprand svojom odredbom od 721. god. (Liutpr. 20) uveo u 33
Po Liutpr. 62 (BEYERLE, 224-226) iz god. 724. krvarina iznosi za exerdtalis, tj običnoga
langobardski pravni sustav osnovno razlikovanje ubojstava na ubojstvo
langobardskog vojnika, 150 solida, za kraljeva pratioca, gasindius, 200 solida, a za oficira
se defendendo i ubojstvo super alium ambulando. Do 721. god. vrijedili su
langobardske vojske 300 solida. Glosa (Liber Papiensis, 432) napominje da se u starije doba
propisi iz Edictus Rothari od 643. god., koji bez sumnje sadrže pravo koje
(anticjiiitus) nazivalo svakog Langobarda exercitalis, a da noviji pisci nazivaju tako samo one
je u Langobarda vrijedilo i ranije, a po kojima se razlikovalo obično
Langobarde koji mogu biti vojnicima. To nije bez interesa za praćenje razvoja narodne vojske.
ubojstvo32 od potajnog i podmuklog ubojstva, zvanog morth. Za prvo se * Roth. 14 (BEYERLE, 10; Liber Papiensis, 297).
35
MARGETIĆ 1970., 75.
36
S. Steph. II, 13, De homicidiis. CIH., 128.
31 37
BEYERLE, 10: Roth. 14 De morth itd. Usp. i expositio ad Roth. 14, Liber Papiensis, 297; S. Steph. II, 16 De homicidiis. CIH, 129.
morth, quod est homicidium in absconso. 38
S.Steph. II, 46 De his qui hominem gladio occiderint. CIH, 131.
32
Roth. 388 (Liber Papiensis, 396; u BEYERLE, 156 navedeno kao Roth. 387). 39
Ovako, u skladu sa starijom teorijom, npr. TIMON, 442 i d. Usp. BONIS, 12 i d. i tamo
navedenu literaturu (osobito BALOGH). O zakonodavstvu sv. Stjepana ν. ΖΑΥΤΑΥ, 36 i d.
82 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu
što je djelo izvršio hladno, podmuklo i proračunato i zato što nije bio ni d) Vratimo se Korčulanskom kodeksu i optužbi protiv Krešimira. Što
najmanje accensus ira. Ukratko, ugarski zakonodavac poznaje istu razliku to znači da je Krešimir dao na dolozni način (dolci) ubiti svoga brata?
kao i langobardski, samo je definira na nespretniji način.40 Već smo istakli da se dohis u Krešimirovom slučaju ne može tumačiti
Ostaje treći slučaj, ubojstvo mačem. Tu se sv. Stjepan doista udaljio kao umišljaj moderne kaznenopravne teorije. S druge strane dolus očito ne
od slavenskog i germanskog kaznenog prava i pokušao uvesti smrtnu može imati značenje agresije, tj. započimanja slijeda događaja koji ima za
kaznu bar za one ubojice koji su se latili mača.41 Pa ipak, kažnjavanje smrću posljedicu ubojstvo u smislu langobardskog i ugarskog prava XI. st., tj. ne
bilo je toliko protivno narodnom shvaćanju, da je već sv. Ladislav morao može imati isto značenje kao i pojam sponte i super alium ambulando.
tu odredbu izmijeniti i, kako nam se po svemu čini, uspostaviti staro Teškoće objašnjavanja su to veće što u tadašnjem kaznenom pravu u
"predstjepansko" pravo. Po Ladislavu se ubojstvo mačem kažnjava Europi uopće ne nalazimo dolozno ubojstvo koje bi se razlikovalo od
zatvorom i oduzimanjem dvije trećine imovine koji pripadaju užoj obitelji nedoloznog bez obzira na sadržaj pojma dolus.
ubijenoga, dok preostala trećina ostaje obitelji počinitelja (ne samome Ipak, dolus nalazimo više puta spomenut u Liber Papiensis.
počinitelju!). Ipak, ako imovina ubojice ne dostiže vrijednost od 110 penza, Tako npr. Roth. 9 normira slučaj da je netko optužio kralju nekog u
ubojica gubi slobodu.42 To neobično podsjeća na načela na kojima je vezi s teškim zločinom koji može imati za posljedicu presudu na smrt.
izgrađena odredba Liutpr. 20. Naime, u oba slučaja počinitelj gubi cijelu Tužitelj će morati svoju optužbu dokazati. Roth. 9 nastavlja: Et si probave
imovinu i u oba slučaja imovina počinitelja uspoređuje se s vrlo visokom non potuerit et cognoscitur dolose accusasseitd.43Dakle, po Roth. 9 je, čini
novčanom "naknadom" koja je predviđena za kvalificirani slučaj ubojstva, se, dolozna optužba ona koja je neopravdana i bezrazložna.
pa dolazi do različitih pravnih situacija već prema tome da li je imovina Nadalje, Roth. 264 govori o stricu (barba) koji je ustvrdio d o l o s o
manja ili veća od novčane "naknade". a n im o da je njegov nećak rođen iz preljuba te da se ne zna tko mu je
otac.44 Ako nećak ne bi reagirao na tu optužbu, izgubio bi imanje
naslijeđeno od svoga oca, i to imanje prešlo bi u ruke barbe. Zato se nećak
mora zakleti s prisežnicima da je on ipak zakonito dijete. Doloso animo
40
najjednostavnije je ovdje prevesti s bezrazložno i neopravdano.
Pokušat ćemo na pojednostavljenom primjeru pokazati razlikovanje starijeg shvaćanja Evo još i Gnm. 7 (iz god. 668.) koji normira slučaj da je muž optužio ženu
u znanosti i shvaćanja što ga u tekstu zastupamo: za preljub. Ako se ona opravda, muž se mora zakleti s prisežnicima da nije tužio
A zaslijepljen mržnjom prema B-u poručuje mu da će drugi dan doći u gostionicu u koju asto animo nec dolose, nego da je opravdano sumnjao na nju jer je čuo da ga je
Β i inače uvijek svraća i da će ga ubiti, i to zato što Β želi uzeti Α-ovu sestru za ženu, a A ona prevarila.45 Dolose i ovdje znači bez sumnje neopravdano i bezrazložno.
smatra, i to javno iskazuje, da je A i cijela njegova obitelj društveno i moralno daleko iznad Dakle, langobardsko zakonodavstvo upotrebljava izraz dolus da
razine B-a i njegove obitelji. Β daje putem svojih znanaca na znanje, da će on, B, ipak idućeg istakne bezrazložnost i neopravdanost optužbe. To je osobito jasno
dana doći u spomenutu gostionicu i da će se braniti, a po potrebi u obrani i ubiti A-a, ako istaknuto u zadnjem slučaju (Gnm. 7).
ga taj napadne i pokuša ostvariti svoju prijetnju. Idućeg dana u gostionicu dođu i Β i A. Razumno je pretpostaviti da je dolus i u starom hrvatskom pravu imao
A navali toljagom na B-a s jasnom izraženom željom da ga ubije, ali Β koji ga nadmašuje slično značenje. Ako je to tako, onda se prema hrvatskom pravu
u spretnosti i snazi lako pobijedi A-a i ubije ga. Po shvaćanju Timona i drugih ugarskih razlikovalo dolozno ubojstvo, tj. bezrazložno i neopravdano ubojstvo od
znanstvenika Β je s umišljajem ubio A-a pa će biti kažnjen za ubojstvo s umišljajem, tj. običnog ubojstva kod kojeg je postojao neki ozbiljniji razlog i opravdanje.
morat će platiti 110 penza zlata. Po našem shvaćanju istina je doduše da je Β ubio s To nas jako podsjeća na kapitularij Ludovika Pobožnog, spomenut i u Liber
umišljajem, ali po zakonodavstvu sv. Stjepana Β će morati platiti obitelji ubijenoga samo Papiensis, a koji je vrijedio samo kratko vrijeme jer je ukinut već
12 penza zlata, i to zato jer Β očito nije učinio homicidium spontaneum, već se samo brani spomenutim kapitularijem Loth. 58. Kapitularij Lud. 12 počinje naime
od neopravdanog napadaja. Po ugarskom pravu iz XI. st. riječ je o ubojstvu času, tj. ovako: Quicumque hominem aut ex lem causa aut sine'causa interfecerit,
slučajem, u što ulaze svi slučajevi ubojstva koji se ne mogu svesti pod teži slučaj, tj. pod loidrigeld (...) componat itd.46 Uostalom i pod Loth. 58, razlikuje se ubojstvo
pojmom homicidium spontaneum. Uostalom, iz ovoga po nama pretpostavljenog slučaja
posve se dobro vidi bitna razlika između moderne nužne obrane i srednjovjekovnog 43
BEYERLE, 6-8; Liber Papiensis, 294.
odgovarajućeg pojma koji isključuje protupravnost. •"BEYERLE, 54; Liber Papiensis, 325.
41
V. BETHMANN-HOLLWEG, IV. 461. 45
BEYERLE, 164-166; Liber Papiensis, 402.
42
S. Lad. Π, 8. CIH, 138. * Liber Papiensis, 526.
učinjeno u povodu nekoga važnog razloga, za koje se ne plaća widrigild, kaznom izopćenja ili bar intedikta", da je nakon toga bio "reconciliatus -
od ubojstva zbog nekog beznačajnog razloga, za koji se placa widrigild.47 pomiren sa crkvom" i da je nakon toga "ponovo zadobio čast i vlast
Ubojstvo dolo po starom hrvatskom pravu, odnosno ubojstvo ex levi causa, hrvatskog vladara".
odnosno sine causa u langobardskom pravu po Lud. 12 i Loth. 58 je dakle ono Baradino objašnjenje izgleda vrlo prihvatljivo, ali po našem mišljenju
ubojstvo koje pravni sustav ne odobrava. Kako je nedolozno ono ubojstvo za ne može izdržati podrobniju analizu. Naime, iz riječi "iterum adeptus est
koje počinitelj na sudu dokaže da nije zabranjeno ponudom dokaza o pravnim principatus illius tene a parte sancti Petri" treba svakako medu ostalim
propisima, pravni propisi bili su dio činjeničnog stanja što su ga stranke trebale zaključiti da je Petar Krešimir neko vrijeme ostao bez prijestolja. Jer riječ
dokazivati za razliku od modernog načela iura novit curia. Počinitelj se mogao iterum očito znači da je Krešimir najprije bio kraljem, zatim je to prestao
braniti time što bi dokazao da počinjeno djelo nije zabranjeno. Dakle, dolozno biti i nakon toga je iterum, ponovno, zadobio tu čast. Međutim, niti kazna
organiziranje ubojstva je značilo u Hrvatskoj u XI. st. da netko nije smio izopćenja niti kazna interdikta nemaju za posljedicu gubitak svjetovne
organizirati ubojstvo, a ipak ga je organizirao. vlasti. Excommunicatio, izopćenje, mogla je biti minor i maior.
Prema tome, optužba protiv Krešimira bila je usmjerena u tom pravcu Excommunicatio minor je imala za posljedicu zabranu primanja sakramenta
što se tvrdilo da je on protupravno i nedozvoljeno ubio brata Gojslava. i gubitak sposobnosti za crkvene službe, a excommuncatio maior razrješavala
Krešimir se mogao braniti od te optužbe ne samo tako što bi tvrdio da on je sve odnose između crkve i ekskomunicirane osobe.48 Interdikt je bio
nije bio organizator ubojstva svog brata, već i tako što bi pokušao dokazati takva crkvena kazna kojom se medu ostalim oduzimalo primanje
da je Gojslav njemu radio o glavi ili da mu je neopravdano oduzeo sakramenta (tzv. interdictum directum, osobni interdikt).49 Dakle, nijedna
kraljevstvo i da je onda Krešimir organizirao uklanjanje svog brata. Dakle, od tih kazni ne sadrži u sebi također i gubitak kraljevske vlasti. Ako je papa
čak i u slučaju da je bilo opće poznato u čitavoj Hrvatskoj da je Krešimir htio oduzeti Petru Krešimiru kraljevsku vlast, on je morao to izričito
ubio svog brata, on se mogao dosta dobro i dosta lako obraniti. spomenuti. Tako je Grgur VII. 1076. god. izričito porekao Henriku IV.
Ipak, papin legat mogao je suđenje upraviti posve drugim smjerom. pravo vladanja i izričito poništio zakletvu vjernosti kojom su bili vezani
On je mogao npr. tražiti od Krešimirovih protivnika da dokažu "da je Henrikovi podanici.50 Ali poznato je da je takvo skidanje kralja prvi put
Krešimir počinio ubojstvo", a taj dokaz bi oni bez sumnje lako izveli, jer primijenjeno upravo protiv Henrika IV. i da prije toga nije bilo takve
je ubojstvo kraljeva brata bilo bez sumnje notorna činjenica. I onda bi, kazne51 koja je rušila jedan od stupova srednjovjekovnog društva i
dakako, Krešimir bio osuđen za takav zločin. Naprotiv, ako se htjelo izazivala nesagledive posljedice. Doduše, moglo bi se reć, da je ipak prva
osloboditi Krešimira, onda je za suca doista bilo najjednostavnije takva kazna primijenjena protiv Petra Krešimira i da to saznajemo iz
formulirati takvu tvrdnju na koju su se Krešimir i njegovi župani mogli Korčulanskog kodeksa. Ali to je posve nevjerojatno. Premda je Aleksandar
zakleti bez straha da budu optuženi za krivokletstvo i za koju su i II. bio pod snažnim utjecajem Hildebranda, budućeg pape Grgura VII., ipak
Krešimir i župani i legat znali da je istinita. Papin legat ne istražuje da li je u njegov doba (1061 .-1073.) papinstvo vodilo mudriju i elastičniju politiku,
je Krešimir ubio ili ne, on pita Krešimira da li je dolo dao ubiti. Kako se pa je nevjerojatno da bi oprezni Aleksandar II. odobrio tako nečuveno skidanje
radilo o borbi za vlast i kako je Krešimir imao sigurno dobrih razloga da kralja s njegove vlasti. Proizlazi da je doduše po tekstu Korčulanskog kodeksa
brani svoje prijestolje, on je mogao mirne duše da se zakune, a zajedno s Petar Krešimir bio neko vrijeme skinut s vlasti, ali da do toga nije došlo na
njime i njegovi župani, da nije ubio dolo, bezrazložno, pa je papin legat temelju neke papine odluke, već zbog događaja u hrvatskom kraljevstvu.
nakon toga mogao da izvrši rekoncilijaciju Krešimira. Dakle, nesumnjivo Uostalom, pravno gledano, Petar Krešimir nije čak ni mogao učiniti
je da je suđenje organizirano s unaprijed jasno utvrđenim ciljem da se zločin u vrijeme svog kraljevanja. Naime, u srednjem vijeku kraljeva volja
Krešimira oslobodi i da mu se tim suđenjem čak uvelike pomogne. bila je osnovni element pravnog sustava. To je išlo tako daleko da se nije
5. Time što smo pokušali utvrditi pravi sadržaj optužbe protiv Petra moglo s uspjehom optužiti čovjeka koji je izvršio ubojstvo po kraljevu
Krešimira nismo još ni izdaleka dovršili naše analize.
Preostaje da se riješi ključno pitanje, tj. položaj Petra Krešimira prije
i poslije početka postupka protiv njega.
* FEINE, 112, 219; HABERKERN - WALLACK, 187-188; usp. KUŠEJ, 469-470..
Naime, Barada smatra da je Petar Krešimir bio "udaren crkvenom к
FEINE, 112, 219; HABERKERN - WALLACK, 307-308; usp. KUŠEJ, 470-471.
511
HALLER, 19503, 283; KEMPF 1971., 429.
47
Liber Papiensis, 548. 51
HALLER 19503, 284; KEMPF 1971. 429.
Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu
32
naređenju. To čak izričito propisuje langobardski zakonodavac. Suci
uopće nisu morali zataškavati takvu stvar i kod toga imati nečistu savjest. toga mislimo u prvom redu na uspješno nadiranje rimske crkve putem
Zakonodavac je već unaprijed jasno utvrdio da kralj smije ubiti i naručiti normanskih vojvoda u područja južne Italije od kraja pedesetih godina XI.
ubojstvo. Sudac će dakle optužbu protiv kralja zbog ubojstva naprosto st., dakle približno u isto vrijeme kada je došlo do prvog poslanstva papina
odbaciti pozivom na jasno slovo zakona da se ne radi o kaznenom djelu. poslanika Majnarda Krešimiru.
Uopće, putovanja papinih legata u naše krajeve u to doba dobivaju
Ako je tako bilo u obližnjoj Langobardiji, onda nema sumnje da je tako bilo
u svjetlu naših analiza svoje puno objašnjenje i dobro se uklapaju u papinu
i u Hrvatskoj, jer se ne radi o nekom sporednom propisu ili slučajnoj
politički aktivnost. Naime, papin legat Majnard, što ga spominje
pravnoj ustanovi koja je mogla ne postojati ili biti normirana na sasvim
Korčulanski kodeks, bio je već jednom ranije u našim krajevima. U veljači
drukčiji način, već o pravnom načelu koje je langobardski zakonodavac
1060. god. kao legat tadašnjeg pape Nikole II. prisustvuje Majnard
samo preuzeo iz običajnog prava i pravnog shvaćanja ondašnjeg doba. Iz
toga slijedi: da je Petar Krešimir kao kralj dao ubiti svoga brata i nakon svečanom podjeljivanju privilegija samostanu sv. Ivana,54 pa bar u taj
toga bio na nama nepoznati način srušen, njemu se uopće ne bi moglo podatak iz te isprave ne bi trebalo sumnjati, to više što o Majnardu kao
suditi jer ne bi počinio nikakav zločin. legatu pape Nikole II. saznajemo i iz autentične potvrde Aleksandra II.
Dakle, pravno objašnjenje leži u nečem drugom. odluka splitskog sinoda održanog za vrijeme Nikole II.
Foretić je ispravno ustvrdio da Majnardov drugi dolazak u naše
Usporedimo te događaje s događajima god. 1066. u vezi s engleskim
krajeve već za vrijeme Aleksandra II. pada negdje pod konac 1061.
kraljevstvom. Nakon smrti kralja Eduarda početkom 1066. god. došlo je
odnosno početak 1062. god.55 Majnardove posjete bez sumnje znače živo
do berbe oko engleske krune između earla Harolda od Wessexa i
papino zanimanje za događaje u Hrvatskoj u kojima je po našem
normandijskog vojvode Viljema. Viljem je zatražio papinu odluku i usput
optužio Harolda za krivokletstvo. Kempf točno primjećuje: za odluku shvaćanju papa putem Majnarda aktivno sudjelovao svojom podrškom
rimske crkve to teško pravno pitanje očito je bilo manje važno od ocjene Krešimiru.
koji će od dvojice kandidata više poduprijeti njezino nastojanje oko Nijedna od tih posjeta papinih legata u našim krajevima nije bila
reforme i u tom smislu biti prikladniji.53 Aleksandar II. poslušao je savjet obična rutinska posjeta s pukim značajkama inspekcijskog putovanja.
Hildebranda, budućeg pape Grgura VII., odlučio se za Viljema i čak mu Pogotovu to nije bio slučaj s Majnardovim posjetom 1060. i 1061. god. kada
za vojni pohod poslao posebno posvećenu Petrovu zastavu. Premda su se odigravali odlučujući događaji oko Krešimira i Gojslava. Čini nam
međusobne obveze Viljema i papinstva nisu bile potpuno jasne, ipak su se vrlo vjerojatnim da je Majnard već prilikom prvog posjeta Splitu i
Krešimiru donio sa sobom suglasnost na Krešimirovo osvajanje Dalmacije
oba partnera imala od toga velike koristi. Rimska crkva je znatno
i stavio mu u izgled novi naziv kralja Hrvata i Dalmatinaca, a da je
napredovala u Engleskoj pod Viljemom, ova je slao Petrov novčić, a za
Krešimir obećao pomoći definitivnom prodoru rimske hijerarhije na tlo
uzvrat mu je papinstvo osiguralo međunarodno priznanje. Nije li i događaj
bizantske Dalmacije. Značajno je da u ispravi koja opisuje osnivanje
u vezi sa suđenjem Krešimira jednostavno i realistično objasniti tako da
je između Krešimira i Gojslava došlo do borbe oko hrvatske krune i da je samostana sv. Petra na Rabu početkom 1060. god.56 i u ispravi iz veljače
u toj borbi Gojslav privremeno uspio. Krešimir je na to ponovno preoteo 1060. god. kojom Krešimir daje neke privilegije samostanu sv. Ivana u
57
Gojslavu hrvatsku krunu te od pape dobio legalizaciju vlasti. Biogradu, Krešimir nosi naziv rex Croatiae et Dalmatiae odnosno rex
Ako postupak protiv Krešimira tumačimo kao vješto izvedeno Chroatorum et Oalmatiarum. Prvonavedena isprava ima u protokolu 1060.
legaliziranje njegove vlasti, onda se savezništvo Krešimira i pape dobro god., cara Izaka Komnena i kralja Petra. Međutim, Komnen je abdicirao
22.ΧΙ.1059. Drugim riječima, isprava je "skoro sasvim dobro" datirana, što
uklapa u tadašnju međunarodnu situaciju koju je karakterizirao energični
i uspješni prodor rimske crkve na područja nad kojima je do tada imao upućuje na to da je ona kasniji sastavak na osnovi pouzdanih podataka
svjetovnu vlast Bizant, a crkvenu vlast patrijarh u Konstantinopolu. Kod što ih je sastavljač imao na raspolaganju. Drugonavedena isprava ima
godinu 1059., valjda po firentinskom načinu računanja, indikciju desetu i
*2 Roth. 2: Si cjuis cum rege de morte nlterius consiliauerit aut hominem per ipsius iussioneiu 54
ociđerit, in nullo sit culpabilis (...) quia postqitam corđa regum in mamim dei credimus esse, non CD I, 87, br. 64.
55
est possibile, ut homo possit eduniare, tjuem rex occidere iusserit. Usp. Roth. 11, BEYERLE, 6. FORETIĆ 1956., 37, 39.
53 56
KEMPF, 410. CD I, 85 i d., br. 63.
57
CD I, 87 i d., br. 64.
Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu
Krešimira kao kralja Dalmatinaca. Indikcija se ne slaže s godinom, a

Nešto slično desilo se, kao što smo već rekli, 1066. god. s Viljemom. Njemu
Krešimir još nije dalmatinski kralj, ali je i ovo slučaj "skoro sasvim dobro"
je papa čak poslao zastavu pod kojom je osvojio Englesku. Papa je smatrao
sastavljene isprave. Kasniji sastavljač je i ovdje imao bez sumnje na
da je Viljem pristao na vazalni odnos, ali se Viljem ograničio na to da
raspolaganju pouzdane podatke u prvom redu u vezi s kraljem i njegove
engleske crkvene prilike prilagodi reformi i da šalje "Petrov novčić"60, dok
titule. Krešimir se dakle negdje od 1060. god. počinje nazivati kraljem
o nekom vazalnom odnosu nije htio ni da čuje.
Hrvata i Dalmatinaca. Nije li to povezano s pregovorima koje je Majnard
Korčulanski kodeks je dakle izvanredno važan izvor za bolje
vodio u to vrijeme s Krešimirom i koji su na hrvatskom dvoru shvaćeni tako
razumijevanje odnosa između Krešimira i reformnog papinstva. Ti odnosi
da je papa pristao na ekspanziju Hrvatske prema bizantskoj Dalmaciji?
imali su za posljedicu bar prešutno papino odobrenje da Krešimir osvoji
Međutim, kako je Gojslav nakon toga, očito s bizantskom podrškom,
bizantsku Dalmaciju i da je ujedini s Hrvatskom. To je naše objašnjenje
privremeno uspio, papina je intervencija bila ponovno potrebna. On daje
naziva regnum Croatiae et Dalmatiae koje se pojavljuje po prvi put početkom
svu moguću podršku svom savezniku Krešimiru. Prije svega na
šezdesetih godina XI. st.
insceniranom suđenju papin legat najprije oslobađa Petra Krešimira
6. Naziv Regnum Croatiae et Dalmatiae ostao je u znanosti do danas
optužbe da je dolozno ubio svog brata, što je bilo to potrebnije, budući da
otvorenim problemom. Predloženo je nekoliko rješenja:
je Krešimir ubio brata nakon što je bio makar i privremeno zbačen s
1) Ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije u jedno kraljevstvo pod nazivom
prijestolja. Ubojstvo brata, dakle, nije učinio kao kralj pa je zato i bio
regnum Croatiae et Dalmatiae proveo je Petar Krešimir koji je stvarno vladao
odgovoran za taj čin. Osim toga, Krešimir je s crkvom reconciliatus i on
nad Dalmacijom i kojem je Bizant tu vlast međunarodnopravno priznao.
iterum adeptus est principatus ittius tem a parte sancti Petri. Za kralja kao
To mišljenje ima dvije varijante:
posvećenu osobu58 u smislu srednjovjekovnih pojmova smisao riječi
a) Po Račkome,61 Petar Krešimir zavladao je Dalmacijom uz
reconciliatus je mnogo dublji nego što na prvi pogled izgleda. Naime, kralj
pristanak Bizanta još 1059. god., a njega u tome slijedi Gruber.62 Tako
koji je reconciliatus može ponovno vršiti svoje uzvišene kraljevske funkcije,
nekako tvrdi i Barada 1952. god.63 Po njemu je prije 1060. god. Bizant
on je "očišćen" od zločina i "ponovno osposobljen" za svoj poziv, slično
priznao Petru Krešimiru naslov kralja Dalmacije. On ipak nadodaje da je
kao što smo to već napomenuli za crkve, koje su, onečišćene nekim
Bizant izgubio tek oko 1069. god. defacto svaku vlast u Dalmaciji.
zločinom, putem rekoncilijacije ponovno osposobljene za Božju službu.
b) Naprotiv, po Šišiću je Bizant čvrsto vladao nad Dalmacijom sve
Izvanredno su značajne riječi da je Krešimir ponovno stekao vlast a
do 1069. god. i tek je te godine Petar Krešimir u suglasnosti s Bizantom
parte sancti Petri. To je ono isto što se dogodilo nešto kasnije i u Španjolskoj. 64
preuzeo vlast nad Dalmacijom ujedinivši je s Hrvatskom. Uz Šišića je
Naime, prema pismu Grgura VII., od 30. travnja 1073., Aleksandar II. je 65 66
medu ostalima pristao (neko vrijeme) Barada i Ferluga.
sklopio ugovor s nekim francuskim velikašima o ponovnom osvajanju
2) Petar Krešimir je vršio stvarnu vlast nad Dalmacijom te je zbg toga
Španjolske. Po tom ugovoru osvojene zemlje primit će ti velikaši kao
vazala ex parte sancti Petri59 uzeo titulu kralja Hrvatske i Dalmacije bez obzira na priznanje i suglasnost
Bizanta. I ovo mišljenje ima dvije varijante:
Da li to znači da je Krešimir postao naprosto papin vazal, slično kao 67 68
a) Po jednima (Barada od 1943. god. i Foretić ) Petar Krešimir
što su to nekoliko godina ranije postali normanski vojvode u južnoj Italiji?
zavladao je Dalmacijom već negdje 1060. god.
Naime, god. 1059. papa Nikola II. primio je u vazalni odnos normanske
vojvode u Južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza Kapue, a Roberta
Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, kao i Sicilije nakon što je osvoji,
i dodijelio im spomenute zemlje kao leno rimske crkve. Nije nemoguće da «HALLER, 254.
61
je papa doista vodio takve diplomatske razgovore i postigao takve RAČKI1874., 94.
dogovore koji su se u Rimu mogli tumačiti kao priznanje Krešimirove "GRUBER, 221.
63
vazalne podložnosti, ali koji možda nisu baš tako shvaćeni u Hrvatskoj. HE IV, 468.
61
ŠIŠIĆ 1917.; ISTI 1962.Д34; ISTI 1925., 520 i d.
65
58
BARADA 1932., 171.
O položaju srednjovjekovnog kralja, osobito o njegovoj karizmatičkoj ulozi v. umjesto 66
FERLUGA 1957., 104.
svega KAUFMANN, 999-1023 s literaturom/
39
FLICHE- MARTIN, 73.
67
BARADA 1943., 61, gdje zastupa dakle drukčije mišljenje nego ranije.
68
FORETIĆ 1969., 774 i d.
b) Po drugima (Stipišić69) Bizant je vladao nad Dalmacijom do kombinacija ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i težnje hrvatskoga
približno 1069. god., a nakon toga je Petar Krešimir preuzeo stvarnu vlast kralja da proširi svoj utjecaj na imućne obalne gradove, odgovarao je na
i bez suglasnosti Bizanta. dugotrajnom povijesnom planu narodnim geopolitičkim, ekonomskim i
3) Petar Krešimir nije imao ni stvarnu ni pravnu vlast nad društvenim interesima i zato je nadživio tolike povijesne perturbacije.
Dalmacijom. On se zapravo samo kitio naslovom kralja Hrvatske i Jedinstvenost kraljevstva Hrvatske i Dalmacije priznavana je za
Dalmacije. Tako N. Klaić70 koja ipak dozvoljava da je Krešimir u vrijeme kraljeva iz kuće Arpada, pa čak i pod Anžuvincima sve do 1359.
gradovima i općinama na kvarnerskim otocima imao i stvarnu vlast. Svoje god. Ojačalom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku Velikome nije nakon
stajalište N. Klaić je zadržala i kasnije, s time što je u kasnijim radovima 71 sjajne pobjede nad Mlecima više bilo u interesu podržavati tezu o
tvrdila da Petar Krešimir nije vladao ni kvarnerskim otocima. jedinstvenoj hrvatsko-dalmatinskoj kraljevini. Baš naprotiv, Ljudevitu
Čini nam se da ni jedno od do sada predloženih rješenja ne Velikomu nakon osvajanja Dalmacije bilo je u interesu prekinuti sa svakom
zadovoljava. Ne postoji nikakav dokaz da je Bizant priznao novu povijesnom aluzijom na nekadašnju samostalnost ujedinjenog hrvatskog
državnopravnu cjelinu (regnum Croatiae et Dalmatiae), a niti je to čak i dalmatinskog kraljevstva. I zato se od 1359. god. pojavljuju regna Croatiae
vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim područjem nije et Dalmatiae. I kao što se kod objašnjenja pojave kraljevstva Hrvatske i
dovoljan pravni razlog da se to područje pravno ujedini pod Dalmacije nije do sada vodilo računa o međunarodnopravnoj ulozi pape,
međunarodno priznatom vlašću. Tako dugo dok se stvarna vlast tako se do sada nije dovoljno istaklo dublji politički smisao izmjene
međunarodno pravno ne legalizira, ona ima prizvuk nezakonitosti i zato prvobitnoga naslova poznatog djela Ivana Lucija, koje je trebalo nositi
svaki stvarni vladar nekog teritorija izvanredno uporno nastoji da mu se naslov Oe regnis Dalmatiae et Croatiae Indagationum Libri Sex,74 što bi bilo
prizna ono što je stekao. Sama činjenica držanja Dalmacije bez posve u skladu i s praksom ustaljenom od 1359. god. Do promjene naziva
međunarodnog priznanja ne bi davala nikakvo pravo Petru Krešimiru da došlo je god. 1661.-1662., tj. u vrijeme kada se djelo nalazilo kod S. Gradića,
nosi naslov ujedinjenog kraljevstva.72 Po našem je mišljenju Petar Krešimir Dubrovčanina visoka znanstvena ugleda, koji je u Rimu već god. 1658. cio
vladao doduše nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad dijelom consultor S. Congregatione dell'Indice, a od 1661. god. kustos Vatikanske
Dalmacije,73 ali daleko važnija od posjeda dijela Dalmacije bila je bar biblioteke75 i koji je uostalom god. 1662. dao imprimatur za tiskanje Lucijeva
prešutna suglasnost pape na Krešimirov program osvajanja Dalmacije i djela. Nisu li se u toj promjeni naziva odrazile Gradićeve ideje, koje
njezinog inkorporiranja u Hrvatsku. Ipak, taj naslov kao simbol težnje uostalom u Vatikanu nisu bile osamljene, o tjeranju Turaka iz naših
ujedinjenja dalmatinskih gradova sa svojim zaleđem imao je izvanrednu krajeva? Tjeranje Turaka je na taj način uz političku i kotoličko-kršćansku
budućnost. Regnum Croatiae et Dalmatiae kao politički pojam proizašao iz osnovu dobilo još i pravnu, koja je morala Rimu biti to bliža i draža što je
još u XI. st. potekla upravo od njega.
Našom tezom o jedinstvenosti kraljevstva Hrvatske i Dalmacije može
ω STIPIŠIĆ 1969., 823 koji još posebno naglašava da je načelni suverenitet Bizanta nad se uvjerljivo i jednostavno protumačiti i riječi arapskog geografa Idrizija
Dalmacijom ostao i nakon Krešimirova osvajanja. koji je već 1153. god. pisao: Alle terre di Aquileia (...) seguono cjnelle della
70
KLAIĆ N. 1964., 158. g.nvastah (Croatia) chiamate dalmaslah (...) i dalje: Buccari citta bella e popolata
71
KLAIĆ N. 1971 .,378. vien la prima tra le terre di g.nvaslah (Croatia) che prendono U nome di dalmaslah
72
Značajna je usporedba Krešimirova i Zvonimirova naslova neposredno pnje papina priznanja (Dalmazia) (...) i konačno (...) ragusah (Raguza) (...) e l'ultima citta della
njihove kraljevske časti. Po Korčulanskom kodeksu, prije papine intervencije Krešimir je samo Croazia.76 Hrvatska država za vrijeme narodnih vladara nije nikad
Chroatorum princeps, dok je prema ispravi iz listopada 1075. (CD I; 139, br. 109) Zvonimir obuhvaćala Dubrovnik, a nevjerojatno je da bi Idrizi određivao pripadnost
neposredno prije investicije za kralja već dux Chroatiae Dalntatiaeqne. dakle, do Dubrovnika Hrvatskoj po etničkom principu. Druge teorije su još manje
međunarodnopravno priznatog jedinstvenog pojma Chroatiae et Dalmatiae sa strane pape došlo prihvatljive. Naprotiv, ako se prihvati teza da je papa, vrhovni
je prije Zvonimirove investicije za kralja, u smislu naših izvođenja u tekstu. U žestokoj borbi međunarodnopravni autoritet od XI. do XIII. st. bar prešutno priznao
između papinstva i Bizanta (o tom v. potanje naš rad 1981., 279-290) Krešimir je kasnije napustio
papu koji se zbog toga i oslonio na Zvonimira i sudjelovao putem svojih crkvenih i laičkih 74
KURELAC 1969., 157 i d.
eksponenata u obaranju Krešimira (CD 1,136, br. 107). Prikaz tih kasnijih događaja i diskusija 75
KURELAC 1969., 139.
o različitim gledištima s tim u vezi prelaze okvire ovoga rada. 76
73 LJUBIĆ 1887., 229-240.
Argumentaciju smo sproveli na drugom mjestu.
medunarodno-pravnu opstojnost jedinstvenog regnum Croatie et Dalmatiae,

3. PORUKA l DATACIJA LJETOPISA POPA
onda je takvo međunarodnopravno priznanje i bez stvarno postignutog
jedinstva djelovalo vrlo snažno ne samo programatski već i u DUKLJANINA
svakodnevnoj praksi. "Službeno" stajalište talijanske iredente najjasnije je (Croatica Christiana Periodica, god. XXII., br. 41,1998., 1-30)
izrazio Praga.77· Po njemu je za stvaranje kraljevine Hrvatske i Dalmacije
zaslužan - mletački dužd, koji 1076. nameće dalmatinskim gradovima
svoju volju. "Si costitul U regno di Dalmazia e Croazia", ali je nad Hrvatskom 1. O Ljetopisu Popa Dukljanina (dalje: Ljetopis) već postoji obilna
vrhovnu vlast imao papa Grgur VII., dok je nad Dalmacijom još uvijek literatura, ali mnoga su pitanja o tom neobičnom djelu još uvijek ostala
postojalo vrhovništvo Bizanta, personificirano u osobi mletačkog dužda. potpuno otvorena. U ovome ćemo radu pokušati predložiti novo
Zvonimirova zakletva papi nije drugo nego "assoggettamento della Croazia, tumačenje političke poruke toga djela i s tim u najužoj svezi utvrditi
del suo re e dei suoi vescovi alla antica organizzazione romana della Dalmazia". dataciju njegova nastanka, kao i dotaći se nekih drugih problema koje su
Uostalom, Zvonimir se uskoro pokazao posve nesposobnim, kraljevstvo otvorila novija istraživanja. Tako su u novije vrijeme objavljena dva rada
Hrvatske i Dalmacije je bilo "ibrido nella forzata ed artificiosa commistione di koja uvelike unapređuju dosadašnje spoznaje o Ljetopisu. Mislimo na
elementi inconciliabili" i zato je Veneciji palo u dužnost da pod konac XI. radove Steindorffa1 i Peričića.2 Kako znanost napreduje diskusijom,
st. ostvari dominaciju nad Dalmacijom uz suglasnost Bizanta. "E poiche la odlučili smo potanje ispitati neke aspekte Ljetopisa s osobitim obzirom na
Dalmazia era intanto divenuta parte principale e fondamentale di un tutto che si teze, iznesene u ta dva rada, to više što se na taj način popunjuju rezultati
chiamava regnum Dalmatiae et Croatiae, al primitivo titulo di dux Dalmatiae analiza nekih pitanja hrvatske povijesti obrađenih u našem radu iz 1987.
venne aggiunto anche U complemento et Croatiae". Nedostatak ozbiljne pravne god.3 u kojem smo naglasili da nismo uzeli u obzir "aktivnu politiku
i povijesne analize je dovoljno vidljiv da bi bilo potrebno posebno Hrvatske na njezinim južnim granicama, osobito prema Bizantu4 i da smo se
opovrgavanje takvog gledišta koje s jedne strane tvrdi da je regnum u istraživanju ključnih elemenata hrvatske povijesti sedamdesetih godina XI.
Croatiae et Dalmatiae hibrid osuđen na propast jer ga je ostvario Zvonimir, stoljeća zadržali u prvom redu na odnosima Hrvatske s papom i comesom
a postaje cjelinom (un tutto) sposobnom za život jer je tu cjelinu ostvario Amikom u svjetlu domaćih, papinskih, mletačkih i ugarskih vrela".
mletački dužd. Bilo bi logično očekivati da će regnum Croatiae et Dalmatiae 2. U svome radu Steindorff dolazi do zaključka da je Ljetopis pisan
ostati hibridom i pod Mlecima, jer su sastavni dijelovi ostali isti. oko 1180-god.,5 tj. u zadnjim godinama dukljanske samostalnosti, možda
od Grgura Barskog, koji se kasnije u Zadru naziva "barski nadbiskup", ali
prije Nemanjina napada na Bar. Po Steindorffu bi Ljetopis bio sastavljen
s namjerom da dokaže da je dukljansko-barska metropolija jednako stara
kao splitska6 i da su se njezine granice uglavnom pokrivale s granicama
nekadašnjega Bodinova kraljevstva do 1108. god. Steindorff dokazuje da
se planities Dalmae na kojoj se održavao sabor nalazila na području stare
Duklje, približno na sjecištu obalnih i kontinentalnih dijelova navodne
Svetopelekove države.7 Dosadašnji prijedlozi objašnjenja Dalme kao
Duvna ili Omiša ne zadovoljavaju Steindorffa: slavenski oblik Dl'mno,
kasnije Duvno, nastao je iz latinskoga Delminium i sačuvao i korijen i rod;
1
STEINDORFF 1985., 279-324.
2
PERIČIĆ 1991.,
3
MARGETIĆ 1987. 75-119.
4
N. dj., 316.
5
STEINDORFF 1985. 321.
6
77
N. dj., 316.
PRAGA 1954., 68 i d. 7
N. dj., 305
94 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljar
zato je teško ime Dalma tumačiti kao izravnu varijantu Delminiuma ili kao granicama svjetovne vlasti, on bi se bio zadovoljio onim što se stvarno
polatinjeni slavenski Dl'mno* Što se pak tiče Omiša, srednjovjekovna dogodilo u XI. stoljeću kada je Duklja postupno osvojila Zahumlje,
latinska vrela spominju ga kao Almissum, Olmisium ili slično, slavenski Travuniju, Bosnu i Rašu, tako da su biskupije, nabrojene u buli Klementa
Ol'miš, od čega kasnije Omiš.9 To su razlozi zbog kojih je Steindorff III. od 1089. god., približno odgovarale granicama države. Međutim,
odlučio potražiti neko drugo mjesto za Dukljaninovu Dalmu i to u staroj uskoro nakon Bodinove smrti 1108. država se raspala pa je metropolija Bar
Diokleji. Tamo je Steindorff utvrdio mjesto Daljam, u dolini Zete, oko deset izgubila politički oslonac.11 Dublji razlog konstrukcije Svetopelekove
kilometara zapadno od Titograda i mjesto Doljani, oko 2 km. istočno od države bio bi po Steindorffu u tome da je Ljetopis želio istaći prednost
Diokleje. To bi, sve po Steindorffu, dosta dobro odgovaralo granici između barske metropolije pred onom u Dubrovniku, koja je osnovana najkasnije
Dolmatia inferior i Dalmatia superior i crkvenoj granici između nadbiskupija 1142. god.12, u svakom slučaju neusporedivo kasnije od barske.13
Salone i Diokleja-Bar. Tako bi se Dalma našla prilično točno u točki gdje
se sastaju četiri Dukljaninova kraljevstva: Bosna sjeverno, Raška 11
STEINDORFF 1985., 329.
sjeveroistočno, Dalmatia superior sjeverozapadno i Dalmatia inferior 12
N. dj., 313.
jugoistočno, s time da se u Bosnu treba računati u skladu s tezama 13
Usput se osvrćemo i na Stendorffov zanimljiv pokušaj da dokaže da je u Ljetopisu
Novakovića10 područje između Une, Vrbasa i Cetine. Steindorff upozorava vidljivo izjednačavanje pojmova Hrvatska i Dalmacija "ili barem kao dva pojma nešto što
na to da je Dukljanin prešutio tri važna događaja u povijesti Duklje. Prvi je teško djeljivo jedno od drugoga". Pri tome se poslužio vijestima Tome Arcidakona:
se odnosi na pismo pape Grgura VII. iz 1078. u kojem papa naziva vladara Dalmatia dicebatitr olim larghis, censebatur enim cum Chroatia una prouintia odnosno Salona,
Duklje, Mihajla, kraljem i nudi mu priznanje titule kralja i dodjelu zastave quae caput erat Dalmatiae et Chroatiae (STEINDORFF 1985.), 299-300 i na arapskog geografa
sv.Petra. Drugi se odnosi na pismo pape Klementa III. iz 1089. god., kojim Idrizija koji govori o "zemljama Hrvatske, koje nose naziv Dalmacija" (STEINDORFF 1985.,
je na zahtjev dukljanskog kralja Bodina Bar priznat kao metropola, a treći, 306, bilj. 124)
da je Dubrovnik najkasnije 1142. god. postao metropolijom pod koju je Steindorff ovi argumenti nisu uvjerljivi.
pripao i Bar. Toma jasno razlikuje Hrvatsku od rimske i bizantske Dalmacije. Steindorff misli da se Toma
Po Steindorffu je Pop Dukljanin znao da se crkvene granice u načelu izražava nespretno (missOerstandlich) kada kaže da je (rimska) Dalmacija nekoć bila mnogo
poklapaju s državnima, pa mu je njegova konstrukcija Svetopelekove veća, jer se smatrala jednom provincijom zajedno s Hrvatskom. Međutim, Toma piše sa
države poslužila da prikaže nadbiskupiju u Baru isto toliko starom kao stajališta srednjovjekovna pisca i hoće reći približno ovo: u rimsko doba provincija
splitsko-salonitansku. Međutim, nastavlja Steindorff, da je Dukljaninu bilo Dalmacija obuhvaćala je i današnju Hrvatsku. Zato Toma rabi imperfekt: dicebatur,
samo do toga da dokaže približno poklapanje crkvene provincije Bar s censebatur. A kada opisuje srednjovjekovnu Hrvatsku, on je ekspliciran: Chroatia est regio
montuosa, a septentrione adheret Dalmacie, TOMA, 25 (Hrvatska je brdovita zemlja, koja na
8
sjeveru graniči s Dalmacijom). Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe: Toma ni najmanje ne
N. a}., 302. U bilješki 108 Steindorff spominje ŠIŠIĆA1927.,, 398-399 s ovom primjedbom: osjeća Hrvatsku i Dalmaciju kao sinonime. Uostalom, ni Idrizijev opis naših primorskih
Hier wurde đer Zug "Dalma" erstmals auf daš Gleis nadi Duvno rangiert. Na dva upravo gradova ne može se rabiti kao dokaz da se Hrvatsku i Dalmaciju osjećalo kao sinonime.
spomenuta mjesta Šišić objavljuje tekst Ljetopisa u latinskoj, talijanskoj, hrvatskoj redakciji Tako npr. kada Idrizi kaže da je "Bakar (...) prvi grad medu zemljama Hrvatske koje se
i Marulićevu latinskom prijevodu hrvatskog teksta u kojem se spominje Dalma. nazivaju Dalmacija a (proteže se) duž obale", onda on ne govori o jednoj zemlji s dva
Erstmal? Ipak je ŠIŠIĆ 1917. spomenuo jene Fabelei von der grossen Volksversammlung der naziva, već želi naglasiti da se oni dijelovi Hrvatske, koji se protežu duž mora nazivaju
Kroaten aufdem Duvnofelde. (Usp. ISTI1925., 387 i već 1879. davno prije Šišića KUKULJEVIĆ (prendono il nome di!) Dalmacija - što je, uostalom, točno.
1879., 15 : locus Dalma = Dimno). I mtitulacija u hrvatskim vladarskim ispravama i datiranje dalmatinskih privatnih isprava
* Steindorff nije uzeo u obzir još jedno mišljenje, naime, da je "Dalma čista fikcija, kao što iz druge polovice XI. stoljeća ukazivali bi po Steindorffu (na i. mj.) na to da je Hrvatska
je i Svetopelek (odnosno Budimir hrvatske verzije) izmišljeni kralj". Tako BANAŠEVIĆ sinonim za Dalmaciju. Time se po Steindorffu mnogo dobiva. Naime, on se slaže s tezom
1971., misli da je Dukljanin "smestio izmišljenu Dalmu (...) u neku vrstu ničije zemlje, bolje KLAIĆ N. 1971., 345 i FERLUGE, iz 1978. 238 da dalmatinski gradovi nisu pripadali
reći na tačku geometrijskog preseka dveju Dalmacija". Hrvatskoj. Steindorff dodaje: ako bi se prihvatilo mišljenje da je pojam Dalmacije u tim
10
STEINDORFF 1985., 707, bilj. 128 tvrdi da je ocjena S. Džaje iz 1983. o Novakovićevim ispravama obuhvaćao samo bizantsku temu (a ne i Hrvatsku), onda bi to bilo u suprotnosti
velikosrpskim tendencijama u radu NOVAKOVIĆ, 100-102, nepravedna i nekorektna s tezom N. Klaić, Ferluge i samoga Steindorffa. Nasuprot tomu, ako su Hrvatska i
(unberechtigt und unfair). Jedine grješke Novakovića bile bi po Steindorffu u nespretnom Dalmacija obuhvaćale isto područje, tj. ako je riječ o sinonimima, onda spomenute
načinu pisanja i u tome da nije dobro iznio Šišićeva stajališta. intitulacije i datiranja nisu dokaz za neautentičnost tih isprava.
96
Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 97
3. Peričić se u svom vrlo savjesno napisanom radu, objavljenom

dukljansko-barska nadbiskupija obnovljena 1177.-1179. god.13 odlukom
1992.god.14, svestrano pozabavio Ljetopisom. On dokazuje da je
pape Aleksandra III. i da je upravo u povodu toga važnog događaja Grgur
Ipak treba uzeti u obzir cjelokupni dokumentarni materijal, koji nam stoji na raspolaganju. Barski napisao Ljetopis koji je trebao dokazati prava Duklje i Bara na
Iz njega je vidljivo da se i te kako pravila razlika između Hrvatske (odnoso Hrvata) s jedne metropoliju, ugašenu 1167.-1168. odlukom istoga pape.16 Za nadbiskupa
i Dalmacije (u smislu Bizantske Dalmacije) s druge strane. Trpimir (CD, I, 3, br. 3) i obnovljene metropolije imenovan je Grgur Barski, koji je morao zbog svoga
Muncimir (CD I, 22, br. 20) tituliraju se dux Croatorum, čime je njihova vlast nedvojbeno neprijateljstva prema Nemanji i želje za obnovom dukljanske države otići iz
ograničena samo na Hrvatsku. Papa Lav VI. potvrđujuđ zaključke drugog crkvenog sabora Bara i skloniti se najprije u Dubrovniku, odakle je konačno došao u Zadar,
928.7929. god. (CD I, 37, br. 36) naređuje da treba ostati prethodno stanje po kojem su svoje rodno mjesto, gdje je i umro možda oko 1198. god.17 Tako Periać.
osorski, rapski i dubrovački biskup te splitski nadbiskup imali župe također i in Croatorum
terra, dok se biskupska vlast Grgura proteže samo na područja in Croatorum tena. Kada je 15
1074. god. papa odustao od podrške Krešimiru IV., on mu više ne priznaje pravo na regnum N. dj., 234.
Croatiae et Dalmatiae i zato papin legat napominje (CD I, 136, br. 107) da obavlja svoje " N. dj., 176.
17
funkcije u Splitu ea tempestate qua comes Amicus regem Croatiae cepit. A kada je 1092. god. BUDAK 1994., osvrnuo se na Peričićevu knjigu i prigovorio da se autor "nekritički
zbog Ladislavove intervencije došlo do faktičnog prestanka jedinstvenog regnum Croatie priklanja mišljenjima poput onog D. Mandića o postojanju stare hrvatske kronike iz 8.
et Dalmatiae, Zadrani naglašavaju u protokolu isprave (CD I, 200, br. 161) da se ona piše stoljeća (91)". Primjedba nije na mjestu. Peričić navodi Mandićevo mišljenje, ali se ni iz
tempore quo Vladislav, Pannoniorum nx, Chroatiae invandens regnum domnum Almum, šutim čega ne može izvesti zaključak da bi se on s tim Mandićevim mišljenjem složio. Upravo
nepotem, in illo statuit regem. Oni žele istaći da Almoš vlada u "onom kraljevstvu", tj. u obratno, sve upućuje na to da je Peričić, uz ostalo, savjesno napomenuo da u literaturi
Hrvatskoj, a ne i u Zadru, tj. u Dalmaciji. Ukratko, Hrvatska je jedno, a Dalmacija drugo postoji i takvo mišljenje. Peričić piše: "Spomenut ćemo još i to da je prema D. Mandiću u
područje. Oni su u vrijeme Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana Π. bili ujedinjeni u jednu državu,
isto djelo (tj. Ljetopis: L.M.) ušla i stara hrvatska kronika iz VIII. stoljeća itd." (PERIČIĆ,
regnum Croatie et Dalmatiae. Vidi npr. MARGETIĆ 1980a., 219-238; ISTI 1996., 11-20. Dakle,
Dalmatia se u ispravama iz doba narodnih vladara odnosi ipak na tzv. Bizantsku Dalmaciju. 91). Ne smatramo, usto, korektnom stilizaciju Budakove zamjerke ("nekritički se priklanja
Steindorffova tvrdnja da smo u upravo navedenom radu iz 1980. došli do zaključka da je mišljenjima poput ovog...") jer iz nje proizlazi kao da je Peričić više puta prihvatio razna
Krešimir podložio sjevernodalmatinske kontinentalne gradove, iznenađuje. Naše smo nekritična mišljenja. Takvu Peričićevu "sklonost" nekritičkim mišljenjima trebalo bi
stajalište nakon što smo dali pregled mišljenja o tom problemu opširno obrazložili ovako: dokazati - a jedini primjer koji Budak navodi govori protiv ovakve uopćene ocjene
"Čini nam se da nijedno od do sada predloženih rješenja ne zadovoljava.Ne postoji nikakav Peričićeva rada. U svakom slučaju smatramo da je pri spomenu Peričićeva djela trebalo
dokaz da je Bizant priznao novu državnopravnu cjelinu (regnum Croatie et Dalmatiae), a niti upozoriti na osnovnu tezu koju ovaj zastupa, tj. da je pisac Ljetopisa upravo Grgur Barski.
je to čak vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim područjem nije dovoljan pravni Ona je vrlo savjesno i temeljito obrađena - zapravo ozbiljnije po prvi puta u literaturi, jer
razlog da se to područje pravno ujedini pod međunarodnom priznatom vlašću. Tako dugo su to dosad autori samo nabacili ili naslutili. Uz autore, koje navodi Peričić (V. Klaić,
dok se stvarna vlast međunarodno pravno ne legalizira, ona ima prizvuk nezakonitosti i
zato svaki stvarni vladar nekog teritorija izvanredno uporno nastoji da mu se prizna ono Valentini, Sakač, Radojać, Čubelić), 130-136 treba dodati i Steindorffa, koji također dopušta
što je stekao. Sama činjenica držanja Dalmacije bez međunarodnog priznanja ne bi davala da je Grgur pisac Ljetopisa, ali se ni on ne upušta u raščlambe. Tkogod se upusti u ocjenu
nikakvo pravo Petru Krešimiru da nosi naslov ujedinjenog kraljevstva. Po našem je Peričićeva rada mora spomenuti njegovu osnovnu tezu i zauzeti stajalište o njegovim
mišljenju Petar Krešimir vladao doduše nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad argumentima. Budak tvrdi da Ljetopis želi opravdati vlast dukljansko-zetskih vladara nad
dijelom Dalmacije, ali daleko važnija od posjeda dijela Dalmacije bila je bar prešutna susjednim sklavirajama i gradovima do koje je došlo u drugoj polovici XI. stoljeća kada je
suglasnost pape na Krešimirov program osvajanja Dalmacije i njezinog inkorporiranje u knez Mihajlo uz pomoć pape Grgura VII. okrunjen za kralja zavladavši susjednim
Hrvatsku. Njegov naslov nije mu dao stvarnu vlast nad najvećim dijelom bizantske sklavinijama. "Barski svećenik" napisao je svoje djelo "sredinom idućeg stoljeća", dakle
Dalmacije. Ipak, taj naslov kao simbol težnje ujedinjenja dalmatinskih gradova sa svojim sredinom ΧΠ. stoljeća. Pri tome se Budak poziva na Steindorffa, ali Steindorffovo je
zaleđem imao je izvanrednu budućnost. Regnum Croatie et Dalmatie kao politički pojam tumačenje posve drukčije. Dakako, da se iz kratkog Budakova osvrta ne može saznati na
proizišao iz kombinacija ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i težnje hrvatskog ·"
kralja da proširi svoj utjecaj na imućne obalne gradove odgovarao je na dugotrajnom kojim argumentima on temelji svoju tezu ("opravdanje vlasti dukljanskih vladara u XI.
povijesnom planu narodnim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim interesima i zato stoljeću") pa i diskusija o tim argumentima nije moguća. Dodajmo da Budak opetovano
je nadživio tolike povijesne perturbacije". Nismo li dovoljno jasno istaknuli, da je Krešimir rabi termin "Barski rodoslov" (str. 130-131) umjesto u hrvatskoj historiografiji uobičajenog
vladao samo nad Krkom i da nije imao stvarnu vlast nad najvećim dijelom bizantske naziva Ljetopis Popa Dukljanina. Ne vidimo nikakve potrebe da se u hrvatsku
Dalmacije? A ipak Steindorff tvrdi da je po našem mišljenju Krešimir Festlandsstadte (tj. historiografiju uvodi taj termin, koji je pokušao, ali bez uspjeha, naturiti RADOJČIČ u
Zadar, Trogir, Split) untenoorfen (?) pa tu našu navodnu tvrdnju Mit (..Jflir verfehlt. - Skloni prikazu Šišićeva djela u Slavia VIII, 1929, 170, kojeg je, doduše, prihvatio npr. i
smo vjerovati da je riječ o nedovoljno pozornom čitanju našeg rada. KOVAČEVIČ, 423. Koliko je nama poznato od Crnčića (1874.) do Peričića (1991.) i
"Vidibilj. 2.
GOLDSTEINA, svi hrvatski autori služe se nazivom Ljetopis.
Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina 99
II.
Ove zaključne riječi Ljetopisa pisane su dakle nakon stupanja na
1. Zaključne riječi Ljetopisa (gl. XVII) carsko prijestolje Emanuela Komnena (8.IV.1143.). One su ispunjene
Naše analize započet ćemo razmatranjem pitanja datacije nastanka velikim poštivanjem prema Emanuelu. Inzistira se na tome da je Radoslav
Ljetopisa prema njegovim zaključnim riječima (glava XLVII):' 8 "Nakon išao caru, čime se priznaje da je jedino car, kao suveren, ovlašten
toga knez Radoslav ode caru Emanuelu koji ga je dobrostivo primio i dao raspolagati Dukljom. Tek nakon što je Radoslav od cara dobio Duklju na
mu na vladanje i upravljanje cijelu zemlju (u onom opsegu) kako ju je upravljanje, on preuzima vlast.
držao njegov otac. Kada se nakon toga knez Radoslav vratio od cara, počeo Zaključne riječi govore o srpskom velikom županu Desi, kojega je
je vladati i upravljati zemljom zajedno sa svojom braćom. Nakon toga Emanuel (o. 1163. god.)19 zbog sumnje na povezanost s Ugrima uhvatio i
podigli su se neki zli ljudi, koji su od davnine bili neprijatelji i odmetnuli odveo u Konstantinopol. Deša se spominje kao neprijatelj Radoslava,
se od njega i doveli Dešu, Uroševa sina, te mu dali Zetu i Travunju.
dakle, ujedno i cara, koji je Radoslava postavio za vladara Zete i Travunje.
Radpslavu i njegovoj braći ostala je primorska oblast i grad Kotor do
On je poimence naveden upravo zato što više nije u milosti Emanuela' To
Skadra. Oni su se i dalje uporno borili i ratovali protiv Uroševa sina i protiv
znači da je Ljetopis pisan nakon 1163. god. Iz tih se zaključnih riječi ne
ostalih neprijatelja da bi zemlju, koja se od njih odmetnula, mogli ponovno
steći, a onu kojom su vladali, muški obraniti". može još točnije datirati nastanak Ljetopisa.
Ovdje je nužno dodati još nešto. Ljetopis završava kraticom "etc", iz čega
bi onda slijedilo da "Ljetopis nije završen"20 i da se iz zaključnih riječi Ljetopisa
Goldstein se složio sa stajalištem M. Sufflaya da je na teritoriju Crvene Hrvatske moglo
ne može zaključivati na vrijeme kada je pisan. Banašević pretpostavlja21 da
pod srpskom vlašću biti elemenata jednakih onima sjevernije hrvatske sfere (30-31).
Goldstein ne vjeruje u Dukljaninovu priču o Tomislavu i slaže se s Mošinom da se pod je taj "etc." dodao neki od prepisivača, koji je mislio da je Ljetopis nedovršen
Atilom na tom mjestu Ljetopisa vjerojatno misli na Arpada (286); skeptičan je prema krunidbi i složio se sa Šišićem22 da nema opravdana razloga tekst Ljetopisa zamišljati
Tomislava na koju bi po nekima podsjećala krunidba Svetopelega-Budimira, za koju mnogi kao "krnj ili nepotpun". Želimo naglasiti da se slažemo sa Šišićem i
misle da je bila na Duvanjskom polju, a neki (Barada - N. Maić) kod Omiša (299-300). Banaševićem premda je Šišić pri svom objašnjenju učinio grješku, tvrdeći da
Posve drugim smjerom krenuo je u svojim istraživanjima D. Mandić u svojim toga "etc." nema u sačuvanom rukopisu Vat. Lat. 6958.
mnogobrojnim radovima, objavljenim pedesetih i šezdesetih godina. Njegove su osnovne Kako je dakle tekst u cijelosti priopćen u sačuvanom rukopisu,
teze ovo: u najstarijem hrvatskom djelu, zvanom Methodios, pisalo je da su Hrvati na smatramo da se iz zaključnih riječi može zaključiti da je Ljetopis pisan u
Duvanjskom saboru 753. god. svoju državu razdijelili na tri dijela. Crvenu (Južnu), Bijelu doba cara Emanuela, nakon 1163. god. Točniju dataciju treba pronaći
(Zapadna) Hrvatsku i Zagorje. Prema staroj kronici iz VDI. stoljeća Hrvati su naselili sve analizom teksta kao cjeline.
zemlje od Vinodola do današnje Valone. Neki hrvatski glagoljaš napisao je na poticaj 2. Croatia Alba i Croatia Rubea
prvoga dukljanskog kralja Mihajla I. između god. 1074. i 1081. djelo Kraljevstvo Hrvata.
Ljetopis ih spominje tek u svojem devetom poglavlju, U prethodnim
Naime, Mihajlo I. nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. rascijepio je jedinstvenu državu
Hrvata i osnovao novo hrvatsko kraljevstvo u Duklji. Oko 1148.-1153. neki barski svećenik poglavljima govori se o dolasku Gota u Dalmaciju pod vodstvom Ostrojla;
napisao je svoj Ljetopis u koji je, uz ostalo, ubacio i djelo Kraljevstvo Hrva ta .Vidi osobito o Slavenima, koje je naselio njegov unuk Silimir; o Bugarima koji su došli
njegove radove: MANDIĆ 1957.; MANDIĆ 1957a.; MANDIĆ 1957b.; MANDIĆ 1963, za Silimirova sina Bladina. U njegovo doba već su se Goti najuže povezali
osobito 58-60 (Zakarpatski Hrvati bili su izgrađen državni narod još od 6. stoljeća po sa Slavenima pa ih Ljetopis već naziva Gothi qui et Sclavi. Oni su se ujedno
Kristu); 88-89 (Svjedočanstvo spisa Methodios god. 753); 145-193 (pretisak rada Hrv. sabor uvelike približili i Bugarima, zato što su oba naroda imala isti jezik i bila
itd.), 226-254 (Neispravne tvrdnje Konstantina Porfirogeneta o povijesti Južnih Slavena) još nekrštena. Tek nakon Bladinova sina, zatim daljnja četiri neimenovana
255-283 (Gesta regum kao gore i osnutak dubrovačke nadbiskupije); 368-375 (Hrvatstvo kralja i Zvanimira dolazi na čelo države Svetopelek. koji je, sve po
sredovječne Duklje); 443-469 (Kraljevstvo Hrvata i Ljetopis Popa Dukljanina). Ljetopisu, pomoću učenoga Konstantina dao pokrstiti narod svoje države.
Naša je koncepcija argumentirana u ovome radu posve drukčija pa nismo smatrali On je svoju državu organizirao tako da ju je razdijelio na četiri dijela,
potrebnim pobijati njegove teze.
kojima su upravljali banovi:
Od ostalih novijih autora spomenimo one za koje smatramo da su korisni i inspirativni:
MATANIĆ, GOGALA-DOMINIS, DINIĆ, FORETIĆ 1969., HADŽIJAHIĆ, FORETIĆ
1982a., i osobito dva rada iz 1988. god. tj. LESNY, i KOVAĆIĆ, 11-39. 19
CINAM, 214.
18
Služimo se latinskim tekstom prema ŠIŠIĆ 1928., Letopis popa Dukljanina, Beograd, 20
MIJUŠKOVIĆ, 57.
1928., 292-416 i MOŠIN 1950., 39-105. Koristili smo se ujedno i napomenama 21
BANAŠEVIĆ, 271.
MIJUŠKOVIĆA te fotografijama najstarijeg sačuvanog rukopisa Vat. 6958, na str. 123-169 22
ŠIŠIĆ 1928., 83.
100 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina 101
1) Maritima
Nasuprot takvom, razmjerno bogatom spominjanju Hrvatske,
a) Croatia Alba odnosno Dalmatia inferior, od Vinodola do mjesta Dalma;
"Srbija" se spominje izvanredno rijetko: u glavi IX. jedanput pod nazivom
b) Croatia Rubea, odnosno Dalmatia superior od mjesta Dalme do grada Drača;
Sumbra, drugi put kao Surbia i u glavi XIV. kao Sumbra. Nakon toga
2) Transmontana (Sumbra ili Surbia)
a) Bosna, na zapadu, Sumbra-Surbia se više nikada ne spominje.
b) Rassa, na istoku. Vrijedi napomenuti još nešto: ban se izričito spominje u Bosni 4 puta,
u Bijeloj Hrvatskoj 2 puta, u Prevalitaniji (!) jedanput, ali nikada u Raši.
Croatia, Croatia Alba i Croatia Rubea spominju se i u nekim idućim
poglavljima Ljetopisa: Čak se u glavi XXXVIII. opetovano izričito razlikuju ban Bosne, župan
Raše i vladar Huma.
- u glavi XV. Croatia Alba diže bunu protiv jednoga Svetopelekova
potomka; Vrijedi napomenuti i to, da se u uvodnom dijelu Ljetopisa (u Libellus
Gothorum u užem smislu riječi) opisuju granice gotske države u vrijeme
- u glavi XX. tj. u desetom (!) koljenu nakon Svetopeleka, za kralja
Ostrojlova sina (i unuka) ovako: de Valdevino usque od Poloniam tam maritimas
Krepimira (Crepimerus) Alamani su osvojili Istru i počeli ulaziti u Hrvatsku
(Croatia}; quam transmontanas regiones - dakle, opetuju se glavne značajke opsega mnogo
kasnije Svetopelekove države: Vinodol, dračka oblast, Primorje, Zagorje, ali
- u glavi XXII, u doba Krepimirova unuka kralja Radoslava, pobunio
se banus Croatiae Albae; se ne spominje ni Croatia Alba ni Croatia Rubea. Dakle, izvor iz kojeg je pisac
- u glavi XXVIII. po smrti Radosavljena praunuka (Bd/e-Pavlimira) preuzeo ideju o Svetopelekovoj državi nije sadržavao dva imena Maritima i
koji je vladao samo Travunjom rodila je njegova udovica sina Tješimira, Croatia, (a čak tri ako dodamo i Dalmaciju).
koji je, odrastavši, dobio za ženu kćerku Cidomira, bana de Croatia i koji U prvom dijelu spominju se Gothi, Sclavi, Gothi qui et Sclavi, Vulgari,
je imao dva sina, Prelimira i Krešimira. Tješimir je odraslog Krešimira Dalmatini, Christiani; u drugom dijelu Bulgarini, Graeci, Sclavi, Ungarini
poslao svome tastu, koji je vladao u Bijeloj Hrvatskoj (Croatiam Albam (Ungari), Romani, Saraceni, Latini; u trećem dijelu Ungari, Bulgari (Bulgarini),
dominabatur) i dao mu nalog da krene protiv bana Bosne. Sam je Tješimir Graeci, Rassani - ali nijednom prigodom Croati! Za pisca Ljetopisa Croatia
s drugim sinom napao bana Prevalitanije pa su tom prigodom poginuli i Alba i Croatia Rubea su naprosto države unutar Svetopelekove
Tješimir i ban. Prelimir je osvojio cijelu Crvenu Hrvatsku (totam "konfederacije". Za sjevernu državu, Croatia Alba, to je bez daljnjega očito,
Croatiam Rubeam) i tamo se dao okruniti za kralja; jer ona ima svoj samostalni razvoj, počevši od ranog podizanja bune
- u idućoj, XXIX. glavi, priča se kako je u prethodnoj glavi spomenuti (rebellavit Croatia Alba) pa sve do Krešimira i njegova sina Stjepana. Što se
Krešimir navalio na zapadne dijelove Bosne. Ban Bosne pobjegao je u pak tiče Croatia Rubea, ona se, kao što je već rečeno, spominje samo dva
Ugarsku, a Krešimir zavladao cijelom Bosnom. On je po smrti svoga djeda puta, a za njezin se teritorij pojavljuje kojiput i naziv Praevalitania. Čak se
po majci zavladao Bijelom Hrvatskom (dominavit Croatiam Albam); u glavi XXVII. govori o banu Prevalitanije, banu Bijele Hrvatske i banu
- u glavi XXX. govori se o tome kako je Prelimir razdijelio svoju Bosne. To je osobito važno jer je ban po koncepciji pisca Ljetopisa na čelu
državu na četiri dijela: Zetu, Travunju, Zahumlje i Podgorje. Ni ovdje ni pojedinoga "konfederalnog" dijela Svetopelekova kraljevstva. Dakle,
kasnije više se ne spominje Crvena Hrvatska; Croatia Rubea Ljetopisa je po opsegu zapravo kasnorimska Praevalitania.
- u idućoj, XXXI. glavi, pisac se vraća Krešimiru. Ovaj je imao sina Kako je, dakle, došao pisac Ljetopisa na ideju da uz naziv Prevalitanija
Stjepana koji je držao Croatiam Albam et Bosnam, a nakon njega oni su uporabi i naziv Crvena Hrvatska? Naziv Prevalitanija nije se već odavno
uvijek vladali u Hrvatskoj (et post eum semper regnaverunt in Croatia).Ovim koristio u doba pisanja Ljetopisa pa je njime pisac samo dokazivao svoju
riječima oprašta se Ljetopis s Bijelom Hrvatskom, slično kao što je u načitanost. S druge strane, ni Croatia Rubea ne javlja se u Ljetopisu
prethodnom poglavlju zadnji puta spomenuo Crvenu Hrvatsku. nijedanput nakon što taj naziv pisac napusti u XXVIII. poglavlju. Već u
Hrvatska se spominje samo u središnjem dijelu Ljetopisa, nakon Gota, XXX. poglavlju Ljetopis nabraja Zetu, Travunju, Zahumlje i Podgorju, a i kasnije
a prije travunjske dinastije. Prvi dio mogli bismo nazvan' Libellus Gothorum često spominje Zetu, Travunju i neke druge teritorije, u kojima možemo lako
u užem smislu. On obuhvaća oko 10% cjelokupnog teksta Ljetopisa, a dio prepoznati dijelove današnje Crne Gore. Ali pisac Ljetopisa sigurno nije
koji slijedi i u kojem se spominje Hrvatska obuhvaća oko 40% teksta. U naprosto izmislio državni pojam Croatia Rubea i tim nazivom to područje na
tome dijelu spominje se Croatia Alba 9 puta (6 puta pod punim nazivom, neki način povezao s Croatia Alba. Po njemu su oba obalna područja Croatia.
a 3 puta samo kao Croatia). Croatia Rubea spominje se dva puta. Ta je ideja morala imati nekakav oslonac u predodžbama pisca Ljetopisa
i njegovih čitatelja, inače je ne bi koristio.
102 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina
3. Hrvati u Duklji Ali, zašto Skiličin Nastavljač "identificira" Srbe i Hrvate, kad je inače
Hrvate u Duklji u XI. stoljeću spominju samo dva bizantska pisca, bizantskim piscima bila vrlo dobro poznata razlika između Srbije i
Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije. Oba su pisca pisala koncem XI. i Hrvatske? Naime, Skiličin je Nastavljač vrlo dobro poznavao Skiličin tekst
početkom XII. stoljeća,23 dakle mogu se smatrati suvremenicima događaja u kojemu se poslije pobjede cara Bazilija II. nad Samujlom dva brata, koji
iz druge polovice XI. stoljeća, što ih opisuju.
vladaju Hrvatskom, pokoravaju caru, a osim rijetkih izuzetaka, svi autori
Prema tekstu Skiličina Nastavljača i dopunama uz taj tekst oko 1072./
s pravom u toj braći vide Krešimira III. i Gojslava koji su u to doba vladali
1073."narod Srba, koje i Hrvatima zovu (το των Σερβων έθνος ους κοα Ηροβατας
hrvatskom državom.28 Njezin je teritorij prema pouzdanim zemljopisnim
καλούσα) krene podjarmiti (καταδουλωσομενον) Bugarsku O..)"24 pa su
vijestima iz Konstantina Porfirogeneta obuhvaćao područje od
bugarski uglednici zamolili "Mihajla, koji je bio vladar (αρχηγον οντά) u to
Plominskog kanala na sjeveru do rijeke Cetine na jugu. Na takvu
vrijeme spomenutih Hrvata (τηνικαυτα τ(Πν εφημενων Ηροβατων) sa sjedištem
u Kotoru i Prapratu (rrjv οικηοαν τε εν Δεκατεροις κοα Πραπρατοις ποιουμενον) Hrvatsku, koja je kasnije opetovano obuhvaćala i Neretljansko područje,
i držao ne mali teritorij"25 da im pošalje svoga sina, kojega bi oni proglasili carem nije mogao misliti Skiličin Nastavljač. Isto tako nije ni Nicefor Brijenije
Bugarske. Mihajlo se odazvao i poslao sina Konstantina, zvanog Bodin s 300 mogao misliti na takvu Hrvatsku, od Plomina do Cetine, kada je pisao da
vojnika. Bugarski uglednici proglasili su ga na to carem i nazvali ga Petar. su se Hrvati i Dukljani oko 1074. god. odmetnuli od Bizanta. Uostalom,
Bizantske vojne jedinice napale su "Srbe" i bile teško poražene. Nakon toga Nicefor priča o nedvojbeno lokalnoj akciji piščeva djeda u kojoj su tamošnji
jedan dio bugarske vojske pod Bodinom krene prema Nišu, dok se drugi dio seljaci sa sjekirama očistili klance i proširili putove i tako omogućili
pod Petrilom "koji je bio prvi kod Bodina" usmjerio prema Kastoriji i putem bizantskom vojskovođi pobjedu. Takav način napredovanja prema
osvojio Ohrid. Kod Kastorije oni dozive težak poraz a zarobljen je čak i onaj neprijateljima "Dukljanima i Hrvatima" i njihovom taboru zamisliv je
komandant koji je bio "u Hrvata do Petrila" (τον μετά τον Πετριλον εν samo kao lokalna intervencija i tako ga je i shvatio i opisao pisac.
Ηροβατοιςτετατμενον). Sam Petrilo uspio je pobjeći svome gospodaru Mihajlu. Analizirajmo malo pobliže vijesti o tim dukljanskim Hrvatima u
Približno u isto vrijeme treba datirati i vijesti Nicefora Brijenija. On Skiličeva Nastavljača.
javlja da su oko 1072. god. Slaveni pljačkali Bugarsku te da su se Hrvati i Pozornost izaziva onaj zamjenik Petrila "u Hrvata". Pod Hrvatima
Dukljani odmetnuli i pustošili cijeli Ilirik (Ηωροβατοι και Διοκλεις se ovdje misli na četu, ili barem dio čete, koju je vodio Bodinov komandant
αποσταντες άπαν το Ιλλυρικον διετιθουν).26 Zbog toga je car Mihajlo VII. Petrilo. Ako je Mihajlo bio na čelu "u to vrijeme spomenutih Hrvata", onda
Duka postavio za namjesnika Dračke teme piščeva djeda, koji ubrzo, oko smatramo da ono što je zabilježeno u Skiličina Nastavljača (s dopunama)
1074. god., krene "protiv Dukljana i Hrvata" (κατά Διοκλεων και što se dosad nije uspjelo objasniti na zadovoljavajući način, tj. "Srbi, koje
Ηωροβατων), pobijedi ih i vrati se u Drač.27 zovu i Hrvatima" i nije tako misteriozno i u protivnosti sa činjenicom da
Tko su ti Hrvati? su bizantski pisci uvijek vrlo dobro razlikovali Srbe i Hrvate. Naime, tekst
Zemljopisno gledano jedva da bi o tome trebalo dvojiti. "Srbe- želi reći ovo: "oni Srbi, koje se naziva Hrvatima napali su bizantsku temu
Hrvate" Skiličeva Nastavljača treba smjestiti u današnju Crnu Goru jer je Bugarsku", ili, drugim riječima: Mihajlo je imao pod sobom vojsku,
sjedište njihova vladara Mihajla u Kotoru i Prapratni (između Ulcinja i sastavljenu i od Hrvata i od Srba.
Bara). "Hrvate-Dukljane" Nicefora Brijenija također je lako identificirati. Slično treba tumačiti i odlomak Nicefora Brijenija: vojska koja se
Oni pljačkaju Ilirik, tj. prema objašnjenju samoga Nicefora šire područje sastojala od hrvatskih i dukljanskih snaga pljačkala je područje oko Drača.
u kojem je glavni grad Drač.
Ovo objašnjenje otvara nova pitanja: otkud hrvatske čete sedamdesetih
godina XLstoljeca u Duklji; zašto su one zajedno sa srpskim četama pomagale
23
Vidi VIZ m, Beograd, 1969., 173 i 235. Uvodne napomene i komentare napisao B. ustanicima u bizantskoj temi Bugarskoj i s Dukljanima napadale dračku temu
RADOJČIC. Doduše i Ivan Zonara piše o 'Hrvatima koje neki nazivaju i Srbima" (III, 713; i zašto jedino u to vrijeme, ni prije ni kasnije, dolazi do neobične sintagme
usp. VIZ ΙΠ, 255)., ali on samo skraćeno prenosi vijesti Skiličina Nastavljača pa se ne može "oni Srbi, koje nazivaju i Hrvatima"?29 Da bismo to pokušali objasniti,
uzeti kao samostalni izvor. nužno je ukratko prikazati opću situaciju u Bizantu početkom
24
Misli se na bizantsku temu Bugarsku.
25
Tekst dopuna u: PROKIĆ, 37. Vidi i SKILIČIN NASTAVLJAČ, 714 i d. 28
SKILICA, 365. Vidi i Zonara III, 567. Tekst Skilice vidi i u Doc. 432, br. 212.
26
NICEFOR, 100. 29
Zonara, prepisujući iz Skiličina Nastavljača rabi obratnu sintagmu: "Hrvati, koje neki
27
N. dj., 103. zovu i Srbima". Vidi bilj. 23.
Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljamna
Dalmatinorurn et Chroatorum)35, a umjesto bizantskog cara u protokolu stoji

sedamdesetih godina XI. stoljeća i neke događaje u Hrvatskoj u isto tempore damini Alexandri pape. Isprava je krivotvorena, čini se, koncem XII.
vrijeme. stoljeća a podaci iz protokola ukazuju na dobru informiranost njezina
4. Opća situacija u Bizantu početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća satavljača. Konačno, kada Krešimir IV. potvrđuje ispravu o osnivanju
Još u prvoj četvtrini XI. stoljeća Bizant je vodeća svjetska velesila. Ali, samostana sv. Petra na Rabu,36 upis o tome u kodeksu rapske biskupije
pojava Normana na jugu Italije i Seldžučkih Turaka na istočnim granicama bilježi tu potvrdu kralja (Cressimirus rex) pod datumom 16. V. 1070., ali bez
carstva uz primjetno gospodarsko opadanje Bizanta bitno su oslabili spomena bizantskog cara - za razliku od fundacijske isprave iz 1060.god.
njegov položaj. Robert Guiscard otpočeo je opsadom Barija 1068. god. i u kojoj je u protokolu spomenut car (Izak) Komnen i kralj Petar
konačno ga osvojio 16.IV.1071. Nakon što je Robert osvojio početkom 1072. (Krešimir).37 Ni ta isprava nije autentična. Svi ti podaci, ma koliko bili
Palermo, Bizant više nije imao što tražiti u Italiji. nesigurni svaki za sebe, govore u prilog više nego vjerojatnom zaključku:
Na istoku se car Roman Diogen pokušao suprotstaviti Turcima, ali približno do 1070. god. u Hrvatskoj se priznaje suverenitet Bizanta, a njoj
je 28.VIII.1071. doživio težak poraz kod Manzikerta. Time je cijela Mala vlada Petar Krešimir IV.; između 1070. i 1073. god. nestaje bizantske vlasti,
Azija otvorena za napade i pljačke turskih četa i bizantskih plaćenika. a uz Krešimira se pojavljuje ban Zvonimir. Raščlambe koje smo sproveli
Osobito je karakteristična uloga normanskog plaćenika Roussella - u radu iz 1987. dovele su nas do uvjerenja da je Zvonimir nametnut
komandanta normanskih četa u službi Bizanta. On se 1073. god. odmetnuo
Krešimiru "prije 1. rujna 1071. god."38
i pljačkao po Maloj Aziji. Novi car Mihajlo VII. Duka morao je zatražiti Svi navedeni podaci govore u prilog tezi da 1070. god. Krešimir još
pomoć od Turaka, koji su Roussella ulovili i izručili caru. Ali, Roussell je uvijek sjedi čvrsto na prijestolju i da ponovno priznaje bizantski
uspio platiti otkupninu i ponovno zaprijetiti Bizantu, sve dok ga konačno suverenitet. Nije nemoguće da podaci iz krivotvorene isprave iz 1071. god.
nije pobijedio budući car Aleksije Komnen - ali i opet uz pomoć Turaka.x o granicama rapske biskupije odražavaju teškoće u kojima se našao
5. Hrvatska početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća Krešimir, koji u protokolu te isprave ne spominje bizantskog cara, već
Na Cresu se 1070. god. pjevaju u crkvi pohvale (laudes) u čast umjesto njega papu. Isprave iz fonda samostana sv. Krševana iz 1070. god.
bizantskoga cara i (hrvatskoga) kralja31 a u nekim verzijama isprava u starijoj verziji (prema našem mišljenju) još ne spominju bana Zvonimira,
datiranih u vrijeme od 1.ΙΧ. do 31.ΧΙΙ.1070. nalazimo uz cara Romana za razliku (po nama) novije verzije s banom Zvonimirom u protokolu.
Diogena (imperante Romana tertio)32 i kralja Krešimira, također i bana Reklo bi se da je približno 1071./2. god. odlučujuće vrijeme u kojem se gasi
Zvonimira. Podrobna je raščlamba što smo je sproveli na drugom mjestu33 realna vlast Krešimira.
pokazala da su spomenute verzije sastavljene najvjerojatnije već u doba Ova se kronologija vrlo dobro uklapa u katastrofalnu situaciju u kojoj
kralja Zvonimira i da prethodni tekst, sastavljen u doba Krešimira (ali se se u to doba našao Bizant sedamdesetih godina XI. stoljeća, osobito nakon
ni taj pretpostavljeni tekst bez Zvonimira ne može smatrati izvornim!) nije poraza kod Manzikerta. Bugarski ustanak oko 1072./3. potpomognut
još sadržavao Zvonimira. I iz upisa u Kartular samostana sv. Marije iz hrvatskim četama i Mihajlovim Srbima nije prema tome ništa drugo nego
1073. god.34 (bez obzira na to da se ni taj ne može smatrati izvornom rezultanta dviju konvergentnih pravaca: s jedne strane urušavanje
ispravom) proizlazi da je regnante Cresimiro Chroatiae, bano Suinimiro neki bizantske vlasti na Balkanu, a s druge strane nova situacija u Hrvatskoj u
Većeneg darovao sve svoje nekretnine i pokretnine samostanu sv. Marije. kojoj prevladavaju antibizantske snage pod Zvonimirom, po svemu se čini
Bizantski se car više ne spominje, a Krešimiru je kao visoki državni usko povezanim s ostalim političkim snagama na širem području
funkcionar pridodan i ban Zvonimir. Isprava od 8. VII. 1071. kojom jugoistočne Europe, koje su se nadale da će se okoristiti naglim slabljenjem
Krešimir određuje granice rapske biskupije nedvojbeno je krivotvorina, ali Bizanta. Međutim, te su antibizantske snage bile međusobno
su indikcija i godina točne, Krešimir ima uglavnom točnu titulu (rex suprotstavljene (npr. dvije strane u Ugarskoj, papa, Robert Guiscard,
30
Osnovne podatke o tome vidi u BRĆHIER, 233 i d. s vrelima i literaturom. K
CD I, 123, br. 91 = Doc. 87, br. 67. "Uglavnom" zato što se Krešimira naziva m
31
BADURINA, 201-205. Dalmatinorum et Chroatorum tj. umjesto da Chroatorum bude na prvom mjestu.
32
CD 1,116-117, br. 85 = Doc. 81-84, br. 61; 119-120, br. 86 i 87 = Doc. 84-85, br. 62; 121, br. 36
88 = Doc. 85-86, br. 63. CD 1,114, br, 83 = Doc. 80, br. 59.
33
'. 37
CD I, 89, br. 63 = Doc. 56, br. 41. Potankosti u MARGETIĆ 1987., 113.
MARGETIĆ 1995., 1995,147-181. 311
34
CD Γ, 132, br. 99 = Doc. 95, br. 74. , : MARGETIĆ 1987., 116.
108
Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 10У
6. Honijat i Cinam o Hrvatskoj i Duklji u drugoj polovici XII. stoljeća

a) Niceta Honijat,46 pišući početkom XIII. stoljeća, javlja da je raški nabraja Trogir, Šibenik, Split, pleme Kačića pa "slavni grad Diokleju koji
veliki župan Nemanja u borbi za vlast sa svojom rodbinom pobijedio i je sagradio car Romeja Dioklecijan" (Διοκλεια τε πολις περιφανής, ην
nakon toga krenuo na osvajanje . Nemanja Ηορβατιαν υπόκειται (και) Διοκλητιανος ο Ρωμαίων εδειματο αυτοκράτωρ ), Skradin,55 Ostrovicu,
προς εαυτόν επισπαται τω"ν Κατταρων την κυριότητα tj. napada 4 Solin i ostale gradove u Dalmaciji - ukupno njih 57.
Hrvatsku i prisvaja vlast nad Kotorom. "Grad Dioklia" kod nekih autora izaziva teškoće pri interpretiranju.
OL·--· >·- "- · ' · - napada Tako Ferluga56 prigovara da je Diokleja oblast a ne grad, i da je upala u
ivdje rije opis zauzetih gradova koji se sve bez izuzetaka nalaze u centralnoj
, .v..v,,«4iu uds u Duklji"), Hauptmann50 smatra da je u Dalmaciji i da bi zbog toga bilo vjerojatnije da je riječ o Klisu. Doduše,
Mihajlovoj državi u Duklji vodeće pleme bilo Hrvati, a u pokrajini Raškoj nastavlja Ferluga, u izvornoj ispravi iz 1166. god. spominje se dux Dalmacie
Srbi. Nasuprot tome, Jireček,51 Kovačević52 i Kalić53 misle da je riječ o atque Dioclie.57 "Kinamova je vest stvarno teško razjašnjiva, ukoliko se
"pravoj" Hrvatskoj. Kalić tvrdi da je tekst posve jasan, jer Honijat rabi dva odnosi na Duklju", ali je ipak "oko 1166. god. jedan deo, verovatno vrlo
glagola, jedan za Hrvatsku, drugi za Kotor i dcdajer'Ovaj tekst ne pruža malen bio u vizantijskim rukama" pa je "možda zbrka nastala već kod
materijal za zaključak da je Kotor spadao u Hrvatsku; on mu protivreči". samog Kinama". Kalić dodaje58 da "u najstarijem rukopisu Kinamova
Argument nije dovoljno uvjerljiv. Honijat rabi dva glagola zato da bi dela" umjesto Diokleia stoji kleiV te "pa se moraju revidirati i mišljenja
naglasio razliku u posljedicama Nemanjina prodora do mora. Nemanja je koja su počivala na ovoj vesti".
podjarmio Hrvatsku, tj. njoj je u cijelosti nametnuo svoju vlast i zbacio Dakako, da okolnost što najstariji Cinamov rukopis ima kleiV te nije
postojeću, dok je u Kotoru ostala dotadanja gradska vlast, ali je ona dokaz u prilog shvaćanju da je ovdje riječ o Klisu. Doista bi bilo neobično
priznala Nemanjin suverenitet. Ne vidimo proturječnost. Usto, da Cinam za Klis (!?) daje podatak da ga je sagradio Dioklecijan, kad se
podjarmljivanje Hrvatske najprirodnije je tumačiti upravo onako kako ga inače u bezbroj vijesti od antike do kasnoga srednjeg vijeka uporno
je Honijat stilizirao i napisao. U protivnome treba objašnjavati da je povezuju Dioklija i Dioklecijan. To je u literaturi opetovano i vrlo iscrpno
Honijat doduše napisao da je Nemanja podjarmio Hrvatsku, ali da je pri obrazloženo59 pa se na tome ne treba zadržavati. Dovoljno je upozoriti na
tome mislio samo jedan njezin mali dio. Zato Kovačević pomalo "pomaže" Tomu Arcidakona koji je, po mnogome se čini, crpio neke svoje podatke
svojoj tezi i prevodi da je Nemanja "počeo osvajati Hrvatsku", ali nejasnoće iz istih vrela kao i pisac Ljetopisa. Toma kaže da je Dioklecijan
i dalje ostaju. Sve teškoće nestaju ako se tekst shvaća, kako je i napisan: (Dioclicianus) blizu (Skadarskog) jezera quoddam civitatem fecit construi,
Nemanja doista "podjarmljuje Hrvatsku" tj. u ovome kontekstu Duklju. quam ex suo nomine Diocliam appellant. Ukratko, Honijat i Cinam govoreći
b) Cinam u jednome od svojih za Hrvatsku osobito važnih o događajima iz sredine druge polovice ΧΠ. stoljeća potvrđuju vijesti pisca
odlomaka,54 koji se može s vrlo velikom vjerojatnošću datirati s 1165. god., Ljetopisa, kojima se za područje Duklje (ili barem za jedan njezin dio) u
javlja da je bizantski vojskovođa Ivan Duka prošao kroz Srbiju i u brzom vrijeme pisanja Ljetopisa rabilo i naziv Hrvatska.
pohodu preuzeo u ime Emanuela najveći dio (το πλέον) Dalmacije. Cinam 7. Odnos Emanuela i Mletaka
Emanuel se u prvim godinama vladanja osjećao ugroženim u prvom
Naši autori pogrješno misle da je legendu pisao antimletački rapski biskup Juraj Koštica.
45 redu od sicilsko-normanskog kralja Rogera II., koji je 1147. osvojio Krf,
To je velika grješka, na koju je upozorio PRAGA 1931. Korint i Tebu, a kako su se i Mleci bojali da će Normani tim osvajanjem
46
HONIJAT. uvelike ugroziti mletačke trgovačke i političke interese na Jadranu,
47
N. dj., 206. /' približili su se Emanuelu i čak mu pomogli (1149. god.) pri ponovnom
«RADOJČIĆ, 11. osvajanju Krfa. Interesi su se Mletaka i Bizanta na istočnoj jadranskoj obali
49
ŠIŠIĆ 1928., 169. još i utoliko slagali što su i jedni i drugi imali zajedničkog protivnika,
30
51
HAUPTMANN 1931., 23. U kasnijim je radovima Hauptmann promijenio mišljenje.
JIREČEK- RADONIĆ, 1952, 149. 55
Prema najstarijem rukopisu: Καρδων
53
KOVAČEVIĆ, 300. 56
FERLUGA 1957., 131-132.
57
** KALIČ u: VI2 IV, 146. Tamo i ostala literatura i diskusija o raznim stajalištima. ISTI 1978., 254-255.
54
CINAM, 248-249. 5)1
KALIĆ u: VIZ IV, 85, br. 244.
'"> V. npr. MAYER, 35-102.
normanski velikaši) pa se u tome, uz ostalo (dobra organizacija obrane)

skrivala mogućnost da se Bizant nekako othrva i da očuva, ako ništa rapskoga zaštitnika, kojima je u tri navrata spasio grad od napadača. Prvi
drugo, bar nazočnost u vitalnim balkanskim područjima. puta je sv. Krištofor spasio Rab od napadača koji se u legendi nazivaju
Unragi. Taj se napad dogodio u vrijeme biskupa Domane. Drugi napadaj
O ugarskom sudjelovanju u svim tim događajima javljaju (inače
dogodio se u vrijeme Pavla, četvrtoga nasljednika na biskupskoj stolici iza
prilično nepouzdane) tzv. Adnotationes Chronologicae (Annales Posonienses),
Domane: Rab je pokušao osvojiti Ungarorum rex preko svoga vojvode Ugra.
po kojima je kralj Salomon napao na Bugare 1072. god.39 i Cinam, koji tvrdi
Treći napad izveo je knez Sergije u službi ugarskog kralja (Ungariae regis).
da su (prije 1081. god.) Ugri "osvojili Sirmij, pokorili mnoge podunavske
Prvi napadaj, tj. prvo čudo sv. Krištofora dogodilo se nakon 1066. i
gradove i stigli do Niša".40 Međutim, kao što je već rečeno, mnogo
prije 1074.43 Napadači Unragi očito su isti kao i oni u drugom i trećem
pouzdaniji Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije u povodu ustanka u
čudu. Naša je historiografija preuzela prijedlog Račkoga da je riječ o
bizantskoj temi Bugarska obavještavaju o sudjelovanju "Srba, koje zovu Varjazima, što bi trebalo označavati Normane iz južne Italije. Ali, te
i Hrvatima", o "Slavenima" koji "pljačkaju oko Sirmija, krajeva oko Save Normane nije nikada nitko nazivao Varjazima: ni bizantska, ni
i podunavskih gradova do Vidima" ali - Ugre uopće ne spominje. I doista, južnotalijanska, ni papinska, ni mletačka itd. vrela, a to je uostalom vrlo
ugarski su vladari Salomon i Geza imali u to vrijeme najviše posla oko dobro poznato u literaturi.44 Ti napadači ne mogu, dakle, ni na koji način
vlastitih sukoba i oko suzbijanja napada "Kuna" te kasnije Pečenega. biti južnotalijanski Normani. Kako je legendu pisao izrazito antiugarski
Prema Bečkoj ilustriranoj kronici sukob između Salomona i Geze buknuo biskup Hermolais45 u vrijeme kada je Rabu prijetila opasnost od bana Pavla
je 1073. god. Ona usto izvještava da su Salomon i Geza osvojili Beograd, Šubića, vjernog pristaše hrvatsko-ugarskog kralja Karla L, tendencija spisa
ali da se bizantska vojska predala Gezi (a ne Salomonu!) te da je i car želio je i po antiugarskim značajkama pisca i po vremenu (1308.god.)
sklopiti mir s Gezom. I ti se podaci trebaju uzeti s velikom rezervom: isti nedvojbena: Rab su u prošlosti već tri puta pokušavali osvojiti Ugri, ali
izvor opisuje velike uspjehe ugarskih vladara u Češkoj, koju su Ugri bez uspjeha, pa uz pomoć sv. Krištofora možemo biti sigurni da ćemo se
navodno žestoko opustošili - ali o tome nema ni riječi ni u češkim ni u opet odhrvati istim neprijateljima.
drugim vrelima. Dakle, možda je eventualno na ugarsko-bizantskoj granici Tako se oba vrela (Bečka ilustrirana kronika i Legenda o sv.
doista bilo nekih čarkanja. Mi smo još 1987.41 došli do zaključka da Krištoforu) slažu u tome da su se Ugri približno početkom sedamdesetih
"ugarska uznemiravanja bizantske granice o kojima izvještavaju ugarski godina pojavili na Jadranu i pomogli Zvonimiru. To se izvanredno dobro
izvori treba smjestiti od 1. rujna 1072. do 31. kolovoza 1073." slaže s vijestima iz isprava, po kojima je približno u isto vrijeme Zvonimir
Bečka ilustrirana kronika za vrijeme prije nego što su se Salomon i nametnut Krešimiru i istovremenoj pojavi hrvatskih četa u Duklji i Srbiji
Geza razišli, dakle prije 1073. god., javlja da je "Zvonimir kralj Dalmacije" kao pomoći bugarskom ustanku protiv Bizanta u vrijeme vrlo teške
zamolio ugarske vladare da mu pomognu protiv njegovih neprijatelja.Oni situacije kada se Bizant, nakon Manzikerta, očajnički bori na svim
su se toj molbi odazvali, otišli u Dalmaciju i "u cijelosti je povratili" zapadnim i istočnom granicama.
Zvonimiru. Ova je vijest također vrlo mutna. N. Klaić je godinama uložila Pojava Hrvata u Duklji početkom sedamdesetih godina Xl.stoljeca u
golemi trud da bi dokazala da je ta vijest u cjelini vjerodostojna, ali to je vijestima Skiličina Nastavljača i Nicefora Brijenija daje zadovoljavajuće
bio uzaludan posao. Ona je upadala u sve nove i nove teškoće koje se ni objašnjenje problema koji već odavno muči historiografiju. Oni nisu
na koji način nisu mogle međusobno uskladiti. Još 1987. naglasili smo da zabilježeni kod Skiličinog Nastavljača kao navodno identičan narod sa
se iz te vijesti smije zaključiti samo jedno: "Salomon i Geza (...) doista su Srbima, jer su bizantski pisci vrlo dobro razlikovali dva naroda, niti su
42
intervenirali vojskom u našim krajevima. To i ništa više." Čak bi se i u oni identični s Dukljanima, jer Nicefor Brijenije dobro razlikuje jednog od
to moglo posumnjati kada ne bi postojala još jedna vijest o nazočnosti Ugra drugih.Obje vijesti odnose se na hrvatske vojne jedinice u Duklji, koje su
u našim krajevima. Riječ je o legendi o sv. Krištoforu koju je 1308. god. iz Duklje sudjelovale u napadima na bizantsku temu Bugarsku zajedno
napisao rapski biskup Juraj Hermolais. U njoj biskup opisuje čuda sa srpskim četama (zato ih Skiličin Nastavljač spominje kao "one Srbe, koje
nazivaju Hrvatima") odnosno s dukljanskim četama na bizantsku temu
39
N. dj., 90-93. Drač. Te su hrvatske čete ostale i nakon dovršenih akcija protiv Bizanta u
40
Doc. 456. Duklji oko Kotora i na tamošnje Slavene prenijele svoje ime.
" MARGETIĆ 1987., 91.
«N. dj., 81 i d., Hl. 43
N. dj., 80.
44
Vidi o tome n. dj., 78.
no Hrvatska i crkva u srednjem vijeku
Arpadoviće. Mleci su svoj posjet na Kvarneru i Zadru međunarodno-

pravno uvelike ojačali time što je 1155. god. papa Hadrijan IV. priznao Kada Ljetopis u IX. glavi navodi koje su sve biskupije potpadale pod
crkvenu vlast gradeškog patrijarha nad zadarskom nadbiskupijom, čime salonitansku metropoliju, on ih ovako nabraja: Spalatum, Tragurium,
je nanesen težak udarac i hrvatsko-ugarskom kralju Gezi II. i splitskom Scardonam, Aransonam, quod nunc est castellum Jadrae, Enonam, Arbuam,
nadbiskupu. S druge strane, Geza je proglasio svoga maloljetnog sina Vegliam et Epitaurum cjuod nunc dicitur Ragusium. Dakle, sve su biskupije
Stjepana III. svojim nasljednikom, stoje potaklo druge pretendente, Gezinu imale u davno Svetopelekovo doba sjedište na istom mjestu kao i u doba
braću Stjepana i Ladislava, da potraže podršku kod Emanuela i time mu pisanja Ljetopisa, izuzev zadarske, koja se preselila iz "Aransonije"60 i sad
omoguće da se izravno umiješa u ugarske dinastičke borbe. Mleci i se nalazi u "Zadarskom kaštelu". Podcjenjivanje Zadra izbija ne samo iz
Emanuel osjećali su, dakle, u to vrijeme hrvatsko-ugarskog vladara Gezu navodnog sjedišta u Aransoniji, o kojoj u doba Dukljanina jedva da je koji
II. kao glavnog protivnika na istočnoj obali Jadrana. vrlo načitani suvremenik nešto znao61 - već i iz naziva castellum koji se
Pa čak i pri izboru pape 1159. god. ponovno su se Emanuel i Mleci često davao mjestima bez biskupija.
našli na istoj političkoj liniji potpomažući budućeg papu Aleksandra III., Dubrovnik nije bolje prošao, možda čak i lošije. Naime, u glavi XXVI.
dok je nasuprot tomu Fridrik Barbarosa protežirao budućeg protupapu tvrdi se da je grad Dubrovnik osnovan od Belle Pavlimira nakon njegova
Viktora IV.U okviru takve strategije Emanuel je poslao u Mletke Nicefora povratka iz Rima. On je na mjestu Dubrovnika postavio utvrdu (opet
Halufu da od njih zatraži razumijevanje za njegov planirani napad na castellum\) u kojoj su se nastanili Epidaurani nakon što su se vratili "iz brda
Gezinog sina Stjepana III. Emanuel je, kao što je poznato, uspio i učvrstio i šuma" (!). Zato se i zove Dubrovnik, dodaje Dukljanin: oni koji su ga
bizantsku vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom južno od Krke. Ali time su sagradili došli su iz šuma. Ovakav podcjenjivački ton prema Dubrovniku
ujedno Bizant i Mleci postali neposredni kopneni i pomorski susjedi s ne samo da je u interesu barske crkve, nego se on usto dobro poklapa s
mletačkom Dalmacijom pa je naglo zahlađenje medu njima bilo odnosom Dubrovnika prema Bizantu. Dubrovnik je, kao što je poznato,
nedvojbeno posljedica, uz ostalo, i te činjenice. Do konačna sraza Bizanta 1171. god. priznao mletački suverenitet i time u jeku mletačko-bizantskih
i Mletaka došlo je tek 12. III. 1171. god. kada je Emanuel, na doista neprijateljstava izgubio bizantsku sklonost. Ljetopis je to majstorski
besprimjerno vjerolomni način, naglim prepadom zaplijenio cjelokupan iskoristio.
novac i robu što su se nalazili na mletačkim brodovima na dohvatu Nasuprot tome Salona (i Split) uživaju očite simpatije pisca Ljetopisa.
bizantskih vlasti i time nanio neprocjenjivu štetu mletačkim interesima. Od On podvlači da je u davna vremena rex Dalmatinorum stanovao in civitate
toga trenutka vladala je duboka mržnja Mlečana prema Bizantu. Oni su magna et admirabili Salona, a pri organizaciji svoje države, Svetopelek je uz
odmah još iste 1171. god. krenuli u protuakciju i osvojili Trogir i, makar suglasnost papinih legata ustanovio Salonitanam ecclesiam metropolitu za
za vrlo kratko vrijeme, Dubrovnik.
područje Bijele Hrvatske, a Diocletianam ecclesiam kao metropolu za
8. Odnos barskih i splitskih crkvenih krugova Crvenu Hrvatsku kojoj su pripadali i kontinentalni teritoriji Srbije, Bosne,
Već smo upozorili na to da su zaključne riječi Ljetopisa nedvojbeno Travunje i Zahumlja (Sorbium, Bosonium, Tribunium, Zaculmium). Ljetopis
probizantski, ili, još bolje, "proemanuelovski" koncipirane. Zbog toga ne dodaje: Nakon toga je kralj Svetopelek zapovijedio da se posvete
treba čuditi da je najvažnija glava Ljetopisa, tj. glava IX., u kojoj se s nadbiskupi, jedan u Saloni, a drugi u Duklji.
oduševljenjem opisuje Svetopelekova država, sastavljena tako da su u tu Poruka Ljetopisa je jasna: on je prije svega proemanuelovski,
državu uključeni i svi dijelovi mletačke Dalmacije i da se u njoj svjesno prosalonitanski (prosplitski) i produkljanski (probarski) i u isto vrijeme
navode i Zadar i Dubrovnik kao sjedišta biskupija koje su obuhvaćene antizadarski (dakle i antimletački) i antidubrovački intoniran. Takva ga
dvjema metropolijama, salonitansko-splitskom i dukljansko-barskom.
Moglo bi se pokušati tezom da je Ljetopis sastavljen prije 1154. god., tj. prije 60
Tako Vat. 6958. Vidi bilj. 18.
uzdizanja zadarske biskupije u nadbiskupiju, ali još uvijek bi ostala 61
ARANSONIA, tj. ARAUSONIA poznata je samo u Ptolomeja, Antoninijeva Itinerarija,
neobjašnjenom šutnja Ljetopisa o postojanju dubrovačke nabiskupije. Tek
Ravenskog anonima i Guida. Zastarjela su mišljenja Steindorffa, 1985., 297, bilj. 85 koji
kada prihvatimo tezu da je Ljetopis strogo politički usmjereni spis, šutnja
0 zadarskoj i dubrovačkoj nadbiskupiji postaje odjednom više nego slijedi Suića, po kojem bi Aranzona bila blizu Vrane, Ilakovića: kod Šibenika, i Millera:
razumljivom, ona postaje glavni element razumijevanja poruke pisca kod Bribira. Aranzona se nalazila blizu Skradina. Vidi npr. ČAČE, 35 i d, s literaturom i
Ljetopisa. Čak i sam suptilno podcjenjivački način prikazivanja zadarske diskusijom. Pisac Ljetopisa hoće da kaže približno ovo: nekoć je u nekom nepoznatom
1 dubrovačke biskupije postaje odjednom jasan. mjestu, Aranzoniji, postojala biskupija; ona je "sada" smještena u "kaštel" Zadar; ta je
biskupija, dakle, očito i nedvojbeno beznačajna.
112 Hnmtska i crkva u srednjem vijeku
politička poruka upućuje na najužu suradnju sa splitskom metropolijom jer

se ova osjećala teško oštećenom uzdizanjem zadarske biskupije u Grgurovo pismo splitskom nadbiskupu Rajneru datirao je Kukuljević
nadbiskupiju i teško ugrožena mletačkim nastupom u Dalmaciji u 1171. god. s 1178. god., Smičiklas s 1178.-1179., Fejer s 1170. god., a Sufflay (a po
Nasreću, o najužoj povezanosti barskih i splitskih crkvenih krugova njemu Peričić) s 1177. god. Sufflaya je pri tome vodila okolnost da je te
sačuvana su tri pisma Grgura Barskog koja o tome svjedoče. godine Rajner imao čast legata. Peričić misli da je Rajner dobio tu čast 1177.
U jednome od njih62 Gregorius Antibarensis minister piše Rajneru, god., ali iz papina pisma proizlazi samo to da je te godine Rajner već bio
"salonitanskom" nadbiskupu i papinom legatu da je "iz starih odredaba papin legat, ali ne i da ju je on postigao upravo te godine. Pismo je dakle
i isprava svojih predšasnika kao i raznih ostalih zaključivanja" utvrdio da samo terminus post quem non. Naime, te godine papa svojim pismom od
je "nekoć salonitanska crkva stekla vlast i primat nad cijelom Dalmacijom 22.VIII.1173.65 imenuje Rajmunda de Capello papinim legatom i povjerava
te da je Dioklejska biskupija, koju je barska biskupija s pravom naslijedila, mu rješavanje spora o Hvaru između splitske i zadarske nadbiskupije, a
postala metropolijom uz suglasnost rečene salonitanske crkve u uvodnim riječima naziva Rajnera apostolice sedis legato. U 1177. god.
zadržavajući poštovanje prema svojoj matici". Grgur nastavlja da ga teško Rajner je već papin legat i papa njemu, kao svom "generalnom" legatu
pogađa što je salonitanska crkva okrnjena u svojim pravima. Primio je javlja da je Rajmondu de Capello povjerio specijalnu dužnost da ispita i
Rajnerove legate koji su mu došli zbog raspravljanja stanovitih pitanja. riješi spor oko Hvara. Iz toga slijedi da i ono pismo izaslanicima splitskog
Odlučio je da salonitansku crkvu prizna za majku i gospodaricu i da joj nadbiskupa66 treba datirati u skladu s time, dakle najvjerojatnije oko 1176. god.
iskazuje dužnu čast i poštovanje, ali uz uvjet (ita tamen), da se Rajner Ali, ni iz tih pisama ni iz drugih okolnosti ne slijedi da je papa
brižljivo založi kod pape da bi on, Grgur, dobio palij i da Rajner i ubuduće Aleksandar III. obnovio barsku nadbiskupiju, već da je to samo bila živa
trajno pomaže barskoj crkvi. Grgurova želja, koja je, dakako, nailazila na podršku splitske crkve.67
Drugo je pismo uputio Grgur već spomenutim legatima splitskog
nadbiskupa.63 Potvrđuje im da će sprovodili (obseroare) sve što je rekao u 65
CD Π, 147, br. 144.
razgovoru s njima. "Naime, kada dođe vrijeme i kada dođem pred « Vidi bilj. 63.
gospodina papu (...), što ću, vjerujem, uskoro učiniti, brinut ću se 67
U izvornoj ispravi od 29.ΧΗ.1167. (CD II, 109, br. 103) papa Aleksandar energično
najsavjesnije za sve što pripada časti i slavi splitskog nadbiskupa, kao što zahtijeva od ulcinjskog i barskog svećenstva da se pokore dubrovačkom nadbiskupu. Pri
sam vašoj plemenitosti već prije rekao". tome se posebno ističe da su se tamošnji biskupi (Dulchinensis et Antivarensis episcopi)
64
Sačuvano je još jedno Grgurovo pismo. On se u njemu naziva podigli protiv dubrovačkog nadbiskupa. A 28.ΧΠ.1187. god. papa Urban ΙΠ., pozivajući
Oioditane atque Antivarine ecclesie humilis minister a upućeno je Gualterio se uz ostalo na papu Aleksandra Ш., daje dubrovačkom nadbiskupu vlast nad gradovima
indito Spalati canonico et sunete romane ecclesie legato. Grgur navodi da je Guduanensem (= Budva) i Antivarensem (= Bar). U bilješki uz ovu bulu Smičiklas primjećuje:
primio kanonikove pismo o tome da je ovaj razgovarao sa splitskim Original sa posve dobro sačuvanim pečatom u arkivu u Dubrovniku". Međutim, očito
knezom i ostalim plemenitim Splićanima. Grgur ističe: ""Svjesni smo da previdom, Peričić tvrdi da Smičiklas ovu bulu (230) smatra sumnjivom. Ali, Smičiklas je
je salonitanska crkva imala primat u cijeloj Dalmaciji i da je bila matica upravo u navedenoj bilješki dodao da postoji i "zanimljivi priepis" u Dubrovačkom arhivu
naše crkve". On ujedno javlja da ima velike neprilike s velikim županom. i prijepis u tzv. Bullarium Ragusinum u "Zemaljskom arhivu u Zagrebu" na str. 385, pa se
Datacija tih isprava nije laka.Teškoća je utoliko veća što one nisu na to očito odnosi dodatna Smičiklasova napomena: "Sumnjiva bula, kao i slične
predjašnje". Ta se napomena, dakako, ne može odnositi na "original" jer "original" ne
datirane ni godinom vladara ni drukčije, pa su autori prisiljeni uzeti u
može biti "sumnjiv".
obzir ostale okolnosti što proizlaze iz sadržaja tih dokumenata.
S druge strane, u razdoblju do 1189. god. Grgur sam sebe naziva ovako:
Pismo Grgura "ministra" upućeno splitskom kanoniku Gualteriju - CD II, 170, br. 169: Dioclitane atque Antivari ecclesie humilis minister,
datirano je po Kukuljeviću i po Smičiklasu s 1180. god. a po Farlatiju s - CD Π, 153, br. 155: Antibarensis minister,
1178. god. Sufflay (a po njemu i npr. Peričić) datirao je to pismo uvjerljivim - CD II, 167, br. 159: Antivarensis humilis archiepiscopus,
argumentima s 1173. god.
- A. VUČETIĆ, Spomenici dubrovački, Srd V, 1906, 54: Antivarensis antistes.
Dakle, Grgur očito izbjegava naslov archiepiscopus, a samo ga jedanput (!) rabi, i to u pismu
62
CD 1,159, br. 155. upućenom izaslanicima splitskog nadbiskupa. Taj posve osamljeni slučaj može se lako
63
CD II, 163, br. 159. objasniti željom da se splitske crkvene krugove "podsjeti" na korist, koju bi priznavanjem
M
CD Π, 170, br. 169. nadbiskupske časti Grguru imala i splitska crkva. U svakom slučaju, iz titule, koju je Grgur
sam sebi podijelio, ne smije se izvesti zaključak, da je on doista ikada postao nadbiskupom.
114 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina 115
Da taci ja političkih okolnosti u kojima je pisan Ljetopis (nakon 1171.) i borio. Umjesto toga, Emanuel zadržava pod bizantskom vlašću golemu
sačuvanih Grgurovih pisama (od 1173. do približno 1176.) kao i sadržaj pre- upravnu jedinicu, cjelokupno "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" odnosno
govora o suradnji splitskih crkvenih vlasti i Grgura dovodi nas do zaključka "dukat Dalmacije i Hrvatske", koje je obuhvaćalo i Duklju.
da jedno (Ljetopis) i drugo (pisma) stoje u najužoj vezi, da sve ukazuje na 9. O povijesnoj stvarnosti Svetopelekove države
to da je pisac Ljetopisa upravo Grgur i da je Ljetopis pisan poslije 1171. U poglavlju 11/2 prikazali smo sastavne dijelove neobične
8. Odnos cara Emanuela prema Beli III. Svetopelekove države opisane u glavi IX. Ljetopisa. Takve države nije bilo
Ponovimo da se Emanuel uspješno uplitao u unutarnja pitanja u vrijeme u kojem bi ona prema podacima koje daje Ljetopis trebala
hrvatsko-ugarske državne zajednice, osobito u pitanje nasljeđivanja postojati (približno druga polovica IX. stoljeća), a nema nikakva oslonca
ugarskih kraljeva jer je to bio najjednostavniji i najsigurniji način izravna u vrelima da bi je mogli povezati s nekim povijesnim realitetom ni prije
bizantskoga utjecaja. Gezin sin Stjepan III. uspio se doduše dokopati ni kasnije. Ona nije ni izbliza slična jadnim ostacima Dukljanske države
prijestolja, ali ga je Emanuel toliko pritisnuo da mu je Stjepan III. 1163. god. pod Radoslavom sredinom XII. stoljeća, ali ni situaciji u doba države
predao svoga brata Belu (budućeg kralja Belu III.) na "odgoj" u Radoslavljeva oca Gradinje (koja je obuhvaćala samo Zetu i Travunju), pa čak
Konstantinopol gdje ga je car zaručio sa svojom kćerkom Marijom, priznao ni situaciji Dukljanske države u doba njezinoga najvećeg opsega u XI. stoljeću.
mu titulu despota i time pravo da ga naslijedi na carskom prijestolju. Nasuprot tomu, Svetopelekova se država dosta dobro slaže s
Ujedno je Stjepan III. obećao da će izručiti Beli njegovu "baštinu", opsegom bizantskih teritorija u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Raški i Duklji
Hrvatsku i Dalmaciju. Emanuel je 1165. god. uspio da vojskom zaposjedne uz već navedene dvije razlike (mletačka Dalmacija i kontinentalno
velik dio "Beline baštine", ali očito nije ni pomišljao na to da bi "baštinu" hrvatsko područje od Vinodola na jug), koje treba pripisati političkoj
predao Beli na upravljanje: nema nijednog jedinog dokaza da bi Bela doista tendenciji Ljetopisa.
došao u posjed "svoje" zemlje. Bizantskim namjesnikom u našim Novija istraživanja bacaju novo svjetlo na organizaciju bizantske
krajevima postao je najprije Nicefor Halufa, a poslije njega Izanacij, dux uprave u doba Emanuela na područjima istočno od Jadrana. Ferluga je
Dalmatiae atque Dioclie (1166.) i Konstantin Duka (1171., 1174.). vrlo temeljito istražio bizantsku upravu u Dalmaciji i došao do zaključka
Ako je Bela ikada vjerovao da će postati bizantski car, vrlo se brzo da je od 1170. do 1174. (ili 1176.) Konstantin Duka, bizantski namjesnik,
uvjerio da je on samo beznačajna šahovska figura u široko zasnovanoj bio "na čelu razmjerno velike provincije koja je obuhvaćala Duklju,
Emanuelovoj strategiji. Naime, jedva dvije-tri godine nakon što je Emanuel li Dalmaciju, Hrvatsku, Albaniju i Split"71.
zaručio Belu s Marijom, umro je 1166. god. normansko-sicilijanski kralj Za Izanadja, koji je upravljao 1166. god. tim golemim područjem, sačuvana
Vilim I. pa je Emanuel smjesta ponudio da se maloljetni Vilim II. zaruči s je izvorna isprava u kojoj se on u protokolu zove dux Dalmacie atque Dioclie.
68
Marijom. U Siciliji se nisu u to iz razumljivih razloga htjeli upuštati. Za idućega poznatog bizantskog upravitelja Dalmacije, Konstantina
Uostalom, Emanuelu je dobro došlo posve neočekivano rođenje sina Duku, postoji vijest iz također izvorne isprave iz 1171. god., po kojoj on
Aleksija (1169.).69 To je ostarjelom caru omogućilo daljnje kovanje vlada in loto regno Dalmacie et Chroacie.^Sto je obuhvaćao totum regnum
grandioznih planova. Odmah je Beli ukinuta titula despota i pravo na Dalmacie et Chroacie? Na prvi pogled bi se reklo da je pod tim nazivom
bizantsko prijestolje. Ujedno je ugarski kralj Stjepan III. naglo umro 4. III. obuhvaćena Dalmacija oko Splita i Hrvatska u onom području na koje se
70
1172. u dobi od 27 godina. Arnold iz Lubecka javlja da je Bela otrovao protezala bizantska vlast, tj. južno od Krke. Ali, Ferluga je 1978. god.
73
svog brata - ali jedva bi trebalo sumnjati u to da je u smrti Stjepana III. imao upozorio na važnu bilješku u Par. gr. 1564, f. 18, koja je objavljena još davne
svoje prste bizantski dvor. Emanuel odmah šalje Belu u Ugarsku da 1708. god. i koju je ponovno objavio Schreiner 1971. god.74 U toj se bilješki
preuzme vlast. Nakon toga bi, dakako, trebalo očekivati i da će Beli biti govori o Konstantinu Duki, medu ostalim, ovo: "(...) nakon što je bio
vraćena njegova baština, Hrvatska i Dalmacija, na koju je imao nedvojbeno imenovan duksom i namjesnikom (archgon) cijele Duklje, Dalmacije,
pravo. Ali, Emanuel je i ovom prigodom pokazao vrhunski cinizam i nije Hrvatske, Arbanije i Splita (..".)". Dakle, pouzdani podaci za Konstantina
ni pomišljao da Beli preda ono za što se ranije toliko gorljivo i "plemenito"
71
FERLUGA 1978., 269. Ferluga upozorava na slične teze SCHREINERA, 285-311.
<* ANNALES ROMUALDI, 436. 72
69 CD Π, 131, br. 126.
OSTROGORSKI1951., 457 = 1970, 215. 73
711 FERLUGA 1978., 262.
ARNOLDUS LUBECENSIS, MGH, Scriptores XXI, 220. 74
SCHREINER, 286 i d.
116 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 117
Duku priopćuju da je bio a) dux in loto regno Dalmacie et Chroacie i b) da se je 1164. god. napao Mletke, ali je pri tome doživio težak poraz, tako da je
njegova vlast protezala i na Duklju.
čak zarobljen sam akvilejski patrijarh zajedno sa svojim brojnim
Ferluga je bez argumentacije koncedirao da bi možda potkraj furlanskim uglednicima. Aleksandar III., sve da je i htio, nije se mogao lišiti
bizantske vlasti nad Dalmacijom ponovno došlo do uspostave dviju mletačke pomoći pa kada mu se splitski nadbiskup požalio na nepravdu
provincija, tj. Dalmacije i Hrvatske s jedne i Duklje s druge strane. Ali, ako koju je pretrpjela splitska crkva osnivanjem zadarske nadbiskupije. Papa
je totum regnum Dalmacie et Chroacie obuhvaćao 1171. god. Duklju, ne mu je odgovorio da u odnosu na zadarsku crkvu neće odrediti "ništa
vidimo razloga zašto to isto ne bi vrijedilo i 1178. god.75 u vjerodostojnoj, novo" (de novo) što bi bilo protiv časti splitske crkve.77 Prekrasno stilizirano
ali ne izvorno sačuvanoj ispravi u kojoj se Rogera u protokolu titulira duce papino pismo, puno uzvišenih misli i utješnih riječi sigurno nije zadovoljilo
in Spalato et in tutto l' regno di Croatia et Dalmatia. Isto vrijedi i za ispravu splitskog nadbiskupa, kojega, dakako, nije moglo zadovoljiti papino
iz 1180. god.76 in ducatu Dalmatie et Croatie existente domino Rogerio Sclavone obećanje da neće "ubuduće" ništa poduzeti protiv interesa splitske crkve.
duca. Drugim riječima, ne vidimo razloga zašto bi nakon 1174. došlo do Split je htio nešto posve drugo, tj. da Zadar crkveno ponovno pripadne
stvaranja dviju provincija, jedne u Dalmaciji, a druge u Duklji. pod Split.
Povezanost Duklje, Dalmacije i Hrvatske u jedan bizantski dukat u Kada je 1171. god. došlo do definitivnog razlaza i otvorenoga
vrijeme od 1165. do 1180. god. posvjedočena je, dakle, vijestima Honijata, neprijateljstva između Bizanta i Mletaka, papa se morao odlučiti kome će
Cinama, sačuvanim ispravama i bilješkom što ju je Schreiner objavio 1971. se od svojih dotadašnjih saveznika prikloniti. Mislimo da o stvarnoj
god. Sintagma totum (!) regnum Dalmatie et Chroatie u nekim ispravama strateškoj odluci Aleksandra III. ne može biti ni najmanje sumnje. Mleci
najvjerojatnije odaje usto i pretenzije Bizanta na mletačku Dalmaciji i su i tada i još stoljećima kasnije bili za papinstvo jedva podnošljiva, a često
Hrvatsku sjeverno od Krka.
i krajnje neprihvatljiva sila - ali oni nisu nikad bili opasni za opstojnost
10. Položaj pape Aleksandra III. rimskoga katoličanstva u crkvenom i svjetovnom pogledu. Bizant je još od
Iz prethodnih raščlamba vidjeli smo kako su u doba pisanja Ljetopisa VIII., a pogotovu od sredine XII. stoljeća dalje bio za Rim smrtni neprijatelj
splitska i barska crkva imale zajedničkih interesa protiv Mletaka i zadarske jer je svaki veći bizantski uspjeh otvarao skrajnje mračne perspektive
nadbiskupije s jedne i dubrovačke nadbiskupije s druge strane. Nadalje, pretvaranja Svete Stolice u najboljem slučaju u bizantskoga eksponenta na
vidjeli smo da je taj zajednički interes bio ujedno u cijelosti u skladu s Zapadu bez ikakva realna identiteta. Zbog toga je α priori jasno da je srce
političkim ciljevima Bizanta. Ali, da bi splitska i barska crkva mogle Aleksandra III. bilo uz Mletke. On je pri tome nužno morao biti više nego
ostvariti svoje želje, bila im je u prvom redu potrebna bezrezervna podrška oprezan, jer je još od 1151., a onda ponovno 1157. god. Emanuel vojnički
pape Aleksandra III. (Π59.-1181.). zaposjeo Anconu, od 1165. god. zavladao velikim dijelom Dalmacije, a i
Papa je pri tome morao uzeti u obzir sve čimbenike svoga, zbog čak 1166. ponudio ruku svoje kćerke maloljetnom Vilimu II. s neskrivenim
vojničke slabosti, vrlo osjetljivog položaja. Prije svega, s juga je prijetila ambicijama da se čvrsto ugnijezdi u južnoj Italiji. Aleksandar III. bio je
normansko-sicilijanska država u doba svoga jakog vladara Vilima I. Ipak, posve svijestan Emanuelovih grandioznih planova, a te ovaj nije ni
ta je opasnost bitno oslabila nakon smrti Viljema I. 7.V.1166. god. Ali, najmanje krio. Od sredine šezdesetih godina dalje vodili su se - navodno
ostala su dva velika i vrlo opasna faktora, njemački car Fridrik Barbarosa vrlo ozbiljni - pregovori između pape i Emanuela o ponovnom ujedinjenju
(Π51.-1190.) i bizantski car Emanuel Komnen (1143.-1180.), oba vrlo zapadne i istočne crkve koje bi imalo za posljedicu priznanje rimskog pape
sposobna i neizmjerno ambiciozna. Neposredna i golema opasnost prijetila kao vrhovnog poglavara cjelokupnog kršćanstva. Usto je Emanuel obećao
je ponajviše od Fridrika, koji je štitio protupape Viktora IV. (1159.-1164.), bogatu financijsku pomoć, koja bi papi i te kako bila potrebna u borbi
Paskalina III. (1164.-1168.) i Kaliksta III. (1168-1178.). Papi su u takvoj protiv Fridrika i protupape Paskalina. Ali, kao protučinidbu Emanuel je
situaciji bili od neprocjenjive pomoći Mleci, koji su 1164. god. pristupili zahtijevao da ga papa prizna kao jedinog pravog cara (umjesto Fridrika)
antifridrikovskom savezu Padove, Vicenze i Verone, koji se ubrzo povezao i da mu ujedno prepusti suverenitet nad Rimom. Paralelno s time išlo je
s moćnim lombardskim gradovima, izrazitim protivnicima Fridrika. Ovaj sklapanje braka između članova bizantske carske obitelji i moćne rimske
obitelji Frangepana. Zbog takvih neskrivenih Emanuelovih apetita
Aleksandar III.naprosto nije imao mnogo izbora: na riječima je bio
73
CD II, 156, br. 153.
76
CD II, 160, br. 165.
"CD Π, 100, br. 97 (5.V.1166.).
spreman na pregovore, ali u stvarnosti nije mu bilo teško da u sukobu Mleci-

bezuspješni i neuvjerljivi prijedlozi već priori bili osuđeni na propast.
Bizant izabere onu stranu koja je bila neusporedivo manje opasna, tj. Mletke.
Piscu bujne mašte, koji se naveliko raspisao o golemom mnoštvu kraljeva
U suptilnoj igri između Emanuela i pape nije nedostajalo ni
koji slijede jedan iza drugog u beskrajnom nizu od mitskog gotskog kralja
konkremijeg pritiska. Naše je mišljenje da se šibenske pomorske pljačke
Senubalda iz V. (!) do Radoslava sredinom XII. stoljeća - u kojemu vrlo
oko 1167./1169.78 i 1177.79 o kojima izvještavaju pisma pape Aleksandra
često nalazimo imena za koja ne postoji ni najmanji podatak u bilo kojem
III. ne mogu tumačiti odvojeno od odnosa car-papa. Šibenski pirati nisu
drugom vrelu i čitamo začuđujuće precizne podatke o godinama vladanja
djelovali bez znanja bizantskih vlasti u Dalmaciji. To se vidi najbolje po
i bezbroj drugih, često iznenađujućih pojedinosti, izmisliti i pridjev
tome što Aleksandar III. piše splitskom nadbiskupu (1177. i trogirskom
"crvena" nije bilo nimalo teško.
biskupu) i traži od njih pomoć da se opljačkane stvari vrate vlasnicima,
Vrijedi li to i za naziv Croatia Albal To nije nimalo nemoguće. Ali, nije li
premda bi trebalo očekivati da se papa potuži u prvom redu bizantskom
možda pisac Ljetopisa negdje pročitao o sjevernoj Bijeloj Hrvatskoj i onda po
namjesniku u Dalmaciji jer bi od njega mogao najlakše postići da
uzoru na taj naziv izmislio "crvenu" - slično kao što je Toma Arcidakon negdje
Šibenčane ukroti i kazni. Ali, očito je Aleksandar III. znao odakle dolaze
poticaji Šibenčanima.80 pročitao nešto o sedam ili osam četa (tnbus nobilium) koje su s Totilom došle
iz Poljske. Prema dosadašnjim raščlambama u literaturi ne može se ovakva
Možda je slučaj što sve do 1177. god. Aleksandar III. ne spominje više
misao postaviti čak ni kao hipoteza - eventualno možda kao naslućivanje.
zadarsku nadbiskupiju, a možda je ipak papa mudro čekao, pa kada više
nije bilo razloga tajiti svoje namjere, on iz Mletaka javlja da šalje svoga III.
legata Rajmunda de Capello zbog spora između splitskog nadbiskupa i
U ovome radu naš je cilj bio utvrditi vrijeme i razlog nastanka
Jadrensem archiepiscopum super episcopatu de Fara.81
Ljetopisa. Proučavajući Ljetopis došli smo usput i do nekih zapažanja, za
Dakle, do 1171. i poslije 1177. god. splitska crkva nije mogla očekivati
koja smatramo da nisu bez interesa pa ih u ovome dodatku priopćujemo.
da papa podrži njezine želje u pogledu Zadra. Isto to vrijedi i za
Riječ je o pitanjima neposredno povezanim s istraživanjem vrela jer je to
neskrivenu tendenciju Ljetopisa da uzvisi salonitansku, a podcijeni
jedini put daljnjem napretku povijesnih spoznaja. Ne vidimo velike koristi
zadarsku stolicu. Samo između ta dva termina mogli su se Split i pisac
od inteligentnog razmišljanja o pročitanim vrelima i literaturi, premda se
Ljetopisa nadati papinoj podrški, više zahvaljujući skrajnje opreznom
i tako može tu i tamo ponešto zapaziti. Ipak, kudikamo pretežni dio
diplomatskom nastupanju Aleksandra III. nego stvarnim šansama. Do
stvarnog napredovanja znanosti čira mukotrpni rad na sačuvanim vrelima
1171. god. bilo bi, ponovimo, deplasirano ne uzeti u obzir bizantsko-
i diskusija skopčana s takvim radom. Posve smo sigurni da će naše analize
mletačke kakve-takve zajedničke interese, a poslije 1177. god. papa se već
u ovom dodatku pasti na plodno tlo znanstvene diskusije.
tako jasno očitovao u prilog mletačkih prava nad Zadrom, da bi pisanje
Ljetopisa s takvom tendencijom moglo biti shvaćeno u Rimu kao izravna 1. Vat. Lat. 6958 spominje na fol. 53' (u glavi II. standardne podjele
provokacija. po Crnčiću) Praevalitana urbs, što Šišić ispravlja u regio kao "očita greška"
82
Dakle, i analiza odnosa pape i Bizanta dovela je do rezultata da je vrijeme uz obrazloženje da "urbs" u Ljetopisu znači samo Rim i Konstantinopol.
između 1171. i 1177. najvjerojatnije razdoblje sastavljanja Ljetopisa. Mijušković se s time nije složio "budući da je kod srednjevjekovnih pisaca
11. Za pisca Ljetopisa Croatia Rubea je sinonim za Dalmatia superior i vrlo čest običaj da značajnije gradove nazivaju urbs".83 Mijušković ima,
Praevalitania. Naše su raščlambe pokušale pokazati da je ideja o Hrvatskoj dakako, pravo, ali mislimo da vrijedi na još nešto upozoriti. Naime,
približno na području stare Duklje bila povijesni realitet u XI. i XII. stoljeću. Praevalitana urbs je očito isto područje kao i Croatia Rubea odnosno
Sto se pak tiče pridjeva "crvena", mislimo da su dosadašnji posve Dalmatia superior. U glavu XXVIII, (fol. 16Γ) govori se o banu, qui
Prevalitanam regionem regebat čime je nedvojbeno potvrđeno da je
Prnevalitana urbs jedna od "konfederalnih jedinica" Svetopelekove države.
78
CD II, 117, br. 110. Dakle, ovako isto treba tumačiti i sintagmu Cinamovu "slavni grad
79
CD II, 144, br. 142 (23.VIII.). Diokleja, koji je sagradio car Romeja Dioklecijan",84 koja je, kao što smo
80
Po nekim su autorima ovi piratski šibenski podhvati dokaz gospodarske i društvene 82
zaostalosti Šibenika u odnosu prema drugim dalmatinskim gradovima. ŠIŠIĆ 1928., 295.
83
81
CD II, 147, br. 144 (23.VUI.). MIJUŠKOVIĆ, 181.
M
CINAM, 249.
već napomenuli, uzrokovala prilične teškoće pri interpretaciji. Dovoljno

apostolici vicarii) na kojem se rješavalo 8 dana o crkvenim i 4 dana o
je uzeti u obzir da se pod pojmom grad često misli na glavni grad sa čitavim
svjetovnim stvarima pa je "rukom zastupnika Honoria, kardinala i biskupa
distriktom, odnosno čak na širu regiju pa teškoće nestaju. Slično i kralj okrunjen, i to okrunjen na način rimskih kraljeva" (per manus Honorii
Kekaumen govori o "gradovima (kastra) Zeti i Stonu"85 pa je i to objašnjeno vicarii et cardinalium atque episcoporum coronatus est rex atcjue coronatus more
kao netočna informacija: "Kekaumen smatra Zetu gradom, a ne oblašću, što Romanorum regum). Dakle, o svemu odlučuju papini legati, a carski se više
svakako nije tačno".86 Ova teškoća nestaje ako se prihvati naše objašnjenje. uopće ne pojavljuju; oni svojom nazočnošću daju samo neku vrstu
2. U fol. 55 Vat. Lat. 6958 (= glava IX. standardne podjele) pisac prešutne suglasnosti.
Ljetopisa priča kako je papa Stjepan zaželio upoznati Konstantina jer je Ukratko, kršćanstvo je u "Hrvatsku" i "Srbiju" došlo, prema piscu
"dočuo da je svojim propovijedima obratio bezbrojni narod. Naime, Ljetopisa, s istoka (uz punu suglasnost pape, koji se beskrajno divio
Konstantin presveti čovjek (vir sanctissimus) postavio je svećenike i β cjelokupnoj djelatnosti pokrstitelja iz Konstantinopola), a nakon toga je
sastavio pismo za slavenski jezik (litteram lingua sclavonica componens) pri uređenju Svetopelekove države i pri organizaciji vjerskoga života u njoj
preveo (...) sve svete knjige staroga i novoga zavjeta iz grčkoga na odlučujuću ulogu imao papa uz punu carevu suglasnost.
slavenski i uredio im misu na grčki način (missam eis ordinans more Poruka je Ljetopisa izvanredno rafinirano sastavljena. Ni svjetovna
Graecorum)". Primivši papino pismo Konstantin je krenuo na put i ni crkvena vlast u doba pisanja Ljetopisa ne mogu prigovoriti da su
prolazeći kroz Svetopelekovo kraljevstvo pokrstio kralja "zajedno sa zanemareni, a upravo su papini legati kasnije organizirali u
sveukupnim njegovim kraljevstvom". Tamo je ostao više dana pa je krenuo Svetopelekovoj državi takvu podjelu crkvene vlasti po kojoj bi na sjeveru
u Rim, gdje mu je papa pri ulasku u samostan dao ime Ćiril. Dakle, po postojala vlast salonitanske crkve nad Zadrom, a na jugu barske nad
piscu Ljetopisa Konstantinu treba zahvaliti prethodno pokrštenje mnogih Dubrovnikom. Ujedno se očekuje od pape da prizna slavensku liturgiju
naroda, sastavljanje posebnog pisma za Slavene, prijevod Biblije na grčkoga tipa jer je i nju uredio presveti Konstantin (missam ordinavit more
slavenski, uvođenje liturgije na grčki način i, konačno, prigodom Graecorum), kojega je papa "Stjepan" toliko cijenio. Čini nam se vrlo
putovanja u Rim pokrštenje Svetopeleka i njegova naroda. Za nas je u vjerojatnim da je i crkvena podjela Svetopelekove države sprovedena na
sličan način: na snazi bi na zapadu - uključujući i Dubrovnik - ostala
ovom izvješću najvažnija poruka da je presveti Konstantin, uz ostalo,
liturgija rimskoga tipa pod metropolitanskom vlašću salonitansko-
sastavio posebno pismo za Slavene i da je tadašnji papa duboko poštivao
splitskog nadbiskupa, a u Crvenoj Hrvatskoj, Srbiji i Bosni grčka liturgija
cjelokupno Konstantinovo djelovanje - prema tome i od Konstantina
pod metropolitanskom vlašću dukljansko-barskog nadbiskupa.
stvoreno slavensko pismo. Napadanje na to pismo bilo bi, dakle, u izravnoj Ostaje otvoreno pitanje koje je pismo po Ljetopisu "komponirao"
suprotnosti sa stajalištem rimske crkve. Pisac Ljetopisa stavlja se na taj Konstantin, glagoljicu ili ćirilicu. Kao da je pisac Ljetopisa mislio na
način u izričitu, izravnu i vrlo energičnu obranu "slavenskog pisma". ćirilicu, koja je u njegovo doba već uvelike prevladavala na područjima
Ujedno, pisac Ljetopisa opisuje pokrštavanje Slavena u za koja je barska crkva bila zainteresirana. Možda je pisac Ljetopisa svjesno
Svetopelekovoj državi (dakle "Hrvatskoj" i "Srbiji") kao posljedicu zaobišao to pitanje jer je na području splitske metropolije vladala glagoljica,
Konstantinova djelovanja bez ikakva sudjelovanja pape. Pokrštenje pa nije htio ulaziti u to da ne stvara napukline u savezu Split-Bar.
Svetopelekove države došlo je s istoka, što se vidi i po grčkoj liturgiji koju Ali, to je pitanje za naše istraživanje sekundarno. Osnovno je pitanje,
je Konstantin i ranije (a valjda i u Svetopelekovoj državi) uvodio. zašto se Ljetopis tako zdušno zauzeo za liturgiju na slavenskom pismu.
Nastavak izvješća nije manje značajan. Nakon što se Svetopelek i On je sigurno bio vrlo dobro upoznat s protivljenjem pape da se liturgija
njegov narod pokrstio, trebalo je organizirati državu pa je kralj zamolio obavlja na slavenskom pa je nedvojbeno želio da u crkvenopolitičkoj
rimskog papu i konstantinopolitanskog cara da mu jave kakve su nekoć situaciji u kojoj se barska biskupija našla u trenutku kada je očekivala
bile granice pojedinih provincija. Prvi dolaze papini legati s punim papinu suglasnost za značajne promjene u crkvenoj organizaciji, obrani i
papinim ovlaštenjem da se narod učvrsti u vjeri i da se posvete biskupi i sačuva status quo pozivom na Konstantinov autoritet. Ali, jedva se može
crkve. Tek nakon toga dolaze i carski legati. Nakon toga je došlo do sabora sumnjati da je ovaj pokušaj pisca Ljetopisa mogao naići na bilo kakvo
in planitie Dalmae "po nalogu papina zastupnika Honorija" (iussu Honorii papino razumijevanje. Uza svu vještinu pisca Ljetopisa, njegovo zalaganje
za grčku liturgiju i slavensko pismo bilo je za njegovu stvar vrlo slaba
85 preporuka. Dovoljno je prisjetiti se poziva pape Ivana X. oko 925. god.
KEKAUMEN, 170 (§30).
86 upućenog splitskom nadbiskupu i njegovim sufraganima da krenu u
Vidi VIZ ΠΙ, 212 (komentar J. FERLUGE).
"slavensku zemlju" (per Sclaviniam terram") i da nastoje da u
122 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku 123
Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina
Sclavinorum terra ministerium sacrificii peragant in latina silicet lingua, toga da bi bila riječ o autentičnom prijepisu. Stipišić napominje da je bula
non autem in extranea^ pisana rimskom (pomiješanom) kurijalom, dakle, pismom koje se nije
tj. da se u slavenskoj ( = hrvatskoj: L. M.) zemlji liturgija provodi u nikada rabilo u Dalmaciji i koje u Dalmaciji "nitko nije poznavao".93
latinskom jeziku, a ne u stranom - nadalje na pismo istoga pape upućeno Stipišić dopušta da je isprava možda autentična, ali ne i original, kao što
kralju Tomislavu i zahumskom vojvodi Mihajlu, splitskom nadbiskupu, je to 1950. god. predložio Schmidinger. Ne bi li bilo korisno i čak
kleru i cjelokupnom narodu po Slavoniji ( = Hrvatskoj) i Dalmaciji u neophodno da se naši povjesnici očituju o stajalištima J. Kalić, osobito
kojemu ih kori ovako:
onima koje se odnose "na prilike u kojima je (ta bula) navodno
quis etenim specialis filius sancte romane ecclesie, sicut vos estis, in barbara
sastavljena"?96
seu slaOinica lingua deo sacrificium offerre delectetur,™ Sa svoje strane dodajemo da Ivan Đakon god. 1000. spominje
tj. koji bi osobiti sin svete rimske crkve, kao što ste vi, rado podnosio bogu dubrovačkog nadbiskupa, premda su u to vrijeme odnosi Bizanta i
žrtvu (tj. služio misu: L.M.) u barbarskom odnosno slavenskom jeziku? - Mletaka bili vrlo dobri. Ivan Đakon nije imao nikakva razloga da prihvati
i konačno, na pismo pape Aleksandra II. iz 1060. god. u kojem se pod zdravo za gotovo da je u Dubrovniku stolovao nadbiskup, a ne biskup.
prijetnjom izopćenja zabranjuje
Obratno, J. Kalić napominje da su prema Ivanu -akonu pod vodstvom
Sclavos, nisi latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri (...) svoga nadbiskupa "predstavnici Dubrovnika (...) duždu položili zakletvu
prohibemus,*9
vernosti".97 Ali, Ivan Đakon priopćuje nešto drugo: Illic (tj. blizu Korčule)
tj. zabranjuje da se Slavene prima u svete redove ako ne nauče latinsko Ragusiensis archiepiscopus cum suis conveniens eidem principi sacramenta omnes
pismo.
facientes, obsequia multa detulerunt, tj. dubrovački je nadbiskup sa svojima
Ni papa Ivan X. u X. stoljeću ni Aleksandar II. u XI. stoljeću nisu izašao ususret duždu pa su svi položili prisege i donijeli mnoge darove.
zabranjivali služenje Božje službe na slavenskom jeziku, već su samo Ivan Đakon inače piše o duždevoj ekspediciji izvanredno jasno i ističe
nastojali da se takva liturgija ne obavlja na područjima na koja se proteže odluku predstavnika kvarnerskih otoka "da ostanu pod vlašću dužda",
papina vlast.90
s time da će ubuduće svečanim crkvenim hvalama staviti njegovo ime
3. Na osnovi mišljenja Sufflaya91, kojemu se priklonio i Šišić92, ni nakon imena bizantskih careva. Ali, o duždevom pohodu od Trogira
najnovija hrvatska historiografija ne sumnja da je bula Benedikta VIII. iz naniže Ivan Đakon se vrlo nejasno izražava. Zašto on piše da je dužd u
93
1022. god. sačuvana u originalu, unatoč tome što su to osporavali još Trogiru corroboratus (?) i da u Splitu ex voto iusiurandi fide eidem omnes
Bresslau (1888.) i Kehr (1926.). Kalić je 1979. god. navela94 veći broj dokaza placare satagerunt (?)? A opis sretanja dužda s dubrovačkim nadbiskupom
ne samo protiv toga da bi ta isprava bila sačuvana u originalu, već i protiv je prava majstorija sugeriranja čitatelju nečega što Ivan Đakon i ne tvrdi.
Prije svega dužd uopće ne dolazi u Dubrovnik, njemu ususret ide samo
87
CD I,30, br. 22 = Doc. 187, br. 149. nadbiskup s klerom (cum suis), ali ne i predstavnici grada. Kakve je to
88
CD I, 34, br. 24 = Doc. 187, br. 149. dubrovački kler dao sacramenta i multa obsequial Očito je da ovdje obsequia
89
CD I, 96, br. 67. znači darovi - dakle donijeli su "mnoge darove", ali kako obsequium
90
Kada Toma, 49, tvrdi, da je navodno na crkvenom saboru, čije je zaključke potvrdio ujedno znači i pojam vezan za podložništvo, Ivan Đakon nastoji probuditi
Aleksandar Π., određeno da "nitko ubuduće ne smije služiti misu na slavenskom jeziku", dojam da su dubrovački predstavnici priznali duždu podložnost
onda on samo "dosoljuje" odredbu, kakva je sačuvana u potvrdi Aleksandra Π.. Glasom Dubrovnika. Ove riječi su vrlo slične onima kojima su dužda dočekali u
te potvrde nije bilo zabranjeno služiti misu na slavenskom jeziku, već samo ubuduće rediti Puli. I tamo je biskup dočekao dužda s mnogima et utroque honore eundem
hrvatske svećenike koji ne znaju latinski, ili, drugim riječima, postojeći hrvatski svećenici ducem glorificavit (!?), o čemu se u literaturi povela široka diskusija. Nijedno
moći će i ubuduće služiti slavensku misu pa će tek postupno, nakon što svi oni umru, od ponuđenih rješenja ne zadovoljava zbog jednostavnog razloga što je
nestati liturgije na slavenskom jeziku - a to je nešto posve drugo.
" SUFFLAY 1913., 16-17.
n '' J. STIPIŠIĆ, dao nam je te i mnoge druge korisne informacije u opširnom pismu od
ŠIŠIĆ 1928., 70-71, bilj.47.
93
21 .VII.1997. pa mu i ovom prigodom toplo zahvaljujemo na njegovim zapažanjima koja
Tako npr. KLAIĆ, N. 1971., 335 naziva je "znamenitom" "zato što je ta druga po redu su nam mnogo pomogla.
sačuvana papinska bula na pergameni"; slično i drugi.
94 * KALIĆ, 44-45.
KALIĆ, 27-53, osobito 37-44. 97
N. dj., 41.
124
Ivan Đakon prikrio činjenicu da Pula nije priznala duždevu vlast. Njega
u Puli prima98samo biskup, a on, dakako, nije funkcionar grada u užem "Neretljana, Zahumlja, Bosne i drugih oblasti". Barada podvlači da je "na
smislu riječi. ovaj teritorij, koji je u okviru Istočne Crkve, najprije uvedena glagoljica".
Prema tome, podatak o dubrovačkom nadbiskupu Ivan Đakon nije Budak očito misli da se ove riječi ("ovaj teritorij itd.") odnose na Neretljane
ubacio u svoje izvješće o ekspediciji mletačkog dužda u god. 1000. bez itd. Ali, to nije tako. Barada je pri tome imao na umu teritorij pod
nekih skrivenih političkih tendencija, koje se i inače toliko često mogu crkvenom vlašću svih dalmatinskih biskupa od Krka na jug, s time da je
konstatirati u njegovom djelu. On ni izdaleka nije tako čisto vrelo kao što taj teritorij jedino na jugu uvelike prelazio uže gradsko područje. Prema
ga se često prihvaća i citira. Ivan Đakon, ukratko, nije "nasjeo" tome, Barada nije tvrdio da glagoljica "najprije uvedena" na Neretljansku
dubrovačkom svojatanju titule nadbiskupa, već upravo obratno, Ivan oblast itd., već je sintagmom "najprije uvedena" mislio na Dalmaciju od
Đakon svjesno ga "obdaruje" tom titulom, da bi na taj način podigao moral Krka na jug. Budak je ovu Baradinu tezu stavio u svezu sa zaključkom
Dubrovčana pred opasnošću od Samujla. Dakako, nakon što je Bazilije II. Splitskog sabora iz 928. god. koji glasi:
pobijedio Samujla, on je proveo reorganizaciju šireg područja oko Ecdesie vero alie, que in oriente habentur, id est stagnensis, ragusitana et
Dubrovnika po svojim zamislima i uklopio ga u dubrovačku temu cactaritana (!) eandem plenitudinem sedibus et terminus suis in omnibus
Dubrovnika. Dubrovačka je biskupija još dugo vremena trebala čekati da catholice fidei dogma adsequentur™5
joj promijenjene političke prilike omoguće uzdizanje na nadbiskupiju. odnosno, prema prijevodu N. Klaić: A ostale crkve, koje su na istoku, tj.
Ne bi li bilo korisno da povjesnici i u nas zauzmu modernije stajalište stonska, dubrovačka i kotorska, neka potpuno u svojim sjedištima i
o navodnoj buli Benedikta VIII. iz 1022. god.? granicama u svemu slijede nauku kršćanske vjere.106 Po Budaku se u tom
zaključku "izričito opominje biskupa Stona, Dubrovnika i Kotora, da se u
4. Budak je još 1987. prihvatio izjavu pisca "Barskog rodoslova (...) da je svojim biskupijama u svemu drže ispravnog nauka". Međutim, zaključak
njegov original bio sastavljen na slavenskom u što nemamo razloga
se treba ovako parafrazirati: zadarska, rapska. krčka i osorska biskupija
sumnjati"(?)" i te riječi doslovno ponovio 1997.100 Takva opetovana
(tj. zapadne biskupije), kojima je ninska biskupija protukanonski preotela
apodiktička tvrdnja bez osvrta na problematiku i literaturu nije prihvatljiva.1"1 kontinentalne dijelove njihova područja, neka ponovno preuzmu svoju
Budak, nadalje, dokazuje "na temelju usko historijske analize", da se vlast nad tim kontinentalnim područjima, a stonska, dubrovačka i kotorska
glagoljica širila "isprva na području Duklje, Travunje i Zahumlja".102
(tj. istočne biskupije) neka ostanu u svojim granicama koje su i prije imale.
Budakova se teza navodno temelji na Baradinu upozorenju na jedan Da je tome tako, vidi se i po potvrdi tih zaključaka po papi Lavu VI." On
17
zaključak Splitskog sabora iz 928. god., koje doduše "nije u znanosti bilo
inzistira na tome da svi biskupi budu zadovoljni s granicama, utvrđenim
prihvaćeno, iako se nikako ne može poreći njegova utemeljenost u
103 u starini. On izričito spominje stare granice, zadarske, osorske, rapske,
izvornom materijalu". Međutim, Barada je tvrdio"** da su dalmatinski splitske i dubrovačke, koje treba da se protežu i izvan gradskih zidina, a
gradovi bili orijentirani prema Bizantu, oni su politički i crkveno potpadali biskupu Grguru određuje kao sjedište Skradin i zapovijeda mu da ne smije
pod vlast Bizanta pa je za njih "glagoljica u smislu Istočne Crkve nešto ubuduće uzurpirati tuđa područja. Dakako, ni jedne riječi o slavenskom
naravno", a, nasuprot tomu, za Grgura, rimskog biskupa, bila "nešto bogoslužju i glagoljici.
neobično", jer je on priznavao Zapadnu crkvu i njegovu liturgiju na
latinskom jeziku. Ninska je biskupija obuhvaćala teritorij Hrvatske, dok
je vlast dalmatinskih biskupa bila ograničena na "gradsko tlo", uz izuzetak
98
w
O svemu tome potanje u: MARGETIĆ1983,217-254, osobito 244-248; ISTI 1984c, 145-156.
BUDAK 1986.(1987.), 127.
100
BUDAK 1994., 130.
101
Vidi npr. KOVAČEVIĆ, 424; BANAŠEVIĆ, 33-35; MIJUŠKOVIĆ, 92 i d.
102
BUDAK 1986.Π987.), 126 = BUDAK 1994., 130.
105
103
BUDAK 1994., 129 = 1986.Π987.), 131. KLAIĆ, N. 1967a., = CD I, 37, br. 26.
106
104
BARADA 1931., 161-215, osobito 214. KLAIĆ, N. 1972., 36.
107
KLAIĆ, N. 1967a., 105 -106 = CD I, 39, br. 27.
4. HISTORIA SALONIT ANA l HISTORIA
SALONITANA MAIOR - NEKA PITANJA
(Historijski zbornik XLVII. (1), 1994., 1-36)
"Osvajanje" i "razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihov

povratak u Dioklecijanovu palaču - početak današnjeg Splita - izazivaju
trajni interes znanstvenika i šire kulturne javnosti pa se i u novije vrijeme
pojavilo nekoliko rasprava koje su bitno unaprijedile naše spoznaje o tim
pitanjima. Zahvaljujući pak radovima S. Gunjače i N. Klaić uvelike je
uznapredovalo istraživanje međusobnog odnosa djela Historia Salonitima
(HS) Tome Arcidakona i Historia Salonitana Maior (HSM), a ono je pomoglo
temeljitijoj raščlambi vijesti o starijoj splitskoj povijesti. U ovome radu
pokušat ćemo dati svoj prilog diskusiji o tim problemima.
L
1. Tomin opisa događaja od osvajanja Salone do djelatnosti Ivana
Ravenjanina
Pri čitanju prikaza razdoblja od propasti Salone do zaključno
djelovanja Ivana Ravenjanina, prema djelu Tome Arcidakona Historia
Salonitana, prvo što pada u oči jest da Toma ne daje nikakva kronološka
uporišta o tome kada su se zbili događaji koje opisuje. Usto se on pri opisu
propasti Salone vješto ograđuje od onoga što će čitatelju servirati pa kaže
da se služi dijelom pismenom, a dijelom usmenom predajom i dijelom
domišljajima (partim scripta, partim relata, partim opinionem sequentes)1 i
upozorava da nije dovoljno jasno kada se to zbilo, ali da se tvrdi da je
Salona razorena u doba Gota" (Gothorum tempore (...) dicitur Salona fuisse
destructa),2 što je također svojevrsno ograđivanje od nastavka teksta. S
takvim ogradama Toma daje svoj prikaz, koji, skraćeno, izgleda ovako:
1. Dolazak Gota
Goti dolaze iz Teutonije i Poljske pod vojvodom Totilom. On se
upućuje u Italiju i pri prolazu pljačka Dalmaciju i djelomično Salonu koja
je zbog društvenog rasula bila lak plijen. S njime dolazi iz Poljske sedam
ili osam plemenitih rodova koji od Totile dobivaju dozvolu da se nastane
u Hrvatskoj te počinju tlačiti starosjedioce.3 (Ekskurs: Hrvatska se nekoć
1
TOMA, 24.
2
Na i. mj.
3
TOMA, 24-25.
127
128 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku r
Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 129
zvala Kurecija, a narod, koji se sada zove Hrvati, zvao se Kureti ili u iznošenju konkretnih podataka, o čemu će biti više govora dalje u tekstu.
Koribanti. Oni su živjeli divlje i imali primitivna shvaćanja. Spojili su se Zbog Tomine tendencioznosti i nemara moderna je historiografija na sto čuda
sa svojim novim gospodarima u jedan narod, doduše kršćanski, ali kako da iz njegova djela izvuče povijesnu istinu. Najljepši je primjer tome
"natopljen arijanskom kugom". Ime toga naroda bilo je Goti ili Slaveni.).4 problem Ivana Ravenjanina, obnovitelja salonitansko-splitske nadbiskupije.
2. Osvajanje Salone Po nekim autorima on je živio u VII., po drugima u VIII., po trećima u IX.,
Vojvoda Gota, koji vlada Slavonijom osvaja Salonu. Salonitanci bježe po četvrtima u X. stoljeću, a ima i mišljenja da je on legendarna ličnost. A ipak
na otoke5 i udaljenije krajeve. (Ekskurs: Papa Ivan šalje opata Martina u je pitanje obnove salonitanske crkve trebalo biti u središtu Tomine pažnje, pa
Dalmaciju radi oslobađanja zarobljenika od Slavena. Martin donosi u Rim se s punim pravom mogao očekivati jasniji izvještaj.
relikvije mnogih svetaca; priče o osnivanju Dubrovnika i Zadra)." Jedna je od osnovnih odrednica Tomina političkog i političko-crkvenog
3. Salonitanci s otoka vraćaju se u Dioklecijanovu palaču (Split) na shvaćanja njegov prezir i mržnja prema Hrvatima-Slavenima. To je
prijedlog Velikog Severa (koji je prije bijega prilikom gotsko-sla venskog nesumnjivi razlog sastavljanja poglavlja VI. HS. Toma u tom poglavlju tvrdi
osvajanja Salone imao kuću u Saloni); gotski ih vojvode u tome ometaju da se narod, koji se sada (nunc) zove Hrvatima, u antici zvao Kureti zato što
pa građani traže od bizantskih careva da im se odobri smještaj u Splitu i su "provodili divlji život lutajući po brdima i šumama".10 Oni su doduše bili
dodijeli salonitanski teritorij; carevi to dopuštaju i zapovijedaju gotskim i vrlo hrabri i nisu se bojali smrti, ali su imali primitivna i smiješna shvaćanja:
slavenskim vojvodama da puste Salonitance na miru.7 "kada dođe do pomrčine mjeseca, misleći da ga duhovi nagrizaju i žderu,
4. Djelovanje Ivana Ravenjanina lupaju po kućanskim mjedenim predmetima i vjeruju da pomoću buke tjeraju
Papa ga šalje u Dalmaciju da obnovi vjerski život. Građani ga biraju demone i tako pomažu mjesecu". Kada je kasnije došlo pod Totilom sedam
za nadbiskupa, a papa ga posvećuje i odobrava splitskoj crkvi sva prava ili osam rodova Gota-Slavena, oni su se s Kuretima spojili u jedan narod, i to
pokvaren (pravi) i divlji (feroces). Dakle, Toma dokazuje da je novi narod
salonitanske crkve. Sever dariva svoju kulu i palaču u Splitu za biskupski
poprimio obje krajnje negativne osobine od svojih predaka, od Kureta
stan. Prijenos kosti mučenika Anastazija i Dujma. Vojvode Slavonije
primitivnost, a od Gota-Slavena heretičnost.
uvelike poštuju splitsku crkvu.8
Dodajmo da Tomi ne smeta da je prema XIII. poglavlju među Hrvatima
5. Gotski i hrvatski vojvode napuštaju arijansku herezu.9
postupno nestalo arijanske hereze (hereseos contagione purgati)," a da on ipak
Dakle, po Tomi se medu salonitanskim bjeguncima nalazi i Veliki u XVI. poglavlju ponovno napada Hrvate koje opetovano naziva Gotima i
Sever, koji se s njima vraća u Dioklecijanovu palaču i onda daruje splitskoj slavensku službu Božju, koju naziva "sramotnom shizmom". Bezbožna "impia
crkvi svoju kuću u Splitu. Znači, vrijeme osvajanja Salone i vrijeme obnove gesta" primitivnoga glagoljaškog biskupa Cedede duboko su po Tomi
crkvenog života u Dalmaciji pod Ivanom Ravenjaninom mogu biti po rastužila papu, koji je poslao legata da shizmu iskorijeni. I ovo je poglavlje
Tomi vremenski udaljeni u najboljem slučaju najviše 30-40 godina jer je politički intonirano. Njime Toma u biti prigovara papinu priznanju slavenske
inače nezamislivo da bi Veliki Sever mogao imati kuću u Saloni i kasnije službe Božje na Krku i Senju u njegovo, Tomino doba.
u Splitu. Isto tako je nejasna i kronologija dolaska Gota i Slavena pod Ponavljamo, Toma je bio posve ravnodušan prema povijesnoj istini.
Totilom. Zar je doista Toma bio tako neobaviješten da nije znao razlikovati To se vidi i po fantastičnoj priči o Gotima koji pod Totilom na putu u Italiju
dolazak Gota i dolazak Slavena i tako loš pisac da nas ostavlja u punoj djelomično uništavaju Salonu. Goti su, kao što je poznato, pod Teodorikom
neizvjesnosti o vremenu kada se dogodilo sve ono što govori o Gotima- 488. god. krenuli iz Tracije preko Panonije u Italiju preko Sirmija, Siscije,
Slavenima, propasti Salone i nastanka Splita? Nije li Toma kao vrlo Emone i Akvileje, tako da je Dalmacija sa Salonom ostala pošteđena.12
obrazovan čovjek i dobar pisac mogao sastaviti koherentni ju priču? Kada je kasnije Justinijan krenuo u ponovno osvajanje gotske Italije i
Smatramo da se zaključak upravo nameće: Tomu nije zanimala povijesna Dalmacije, Mundo, magister militum Ilirika, osvojio je Salonu odmah na
istina, jer je pisao politički spis. Tome treba dodati da je Toma bio nemaran početku gotsko-bizantskoga rata 530. god.13 Goti doduše privremeno
zauzimaju Salonu,14 ali se uskoro povlače prema Skradinu. O nekom
4
TOMA, 25-26.
' TOMA, 26-28. 10
6 TOMA, 25.
TOMA, 29-30. 11
7 TOMA, 49 i d.
TOMA, 31-33.
8 "SCHMID, 293.
TOMA, 33-35. 13
9 PROKOP I, 5,11
TOMA, 35. 14
N. dj., I, 7, 27.
130 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 131
rušenju Salone u to vrijeme nema ni govora.15 Doduše gotski vojskovođe kraljevima, a Toma naglašava suprotnost novoga grada Dubrovnika s Epidaurom
Azinarije i Uligisal opkoljavaju Salonu 537. god., ali ne uspijevaju prodrijeti da bi što jače upozorio na to kako osnivanje Dubrovnika nije ni u kakvoj vezi s
u grad.16 A što se tiče Totilinih ratovanja, poznato je da je njegov Epidaurom i da prema tome dubrovačka biskupija nije nasljednik prava epidaurske.
komandant Indulf 549. god. došao do Muikirona (kod Makarske), pljačkao Što se pak tiče Zadra, imamo dojam da je sam Toma autor neuvjerljive
u blizini Salone i ubrzo se vratio u Italiju. Ukratko, navodno gotsko priče o Salonitancima koji su nakon propasti Salone došli u luku nekog
djelomično uništenje Salone nije povijesno utemeljeno.17 razorenog (!) grada i nazvali taj grad Jader po "rijeci Jadriji", koja utječe
I nabrajanje opačina, nereda, kukavičluka i tlačenja sirotinje i slabijih u blizu Salone, da bi ih ime novoga grada podsjećalo na Salonu.
Saloni neposredno prije njezine propasti djeluje manje kao prikaz povijesne Obje priče o Dubrovniku i Saloni imaju jasnu crkveno-politički
istine o "zadnjim danima Salone", a mnogo više kao Tomina stroga jedva pozadinu. Naime, Toma je želio pokazati da je Split kao nasljednik Salone
prikrivena osuda prilika u njegovo doba: praesul nullus erat, rector inutilis, jedino zakonito i pravo sjedište nadbiskupa. Dodajmo da je osnivanje
populus dissolutus™ riječi su kojima Toma u biti misli na Split njegovih dana. zadarske nadbiskupije popratio Toma još jednom zlobnom pričom u
poglavlju XIX. Prema toj priči zadarski se biskup nadao da će postati
Nadalje, Toma ubacuje u svoje pripovijedanje o događajima nakon
splitski nadbiskup, ali, kada je bio prevaren u nadi, uvrijedio se i uskratio
pada Salone i povratka izbjeglica u Split priče o počecima Dubrovnika19 i
poslušnost splitskoj crkvi.
Zadra.20 Po njemu su neki pridošlice iz Rima došli u Dubrovnik pa Ako je dakle vijest o djelomičnom razaranju Salone povijesno netočna,
postupno oslabili i konačno uništili Epidaur te nastojali da se njihovu ako Hrvati nisu starosjedioci, ako Salonu nije razorio "vojvoda Got", ako su
biskupu dodijeli palij. I ta je priča providno tendenciozna. Njome se želi priče o osnivanju Dubrovnika i Zadra nevjerojatne, onda se upravo nameće
istaknuti da dubrovački biskup zapravo nije nasljednik epidaurskog. Toma misao o nevjerodostojnosti navodnog "povratka" Salonitanaca u Split,
je nekoliko podataka o osnivanju Dubrovnika preuzeo iz Popa Dukljanina pustošenja tih obrađenih zemalja od "gotskih vojvoda", odobrenja
i tendenciozno ih iskovao u vlastitu priču.21 Usto, on zlobno mijenja priču "kontantinopolitanskih careva" Splićanima da posjeduju salonitanski distrikt
Popa Dukljanina i tvrdi da su oni "istjerani" iz Rima. Nadalje, Toma i zapovijedi "vojvodama Gota i Slavena" da puste Splićane na miru.
izbacuje vijest Popa Dukljanina da su stanovnici Epidaura postupno prešli Doduše, na prvi bi pogled Tomini impemtores constantinopolitani mogli
u Dubrovnik. Po Tomi su Dubrovčani napadali Epidaur i konačno ga izgledati kao neki indicij na instituciju suvladarstva pa su autori uvelike
uništili. Ta izmjena bila je, dakako, za Tomu korisna da se istakne kako nagađali o kojima bi se suvladarima radilo. Ali Toma na drugom mjestu
Dubrovnik nema nikakva prava da se smatra nasljednikom Epidaura, koji priča da je Maksim kao izabrani nadbiskup zatražio potvrdu zbog izbora
su uništili upravo Dubrovčani - za razliku od Splita koji je po Tomi ab imperatoribus constantinopolitanis koji su mu naredili (preceperunt) da se
22
zakoniti sljednik Salone. predstavi papi. Prema Tominu se tekstu i ovdje radi o instituciji
Priča Popa Dukljanina povezana je i s izvještajem Konstantina suvladarstva, ali u to vrijeme vladao je car Mauricije (582.-602.). Tomini
"suvladari" u njegovoj priči o počecima Splita nisu drugo nego Tomino
Porfirogeneta o nastanku Dubrovnika, jer i jedan i drugi pisac daju
svjesno izbjegavanje preciznijeg obavještavanja. Uz nepouzdani podatak
identičnu (pogrešnu) etimologiju imena Ragusa. Ali, po caru piscu Slaveni o "carevima" Toma je svojoj priči dodao i pravnu načitanost. Ali, moguća
su osvojili Epidaur pa je dio izbjeglica sagradio Dubrovnik. Konstantin je i druga pretpostavka, tj. da je Toma doista u nekom danas izgubljenom
Porfirogenet želi povezati osnivanje Dubrovnika s Epidaurom da bi vrelu pročitao vijest o splitskom poslanstvu "carevima", koji izdaju
dokazao njegov kontinuitet a antikom i kontinuitet rimsko-bizantske Splićanima sacrum rescriptum, a "vojvodama Gota i Slavena" jussio. To
23
vlasti. Pop Dukljanin pripisuje osnivanje Dubrovnika članovima narodne

dinastije (Radoslav - Pavlimir) u želji da poveže Dubrovnik s domaćim
22
TOMA, 21.
23
15
N. dj., I, 7, 31. KATIČIĆ, 27 dopušta obje mogućnosti, ali se priklanja tezi da je u Tomino doba postojao
16
N. dj., 1,16,16. "zapis o carskom reskriptu i zapovijedi" (n. dj., 38). U latinskim pisanim vrelima rescriptum
17
N. dj., III, 35, 29. Drukčije KATIČIĆ 1986. 20: "ništa tu nije ni iskićeno ni izmišljeno". se obično navodi bez nekog pridjeva. Za Justinijanov Kodeks vidi npr. C. 1,23,1; D. XIX,
18
TOMA, poglavlje VII. l, 43; XXIII, 2, 45, pr.; XXVI, 7,7,14; I, 7,21; XXXVI, 3, l, 11, ali se u njemu nalazi koji put
19
TOMA, poglavlje VIII. i divina rescriptio: C. I, 53, l, a čak koji put sacrum rescriptum: C. I, 23; D. XLIX, 5, 4. U
20
Toma, poglavlje IX. epigrafičkim spomenicima dolazi vrlo često θεια διαταξις (npr. Papiri greci e latini) (dalje
21 PSI), Florentiae, 1912., br. 199; PSI, br. 784, itd. ili θεια αυτοκρατορική διαταξις (npr. PSI,
Tako ispravno već ŠIŠIĆ 1928., 512. Po mišljenju FERJANČIĆA 20 sve tri priče potječu
br. 292, MEYER, br. 551), ali, dakako, najčešće dolazi jednostavno διαταξις (npr. PSI, br.
iz narodne tradicije. KATIČIĆ, 25 smatra da se o izvoru Tomine legende o postanku 685). Svakako sacrum rescriptum nije odgovarajući termin za θεια διαταξις. Točnije bi bilo
Dubrovnika "nije moglo ništa utvrditi". đivinum rescriptum.
je uz malo dobre volje moguće pretpostaviti, ali to nije vjerojatno. Jedva Nikolajević očito ne vjeruje u "pad" Salone, tj. u osvajanje i razaranje
da je zamislivo da bi se zapis o carskom reskriptu Splićanima i zapovijedi Salone. I doista, akoje život u Saloni trajao po Maroviću još u 4. desetljeću
vojvodama Gota i Slavena mogao sačuvati oko 600 godina, tj. do Tome, i VII. stoljeća, onda nema razloga ne prihvatiti tezu da Slaveni, preteče
to zapis iz onoga vrlo dugog razdoblja iz kojeg inače nije sačuvana ni jedna današnjih Hrvata, osvojivši Dalmaciju, nisu porušili Salonu, nego da su
jedina autentična vijest o bizantskoj prisutnosti u Dalmaciji i Hrvatskoj. se zadovoljili time da je ona, zajedno s ostalim dalmatinskim gradovima
Mislimo da teza o sačuvanom zapisu ostaje nažalost u okviru slabo (ili priznala njihov suverenitet, plaćajući u znak podložnosti određena
nikako) vjerojatne puke mogućnosti. podavanja. Na to smo upozorili još 1987. god.32 u radovima iz 1985. i 1986.33
gdje smo analizirali vijest iz života pape Ivana IV. da je on u 641. godini
2. O navodnom osvajanju Salone poslao "per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias". Kroničar se
požurio da nam objasni razloge toga poslanstva: "propter redemptionem
O tom pitanju daju nove podatke dragocjeni radovi Marovića i J. captivorum, qui depraedati erant a gentibus". Vijest je zanimljiva, ali nas
Nikolajević. Marović24 je istaknuo važnost nalaza novca pronađenog u ostavlja u stanovitoj dvojbi o pravom razlogu poslanstva, utoliko više što
Solinu 1979. god. i dokazao da se u Solinu "trgovalo odnosno boravilo"25 je poznato da su Bizantinci tek jednu godinu ranije, za vrijeme kratkotrajne
još desetljećima u sedmom stoljeću, a kako je novac iz 630./631. god. vlasti pape Severina, temeljito opljačkali papinu riznicu i blagajnu. Upravo
došao vjerojatno nešto kasnije, to "se time dobija nešto povišena je nemoguće ne povezati to poslanstvo s drugom vjerodostojnom viješću
vremenska granica opticaja Heraklijeva novca u Saloni".26 On nadalje što je nalazimo u Kronici sv. Benedikta, po kojoj su se Slaveni upleli u
upozorava na vijest o poznatom otkupljivanju zarobljenika od strane opata borbe s Langobardima duž rijeke Ofanto na zapadnoj obali Jadrana i tom
Martina 641. godine27 i zaključuje da je "teško vjerovati da bi tko u onim prilikom čak uspjeli ubiti langobardskog vojvodu Aja. U tom razdoblju
burnim vremenima, uzme li se da je Salona pala 631. god., držao Langobardi vrše snažan pritisak na Rim, a odnosi su papinstva i Bizanta
zarobljenike sve do 641. god., tj. punih 10 godina", iz čega on zaključuje više nego hladni, pa se može pretpostaviti da je do pojave Slavena na
da je pad Salone "bliže 639. god.".28 Ofantu došlo na papinu inicijativu zbog namjere da se langobardski
Nešto ranije, 1969. god., I. Nikolajević29 je pokazala na osnovi pritisak na Rim smanji uz pomoć Slavena, kad to već nije bilo moguće
arheoloških analiza da je "jedan deo stanovništva Salone, svakako preko Bizanta. Drugim riječima, misiju opata Martina ne treba povezati s
opterećen tributima, nastavio sa starim načinom života i da su još u toku navodnim razaranjem Salonem, već s teškom situacijom u kojoj se našao
pete decenije VII veka" vladali "trpeljivi odnosi između novonaseljenih papa 641. god. Oči u oči s Langobardima i Bizantom, njemu nije preostalo
30
varvara i autohtonog stanovništva", pa je zaključila "da je upravo drugo nego da potraži saveznike gdje ih je mogao naći, a navodni otkup
sredinom toga stoleća Salona napuštena". Ona se s pravom vrlo oprezno zarobljenika i prijenos kostiju salonitanskih mučenika samo su
izjašnjava o "događaju koji se u istoriografiji naziva 'pad' Salone" i misli humanitarno i religiozno opravdanje Martinove misije. Svakako pada u
da taj pad nije mogao biti "razlogom da svi autohtoni stanovnici napuste oči da se u vijesti govori najprije o humanitarnom cilju, ali da u nastavku
31
taj grad".
više o tome nema ni riječi, već se priopćava nešto posve drugo, tj. da je
opat Martin uspio dopremiti u Rim kosti mučenika. Čini se razumnim
pretpostaviti da je papa makar i s opljačkanom blagajnom "skucao
24 posljednji dinar" da bi našao kakve-takve saveznike u velikoj stisci.
MAROVIĆ.
23 Ako su dakle dalmatinski gradovi priznali vlast Slavena, predaka
N. dj., 66.
26 današnjih Hrvata, nakon što su ovi osvojili Dalmaciju, postavlja se pitanje
Na i. mj.
27 jesu li oni ostali pod tom vlašću i dalje, ti. da nisu više priznavali bizantsko
N. dj., 69.
28
vrhovništvo. Neki podaci govore u prilog tome. Naime, papa je sazvao 25.
Na i. mj. Iz podataka o nalazu bizantskih novaca u Dalmaciji ne mogu se izvući relevantni 34
ožujka 680. sinod u Rimu. Na tom saboru sudjelovalo je 125 biskupa,
zaključa. Zahvaljujemo ovom prilikom B. Mimici na nesebičnom stavljanju na raspolaganje
literature i na korisnim objašnjenjima.
32
29
NIKOLAJEVIĆ, 164. MARGETIĆ 1977a., 65, bilj. 165.
30
N. dj., 166. 33
MARGETIĆ 1985a., 35 i d. = 1986a. 81 i d.; ISTI 1983a., 148 i d.
31
N. dj., 164. 34
MANSI, 185, 311, 775.
pretežno iz Italije, ali su došli i biskupi iz langobardske države, nekolicina iz biskupima, štovaocima slika, iz Rima, rimske crkvene provincije, dakle
Franačke (osobito iz Provence: Arles i još neki) pa čak i jedan iz Britanije - ali jasno razlikuje ta dva grada. S pravom Darrouzes kaže: Au dire de Michel
nijedan iz Dalmacije. To pada u oči to više što je nemali broj biskupa došao le Syrien, le concile de Hiera (...) reunissait les eveques des provinces de Rome,
iz bizantske "Istre", tj. obalnog područja današnje Istre i Venecije. Smatramo de Oalmatie, d'Hellade, de Cilicie et de Sicile: će chroniqueur sous-entend
da iz toga slijedi s velikom vjerojatnošću da dalmatinski biskupi nisu mogli naturellement que ces eveques se joignent a ceux du territoire imperial.40
doći zato što im to politički faktori njihovog područja nisu dopuštali. Vijest zaslužuje nešto podrobniju analizu. Pada u oči da Mihajlo
Da ponovimo: ne može biti slučaj da su u Rim došli svi istarski Sirijski spominje "kalcedonce" rimske provincije, tj. onih talijanskih
biskupi, a ni jedan dalmatinski. Zar nije najprirodnije objašnjenje da je u područja nad kojima Bizant već odavno nije imao stvarnu vlast. Papa
Istri bizantska vlast 680. god. postojala, a u dalmatinskim gradovima nije? Stjepan II. otputovao je 15. studenoga 753. iz Pavije u Franačku i time jasno
Svako drugo objašnjenje izgleda nam nategnuto, pogotovu ako uzmemo dao do znanja prisutnome izaslaniku bizantskog dvora, silencijariju Ivanu,
u obzir još i sljedeće okolnosti. da namjerava voditi samostalnu politiku u odnosu prema Bizantu. Ako
Naime, iste je godine održan u Konstantinopolu 6. ekumenski sinod.35 se do 15. studenoga 753. još moglo govoriti o nekakvoj formalnoj
Na njemu su bili prisutni biskupi iz Soluna, Herakleje, Selimbrije i još podređenosti srednjotalijanskih područja bizantskoj središnjoj vlasti, od
nekoliko njih iz primorskih tračkih i grčkih gradova - ali nijedan iz toga trenutka "maske su pale" - papinstvo se - doduše još vrlo oprezno -
Dalmacije. Na tzv. Trulskom sinodu iz 692. god.36 prisustvovali su stavlja pod franačku zaštitu i u biti prekida s Bizantom. Što se pak tiče
uglavnom isti biskupi, uz značajan dodatak Drača - i opet nijedan iz Cilicije, ona je bila u vrijeme sinoda u Hiereji šire pogranično područje
Dalmacije. Očito je da političke okolnosti, tj. nepostojanje bizantske između Bizanta i Omajida (661 .-750.), u kojem je kršćanstvo doduše i dalje
prisutnosti, nije dopuštalo ni 680. ni 792. dalmatinskim biskupima da se vegetiralo, ali se o nekoj stvarnoj bizantskoj vlasti ne može govoriti.
pojave na tim sinodima. Bizantska vlast dosezala je samo do istočnih granica teme Anatolika,
Uporna šutnja o Dalmaciji nastavlja se i u VIII. stoljeću. odnosno kasnije teme Seleukije. Što se pak tiče Sicilije i Helade, one su
Poznato je da su Sicilija, Kalabrija i Ilirska prefektura (Solun s doduše bile neprijeporno u bizantskoj vlasti pa zbog toga na prvi pogled
Makedonijom i Heladom) iz političkih razloga oduzeti papi i priključeni začuđuje kako to da su u njima bili tako jaki protivnici careve politike,
konstantinopolitanskoj patrijaršiji. Bez obzira na to da li ćemo taj vrlo "kalcedonci". Ipak, dovoljno je prihvatiti tezu Gaya, Grumela i
neugodni udarac papinstvu datirati sa 732. ili 733. god. po jednima37 ili sa Ostrogorskoga po kojoj je do oduzimanja papi crkvene vlasti nad Sicilijom,
753./754. po drugim autorima,38 činjenica je da se Dalmacija uopće ne Kalabrijom i solunskim vikarijatom došlo 753./754. da vijest Mihajla
spominje, i to očito zato što car nije "oduzimao" papi ono što nije bilo pod Sirijskog o "kalcedonskim" biskupima Sicilije i Helade postaje jasnom:
bizantskom vlašću. papa, kao odrješiti protivnik crkvene politike cara Konstantina V. imao je
U jednoj vijesti Mihajla Sirijca koja se odnosi na 754. god. čitamo: (...) još uvijek dovoljno utjecaja nad biskupima, nad kojima se protezala
l'empereur Constant reunit a Constantinople un synode des eveques chalce- njegova vlast, da ih učvrsti u njihovom poštovanju slika. Kada se papa
doniens de la province de Rome et de ceux.de la Oalmatie, de l'Hellade, de la Cilicie Stjepan II. predao pod zaštitu Franaka, Konstantin V. mu je oduzeo
et de la Sicile (...). Ils porterent un decret et une definition c\u'on ne devait crkvenu vlast nad tim provincijama i ujedno pozvao njhove caru
absolument pas venerer les images. Cependant quelques-uns d'entre eux ne nepokorne biskupe na sinod u Hiereji u namjeri da slomi njihov otpor.
39
consentirent point a la reconnattre (...). Dakle, po Mihajlu Sirijcu, većina Ostaje pitanje Dalmacije. Njezin se položaj može usporediti s onim
biskupija "kalcedonaca", sljedbenika štovanja slika, donijela je, očito pod Cilicije: o bizantskoj vlasti nema nikakva traga, ali to, dakako, ne znači da
pritiskom cara, odluku o zabrani štovanja slika. Mihajlo Sirijac izričito je kršćanstvo nestalo. S obzirom na to da su sva područja, spomenuta u
govori s jedne strane o sinodu u Konstantinopolu, a s druge strane o vijesti Mihajla Sirijca izvan vlasti konstantinopolitanskoga patrijarha, to
vrijedi a fortiori i za dalmatinske biskupe, a kako Mihajlo Sirijac razlikuje
35
N. dj., 640 i d. ne samo Rim od Konstantinopola nego i rimsku crkvenu provinciju od
36
N. dj., 988 i d. dalmatinske, proizlazi da u to doba nad Dalmacijom nije postojala ni
37 papina ni patrijarhova crkvena vlast. Pa ipak je vijest o dolasku
Za 732.-733. pledira u novije vrijeme i ANASTOS, 14-31.
38
Od starijih tako GAY, 12; od novijih npr. GRUMEL, 191 i d.
39
CHABOT, 520. 1
DARROUZES 1975-, 8. Drukčije KATIČIĆ, 1982.-1983., l
dalmatinskih biskupa u Hiereju značajna. Ona dokazuje novoprobudeni

interes Bizanta prema Dalmaciji. nadbiskupa također posebno analizira "nadbiskupije pod patrijarhom" 47
od onih na zapadu.48 Čak i za zapadne crkvene provincije koje su
Nažalost ne možemo imati osobito povjerenje u vijest Mihajla Sirijca.
razmjerno blizu Konstantinopola (Ahaja, Helada, Macedonija) Darrouzes
Čudna je njegova tvrdnja da su na sabor u Hiereji bili pozvani samo (!)
smatra da iz raznih okolnosti proizlazi "clairement, цие toute la region, du
protivnici crkvene politike cara Konstantina, a posve je neobična i
point de vue ecclesJastigue. n'entretiens pas avec le patriarcat de Constantinople
neprihvatljiva tvrdnja da je riječ o "kalcedoncima", iz koje bi proizlazilo
kao da car Konstantin nije "kalcedonac".41 les memes relations que les metropoles de son ressort (potcrtao L. M.),49 iz čega
proizlazi da Darrouzes razlikuje područje Ahaje, Helade i Macedonije od
Sve, dakle, govori u prilog tvrdnji da stvarne bizantske vlasti - bilo onoga koje je pod vlašću patrijarhata glavnoga grada. I za gradove Sicilije
svjetovne (nedostatak bilo kakvih vijesti o tome) bilo crkvene (što proizlazi i Kalabrije Darrouzes tvrdi da njihova sjedišta "još nisu potpuno
iz naše raščlambe vijesti Mihajla Sirijca) - nad Dalmacijom 754. god. nije integrirana u upravni sustav metropolija patrijaršije".501 konačno, za vijesti
bilo. Dakako da ni papine crkvene vlasti nad Dalmacijom nije bilo u to 0 salonitanskoj, rapskoj i osorskoj biskupiji (ne nadbiskupiji!) Darrouzes
doba. To je vidljivo i iz drugih okolnosti. Naime, za razdoblje od početka kaže da su one vrlo nejasne (tres ofecwrs).51
VII. stoljeća do 787. god. postoji ne baš mali broj vijesti za Istru, Ravenu, Mi smo još 1982. god. pokušali dokazati da su na Drugom nicejskom
južnu Italiju, današnju Grčku itd. Iz tih se vijesti mogu donekle sinodu "bili prisutni i biskupi koji su se nalazili nad područjima pod
rekonstruirati događaji i prisutnost bizantske vlasti na tim područjima. izravnim ili neizravnim utjecajem bizantskog cara bez obzira na crkvenu
Tako npr. oko 751. god. možemo kako-tako pratiti očajničku borbu Ra vene podređenost",52 jer je upravo tako glasio poziv na sjednicu na grčkom53,
da se izvuče iz smrtonosnog zagrljaja kojim ju je langobardska država sve odnosno kako to prevodi Anastazije bibliotekar mittentes imperatores
više stezala, a i o Istri ima vijesti preko kojih možemo kako-tako pratiti convocaverunt omnes, qui sub eorum erant potestate.54 Pritom nije odlučujuće
događaje (628., 680., 725., 768-772., 776.-780. god.). Kako to da se carska ono što je patrijarh Tarasije pisao papi Hadrijanu L, naime da se koncil
vlast nije nijednom u oko 150 godina zainteresirala za bar neki dalmatinski održao u prisutnosti "svih biskupa konstantinopolitanske crkvene
grad; zašto bizantski pisci (npr. Teofan) pišu o najrazliatijim zbivanjima što se pokrajine".55 Patrijarhovo je pismo papi u prvom redu dokument crkveno-
odnose na Bizant u to doba, a o Dalmaciji ništa; zar papa nije našao za potrebno političkih odnosa dvaju crkvenih poglavara pa ga treba promatrati
da se bar jednom u 150 godina zainteresira za svoje biskupe u Dalmaciji? isključivo s te točke. Tarasijeve riječi uperene su protiv papina opetovanog
Postoji još jedna vijest iz bizantskih vrela o dalmatinskom prostoru 1 izričitog zahtjeva da mu se vrati crkvena vlast nad onim provincijama
u VIII. stoljeću. Naime, u popisima biskupa koji su prisustvovali koje mu je car oduzeo, tj. južna Italija i solunski vikarijat. Kao što je to slučaj
Nicejskom saboru 787. god. spominju se salonitanski, rapski, osorski i u svim političkim diskusijama i odlukama, tako je i ovdje došlo i do
kotorski42 biskup. Košćak sumnja u vjerodostojnost prisutnosti verbalne i stvarne dvosmislenosti. U stvarnosti, kao što je to lijepo pokazao
43
dalmatinskih biskupa, a Katičić smatra da "nema ni najmanje sumnje da Darrouzes, papi oduzete provincije nisu još bile dokraja podvrgnute pod
44
su dalmatinski biskupi 787. bili pod carigradskim patrijarhom" i da "im patrijarhovu vlast, tako da se može govoriti o patrijarhovoj vlasti u užem
45
je svima bio priznat rang nadbiskupa". Naprotiv, Darrouzes ne sumnja i širem smislu riječi. U užem smislu on je ostao patrijarhom nad
56
u vjerodostojnost vijesti, ali pri analizi položaja metropolita upozorava da metropolijama "de son ressort", kako to kaže Darrouzes, a u širem smislu
je nužno eliminirati iz popisa "les sieges presumes exterieurs ά l'empire
47
46
(potcrtao L. M.), en l'occurence des sieges occidentaux", U pogledu pak N. dj., 18-20.
48
N. dj., 22-26.
·" N. dj., 24.
41
1 KATIČIĆ 1986., 79 s pravom sumnja u potpunu pouzdanost vijesti. 50
Na i. mj.
«Prema popisu koji je načinio DARROUZES 1975., 63, 64, 68 salonitanski se biskup 51
N. dj., 38.
pojavljuje tri puta, prvi put na 62. drugi put na 61. a treći put na 106., rapski na 72., 71. 52
MARGET1Ć 1983., 252.
i 107., osorski na 77., 76. i 108., a kotorski samo jedanput na 327. mjestu. 53
43
KOŠĆAK, 1980.-1981., 298-300. THEOPHANICHRONOGRAPHIA, 461.
54
44
KATICIC 1986., 82-83. N. dj. П, 306.
55
45
N. dj., 78. MANSI ХШ, 458.
56
46
DARROUZES 1975., 10. DARROUZES 1975., 24. Vidi i citat u bilj. 40 u kojem Darrouzes razlikuje dalmatinske
biskupe od "сеих du territoire imperial".
sve biskupije koje su pod vlašću bizantskog cara izravno (npr. strateg. Nakon 827./828. bizantska vlast potpuno nestaje u Dalmaciji pa
južnotalijanska itd.) ili pod njegovim "neizravnim utjecajem" 57 (npr. se ona tek 842./843. ponovno javlja u Taktikonu Uspenskoga, ali još uvijek
Dalmacija). O drugim vrelima koja dokazuju da "dalmatinska crkva nije samo putem arhonta, dakle bez bizantske vojne prisutnosti (jer još nema
pravno nikada pripadala konstantinopolitanskom patrijarhu"38, pisali smo tematske organizacije) i još uvijek ograničena samo na Zadar (arhont u
na drugom mjestu. Zaključili smo ipak da je "vrlo vjerojatno da je patrijarh jednini), ali već s nešto većim ugledom (arhont je u rangu
imao stanoviti faktični utjecaj nad dalmatinskom crkvom u vrijeme kakve- spatarokandidata, a ne više samo spatara).
takve bizantske prisutnosti u Dalmaciji od 812. do oko 827. god. kao i, 3. Goti, Slaveni, Hrvati
možda, poslije 843. god. kada Brijenije organizira dalmatinsku temu".59 Toma daje o njima ove podatke:
Tek nakon 757. godine pojavljuje se konačno vijest o kakvom-takvom 1) (Starosjedioci Kureti i) Goti-Slaveni spojili su se u Dalmaciji u jedan
bizantskom vrhovništvu nad Dalmacijom. Naime, na jednom pečatu60 narod poznat pod imenom Gota, ali i Slavena (Gothi α pluribus dicebantur,
spominje se arhont Dalmacije sa skromnom časti spatara. Prema novoj et nichilominus Sclavi),63
dataciji Seibta61 pečat potječe iz kraja VIII., eventualno početka IX. stoljeća. 2) Vojvoda Got (dux Gothus), koji je na čelu Slavonije (Sclavonia),
Dakle, u to je vrijeme, po svemu se čini, Bizant konačno ostvario svoj osvaja Salonu.64
kakav-takav suverenitet nad Dalmacijom, očito preko domaćega lokalnog 3) Prognani Salonitanci bave se gusarstvom pa se nitko od Slavena
dužnosnika glavnoga grada Dalmacije, Zadra, preko kojega su formalni (nullus Sdavorum) ne usuđuje ploviti.65
bizantski suverenitet priznavali i drugi dalmatinski gradovi. Iz naše 4) Papa Ivan IV. otkupljuje zarobljenike od Slavena (a Sdauis).f*
raščlambe62 sadržaja funkcije arhonta u bizantskoj hijerarhiji prema 5) Salonitance koji su se vratili u Split ometaju gotski vojvode
Taktikonu Uspenskoga proizlazi da je arhont bio načelnik grada u (Gothorum duces).67
određenoj regiji, i to ili samo glavnoga grada (to je slučaj Zadra jer se 6) Bizantski carevi šalju zapovijed gotskim i slavenskim vojvodama
arhont pojavljuje u jednini) ili gradića čitave regije, npr. u Draču (jer se (ad duces Gothorum et Sclavorum).6*
pojavljuje u pluralu). Shvatljivo je da je arhont iz upravo navedenog pečata 7) Splićani pomalo nalaze zajednički život sa Slavenima (cum
imao vrlo skroman rang spatara jer je riječ o razmjerno beznačajnom Sdflins).69
arhontu koji će tek trebati dokazati svojom vjernošću da zaslužuje viši rang. 8) Papa šalje Ivana Ravenjanina u Dalmaciju i Hrvatsku (partes
Tako od 787. (možda i od 754. god.) dalje sve više jača bizantska Dalmatiae et Chroatiae), a on razvija živu djelatnost u Dalmaciji i Hrvatskoj
prisutnost u Dalmaciji nakon potpunog dugotrajnog nestanka bizantske (per Dalmatiae et Sclavoniae regiones).70
vlasti. Najprije dolazi do pojave bizantskog utjecaja (dalmatinski biskupi 9) Splićani se pri prenošenju tijela sv. Dujma i sv. Anastazija boje
prisustvuju sinodu u 787. i možda već 754. god.), a zatim zadarski Slavena (a Sclavis).
71
gradonačelnik priznaje bizantski suverenitet i ulazi u bizantsku hijerarhiju 10) Slavenski vojvode (duces Sclavonie) počinju poštovati crkvu sv.
funkcionara, doduše u vrlo niskom rangu. Dujma.
72
Vjerojatno je u borbi Franaka i Bizanta oko vlasti nad Dalmacijom

došlo do privremenog stacioniranja bizantske vojske u Zadru, ali je
bizantska prisutnost u Dalmaciji i dalje bila razmjerno slaba, premda su
Franci Ahenskim mirom priznali bizantski suverenitet nad Dalmacijom. 63
Još 821. god. jedna franačka vijest govori o bizantskom funkcionaru TOMA, 26.
64
(Johannes, praefectus provinciae)za kojega bi se teško moglo tvrditi da je Na i. mj.
; 65
TOMA, 29.
66
Na i. mj.
67
37
MARGETIĆ 1983., 262. TOMA, 32.
68
58
N. dj., 263-264. TOMA, 33.
69
59
N. dj., 264. Na i. mj.
70
611
ZACOS - VEGLERY, br. 2637. Na i. mj.
71
61
Vidi WINKELMANN, 338. TOMA, 34.
72
62
MARGETIĆ 1991., 45 i d. = RZZ 53 i d. TOMA, 35.
Historia Salonitana i Historia Salonitom Maior - neka pitanja 141
11) Zbog misionarskog rada Ivana Ravenjanina i drugih salonitanskih

biskupa gotski i hrvatski vojvode (duces Gothorum et Chroatorum) napuštaju 4. O Tominu katalogu najstarijih splitskih biskupa
arijansku herezu.73
Toma nastavlja povijest salonitansko-splitske crkve ovako:
Uočljivo je da je pri spomenu vojvoda najprije spomenut Got (2), pa "Nakon propasti Salone pronašli smo ove starije biskupe u Splitu:"77
slijede gotski vojvode (5), gotski i slavenski vojvode (6), slavenski vojvoda 1) Justinus archiepiscopus extitit anno incarnationis octingesimo
(10) i tek kao zadnji gotski i hrvatski vojvode (11). Dakle, za vode Toma quadragesimo;
upotrebljava najčešće naziv "gotski", ponešto "slavenski", te samo 2) Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli regis et Branimiri ducis
jedanput, a i to kao zadnji naziv "hrvatski". Kao ime naroda samo se Sclavonie;
početno spominju Goti-Slaveni (1), a nakon toga stalno Slaveni (3,4,7,9).74 3) Johannes archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo quarto decimo
Hrvati se samostalno uopće ne spominju, nego samo u sintagmi "gotski i tempore Tamislavi ducis;
hrvatski vojvode" (11).
4) Martinus archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo septuagesimo
Kada se razmotre ti podaci u njihovoj cjelini, opaža se da priča počinje tempore Theodosii imperatoris et Dirscislavi regis (...). Ab isto Dirscislavo ceteri
s Gotima, nastavlja sa Slavenima i da se hrvatsko ime pojavljuje tek na successores eius reges Dalmatiae et Chroatiae appellati sunt. Recipiebant enim
kraju.
regie dignitatis insignia ab imperatoribus constantinopolitanis et dicebantur
Priča Popa Dukljanina konstruirana je na sličan način: on najprije daje eorum eparchi sive patntiif*
povijest Gota-Slavena od Totile-Ostrojla preko Semulata, Solimira i 5) Petrus archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo tempore Trpimiri
Bladina, nakon toga dolazi u priči do cezure s neimenovana "četiri et Muncimiri filii eius, regum;
napravedna kralja" pa tek nakon njih spominje se Sarimir i njegov sin 6) Paulus archiepiscopus fuit anno damini millesimo quintodecimo, tempore
Svetopelek koji je svoju primorsku oblast razdijelio u Bijelu i Crvenu Basilii et Constantini imperatorum et Cresimiri eorum patritii et regis
Hrvatsku.75 Termin Hrvat dolazi prvi puta u Popa Duljanina tek tada. Chroatorum. Pater vero eiusdem archiepiscopi vocabatur Prestantius, qui eodem
Raščlamba pak djela De administrando imperio pokazala je da bi prema tempore primarius erat, hoc est rector, civitatis spalatine.
podacima iz toga djela proizlazilo da Hrvati nisu došli zajedno s Avarima Najbogatija je vijest o Držislavu (naša točka 4) pa ćemo raščlambe
i Slavenima pa ni neko 76
vrijeme nakon toga, već mnogo kasnije, približno početi s njime. Prijevod citiranog odlomka bio bi: nadbiskup (se. splitski)
potkraj VIII. stoljeća.
Martin živio je Gospodnje godine 990. u doba cara Teodozija i kralja
Nažalost, sve su to drugorazredna vrela pisana tendenciozno, s Držislava. Od toga Držislava ostali njegovi sljednici zvali su se kraljevi
golemim brojem kronoloških i faktografskih netočnosti, pa se njihove Dalmacije i Hrvatske. Naime, primali su znakove kraljevske časti od
vijesti mogu uzeti u obzir samo ako su potvrđene izravnim ili neizravnim konstantinopolitanskih careva i nazivali se njihovim eparsima odnosno
vijestima vjerodostojnih vrela. Istina je doduše da se ni u vjerodostojnim patricijima.
vrelima (bizantskim, franačkim, papinskim itd.) nikada do IX. stoljeća ne Vijest je raščlanio F. Šišić još 1917. god.79 i 1925.80 Na osnovi te vijesti
pojavljuje ime Hrvat, ali i to može biti samo jedan od elemenata daljnjih Šišić tvrdi da je nakon provale Samujlovih četa u Hrvatsku "između 986.
istraživanja. I ostale dosad iznesene teze koje se temelje na vijestima i 990." Bizant uvidio da su dalmatinski gradovi "potpuno odsječeni od
Konstantina Porfirogeneta i druge dvojice pisaca vrijede samo ako ih carstva" pa je "vizantijski dvor povjerio Stjepanu Držislavu upravu i
podupiru druga nedvosmislena i autentična vrela. obranu dalmatinskih gradova i otoka, priznao mu kraljevsku titulu i poslao
73
kraljevska insignija, naime, krunu, žezlo i mač. Potom bješe S t j e-
Na i. mj. p a n D r ž i s l a v prvi od h r v a t s k i h kr al je va o k r u n j en
74
Naziv zemlje (2,8) je manje važan. Naime, kada Toma kaže da se u antici Dalmacija smatrala k a o k r a l j D a l m a c i j e i H r v a t s k e , (spac. šišić) - vjerojatno u
s Hrvatskom jednom zemljom (TOMA, 3), onda on time ne čini nikakvu grješku, već se Belgradu na moru i od splitskog nadbiskupa, a po vizantijskom
postavlja na stajalište ΧΠ. stoljeća pa želi da kaže zapravo ovo: rimska je Dalmacija obuhvaćala
i današnju Hrvatsku. Da je tome tako, vidi se i po nastavku, u kojem Toma piše da se sada 77
(nunc) Dalmacija proteže uz obalu, tj. ono što običavamo nazivati Bizantska Dalmacija. TOMA, 36.
78
75
MARGETIĆ 1983., 257-260. TOMA, 36-38.
79
76
Usp. MARGETIĆ 1977a., 5-88; ISTI 1988a.,'lSTI 1990., 121-123. ŠIŠIĆ 1917., 190.
80
ŠIŠIĆ 1925., 468^69.
142
krunidbenom obredu. Tom prilikom ga je imenovao car Vasilije II.

eparhom, naime carskim namjesnikom u dalmatinskim gradovima i kraljem Dalmacije i Hrvatske, ali da je, koliko god bila nejasna Tomina
odlikovao titulom patricija, kao prijatelja carskoga vizantijskog dvora (o. vijest, Držislav očito imao neku ingerenciju nad dalmatinskim gradovima,
990)". U bilješci Šišić navodi da je po Stephanus, Thesaurus III. 1435 eparh kad to javlja čak i sam evidentno protuhrvatski nastrojeni Toma. Pritom
praeses provinciae i da je Reiske u svom Indeksu uz Ceremonije cara Konstantina smo uzeli u obzir dvije mogućnosti. Prva bi bila da eparh iz Tomine vijesti
Porfirogeneta identificirao ovu riječ ανθυπαθος = proconsul provinciae. nije drugo nego antipat, tj. prokonzul. Naime, u jednoj, doduše
Ferluga je 1957. izvršio raščlambu istoga Tomina odlomka i došao do nevjerodostojnoj, ispravi iz 986. god. spominje se Maius prior laderae atque
potpuno suprotnih rezultata.81 On upozorava na to da je Ostrogorski proconsul Dalmatiarum. Kako od 899. god., u kojoj je sastavljen Filotejev
dokazao da je Samujlov upad bio mnogo kasnijeg datuma i da prema tome Kletorologij i u kojoj se navodi o ανθύπατος πατρίκιος και στρατηγός
otpada razlog koji navodi Šišič za dodjelu kraljevske titule Držislava. Δαλματίας sve do 1033. nema vijesti o bizantskom strategu u Dalmaciji,
Nadalje, Ferluga upozorava na to da se prije 1070. god. u tituli hrvatskih to bi moglo značiti da je Bizant doista povjerio upravu Dalmacije
kraljeva uvijek prije navodila Hrvatska, a tek poslije nje Dalmacija. Usto, hrvatskim kraljevima barem u tom razdoblju, tj. od 986. do 1033. god. Ipak,
titula je patricija imala samo počasni karakter, "a naziv eparha, iako se držali smo da se ta teza "sukobljuje s tako reći nepremostivim
dodjeljivao stranim vladarima ne mora još da svjedoči o Držislavovoj poteškoćama" (urta contro difficolta quasi insormontabili), i to zato što smo
upravi nad carskom Dalmacijom. U X. i XI. veku ne nailazimo ni na jednog smatrali kako je nevjerojatno da bi Bizant povjerio Držislavu pravo da kao
namesnika neke vizantiske provincije koji nosi naziv eparha". Uostalom, upravitelj provincije Dalmacije komandira lokalnom milicijom. Zbog toga
zaključuje Ferluga, "Dalmacija se u tituli Držislavljevoj može odnositi na smo tu mogućnost odbacili.
nju kakva je bila u granicama poznorimskog doba". Naprotiv, prihvatili smo drugu mogućnost, tj. da je Držislav kao
N. Klaić se više puta osvrnula na Tomine vijesti o Držislavu i strani vladar bio imenovan za eparha Dalmacije. Pritom smo se pozvali
njegovim nasljednicima, ali nije dala nove analize, prijedloge i rezultate. na Taktikon Uspenskog koji, pisan sredinom IX. stoljeća, spominje i οι
Ona se najprije djelomično distancirala od nekih Ferluginih tvrdnja,82 da ανθύπατοι και έπαρχοι τφν θεμάτων. Zaključili smo da se u Tominu vrelu
bi se kasnije više približila njegovim tezama83! konačno ih u cijelosti vjerojatno nalazila vijest o rex Croatiae, eparcus Dalmatiae et patrititis.
prihvatila.84 Ferluga je 1978. god. ponovio svoja stajališta iznesena 1957. Ove naše tvrdnje pogrešno je shvatila N. Klaić:87 po njezinu mišljenju
god. I u tom novijem radu Ferluga sumnja u vjerodostojnost titule reges mi navodno želimo "spasiti tvrdnju da su se već hrvatski vladari od
Dalmatiae et Croatiae, ponovno ističe da titula eparha i patricija ne Držislava nazivali kraljevima Dalmacije i Hrvatske" (?). Usto mi navodno
sadržavaju u sebi pravo hrvatskih kraljeva na dalmatinske gradove i tvrdi želimo dokazati "da je prokonzul isto što i patricij" (?). N. Klaić je
da bi se Dalmacija u tituli Držislava mogla odnositi na pojam Dalmacije predložila ovo rješenje: "spomenuti naslovi eparha i patricija imaju tada
iz kasnoga Rimskog Carstva.85 (tj. koncem X. stoljeća: L. M.) isključivo počasni karakter i nisu vezani ni
Mi smo 1983. god.86 pristupili raščlambi Tomine vijesti i krenuli od za kakvu bizantsku službu". N. Klaić zaključuje: "Stoga Bizant nagrađuje
pretpostavke da je Toma za svoj katalog nesumnjivo imao pred sobom i hrvatskoga vladara jeftinim naslovima".
neko vrelo i da bi prema tome bilo pogrešno kad bi se njegove vijesti Dobiva se dojam da N. Klaić nije dobro upoznata s bizantskim
odbacile bez pokušaja da se u njima pronađe zdrava jezgra. Tako npr. naslovima. Patricij nije samo "tada", tj. koncem X. stoljeća bio počasni
Toma je u svezi s Držislavom očito pročitao u nekom vrelu da se Držislav naslov. Naslov patricij bio je uvijek samo počasni. Patricij je jedna od titula,
nazivao eparh i patricij, da je bio kralj i da je imao neke ingerencije nad tzv. αξιαι κατά βραβείων medu kojima je, ako izuzmemo naslove
Dalmacijom. Naglasili smo da se Držislav doduše nije mogao nazivati rezervirane samo za članove carske obitelji, najviši bio počasni naslov
magistar, iza njega, barem prema Filotejevu Kletorologiju88 antipat, zatim
81
FERLUGA 1957., 88-89. antipat-patricij pa patricij, pa protospatarij itd.89 Ako je pak riječ o nekom
«KLAIĆ, N. 1960a.,251. funkcionaru, onda je on, uz jednu od upravo spomenutih počasnih titula,
83
KLAIĆ, N. 1964a., 413. dobivao još i dodatnu, koja je označavala tu funkciju, tzv. αξιαι δια λογού.
84
KLAIĆ, N. 1971 .,67,323.
85
FERLUGA 1978., 192-194. 87
KLAIĆ, N. 1990., 90.
* MARGETIĆ 1985a., 234-236. 88
O tome vidi BURY.
89
Vidi WINKELMANN, 35.
Npr. prema upravo navedenom Kletorologiju strateg neke teme mogao je

imati jedan od naprijed navedenih naslova tako da je njegova puna titula dodijeljena svim hrvatskim kraljevima, već samo Držislavu, jer sam Toma
mogla biti navodi za Krešimira da je u 1015. god. samo rex Croatorum i bizantski
o ανθύπατος πατρίκιος και στρατηγός patricij99 (naša t. 6). Dakle, Krešimir se ne naziva ni "rex Dalmatiae et
ili o πατρίκιος στρατηγός Croatiae" niti ima titulu eparha, što nesumnjivo znači da se titula eparha
ili o πρωτοσπαταριος στρατηγός. odnosila upravo na (bizantsku) Dalmaciju i da je ona dodijeljena samo
Držislavu. Time otpada usput i neuvjerljivo povezivanje Držislavljeve
Toliko o počasnoj tituli patricij. To je uvijek počasna titula, kao što je titule sa starom rimskom provincijom Dalmacije100 pa se Tomina vijest
eparh uvijek funkcija (αξία δια λογού) Pitanje je samo pojavljuje li se u X. ukazuje kao vrlo upotrebljiva i unatoč Tominu krajnje nemarnu
i XI. stoljeću funkcija eparh ili u to doba više nema toga naziva. Sudeći izvještavanju kao vjerodostojna: Držislav je imao funkciju eparha
prema sačuvanim pečatima eparh je poznat i u X. stoljeću. Tako je npr. iz Dalmacije; tu mu je funkciju dodijelio bizantski car, a kako ona nije
druge polovice X. stoljeća sačuvan pečat s imenom Michael anthypatos počasna, za razliku od titule patricija, ona je Držislavu davala određena
patnkios i eparhos.90 Očito je riječ o osobi s vrlo visokom počasnom titulom prava u Bizantskoj Dalmaciji - za razliku od njegova nasljednika Krešimira
(čak antipat = prokonzul-patricij!), dakle počasnom titulom koja se inače koji je imao samo počasnu titulu patricij, ali ne i funkciju eparha. Preostaju
dodjeljivala onim namjesnicima provincija, stratezima, koji su postigli još ova pitanja: prvo, zašto je Držislav postao eparh Dalmacije i s tim u svezi
najviše počasti. Ali, sačuvani su i pečati eparha s nižom počasnom titulom, zašto^njegov nasljednik nije više eparh i drugo, sadržaj ovlaštenja eparha.
npr. patnkios eparchos, koji se datira vrlo široko (VIII.-IX. stoljeće).91 Iz Cipra Što se tiče prvog pitanja, Ferluga je uspješno pobio Šišićevu tezu da
je sačuvan pečat s mnogo skromnijim počasnim naslovom je neposredni uzrok bizantskog prepuštanja dalmatinskih gradova
spatharokandidatos i funkcijom eparha, doduše iz konca IX. stoljeaa,92 a iz hrvatskom kralju Stjepanu Držislavu bio Samuilov upad u Dalmaciju, i to
IX. stoljeća sačuvan je veći broj pečata s još nižom počasnom titulom zato što je Ostrogorski potvrdio novim dokazima stariju tezu da je do tog
spatharos.93 upada došlo tek potkraj (oko 997. god.) stoljeća, dakle, nakon Držislavljeve
Dakle, funkcija eparha bila je živa još u X. stoljeću. smrti (oko 995. god.).101 To je prihvatila i N. Klaić, koja odbija tezu o
Treba ipak upozoriti da titula eparha u IX. i X. stoljeću izaziva u bizantskoj dodjeli Dalmacije Držislavu "kao nagradu za tobože pruženu
literaturi velike dvojbe. Tako se npr. za već spomenutu titulu οι ανθύπατοι pomoć protiv Samuila".102 Pritom je neobično što se Ferluga poziva na
και έπαρχοι τίδν θεμάτων Taktikona Uspenskoga smatra da je Ostrogorskog samo u pogledu datiranja Samuilova upada u Dalmaciju, ali
anakronizam. Donekle slično misli i Oikonomides, po kojem je vijest iz ne i na jednostavnu i uvjerljivu tezu Ostrogorskoga da se "u potrazi za
toga Taktikona "survivance de l'administration protobyzantine" ?* Dodajmo saveznicima protiv ovog moćnog neprijatelja (tj. Samuila: L. M.) vizantijski
da se ista titula ponovno pojavljuje u X. stoljeću u Knjizi o Ceremonijama car Vasilije II trudio da se poveže sa eventualnim Samuilovim
103
Konstantina Porfirogeneta: ανθύπατοι των θεμάτων και έπαρχοι,95 ali se protivnicima u zapadnom delu Balkana". Dakle, istina je da je
96
smatra da je i ta vijest preuzeta iz starijeg materijala ! da ne odgovara Ostrogorski dokazao da se Samuilov upad u Dalmaciju dogodio "krajem
104
vremenu Konstantina Porfirogeneta. Međutim, ne samo Taktikon
97 90-tih godina", ali to ga nije sprečavalo da Tominu vijest prihvati kao
točnu. Doista, ne vidi se nikakva razloga zašto bi dodjelu Dalmacije na
Uspenskoga (sredina IX. stoljeća) i Knjiga o Ceremonijama (sredina X.
upravo hrvatskom kralju trebalo povezivati sa Samujlovim upadom.
stoljeća) nego i sačuvani pečati, pa i vijest o Držislavu kao patriciju-eparhu,
Bazilije II. nije trebao čekati na upad da bi tražio saveznike protiv Samujla.
kao da upućuju na to da titula eparha nije u to doba bila posve nestala. U Dapače, Ostrogorski izričito prihvaća Šišićevu tezu i na osnovi Tome
literaturi98 je s pravom upozoreno da titula patricija-eparha nije bila navodi "da je Vasilije II. čak poslao Stjepanu Držislavu kraljevske insignije
i poverio mu upravo dalmatinskih gradova, imenovavši ga za svoga
«•N.dj.,36. namesnika-eparha i podarivši mu titulu patricija.".
105
4
N. dj., 47.
9J
N.dj., 116. 99
TOMA, 42.
93
N. dj., 52, Ш. 100
FERLUGA 1957., 89, a po njemu i KLAIĆ N., 1971., 323.
94
OIKONOMIDES 1972., 343. 101
FERLUGA 1957., 88; ISTI 1978., 192.
95
DE CEREMONIIS, 61 = VOGT, 56. 1(12
96
MAYER, 5. KLAIĆ N. 1971., 323.
103
97
AHRWEILER,53. OSTROGORSKI 1949., 22.
104
98
FERLUGA 1957., 88. N. dj., 24.
105
N. dj., 22.
Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pit crnja 147
Razlog velikog uvažavanja Hrvatske od Bizanta isti je dakle kao u

vrijeme Tomislava. Prikliješten od bugarskog vladara Simeona u doba Isto je tako sigurno da Toma nije mogao naći u nekom katalogu
Tomislava, odnosno makedonskog vladara Samuila u doba Držislava, ~- splitskih nadbiskupa podatak da je Martin bio nadbiskupom za cara
Bizant je pomoću Hrvatske nastojao nametnuti svome opasnom Teodozija. To je samo Tomina nemarna i neuspješna kombinacija. Ali, ako
protivniku rat na dvije fronte. Pritom je Hrvatskoj očito trebalo dati neku je to tako, nije onda nemoguće da je i samo ime Držislava uz nadbiskupa
kompenzaciju za troškove i opasnosti i ona je, čini se, nađena u oba slučaja Martina plod Tomina kombiniranja - ovaj put, čini se, uspješnog.
Smatramo da je u katalogu koji je pred sobom imao Toma bilo samo ime
u prepuštanju Hrvatskoj prihoda iz dalmatinskih gradova. Pravna je forma
nadbiskupa i, najčešće, godina - i ništa više. To se najbolje vidi po Justinu
u slučaju Držislava nađena u dodjeli dvosmislene bizantske funkcije
(naša 1.1) gdje je upravo tako zabilježen podatak o nadbiskupu. Uostalom,
eparha. Dakako, čim je prošla opasnost, Bizant je oduzeo hrvatskom kralju
i podaci o Trpimiru i Muncimiru sigurno su plod Tominih kombinacija -
tu funkciju. Zbog toga nosi hrvatski kralj Krešimir samo počasnu titulu
patricija. ovaj put neuspješnih. Po svemu se čini da se može i dokazati na koji je
način došlo do toga čudnog podatka. Kao što je to već odavno dobro
Svakako, ni to nije baš posve isprazna titula, jer su svi nosioci
objasnio Šišić, Toma je u jednoj prenapravljenoj Zvonimirovoj ispravi
bizantskih titula - i onih počasnih i onih povezanih s funkcijom - imali
pročitao da su Zvonimirovi prethodnici bili "kraljevi Trpimir i Muncimir"
pravo na plaću (roga) koju su strani vladari prihvaćali s najvećim
pa ih je onda "odoka" ubacio na "prazno mjesto" negdje poslije Držislava
zadovoljstvom i koje je potkraj X. stoljeća bila daleko od toga da bi bila
tek simbolične visine. zato što je po njegovu mišljenju tamo bilo mjesto svima onima hrvatskim
vladarima koji su nosili titulu kralja. Naprotiv, podaci o bizantskim
Time je ujedno odgovoreno i na drugo pitanje. Držislav kao eparh carevima i hrvatskom kralju Krešimiru, bizantskom patriciju u doba
Dalmacije imao je pravno položaj neke vrste bizantskoga civilnog nadbiskupa Petra čine se potpuno pouzdanim. Ddoduše, samo Tominu
namjesnika. U praksi se to svodilo na ubiranje podavanja iz dalmatinskih nemaru možemo zahvaliti da je Prestancije od priora postao primarij. A
gradova, i na stanovit utjecaj na politiku tih gradova što je svakako mnogo zanimljivo je da su Bazilije i Konstantin jedini bizantski carevi koje Toma
manje od sveobuhvatne vlasti stratega neke bizantske teme. Takva funkcija izrijekom spominje nakon cara Lava (V. stoljeće). On ne zna ništa čak ni
ne mora nužno obuhvaćati pravo komandiranja ni nad lokalnom o Mauriciju (konac VI. stoljeća).
milicijom. Takvim objašnjenjem otpada naš prigovor iznesen u našem radu Privlači pažnju i godina pribilježena uz nadbiskupa Justina: 840. Bulić
iz 1983. god., tj. da je teško prihvatiti tezu kako je Bizant povjerio upravu - Bervaldi primjećuju da se protiv te godine "podižu ne male poteškoće".ш
Bizantske Dalmacije hrvatskim kraljevima, jer bi uprava obuhvaćala i Naime, tzv. Trpimirova darovnica, u kojoj je spomenut kao splitski
komandu nad lokalnom milicijom.
nadbiskup Petar, datira se počevši od Račkoga s 852. god. Međutim, Bulić
Svakako je očito da Toma vijest o naslovima hrvatskih kraljeva - Bervaldi upozoravaju da "prvi splitski nadbiskup, o kome ne može biti
počevši od Držislava nije preuzeo iz nekog kataloga splitskih nadbiskupa, ni najmanje sumnje, jest Petar I".107 Prema tome, Justina bi kao njegova
već je to njegova vlastita kombinacija na osnovi nekih drugih vrela. Toma nasljednika trebalo pomaknuti poslije 852. god., pa se Bulić - Bervaldi
je, čini se, pročitao u nekom vrelu da je hrvatski kralj Držislav bio eparh trude pronaći razlog navodno pogrešnoj dataciji početka Justinove
Dalmacije i patricij pa je iskonstruirao vijest da su se od Držislava hrvatski biskupije i upuštaju se u prilično smione kombinacije. Razumljivo je da
kraljevi nazivali reges Dalmatiae et Croatiae. Poznato je da su titulu rex podatke o vrelima treba pokušati uskladiti i da je pritom nužno i
Croatiae et Dalmatiae (a ne Dalmatiae et Croatiae!) nosili hrvatski kraljevi tek kombinirati, često i vrlo smiono i zbog toga ne možemo prigovoriti
od sredine XI. stoljeća, tj. tek od Petra Krešimira IV. i da je ta titula imala cijenjenim piscima. Ipak, smatramo da se dosadašnja literatura uplela u
antibizantski smisao jer se njome naglašalo pravo hrvatskih kraljeva nad 108
nepotrebne teškoće zbog toga što je prihvatila prijedlog da Trpimirovu
Bizantskom Dalmacijom. Tu je titulu priznalo hrvatskom kralju papinstvo, darovnicu treba datirati s 852. god. Taj prijedlog osniva se isključivo na
a ne Bizant. Bizant je Držislavu priznao u odnosu na Dalmaciju funkciju 15. indikciji kojom je uz ostalo datirana ta darovnica. Ali, jesmo li nužno
eparha upravo zato da time istakne bizantski suverenitet nad Dalmacijom. •vezani tom indikcijom u ispravi koja je sačuvana u vrlo kasnom prijepisu
A pogotovu nema dokaza da je Bizant slao hrvatskim kraljevima iz 1568. god., to više što joj se drugi podaci protive? Opće je poznato da
kraljevske insignije, i to još kao kraljevima Dalmacije i Hrvatske, jer bi to
značilo da Bizant priznaje hrvatskim kraljevima ona ista suverena prava 106
BULIĆ - BERVALDI, 151.
nad Dalmacijom koja su imali nad Hrvatskom. m
N. dj., 132.
™ Prvi ga je iznio DUMMLER, 43.
se indikcija često pogrešno prepisivala; o tome postoji bezbroj primjera pa 5. Splitski biskupi, nadbiskupi i metropoliti
je to suvišno dokazivati. A u Trpimirovoj darovnici nalazimo podatke koji
N. Klaić je pitanje osnivanja splitske nadbiskupije rješavala prvi put
nas upravo sile da indikciju 15. ne prihvatimo kao odlučujuću. Naime,
u radu iz 1963.-1965. Po njezinu mišljenju Split nije imao svoga biskupa
Trpimirova isprava datirana je još i podatkom da je u to vrijeme vladao u
još ni 879. god. jer se te godine spominje u jednom papinom pismu samo
Italiji kralj Lotar, i to "sub die Ш1 nonis Martii", a poznato je da je Lotar
"nadpop svete stolice salonitanske",111 a to treba tumačiti tako da nije riječ
odmah nakon smrti svoga oca još 840. god. otišao iz Italije i da se više nikad
o "pomoćniku splitskoga biskupa u katedralnoj crkvi, jer splitskog biskupa
u nju nije vratio. Od toga vremena talijanskim se kraljem nazivao, dakako,
još nema", već o archipresbiter ruralis, koji postoji "ondje gdje još nema
njegov sin. Zar je doista moguće da Trpimir, koji je živio u neposrednoj
dovoljno stanovnika za osnivanje biskupije".112 Kada je pak 925. god.
blizini Italije nije ništa znao o toj promjeni? O tome smo na drugom mjestu
osnovana splitska nadbiskupija, ona je ujedno postala i metropolija, tj.
podrobnije raspravljali i došli do zaključka da Trpimirovu ispravu treba
splitski metropolit "dobio je pravo koje nije mogao baštiniti od
datirati između 839. god. (kada je vladao Mislav, a ne Trpimir) i 844. god.
salonitanskog biskupa, jer ga on (tj. salonitanski biskup: L. M.) nije imao".
(kada je Ludovik II. proglašen italskim kraljem).109
Kada je nekih 8 godina kasnije, tj. 1971. godine N. Klaić ponovno
Tomin podatak o biskupu Justinu u godini 840. slaže se dakle s
uzela u razmatranje isto pitanje, ona je još uvijek ostala na stajalištu da je
podacima o italskom kralju Lotaru i nadbiskupu Petru iz Trpimirove
Split do X. stoljeća bio tek "malo naselje u Dioklecijanovoj palači" koje je
isprave. Petar je vladao dakle do 840. god., iste godine naslijedio ga je
"jedva tko i poznavao",113 ali je dodala da je on uspio dobiti naglo na
biskup Justin, i to u vrijeme kada je Lotar još bio italski kralj, a Trpimir
već naslijedio Mislava. ugledu pričom o apostolicitetu svoje biskupije. Ipak joj je smetao podatak
koji donosi Toma o Justinu kao splitskom nadbiskupu u 840. god. pa ga
Mogli bismo se još zapitati kada je Trpimir saznao za odlazak Lotara
je odbacila. Ako je, dakle, Toma pogriješio s datiranjem Justinova
iz Italije. Poznato je da je Ludovik I. umro 20. lipnja 840. u Ingelheimu i
biskupovanja, onda "bismo mogli zaključiti da prije 879. god. nije bilo u
da je Lotar najhitnije doputovao da tamo preuzme carski dvorac jer je
Saloni (lapsus, umjesto Split: L. M.) biskupa". Ali, čini se da sada N. Klaić
dobro znao da neposredno predstoji teški obračun s braćom Ludovikom
dopušta i drugu mogućnost, naime, da možda "arhiprezbitera
i Karlom.110 Lotar se već u kolovozu 840. naziva carem. Ne samo u
spomenutog u pismu Ivana VIII. (tj. 879. god: L. M.) valja protumačiti kao
karolinškom carstvu nego i oko njega s najvećom su se pažnjom pratili
biskupova pomoćnika", dakle da su biskupi u Splitu postojali i prije 879.
sudbonosni događaji u Franačkoj, kao neprijeporno najvećoj europskoj
god. "U svakom slučaju", zaključuje N. Klaić, "misao o nadbiskupskoj
velesili jer o prilikama u njoj uvelike ovisile ponašanje (i sudbina) susjeda,
časti medu dalmatinskim biskupima potekla je od pape Ivana VIII."114
medu ostalim i Trpimira. Najvjerojatnije je da je Trpimir već za mjesec-
Dakle, po mišljenju N. Klaić salonitanska crkva nije bila
dva saznao za odlazak Lotara iz Italije i njegovu novu carsku titulu. Zato
metropolitanska. Ipak, kako je Salona bila glavni grad provincije
je slabo vjerojatno da bi Trpimir nazivao Lotara italskim kraljem poslije
Dalmacije, ne vidimo razloga zašto crkvena organizacija u antici ne bi u
listopada 840. god. Datiranje Trpimirove isprave s 2. veljače 840. ukazuje
se stoga kao najvjerojatnije. Dalmaciji slijedila državnu organizaciju kao što je to i inače bio slučaj.
Uostalom, salonitanski nadbiskup Honorije sazvao je 530. godine
115
provincijalni sinod, a upravo to je jedna od glavnih ovlasti metropolita.
Na tom se sinodu u prvom kanonu određuje da svećenici ne smiju
obvezivati svoju crkvu pozajmljivanjem novca ako im to ne odobri biskup,
a u drugom da ista zabrana vrijedi i za ugovore koje bi sklopio biskup
(de episcoporum contractibus), ako nema odobrenja metropolita (similiter
109
Tekst Trpimirove isprave u: CD 13-8.
""Problematika Lotarevih naziva vrlo je složena. Ovdje ne možemo u nju ulaziti. Dovoljno '"KLAIĆ, N. 1963.-1965., 229.
112
je spomenuti ispravu od 25. srpnja 840. izdanu u Strasbourgu s ovom datacijom: Data VIII. N. dj., 241.
113
kal. aug. anno Christi propttio imperii damini Hlotarii pit imperatoris XXI, indictione III, actum KLAIĆ N. 1971 .,301.
p· 114
Strazburg civitate, SCHIEFFER, 1966.^136. Lotar se prije 840. često nazivao "carem u N. dj., 238.
kraljevim Italiji"! 115
KLAIĆ, N. 1967a., 6.
150 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja
cjuocfue apud metropolitanum). Obje su odredbe vrlo loše tradirane, ali se ipak koji ne potpadaju pod vlast metropolita. Tako npr. tzv. Notitia 1. (Leonis
smisao jasno razabire. Salonitanska je crkva dakle nesumnjivo imala Sapientis et Photii orao patriarcharum)™ navodi najprije sjedišta 5 patrijarha,
metropolitanski položaj - što dakako ne znači da ge je splitska crkva nakon toga sjedišta 33 metropolita, nakon kojih slijede 43 sjedišta
automatski naslijedila odmah nakon obnove.
"autokefalnih" nadbiskupa koji nisu podređeni metropolitu provincije
Nadalje, kada papa Ivan VIII. piše dalmatinskom kleru i narodu 10. (επαρχία), a tek nakon toga biskupe razvrstane po provincijama. Slično
lipnja 879.1'6 da izaberu "nadbiskupa" (archiepiscopus) i da od pape zatraže su metropoliti, nadbiskupi i biskupi poredani i tzv. Epiphanii expositio
palij, tj. znak metropolitske časti, onda on doduše ne spominje izravno praesessionum™ koja donosi podatke za vrijeme prije 787. god.: 5 patrijarha,
salonitansko-splitsku crkvu kao metropolitansku, ali mislimo da se to ipak
32, metropolita, pa onda 44 "αυτοκέφαλοι αρχιεπίσκοποι" i nakon toga
dade neizravno zaključiti iz nekoliko okolnosti. Naime, vrlo je vjerojatno biskupe po provincijama.
da je 879. god. splitska crkva bila bez svoga nadbiskupa pa je zbog toga Dakle, bar je to sigurno da biskup Ivan naveden kao držalac
pismo upućeno najprije zadarskom, osorskom i ostalim, biskupima (Vitali salonitansko-splitske biskupije nije potpadao ni pod kojeg metropolita, već
Jadrerisi, Dominico Absarensi ceterisque episcopis), a tek se nakon toga navodi da je bio autokefalan. Je li on već tada nosio naslov nadbiskupa? To bi se
arhiprezbiter, ali se s druge strane spominju najprije "stanovnici grada moglo tvrditi prema njegovu visokom mjestu medu nadbiskupima. Ali
Splita" i tek nakon njih "stanovnici Zadra i ostalih gradova" - očito zato medu potpisima na kraju 4. sjednice sinoda iz 787. god. nalazi se rapski
što je Split kao nasljednik "svetog salonitanskog sjedišta" (sancte sedis biskup na 72., osorski na 77. mjestu, a u zapisniku 7. sjednice rapski je
Salonitane) imao u crkvenom pogledu prednost pred svim ostalim
biskup na 71., a osorski na 76. mjestu. Popis nadbiskupa preteže se do 87.
gradovima. Uostalom, papa Stjepan VI. obećava 887./S.1I7 biskupu
mjesta, iz čega bi slijedilo da su i rapski i osorski biskupi zapravo
Teozodiju palij i kod toga izričito spominje salonitansku crkvu. Teodozije nadbiskupi. Nije li vjerojatnije da su salonitanski, rapski i osorski biskupi
je trebao dobiti palij kao splitski biskup, tj. kao nasljednik salonitanske dobili nerazmjerno visoko mjesto zato što su i inače iz razloga političke
metropolitske časti. Jedino ostaje otvorenim pitanje kada je splitska crkva mudrosti svi zapadni biskupi dobili vrlo visoka mjesta? Naime, svih pet
priznata od pape kao metropolitanska.
popisa s toga sinoda navodi najprije metropolite pa nadbiskupe i, na kraju,
Svakako tvrdnja da je Split bio beznačajni gradić koji je jedva tko biskupe, s time da medu nadbiskupima dolaze po rangu najprije
poznavao, čini se kao teško pretjerivanje jer salonitansko-splitski biskup
nadbiskupi Južne Italije i Sicilije, a tek nakon njih svi ostali.121 To je
ima u nekim popisima sinoda iz 787. god. vrlo visoko mjesto, čak među Darrouzes122 uočio i s pravom zaključio da su sva zapadna nadbiskupska
nadbiskupima koji su se sastali na Nicejskom sinodu.118 Popisi nadbiskupa
sjedišta bila počašćena nerazmjerno visokim rangom "qui les mit
na zapisniku s 4. sjednice, održane 1. listopada 787. god., počinju sa 60.
globalement au-dessus des Orientaux".ш Međutim, uz dva popisa o kojima
mjestom, a već na 62. mjestu nalazi se salonitanski biskup Ivan. Prema
je upravo bilo riječi, postoji još jedan u kojem su spomenuti salonitanski,
zapisniku sa sjednice održane 13. listopada iste godine on se nalazi još više,
rapski i osorski biskupi, tj. popis potpisnika "izjave o vjeri". U tom popisu
čak na 61. mjestu! Može li se grad s tako visoko kotiranim biskupom
nailazimo na redoslijed koji je za problem kojim se bavimo od odlučujuće
smatrati beznačajnim ako znamo da je ugled biskupske stolice ovisio
važnosti. Da bi redoslijed popisa bio jasniji, dajemo ujedno i rang
umnogome o važnosti i ugledu grada?
metropolita odgovarajuće grupe biskupa:
Ali ipak ostaje pitanje da li je u ta dva popisa riječ o biskupu ili
nadbiskupu jer visoki položaj na 62. odnosno 61. mjestu, tj. medu
nadbiskupima nije dokaz da je on doista bio nadbiskupom. Ovdje je nužno
dati tek nekoliko opaska o položaju nadbiskupa. Na zapadu se od VI.
stoljeća za metropolite uobičajio naziv nadbiskup. Na istoku su razlikovali
metropolite, tj. biskupe sa sjedištem u glavnom gradu provincije, koji imaju
119
određene ovlasti nad biskupima provincije i nadbiskupe, tj. takve biskupe PARTHEY 1866., 55-94.
120
N. dj., 150-161.
121
116
CD 1,16-17. DARROUZES 1975., 22-26.
122
117
CD I, 19-20, 21-22, br. 18. N. dj., 25.
123
118
Vidi DARROUZES 1975., 63. U prva dva popisa (11.ΙΧ.787. i 26.IX.787.) ova trojica nisu spomenuta, vjerojatno zato
što još nisu stigli na sinod.
Redni Grupacija Mjesto u već od 879. godine odlučio da splitskoj, a ne zadarskoj crkvi prizna primat
broj Rang nadležnog
popisu nad svim dalmatinskim crkvama premda je od sredine IX. stoljeća dalje
metropolita
Zadar bio glavni grad bizantske teme. Poznato je da su se premještanja
1. metropoliti biskupske i metropolitanske stolice često događala tijekom stoljeća pa je
2. 1-34
"zapadni nadbiskupi" papa bez teškoća mogao priznati metropolitski položaj zadarskom
3. 35-53
istočni nadbiskupi biskupu. Nije nimalo vjerojatno da je on "nasjeo" splitskim uvjeravanjima.
4. 54-75
biskupi Kapadokije124 Zašto se to, dakle, nije dogodilo? Odgovarajući na to pitanje treba uzeti u
5. 76-79 l
biskupi Azije125 obzir da je glavna značajka bizantske teme bila u tome što je u njoj
6. 81 - 105 2
biskupi Dalmacije postojala bizantska vojska. Ako nema vojne prisutnosti, nema ni teme. U
7. 106 - 108
biskupi Cipra temi Dalmacije bizantska je vojska bila vrlo vjerojatno koncentrirana samo
8. 109-113 3
biskupi Europe126 u glavnom gradu, Zadru.129 Bizant nije imao dovoljno financijskih
114-126 4 sredstava da održava vojne kontingente u svim dijelovima svojih tema, pa
je tako za Dalmaciju bilo dovoljno držati jednu detaširanu četu u Zadru -
Iz ovoga se pregleda vidi da salonitanski, rapski i osorski biskupi čak je i to bio nemali teret, zbog čega su, kao što je poznato, stratezi koji
imaju doduše po tome popisu vrlo visoko mjesto, ali ne medu su se nalazili na čelu zapadnih tema imali velikih briga kako da iz lokalnih
nadbiskupima, već odmah nakon biskupa dviju najuglednijih izvora pokriju svoje troškove. Kada je Bizant u povodu diplomatske
metropolitanija, Kapadokije (Cezareje) i Azije (Efez). Ako uzmemo u obzir aktivnosti Bazilija I. prepustio papi Dalmaciju i Hrvatsku, papi se očito nije
da ovaj popis obuhvaća 343 sjedišta, onda vidimo da je mjesto (106-108) mogla ni najmanje sviđati pomisao da će njegov metropolit imati sjedište
dalmatinskih biskupa još uvijek vrlo visoko, ali da popis razrješava dilemu u Zadru uz bizantskog stratega. To je razlog zašto je čitavo vrijeme stvarne
je li riječ o biskupima ili nadbiskupima. Salonitanski na 106., rapski na 107. bizantske prisutnosti u Dalmaciji za makedonske dinastije ostalo
i osorski biskup na 108. mjestu bez ikakve su sumnje samo biskupi, a ne neuobičajeno odvajanje crkvene i političke vlasti: Zadar je oko dva stoljeća
nadbiskupi. Njihovo više mjesto u prethodna dva popisa nije drugo nego, bio središte bizantske političke, a Split papine crkvene prisutnosti.
kao što je već rečeno, izraz osobitog zadovoljstva kojim je njihov dolazak
na sinod popraćen. Ta tri biskupa nisu ni nadbiskupi ni metropoliti, a po II.
svemu se vidi da oni nisu podređeni nijednom metropolitu, slično kao što
127
nisu ni "zapadni" nadbiskupi južne Italije i Sicilije.
1. Vremenski odnos HS i HSM
Možda bi ipak ostalo na prvi pogled nerazumljivo zašto Zadar kao
sjedište bizantske teme nije imao položaj metropolitanske crkve. N. Klaić U novije su vrijeme nakon vrlo podrobne raščlambe HS i HSM došli
je vrlo dobro uočila teškoću i njoj opetovano128 posvetila razmjerno iscrpne Barada i Gunjaca s jedne i N. Klaić s druge strane do dijametralno
analize, koje se u biti svode na to da je Split 925. godine lažnom pričom o 130
oprečnoga konačnog zaključka: po Baradi je postojao predložak na
apostolicitetu Salone "izigrao oba svoja opasna protivnika". Ali treba 131
osnovi kojeg su sastavljeni i HS i HSM, po Gunjači je HSM Tomin
primijetiti da je splitskom biskupu već Stjepan VI. obećao 887./888. palij. koncept koji mu je služio za definitivnu redakciju njegova djela (HS), a po
Zar je Split prevario i papu Stjepana VI.? Kako je položaj metropolitanske N. Klaić HSM sastavljen je od nepoznatog autora, mnogo kasnije,
crkve u provinciji Dalmaciji sigurno pripadao Saloni, o nekoj se "prijevari" vjerojatno u doba modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne, koji je
po našem mišljenju ne može govoriti. S druge strane, očito je da je papa "nesumnjivo imao namjeru da radi na crkvenoj povijesti Ilirika". N.
132
124
Klaić je bila toliko uvjerena da je njezina teza točna da je 1967. god.
Metropolitanske sjedište je Cezareja.
125
126
Riječ je o crkvenoj provinciji Aziji kojoj je na čelu metropolit Efeza.
Sjedište je u Herakleji. )29
Vidi o tom pitanju MARGETIĆ 1975c., 25-52; Ι5Ή 1991., 45-59 = 1992., 53-73.
130
127
Drukčije KATIČIĆ 1982.-1984., 79, po kojem su sva tri dalmatinska, biskupa imala rang BARADA 1949., 1949., 101-108.
nadbiskupa. 131
GUNJACA 1951., 175-243.
m
KLAIĆ, N. 1963.-1965., 225,233 i d.; ISTA' 1971., 301 i d.
132
KLAIĆ, N. 1967., 59.
133
N. dj., 25.
154
Historia Salonitana i Historia Salomtana Maior - neka pitanja 155
napisala: "Kako se već u prvim rečenicama HSM može jasno razabrati da

je HSM prerađevina HS, nisam smatrala svojom dužnošću pobijanja gore da to sastavljač nije imao na umu.138 Usto, da je sastavljač teksta HSM imao
spomenutih hipoteza",133 a 1979. god. prigovorila obojici da "rade na doista pred sobom HS kao predložak, vidi se i po tome što je iz izbačenog
znanstveno nedopušten način", a osobito Gunjači koji "usprkos mnogo odlomka o teškom životu Salonitanaca ipak preuzeo nekoliko riječi, i to
riječi u najnovijim djelima ne uspijeva svoje hipoteze učvrstiti" i zaključila turres et menia kao i solum teatri edificium quod in occidentali parte constructum
da "nema razloga da se i na njima zaustavljamo".134 fuerat prilično vješto prebacio u opis uništenja Salone.139
Ipak, dokazivanje da je HS starija od HSM nije baš toliko jednostavno. HS na više mjesta spominje kralja Zvonimira, i to isključivo u obliku
Naime, ako prihvatimo Gunjačino stajalište da je tekst Ρ samo prijepis, Suinimir, Suinimirus. Naprotiv, HSM upotrebljava isključivo oblik
onda se mnoge netočnosti i nelogičnosti HSM mogu lako objasniti time Svonimir, Svonemerius. Kao što je poznato, Suinimirus je stariji, a Zvonimir
što je u najstariji sačuvani prijepis HSM, tj. Ρ loše prepisao svoj predložak. noviji oblik toga imena pa je zbog toga nemoguće da bi se u navodno
Napr. odmah na početku teksta Ρ stoji da je pjesnik Lukan nazvao Salonu starijem tekstu pojavljivao oblik Zvonimir, a u novijem Suinimir, i to još po
pa se nastavlja: Dicta autem est Salona a salo hoc est a mari, quia in littore mariš Gunjači kod istog pisca.
sita est, quia modicum lata, sed in longumferre sex milibus versus occidentalem Mislimo da ova dva primjera s dovoljno uvjerljivosti snažno govore u
plagam protenditur"J35 Ovdje očito nakon sita nedostaje dio rečenice koja prilog stajališta da je HSM nastao nakon HS. Dapače, iz upotrebe oblika
se nalazi u HS: longa vero id circo dida est. Kad bi Ρ bio izvornik HSM, onda Zvonimir u HSM može se zaključiti da je HSM nastao mnogo kasnije od HS.
bi već ta uvodna rečenica bila dovoljnim dokazom da je HSM loše
2. Rukopis Ρ - izvornik ili prijepis
prepisivao HS. Ali, ako je Ρ prijepis, ništa ne priječi da pogrešku pripišemo
prepisivaču teskta Ρ i da ustvrdimo da se u izgubljenom izvorniku HSM Gunjaca je još 1951. god.140 ustvrdio da je rukopis HSP, koji se čuva
nalazila cijela rečenica zajedno sa (u P) ispuštenim dijelom. I tako bi se u arhivu Zbora de propaganda fide (= P), samo prijepis starijeg teksta, a
moglo nanizati mnogo razlika između HS i HSM koje bi se bilo lako, bilo ne izvorni tekst, i to na osnovi ovih argumenata:
teško dale uskladiti s Gunjačinom tezom da je HSM Tomin koncept. Ali 1. brojne pogreške do kojih je po Gunjači moglo doći samo pri
ipak ne sve.
prepisivanju, tako npr.
Tako se npr. i u HS136 i u HSM137 govori o osnivačima Dubrovnika P trebalo bi
tekstom koji se tako reći doslovce podudara u jednom i drugome djelu. Aquilegia Aquileia
U HSM se tekst nastavlja kako su "neki od njih" (aliqui ex ipsis) sagradili Fabrisianus Fabricianus
Zadar. Naprotiv, u HS nakon odlomka o osnivačima Dubrovnika tekst manicipisis municipiis
nastavlja pričati o Salonitancima koji su nakon bijega iz Salone provodili Muncarensis Miccurensis
na otocima težak život i kako se nisu usuđivali vratiti u Salonu pa tek sada mater inter
tekst spominje da su "neki od njih" osnovali Zadar. U ovom je slučaju teko
reći nemoguće prihvatiti tezu o ranijem nastanku HSM. Po tekstu HSM 2. Na fol.613r postoji lakuna poslije riječi clericorum. Da je riječ o
izvornom tekstu, lakune ne bi bilo.
neki od osnivača Zadra bili bi Dubrovčani, ali u nastavku teksta ipak i
3. Na fol. 625r P ima tekst s lakunom: "consecrans et am in". Da je
HSM navodi da je položaj Zadra bio tako povoljan za naseljenike "da im
nije bilo nužno vratiti se u Salonu" - dakle i po HSM riječ je o riječ o izvornom tekstu, lakune ne bi bilo.
Salonitancima. Tekst HSM ("neki od njih") po kojem se čini na prvi pogled 4. Na fol. 640v stoji "in sacro ofago", što je besmislica do koje je došlo prili-
da je riječ o Dubrovčanima nastao je nesumnjivo tako da je sastavljač HSM - kom prepisivanja. Umjesto "sacrofago" prepisivač je loše pročitao "sacro ofago".
imao pred sobom kao predložak HS i onda iz njega izbacio podatak o U svojem se radu iz 1967. god.141 N. Klaić nije izravno osvrnula na t.
teškom životu Salonitanaca na otocima pa mu je ispalo kao da su 1. Naime, jasno je samo po sebi da su se sve navedene pogreške doista
Dubrovčani osnivači Zadra, premda se iz nastavka teksta u HSM jasno vidi dogodile zbog prepisivanja, ali one se odnose na prepisivanje iz grade koju
134
KLAIĆ, N. 1979., 171-172. 138
135
TOMA, 5 Tako i KLAIĆ, N. 1967a., 35.
139
136
TOMA, 31. N. dj., 90.
140
137
KLAIĆ, N. 1967a., 92. GUNJACA 1951., 182 i 239, bilj. 33 i 34.
141
KLAIĆ, N. 1967a., 6-7.
je imao pred sobom pisar rukopisa. Dakle, te pogreške ne odgovaraju na teška Ρ tu lakunu popunio ovako: "et ampliatus in" (tako Gunjaca 1951.
pitanje je li Ρ izvornik ili nije, jer je do njih moglo doći u oba slučaja. Pritom god.)151 odnosno "et amplius in" (tako Gunjaca 1973.),152 s time da Gunjaca
je također manje važno što npr. u Ρ stoji ispravno "Fabricianiis,^2 a ne 1951. god. slijedi barberinski stariji tekst (br. 828), a 1973. god. Propagandin
Fabrisianus i ispravno inter,™3 a ne mater, što nadalje, u Ρ stoji Muncorensis,w tekst (P). Ali, nadopuna ne zadovoljava, što se vidi i po tome što Gunjaca
a ne Muncarensis te municipisis, a ne municipiis i što navodno ispravni tekst 1951. god. citirani tekst nastavlja bez točke, a 1073. god. poslije "consecrans
Miccurensis (?) treba vjerojatno pripisati tiskarskoj grešci u Gunjačinu et am ..." stavlja točku i nastavlja s novom rečenicom: "In magna devotione
tekstu. U svojoj diskusiji s N. Klaić Gunjaca se s pravom više nije pozivao itd." U oba slučaja dobiva se šepavi i nezadovoljavajući tekst. Naprotiv,
na taj argument.145
tekst u HS posve zadovoljava. To donekle umanjuje jačinu argumenta, ali
U istome je radu N. Klaić upozorila na to da je riječ "in sacro ofago" osnovna sumnja ostaje: nije li prepisivač u P imao pred sobom neki
ne stoje u Ρ gdje jasno piše "in sarcofago".™ Time je navodna "najočitija predložak, neki širi tekst od onoga u HS? To bi navodilo na misao da je
griješka" rukopisa nestala kao argument. Gunjaca se na to više nije vraćao taj širi tekst kasnije HS skratio, i to prilično uspješno, a da ga prepisivač
u svojim raščlambama iz 1973. i 1975. god.,147 ali je začudo u svom teksu rukopisa P nije uspio odgonetnuti pa je umjesto toga ostavio lakunu,. Ali,
HSM ostavio "in sacro Ofago" premda tvrdi da tekst objavljuje prema je li to jedino moguće objašnjenje? Pretpostavimo da je prepisivač rukopisa
rukopisu P.148
P imao pred sobom predložak, izvornik HSM, a da je taj izvornik rađen
Ostaje problem dviju lakuna (naše t. 2 i 3). Za prvu lakunu je N. Klaić na osnovi Tomina HS pisanog beneventanom. Sastavljač izvornika HSM
ispravno upozorila da je riječ o prijepisu iz akta crkvenih sabora pa kada vidio je u Tominu HS napisano "consecrans eam in", ali je, zaveden velikom
je autor HSM došao do nečitljivog mjesta, on ga je "jednostavno sličnošću slova "a" i "t" u beneventani napisao jedno slovo ("a") dva puta,
preskočio".149 To izgleda vrlo prihvatljivo. Ali, drugu lakunu N. Klaić nije jednom kao "f", a drugi put kao "a" pa je napisao consecrans et am in"
uspjela dobro objasniti pa umjesto objašnjenja daje poduži tekst kojim po (consecrans e[t]am in"). Prepisivač rukopisa P pročitao je u svom izvorniku
našemu mišljenju odaje nepriliku u kojoj se našla.150 Naime, ta lakuna "consecrans et am in", a kako je vidio da je taj tekst neprihvatljiv, lakunom
izgleda kao vrlo neugodan dokaz ne samo za tvrdnju da je Ρ prijepis nego je upozorio čitatelje da s tekstom nešto nije u redu pa je iza "am" stavio
čak i da je HSM stariji od HS. Usporedimo oba teksta. Riječ je o posvećenju lakunu. Kasnije su barberinski rukopisi koji su rađeni na osnovi rukopisa
Jupiterova hrama po Ivanu Ravenjaninu:
P pokušali taj "am" nadopuniti, ali dakako sa slabim uspjehom, jer se nije
HS HMS(P) imalo što popunjavati. U svakom slučaju, ako pretpostavimo da je HSM
Fecit ergo ex pha.no illo Fecit ergo phano illo nastao na osnovi HS, onda naš prijedlog prihvatljivo objašnjava lakunu.
ecclesiam, consecrans eam ecclesiam, consecrans et Uostalom, drugog tumačenja na osnovi teze da je HSM mladi tekst dosad
in magna devotione am ... in magna devotione uopće nema. Iz toga proizlazi još nešto, naime, da je prepisivač teksta P
Dakle, u HS tekst teče bez ikakve lakune, dok prema HSM (P) razmišljao i nastojao lakunama ili drukčije upozoriti na neka njemu nejasna
prepisivač kao da je vidio u svom predlošku nešto što nije mogao dobro mjesta, drugim riječima da je on bio aktivniji u radu nego što se dosad
pročitati pa je ostavio lakunu. U barberinskim je rukopisima prepisivač iz mislilo. Ako je ta naša pretpostavka točna, onda bi se posljedice
razmišljanja prepisivača teksta P morale naći i u nekim drugim dijelovima
142
KLAIĆ, N. 1967a., slika 15. teksta P. Mislimo da na takav zaključak upućuje i neobičan naslov "Virum
143
N. KLAIĆ 1967a slika 45. valde egregium et bonitate plenum Crescentium nomine" u HSM.153 Gunjaca ga
144
N. KLAIĆ 1967a., slika 20. objašnjava time što tvrdi da je rukopis P samo kasni prijepis teksta koji je
145
Usp. GUNJACA, 201. sastavio već Toma kao koncept za buduću definitivnu redakciju, tj. za HS.
146
GUNJACA 1951., 182. Naslov je, opaža Gunjaca, gramatički nemoguć i besmislen, a do njega je
147
GUNJACA 1973., 101. došlo tako što je iz teksta koncepta, koji je kasniji prepisivač prepisivao,
148
N. dj., 35. nestalo više listova u kojima se nalazilo cijelo poglavlje o nadbiskupu
149
KLAIĆ, N. 1967a., 7.
150
N. dj., 7: "a da se greške u onom dijelu HSM koji odgovara HS mogu i na drugi način 151
GUNJACA 1951., 239, bilj. 24 (ali usp. str. 199: et amplians).
protumačiti, pokazaće ostali primjeri. Kake uopće lakune ne moraju biti čvrst oslonac u 152
GUNJACA 1973., 72.
zaključivanju, svjedoče i neka netačno prepisana mjesta u prepisima HSM" itd. 153
KLAIĆ, N. 1967a., 110.
Lovru. Nemarni prepisivao nije primijetio, tvrdi Gunjaca, da tekst što ga I dok se N. Klaić koleba je li Ρ "prepis ili original",161 Gunjaca je čvrsto
prepisuje nema nikakva smisla, već ga je jednostavno shvatio kao naslov uvjeren da je svakako samo prijepis i, po svemu sudeći, ima pravo.
novog poglavlja.154 Zanimljivo je da je N. Klaić još 1967. god.155 Vraćajući se na isto pitanje Gunjaca je 1975. god. predložio još jedan
pretpostavila da je "možda u najstarijem tekstu HS taj odlomak (o argument, naime, da na fol. 625r postoji još jedna lakuna iza imena pape:
nadbiskupu Lovru: L. M.) bio izgubljen", i da upravo navedeni tekst "a domino pape Joanne ,.."162 Da je riječ o izvorniku, po Gunjači ne bi bilo
"Virum valde itd." treba povezati s odgovarajućim tekstom u HS. I lakune. Smatramo da i tu lakunu treba drukčije tumačiti, tj. onako kao i
Gunjaca156 i N. Klaić157 slažu se da se taj besmisleni "naslov" ne može već spomenuta lakuna "consecrans et am ... in". Naime, neposredno pred
nikako pripisati Tomi, ali, dok je N. Klaić to dokaz za kasniji nastanak tom lakunom u Ρ čitamo da je Ivan Ravenjanin izabran za nadbiskupa "sub
HSM, dotle Gunjaca iz toga izvodi zaključak da je Ρ izvorni HSM koji je annis damini МСП" i da je nakon toga "posvećen od pape Ivana..." Ako
služio Tomi kao koncept.158 Naše je mišljenje da ovo mjesto dokazuje da uzmemo u obzir da u HSM nalazimo još neke potanje kronološke
je prepisivač teksta Ρ i u ovom slučaju primijetio da je tekst što ga ima pred informacije kojih u HS nema, onda možemo zaključiti da u HSM nalazimo
sobom nezadovoljavajući i da je na to upozorio čitatelja. Naime, u nagovještaj pokušaja utvrđivanja kronološkog reda koji, čini se, Tomi nije
rukopisu Ρ na fo.. 637v159 nakon rečenice o Ivanu nadbiskupu koja bio ni nakraj pameti. Evo podataka koji nas ovdje zanimaju:
završava s riječima "ibidem mortis debitum solvit" tekst se ne nastavlja na Na fol. 622v163 HSM uz ime pape ("Joannes") dodaje "quartus" i
istom foliju, premda ostaje mjesta za još oko 8 redaka. Zašto je prepisivač precizira: "sub annis DCXXV". To je podatak koji je dosta blizu povijesnoj
rukopisa Ρ ostavio tako veliki prostor praznim i počeo na novom fol. 638r istini, jer je papa Ivan IV. nosio tijaru 640.-642. i doista poslao opata
s neobičnim naslovom "Virum valde itd."? Čini se da se odgovor daje sam Martina u Dalmaciju i Istru.
od sebe: prepisivač je bio svjestan da je takav "naslov" besmislen pa je pred Na fol. 624v16* nalazimo ponovno dopunu. Dok HS spominje samo
njime ostavio dosta veliki prazan prostor da bi na taj način upozorio papu ("summus pontifex"), dotle HSM precizira da je riječ o Joannes quartus.
čitatelja kako na tom mjestu nešto nedostaje, čime bi trebalo popuniti HSM i HS složno navode da je taj papa poslao u Dalmaciju Ivana
prethodno "Virum valde itd.". Smatramo da je ovo doista dobar dokaz da Ravenjanina, s time da HSM odmah dodaje (fol. 625r)165 "sub annis damini
Ρ nije izvornik nego prijepis. Da je Ρ izvornik i da je napisan uz pomoć МСП". Prema identičnom tekstu HS i HSM papa je konsekrirao Ivana
predloška HS, sastavljač HSM mogao bi lako sastaviti rečenicu po uzoru Ravenjanina, a samo HSM dodaje da je riječ o papi "]oanne ...". Po svemu
na HS,160 npr. Summus pontifex petitionibus civium spalatensium aquievit, dans se čini da je ovdje trebao biti broj pape, ali, zašto prepisivač nije dodao riječ
eis presulem Crescentium virum valde egregium et amni preditum bonitate i ne "quartus" kad je riječ o istom papi za kojeg HSM nešto ranije tvrdi (vidi
bi, prema tome, imao razloga za ostavljanje praznog prostora. Sastavljač našu 1.1) kaže upravo to: "Joannes quartus"! Čemu lakuna?
HSM imao je pred sobom splitski rukopis HS (ili sličan rukopis) iz kojeg Sastavljač HSM povezao je djelovanje nadbiskupa Ivana Ravenjanina
je ispustio sve listove što se odnose na doba nadbiskupa Lovra, tj. od fol. s pismom pape Ivana upućenim nadbiskupu Ivanu i njegovim
XXVIIr gdje počinje poglavlje De promotione Laurentii archiepiscopi sve do sufraganima i pismom istoga pape upućenim Tomislavu, hrvatskome
kraja fol. XXVIIr i zato je, preskočivši sve te listove odmah prešao na fol. kralju i Mihajlu, humskom vojvodi, dalmatinskom kleru i cjelokupnom
XXVIIr gdje je pročitao: "lem Crescentium natione Romanum, virum valde narodu Slavonije i Dalmacije. Taj papa koji je pisao ta pisma i koji je po
egregium itd." i na osnovi toga počeo sastavljati svoj tekst u kojem su još tvrdnji HS i HSM prenio sva prava salomnitanske crkve na splitsku crkvu
vidljivi ostaci staroga. Prepisivač toga neobičnog početka uočio je pogrešku "ut aparet infra in concilio" (!) nije, dakako, mogao biti onaj isti papa Ivan
i svojom "superlakunom" upozorio čitatelja da s tekstom nešto nije u redu. kojemu je sastavljač HSDM dodao (povijesno ispravno) brojku "quartus"',
š i to čak na dva mjesta, i za kojeg je napisao "sub annis DCXXV".
154
GUNJACA 1973., 123-128.
155
KLAIĆ N. 1967a., 46-47. Vidi i 1979.. ,
156
GUNJACA 1973.., 124. 161
157 KLAIĆ, N. 1967a., 46; ISTA 1979., 87. Ali usp. i KLAIĆ, N. 1967a., 35.
KLAIĆ, N. 1967a., 188. 162
158 KLAIĆ, N. 1967a., slika 37 (4. redak odozgo).
GUNJACA 1973. 1(3
159 KLAIĆ, N. 1967a., slika 32.
KLAIĆ, N. 1967a., slika 63. 1H
160 KLAIĆ, N. 1967a., slika 36.
TOMA, 55-56. 165
KLAIĆ, N. 1967a., slika 37.
Nije li prepisivač teksta Ρ uočio golemu nepriliku u koju se upleo Gunjaca, nadalje, iznosi prigovor da je N. Klaić u svome tekstu HSM,
m
sastavljač HSM i lakunom pokušao čitatelju sugerirati svoju sumnju? Čini koji ona donosi po P, promijenila "Urborum" i "Serborum" i da je u bilješci
se da sastavljač HSM nije u fol. 625r napisao "foanne quarto", već 620 označila "kako samo Propagandin primjerak prijepisa ima Urborum",
jednostavno "Joanne" (bez brojke i bez lakune). Ako je tako, lakuna u Ρ nije iz čega po Gunjači slijedi da svi ostali prijepisi imaju "Serborum".
posljedica nesposobnosti prepisivača da pročita predložak, nego upravo Smatramo da Urborum doista ne treba mijenjati u Serborum i da su
obratno, posljedica njegova razmišljanja i želje da svoje dvojbe istakne Gunjačina objašnjenja, provedena na drugom mjestu, prihvatljiva.170 Ali
lakunom na isti način kao i u "consecrans et am ... in" i u praznom prostoru svojim dodatnim prigovorima Gunjaca je učinio sebi nepotrebnu teškoću.
prije "virum valde itd." Naime. N. Klaić izričito upozorava: "Ako se (pogreške) povlače u svim
Iz svega naprijed navedenoga proizlazi da je Ρ prijepis, i to rukopisima, onda je u bilješci označeno samo slovo Ρ (Propagandin
prepisivača koji je razmišljao nad tekstom koji je prepisivao i pokušao rukopis)".171
upozoriti čitatelja na one dijelove teksta koji su mu se činili nejasnim - ali Ne čine nam se opravdanim ni Gunjačini dokazi da barberinski
koji je koji put, kao svaki prepisivač, pogriješio u prepisivanju. Posebno rukopisi ne potječu iz P. Naime, Gunjaca172 upozorava na to da na fol. 616v
je pitanje neobični dodatak u tekstu na fol. 625r "sub annis damini MCH" u P postoji riječ "explicit", a na fol. 613r lakuna, dok ni jednog ni drugog
koji je očito besmislen. Kronološke nadopune, koje je u svojem tekstu nema u barberinskim rukopisima. Nadalje, u P na fol. 633v nema teksta
sastavljač HSM dodavao uz preuzeti tekst iz HS, koji se odnosi na vrijeme Maximus Salonarum Oalmatie episcopus in decreto synodi apud Sardicam, dok
od sutona Salone dalje, nisu inače besmislene: po HSM Pelagije je umro se naprotiv u barberinskim tekstovima nalazi taj tekst. Primjedbe nisu
593. god. (točan datum: 7.II. 590.); Salona je po HSM osvojena 625., a iste odlučujuće: prepisivač barberinskog teksta mogao je lako preskočiti riječi
je godine papa Ivan IV. poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru (Ivan IV, explicit i lakunu na fol. 613r, a upravo spomenuti odlomak na fol. 633v nije
je vladao od 24.ΧΠ.640. do 12.Χ.642.). Međutim Ivan X. (kojemu broj drugo nego Lucijeva bilješka.173
prepisivač svjesno ispušta) bio je konsekriran u ožujku 914. i vladao do
lipnja 928. Otkud najednom "ΜΠ"? Mislimo da je riječ o očitom lapsus calami 4. O izbačenim i ubačenim većim odlomcima u HSM
prepisivača, umjesto "СМП", što bi opet približno odgovaralo ne samo papi a) Dosta je lako odgovoriti na pitanje zašto HSM nema poglavlja I. (De
Ivanu (X.) nego i pismima toga pape splitskom crkvenom saboru. Dalmatia)m i IV. (De constnictione edificii quod Spalatum nuncupatur)m koja
3. Dodatni Gunjačini prigovori se nalaze u HS. Naime, prvo se poglavlje ne odnosi na dalmatinsku crkvenu
povijest već opisuje Dalmaciju u antici. U četvrtom poglavlju HS govori se
166
U 3. svesku svojih Ispravaka i dopuna Gunjaca se vrlo kritički doduše o Dioklecijanovim progonima kršćana, ali to je dio opće crkvene
osvrnuo na neke postavke N. Klaić, i to s različitim uspjehom. povijesti, a nije neka specifičnost Dalmacije. Riječ je o papi Gaju, koji je
Na str. 212 Gunjaca prigovara da N. Klaić nije ispravno donijela tekst doduše bio Dalmatinac (natione dalmaticus), ali se i njegovo djelovanje kao
o nadbiskupima Absalonu i Petru.167 Prigovor je opravdan. Imamo dojam pape odnosi na cjelokupno kršćanstvo, a ne posebno na crkvu u Dalmaciji.
da se N. Klaić jednostavno "smotala" u upotrebi petita, kurziva i Sastavljač HSM izbacio je iz svoga teksta i legendu o mučeniku
garmonda, slično kao i na nekim drugim mjestima.
168
Domniju,176 koji je živio u doba Dioklecijana i koji je pretrpio mučeničku
Na istoj stranici Gunjaca prigovara da je N. Klaić izostavila iz Tomine smrt u gradu que Julia Crisopolis appelatur. Zbog čuda koja su se događala
HS riječi nullus erat i Defuncto autem bone memorie Crescentio archiepiscopo na njegovu grobu, nastavlja HS, Salonitanci su ukrali njegovo tijelo i
electo. Prigovor nije opravdan. Prvospomenute riječi navela je N. Klaić
ispod teksta na str. 89, bilj. 410, a drugonavedene na str. 50, bilj. 269. 169
HSM, 99.
170
GUNJACA, 1973., 2.
171
166
KLAIĆ, N. 1976a.,69.
GUNJACA 1975., 3. 172
GUNJAČA 1951., 182; ISTI 1973., 204.
167
TOMA, 65; KLAIĆ, N. 1967a., 116-117. 173
KLAIĆ, N. 1967a., 106.
168
Npr. KLAIĆ, N. 1967a., 94, redak 10 odozgo riječ "Joanne" bi trebala biti tiskana 174
TOMA, 1-13.
garmondom a ne petitom, a isto na str. 109, redak 26 odozgo ("archi"), isto na str. 110, 9- 175
TOMA, 10-11.
10 ("archiepiscopus") itd. 176
TOMA, 9
162 r
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 163
prebacili ga u Salonu. Umjesto te legende HSM ubacuje u tekst uz prvu se drugoga dana, pronalaze pravo tijelo i "s najvećom brzinom" prenose
legendu o Domniju, učeniku sv. Petra, još jednu legendu o istom u njega u Split. Prohrvatski, proslavenski nastrojenom sastavljaču HSM
mučeniku. Zašto je sastavljač HSM ispustio legendu o onom drugom možda se nije mogao sviđati takav prikaz, po kojem su Slaveni (Hrvati)
Domniju iz doba Dioklecijana? Skloni smo u tome vidjeti pokušaj unatoč svemu nastojanju Ivana Ravenjanina ostali još uvijek divlji narod,
samostalnog razmišljanja sastavljača HSM. Iz Tomina teksta (HS) koji ometa Splićane u njihovim bogobojaznim akcijama.
proizlazilo bi kao da splitska crkva ne poštuje moći sv. Dujma, učenika Noviji autori opetovano su se zadržali na pitanju zašto je u HSM
sv. Petra, već mučenika koji je nastradao u dalekom gradu u doba ispuštena cijela glava XVI. Gunjaca je 1951. god. neuvjerljivo tumačio da
Dioklecijana. Izbacivanjem ovoga drugoga Dujma zapravo se jača je Toma o Lovri dosta znao pa da je zato odlučio da o njemu ne prikuplja
apostolicitet salonitansko-splitske crkve jer bi se na osnovi legende koju gradu HSM s time da će o tome "pisati tek u definitivnoj redakciji",179 tj.
donosi Toma, a HSM ispušta, opravdano postavilo pitanje poštuje li Split u HS. Kasnije, 1973. god., promijenio je mišljenje i dokazivao da je Toma
moći 'učenika sv. Petra ili onoga Dujma iz doba Dioklecijana, čije su tijelo pisao Koncept (= HSM) na slobodnim listovima, od koji su se izgubili
Salonitanci ukrali i prenijeli u Salonu. upravo listovi na kojima se govori o Lovru.180 N. Klaić je 1967. i 1979. s
Ali, zašto je sastavljač HSM izbacio iz svoga teksta i prijenos kostiju vidljivom nesigurnošću181 razmišljala o tome da autor HSM možda nije
sv. Dujma i Anastazija, o kojem piše Toma u poglavlju XII. HS?177 Reklo mogao doći do izvornog materijala pa je radije poglavlje jednostavno
bi se na prvi pogled da je to povezano s izbacivanjem legende o drugom ispustio. Na drugom se mjestu (1971.) izrazila još rezerviranije, naime, da
Dujmu. Ali tome nije tako. U XII. glavi Toma priča o odluci salonitansko- je XVI. poglavlje izostavljeno "iz nepoznatih razlcga".182
splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina da se iz Salone prebaci corpus beati Čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje da je sastavljač HSM ispustio
Domnii pontificis - a Domnius pontifex ipak ne može biti nitko drugo nego XVI. poglavlje zato što mu se ono zbog antihrvatske i antislavenske tendencije
upravo učenik sv. Petra, jer je onaj drugi Domnij živio daleko od Salone, nije nikako sviđalo, drugim riječima, da je HSM svjesno i namjerno uklonio
pa prema tome nije ni mogao biti salonitanskim biskupom. A obratno, sv. one dijelove HS koji su bili naglašano antihrvatski i antiglagoljaški.
Domnije bio je, sve po HS, učenik sv. Petra, koji je poslao na jadranske Dakle, sastavljač HSM izbacio je poglavlja HS (ili dijelove poglavlja)
obale tri biskupa (pontifices), i to Apolinara u Ravenu, Marka u Akvileju i - zato što se neka poglavlja uopće ne odnose na dalmatinsku crkvenu
Domnija u Salonu. Zašto je dakle sastavljač HSM ispustio XII. poglavlje povijest (I. i IV.) i
HS? Kako je HSM donio čak dvije legende o Dujmu, učeniku sv. Petra, - zato što neka imaju protuhrvatske odnosno protuslavenske
trebalo bi očekivati da je sastavljač HSM iskoristio podatak o prijenosu tendencije, koje se sastavljaču nisu svidjele.
tijela biskupa Dujma iz Salone u Split. Moralo je dakle biti nešto u Tominoj b) Naprotiv, u HSM se nalaze ubačeni u odnosni tekst HS druga
178
priči o prijenosu što je sastavljaču HSM smetalo. Ako je sastavljač HSM legenda o sv. Dujmu,183 katalog salonitanskih biskupa,184 zaključci
ispustio iz svojeg djela uvredljive vijesti o Hrvatima i Slavenima, salonitanskih sabora,185 papina pisma i zapisnik sa splitskog sabora,186
187 188
primitivcima i hereticima, (VII. poglavlje HS) i o "prokletoj shizmi" vijesti o Zvonimiru, isprava kralja Geze iz 1143., isprava pape Urbana
189 190
"Slavena-Gota" u doba nadbiskupa Lovre (XVI. poglavlje HS) žrtvovavši III. iz 1182. i zapisnik sa crkvenog sabora iz 1185 .
pritom mnoge dragocjene vijesti o splitskoj crkvi u doba toga nadbiskupa, 179
onda nije daleko misao da je možda i opis prijenosa tijela sv. Dujma i sv. GUNJACA 1951., 22.
Anastazija ispušten zato što se u tom poglavlju Slaveni prikazuju kao ""GUNJACA 1973., 122.
181
opasni neprijatelji pobožnih akcija Splićana. Naime, po Tominu pričanju KLAIĆ, N. 1967a., 47 = 1979., 188.
182
Splićani uz veliki oprez dolaze do Salone i "bojeći se da ne budu iznenada KLAIĆ, N. 1967a., 27.
183
spriječeni od Slavena, velikom brzinom" odnose pronađene kosti u Split KLAIĆ, N. 1967a., 73-75.
184
pa kada utvrde da su zabunom uzeli tijelo mučenika Anastazija, vraćaju KLAIĆ, N. 1967a.,76.
1(15
KLAIĆ, N. 1967a., 77-85.
186
177 KLAIĆ, N. 1967a., 95-106.
TOMA, 34-35. 187
178
KLAIĆ, N. 1967a„ 110-112.
KLAIĆ, N. 1967a., 37-38 pogrešno misli da je ispuštanje ovoga poglavlja "logična 188
KLAIĆ, N. 1967a., 115-116.
posljedica prijašnjeg rada sastavljača HSM: on potpuno opravdano smatra suvišnim 189
KLAIĆ, N. 1967a., 115-116.
govoriti o prijenosu kostiju onih svetaca o kojima nije htio da ništa kaže". 190
KLAIĆ, N. 1967a., 123-124.
164 Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 165
c) Iz prednjega slijedi da je svrha HS različita od one HJSM. HS je 5. Zašto HSM ide samo do 1185.?
djelo kojim Toma daje literarni oblik svojim političkim uvjerenjima (i Šišić to objašnjava tezom da sastavljač HSM "nije posve dovršio" 193.
animozitetima). HSM je djelo u kojem je sastavljač sabrao gradu za Gunjaca misli da "nema razloga sumnji da je i H. s. maior dalje tekla", drugim
dalmatinsku crkvenu povijest do 1185. Pritom je za njega pojam "grade" riječima da je postojao i nastavak, samo što se izgubio,194 a po N. Klaić
nešto drugo nego danas. Za njega su "grada" uz ostalo i druga legenda o sastavljač je "stigao prepisati i preraditi" tekst HS samo do glave XXII.195
sv. Dujmu - pa čak i samo djelo Tome Arcidakona. Drugim riječima, naši autori smatraju da sačuvani tekst HSM u biti samo
Nadalje iz prednjega slijedi da je sastavljač HSM imao posve drukčije slučajno seže do 1185. god.: nastavak je navodno izgubljen odnosno sastavljač
političko uvjerenje od Tome Arcidakona. Toma je izrazito antihrvatski nije rad dovršio. Dodajmo da je D. Mandić196 bez podrobnijih raščlamba
raspoložen, a sastavljač HSM marljivo "trijebi" iz HS sve one odlomke koji mu ustvrdio da je HSM napisao nepoznati autor 1185. god., pa da je to razlog zašto
se ne sviđaju, a u svojim dopunama kao "gradu" daje i navodni epitaf kralja HSM ne seže dalje. Ali HSM je sastavljena, po svemu se čini, nakon HS.
Zvonimira, izrazito prohrvatski nastrojen. Dovoljno je navesti samo riječi Prije pokušaja odgovora za naše je raščlambe nužno usporediti i dva
Flete iam proceres principe honorum kataloga salonitansko-splitskih biskupa, i to onaj što ga je Farlati objavio
Senes atque puberes terre Croatorum, u "Collectanea" modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne (dalje katalog
da se vidi da sastavljač HSM duboko - ali oprezno (jer navodi navodne B) i onaj koji je objavljen uz, bolje reći neposredno, pred najstarijim
riječi epitafa, a ne svoje riječi!) - žali za "posljednjim hrvatskim kraljem". sačuvanim primjerkom HSM, tj. pred Ρ (dalje katalog P).
Dakle, HSM je prohrvatski sastavljeno djelo koje sadržava gradu za Katalog Β očito je sastavljen prema podacima iz HSM,197 jer slijedi
povijest dalmatinske crkve - ali samo do 1185. god. Zašto samo do 1185.? redoslijed HSM, nadalje jer nema u njima nadbiskupa Lovre i jer završava
Treba upozoriti da HSM ne obuhvaća cijeli zapisnik sa crkvenog gdje završava HSM (P), tj. sa crkvenim saborom u Splitu iz 1185.198 Katalog
sabora iz 1185. god., već da je prepisan samo njegov prvi dio191 koji se Ρ završava s nadbiskupom Andrijom Kornelijem (početak XVI. stoljeća).
odnosi u prvom redu na vlast splitskog nadbiskupa nad biskupima Taj katalog umnogome odudara od HSM. Za vrijeme splitske nadbiskupije
njegove metropolije i na još neka općecrkvena pitanja (npr. anatemiziranje (počevši od Ivana Ravenjanina) katalog P nema dva nadbiskupa koja ima
heretika i odluka o štovanju Blažene Djevice Marije). Ispušten je cijeli drugi katalog B, a ima 6 nadbiskupa koje nema katalog B, i to, što je najvažnije,
dio zapisnika u kojem je utvrđena nova organizacija biskupija i podjela spominje nadbiskupa Lovru. Što se pak tiče salonitanskog razdoblja,
teritorija medu njima tako da su utvrđene granice splitske nadbiskupije, katalog P sadržava čak 62 nadbiskupa, za razliku od kataloga B kojih ih
kninske, trogirske, skradinske, ninske, senjske i krbavske. Pri toj ima samo 25. Kako to da se pred tekstom P, kao najstarijim rukopisom
reorganizaciji najvažnija se odluka ticala upravo ove posljednje biskupije: HSM, nalazi drugi, mnogo obilatiji katalog, koji sigurno nije uzet ni iz
"ovaj je crkveni sabor (...) kreirao biskupiju Krbavsku, dosada (od 1163.) HSM i koji usto ide mnogo dalje od teksta HSM? Očekivao bi se uz tekst
192
parohiju splitske nadbiskupije". Drugim riječima, od 1185. god. počinje HSM koji ide do 1185. katalog koji također ide do te godine i koji se vrlo
povijest krbavske biskupije. dobro (uz rijetke iznimke) slaže s katalogom B
Smatramo da odgovor na ovo pitanje može dati okolnost na koju je
Prema tome, upravo spomenuto pitanje, zašto HSM doseže do 1185.
god. trebalo bi preformulirati u nešto preciznije pitanje: zašto HSM doseže Gunjaca s pravom upozorio, tj. da P nije izvornik, već prijepis. Više je nego
vjerojatno da je ubrzo nakon sastavljanja HSM nepoznati sastavljač sastavio
do splitskog crkvenog sabora u 1185. god., ali ne obuhvaća i na njemu
utvrđenu reorganizaciju biskupije? katalog B u prvom redu na osnovi podataka iz HSM, nadodao iz drugih vrela
139
ŠIŠIĆ 1925., 416, bUj. 23.
154
GUNJ AC A 1951., 220.
195
KLAIĆ, N. 1967a.,52.
1%
MANDIĆ 1963,9.
7
" Uz neke dodatke iz drugih vrela, npr. podatak o kralju Zvonimiru uz nadbiskupa
Krescencija: eius tempore coronatus est rex Svinimirus anno 1076; oblit circa annum 1104.
'" KLAIĆ, N. 1967a., 125. Usp. CD Π, 192, br. 189 od 1.V.1185. Podatak je vjerojatno uzet iz isprave kralja Zvonimira objavljene u CD I, 141, br. 110, u
192
ŠIŠIĆ 1963., 171. kojoj nalazimo oblik Suinimir i godinu MLXXVI.
166 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Historia Salonitana i Historici Salonitana Maior - neka pitanja 167
nadbiskupa Amabilisa (kojeg nema u HSM), vijest o krunidbi kralja Svinimira 0 "1512." tek kasnija nadopuna pišana drugom rukom, uvelike
itd. Kada je pak nepoznati prepisivao prepisivao HSM, on je pred sobom očito pojednostavljuje problem: prepisivač je očito vjerno prepisao iz izvornika
imao drugi kompletniji katalog od kataloga Β i, kako mu se zbog toga više kataloga P sve podatke o splitskim nadbiskupima do Andrije Kornelija,
sviđao taj drugi, bogatiji katalog, prepisao je njega (a ne katalog B) i prijepis tj. upravo do doba modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne koji je
toga kataloga metnuo ispred svoga prijepisa HSM (P). također umro 1536., a onda je kasnije neki nepoznati dopunjavatelj dodao
Treba upozoriti na još nešto. Smatramo da ne bi smjelo biti sumnje još nekoliko glosa, medu njima i onu pogrešnu "1512."
kako je točna šišićeva tvrdnja da su i katalog, koji smo nazvali Ρ i HSM Ova raščlamba uz ostalo upozorila je na dva važna razdoblja koja se
"istom rukom napisani",199 ali da je isto tako točna i Gunjačina tvrdnja da odnose na HSM:
su neki sitni dodaci tom katalogu naknadno pridodani,200 tj. da ih nije - razdoblje nadbiskupa Petra, koji je sazvao splitski crkveni sabor u
pisala ista ruka koja je pisala katalog Ρ i sam tekst HSM. Medu te sitne 1185. god.
dodatke treba svakako ubrojiti i bilješku uz zadnjespomenutog - razdoblje modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne (1509.-1536.)
nadbiskupa, tj. uz Andriju Kornelija. Bilješka glasi: venetus 2522.201 Time 1 splitskog nadbiskupa (1527.-1536.).
postaje razumljiva pogreška kasnijeg dopunjavatelja na koju je upozorio Ne može biti slučaj da i HSM i jedan katalog splitskih nadbiskupa (katalog B)
Sišić, naime, da je Andrija Kornelije izabran tek 1514. i da je u Split došao idu samo do 1185. god. i da drugi katalog (katalog P) ide samo do
tek 1523.202 Šišiću je to bio dokaz za tvrdnju da su katalog Ρ i sam tekst upravo spomenutoga modruškog biskupa. On je inicijator i vjerojatno
HSM (u P) nastali u vrijeme kada se više nije točno znalo kada je nadbiskup sastavljač barem dijela Collectanea, zbirke građe za crkvenu povijest naših
Andrija Kornelije došao na biskupsku stolicu. N. Klaić je s pravom krajeva, a N. Klaić je iznijela vrlo prihvatljivu tezu da je on naručitelj i
decidirano ustvrdila da su i katalog P i sam P pisani istom rukom, ali nije HSM.204
uzela u obzir Gunjačino zapažanje da su neke bilješke uz zadnje Naše su dosadašnje raščlambe pokazale da je - za razliku od HS -
nadbiskupe pisane drugom rukom. Ali njoj se nije sviđao Sišićev zaključak HSM intoniran prohrvatski, tj. da su iz HS izbačeni svi dijelovi koji su
da je rukopis P nastao "mnogo docnije" pa je dodala: "Nije potrebno zbog pisani s očitom (Tominom) antihrvatskom tendencijom i da, obratno,
pogrešnog podatka o nadbiskupu Andriji Kornelija stavljati, kao što to čini ubačeni tekst o Zvonimiru nesumnjivo (ali oprezno) govori o rodoljublju
Sišić, rukopis što dalje u XVI. stoljeće".203 Kako to "nije potrebno"? Ako i naručitelja i sastavljača HSM.
bi pogrešan podatak o 1512. bio pisan istom rukom kao i ostali podaci iz Osobito upada u oči da se tekst HSM prekida u sredini zapisnika
kataloga P, onda bi ipak bilo "potrebno" nepoznavanje činjenice da je crkvenog sabora iz 1185. god. Smatramo da je to posve razumljivo ako se
Andrija Kornelije bio izabran tek 1514. nekako obrazložiti, a takvo uzme u obzir da je time sastavljač došao do kraja povijesti salonitansko-
nepoznavanje bilo bi nezamislivo do 1536. god. kada je Andrija Kornelije splitske nadbiskupije i da je tako ispunio zadatak koji mu je postavio
umro, a vjerojatno i još neko vrijeme nakon toga. Činjenica da je podatak modruški biskup, tj. sabrati građu za crkvenu povijest one nadbiskupije
kojoj je Krbava kao obična župa do 1185. god. pripadala.
198
O tome vidi izvrsna zapažanja KLAIĆ, N. 1963.-1965., 60-64 s nekoliko lako uočljivih
lapsus calami (dva puta 1075. umjesto 1175. i 1082. umjesto 1182.). Po mišljenju KLAIĆ N.,
n. dj., bilj. 64 u katalog je ušao podatak o smrti nadbiskupa Krescencija "iz nekog drugog
izvora". Smatramo da je i taj podatak uzet kombiniranjem iz HSM. Naime, tamo stoji (N.
KLAIĆ, 1967a., 113) da se Koloman vratio iz Dalmacije u Ugarsku 1103., a nakon toga slijedi
podatak o Krescencijevoj smrti. Iz toga je sastavljač kataloga zaključio da je Krescercije
umro poslije Kolomanova povratka i zapisao godinu 1104.
m
SIŠIĆ 1914a., 151, bilj. 2.
""GUNJACA 1951., 181: "koliko je u doba toga dodavanja još postojalo sjećanje".
201
Ovdje, za razliku od kataloga P i rukopisa O, brojka 5 ima oblik E, tj. donji kraj je zavinut
nadesno. Vidi GUNJACA 1951., slika 9 (između stranica 244 i 245).
202
SIŠIĆ 1914a.,151, bilj. 2.
203
KLAIĆ, N. 1963.-1965., 6. N. dj., 59.
5. NEKA DRŽAVNOPRAVNA PITANJA ODNOSA
HRVATSKE PREMA SPLITU U RANOM SREDNJEM
VIJEKU
(Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 87,1994., 1-19)
I. O protokolu zapisnika splitskoga crkvenog sabora iz 925.
Uvodne riječi zapisnika crkvenog sabora održanog u Splitu o. 925.

god. glase:
Tempere Joannis papa sanctissimo consulatu peragente in provincia
Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege et Michaele in suis finibus
presidente duce itd. i bile su u literaturi dosad različito tumačene.
1. Još davne 1875. god. Drinov1 je riječi consulatu peragente tumačio
kao proconsulatu peragente pa mu je to bio dokaz da je Bizant odstupio
Hrvatskoj svoja prava na dalmatinske otoke i gradove.
Rački2 je uočio jednu "nespretnost" teksta kada je sanctissimo
"popravio" u sanctissimi. Tako je tu sintagmu vezao uz papu: "u vrijeme
presvetoga pape Ivana itd."
Kukuljević3 je bio drukčijeg mišljenja. On je smatrao da se sintagma
odnosi na Tomislava - a ako je tako i na Hrvatsku i Dalmaciju - i zbog
toga je te riječi tumačio kao "vladajući" ili "za vladanje".
Tezu Drinovu (konzul = prokonzul Dalmacije) prihvatio je kasnije
Šišić,4 po kojem je car predao dalmatinske gradove i otoke Tomislavu "u
upravu i na obranu" i ujedno odlikovao Tomislava titulom carskog
prokonzula. Barada5je pak mislio da je Tomislav dobio "naslov stratega
(prokonzula) i s tom čašću povezanu vlast u dalmatinskim gradovima".
Tek je Ferluga6 upozorio na osnovnu slabost teorije Drinova, Šišića i
Barade. Tekst govori o konzulu, a ne prokonzulu, i odnosi se i na Hrvatsku
i na Dalmaciju. Zbog toga je Ferluga tumačio spornu sintagmu isto kao
1
Tekst (preveden na hrvatski) vidi u-Zborniku kralja Tomislava, Zagreb, 1925., 32.
2
Doc., 187 i 194.
3
KUKULJEVIĆ 1879., 24 = Zbornik Tomislav 60-61.
4
ŠIŠIĆ 1925., 411.
5
BARADA 1943,.44.
6
FERLUGA 1957., -85.
169
170 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu .. 171
Kukuljević: za vlade, vladajući, a sintagmu "u granicama Dalmacije" u Nisu prošle ni dvije godine, kada se Antoljak pojavio 1975. god. s
najširem smislu rimske Dalmacije. Pri tome je Ferluga naročito podvukao tezom da je Tomislav doista bio upravo konzul i pri tome se pozvao na
okolnosti da "ni u jednom jedinom drugom izvoru nema vesti da "karakterističan" podatak, koji je našao u djelu Grgura iz Toursa. Tamo
Dalmacija tada nije bila vizantska tema". Po Ferlugi Bizant nije nikad
piše da je car poslao franačkom vladaru Klodvigu codicillos de consulatu
nikom ustupao suverenitet ni nad jednim dijelom svoga teritorija - pa zato
se to nije dogodilo ni s Dalmacijom. (masna slova: S. A.) pa se od toga vremena Klodvig nazvao consul atque
N. Klaić je nekoliko puta promijenila mišljenje o analiziranoj augustus (masna slova: S. A.). Dakle, zaključuje Antoljak, Tomislav je "i
sintagmi. God. 19607 usprotivila se Ferluginoj tezi, ali je 1964.8 i 1965.9 kao kralj i kao konzul vladao uz Hrvatsku i Dalmacijama".15
ustvrdila da nema razloga mijenjati tekst prema prijedlogu Račkoga, tj. Ferluga16 je u svojem radu iz 1978., koji je zapravo ponešto prošireni
sanctissimo u sanctissimi i "presjeca raspravu": ta se sintagma može odnositi prijevod na talijanski teksta iz 1957. god., sa zadovoljstvom istaknuo da
samo na papu (kurziv N. K.) i da prema tome otpadaju sve kombinacije o je N. Klaić 1965. i 1971. povezala riječi sanctissimo itd. s papom. Konačno,
Tomislavovoj vlasti nad dalmatinskim gradovima na osnovu toga teksta. u tekstu objavljenom 1990., ali, po svemu se čini pisanom nešto prije 1985.
Ali, 1971.10 i 1972. god." N. Klaić je ipak prihvatila izmjenu Račkoga, s time N. Klaić17 je odlučila da se ne slaže s korekturom Račkoga jer je takav
da se sanctissimi odnosi na papu, a consulatu peragente na Tomislava, ali u "pogrešan (kurziv N. Klaić) tekst dao najviše povoda tvrdnjama da je
smislu puke počasne titule: "U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je bio
Tomislav vladao i u Bizantskoj Dalmaciji." Ona u tome slijedi Ferlugu:
konzul u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije kralj Tomislav itd.".
"Bizant nikad nije ustupao svoje pokrajine barbarskim vladarima".18 N.
Nešto kasnije (1973. god.) predložio je J. Lučić12 novo rješenje. On se
pozvao na vrela koja je našao u Du Cangeu13 po kojima consulatus = Klaić je došla do uvjerenja da je tekst loše sastavljen: "nespretni kompi-
comitatus, jurisdictio. Prema tome, analizirana sintagma odnosi se na vlast lator" je nekoliko rečenica izvornog materijala "slobodno interpretirao".
nad nekom provincijom pa Tomislav nije uopće "konzul": consulatu Kao što se vidi, pokušaja razrješenja enigme oko sintagme consulatu
peragente i to ne treba mijenjati u proconsulatu peragente. Tomislav je peragente bilo je mnogo. Smatramo da su ti pokušaji dosad bili neuspješni
naprosto imao jurisdikciju nad Hrvatskom i Dalmacijom, tj. "Dalmacija je zato što se nije s dovoljno pozornosti razmotrilo one slučajeve, u kojima
postala sastavni dio Hrvatske". I zato Lučić prevodi: Za presvetog pape se u vrelima pojavljuje konzulat u smislu datiranja.
Ivana, u doba kralja Tomislava, koji je vršio vlast u državi Hrvata i u Konzulat u tom smislu upotrebljavao se, kao što je poznato, u rimsko
14
granicama Dalmacije". Taj prijevod ponovio je Lučić i 1980. god. doba da bi se datiralo javne akte. Dvojica konzula stupala su svake godine
7
na dužnost prvoga siječnja pa se prema konzulima, spomenutim u nekom
KLAIĆ, N.1960a., 250. aktu, moglo bez poteškoća utvrditi godinu donošenja. U carsko doba
8
KLAIĆ, N. 1964a., 413-415. datiranje po konzulima omogućavalo je caru podilaziti uglednicima na
9
KLAIĆ, N. 1965., 249.
10
KLAIĆ, N. 1971., 242. način koji je bio kudikamo "blistaviji" od današnjih odličja, jer uvode
11
KLAIĆ, N. 1972., 30. konzula u broj onih koji će se spominjati i nakon stotinu godina - a da pri
12
LUČIĆ 1973., 38. tome nije nužno dati takvoj osobi nikakva stvarna udjela u vlasti.
13
Na i. mj.
14
HORVAT, 416. Lučićeva teza da se pod konzulatom u splitskom zapisniku iz 925. god.
treba razumjeti comitatus, jurisdictio temelji se na nesporazumu. Du Cangeova vrela, na koja 15
se Lučić poziva, odnose se na Englesku u anglosaksonsko doba pri čemu je riječ o ANTOLIAK 1975. -1976., 22.
tekstovima na latinskom, koji su sastavljeni u doba normanskog osvajanja na latinskom, Antoljak se poziva na tekst Grgura Turskog o prijenosu konzulata na franačkog kralja
tako da ne možemo biti sigurni kako je glasio izvorni anglosaksonski izraz (vjerojatno: Modviga nešto prije 511. god., dakle na vrijeme prije Justinijana u koje se još godine računalo
"čir"). Consulatus u smislu jurisdikcije pojavljuje se i u Francuskoj, pa je očito da treba po osobama koje nisu bili carevi. God. 925. o konzulatu bilo koje druge osobe osim cara ne
povezati normansko osvajanje i pojam consulatus u smislu vlasti koji nalazimo u Francuskoj. može biti govora, jer je takva privilegija ukinuta već preko 350 godina. BUDAK, 31 također
U Italiji je u to doba consulatus imao više značenja, npr. služba vodećih gradskih je mišljenja da je Tomislav "dobio titulu konzul, a time i upravu nad Dalmacijom".
funkcionara, skup ovlasti (dignitas consulatus), a u Milanu općinsku zgradu. Konzulat u 16
FERLUGA 1978., 186.
smislu vlasti nad određenim područjem u južnoj Francuskoj i Engleskoj vremenski je i 17
KLAIĆ, N. 1990., 77, bilj. 37.
prostorno udaljen od Hrvatske i Dalmacije u X. stoljeću. 18
N. dj., 78.
Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ... 173
Konzulat je ukinut u zapadnom rimskom carstvu 555., a na istoku

stoljeću sastavljaču toga djela, koje nazivamo Historia Salonitana Maior, nije
542. god. Ipak, Justinijanov nasljednik, Justin II., preuzeo je u svoju titulu
566. i 568. god. konzulat pa se od toga vremena u Bizantu računalo ne sviđao spomen bizantskih careva u protokolu zapisnika sabora iz 925.
god.22 te ih je kao pravovjerni katolik izbacio iz teksta, ali tako da je izbacio
samo po godinama vladanja cara, nego i po godinama njegova konzulata.
samo njihova imena, a ne i sintagmu datacije koja se na njih odnosi
Kako je car nastupao u čast konzula prvog siječnja iduće godine nakon
preuzimanja vlasti, godina konzulata pojedinog cara zaostajala je za jednu (consulatu peragente).^3
od godina vladanja. Od 680.-681. oba se računanja izjednačuju u broju
godina, tj. broj godina vladanja cara isti je kao i broj godina njegova
konzulata.19 Od Karla Velikog računanje po konzulatu nije ni na zapadu 22
O tome više u: MARGETIĆ 1994., 1-36.
23
bilo rijetkost. Dakako, da je i papa računao po godini konzulata cara. Evo Ovdje će biti od koristi još nekoliko napomena.
jednog primjera papinske isprave iz 854. god.: IV. Idus Augustus (...) 1) Prije svega, razumljivo je da u dataciji salonitanskih sabora nalazimo
imperatore domino piisimo perpetuo Augustuo Lothario, a Deo coronato magno za prvi sabor: sub die XVII kalendarum iuliarum consulatu vero Lampadii et F. Toresti (!), tj.
imperatore anno tricesimo et septimo et post cons(sulat ei)us anno tricesimo et dataciju koja se odnosi na 15.VI.530. kada su konzulima bili F/. Postumus Lampadius i Ruffns
septimo, indictione secunda.20 Vidi se da se papa prilično vjerno držao Gennadius Probus Orestes (oba na zapadu). (Vidi KLAIĆ, N. 1967., n. dj. (bilj. 32,76), odnosni
Justinijanove Novele 47 od 31.VIII.537. u kojoj je propisano da u ispravi za drugi: Post iterum atcjue iterum Lampade et Oresti summens sub die IV nonis maias (KLAIĆ
treba navesti "godinu carevanja presvetog Augusta i cara i nakon toga N. 1967.,81), tj. dataciju koja se odnosi na 1.V.532. god. kada su po treći puta bili isti konzuli.
dodati naziv konzula te godine, i, treće, indikciju, mjesec i dan".2' Nekoliko očitih pisarskih grješaka, na koje ne treba gubiti vrijeme, bez ikakve su važnosti.
Svi primjeri navođenja konzulata koje su spomenuli Kukuljević i Ta datacija sama za sebe govori u prilog osnovne vjerodostojnosti isprava sačuvanih u
drugi poslije njega odnose, dakako, isključivo na zapadne ili istočne careve. Historia Salonitana Maior.
Konzulat se prema tome u zapisniku splitskog sabora iz 925. god. ne može 2) U Bizantu je još dugo bila u uporabi datacija u kojoj se nalaze spomenuti i konzuli.
odnositi na papu, čije godine obnašanja papinske časti nitko nikada nije Dovoljno je upozoriti na zapisnik s prve sjednice 7. crkvenog sabora u Niceji, održanog
računao po "papinskom konzulatu" - jer tako nešto nije uopće postojalo! 11.ΙΧ.787. gdje se uz ostalo spominje "8. godina njihova (tj. Konstantina VI. i njegove majke
-, a još manje za Tomislava, jer se godine vladanja pojedinog kralja nisu Irene) konzulata". (MANSI, XII, 991). Taj je sabor i inače od velike važnosti za hrvatsku
nikada računale po konzulatu (?) toga kralja. Konzulat, spomenut u Split povijest. Vidi DARROUZES, 1975., 5-76; MARGETIĆ 1983., 261-263, gdje se, protivno
925. god., mora se prema tome odnositi na cara, dakako ne na zapadnoga nepotrebnim rezervama V. Košćaka dokazuje vjerodostojnost zapisnika s toga sabora i,
jer je tamo upravo u to doba carstvo palo na najnižu moguću granu. ujedno, dokazuje da dalmatinska crkva nije pravno nikad potpadala pod konstantin-
Uostalom, "car" Berengar ubijen je 7.IV.924. u Veroni pa je do obnove politanskog patrijarha. Vidi i MARGETIĆ 1994. Nadalje, carevi kao konzuli navode se još
zapadnoga carstva došlo tek 962. god. za Otona I. U X. stoljeću Dalmacija je i u X. stoljeću, tj. u vrijeme Konstantina Porfirogeneta, u koje spadaju i tzv. scholia antiqua.
neprijeporno ptopadala pod suverenitet Bizanta. Ujedno je Bizant u X. stoljeću Vidi npr. B. series A, ΙΠ, 1960., 1065-1066, i Series B, IV, 1395, i to sch. 3 uz Β XXII, 2, 2, =
bio na vrhuncu svoje moći, koju nije postigao nikada ni ranije ni kasnije. Nov. 47. Ali, upravo za Dalmaciju stvar nije posve jednostavna. Naime, Dalmacija je
Ali zašto je iz uvodne rečenice ispušten spomen bizantskog cara - nesumnjivo potpadala pod bizantsko vrhovništvo pa spomen bizantskih careva u
točnije, careva, jer su u to vrijeme bili suvladari Konstantin Porfirogenet i protokolu ne može biti dvojben. Ali, kao što znamo, još je Bazilije I. prepustio dalmatinske
Roman Lakapin? Na to je pitanje lako odgovoriti. Modruški biskup Simun gradove pod punu papinu ingerenciju pa je zato razumljivo da se moramo zapitati, jesu li
Kožičić-Begna (1509.-1536.) naručio je izradu crkvene povijesti svoje dalmatinski biskupi - pod bizantskim suverenitetom, ali pod crkvenom vlašću pape - u
biskupije pa je anonimni sastavljač za razdoblje do 1185. god. uzeo kao zapisnicima sa svojih sjednica upotrebljavali sintagmu consulatu peragente. Dvojbe ne bi
temelj djelo Tome Arcidakona Historia Salonitana i njemu pridodao smjelo biti, ako uzmemo u obzir da se i papa služio istom vrsti datacije, ali, kako je on
zapisnike crkvenih sabora u Saloni i u Splitu, koji su se u to doba još čuvali priznavao zapadne careve, datacija papinskih isprava bila je podešena prema njima. Tako
u arhivu splitske nadbiskupije. Više je nego razumljivo da se u XVI. npr. u MARINI, 26, br. 16, god. 893. stoji: inp. dno n. piisimo Augusta Hludovico a Deo coronato
magno pacifico imperature anno quartodecimo. Tako su pape datirali svoje isprave još od Karla
Velikog. Dakako, da su taj način upotrebljavali i dalmatinski biskupi, ali su konzulat
" O tome vidi sažeto u DOLGER, KARAYANNOPULOS, 52.
20
MARINI, 16, br. 13. računali po bizantskim carevima, jer je to odgovaralo realnoj situaciji: oni su poštivali
21
Novellae 283-285. bizantski suverenitet, tj. carsku vlast u Bizantu, crkvenu vlast u Rimu i vlast kralja
Tomislava u provinciji Hrvata i na području Dalmacije. O tome dalje u tekstu.
Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ... 175
2. Koji je pravi smisao riječi: "in provincia Croatorum et Dalmatiarum Ivan Đakon za vrijeme neposredno prije 1000. god. javlja:
finibus Tamislao rege"? Neki autori (Ferluga, N. Klaić) upozoravaju da
Illis namque temporibus in Dalmacianorum confinis non plus quam
Bizant nije nikad prepuštao suverenitet nad bilo kojim dijelom svoga
Jatarenses cives Veneticorum ducis ditioni obtemperabant,™ tj. u ono su vrijeme
područja. Zbog toga se po njima ne može prihvatiti teza da je Bizantska
u području Dalmatinaca samo Zadrani bili podložni vlasti dužda Mlečana.
Dalmacija predana Tomislavu. Po drugima (npr. Lučić, Antoljak) Tomislav
je vladao Bizantskom Dalmacijom. Treći (npr. Šišić) smatraju da je Posve je nemoguće pokušati objasniti ove riječi tako da je Bizant prepustio
Tomislav dobio dalmatinske gradove na upravljanje. suverenitet nad Zadrom, a mislimo da to nije nikad nitko ni tvrdio. Još je
Ne bi smjelo biti dvojbe da su dalmatinski gradovi bili od IX. do XI. sto- manje moguće tvrditi da su Mleci u to vrijeme osvojili Zadar jer su 992.
ljeća pod bizantskim suverenitetom. To svjedoče bizantski popisi iz IX. i X. sto- god. Mleci dobili vrlo velike trgovačke povlastice od Bizanta, a duždev je
ljeća24! nazočnost bizantske mornarice sredinom IX. stoljeća u Dalmaciji.25 Ali, sin ubrzo otputovao u Konstantinopol da bi se vjenčao s uglednom
s druge strane, upravo citirane riječi iz zapisnika crkvenog sabora u Splitu i udavačom, blizom carskom dvoru. A ipak, kako je Ivan Đakon suvre-
iz 925. god. ne dopuštaju dvojbe da Tomislav "vlada" i u "Dalmacijama". m menik, dakle prvorazredni izvor, treba i njemu vjerovati. Proturječje je
Perluga se uzalud trudio dokazati da pod "Dalmacijama" treba razu- i samo prividno. Zbog koje smo na drugom mjestu podrobno raščlanili,32
mijevati širi pojam kasnorimske Dalmacije.26 Kad bi to bilo tako, ne bi bilo Bizantu je u to doba bilo u najvećem interesu prijateljstvo s Mlecima. Zbog
potrebno u zapisniku navoditi Hrvatsku, jer je i ona ulazila u taj širi pojam. toga je Zadar prepušten Mlecima na upravljanje, a to je ubrzo omogućilo
Dalmacije nisu ni "obje" Dalmacije, kako je to tumačio Barada,27 što je preu- mletačku vojnu ekspediciju duž istočne jadranske obale, koja se posve
zela i N. Klaić.28 Ovdje su Dalmatiae, Dalmatiarum naprosto dalmatinski uklapala u tadašnji bizantski vojni i politički položaj. Slično je bilo i s
gradovi, slično kao što su Venetiae, Venetiarum gradići na venecijanskim Tomislavom. Bizantu je i u vrijeme Tomislava bilo u interesu da ga
lagunama. Za Dalmatiae u smislu dalmatinskih gradova - i to samo onih pomogne, jer je pomažući njemu jačao svoj vojni položaj prema
koji leže prema Hrvatskoj od Krka do Splita - govori bez ikakve dvojbe bugarskom caru Simeonu. Ukratko, Bizant nije prepuštao suverenitet, ali
podatak da je "ninski biskup želio postići crkvenu vlast nad biskupima upravu jest. Zbog toga su biskupi 925. god. mogli napisati da je Tomislav
Dalmacija".29 Ninski biskup kao hrvatski biskup (episcopus Croatorum) bio kraljem "u provinciji Hrvata i na području Dalmacija". U finese
očito nije imao ni želje ni mogućnosti da proširi svoju vlast na Dubrovnik pojmova suvereniteta, upravljanja itd. oni nisu ulazili niti su trebali ulaziti.
itd., a kako je crkvena vlast ninskog nadbiskupa bila usko povezana sa Kakogod okreneš, analizirana rečenica se može razumjeti samo tako da su
svjetovnom vlašću Tomislava, ovdje Dalmatiae, Dalmatiarum ne možemo
Tomislavu predani na upravu dalmatinski gradovi. Drugo je pitanje koliki
tumačiti nikako drukčije nego kao dalmatinske gradove od Krka do Splita.
je bio opseg te uprave. Kako su još od Bazilija I. osnovna podavanja
Dakle, Tomislav vlada nad dvjema područjima 1) provincia Croatorum
dalmatinskih gradova prepuštena Slavenima, dakle hrvatskom vladaru od
- Hrvatska, 2) fines Dalmatiarum - dalmatinski gradovi od Krka do Splita.
Krka do Splita, mislimo da je najvjerojatnije da je Tomislav dodatno dobio
Dakako, da to ne mora značiti da je Bizant odustao od svoga suvereniteta
nad Dalmacijom. To Bizant nije činio - osim u jednom slučaju.3" Ali, upravu i pravo na carinu koja se plaćala u dalmatinskim lukama. Ne čini nam se
u raznim stupnjevima prepuštao je Bizant kadgod mu je to bilo u interesu, vjerojatnim da je "uprava" obuhvaćala mnogo više od proširenog ubiranja
da bi je ponovno preuzeo, ako je za to imao dovoljno vojničke moći. Evo prihoda, premda je u praksi moglo biti raznoga stupnjevanja.
jednoga od bezbroj primjera. Ostaje još da riješimo pitanje na osnovi kojega je pravnog temelja
hrvatski kralj primao od dalmatinskih gradova počevši od Bazilija I.
novčana podavanja na ime njihove osnovne obveze koja je proistjecala iz
24
OIKONOMIDES 1972:139, ( Filotelejev Kletorologion iz 899), 253 (Taktikon Benešević bizantskoga suvereniteta nad njima odnosno u pojedinim razdobljima
iz 934-944), 267 (Taktikon Oikonomidčs iz 971-975). (npr. za Tomislava i Držislava), kada je to bilo u interesu samoga Bizanta,
25
DE CEREMONHS Π, 664. ostala primanja, npr. carine.
26
FERLUGA, 85. Za razdoblje Tomislava nema izravnih vijesti. Ipak, pozornost privlači
27
BARADA 1949., 95. popis počasnih titula i funkcija, pisan sredinom IX. stoljeća (točnije: 842./
KLAIĆ, N. 1975., 308.
28
843. god.), tzv. Taktikon Uspenskoga. U njemu se nalazi ova počasna titula
29
KLAIĆ, N. 1967., 102.
30
O tome vidi Prokop, 653-655 (III, 33, 3-6) gdje Prokop izvještava da je Justinijan potvrdio 31
Doc., 425.
Francima svečanom ispravom s pečatom vlast nad južnom Francuskom. 32
O tome podrobno u MARGETIĆ 1983.; ISTI 1984c, 145-156.
176 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ... 177
i funkcija: "prokonzuli i eparhi tema."33 Je li je riječ o nekom prastarom Dakle "ne mora" -ali može. Ferluga dodaje: "U X. i XI. veku ne nailazimo
prežitku, koji se sačuvao kao anakronizam? To je načelno moguće, ali nije ni na jednoga namesnika neke vizantiske provincije, koji nosi naziv
vjerojatno. Naime, kad bi bilo riječ o anakronizmu, ne bi se spominjalo eparha". Zbog toga se po Ferlugi ovdje radi o širem pojmu Dalmacije u
teme - vojne provincije na čelu sa strategom - koje su u doba kada se granicama poznorimskog doba. To je prihvatila 1071. god. nakon kolebanja
Taktikon Uspenskoga pisalo, bile ne samo temeljni oblik bizantske u ranijim radovima i N. Klaić.37
provincijalne uprave, nego su još bile u fazi osnivanja i prestrukturiranja. Mi smo s naše strane 1983. god.38 pristupili raščlambi Tomine vijesti
Ta se titula nije mogla odnositi na istočne teme, koje su bile kičma carstva o Držislavu i došli do zaključka da je Držislav kao strani vladar bio
i čiji su stratezi pripadali medu najuglednije bizantske službenike. Ona se, imenovan za eparha. Našu je raščlambu N. Klaić krivo shvatila 3 9 i
dakle, morala odnositi na zapadne teme, koje su i inače bile u specifičnom predložila ovo rješenje: "Spomenuti naslovi eparha i patricija imaju tada
položaju prema središnjoj vlasti, jer njihovi stratezi, kao što je poznato, nisu (tj. koncem X. stoljeća: L. M.) isključivo počasni karakter i nisu vezani ni
primali svoju placu iz carske blagajne već iz prihoda koje su prikupljali za kakvu bizantsku službu".
u svojoj temi.34 Među zapadnim temama Dalmacija je imala specifičan Čini se da N. Klaić nije bila dobro upoznata s bizantskim titulama.
položaj: njezin strateg ne samo da nije primao plaću iz carske blagajne, već Naime naslov patricija je uvijek samo počasan i pripada grupi počasnih
je čak morao osnovna podavanja dalmatinskih gradova odstupiti naslova u kojoj su osobito visoki magistar, iza njega antipat (prokonzul)40
"Slavenima" kako to izričito kaže Konstantin Porfirogenet. U takvom dalje antipat-patricij, patricij, protospatarij itd. Nezavisno od te počasne
dvosmislenom položaju i teme Dalmacije i njezina stratega s jedne strane, titule postojale su i titule funkcionara, medu njima i eparha. Te su titule,
i, npr. hrvatskoga vladara kao ovlaštenika na prihode dalmatinskih uključujući i eparha, uvijek povezane s nekom funkcijom. Višestruko je
gradova s druge strane, formalna pravna je osnova mogla biti nađena pogrješno tvrditi da su "tada" (?) i patricij i eparh imali "isključivo počasni
upravo u funkciji eparha. Na osnovi podijeljene funkcije eparha, slavenski karakter" (?). Ponavljamo, patricij je uvijek samo počast, a eparh (i druge
je vladar na istočnoj obali Jadrana mogao imati ovlaštenje carskoga funkcije, npr. strateg) uvijek konkretna funkcija. Uz pojedinu funkciju
funkcionara u odnosu na dalmatinske gradove. Dakle, već a priori - na mogao je titular dobiti razne počasne titule ovisno o svome ugledu. Tako
osnovi postojanja funkcije eparha u Taktikonu Uspenskoga, i nužde da se npr. strateg je mogao imati titulu a) prokonzul-patricij i strateg b) patricij
hrvatskome kralju dodijeli neka titula koja mu daje ovlast na ubiranje strateg i c) protospatarij i strateg. Slično vrijedi i za eparha.
podavanja iz dalmatinskih gradova - funkcija eparha može se povezati s Ferlugina napomena da je nepoznat naziv eparha za namjesnika ima
temom Dalmacija. Ima li i nekih izravnijih dokaza za tu tezu? Na to pitanje svoj smisao samo protiv onih autora koji tvrde da je hrvatski kralj bio
odgovorit ćemo u sljedećem odjeljku. strateg teme Dalmacije. Problem je u nečem drugom, tj. u tome, pojavljuje
li se titula eparha u ΙΧ.-Χ. stoljeću. Spomenimo ovdje samo to da je još iz
II. Titula kralja Držislava po Tomi Arcidakonu druge polovice X. stoljeća sačuvan pečat Mihajla čiji naslov glasi anthipatos-
41
Tomina Historia Salonitana sadrži ove vijesti o Držislavu: patrikios i eparhos a u Cipru je oko 878. zabilježen spatarokandidat i eparh.
Ab isto Dirscislavo celeri successores eius reges Dalmatiae et Chroatiae Toma je nedvojbeno u nekom vrelu pročitao da se Držislava nazivalo
appellati sunt. Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imperatoribus eparh i patricij, nadalje, da je imao neke ingerencije nad Dalmacijom i da
constantinopolitanis et dicebantur eorum eparchi sive patricii,35 tj. od toga je bio kralj. Ferlugino neuvjerljivo povezivanje Dalmacije u toj vijesti sa
Držislava ostali njegovi sljednici zvali su se kraljevi Dalmacije i Hrvatske. starom rimskom provincijom Dalmacijom posve je neprihvatljivo. Ono je
Naime, primali su znakove kraljevske časti od konstantinopolitanskih samo neuspjeli pokušaj da se spriječi i sama pomisao na to da bi hrvatski
careva i nazivali se njihovim eparsima odnosno patricijima. kralj mogao imati bilo kakvu vlast nad dalmatinskim gradovima. Tomina
36
Pe Ferlugi "naziv eparha, iako se dodeljivao stranim vladarima ne
mora još da svedoči o Držislavovoj upravi nad carskom Dalmacijom". 37
KLAIĆ, N. 1971., 25.
311
s MARGETIĆ 1983., 234-236.
OIKONOMIDES, 51, 25. 39
KLAIĆ, N. 1990., 90.
34
DE CEREMONHS, 697 (II, 50). *' Ovu tvrdnju treba uzeti, dakako, cum grano šališ jer je prokonzul u ranije doba bio nešto
K
TOMA, 36-38. drugo od prokonzula-anthypatosa u bizantskim listama IX.-X. stoljeća.
* FERLUGA 1957., 88-89. 11
WINKELMANN 1985., 35 m 116.
178 Hrvatska i crkva u srednjem vijeki
je vijest doduše nemarno priopćena, ali ona je vrlo uporabijiva: Držislav

je imao počasni naslov patricija i funkciju eparha Dalmacije.
6. UZMAK BIZANTA NA KRKU SREDINOM XI.
Kada Bazilije II. nakon pobjede nad Samuilom ureduje 1018. god.
odnose na Jadranu, njemu pristupaju dva hrvatska suvladara (nedvojbeno STOLJEĆA
Krešimir i Gojslav) a on im podjeljuje visoke časti i funkcije.42 Upravo iz (Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 4,1983., 79-96)
Tome43 znamo da je Krešimir dobio počasni naslov patricija pa se iz toga
može zaključiti da je Gojslav dobio funkciju eparha Dalmacije. Inače Toma
ne bi napisao da su i nakon Držislava hrvatski kraljevi bili i patriciji i
eparhi. Ali, to već prelazi okvire ovoga rada!
I.
Grad i otok Krk osobito su interesantni za pravnog povjesnika. Ne

samo što je izvorni materijal razmjerno bogat1 nego je i evolucija pravnih
ustanova značajna za hrvatsku i uopće jugoslavensku i evropsku pravnu
povijest. Krk je do kraja VI. st. bio pod rimskom vlašću,2 a nakon približno
dva stoljeća slavenske vlasti3 priznavao je bizantsko vrhovništvo sve do
sredine XI. stoljeća, kada je ušao u regnum Croatiae et Dalmatiae.4 Počevši
od XII. st. na njemu vladaju Frankapani pod nominalnim vrhovništvom
Mletaka.5
Pravni instituti rimskog i rimsko-bizantskog, hrvatskog, hrvatsko-
ugarskog i mletačkog prava stopili su se tijekom stoljeća u jedinstveno
zanimljiv pravni sustav, koji zaslužuje temeljitu monografsku obradu.6
1
Ističemo osobito: ČRNČIĆ-RAČKI, 145-177 (v. i KUKULJEVIĆ1852., 281-296); LUSARDO -
BESTA, Milano, 1945.; v. i VASSILICH; BARTOLI, Indice delle scritture del Convento di San
Francesco della cittj di Veglia, još neobjavljeno osim isprava što se odnose na razdoblje do
konca XTV. stoljeća, koje su objavljene u CD; STROHAL 1911.; glagoljske isprave do konca
XVI. st. tiskane su u KUKULJEVIĆ 1863., (v. i ŠURMIN1898. do konca XV. stoljeća), itd.
2
Analizu pravnog položaja gradova Curicum (Krk) i Fulfinum (blizu Omišlja) u doba
principata v. u MARGETIĆ 1978.-1979., 301-358.
3
O tom podrobnije MARGETIĆ 1977a., 5-88.
4
O tom podrobnije MARGETIĆ 1980a., 219-238.
5
O tom podrobnije MARGETIĆ 1980a., 26 i d.
6
Iz pravne literature o Krku ističemo osobito MAZURANIĆ, passim; za pomorsko pravo:
KOSTRENČIĆ 1914., 885-892, 960-967, 1001-1005; 1915., 285-296, 336-347; BRAJKOVIĆ
42
SKILICA, 323. 1933.; za stvarna i obvezna prava: STROHAL I. 1911., 1-15; MARGETIĆ 1983b.; za
43
obiteljsko i nasljedno pravo: MARGETIĆ 1971., 145-177; ISTI 1973., 215-247; za postupovno
TOMA, 12: Paulusarchiepiscopus fuit annodamini millesimo quintodedmo, tempore (...) patritii pravo: ISTI 1976., 205-222; za odnose kneza s pučanstvom: ISTI 1978a., 54-68.
et regis Chroatorum.
Od talijanskih pravnih autora ističemo INCHIOSTRI 1930. i 1931., osobito str. 128,133,151
i 202, te uvodnu Bestinu raspravu u LUSARDO - BESTA, V-XIV.
179
180 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 181
U ovome radu analizirat ćemo vijest Tome Arcidakona o djelovanju svećenici, da oni izaberu svog biskupa i da taj biskup krene s Ulfom papi.
svećenika Ulfa šezdesetih godina XI. st. koju ćemo povezati s promjenom u Na to su Goti izabrali za biskupa nekog primitivnog starca po imenu
političkom položaju Krka, naime s prestankom bizantske i početkom hrvatske Cededa te poslali u Rim Ulfa, Cededu i opata Potepu. Papa je bio
političke vlasti. Događaji o kojima će biti riječ nezaobilazni su za bolje nezadovoljan time što je Cededa imao bradu, vlastoručno mu je iščupao
razumijevanje krčke i uopće starije hrvatske pravne povijesti, osobito problema nekoliko dlaka i naredio da se obrije, te je ponovno naglasio da ne
nastanka regnum Croatiae et Dalmatiae, a od presudne su važnosti i za kulturnu dozvoljava službu božju na pismu koje su izmislili Ariani (propter Arianos,
povijest jer se odnose na problem priznavanja glagoljice i slavenskog bogoslužja, inuentore litterature huiusmodi, dare eis licentiam in sua lingua tractare diuina,
po čemu Krk i Vinodol zauzimaju u našoj kulturnoj prošlosti jedinstveno mjesto. sicut predesessores mei sic et ego, nullatenus audeo). Na povratku je Ulfo
Toma Arcidakon u svojem djelu Historia salonitana podrobno je objasnio Cededi da ga je papa potvrdio za biskupa time što mu je iščupao
opisao djelatnost svećenika Ulfa u Hrvatskoj šezdesetih godina XI. dlake iz brade pa je Cededa, uvjeren da je od pape postavljen za biskupa,
stoljeća.7 Smatramo da dosadašnja objašnjenja Tomina izvještaja nisu potjerao krčkog biskupa, zasjeo na njegovu stolicu, počeo posvećivati
potpuno zadovoljavajuća i da nove analize mogu dati rezultate kojima se crkve i zaredivati svećenike. Čim je to papa čuo, poslao je legata kardinala
možemo nešto više približiti povijesnoj istini. Da vidimo najprije ukratko Ivana, koji je na narodnom zboru objavio istinu o papinu neslaganju sa
što o tome Toma govori u XVI. poglavlju svoga djela. slavenskom službom Božjom, anatemizirao Cededu i Potepu, a Ulfa dao
Poglavlje počinje izvještajem o tome da je neki papin legat došao u odvesti u Split, gdje je Ulfo, nakon što je osuđen na sinodu, bačen u
Split i održao provincijski sinod na kojem je zbog vakantnosti doživotni zatvor. Cededa se, međutim, nije pokorio pa je zbog toga u
nadbiskupskog položaja izabran osorski biskup Lovro. Upućeno je cijelom kraljevstvu došlo do nereda. Zato je Cededa bio opetovano
poslanstvo papi, pa je papa nakon provjere dao odobrenje Lovri za prijelaz svečano anatemiziran u Rimu i Splitu, te konačno i umro ružnom smrću.
na novu dužnost i poslao mu palij. Nešto dalje u istom poglavlju priča
II.
Toma kako je za pape Aleksandra i Lovrina prethodnika Ivana došao
papin legat Majnard i održao sinod svih prelata Dalmacije i Hrvatske, na Analiziranje navedenih Tominih vijesti o Ulfu započet ćemo
kojem je medu ostalim zaključeno da se služba Božja ne smije obavljati na utvrđivanjem kronologije splitskih sinoda o kojima je riječ u Tome.
slavenskom nego samo na latinskom i grčkom jeziku, te da se ne smije Shvaćanje starije hrvatske historiografije o kronologiji splitskih sinoda
zaredivati svećenike slavenskog jezika, i to zato što je neki heretik Metodije u vrijeme što ga proučavamo utvrdio je još 1877. god. Rački. Po njemu je
izmislio gorička pismena i pisao na slavenskom mnogo toga protiv legat pape Nikole II. održao u Splitu sinod u veljači 1059., a iduće godine
naučavanja katoličke crkve. Odluke sinoda objavljene su i od pape taj sinod nastavio je rad pred Teuzom, također legatom Nikole II., te
potvrđene pa su crkve sa slavenskim bogoslužjem zatvorene. U to vrijeme izabrao Lovni za splitskog nadbiskupa. U 1061.-1062 papa Aleksandar Π. potvrdio
došao je u Hrvatsku neki svećenik Ulfo (quidam sacerdos aduena, Ulfus je zaključke toga sinoda, & 1063. god. isti papa šalje kao legata kardinala Ivana.8
nomine, ad Chroatiae partes accederet) i počeo buniti narod protiv tih odluka Kronologiju Račkoga preuzeo je uglavnom i Ritig,9 a nje se još 1957.
tvrdeći lažno da je papin izaslanik. god. drži i G. Novak.10
Na održanom sastanku uglednih osoba (congregatis siquidem Šišić je nakon ponovne analize izvora došao do donekle drukčijih
senioribus) odlučeno je da se papi uputi Ulfo s molbom da se ponovno rezultata." Po njemu je papa Nikola II. poslao svog legata Majnarda, a on
odobri nekadašnja crkvena organizacija u Hrvatskoj. Međutim, kad je je krajem veljače ili početkom ožujka 1060. god. održao crkveni sabor na
hrvatska delegacija s Ulfom na čelu došla u Rim, papa nije htio stvar kojem je među ostalim izabran za splitskog nadbiskupa Lovro i na kojem
raspravljati s Ulfom, već je zatražio da se predmet iznese pred nadbiskupa, 12
je zabranjeno slušati misu na slavenskom jeziku. Šišić smatra pogrješnom
hrvatskog kralja i crkvene prelate te da papi nakon toga dođu dva biskupa.
Ulfo se vratio u Hrvatsku, ali umjesto nadbiskupu i kralju, obratio se 8
Doc. 204, 206, 209.
"Gotima" koji su ga poslali i rekao im da je uspio kod pape da se slavenske 9
RITIG, 159 i d.
crkve mogu ponovo otvoriti, da u njima mogu ponovno služiti slavenski 10
NOVAK, 61 i d.
11
ŠIŠIĆ 1917., 22 i d.; ISTI 1925., 504 i d.
12
7
TOMA 47 i d. Tekst što se odnosi na Ulfa izdao je Rački i u Doc., 204 i d. Od starijih izdanja Tako ŠIŠIĆ 1925., 504. Međutim, ŠIŠIĆ 1914a., 233 stavlja taj sinod potkraj 1059. ili na
v. LUOJE 1666., 323 i d., a od novijih N. KLAIĆ, 1967a., 43 i d. početak 1060. godine.
Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća
Tominu vijest po kojoj se taj sinod održao u vrijeme pape Aleksandra.

Već 9. do 15. travnja iste godine održava se u Lateranu sinod koji Barada je u svojem zadnjem radu objavljenom 1957. god.17 pokušao
potvrđuje zaključke splitskog crkvenog sabora, papa odobrava Lovri dokazati drukčiji redoslijed događaja. Ovo je Baradin slijed misli: kako je
prijelaz iz osorske biskupije na novi položaj, a prije 1. rujna 1060.'3 papin svećenik Ulfo studenoga 1074. god. već bio utamničen u Splitu dvanaest
legat Teuzo šalje Lovri nadbiskupski palij. U travnju 1063. godine - sve po godina, to znači da je legat Ivan dopremio Ulfa u Split negdje u drugoj
Šišiću - održava se ponovno sinod u Lateranu, papa Aleksandar II. polovici 1063.; kako je, nadalje, Teuzo poslanik pape Aleksandra i kako u
potvrđuje kanone splitskog sabora od 1060. god. te ih šalje "hrvatskom ispravi koja ga spominje stoji "indictione III", što za Aleksandra II.
kralju Petru Krešimiru i dalmatinsko-hrvatskim biskupima".14 Dolazi do odgovara vremenu od 1.ΙΧ.1064. do 31.VIII.1065., to je Teuzo mogao biti
velikih nemira i poznatih događaja u vezi sa svećenikom Ulfom, biskupom samo u to doba u našim krajevima; s druge strane, prema Korčulanskom
Cededom i opatom Potepom, a negdje krajem 1063. god. dolazi papin legat kodeksu Teuzo je bio papinskim legatom u godini koja je slijedila godinu
Ivan koji hvata Ulfa i doprema ga iz Krka u Split,'5 gdje se početkom 1064. u kojoj je bio legatom Majnard; konačno, Toma Arciđakon nas izvještava
god. održava sinod. o tome da je za pape Aleksandra i splitskog nadbiskupa Ivana održan
God. 1956. dolazi do značajnog napretka. U radu u kojem je upozorio sinod u Splitu pod predsjedništvom Majnarda. Barada zaključuje: "po
na važan Korčulanski kodeks i na njegove vijesti o Hrvatskoj iz doba tome, Majnard je bio poslanik u našim krajevima u prvoj polovici g. 1063;
narodne dinastije, V. Foretić'6 je ustvrdio da je Majnard bio dva puta u kardinal Ivan u drugoj polovici te iste godine, a Teuzo god. 1064., ali poslije
Dalmaciji kao papin legat, prvi put kao legat Nikole II. početkom 1060., 1. IX." Nadbiskup Ivan odrekao se, dakle, svog položaja na sinodu kardinala
na sinodu na kojem je Lovro izabran za splitskog nadbiskupa, a drugi put Ivana, tj. na istom sinodu na kojem je izabran Lovro i osuđen Ulfo.
početkom 1062. god. kao legat pape Aleksandra II. Kako se Foretić držao N. Maić je odbila Baradina izvođenja,18 i to zato što se iz potvrde
teksta Teuzova presude što ga je objavio Rački, po kojem je Teuzo bio legat Aleksandra II. jasno vidi da je Majnard bio poslanik Nikole II., uostalom
Nikole II., on je pretpostavio da je i Teuzo bio dva puta u Dalmaciji: prvi slično poput Teuza koji se u već spomenutoj ispravi navodi kao legat
put odmah nakon prvog Majnardova poslanstva 1060. god., kojom damini Nicolai pape.19 Dakle, Teuzova presuda pripada 1060., pa su i
prilikom nije predsjedao nikakvom sinodu, a drugi put iduće godine Majnard i Teuzo ipak poslanici pape Nikole II. Međutim, kako Korčulanski
nakon drugog Majnardova poslanstva. Kako je Foretić pristao na Šišićevo kodeks spominje Majnarda i kao legata Aleksandra II., N. Klaić je oprezno
mišljenje da je Aleksandar II. potvrdio zaključke splitskog sabora u travnju ponovila Foretićevu misao da je moguće da je Majnard bio dva puta u
1063., on je zaključio da se ta potvrda odnosi na odluke koje je nešto prije našim krajevima, jedanput kao legat Nikole II., a drugi put kao legat
20
toga, tj. početkom 1063. god., donio splitski sinod pod predsjedanjem Aleksandra II. 1 zaista, čini nam se da će nam upravo ta pretpostavka
papina legata kardinala Ivana. Ostalo je otvoreno pitanje Teuzova pomoći pri našem pokušaju uređivanja kronologije događaja.
crkvenog sabora u Splitu o kojem nas izvještava Korčulanski kodeks, jer
III.
bi taj sinod morao također biti održan 1063. godine. Foretić je predložio
dvije varijante: ili je Teuzo došao nakon legata Ivana i održao u god. 1063. Razmotrimo ponovno izvore:
još jedan sinod ili je on sudjelovao kao drugi legat uz Ivana. U prvom redu dolazi u obzir Toma Arciđakon. On nas izvještava o
ovakvom slijedu događaja:
- U vrijeme pape Aleksandra i splitskog nadbiskupa Ivana,
13
ŠIŠIĆ1925., 508-509 poziva se na ispravu po kojoj je Teuzo, poslanik pape Nikole, dosudio prethodnika nadbiskupa Lovra, održan je pod papinim legatom
samostanu sv. Krševana u Zadru kapelu sv. Ivana na Tilagu. (CD I, 99-100, br. 71 = Doc., Majnardom sinod u Splitu.21
22
59-60, br. 42) Šišić kaže: Nota je datirana indictione (decima) tereta, dakle prije l. sept. 1060. - Nadbiskup se Ivan zbog starosti povlači.
godine.
17
Naime, prema tekstu što ga je koristio Rački, a preuzeo Šišić, Teuzo je bio poslanik pape BARADA 1957., 185-199.
18
Nikole. V. i Doc., 204-205, br. 154. KLAIĆ, N. 1960., 244-246.
19
14
ŠIŠIĆ 1925., 510. KLAIĆ, N. 1971., 44.
x
15
ŠIŠIĆ 1925., 510-516. KLAIĆ, N.1971., 367.
21
16
FORETIĆ 1956., 33 i d. TOMA, 49.
22
TOMA, 46.
Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 18?
- Neki papin legat drži sinod u Splitu u vrijeme vakancije nadbiskupske 34

vijest o nekom papinom legatu koji je boravio u Trogiru i pred kojim je
stolice. Na sinodu izabiru za nadbiskupa Lovni, osorskog biskupa.23
za trogirskog biskupa izabran Ivan, kojeg u ispravama nalazimo
- O izboru je obavještena rimska kurija. Papa šalje Lovri palij.24
spomenutoga na trogirskoj biskupskoj stolici počevši od 1064. godine35
- Nadbiskup Lovro "ordinatus est in sede salonitane ecclesie anno
incarnationis millesimo sexagesimo, temporibus Michaelis imperatoris".25 Utvrdimo najprije u prisutnosti kojeg je legata Lovro izabran u a
- Papin legat kardinal Ivan dolazi u naše primorske krajeve, održava nadbiskupa. Barada je dokazao da je Tomina vijest o ordinaciji nadbiskupa
zbor naroda i klera, osuđuje i26anatemizira Cededu i Potepu, a Ulfa vodi u Lovra 1060. god. sigurno pogrešna.36 Ordinatio, tj. podjeljivanje biskupske
Split, gdje ga baca u zatvor. častio zapravo je consacratio, tj. ritualno prenošenje vlasti posvećivanja i
Kako je Aleksandar II. postao papom 1. X. 1061., to Majnardovo ujedno postavljanja na određenu crkvenu funkciju. 37 Do nje dolazi tek
poslanstvo pada nakon toga datuma. Kako je pak Ulfo u studenom 1074. nakon što narod i kler izaberu biskupa (electio). Biskup se nakon izbora
god.27 bio po Tomi Arcidakonu28 u zatvoru dvanaest godina, on je zatvoren zove episopus electus i kao takav nije još uveden u biskupsku čast te još ne
prije studenoga 1063.29, ali najranije u studenome 1062. godine. U to može vršiti biskupske funkcije. Tek nakon što biskup bude ordinatus, on
vrijeme pada, dakle, i poslanstvo kardinala Ivana. Prema tome, navedeni postaje episcopus consacratus, pa ga se nakon toga svečano uvodi u posjed,
događaji zbili su se poslije 1. X. 1061., a prije studenoga 1063. godine. O tzv. intronizacija.38 Kako je u ispravi koja nas obavještava o raspravi
papinim legatima u to doba sačuvane su još neke vijesti. vodenoj pred Teuzom, legatom Aleksandra II., Lovro još uvijek osorski
Prema Korčulanskom kodeksu,30 Aleksandar II. poslao je Majnarda u biskup, a samo archiepiscopus electus, to je do njegove ordinacije moglo doći
naše krajeve da ispita okolnosti pod kojima je Petar Krešimir ubio svoga brata samo nakon toga. S time se slaže i Tomina vijest da je Majnard kao legat
Gojslava. Majnard je po istom Kodeksu tom prilikom obavio još neke poslove pape Aleksandra II. sazvao u Splitu sinod i da je tom sinodu prisutvovao
u vezi s crkvenom reformom. Konačno, po Korčulanskom kodeksu "iduće
splitski nadbiskup Ivan.
godine" došao je papin legat Teuzo i provodio crkvenu reformu.
Toma poznaje Majnarda po imenu i točno navodi koje je on poslove
Nadalje, sačuvana je vijest da je Petar Krešimir u veljači 1060. god.31
pred Majnardom podijelio neke privilegije samostanu sv. Ivana u obavio u našim krajevima. S druge strane, Toma nigdje ne navodi legata
Biogradu. Osim toga, sačuvan je tekst potvrde pape Aleksandra II. odluka Teuza po imenu, pa kako kaže da je "neki legat" bio prisutan izboru Lovre
splitskog sinoda održanog za vrijeme njegova prethodnika pape Nikole za nadbiskupa, treba zaključiti da nije riječ o Majnardu, već da se bez
II., a u prisutnosti splitskog nadbiskupa Ivana i papina legata Majnarda.32 sumnje radi o Teuzu. Konačno, kako je Lovro za Teuzova posjeta još uvijek
Sačuvana je također i vijest o sporu što je na tužbu samostana sv. Krševana samo izabrani nadbiskup, to znači da je tek kardinal Ivan (prije studenog
voden pred legatom pape Aleksandra Teuzom i osorskim biskupom 1063. godine) donio Lovri palij i papino odobrenje. Uostalom, kad bi
Lovrom, već izabranim ali još nepotvrđenim splitskim nadbiskupom. Lovro bio izabran pred Majnardom 1061. godine, onda bi papino
33
Spor se odnosio na kapelu sv. Ivana na Tilagu. Konačno, sačuvana je odobrenje stiglo tek za dvije godine, a to je predugačko vrijeme, koje bi
bilo utoliko nerazumljivije što je u međuvremenu u Hrvatskoj bio Teuzo
23
TOMA, 47. kao papin legat. Dakle, sve govori za to da je Lovro izabran nadbiskupom
24
TOMA, 47. upravo za Teuzova poslanstva.
25
TOMA, 54. Foretić je točno upozorio na to da je Majnard bio dva puta u
26
TOMA, 52-53. Dalmaciji, i to prvi put kao legat pape Nikole II. početkom 1060. godine,
27
BARADA 1957., 198. a drugi put kao legat pape Aleksandra II. Po Foretićevu mišljenju drugo
28
TOMA, 54. poslanstvo Majnardova pada početkom 1062. godine. Ali, ako
29
BARADA 1957., 198. pretpostavimo da je drugo Majnardovo poslanstvo palo u 1062., Teuzo bi
30
FORETIĆ 1956., 30, BARADA 1957., 186. bio poslanikom "iduće" tj. 1063. godine, dakle one iste godine u kojoj je
31
CD I, 87 i d.
32
CD I, 94 i d. Točnije rečeno, Aleksandar II. proglašava zaključke splitskog sinoda već
34
potvrđene od Nikole Π. i ponovno ih potvrđuje. Doc., 449.
35
33
CD I, 99 i d. KLAIĆ N. 1971., 448 donosi fotografiju te isprave iz koje se jasno vidi da u CD I, 97-98.
njoj piše: (...) damini Teuzonis apostolice sedis apocrisarii missi a domino Alexandro, Romana 36
BARADA 1957., 190 i d.
pontefice. V. i CD I, 99-100, br. 71. Tilaguf je današnja Telašćica na Dugom otoku. V. 37
FEINE 1964., 130.
STRGAČIĆ 1943. 321 i d.; SKOK 1950., 115 i d. 3(1
HABERKERN - ALLACH, 76 (v. Bischof), 121 (v. Consecratio), 30 (v. Inthronisation).
Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 187
prije studenoga papin legat Ivan bio također u Dalmaciji, pa bi u Ί063. god.
IV.
došlo do ovih događaja: Teuzo provodi reformu; bira se Lovra; putovanje
u Rim po potvrdu Lovrina izbora; papino odobrenje Lovrina izbora i slanje
palija; kardinal Ivan, papin legat, održava zbor naroda i klera na kojem Obratimo sada pažnju na zbivanja u Njemačkoj i Italiji što se odnose
anatemizira Cededu i Potepu, hvata Ulfa, vodi ga u Split, tamo održava na izbor pape i protupape i na stajalište njemačkog dvora.
sinod i prije studenoga 1063. god. baca Ulfa u zatvor. Prvih deset mjeseci Papa Nikola II. svojim je približavanjem Normanima i dodjelom
1063. god. očito je prekratak rok za sve te djelatnosti, sinode, zborove i praktički cijele Južne Italije u leno normanskim vojvodama u srpnju 1059.
putovanja, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Teuzova djelatnost god. duboko oneraspoložio njemački dvor. Dakako, iza Nikole II., stoji
obuhvaćala ne samo reformsko djelovanje u užem smislu nego i razne ne Hildebrand kao najmoćniji čovjek reformnog papinstva. On zove
baš jednostavne poslove, medu kojima nam je slučajno ostala zabilježena Normane nakon smrti Nikole II. Normani 1.Χ.1061. osvajaju Rim i
vijest o sporu u vezi s kapelom sv. Ivana. Vjerojatno je takvih sporova i omogućuju biranje Aleksandra II., koji je potpuno pod utjecajem
problema bilo više, a oni su svi zahtijevali ne baš malo vremena. Isto tako Hildebranda. Predstavnici rimskog plemstva u međuvremenu odlaze u
po svemu se čini da je kardinal Ivan boravio i u Trogiru i tamo Njemačku, gdje zajedno s njemačkim dvorom i lombardskim biskupima
prisustvovao biranju novoga biskupa, što znači da je i on uz aktivnost biraju Kadalusa, parmskog biskupa za papu Honorija II. (28.X.1061.).
protiv Ulfa obavljao i druge tekuće zadatke. Iz svih tih razloga čini se Koncem ožujka 1062. god. lombardska vojska dolazi s Honorijem II. pred
upravo sigurnim da je Majnard otputovao u naše krajeve odmah nakon Rim. Hildebrand i Aleksandar II. u velikoj su nevolji jer su Normani otišli
izbora Aleksandra II. za papu, tj. poslije 1. listopada 1061., da je "iduće
iz Rima, a njemački dvor je uz Honorija II. Za vrijeme kratkotrajne opsade
godine" tj. 1062. Teuzo provodio reformu, prisustvovao izboru Lovrinu,
Rima dolazi u Njemačkoj do dvorske revolucije: carica-majka kao regent
te da je 1063. godina protekla u živoj i intenzivnoj djelatnosti kardinala
Ivana, koja je kuliminirala u zatvaranju Ulfa u Splitu. malodobnog Henrika Pv7. udaljena je s dvora, a u ime Henrika IV. vlada
novo regenstvo na čelu s kolnskim nadbiskupom Annonom, inače
Na temelju svega naprijed iznesenog proizlazi ova uvjerljiva i
jednostavna kronologija dolazaka papinih legata u naše krajeve: najmoćnijim čovjekom u Njemačkoj i izrazitim pristalicom reforme.
- Ožujak 1060. god. - sinod u Splitu pod Majnardom; donošenje Njemački dvor od toga trenutka stoji uz reformu i Aleksandra II., prestaje
zaključaka o provođenju odluka Lateranskog sinoda iz 1059.; pružati podršku Honoriju II., te nizom vještih diplomatskih akcija
- Konac 1061. god. - sinod u Splitu pod Majnardom; suđenje omogućuje konačnu pobjedu Aleksandra II.: već u svibnju 1062. god.
Krešimiru; provođenje nekih zaključaka iz ožujka 1060.; dolazi predstavnik njemačkog dvora u Rim, uspijeva nagovoriti oba
- Početak 1062. god. - splitski nadbiskup Ivan odstupa; suparnika da se svaki vrati u svoju dijecezu, a time je zapravo Honorije
-1062. god. - splitski sinod pod Teuzom;39 izbor nadbiskupa Lovra; II. uklonjen sa scene, a da toga ni sam nije bio svjestan; sabor u Augsburgu
provođenje većine zaključaka sabora od ožujka 1060. god.; u listopadu iste godine odlučuje da se u Italiju šalje izaslanstvo koje će
- 1062./1063. god. - poslanstvo papi radi odobrenja prijelaza Lovra tobože objektivno ispitati situaciju; međutim, kako je izaslanik
na splitski nadbiskupsku stolicu;
Augsburgskog sabora rođak nadbiskupa Annona, odluka je već unaprijed
- 1063. god. - papin legat Ivan dolazi s papinim odobrenjem Lovrina jasna; dapače, koncem 1062. on priznaje Aleksandra II. u ime Henrika IV.,
prijelaza na splitsku nadbiskupsku stolicu; narodni zbor na kojem hvata pa Aleksandar II. u ožujku 1063. god. ulazi u Rim i odmah nakon toga
Ulfa; Ivan prolazi kroz Trogir, gdje se bira njegova pratioca Ivana za održava crkveni koncil. U međuvremenu Honorije II. konačno shvaća da
biskupa; sinod u Splitu; ustoličenje Lovra i osuda Ulfa.
je izigran, pokušava u svibnju 1063. god. osvojiti Rim, uspijeva doduše
osvojiti Anđeosku tvrđavu i čak Crkvu sv. Petra, ali ne i Lateran jer nema
39
Našoj kronologiji protivi se, doduše, navođenje treće indikcije u Teuzovoj presudi. Prema dovoljno vojnika ni novčanih sredstava i ne dobiva pomoć ni iz Njemačke
toj indikciji Teuzov bi boravak u našim krajevima padao tek poslije 1.ΓΧ.1064. Ipak podatak ni iz Bizanta. Štoviše, rimske "pristaše" Honorija zadržavaju ga koncem
o trećoj indikciji u spomenutoj ispravi bez ikakve je sumnje posve nepouzdan i ne može 1063. god. u Rimu sve dok ne plati visoku otkupninu. Početkom 1064. god.
biti sam za sebe dovoljan da Teuzovo poslanstvo prebacimo u vrijeme poslije 1.ΙΧ.1064., Honorije II. uspijeva se nekako probiti u svoju biskupiju Parmu, gdje do
utoliko više što Korčulanski kodeks izricito kaže da je Teuzo došao u naše krajeve iduće svoje smrti samodopadno sam sebe smatra papom, ali na svjetskoj
godine nakon Majnarda.
političkoj pozornici ne igra nikakvu ulogu. Sabor u Mantovi u svibnju
188 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 1X4
1064. god. donosi konačno priznanje Aleksandra II.40 u tom problemu osjeća do danas. Po Račkome, pobuna na Krku počinje
Kronologija je, dakle, ovakva: 1061. i dovršana 1063. godine a Ulfo je možda došao e vidni aquileiensi provincia.
19. VII. 1061. god. - umire papa Nikola II.; Ritig se u svojim objašnjenjima uloge Ulfa izričito pozvao na Račkoga,
1. X. 1061. god. - Normani osvajaju Rim; izabran za papu Aleksandar ali je ustvrdio da je Ulfo domaći svećenik, a Ulfova pobuna počela bi po
И-; Ritigu tek 1062. godine.42
Prvi je temeljito Ulfovu aktivnost analizirao Šišić43 Po njemu je Ulfo
28. X. 1061. god. - u Njemačkoj biran protupapa Honorije II.;
došljak, a to "kao da znači da se on baš oko toga vremena (tj. potkraj 1063.)
Konac ožujka 1062. god. - Honorije II. s lombardskom vojskom nalazi povratio iz Italije u Hrvatsku" te je "jamačno poznat u Hrvatskoj". Njegov
se pred Rimom;
je cilj "da se hrvatska crkva otkine od dalmatinske" i zato dva puta putuje
Travanj 1062. god. - novo proreformsko regenstvo malodobnog u Rim, ali uglavnom bez uspjeha. Zbog zabrane slavenskog bogoslužja
HenrikalV.;
dolazi "u čitavoj hrvatskoj državi" do velikih nemira, papin legat Ivan
Svibanj 1062. god. - primirje u Rimu, Aleksandar II. odlazi u svoju hvata Ulfa "možda uz hrvatsku državnu brahijalnu pomoć", a Cededi i
biskupiju (Lucca), a Honorije II. u svoju (Parma); Potepi daje bizantska vlast na Krku "dovoljno zaštite". Krešimir je uz
Listopad 1062. god. - proreformski sabor u Augsburgu; reformu, a protiv narodne crkve. Šišić ističe da je vjerojatno prije Ulfova
Konac 1062. god. - legat Augsburgskog sabora u ime Henrika IV. pokreta "baš na Krčkom otoku bila protureformistička stranka veoma
priznaje Aleksandra II. za papu; jaka" jer je Krk potpadao pod Bizant, koji se upravo u to doba približio
Ožujak 1063. god. - Aleksandar II. ulazi u Rim; Njemačkoj i protupapi Kadalusu. Ulfovu akcije stavlja Šišić u drugu polovicu
Travanj 1063. god. - Aleksandar II. održava sinod u Rimu; 1063, a splitski sinod na kojem je Ulfo osuđen na početak 1064. godine.
Od svibnja 1063. god. - Honorije II. bezuspješno pokušava U svom radu Episcopus Chroatensis, što je objavljen 1931., ali koji je
zagospodariti Rimom; napisan još 1928., Barada je istakao da se radi o "čudnoj pripovijesti".44
Konac 1063. god. - Honorije plaća otkupninu da ga njegovi "prijatelji" Barada je osobito istakao kako je nevjerojatno da bi Ulfo bio uhvaćen i
puste na slobodu; zatvoren, a da bi Cededa i dalje ostao krčkim biskupom. On je ustvrdio
Početak 1064. god. - Honorije II. potajno napušta Rim; da događaj s Cededom treba prebaciti u treće desetljeće XI. stoljeća.
Međutim, već 1927. god. dolazi Praga45 s novim objašnjenjem Ulfove
Svibanj 1064. god. - koncil u Mantovi priznaje Aleksandra.
uloge. Prema Pragi, nakon što je zbog reformatorskih zaključaka splitskog
V. sinoda iz 1060. god. došlo do nemira, dolazi u Hrvatsku neki njemački
svećenik Ulfo, pristaša carske vlasti, i pridobiva Hrvatsku za protupapu
1. Tek sada možemo uzeti u razmatranje ulogu Ulfa u poznatim (guadagna al partito dell'antipapa gran parte della Croazia). Krešimir je najprije
događajima šezdesetih godina XI. stoljeća. sklon tom pokretu (ίο favorisce). Međutim, nakon što 1064. god. njemački
Rački je o Ulfu dao tek nekoliko napomena,41 koje su dobro dvor priznaje Aleksandar II., Krešimir se okreće Rimu, dok njegov
argumentirane i sadrže neke prihvatljive teze, tako da se utjecaj Račkog i designirani nasljednik i Zvonimirov suparnik vojvoda Stjepan ostaje
antireformno nastrojen i postaje nosilac narodnog otpora na Kvarneru i
40
Vita Alexandri Π, 302, pretjeruje kad kaže da je Cadalus (Honorije H.) bio u Anđeoskoj pod Velebitom. Dolazi papin legat Ivan u Krk i tamo mu možda samo
tvrđavi duos annos (...) obsessus et calamitatibus multis afflictus exinde egredi nullatetius pottiit, carski pristaše izručuju Ulfa, ali ne i biskupa Cededu, jer ga štiti vojvoda
Stjepan. Iste poglede razvija Praga i 1931. god.,46 samo što nadodaje da je
dome se ab eodem Cencio CCC. libris argenti redemit, te da je iz Rima jedva pobjegao uno ronsino
Krešimir u vrijeme dok je bio sklon Ulfovu poretku stupio možda čak i u
et uno cliente m contentus, inops at aeger, jer je opsada Anđeoske tvrđave trajala samo
savez s Njemačkom. Praga je to svoje shvaćanje ponovio i 1954. godine.47
nekoliko mjeseci krajem 1063. godine, ali svakako daje vrlo živu i u biti točnu sliku očajnog
položaja Honorija II u to vrijeme. Usp. SEPPELT, 103 i d.; FLICHE - MARTIN, VIII;
FLICHE 1946., 30 i d.; HALLER, 227 i d.; JEDIN, 407 i d. Posebno za pokušaje osvajanja 42
RITIG, 159 i d.
43
Rima sa strane Honorija II. vrijedi konzultirati HEBERHOLD 1947., 447 i d. Od literature ŠIŠIĆ 1917., 235 i d.; ISTI 1925., 513 i d.
44
koja se bavi njemačkim političkim prilikama u vezi s južnom i jugoistočnom Evropom BARADA 1931a., 1931., 188 i d.
spomenimo umjesto svega BUDINGER, 12 i d.; DIMTTZ, 153 i d., a od novijih HAMPE 45
PRAGA 1927., 227 i d.
1963., JORDAN 1973., 13 i d. 46
PRAGA 1931 .,12 i d.
41
Doc., 204, 206, 209. 47
PRAGA 1954., 1954., 64 i d.
U hrvatskoj historiografiji Praginu misao o Ulfu kao pristaši - dolazi stranac Ulfo kao navodni papin predstavnik i predlaže
protupape Honorija II. prihvatio 1943. god. Barada,48 1953. Babić,49 a izaslanstvo papi;
kasnije i N. Klaić u svojim radovima.50
- prvi posjet Ulfa Rimu: Ulfo dobiva pismo za dalmatinske biskupe
Dakle, što se tiče vremena Ulfova djelovanja, po Račkome je pobuna i kralja;
na Krku počela poslije 1060., tj. poslije sinoda u Splitu održanog 1059.- - Ulfo se vraća, pismo predaje "Gotima", oni izabiru Cededu kao
1060., i trajala do 1063. god., tj. do sinoda održanog u prisustvu papina svoga biskupa i šalju u Rim Ulfa, Cededu i Potepu;
legata kardinala Ivana. Ritig je vrijeme Ulfova djelovanja skratio na - drugi posjet Ulfa Rimu: papa ne odobrava slavensko bogoslužje, ali
razdoblje 1062.-1063. godine. Razlika prema Račkome je u tome što Rački obećava dolazak (svojih) legata;
stavlja početak pobude prije dopisa Aleksandra II., a Ritig poslije. Šišić pak - poslanstvo se vraća u Hrvatsku, Cededa tjera krčkog biskupa,
smatra da je Ulfovo djelovanje počelo i završilo tek u 1063., a da je sinod posvećuje crkve, zaređuje svećenike;
legata Ivana održan početkom 1064. godine. Barada prebacuje Ulfovu - o djelatnosti Cedede obavještava se papa;
djelatnost u treće desetljeće XI. stoljeća.
- papa šalje legata Ivana, ovaj anatemizira Cededu i Potepu, а Ulfa
Što se, pak, tiče pitanja odakle je Ulfo došao, već je Rački ustvrdio da je odvlači u Split, tamo osuđuje i baca u zatvor.
Ulfo možda došao iz Akvileje, a tome je Praga još i nadodao da je Ulfo bio Očito je da Tomino pripovijedanje o događajima u vezi s Ulfom nije
njemački svećenik "bez sumnje pristaša cara, a možda izaslanik nabiskupa uvjerljivo. Prije svega, splitski sinod od 1060. god. nije donio odluku o
Viberta", te radio u prilog protupape (Honorija II.). Po Ritigu je Vuk domaći zabrani bogoslužja na slavenskom jeziku. Toma, doduše, kaže da je
svećenik. Šišić je 1917. god. jasno istakao da je Ulfo stranac, dok je 1925. god. odlučeno ut nullus de caetero in lingua Sclavonica praesumeret divina mysteria
imao pomalo nejasno stajalište; Šišić kao da je promijenio mišljenje i kao da celebrare nisi tantum in latina et graeca i da je to potvrđeno apostolica
tvrdi da je Ulfo domaći čovjek jer kaže da se Ulfo "vratio" u Hrvatsku. auctoritate, ali to sigurno nije istina jer u potvrdi Aleksandra II. stoji: Sclavos
Konačno, u pogledu vlasti nad Krkom u to doba po Račkome je Krk, nisi latinas litteras didicerint ad sacros ordines promoveri (...) prohibemus. Dakle,
zajedno s Dalmacijom, šezdesetih godina XI. st. već bio hrvatski, a to je nema ni riječi o nekoj zabrani bogoslužja na slavenskom jeziku, nego samo
isto mislio i Barada. Praga je 1927. god. ustvrdio da je Krk u to doba o budućoj zabrani zaredivanja slavenskih svećenika bez znanja latinskog.
pripadao snagama njemačkog cara zajedno s dobrim dijelom hrvatskog Uostalom, to je Barada jasno uočio već 1931. godine. Doista, zabrana
kopna. N. Klaić je 1964. smatrala51 da je pod Krešimirom Krk bio hrvatski, službe Božje na slavenskom jeziku bila bi skrajnje nepromišljen i politički
ali je kasnije došla do uvjerenja da je Krk do 1063. god. bio bizantski, a posve loše odmjeren potez. Zatvoriti slavenske crkve, a zbog nedostatka
nakon toga pripadao Ulriku II. iz obitelji Weimar-Orlamiinde, koji ga je svećenika koji bi služili misu na latinskom onemogućiti nastavljanje
priključio novoosvojenoj "Dalmatinskoj marki".52
vršenja obreda na latinskom jeziku značilo bi nerazumno i brzopleto
odustati od bilo kakvog vjerskog i političkog utjecaja na narodne mase i
2. Nema ni najmanje sumnje u to da je Tomina "priča namjerno tako
iskrivljena da se teško može u njoj razabrati historijsku jezgru".
53 predati ih kao dobro došao poklon svojim protivnicima. Upravo u pogledu
Pokušajmo analizirati Tomino pripovijedanje. Tijek događaja po Tomi je ovaj: slavenskog jezika rimska crkva je na našem području oduvijek pokazivala
veliku opreznost u provođenju svoje politike. Ako je vjerovati tzv. Historia
- Majnard održava splitski sinod u vrijeme pape Aleksandra i
splitskog nadbiskupa Ivana: zabrana liturgije na slavenskom jeziku; salonitana maior, prema jednom zaključku splitskog sabora od 925. god. bilo
- papina potvrda tih zaključaka; je zabranjeno biskupima zaredivati svećenike koji bi služili misu na
- crkve sa slavenskim bogoslužjem se zatvaraju; slavenskom jeziku, ali je bilo predviđeno da se služba Božja obavlja i na
slavenskom jeziku uz odobrenje pape.54 Slično kao u XI. st., tako je i u X.
•iV st. donesen očito jedini sa stajališta rimske crkve koristan zaključak:
48
BARADA 19432,59. glagoljašenje se privremeno trpi jer nema bolje alternative. Ta i Inocent IV.
" V. npr. BABIĆ, 192. u XIII. st. odobrio je službu Božju na slavenskom jeziku, dakako samo u
50
51
KLAIĆ, N. 1965.-1966., 135-136; ISTA 1965., 263 i d.; ISTA 1971., 371 i d. onim mjestima gdje je ona bila uobičajena. Spomenimo još i to da je god.
KLAIĆ, N. 1964., 157. 1595. sinod akvilejskog patrijarha zaključio da se u Istri uvede jedinstveni
52
KLAIĆ, N. 1971., 371.
53
RITIG, 215 i d. 54
KLAIĆ, N. 1967a., 101 = CD I, 32, br, 22 = Doc., 187, br. 149.
obred i latinski jezik, ali je ipak oprezno odredio da se glagoljica i slavenski mora doista pitati čemu sva ta žestoka borba protiv Ulfa ako se nisu
jezik u Božjoj službi ne ukinu naprečac, da se glagoljske knjige pregledaju ostvarile navodne odluke splitskog sinoda, tobože potvrđene od pape, o
i po potrebi usklade s naučavanjem katoličke crkve i nadodao da je zabrani slavenskog bogoslužja. Po Šišiću, Ulfo je uhvaćen uz hrvatsku
poželjno postepeno ukidati glagoljicu i uvoditi latinski jezik.55 pomoć, a Cededu na Krku štiti bizantska vlast, dok po Pragi nova
Dakle, više je nego vjerojatno da ni šezdesetih godina XI. st. nije došlo njemačka vlast na Krku žrtvuje Ulfa, a vojvoda Stjepan štiti narodne
do zatvaranja slavenskih crkava i do posvemašnje zabrane glagoljašenja, svećenike; ali, sva su ta tumačenja očito nategnuta i posve neuvjerljiva.
dakle da Tomin izvještaj nije točan. Naprotiv, sve postaje jasnije ako prihvatimo tezu da je Ulfo, doduše,
Međutim, to nije sve. Naime, čini se da ni Ulfova putovanja u Rim protivnik reformnog papinstva, ali da ta borba nema veze s borbom oko
nisu vjerojatna. Kako je protupapa Honorije II. bio napušten od njemačkog slavenske službe Božje. Toma je tendenciozno povezao dvije istodobne
dvora već u travnju 1062., to od toga datuma dalje ne dolazi u obzir Ulfovo pojave, Ulfovu političku aktivnost i slavensko bogoslužje na Krku. To je
putovanje Honoriju II., jer je taj već od travnja 1062. god. politički beznačajan. pravi odgovor na čudnu okolnost surova obračuna s Ulfom i daljem
S druge strane, sigurno je da Ulfo nije išao u Rim Aleksandru Π. kao "svom postojanju slavenske službe Božje. Dakako, takav odgovor izaziva novo
gospodaru" jer je Ulfo bio po pripovijedanju samoga Tome protivnik reformnog pitanje: zašto je Toma povezao Ulfa sa slavenskim jeziku u bogoslužju?
papinstva, pa je nezamislivo da bi Aleksandar II. bio njegov "gospodar". Na to se pitanje dade lako odgovoriti. Toma kao latinaš, kao fanatični
Iz Tomina pripovijedanja proizlazi dalje da je Ulfo došao u naše pristaša svega što je strogo na liniji rimske crkve i kao veliki protivnik
krajeve nakon što je papa potvrdio zaključke splitskog sinoda i nakon što svega hrvatskoga i uopće slavenskoga, morao je sa zaprepašćenjem,
su kao posljedica od pape potvrđenih zaključaka zatvorene crkve sa nerazumijevanjem i bolom doživjeti u svoje doba makar i ograničeno
slavenskim bogoslužjem. Kako Aleksandar II. u svojoj potvrdi zaključaka priznanje glagoljice i slavenskog jezika na Krku i u Senju.57 Nije li Toma
splitskih sinoda naziva Majnarda biskupom i kako se Majnard "pominje htio povezivanjem Ulfove političke borbe s krčkim glagoljašima pokazati
u svom novom položaju 13. jan. 1063",56 to je Šišić s pravom zaključio da kako su glagoljaši već u XI. st. bili neprijatelji rimske crkve? Nije li
je papa izdao tu potvrdu tek koncem travnja 1063. god. nakon povratka osnovno u čitavoj priči ono što papa navodno doslovce kaže Ulfu: propter
u Rim i održavanja koncila. Dakle, do zatvaranja slavenskih crkava došlo arianos inventores Utteraturae hujusmodi dare eis licentiam in sua lingua tractare
bi tek sredinom 1063. godine. Honorije se, doduše, nalazio u Rimu u divina sicut praedecessores mei sic et ego nullatenus audedl Drugim riječima,
drugoj polovici 1063. god., ali kako je Ulfo bio prije studenog te godine iza Tomine moralizatorske priče skriva se ova tendencija: u dobrim starim
već bačen u zatvor u Splitu, nemoguće je smjestiti u približno pola godine vremenima pape nisu dozvoljavale bogoslužje na slavenskom jeziku jer
dva Ulfova putovanja u Rim uz popratne događaje (početno Ulfovo je glagoljica "arijansko pismo"; glagoljaši su oduvijek bili protivnici Rima
"šaputanje", izbor poslanstva za prvo putovanje, redakcija papina pisma, i pape, oni su primitivni lažljivci i heretici, oni se protive izričitim
dogovori "Gota" i izbor poslanstva za drugo putovanje), Cededino tjeranje odredbama sinoda ut nullus de caetero in lingua Sclavonica praesumeret divina
krčkog biskupa, posvećivanje crkava i zaredivanje svećenika, prijavu mysteria celebrare nisi tantum in latina et graeca; zar nije opasno takvim
Cededina djelovanja papi, dolazak papina poslanika, kardinala Ivana, ljudima u današnje vrijeme, tj. u ΧΙΠ. stoljeću, popuštati, i to upravo na
narodni zbor, hvatanje Ulfa, njegovo dopremanje u Split i vođenje Krku gdje je nekoć (tj. u XI. st.) došlo do najvećeg otpora pravoj katoličkoj
postupaka te bacanje u zatvor. Treba priznati da je takav intenzivni tijek vjeri? Uostalom, i iz riječi koje Toma podmeće papi vidi se da je upravo
događaja posve nemoguć u tako kratko vrijeme. to srž čitave priče koju je Toma tendenciozno iskovao dijelom iz raznih
Dakle, i Ulfova putovanja u Rim treba naprosto odbaciti kao izmišljena. stvarnih događaja, a dijelom iz svoje mašte. Prema Tomi, sam papa (!)
Konačno, u Tominu izvještaju ima još jedna upadljiva okolnost, koja navodno izgovara ove riječi: ne usuđujem se nikako (!), kao ni moji
je, uostalom, u znanosti već uočena. Naime, Ulfo je tobože predvodnik i prethodnici (!) dati odobrenje (!) da obavljaju službu Božju na svojem
inicijator pokreta za priznanje slavenske službe Božje, pa ipak, nakon što jeziku, i to propter Arianos inventores (!) huiusmodi litterature. Nije li to posve
je on uhvaćen i odvučen u Split, slavenska Božja služba nastavlja se i dalje, jasan, premda lukavo u doslovne (!) riječi samoga pape zaodjenut prigovor
Cededa ostaje i dalje biskupom, a Potepa je također na slobodi. Čovjek se Inocentu IV., suvremeniku koji u svojem reskriptu od 29. ožujka 1248. kaže
55
KIRAC 1946., 256 i d. 57
JELIĆ 1906., 9 (pismo Inocenta IV. senjskom biskupu od 20. ožujka 1248.); 9-10 (pismo
56
ŠIŠIĆ 1925., 510. Inocenta IV. od 26. siječnja 1252,krčkom biskupu).
Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća
da je glagoljica littera specialis hrvatskih krajeva, koju je prema tvrdnji

hrvatskog klera pronašao sv. Jeronim (quam illius terre clerici se habere a beato normanske vojvode u Južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza Kapue, a
Jeronima asserentes) i koji zato daje odobrenje (licentiam condedimus) za Roberta Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, a i Sicilije, nakon što
glagoljsku službu u senjskoj biskupiji, i to u onim mjestima gdje je bila i je osvoji, te im je dodijelio te zemlje kao leno rimske crkve s jasno
do sada obavljana. Očito se Toma razračunava s tim papinim reskriptom: izraženom namjerom da rimska crkva preko normanskog mača istisne
sadašnji papa daje odobrenje glagoljici, a prije se to pape nisu usuđivali istočnu crkvu iz južne Italije. Tako i dolasci papina legata Majnarda u
učiniti; sadašnji papa kao da prihvaća tezu da je glagoljica djelo sv. hrvatske krajeve u 1060. i 1061. god. nisu nikako bili puka rutinska
Jeronima, a prije su pape energično tvrdili da se radi o heretičkom pismu. inspekcijska posjeta, već su imali u prvom redu političko značenje. Kao
3. Ako je, pak, točno da je Ulfo politički protivnik Rima i njegovih što reformno agresivno papinstvo širi preko normanskih vojvoda svoj
saveznika, postavlja se pitanje odakle je Ulfo došao. Na to pitanje daje se utjecaj na jugu Italije na štetu oslabljenog Bizanta, tako i u Dalmaciji Rim
najčešće odgovor da je Ulfo došao iz Akvileje. Ipak, treba uzeti u obzir da nastoji preko hrvatskog kralja proširiti svoj utjecaj u Dalmaciju. Ne može
je na položaju akvilejskog patrijarha od 1049. do 1063. god. bio Gotopoldo, biti slučajem činjenica da se prema sačuvanim ispravama upravo nekako
stric cara Henrika III., koji je u svemu slijedio politiku njemačkog dvora.58 početkom šezdesetih godina Krešimir počinje nazivati rex Croatiae et
Kako smo već istakli, od travnja 1062. god. njemački dvor je prihvatio Dalmatiae. Zato je vrlo vjerojatno da je Majnard već prilikom svoga prvog
reformsku politiku rimske kurije, pa prema tome ni Akvileja od toga doba posjeta Splitu donio sa sobom papinu suglasnost na Krešimirovo osvajanje
nije više protiv Aleksandra II. Dakle, Ulfo nije mogao doći iz Akvileje i Dalmacije i stavio mu u izgled novi naziv kralja Hrvatske i Dalmacije, a
razviti živu djelatnost na Krku protiv reformske politike Rima. Pogotovo da je Petar Krešimir obećao pomoći prodoru rimske crkve na tlo bizantske
u 1063. godini, tj. u vrijeme vrhunca Ulfove djelatnosti, njemački dvor i Dalmacije, te se odmah i počeo tako nazivati.
Akvileja već su deklarirani prijatelji Aleksandra II., pa bi bilo neshvatljivo Dapače, prema vijesti iz Korčulanskog kodeksa saznajemo da je Petar
da papin legat hvata Ulfa, izaslanika prijateljske Akvileje, odvodi u Split Krešimir optužen da je ubio svoga brata Gojslava, što bez sumnje treba
i tamo osuđuje na doživotni zatvor. povezati i s borbom oko hrvatskog prijestolja i, na međunarodnoj razini,
Uostalom, Skok je tvrdio da je Ulfo došao iz Akvileje samo na osnovi obračunom Rima i Bizanta. Iz Korčulanskog kodeksa saznajemo, dalje, da
njegova germanskog imena,59 a to je sigurno preslab dokaz, u prvom redu je Majnard oslobodio Petra Krešimira optužbe da je zlonamjerno (dolo)
zbog naprijed navedenih kronoloških razloga, ali i zato što imena germanske ubio svog brata, te da je Krešimir nakon izvršene crkvene rekoncilijacije,
provenijencije nalazimo nerijetko i u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji.
60
tj. izvršene pokore zadane od crkve, "ponovno stekao vlast nad tom
Dakle, Ulfo, politički protivnik Rima, nije mogao doći iz Akvileje. Odakle zemljom od strane svetoga Petra apostola " (iterum adeptus est principatus
je došao? Da bismo se približili točnom odgovoru na pitanje odakle je Ulfo illius terra a parte sancti Petri apostoli). Kako je poznato da je Aleksandar II.
došao, valja razmotriti neke aspekte međunarodne situacije Hrvatske toga doba. sklopio ugovor s nekim francuskim velikašima o ponovnom osvajanju
Kao što smo na drugom mjestu pokušali podrobnije obrazložiti6', Španjolske, po kojem će osvojene zemlje ti velikaši primiti kao vazali ex
međunarodnu situaciju koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina paru sancti Petri, iz tako reći identičnog načina izražavanja Korčulanskog
XI. st. karakterizira energični prodor rimske crkve na područja nad kojima kodeksa ("a parti sancti Petri") treba zaključiti da je reformsko papinstvo i
je do tada svjetovnu vlast imao bizantski car, a crkvenu carigradski s Krešimirom vodilo slične pregovore koji su u Rimu protumačeni kao
patrijarh. Još god. 1059. papa Nikola II., primio je u vazalni odnos priznanje Krešimirove vazalne podložnosti.
Sve, dakle, upućuje na to da je papa dao odobrenje da Krešimir osvoji
58 4
bizantsku Dalmaciju i da je ujedini s Hrvatskom. Nije nemoguće da je papa
LEICHT 1970 ,104. Uska povezanost Henrika IV. s Gotopoldom u to doba vidi se i iz ne samo prešutno nego čak izričito priznao hrvatskom kralju pravo na
listine kojom Henrik IV. potvrđuje 16. prosinca 1062. akvilejskom patrijarhu razne Dalmaciju. Naime, potvrda Aleksandra II. odluka splitskog sinoda, o kojoj
privilegije. V. KOS F. Ш., 138, br. 225.
59
SKOK 1953., 22. je u ovome radu već bilo riječi, adresirana je ovako: Alexander regi et
episcopis Dalmatiarum. Unatoč protivnim mišljenjima,62 čini nam se da bi
"JIREČEK 1962., 77 (prijevod studije 1901., 1903., 1904.) navodi ova langobardska imena se dalo braniti gledište da se riječ Dalmatiarum odnosi ne samo na biskupe
u Ninu i Zadru: Adelfreda, Aufrerus, Odolbertus, Trasus, te smatra da se radi o nego i na kralja, jer bi u protivnom slučaju stajalo npr. regi Chroatiae ili regi
Langobardima ili Talijanima langobardskog porijekla.
61
V. MARGETIĆ 1980a., 219-238.
<* V. npr. ŠIŠIĆ 1925., 510. '
, ,υ Hrvatska ι crkva u srednjem vijeku Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 197
Cressimiri. Osim toga, iz načina izražavanja čini se da se papa obraća vlašću i crkvenom hijerarhijom nekako u to doba papa i Robert Guiscard u
svjetovnoj i duhovnoj vlasti u Dalmaciji, a ne svjetovnoj vlasti u Hrvatskoj Južnoj Italiji, također u punoj slozi crkve i svjetovne vlasti.
i duhovnoj vlasti u Dalmaciji, dakle papa izričito priznaje da je Krešimir Da ponovimo. Sigurno je da Ulfo nije došao iz Akvileje jer je Akvileja
pravno svjetovna vlast u Dalmaciji. čvrsto uz carstvo, a ono je uz papu od travnja 1062. godine. Osim toga,
Dakle, Krešimir je negdje koncem 106Ί. god. nakon sukoba s bratom da je Ulfo došao iz Akvileje, on bi bio povučen već u drugoj polovici 1062.
učvrstio svoju poziciju u Hrvatskoj, medu ostalim također i papinom god. i ne bi nastavio borbu protiv pape upravo zbog promjene njemačke
pomoći, te mogao početi poduzimati korake da ostvari prava na koja je politike prema papi. Ulfo je očito veliki protivnik reformnog papinstva,
polagao glasom svoje nove titule, tj. prava nad Dalmacijom. Dakako da ali nije i ne može biti ni emisar Honorija II. jer taj od travnja 1062. god. ne
taj zadatak nije bio baš lagan, jer je Bizant ipak bio još prisutan na Jadranu znači ništa na svjetskoj političkoj sceni i podržavaju ga tek neki lombardski
i bio velesila koja je, makar i oslabljena, bila svakako jedna od značajnijih biskupi; s druge strane, imao je, kao što smo vidjeli, dovoljno svojih velikih
briga da bi mogao čak i pomišljati na bilo kakvu političku djelatnost u
država toga doba. Osim toga, dalmatinski gradovi, naučeni na razmjernu
hrvatskom kraljevstvu, utoliko više što se iz toga ne vidi bilo kakva
samostalnost pod Bizantom, nisu pokazivali oduševljenje da bizantsku
neposredna korist za njega. Još je manje vjerojatno da bi neki domaći
vlast zamijene bilo kojom, radilo se to o hrvatskoj ili mletačkoj vlasti. Zato hrvatski nezadovoljnici s Ulfom na čelu sa svoje strane tražili pomoć i
Krešimiru nije preostalo ništa drugo nego da pokuša zaposjesti u Dalmaciji povezivali se s Honorijem II.
ono što se dalo zaposjesti, a da se u drugim dijelovima Dalmacije zadovolji Kako je centar Ulfove djelatnosti Krk, kako je Krk do toga doba
bar formalnim priznanjem svog vrhovništva. Svakako se već a priori može bizantski, treba zaključiti da je Ulfa na Krk poslao Bizant, i to upravo iz
pretpostaviti da je Krešimir pokušao ostvariti prava iz svog naslova kralja Zadra, kao glavnog grada bizantske Dalmacije. To je pogotovo vjerojatno
Dalmacije ondje gdje je mogao očekivati najmanji otpor i gdje je pristup ako uzmemo u obzir da Ulfo očito zna hrvatski. Nadalje, ako je Ulfo
njegovoj vojsci bio najlakši. To je bez sumnje otok Krk zato što je vrlo blizu uhvaćen 1063. god. i odvučen u Split, onda to znači da je njegova aktivnost
kopnu i zato što je na tako velikom otoku grad Krk, iz kojeg se mogla doživjela neuspjeh i da su njegovi i bizantski protivnici uspjeli, dakle da
očekivati organizacija obrane cijeloga otoka, bio razmjerno preslab i su Rim i njegov saveznik Krešimir osvojili Krk kao centar Ulfove
premalen da bi zaštitio cijeli otok. Osim toga, Krk je ujedno i najudaljeniji djelatnosti. Konačno, kako se Ulfo odupirao od 1062. do 1063., on je morao
od Zadra, centra bizantske Dalmacije. na Krku imati neku bazu djelovanja. Ta baza je očito grad Krk, koji je
Krešimir bez sumnje kao zadnjeg osvojio.
I doista, ako pretpostavimo da je Krešimir došao u posjed otoka, ali Ukratko, sve govori u prilog naše teze da je Krešimir osvojio 1062.
ne i grada Krka, onda se Ulfova djelatnost prikazuje kao logičan odgovor god otok Krk, da je Ulfo poslan iz bizantskog Zadra, da se Ulfo odupirao
Bizanta koji Ulfa 1062. god. šalje iz bizantskog Zadra da iz grada Krka u gradu Krku i da je konačne svladan 1063. godine.
organizira obranu i eventualnu kakvu-takvu protuakciju. Dakako da je
Ulfov pokušaj morao biti osuđen na neuspjeh jer on očito nije imao ni
financijskih sredstava ni vojske. Ipak se on drži u gradu Krku čak do 1063.
godine. Te godine Krešimir osvaja i grad Krk, te uz pomoć papina legata
Ivana organizira novu vlast na otoku i u gradu te dozvoljava legatu Ivanu
da organizatora otpora, Ulfa, otpremi u Split gdje mu se sudi. Dosta je
jasan razlog zašto Krešimir svoga političkog protivnika Ulfa predaje
papinu legatu Ivanu. Papa i Krešimir djeluju u punoj suglasnosti. Papa
daje cjelokupnoj Krešimirovoj djelatnosti crkveni autoritet, pa Krešimir
umjesto da uhvaćenog Ulfa drži u tamnici ili da ga smakne, što je oboje
sigurno nepopularno u Hrvatskoj gdje je još uvijek morala biti jaka
opozicija, predaje svog i papina protivnika papinu legatu, koji u
propapinskom Splitu vodi postupak protiv Ulfa kao heretika i time ga na
najprikladniji način eliminira. Toma kaže da legat Ivan u Splitu congregata
Synodo eundem iniquum presbyterum ab omni ordine dericali deposuit, multisque
affectum verberibus atonso ćopite adusta stigmate fronte, sicut papa iusserat, perpetuo
carcere detrudi fecit. Na sličan žestoki način obračunavali su se s bizantskom
7. ŽIVOT BLAŽENOGA IVANA, TROGIRSKOG
BISKUPA
(Historijski zbornik, god. XLIII. (1), 1990., 5-15)
1. Za povijest Trogira od velike je važnosti Život blaženog Ivana,

trogirskog biskupa napisan 1203. od Treguana, arcidakona i kasnijeg
trogirskog biskupa.1 Premda je taj Život (u daljnjem tekstu: Život)
hagiografsko djelo s uobičajenim opisima čuda i raznim pretjerivanjima,
ipak je on razmjerno pouzdano vrelo za one povijesne događaje koje
spominje. Naime, ako je pisac nekog hagiografskog djela htio da narod
vjeruje u ono što priča, on je morao u svoju priču ubaciti određene
povijesne događaje koji su se ili stvarno dogodili ili ih je narodna tradicija
smatrala istinitim. Upravo u tome i leži golema vrijednost hagiografskih
spisa, što je kod Života još i potencirano s razloga što od događaja što ih
Život opisuje nije proteklo toliko vremena da bi se oni pretvorili u puku
legendu bez veze sa stvarnošću. Za naše analize dolaze u obzir ovi osnovni
događaji: po Životu nedugo nakon Kolomanova uspjeha u Dalmaciji umro
je trogirski biskup Ivan. Neposredno prije smrti prorokovao je da će
"nakon ovoga pokoljenja" doći do rušenja gradskih utvrda i da će trogirski
stanovnici napustiti grad za "ne baš kratko vrijeme", ali da će se onda
vratiti i ponovno ga izgraditi. I doista, nakon "malo godina" Saraceni su
Trogir "do temelja uništili", a stanovnici su ga napustili. "Poslije mnogo
vremena" neki su se stanovnici povratili u grad, ponovno ga izgradili i
ujedno pronašli grob biskupa Ivana. Na grobu su se događala moga čuda,
npr. povratak vida, sluha itd. "sve do vremena kada je grad bio napadnut
od Mlečana", koji su pljačkajući po gradu oskvrnuli Ivanov grob, tijelo
bacili na obalu i otkinuli od njega ruku.
Koliko treba vjerovati osnovnim događajima toga izvještaja, tj. 1)
rušenju grada od Saracena, 2) napuštanju grada, 3) napadu Mlečana?
Starija literatura od Lucija dalje2 nije dovodila u pitanje
vjerodostojnost tih događaja, osobito da su Trogir razrušili 1123. Saraceni
koji su došli iz Afrike ili Španjolske. Mi smo 1983. iznijeli mišljenje da je
riječ o saracenskoj posadi u Bariju koja je 1133. po nalogu kralja Rogera
1
LUCIJE 1657. Najnovije izdanje IVANIŠEVIĆ 1977., 59-121. Po njemu ćemo Život dalje citirati.
2
Podrobnosti u MARGETIĆ, 1983a., 255.
Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa
uništila grad.3. Klaić je vijest o napadu Saracena interpretirala kao

uvjerljiv. Historia ducum ne javlja o "napadu na Trogir" jednostavno zato
mletačko plačkanje Trogira u 1125., a kasniji napad Mlečana povezivala s
što je incidente bio posve beznačajan, kao što je vidljivo već iz samoga
Dandolovom viješću po kojoj su Mlečani napali Trogir u 1171.4 Mnogo
Treguanova pričanja. Trogir je u to vrijeme priznavao bizantsko
radikalniji bio je Steindorff u svoja dva rada iz 1984.5 i 1988.6 Po njemu je
vrhovništvo pa je dužd očito smatrao potrebnim da usput ako ništa drugo,
nevjerodostojna i neistinita biskupova priča o saracenskom napadu na
a ono bar zastraši bizantski Trogir - a vjerojatno i iznudi priznanje
Trogir, o uništenju i napuštanju Trogira i o kasnijem napadu Mlečana na
mletačkog vrhovništva - i usput održi dio flote u kondiciji i dobru
grad. Novije analize, u prvom redu Steindorffove, ponukale su nas da se
ponovno vratimo tom pitanju. raspoloženju zbog lake pljačke, pri čemu nije trebalo doći ni do kakvog
gubljenja vremena. Steindorff opetovano naglašava "veliku žurbu"
Prije svega smatramo da nije uvjerljivo Steindorffovo nijekanje
mletačke flote na njezinu putu. Po njemu bi bio gubitak vremena slanje
opstojnosti kasnijega mletačkog napada na Trogir. Upravo je nemoguće
grupe galija protiv Trogira." Ali, u Dubrovniku se mletačka flota zadržala
pretpostaviti da bi, kako to hoće Steindorff, Treguan izmislio taj mletački
barem 2 dana, a nakon toga, krećući prema jugu, "osvajala gradove, otoke,
napad. Od njega je i prema pričanju Treguana do 1203., tj. do doba pisanja
tvrđave i mnogo sela".12 Mletačka je flota nakon toga osvojila Negropont
Života, moglo proći tek nekoliko desetljeća, što znači da su mnogi
na Eubeji i tamo se zadržala "stanoviti broj dana" (aliquot diebus). Dakle,
Trogirani koji su 1203. živjeli bili u vrijeme tog mletačkog napada u
bilo je dovoljno (i previše) vremena da onih trideset galija koje su se
godinama koje su im dopuštale sjećanje na ono što se stvarno zbilo.
nakratko zadržale u Trogiru dostignu glavninu.
Treguan bi potpuno poništio svaku vjerodostojnost svoga pričanja kad bi
Slično je i s privremenim napuštanjem Trogira od njegovih
izvještavao o nepostojećem događaju. Usto, upravo zato što je od
stanovnika. O njemu govori Život čak na dva mjesta, na način koji,
mletačkog napda do pisanja legende prošlo razmjerno kratko vrijeme,
smatramo, ne dopušta sumnje u to da je negdje sredinom XII. stoljeća
Treguan je taj napad opisao vrlo oprezno i trijezno. Treguan priča da je
doista došlo do privremenog odlaska građana, zbog kojeg je grad opustio
trideset mletačkih galija došlo do Trogira, da su Mlečani ušli u Trogir
"kroz mnogo godina", kako to kaže Život. Naime, Treguan, u želji da u
tražeći skrivene dragocjenosti, da su u toj nadi otvorili grob biskupa Ivana,
što većoj mjeri proslavi nadnaravne sposobnosti biskupa Ivana
odvukli škrinju s Ivanovim tijelom do obale, otvorili je, i kad nisu našli
upotrebljava u hagiografskim spisima vrlo poznatu ideju o
ništa što bi vrijedilo opljačkati, otrgli biskupovu ruku i nakon toga otplovili
"proročanstvu", o kojem se izvještava nakon što se događaj već zbio. To
s ostalim plijenom. Dakle, Treguan ne priča o borbama, poginulima,
je oprobano sredstvo kad god se žele istaknuti nečije izvanredne
ranjenima, uništavanju grada i tome slično, očito zato što svega toga nije
sposobnosti predviđanja. Navodno je biskup Ivan neposredno prije smrti
ni bilo. Što se zapravo dogodilo? Odgovor na to pruža nam Historici
prorekao da će biti porušene sve gradske zidine i da će se stanovnici da
ducum,7 po kojoj je iz Mletaka protiv Bizanta krenulo 100 galija i 20
će se stanovnici rasuti "kroz nemalo vremena pa kad se opet vrate,
pomoćnih lađa. U pomoć im se pridružilo 10 galija i veći broj pomoćnih
ponovni izgraditi grad."13 Drugi put priča Treguan o napuštanju grada i
lađa. (Dandolov izvještaj8 možemo kao nepouzdano kasnije kombiniranje
povratku građana u grad "nakon mnogo vremena" u onom dijelu svoje
ostaviti postrani). Historia ducum dodaje da Dubrovčani nisu htjeli dati
priče što se odnosi kronološki na to razdoblje i koje se može smjestiti
pomoć i čak naoružani izašli iz grada. Mlečani su ih pobijedili, mnoge
9 10 približno u sredinu XII. stoljeća. Uspomena na taj egzodus koji se, ako je
poubijali i konačno grad prinudili na pokornost. Steindorff ističe da u
vjerovati nejasnoj, ali ipak bar donekle upotrebljivoj Treguanovoj
tim vijestima nema riječi o nekom napadu na Trogir. Argument nije
"kronologiji" dogodio oko sredine XII. stoljeća, morala je još bili vrlo živa
3 u svijesti trogirskih građana, jer su je doživjeli djedovi i očevi generacije
N. dj., 255-263.
4 koja je živjela u doba pisanja Života (1203.), a nje se sigurno dobro sjećao
KLAIĆ, N. 1985a., 61-68.
5 i neki živući starac od 70 i više godina. Upravo je nemoguće da bi Treguan
STEINDORFF 1984.
o nepostojećem napuštanju Trogira donosio najprije proročanstvo
* ISTI 1988., 17-36.
7 blaženog Ivana, a nakon toga spomenuo i sam egzodus. Slušatelji i čitatelji
Historia ducum, 79.
8
DANDOLO, 251.
11
' Historia ducum, 79. STEINDORFF 1988., 94; ISTI 1988., 24.
12
"' STEINDORFF 1984., 96; ISTI 1988-, 19. Historia ducum, loc. cit.
13
Život 1977., 111.
202 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa 203
legende morali bi pomisliti da legenda laže kad o tome egzodusu nitko nožem - što nije uspjela "snaga mnogih snažnih ljudi s velikim brojem
od najstarijih građana koji su ga doživjeli ništa ne zna i kad od ostalih oruđa". Kada se grob otvorio, "proširio se divan miris, i to ne samo do
građana nitko nije o tome ništa čuo od svojih očeva i djedova. bližih nego i do vrlo udaljenih mjesta". Sve to izgleda sumnjivim za
Šutnja Tome Arcidakona o tome egzodusu za Steindorffa je važan današnjeg čitatelja, a tako je to moralo biti i za suvremenike Treguana. Čak
argument protiv vjerodostojnosti Treguarove vijesti. Ali, Toma je za to i sama legenda priča o onima koji su sumnjali u "svetost blaženog čovjeka"
razdoblje jedva ponešto napisao čak i o samome Splitu. Ako tome dodamo kako to opetovano izjavljuje Treguan. Na Steindorffovo pitanje ("Warum
da je 1125. godine uništen Biograd i da se nije više nikad ponovno podigao blieb bei der Zerstorung durch die Sarazenen gerade daš Grab des Johannes
kao gradska općina, onda nije ni najmanje nevjerojatna vijest iz Života da unangetastet"Y5 odgovorili bismo da unatoč priviđenjima "ubogog duhom"
je i Trogir približno u isto doba doživio sličnu sudbinu, samo s tom Teodora i ostalim čudesnim događajima oko pronalaženja groba blaženog
razlikom da se Trogir nekako uspio oporaviti. Za Biograd kaže Historia Ivana ne vjerujemo da su Trogirani pronašli baš njegov grob.Većina je
ducutn da su ga Mlečani 1125. na povratku s križarskog rata "do temelja smatrala da je mudrije držati jezik za zubima. I inače Treguan nije uspio
uništili, što i danas može svatko vidjeti".14 Historia ducum pisana je nešto učiniti legendu uvjerljivom: nevjerojatno je da nitko u Trogiru nije pojma
poslije 1229. i ona nam donosi pouzdanu vijest o tome što i inače znamo, imao - pa čak ni tadašnji biskup! - da je nekoć u gradu živio blaženi Ivan.
tj. da je Biograd ostao u ruševinama. Život pak, pisan 1203., izvještava da Uostalom, neke pojedinosti u legendi djeluju kao fina ironija kojom se
je Trogir "do temelja uništen" i da je "nakon mnogo godina" obnovljen. Treguan majstorski, ali vrlo oprezno poigrava.
Ne vidimo nikakva razloga zašto ne bismo trebali vjerovati starijem vrelu, Daljnji prigovor Steindorffov, naime, da nije jasno zašto su građani
Životu, koje piše o događajima iz ne predaleke prošlosti grada u kojem je ostali toliko vremena izvan grada ne čini nam se osobito snažnim. U prvoj
nastao. Tom je vrelu bilo i te kako u interesu da u za legendu sporednim polovici XII. stoljeća bilo je na srednjodalmatinskoj obali opasno živjeti
stvarima bude što vjerodostojnije kako bi na taj način priča o životu i zbog stalnog prelaženja u prvom redu mletačke flote, pa su samo vrlo
čudima blaženog Ivana ispala što uvjerljivija. Potpuni nedostatak dobro zaštićeni gradovi kao Zadar i Split mogli opstati. Ako je Biograd u
pouzdanih vijesti o Trogiru upravo za razdoblje kada je on bio napušten to vrijeme definitivno nestao kao grad, zašto ne bi to bilo moguće za Trogir
svakako je još jedan dodatni razlog da Treguanu povjerujemo. Steindorff na jedno kraće vrijeme?
iznosi kao daljnju poteškoću okolnost da je posve neobično da bi nakon Steindorff se pita gdje bi se građani Trogira zadržavali u vrijeme svog
uništenja grada od Saracena ostao jedino grob blaženog Ivana nedirnut. privremenog napuštanja grada. Dakako, točan odgovor nije preduvjet
Ali, vrlo je veliko pitanje da li je pronađen biskupov grob. Očito je to prihvaćanju teze da je Treguan napisao istinu o napuštanju grada. Lutije je
"Ahilova peta" legende. Treguan se uvelike trudi da autentičnost nalaza 16
pomišljao na njihov privremeni boravak u Splitu, ali nije posve nemoguće
opravda priviđenjima Teodora "uboga duhom", dakle, osobe od koje se da su se privremeno smjestili sjeverno od Prapamice ili možda na kojem od
ne može očekivati nikakva prijevara. Treguan upotrebljava sva sredstva, obližnjih otoka. Jedino je sigurno da su oni zadržali i dalje svoju svijest o
koja su i inače uobičajena u hagiografskim djelima, da nekako uvjeri pripadnosti Trogiru i da su i dalje ostali grupacijom koja je osjećala
slušatelje i čitatelje da je pronađeni grob zaista grob blaženog Ivana: biskup međusobnu povezanost i "kolektivno pamćenje" vlastite prošlosti.
najprije ne vjeruje Teodoru i šalje ga kući, ali Teodor potaknut od samoga Preostaje još odgovor na pitanje tko su bili napadači koji su uništili
blaženog Ivana ponovno dolazi biskupu, ovaj ispituje da li netko u Trogiru Trogir po Treguanovom pripovijedanju. Po Treguanu su to bili Saraceni,
nešto zna o nekom biskupu koji je nekoć živio u Trogiru - i doista nalazi ali time nije riješen problem identifikacije napadača. Tezu da bi to bili
jednog starca koji se sjeća da je čuo od svojih predaka da je nekoć u gradu Saraceni iz Afrike ili Španjolske uglavnom su napustili noviji autori. Zato
živio blažem Ivan i pravio mnogo čuda. Nato se, sve prema Treguanovoj npr. Ivanišević17 i Steindorff18 smatraju da su Trogir napali Mlečani 1125.
priči, ide prema mjestu koje je sam blažem Ivan označio uz pomoć Teodora kada su se vraćali s križarskog pohoda. Ta teza ne čini nam se ispravnom.
i pronalazi se grob. Ali, po Treguanu čudima još nema kraja. Naime, Historia ducum govori o uništenju Biograda, ali ne spominje rušenje
unatoč velikim naporima sakupljenih ljudi ne uspijeva se podignuti kamen
koji pokriva mauzolej sve dok se nije došlo do spasonosna rješenja: poziva 5
se dobroćudni Teodor i on bez ikakva napora uklanja kamen običnim STEINDORFF 1988., 23.
S
LUCIJE, 1673., 17.
14
Historia ducum, 74. 'IVANIŠEVIĆ 1977., 96-97.
« STEINDORFF 1984., 95-96; ISTI 1988., 19 i d.
Trogira. Ne vidi se nikakav razlog zašto bi taj pouzdani mletački izvor tome i vehementne Treguanove riječi u povodu mletačke pljačke (1171.
presudo razaranje Trogira. Upravo obratno, Historia ducum potpuno godine). Dakle, Treguan za rušenje Trogira nije optužio Mlečane zato što
izjednačuje događaje oko Splita i Trogira i izvještava o mletačkom mu to zbog povijesnih činjenica ili zbog narodnog mišljenja o njima nije
osvajanju tih dvaju gradova (i još nekih drugih) i podvrgavanju građanstva bilo moguće. Ukratko, Mlečani nikako ne dolaze u obzir.
tih gradova mletačkoj vlasti - i to u izričitoj i svjesnoj suprotnosti prema Ako je to tako i ako u obzir ne dolaze ni Saraceni iz Afrike ili
rušenju Biograda koje se po njoj tom prilikom zbilo.19 Usto, protumletačka Španjolske, najbližim se rješenjem problema ukazuje povezivanje rušenja
tendencija, koja izbija iz mnogih Treguanovih rečenica, mogla se baš ovdje Trogira sa Saracenima koji su 1133. bili smješteni kod Barija kao posada u
ocitovati i nema sumnje da bi Treguan bio i te kako zadovoljan da je mogao službi normanskog kralja Rogera. Kako je pak posve sigurno da oni nisu
ocrniti Mlečane slikajući strašna stradanja grada i građana prilikom ni u kom slučaju mogli postupati po vlastitoj inicijativi, saracenski je napad
uništenja grada i egzodusa građana. A ipak on to nije učinio. Zašto? na Trogir zapravo Rogerova akcija. A kako je Roger imao upravo u to
Odgovor se nadaje sam po sebi: Treguan nije smio u svojoj legendi iskriviti vrijeme velikih neprilika sa svojim velikašima, koji su organizirali široko
neku povijesnu okolnost koja je trogirskim građanima bila dobro poznata zasnovanu urotu i tražili pomoć na sve strane pa i na istočnoj obali
jer bi time, kao što smo već naglasili, smanjio vjerodostojnost svoje Jadrana, sve upućuje na to da je uništenje Trogira od Rogerovih Saracena
legende. Očito bi spominjanje Mlečana kao onih koji su razrušili grad bilo bilo neka vrsta opomene silama s druge strane Jadrana da ni na koji način
u suprotnosti s narodnom tradicijom o događaju koji se zbio 70-80 godina ne pomažu normanskim buntovnicima. O svemu tome pisali smo
ranije, dakle ne u nekoj nebuloznoj prošlosti. podrobnije na drugom mjestu pa ovdje ne bismo ponavljali svoje analize.
Svakako ne treba smetnuti s uma da je Treguan pisao svoju legendu Dodali bismo samo još nešto. Ugarska je bila i u tridesetim godinama XII.
o blaženom Ivanu 1203., dakle tek jednu godinu nakon što su križari za stoljeća zainteresirana za prilike na srednjem Jadranu, gdje je barem u
račun Mletaka osvojili Zadar. Jasne aluzije na taj događaj vidljive su i u Splitu imala određeno uporište. Tako se splitski nadbiskup Gaudije dao
prvom dijelu Treguanova djela, u kojem se govori o tome kako je Zadar konsekrirati od požunskog nadbiskupa i to je 1139. potvrdio papa Inocent
priznao Kolomanovu vlast. U priču je upleten i blažem Ivan, koji je najprije II. na inzistiranje hrvatsko-ugarskog kralaj Bele II.22 Steindorff je ispravno
pomogao Zadranima da se obrane od Kolomanove vojske, ali ujedno tom upozorio na to da je hrvatsko-ugarski vladar bio bez vlastite mornarice i
prilikom uputio Bogu molitvu u kojoj se zalaže za Kolomanovu vlast nad da sam nije mogao pomoći normanskim pobunjenicima. Zato je eventu-
Zadrom ovim riječima: "kao što oba naroda (tj. Zadrani i Ugri) poštivaju alna ugarska pomoć normanskim velikašima, Rogerovim protivnicima,
jednog Boga (...) tako neka njima upravlja vlast jednog vladara (...)". A
20
dolazila u obzir samo ako bi Split i Trogir pomogli svojom mornaricom.
kasnije, nakon što se "građanstvo dobrovoljno predalo (Kolomanu)" i Rušenje Trogira od Rogerovih Saracena bilo je prema tome ne samo
Koloman zatražio objašnjenje od biskupa Ivana zašto je Zadranima dao opomena nego ujedno i korisna mjera opreza.
podršku protiv njega, biskup odgovara: "Sve je to učinjeno zbog tvoga Dakle, povijesne okolnosti ne govore protiv Treguanove vijesti o rušenju
spasa (...) da se ti ne bi okrvavio krvlju kršćana (...) i da na tvoju vojsku (...) Trogira od Saracena, ako se pod njima misli na Rogerovu posadu kod Barija.
ne bi pala sramota okrutnosti; (...) i tako je božje milosrđe učinilo da je Postupni nastanak legende o trogirskom biskupu Ivanu Steindorff
(zadarski) narod podređen tvojoj vlasti i da tvoje ruke ostanu čiste od njegove zamišlja ovako: neko vrijeme nakon što su Mlečani 1125. uništili Trogir
2
krvi". * Mislimo da ne može biti ni najmanje sumnje da je sve to Treguan došlo je do poštivanja toga biskupa pa je sastavljena "prva legenda" s
napisao s jasnom višeznačnom porukom: ugarski vladar je zakoniti vladar antimletačkom tendencijom, koja je opisivala Ivanov život i uništenje
nad Zadrom, jer su mu se građani dobrovoljno predali (dakle, to nisu grada od Mlečana. Ta legenda možda je - sve po Steindorffu - sadržavala
Mlečani koji su silom osvojili grad); ugarski vladar nije okrvavio svoje ruke i podatak o tome da je mletačka flota došla iz Hiosa na povratku s
krvlju zadarskog naroda (kao što su to učinili 1202. Mlečani). Dodajmo križarskog rata. Kako 1125. još nije postojao kult biskupa, Mlečani su
postupali samo kao pljačkaši, a ne kao sakupljači relikvija.23 Sedamdesetih
19 godina XII. stoljeća Trogirani stupaju u prijateljske odnose s Mlečanima
Historia ducum, 74: Spalatum et Traurium (...) violenter invaserunt et cives (...) ad duriš (...)
pa nastaje "druga legenda", kojom se Mlečani kao napadači na Trogir
fidelitatem reduxerunt, Belgradum vero pro eo quod eius cives dud et exercitui temptaverant
resistere (...) funditus destruxerunt.
M
Život 1977., 108. 22
!1 CD II, 48.
N. dj., 109. 23
STEINDORFF 1988., 20.
zamjenjuju sa Saracenima, a izmišlja se i privremeni egzil građana iz Mlečanima? Zašto nije upotrijebio divnu priliku da optuži Mlečane za
Trogira.24 Treguan je 1203. našao obje legende i od njih stvorio "treću totalno uništenje grada?
legendu", u kojoj je Mlečane iz "prve legende" prebacio u kasnije vrijeme U Steindorffovoj interpretaciji svi su povijesni događaji legende o
- približno u vrijeme jedne generacije prije Treguana - a iz "druge legende" blaženom Ivanu što se odnose na XII. stoljeće nevjerodostojni: Saraceni
sačuvao legendarne Saracene koji uništavaju grad.25 nisu napali Trogir; tom prilikom nije došlo do uništenja grada; građani
Ta rekonstrukcija nastanka legende izaziva po našem mišljenju velike nisu napustili grad; napad Mlečana (1171.) nije postojao.
poteškoće. Život biskupa Ivana po "prvoj legendi" sigurno još nije Zar se Treguanova legenda doista može povijesno korisno
sadržavao riječi upućene Kolomanu da je biskupova intervencija u prilog eksploatirati samo za događaje u XI. stoljeću? To je vrlo malo vjerojatno.
Zadra imala za cilj da izbjegne sramotu koja bi pala na Kolomana i njegovu Naše analize dovele su nas do obratnog zaključka: Treguanova legenda
vojsku, da su svoje ruke uprljali krvlju Zadrana jer je to bez ikakve sumnje ima za XII. stoljeće još mnogo više povijesne vjerodostojnosti nego za XI.
pisano tek kasnije pod teškim dojmom tragedije osvajanja Zadra u 1202. stoljeće. Treguan je povijesne događaje XII. st. upleo u svoju priču da bi time
"Prva legenda" nije dakako mogla sadržavati ni Ivanovo proročanstvo da u očima Trogirana podignuo vjerodostojnost legende. Treba priznati da
će doći do uništenja grada i do egzodusa građana itd. Ukratko, načelno nije nemoguće da je pri spomenu napadača koji su uništili grad
Steindorffova rekonstrukcija pretpostavlja mnoge i bitne Treguanove Treguan doista ubacio Saracene umjesto nekog drugog napadača, jer su
zahvate u "prvu legendu". Ako je, nadalje, "prva legenda" prikazala Saraceni bili u ono vrijeme pogodni da zamijene bilo kojeg neprijatelja. Ali,
Mlečane isključivo kao pljačkaše, onda u njoj očito nije bilo mjesta ni za ako su oni doista zamjena za nekog drugog, postavlja se pitanje: koga?
otkidanje ruke biskupa Ivana ni za zahtjev Trogirana da Mlečani vrate Mlečani, kao što smo vidjeli, ne dolaze u obzir, a još manje Split. U obzir bi
otkinutu ruku.
mogao doći jedino Zadar, koji je, kao što smo to na drugom mjestu pokušali
Steindorff tvrdi da je "prva legenda" imala "izrazito antimletačke dokazati,27 igrao u to vrijeme mnogo veću ulogu na jadranskoj političkoj
crte".26 U svjetlu ovoga što smo upravo naveli, ne vidi se u čemu se sceni nego što mu se to još uvijek pod utjecajem Dandola želi priznati u
očitovala ta "izrazito antimletačka tendencija". literaturi pa i kod nas. Posve nemoguće to nije, a zamjena imena Zadrana
Još manje je uspjela analiza navodne "druge legende". Po Steindorffu sa Saracenima dala bi se opravdati okolnošću da je godinu dana prije pisanja
ona se bavila samo događajima nakon smrti biskupa Ivana. Ona je, sve po legende o blaženom Ivanu Zadar doživio katastrofu, izazvanu od Mlečana,
Steindorffu, sastavljena sedamdesetih godina XII. stoljeća, tj. u doba pa se protumletački nastrojenom Treguanu nije moglo sviđati da je Zadar
prijateljstva Trogira s Mlecima i zato je promletački intonirana. Ako je ta kao žrtva mletačke bezdušnosti bio svojedobno agresor i rušitelj Trogira. To
"druga legenda" nastala sedamdesetih godina, onda je ona opisivala bi jako kvarilo opći dojam Treguanove priče. A ima i još drugih indicija u
događaje kojih su se mnogi Trogirani još morali dobro sjećati. Čini nam prilog toj tezi. Pa ipak, sva ta razmišljanja nose snažan pečat proizvoljnosti.
se nevjerojatnim da bi "druga legenda" mogla ponuditi Trogiranima opis Nije li ipak najbolje držati se Treguanova teksta i u rušiteljima Trogira u
potpunog rušenja grada i dugogodišnjeg egzodusa, ako su iz vlastitog prvoj polovici XII. stoljeća vidjeti upravo Saracene, dakako Rogerove
iskustva znali da to nije tako. najamnike, a ne gusare iz Španjolske ili Afrike.
Isto to vrijedi i za Treguanovu "treću legendu". Izmišljanjem
nepostojećeg mletačkog napada na Trogir Treguan bi isto tako kao i 3. Razaranje Trogira 1133. i napuštanje grada u razdoblju od 1133. do
navodni pisac "druge legende" uništio svako povjerenje građana prema približno 1150. moralo se teško odraziti na gospodarske prilike. Trogir je
njegovoj priči. Usto, ako je Treguan dobrano preradio događaje oko i inače bio gradska općina koja se po svojoj snazi nije mogla mjeriti za
osvajanja Zadra i opisivanjem nekrvavog Kolomanova stjecanja Zadrom i Splitom, pa je to teže morao osjećati posljedice privremenog
vrhovništva nad tim gradom na jasan premda neizravan način davao egzodusa. Trgovina i pomorstvo morali su zbog nedostatka novčanih
najoštriju osudu zločina nad Zadrom počinjenog 1202., što ga je sprečavalo sredstava još dugo vremena trpjeti, a ni u obradi zemljišta stvar nije bilo
da rušenje grada i egzil, o kojima je čitao u "drugoj legendi", ne pripiše drukčije. Naime, svako novo privođenje kulturi neobrađenih zemalja
skopčano je ne samo s postojanjem raspoložive radne snage nego i s uskom
24
N. dj., 30, 31. raznovrsnom suradnjom vlasnika i obradivača, koja je znala često
25
N. dj., 31-32.
26
N. dj., 33. 27
Vidi MARGETIĆ 1982a., 238 i d.
Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa 209
poprimati karakteristike socijetetnog ugovora. Trogirski vlasnici

prava, ali su je, čini se, Arapi našli na novoosvojenim područjima.36 To bi
neobrađenih zemljišta bili su očito u većoj neprilici na koji način platiti
značilo da se počeci instituta diobe zemlje između vlasnika i nasadivača
krčiteljima njihov rad nego što je to bio slučaj u drugim dalmatinskim
mogu pomaknuti u prvu polovicu VII. stoljeća.
gradovima. Zato je ugovor o krčenju sadržavao u Trogiru mnogo češće nego
drugdje klauzulu o odstupanju vlasništva nad polovicom iskrčene zemlje. I doista, taj institut nalazi se zabilježen u bizantskom Zemljoradničkom
2. U našoj je pravnopovijesnoj i gospodarstvenopovijesnoj literaturi zakonu37 (Nomos georgikos) pisanom najvjerojatnije u VIII. stoljeću, koji
vrlo slabo obrađen važan i zanimljiv institut privođenja neobrađene zemlje nesumnjivo samo zapisuje stanje u praksi, iz čega slijedi da je postojao i
kulturi uz naknadnu diobu obrađenog zemljišta između vlasnika i prije Zemljoradničkog zakona. U članu 11. toga Zakona propisano je: "Ako
obradivača.28 Taj institut bio je raširen osobito u Trogiru. Evo jednog netko preuzme zemlju od (drugog) seljaka koji se nalazi u poteškoćama i
primjera takvog ugovora sklopljenog 5. rujna 1272. (...) Cerne Cherinne dedit ako se dogovore da će samo uzorati ledinu te da će nakon toga izvršiti
et locauit Radoy et Raddoslao fratribus (...) terram (...) in Podomorie (...) ad diobu, neka ugovor bude na snazi. Ako su ugovorili de će i posijati, neka
plantandum et pastinandum de uinea et arboribus tali modo (...) quod predicti ono što je ugovoreno bude na snazi".
(...) promixerunt ipsam terram totam pastinare et plantare (...) hine ad quinque Uostalom, riječ je o prastarom pravnom institutu koji nalazimo još u
annos proxime uenturos (...) et a dictis quinque annis in antea eam tenere et Hamurabijevu zakoniku,38 gdje u članu 60. stoji: "Ako čovjek prepusti
laborare per duos annos (...) et quolibet anno eam uindimiare et (...) Cerne dare vrtlaru polje da ga pretvori u voćnjak i vrtlar zasadi voćnjak, (vrtlar) će
medietatem (...) et (...) de blaua agraticum (...). Infine uero (...) septem annorum zasaditi (voćnjak) tijekom četiri godine, a u petoj vlasnik voćnjaka i vrtlar
medietas totius dicte tene et uinee et arborum (...) esse debeat (...) Raddoy et dijele (voćnjak) napola. Vlasnik voćnjaka izabire svoj dio i onda ga uzima".
Raddoslaui pro eorum lahore,29 tj. Crna Čerine dao je i predao u zakup braći Član 61.: "Ako vrtlar nije cijelo polje pretvorio u voćnjak, nego je ostavio
Radoju i Radoslavu zemlju u Podmorju, s time da je obrade i nasade (i) ledinu, ledina mu se računa kao njegov dio".
vinovom lozom i drvećem tako da su rečeni obećali da će cijelu tu zemlju Dakle, dioba zasađene zemlje između vlasnika i obradivača očito je
obraditi i nasaditi u idućih 5 godina, a nakon tih 5 godina držati je i pradavni institut, koji se na Sredozemlju pojavio najkasnije u bizantsko
obrađivati dvije godine, (usto) svake godine obavljati berbu i Crni davati doba, i onda se brzo proširio.
polovicu, a od žita (uobičajenu) zakupninu. Nakon tih sedam godina
polovica cjelokupne rečene zemlje i vinograda i drveća treba pripasti
Radoju i Radoslavu za njihov rad.
Takav tip ugovora nalazi se ne samo u Trogiru nego i na drugim
30 3 32
područjima duž istočne jadranske obale, npr. u Ninu, Kotoru, ' Rijeci,
33
Trstu itd. U srednjoj Italiji najstariji takav poznati ugovor o diobi
34
nasađene zemlje potječe iz 766. Takve ugovore naći ćemo često u južnoj
Italiji počevši od IX. stoljeća sve do sredine XIII. stoljeća.K l u južnoj
Francuskoj (Provence, Languedoc) dioba zemlje pojavljuje se počevši od IX.
stoljeća. Ona je najviše u upotrebi od XI. do XIII. stoljeća, kasnije je mnogo
rjeđa, ali se može naći još stoljećima u zapadnoj Francuskoj. U sjevernoj
Africi ona se naziva mugarsa, mugharasak, i to kao institucija islamskog
28
O tome vidi MARGETIĆ 1983b., 99-101.
29
BARADA 1948., 411-412.
30
CD XIII., 110 (god. 1361.).
31
MAYER 1951., 410, br. 1256 (godina 1335.).
32
GIGANTE 1912., vol. L, 258-259.
33
CDI, ad. a. 1204, ad. a. 1256. 36
34 Vidi DE LEONE, 791-794. AH vidi i VALENEI1933., 460-470.
Vidi LEWALD, 317- 336. 37
35 Podrobnosti u MARGETIĆ 1982., 85-122; ISTI 1989., 103-135.
PANERAI / 126id. 38
Podrobnosti u MARGETIĆ 1984.-1985., 9-18; vidi i MARGETIĆ 1998a., 22.
8. O NAPADAČIMA IZ PRVOG ČUDA LEGENDE O
SV. KRIŠTOFORU
(Jadranski zbornik Χ., 1976.-1978., 105-118)
I. Sadržaj legende
Rapski biskup Juraj 1 napisao je 1308. godine prikaz triju čuda sv.
Krištofora, rapskoga zaštitnika. Tekst Jurjeva djela objavio je u cjelini
Farlati,2 prikaz prvog čuda objavili su Rački3 i Praga,4 a drugog i trećeg
Šišić5 Izvori, na temelju kojih su Farlati i Rački izdali Jurjevo djelo, nestali
su u međuvremenu, tako da smo za analizu tog djela na žalost upućeni
isključivo na tiskana izdanja.
Biskup Juraj započinje svoje djelo ovako: "(.--) god. 1308. bio sam ja,
brat Juraj, premda nevrijedan građanin i biskup rapskoga grada, zamoljen
od velikog broja građana da povijesno opišem i stavim na papir čudesne
događaje što ih je preko preslavna svoga mučenika Krištofora učinio Bog
u ovome gradu (...) kao što sam čitao u starim povijesnim djelima i čuo
od starijih sugrađana (...)". Biskup prelazi na opis prvog čuda i prve
pobjede: "Dakle, u vrijeme časnoga muža gospodina Domane, po
1
Farlati je ustvrdio da biskup Juraj potječe iz obitelji s dva prezimena, Hermolais i Koštica
(FARLATI, 243-244). Naši pisci su ga naprosto prozvali Koštica (npr. ŠIŠIĆ 1914a., 588;
KOSTRENČIĆ 1953., 10, gdje je biskupu izmijenjeno ime u Gregorije po uzoru na ŠIŠIĆA
1925., 550; N. KLAIĆ 1971., 14). U našoj historiografiji nije uzeto u obzir da je Praga 1931.
god. dokazao da je Farlati pogrešno povezao obitelji Hermolais i Koštica te da se radi o
dvije obitelji. Grgur Koštica je prethodnik Jurja na rapskoj biskupskoj stolici te je poznat
kao protivnik Mletaka i prijatelj Šubića i Anžuvinaca. Njegov nasljednik Juraj Hermolais
koji je pisao o čudesima sv. Krištofora bio je nasuprot tome decisamente venezianofilo, kao
uostalom atava obitelj Hermolais (PRAGA 1931.; ISTI 1929., 188). Taj podatak je vrlo važan
jer i on na zadovoljavajući način objašnjava političku pozadinu Jurjeva spisa koji je u
cijelosti uperen protiv mletačkih protivnika u Rabu i izvan njega, u prvom redu protiv
ugarskih pretenzija prema Rabu i njegovoj pripadnost Mlecima,
2
FARLATI, 231-235.
3
Doc., 455-457.
4
PRAGA 1931., 6-8.
5
ŠIŠIĆ 1914a., 622-626.
211
O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu 213
narodnosti Osoranina, a rapskoga biskupa dogodilo se da se neki ogromni protivničke lađe i pohvatati razbježane vojnike, pretežno Krcane, koji su onda
narod Varaga (?) u velikom mnoštvu nenadano približio zidovima ovoga morali oko crkve sv. Marije na Rabu nositi neku drvenu napravu (ligneum
grada. Grad je podsjedao od 14. travnja do 9. svibnja te ga pokušao artificium) u znak poniženja prije nego što su bili pušteni na slobodu.
žestokom učestalošću osvojiti s ratnim spravama i strijelama i različitim Nas ovdje u prvom redu zanima ovo: tko su bili napadači u prvoj
oružjima (Tempore igitur venerabilis viri damini Domane, natione Absarensis, legendi što je opisuje biskup Juraj?
Arbensisve Episcopi contigit ut quaedam ingens Unragorum (Rački: Uaragorum;
II. Stajalište znanosti
Praga: Varagorum) gens et in magna multitudine moenibus ejusdem urbis ex
improviso appropinquaret. Quam quidem civitatem obsedit a quarta decima die Znanost je na ovo pitanje do sada davala jednodušni odgovor:
Aprilis usquead nonam diem mensis Maji, et cum machinis et sagittis, et diversis napadači su bili Normani iz južne Italije, a napadaj se dogodio godine
armis cum instanti frequentia expugnabat eandem"). Biskup nastavlja kako je 1075., odnosno po novoj korekciji godine 1074.
jedna od ratnih sprava bacila kamen preko kule prvomučenika Stjepana i Tako je već Farlati uz tiskam tekst Unragorum gens stavio bilješku:
probila u kuću jednog uglednog rapskog građana i kako je to potaklo neke verius Northmannorum vel Chrobatorum, ali je uz to naglasio da je biskup
građane da razmišljaju o eventualnoj predaji (an scilicet illius gentis se jugo Juraj pogriješio misleći na Ugre zaveden drugom i trećom Krištoforovom
submitterent), dok su drugi smatrali da treba produžiti otporom. Biskup pobjedom. Po Farlatiju se ne može raditi o Ugrima iz jednostavna razloga
Domana predložio je u tom kritičnom momentu spasonosno rješenje. što prije 1091. godine oni nisu bili nikada u Hrvatskoj.6
Naime, bit će najbolje, rasuđivao je bogogojazni biskup, da na gradsku Prema Pragi, isto stajalište zauzeo je paški povjesnik Ruić.7
kulu postavimo glavu svetoga Krištofora da ona pomogne u obrani grada. Rački je vrlo energično ustvrdio: Nullum dubium est, Varagorum
Takav savjet nije mogao a da ne pobudi oduševljenje klera i građana. Oni nomine hic designari Normannos, eos quidem Italiae inferioris, qui illo quoque
su s velikim veseljem (cum ingenti letitia) poslušali biskupov savjet pa je germanico nomine appellabantur*
Krištoforova glava pobožno položena na kulu (caput... Christophori super Da su Rab napali upravo Normani iz Južne Italije tvrdi i Šišić,9 a
turrim extit reverenter collocalum) vraćala izbačeno kamenje i strijele natrag u nedugo iza njega i Praga,10 a u novije vrijeme M. Barada."
protivnički tabor i prouzročila tamo paniku i osjetljive gubitke. Voda napada Kostrenčić je napao Baradinu radnju i u tom svom napadaju okrznuo
(dux illius gentis) shvativši uzaludnost svojih napora kleknuo se zajedno sa i djelo biskupa Jurja. Kostrenčić kaže: "Dobro je poznato, s koliko rezerve
cijelom svojom vojskom, iskazao počat svetom Krištoforu, priznao svoju treba primati vijest i podatke hagiografske literature..." i dalje "... fantaziji
krivnju, sklopio mir i vratio se u svoju zemlju (rediti cum suis od propria). jedne svetačke legende dodao je (se. Barada) još malo svoje".12
Biskup sada prelazi ma opis drugog čuda: Za Pavla, četvrtog N. Klaić je uzela u obranu i Baradu i Jurjevu legendu o sv. Krištoforu
nasljednika na rapskoj biskupskoj stolici iza Domane, a u vrijeme kada i pravilno ustvrdila: "Pošto se iz njih izdvoje 'Čuda', svetačke legende
Dalmacija nije bila nikome podložna (Dalmatinorum tota simul provincia 13
otkrivaju vrlo često historijsku jezgru". Ni za nju nema sumnje da su prvi
nulli jugo tune esset subdita) dogodilo se da je ugarski kralj poslao svog
vojvodu Ugra, inače hrvatskog bana, s velikom vojskom da osvoji 6
FARLATI, 230.
Dalmaciju (contigit ut Ungaforum rex ducem suum nomine Ugram, quem 7
PRAGA 1931., 9 izvještava o pismu M. L. Ruića od 25. svibnja 1787. prema kojem je Ruić
Sclavorum vulgus Banum vocat, cum magna exercitus multitudine in Dalmatiam našao u rukopis Vaganim, ispravio u Vagorum i zaključio: Laonđe U nome vaganim non va
od expugnandum totius provinciae populum destinaret). Vojvoda je pripremio
meglio addattato che c' Normanni.
trinaest lađa, prešao na otok i opljačkao ga. Rapski građani oprli su se s 8
Doc., 457. Ali još 1874. god. Rački je u Rad 26,1874., 169 priopc'io "viest o žitiu sv. Krsta,
tri lađe, pobili momčad u jednoj od protivničkih lađa, dok su protivnici u rabskoga zaštitnika, koje prepisan iz krasna rukopisa iz XTV vieka, nalazećega se sada kod
ostalim lađama prestrašeni poskakali u more i tamo izginuli. preč. g. kanonika zadarskog mons. C. F. Bianchia". Rački nastavlja opaskom da FARLATI,
Konačno evo i trećeg čuda: za biskupa Pavla i u vrijeme mletačke 231 i d. ima Unragorum gens " dočim se u onom rukopisu jasno čita: uaragorum gens".
vlasti zbilo se da je knez Sergije u službi ugarskog kralja (contigit ut quidam 9
ŠIŠIĆ 1925.,550.
Ungariae regis Comes nomine Sergius) navalio na Rab, i to uz osobitu pomoć 10
PRAGA 1931., 10-11.
Krcana, koji su u to vrijeme bili pod njegovom vlašću. Ponovno je 11
BARADA 1957., 297.
opljačkan rapski otok i opet su se'Rabljani utekli sv. Krištoforu. Jedna 12
KOSTRENČIĆ 1953., 10.
rapska i dvije mletačke galije uspjele su u uvali sv. Petra na Rabu spaliti 13
KLAIĆ, N. 1965.-1966., 132-133.
214 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu
napadači na Rab u legendi upravo Normani. Ona kaže: protivno napada vidi Normane ili Hrvate. Tek je Rački pokušao dati znanstvenu
mletačkim i dalmatinskim izvorima Miracula nazivaju Normane "quedam osnovu naučnom stajalištu što su ga već prije njega zauzeli Farlati i Ruić.
ingens Uaragorum gens", dakle Varjazi i kod toga se poziva na tekst što ga On tvrdi da su se južnotalijanski Normani nazivali Varjazima i poziva se
je objavio Rački. To svoje stajalište ponovila je N. Klaič i kasnije. 14 kod toga na glavnog kroničara južnotalijanskih Normana, na Malaterru. 17
Do Barade se normanski napad na Rab stavljao u 1075. godinu. Naime, Malaterra je na mjestu na koje se poziva Rački napisao nešto drugo. On u
prema jednoj ispravi koja se datirala u 1076. godinu, dalmatinski gradovi Split, toj glavi razlikuje južnotalijanske Normane od Varenga koji su u bizantskoj
Trogir, Zadar i Biograd obvezali su se mletačkom duždu da neće dozvoliti službi. Južnotalijanske Normane Malaterra zove nostri, a sjevernjački
Normanima dolazak u Dalmaciju pa se to smatralo i smatra kao mletačka plaćenici u službi Bizanta za njega su Varengi. 18 Uostalom, ne samo
reakcija na normanski upad. Mletačka reakcija uslijedila je 8. veljače, znači da Malaterra, već i svi ostali južnotalijanski kroničari upotrebljavaju naziv
je do .normanskog napada došlo godinu dana ranije. Barada je dokazao da Varingi, Quaringi i slično izvanredno rijetko, ali uvijek kao oznaku
su dalmatinski gradovi dali svoju obvezu 8. veljače 1075. godine što znači da sjevernjačkih plaćenika, a nikada i ni u kojoj prilici kao naziv za
je normanski napad uslijedio 1074., a ne 1075. godine. južnotalijanske Normane.19 Dapače, iz kroničarskih vijesti osjeća se kao
III. Kritika dosadašnjeg stajališta i pokušaj novog tumačenja Contarena, i to zbog vremenskih inkongruencija. Vijest pak o pomoći kralja Salamona i vojvode
Geze Zvonimiru, Lucije je odbacio smatrajući je potius posteriorum Commentum quam veritas
Čini se da stajalište što je do sada jednodušno prihvaćeno u nauci ne historica. Kasnija su istraživanja pokušala pronaći povijesni temelj Dandolovih vijesti (v. npr.
odgovara ni onome što je biskup Juraj napisao ni stvarnim događajima. ŠIŠIĆ1925., 488-489), a vijesti o ugarskoj pomoći Zvonimiru prilično su rehabilitirane osobito
Naziv napadača pročitali su u rukopisu Farlati kao Unragorum gens, zbog povjerenja prema podacima iz Bečke ilustrirane kronike (v. npr. ŠIŠIĆ 1914a., 305 i d.;
Ruić kao Vaganim gens, a Rački kao Uaragorum gens. Kako su izvori na KLAIĆ N. 1971., 48) pa više nismo obvezni slijediti Farlatijeve sumnje u navode biskupa Jurja
osnovi kojih su Farlati, Ruić i Rački izvršili svoja čitanja u međuvremenu o ugarskoj navali na Rab u drugoj polovici XI. stoljeća.
nestali, ne mogu se kontrolirati njihova čitanja i utvrditi koje je ispravno. " Doc., 457 - "C/. Malaterae (!) Gaufredi historia sicula lib. III c. 27 p. 584."
Svakako se radilo o prijepisima, a ne o originalnom rukopisu biskupa Jurja, №
MALATERRA, Hist. sic., ΙΠ, cap. 27,584: dux (se. normanski voda Robert Guiscard) cum
pa je moguće da je prilikom prepisivanja došlo do raznih pogrešaka i imperatore (se. bizantski car Aleksije Kommen) praeliatur (radi se o bici kod Drača 1082.
iskrivljavanja koja su i inače vrlo česta u srednjovjekovnim rukopisima, god.) (...) imperator vero šibi occurens tanta multitudine undique conspicattir (= constipatur), ut
osobito u vezi s prepisivanjem imena i naziva. nullius montis ascensus ad superoidendum extremitatem ejus sufficere expeentes, certamine inito,
Farlati nije sumnjao u to da je biskup Juraj, pišući o prvom čudu sv. caudatis bidentibus,qmbus hoc genus hominum potissimum iititur, infestissime instantes, nostris
Krištofora mislio na ugarsku navalu. Farlati kaže: Facile conjici posset id (se. Normanima) admodum importuni primo esse coeperent (..) Porro imperator videns Waringos,
vocabuli amanuensium culpa depravatum fuisse; et vitiosa duplicis litterae ac in quibus šibi maxima spes victoriae fuerat potius quam certamine eligit (...) Nostri /fflijne victoriam
prepostera translatione nomen Ungarorum cum nomine Unragorum adepti (...). Ćudno je da je Rački ovo mjesto koristio kao dokaz da se južnotalijanske
commutatum fuisse: nec sane dubilo φάη auctor hujus historiae ignarus rerum Normane nazivalo Varjazima, kad je on to mjesto inače vrlo dobro objasnio kao borbu
ac temporum illorum civitatem ab Ungaris obsessam et oppugnatam fuisse južnotalijanskih Normana s Bizanticima i njihovim plaćenicima Varjazima. V. RAČKI
crediderit et scripserit, propterea cjuod existimabat eosdem esse, de cjuibus 1931.,
19
234.
V. npr. LUPI PROTOSPAT., Chronicon 43: Anno 1047 appraehensum est oppidum Scyra a
Arbenses primam et de quibus alteram et tertiam victoriam auspicio et auxilio S.
Guarengis (...) et (...) depopulaoerunt Litium; ANONYMIBARENSIS CHRONICON, 150-151
Christophori reportarunt.15 Farlati je smatrao da je biskup Juraj pogriješio
za god. 1046.: Ef descendit Rafayl Catap. cum Guarenci; za god. 1047.: Venit johannes
zato što se po njegovu mišljenju Ugri prije Ί091. godine nisu pojavljivali
Catapamts, qui et Rafayl, cum ipsis Guarengi in Bari; za god. 1048.: Et conprahensum est Licceab
u Dalmaciji.16 Zbog toga je Farlati i predložio da se u napadačima prvog
ipsi Guarengi. Nadalje, LEO EPISCOPUS OSTIENSIS, 387 priča da je god. 1041. bizantski
14 car uzeo nekog Duclianusa za vojskovođu u borbi protiv Normana. Taj Duclianus sakupio
KLAIĆ, N. 1971., 383. je mnoštvo barbarskih plaćenika (...) Guaranorum Uli et aliorum barbaronnn copiam socians.
15
FARLATI, 230. Ipak su Normani pobijedili: Tandem ruentibus Guaranis, cadentibus calabris.fitgientibns, qui
16
To svoje gledište izgradio je Farlati na.osnovi tvrdnje Lucija 1666., 82 (netfue Vngarici Scriptores evaserant, Graecis, Exaugustus capitiir, Normanni victores et alacres revertuntur. To su sve vijesti
uscjue od Sanctum Ladislaum aliquid Vngaros in Oalmatia egisse memorant). Lucije nije prihvatio o sjevernjačkim bizantskim plaćenicima. Dakako, da ni u drugih južnotalijanskih kroničara
Dandolove vijesti o navodnim ugarskim navalama najprije u vrijeme kralja Andrije i mletačkog nećemo naći naziv Varjaga upotrebljen za južnotalijanske Normane (usp. npr. VILJEM
dužda Petra Centranico, a kasnije u vrijeme ugarskog kralja Salamona i mletačkog dužda APULSKI, 245-278; RADOLPHUS, 280-333; ALEXANDER TELESINUS, 607-643 itd).
216 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu 217
neki prezir prema Varjazima pa bi Norman iz južne Italije sigurno osjećao Gentilis poziva na saslušanje upravo spomenutog rapskog biskupa Jurja,
kao uvredu kad bi ga netko nazvao Varjagom. To je razlog zašto kroničari "da sasluša neke presude i postupke što ih je namjeravao voditi protiv
"ni slučajno" ne pogriješe i ne zamijene naziv Normana s nazivom Varjaga. njega".24 Odmah nakon toga, počevši od 29. srpnja 1308. godine kardinal
otvara istragu nad radom zadarskog svećenstva tijekom koje su
Uostalom, ne tvrdimo nešto novo. I sam Praga koji je također tvrdio da
neposlušni i borbeni zadarski svećenici ekskomunicirani,25 na što podnose
su Rab napali Normani, prisiljen je priznati da talijanski kroničari ne
već 1. kolovoza 1308. godine apelaciju ne samo zadarski svećenici, već i
nazivaju talijanske Normane20 Varjazima. Kako ni mletački ni dalmatinski rapski biskup Juraj, kojem je u međuvremenu zabranjeno vršenje
izvori ne nazivaju južno-talijanske Normane Varjazima,21 to nije čudo da biskupskih dužnosti.26 Politička pozadina čitavog djelovanja papina legata
se i inače u literaturi južnotalijanske Normane razlikuje od Varjaga.22 sasvim je vidljiva: zadarsko i rapsko svećenstvo treba prisiliti na pokornost
Dakle, bez obzira na to kako ćemo se odlučiti pročitati naziv i odvojiti od promletačkih faktora. Gentilis je svoju djelatnost nastavio i
ratobornog naroda što je u XI. stoljeću napao Rab, taj se naziv ne može nakon što je napustio Zadar i krenuo prema Budimu. Tako 25. rujna 1308.
povezati s južno-talijanskim Normanima jer njih nije nikada nitko nazivao godine povjerava upravu samostana sv. Petra na Rabu nekom Franciscu
Varjazima. Ne preostaje nam drugo nego da iz teksta legende o sv. de Mantua nakon što ju je oduzeo dotadašnjem opatu Jakovu, što ga je
Krištoforu kao i iz okolnosti u kojima je legenda pisana pokušamo utvrditi Gentilis ekskomunicirao i u vezi s kime je naredio ut vassalli et alii subditi
da li je biskup Juraj bio dobro informiran kad je u napadačima na Rab u dicti monasteni dicto fratri Jacobo, tanquam abbati in nullo respondeant, nec alias
svim trim slučajevima vidio Ugre. ei pareant nec intendant.27 Toliko o djelatnosti kardinala Gentilisa koja se
izravno odnosi na Rab i biskupa Jurja. Kao što se vidi, biskup Juraj bio je
Dakako, ne treba nam upravo Farlarijeva izjava da je biskup Juraj
ne samo svojim političkim uvjerenjem sklon Mlecima, kao uostalom i ostali
pišući legendu o sv. Krištoforu mislio na Ugre u sva tri slučaja, Na to nas članovi njegove obitelj, već je zbog toga svog uvjerenja doživljavao i velike
upućuje i sam tekst i prilike u kojima ga je biskup sastavljao. neugodnosti od svojih protivnika. I zato nas ne može ni najmanje čuditi
Naime, u biskupovom djelu u trima navalama na Rab nalazimo kao napadače što se dao na pisanje političkog spisa uperenog protiv ugarske opasnosti,
a) u prvom slučaju quaedam ingens Unragorum gens et in magna s time da je kao biskup i dijete svog vremena svom političkom spisu dao
multitidine napala je Rab, oblik legende o životu sv. Krištofora. Poruka spisa je sasvim jasna: uz
b) u drugom slučaju Ungarorum rex ducem suum ... Ugram ... cum Rabljane i Mletke su Bog i sv. Krištofor koji su to već nekoliko puta u
magna exercitus multitudine in Dalmatiam ... destinaret, prošlosti dokazali, odbivši Ugre i dodijelivši Rabljanima pobjedu.
c) u trećem slučaju Ungariae regis comes ... Sergius napada na Rab. Nema sumnje da su strahovanja biskupa Jurja bila više nego
Dakle, tekst nas upravo sili da u sva tri slučaja mislimo na Ugre. opravdana. Ban Pavao Šubić bio je na vrhuncu svoje moći. I ne samo to.
Što se pak tiče okolnosti u kojima je biskup Juraj pisao, poznato je da Pavao se upravo u to vrijeme opasno približio Rabu i počeo zanimati za
28
je nastojanje Anžuvinaca da se dokopaju ugarske krune podupirao papa njegove prilike. Nekako u to doba ban Pavao stječe današnji Karlobag, a
4. siječnja 1307. godine izdaje u Skradinu dvije isprave, od kojih jednom
i da su im Mlečani bili glavnim protivnicima.23 Upravo u doba kada rapski
odobrava Rabljanima slobodan prolaz i trgovanje bez naplate "carine,
biskup Juraj piše o čudima sv. Krištofora u prilog Raba, a protiv danka ili trgovine", a drugom im potvrđuje sve njihove posjede na njegovu
ponavljanja i bezuspješnih ugarskih navala, boravio je papin legat kardinal teritoriju, a posebno grad Jablanac.29 Već je Klaić pravilno shvatio da se
Gentilis u našim krajevima i razvio živu aktivnost u prilog Karla 30
radilo o povlasticama kojima je "ban Pavao mitio Rabljane". Ban je očito
Anžuvinaca, a protiv njegovih protivnika koji su svi na ovaj ili onaj način
bili promletački nastrojeni. Dakako da je ta legatova aktivnost prikrivena 24
djelomično i plaštem crkvene kontrole. Tako 24. srpnja 1308. godine CD ΥΠ!, 189, br. 171 auditurus quasdam sententias et processus, quos intendebatfacere contra ipsum.
25
CD Vin, 190-194, br. 172. Zanimljivo je kako zadarsko svećenstvo pravno objašnjava svoju
nepokornost prema legatu Gentffisu. Ono tvrdi da je Gentilis papin legat samo za ugarske
20
PRAGA 1931., 10, - i cronisti italiani đesignino col nome de Waringi, Guarangi i nonnanni krajeve, a ne i za Zadar (i Rab dakako) koji ne pripadaju Ugarskoj, već su pod Mlecima.
rimasti nel nord, no n q uelli insediatisi i n Italia (spac. L. M.). 26
CD VIII, 194-195, br. 173.
21
KLAIĆ, N. 1965.-1966-, 132. 27
CD VIII, 223-224, br. 192.
28
22
V. npr. HEINEMANN, 38, 39,745 i d.; CHALANDON, 270; GAY, 423-430. KLAIĆ, V. 1897., 83-84.
29
23
KLAIĆ, V. 1897., 90 i d. Opći prikaz događaja sa šireg stajališta mletačke i evropske KLAIĆ, V. 1897., 84-85. Isprave je objavio u cijelosti M. Sporać, VZA 1,1889., 58-59, a
politike v. npr. LENEL 1897., 77 i d.; KRETSCHMAYR, 179 i d.; CESSI 1968., 280; V. KLAIĆ nalaze se i u CD VIII, 131 i d., nr. 118 i 119.
30
1900., 17;. PRAGA 1954., 108. KLAIĆ, V. na i. mj.
htio sklonuti Rabljane da se odmetnu od Mlečana: usko prijateljstvo s Pavla, odnosno njegova sina Mladena s jedne strane i Mletaka s druge,
Pavlom osiguravalo im je sjajne perspektive, a eventualni sukob s njime osobitu ulogu odigrao je Pag koji se odmah nakon prelaza Zadra pod
mogao je uzrokovati gubitak svih stečenih prednosti.31 Više je nego Pavlovu zaštitu odmetnuo od Zadra, priznao izravno mletačko
vjerojatno da je javno izražavanu Pavlovu milost slijedila intenzivna vrhovništvo33 i stupio u ogorčenu borbu protiv Zadrana i njihovih
podzemna akcija Pavlovih pristaša u Rabu koji su se vjerojatno spremali saveznika.34* Čini se da su upravo između Raba i Paga planule osobito
da na dani znak dignu ustanak i preuzmu vlast u gradu. Ta nešto slično oštre borbe, potaknute lokalnim neraščiščenim računima koje su se
dogodilo se nešto kasnije, 6. ožujka 1311. godine u Zadru, gdje je prohrvatska produžile i nakon mira sa Zadranima i koje su našle svoj izraz u nagodbi
i prokraljeva stranka digla bunu i zbacila promletačku vlast. Čini nam se da između Paga i Raba od 3. listopada 1315. godine.35 U toj se nagodbi govori o
se nešto slično može dokazati i za Rab, doduše ne izravnim dokazom o poginulima, o osuđenima na smrt, i o raznim štetama što su međusobno
zbacivanju promletačke vlasti u Rabu, ali dovoljnim brojem posve uvjerljivih počinjene, a posebno se ističe razdoblje ctb inicio guere exorte inter Venetos et
činjenica i okolnosti koje sve ukazuju upravo na takav razvoj događaja. Jadrenses te se određuje da će se sve štete počinjene za vrijeme rata podmiriti
Prije svega, treba uzeti u obzir da je Zadar otpao od Mletaka i putem posebne arbitražne komisije. Ako je Pag ratovao zajedno s Mlecima
priklonio se banu Pavlu 6. ožujka 1311. godine, da su Mletci tijekom dvije protiv Zadrana i Rabljana, onda je jasno da je Rab u ratu Mletaka i Zadra bio
godine upornom borbom pokušavali da se ponovnu domognu Zadra i da protivnik Mletaka i da je prema tome u Rabu došlo do važnih promjena kojih
su u tome uspjeli u rujnu 1313. godine, što im je bilo to lakše što je ban se biskup Ivan još 1308. godine bojao pišući legendu o sv. Krištoforu.
Pavao umro negdje u svibnju 1312. godine.32 U tom ratu između Zadra i Ali to nije sve. Čini nam se da postoji još jedan prilično jasni znak da
su Rabljani faktički napustili Mletke i odazvali se Pavlovim ponudama.
31
Ban Pavle i rapski knez Marko Michieli bili su prema riječima samog bana "intimni Naime, Krčki knezovi pišu 2. srpnja 1314. godine36 odgovor mletačkom
prijatelji": u ispravi od 4. siječnja 1307. ban Pavle kaže da je Marcus Michael honorabilis comes duždu na njegovo pismo u kojem je on tražio u ime Rabljana - očito
Arbensis amicus noster intimus et precipuus (CD VIII, 132). To prisno prijateljstvo upalo je u ponovno mletačkih prijatelja i saveznika - naknadu štete učinjene
oči i novijim znanstvenicima. V. npr. ANTOLJAK 1972., 21, 58; KLAIĆ, N. 1976., 55. Rabljanima sa strane Krčkih knezova. Krčki knezovi ističu da su povod
Dakako da je takvo prisno prijateljstvo čudno u vrijeme kad su Mlečani zapletem u neprilikama ipak bili Rabljani koji su navalili na Krk i opljačkali ga non
ogorčenu borbu s papom i njegovim štićenikom Karlom Anžuvincem, a dakako i s tanquam subditi vestri vd kgales, sed SUB PROTECTIONE ETIAM QUONDAM
Karlovim pristašom banom Pavlom. Stvar postaje jasnijom ako uzmemo u obzir dvoličnu DOMINIPAUU BANI QUITUNC VESTER ET NOSTER IN1MICUS ERAT
ulogu kneza Marka Michielija koji je s jedne strane kao rapski knez bio predstavnik SE ARCTANDO. Dakle, za bana Pavla bili su Rabljani Pavlovi saveznici.
mletačkih interesa i tako se i ponašao (usp. odluku rapske općine na čelu s knezom Dakako to je moglo biti samo do svibnja 1312. godine, tj. do smrti bana Pavla.
Markom Michielijem od 1282. god. u kojoj se donosi odluka da se oružano intervenira u Očito je da su Rabljani odmah nakon Pavlove smrti ponovno vjerni mletački
korist Mletaka, a protiv obitelji Šubić u povodu osvajanja Omiša sa strane Jurja Šubića, podanici i da više ne pomišljaju na slične ispade, jer bi inače Krčki knezovi
brata bana Pavla: v. PRAGA 1927., 184), a s druge strane kao vrlo imućni posjednik na sigurno rekli da su doživjeli neugodnosti i za vrijeme Mladena.
veliko pozajmljivao Anžuvincima znatna financijska sredstva, i to unatoč strogim Bilo bi ipak ponalo čudno da su Rabljani pod mletačkim knezom
zabranama Mletaka, te od Anžuvinaca stekao razne osobne privilegije i koristi (v. npr. pokazali takvu borbenost protiv mletačkih saveznika i slogu s mletačkim
CARABELLESE). Ban Pavle i Marko Michieli bili su dakle politički "prijatelji" u prvom neprijateljima. Međutim, upravo to nije baš sigurno. Naime, Michieli,
redu s obzirom na Anžuvince, od kojih su i jedan i drugi imali u vidu razne koristi. Dakako rapski knez i mletački plemić, umro je prije travnja 1311. godine jer 10.
da je Michielijevo "prijateljstvo" moralo biti opreznije izražavano od Pavlova, jer je Michieli travnja 1311. nalazimo u Rabu rektora,37 tj. mletačkog činovnika, koji do
oprezno i vješto sjedio na dvije stolice. U tom svjetlu treba promatrati i potez papina legata izbora novoga kneza obavlja tekuće zadatke. Mleci nisu imalo pravo slanja
Gentilisa, koji je 17.VHI.1308. (CD VIII, 216, br. 183) Andriju, sina Marka Michielija, primio rektora u Rab i oni su toga bili svjesni, pa čak se može dokazati da upravo
za svog dvorjanina i istovjetni potez toga legata iz iste godine (CD VIII, 243, br. 202) kojim
je istu čast ukazao i Pavlovu sinu Jurju. Očito se vidi da je djelatnost papina legata bila ^LJUBIĆ, I, 256-258, pod br. 397-400, razne odluke mletačkog Velikog vijeća o paškome
usmjerena na utvrđivanje već postojećeg prijateljstva prema Anžuvincima i Šubića i knezu i njegovoj plaći itd.
Michielija. Dakako, sve to nije moglo umanjiti, već prije povećati neprijateljstvo Mletaka 34
BRUNELLI, 442.
i Anžuvinaca i pobuditi još veću sumnjičavost i opreznost kod čimbenika u Rabu, u prvom 35
CD VIII, 410, br. 335.
redu samog biskupa. 36
LJUBIĆ I, 281, br., 434
32
KLAIĆ N. 1971., 23. 37
INCHIOSTRI1930., 53.
rektora što se u Rabu spominje u travnju 1311. godine Rabljani nisu ako se možda ne radi o nekom drugom knezu kojeg bi onda Sanudo 1314.
priznavali i da su izabrali kneza po svojoj volji.38 Koga su izabrali? godine naslijedio u dužnosti, jer bi se i takvo gledište dalo braniti. Dakle,
Inchiostri je smatrao da je između M. Michielija, što je umro 1311. godine rektora što su ga Mleci poslali i što se u Rabu našao 14. travnja 1311. godine
i rektorata Belletta Falierija u 1320. godini vladao kroz cijelo vrijeme Nikola Rabljani nisu prihvatili, prema priznanju samih Mlečana. Novog kneza
Sanudo,39 ali čini se da to nije tako. Sanudo je bio upleten u neke nečiste Rabljani su izabrali u najboljem slučaju negdje u drugoj polovici 1312.
poslove pa je morao biti s Raba povučen 15. studenoga 1319. godine.40 i godine. To znači da za vrijeme od recimo svibnja 1311. do ljeta 1312. godine
Kasnije je rapski knez Andrija Michieli u ime oštećenih Rabljana vodio Rab nema kneza ili bolje reći nema kneza što je izabran na način i po
postupak protiv Sanuda, a ovaj je iz Mletaka odgovorio preko mletačkog postupku kojeg bi Mleci priznali i koji bi se Mlečanima sviđao.
dužda da može opravdati svoje financijsko poslovanje za 1314., 1316. i Rab nema od Mletaka priznatog kneza od svibnja 1311. do ljeta 1312.
1317. godinu, i da za te godine ima zadovoljavajuće isprave. Nikola godine; Rab je uz bana Pavla do njegove smrti, tj. negdje do svibnja 1312.
Sanudo je nadalje tvrdio da se razrješnica za 1315. godinu mora nalaziti godine; Rab se bori s Fazanima, mletačkim prijateljima za vrijeme
na Rabu, za 1318. godinu da nije uopće ništa primio, a da je u 1319. godini mletačko-zadarskog rata, tj. od 6. ožujka 1311. do 23. rujna 1313. godine.
otišao iz Raba.41 Sanudov odgovor ukazuje na to da je on bio rapskim Dakle, izgleda vjerojatno da je Rab pristao uz Pavla negdje u svibnju 1311.
knezom bar od 1314. do 1319. godine. Međutim prema jednoj vijesti iz 10. godine i bio uz njega sve do njegove smrti negdje u svibnju 1312. godine.
studenoga 1312. godine proizlazi da je komisija mletačkoga Velikog vijeća Najvjerojatnije je mletačka mornarica koja je 1313. godine bila upućena na
zadužena za izbor rapskoga kneza dovršila svoj posao/2 pa iz toga treba opsadu Zadra bila dovoljan razlog Rabljanima da se opet sjete svoje
zaključiti da su Rabljani prije toga izvršili uobičajeni izbor svoga kneza i vjernosti Mlecima.
zatražili od njega potvrdu,43 pa je možda upravo taj knez Nikola Sanudo, Možda bi kao zapreka ovom našem izlaganju mogla izgledati
okolnost da je biskup Juraj vršio svoju dužnost u Rabu do 1313. godine
38
Naime, 19. siječnja 1320. u Velikom vijeću se utvrđuje da non videatur nobis quod ličite kako to tvrdi Farlati. Doista, nezamislivo je da bi biskup Juraj ostao na
per ipsum pactum mitti possit vicanus Arbum per nos et alio tempore vacante čamite homines Arbi svojoj stolici tijekom burnih događaja 1311. i 1312. godine. Međutim je
recusaverint recipere rectorem missum de Venetiis et elegerunt a se rectorem sicut est notorium Praga dokazao da je biskup Juraj umro već 1309. godine.44
(LJUBIĆ, 1,306, br. 483). Ako je nešto notorno, to se moralo dogodili ne baš tako davno. Ukratko, čmi se da nije nevjerojatno da su se bojazni biskupa Jurja
A kako je 1320. god. smijenjen Nikola Sanudo koji je bio rapski knez niz godina, to se ostvarile, doduše tek na razmjerno kratko vrijeme, naime od svibnja 1311.
nagovještaj na odbijanje Rabljana da priznaju rektora (vikanja) može odnositi samo na do svibnja 1312. godine i da bar u to kratko vrijeme Rab nije uz Mletke,
vrijeme neposredno prije Sanudija. Na neko drugo vrijeme teško je pomišljati s razloga što
je Marko Michieli, koji je umro 1311. godine, vladao izvanredno dugo. već uz bana Pavla.45
M
INCHIOSTRI1930., 55. .
* LJUBIĆ, 1,304, br. 479. 44
PRAG A 1931., 5.
41
LJUBIĆ, 1,325, br. 503 od 12. svibnja 1321. 45
O rapskoj povijesti ne postoji pouzdana monografija. Nekoliko općih podataka može se
42
LJUBIĆ, 1,264, br. 412: Cum facta Arbi occasione electionis comitatus commissa fuerunt consilio naći u enciklopedijama (MODESTIN, članak Rab u Narodnoj enciklopediji srpsko-
de XIII et ipsa causa ipsius electionis cessaverit et finem habuerit (...). hrvatsko-slovenačkoj, Ш, Zagreb, 1928., 747; NOVAK, članak Rab u Pomorskoj
43
Prema ispravio iz 1118. god. Rabljani su samostalno birali kneza kojeg je mletački dužd nakon enciklopediji, 6,1960., 445; RADUUĆ, članak Rab u Enciklopediji Jugoslavije 7,1968., 1-
toga potvrđivao (CD Π, 29-30, br. 27). Već 1166. god. dolazi do promjene: Rabljani predlažu 2). SCHLEYER, Arbe, Stadt und Insel, Wiesbaden, 1914., beznačajno je djelo, a jedina
duždu na potvrdu četiri kandidata iz Raba i dva iz Mletaka; ako u roku od pet mjeseci ne monografija na našem jeziku BRUSIĆ, Otok Rab (bez godine izdanja) pisana je s ljubavlju,
predlože, dužd postavlja kneza po svojoj volji (CD Π, 103-105, br. 99). Mlečani su htjeli ali s dosta pogrešaka, a za razdoblje što nas zanima ne donosi upravo ništa. Dosta korisnih,
pravo Rabljana što više ograničiti. Dana 6. rujna 1320. utvrđuje se u Mlecima sa strane
ali međusobno nepovezanih podataka o Rabu donosi PRAGA 1926., 178 i d. a još više
posebne pravne komisije da nažalost ne postoji mogućnost zabrane izbora kneza (LJUBIĆ,
INCHIOSTRI 1930., ali je prvonavedeno djelo ipak samo recenzija a drugo pravno-
1,322, br. 4%). Inchiostri zaključak pravne komisije pogrešno objašnjava: po njemu oni kažu
da bi zabrana bila protivna općem pravu i da oni mogu kneza izabrati koristeći se svojim povijesna studija koja samo usput donosi i povijesne podatke. Vrlo korisnih pogleda za
općim pravom. Pravna komisija zapravo kaže nešto drugo: mletački consilium rogatorum rapsku povijest može se naći u KLAIĆ N. 1955a., 37 i d., ali je taj rad već po svojoj tematici
zabranio je održavanje rapskih izbora iz određenih razloga; kako su ti razlozi prestali usmjeren u prvom redu na analizu nekih isprava što se odnose na Rab. Događajima oko
vrijediti, specijalna odredba vijeća prestaje važiti i stupa na snagu opće pravo, a po njemu Raba početkom XTV. st. ne pridaje se skoro nikakove pažnje još od LUCIJA1666., 202-203,
se ne može vršiti zabrana izbora. koji je naveo samo dvije isprave bana Pavla izdane 1308. u korist Rabljana.
222 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištofoni 223
Preostaje nam još da odgovorimo na pitanje kada se zbio ugarski smo možda prisiljeni odbaciti tu vijest kao običnu izmišljotinu legende o
napadaj na Rab, opisan u prvom čudu sv. Krištofora. Dosadašnji napori sv. Krištoforu?
historiografije ne mogu biti od pomoći s razloga što se pogrešno smatralo Čini nam se da se tu vijest može vrlo dobro povezati s viješću Bečke
da se radi o južnotalijanskim Normanima i što se navala na Rab povezivala ilustrirane kronike o ugarskoj intervenciji u korist Zvonimira negdje poslije
s napadom grofa Amika na Dalmaciju godine 1074.46
1064. godine.54 Vijest glasi: Misit itaque rex Zolomerus Dalmacie, цш sororius
Iz legende što ju je napisao Juraj proizlazi da se navala dogodila za Geyse erat, nuncios ad regem Salomonem et ducem Geysam et rogavit eos ut (...)
biskupa Domane. Međutim o tom biskupu nam inače nije ništa poznato. contra adversarios suos, scilicet Carantanos ipsum adiuvarent, qui tune marchiam
Ipak, i taj podatak može se donekle iskoristiti jer biskup tvrdi da se drugo Dalmacie occupaverunt. Rex igitur et dux collecto exercitu iuerunt in Dalmatiam
čudo sv. Krištofora dogodilo za vrijeme biskupa Pavla Vuka (Paulus et ablatam šibi restituerunt integre.55 Vijest je doduše ponešto nejasna i
Lupus), a taj da je cjuartus a predecessore iam dicto. Farlati,47 a po njemu i naši zahtijeva ponovnu temeljitu analizu, ali joj se u posljednje vrijeme poklanja
povjesnici tvrde48 da to znači da je Pavao treći biskup iza biskupa Domane, prilično povjerenja.56 Ovdje je dovoljno istaći bar to da se oba izvora -
dok Praga tvrdi da je četvrti.
legenda o čudu sv. Krištofora i Bečka ilustrirana kronika - slažu u tome
U obzir dolaze ovi rapski biskupi:
da su se ugarske čete pojavile na Jadranu negdje prije 1074. godine.
- Grgur, pojavljuje se godine 1074.49 i 1075.50
- Vitalis, pojavljuje se godine 1086.51 i 1089./90.52 IV. Zaključak
- Petar, pojavljuje se godine 1095.53
Poslije biskupa Petra u izvorima nalazimo biskupa Pavla Vuka od Prvo čudo sv. Krištofora kojim je on prema legendi, što ju je priopćio
približno 1106. pa sve do 1118. godine. biskup Juraj svojim spisom iz 1308. godine, odbio napadače na Rab negdje
Dakle, ako bi se prihvatilo stajalište Farlatija onda bi to značilo da se u drugoj polovici XI. stoljeća ne može se odnositi na Normane iz Južne
prva navala na Rab dogodila između biskupa Grgura i Vitalisa, tj. poslije Italije jer njih ni mletački ni dalmatinski ni južnotalijanski izvori ne
1075. godine što znači da se uopće ne bi moglo povezivati normansku nazivaju Varjazima. Čini se da je biskup Juraj bio dobro obaviješten kad
navalu na Dalmaciju s navalom na Rab. Prema tome, ili treba odustati od je pišući o tom prvom napdaju mislio na Ugre, te da je Farlatijevo
povezivanja normanske navale s napadajem na Rab ili treba prihvatiti stanovište da ne može o njima biti riječ zato što se oni u našim krajevima
Pragino tumačenje da se između Domane i Pavla nalaze tri biskupa. nisu pojavljivali sve do kralja Ladislava postalo bespredmetno nakon
Nezavisno od toga, čini nam se da se riječi legende svakako treba tumačiti valorizacije podataka Bečke ilustrirane kronike. Ugarski napadaj na Rab
na način kako je to učinio Praga: quartus a predecessore znači da dolazi treba po podacima iz legende smjestiti negdje prije 1074. godine, a s time
najprije predecessor pa onda četvorica biskupa, medu kojima je zadnji, tj. se slažu i vremenski podaci o ugarskoj intervenciji na Jadranu, zabilježeni
četvrti Pavle Lupus. Iz toga slijedi da se napadaj na Rab dogodio prije 1074. u Bečkoj ilustriranoj kronici.
godine, tj. prije biskupa Grgura. Biskup Juraj pisao je dakle imajući na umu DODATAK
neku ugarsku navalu na Rab koja se zbila prije 1074. godine. N. Klaić napomenula je u svom radu 1982.-1985., 525-536, da u ovome
Da li možemo vjerovati biskupu Jurju kad nas obavještava o nekom našem radu nismo podrobnije analizirali Bečku ilustriranu kroniku. To
upadu ugarskih vojski na naše primorsko područje prije 1074. godine ili smo već u našem radu 1987., 86, bilj. 43, objasnili: "Mislimo da smo dužni
to objasniti. Naime, kako je u vrijeme objavljivanja našeg članka, tj. 1978.
46
god., bio već prihvaćen za objavljivanje i naš drugi članak u kojem se
Kao konačni rezultat može se uzeti stajalište BARADA 1957., 197 i d. po kojem se događaj podrobnije govori o Bečkoj ilustriranoj kronici, mislili smo da je dovoljno
zbio 14.IV. do 9.V.1074.
47 reći da vijest iz te Kronike zahtijeva "ponovnu temeljitu analizu" u nadi
FARLATI, 231.
48
ŠIŠIĆ 1914a., 588; KLAIĆ, N. 1965.-1966., 133. 54
« PRAGA 1931., 9. Naime, Bečka ilustrirana kronika sadrži vijest o pomoći ugarskog kralja Zvonimiru
50 između vijesti o Salamonovu krunisanju u prvoj polovici 1064. god. i vijesti o provali
On je studenoga 1074. (v. BARADA 1957., 195) sudjelovao na splitskom sinodu.
51
CD 1,184-186, br. 144. Pečenega koju neki datiraju s 1068. a drugi a 1071. god.
55
52
CD 1,191, br. 151 = Doc., 147-148, br. 123. Doc., 474.
56
53 Vijest je osobito valorizirao HAUPTMANN 1929., 380-387. Vidi i KLAIĆ, N. 1965., 263
CD I, 203-205, br. 164 (7.III.1085.) = Doc., 159-160, br. 131.
i d.; ISTA 1965.-1966., 126 i d.; ISTA 1971. 377 i d.
da će oba članka biti dostupna čitateljima približno u isto vrijeme. Još 27.
ožujka 1979. dobili smo obavijest da uredništvo časopisa Histria historica
očekuje "prve špalte zaostale periodike Histria historica sv. 1/1978" a 2.
travnja 1980. dobili smo već radosnu vijest da je naš članak "u prelomu".
To je razlog zašto smo se u mnogim našim drugim radovima koji su u
međuvremenu objavljeni pozivali na taj članak (npr. u 1980c., 138).
Nažalost, ispriječile su se poteškoće u vezi s izradom klišeja za neke druge
radove istog broja, koje su otklonjene tek početkom 1984. godine, pa nam
je uredništvo 15. veljače 1984. javilo da upravo završava taj svezak. Očito
su sve poteškoće u vezi s tiskanjem tog broja konačno uklonjene. Na žalost,
sve do 1990. god. taj rad nije bio objavljen pa smo bili prisiljeni da tek u
svom radu 1990c, 39-62, objavimo te svoje iscrpne analize. Tako je
diskusija s N. Klaić izostala, jer je ona u međuvremenu nažalost umrla.
Naše analize, objavljene 1990. god. nisu do danas (1999. god.) otvorile
diskusiju o tom doista važnom pitanju starije hrvatske povijesti, već autori
i dalje pišu na osnovi starije zastarjele literature unatoč našim opetovanim II. Epigrafika
pozivima na diskusiju.
1. BRANIMIROV NATPIS IZ 888. l MEĐUNARODNI
POLOŽAJ HRVATSKE
(Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 40,1990., 17-37)
I.
Obilježavanje 1100. obljetnice natpisa na kojem je uz spomen imena

hrvatskoga vojvode Branimira ubilježena i godina 888.1 svakako je svečan
događaj, to više što je iz doba istoga kneza sačuvan još jedan kameni
spomenik na kojem je prvi put epigrafički dokumentirano ime Hrvata: dux
Cruatorum.2 Prohujala stoljeća prekrila su tamom zbivanja što su se
odigrala u to davno doba. Ostalo je svega nekoliko podataka, a i ono malo
što je sačuvano predstavlja za istraživače naše povijesti velik broj
nepoznanica, koje nije lako uspješno uskladiti u koherentnu sliku. Ali,
možda upravo to čini istraživanja fascinantnim i potiče nas na nove i šire
analize. Pritom moramo biti osobito zahvalni arheolozima, nalazi kojih,
koliko god bili fragmentarni i rijetki, krče put novim spoznajama i
istovremeno otvaraju nova pitanja.
Kao što je poznato, natpis o kojem je riječ pronađen je kod Gornjeg
Muca 1871.3 a objavljen prvi put 1874. godine4 i odonda je bio predmetom
proučavanja naših najuglednijih povjesničara, arheologa i drugih
znanstvenika^ Dovoljno je spomenuti samo imena Ljubica,5 Račkoga,6
Brunšmida/ Šišića/ Karamana,9 Barade,10 N. Klaić," Tadina,12 Rendić-
Miočevića13 i Rapanića14- da spomenemo samo neke koji su se podrobnije
1
Najbolja fotografija u: JELOVINA, 14. Na str. 96 osnovna literatura.
2
Op. cit., 14-15 s literaturom na str. 96.
3
Usp. LJUBIĆ i RAČKI, 1874.
4
Na i. mj.
5
Na i. mj..
6
Na i.mj., 103-108.
7
BRUNŠMID, 120-131.
"ŠIŠIĆ1925., 393.
» KARAMAN 1930,80-81; ISTI 1943., 45-47.
"'BARADA 1937., 60-61; ISTI 1942., 240-241.
11
KLAIĆ N.,1971., 257.
13
TADIN, 63.
13
RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1982. 400-401.
14
RAPANIĆ 1981., 180-182.
227
Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske
pozabavili raznim vidovima problematike toga natpisa i koji su korak po

korak otkrivali nove elemente u razrješavanju zagonetki što ih pruža. Što se pak tiče papinske kancelarije, ona se vrlo dugo držala
Sama datacija, koja je u središtu ovoga svečanog obilježavanja, što se ranobizantskog načina datiranja s konstantinopolitanskom indikcijom.
tiče čitanja, ne predstavlja problem. U natpisu se jasno vidi rimskim Sačuvano je, kao posvemašnji izuzetak, jedno pismo Ivana VIII. iz 878. koje
brojkama napisano DCCCLXXX ET VIII; VI q(ue) indic(tione). Indikcija je je datirano s krćanskom erom, a nešto više primjera, ali još uvijek iznimno,
sigurno konstantinopolitanska. Ona počinje s 1. rujnom i završava 31. može se naći tek počevši od pape Ivana XIII., tj. od sredine druge polovice
kolovoza iduće godine. Šesta indikcija obuhvaća vrijeme od 1. rujna 887. X. stoljeća, doduše s početkom godine 25. prosinca, tj. rođenja Kristova.
do 31. kolovoza 888. U natpisu je godina 888. povezana s naznakom da Kolika je to rijetkost vidi se po tome što je veliki Mabillon tvrdio da ne
se ona računa od vremena otkako se Krist otjelovio, inkarnirao, u tijelu poznaje iz papinske kancelarije do konca X. stoljeća ni jedne sigurne
Djevice Marije. Upotrijebljen je dakle tzv. stilus incarnationis, po kojem se datacije po kršćanskoj eri, pa je tek Marini pronašao poneki rijetki
početak godine računao s 25. ožujkom, tj. s blagdanom Blagovijesti. Prema primjer.17
računanju nazvanom kasnije calculus pisanus godina je počinjala 9 mjeseci U Branimirovu natpisu godina utjelovljenja nije dana na inače
i sedam dana prije nego po današnjem računanju, što znači da je 888,. uobičajeni kratki način, npr. anno incarnatione Damini, već na način koji
godine obuhvaćala vrijeme od 25. ožujka 887. do 24. ožujka 888. Drugim djeluje vrlo arhaično:
riječima, ako prihvatimo calculus pisanus, podaci iz natpisa obavještavaju sacra de virgine carne ut sumpsit.
nas da je natpis uklesan po današnjem načinu računanja u vrijeme od 1. Značajno je da se i u ispravi hrvatskog vojvode Muncimira iz 892.
rujna 887. do 24. ožujka 888. Ako bi se pak uzelo da je natpis učinjen po godine upotrebljava ista arhaična formulacija, i, što je još važnije,
firentinskom načinu računanja godine utjelovljenja, onda bi se vrijeme kršćanska era:
izrade natpisa ograničavalo na vremenski razmak od 25. ožujka do 31. Anno [...] postquam Christus carnem de virgine sumpsit octogesimo
kolovoza 888. nonagesimo secundo, indictione undecima sub die quarta Calendarum
Međutim, vrlo je značajna vać sama upotreba kršćanske ere, tj. octobrium,w
godina 888. Ondje gdje postoji bizantska vlast ili pretežni utjecaj odnosno tj. u godini 892. otkako se Krist utjelovio u Djevici, indikcije 11. dana
barem čvrsto ukorijenjena ranobizantska tradicija, tamo je datiranje posve dvadeset i osmoga rujna, a na natpisu istoga vladara pronađenom u
drukčije. Uzmimo npr. južnu Italiju gdje se to može vrlo lijepo pratiti zbog Uzdolju blizu Knina čitamo da je Muncimir (princeps Muncimyr) ostvario
razmjernog obilja izvornog materijala. Evo kako je datirana isprava iz pobožnu zadužbinu
lipnja 1048.: octigenti (non)aginta et q(ui)nq(ue [a]nnor(um) d(omi)ni.™
Sexto anno imperii damini Constantini Monomachi mense iunio prima Triput spomenute godine po kršćanskoj eri u hrvatskim vrelima iz
indictione,15 888., 892. i 895.20 neočekivano su uvjerljiv dokaz da su hrvatski vladari
tj. šeste godine carevanja gospodara Konstantina Monomaha, mjeseca već u to doba računali godine na način koji tada nije bio u upotrebi ni u
lipnja, prve indikcije. Bizantu ni u papinskoj kancelariji i koji se počeo upotrebljavati u
Tako su datirane i sve ostale vrlo brojne isprave bizantskoga razdoblja. karolinškoj kancelariji tek za Ludovika III. (876.-8S2.) i Karla III. (izgubio
21
Ali odmah nakon nestanka bizantske vlasti i normanskog osvajanja Banja prijestolje 887.). Natpis iz 888. upućuje nas dakle na zaključak da je
1071. datacija se naglo mijenja. Evo npr. datacije isprave iz 1077.: Hrvatska u to doba bila kulturno čvrsto povezana sa Zapadom i
Anno incarnationis damini nostri lesu Christi millesimo septuagesimo preuzimala čak i njegove kulturne inovacije. Pa ipak, na franačkom je
septimo. Regnante domino Rubberto invictissimo duce Italiae, Calabriae Zapadu upravo tada, točnije rečeno jednu godinu ranije, 887., nestala idela
atque Sikilije sexto, mense iunio quintadecima indictione,™
tj. godine utjelovljenja našega gospodina Isusa Krista 1077., za kraljevanja 17
MARINI, 236.
gospodara Roberta, nepobjedivog vojvode Italije, Kalabrije i Sicilije. 18
CD, L, 23. Usp. i 205 (Zadar, 24. studenoga 1095.) i CD II., 54 (Split, 1144.).
"Vidi npr. MIHALJČIĆ - L. STEINDORFF, 41 i 132, s literaturom.
20
Možda bi se ovamo mogao ubrojiti i natpis kraljice Jelene iz 976. Vidi MIHALJČIĆ-
15
CDB, IV, 1900., 71. STEINDORFF, 53- 54 s literaturom.
21
16
Na i. mj., V, Bari, 1902., 2. U nas vidi lijep epigrafički primjer već za 857. (Pula) za cara Ludovika II.: MIHALJČIĆ-
STEINDORFF, 5-6, s literaturom.
230 ! 231
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske
o jedinstvenom zapadnom carstvu pod vodstvom karolinške dinastije, a pa je nevjerojatno da bi se neki bizantski komandant flote upustio u
zadnja dva desetljeća IX. i prva desetljeća X. stoljeća bez ikakve su sumnje nepotrebni rizik iskrcavanja na kopno, kojem se i ne vidi pravog razloga,
označavala ujedno i najnižu razinu na koju je pala Europa kao cjelina prije i prihvaćanja kopnene bitke. Nakon što je Oikonomides 1972. dokazao 27
njezina ponovnog uspona u idućim stoljećima. Kako to da se u da se Taktikon Uspenskoga treba datirati sa 842./843., takva su
Branimirovoj Hrvatskoj zapadni utjecaj zapaža u bezbroj kulturnih neuvjerljiva domišljanja postala suvišnima. Dapače, navedena dva
elemenata, od kojih je jedan i datiranje po kršćanskoj eri, u doba kada je podatka daju razmjerno vrlo precizno datiranje osnivanja bizantske teme
na Jadranu gospodario moćni Bizant? Da bismo to razumjeli, moramo se Dalmacije. Dalmacija je 842./843. još samo arhontija, a S47./848. u njoj je
vratiti u vremenu malo natrag. smještena bizantska vojska sa strategom-patricijem na čelu. Jasan je i razlog
zašto je Trpimir krenuo protiv dalmatinskog stratega. Očito je njega, kao
2. moćnog vladara, i te kako smetala prisutnost bizantske vojske u bizantskoj
Dalmaciji. U prilog tome mišljenju govori i pažljiva analiza vijesti
Poznato je da je već za vladanja Mihajla III. (840.-867-), prethodnika
Konstantina Porfirogeneta o uspostavljanju bizantske vlasti nad
Bazilija L, Bizant ponovno počeo ekonomski i vojno jačati unatoč
dalmatinskim gradovima. Konstantin Porfirogenet o tome govori čak u tri
unutrašnjim trzavicama i vanjskim porazima. U pogledu Dalmacije
svoja djela.28 U svim svojim izvještajima on podvlači da je do bizantske
postavlja se pitanje da li je do vojne prisutnosti Bizanta - drugim riječima
intervencije u Dalmaciji došlo u povodu arapskog osvajanja gradova
do osnivanja teme, kojoj je na čelu bio vojnoadministrativni komandant,
Budve, "Rose" (Risana?) i Kotora i opsjedanja Dubrovnika. Car-pisac imao
strateg, u rangu patricija - došlo već za Mihajla III. ili tek za Bazilija I.
je pri ruci pouzdane podatke iz carske arhive, samo što ih je iz rada u rad
Rješenju toga pitanja pomaže na neočekivani način novoutvrdeni pomak
sve više prepravljao zbog sve jače izražene tendencije uveličavanja njegova
u dataciji tzv. Taktikon Uspenskoga.22 U tome je Taktiku sastavljenom
djeda Bazilija I. i omalovažavanja njegova prethodnika Mihajla III.
četrdesetih godina IX. stoljeća Dalmacija još puka arhontija23 - drugim
Međutim, u sva tri izvještaja ponavljaju se podaci o arapskim vodama pri
riječima, nema još vojne prisutnosti Bizanta. S druge strane postoji
osvajanju dalmatinskih gradova i opsjedanju Dubrovnika. To su Saba i
prvorazredna suvremena vijest poznatoga mislioca Gottschalka, koji je
Kalfus, imena kojih su poznata iz nekih vijesti o arapskom nastupanju na
boravio na dvoru kralja Trpimira 847./848. godine.24 On izvještava da je
Jadranu iz 840. i 841., i Soldan, koji se sigurno odnosi na vrijeme Bazilija
"Trpimir, kralj Slavena, krenuo u boj protiv Bizantinaca i njihovog
I. Po caru-piscu Arapi su nakon podsjedanja Dubrovnika osvojili Bari i
patricija".25 Bitka se odigrala na kopnu. Naime, Gottschalk govori o
tamo ostali četrdeset godina. Podatak je dakako samo približan, ali se iz
ponašanju konja u Trpimirovoj vojsci, koje mu je dalo naslutiti da će
njega, povezanog s arapskim vodama Sabom i Kalfusom, vidi da
Trpimir pobijediti. Kako je patricij počasni rang stratega tema,
Konstantin Porfirogenet vrlo dobro znade da je do arapske navale na
najprirodnije je tumačenje te prvorazredne vijesti da je Trpimir krenuo u
Dalmaciju, povezane s ponovnim priznanjem bizantske vlasti u Dalmaciji,
kopnenu bitku protiv stratega Dalmacije, dakle da je već 847./848.
došlo još za Mihajla III. U svom najranijem djelu De thematibus car-pisac
Dalmacija bila organizirana kao tema. Međutim, kako se Taktikon
to čak i priznaje expressis verbis: "Za carevanja Mihajla, sina Teofilova došla
Uspenskoga datiralo sa 845./846., to je u literaturi prodrlo shvaćanje
je iz Afrike mornarica...",29 samo što tvrdi da je do opsade Dubrovnika
Ferluge, izneseno 1955.,26 da su ta dva datuma preblizu i da nije vjerojatno
došlo tek pri kraju Mihajlove vladavine tako da su dubrovački poslanici
da je Dalmacija bila još 845./846. samo arhontija, a već S47./848. tema.
koji su od Bizanta tražili pomoć već našli na carskom prijestolju Bazilija.
Zato se pomišljalo na neku pomorsku ekspediciju "bizantske flote koju je
U zadnjoj svojoj verziji tih događaja, tj. u djelu De administrando imperio,
predvodio neki patricije", možda strateg Kefalonije ili Drača. Teza nije
car-pisac potpuno odstranjuje Mihajla i piše: "Za carevanja cara (...) Bazilija
osobito uvjerljiva jer Gottschalk govori o kopnenoj bici s upotrebom konja,
došli su iz Afrike Arapi ,..".30 Dakle, u izvještaje cara-pisca i arapskoj navali
o ponovnom priznanju bizantske vlasti u Dalmaciji nisu se slučajno ili
- V. OSTROGORSKI, 1953.
23
OIKONOMIDES, Le Taktikon Uspenskij, 57. 27
OIKONOMIDES, 47.
24
KATIĆ, 9. 28
Tj. De thematibus, De administrando imperio i Vita Basilii u Theophanes Continuatus.
25
Na i. mj. 29
Tekst vidi npr. u Doc., 342.
26
FERLUGA 1957., 1957., 66-67. 30
Doc., 347.
232 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 233
zabunom uvukle kronološke greške, nego je do toga došlo tendencioznim ne samo to. Baziliju se očito nije sviđalo čak ni to da bi papa bio u posjedu
prekrajanjem i povezivanjem vrela koja se odnose na dva događaja, jedan originalnih akata koncila. I zato se papinim legatima na povratku u Rim
iz četrdesetih, a drugi iz sedamdesetih godina IX. stoljeća, jedan iz dešavaju razne neprilike. Prema pouzdanom izvještaju sadržanom u Vita
Mihajlova, a drugi iz Bazilijeva doba. Ako se tendenciozne kronološke Hadriani Secundi,3* papini legati na putu preko Jadrana padaju u ruke
Konstantinove manipulacije uklone i ako prihvatimo činjenice i podatke Domagojevih Hrvata koji im uz ostalo oduzimaju "originalni zapisnik u
o kojima izvještava, proizlazi da se Bizant učvrstio u Dalmaciji odmah kome su se nalazili potpisi svih" biskupija, kako to kaže spomenuta
nakon uspješnog istjerivanja Arapa četrdesetih godina IX. stoljeća u doba Hadrijanova službena biografija. Hrvati su legate dulje vremena držali u
zarobljeništvu, tako da su se oni vratili u Rim tek 22. prosinca 870. - ali
arapskih vladara Sabe i Kalfusa. U jednom od svojih ranijih radova
bez originalnog zapisnika! Ne bi smjelo biti sumnje da je sve dobro
smatrali smo da se Bizant nakon 847./84S. povukao iz Dalmacije i ponovno
izrežirao Bazilije. Papin se biograf s pravom tuži da su papini legati nakon
osnovao temu Dalmacije tek poslije dolaska na vlast cara Bazilija. Čini nam ukrcavanja u Draču radi prijelaza preko Jadrana ostavljeni bez ikakve
se da je naše stajalište bilo previše pod utjecajem dosad iznijetih teza. Nova bizantske zaštite. Trebalo je samo dati mig Domagojevim brodovima da
istraživanja dovela su nas do uvjerenja da nakon četrdesetih godina IX. zaskoče brod s papinim legatima i da im tom prilikom oduzmu ono što je
stoljeća nije bilo nikakva prekida bizantske prisutnosti u Dalmaciji. bizantsku stranu najviše smetalo, zapisnike koncila. Da je Domagoj i inače
nastojao uskladiti svoju politiku s bizantskom, vidi se i po vijesti Ivana
3. Đakona da su negdje 876. "gentes Sclavorum et Dalmacianorum" napali
Dakako, tek je dolazak na vlast energičnog cara Bazilija L, osnivača istarske gradove.32 Ivan Đakon pod Dalmatincima misli uvijek i isključivo
na stanovnike dalmatinskih gradova. Tako npr. za vrijeme neposredno
Makedonske dinastije, omogućio Bizantu još daleko veći uzlet. Bazilije je
pred ekspediciju dužda Petra II. Orseola Ivan Đakon kaže da su samo
vodio duboko smišljenu politiku. Jedan od čimbenika na koje je Bazilije
Zadrani potpadali pod vlast mletačkog dužda, ali da su ih hrvatski i
na Zapadu u prvom redu računao bilo je papinstvo. Pritom je Bazilije imao neretljanski vladari stalno uznemiravali. Zato su "Dalmacianorum populi
savladati goleme teškoće, jer mu se u traženju saveza s papinstvom omnes", dakle svi dalmatinski gradovi, obratili duždu da ih zaštiti od
ispriječio vrlo neugodan i neobično žestok sukob pape Nikole I. i patrijarha "slavenske okrutnosti".33 Dakle, Ivan Đakon strogo razlikuje i čak
Focija. Izaziva udivljenje brzina kojom je Bazilije i u toj stvari postupao. suprotstavlja pojam Dalmatinaca i Slavena. Malo kasnije Ivan Đakon piše
On je došao na vlast 25. rujna 867. i istoga dana prinudio Focija da odstupi da je dužd nato krenuo sa svojom mornaricom prema srednjoj Dalmaciji
i već 23. studenoga uspio na stolicu konstantinopolitanskog patrijarha i usput u Osoru, gradu bizantske Dalmacije, regrutirao za vojsku sposobne
postaviti za Rim daleko prihvatljivijeg Ignacija. Pritom je Baziliju išla muškarce, pa kada je došao blizu Biograda, on je Dalmacianorum ac
naruku i neobična koincidencija da je u to vrijeme, 13. studenoga, umro Veneticorum militibus circumseptus, tj. okružen dalmatinskim i mletačkim
papa Nikola I. Tako su Nikolina smrt i udaljenje Focija uklonili glavne vojnicima, zahtijevao od građana Belgrada da mu se zakunu na vjernost,
zapreke sređivanja situacije s Rimom. Bazilije je naizgled otišao vrlo ali, nastavlja Ivan Đakon, oni su se bojali hrvatskog kralja, regis Sclavorum?4
daleko u ustupcima novom papi Hadrijanu II. Spor Focija i njegovih I opet nedvosmisleno razlikovanje Dalmatinaca i Hrvata. Dalje nabrajanje
protivnika prepušten je papinoj odluci, pa u lipnju 869. počinje koncil u bilo bi zamorno.35 Dakle, kad Ivan Đakon kaže da su Slaveni i Dalmatinci
Konstantinopolu na kojem papini legati predsjedavaju i imaju glavnu riječ. napadali istarske gradiće, on nedvosmisleno kaže da su Slaveni, tj.
U veljači iduće godine koncil je završio svoj rad ekskomunikacijom Focija Domagojevi Hrvati i dalmatinski gradovi napadali Istru, a kako je
pa je tako na prvi pogled izgledalo da je papa postigao vrlo mnogo. Dalmacija u to doba bila organizirana kao vojnoupravna bizantska tema,
36
akcija nije mogla biti provedena bez Bazilijeve inicijative.
Ipak, koncil se nije upuštao u pitanje koje je bilo za obje strane daleko
najvažnije, naime u pitanje crkvene pripadnosti Bugarske. Treba priznati, 31
da je u tom pogledu Bazilije naprosto nadmudrio papu. Naime, već tri DUCHESNE, 184: m Sdauonm deducti Domagpi manus. Doc, 361, nema odlučujuće rijea Domagoi.
32
dana nakon svečanog završetka koncila car poziva papine legate i МОМПСОШ, 122 ( =Doc., 365).
33
MONTICOLO, 155 (= Doc.., 425).
predstavnike patrijaršije Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema i poziva ih 34
MONTnCOLO, 158 (= Doc., 426).
da donesu odluku o tome kome pripada Bugarska. Dakako da su;' 55
Usp. npr. MONTICOLO, 165 (Petrus Veneticorum et Dalmaticorum dux je bez ikakve sumnje
predstavnici triju istočnih patrijaršija zauzeli stanovište da Bugarska ne dux Mlečana i stanovnika dalmatinskih gradova), nadalje DAI, cap. 30 (= Doc., 371-372);
pripada Rimu. Tako je papa na koncilu slavio ispraznu pobjedu, ali je Vita Basilii u Theophanes Continuatus V., cap. 54 (= Doc., 369) itd.
odmah potom doživio poraz u onome do čega mu je bilo najviše stalo. I 36
Podrobnosti u MARGETIĆ 1983., 270-275.
Razmotrimo sada još jednu vijest iz bizantskih vrela koja se odnosi na - vrlo često vojno intervenirali u korist istočnofranačkih vladara ili Bizanta
Hrvatsku. Riječ je o formularu adresa u pismima koja bizantski vladari ako im je to bilo u vlastitom interesu i ako im se takvu intervenciju platilo
upućuju stranim vladarima. Hrvatske se tiče ovaj odlomak: na ovaj ili onaj način. Isto tako bilo je i s Hrvatskom - o tome je car-pisac
"Arhontu Hrvatske, arhontu Srba, arhontu Zahumljana, arhontu Konstantin Porfirogenet čak sačuvao jasno svjedočanstvo. On kaže da je
Konavlja, arhontu Travunjana, arhontu Duklje, arhontu Moravije s car Bazilije naredio da dalmatinski gradovi plaćaju hrvatskom vladaru
natpisom: naredba kristoljubivih gospodara tome i tome arhontu te i te razna podavanja, uz ostalo i ono što su ranije davali strategu teme
oblasti."37
Dalmacije, naime Split 200, Zadar 110, a Trogir, Cres, Rab i Krk po 100
Formular se nalazi u djelu De ceremoniis, sastavljenom poslije 952., na zlatnika.41 To posve zadovoljavajuće objašnjava Domagojevu revnost
način koji je i inače karakterističan za pisanje cara-pisca. Djelo De ceremoniis prema Bizantu. Dakako da je Bizant podnosio takve u biti samostalne
prema vlastitom iskazu cara-pisca daje uz ostalo ono što je on našao na raznim vladare samo zato što nije imao dovoljno snage da ih potpuno podredi
mjestima razasuto i nesistematizirano. I doista, Ch. Diehl38 je dokazao da glave svojoj vlasti. Bizant se za prvih godina vlade Bazilija I. morao zadovoljiti
43a i 44 prve knjige nisu ništa drugo nego prerađeni protokol od 2. travnja s time što je prema izričitoj vijesti cara-pisca42 samo potvrđivao hrvatskog
764. Ostrogorski39 je također uspješno dokazao da se glave 38 i 43 odnose na vladara, kojeg su Hrvati prethodno izabrali, dakle time što je Hrvatska
razne ceremonijale krunjenja cara iz drugog desetljeća IX. stoljeća. Ostrogorski formalno priznavala bizantsku vlast. Bizantu bi daleko više odgovaralo
s pravom tvrdi da "svakom opisu iz Knjige o ceremonijalu leži u osnovi vidjeti u Hrvatskoj vladara koji bi bio puka bizantska kreatura. I to je
izvještaj o određenom istorijskom činu". Bazilije I. doista i pokušao za Zdeslava, za kojega javlja Ivan Đakon da je
Na koje se, dakle, razdoblje hrvatske povijesti odnosi taj odlomak? prisvojio vlast (ducatum) imperiali fultus presidio,43 "potpomognut carskom
Odgovor na to daje spominjanje arhonta Moravije. Ne mogu se smatrati zaštitom", kako to prevodi N. Klaić. Možda bi bolje bilo prevesti
uspješnim pokušaji da se kneza Moravije smjesti na područje Morave koja "potpomognut carskom oružanom snagom" ili slično, jer nam se čini da
utječe u Dunav u današnjoj Srbiji. Takve države s takvim nazivom nije bi Zdeslav teško došao na vlast pukom "zaštitom" da nije bilo izravne
tamo nikad bilo. Pod arhontom Moravije ne može se pomišljati ni na koga bizantske vojne intervencije. Očito je da je Bazilije I. pokušao nasilno
drugog nego na Rastislava, moravskog kneza, koji je umro 870. On je oko dovesti na vlast u Hrvatskoj osobu koja bi bila potpuno odana Bizantu.
862./863. poveo pregovore o primanju kršćanstva iz Bizanta, pa je to bio Pritom se Bazilije poslužio ugledom Trpimirove kuće. Naime, po Ivanu
početak djelovanja Konstantina i Metoda u Moravskoj. To se očito smatralo Đakonu Zdeslav je "iz roda Trpimira", koji je u Hrvatskoj imao ne samo
u Bizantu golemim političkim uspjehom i znatnim širenjem bizantskog najveći autoritet nego je, čini se, jedini bio ovlašten na vladarsku titulu.
utjecaja. Formularom kojim se šalju "zapovijedi" Bizant želi istaknuti da Zdeslav neće biti, mislimo, baš Trpimirov sin, nego je on vjerojatno samo
takvu inače samostalnu državu smatra područjem pod svojim iz roda Trpimirovića, jer Ivan Đakon izričito kaže da je Zdeslav "ex
najneposrednijim utjecajem. Posve je drugo pitanje da li taj formular progenie" Trpimira, dok za potjerane Domagojeve sinove kaže "filii
odgovara stvarnosti i da li su vladari tih država bili doista samo poslušni Domogor". Uostalom, osnovno je značenje riječi progenis "rod", dok se u
izvršioci zapovijedi bizantskih careva. Značajno je da se "zapovijedi" slalo značenju "sinovi" upotrebljava samo metonimički.
i Mlecima,40 a oni su u drugoj polovici IX. stoljeća bili potpuno samostalni, Ali, čini se da karizmatičnost Trpimirovića nije bila dovoljna da u
što Bizant, dakako, nije htio priznati. Ukratko, slanje "zapovijedi" Mlecima očima Hrvata opravda vlast Zdeslava i preko njega Bizanta. Vladavina
i moravskoj, pa dakle i Hrvatskoj, nije dokaz podčinjenosti tih zemalja, već Zdeslava trajala je vrlo kratko, možda čak mnogo kraće od godinu dana.
odraz poznate bizantske sklonosti državnopravnim fikcijama. Ivan Đakon javlja da je "neki Slaven, po imenu Brenamir ubio Zdeslava i
To nije nimalo u suprotnosti s Domagojevom očitom povezanošću s M
preoteo vlast (ducatum)", a to je moralo biti, kao što znamo iz papina
Bizantom, koja se očitovala u raznim prilikama, od kojih smo neke
pisma, prije 21. svibnja 879.
spomenuli. Naime, dovoljno je prisjetiti se da su Mleci - premda samostalni
37
De ceremoniis, 691 (= Doc, 416). 41
38
DIEHL, 293 i d. 42
DAI, cap. 30 (= Doc., 372).
39
Thephanus Continuatus,Vita Basffii, cap. 54 (= Doc., 369-370); DAI, cap. 29 (= Doc., 370-371).
OSTROGORSKI - STEIN 1932., 185 i d, = OSTROGORSKI 1070.. 278 i d. 43
MONTICOLO, 125 (= Doc., 373).
40
De ceremoniis, 690. 44
MONTICOLO, 126 (= Doc, 374).
2.16
Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 217
4.
Italiji u želji da barem tamo ojača i proširi papinsku vlast. Time je samo
Prije nego što podrobnije analiziramo papina pisma u Hrvatsku iz izazvao nove sukobe i krvave borbe.
doba Branimira, korisno je podsjetiti se na međunarodni položaj dvaju
Međutim, najgore od svega bilo je ipak slabljenje unutrašnje kohezije
glavnih faktora koji su u to doba utjecali na Hrvatsku. To su Bizant i
papinstvo pod Ivanom VIII. crkvene države koja je u to vrijeme doživljavala feudalizaciju crkvenih
posjeda i postepeni nestanak izravne papine vlast nad mnogim područjima
Što se tiče Bizanta, dovoljno je upozoriti na to da se njegova moćna
unutar te države, koja se i inače nije mogla nositi s velesilama. I kao što je
flota pod komandiranjem Nicete Orifa pojavila na Jadranu ubrzo nakon
zapadnofranački vladar Karlo II, godine 877. saborom u Quierzyu dao
dolaska na vlast Bazilija i ostvarila postupno sve jaču bizantsku kontrolu
zamaha feudaliziranju odnosa u Franačkoj, tako je upravo te iste godine
nad Jadranom i južnom Italijom. Tako npr. beneventanski vojvoda Adelgis
sinod u Raveni odlučio da se položaje, gradove i zemlje u crkvenoj državi
ne samo da 871.uhićuje cara Ludovika Π. nego se nešto kasnije (873.) obvezuje
treba dodjeljivati, u skladu s feudalnim pravom, u prvom redu članovima
Bizantu plaćati tribut. 25. prosinca 876. Bizantinci ulaze u Bari, bizantska flota od
plemićkih obitelji papinske države, tako da su ne samo prostrana područja
140 brodova tjera 879. Arape s jonskih otoka, njezina prethodnica pojavljuje se
nego čak i službe papinske države postale nasljedne. Uostalom, i
čak pred Napuljem, ubrzo dolazi do briljantne bizantske pobjede nad Arapima
"saveznike", ako ih tako možemo nazvati, uspijevao je papa Ivan VIII.
blizu Liparskih otoka, a 880. bizantska se vojska iskrcava u Italiji i osvaja snažno
arapsko vojno uporište u Tarantu. vezati uz sebe samo odstupanjem dijelova papinske države. Tako je npr.
konzul, hypatos, Gaete dobio neke važne papine gradove uz obavezu da
Toliko o Bizantu. Posve je drukčija situacija drugoga protagoniste,
iz njih istjera Arape i da se prizna papinim vazalom. Dakako, ustupanje
pape. Na papinsku stolicu dolazi 872. Ivan VIII., borbeni i energični papa
je ubrzo postalo nasljedno a ti posjedi za papinstvo definitivno izgubljeni.
koji međutim za svoje smione i dalekosežne planove nema materijalnu
U takvoj sumornoj situaciji papi je preostao samo jedan vrlo
osnovu. U želji da Karolinzi imaju u Italiji što manje utjecaja, Ivan VIII. -
neprivlačan, ali jedini mogući realni svjetovni oslonac - Bizant. O
nakon smrti cara Ludovika II. 875. - izabrao je medu njima kao saveznika
iskrenosti i dobronamjernosti Bizanta prema papi nije moglo biti govora,
dalekog zapadnofranačkog kralja Karla Ćelavog i koncem iste godine
okrunio ga za cara. Karlo Ćelavi odmah nakon toga kruni se u Milanu i to više što je na carskom prijestolju sjedio izvanredno vješt politički
za italskog kralja, ali se ubrzo povlači u Francusku. Kako je papa ipak taktičar Bazilije. Ali hrabrome Ivanu VIII. nije smetala ni slabost papinstva
ni duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema Baziliju i uopće Bizantu da
nužno trebao neki svjetovni oslonac, on se opredijelio za franačkog
velikaša Lamberta i postigao da mu se povrati Spoleto kako bi mu ovaj ne pokuša ostvariti inače pravno dobro utemeljene zahtjeve Papinstva
prema Iliriku pa čak i papinske pretenzije prema Bugarskoj. Ono što je
pomogao u njegovoj politici prema južnoitalskom prostoru. Ali, uspjesi su
bili više nego mršavi; tako se npr. Benevent priklonio bizantskom caru, a papa realno mogao očekivati bilo je barem priznanje njegove crkvene vlasti
Napulj čak povezao s Arapima. Doduše, papa je uspio da mu se u u Dalmaciji i Hrvatskoj. Nije bez interesa upozoriti na ton i sadržaj papinih
Ponthionu prizna vlast nad Spoletom i nad nekoliko toskanskih gradova, pisama upućenih u Hrvatsku u doba Domagoja. Sačuvana su tri pisma.
ah' ni Lambert, vojvoda od Spoleta, ni Adalbert, vojvoda od Toskane, nisu U jednome45 se Domagoja optužuje da je dao smaknuti nekog urotnika
ni pomišljali na to da bi u bilo kojem smjeru popustili papi. Štoviše, ubrzo unatoč izričitom obećanju da će ga poštedjeti, a u drugome ** se Domagoja
nakon smrti Karla Ćelavog (listopad 877.) papu čekaju nove nedaće. poziva "da energično udari protiv gusara, koji napadaju kršćane
Njegov protivnik Karoling Karlman izabran je za kralja Italije, a u zaklanjajući se iza tvog imena". "Može se povjerovati", nastavlja papa, "da
Konstantinopolu nakon smrti Ignacija patrijarhom postaje Focije. Od oni mimo tvoje volje napadaju na putnike po moru, ali kako se kaže da ih
Lamberta i Adalberta papa doživljava novo poniženje jer oni ulaze nasilno ti možeš ukrotiti, neće te se smatrati nedužnim, ako ih ne ukrotiš". Papa
u Rim. Oni se doduše povlače iz Vječnog Grada, ali Lambert je područje završava: "Onaj koji ne kažnjava zločine koje može popraviti, sam ih čini".
u neposrednoj blizini Rima zadržao u svojoj vlasti. Papi nije preostalo O nekoj srdačnosti prema Domagoju dakle nema ni govora, a mislimo da
drugo nego da u travnju 878. s jedne strane otvori pregovore s bizantskim je upravo očito da papa u pismu daje na znanje da on vjeruje da iza
carem, a s druge strane da pokuša putovanjem u zapadnu Franački naići gusarskih napada ipak stoji sam Domagoj.
na kakvo-takvo razumijevanje kod Ludovika Mucavca, sina Karla
Ćelavog. Na tom putu nije papa postigao nikakve vidljive uspjehe, a tome
45
možemo dodati da se beznadno umiješao u komplicirane odnose u južnoj CD i., 10.
46
CD I., 11.
Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske
Ali, nakon što su u travnju 878. započeli pregovori s Bizantom i ga je vrlo obradovalo. Papa ga pun ljubavi grli, ali ga ujedno upozorava
nakon što je nedugo poslije toga u Hrvatskoj došao na vlast Zdeslav koji
da primi konsekraciju iz papine ruke, a nikako s neke druge strane.
potpuno ovisi o Bizantu, dolazi do bitne i uočljive promjene raspoloženja
Tri dana kasnije sastavljeno je pismo upućeno dalmatinskom kleru i
dotad prema Hrvatskoj mrzovoljnog pape. Papa se obraća "milom sinu
Zdeslavu" i naređuje (precipimus!) mu da papinom legatu dade punu narodu.50 Osnovna se poruka tiče dalmatinskih biskupa koje papa svečano
zaštitu na putu prema bugarskom kralju. Do promjene je očito došlo uz poziva da se vrate pod papinu vlast jer će ih u protivnome ekskomunicirati.
(barem prešutnu) suglasnost Bizanta, koji je, čini se, priznao papi da I konačno, sačuvano je i Ivanovo peto pismo. Ono je upućeno
Hrvatska, premda u njoj vlada probizantski vladar, pripada papinoj Branimiru, kleru i narodu, po Račkome još iste 880.,51 po Ritigu 52 i
interesnoj sferi. A nakon dolaska na vlast Branimira situacija je u Hrvatskoj Perojeviću53 881., a po izdavačima u MGH54 881. ili 882. U sačuvanom
morala papi izgledati još povoljnijom. Ne znamo okolnosti pod kojima je prijepisu Ivanovih pisama to se pismo nalazi nakon pisama iz 881., a prije
Branimir uspio ukloniti Zdeslava, ali iz papina pisma znamo da je Branimir pisama koje treba datirati sa 882. Pismo bi se prema mjestu u rukopisu
odmah nakon preuzimanja vlasti javio papi da mu želi biti "vjeran". moglo odnositi najranije na drugu polovicu 881. Ono je odgovor na pismo
Branimira i Hrvata, koje je u Rim donio ninski biskup Teodozije. Papa
5.
zahtijeva da Branimir, kler i narod pošalju svoje predstavnike u Rim, koji
Stigli smo tako do papinih pisama upućenih u Hrvatsku. U vezi s će usmeno potvrditi ono što Branimir i Hrvati pismeno javljaju, pa će
njima valja prethodno upozoriti da je iz Branimirova doba sačuvano tek nakon toga papin izaslanik otići u Hrvatsku, gdje će se cjelokupni narod
deset papinskih pisama koja se odnose na ovaj ili onaj način na Hrvatsku, obvezati na vjernost papi.
dok je iz doba koje neposredno prethodi ostalo samo pet. Iz kasnijeg pak Da su se pregovori između Branimira i pape vodili o nekoj vrsti
doba u vremenskom razmaku od punih 200 godina možemo u najboljem vazalnog odnosa, na to jasno upućuje terminologija papinih pisama,
slučaju nabrojiti samo nekih devet papinih pismenih intervencija. osobito termini fidelis,fidelitas, defensio, servitium, a posebno papin zahtjev
Evo prije svega posve kratkog sadržaja papinih pisama Branimiru u njegovom petom pismu da pred njegovim legatom "čitav vaš narod
koja ćemo nakon toga podrobnije analizirati.
obeća vjernost (fidelitas promittat)". U tome pismu, iz kojega izbija izvjesna
7. lipnja 879. obraća se papa Ivan VIII. "dragom sinu Branimiru"
papina nestrpljivost da se pregovori konačno završe i da Hrvatska i njezin
izvanredno srdačnim riječima. On mu uz ostalo piše: "Jasnije od sunca
vladar konačno priznaju vazalni odnos prema papi, značajne su i ove riječi:
spoznali smo koliku vjeru i iskrenu odanost imaš prema crkvi svetih
apostola Petra i Pavla i prema nama". Papa nastavlja: "Kako si ponizno "Zbog toga opominjemo i potičemo vašu vjernost (...) da to što ste bili
izjavio da želiš biti (...) u svemu vjeran i pokoran (...) svetom Petru i nama započeli (...) ne propustite privesti kraju (adfinem perficere) (...) i otvorenije
(...) zato tebe, koji (nam) se vraćaš, primamo u krilo svete apostolske stolice pokazati (apertius hoc ostendatis) koliko ste se potrudili podvrgnuti se pod
kao (svoga) najdražeg sina". I još: "Kako si zatražio da te blagoslovimo krilo (...) apostola Petra (...)". Prema tome, od prvoga Branimirova
(...), mi smo na dan Uzašašća Gospodnjega na svečanoj misi (...) podignuvši poslanstva papi i papinih pisama iz 879. do Teodozijeva referiranja
47
ruke uvis blagoslovili tebe, cjelokupni tvoj narod i svu tvoju zemlju". hrvatskog stava i odgovora papina potkraj 881. riječ je o dugotrajnim
Istoga dana, tj. 7 lipnja 879., uputio je papa još dva pisma u Hrvatsku. pregovorima o priznanju papine svjetovne i crkvene vlasti nad
Jednim od njih48 obraća se hrvatskom svećenstvu i narodu. U njemu papa Hrvatskom. Pregovori nisu uspjeli jer Branimir već otpočetka nije imao
kaže da je primio pismo njihova vladara Branimira u kojem se govori o "vašoj namjeru da Hrvatsku podloži papi, već samo da ojača svoj međunarodni
vjernosti i ljubavi koju imate prema svetom Petru, glavaru apostola, i prema položaj. Da je papa uspio, on bi to nesumnjivo zabilježio u nekom svom
nama osobno". Papa nastavlja da ga je ispunila velikim veseljem vijest da se pismu jer je umro tek 15. prosinca 882. Ako su već sami pregovori naveli
primaoci pisma punim srcem žele vratiti svetoj rimskoj crkvi i zbog toga ih
papu na iskazivanje velikog zadovoljstva, nije teško zamisliti kakvim bi
prihvaća raširenih ruku. Papa ih ohrabruje da ustraju u vjernosti, a on će ih
Bogu preporučiti zajedno s njihovim vladarom, njegovim milim sinom. oduševljenjem papa popratio stjecanje vlasti nad Hrvatskom.
49
Treće pismo upućeno je izabranom, ali još ne konsekriranom
ninskom biskupu Teodoziju. Papa kaže da je primio njegovo pismo koje 50
CD 1,16-17.
51
47
CD I., 14. RAČKI 1857.,327.
w
CD L, 13. -RIT1G, 131.
w
CD I„ 15-16. "PEROJEVIĆ 1922., prilog I., 12-13; ISTI 1939. 53.
* MGH, Epp. tomus VII., Karolini aevi V, 2. izd., 1928., 257-258.
240
Pristupimo sada nešto podrobnijoj analizi papinih pisama.

Ako prije svega usporedimo prva četiri pisma iz 879., ne možemo a da utjecajem i po nalogu Branimira. Da je papa nezadovoljan upravo s
ne primijetimo znatnu razliku ne samo u intonaciji nego i u sadržaju. Papa Branimirom, samo što ga ne želi imenovati, vidi se i po tome što
piše Branimiru da je na dan Uzašašća, tj. 21. svibnja, na Branimirov zahtjev upotrebljava izraz convolare, u kojemu je sadržana misao da nije riječ o
blagoslovio njega i njegov narod. O tome u pismu hrvatskom narodu nema pojedinačnom, nego o grupnom 'letenju". S kime se to žurio, s kim je to
ni riječi. U tom se pismu kaže samo da (tek sada) podiže ruke nebu prema 'letio" Teodozije u Akvileju? Na koga to papa cilja? Očito na Branimira,
Bogu, da Hrvate preporučuje (commendamus) Bogu i da ih blagoslivlja. realnu vlast u Hrvatskoj. Uostalom, sretnim slučajem sačuvala se, kao što
je poznato, vijest o posjetu Furlaniji Branimira i njegove supruge.57 Čini
Još je opreznije pismo upućeno izabranom, ali još ne konsekriranom,
ninskom biskupu Teodoziju. Dakako, osnovno je pitanje da li je Teodozije se dakle mogućim i vjerojatnim da je Teodozije krenuo prema Akvileji na
zatražio konsekraciju od pape ili nije. Naime, ako je Teodozije to učinio, put zajedno s Branimirom i njegovom svitom, a to s druge strane datira
Branimirov boravak u Furlaniji oko 880. godine.
onda je do toga sigurno došlo na osnovi Branimorova odobrenja jer je
ninska biskupija nedvojbeno stajala po snažnim utjecajem hrvatskog Obratimo sada pažnju na četvrto pismo. Bizantski su poslanici stigli
kneza. Samostalnost Branimira nesumnjivo je pretpostavlja samostalnosti u Rim na pregovore s papom 1. lipnja 879. Sedam dana nakon toga dolazi
ninskog biskupa, pa se prema tome i papih zahtjev da upravo on, papa, do sastavljanja prvih triju pisama, a tri dana kasnije do četvrtoga. Očito je
posveti Teodozija za biskupa, treba shvatiti kao jedan od bitnih elemenata došlo do živog cjenjkanja oko Hrvatske i Bugarske. Bizant je bio
stvarne papine kontrole nad hrvatskom državom. Pri tome je papa neusporedivo premoćniji partner, ali je i papa imao neke svoje adute.
Naime, carevi poslanici pozvali su papine predstavnike na koncil u
postupao izvanredno smišljeno. On je Teodozija promovirao čak za svoga
Konstantinopol, a caru je bilo vrlo stalo da se tamo postigne crkveno
poslanika bugarskom kralju, pa se Teodozije morao osjećati polaskanim
što je iz svoje male ninske rezidencije najednom uskočio u centar ondašnjih jedinstvo Istoka i Zapada. U pregovorima je vrlo lako došlo do konačnog
sporazuma u vezi s Hrvatskom jer, kao što smo već spomenuli, po svemu
odnosa medu velesilama. Kada papa piše bugarskom kralju Mihajlu da
izgleda da je o tome postignut načelni sporazum još ranije, za vrijeme
mu je prečasni biskup Teodozije javio kako je Mihajlo obećao poslati svoje
izaslanike do njega, pape,55 papa je time priznao Teodoziju značajnu ulogu Zdeslava. Ali papa je očito smatrao da time nije dobio ono što mu pripada,
(sicut nobis retulit Theodosius, venerabilis episcopus!) koja je uz pretpostavku jer je on polagao pravo na Ilirik koji mu je bio oduzeo Bizant još nekih
Teodozijeve poslušnosti mogla da se još uvelike poveća i unutar hrvatske stotinu godina ranije. A u "čitav Ilirik" pripadala je i bizantska Dalmacija.
Čini se da su bizantski poslanici dobili od cara direktivu da popuste i u
države i na međunarodnom planu, s obzirom na položaj Hrvatske između
pitanju Dalmacije, to više što je jedno bilo obećati papi što želi, a posve
Istoka i Zapada. Tko se ne bi osjećao privučen takvim neočekivanim
drugo da li će papa uspjeti ostvariti tu vlast, s obzirom na svoju vojnu
blistavim osobnim perspektivama? Pa ipak, kada je više godina kasnije
nemoć. Dakle, pregovori o crkvenoj vlasti nad Dalmacijom uzrokovali su
Teodozije preuzeo brigu nad splitskom crkvom nakon smrti splitskog
56 vremensku razliku od tri dana između prva tri pisma upućena Hrvatima
nadbiskupa Marina, papa Stjepan V. piše mu neobično oštro pismo iz
i četvrtog pisma upućenog izravnim podložnicima Bizanta u Dalmaciji.
kojeg ovdje ističemo optužbu da je Teodozije već pri samome stjecanju
U tom pismu nema ni riječi o nekoj želji dalmatinskih biskupa da priznaju
biskupske časti teško povrijedio crkvene zakone (in ipso tue ordinationis
inicio deliquisse te non modicum audimus), i to zato stoje, kaže papa, "pohrlio papinu crkvenu vlast. Papa ih samo nagovara da se svakako podvrgnu
do akvilejske crkve i tamo primio konsekraciju". Kao što je poznato, za njegovoj crkvenoj vlasti i da njihov nadbiskup dobije upravo od pape
konsekraciju i palij. Ujedno im naređuje da ni u kom slučaju ne prime s
osobu koja je jednom posvećena za biskupa ne treba ponovno posvećenje.
neke druge strane (aliunde) ni konsekraciju ni palij. Značajno je da im papa
To znači da je Teodozije postao biskupom konsekracijom sa strane
akvilejskog patrijarha odmah nakon 879., jer mu već 881./882. papa Ivan obećaje pomoć ako bi se u pogledu njihovog "povratka" rimskoj crkvi,
konsekracije ili dodjele palija pojavila neka dvojba i dakle zapravo
VIII. priznaje biskupski naslov. Kad papa Stjepan V. kori Teodozija, on
protivljenje, od strane Bizantinaca ili Slavena (de parte Grecorum vel
pritom diplomatski izražava svoje nezadovoljstvo prema Branimiru jer je
Sclavorum). Papa je s pravom mogao pretpostaviti da će se probizantski
i papi bilo jasno da je Teodozije "odletio", "požurio" do Akvileje, p>od
krugovi u Dalmaciji usprotiviti proširenju stvarne papine crkvene vlasti
55
CD I., 19.
* CD 1,20-21.
57
Doc, 383. Vidi i ŠIŠIĆ 1914., 5-7.
nad dalmatinskim gradovima. Isto tako razumljiv je i opravdan papin

strah pred presizanjem "Slavena", tj. Hrvata. Dalmaciji. Zato već u idućem pismu papi 5 8 uvelike hvali Teodozija i
Ali, za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom još nije bilo došlo vrijeme. obećava mu salonitanski nadbiskupski palij ako bi Teodozije došao po
Branimir je mogao biti i te kako zadovoljan da je sačuvao samostalnost njega u Rim. Razumljivo je da o nekom uspješnom ishodu papine
Hrvatske u vrijeme moćnoga bizantskoga cara Bazilija I. Njegovo inicijative nije moglo biti ni govora. Papinstvo je za to bilo daleko preslabo.
putovanje na hodočašće u furlanski samostan nedaleko od Akvileje i Ali, ovdje privlači pažnju nešto drugo. Na prvi pogled začuđuje da je
konsekracija ninskog biskupa u Akvileji nisu samo dokaz nepokorenosti ninski biskup preuzeo brigu nad splitskom nadbiskupijom, ali iza akcije
Hrvatske, nego čak i nešto više, naime svjesna i smišljena manifestacija ninskog biskupa stajao je nesumnjivo autoritet i snaga Branimira. I
Branimirove politike izražena doduše na oprezan i mudar način, kao što snažnom hrvatskom vladaru morala se Bazilijeva smrt činiti kao
ćemo malo dalje pokazati. izvanredno dobra prilika da bizantsku temu Dalmaciju, koja je i te kako
stalno ometala prirodni razvoj Hrvatske, stavi pod svoju kontrolu, a utjecaj
6. na crkvene prilike bio je za to jedan od najprikladnijih načina. Zbog
nedostatka drugih vijesti ne možemo znati što se sve odigravalo u
Približili smo se vremenu izrade Branimirova natpisa iz 888. Što se Dalmaciji, ali sve okolnosti upućuju na to da je Branimir budno pratio
u to doba zbivalo s protagonistima opisanih događaja oko Hrvatske? događaje u Italiji, osobito težak udarac što ga je u to vrijeme doživio Bizant
Najvažnija su zbivanja u Bizantu. Poznato je da Bazilije I. zadnjih gubitkom Baria.
godina svoga vladanja nije više bio tako agresivan i aktivan kao ranije. Nadalje, čini nam se da s langobardskim ustankom u južnoj Italiji,
Nakon njegove smrti 28. kolovoza 886. došlo je do značajnih promjena u bizantskim gubitkom Barija i očito znatno pojačanim utjecajem Branimira
unutrašnjoj i vanjskoj situaciji Bizanta. Zadržat ćemo se samo na nekim u Dalmaciji treba povezati i tadašnje političke perturbacije u Mlecima i
događajima koji su mogli imati najviše odjeka u Hrvatskoj. Beneventanski duždevu ekspediciju prema središnjoj Dalmaciji. Na politiku Mletaka
vojvoda Ajon smatrao je da je Bazilijeva smrt početak kraja bizantske vlasti prema Dalmaciji i Hrvatskoj nismo se u ovome radu dosad osvrtali jer su
u južnoj Italiji. On u 887. organizira Langobarde u Beneventu i Apuliji koji za to potrebne šire analize koje bi nas odvele predaleko. Ali ne možemo
se dižu u opći napad na bizantske posjede. Tom prilikom Ajon čak da ne upozorimo barem na neke okolnosti. U Mlecima je na vlasti bila već
uspijeva osvojiti Bari, a Bizantinci 888. pri pokušaju protuofenzive dulje vremena obitelj Partecijaka, koja je uz ostalo imala vrlo prijateljske
doživljavaju težak poraz pod zidinama Barija. Ipak, Bizant je bio previše odnose s Bizantom. Bazilije I. počastio je dužda Orsa vrlo visokom titulom
jak. Sve nade ustanika ruše se još iste 888. kad Bizant ponovno osvaja Bari. protospatarija, što je bilo skopčano s opipljivim koristima za nosioca, uz
Salerno pada potpuno pod utjecaj Bizanta, a i Benevent i Kapua prinuđeni ostalo visokom plaćom, koja se isplaćivala iz državne bizantske blagajne.
su da u svojoj politici vode u prvom redu računa o ponovno Uskoro nakon Bazilijeve smrti dolazi u Mlecima do velikih previranja,
uspostavljenom bizantskom autoritetu.
Partecijaci su prinuđeni da se povuku s vlasti a čast dužda preuzima 17.
I papinstvo je nakon smrti Bazilija I. smatralo da bi moglo iskoristiti 59
travnja 887. Petar Kandijan iz druge obitelji. Za novog dužda priča Ivan
naoko slab položaj Bizanta. Ali položaj pape je u to doba bio očajan. Nakon Đakon da je odmah po stupanju na vlast poslao pomorsku ekspediciju
strašne smrti Ivana VIII. 882. i još strasnijeg svršetka kratkog pontifikata protiv Neretljana, ali da je ona bila neuspješna. Na to je sam dužd krenuo
njegova nasljednika Marina, ubrzo je bio zbačen i idući papa Hadrijan III. u kolovozu na pohod prema srednjoj Dalmaciji, ali je već 18. rujna ubijen
Pod papom Stjepanom V. (885.-891.) započela je u Rimu nesmiljena borba 60
blizu Makarske. Vlast nakon toga ponovno preuzimaju Partecijaci.
među suparnicima koja je trajata oko deset godina i još više oslabila i Kratkotrajni gubitak vlasti probizantski orijentiranih Partecijaka treba
papinstvo i papinu državu. Pa ipak, Stjepan V. nije mogao odoljeti da svakako povezati s privremenim slabljenjem bizantskog položaja u južnoj
barem nešto pokuša u Hrvatskoj i Dalmaciji. Očito su smrt Bazilija i Italiji. Ako je tako, onda i ekspedicija Petra Kandijana mora s time imati
događaji u južnoj Italiji potakli Stjepana V. da se u drugoj polovici 886., neke veze. Značajno je da nekih mletačkih akcija u srednjodalmatinskim
dakle nakon proteka mnogo vremena od smrti Ivana VIII., sjeti Hrvatske vodama nije bilo punih deset godina i da s druge strane Ivan Đakon ne
i Dalmacije i da u oštrom pismu ninskom biskupu, o kojem je već bilo
riječi, zatraži od njega da se pokori papi. Čini se da je papu ipak manje
58
potakla na to pismo okolnost što je ninski biskup vodio poslove splitske CD I., 21-22.
59
nadbiskupije nego želja da dođe do toliko žudenog utjecaja u Hrvatskoj i MONTICOLO, 127-128.
» N. dj., 128-129 (= Doc., 374-375).
opisuje duždevu ekspediciju kao odgovor na bilo kakve "gusarske" ili Preostaje da se utvrdi međunarodni "rang" Hrvatske u drugoj
slične neprijateljske akcije Neretljana protiv Mletaka, što inače u pravilu polovici IX. stoljeća, koji se najbolje ogleda u tituli njezina vladara.
čini. Po svemu bi dakle izgledalo da su se Mleci nakon Bazilijeve amrti Ivan Đakon o tome daje izričite obavijesti. On doduše naziva Mislava
odlučili na mnogo aktivniju politiku prema Dalmaciji. 839. godine65 i Domagoja S76.66 princeps, dakle uopćenim nazivom
I još nešto. Ivan Đakon nije ni izdaleka tako čist i pouzdan izvor kao "vladara", ali odmah nešto dalje naziva Domagoja dux.67 Kada pak Ivan
što se to nekoć smatralo. Gdje god je u pitanju neka diplomatska ili Đakon opisuje zbacivanje s vlasti Domagojevih sinova po Zdeslavu68 i
politička obzirnost, Ivan Đakon rado prešućuje ili tekst prestilizira tako onda nakon toga pogibiju Zdeslava i uspon Branimira,69 Hrvatska je za
da sugerira čitatelju nešto što on uopće nije napisao.61 Ivan Đakon je njega u oba slučaja ducatus. Ducatus označava često posve samostalnu
pritom osobito pazio na dvoje: da svakom prilikom istakne nezavisnost državu, čijem vladaru iz raznih diplomatskih i drugih razloga nije priznat
Mletaka i da ni pod koju cijenu ne pomuti dobre odnose s Bizantom, koji naslov kralja i koji eventualno stoji pod u biti posve besadržajnim,
su u vrijeme pisanja njegove Kronike bili vrlo srdačni. Nije li Ivan Đakon isključivo formalnim vrhovništvom neke velesile. Hrvatska se kao ducatus
u želji da ne pokvari odnose s Bizantom naprosto prešutio da je pohod u Branimirovo doba može najbolje usporediti s mletačkim dukatom, koji
Petra Kandijana bio usmjeren i prema bizantskoj Dalmaciji, pri čemu se je u drugoj polovici IX. stoljeća također samostalna država nad kojom
sukobio s istovjetnim Branimirovim namjerama? Sve okolnosti govore u Bizant želi zadržati fikciju formalnog vrhovništva koju prihvaćaju i drugi,
prilog takvoj interpretaciji vijesti o iznenadnom pohodu Petra Kancijana npr. papa, a i sami se mletački duždevi zadovoljavaju s jedne strane
u drugoj polovici 887. godine. Takva interpretacija s druge strane stvarnom punom samostalnošću a s druge strane iz računice - trgovina s
pretpostavlja najužu povezanost Hrvatske s Neretljanima u doba Istokom - ne prave problem od te bizantske fikcije.
Branimira - pa čak i Domagoja. Treba uzeti u obzir da su Srbi zavladali I na kamenim spomenicima iz doba Branimira spominje se takoreći
Neretljanskom oblašću tek u prvim desetljećima X. stoljeća. Naime, isključivo dux, npr. dux Croatorum70 (Šopot), dux Skavorumn (!) (Nin), dux
Konstantin Porfirogenet u glavi 32 DAI, govoreći o Srbiji u to doba, Sclavitinorum72 (Zdrapanj). Tome možemo pridodati druge natpise koji se
spominje "Paganiju, tada u vlasti Srbije"/2 što se u literaturi ispravno ne odnose na Branimira, npr. sub tempore Vuissasclavo duci73 (Nin), dux
tumači da je Paganija došla pod vlast srpskoga kneza tek za vrijeme Petra glorifosus],7* Dirzisclu ducem magnum75 (Biskupija kod Nina), pro duce
Gojnikovića, po Runcimanu još preciznije - 915. godine.63 S druge strane, Trepime[roF6 (Ravanice kod Solina), dok se "neutralni" princeps ponavlja
77
formular adresa iz djela De ceremoniis, o kojem je već bilo riječi i koji se po ponovno za Muncimira (Uzdolje kod Knina).
nama odnosi na vrijeme Domagoja i Branimira, spominje slavenske kneževine Što se pak tiče isprava, koje doduše nisu autentične u obliku u kojem
Hrvatsku, Srbiju, Zahumlje, Travuniju i Duklju, ali ne i Paganiju. Ona je dakle su došle do nas, ali čijim podacima umnogome, a osobito u titulaciji,
u to vrijeme pripadala - možda kao autonomna oblast - nekoj susjednoj državi, možemo pokloniti vjeru, Trpimir je dux Chroatorum, iuvatus munere divino,™
a to ne može biti nego Hrvatska, jer je nemoguće pretpostaviti da bizantski 65
car piše svima, samo ne vladaru Paganije - Neretljanske oblasti. U vijesti Ivana MONTICOLO, 117 (= Doc., 335).
-akona sačuvao se dakle trag širih borba Branimirove Hrvatske i njezine «MONTICOLO, 118 (= Doc. 364).
67
autonomne Neretljanske oblasti oko bizantske Dalmacije, za koju su suparnici MONTICOLO, 123 (= Doc., 366).
68
vjerovali da će je lako oteti Bizantu nakon Bazilijeve smrti. MONTICOLO, 125 (= Doc., 373).
69
Ali, već 888. Bizant ponovno zauzima svoju dominantnu poziciju u južnoj MONTICOLO,126 (= Doc., 375). I za Tomu Arcidakona Branimir je dux: Mariims ardiiepiscopus
Italiji. U međuvremenu su se i u Mecima vratili na vlast probizantski Partecijad, fuit tempore Caroli regis et Branimiri ducis Sclaoonie (Toma, 36).
70
a Dalmacija je trebala čekati još dosta vremena da se sjedini s Hrvatskom.
64 MIHALJČIĆ-STEDMDORFF, 32.
71
N. dj., 17.
72
N. dj., 33.
" O tome vrlo instruktivno FASOLI, 11 i d., osobito 26. Primjeri takvog načina pisanja Ivana 73
N. dj.., 18.
Đakona u: MARGETIĆ 1983., 217 i d. usp. i ISTI 1984c., 389. 74
N. dj.., 38.
42
DAI, cap. 32 (= Doc., 389). 75
63 N. dj., 35.
Vidi FERJANČIĆ, 54. 76
64
N. dj.., 53.
Ovdje ne možemo analizirati ugovor Mletaka s italskim gradovima pod Berengarom iz 77
N. dj..,41.
888. O tome vidi podrobnije MARGETIĆ 1988., 217-235. 7
" CD I., 4.
a Muncimir također divino munere iuvatus Croatorum dm74 - dakle oba su

samostalni vladari u smislu naše definicije. političkoj sceni, koja stoji u načelu pod nečijim vrhovništvom. Taj
nadređeni međunarodni faktor ukazuje se u odnosu na comesa kao senior.
I za papu Ivana VIII. Domagoj je dux Sclavorum™ odnosno dux
gloriosus.*1 Ipak, ta podređenost comesa sadrži u sebi ujedno ideju pravnog
priznavanja comesove razmjerno vrlo široke samostalnosti. Dakle, kada
Ali, pojavljuju se i drugi nazivi, pa se u našoj literaturi o tom pitanju
papa naziva Zdeslava comes, time mu daje na znanje da ga smatra
u posljednje vrijeme opetovano82 i kompetentno pisalo, i s pravom
uključenim u bizantsko-papinsku hijerarhijsku ljestvicu, a to je i
upozorilo na poteškoće koje u vezi s time predstavljaju papina pisma
razumljivo. Zdeslav je došao na vlast izravnom bizantskom intervencijom,
Zdeslavu i Branimiru. Naime, papa naziva Zdeslava comes,83 a Branimira
dakle uključen je u priznatu hijerarhiju, pri čemu se papine naredbodavne
princeps,M i comes.85 I sam Branimir na svom putu u Furlaniju daje da ga
riječi precipimus atque mandamus vrlo vjerojatno ne bi trebalo interpretirati
se zove comes. Ako tome dodamo još i prvorazrednu Gottschalkovu vijest
kao izraz papine nadredenosti u isključivo crkvenom pogledu.
da je Trpimir rex Sclavorum i da ga narod naziva regnum,№ onda se titulacija
Osobito je zanimljivo pratiti razliku Branimirova naslova u papinim
hrvatskih vladara doista ukazuje zamršenom, jer se Trpimira u vrelima
pismima 879. i 881./882. Godine 879., dakle odmah po Branimirovu
naziva rex i dux, a za Branimira je situacija još i nejasnija. Pokušat ćemo
preuzimanju vlasti, papa mu priznaje visoku, ali neobaveznu tituli
dati sa svoje strane prilog diskusiji o tom nimalo jednostavnom pitanju.
princeps. Kako se Branimir ipak nije odlučio nedvosmisleno priznati papu
Prije svega, na protokol se i u IX. stoljeću itekako pazilo. Koliko se u
kao seniora, papa u svom pismu iu 881./882. izražava izvjesno nestrpljenje
Bizantu na to pazilo, najbolji su dokaz Filotejev Kletorologion, sastavljen 899. i.
i požuruje ga da jasnije i otvorenije prizna papinu svjetovnu vlast. Papino
djelo Konstantina Porfirogeneta De ceremoniis, koji se dobrim dijelom odnosi
je stajalište prema Branimiru izraženo u majstorski stiliziranoj adresi:
na stanje u IX. stoljeću. Nadalje, opće je poznato papino suptilno tituliranje,
Excellentissimo viro Barnimero, glorioso čamiti et dilecto filio nostro.
koje je odražavalo ne samo stvarni položaj adresata nego i često prikrivene
Naime, treba uzeti u obzir da je papa počasni pridjev excellentissimus
ili otvorene papine pretenzije. Ali, i drugi naoko manje sofisticirani sudionici
upotrebljavao samo u odnosu na kraljeve, dakle na najviši rang
u međunarodnom ophođenju toga doba i te kako su pazili na titule kojima
samostalnih vladara, i da je npr. i car Ludovik za svoju suprugu Angilbertu
ih se častilo i na titule koje su oni priznavali partnerima u dopisivanju i
excellentissimus imperator dominus u njezinoj oporuci iz ožujka 877.^ S druge
drugom ophođenju. Svi bez razlike bili su svjesni da je eventualno prešutno
strane, Branimir je za papu ujedno i comes, tj. Branimir ima seniora, i to
pristajanje na nižu titulu predstavljalo neku vrst poniženja koje bi se moglo
dakako, po papinoj koncepciji, upravo papu.
shvatiti kao znak slabosti, a to bi lako moglo biti krajnje opasno.
I sam Branimir daje se upisati u furlanski evandelistarij kao comes,
I zato kada papa vladare iste države, Hrvatske, oslovljava i sa dux i
sa comes, onda to sigurno nije bez razloga. čime želi u prvom redu istaknuti svoj međunarodnopravno priznati
položaj, što mu je nesumnjivo bilo osobito važno na početku njegova
Comes je u drugoj polovici IX. stoljeća vrlo često, npr. Kocelj,87
88 89 vladanja.
Svetopulk, ali dakako ne uvijek , samostalna ličnost na međunarodnoj
Čini nam se da se prijelaznu fazu u Branimirovu vladarskom položaju
79 može vidjeti u poznatom natpisu iz Šopota na kojem je
N. dj.., 23.
80 sačuvano:"Bram'nzz'ro com... dux Cruatorum". Osnovno pitanje koje se u
N. dj.., 10.
81 novije vrijeme pojavljuje u stručnoj literaturi jest da li je Branimir taj dux
N. dj.., 11.
Cruatorum. "Branimero" bi doista moglo biti nominativ ili ablativ. Ako
82
Vidi npr. BEUC1976., 65 i d.; ISTI 1985., 40 i d.; GOLDSTEIN, 141 i d.; RAPANIĆ, 179 i uzmemo da je riječ o nominativu, onda bi Branimir bio dux Cruatorum, a
d.; LUČIĆ, 1-16.
83 to bi ujedno značilo da i onaj com... treba riješiti kao comes. Tako je to
CD L, 12.
84 razriješio 1943. Karaman,91 ali je u posljednje vrijeme takvom razrješavanju
N. dj.., 13.
85 ozbiljno prigovoreno da bi u tom slučaju u istom natpisu Branimir bio i
N. dj.., 18.
86 comes i dux.92 Poteškoća je samo prividna, jer u npr. tzv. Regesto Sublacense
Vidi bilj. 24.
87
Npr. MGH, Epp. t. VII, 282 i 283; Gazili čamiti (873. god.). 90
*" N. dj.., 222: dilectofilio Sfentopulcho, glorioso čamiti. CDL XIII, 1873., 451.
89
N. dj., 61: Petra čamiti bugarskog kralja Mihajla (878. god.). " Vidi bilj. 9.
92
RAPANIĆ, 186.
248 Hnwtska i crkva u srednjem vijeku Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 249
98
93
nalazimo na Gratianus dux et comes civitate Tiburtina, a i u Fantuzzievim svih zapadnih tema, dakle i Dalmacije. Razdoblje velikih nada Branimira
Monumenti Ravennati spomenut je Lambertus dm et comes.44 Usto, a to nam i Hrvatske trajalo je dakle tek nešto više od godine dana, a vrhunac je
se čini najvažnijim, Branimir s titulom comes želi iskazati svoj nesumnjivo bio u drugoj polovici 887., kada je vojvoda Ajo sa svojim
međunarodnopravno priznati položaj, a s dux Croatorum svoju punu vlast Langobardima oteo Bizantu Bari i kada je u Mlecima došla na kratko
unutar svoje države. vrijeme na vlast protubizantska strana. Čak se i papa Stjepan V., koji je još
U natpisu iz Nina Branimir je otišao još korak dalje u ponosnom u drugoj polovici 886. pratio s nezadovoljstvom uspon ninskog biskupa
isticanju svoje nezavisnosti i pune samostalnosti. U tom natpisu stoji jer je bio zaokupljen velikom potrebom za bizantskom pomorskom
TJemporibus domno B[ra]nnimero dux Slcavorum (!) pomoći, ponadao da bi se ujedinjene Hrvatska i Dalmacija udaljavanjem
Pri analizi toga natpisa treba uzeti u obzir da su gramatičke od Bizanta mogle približiti papinstvu. I zato papa početkom 888. piše
nepravilnosti, osobito beznadno miješanje padeža, nešto posve uobičajeno Teodoziju da je voljan uručiti mu nadbiskupski palij ako bi Teodozije
u ranosrednjovjekovnoj latinštini. Od bezbroj primjera navodimo jedan iz došao po njega u Rim.
941. godine: Međutim, u to je vrijeme Bizant već prebrodio krizu do koje je došlo
memoratorio facto a me Grimus presbyter,95 zbog promjene na prijestolju. Ali sada više nije bilo sumnje da Branimirova
dok se ista klauzula ponešto popravljena javlja npr. 960. ovako: Hrvatska ne ovisi ni o kome, pa čak ni o ponovno ojačalom Bizantu. Dok
Memoratorium factum a me Grimoaldus venerabilis sacerdos.46 još 880. godine Slaveni," tj. Hrvatska i druge slavenske kneževine, pomažu
Nema dakle pravog razloga da ne prihvatimo po nama jasnu poruku Baziliju I. da zajedno sa svim zapadnim tamama osvoji za Bizant moćnu
natpisa da je on načinjen u vrijeme "gospodara Branimira, vojvode arapsku tvrđavu Taranto, bizantska vrela izvještavajući o borbama pod
Hrvata". Ovdje nije riječ o dvostrukoj tituli, kao što to nije ni s domno Karali Barijem u 888. ne govore o prisustvu Slavena, tj. Hrvata i drugih, već samo
imperatore u furlanskom evandelistaru ili s imperator dominus u malo prije o pomoći iz vlastitih tema.
spomenutoj Angilberginoj oporuci, ili u naslovu pape dominus papa Zato smatramo da naš natpis, koji se po pizanskom načinu računanja
Nicola.97 Dominus u svim tim i drugim slučajevima znači "gospodar" u odnosi na vrijeme od 1. rujna 887. do 24. ožujka 888., nije značajan samo
smislu vrlo visoke počasne oznake. Prava titula je tek imperator, papa, a u po tome što, protivno bizantskom računanju, upotrebljava kršćansku eru,
našem slučaju dux Sclavorum. kao ni samo po svojoj vrlo visokoj umjetničkoj izradi nego je još i nešto
U 887. godini i u prvom dijelu 888. Branimir je na vrhuncu svoje moći daleko više. Druga polovica 887. godine integracije Dalmacije činila se vrlo
pa zato izgleda vjerojatnim da je na natpisu stajalo Temporibus domni ducis] ostvarljivom. Ali "punoća vremena" za Hrvatsku nije bila još nastupila,
Branimiri. Visoka umjetnička izrada slova, obrubnog niza kuka i pleternog a Kairos, bog pogodnog trenutka, proletio je toga puta mimo Hrvatske.
ornamenta daleko nadmašuje sve ostale sačuvane Branimirove natpise i Ipak, Branimir je ukazao na put kojim će krenuti hrvatska politika idućih
pripada medu najljepše kamene spomenike našega ranoga srednjeg vijeka. stoljeća. Na to nas do danas podsjeća mali ali prekrasni kameni odlomak
Taj visoki umjetnički domet ne smatramo nimalo slučajnim, već ga s imenom Branimira i s godinom 888.
povezujemo s kratkim razdobljem hrvatske povijesti koje je nastupilo u
drugoj polovici 886. nakon smrti moćnoga Bazilija I., kada je ninski biskup
preuzeo brigu nad splitskom nadbiskupijom, čime je Branimir na jasan i
nedvosmislen način usmjerio hrvatsku politiku ujedinjenju dalmatinskih
gradova s Hrvatskom. Međutim, već sredinom 888. Bizant ponovno ima
čvrstu kontrolu nad Dalmacijom, jer Theophanes Continuatus javlja da se
bizantska vojska bori pod Barijem zajedno s pomoćnim kontingentima iz
93
ALLODI, 186.
94
FANTUZZI, 177.
95
MOREA,20(941. god.).
96
Ibid., 39. * Theophanes Continuatus, 356.
97
Hinkmar [MGH, Scriptores L, Hincmari Remensis Annales, 464 (ad a. 864.).] ' Op. cit, 305-306.
C. IZ STARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKE
BISKUPIJE
1. PITANJA IZ NAJSTARIJE POVIJESTI
ZAGREBAČKE BISKUPIJE l SLAVONIJE
(Croatica Christiana Periodica, god. XVIII., 34,1994., 1-499
1. Uvod
U okviru proslave 900. obljetnice Zagrebačke biskupije korisno je
ponovno uzeti u razmatranje ne samo godinu u kojoj je ona osnovana od
ugarskog kralja Ladislava prema poznatoj tzv. Felicijanovoj ispravi iz
1134., nego i problematiku Slavonije do te godine. Pod pojmom Slavonija
razumijevamo u ovome radu tzv. srednjovjekovnu Slavoniju koja je
obuhvaćala područje približno od Sutle do Požeške kotline i od Drave do
Gvozda. To smo područje mogli nazvati i Panonskom Hrvatskom1 ili
nekako drukčije, pa je stvar daljnjega budućeg rada na toj problematici koji
će se naziv konačno usvojiti u hrvatskoj historiografiji.
2. Godina osnivanja
1. Godina osnivanja Zagrebačke biskupije već je odavno predmet
spora među mađarskim i hrvatskim povjesničarima. Homan2 je 1910.,
nakon temeljite raščlambe, donio zaključak da je Zagrebačka biskupija
osnovana između 1087. i 1090., a njega su uz ostale slijedili Deer3 (1936.) i
u najnovije vrijeme u više navrata Gyorffy, npr. 1970.4: oko 1090. i 1992.5:
1087.-1090. Homanovu argumentaciju podvrgnuo je 1914. oštroj kritici
Šišić6 i vlastitom raščlambom vrela došao do zaključka da je do osnivanja
biskupije došlo 1094. Približno je slično i stajalište Račkoga7 i Tkalčića8 koji
npr. 1889. navodi kao moguću godinu osnivanja 1093. ili [1094.,91093.-
1095.10 i 1093.11].
1
Tako npr. ŠIŠIĆ 1925., 296 piše: "U bivšoj savskoj Panoniji između Drave, Save i
planinskoga vijenca od Risnjaka do Ličke Plješivice širila se odjelita oblast u kojoj je do
XVII. vieka prevladavalo ime slovensko, pa ostale i ime Slavonija (Sclavonia) u latinskim
spomenicima, a 'Slovinci', 'Slovinje' u hrvatskim; mi ćemo je nazvati 'Panonskom
2
Hrvatskom' ". Isto u Geschichte der Kroaten, Zagreb, 1917., 59.
3
HOMAN 1910., 100-113.
4
ΟΕέΚ 1936., 24.
5
GYORFFY1970., 236.
GYORFFY 1992., 261.
6
7
ŠIŠIĆ 1914a., 361-364.
8
Doc-, 158, br. 130 (a. 1093-5) i nešto podrobnije RAČKI1888., 189.
TKALČIĆ 1889.
*10 N. dj., str. CVII.
N. dj., 1.
11
Na i. mj.
253
254 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije ι Slavonije
Nakon Šišića nije se u hrvatskoj historiografiji ponovno temeljito (17. travnja). Zbog toga Szentpetery primjećuje da je isprava doduše
pretreslo pitanje vjerodostojnosti i uvjerljivosti isprava na kojima se temelje krivotvorena, "ali sastavljena nedvojbeno na osnovi neke izvorne isprave
s jedne strane mađarsko a s druge hrvatsko stajalište. Da u svezi s tim iz oko god. 1091."18 Szentpeteryjeva tvrdnja da se krivotvorena isprava
pitanjem nije riječ o pukoj znanstvenoj znatiželji, nego o jednom od temelji na nekon izvornoj ispravi sastavljenoj "oko 1091. god." čudi (!), ako
najvažnijih pitanja starije povijesti Slavonije, vidljivo je po Gyorffyjevoj se uzme u obzir datacija. Ona je tako precizna da ne može biti ni najmanje
tvrdnji: "Ako je Zagrebačka biskupija osnovana prije Ladislavovog pohoda dvojbe da su vremenski podaci uzeti iz neke isprave upravo iz 1093. U
1091. godine, nužno je da je njezino područje bilo dijelom Ugarskog 1091. indikcija bi bila 15, epakta 28, Uskrs bi padao 13. travnja, a jedino bi
kraljevstva; ako je pak (osnovana) poslije 1091. (nužno je), da je postojala konkurente bile iste. Slično vrijedi i za 1090. ili 1089. god. Da usporedimo
neka prekodravska Slavonija - inače nepoznata ondašnjim vrelima - koju sve te podatke:
je nakon toga Ladislav zauzeo".12
I hrvatski i mađarski povjesnici temelje svoje postavke na istom vrlo isprava 1093. 1089. 1090. 1091.
mršavom izvornom materijalu. U obzir dolazi u prvom redu tzv.
Felicijanova isprava13 u kojoj se govori o Ladislavovu osnivanju indikcija 1 1 12 13 14
Zagrebačke biskupije. U njoj se kao Ladislavovi savjetnici u toj prigodi uz
ostale spominju i bački nadbiskup Fabijan, vesprimski biskup Kozma i Uskrs 17.IV. 17.IV. LIV. 21. IV. 13.IV.
palatin Jula. Te iste osobe spominju se i u izvorno sačuvanoj ispravi epakta 20 20 6 17 28
vojvode Davida:14 Fabianus archiepiscopus, Cosmas episcopus, Gula comes
palatinus. Očito je da su tzv. Felicijanova i Da vidova isprava sastavljene u konkurente 5 5 7 1 5
isto vrijeme, jer se pozivaju na iste svjedoke ali, nažalost, obje isprave ne
kažu koje je to vrijeme. Analizirana isprava s datacijom iz 1093. god. sastavljena je između 1228.
Koji korak dalje može se učiniti ako se uzme u obzir da je prema i 1247. i sačuvana tek u prijepisima iz 1343., 1350. i 1404. god.19 Ne možemo
jednoj pouzdanoj vijesti151091. vesprimski biskup bio Almarius, a da je drukčije zamisliti postupak krivotvoritelja nego tako da je uzeo jednu
ime istog vesprimskog biskupa zajamčeno i za 1092.16 U istoj se upravo izvornu ispravu iz 1093. god. i prepisao njezine vremenske podatke.
spomenutoj ispravi iz 1091. kao svjedok spominje comes palatinus Petrus. Kako su onda Homan i njegovi sljedbenici uopće mogli doći na
Dakle, u tzv. Felicijanovoj ispravi spomenute ličnosti Kozma i Jula nisu pomisao da je izvorna isprava kojom se služio krivotvoritelj bila iz 1091.
1091. i 1092. obnašale svoje spomenute funkcije. Zbog toga mađarski pisci ili neke ranije godine? Do toga se neobična rezultata došlo uzimajući u
kažu da Kozma i Jula nisu više 1091. obnašali svoje funkcije, a hrvatski pisci obzir svjedoke iz krivotvorene isprave, u prvom redu biskupa Fabijana i
kažu da su ih oni počeli obnašati tek nakon 1091. Kozmu (episcopus Fabiano, Cosma). Kako se po mišljenju Homana i
Dakle, još uvijek nismo riješili pitanje imaju li pravo jedni ili drugi. njegovih sljedbenika "već" (!) 1091. pojavljuje Almarius episcopus i Fabianus
Istraživačima stoji na raspolaganju samo još jedna isprava, i to na žalost archiepiscopus, podaci se iz krivotvorene isprave nužno odnose na razdoblje
krivotvorena, ali s podacima koji su sigurno vjerodostojni. Riječ je o ispravi prije 1091. god. Ali to je circulus vitiosus: najprije se podatke iz Felicijanove
datiranoj 1093., kojom kralj Ladislav utvrđuje istočne granice Pečuške i Davidove isprave proizvoljno20 datira u vrijeme prije 1091., a onda se
biskupije.17 Da je riječ o krivotvorini, već je odavno utvrđeno. Ali datacija krivotvorinu, datiranu u 1093., zbog nedatircnih Felicijanove i Davidove
je doista vrijedna da je se navede u cijelosti: isprave prebacuje u isto vrijeme, tj. prije 1091.21
Anno igitur dominice incamationis millesimo nonagesimo tercio, indiccione
prima, epacte XX., concurrentibus quinque, quindecimo Kalendas May (...)
episcopus Fabiano, Cosma (...) comitibus (...) Grab (...) itd. Svi su podaci o " Vidi GYORFFY 1992., 261, bilj. 1.
17
vremenu točni: i indikcija i epakta i konkurenti i dan na koji pada Uskrs GYORFFY 1992., 288, br. 98 = CDH 1,480-482.
18
SZENTPETERY 1923., 11, br. 27.
12
GYORFFY 1970., 263. 19
GYORFFY 1992., 288.
13
CD II, 42, br. 42. 20
Proizvoljno zato što svjedoci iz tih dviju isprava odgovaraju i vremenu prije i vremenu poslije
14
GYORFFY 1992., 264, br. 86 = CDH 1,487-488. 1091. i 1092. god.
21
15
GYORFFY 1992., 266, br. 88 = CDH I, 466-470. Mađarska historiografija, točnije Homan i nakon njega njegovi sljedbenici, ponudila je
256
Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 257
Ali, moramo se zapitati odakle je krivotvoritelj isprave uzeo imena

svjedoka. Postoje samo dvije mogućnosti: ili je imao pred sobom ispravu se nalazi već u buli Grgura IX. iz 1227.Ά Po Gyorffyjevu mišljenju
iz 1093. iz koje je uzeo i dataciju i svjedoke, ili je imao pred sobom dvije krivotvorina je nastala 1227. da bi pomoću nje zagrebački biskup pobijedio
isprave, pa je iz one iz 1093. preuzeo samo dataciju, a onda je uzeo drugu u sporu s opatom samostana sv. Martina. Ali, kako je do litiskontestacije
ispravu iz vremena prije 1091. i iz nje prepisao svjedoke. Nema pravog spora došlo već 1215., navodna krivotvorina iz 1217. ne bi u sporu mogla
razloga zašto bi se krivotvoritelj poslužio takvim mukotrpnim slaganjem koristiti biskupu jer bi se tom ispravom stvorilo novo činjenično i pravno
podataka iz dvije isprave. Šišić22 je u prilog godine 1094. kao godine stanje koje ne bi utjecalo na ishod spora koji se odnosi na stanje prije 1217.
osnivanja zagrebačke biskupije upozorio i na Zlatnu bulu Andrije iz
Dapače, isprava bi mogla biskupu samo otežati položaj u sporu.30 Dodajmo
1217.,23 izdanu u korist zagrebačke crkve. U toj se ispravi kaže da je kralj
da su mađarski pisci XIX. stoljeća nerijetko iznosili isto mišljenje kao i
Ladislav podvrgnuo ugarskoj kruni slavonsku zemlju (terram Sdavoniae),
hrvatski. Dovoljno je upozoriti na Fejera (1829.) koji tzv. Felicijanovu i
odnosno banat, obratio je od poganske zablude na kršćanstvo i u tome
Davidovu ispravu datira u 1094.,31 Kubinyija (1876.) koji Davidovu ispravu
banaru uspostavio "monasterij" u čast svetoga kralja Stjepana. Isprava se datira "oko 1095."32 itd.
i u mađarskoj literaturi držala vjerodostojnom,24 ali je Deer25 odbacio
njezino svjedočanstvo zbog toga što je držao da je Homan uspješno 2. Od Homana i Šišića dalje u znanosti preteže mišljenje da se ugarski
dokazao da su biskup Kozma i palatin Gyula obnašali svoje časti samo do kralj Ladislav, napustivši 1091. legalno izabranog papu Urbana II. i
1091., a ne i kasnije. Homan ističe da je zbog toga vijest iz 1217. kao kasnija prešavši u tabor njemačkog cara Henrika IV., priklonio time i protupapi
nepouzdana i da je njezina vrijednost isto tako slaba kao npr. i vijest Klementu III. Wibertu i od njega zatražio potvrdu za osnivanje Zagrebačke
kasnijih vrela da je Zvonimir zadnji hrvatski kralj. Pritom je, dakako, biskupije. Pitanje valja ponovno otvoriti.
smetalo što se i u mađarskoj historiografiji držalo da je Zlatna bula iz 1217. Naime, čini se da ne bi trebalo biti dvojbe u to da je Ladislavova vojna
vjerodostojna. Zbog toga se Gyorffy odlučio na radikalan potez: on je protiv Hrvatske 1091. usko povezana s brižljivo pripremanim pohodom
dokazivao da je isprava iz 1217. krivotvorina,26 a njemu se pridružila i N. cara Henrika u Italiju. Henrik je imao namjeru konačno slomiti otpor
Klaić.27 Na drugom smo mjestu pokušali pokazati28 da Gyorffyjevi Urbana II. i njegovih saveznika, pri čemu mislimo u prvome redu na
argumenti nisu dovoljno jaki da bi se njima moglo dokazati da je Zlatna papina snažnog saveznika Welfa V., koji se 1089. god. sa 17 godina oženio
bula iz 1217. krivotvorina. Pogotovu je posve nezadovoljavajući odgovor 43-godišnjom udovicom Matildom, vlasnicom golemih posjeda u Italiji. U
Gyorffyja u koju je svrhu i kada sastavljena ta navodna krivotvorina koja proljeće 1090. prešao je Henrik IV. Brenner, u travnju 1091. uspio je kod
Mantove pobijediti Matildine čete i odbaciti ih do rijeke Pada. I protupapa
Klement III. imao je 1091. god. velike uspjehe jer je istjerao Urbana II. iz
još jedan dokaz u prilog svojem shvaćanju. Naime, u tzv. Felicijanovoj ispravi spomenut
Rima. Kada je Ladislav vidio da njegov carski saveznik postiže na sjeveru
je, kao što smo već rekli, i palatin Jula. Kako se u ispravi iz 1091. (GYORFFY1992., 266 br. 33
Italije važne uspjehe, napao je, najvjerojatnije u svibnju 1091., sa svoje
88 = CDH 1,466-470) pojavljuje comes palatinus Petrus, a 1095. god. spomenut je comes Petrus
strane papina saveznika, Regnum Croatiae et Dalmatiae, tako da je ubrzo
kojega kralj Ladislav šalju 1085. u Poljsku po Kolomana, to bi značilo da je od 1091. do 1095.
mogao javiti montekasinskom opatu Oderiziju da je "stekao" (acquisivi)
palatinom bio taj Petar ili, drugim riječima, palatin Jula iz tzv. Felicdjanove isprave ne bi u
Hrvatsku (Sclavoniam) i dao do znanja Urbanu II. da, unatoč svemu, želi
to vrijeme mogao biti palatinom, već samo ranije, tj. prije 1091. Ali, nema dokaza da je
"comes Petrus" iz 1095. upravo "palatinus Petrus" iz 1091. To je dobro uvidio Gyorffy, pa je 29
"malo pomogao" sam sebi tvrdnjom: Petrus comes palatinus (sic!) erat etiam a. 1095. (n. dj., CD III, 272, br. 244 (10.VII.1227.).
30
261). A ipak je comes palatinus nešto drugo od comes! Zato je Šišić ispravno ocijenio ovaj Podrobnosti u MARGETIĆ 1993-, 7-16.
31
dokaz kao puku "hipotezu" (ŠIŠIĆ 1914a., 363). CDH 1,484-485.
22
ŠIŠIĆ 1914a., 344, 347-378. 32
Vidi ŠIŠIĆ 1914a., 361.
23
CD Ш, 147, br. 130. 33
Zbog Henrikove pobjede nad Matildinim snagama u travnju 1091. ŠIŠIĆ 1925., 11, br.
24
SZENTPCTERY 1923., 106,323. 51, misli da je Ladislav pisao pismo montekasinskom opatu Oderiziju "negdje u maju ili
25
DEER 1936., 24. junu 1091.". To približno odgovara našoj tezi:
26
GYORFFY 1936, 230-235. Џ - Henrik IV. pobjeđuje 17.IV.1091.
KLAIĆ, N., 1981a., 35-W.
27
- Ladislav napada Hrvatsku V.1091.
28
MARGETIĆ 1993a., 1-10. - Ladislav piše Oderiziju VI.1091.
- Kumani napadaju Ugarsku VIII.1091.
258
s njime zadržati dobre odnose. Da je Ladislav vrlo oprezno nastupao, vidi

a u novije je vrijeme uspješno dokazano da ugarski kralj nije nikad imao
se ne samo po tome što on ne javlja da je (npr.) "osvojio Regnum Croatiae položaj apostolskog legata.39
et Dalmatiae" nego diplomatski vrlo vješto govori o svojem uspjehu kako
Pitanje je čak je li Zagrebačku biskupiju trebalo osnivati, ako uzmemo
je "stekao Slavoniju", već i po tome što je u Hrvatskoj postavio za kralja
u obzir da je već u antici na njezinom području postojala Sisačka biskupija
svojega nećaka Almoša. Ladislav je time želio pokazati da je Hrvatska i
i da se, zbog toga, Zagrebačku biskupiju trebalo po crkvenim propisima
nakon njegove intervencije ostala samostalnom, od Ugarske odvojenom
držati njezinim sljednikom, slično kao što se Metodovu panonsku
zemljom. Nije nimalo čudno da mudri i obazrivi Urban II. nije ni u vrlo
nadbiskupiju držalo nastavkom antičke Sirmijske nadbiskupije.
teškoj situaciji prekinuo veze s ugarskim kraljem i da je 17. studenoga
Već je Farlati40 to spomenuo, ali se nije mogao odlučiti je li Ladislav
1091. potvrdio Ladislavovo darovanje u korist nimskog samostana sve.
imao namjeru u Zagrebačkoj biskupiji oživjeti Sisačku. I Tkalčić41 je
Egidija. Dodajmo da je Ladislav napao Hrvatsku bez ikakva pravna
ozbiljno uzeo u razmatranje tu povezanost, ali je ujedno postavio pitanje
povoda. On je znao da mu ga je jedino papa kao senior hrvatskog kralja
mogato dati.34 kako to da Ladislav nije odredio Sisak kao sjedište "nove biskupije" i na
to svoje pitanje odgovorio da je u Ladislavovoj provali "Sisak bio razoren".
Iako je do saveza Ladislava i Henrika IV. došlo već oko 1089. god.,35 35 I u najnovijim radovima naći ćemo slična razmišljanja.
do još većeg je zahlađivanja odnosa između pape i Ladislava došlo zbog
Tako npr. N. Klaić navodi nekoliko argumenata u prilog tezi da je
Ladislavove agresivne politike prema Hrvatskoj 1091.,36 povezane s
Ladislav smjestio zagrebačkog biskupa "u podnožje Petrove gore, jer ga je
vojnom Henrika IV. u Italiji, koja je započela 1090. Dodajmo da je od 1092.
smatrao nasljednikom sisačkog biskupa" (kurziv N. Klaić).42 Ipak neki od
situacija za Urbana II. bila sve povoljnija. Prije svega, u kolovozu 1092.
njezinih argumenata nisu prihvatljivi. Tako npr. ona upozorava na to da
Henrik IV. doživio je težak poraz kod Canosse, početkom 1093. povezuju
su se "oko Klokoča (pod Petrovom gorom) " smjestili " filii jobagionum
se protiv njega Milano, Cremona. Piacenza i Lodi. U istoj godini papinoj
sancti regis" i misli da se ovdje pod "svetim kraljem" misli na Ladislava.
stranci prilazi čak i Henrikov sin Konrad, koji se kruni za kralja Italije i
Ali, "filii sancti regis" pravni je termin za osobito privilegiran sloj ugarskih
povezuje s Welfom IV., oprobanim papinim saveznikom. Henrik IV.,
plemića koji su to neobično ime dobili po sv. Stjepanu, a ne po Ladislavu.
odsječen od Njemačke, povlači se iste 1093. godine na područje Mletaka
Mnogo su jači i uvjerljiviji njezini argumenti da se u Kolomanovoj pratnji,
(Padova i Verona). Urban II. slavi puni trijumf, Klement III. bježi iz Rima,
a nakon toga Urban II. ulazu u studenom 1093. u Rim. prema podacima isprave prepisane u kartularu samostana sv. Marije u
Zadru, nalazio Sigindunus zagoriensis episcopus i da se najstariji obred
Iz svega toga proizlazi da ni 1093. ni 1094. Ladislav sigurno nije tražio
zagrebačke crkve zvao "gorički" (kurziv N. Klaić). I Lj. Dobronić 43 tvrdi
suglasnost za osnivanje Zagrebačke biskupije od protupape Klementa III.,
u biti isto: "Kao prilog tezi o nastavljanju života stare Sisačke biskupije
jer bi bilo krajnje nerazumno nastaviti politikom povezanosti s potučenim
carem i sa svima onima koje je car podržavao. premještanjem sjedišta u Zagreb može se dodati činjenica da se u
redoslijedu kojim se navode arhidakonati na prvom mjestu nalazi
Međutim,
37 ni Urban II. ne dolazi u obzir. O tome u literaturi postoji Arhidakonat Gora, a u njemu kao prva crkva u Sisku". Lj. Dobronić
suglasnost.
upozorava nadalje na činjenicu da "srednjovjekovne kronike (tadašnja
Moglo bi se eventualno pomišljati da ugarskom kralju neka specijalna
historiografska djela) prešućuju osnutak Zagrebačke biskupije medu
papina suglasnost nije bila potrebna zato što je on već po svom položaju
djelima i zaslugama toga kralja" i zaključuje da "upravo s obzirom na
(ugarskog kralja) imao položaj apostolskog legata (officium legationis sedis
Ladislavovu širokogrudnost u dotiranju Zagrebačke crkve ne treba se
apostolicae) koji je, navodno, bio odobrio već sv. Stjepan.38 Ali, navodna
čuditi, što se smatrao njezinim osnivačem".
bula pape Silvestra II. već je odavno dokazana krivotvorina XVI. stoljeća,
34
Podrobnosti u MARGETIĆ 1982.-1985-, 225-252. 39
33
DEER 1958., 253 i d.; SZENTIRMIAI, 253 i d.
Tako ispravno DEER 1928., 89 i d. Šišićevo upućivanje na Bernoldovu kroniku, u 1914a., 40
FARLATI, 335.
297 daje samo terminus post quem non. 41
36 TKALČIĆ 1889., I, CVII-CVIII.
Donekle slično ŠIŠIĆ 1914a., 302 samo s drugom kronologijom. 42
37 KLAIĆ, N. 1981 a., 40.
Umjesto svega vidi ŠIŠIĆ 1914a., 365. 43
38 DOBRONIĆ 1991., 20. Slabiji je njezin argument da se zagrebački biskup u svojim
Tako npr. od starije literature TIMOM, 280 i d.
pismima u Rim iz 1626. i 1627. poziva na to da je sv. Kvirin bio prvi zagrebački biskup.
44
I Šanjek je uzeo u obzir tu povezanost starije Sisačke i novije
prihvatiti takav opis Slavonije neposredno prije dolaska Ladislava? Šišić
Zagrebačke biskupije, ali se usprotivio mišljenju I. K. Tlačića da je kralj
se s pravom odupro tvrdnjama mađarskih povjesničara45 po kojima su na
Ladislav "uskrsnuo Sisačku biskupiju". Šanjekov je argument vrlo jak: on
području između Drave i Save neposredno prije Ladislavova osvajanja
upozorava na to da "se ožiljavanje drevne Sisačke crkve nigdje u povijesnoj
živjela slavenska plemena koja su tek utemeljenjem Zagrebačke biskupije
gradi ne dovodi u vezu s osnutkom biskupskog sjedišta u Zagrebu".
prvi put "došla u priliku da osjete u isto vrijeme mađarsku i kršćansku
Međutim, i on zapaža zanimljivu okolnost "da se jurisdikcijsko područje
moć", ukratko kraj u kojem su stanovali "polupogani". Šišić na te tvrdnje
dvije dijeceze, nekadašnje Sisačke i novoosnovane Zagrebačke, prostorno
odgovara: "Vrlo je vjerojatno, da je uz Dravu mogli biti i od Madžara
poistovjećuje" tako da će "zagrebački biskupi preuzeti pastoralnu skrb /a
razvaljenih crkvi (...), ali u cijelosti sva zemlja ipak nije nikako mogla da
kršćane na približno istom prostoru kojim je sedam stoljeća ranije upraljao
sisački biskup Kvirin". bude pustoš i poprište poganskih šumskih divljaka".46 Uostalom, da
"zabluda idolopoklonstva", spomenuta u tzv. Felicijanovoj ispravi, nije
Pri raščlambi tog pitanja treba poći od glavnoga vrela, tj. Felicijanove
isprave. drugo nego odraz (pretjeranog) iskazivanja poštivanja dinastije
Arpadovića i želje da se i na taj način uzvisi pobožnost i svetost sv.
Isprava je datirana 24. travnja 1134. zato što se u njoj, uz ostalo, navodi
Ladislava, najbolje svjedoči nastavak iste isprave koja hvali kralja
da je presudom ostrogonskog nadbiskupa Felicijana određeno da u sporu
Ladislava da je zagrebačkoj crkvi darovao "podložnike Dubrave sa
zagrebačkog biskupa sa šomodskim županom i još nekim uglednicima tri
zemljom i šumom" (populum de Dumbroa cum terra et silva). Dubrava se
ugledna predstavnika zagrebačke crkve prisegnu pred oltarom varadinske nalazi oko 40 km istočno od Zagreba i isto toliko sjeverno od Siska. Ako
crkve na istinitost iskaza zagrebačkoga i bačkoga biskupa. Datum prisege je riječ o divljim polupoganima koji su tek dolaskom Mađara uključeni u
utvrđuje se ovako: Quodfactum est anno dominice incarnacionis MCXXXTV civilizaciju kršćanstva, onda je neshvatljivo kakvu je korist zagrebački
epacta ХХСШ. kalendas mati. Šeste kalende svibnja odgovaraju 26. travnju, biskup mogao imati od svojih tako udaljenih posjeda. Darovanje Dubrave
a epakta odgovara 1134. godini. Nema. doduše, indikcije i konkurenata, pretpostavlja već odavno dobro uređeno šire područje na kojem živi
ali to ne smeta uvjerljivosti datacije. Međutim, nakon obavijesti o prisezi kršćansko stanovništvo, spremno da svome novom feudalnom gospodaru,
isprava spominje i uvođenje zagrebačkoga biskupa u posjed sporne šume zagrebačkom biskupu, daje sva davanja koja je već prije toga davalo
u Dubravi, koje sa obavilo određeno vrijeme nakon prisege. Kako je do prethodnim gospodarima i da se dobar dio naturalnih davanja (vino, žito,
uvođenja u posjed došlo nakon 26. travnja, pogrešno je ispravu datirati tim stoka) prevozi kroz uljuđeni kraj bez straha da će pošiljke biti opljačkane
datumom, jer je nemoguće da je sastavljena 26. travnjall34. i da u isto od "šumskih divljaka". Kad bismo i htjeli povjerovati u primitivizam i
vrijeme priopćava o događajima koji su se zbili nakon tog datuma. Osim poganstvo stanovnika Slavonije prije Ladislavova pohoda 1091. god.,
toga, ni iz kojega se elementa isprave ne može zaključiti da ju jer ispostavio morali bismo ujedno pretpostaviti da je Ladislavovu osvajanju slijedilo ne
ostrogonski nadbiskup Felicijan, a niti to da je sastavljena u Varadinu.
Isprava je nedvojbeno zapis o raznim događajima u svezi sa šumom u
Dubravi, počevši od darovanja sporne šume od kralja Ladislava, zatim 45
ŠIŠIĆ 1914a., 325 i d. citira Pestyja, Paulera i Thalloczyja. I Barada je u vrlo crnim
spora o šumi koji se vodio u doba kralja Stjepana II. (1116.-1131.) i koji je bojama opisivao državne i crkvene prilike u Savoniji nakon dolaska Mađara "896. u
završio pobjedom zagrebačkog biskupa a uveo ga je u posjed pristav Izak, Panonsku nizinu u neposredno susjedstvo Posavske Hrvatske". (BARADA 1944., 2). Nakon
nakon toga spora koji se vodio u doba kralja Bele Π. (l 131 .-l 141.) i o ponovnom 828. god. "Posavska Hrvatska ponovno je postala u crkvenom pogledu ničija zemlja". Osim
uvođenju u posjed zagrebačkog biskupa od pristava Marcela. Isprava završava toga do "uzpostave vlasti sv. Melodija u Posavskoj Hrvatskoj ili uobc'e nije ni došlo, ali
navođenjem imena prisjednika drugog spora. Taj je zapis najvjerojatnije dala ako je došlo, to je trajalo samo kratko vrieme do njegove smrti 6.IV.885." a "radi susjednih
sastaviti zagrebačka crkva, u želji da pismeno utvrdi pravno stanje. U tome poganskih vrlo agresivnih Mađara nije se ništa promienilo ni tiekom čitavog 10. st..".
zapisu, dakako, neke stvari mogu biti istinite, a neke ne. Konačno (n. dj. str. 3) "u sličnim neredovitim političkim i crkvenim prilikama nalazila se
Tako npr. u njemu stoji da je Ladislav "uspostavio Zagrebačku Posavska Hrvatska gotovo do kraja 11. st." BARADA, n. dj., str. 4 prihvaća i stajalište da
biskupiju, naime (u želji) da bi biskupska briga vratila na put istine one je točan podatak iz isprave iz 1134. god. po kojem je Ladislav osnovao Zagrebačku
koje je zabluda idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga". Možemo li biskupiju u želji da se vrate na put istine oni koji su pali u error idolatriae. Argumentima iz
teskta pokušali smo dokazati da ta Baradina teza ne odgovara povijesnoj stvarnosti.
46
44 ŠIŠIĆ 1914a., 364.
ŠANJEK 1993., XLIII.
262 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 261
baš kratko vrijeme pacifikacije i kristijanizacije golemoga slavonskog

Pokušajmo sada, nakon što smo prikupili sve relevantne elemente,
područja, da bi tek na kraju tog razdoblja zagrebački biskup mogao uživati
odgovoriti na glavni problem osnivanja Zagrebačke biskupije. Kako ne
svoj udaljeni posjed u Dubravi. Dakle, darovanje Dubrave u doba
dolazi u obzir da bi papa Urban II. ili protupapa Klement III. - Wibert dali
Ladislava u izravnoj je suprotnosti s tvrdnjama mađarskih (i nekih naših)
suglasnost i kako mađarski kraljevi nisu imali položaj apostolskog legata
autora da je Slavonija bila koncem XI. stoljeća nekršćanska, primitivna i
nekulturna zemlja. (navodno odobrenog već od sv. Stjepana), ne preostaje drugo već ponovno
uzeti u razmatranje tezu da je zagrebačka biskupija pravni sljednik antičke
Tzv. Felicijanova isprava svjesno i namjerno kida svaku sponu
Sisačke biskupije. Razmišljanja Farlatija, Tkalčića, N. Klaić, Lj. Dobronić
područja Zagrebačke biskupije s ranijim postojanjem kršćanstva na tome
i Šanjeka ponudila su mnoge elemente u prilog takvom rješenju kojemu
području, zato da bi se što više istaknulo u svakom pogledu odlučujuću
se odupire jedino jaki Šanjekov argument da u vrelima nigdje ne nalazimo
ulogu Arpadovića u kristijanizaciji Slavonije i da bi se ujedno izbjegla i
nagovještaj o tome. Međutim, pri ocjeni toga argumenta treba poći od
sama pomisao na to da bi to područje moglo (i trebalo) crkveno pripasti
činjenice da je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju zato da bi
pod splitskog nadbiskupa kamo je ono pripadalo sigurno još 928. god. (a
i kasnije). novoosvojena slavonska područja podvrgnuo nadbiskupskoj vlasti sa
sjedištem u Mađarskoj. Ladislavu je očito bilo dobro poznato da je
Razumljivo je da sastavljače tzv. Felicijanove isprave nije smetala
Slavonija potpadala u antici pod salonitansku, a kasnije pod splitsku
kontradiktornost između osnivanja Zagrebačke biskupije u još navodno
metropoliju, a u doba Ladislavova osnivanja biskupije dalmatinski su
posve nekristijaniziranoj zemlji s jedne i darovanja bogatog posjeda
gradovi bili izvan dosega njegove vlasti. Faktičnu vlast nad dalmatinskim
Dubrave, udaljenog od sjedišta biskupije oko 40 kilometara, dapače, oni
gradovima stekao je tek Koloman, a međunarodnopravno ona je sporna i
je sigurno nisu ni bili svjesni. Njima je bilo jedino važno utvrditi događaje
prema Mlecima i prema Bizantu i prema papi. Kad bi u Slavoniji postojala
u svezi s posjedovanjem šume Dubrave, čemu su usput dodali i svoje
biskupija koja bi bila podvrgnuta nadbiskupskoj vlasti sa sjedištem izvan
poštivanje prema Arpadovićima.47 Dakako, ne vidimo razlog zašto bismo
mađarskog područja, o nekom čvrstom i neupitnom mađarskom
sumnjali u istinitost tvrdnje da je zagrebačka crkva došla u posjed šume
Dubrave upravo u doba Ladislava. suverenitetu jedva da bi moglo biti govora, jer bi Zagrebačkoj biskupiji
dolazile upute, nadzor itd. iz inozemstva. To bi moglo biti kobno za
stabilnost mađarske vlasti u Slavoniji. Zbog toga izgleda vjerojatno da se
Ladislav poslužio dvosmislenim postupkom: on nije tražio odobrenje za
47
Još nekoliko riječi o sadržaju isprave. Ladislav je glasom isprave kao prvoga biskupa osnivanje nove biskupije jer je na slavonskom području u antici već
Zagrebačke biskupije odredio češkoga svećenika Duha, kojeg se u ispravi naziva "idoneus", postojala Sisačka biskupija, ali, on je toj biskupiji promijenio ime (čini se
što prevodi kao "zgodan", odnosno bolje po L. Dobronić kao "prikladan". Ladislavov da je ono početno bilo Zagorska) i sjedište (odmah u Zagrebu?) da bi
delegat bio je neki Fancika, koji je Zagrebačkoj crkvi "officinarios de simgiensi et zalensi omogućio proširenje crkvene vlasti nadbiskupa s mađarskog područja
comitatu ordinavit". Kakvo je to dodatno dobročinstvo učinio Ladislav preko svojega (čini se već otpočetka kaločkoga). Mađarske laičke i crkvene vlasti i te kako
delegata? N. Klaić je 1971., 1976. i 1990. tvrdila da je Fancika postavljen od "zgodnoga" su se čuvale da spomenu činjenicu da je nekadašnja Sisačka biskupija
Čeha Duha i da je on, Fancika "postavio i pomoćnike" iz šomodske i zaladske županije, a potpadala pod Salonu. Onaj tko bi izgovorio ili napisao takvu tezu
1972. da je "postavio pomoćnike (svećenike) itd." To bi uglavnom odgovaralo Šišićevu postupao bi izravno protiv državnih interesa. Prema tome, u Rimu nije
mišljenju da je riječ o svećenicima "svakako u prvom redu kaptol". Dobronić je to prevela uopće trebalo prihvatiti osnivanje Zagrebačke biskupije kao činjenicu, jer
"zaredio i službenike itd." a Šešelj čak da je svečano posvetio upravitelje itd. Po Lexicon, se moglo bez teškoća prihvatiti tezu da je ona nastavak antičke Sisačke
779-780, officiator, officinarius je "upravitelj crkve". Po DU CANGEU, 36-37 officinator je biskupije. U Rimu je bilo dovoljno prihvatiti kao činjenicu nešto drugo, tj.
faber, cjui caeteris fabris praeest, odnosno tabernarius officinae "omanje zgrade, u kojoj se čuva da Zagrebačka biskupija više ne potpada pod vlast splitskog nadbiskupa,
sve što je potrebno redovnicima za hranu i drugo" a officionarius, officiarius, sučev sluga. a to se moglo uzeti kao puka "korekcija" granica dviju nadbiskupija.
Po GYORFFYJU 1970., 236 "officinarius ne znači klerika (nem kkrikus jeleni) nego samo Takvih dvosmislenih rješenja prepuna je i laička i crkvena povijest. Kao
služinčad (szolgalonepekez), koja je služila u biskupskim pomoćnim zgradama". Očito jedan od bezbrojnih primjera dovoljno je navesti položaj Rijeke od 1867.
Gyorffy ima pravo. Sastavljač isprave želio je istaknuti još jedno Ladisla vovo dobročinstvo: do 1918. u laičkoj i pravo Sv. Stolice na Ilirik u crkvenoj pravnoj povijesti.
on je opskrbio Zagrebačku biskupiju pomoćnim osobljem (obrtnicima, kuharima i si.) iz Uvijek se malo-pomalo pravno stanje prilagodava faktičnom, često na
susjednih županija. najneočekivaniji način.
Valja odgovoriti na još jedno pitanje. Ako Ladislav nije osnovao nalazimo ni prije ni poslije u tituli ugarskih kraljeva? Iz toga proizlazi da
Zagrebačku biskupiju, nego je samo "uskrisio" staru Sisačku, koje značenje je ta titula bila nešto posve efemerno, što je odgovaralo upravo 1091. godini
ima vrlo uvjerljivi protokol tzv. Felicijanove isprave u kojem se navode i upravo pismu upućenom montekasinskom opatu, koje je bilo posredno
svjedoci koji odgovaraju svjedocima isprava iz zadnjih godina Ladislavova namijenjeno papi Urbanu II.
vladanja? To znači da se prigodom sastavljanja zapisa pred sastavljačima Držimo da na položaj Mezije upućuje Ladislavovo obećanje da će
morala nalaziti neka isprava iz koje su oni uzeli pouzdane podatke. Ako montekasinskog opata bogato obdariti posjedima "in Ungaria et Sclavonia",
su pak sastavljači imali pred sobom neku ispravu, a prema našim dakle, u Ugarskoj, Meziji i Hrvatskoj. Obećavati posjede u Srbiji ili Bosni,
raščlambama to nije mogla biti isprava o osnivanju, što je isprava kamo se Ladislavova vlast nije protezala, graničilo bi s porugom. Dakle,
sadržavala? Mislimo da se odgovor nameće sam od sebe. Riječ je, vrlo Mezija je svakako područje nad kojim Ladislav ima stvarnu vlast. Nadalje,
vjerojatno, o Ladislavovu darovanju šume Dubrava, učinjenom očito 1094. Mezija nije sastavni dio Ugarske - da jest, ne bi se je spominjalo. Zatim,
god. prigodom imenovanja prvoga biskupa. Ali, daleko od toga da bi prema njezinom položaju (između Ugarske i Hrvatske) proizlazilo bi da
takvom interpretacijom bili uklonjeni svi problemi uvjerljivosti podataka je vrlo vjerojatno riječ o srednjovjekovnoj Slavoniji. A Mezija je kao pojam
o svjedocima u protokolu tzv. Felicijanove isprave. morala biti poznata u kulturnim, u prvom redu crkvenim krugovima, jer
Međutim, pitanje osnivanja Zagrebačke biskupije usko je vezano sa bi u protivnome obećanje darovanja u Meziji bilo u najmanju ruku nejasno.
širim problemom odnosa Mađarske i Hrvatske prema Slavoniji od I doista, Ravenski anonim poznavao je provinciju Valeriju-Mediju, tj.
vremena dolaska Mađara u njihovu današnju postojbinu do konca XI. provinciju "Srednju" Valeriju koja je, po njegovu mišljenju, obuhvaćala
stoljeća. dva područja, jedno jugoistočno od Blatnog jezera prema Dunavu a drugo
nepovezano (!) s prvim od grada Siska prema zapadu, tj. nekadašnju
3. Već odavno izaziva interes titula kralja Ladislava u pismu Dioklecijanovu provinciju Saviu.53 Ladislavova Mezija ("Srednja") nije
upućenom Oderiziju, opatu montekasinskog samostana: "kralj Ugra i mogla biti istočni dio Valerije-Mezije jer se taj dio nalazio u središtu
Mesije".48 U pismu se Mesija spominje na još jednom mjestu. Naime, Ladislavove Ugarske pa ga Ladislav sigurno ne bi spominjao uz Ugarsku.
Ladislav, u velikoj želji da predobije opatovu sklonost, obećava mu bogate Naziv Mezija nalazimo katkad u smislu istočnoga dijela Valerije-Medije.54
posjede "in Ungaria et Mesia et Sclavonia" očito zato što želi da mu opat Nema dvojbe da je Ladislav za Slavoniju svjesno rabio pomalo dvosmisleni
pomogne svojim utjecajem kod pape. Što je Mezija? Po Šišiću je riječ o naziv Mezija, da bi i time pokušao ublažiti papino negodovanje prema
nekadašnjoj rimskoj provinciji Meziji koja je, uz ostalo, obuhvaćala Ugarskom prodoru prema moru.
sjevernu Srbiju u koju su ugarski vladali prodrli 1971 .-l 072, pa je "to Kada se malo pobliže razmotri Ladislavovo pismo, vidi se da je ono
razlog, s kojega Ladislav uzima naslov kralja 'Mesije' ",49 Gyorffy pak tvrdi majstorski sastavljeno, najboljim diplomatskim stilom. Znamo da je
da se pod Mezijom treba misliti na Bosnu.50 Konačno, kako se Ladislav Ladislav osvojio velik dio Hrvatske, da je Hrvatska bila papinim feudom
inače nikad ne naziva kraljem Mezije, to je, uz ostalo, potaknulo Švaba da i da je papa bio značajan međunarodni čimbenik s kojim je Ladislav i te
51
za ovu Ladislavovu ispravu ustvrdi da je krivotvorena. Švabovo kako želio ostati u što je moguće boljim odnosima. Zbog toga se Ladislav
52
mišljenje može se bez daljnjega odbaciti jer se ne vidi razlog za spretno obraća montekasinskom opatu koji je papina desna ruka. Odmah
krivotvorenje Ladislavova pisma. Naime, iz njega ne proizlazi nikakvo u uvodu pisma Ladislav priopćuje da je on rex Mezije. Time na profinjeni
pravo na koje bi montekasinski opat ili netko drugi, npr. papa, mogao način priopćava papi da je osvojio Slavoniju. A osim toga, sam je naslov,
pretendirati pozivom upravo na to pismo. Ali, ni identificiranje Mezije s kao što smo upravo vidjeli, dvosmislen. Ladislav je oprezan pa ne želi
rimskom Mezijom ili Bosnom nije puno sretnije, jer obje teze ne mogu previše trijumfirati da je osvojio Slavoniju - a pogotovu ne pred papom!
odgovoriti na osnovno i jednostavno pitanje: zašto naslov kralja Mezije ne Ali pravi problem nastaje tek sada: kako priopćiti papi da je on (Ladislav)
navalio i na Hrvatsku i gotovo je u cijelosti osvojio? Ladislav to javlja
48
CD 1,197, br. 148.
49
ŠIŠIĆ 1914a., 297. 53
KOS I, 222-223. Za znanstveni rad nužno je rabiti novije izdanje SCHNETZA 1940.
50
GYORFFY1977., 559. 54
Istočni dio Valerije-Medije u obliku Mesia spomenut je u poznatim krivotvorinama koje
51
ŠVAB 1978.-1979., 313-320. je sastavljao još u drugoj polovoci X. stoljeća posavski biskup Pilgrim. Vidi KOS II, 342,
52
Vidi MARGETIĆ 1982.-1985., 231. br. 447 i 343, br. 448.
riječima: Sclavoniam iam fere totam acquisivi (već sam stekao gotovo cijelu 2. Konstantin sada dodaje ono čega nema u vijestima Teofanova
Slavoniju) - tj. riječima koje su izazvale nebrojena objašnjavanja i s hrvatske
i s mađarske strane. A ipak nam se čini da je Ladislav pravom nastavljača:
(Zbog uništene zemlje) Mađari se sele u zemlju "u kojoj sada žive,
diplomatskom majstorijom izbjegao pravnu kvalifikaciju svoje agresije na
Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije. On nije ništa "osvojio", on je samo nazvanu po imenima rijeka"57. Nešto dalje u tekstu Konstantin je posve
"stekao", a pogotovu on nije niti dirnuo u Regnum Croatiae et Dalmatiae kao eksplicitan. On najprije kaže da "se područja koja obuhvaćaju cjelokupno
međunarodnopravni subjekt - ne, on je samo stekao (!) "Slavoniju", tj. područje Mađarske ("Turske") zovu po imenima rijeka" te ih nabraja:
zemlju u kojoj žive Slaveni (!). Svojim pismom Ladislav zapravo otvara Tamis, "Turiš" (Begej?), Maroš, Kris (Karaš) i Tisa.58 Dakle, cjelokupna (!)
pregovore s papom kako bi se stvarno stanje (Ladislavov posjed Hrvatske) Mađarska nalazila se u doba pisanja izvještaja istočno od Tise. Ali ona je
uskladilo s pravnim (papinom feudalnom vlasti nad Regnum Croatiae et obuhvaćala i današnji Srijem. Naime, u Mađarskoj su, sve po riječima
Dalmatiae). Ladislav ima jaču stvarnu poziciju od pape, ali nema naslov Konstantina, značajni ostaci iz antike: Trajanov most (Kladovo-Turnu
(titulus) kojim bi stvarno stanje pretvorio u međunarodno priznato. Severin), od njega udaljena tri dana puta beogradska utvrda "koju je
Ladislav nudi dokaze dobre volje: štogod montekasinski opat zatraži "u sagradio sveti i veliki Konstantin" i, još dva dana puta udaljen, Sirmij.
Ugarskoj, Mesiji i Slavoniji" - sve će mu biti odobreno. Ali to je očito za Dalje se već nalazi velika nekrštena Moravska.59 Konstantinov je izvještaj
papinstvo bila premršava kompenzacija. Usto, Ladislavov je nasljednik na o položaju Mađarske i Moravske posve jasan. Mađarska obuhvaća samo
prijestolju, Koloman, otišao još dva koraka naprijed, tj. osvojio cijelu područje istočno od Tise i Srijem, a Moravska obuhvaća današnju Bačku,
Hrvatsku i nametnuo svoju vlast dalmatinskim gradovima. Zbog toga u Baranju i istočnu Slavoniju.60
XII. stoljeću ugarski kraljevi u svojoj tituli stalno ističu Dalmaciju i Na drugom mjestu, tj. u opisu "zemlje Moravske", Konstantin navodi
Hrvatsku, a papa ih stalno "časti" samo priznanjem titule kralja Ugarske. da je Moravska bila jaka za Svetopluka . Već godinu dana poslije njegove
Ali, to već izlazi iz teme ovoga rada.
smrti, dakle 895. došlo je do građanskog rata među njegova tri sina pa su
3. Dolazak Mađara došli Mađari ("Turci") i "potpuno ih uništili". Preživjeli je narod
1. O strahovitoj katastrofi što je zadesila oko 894. god. Mađare u "pobjegao susjednim narodima, tj. Bugarima, Mađarima ("Turcima"),
Etelkuzu ("Međurječju": današnja južna Ukrajina), zemlji u kojoj su živjeli Hrvatima i drugim narodima".61 Vijest je na prvi pogled nejasna: kako to
prije dolaska u Panoniju, Teofanov nastavlja priča ovo:55 Mađari uništavaju Moravsku, a onda se dio naroda seli susjednim
Bizantski car Lav VI. (886.-912.), Konstantinov otac, pozvao je Mađare Mađarima. Ipak mislimo da je i ovaj izvještaj prihvatljiv ako se pretpostavi
da mu pomognu u ratu koji je izbio između Bizanta i bugarskog vladara da on obuhvaća širi vremenski raspon od mađarskog osvajanja područja
Simeona (893.-927.) odmah nakon što je Simeon došao na vlast u istočno od Tise (oko 894.) sve do osvajanja Donje Panonije (poslije 907.
Bugarskoj. Mađari su imali velike početne uspjehe jer se Simeon morao god.). Konstantin želi reći da se pučanstvo iz Donje Panonije preselilo na
boriti na dvije fronte. Simeon je na to sklopio mir s Bizantom i okrenuo se jug Hrvatima, na jugoistok Bugarima, na istok Mađarima, tj. u već ranije
protiv Mađara i sve ih poubijao.
od Mađara osvojena područja istočno od Tise i na zapad "ostalim
Donekle sličnu vijest donosi i Konstantin Porfirogenet:
narodima".
Lav VI. poziva Mađare u pomoć protiv Bugara, Mađari pobjeđuju Iz zapadnih pak vrela saznajemo da je Svetopluk uz znatne teškoće
Simeona i vraćaju se u svoju zemlju. Simeon sklapa mir s Lavom VI. i
- zbog stalnih nesporazuma s istočnofranačkim kraljem, kasnije carem,
savez s Pečenezima, usmjeren protiv Mađara. Kada su Mađari bili na
nekom vojnom pohodu, Bizantinci i Pečenezi navale na njihovu zemlju, Arnulf om - držao u svojoj vlasti Panoniju, ali da ju je, nakon Svetoplukove
"potpuno urište njihove obitelji" i potjeraju mađarske vojnike koji nisu smrti (894.), car Arnulf preuzeo i predao hrvatskom vojvodi Braslavu (896.)
otišli na pohod. Mađarska vojska na povratku s pohoda našla je svoju na čuvanje.62 Kako je do toga došlo? Prema zapadnim vrelima, do svađe
zemlju "pustu i potpuno uništenu". %
57
DAI 40, 21-22.
58
55 DAI 40, 35-40,40.
THEOPHANES CONTTNUATUS, CSHB, 357,12 - 359,16. Vidi i GEORGIUS MONACHUS, 59
DAI 40, 27-40, 34.
CSHB 853,4- 854; koji dodaje da su na čelu Mađara u to doba bili Arpad i Kursan. w
56 Usp. DAI 42,18-20.
DAI, 40, 7-20. Vrijedilo bi raščlaniti i vijesti iz TAKTIKE LAVA VI. MUDROG 955-962, 61
ali bi nas to predaleko odvelo od osnovne teme. DAI 42, 24-25.
62
Doc. 381; KOS II, 235, br. 313.
Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije
63
medu dvojicom Svetoplukovih sinova došlo je 898. Naprotiv, po riječima Na drugi element upućuju neke okolnosti koje moraju izazvati dvojbe
Konstantina Porfirogeneta, kao što smo upravo spomenuli, do građanskog i čuđenje. Naime, Mađari su 894. doživjeli, prema uvjerljivom izvješću
je rata došlo u Moravskoj jednu godinu nakon Svetoplukove smrti, dakle Teofanova nastavljača i Konstantina Porfirogeneta, strahovitu katastrofu
895. Mislimo da se izvori ipak dosta dobro slažu. Naime, jasno je da su u vrijeme kada je zbog odlaska njihovih konjaničkih četa zemlja ostala bez
odmah nakon Svetoplukove smrti sinovi podijelili zemlju i da je već tom obrane. Ako i prihvatimo tezu da su vijesti pretjerane, ako je samo
prigodom došlo do nesporazuma koji su iduće godine imali za posljedicu četvrtina istina, riječ je o više nego tragičnom događaju, o pravom
građanski rat. Onaj Svetoplukov sin koji je dobio jugoistočna područja genocidu. Oni 896. dolaze u potpuno novu sredinu i već 898.ω upućuju
Moravske pozvao je u pomoć 896. u svoju državu Mađare, a to je izazvalo svoje čete preko Donje Panonije koju čuva Braslav, vazal istočnofranačkog
drugoga brata da zatraži Arnulfovu pomoć koju je ovaj naplatio cara Arnulfa, dakle, preko područja istočne Franačke čak do sjeveroistočne
"preuzimanjem" Donje Panonije. Od Nijemaca i Mađara ostao je slobodan Italije, a onda 899. poduzimaju rizičan pohod u Italiju, bore se s vojskom
samo središnji dio Moravske, koji su Mađari osvojili oko 900. do 907. kralja Berengara, čak ostaju preko zime te se kući vraćaju tek iduće godine.
Međutim, kako je Arnulf već 896. god. predao Braslavu u feud Donju Zar su tako temeljito zaboravili katastrofu iz 894. godine? A ipak, na
Panoniju, vrlo je nevjerojatno da bi velika nekrštena Moravska u to vrijeme njihovim se južnim granicama nalazi Bugarska, jedna od najjačih država
obuhvaćala područje između Dunava i Tise u dužini od oko 300 km, jugoistočne Europe, koja pod svojim vladarem Simeonom (893.-927.)
ukliješteno između Braslavove Hrvatske i Donje Panonije s jedne i doživljava jedno od najblistavijih razdoblja svoje povijesti. Usto, Simeon
mađarskog područja duž srednjeg i donjeg toka rijeke Tise s druge strane. je sklopio mir s Bizantom, koji je nepomućen trajao sve do 912. On je,
Iz toga slijedi da se Konstantinova "cjelokupna Mađarska" istočno od Tise prema tome, imao prema Mađarima na svojim sjevernim granicama
odnosi na vrijeme prije 896., kada Arnulf još nije osvojio Donju Panoniju, potpuno slobodne ruke da ih ponovno i lako uništi.
ili, drugim riječima, taj se opis odnosi na vrijeme neposredno nakon Usto upada u oči na prvi pogled neobična okolnost: Mađari
Svetoplukove smrti. usmjeravaju svoje vojne pohode isključivo prema zapadu: od 900. do 906.
Nevjerojatna propulzivna snaga prve mađarske države s ove strane postupno osvajaju Moravsku i iz nje istiskuju Nijemce, 907. osvajaju
Karpata može se objasniti dvjema pretpostavkama, naime, srašćivanjem Panoniju između Drave i Dunava, a od 907. do 916. nema tako reći godine
novopridošlog mađarskog i starosjedilačkog slavenskog elementa u jednu bez mađarskih upada u istočna njemačka područja. Na Bugarsku, Bizant
cjelinu i sigurnošću koju je ta nova država morala imati u odnosu na itd. nije zabilježen nijedan napad jer suvremenik Simeon Magister
snažnoga južnoga susjeda, Simeonovu Bugarsku, ako je željela poduzimati (Logotet) kaže za mađarski napad na Bizant iz 934. da je riječ "o prvom
bilo kakve vojne akcije prema zapadu. O prvom elementu govori pismo vojnom pohodu Turaka (tj. Mađara) protiv Bizanta"!66 Ako su mađarski
64
koje su god. 900. uputili bavarski biskupi papi Ivanu IX. Ono se, doduše, vojni pohodi bili uzrokovani pljačkaškim ambicijama na višoj ili nižoj
odnosi samo na središte moravske države jer njezin jugoistočni dio, kao razini zapovjedničkog kadra, ili ako je do njih dolazilo zbog potrebe za
što smo upravo rekli, više nije pripadao Moravskoj, već novoj mađarskoj hvatanjem što većeg broja zarobljenika koji bi radili na područjima
državi s lijeve strane Tise. Pa ipak je to pismo vrlo važno za odnose osvojenim od Mađara, kao što se to često predlaže u literaturi, onda je
slavenskog i mađarskog elementa u Moravskoj. Bavarski biskupi navode njihova usmjerenost isključivo prema zapadu neshvatljiva. Naprotiv, ako
da su moravski Slaveni već prije puno godina (multis annis) pozvali k sebi pretpostavimo da su Mađari došli u Panoniju na inicijativu Simeona, sve
velik broj Mađara (Ungarorum non modicam multitudinem od se sumpsenmt) postaje razumljivo. U tom su slučaju oni Simeonovi saveznici, pa se ne
i da "glave svojih lažnih kršćana na njihov (tj. mađarski) način potpuno moraju bojati napada s leđa prigodom svojih vojnih ekspedicija prema
šišaju" (more eorum capita suofum pscudochristianorum penitus detonderunt). zapadu. S druge strane, razumljivo je da je Simeon želio na svojim
Ako je do takvo "urastanja mađarskog elementa" došlo u središtu sjeverozapadnim granicama imati tampon-državu prema Istočno
Moravske, onda je do toga - pa čak i u većem opsegu! - moralo doći i u Franačkom Carstvu. Svetoplukova smostalna i jaka Velika Moravska bila
jugoistočnom dijelu Moravske, kamo su Mađari došli već nekoliko godina ranije. bi idealna za Simeona, ali kada je nakon Svetoplukove smrti (894.) bilo
jasno da će se ta država raspasti, Simeon je morao brzo djelovati ako je
ω
KOS II, 239-240,. br. 321. 65
KOS II, 240, br. 321.
64
KOS II, 243, br. 324. 66
SIMEON MAGISTER, CSHB, 746,1 -746,5.
270
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 271
želio da mu se na njegovim granicama ne pojavi istočnofranačko carstvo. Konstantinov popis mađarskih susjeda iz glave 40, 41-45 odgovara
Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe da su i Arnulf i Simeon živo željeli stanju nakon 908. jer se u njemu više ne spominje Moravska: istočno su
imati na području Velike Moravske prijateljsku zemlju. Razlika je jedino Bugari, sjeverno Pečenezi, više prema zapadu Franci, a južno Hrvati. Opis
u tome što je Arnulf šire panonsko područje držao zemljom koja treba bar granica teče obratno od smjera puta kazaljke na satu, a prema stranama
načelno priznati suverenitet istočnonjemačkog cara, pa je zbog toga u
svijeta pomaknut je za 45°.
ranijem razdoblju (884.) tražio (i dobio) vazalnu prisegu od Svetopluka, a Konstantinov popis mađarskih susjeda u glavi 13 odgovarao bi na
kasnije (896.) od Braslava u pogledu Donje Panonije. Simeon je bio toliko prvi pogled drugoj etapi, jer se u njemu spominje Moravska. Nažalost,
mudriji što se zadovoljio da umjesto samostalne Velike Moravske ima na vijest je došla do nas u nemogućem obliku, jer Moravska ni u kojem
sjeveroistočnim granicama savezničku Mađarsku. Borbe oko "Svetoplukova slučaju nije mogla ležati na jugu, zatim u popisu se ne spominju Bugari a
nasljeđa" završile su se pobjedom Mađara pa je već pri kraju prvog Hrvati su nejasno smješteni "prema gorju". Po mišljenju nekih ovdje se
desetljeća X. stoljeća njemačka vlast potisnuta daleko na zapad, s time što misli na Bijele Hrvate (s one strane Karpata), po mišljenju drugih na Hrvate
su Mađari još dodamo pljačkali zapadne zemlje, a to Simeonu sigurno nije u današnjoj Hrvatskoj. Čini nam se da nije nemoguće da je do zabune
bilo ni najmanje krivo.
prepisivača, možda ispuštanjem retka kao što to predlaže Jenkins,69 došlo
Iz ove raščlambe proizlazi da Mađari nisu mogli zaposjesti Slavoniju pri opisu južnih susjeda. Tamo bi bilo mjesto Bugarima, pa bi nakon toga
sve do 907., jer tek poslije te godine Mađari osvajaju Donju Panoniju, a slijedili Hrvati "prema gorju", tj. Hrvati u današnjoj Hrvatskoj. U tom bi
njezin je posjed, dakako, pretpostavka eventualnog osvajanja Slavonije. slučaju popis tekao ispravno, samo za razliku od popisa iz glave 40, on bi
Međutim, prema pouzdanom zapisniku s Drugog splitskog crkvenog bio dan u smjeru puta kazaljke na satu: Franci - Pečenezi - Bugari - Hrvati.
sabora iz 928. (vidi u ovome radu pod V. 1) Slavonija je imala još te godine Zbog toga smo skloni Jenkinsovoj tezi, samo s tom razlikom što on
brojno stanovništvo i svećenstvo. Nakon te godine posve je mala vjerojatnost preskočeni redak popunjava η Ηρωβατια, δε ποτέ ο τόπος κτλ itd, dok se
da bi je Mađari osvojili jer je njihova propulzivna snaga bitno oslabila. nama čini vjerojatnijim η Βουλγαρία - εκεί δε προτερον η κτλ itd. Ako je
Prije nego krenemo dalje, zadržimo se još malo na dva mjesta u DAI to tako, onda je položaj (i opseg) Mađarske prema glavi 13 istovjetan
u kojima se spominu Mađarska ("Turska") i Hrvati.
onome iz glave 40. Ostaje nejasnim spomen Moravske. Možda je ona u
predlošku (u carskom arhivu) bila spomenuta mjesto Franaka i Hrvatske.
3. U glavi 40 spominju se ovi susjedi Ugarske ('Turske"): "Mađarima
su susjedni prema istočnoj strani Bugari; tamo ih dijeli rijeka Istros, U tom bi se slučaju predložak odnosio na vrijeme kad su Mađari još
nazvana i Dunav; prema sjeveru Pečenezi; više prema zapadnoj strani boravili istočno od Tise, pa je Konstantin odlučio da predložak
Franci; prema jugu Hrvati".
67
"osuvremeni" i svojom ga poznatom nespretnošću tako unakazio da se
ni uz najbolju volju ne može rekonstruirati prvobitni tekst. U takvom se
O granicama Ugarske govori se i u glavi 13: "Ovi narodi se nalaze
iznakaženom tekstu riječi da su Hrvati smješteni "prema gorju", mogu
uz Mađare: više prema zapadnoj strani Francija, više prema sjeveru
Pečenezi, a prema južnoj strani velika Moravska, tj. zemlja Svetopluka, tumačiti prema ukusu interpretatora.
4. Naša teza da je Mađarska nastala "urastanjem" mađarskog
koja je potpuno uništena od ovih Mađara ('Turaka") koji su je osvojili.
Hrvati se pak nalaze uz Mađare prema gorju".68 elementa u slavensku (moravsku) državu, i to najprije u njezin jugoistočni
dio, istočno od Tise, nalazi svoju potvrdu u podrijetlu mađarskih riječi koje
se odnose na upravno-sudsku organizaciju i sudski postupak. Da su
67
Mađari jednostavno pokorili Slavene, oni bi od njih preuzeli samo one
DAI 40,41-44. riječi koje se odnose na poljodjelstvo i ostale djelatnosti vezane na život
№
DAI 13,3-8. Dodajmo da o važnosti Hrvatske u prvoj trećini X. stoljeća govori i način podređenih slojeva - slično kao što se može vidjeti u engleskom jeziku u
kako bizantski pisci govore o općem napadu susjednih naroda na Bugarsku nakon koji je gospodujući sloj unio svoje, francusko-normanske riječi, a
Simeonove smrti 27.V.927. godine. Nastavljač GEORGIJA MONAHA, CSHB VCtfpiše anglosaksonske su riječi pridržane u prvom redu za predmete i pojmove
sredinom X. stoljeća da su Bugarsku napali "Hrvati i ostali" . Istu formulaciju ("Hrvati i vezane uz rad podređenih Anglosaksonaca. U slučaju simbioze mađarskog
ostali") nalazimo i u SIMEONA MAGISTRA, 740. Teofanov nastavljač, n. dj. (bilj. 55), 411 i slavenskog to nije tako. Upravo je napadno kako je mađarski jezik
ima ponešto proširenu vijest: "Hrvati, Mađari i ostali". U idućem stoljeću SKILICA,
(CSHB) 222, gl. 16 piše "Mađari, Srbi, Hrvati i ostali". ' DAI II, 7. Vidi i GRUNWALD, 9, koji daje punu podršku Jenkinsonom prijedlogu.
preuzeo nevjerojatno puno riječi koje se odnose na "više" funkcije u povezanost s govorom susjeda s jugoistoka (Bugari), a na srodnost s
društvu. O tome su predložene dvije teorije. Po mišljenju jednih, na čelu hrvatskim i srpskim upućuju riječi kao megye (početno "granica", a onda
s E. Molnarom,70 mađarska pravna terminologija preuzeta je en bloc iz županija), perel (usp. još danas parnica), poroszlo (pristaldus, pristav), patvar
Pribinove države u Donjoj Panoniji oko Blatnog jezera. Po mišljenju drugih ("potvoriti" u smislu tužiteljeve akcije pred sudom) itd. I bajnok (onaj koji
(S. Kniezsa),71 Mađari nisu preuzeli neku gotovu slavensku terminologiju, zastupa u dvoboju stranku u sporu, camphid) zbog nastavka -nok bit će
već su prihvaćali nazive ponajviše s hrvatskoga i srpskoga jezičnog južnoslavenskog podrijetla. Po mišljenju Kniezse kirdly (kralj) slavenskog
područja, ali i s drugih slavenskih govornih područja, npr. bugarskoga, a je podrijetla, i to bezuvjetno (unbedingt)72 zapadnoslavenskog, jer su tu riječ
neke su riječi preuzeli iz slavenskog jezika kojim su govorili stanovnici koje Srbi dobili iz ugarskoga. Ali, u hrvatskom je ta riječ zabilježena već na
su osvojili Mađari.
Bašćanskoj ploči početkom XI. stoljeća, pa je sigurno da je ona bila poznata
Držimo da nijedna od tih dviju teorija ne odgovara na osnovno i ranije, što isključuje ugarsku provenijenciju. Ako je to tako, nema razloga
pitanje: zašto su Mađari u tako velikom broju preuzeli slavenske riječi za sumnjati da ona nije bila poznata u krajevima oko Drave prije dolaska
organizaciju vlasti, sudstva i postupka ako su doista pobijedili i pokorili Mađara. Uostalom, i po Knieszi je csaszar vjerojatno došao s južnoslavenskog
Slavene? A vidjeli smo da oni nisu bili neobuzdana gomila pljačkaša, već govornog područja, pa se i za tu riječ može pretpostaviti da je bila poznata
vrlo dobro organizirana vojna sila prvoga reda koja je, uz izvrsnu vojnu istočno od Tise kod domaćih Slavena, iako nije isključeno da su je Mađari
organizaciju, taktiku i strategiju, imala i jasne političke ciljeve i odmah upoznali još prije dolaska u Panoniju.73 Ukratko, sve govori u prilog tvrdnji
nakon dolaska postala, uz vojni, i važan politički čimbenik. U protivnome da su Mađari preuzeli najveći dio svoje pravne terminologije iz jezika
ne bi usmjerili svoje ratne operacije prema zapadu, a desetljećima Slavena istočno od Tise, koje nisu "pokorili" nego u čiju su državi "urasli".
poštedjeli krajeve južno od Drave i Dunava. Očito je nužno ići korak dalje: Homan,74 vodeći mađarski povjesnik, koji je udario snažan pečat
Mađari nisu podjarmili Slavene, već su se s njima stopili u jednu državu, mađarskoj povijesnoj znanosti, izražava se o utjecaju slavenskih jezika
najvjerojatnije tako da su bili pozvani od jednoga od Svetoplukovih sinova, ovako: "Preko njihovih slavenskih podložnika, (Knechte), (...) preko
na isti način na koji je drugi njegov sin pozvao u pomoć car Arnulfa. zarobljenika (...) i preko izravnog dodira s istočnorimskim dvorom (...)
Mađari su se odazvali pozivu, ušli u jugoistočni dio moravske države i preuzeli su (Mađari) slavenske i njemačke riječi". Sve to, po njegovu
time taj dio Moravske silno vojnički ojačali, to više što je očito da su mišljenju, nije bilo osobito intenzivno, a "ponajmanje (am allenvenigsteri)
mađarskoj vojsci pristupili i domaći slavenski vojnici. Iako se vrlo brzo se može neki značajni kulturni utjecaj izvesti iz preuzimanja slavenskih
morala osjetiti i dominantna mađarska uloga u jugozapadnoj Moravskoj, riječi", jer su pojedini slavenski narodi "ugarskoj kulturi tek nešto
Mađarima nije bilo u interesu da ruše postojeću državnu organizaciju, doprinijeli". Doduše, sve po Homanu, najviše je tragova ostavila kultura
dapače, ona im je i te kako pomogla da bezbolno srastu s vodećim "panonskih Slovenaca", ali ni to nije bogzna što, jer riječ je prije o
slavenskim slojem. To srastanje nije se moglo dogoditi u Donjoj Panoniji, posredovanju (Vermittlung): panonski su Slovenci samo prenijeli na
jer su je, kao što smo imali prilike vidjeti, Mađari osvojiti tek poslije 908. mađarske gospodare odgovarajuće riječi iz vremena franačke vlasti.
Preuzimanje pravne terminologije moralo je, dakle, uslijediti oko 894.-900.
u jugozapadnoj Moravskoj, gdje su tamošnji Slaveni govorili jezikom 4. Slavonija do dolaska Mađara
srodnim hrvatskom i srpskom, koji je imao i staroruskih i starobugarskih
elemenata. Riječi nadorispan (palatin, "na dvoru župan"), tavernik 1. Ovdje valja u prvom redu proanalizirati poznatu vijest iz glave DAI
("ministar opskrbe", nastavak -nik odaje južnoslavenski oblik inače turske 30. o odlasku dijela dalmatinskih Hrvata u Ilirik. Grafenauer je energično
riječi tovar = roba), udvarnik (dvorski sluga od slavenskog dvor' i ustvrdio da se ta vijest može "staviti tek u doba kralja Tomislava", zato
južnoslavenskog i staroruskog nastavka -nik) ne nalazimo nigdje u što je Slavonija bila od 838. "do kraja IX. st. u okviru istočnofranačke
slavenskim jezicima, pa valja pretpostaviti da su one značajke jezika države". Po njemu ta vijest "predstavlja samo prvi izvještaj o samoupravi
jugozapadne Moravske. Riječi asztalnok (osoba odgovorna za organizaciju Slavonije pod posebnim banom u okviru Hrvatske kralja Tomislava". Ona
prehrane kralja i njegove pratnje) i vajda (vojvoda) nesumnjivo odaju
72
70 N. dj., 367.
Vidi npr. MOLNAR 1955. 73
71 N. dj., 363.
KNIEZSA 1955. 74
HOMAN 1940., 150-152.
se "drukčije ne može tumačiti".75 Grafenauer dodaje da je Slavonija bila Do kada su Slavonijom upravljali bugarski funkcionari? O tome spis
"do oko 800. pod Avarima, zatim, do 827. kao posebna kneževina u okviru Conversio Bagoariorum et Carantanorum daje neprocjenjivo važne iako
franačke države i furlanske marke, od 827. do oko 838. čak u okrilju druge, ne do kraja precizne podatke koji dobivaju na važnosti i zbog toga što je
bugarske države, zatim do kraja IX. st. u okviru istočnofranačke države", spis sastavljen već 873., i to od dobro obaviještena suvremenika. U njemu
drugim riječima da za odlazak Hrvata iz Dalmacije u Slavoniju, kao zemlju se priča kako je Ratbod preuzeo obranu Istočne Marke. K njemu je
koja bi bila hrvatska (a ne franačka ili bugarska) nema drugog razdoblja pribjegao Pribina, potjeran od moravskoga vojvode Mojmira. Pribina je
od onoga iz doba Tomislava. "poučen o vjeri", kršten, pa je kod Ratboda proveo neko vrijeme (aliqnod
Pa ipak, vijest o odlasku Hrvata u Slavoniju ne može se nikako tempus). Nakon što je medu njima došlo do nesuglasica, "Pribina je u
tumačiti u smislu koji joj je dao Grafenauer, tj. kao vijest o samoupravnoj strahu pobjegao u Bugarsku sa svojima, a s njime i njegov sin Kocelj".78
Slavoniji u okviru hrvatske države. Anonimni nastavljač Konstantina Nakon kraćeg vremena Pribina je otišao iz Bugarske i došao vojvodi
Porfirogeneta javlja nešto posve drugo. On kaže da su Hrvati koji su Ratimiru (Ef non muho post de Vulgariis Ratimari ducis adiit regionem). U to
krenuli iz Dalmacije osnovali u "Iliriku i Panoniji" samostalnu državu koja je vrijeme bavarski kralj Ludovik poslao Ratboda s velikom vojskom na
je održavala vrlo uske odnose s Dalmatinskom Hrvatskom,76 drugim Ratimira. Ratimir je pobjegao, a Pribina je ostao, "prešao rijeku Savu i
riječima neke vrsti "konfederaciju" koja je u raznim razdobljima imala pomirio se s Ratbodom". Čvrsti vremenski okvir ovom izvješću daje vijest
razne intenzitete povezanosti. anala da se 838. "sakupljala bavarska vojska protiv Ratimira".79 Razumno
je pretpostaviti da je Pribina boravio u Bugarskoj oko godinu dana. To bi
2. Je li točna Grafenaureova postavka da je Slavonija bila od 800. do
značilo da je Pribina pobjegao od Ratboda približno 836. i da je iz Bugarske
kraja IX. stoljeća stalno u sklopu neke druge države?
došao Ratimiru približno 837. Naime, nije nimalo vjerojatno da bi Pribina
Nakon neuspjeha Ljudevitova ustanka, Slavonija je bila do 827. napustio Bugarsku upravo one godine kada je bavarska vojska napala
godine pod franačkom vlašću, a onda su je osvojili Bugari i "protjeravši Ratimira, jer je Ratimir sigurno dočuo o pripremama u Bavarskoj pa bi s
njihove (tj. tamošnjih Slavena: L. M.) vojvode, postavili svoje upravitelje time mogao povezati Pribinin dolazak u svoju zemlju i osumnjičiti ga za
(rectores)."77
povezanost s neprijateljem koji se priprema napasti ga.
Ali, puno je važnija od toga činjenica da je u to vrijeme Slavonija imala
svojega vlastitog vladara, vojvodu Ratimira. Vijest uz to izričito razlikuje
75
Bugarsku od Ratimirove zemlje, Dakle, nedvojbeno je došlo do bitne
GRAFENAUER 1952., 31. Grafenauerovo stajalište prihvaća u cijelosti N. Klaić i promjene u položaju Slavonije u odnosu na stanje iz 827. Dok je 827. bila
preuzima Grafenauerov zemljovid, 1971., 272. Po ŠIŠIĆU1913., 41, a i u kasnijim radovima u sklopu bugarske države pod bugarskim upraviteljima, ona je već prije
npr. 1925., 342-346, Pribina je donjepanonski knez koji je vladao i Panonskom Hrvatskom
838. samostalna država.
oko 846. Šišić to zaključuje na osnovi isprave, kojom je Ludovik Njemački darovao 846. Ratbodova se pobjeda nad Ratimirom u literaturi tumači kao s jedne
Pribini zemljišni posjed oko rijeke "Valchau" koju Šišić identificiran s rijekom Sloboštinom strane napad na bugarskog vazala Ratimira, odnosno na zemlju koja se
nedaleko od današnjeg Jasenovca. KOS II, 109, br. 133 već je odavno uvjerljivo pokazao nalazi u okrilju bugarske države i, s druge strane, kao podvrgavanje
da se rijeka "Valchau" nalazila blizu Blatnog jezera, ali se tome Šišić usprotivio ukazujući Panonske Hrvatske istočnofranačkoj državi kao prijelaz u njezin okvir i
na to da je Pribina primio kraj oko Blatnog jezera još 840. Ali Šišić ima krivo. Ludovik
kao uspostavljanje franačke vlasti.80
Njemački dao je Pribini 840. područje oko Blatnog jezera u feud (KOS Π, 104, br. 125), a O svemu tome nema u vrelu ni riječi. Neposredno prije Ratbodova
846. dodijelio mu je posjed uz rijeku Valchau u vlasništvo (pleno iure, KOS II, 109, br. 133). napada, Ratimirova država nije sastavni dio bugarske države. Vrelo vrlo
Konačno, Ludovik Njemački darovao je 847. Pribini u "puno vlasništvo sve ono što je prije dobro razlikuje Bugarsku od Ratimirove države. Kad bi Ratimir bio u
dobio kao feud" tj. cjelokupnu Donju Panoniju oko Blatnog jezera (KOS Π, 112, br. 138). vazalnom odnosu prema bugarskom vladaru, vrelo ne bi moglo isticati
76
Vidi MARGETIĆ 1977a., 26-29.
77
da je Pribina iz Bugarske otišao u neku drugu zemlju. S druge strane, kada
Doc. 333; KOS II, 77, br. 93. Napominjemo da dux u ovome radu prevodimo s vojvoda,
t), u pravilu samostalan vladar koji ima niži rang od kralja (rex). Naprotiv, comes prevodimo 78
kao knez, tj. kao funkciju ličnosti koja je u pravilu podređena nekoj višoj vlasti. Podrobnije KOS II, 102, br. 123.
74
u MARGETIĆ 1990., 17-37, osobito 31-36. Na i. mj.
*> ŠIŠIĆ 1925., 324; KLAIĆ N. 1971., 212; GRAFENAUER 1952., 31.
je Ratbod pobijedio Ratimira, Pribina odlazi iz Ratimirove zemlje u istočnu Franačke pripala ovoj drugoj, spominje se vojvoda Borna, kojeg, uz
marku te već dvije godine kasnije (840.) dobiva u leno dio Donje Panonije suglasnost cara Ludovika Pobožnog, nasljeđuje 821. njegov nećak
oko Blatnog jezera.81 Zašto se Pribini nije dalo u leno Slavoniju i zašto o Vladislav. Godine 823. spominje se i Bornin ujak Ljudemišl.84 Po svemu
daljnjoj sudbini Slavonije nema godinama nikakvih vijesti, npr. o tome tko se čini da je ta dinastija imala svoje središte u Lici, tj. pod neposrednim
ju je dobio u leno ili nešto slično? Očito zato što Ratimirova zemlja bližim nadzorom vrhovne franačke vlasti. Franačke stvarne vlasti nestaje
Slavonija nije bila sastavnim dijelom istočne Franačke. nakog bugarskog napada 827.85 i diobe goleme furlanske marke na četiri
Svakako treba strogo razlikovati položaj Slavonije poslije 827. i prije grofovije86 koje ne obuhvaćaju ni Dalmatinsku Hrvatsku ni Slavoniju. U
838. Do 827. Slavonijom upravljaju bugarski funkcionari, a prije 838. ona tako posve osamostaljenoj Dalmatinskoj Hrvatskoj pojavljuje se tridesetih
ima vlastitog vojvodu, što se dogodilo unutar spomenuta vremenskog godina nova dinastija, koja s prethodnom nema čak ni vremenski
razdoblja? Razumno je pretpostaviti da je izravna bugarska vlast trajala kontinuitet i koja svoje središte ima na domak Splita. Nažalost, kako su
još poneku godinu prije 827., a da je samostalni vojvoda Ratimir vladao Dalmatinska Hrvatska i Slavonija izvan stvarne franačke i bizantske vlasti,
barem nekoliko godina prije 838. Nadalje, razumno je pretpostaviti da je u franačkim (osim vijesti o Ratimiru) i u bizantskim vrelima nećemo naići
ni na kakvu vijest o vladarima u spomenutim hrvatskim krajevima. Na
do bitne promjene došlo zbog nekih međunarodnih okolnosti koje su
sreću, do nas je došla poznata tzv. Trpimirova darovnica87, u kojoj se
pomogle "Slavoncima" da se oslobode bugarske vlasti. Te se okolnosti nisu
spominje i njegov prethodnik Mislav, za kojega prema jednoj vijesti Ivana
mogle odnositi na Franačku, jer su u njoj trajali duboki sukobi i beskrajno
_akona88 znamo da je vladao još 839. Nema vijesti od kada do kada je
natezanje starog Ludovika Pobožnog s njegovim sinovima iz prvog braka
Mislav vladao. Šišić predlaže: "o. 835-845."89 Do tih je godina Šišić došao
(Lotara, Pipina, Ludovika Njemačkog) zbog sina iz drugog braka, Karla tako što je za vladanje Trpimira, Mislavova nasljednika, predložio: "o. 845-
Ćelavog. Ludovik Pobožni je još 829. dodijelio malome Karlu Ćelavom dio 864.",90 ali jedini vremenski podatak o Trpimiru nalazi se upravo u
carstva, što je silno uzbunilo spomenuta tri sina, pogotovu Lotara, kojemu spomenutoj darovnici koja se obično datira 4.IH.852. Ta je isprava datirana
je od golemog carstva dodijeljena samo Italija. Uvrijeđeni Lotar povezao ovako: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV
se 830. s Pipinom i preuzeo vlast, ali se već 831. situacija mijenja. Stari car, sub die III Nonis Martii. Godina 852. prihvaćena je zato što je to jedina
Pipin i Ludovik Njemački ponovno ograničavaju Lotarev "dio" na Italiju. godina za vrijeme Trpimirova vladanja koja odgovara 15. indikciji. Ali, to
Nove su svađe imale za posljedicu da se stari car pomirio s Lotarom (još rješenje izaziva velike teškoće. Poznato je da je Lotar odmah poslije smrti
iste godine!) zato da bi pomogao svojemu nejakom sinu Karlu. Ali, već svojega oca još 840. otišao iz Italije i da se više nikad u nju nije vratio. Osim
832. udružuju se sva tri odrasla sina protiv oca i skidaju ga s vlasti (833.). toga, on je 15. lipnja 844. dao okruniti svojega sina Ludovika II. za
Uskoro je Pipinu i Ludoviku Njemačkom bilo dosta prijateljevanja s talijanskog kralja. Dakle, od 844. Lotar je franački car i tako se uvijek i
Lotarom, koji je uporno nastojao da se nametne svojoj braći. Tako je beziznimno naziva (imperator augustus). Više se nikada nije nazivao
Lotareva vlast opet ograničena na Italiju. Sve je to bilo popraćeno stalnim talijanskim kraljem. Od toga vremena talijanskim se kraljem nazivao,
međusobnim optuživanjem i prebacivanjem vojnih kontingenata dakako, njegov sin. Zar je doista moguće da Trpimir, jedan od najmoćnijih
suparnika s jednog na drugi kraj carstva. U takvoj situaciji na neki franački i najuglednijih vladara u ovom dijelu Europe, nije znao o toj promjeni? I
pritisak na istočnim granicana prema bugarskim područjima ne može se to Trpimir koji je, kao što je poznato, ugostio neko vrijeme slavnoga
pomišljati. O nekom pak naglom slabljenje Bugarske u to doba nema benediktinskog redovnika Gottschalka, koji se sklonio na njegov dvor
vijesti. Još 829. Bugari su prodrli lađama preko Drave do franačke države
82
i tamo pljačkali, a tridesetih godina nastavili osvajanjima na štetu Bizanta. M
Na i. mj.
Preostaje još samo Hrvatska. Upravo u njoj dogodile su se važne 85
Doc., 332.
promjene. Od 827. nestaje stvarne bizantske nazočnosti u dalmatinskim 86
Doc., 332; KOS Π, 85, br. 96.
gradovima. Kostantin Porfirogenet izričito javlja da su dalmatinski gradovi 87
CD 1,3-8. U svojem radu (1993., 47-51) propustili smo istaknuti da je neke bitne elemente
83
postali posve neovisni o Bizantu u vrijeme cara Mihajla II. (820.-829.). U našega dokazivanja vrlo dobro uoao KUKULJEVIĆ još god. 1872., 207-216 npr. "Nemože
Dalmatinskoj Hrvatskoj, koja je diobom interesnih sfera između Bizanta i se ni to pomisliti, da Hrvati u Dalmaciji za toli važne promiene i zgode, što se sbiše počamši
od g. 840. u Italiji, doznali nisu itd.". Usp. i ISTI 1875., 116. KUKULJEVIĆ je utoliko
81
KOS II, 104-105, br. 125. pogriješio što je smatrao indikciju XV neprikosnovenom i zbog toga bio prisiljen da se
82
Doc. 334; KOS II, 91; usp. ŠIŠIĆ 1925., 324. opredijeli za god. 837., čime je sebi stvorio nepotrebne teškoće.
83
Doc., 328. 88
Doc., 335.
846./848. Kako je pretpostavka, da je Trpimir živio punih 8 godina u Slavonije nije bio Ratimir, interes Ludovika Njemačkog i Ratboda za tu
neznanju da je talijanski kralj Ludovik II. a ne Lotar, posve neprihvatljiva, susjednu zemlju naglo opada.
preostala bi samo teza da je Trpimirova isprava kasnija krivotvorina, Najvjerojatnije je nakon Ratimira u Slavoniji došlo do dolaska nove
sastavljena tako nemarno da je čak i datacija evidentno pogrješna. Ukratko, "garniture" koja je imala puno manje prisne odnose s Dalmatinskom
svi oni koji vjeruju u godinu 852. kao godinu sastavljanja analizirane Hrvatskom, što je moglo zadovoljiti istočnu Franačku koja ionako nije
isprave plediraju zapravo za proglašenje Trpimirove isprave bezvrijednom imala ni pretenzije ni snage da uključi Slavoniju u svoje državno odručje,
krivotvorinom. Ali, mnogi elementi te isprave ukazuju na to da je ona već se zadovoljavala time da Slavonija bude bar donekle u njezinoj
sastavljena na osnovi pouzdanih podataka i da po svojem sadržaju interesnoj sferi.
(premda ne i diplomatički) ostaje iznimno značajnim dokumentom
3. Još dvije vijesti zaslužuju pozornost. Prema jednoj od njih "Bugari
hrvatske prošlosti.
su, pridruživši sebi Slavene (sociatis šibi Sdavis) i, kako se priča, od naših
Kako je Mislav vladao u Hrvatskoj 839., a Ludovik II. bio, kao što je
prizvani darovima, žestoko napali Ludovika, njemačkog kralja, ali su uz
poznato, proglašen italskim kraljem 15. lipnja 844., Trpimirovu ispravu
Božju pomoć svladani". Ova se vijest nalazi kod jednog njemačkog analista
valja datirati između te dvije godine. Zbog toga godine Mislavova vladanja
pod godinom 853.92 A Konstantin Porfirogenet na jednom mjestu piše da
treba sigurno pomaknuti unatrag, npr. "o. 833.-839." Iz toga bi slijedilo
Bugari i Hrvati nisu nikad međusobno ratovali "osim za Mihajla Borisa
da je nova dinastija Trpimirovića vjerojatno započela vladati u Hrvatskoj
koji ih je vojno napao, ali, kako nije mogao ništa postići, sklopio je mir s
početkom tridesetih godina IX. stoljeća, što znači da je nova dinastija
njima, tako da je dao Hrvatima darove i primio darove od Hrvata".93 Po
Trpimirovića došla na vlast u hrvatskoj državi približno u ono vrijeme
mišljenju Račkoga ta se vijest odnosi na ranije godine vladanja Mihajla
kada je nestalo bugarskih upravitelja (rectores) u Slavoniji. Kako o nekoj
Borisa, tj. između 854. i 864. On drži da je za Trpimira splitska metropolija
akciji koja bi dolazila iz Franačke u to vrijeme ne može biti ni govora,
imala vlast do Dunava, dakle da je u to vrijeme moglo doći do rata između
proizlazi da je do rušenja bugarske vlasti u Slavoniji, uspostavljene 827.,
Hrvatske i susjedne Bugarske. Nakon 864. takav je rat po njegovu
došlo intervencijom iz Hrvatske. Takav slijed događaja odgovarao bi vrlo
mišljenju manje vjerojatan, zbog Borisova krštenja S64.-865.94
dobro vijesti iz DAI po kojoj se dio Hrvata iz Dalmacije odselio i zavladao 95
Šišić prvu vijest tumači tako da Boris "zamamljen novcem
"Ilirikom i Panonijom".91
Karlovim" (tj. Karla Ćelavog, brata Ludovika Njemačkog: L. M.), "započe
Ostaje da se u svjetlu ove interpretacije objasni navala grofa Ratboda
853. rat pobunivši Panonske Hrvate". Drugu vijest Šišić datira "između
na vojvodu Ratimira. U to je vrijeme Lotareva vlast bila ograničena na
854. i 860.". Kako se "između Save i Drave sterala Ludovikova (naime
Italiju, ali on se nije nimalo pomirio s takvom sporednom ulogom u još
Ludovika Njemačkog: L. M.) Panonska Hrvatska", Hrvati su, po Šišićevu
uvijek kako-tako cjelovitom carstvu, već je na sve moguće načine nastojao
mišljenju najvjerojatnije graničili s Bugarima "negdje Vrbasu dalje na
proširiti svoju vlast. Ekspanzija Hrvatske u smjeru Slavonije vrlo je dobro
istok". Ferjančić pak misli da je riječ o Trpimiru koji je "kao franački vazal
došla Lotaru - a možda ju je on čak i potaknuo jer je, kao što je poznato,
ratovao protiv Bugara i iz toga rata izišao kao pobednik".96
Hrvatska priznavala formalni suverenitet Lotara kao italskog kralja, pa je Druga se vijest obično datira nakon 853. jer je ta godina "rezervirana"
Lotar mogao biti više nego zadovoljan da se slanjem hrvatskih četa u
za Borisov napad na Njemačku. Osnovno je pitanje dokle se na
Slavoniju posredno jača i njegov položaj. Obratno, jačanje Lotareva utjecaja
sjeverozapadu protezala bugarska vlast u vrijeme Borisa Mihajla. Po
na istočnim granicama istočne Franačke nije se moglo ni najmanje sviđati
Hauptmannovu97 mišljenju Srijem je pripadao Donjoj Panoniji. To su
Lotarevu bratu Ludoviku Njemačkom, pa je Ratbodov napad na Ratimira
bio posredno uperen protiv Lotara. Ali, onoga trenutka kada na čelu
92
Doc., 388.
93
89
DAI, 31, 60-64.
ŠIŠIĆ 1925., 323. 94
Doc., 360.
90
N. dj., 330. 95
ŠIŠIĆ 1925., 335.
91
Vijest o odlasku dijela Hrvata u Ilirik i Panoniju nalazi se u 30. glavi DAI prije vijesti o %
FERJANČIĆ 1959., 44.
97
hrvatskoj pobuni protiv Franaka. Neuvjerljiva je tvrdnja Grafenauera da se tom viješću Npr. HAUPTMANN 1915., 281. i d.; ISTI 1923., 331; ISTI 1924., 14 (prijevod u Zborniku
prekida pričanje. O tome vidi podrobnije MARGETIĆ 1977a., 13-15. kralja Tomislava, Zagreb, 1925., 180).
280
98
preuzeli Grafenauer i njegovi sljedbenici." Ali, dovoljno je pročitati imena
crkava koje su bile u doba Pribine i salzburškog nadbiskupa posvećene, u kojoj je vladao Pribina, vazal Ludovika Njemačkog, iz bugarskih
tj. do 859., da se vidi da je F. Kos100 imao pravo kad je tvrdio da su granice područja sjeverno od Srijema a istočno od Dunava (u njegovu toku sjever-
Pribinine države činile na jugu Drava, a na istoku "morebiti Dunava" i da jug). Napad je bio usmjeren prema području s lijeve i desne strane
je Šišić imao pravo kad je tvrdio da su u to vrijeme istočna Slavonija, Srijem (Slavonija i Donja Panonija), dakle prema području gdje su još 827. Bugari
i "današnja sjeverozapadna Srbija (tj. Vojvodina) bili bugarski"."" A to proveli vrlo uspješnu ofanzivu i čak ga priključili u svoju državu u
tvrde i mnogi drugi. Osim toga, u ovome smo radu pokušali pokazati da vremenu od oko pet godina. Ne bi smjelo biti dvojbe da je Ludovik
Slavonija u to doba nije bila u sklopu istočnofranačkog carstva, već da je Njemački pomogao, koliko je mogao, Pribini, a posve je moguće da je isto
bila samostalna država s prijateljskim odnosima prema Trpimirovoj učinio i Trpimir u obrani slavonskih Hrvata.
Hrvatskoj, i nakon Ratimirova nestanka 838. u kako-tako podnošljivim 4. Papa Ivan VIII. odaslao je 873. Montemero, dud Sclaviniae pismo, čiji
odnosima sa zapadnim susjedom. Uostalom, pouzdana Francorum regum je odlomak sačuvan, u kojem stoji da "tamo" (illic) odasvuda dolaze
historia navodi diobu kojom je Ludovik Njemački razdijelio svoju državu svećenici koji nisu podvrgnuti nijednom biskupu (ascephali) i obavljuju
mnogobrojne crkvene dužnosti i time čine zločine protiv Boga.106 Taj se
865. tako da je Karlman dobio "Noricum, id est Baioariam et marchas contra
Sclavos et Langobardos".w2 Ovdje je za nas važna samo marka protiv odlomak u literaturi povezuje s drugim, u kojem papa opominje vojvodu
Slavena, tj. istočna marka103 - a, dakako, i Donja Panonija oko Blatnog jezera Mutimira da se, koliko može (quantum potes), vrati panonskoj dijecezi kao
koju je isti kralj darovao Pribini još 847.ш Ludovik Njemački (840.-876.) što je to bilo u doba njegovih preda. Tamo je, nastavlja papa, apostolska
nije nikada nijednim svojim aktom ni na jedan način raspolagao stolica postavila biskupa. Po Šišićevu107 mišljenju ovdje je riječ o srpskom
Slavonijom, jer ona nije bila sastavnim dijelom njegove države. Da je bila, knezu Mutimiru, vazalu bizantskom. Mutimiru je po Sišićevim riječima
vjerojatno bi se to dalo bar neizravno naslutiti iz nekih vijesti. Kada se sigurno bilo teško provesti papin naputak u život, osobito zbog
sinovi Ludovika Njemačkog, nakon njegove smrti 876., dijele, Karlman "geografskih poteškoća, o kojima jedva da su tada u Rimu imati (valjda:
imali, L. M.) jasnijih pojmova".108 Takvo se pismo, nastavlja Šišić, ne bi
dobiva uz Bavarsku, Panoniju i Karantaniju, još i"regna Sclavorum,
Behemensium et Marahensium".m U to su doba Česi i Moravci bili posve moglo pisati "panonsko-hrvatskom knezu, podaniku njemačkome" jer
nezavisni, pa, čak ako se regnum Sclavorum odnosi na Slavoniju, onda se tamo ne bi dolazili "svećenici ascephali" i činili zločine a niti bi "imalo mjesta
ono nada sve značajno quantum potes". Kako je to pismo upućeno
Karlmanova "vlast" nad njome mora usporediti s "vlašću" nad Češkom i
srpskom knezu, treba, po Šišićevu mišljenju, zaključiti da "prema tome
Moravskom, tj. samo kao područjem interesne sfere posve nejasnog 109
intenziteta. nikad nije ni postojao panonsko-hrvatski knez Mutimir" pa stoga treba
110
odbaciti protivno Perojevićevo mišljenje. Naime, Perojević je 1922.ш
Ukratko, u vrijeme o kojem raspravljamo, tj. poslije 853., Slavonija je
bila samostalna država s uskim posebnim vezama s Dalmatinskom
Hrvatskom i s određenim utjecajem istočne Franačke. Držimo da se vijest 106
ŠIŠIĆ 1914a., 200.
iz DAI da je bugarski vladar Mihajlo Boris navalio na samostalnu hrvatsku 107
ŠIŠIĆ 1925., 398. Šišič pri tome pogrješno obavještava čitatelje da je pismo naslovljeno:
državu u Slavoniji odnosi na isto vrijeme kad je on napao i Donju Panoniju, Johannes VIII Montemero dud "u boljem rukopisu", a u drugom: Idem Montemero dud
tj. 853. Napad na Hrvate krenuo je iz Srijema, a napad na Donju Panoniju, Sdavoniae inter celera "dakle očito docnije stavit natpis". To nije tako. Riječ je o dva odlomka
koja su tek u drugom izdanju Jaffeovih Regesta spojena uvjerljivom tezom da je riječ o dva
* Npr. GRAFENAUER 1952.-1953., 187 i d. odlomka istog pisma. Naslov "Johannes VIII. Montemero dud" ne postoji ni na jednome od
99
Npr. BABIĆ 1953., 184. odlomaka, već je to izdavačev natpis, skovan da bi na taj način povezao oba odlomka.
100
KOS П, 132, br. 163. Adresa je prvog odlomka (o svećenicima lutalicama): Montemero dud Johannes VII (!) a
ŠIŠIĆ 1925., 335. Usp. i 343. drugog (o pripadnosti panonskoj biskupiji): Idem Montemero dulds Clavanie (U) inter qetera,
101
102
KOS П, 153, br. 205. što je očita grješka pisara koju izdavači vrlo prihvatljivo ispravljaju u Idem Montemero dud
103
ŠIŠIĆ 1925., 355 tvrdi da je Ludovik Njemački dodijelio Karlmanu, uz ostalo, i Sdavaniae inter fefera. Vidi MGH, Ep. VII, 1928., 282.
"Panonsku Hrvatsku", ali o tome nema u vrelu ni riječi. "* ŠIŠIĆ 1925., 398..
104
KOS П, 112,138 (847. god.). 109
Na i. mj.
105
KOS П, 180, br. 242. 110
N. dj., 342.
111
PEROJEVIĆ 1922., Prilog 1,14-16.
dokazivao da je riječ o dalmatinsko-hrvatskom knezu Mutimiru. Perojević

je kasnije ponovno pisao o istom pitanju, uz napomenu da je njegovo Ali, u tom slučaju nije jasno zašto je u to izdanje uključeno pismo pape
mišljenje Šišić "odbacio, ali ja se opet ovdje povraćam s drugim doka- Ivana VIII. upućeno prema registru pape Ivana VIII. i prema Decretum
Ivonis XIV, c. 35 clero et ordini Salernitano."9 Rački je naglasio da je ono
zima"."2 Ipak, da bi obranio svoje mišljenje, Perojević je bio prisiljen da
upućeno u Salerno i dodao da ga ipak objavljuje jer je moglo biti upućeno
naziv biskupa (pannoniensium) ispravi u nonensium, a takva manipulacija
(potuit dirigi) i u Salonu. Naslov clero et episcopo Salonitano nalazi se samo
s vrelom dopuštena je samo kada je posve pouzdana i kada nema druge
u Gracijanovu dekretu. Drugo pismo koje je Rački objavio također je samo
mogućnosti. Perojević, slično Šišiću, izjavljuje da neki knez Mutimir u
u Gracijanovu dekretu upućeno "Salonitano episcopo", i to je bio razlog da
Posavskoj Hrvatskoj "nije nikada postojao".
ga se - objavi. Za pismo Ivana VIII. upućeno vojvodi Mutimiru Rački je
Neobično je što se Šišić u svojoj monumentalnoj Povijesti Hrvata od 1877. bio uvjeren da se odnosi na panonskog vojvodu i to podrobno
nijednom riječju ne obazire na obrazloženo mišljenje Račkoga i Ritiga o objašnjavao, pa ipak to pismo ne nalazimo u prvom svesku Diplomatičkog
Mutimiru kao prethodniku hrvatsko-panonskog vojvode Braslava."3 Ako zbornika tiskanog 1967. Držimo da je to velika šteta za proučavanje
je držao da oni imaju krivo, mogao je bar ukratko spomenuti njihovo hrvatske povijesti. Mislimo da bi bilo u redu da se to pismo objavilo i
gledište, slično kao što je učinio s Perojevićem. Šišić kaže: "Knez Mutimir, uvodno napomenulo da su Rački i Ritig mislili da se ono odnosi na
komu je upravio papa Ivan VIII u maju 863 pismo (...) bješe s r p s k i (spac. hrvatskog vojvodu u Slavoniji, Perojević da je pledirao za dalmatinsko-
Sišić) kako je to jasno pokazao Novaković, Prvi odnosi slavenske hrvatskog vojvodu Mutimira, ali da izdavači prihvaćaju tezu Novakovića
književnosti, Beograd 1893,122-138."114 Ali, Novakovićevo mišljenje nije da je riječ o srpskom vladaru. Posve smo sigurni da od Šišića do danas
tako jasno neoborivo kao što proizlazi iz tih Šišićevih riječi. Manje je važno hrvatski autori nisu zlonamjerno prešućivali da je Mutimir, spomenut u
što je Novaković115 sačuvao odlomak pisma Ivana VIII. datirano 872./873., pismu Ivana VIII, slavonski vojvoda (zašto bi to prešućivali?), ali ne
a drugi odlomak kojim se Mutimira poziva da se vrati panonskoj biskupiji vidimo razlog zašto je bilo potrebno izbaciti tu vijest čak i iz zbirke vrela
876., iako je već u drugom izdanju Jaffeovih regesta (objelodanjenom 1885. hrvatske povijesti do konca XI. stoljeća.120
i 1889.) došlo do spajanja tih dvaju odlomaka pod godinom 873. Međutim, Rački je do svojega stajališta, iznesenog 1877., došao tek duljim
Novaković je vrlo nepažljivo pročitao djela Račkoga pa piše: "Samo dr. bavljenjem hrvatskom poviješću. On je još 1859. držao Mutimira "srpskim
Fr. Rački ni u knjizi Documenta ne napušta starijega svoga mišljenja, da velikim, županom"121 ali, kada je 1877. prikupio sva raspoloživa vrela za
to (tj. Mutimir: L. M.) nije srpski vladalac, nego od nekud iz severne staru hrvatsku povijest, za adresata toga pisma Mutimira došao je do
Hrvatske i Slavonije ma da te zemlje u taj mah nisu imale samostalnosti."
116
uvjerenja da je vladar "Pannoniae inter Savum et Dravum", tj. da je
Novaković griješi na upravo neshvatljiv način, jer je Rački 1859. mislio isto prethodnik (praedecessor) Braslava. Po mišljenju Račkoga područje između
kao i Novaković, a on taj rad Račkoga ("Viek itd.") poznaje i citira ga u Save i Drave doticalo se kod donjeg toka Save s Bugarskom, pa se pri
istoj bilješki!117 Ali - bar ga je spomenuo! Šišić ne čini čak ni to, a ostali naši oživljavanju sirmijske crkve moglo raditi jedino o tom području, to više
122
pisci pridružuju se Šišiću. No, to nije sve. Iz nama nerazumljivih razloga što je beogradska biskupija pripadala pod bugarsku crkvu.
123
odlomci pisma Ivana VIII. vojvodi Mutimiru iz 873. ispušteni su čak i u Na isto se pitanje vratio Rački i 1881. Po njegovu mišljenju Mutimir
svesku I. Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i je u pismu pape Ivana VIII. "knez dolnje Panonije, nasljednik Ljudevita i
Slavonije, izdanom 1967., tako se jedan, doduše onaj važniji, može naći Ratimira, koji budući ovisan od franačkog dvora ustručavao se podpasti
124
pod panonsku dijecezu, proti kojoj se tolika vika digla bila u Njemačkoj"
samo u staroj zbirci Račkoga Documenta.118 Možda je želja izdavača bila
da ne opterećuje izdanje hrvatskih vrela izvorima koji se na njih ne odnose.
119
CD I, 9.
112 120
PEROJEVIĆ 1939., 67. O hrvatskom vojvodi u Slavoniji ne govori više ni BARADA 1943. Vidi i 1944., 2-4. O
113
Tako već i u 1914a., 196: Mutimir je "srpski knez". papinom pismu hrvatskom vojvodi Mutimiru ne nalazimo spomena ni u knjizi BUTORAC-
114
ŠIŠIĆ 1925., 342. IVANDIJA 1973., 55, a ni u najznačajnijem radu o hrvatskoj povijesti nakon Šišića, naime
"5 NOVAKOVIĆ 1893,137. KLAIĆN. 1971.
116
N. dj., 122,1. 121
RAČKI 1857., 298.
117
Na i. mj. m
Doc., 368.
118
Doc., 367-368. 123
RAČKI 1881., 116.
124
N. dj., 117.
284 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku 2X5
i dodaje da je najvjerojatnije da je to područje sredinom IX. stoljeća Uostalom, teza Račkoga i Ritiga dobro se uklapa u tadašnju
izgubljeno za akvilejsku patrijaršiju i prepušteno "metropoliji spljetskoj", crkvenopolitičku situaciju u ovome dijelu Europe.
ali da nije sigurno da je ona tamo doista "obavljala jurisdikciju"123 jer je Naime, papa Ivan VIII. je upravo 873. "otvorio karte" i u odnosu na
tamo postojala "kneževina pod vrhovnom vlašću franačkom".ш istočnu Franačku izrijekom naglasio da Panonska nadbiskupija potpada
To su uglavnom prihvatili Smičiklas,127 V.Klaić128 i, puno temeljitije, pod izravnu papinsku vlast, a ne pod salzburškog nadbiskupa. On piše
Ritig.129 Ludoviku Njemačkom: "znaj, vrlo slavni kralju, da je panonska dijeceza
Ritig drži Mutimira knezom Posavske Hrvatske i napominje da je, podvrgnuta (subiecta) apostolskoj stolici jer je po cjelokupnom Iliriku od
doduše, u staro doba kršćanstva područje između Drave i Save potpadalo starine (antiquitus) apostolska stolica obavljala posvećenja, postavljenja i
pod srijemsku metropoliju, ali da je već 530., za vlasti Ostrogota, Sisačka izdavala naredbe kao što to dokazuje oveći broj registara, saborski
biskupija pripala salonitanskoj crkvi "i tamo ostala i za prvo doba hrvatske zapisnici i mnogi spomenici tamošdnjih crkava."132 U cjelokupni Ilirik
povijesti". Kako je "Posavska Hrvatska kroz čitavi IX vijek ostala u računala se, dakako, i Panonija. Nadalje, upravo 873.133 papa traži od
vazalskome snošaju prema franačkoj državi", razumljivo je da je nestalo
i crkvene povezanosti s Dalmatinskom Hrvatskom, pa, po njegovu 132
KOS II, 163, br. 217 (prije 14.V.873.).
mišljenju, pismo pape Ivana VIII. nije drugo nego poziv Mutimiru da 133
KOS II, 179, br. 229. Vidljivo je nastojanje pape da između istočnoga i zapadnog carstva
Panonska Hrvatska prizna crkvenu vlast Panonske nadbiskupije. stvori neku tampon-zonu kojoj bi rimska crkva bila na čelu. Taj cilj uočljiv je i u energičnom
Ako su po Šišićevu130 mišljenju sredinom IX. stoljeća Bugari vladali naputku pape Ivana VIII. svojem legatu ankonitanskom biskupu, u kojem vrlo čvrsto
Srijemom i ravnom Slavonijom (očito, istočno od Požeške kotline), kako zastupa stajalište da je "cijeli Ilirik", dakle i Panonija, oduvijek bio izravno pod papinom
je papa mogao pisati srpskom vladaru Mutimiru da dopusti crkvenu vezu crkvenom vlašću (KOS II, 162, 217 - prije 14.IV.873.). Nekih 7 godina kasnije, papa se u
srpske države s Panonskom nadbiskupijom? Upravo to je temelj teze vrijeme jačanja Svetoplukove Moravske ponovno ponadao da bi mogao ostvariti sx:oje
Račkoga (1877.-1881.) i Ritiga: kako se ne može raditi o srpskom Mutimiru ciljeve. On piše Svetopluku (KOS П, 185, br. 260, 888.; KOS П, 198. br. 262, 881.) i brani
- a dakako ni o hrvatskom Mutimiru - riječ je o Mutimiru, slavonskom Metodovu pravovjernost te se trudi da mu omogući rad u granicama mogućnosti. Čak je
vojvodi. Šišić je uvidio da je zbog političko-zemljopisnih razloga teško u to vrijeme izgledalo kao da se papine ideje počinju ostvarivati. Riječ je o značajnom
zamislivo da bi papa pozvao srpskog vladara Mutimira da se podvrgne razdoblju hrvatske povijesti u doba vojvode Branimira, kada je međunarodna situacija bila
panonskoj nadbiskupiji, ali je pokušao, kao što smo već naveli, obraniti za Hrvatsku vrlo povoljna. Naime, car Bazilije I. došao je na prijestolje 867., nakon što je
svoju tezu opaskom da je riječ o "geografskim teškoćama, o kojima jedva već dulje, za njegova prethodnika Mihajla Ш. (840.-867.), Bizant počeo ponovno ekonomski
137
da su tada u Rimu imali jasnijih pojmova". Obrana je vrlo slaba, jer je i vojno jačati. Bazilije I. ubrzao je taj trend vrlo mudrom, vještom i lukavom politikom. Papa
malo vjerojatno da bi se pape upuštali u vrlo složene crkvenopolitičke Ivan УШ. bio je upravo prisiljen osloniti se na vrlo neprivlačan, ali jedini mogući stvarni
odnose s Hrvatskom, istočnom Franačkom, Moravskom, Pribinom, svjetovni oslonac - Bizant. Papa je polagao crkvenopravne pretenzije i prema Bugarskoj, i
Bugarskom i Bizantom u vrijeme Metodova djelovanja, da nisu bili i te to s razmjerno pravno dobro utemeljenim argumentima. Kako su i papa i Bizant - svaki iz
kako dobro obaviješteni o političkim odnosima u jugoistočnoj Europi, koji posve različitih i čak oprečnih razloga - bili u neku ruku upućeni jedan na drugoga,
su za papinstvo osobito u vrijeme Bazilija I. bili od prvorazrednog kompromis je postignut na način koji je za Hrvatsku bio vrlo povoljan. Bazilije I. prihvatio
značenja.
je papinu crkvenu i svjetovnu vlast nad Hrvatskom, a crkvenu nad Bizantskom
Dalmacijom, ali je, s druge strane, vrlo vješto odbacio sve papine zahtjeve u odnosu na
njegovu crkvenu vlast nad Bugarskom. Iz pregovora koji su nastali nakon takve globalne
125
političke situacije između pape i Branimira vidi se da je papa očekivao od Branimira da
Na i. mj. nad Hrvatskom prizna papinu svjetovnu vlast, tj. vazalni odnos prema papi. U papinim
126
Na i. mj. se pismima neprestano ponavljaju izrazi servitium, fidelis, fidelitas i čak zahtijeva da pred
127
SMIČIKLAS 1,197. papinim legatom "čitav Vaš narod obeća vjernost (fidelitas promittat)". O tome su vodeni
128
KLAIĆ, V. 1899., 66. dugotrajni pregovori od kojih je sačuvano više pisama pape Ivana VIII. Značajna je razlika
129
RITIG 1910., 53-55. u intonaciji pisma upućenih vojvodi Branimiru, hrvatskom narodu, dalmatinskim
130
ŠIŠIĆ 1925., 355,343. biskupima i izabranom, ali još ne i konsekriranom ninskom biskupu Teodoziju. Vidi
131
N. dj., 398. MARGETIĆ 1990., 17-37. Značajno je nadalje da je pismo, upućeno dalmatinskom kleru i
286
Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 2*7
Karlmana da u Panonskoj dijecezi omogući Metodu, postavljenom od

pape, biskupskih zadaća. partner u "konfederaciji") i isto tako ne baš jasno definiranom odnosu
Papa je, doduše, sigurno dobro znao da je "u starini" Slavonija crkvene ovisnosti o Splitskoj metropoliji i hrvatskom biskupu. Zbog toga
potpadala pod salonitanskog metropolita, ali je 873. Bizantska Dalmacija se papa nije mogao nadati baš punom uspjehu svoje inicijative i zato je
organizirana kao tema, dakle pod punom bizantskom vlašću.134 Istina je naglasio da očekuje od Mutimira da pomogne priključenju svoje zemlje
da salonitansko-splitski metropolit nije bio podložan carigradskom Panonskoj dijecezi, ali u granicama mogućnosti: quantum potesl
patrijarhu, ali je već sama činjenica bizantske državne vlasti nad
5. Tako smo došli do Braslava o kojem već ima više vijesti. Po svemu
Bizantskom Dalmacijom uvelike otežavala punu papinsku crkvenu vlast
sudeći, on nije bio istočnofranački vazal u odnosu na područje Slavonije.
nad splitskim nadbiskupom, a pogotovu otkako je Bazilije I. energično
Prva i najvažnija vijest o Braslavu odnosi se na 884.135 kada su pred cara
krenuo na uspostavu što jače bizantske nazočnosti na zapadu. Ako je papa
Karla III. došli moravski vojvoda Svetopluk, koji je prisegnuo na vjernost
želio imati samostalnu vlast nad Slavonijom, onda je sigurno nije mogao
(contestatus Uli fidelitatem) i postao carev vazal ("homo"), i vojvoda Braslav
ostvariti preko splitskog nadbiskupa. Naprotiv, Panonska je nadbiskupija
za kojeg se kaže: "veniente Brazlawoni duce, qui in id tempus regnum inter
bila kao stvorena da se preko nje ostvari papin dominantni položaj u
Dravum et Savum flumine tenuit, suaeque miliciae subditus adiungitur", tj.
Slavoniji - nekoj vrsti tampon države. I konačno, kako Slavonija nije imala
došao je vojvoda Braslav koji je držao vlast (regnum) medu rijekama
svojega biskupa, pripajajući Slavoniju Panonskoj dijecezi, papa je učinio
Dravom i Savom i koji je bio pridodan i podložan carskom dvoru. Dakle,
samo "korekciju granica" između dviju metropolija, Splitske i Panonske.
snažni moravski vladar Svetopluk naziva se vojvoda (dux) isto kao i
Slavonija je bila u odnosu određene državne ovisnosti o Hrvatskoj (slabiji
Braslav. Ali, dok se za Svetopluka izrijekom kaže da je postao carev vazal
i položio prisegu, dotle se za Braslava kaže samo da je "pridodan i
narodu, upućeno tek tri dana nakon pisama upućenih hrvatskom svećenstvu i narodu, podložan carevom dvoru". Očito je Braslav prema tome opisu ostao u
Branimiru i Teodoziju. Sva ta pisma upućena su nakon papina pregovora s bizantskim puno labavijem odnosu podložnosti od Svetopluka. Osim toga, za
poslanicima. Oni su došli u Rim na pregovore 1. VI. 879., nakon sedam dana upućena su područje na kojem se stere carska vlast kaže se "regnum" - a isto tako se
upravo spomenuta tri pisma (7. VI. 879.), a tek 10.VI. dolazi do pisma u Dalmaciju. Dok je karakterizira i područje Braslavove vlasti. Ukratko, izgleda da je Braslav
u pismu hrvatskom svećenstvu i narodu osnovna nit u tome što se papa raduje želji samo priznao carevu vlast i kao nagradu postao članom carske svite, a
adresata da se vrate svetoj rimskoj crkvi i prima ih raširenih ruku, dotle u pismu upućenom
Svetopluk je postao pravi vazal, vezan vazalnom prisegom.136 Godine 892.
dalmatinskom svećenstvu i narodu papa svečano poziva adresate da se vrate pod njegovu kralj Arnulf, ljutit na vojvodu Svetopluka ide u Štajersku i tamo se savjetuje
(crkvenu) vlast, jer će ih inače izopćiti. Iz toga slijedi da papa nije uspio da mu Bizant (collocjuium habuit) s vojvodom Braslavom o napadu na Svetopluka. Iste
prizna i crkvenu i svjetovnu vlast nad Dalmacijom, već se morao zadovoljiti samo 137
godine poslanici kralja Arnulfa idu Bugarima , ali zbog opasnosti koje
crkvenom vlašću. Ali, za dugoročnu politiku papinstva to je bio korak u pravom smjeru, su prijetile od Svetopluka oni idu Bugarima preko Braslavova područja
pa se trebalo oboružati strpljenjem. I doista, trebalo je proći još oko dvjesto godina da bi, (de regno Braslavonis) vodenim putem, tj. preko Kupe i Save. Godine 896.138
u drugim prilikama, papa priznao Petru Krešimiru IV. i Zvonimiru pravo na vlast nad car Arnulf daje u feud (commendamt) Donju Panoniju s Blatogradom
ujedinjenim kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije (regnum Croatiae et Dalmatiae) s time da je svojemu vojvodi (dud sud) Braslavu. Konačno, iste je godine139 Braslav
to kraljevstvo u vazalnom odnosu prema papi - stoje u tadašnjim prilikama značilo u biti (Prinozlawus) uhvatio neke bavarske uglednike koji su se podigli protiv
punu državnu samostalnost. U doba Branimira još nije, doduše, došlo vrijeme za sjedinjenje cara i time dokazao da je caru pouzdan (qui et ipse imperatori fidus probatur).
Dalmacije s Hrvatskom, ali je Branimir mogao biti i te kako zadovoljan što je u doba velike Iz navedenih vijesti proizlazi, s velikim stupnjem vjerojatnosti, da je
ekspanzije Bizanta - u doba snažnog Bazilija I. - uspio sačuvati i čak ojačati samostalnost Braslav bio samostalan vladar na području između (Kupe) i Save i Drave,
Hrvatske. Ali, ovdje nas zanima povezanost papinog djelovanja u odnosu na Moravsku i
koji je bio saveznikom vladara Istočne Njemačke, s time da se nije držao
Metoda s jedne, i Dalmaciju, s druge strane. Činilo se da je doista na pomolu tampon-zona
koja ne bi ovisila o istočnom i Zapadnom carstvu, u kojoj bi papin autoritet bio odlučujući.
135
Ali svjetovna vlast pape bila je pritom previše krhka osnova za takve dalekosežne planove. Doc. 379; KOS II, 205, br. 268.
136
Tragičan kraj života Ivana VIII., ubijenoga 15. ΧΠ. 882., i brze smjene na papinskoj stolici - 8 Doc. 380; KOS II, 229, br., 301.
137
puta u 18 godina (882.-900.) - samo su potvrdile teškoće kroz koje je tada papinstvo prolazilo.
m
Doc. 380; KOS II, 231, br. 304.
Podrobnosti u MARGETIĆ 1983., 264-265. 138
Doc. 381; KOS II, 235, br. 313.
139
Doc. 381; KOS II, 240, br. 322.
288
njegovim vazalom, već ga je priznavao samo kao formalno nadređenog.

2. Ali, što je bilo nakon 928.?
Istočnonjemački car nagradio ga je za njegovo držanje time što mu je dao
Prema Šišićevu mišljenju, nakon vijesti o Sisačkoj biskupiji iz 928., o
u feud Donju Panoniju pa je od 896. Braslav carev vazal, ali samo u odnosu
Slavoniji u vrelima vlada muk sve do Ladislavova upada u hrvatske
na Donju Panoniju. U prilog takvom shvaćanju Braslavova položaja govori
krajeve 109L, nakon kojeg je oko 1094. došlo, prema tzv. Felicijanovoj
i okolnost da se njegov teritorij naziva - isto kao i carev! - regnum premda
ispravi, do osnivanja Zagrebačke biskupije. U skladu s time Šišić za tu
ta činjenica sama za sebe ne bi inače imala odlučujuće značenje jer naziv
"regnum" još sam za sebe nije dokaz samostalnosti. ispravu kaže da je " n a j s t a r i j e s v j e d o č a n s t v o š t o ga i m a -
mo ne s a m o o b i s k u p i j i z a g r e b a č k o j , n e g o i o zem-
5. Slavonija nakon dolaska Mađara l j i i zm eđ u G v o z d a i D r a v e i l i o sr ed n jo ν j e k o vn o j
S l a v o n i j i uopće". 1 4 4 (spac. Šišić) Razumljivo je da su se autori dali
1. Spomenuli smo da Mađari nisu mogli pomišljati na osvajanje na posao da taj golemi vremenski razmak bar nekako popune.
Slavonije sve dok nisu prethodno osvojili Donju Panoniju, tj. bar do 908. Najzapaženija je, svakako, Baradina teza.145 On se prije svega poziva
godine. S druge strane, postoje vrlo pouzdane vijesti da je područje antičke na vijest Andrije Dandola iz 1027., po kojoj je ugarski kralj "Andrija" stalno
Sisačke biskupije, tj. uglavnom područje Slavonije, još 928. bilo uznemiravao "Dalmatince" i čak neke prisilio na predaju. Po riječima
crkvenopravno povezano s ostalim hrvatskim krajevima u okviru Barade je "smisao ove vijesti (...) jasan".146 Riječ je o sv. Stjepanu koji je
Salonitanske (Splitske) nadbiskupije. U aktima Drugoga crkvenog sabora, napao "Krešimirovu Hrvatsku" i "otkinuo od Krešimirove Hrvatske neke
održanog u Split 928., određuje se, medu ostalim, da svaka biskupija treba predjele Dravi na jug, a Madžarskoj nije ih pripojio" i za Svetoslavoviće,
imati ono sjedište i granice koje su utvrdili sveti oči. Nabrajaju se Zadarska, pobočnu lozu Trpimirovića, stvorio " n o v u s a m o s t a l n u h r v a t -
Rapska, Krčka, Osorska, Stonska, Dubrovačka i Kotorska, pa se na to s k u o b l a s t z v a n u b a n a t i l i d u k a t s l a v o n s k i " (spac.
utvrđuje da "ninska crkva u starini nije imala biskupa, nego Barada). Toj vijesti dodaje Barada147 još i "vijest Ivana arcidakona
arciprezbitera" i donosi zaključak: goričkoga" (danas poznatu kao Odlomak") u kojoj je "glavna misao fakt
"U skladu je sa zakonom da se taj (tj. ninski) biskup (postavi) u jednoj da Sv. Stjepan daje Slavoniju 'regi Croatiae' negdje tridesetih godina XI
od biskupija među onim biskupijama za koje svi znaju da su u ranije stoljeća". Konačno, ističe Barada, Bečka ilustrirana kronika javlja da je
vrijeme imale biskupa, to više što su sve dobro napučene i uz Božju pomoć Zvonimir "kralj Dalmacije" uz pomoć ugarskog kralja Salamona i vojvode
imaju mnogo svećenika i pastve: bilo u skradinskoj bilo u sisačkoj bilo pak Geze uspio oko 1064. do 1067. povratiti "marchia Dalmacia" koju su držali
u duvanjskoj".140 Dodaje se: Karantanci. Po riječima Barade ovdje se pod Dalmacijom misli na
"Ako mu se pak sviđa da na sebe preuzme golemi teret biskupovanja Hrvatsku, i to onu Hrvatsku između Drave i Gvozda u kojoj su vladali
i ako se ne želi zadovoljiti jednom biskupijom, neka primi teret tih triju Svetoslavovići.
148
na propast svoju i njih (tj. biskupija: L. M.)." Papa je taj zaključak izmijenio Podrobnija raščlamba spomenutih vrela nije povoljna za Baradinu
141
toliko što je Grgura postavio za biskupa Skradinske biskupije. Uostalom, tezu, i, što je za nas ovdje još važnije, za prihvaćanje nekih vijesti o
još 85S.-867. piše papa Nikola I. ninskom kleru i pastvi da se "biskupija, Slavoniji prije 1091.
tj. katolička zajednica ne može osnovati bez suglasnosti Apostolske Vijest Andrije Dandola o kralju Andriji koji stalno uznemirava
stolice".142
Dalmatince i čak neke sili na predaju posve je neprihvatljiva. Već ju je
Riječi "što su sve dobro napučene i uz Božju pomoć imaju mnogo Lucije149 odbacio, a Lenel s pravom proglasio izmišljenom (erfunden).™
svećenika i pastve" odnose se, dakako, ne samo na Skradinsku i
Duvanjsku, nego i na Sisačku biskupiju. One dokazuju da još 928. 43
slavonsko područje nije bilo izvrgnuto upadima "mađarskih hordi" ŠIŠIĆ 1925., 405, bilj. 12.
143
(Šišić). 44
ŠIŠIĆ 1925., 615.
45
BARADA 1932., 157-199.
146
N. dj.., 165.
140
KLAIĆN.1967a.,102 N. dj.., 167.
141
N. dj., 105-106. 48
N. dj., 169-170. Vidi i 1943., 52-56.
142
CD I, 8, br, 4 (Doc., 185, br. 144). LUCIJE 1666., 78-80.
50
LENEL 1897., 19.
Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 2У1
Osim toga, Baradina interpretacija te vijesti je takva da od nje ne ostaje

ništa. Po njegovu mišljenju nije riječ o kralju Andriji, niti o dalmatinskim šurjak) koji su vojno uspješno intervenirali i vratili se u cijelosti Zvonimiru.
gradovima. Ipak, kadgod Dandolo piše o Dalmaciji i Dalmatincima u XI. Hauptmann tu vijest ovako interpretira: treba odbaciti da je Zvonimir u
stoljeću, uvijek, bez iznimke, misli na Bizantsku Dalmaciju, 151 pa i u to vrijeme već bio kralj a i to da je vladao Dalmacijom; pod
analiziranoj vijesti bez ikakve dvojbe želi reći da su neki dalmatinski "Karantancima" se zapravo skriva Ulrik II.; marchia Dalmaciae, tj. po
gradovi bili prisiljeni na predaju, a neki nisu. Dandola je, naime, zanimalo Hauptmannovu mišljenju sjeverni hrvatski primorski krajevi, nije u
upravo pitanje dalmatinskih gradova i pravnog temelja vlasti nad njima, cijelosti vraćena Zvonimiru, jer je "Meranija" ipak ostala u vlasti Ulrika i
pa je zbog toga i izmislio nemoguću vijest o ugarskom kralju Andriji (!) njegovih nasljednika. Dakle, Hauptmann interpretira vijest tako da od nje
koji je tridesetih godina XI. stoljeća (!) neke dalmatinske gradove (!) prisilio zapravo ne ostaje ništa.156
da priznaju njegovu vlast. N. Klaić je u početku svojih analiza 157 pristala u cijelosti uz
Što se pak tiče Odlomka", o njegovoj je vrijednosti sve rekao već Hauptmannove teze. Ali, već u idućem radu prihvatila je Homanovo
davne 1874. V. Klaić koji je dokazao da je on "s a s t a ν Ij e n po n e k o m mišljenje da je do ugarske pomoći došlo poslije 1070., a ne 1064.-1068.158
b e z v j e s n o m k o m p i l a t o r u (...) t e (...)n e d on o s i n i j e d n e U daljnjoj izgradnji svojeg shvaćanja N. Klaić ш je tu vijest povezala
v j e r o d o s t o j n e v i e s t i z a h r v a t s k u p o v i e s t " (spac. N . s Baradinom tezom po kojoj je ugarski kralj navalio 1027. na Hrvatsku i
Klaić ).152 N. Klaić je, doduše, u svojim radovima sve do 1982.153 tom prigodom osnovao na području srednjovjekovne Slavonije slavonski
pokušavala spasiti tezu M. Šufflaja o vjerodostojnosti tog vrela tvrdnjom banat odnosno dukat, u kojem je kasnije kao ban vladao Zvonimir. Ulrik
da "se čini da se može prihvatiti mišljenje da je autor Fragmenta ipak Ivan je u povodu rata iz 1063. stekao "Meraniju" i hrvatske primorske krajeve
Gorički" - jer bi rime "Odlomak" zbog starine teksta dobio na uvjerljivosti, istočno od nje i ujedno osvojio dio Bizantske Dalmacije, tj. otoke Krk, Osor
ali je 1985.'54 korjenito promijenila mišljenje i dokazivala da Odlomak" (tj. Cres i Lošinj) i Rab. U to vrijeme Zvonimir "vlada u Slavoniji". Njemu,
nije drugo nego sastavak njegova izdavača u XVIII. stoljeću - Baltazara kao svom rođaku pomažu ugarski vladari "da vrati pod svoju vlast bar
Krčelića! jedan dio teritorija, koji je bio izgubljen 1063. godine". Ujedno je Zvonimir
Konačno, vijest Bečke ilustrirane kronike o Zvonimiru sadrži toliko zadobio vlast nad Krkom, Osorom i Rabom - sve to, dakako, "poslije 1070.
nelogičnosti i nevjerojatnosti da je prava šteta stoje N. Klaić ulagala toliko god."160 Tom su prigodom, misli N,. Klaić, ugarski vladari nametnuli
truda tijekom svojega dugogodišnjeg rada da bi je nekako uskladila s Krešimiru Zvonimira kao bana, tj. kao suvladara Krešimiru. Dakako, pri
ostalim vrelima. Kako je to pitanje pobudilo u literaturi dosta zanimanja, ovakvoj se interpretaciji pojavljuju dvojbe koje je dobro osjetila i sama N.
vrijedi se na nj nešto podrobnije osvrnuti. Klaić. Najvažnija je ova: ako Zvonimir "vlada u Slavoniji", kako su mu
Vijest o pomoći ugarskih vladara Zvonimiru poslužila je ugarski vladari "vratili" izgubljenu dalmatinsku marku? Nije li on ipak
Hauptmannu'55 kao jedan od dokaza za njegovu tezu da je Hrvatska morao imate neke ovlasti i u Hrvatskoj, tj. južno od Gvozda, osobito u
izgubila područje od Brseča do Rijeke (tzv. Meraniju) u ratu što ga je 1063. primorskim područjima? Zbog toga N. Klaić napominje da nije jasan
poveo njemački kralj Henrik IV. protiv Ugarske. U tom ratu istaknutu "kraljev odnos prema županima ili uopće prema planinskoj Hrvatskoj" pa
ulogu imao je, sve po Hauptmannovu mišljenju, istarski i kranjski kako je "to područje odakle dolazi Zvonimir, koji tada vlada u Slavoniji,
markgrof Ulrik (II.) iz velikaške kuće Weimar-Orlamunde. On je taj rat pitanje podjele njihove (tj. Krešimira i Zvonimira: L. M.) vlasti u sjevernim
161
iskoristio za proširenje svoje vlasti na "Meraniju". Naime, Bečka ilustrirana i sjeverozapadnim krajevima Hrvatske još nije potpuno raščišćeno".
kronika javlja da su "Karantanci", protivnici kralja Dalmacije Zvonimira Dakle, po mišljenju N. Klaić Zvonimir "dolazi" iz Like, Gacke i Krbave
(rex Zolomerus Dalmacie), oduzeli Zvonimiru "dalmatinsku marku", ali su te Hrvatskog primorja - ali, on je do 1063. "boravio (...) na arpadovskom
mu priskočili u pomoć ugarski kralj Salomon i vojvoda Geza (Zvonimirov
156
Podrobnosti vidi u MARGETIĆ 1990,39-62.
137
151
Podrobnosti u MARGETIĆ 1980., 122-123. KLAIĆ, N. 1965.-1966., 129. Ovaj je rad nedvojbeno pisan prije rada navedenog u idućoj
152
KLAIĆ, V. 1874., 22. bilješki.
158
153
KLAIĆ, N. 1982, 521. KLAIĆ, N. 1965., 12.
159
154
KLAIĆ, N. 1985., 1-46. KLAIĆ, N. 1971.,.
160
155
HAUPTMANN 1929., 380-387. N. dj., 378-380.
161
N. dj„ 358.
dvoru".162 "Dolazi" li, dakle, Zvonimir iz Ugarske ili iz svojeg banata- Zvonimira da bi preko njegovih (Zvonimirovih) vladarskih prava na
dukata Slavonije, ili iz planinske Hrvatske? Osim toga, ne može se zaobići
Hrvatsku opravdao svoj prodor na Jadran. Ali, ako je to tako, kako to da
okolnost da se vijest o pomoći Zvonimiru, dalmatinskom kralju, nalazi u
"dalmatinsku marku" "osvaja" Ulrik, a ne Zvonimir?
vrelu prije provale Pečenega, tj. prije 1068. Doduše, N. Klaić to tumači: Po novoj koncepciji N. Klaić Krešimir umire već 1072., pa ga na
"kompilator se mogao i zabuniti u datiranju".'63
prijestolju nasljeduje Zvonimir. A kako je Zvonimir u "carevu" taboru, on
Vjerojatno je N. Klaić puno razmišljala o tim i drugim je ujedno protivnik pape. Zbog toga papa šalje na svojega neprijatelja,
neusklađenostima njezina shvaćanja iznesenog u ranijim njezinim Zvonimira, normanskog grofa Amika koji hvata Zvonimira u studenom
radovima, ali smo tako reći sigurni da joj je najviše smetalo to što vrelo 1075. i predaje papi. Zvonimir je "proveo u sužanjstvu godinu i pol", a
govori o kralju Dalmacije kojem pomažu njegovi ugarski rođaci. Držimo onda dolazi do nagodbe pa u listopadu 1076.170 papin legat kruni
da je upravo zbog toga počela demontirati svoju zgradu sastavljenu od
Zvonimira za hrvatsko-dalmatinskog kralja.
Hauptmannovih, Baradinih i vlastitih interpretacija. Tako je 1981.164 N. Klaić ne taji da je do ovih posve novih rezultata došla velikim
"pomaknula" Zvonimira malo bliže Bizantskoj Dalmaciji i zabacila dijelom i na osnovi analiza što ih je Praga proveo još 1931. Utjecaju njegova
Baradinu tezu po kojoj bi Zvonimir bio ban u Slavoniji. To je sada (1981.) rada treba pripisati i potpuno izmijenjenu ulogu koju N. Klaić pripisuje
"najslabija strana Baradine hipoteze" koja poistovjećuje "bana t s
papi.
vojvodinom Slavonijom". Kako još od 1070. postoje u Krševanskom Pa ipak, rezultat je ostao nezadovoljavajući. Najvažnije je to što se
kartularu podaci o banu Zvonimiru, i to u dataciji, to znači da je od te Zvonimira u vrelu naziva dalmatinskim kraljem prije intervencije ugarskih
godine Zvonimir Krešimirov suvladar, kao što je to još 1932. predložio vladara, dakle prije 1064.-1067. To je N. Klaić pokušala objasniti time što
Barada, ali dakako kao "hrvatski, a ne slavonski ban" (masnim slovima je vrelo nastalo "nakon krunidbe u Solinu 1075. godine, nakon koje je
N. Klaić). Zvonimir je "najprije ban" u Hrvatskoj, a onda mu ugarski Zvonimir doista nosio naslov kralja".171Ali, obrazloženje nije
rođaci 165
poslije 1070. pomažu da dođe do jednog dijela dalmatinske zadovoljavajuće. Problem je u prvom redu u općoj koncepciji i poruci
marke.
vrela. Vrelo jasno kaže: Zvonimir je bio kralj Dalmacije; njemu su
U radu koji je autorica predala uredništvu Jadranskog zbornika "Karantanci" oteli Dalmaciju; ugarski vladari priskočili su mu u pomoć i
24. IV. 1985.166 ona je krenula korak dalje. U tom radu datira pomoć
vratili mu njegovu kraljevinu, "cijelu Dalmaciju". Tvrdnja da Zvonimir
ugarskih vladara u vremenskom razmaku 1064. i Io68.
prije 1064.-1067. nije bio kralj ruši temeljnu poruku teksta, tj. povratak
U to je vrijeme bio sigurno već napisan i danak, objavljen 1986.,167 koji cjelokupnog dalmatinskog kraljevstva zakonitom kralju Zvonimiru, i to
zaokružuje tu novu koncepciju N. Klaić. Ako smo dobro razumjeli, upravo ugarskom pomoći. Interpretacija vijesti Bečke ilustrirane kronike
168
autorica tvrdi da je Zvonimir postao i kralj i ban oko 1064. do 1067. Ipak, po kojoj Zvonimir'prije 1064.-1067. ne bi bio dalmatinski kralj i po kojoj
autorica kaže da je Zvonimir "dolazio iz budimskog dvora". "Car" bi ugarski vladari vratili Zvonimiru područje sjevernohrvatskog primorja
odnosno "car-dječak"169 Henrik IV., uporabio je, po mišljenju N. Klaić, od današnje Rijeke jedva je nešto bolja od Hauptmannove, jer od izvorne
162
vijesti nije ostalo tako reći ništa.172
N. dj., 384. I još nešto. Jedan je od kamena temeljaca shvaćanja N. Klaić da je
163
N. dj., 379. Ulrikova Dalmatinska krajina bila doduše "vrlo kratkotrajna vijeka"173 (svega
'"KLAIĆ, N. 1., 290. Ovamo treba pribrojiti i posthumni rad 1990., 116, jer je on pisan prije 7 godina!), ali da je imala "vrlo važnu ulogu za politički i kulturni život Hrvata
1985. (O tome vidi recenziju MARGETIĆ 1991., 273-274).
165
u XI. st." (očuvanje glagoljice itd.).174 Međutim, u svjetlu novog stajališta N.
N. dj., 297 Klaić, vrijeme trajanja Ulrikove Dalmatinske krajine nije "samo" 7 godina već
ш
KLAIĆ N. 1982.-1985-, 527-537.
167
KLAIĆ N. 1986., 147.202. 170
168
N. dj., 160. N. dj., 193 i d.
171
169 KLAIĆ, N. 1., 297.
KLAIĆ, N. u svim svojim radovima stalno titulira Henrika IV. "carem" ili "carem 172
Politička pozadina vijesti iz Bečke ilustrirane kronike čini razumljivim njezinu
dječakom", što je u biti benigna grješka. Henrik IV. postao je njemačkim kraljem 5.Χ.1056.
neuvjerljivost. O tome podrobnije u MARGETIĆ 1987., 85 i d.
a carem tek 31.ΧΙΙ.1084. Ovakve grješke sedogadaju svima, pa to ne treba zamjeriti jer je 173
glavno da se zna na koga se misli. KLAIĆ, N. 1965.-1966., 138.
174
Na i. mj.
294
mnogo manje, tj. od 1064. do 1067., tj. -2-3 godine. Ali to je čak manji prigovor.
Hrvatske za narodnih vladara iz dinastije Trpimirovica. Autor se izričito
Naime, nema nijednoga uvjerljivog dokaza da je Ulrik ikada prešao Učku, a
ograđuje od "brbljavih sajamskih pjesama i lažnih priča", dakle od
još manje da je osvojio Krk i Osor. Tako se teorija o Ulrikovoj "dalmatinskoj
mađarske narodne predaje koja je kolala u obliku narodnih pjesama. Nije
marci" srušila sama od sebe. Ta marka, navodno važna za daljni kulturni život
Hrvatske, trajala bi svega oko 2 godine, a o njoj nema nikakvih iole pouzdanih ga nimalo smetalo što su se događaji u svezi s osvajanjem Hrvatske i
vijesti. Koliko je čitava teorija o Ulrikovu osvajanju dalmatinske marke na Dalmacije dogodili punih 200 godina kasnije. Ako je to i znao (a vjerujemo
glinenim nogama, najbolje govori Grafenauerova dopuna Hauptmannove da jest), to za njega nije bilo zanimljivo ni važno, jer je zapravo pisao ep u
prozi.
teze. On je dobro uvidio da Hauptmann nije uvjerljivo dokazao Ulrikov
prijelaz preko Učke, pa ga je pokušao dokazati na drugi način. Naime, po b) Ljetopis Popa Dukljanina178 također spominje borbe Mađara s
Hrvatima. Prema Ljetopisu kralj Svetimir uredio je svoju državu tako da
Grafenauerovu mišljenju je Ulrikov istoimeni sin sastavio 1102. oporuku
je Primorsku oblast razdijelio na Bijelu Hrvatsku ( Donju Dalmaciju) na
kojom je darovao akvilejskoj patrijaršiji Buzet, Hum, Boljim, "Vrane", Letaj.
sjeveru i Crvenu Hrvatsku (Gornju Dalmaciju) na jugu, a Zagorsku oblast
Dakle, sva mjesta koja se nalaze sa zapadne strane Učke! Ali Grafenauer
ubacuje tračak dvojbe koji bi opravdao Hauptmannovu tezu time što "Vrane" (Srbiju) na Bosnu i Rašu. On je vladao 40 godina i četiri mjeseca, i to u doba
solunskog misionara Konstantina Ćirila,179 bizantskoga kralja Mihajla'80 i
tumači kao "Vranja ali Lovrana".175 Doista, ako bi "Vrane" moglo biti Lovran,
onda bi to bio nekakav dokaz da je Ulrik I. prešao Učku. Ali "Vrane" ne mogu pape Stjepana.181 Naslijedio ga je sin Svetolik koji je vladao 12 godina.
biti Lovran. Vranja se nalazi u neposrednoj blizini Huma, Boljima i Letaja, pa Svetolikov sin Vladislav bio je loš vladar. On je smrtno stradao u lovu.
Nakon njega zavladao je njegov brat Tomislav, kojega je napao mađarski
je Grafenauer zapravo ponudio još jedan dokaz tvrdnji da Ulrik uopće nije
osvojio "Meraniju", kraj od Rijeke do Brseča, i da nije prešao Učku. I ova je kralj Atila (Ungariorum rex nomine Attila). Tomislav ga je u mnogim
raščlamba pokazala da u vrelima nema osnova za tvrdnju da je Zvonimir bojevima svladao. Vladao je 13 godina. Za kraljevanja Tomislavova sina
Sebeslava, Atila, "ugarski kralj", pljačkao je i spalio velik dio njegove
vladao u slavonskom dukatu, odnosno banatu, kao i da se do prihvatljivih
(Sebeslavove) zemlje. Vladao je 24 godine. Njegova dva sina Razbivoj i
zaključaka ne može doći uzimajući u obzir Dandolovu vijest o napadu
Vladimir podijelili su kraljevstvo tako da je Razbivoj dobio Primorje (Bijelu
ugarskog kralja Andrije na Dalmatince, vijesti iz Odlomka" što ga je
i Crvenu Hrvatsku) a Vladimir Srbiju. Vladimir je uzeo za ženu kćer
objavio Krčelić i vijesti o pomoći ugarskih vladara dalmatinskom kralju
Zvonimiru iz Bečke ilustrirane kronike. mađarskog kralja, pa je sklopljen trajan mir između Mađara i Slavena (pax
firma inter Ungaros et Sclavos). Razbivoj je vladao sedam godina, a nakon
3. O najranijim odnosima Hrvatske i Mađarske govore i dva djela
njegove smrti preuzeo je Vladimir vlast nad cijelom hrvatsko-srpskom
pisana u drugoj polovici XII. stoljeća, anonimnog notara kralja Bele
(najvjerojatnije III.) i popa Dukljanina. kraljevinom. Neobična hrvatsko-srpska kraljevina koja je obuhvaćala
176 Primorje (= Hrvatska, odnosno Dalmacija) i Zagorje (= Srbija, tj. Bosna i
a) Anonimni notar kralja Bele piše da su veliki mađarski vojskovođe
Lelu, Bulcsu i Botond na osnovi naloga vojvode Arpada osvojili Rašku i Raša) daleko je od svake povijesne istine, a uvjerljivost nekih "preciznih"
podataka o odnosima s Mađarima bitno je umanjena zbog drugih, isto
onda došli sve do mora, gdje su podvrgli Arpadovoj vlast grad Split i cijelu
Hrvatsku (civitatem Spaletensem ceperunt et totam Crovaciam šibi tako "preciznih" a ipak nemogućih podataka. Za navodnoga Tomislavova
unuka Hranimira "pobunila se Bijela Hrvatska", pa je Hranimir skupio
subiugaverunt). Nato su krenuli prema sjeveru do šume Peterguz (Petrova
gora), utaborili se kod rijeke Kupe, došli do rijeke Save te "prešavši Savu vojsku iz Raše i Bosne. Došlo je do sukoba na humskoj ravnici (in plano
Chelmo), u kojem je "pao kralj i bio mrtav" (cecidit rex et mortitus est).
osvojili tvrđavu Zagreb pa konjičkim pohodom osvojili tvrđavu Požegu i
Naslijedio ga je sin Tvrdoslav, pa kad je i on umro, naslijedio ga je nećak
Vukovar" (tmnsita Zova castrum Zabrag ceperunt et hine equitantes castrum
Ostrivoj "zato što Tvrdoslav nije imao djece". Ostrivoja je naslijedio
Posaga et castrum Vlcov ceperunt).177 Neistinitost toga izvještaja je 182
Pribislav, a ovoga Krepimir (!). 1 o njemu znade pop Dukljanin mnogo
nedvojbena. Samo je mašta sastavljača tendencioznog spisa koji slavi
Arpadovića preko svake mjere mogla "potezom pera" izbrisati povijest
78
Uporabljeno izdanje ŠIŠIĆ 1928.
175
GRAFENAUER, 259. 79
Umro 869.
176
ENDLICHER 1849., l i dalje. (Citirano prema izdanju koje nam je pri ruci). "° Vladao S42.-867.
177
N. dj., 37 i d. On je bio papa od 885. do 896.
N. dj., 312.
296
toga: na njegovu su zemlju navalili Nijemci (Alamni), osvojili Istru, ali ih

je Krepimir uspio izbaciti iz svoje zemlje, pa je njemački vojvoda zatražio fluvium extendebatur) i nastavlja da je Splitska metropolija htjela pridržati
Krepimirovu kćer za svojega sina Svetozara. Krepimir je vladao "25 (voluit retinere), uz župe u splitskoj blizini, još i Krbavu i preko Gvozda
godina i jedan mjesec (!) pa je umro". Pop Dukljanin nastavlja sa svojom do zagrebačkih granica (Corbaviam et ultra Alpes Fereas usque ad confinia
nevjerojatnom serijom zajedničkih hrvatsko-srpskih kraljeva: Svetoslav - Zagrabie) te "cijelu Maroniju" (totamque Maroniam).
Radoslav - Časlav - Pavlimir -Bellus - Tišemir. O nekima Pop Duljanin Po mišljenju novije mađarske historiografije Tomin opis je
priča vrlo iscrpno, o nekima mnogo, a o drugima manje. Za Tišemirovih tendenciozan i nepouzdan.185 Toma navodno iz perspektive svojega
sinova Predimira i Krešimira vladao je bugarski car Petar "koji stoluje u vremena želi i za ranije doba dokazati vlast Splitske metropolije do Drave.
Velikoj Preslavi". Kako Pop Dukljanin o caru Petru daje brojne Međutim, sigurno je da je Toma bio vatreni pristaša crkvene vlasti Splitske
podrobnosti, u čitatelja se budi nada da je konačno stao na čvrsto tlo metropolije, ali ujedno je bio realistički političar. On je vrlo dobro znao da
povijesnih činjenica. Ali, dovoljno je upozoriti na činjenicu da je car Petar kraljevi iz dinastije Arpadovića ni u snu ne pomišljaju da se vlast kaločkog
vladao od 927. do 969. godine. Kako je Tomislav umro oko 928., to bi nadbiskupa povuče iz Slavonije i prepusti to područje splitskome. Takvim
značilo da je doživio dolazak na vlast bugarskog cara Petra. Unatoč tome, prijedlozima Toma bi navukao na sebe, Splitsku nadbiskupiju i sam grad
Pop Dukljanin uspio je da između Tomislava (koji vlada za bugarskog cara Split krajnje negodovanje kraljeva. A on sigurno nije bio fantast. Na neko
Petra) i Tišemirovih sinova (koji također vladaju za Petra) ubaci čak 14 (!) spajanje Zagrebačke biskupije sa Splitskom metropolijom moglo se
generacija hrvatsko-srpskih vladara. Ovaj općepoznati isječak iz pričanja pomišljati samo u doba vojvoda Kolomana, brata Bele IV., koji je u
popa Dukljanina naveli smo samo zato da se vidi kako vijesti Popa Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji imao kvazisuverenu vlast. Ali, kako je to
Dukljanina za starije razdoblje ne mogu poslužiti za iole prihvatljive spajanje trebalo izgledati prema Kolomanovoj koncepciji? On je
zaključke, čak ni tako da ih se uvjetno prihvaća kao "mutne vijesti". nedvojbeno težio što većoj samostalnosti u odnosu na svojega brata, Belu
Osobito začuđuje da pop Dukljanin ni jednom riječju ne spominje velikog IV., a uz samostalnost je, dakako, išla i crkvena odvojenost od Ugarske.
bugarskog vladara (cara) Simeona koji je u prvoj četvrtini X. stoljeća bio On se u svezi s time obratio papi Grguru IX., a ovaj mu je 6.VI.1240.186
nedvojbeno središnjom ličnošću balkanske povijesti, a naprotiv spominje odgovorio vrlo zanimljivim pismom. Grgur IX. odgovara Colomanno illustri
njegova slabog nasljednika Petra. Nije li možda pop Dukljanin regi et dud Sclavorum, da ga je (Koloman) upozorio na to da je splitska crkva
transportirao svoja "mutna sjećanja" s bugarskog cara na Atilu? Ali, zašto "zbog napadaja mnogih zločinaca" pala na prosjački štap, tako da je
bi to učinio? Držimo da za nevjerojatne priče Popa Dukljanina mora splitski nadbiskup prisiljen podnositi "sramotu prosjačenja" i da bi zbog
postojati neko racionalno objašnjenje, ali ono je, čini, se dobro skriveno.183 toga papa trebao prihvatiti nadbiskupovo dobrovoljno ustupanje
4. Za X. i XI. stoljeće, rj. u vrijeme kada su u Hrvatskoj vladali domaći (spontaneam cessionem) i njegovu crkvu ujediniti sa zagrebačkom (et eadem
kraljevi, Toma Arcidakon donosi u XV. poglavlju svoje knjige Historia ecclesiam unire Zagrabiensi ecclesie), osobito zato što je vojvoda "spreman
Salonitana184 važne vijesti koje mogu donekle popuniti neugodni vakuum da dobrostivom plemenitošću svoje vojvodstvo Slavoniju prepusti našem
vijesti o Slavoniji od 928. do 1091. Naime, Toma navodi da je kninski zagrebačkom biskupu da bi tako poboljšao položaj same splitske crkve"
biskup bio kraljev biskup (regalis episcopus) koji je slijedio kraljev dvor (regis (ducatum tuum Sclavonie venerabili fratri nostri Zagrabiensi episcopo pro
curiam sequebatur), bio jedan od dostojanstvenih (unus ex principibus aule) meliorando stata ipsius Spalatensis ecclesie liberali pietate conferre)\ Papa je taj
pa se njegova vlast protezala do Drave (sna iurisdictio usque ad Dravum prijedlog primio hladno i odgovorio da bi prethodno trebalo o tome čuti
mišljenja kaločkog nadbiskupa, zagrebačkog biskupa i kaptola tih dviju crkava.
110
Toma Arcidakon sigurno je znao za te pregovore, pa ako je ikada
Nije li možda u svoje tendenciozno-književno djelo anonimni Pop Dukljanin unio i dobro pomišljao da bi to bilo poželjno i u skladu s nekadašnjim stanjem, takve
dozu ironije na račun traženja istine? Ironija je inače bila u bizantskih pisaca vrlo jako oružje je želje sigurno nastojao što bolje potisnuti jer bi takve ideje i eventualno
koje su politički istomišljenici dobro razumjeli i dobro se zabavljali, a pritom ih politički zalaganje za njih mogli imati za posljedicu da, u najboljem slučaju, Splitska
protivnici, ako su bili na vlasti, nisu mogli ušutkati jer su "naivno" i "dobroćudno" opisivali metropolija postane biskupijom pod vlašću zagrebačkog nadbiskupa.
događaje "u skladu" sa službenom politikom, ali uvelike dopunjene otrovnim aluzijama. Prema tome, kada Toma javlja o vlasti splitske crkve "do Zagreba" i o
Vidi npr. MARGETIĆ 1983., 187-192 s interpretacijom Teofilaktove persiflaže puta cara
Mauricija. Moderni su autori pisanje Teoffl^kta uzeli odviše ozbiljno.
1<M
RAČKI1894., 44-46. 1IS
Vidi npr. GYORFFY 1970., 235-236.
186
CDIV, 114, br. 104.
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 299
vlasti kraljeva hrvatskog biskupa od Save do Drave, on sigurno ima o tome Hrvatske sezala do Raše,190 dakle da je Hrvatska obuhvaćala i Vinodol koji
pouzdane podatke,187 slično podacima o Branimiru, Tomislavu i Držislavu
je morao pripadati nekoj županiji, iako takve županije u DAI nema.
koje je (na žalost nemarno) ubilježio u svojem djelu Historia Salonitana.
Na žalost, Tomine vijesti u XV. poglavlju obuhvaćaju širi vremenski Uostalom, dodaje N. Klaić, to je mišljenje "starije mađarske
raspon pa se samo iz njih ne može točnije utvrditi otkada je hrvatski kralj historiografije",191 što bi valjda trebalo značiti da ga je novija mađarska
imao vlast nad Slavonijom i otkada postoji hrvatski biskup.188 Iako je Toma historiografija napustila. To nije tako. Ista se misao iznosi na vrlo energičan
pouzdan svjedok za postojanje hrvatske vlasti u Slavoniji prije 1091., ne način i u najnovije vrijeme.192 Ali, važnije je od toga da se Vinodol nalazi
možemo, na žalost, po Tominim spisima, točnije utvrditi kada je nestala s jugozapadne strane gorja oko Velike Kapele, pa ukazivanjem na njega
samostalna Slavonija (u "konfederaciji s Hrvatskom") i kada je postala problem nije riješen, to više što se može zastupati stajalište da "Banska
sastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske. Za tu Tominu vijest u obzir dolaze Hrvatska" o kojoj govori Konstantin Porfirogenet, tj. Lika, Krbava i Gacka
prije svega dva razdoblja u kojima je Bizant kao svjetska velesila (u doba
Makedonske dinastije, točnije do smrti cara Bazilija II. 1025.) trebao
190
Hrvatsku. To je vrijeme ratovanja s bugarskim carem Simeonom (893.-927.) Ovo nije baš najpreciznije. Vidi MARGETIĆ 1990., 53-54, ali za ove analize nema
i s makedonskim carem Samuilom (976.-1014.), pa je bio zbog toga sklon važnosti.
da podupre njezino jačanje i širenje (dakako, ne na štetu životnih interesa 191
KLAIĆ N. 1971 .,277.
Bizanta, več upravo obratno). Ali u obzir dolazi i vrijeme od 1025. dalje, 192
Vidi npr. GYORFFY1970., 223-224. Gyorffy na str. 225 daje i zemljovid iz kojeg bi trebalo
kada je bitno oslabljeni Bizant mogao posredno utjecati na Hrvatsku, a ona biti vidljivo kako je Dalmatinska Hrvatska po podacima u DAI bila ograničena južno od
je imala mnogo slobodnije ruke.
gorja oko Velike Kapele i dodaje na tom zemljovidu potez "Ugarske ceste" (Strata
Da bismo to pitanje riješili, valja pokušati uzeti u obzir još jedno Ungarorum) od Akvileje preko, čini se, Ljubljane - do Zagreba. Time se sugerira da je ta
pitanje vezano uz odnos Hrvatske i Slavonije.
"Ugarska cesta"prolazila dalje, kroz zapadnu Slavoniju preko Križevaca i Koprivnice, ili,
Naime, mađarska historiografija već odavno dokazuje s dva
drugim riječima, da su mađarski napadi na Italiju prolazili preko zapadne Slavonije koja
argumenta svoju tezu da Dalmatinska Hrvatska do 1091. god. nije prešla
gorje oko Velike Kapele. Jedan od njih je činjenica da popis županija i je, dakle, bila, ako već ne u mađarskoj vlasti, а ono bar pod mađarskom kontrolom. Na
gradova u DAI ne prelazi to gorje već se zadržava na obali i str. 224 Gyorffy govori o "okolnosti da su Mađari koji su osvojili Panoniju koristili kao put
kontinentalnom zaleđu. Drugi je činjenica da u ispravama hrvatskih svojih vojnih ekspedicija prema Lonbardiji gornji tok Save", odnosno prema sažetku na
vladara nema nijednog podatka koji bi se mogao sa sigurnošću povezati francuskom na str. 240 "la region entre la Save et la Drave (...) Itaient una base d'operation des
sa Slavonijom. Hrvatska je histriografija na te argumente dosad davala campagnes des Hongrois". Ali, sve to pada u vodu ako uzmemo u obzir da je Strata
neuvjerljive ili nikakve odgovore. Hungarorum vodila do Furlanije (KOS II, 325, br. 426) "po stari rimski cesti ka je vodila iz
189
N. Klaić se pozabavila prvim argumentom i pokušala s tezom da Panonije čez Ptuj, Celje, nekdanjo Emono, Logatec, Hrušica in Vipavsko dolino" (KOS II, str. LI).
DAI vjerojatno nije naveo sve županije. Ona ističe da je po DAI granica Tako i ŠIŠIĆ, 405: "preko današnjih mjesta Ptuj, Celja, Ljubljane i Vipavske doline u Italiji".
U tekstualnom izlaganju Gyorffy se više nego oprezno izražava, ali ako čitatelj tekst prati
187
Dodajmo da Toma za kraljeva biskupa kaže da se njegova crkvena vlast protezala do pogledom na zemljovidu, nužno dolazi do zaključka da se "baza za operacije" nalazila -
Drave, dok se za crkvenu vlast splitskog metropolita drukčije izražava, tj. da je on "htio oko Koprivnice, Križevaca i Zagreba, a Gyorffy tvrdi na str. 238 da je zapadna Slavonija
pridržati" vlast do Zagreba. Kako to: "htio"? Znači li da je u tome uspio, ali su mu se neki bila nenaseljeno (lakatlan) pogranično područje koje je dijelilo panonsku Ugarsku od
(kralj?, papa?) protivili? Toma kao vrsni politički pisac, ako mu nešto nije po volji, to primorja Hrvatske tako da je Ladislav "1090. god. prošao preko područja oko Save koje je
prešućuje ili zaodijeva u oblik kojim sugerira čitatelju, kao da tvrdi nešto što zapravo ne odvajalo svojim nenastanjenim područjem krajeve oko mora i (tek onda) ušao u Slavoniju"
tvrdi. Ili možda Splitska metropolija nije uspjela jer joj se npr. usprotivio hrvatski kralj? (tj. Hrvatsku južno od Velike Kapele). Golemog li pograničnog pojasa od Drave do Velike
Ili je možda papa odobrio Splitskoj crkvi vlast "do Zagreba", ali Splitska crkva to nije Kapele! Zar su se Mađari toliko bojali Hrvatske da su na njezinim granicama stvorili u
uspjela ostvariti zbog kraljeva priotivljenja? O Tomi kao, u prvom redu, političkom piscu, Slavoniji pustu pograničnu zonu od 150 kilometara? O tako golemom zaštitnom pojasu
kojemu nije cilj pisati povijesno djelo nego djelo u kojem je sve podložno političkoj poruci nema vijesti prema Bugarskoj i Istočnofranačkorn Carstvu koji su sigurno bili veća opasnost
pisca, vidi MARGETIĆ 1994. od Hrvatske. Ta Gyorffyjeva teza koja se izravno nadovezuje na stariju mađarsku
18S
O kraljevskom biskupu i kninskom biskupu dosad je najbolje pisao BARADA 1931., 161- historiografiju, posve je neuvjerljiva. Zato je i bilo potrebno "ugarsku cestu" prebaciti oko
215, osobito 180 i d. 70 km (!) istočnije od njezina stvarnog smjera, da bi se bar tako pokušalo dokazati da je
189
KLAIĆ N. 1971., 288. zapadna Slavonija bila nenaseljeno područje koje je služilo kao baza operacija prema Italiji.
obuhvaća i uski obalni pojas do Učke. Po našem mišljenju, jedini je doista

zadovoljavajući odgovor da je Slavonija bila samostalna država - a upravo Čini se da bi se vrijeme Zvonimirova ujedinjenja hrvatskih zemalja
to javlja DAI na drugom mjestu kad kaže da je dio Hrvata otišao iz Dalmacije moglo i točnije utvrditi. Kao što je poznato, papa Grgur VII. uputio je
u Ilirik i Panoniju, tj. u Slavoniju (zajedno s brdovitim područjem "Wezelino, nabili militi" 4.Χ.1079.194 pismo u kojemu ga dosta oštrim riječima
sjeverozapadne Bosne) i tamo osnovao državu koja ima vlastitog vladara, upozorava da ubuduće (deinceps) ne poduzima nikakve akcije protiv
usko povezanog s vladarem Dalmatinske Hrvatske, ali inače samostalnog. "onoga, koga je u Dalmaciji postavila za kralja apostolska vlast (auctoritas
Na drugi argument mađarske historiografije - nedostatak bilo kakve apostolica)". Pismo je dosad nekako "visjelo u zraku". Povežimo ga s onim
vijesti o Slavoniji u ispravama vladara narodne dinastije - moglo bi se što nam je poznato o Zvonimiru iz isprava. Upravo je zapanjujuća sličnost
odgovoriti da su se sve isprave o slavonskom području - izgubile. Moglo načina ostvarivanja papinih odluka u vrijeme kada nestaje Petar Krešimir
bi se dodati da Slavonija nije bila korisna dalmatinskim gradovima,
IV. te kada umjesto njega na hrvatsko prijestolje dolazi Zvonimir195 i u
biskupijama i samostanima kojima je hrvatski kralj darivao samo ono što
im je moglo biti korisno (posjedi uz obalu i otoke), a ne neke udaljene vrijeme oko 1078. U prvom slučaju papin legat Girard dolazi najprije u
posjede preko Velike Kapele. Ali, ovakvim se "fiškalskim" odgovorom ne Dubrovnik,196 a ubrzo nakon toga nalazimo ga u Splitu. U međuvremenu
možemo zadovoljiti, jer se tako ili slično može braniti što god se hoće. je grof Amiko obavio svoj zadatak. U drugom slučaju (jedva tri godine
Treba posve jasno upozoriti na bar prividnu neusklađenost dvaju kasnije) u siječnju 1078.197 papin legat kardinal Petar također boravi u
podataka: prema Tominim su riječima, koje djeluju pouzdano, hrvatski Dubrovniku, a nakon toga ga nalazimo u Splitu,198 gdje se hrvatski vojvoda
kraljevi vladali do Drave, a ipak u ispravama iz doba narodnih vladara Stjepan povlači u samostan u nazočnosti Zvonimira, njegove supruge,
nema o Slavoniji ni riječi. Ako su hrvatski kraljevi vladali do Drave, kako prijestolonasljednika Radovana, papina legata Petra i splitskog nadbiskupa
to da se u njihovim ispravama ne nalazi bar neki neizravni ali dovoljno Lovre. Nema ni najmanje dvojbe da je povlačenje posljednjeg Trpimirovića
uvjerljivi trag o vlasti nad Slavonijom? Ako je jedno i drugo pouzdano, iz u samostan znak daljnjeg jačanja kraljevske vlasti i da u tome papin legat
toga proizlazi da je tek potkraj postojanja hrvatske države, dakle u vrijeme
ima jasnu ulogu potpore Zvonimiru. Je li to jedini cilj putovanja papina
Zvonimira, došlo do nestanka samostalne slavonske države i njezina
pripajanja Hrvatskoj. Naime, da je Slavonija postala integralni dio legata u Hrvatsku? Očito je bilo govora o puno važnijim pitanjima, jer
Hrvatske npr. u vrijeme Petra Krešimira IV., moglo bi se i moralo očekivati kardinal Petar putuje zajedno s kraljem u Šibenik.199 Papin se legat vraća
da se već u ispravama toga kralja nade bar neki trag koji bi neizravno, ali kući, nakon što je obavio svoj zadatak. Ne ukazuje li Zvonimirov put: Split
bar donekle pouzdano,193 upućivao na sjedinjenje dviju država. Naprotiv, - Šibenik - Knin smjer daljnjeg Zvonimirovog putovanja? Kao da se sam
ako je tek Zvonimir spojio dvije hrvatske države u jednu, onda se može od sebe nameće i dalji put - prema Slavoniji i povećava važnost Knina.2UO
razumjeti da je on u Slavoniji zadržao graničarski sustav castrorum (tj. Reakcija papina protivnika, kralja Henrika IV. bila je prilično mlaka, ali
sustav tvrđava s tvrdavnim vojnicima koji su u ime svoje vojne obveze 201
svakako jača od one koju pretpostavlja Šišić. Po njegovu mišljenju
dobili neotuđive i nasljedive zemljišne posjede, s time da su na istu službu
bili obvezatni i njihovi muški potomci) i da se još nije upuštao u darivanje
toga najosjetljivijeg dijela nove jedinstvene države. Zvonimir, ojačan ж
CD I, 171, br. 135; Doc. 124, br. 107. Tko je taj Vecelin? ŠIŠIĆ, n. dj., (bilj, 1), 576 daje
papinom zaštitom, uspostavio je jedinstvo hrvatskih područja - a nije podatke o ličnostima s tim imenom u Istri i Kranjskoj, ali ti su podaci samo dokaz da je
nemoguće da ga je upravo papa potaknuo na tak korak. Držimo da se ime Vecelin bilo u Istri i kranjskoj poznato. Šišić misli da je Vecelin iz pisma Grgura VII.
nešto analogno dogodilo u doba nadbiskupa Metoda, kada je papa poticao bio " j e d a n od p a t r i j a r h o v i h v i t e z o v a" (spac. Šišić). Ali ni to nije baš
vojvodu Mutimira da se crkveno priključi Panonsko-srijemskoj "veoma vjerojatno", kako on misli. Naše analize o Vecelinu, vrlo uglednoj ličnosti u Istri,
nadbiskupiji za koju je aa vrlo ener
nažalost, ne govore u prilog inače vrlo prihvatljivoj ideji o identifikaciji toga Vecelina s
onim iz pisma Grgura VII. Vidi MARGETIĆ 1990., 131 i d.
116
Vidi MARGETIĆ 1985., 107 i d.
"* CD 1,158, br. 123.
197
CD 1,164, br. 127.
193
Kao "dokaz" ne bi se moglo rabiti izjavu Petra Krešimira IV. u ispravi iz 1069. (CD I,^/' ""CD 1,164, br. 127.
199
113, br. 82 = Doc. 72, br. 85): "deus omnipotens tena marique nostrum prolongavit regnum";' CD 1,166, br. 129.
200
jer je takva nejasna izjava preopćenita, a veliko je pitanje je li ta isprava do nas došla u CD 1,167, br. 130. Po mišljenju Račkoga i Šišića 1925., 579 i d. isprava CD 1,169, br. 134
izvornom obliku ili je na osnovi predloška sastavljena tek kasnije. = Doc. 112-113, br. 97. izdana je u Kninu.
201
ŠIŠIĆ 1925., 576.
302
Vecelin je "ako ne već napao, a ono svakako imao namjeru da napadne

kralja Dmitra Zvonimira". Naime, Šišić prevodi odgovarajući dio pisma područje dođe pod njemačku, bugarsku ili mađarsku vlast, a odlučujući
Grguru VII. Vecelinu: "spremaš (se) da digneš oružje protiv" kralja hrvatski utjecaj bio je neizravno, ali efikasno, zagarantiran crkvenom
Dalmacije i zato mu zapovijeda "da se kaniš toga posla". Ali, odgovarajuće vlašću splitskog metropolita. Je li sjedinjenje hrvatskih područja u
riječi pisma glase: "tu modo coneris insurgere" i "precipimus tu (...) deinceps Dalmaciji i Slavoniji bio dobro primišljeni Zvonimirov potez? Sve je
artna capere non persumas" "ti se sada usuđuješ (ili pokušavaš: intraprendere, ukazivalo na pozitivan odgovor jer je Zvonimirov zaštitnik, papa Grgur
tentare; versuchen, wagen) podići" (protiv kralja Dalmacije) i "zapovijedamo VII:, bio na vrhuncu snage i ugleda.
(ti) da se otsada (deinceps) ne usudiš prihvatiti oružja protiv kralja Grgur VII. nastojao je iskoristiti pozitivan razvoj događaja da ojača
Dalmacije". Dakle, Vecelin se već latio oružja, a papa mu zapovijeda da svoj položaj i u odnosu na akvilejskog patrijarha koji je često u povijesti
se ubuduće ne usudi navaliti na Zvonimira. Redoslijed se čini vrlo odigrao ulogu jezičca na vazi u odnosima Sv. Stolice i njemačkog carstva.
plausibilnim. Zvonimir je u drugoj polovici 1078., nakon puta iz Splita, Početkom 1079., točnije 11.Π.1079.203 papa je uspio da ga akvilejski patrijarh
krenuo preko Šibenika i Knina prema Slavoniji i priključio je Hrvatskoj, prizna kao svojega seniora. Kao papin vazal, patrijarh obećaje vjernost i
u proljeće 1079. god. Vecelin je napao Zvonimira, a u listopadu iste godine pokornost "sv. Petru, papi Grguru i njegovim nasljednicima, izabranim od
Grgur VII. najoštrijim riječima opominje Vecelina da će "izvući mač boljih (!) kardinala" i dodaje značajni element svojoj prisegi vjernosti.
blaženoga Petra protiv tvoje drskosti", jer, kaže papa, navalom na "Kada od mene zatraži Rimska crkva, ja ću joj vjerno pomagati svjetovnom
Zvonimira Vecelin je napao apostolsku stolicu. Poznato je da je do vojnom silom"! Prema tome, kada je Grgur VII. u listopadu iste godine vrlo
poniženja, do Canosse Henrika IV. došlo u siječnju 1077., pa je na prvi energično riječima upozoravao Vecelina da će izvući mač sv. Petra protiv
pogled izgledalo kao da je papa Grgur VII. slavio potpuni trijumf nad njegove drskosti, on je već iza sebe imao obećanje svojega vazala,
protivnom stranom. I zaista, najvjerojatnije već iduće godine, grofica uglednoga i snažnoga akvilejskog patrijarha, da će papi pružiti vojnu
Matilda je svoje golemo bogatstvo u zemljišnim posjedima od Mantove pomoć. Situacija je za Henrika IV. izgledala još nesigurnijom početkom
preko Apenina sve daleko na jug do grada Lucca darovala crkvi, što je dalo 1080. kada su Henrika IV. njegovi protivnici porazili čak u Njemačkoj
dobru podlogu za financijsko-materijalno jačanje Sv. Stolice. U Španjolskoj (Tiringiji). Grgur VII. učinio je odmah odlučujući korak i 7.III.1080.
(Kastilja i Navara) papina je crkvena politika, kao što je poznato, također proglasio Henrika IV. izopćenim i svrgnuo ga te kao novoga njemačkog
1078., nakon dugogodišnjih borbi završila velikim uspjehom.202 Ništa kralja designirao švapskoga vojvodu Rudolfa. Sve je upućivalo na to da
čudno što se u nedalekoj vazalnoj Hrvatskoj, u skladu s papinom je došao trenutak punoga papina trijumfa, pa se Zvonimirova odluka
politikom, došlo do zaključka da je došlo vrijeme da se "konfederalnu" ujedinjenja hrvatskih zemalja pod papinom zaštitom činila politički vrlo
Slavoniju ujedini s maticom zemljom. Henrik IV. nije još ništa mogao. povoljnom i obećavala Hrvatskoj izvanredne perspektive.
Marginalni napad grofa Vecelina, vjerojatno u smjeru Slavonije iz Ali, događaji su krenuli posve drugim smjerom. Prošlo je svega
Kranjske, nije u biti značio ništa drugo nego nemoćno čarkanje protiv nekoliko mjeseci, a Henrik IV. se od strašnih poraza 1077. do 1079.
pobjedonosne "koalicije": snažnoga pape i njegova vazala Zvonimira, u oporavio. Na sinodu u Brixenu 25.VI. dolazi do biranja protupape
biti samostalnog kralja, uzimajući u obzir činjenicu da je papa nad Klementa III. (ravenskog nadbiskupa), oduvijek vjernoga kraljeva pristaše,
Zvonimirom raspolagao samo moralnim i crkvenim autoritetom bez ubrzo (15.Χ.) pogiba designirani protukralj, Henrik IV. kruni se za kralja
oslonca na vlastitu vojnu snagu. Tako je izgledalo da je "epizoda" sa Italije Io81., opsjeda Rim pa ga nakon daljnjih peripetija Mement III. kruni
samostalnom hrvatskom državom o kojoj izvještava DAI (selidba dijela u Rimu za cara 31.111.1084. Robert Guiscard dolazi s juga "u pomoć" papi,
dalmatinskih Hrvata u Ilirik i Panoniju i osnivanje samostalne države koja ali je ta "pomoć" za papu završila tragično. Robert se ubrzo povukao iz
ima uske veze s Hrvatskom) dobila svoje najbolje moguće rješenje. Rima, a za njime je krenuo i Grgur VII. i umro u Salernu sredinom iduće
"Epizoda" je, prema našim raščlambama, trajala od 833. do 1078. (dva godine. Razumljivo je da je propapina reformna stranka doživljavala sada
stoljeća i pol!) i pokazala se, dakle, kao dugotrajno i ne baš loše rješenje teške udarce, to više što je do izbora Grgurova nasljednika Viktora III.
za položaj Hrvatske, jer je Slavonija imala u biti značenje neke vrsti došlo tek nakon godinu dana (24.V.1086.). Ali i to je bilo samo privremeno
tampon-državice koja je amortizirala svaku opasnost da slavonsko rješenje, jer je Viktor III. umro već 16.ΙΧ.1087., tako da je do određenog
sređivanja reformne stranke došlo tek 12.111.1088. biranjem i (istog dana!)
2112
U Francuskoj je papa postizao uspjehe, ali s promjenljivom srećom.
' KOS III, 202, br. 342.
304
konsekriranjem pape Urbana II. Ali njegova mudra i staložena politika
koja je ugled Sv. Stolice malo-pomalo ponovno uvelike podigla u ostalim sačuvana premoćna uloga splitskog nadbiskupa Lovre. On je bio sigurno
dijelovima Europe, došla je prekasno za Hrvatsku.
jedan od čimbenika koji je omogućio da se vojvodu Stjepana, nećaka Petra
Doduše, kada je Zvonimir umro u proljeće 1088., prema Šišićevim Krešimira IV., smjesti 1078. u samostan, da bi se tako legalizirao uspon
riječima "nekako u proljeće (aprila) 1089.",204 u Hrvatskoj je i dalje Zvonimira na hrvatsko prijestolje. Te godine još je živio i Zvonimirov sin
Radovan. On se pojavljuje 1083., i to u dvije isprave.205 Ne znamo što je
204
Pitanje zaslužuje podrobniju raščlambu. Ispravu o darovanju Stjepana II. zemljišta bilo dalje s njim. Možda mu se nešto dogodilo u vrijeme Zvonimirove
Raduna samostanu sv. Stjepana datiraju naši izdavao 1089. (Doc. 149, br. 125; CD I, 189, smrti, a možda je umro ranije. Prva mogućnost govorila bi možda za
br. 150) i dodaju da epakta 25 odgovara 1088., ali o tome dalje ne raspravljaju. Očito je da nasilno skidanje Zvonimira s prijestolja.
se ne može nikako raditi o grješki prepisivača, jer on nije mogao epaktu iz 1089., tj. 6 Bilo kako bilo, nadbiskup Lovro sigurno je imao važnu ulogu pri
pročitati kao 25. Prepisivao (talijanskog prijevoda, jer latinski izvornik nije sačuvan) mogao povratku Stjepana iz samostana, jer ga više puta nalazimo u ispravama na
je pogriježiti kod godine, a to je i učinio jer je umjesto 1089. napisano 1809., mogao je prijestolje vraćenog Stjepana II.206 a i u jednoj presudi o sporu.207 Iz toga
pogriješiti i pri pisanju indikcije (12), ali se godina 1089. i indikcija slažu, pa je zbog toga
vrlo vjerojatno da je prepisivao ta dva elementa datiranja dobro prepisao. Ako je epaktu u
podataka u vremenski i prostorno udaljenim vrelima (Liber censuum i splitski prijepis)
ispravu unio već sastavljač izvornog teksta na latinskom - a to je sigurno - treba pokušati
isključuje taj pokušaj. Na taj se način ama baš svaki podatak iz vrela može olako pripisati
uskladiti taj nedvojbeni podatak s ostalim elementima. Pritom valja uzeti u obzir dvije
prepisivačevim grješkama. Vrela se smiju ispravljati samo onda kada nema druge mogućnosti
isprave iz doba kralja Zvonimira. U prvoj, sačuvanoj u papinskom Liber censuum
interpretacije. Podrobniji prikaz problematike vidi u MARGETIĆ 1987., 101-104.
(Zvonimirovo obećanje vjernosti papi: CD 1,139,109), stoji ova datacija: Anno dom. incarn.
Dakle, spomenute isprave iz 1075. nedvojbeno dokazuju da se u nekim slučajevima u
1976. indict. XIV. mense octobris, a u drugoj, sačuvanoj u prijepisu iz XVII. st. (Zvonimir
vladarskim ispravama Trpimirovića rabio pizanski kalkul. Može li nam to pomoći pri našoj
potvrđuje darovnice Trpimira i Mutimira: CD 1,141, br. 110), ova: Anno dom. incarn. 1076.
raščlambi datacije isprave kralja Stjepana Π.? Epakta 25 odgovara vremenu od 1. IX. 1087.
ina. XIV. die 9 mens. octobris. Dakle, identična datacija u dvije isprave posve različite
do 31. Vm. 1088. po današnjem načinu računanja, a 1089. godina po pizanskom kalkulu
provenijencije, pa o njoj ne treba dvojiti. Ona je nedvosmislena. Rješenje je dao BARADA
trajala je od 25. Ш. 1088. do 24. Ш. 1089. po današnjem načinu računanja. Firentinski se
1957. Napominjemo da su ti Baradini rezultati bili na raspolaganju znanosti već prije 1957.
kalkul ne može uskladiti s epaktom iz isprave jer po njemu 1089. godina traje od 25. III. 1089.
O tome vidi MARGETTĆ1985., 99. Kako se u spomenutim ispravama navodi 14. indikcija, do 24. Ш. 1090. Ako, dakle, želimo iskoristiti što veći broj elemenata datacije, ovdje epaktu
koja po bizantskom računanju traje od l JX.1075. do 31.Vin.1076., u tim je ispravama mogao
i pizanski kalkul, onda proizlazi da je analizirana isprava Stjepana Π. sastavljena 25. Ш. 1088.
biti rabljen samo pizanski kalkul po kojem je 1076. godina trajala od 25.111.1075. do
(početak pizanskog kalkula za 1089.) do 31.VIH.lo88 (svršetak epakte za 1088.). Kako
24.Ш.1076. Firentinski kalkul ne dolazi u obzir jer po njemu 1076. godina traje od 25.ΙΠ.1076.
indikcija 12. počinje 1.ΙΧ.1088., datacija bi bila tako reći savršeno točna - razlika bi bila samo
do 24.111.1077., pa bi listopad 1076. po tom kalkulu odgovarao 15. indikciji. Naprotiv, po
pizanskom kalkulu slažu se indikcija (14.) i godina (1075.). - jedan dan! Naprotiv, po firentiskom kalkulu podatak epakte moramo potpuno eliminirati
i s Račkim zaključiti: "pisar isprave zadržao epaktu prethodne godine" (Doc. 151, br. 125)
Mandić je tu željeznu logiku pokušao oboriti na jedini mogući način. On piše: "Baradin je ili s CD 1,190, br. 150: (epakta) "XXV odgovara prošloj 1088. godini". A ipak, podatak o
zaključan jasan i nedvosmislen, ali samo u pretpostavci, da se radilo o bizantskoj indikciji" epakti upada u oči svojom preciznošću, pa je očito da ju je sam sastavljač isprave unio.
(MANDIĆ 1963,310). Mandić upozorava na to da je sačuvana isprava "nogla biti datirana Čini nam se nedopustivim taj odlučujući element jednostavno izbaciti iz raščlamba. Kada
i po rimskoj indikciji, po kojoj su neki počinjali godinu 25. prosinca, a većinom od 2.
ne bi bilo onoga jednoga dana razlike (11. indikcija dovršava 31. VTO. a 12. počinje 1. IX.),
siječnja" - dakle, da je u slučaju primjene rimske indikcije godina u kojoj je Zvonimir
naš bi račun bio savršen. Ako taj dan pripišemo sastavljačevoj "culpa levissima", onda se
okrunjen ipak bila 1076. Ali, Mandić ima krivo. Rimska se indikcija počela primjenjivati datum sastavljanja Stjepanove isprav« može najvjerojatnije postaviti 31. Vni. 1088. Ako se
tek od 1087. godine: dotad je papinska kancelarija rabila isključivo (ausschliesslich) bizantsku pak u drugoj ispravi kralja Stjepana Π. (CD 1,188, br. 149 = Doc. 148, br. 124) kaže da je
indikciju (SCHMITZ - KALLENBERG, 93).
Zvonimir umro "nedavno" (nuper), onda bi se njegova smrt mogla s određenom točnošću
Stipišić i Šamšalović su 1967. (CD 1,139) datirali obje isprave s 1075. godinom upravo zbog toga
i vjerojatnošću datirati s kasnim proljećem 1088., a ne, kao što nagađa ŠIŠIĆ 1925., 592
argumenta - i pravo su imali, samo što se pozivaju na H. GROTEFENDA, 9. Uostalom, vidi i "jamačno 1089." Zadnja vijest o Zvonimiru potječe iz 1087. (CD 1,186, br. 146 = Doc. 145,
САРРЕШ1969., 7 koji također ističe da (rimska indikcija) "si comincio ad usarla nel 1088". br. 119).
Onome tko bi pod svaku cijenu želio "spasiti" tezu o 1076. ne preostaju drugo nego tvrditi 205
CD 1,180, br.139 = Doc. 138, br. 114; CD 1,182, br. 140 = Doc., 139, br. 115.
da je prepisivač u obje isprave pogriješio i unio indikciju 14. umjesto 15. Ali podudarnost 206
CD 1,188, br. 149 = Doc. 148, br. 124; CD 1,189, br. 15o = Doc. 149, br. 125.
207
CD 1,191, br. 151 = Doc. 147, br. 123.
treba zaključiti da je i nakon Zvonimirove smrti propapinska reformna

struja uspjela održati svoj položaj u Hrvatskoj. Ali, kratkotrajno vladanje Ako bi Ladislava osnovao Zagrebačku biskupiju prije vojnog pohoda
Stjepana II. bilo je labuđi pjev hrvatske države narodnih vladara.208 Kao iz 1091. god., onda bi iz toga slijedilo, da je područje južno od Drave već
što je Io78. godine vrhunac moći pape Grgura VII. bio ujedno i vrhunac u to vrijeme bilo u mađarskoj vlasti, ali bez "mađarske i kršćanske"
Zvonimirova vladanja, uz ostalo i zbog ujedinjenja Slavonije s Hrvatskom, civilizacije, koje bi donio tek Ladislav. Treba li, prema tome, zanijekati
tako su jačanje stranke oko cara Henrika IV. nakon 1084. i nesređene prilike vjerodostojnost akata Drugog crkvenog sabora iz 928. god. iz kojih slijedi
u papinskom taboru 1084.-1090. morale imati svoju reperkusiju i na da je Sisačka biskupa bila u to vrijeme "dobro napučena" i da je "imala
Hrvatsku. Poznato je da je ugarski kralj Ladislav prešao u carev tabor, ali mnogo svećenika i pastve"? Ne vidimo pravog razloga, zašto bi netko u
da je čekao rasplet situacije medu dvama suparničkim taborima u Italiji, kasnijim stoljećima krivotvorio te akte ili ih dopunjavao.
o čemu je već bilo govora pod I. 2 ovoga članka. Kada je Ladislav vidio Vijest Tome Arcidakona o vlasti kninskog (kraljevskog) biskupa "sve
da početkom 1091. i Henrik IV. na sjeveru Italije i protupapa Klement III. do Drave" mnogo je manje pouzdana, jer je Toma imao razloga za
ostvaruju velike i, kako se činilo, odlučujuće uspjehe, držao je da je došlo tendenciozno izvješće o opsegu vlasti kninskog biskupa, ali se njegove
vrijeme da i on stupi u akciju na strani pobjedničkog cara i da krene protiv Hrvatske vijesti ne mogu zbog toga razloga bez potanje raščlambe a priori odbaciti.
koja je bila u papinu taboru. Tampon zona samostalne hrvatske države u Slavoniji Nasuprot tomu, lako je odbaciti u cjelini priče anonimnog notara
više nije postojala, pa je Ladislav napao Hrvatsku već prelaskom Drave. kralja Bele, po kojem su Mađari odmah u prvom naletu nakon dolaska u
DODATAK Panonsku ravnicu osvojili "grad Split i cijelu Hrvatsku", a onda vraćajući
U novije vrijeme pojavilo se u nas nekoliko radova, koji su prihvatili se (!) osvojili "tvrđavu Zagreb" i nakon toga Požegu.. Kad bi se toj vijesti
tezu mađarskih autora po kojoj je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju povjerovale, čitava hrvatska povijest narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću
prije 1090. god., a ne oko 1094. god, kao što su to tvrdili raniji hrvatski
autori, a i mi u ovoj studiji 1994. god. na osnovi nove raščlambe i nove
argumentacije. Teza mađarskih autora - koja se u biti temelji na circulus Te riječi nisu neki uvodni povijesni podatak, nego one točno označavaju vrijeme
vitiosus - u nas se prihvaća uglavnom bez raščlambi o tome, u čemu je sastavljanja isprave. Kako iz Ladislavova pisma Oderiziju (CD 1,197, br. 158) saznajemo
starija hrvatska histgrafija griješila i koji su argumenti mađarskih autora da je Ladislav napao Hrvatsku "oko sredine 1091." i kako o tome nema spora - i sam Šišić
odlučujući. Samo je jedan autor ukratko ponovio Gyorffyjeve argumente, to prihvaća, 1914a., 293-303; 1925., 606 - onda proizlazi da je isprava morala biti sastavljena
ali pri tome nije uzeo u obzir našu diskusiju o njima u ovoj studiji. Tako upravo u to vrijeme, šišić je pogriješio držeći da je protustranci Veke dan rok " između
je u biti onemogućena daljnja diskusija o vrijednosti naše argumentacije, mjeseMJula i Božića 1091." (kurziv Šišić) i da je prema tome isprava donesena prije 25. III. 1092.
a znanost (osobito povijesna) napreduje isključivo na osnovi Zbog toga je bio prisiljen načiniti korak dalje i tvrditi da se Ladislav 1091., nakon napada
suprotstavljanja snage argumenata u prilog ili protiv određene teze. Kako na Hrvatsku, vratio u Ugarsku i "po povratku" postavio Almoša za kralja. Ali to se protivi
je naša studija objavljena u CCP, dakle u vrlo uglednom časopisu, i to pred izričitoj formulaciji datacije, jer po njoj izlazi da je Ladislav postavio Almoša za kralja još
punih pet godina, ne bi se moglo braniti mišljenje da je ona ostala u toku napada (invadens [...] statuti). Taj rok od godinu dana mora se sigurno računati
nepoznata stručnoj javnosti odnosno da je proteklo premalo vremena da nikako unaprijed, već unatrag od dana sastavljanja isprave, i tek nakon toga roka donosi
bi se o našim tezama otvorila diskusija. Doduše, nije nemoguće da je se presuda gradskog suda (legati hoc diffinientes iudicio). Uostalom, to se slaže s godinom
diskusija o njima upravo u objavljivanju. Ne preostaje nam u ovom ubilježenom u ispravi (1091.), koja po firentinskem kalkulu obuhvaća razdoblje od
trenutku drugo nego dati bar nekoliko dodatnih opaska. 25. III. 1091. do 24. III. 1092.
ŠIŠIĆ 1925., 610, a po njemu NOVAK, 179 tvrde da se iz isprave vidi da su Zadrani priznali
208
Ovdje treba pripomenuti da je sporna datacija isprave o sporu o nasljedstvu iza Almoša, što je dakako, evidentno pogrješno. Oni bi priznali Almoša da su ga titulirali kao
Dobroslava, muža Veke (CD I, 200-202, br. 161 = Doc. 154-156, br. 126). Prema Račkome, kralja 'Hrvatske i Dalmacije" ili slično, ali upravo obratno, oni Almoša ograničavaju samo
Doc. 156 i KLAIĆ N. 1971., 493 isprava je sastavljena 1091., a prema ŠIŠIĆ, 1914a., 313 i na Hrvatsku i time isključuju Dalmaciju. To je KLAIĆ N. 1971., 493 dobro uočila, ali je iz
1925. 610, a prema njemu i NOVAK, 180 i CD I, 200 isprava je izdana 1093., tj. "duže datacije pogrješno zaključila da Zadar priznaje bizantsku vlast (Alexio Constantinopoleos
vremena poslije Božica 1091." U ispravi stoji da je sastavljena tempore quo Vladislav, imperante). Takva datacija dolazi često i na drugim područjima koja sigurno nisu bila pod
Pannoniorum rex, Chroatiae invadens regnum dominum Almum, suum nepotem, in illo statuti bizantskom vlašću, a koja su takvo
regem. Dakle, isprava je sastavljena upravo u ono vrijeme kada je Ladislav napao Hrvatsku. datiranje rabili zbog drugog razloga, tj. da istaknu da ne potpadaju pod neku drugu vlast..
O tom podrobnije MARGETIĆ 1985., 240 i d.
bila bi - izbrisana. Spomen Zagreba u ovoj vijesti nedvojbeno je kasnija 2. NEKA PITANJA TZV. ZAGREBAČKE KRONIKE l
priča, na koju ne treba trošiti riječi.
POPISA BISKUPA
Ukratko, ni uz najbolju volju ne možemo se složiti s tezom mađarskih
autora da je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju prije 1091. god. (Croatica Christiana Periodica, god. XVII., br. 32, Zagreb, 1993.)
Doduše, ona svjedoči o golemom rodoljublju mađarskih autora, koji su
oduvijek nastojali da bi mađarsku povijest učinili što sjajnijom, pa i u
odnosu na naše krajeve. Ali, ovdje je riječ o znanstvenoj utemeljenosti, a
ne o rodoljubnom žaru. Istina je da se i u pretjerano rodoljubno pisanim
radovima može često naići na ozbiljne raščlambe pojedinih pitanja - ali 1.
je i u tom slučaju nužno osvrnuti se i na obrazložena najnovija stajališta
onih naših autora koji se s tom tezom ne slažu i iznijeti obrazložene
argumente protiv tih stajališta. 1. K. Tkalac objavio je 1874. god. Statuta Capituli Zagrabiensis saec.
XIV.1 koja je sastavio Ivan arciđakon Gorički (dalje: Ivan G.). Ti Statuti
imaju neku vrstu uvoda koji se sastoji od dva sastavka. Jedan je od njih
tzv. Zagrebačka kronika (dalje: Kronika), s imenima i vremenom vladanja
(tam nomina quam tempom regiminum) vojvoda i "svih kraljeva" (omnium
regum) Ugarske, a drugi Popis zagrebačkih biskupa (dalje: Popis). Kronika
je dosad bila predmetom proučavanja brojnih autora, a Popisu se nije
posvetila ona pozornost koju zaslužuje.
Držimo da diskusiju treba ponovno otvoriti.
2.
Rački je 1865. god.2 pisao o Kronici i Popisu kao sastavcima Ivana

G. Kronika je, po njegovu mišljenju napisana 1334. godine, a dovršena
1354. Ni V. Klaić nije 1874. god.3 sumnjao u to da je autor tih dvaju
sastavaka Ivan G.
U svom uvodu Statutima, Tkalčić4 je prvi posumnjao u autorstvo
Ivana G. On ne vjeruje da je Ivan G. sastavio Kroniku, zato što on sigurno
ne bi ispustio Andriju III., to više što je, nastavlja Tkalčić, po Krčeliću,
Ivan G. podrobnije opisao borbu Anžuvinaca. Po njegovu je mišljenju
Kronika samo "izvadak iz kronike Ivana arcidjakona".
Sumnja da je Ivan G. autor Kronike javlja se od Tkalčića u literaturi,5
premda je Sufflay dokazivao6 da je Ivan G. napisao taj rad još 1334. Važna
je Sufflayeva napomena da je Ivan G. "mehanički prepisivao neku
ugarsku kroniku" (csak gepiesen lemasolt egy magyar kronikat).
1
MHEZ Π, 1874.
RAČKI 1865., 554-555.
2
3
KLAIĆ, V. 1874., 7.
' MHEZ II, 1874., ΧΠΙ.
5
Vidi dobar pregled literature u ŠVAB, 131-135.
309
Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa bisk.upa 311
U novije se vrijeme N. Klaić ponovno7 bavila tim pitanjem. Po njezinu

mišljenju Kronika iz svoga predloška, nekog ugarskog izvora, "uzima Do istog rezultata dolazimo i usporedbom smrti kralja Geze (25. V.1077.),
pogrešan datum Ladislavove smrti" (kurziv N. Klaić), a sastavljač je, kako Ladislava (29.VII.1095.) i Kolomana (З.П.ШЗ.).1' Pretpostavimo li da je
kaže N. Klaić, "toliko nesamostalan da iz uzora prepisuje i podatak o sastavljač napisao 1095., a prepisivač 1105., onda se godine vladanja
slavnim Ladislavovim djelima (prout superius ponitur) iako o njima nije prilično dobro poklapaju. U prvom je slučaju razlika 18 godina, 2 mjeseca
'gore' ništa rekao "8 Ove raščlambe N. Klaić nisu prihvatljive. i 2 dana, koja približno odgovara godinama Ladislavova vladanja - po
Odgovarajući tekst Kronike glasi:
sastavljačevu mišljenju 19 godina i 3 mjeseca. U drugom je slučaju razlika
Post hec regnavit beatus rex Ladizlaus (...) annis decem et novem, mensibus 17 godina, 6 mjeseci i 5 dana, koja približno odgovara godinama
tribus. Hic, multis meritoriis operibus peractis prout superius ponitur Kolomanova vladanja - po sastavljačevu računu 18 godina, 6 mjeseci i 5
migravit ad dominum anno damini M. centesimo auinto Uli kalendas dana. Dapače, uzmemo li u obzir da je sastavljač pogrješno dodao
augusti. Qui autem vult scire eius meritoria opera perlegat ea, que sunt Ladislavu jednu godinu vladanja, a isto toliko pogrješno oduzeo
scripta in sua legenda,9
Kolomanu, račun se (uz pretpostavku da je do 1105. godine kao
tj. nakon toga (tj. nakon smrti kralja Geze) vladao je blaženi kralj Ladislav Ladislavova smrt došlo pogrješkom prepisivača) vrlo dobro slaže.
19 godina i 3 mjeseca. On se, nakon što je učinio mnoga zaslužna djela, N. Klaić je 1982. god.12 držala da je autor Kronike i Popisa neki
preselio Gospodu godine Gospodnje 1105., 4. kalenda kolovoza. Tko, pak, nastavljač Ivana G., koji je pisao "ljeti 1354. g.". Naime, "god. 1334. bili su
želi znati njegova zaslužna djela, neka čita o ovom stoje opisano u njegovoj gotovi Statuti u svojoj prvoj redakciji", pa kako "negdje oko 1353.g. Ivan
legendi. - Na prvi se pogled čini kao da je doista riječ o pogrješnom nestaje iz javnog života" i kako se u Kronici spominje vojvoda Stjepan, koji
datumu, koji bi sastavljač preuzeo iz nekog predloška. Međutim, samo je umro 9.VIII.1345. g." druga je redakcija Statuta, koju je "učinio vrlo
malo pažljivija raščlamba otkriva da je riječ o grješki prepisivača, a ne vjerojatno neki Ivanov suradnik", morala biti sastavljena prije toga
sastavljača. Naime, u uvodu Kronici navodi se da le Ladislav umro datuma. A posljednja rečenica, u kojoj se spominje zadarski mir iz 1358.
M. nonagesimo auinto, auarto kalendas augusti, feria prima,10 god. "upisana je kasnije".
tj. nakon 1095., 29.VII. u nedjelju. Doista, 1095. godine 29. VII. padao je Po Švabovu13 mišljenju nemoguće je "pripisati s bilo kakvom
upravo nedjelju. Ovaj prethodni podatak preuzeo je, očito, sastavljač sigurnošću vrijednom pažnje Z (tj. Kroniku) AGI (tj. Ivanu G.)". Tkalčićev
Kronike dalje u tekstu i pri davanju osnovnih podataka o životu Ladislava, argument, po kojemu bi ispuštanje spomena Andrije III. iz Kronike bilo
samo što je ispustio podatak da je Ladislav umro u nedjelju. Usto, riječi dokazom da Ivan G. nije sastavljač Kronike, Švab uspješno pobija.14
prout superius ponitur nisu nesamostalno preuzimanje teksta iz nekog Držimo da ne bi smjelo biti dvojbe u povezanost Kronike i Popisa u njegovoj
predloška, kako to misli N. Klaić, jer se one bez ikakve dvojbe odnose na redakciji, kakva je došla do nas, što se vidi već i iz uvodnih riječi Popisa:
dan Ladislavove smrti, koji je već jedanput u uvodu spomenut. Zato Ex ajuo descripta iam apparent nomina et regimina regum Hungarie, nm est inconveniens
sastavljač, govoreći o datumu Ladislavove smrti, posve ispravo kaže prout si eciam nomina episcoporum zagrabiensium similiter describantur in cjuantum occunt,15
superius ponitur. Nespremošću prepisivača podatak koji se ponavlja (M. tj. kako se već iz teksta vidi imena i vladanja ugarskih kraljeva, nije
nonagesimo auinto) prepisan je drugi put pogrješno (M. centesimo auinto). neprilično da se na sličan način popisu i imena zagrebačkih biskupa koliko
Uostalom, da se riječi prout superius ponitur odnose upravo na datum smrti, je (o njima) poznato. Autor je Popisa očito imao pred sobom Kroniku.
a ne na kraljeva "zaslužna djela", vidi se i po tome što se tekst nastavlja
upućivanjem čitatelja da o tim "zaslužnim djelima" može saznati iz
legende o Ladislavu. 11
N. dj., 3.
12
KLAIĆ, N. 1982., 516. Isto i idući citati.
13
ŠVAB, 131.
14
6
SUFFLAY 1904., 515. Dodajmo da Švab dokazuje da je 1034. godina kao godina smrti Stjepana I. u Kronici
7 pogrješna, ali da se ta grješka ne može protumačiti zabunom prepisivača "jer je teško
KLAIĆ, N. 1982., 516-520; ISTA 1985., 26-28; ISTA 1990., 395-396.
4
KLAIĆ, N. 1982., 526, br. 47. povjerovati da rimsko VIII moglo biti zabunom pročitano kao IV". Držimo da je doista riječ
9
MHEZ II, 1874., 3. 0 grješci sastavljača teksta, i to zato što se Stjepanova smrt datira ne samo s 1034. god., nego
10
N. dj., 1. 1 "die XVIII kakndis septembris feria (\uinta", tj. 15.VIII.1034. u četvrtak - a te je godine 15.VIII.
doista bio četvrtak. Godine 1038. taj je dan bio utorak.
15
MHEZ II, 1874., 5.
312 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa 313
Sastavljač Kronike - bio to Ivan G. ili njegov nastavljač - nedvojbeno je ugarsko prijestolje - a Karlo Robert bio je povezan samo preko svoje bake
uzeo za podlogu svoga rada neki predložak, što se, uostalom, u literaturi Marije - onda je krunidba Karla Martela u 1292. i priznanje kraljevske časti
jednoglasno prihvaća. Otvara se, dakle, pitanje, možemo li iz teksta Karlu I. u 1297. god. bila još daleko neugodnija, jer bi se time priznalo da
Kronike zaključiti nešto pobliže o tom predlošku. Mislimo da ispuštanje je Ugarska papin leno. Zbog toga je kroničar izabrao za njega najmanje
Andrije III. iz Kronike nije nimalo slučajno i da nam ono može pripomoći neugodan način - razdoblje od 1290. do 1300. naprosto je ispustio. O tome
u daljnjim raščlambama, pogotovu ako uzmemo u obzir još jedan podatak, valja reći još nešto. Vidi se da je Kronika sastavljena uzimajući uvelike u
koji je također u svezi s tim kraljem. Naime, Kronika ne samo što ne obzir političke prilike, tj. vlast anžuvinske dinastije. Kronika želi dokazati
spominje Andriju III. i vrijeme njegova vladanja (1290.- 1300.), nego ni legitimitet te vlasti. Nakon teksta koji je iz predloška preuzeo sastavljač
njegova oca Stjepana Posmrču, sina Andrije II. Bez ikakve dvojbe, to Kronike, tj. Posf hec regmvit rex Stephanus (naime Stjepan V.) (...) Hic habuit
prešućivanje nije slučajno, jer Kronika bilježi sve ostale muške članove unum filium, ducem Ladizlaum, qui ei succesit in regno et (...) interfectus sine
obitelji Arpadovića koji su s Andrijom II. bili povezani muškom linijom. herede anno damini MOĆ nonagesimo,™ sastavljač je p r e d l o š k a , da bi
Andrija II. imao je, uz nespomenutog u Kronici Stjepana Posmrču, još tri opravdao legitimitet vladavine Andrije III., očito morao istaknuti da je
sina (Belu, Kolomana i Andriju). Kronika ih marljivo bilježi, premda je muška linija Arpadovića: Andrija II. - Bela IV. - Stjepan V. izumrla i da je
samo sin Bela postao kraljem. Ali, Kronika ne spominje tri kćeri Andrije zbog toga pravo na nasljedstvo prošlo na drugu mušku liniju: Andrija II.
II., jer one ionako nisu bile dinastički zanimljive. Andrijin sin Bela IV. imao - Stjepan Posmrče - Andrija III. Taj je tekst za sastavljača Kronike bio
je dva sina i jednu kćer Anu. Kronika bilježi sinove Stjepana i Belu, ali iz potpuno neprihvatljiv. Bilo kakvo spominjanje druge loze uništavalo je
istog razloga zanemaruje Anu kao dinastički neinteresantnu. Stjepan je svako pravo Anžuvinaca na ugarsko prijestolje utemeljeno na rodbinskoj
imao dva sina, Ladislava i Andriju, i 4 kćeri. Kronika zanemaruje drugog vezi. Sastavljač Kronike bio je zbog toga u velikoj dvojbi: ako spomene
sina Andriju, koji je ubrzo (1278.) umro, ali, prvi puta u svom tekstu vladanje Andrije II., cijela genealogija Arpadovića postaje bespredmetna
nabraja i kćeri, među kojima bilježi Mariju i navodi kako se ona udala za jer je smrću Andrije III. ta dinastija izumrla, pa se dolazak Anžuvinaca
Anžuvinca Karla, kralja Sicilije, i kako su se iz toga braka rodila petorica trebalo nekako drukčije objasniti (npr. izborom, papinom odlukom ili
sinova, od kojih je jedan, vojvoda Karlo, ima sina Karla, okrunjenog za drukčije), a ako ne spomene, deset godina ugarske povijesti ostaje bez
kralja Ugarske 1300. god. Taj je, nastavlja Kronika, vladao 42 godine i umro kralja. U takvoj dvojbi sastavljač Kronike bio je upravo prisiljen izbaciti
18.νΠ.1342. Dakle, pri kraju Kronike pojavljuju se ove neobičnosti: 1) nisu Andriju ΠΙ. ι genealogiju Arpadovića nakon smrti Ladislava IV. sastaviti
spomenuti Andrijin sin Stjepan Posmrče i njegov sin, kralj Andrija III. vraćanjem na njegova oca Stjepana tekstom koji odaje njegovu veliku nepriliku
(1290.-1300.); 2) prvi puta se spominje godina u kojoj je jedan od ugarskih i veliku želju da nagomilavanjem raznih imena muških Članova obitelji Anjou
kraljeva okrunjen. Za ostale vladare, počevši od sv. Stjepana, ne navodi barem donekle umanji nelegitimitet te obitelji s obzirom na srodstvo:
se nikad godina krunidbe, već, u pravilu, vladanja i smrti; 3) jedino za "Gore navedeni kralj Stjepan, sin kralja Bele imao je tri kćeri, od kojih
Stjepana V. (1270.-1272.), spominju se, uz njegova sina Ladislava IV. (1272.- se jedna zvala Marija, koja se udala za Karla Starijeg, kralja Sicilije. Od nje
1290.) još i kćeri. Kako se prethodnik Karla I., kralj Andrija III., ne je kralj imao 5 sinova, prvorođenog vojvodu Karla, koji je trebao naslijediti
spominje, po prvi puta u Kronici dolazi do prekida 10 godina (1290.-1300.) svoga oca u Kraljevim Siciliji, drugi je bio sv. Ludovik, tolozanski biskup,
Za cijelo ranije vrijeme, počevši od sv. Stjepana, dakle za punih 300 godina, treći kralj Robert, a četvrti i peti prinčevi Filip i Ivan. A upravo spomenuti
takvog prekida nema. Kroničar je vrlo lako mogao popuniti godine između vojvoda Karlo imao je sina Karla, kralja Ugarske, koji je ukrunjen 1300.
1290. i 1300. napomenom da je papa Nikola IV. okrunio Karla Martela, oca godine".19 Sastavljač Kronike pokušao je spasiti ono što se moglo spasiti:
Karla L, za ugarskoga kralja 1292. god.'6, a papa Bonifacije VIII. proglasio izbacivanjem Andrije III. rodoslovlje se nastavlja u istoj lozi Arpadovića:
17
Karla I. kraljem još 1297. god. Ali, to bi za kroničara bilo izbjegavanje Scile Stjepan V. - Marija (pa sada "neprimjetno" prelazi na Anžuvince) - vojvoda
da upadne u Haribdu. Naime, ako je spominjanje Andrije III. i njegova oca Karlo - Karlo I. Preduvjet kakvoj-takvoj uvjerljivosti takve genealogije bilo
je prešućivanje loze Andrije II. - Stjepan Posmrče - Andrija III. Sastavljač
Stjepana Posmrču bilo za kroničara neugodno zato što se time neizravno
isticalo da samo muška osoba povezana muškom linijom ima pravo na Kronike rekao je, dakle, istinu, no ne i cijelu istinu - ali je sebe sačuvao od
nezadovoljstva vladajućeg sloja oko Anžuvinaca.
"ŠIŠIĆ1901.,8. 18
17
KLAIĆ, V. 1899., 275. MHEZ II, 1874., 4.
19
Na i. mj.
314
Hrvatsku i crkva u srednjem vijeku
Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa 315
Iz toga slijedi da je predložak, kojim se sastavljač Kronike koristio,

nastao koncem XIII. stoljeća i da je najvjerojatnije sadržavao i podatke o 3.
Andriji III. i njegovome ocu koje je on, sastavljač Kronike, morao
O vrijednosti Popisa N. Klaić se vrlo negativno izrazila. Ona kaže21
prešutjeti. Predložak je svakakao postojao 1290. god. jer se u toj godini da je taj tekst "jedan primitivan popis (kurziv N. Klaić), u kojem je autor
spominje smrt kralja Ladislava. Ostaje još pitanje je li u predlošku bila jedva znao u jednostavne rečenice sročiti tekst o biskupima" i da "Ivan
zabilježena vladavina Andrije III. Ako uzmemo u obzir da se takve kronike
Gorički nije mogao biti autor bilo Kronike, bilo Popisa" i zato drži da je
nisu sastavljale zbog znanstvene znatiželje, već da je iza takvog, na prvi Popis naknadno sastavljen i ubačen pred Statute.22
pogled bezazlenog, istraživanja uvijek stajao neki politički interes, čini nam
Dakako, i ovdje je najvažnije utvrditi je li se sastavljač Popisa služio
se vrlo vjerojatnim da je u oštroj borbi između Andrije III. i Anžuvinaca,
nekim predloškom ili ga je, kao što to hoće N. Klaić, sam sastavio. Držimo
koja se u posljednjem desetljeću rasplamsala, proandrijevska strana
da nam u tom pitanju može sam Popis dati zadovoljavajući odgovor.
sastavila Kroniku upravo radi toga da dokaže legitimitet kraljevske vlasti
Naime, u Popisu se govori o biskupu Filipu (1247.-1262.) ovako:
Andrije III. i u tome doista i uspjela. Poznato je da je zagrebački Kaptol
Huic successit Philippus, de quo plures iam recordantur,
za vrijeme proanžuvinskog biskupa Ivana (1288.-1295.) bio uz Andriju III.
tj. njega je naslijedio gospodin Filip, kojega se još mnogi prisjećaju. Glagol
i da je i biskup Mihajlo (1295.-1303.) bio uz njega sve do 1300. god. kada
recordor posve je jasan, a pogotovu u svezi s plures. Dok o biskupima prije
je, pritisnut Babonićima, najprije potajno, a kasnije i javno, prešao u tabor
Filipa sastavljač govori kao ljudima koji su umrli prije nego što je na svijet
Anžuvinaca. Zbog svega toga postoji ne samo mogućnost, nego i
došla generacija onoga koji piše te riječi, Filipa, koji je umro 1262. godine,
vjerojatnost, da je predložak koji je poslužio sastavljaču Kronike nastao
"sjećaju se mnogi". Za mnoge od onih koji su se rodili, recimo, 1250. god.,
negdje sredinom posljednjeg desetljeća XIII. stoljeća i da je imao
može se s pravom pretpostaviti da su bili na životu i koncem XIII. stoljeća,
proandrijevsku tendenciju, pa je sastavljač Kronike bio prisiljen učiniti
nekoliko zahvata20 u tekstu da bi ga uskladio s novim okolnostima. tj. za biskupa Ivana (1288.-1295.) i Mihajla (1295.-1303.). Teško je
pretpostaviti da bi se "mnogi" sjećali Filipa u vrijeme biskupovanja
Manje nam se oni vjerojatnim da je predložak sastavljen odmah nakon
Augustina Kažotića (1307.-1322.) jer su u to vrijeme možda još živjeli samo
smrti kralja Ladislava, i to bez političke proandrijevske inspiracije i bez spomena
"neki", tj. oni koji su u to doba već morali imati više od 50 godina, a to je
novoga kralja Andrije Ш. Teško je zamisliti da sastavljač predloška ne bi bio
napisao npr. nunc autem regnat dominus Andreas ili slično, a još manje da bi u to doba već bila prilična starost, koju su tek "neki" doživjeli. Samo se
sastavljač ispustio njegova oca Stjepana Posmrču, četvrtog sina Andrije Π. po sebi razumije da se u doba pisanja prve verzije Statuta (1344.) ne može
niti pomisliti da bi ostali na životu "mnogi" koji bi se "sjećali" Filipa.
Čini nam se razumnim pretpostaviti da je predložak nastao upravo
Ukratko, podatak o biskupu Filipu upućuje na kraj XIII. stoljeća kao
u zagrebačkom Kaptolu uz uporabu, dakako, neke starije ugarske kronike.
vrijeme kada je sastavljen predložak, koji je preuzeo sastavljač Popisa. A to
Ako je predložak nastao prije 1293. god., onda bi netrpeljivost biskupa
Ivana, odrješitog pristaše Anžuvinaca, prema Kaptolu mogla imati svoj je upravo vrijeme u koje je, prema našim raščlambama, sastavljen i predložak
uzrok, uz ostalo, i u proandrijevski sastavljenom predlošku. Kronike. Iz toga slijedi da je vrlo vjerojatno oba predloška pisala ista osoba.
U prilog toj tvrdnji govori i podatak koji navodi Popis, naime, da je
za biskupa Ivana bio osobito progonjen kaptol, a poznato je da je biskup
Ivan udaljavao iz kaptola one kanonike koji su bili pristaše Andrije III.
Sastavljač teksta vrlo je oprezan i piše eliptički da je do nevolja za kaptol
došlo zbog Medvedgrada i da je u to doba ne samo kaptol, nego
cjelokupna zagrebačka crkva doživjela progon (in persecucionibus posita),
tako da je u lapidarni tekst upleten i biskup Ivan, ali to sigurno nije posljedica
"slabog stila" sastavljača teksta, već obratno, njegovo oprezno pisanje.
Svakako se ne bismo mogli složiti s ocjenom da sastavljač predloška
Popisa piše primitivnim stilom i da jedva uspijeva sročiti svoje rečenice.
Popis je pisan uobičajenim suhoparnim kroničarskim stilom, ni boljim, ni
20
On je očito morao promijeniti podatak iz predloška da je Andrija II, imao četiri sina, 21
nadalje, da je taj četvrti sin bio Stephanus i, konačno, vijesti o Andriji III. KLAIĆ, N. 1985., 28.
22
KLAIĆ, N. 1982., 517; ISTA 1990., 395.
lošijim od drugih sličnih djela. Upravo obratno, pozorni čitatelj može lako Prema Popisu, šesti je zagrebački biskup Dominik, a sedmi Prodan.
utvrditi da je sastavljač predloška bio osoba koja je razmišljala o vrijednosti Za Dominika je poznato vrijeme vladanja iz isprava, od kojih su najstarije
podataka o zagrebačkim biskupima. Za biskupa Duha navodi da se vjeruje iz 1193. god.,25 a najmlađe iz 1201.26 Prodanovo ime spomenuto je u
(creditur) kako je živio u doba kralja Ladislava I. Tom riječju, creditur, autor nekoliko isprava. Prema ispravi iz kolovoza 1175.27 god. on je već mrtav
želi naglasiti da on samo prenosi predaju, ali da i predaja nije drugo nego (Prodanus quondam episcopus), a na biskupskoj se stolici nalazi Ugrin.
nesigurno naslućivanje. Za razne okolnosti koje se tiču prvih pet biskupa Isprava je sačuvana samo u prijepisu u Nadbiskupskom arhivu. Obratno,
(i sedmog), sastavljač rabi riječ "forscm". Time želi naglasiti da je riječ o prema ispravi od 20. kolovoza 1181.,28 sačuvanoj u originalu u arhivu
hipotezi, za koju govore neke okolnosti, ali da se ta hipoteza ne može zagrebačkoga Kaptola, on je spomenut u dignitariju isprave Bele III. U
držati dokazanom, premda je po autorovu mišljenju privlačna. Npr. za ispravi vojvode Andrije iz 1200. god.29 navodi se da je ime Prodan
četvrtoga po redu biskupa, Bernarda, kaže se da zabilježeno na nekim medašnim stablima (nomen episcopi Prodani in
forsanfuit Cathalanus, quia Cathalani habundant hoc nomine et eciam Burgendi,23 corticibus arborum insculptum est). Ta je isprava sačuvana u prijepisu u
tj. možda je bio Katalonac, jer Katalonci često nose to ime - a i Burgundi. nadbiskupskom arhivu. U izvorno sačuvanoj ispravi kralja Emerika iz
Uz tekst o sedmom, osmom i desetom biskupu sastavljač dodaje 1201. god.30 spominju se pons Prodani episcopi, zatim na drugom mjestu meta
dicitur. Time odgovornost za istinitost podatka sastavljač prebacuje na Prodani episcopi i na trećem Prodanovo ime zabilježeno na stablima. I
informatora i ujedno iskazuje određenu vlastitu dvojbu u vrijednost konačno, u ispravi iz 1209.31 god. Andrija II. potvrđuje templarima posjede,
podatka. Tako npr. za biskupa Prodana navodi daje pokopan "pod istim među ostalim i posjed o kojemu je riječ u već spomenutoj ispravi iz 1181. god.
kamenom" kao i biskup Dominik. O biskupu Dominiku autor kaže da je Ta je isprava, prema Tkalčićevoj tvrdnji sačuvana u prijepisu iz 1425. god.
sačuvan i jedan njegov natpis, dok, naprotiv, za Prodana izričito kaže da Mislimo da se neobična grješka sastavljača teksta (da je Prodan bio
nema vijesti o nekom Prodanovu natpisu. Nešto drukčiji smisao ima dicitur biskup nakon Dominika) može vrlo lako objasniti. On je očito pred sobom
kod biskupa Stjepana II. O njemu sastavljač iznosi više podataka i čak zna imao samo ispravu iz 1201. god. i u njoj našao Prodanovo ime. Naprotiv,
da je umro upravo 10.VII.1247., VI idus julii, što N. Klaič nepotrebno24 drži ispravu s datumom 1175. i onu iz 1181. očito nije poznavao bez obzira na
neobičnim. Za Stjepana II kaže sastavljač to jesu li te dvije isprave u njegovo doba već postojale ili nisu. Kako je
qui dicitur fuisse sollempnis homo sastavljač teksta bio o biskupu Dominiku dobro obaviješten ne samo iz
tj. za koga se kaže da je bio značajna osoba. Kako je Stjepan II. umro 1247. natpisa u Katedrali, nego i iz isprava (huius nomen bene invenitur in
god., u doba sastavljanja teksta - po našem mišljenju konac XIII. stoljeća - privilegiis ecclesie), a Prodanovo ime vidio je u ispravi iz 1201,, zaključio
više nije bilo živog čovjeka koji bi posvjedočio da je Stjepan II. bio je, pomalo brzopleto, da Prodanovo biskupovanje dolazi nakon
"značajna osoba", ali uspomena na njega očito se sačuvala, što ne treba biti Dominikova. Riječi sastavljača: in quodam loco dicitur pons Prodani očito se
čudnim, uzmemo li u obzir da već za Filipa, idućeg biskupa, sastavljač odnose na ispravu iz 1201. godine, u kojoj se Prodan spominje na tri mjesta,
tvrdi, kao što smo već istaknuli, da ga se "mnogi sjećaju" i da je bio a na jednome upravo s tom oznakom. Da je sastavljač teksta imao pred
"značajna osoba" (sollempnis homo). Naime, sastavljač teksta mogao je očito sobom ispravu datiranu s 1175. godinom, on bi bio upravo prisiljen staviti
za Filipa provjeriti od očevidaca da je Filip bio "značajan", a za Stjepana Prodana prije Dominika, jer se u toj ispravi spominje Prodan čak kao bivši
II. očito se još zadržala samo uspomena po pričanju i zato se za Stjepana biskup - a sigurno bi nakon Prodana ubacio i Ugrina, koji se u toj ispravi
II. kaže samo dicitur, a za Filipa tvrdi (fuit) da je bio sollemphis homo. I taj spominje kao biskup u čije se vrijeme sastavlja ta isprava.
podatak govori u prilog našoj tvrdnji da je predložak Popisa sastavljen
koncem XIII. stoljeća. Ali, s druge strane, takva, usudili bismo se reći,
hiperkritičnost dopušta nam da sastavljaču teksta vjerujemo kad za -: 25
biskupe Dominika (1193.-1201.) i Stjepana I. (1215.-1227.) tvrdi da su CD Π, 259, br. 244.
26
sačuvani njihovi natpisi u Katedrali. CD III, 6, br. 7; 7, br. 8.
27
CD Π, 139, br. 136.
28
23 CD II, 176, br. 157.
MHEZII, 1874., 5. 29
CD II, 354, br. 324.
24
Podatak je sigurno uzet iz nekog starog brevijara. Vidi CD VI, 107, br. 94 (21.IV.1275.); 30
CD Ш, 7, br. 8.
124, br. 109 (21.VHI.1275). 31
CD III, 84, br. 74.
318
Napominjemo da godina 1175. u ispravi o kojoj je riječ ne može biti,

kao što je već rečeno, ispravna i da se sadržaj te isprave protivi ispravi iz 4.
1181. godine: nemoguće je da je Prodan umro prije 1175. godine, da 1175. Držimo da će biti korisno na ovome mjestu upozoriti na još neka pitanja,
god. vlada biskup Ugrin, a da se u ispravi iz 1181. god. pojavljuje Prodan koja su se pojavila tijekom raščlambi izvedenih pod 2. i 3. ovoga rada.
u dignitariju Bele ΠΙ. Mađarski pisci to pitanje rješavaju na prihvatljiv
način: po njihovu je mišljenju datum 1175. naprosto grješka prepisivača 1. Prije svega valja upozoriti na sličnost nekih formulacija u
te isprave, sačuvane u Liber privilegiorum episcopatus Zagrabiensis, koji analiziranim ispravama iz 1175. (1185.) i 1181. god. Evo usporedbe:
je umjesto MCLXXXV prepisao MCLXXV.32 Prema tako ispravljenom 1175. (1185.)
datumu isprave, proizlazi da je 1185. godine kaločki nadbiskup bio Pavao.
1. B(...) ego Bela tercius secundi Gejsse regisfilius dei grada (...) cum Albe sancti
Ali, prema ispravama iz 1181.33 i 1185.34 kaločki nadbiskup bio je u to
Stephani regis solempnes agerem dies, Zagrabienses canonici (...)
vrijeme Andrija. Vjerodostojnost isprave mogla bi spasiti tvrdnja da je
isprava s datumom 1175. (popravljeno u 1185.) donesena nakon isprave 2. (...) priuilegio regalis patrocinio communivi, sigillo eciam meo et annuli mei
iz 1186. u kojoj se spominje kao kaločki nadbiskup Andrija. Ali, s druge impressione roboravi (...)
strane, u ispravama iz 1181.35 i ispravi iz 1175.36 (popravljeno u 1185.) 3. Factum et autem hoc privilegium anno dominice incarnationis MCLXXV,
palatinus comes je Farkasius, a isprava iz 1185.,37 u kojoj je kaločki nadbiskup regnante gloriosissimo rege Bela tercio (...) Job Strigoniensi archiepiscopo
Andrija, dopunjena je prema Marsini Thoma palatino čamite. Ipak, kako je existente, (...) et aliis compluribus eiusdem regni principibus existentibus.
ta nadopuna učinjena prema ispravi iz 1186. godine, nije nemoguće da
ispravu treba ipak nadopuniti Farkasio palatino comite. U tom bi slučaju bila 1181.
spašena vjerodostojnost isprave 1175.-1185. Ne bismo se na to pitanje niti (...) Ego Bela III dei grada rex secundi Geysse regis filius cum Albe
osvrnuli jer su o njemu već davne 1873.38 i 1876.39 dobro pisali Tkalčić i sollempnes sancti Stepkani regis agerem dies, Zagrabienses canonici (...)
Kukuljević, a 1902. i 1903."° Karacsonyi i Šišić, da još 1973. Butorac -
(...) privilegium per notarium meum Wasca inscribifeci et regali sigillo et
Ivandija ne preuzimaju god. 1175. bez nužne kritične napomene47 i da i N.
anuli mei impressione roboravi (...)
Klaić 1982.42 godine govori o "ispravi iz 1175.". Mislimo da se datiranje
te isprave navodi pogrješno zato što je Smičiklas u svom Diplomatičkom Factum est autem hoc privilegium anno Dominice incarnacionis MCLXXXI,
43
zborniku, sv. II. , tu ispravu datirao s "1175. mj. augusta" i kao izdavače, regnante gloriosissimo rege Bela III., Luča Strigoniensi archiepiscopo existente
uostalom, naveo i Tkalčića (1,3-4) i Kukuljevića (II, 93-94), ali bez ikakvog (...) et aliis pluribus regni eiusdem principibus existentibus.
upozorenja na važne predgovore u tim dvama djelima, u kojima se Sličnost je nedvojbena i upadljiva, pa nema sumnje da neka veza
ispravlja 1175. u 1185. i o tome daje obrazloženje.
između tih isprava postoji. Ostale isprave Bele III. koje je objavio
Smičiklas44 imaju odgovarajuće dijelove drukčije sastavljene. Osobito ne
nalazimo sintagmu anuli mei impressio i čitav naš treći odlomak, stiliziran
32
33
Vidi SZENTPETERY, 46, br. 140 i tamo navedena literatura. 45
objektivno (Factum est itd.). Ni u drugim ispravama Bele III. ne nalazimo
N. dj., 43-44, br. 133. slične formulacije. Kako je isprava iz 1175. (1185.) sačuvana samo u Liber
34
CDH V, 136 = IX, 2,263 = CDS1, 91, br. 97. privilegiorum episcopatus Zagrabiensis, nije nemoguće da je ona
35
36
CD Π, 176-178 i isprava navedena u bilj. 33. sastavljena po uzoru na ispravu iz 1181. god. na osnovi podataka kojima
Vidi bilj. 27. je raspolagao zagrebački Kaptol. Ali, trebalo bi paleografski i diplomatički
37
Vidi bilj. 34. ispitati i ispravu iz 1181. god. Dvojbu izaziva Smičiklasova primjedba:
38
MHEZII, 1874., predgovor. "Pečat izgubljen; vide se od pečata dvije male rupice, kroz koje je jedva
39
CD KUKULJEVIĆ, predgovor. 46
mogao prolaziti tek kakav konac". Na čemu je onda visio "izgubljeni
40
ŠIŠIĆ 1901 .,222.
41
BUTURAC - IVANDIfA, 333. 44
CD II, 225, br. 210 (6.V.188.); 262, br. 247 (1193.). Kako ove isprave nisu posve
42
43 N. KLAIĆ 1982., 398.0 tome podrobnije MARGETIĆ 1993., 31, 6. besprijekorne, usporedba nije dokraja odlučujuća.
V. bilj. 27. 45
Vidi npr. SZENTPETERY, 40, 52.
46
CD II, 178.
322
3. Pri ocjeni anonimnog Odlomka ljetopisa iz XI. stoljeća, objavio ga

je Baltazar Krčelić 1770. godine55, N. Klaić je prikazala literaturu od F. Do velikog zaokreta u shvaćanjima N. Klaić dolazi između 1975. i
Račkog (1864.) do V. Maića (1882.)56, da bi nakon toga preskočila razdoblje 1985. godine. Naime, u radovima Baltazar Krčelić (objavljenom 1985.)64 i
od 1882. do 1982. i prešla na prikaz rada M. Švaba.57 Čudno je da poštovana Povijest II65 (posthumno objavljen 1990., ali pisan "do 1985.)66 N. Klaić
autorica tvrdi da daje "čitatelju pregled svih dosadašnjih napora, da ne bi zastupa tezu da je autor Odlomka Baltazar Krčelić, autor druge polovice
netko pomislio kako sam imala neke posebne razloge da ih odbacim". XVIII. stoljeća. U međuvremenu,67 napisao je M. Švab magistarski rad
Obećanje da će dati pregled "svih dosadašnjih napora" autorica nije "Kronologija Ivana arhidakona Goričkog kao izvor za hrvatsku povijest",
ispunila. U njezinu pregledu nema npr. osvrta na mišljenje Šišića,58 možda u kojem dokazuje da je autor Odlomka Ivan G., što uglavnom odgovara
zato što nije obrazloženo, i na još neke autore koji su se samo usput tezi N. Klaić iz 1971. i 1975. U prerađenu magistarskom radu, objavljenom
dotaknuli Odlomka.59 Moglo ih se ipak apsolvirati jednom ili dvije 1982. godine,68 autor je nešto oprezniji i tvrdi da j>ostoji "visok stupanj
rečenice u bilješci. Što se tiče strane literature, autorica se na nju ne osvrće: uvjerljivosti" da je autor Ivan G. Na tu tezu, kaže Svab, "upućuju mnoge
"Uzet ćemo u obzir samo našu domaću literaturu!". *" Ne vidimo pravog indicije, što je čini prihvatljivom".69 To bi odgovaralo tezi N. Klaić iz 1967.
razloga takvu ograničenju. Je li autorica to učinila zato što u inozemnoj
god.70 Razlika između naslova Švabova magistarskog rada i njegova
literaturi nema ništa važno? Ako je tako, barem jedna rečenica ne bi bila
objavljenog članka po mišljenju N. Klaić "najbolji je dokaz da je zadatak
na odmet. A ako u inozemnoj literaturi ima važnih zapažanja, nema
razloga ne uzeti je u obzir i ne upozoriti na njih. koji sebi Švab postavlja za njega bio - pretežak"71, jer, u prvom redu,
nastavlja N. Klaić, Švab tvrdi da je autor Ivan G., dok se u drugom taj
^ Upravo je neshvatljivo da je autorica prešutjela doista značajan rad
M. Sufflaya.61 U skriptama iz 1967. god. N. Klaić govori dosta opširno62 o Odlomak njemu samo "pripisuje" (kurziv N. Klaić). Ako je to "najbolji
tom značajnom Sufflayevu radu i oprezno brani njegovu tezu da je Ivan dokaz", onda je Švab svakako kvalificiran da piše o Ivanu G., jer je N. Klaić
G. autor Odlomka. Nakon razmatranja raznih podataka Odlomka, autorica u svom radu iz 1985. korjenito promijenila mišljenje. Promjena mišljenja
zaključuje da nema "dovoljno dokaza na osnovu kojih bismo Odlomak dopuštena je svakom autoru, bilo radikalna, kao kod N. Klaić, ili oprezna,
kao kod M. Švaba.
morali potpuno zabaciti kao izvor za prvu polovicu XI. st. Naprotiv,
podatke o Zvonimiru u Odlomku čine mogućim i drugi poznati izvori u N. Klaić žestoko prigovara "krajnje nekorektnom odnosu prema
njemu. Ostaje svakako činjenica da je Ladislav osnivajući zagrebačku literaturi"72 i kao prvi primjer navodi Svabovo prepričavanje Klaićeva
biskupiju ograničio njezin opseg na granice o kojima govori Odlomak". priloga o Odlomku, u kojem Svab Maićev citat "u namjeri da ga omalovaži
Zbog svih tih razloga autorici "se ne čini potrebnim potpuno zabaciti prekida na polovici, dakako zato da bi dokazao Klaićevu površnost".
Sufflayevu teoriju o autorstvu Ivana Goričkog". God. 1971. N. Klaić je još Naime, V. Klaić kaže da je Odlomak " s a s t a v l j e n po n e k o m b e z -
eksplicitnija u svojoj podršci Sufflayevim tezama. Ona spominje mišljenje s ν je s n o m k o m p i l a t o r u (bilo vieka 14. ili 18.) te o s n o v a n
V. Maića po kojemu je Odlomak proizvod bezdušna kompilatora i hvali na krivom temelju nedonosi nijedne vjerodostojne
Sufflaya: "S mnogo više ozbiljnosti pristupio je analizi ovoga izvora Milan v i e s t i za h r v a t s k u p o v i e s t " (spac. N. Klaić). Po mišljenju N.
Sufflay", da bi dala kao zaključak svojeg kraćeg prikaza: "Nije štoviše Klaić Švab taj citat "osakaćuje" (kurziv N. Klaić), jer je V. Klaić u nastavku
63
nevjerojatno da je autor Fragmenta zaista bio Ivan Gorički" . U drugom napisao: "te nije zato ni za razjašnjenje odnošaja medu
izdanju te knjige iz 1975. godine sačuvan je identičan tekst.
64
55
Vidi bilj. 7.
KRČELIĆ, 101-102. «Ibid.
56
KLAIĆ, N. 1985., 3-11. " Vidi MARGETIĆ 1992., 273.
57
Vidi bilj. 5. 67
58 Taj rad nije objavljen, ali na njega je javnost upozorio sam autor, n. dj. (bilj. 5), 119. Po
Vidi npr. ŠIŠIĆ 1925., 487.
59 svemu se čini da je rad pisan oko 1979.-1980. jer Švabov rad iz 1982. nije drugo nego
Vidi ŠVAB, 125-127. prerađen magistarski rad.
60
KLAIĆ, N.1985.,3. 68
Vidi bilj. 5.
61
Vidi bilj. 6. 69
62
ŠVAB, 158.
KLAIĆ, N. 1967a., 29-31. 70
KLAIĆ, N 1967., 30-31.
63
KLAIĆ, N. 1971., 29-31. 71
KLAIĆ, N. 1985., 11.
72
N. dj., 12.
Arpadovići n i Držislavovićevi u XI. vieku nimalo koristan ni potreban".74 Klaić se protiv jednog autora, Švaba, služi riječima drugog autora, Gombosa.
Ne vidimo po čemu bi Švabovo ispuštanje kraja citata bilo To ne držimo ispravnim. I naše je mišljenje da je Švab teško pogriješio, ali valja
"omalovažavanje" i "sakaćenje" teksta V. KJaića. pokazati u čemu je grješka, a ne pozivati se jednostavno na autoritete,
Međutim, Svab je doista pogrješno razumio V. Klaića, koji tvrdi za pogotovu stoga što sva tri vrela imaju isti tekst pa se ne vidi u čemu je uopće
pisca Odlomka da je "rabio izvore do 18. stoljeća veoma težko za Odlomak i za hrvatsku povijest važno koje je od ta tri vrela poslužilo autoru
pristupne".75 Po Švabovu mišljenju76 V. Klaić misli da je "autor odlomka Odlomka. Posve nepotrebnu buru u čaši vode izazvao je sam Švab, koji je
upotrijebio izvore koji su poznati tek od XVIII. st." Po mišljenju N. Klaić uporabio znatan napor da dokaže da je Sufflay pod tekstom Stadejevih anala
riječ je o velikoj nekorektnosti ("još je nekorektnije itd.") Švaba, koji na taj
zapravo donio tekst Wiirzburske, odnosno Ekkehardove kronike.82 Švab je
način "podmeće" V. Maiću. Skloniji smo vjerovati da je Švab jednostavno
krivo razumio V. Klaića. usto ustvrdio da će se usporednim tekstom tih triju kronika i odlomka "jasno
uočiti nedopušten postupak Sufflaya i isključiti mogućnost da je sastavljač
N. Klaić optužuje Švaba za "nepoznavanje srednjovjekovne
latinštine", pa kaže: "Svako dalje raspravljanje o tome da li je Svab uopće odlomka upotrijebio u ovom slučaju Stadejske anale",83 te da je kod Sufflaya
sposoban raspravljati o medievističkim problemima, takvim koji se "došlo do miješanja citata"84 i do "zamjene dvaju izvora".85
zasnivaju na latinski pisanim izvorima, neka pokaže njegovo pogrešno Švab uspoređuje tekstove Stadejskih anala i Ekkerharda odnosno
citiranje latinskih tekstova" upozoravajući da se dva puta nalazi "ista VVurzburške kronike ovako:
neshvatljiva početnička pogreška 'per fluviam Trebes', zatim dva puta S. A. Ekk. i Wur.
'Mortuo Sancte Rege1 i također na dva mjesta 'Bojoaris'. Sve to dakako, ne
može biti tiskarska ili slagarska pogreška.1"77 Ali N. Klaić nije zapazila da 1030 Chounradus imperator - occiduntur Coundradus imperator
je švab ipak napisao također i "per fluvium Trebes"7* i "Bojoaros",79 a "mortuo 16. kal. Septembris ex Ekkh Stephanum Pannoniae regem
Sancte Rege" će ipak biti lapsus calami, premda se pojavljuje dva puta. Malo cum exercitu petit
dobronamjernosti nužna je pretpostavka svake znanstvene diskusije, a Interea in Alamannia Ernest dux
pogotovu ovdje gdje se iz čitava Švabova opusa vidi da on poznaje ne et Werinherius comes (potcrtano
samo latinski nego i grčki te glavne moderne svjetske jezike. ima samo VVurzburška kronika,
Švab je usporedio Stadejske anale, Ekkehardovu Univerzalnu MŠb)86 cum aliis multis
kroniku, VVurzburšku kroniku i Odlomak i dokazivao da je Sufflay occiduntur 16. Kal. Sept.
pogriješio što je Stadejske anale uzeo kao jedno od vrela Odlomka i 1031 Stephanus rex - cum imperatore Stephanus rex missis per legatos
zaključio da ta usporedba "isključuje mogućnost da je sastavljač odlomka legatis pacificatur ex Ekkh cum imperatore Counrado
80
upotrijebio u ovom slučaju Stadejske anale". N. Klaić ne prihvaća pacificatur.
87
Švabove analize. Po njezinu mišljenju, "Švab ne zna ili neće znati u 88

Ungarii quendam Ovonem abÂlbe- Ovo rex Ungariorum, ob
kakvom su odnosu citirani izvori" (tj. Stadejski anali, Ekkhardova kronika rone marchione deletur ex Ekkh susceprum s. Heinrico rege90
i VVurzburška kronika) i u dokaz tome navodi A. F. Gombosa, Catalogus MGH SS XVI314
fontium historiae hungariae, Budapestini 1937, tom 1,51: "cuncta usque ad
annum 1108 ad verbum ex Chronico Ekkerhardi Uragiensis, Historia Adami
82
81
Bremensis et Annalibus Rosenveldensibus recepta šimi". Drugim riječima, N. ŠVAB, 138: "(Sufflay) donosi tekst navodno Stadejskih anala, a to je zapravo tekst
73
VVurzburške kronike (...) i tekst Ekkehardove Univerzalne kronike".
U tekstu V. KLAIĆA: "Arpadovca". 83
N. dj., 139.
74
KLAIĆ, N. 1985., 12. 84
N. dj., 146.
75
KLAIĆ, V. 1882., 610. 85
na i. mj.
'»ŠVAB, 123. 86
77
Nije tako. Ekkehardova kronika ima rijeci et Werinherus comes.
KLAIĆ, N. 1985., 12. 87
U bilješci Švab objašnjava da je jasno (...) da "je navod Stadejskih anala (...) preuzet, i to
78
ŠVAB, 129.
79 u skraćenoj verziji iz Ekkehardove (...) ili VVurzburške kronike" (n. dj., 139).
N. dj., 146. 88
Odavde dalje prenosimo ŠVAB, 146.
80
N,, dj. 139. 89
Ispravno: Ovonem - ab.
81
KLAIĆ, N. 1985., 12. 90
Ispravno: rege Heinrico.
326 Hrvatska i crkva u srednjem -vijeku
Petrum a se expulsum, fines

~Baioaria predis et incendiis91 3. O VJERODOSTOJNOSTI ISPRAVA UNESENIH U
depo-pulatur; sed magna pars
POTVRDNICE PAPE GRGURA IX. IZ 1227. GODINE
exercitus eius ab Adalberone
marchione delata est.92 (Radovi 26 Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, 1993., 7-16)
Fatalna - i moramo priznati nerazumljiva - Švabova grješka sastoji se
u tome što je on mislio da su Stadejski anali prenijeli samo skraćeni tekst
Ekkeharda i nije zapazio da je izdavač, zbog ekonomičnosti, onaj tekst koji
f"! u Stadejskim analima identičan s onim u Ekkeharda, označio crtom (-).
ufflay nije citirao Ekkehardov tekst namjesto teksta Stadejevih anala, on
nije miješao tekstove itd., već je njegovo citiranje i dokazivanje ispravno.
Sufflay je "izabrao" Stadejeve anale samo zato što je autor Odlomka U tzv. Felicijanovoj ispravi1 spominje se podatak da je ugarski kralj
uvodno spomenuo misao opata Alberta, pisca Stadejskih anala "Rara fides Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju "da bi biskupska briga one, koje
ideo est quia multi multa loquuntur", pa je zbog toga vjerojatnije da je za svoje je zabluda poganstva otuđila od štovanja Boga, povratila na put istine (quos
daljnje kombinacije ponovno uporabio Stadejske anale, nego npr. error idolatrie a da cultura extraneos fecerat, episcopalis cura ad viam veritatis
Ekkehardovu Kroniku. Mogla bi se, doduše, zamisliti i malo vjerojatna reduceret).
puka mogućnost da je autor Odlomka imao pred sobom i Stadejske anale Za najranije razdoblje Zagrebačke biskupije od najvećeg je interesa
i Ekkeharda i Wurzbursku kroniku i da je najprije uzeo u ruke Stadejske pitanje vjerodostojnosti isprava koje je papa Grgur IX. potvrdio 9. VII.1227.
anale i iz njih uzeo misao o "rara fides", a onda se latio npr. Ekkehardova godine2 kaptolu, a 10.VII. iste godine3 biskupu. Već su odavno Szentpetery
teksta i poslužio se, za daljnje svoje kombinacije, njime, a ne Stadejskim i Tanodi izrazili sumnju u vjerodostojnost isprave kojom je kralj Andrija
analima, ali za raščlambe Odlomka sve je to posve nevažno. II. potvrdio 1217. godine kaptolu mnoge posjede i povlastice, a N. Klaić
proglasila je krivotvorinama četiri od ukupno osam isprava iz navedene
dvije Grgurove potvrdnice.
Sa svoje ćemo strane pokušati dati prilog rješavanju toga, za
Zagrebačku biskupiju i hrvatsku povijest uopće, važnog pitanja. Samo se
po sebi razumije da si nismo postavili kao zadatak braniti vjerodostojnost
napadnutih isprava, jer bi to bila deplasirana apologetika. Jedino što smo
željeli bilo je konfrontirati dosad iznijete argumente s nekim našim
argumentiranim prijedlozima u nadi da će naše analize biti od stanovite
koristi daljnjim istraživanjima.
Riječ je o ovim ispravama:
1. U potvrdnici Grgura IX. od 9.VII. 1227. izdanoj kaptolu:
a) isprava kralja Emerika iz 1199. godine (CD II, 339, br. 315)
b) isprava kralja Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 150, br. 131)
c) isprava kralja Andrije II. iz 1221. godine (CD III, 199, br. 175)
d) Zlatna bula Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 147, br. 130)
e) darovanje biskupa Stjepana II. iz 1227. godine (CD III, 270, br. 248)
2. U potvrdnici Grgura IX. od 10.VII.1227. izdanoj biskupu:
91
et incendiis: Ekk. om. 1
CD II, 42, br. 42 od 26.IV.1134.
92
delata est Ekk. đeletur. Delata je očita tiskarska grješka prema Wiirzb: deleta est. 2
CD III, 271, br. 243.
3
CD III, 272, br. 244.
O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 2227. godine
a) isprava kralja Emerika iz 1199. godine (CD II, 339, br. 315) b) desetine trih crkava koje se nalaze sjeverno od Drave,
b) isprava kralja Emerika iz 1201. godine (CD III, 7, br. 8) c) sve plodove koje je tužena strana ubrala. Zagrebački ih je biskup
c) isprava vojvode Andrije iz 1201. godine (CD III, 6, br. 7) prema opatovoj tužbi nasilno oduzeo (per eundem episcopum spoliati),
d) Zlatna bula Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 147, br. 130) d) troškove postupka.
e) isprava vojvode Bele iz 1222. godine (CD III, 219, br. 193). U dokaz svoga prava predložio je opat - sve prema navedenoj ispravi
Dakle, u obje Grgurove potvrdnice nalazi se deset tekstova isprava. - privilegij sv. Stjepana i potvrde papa Aleksandra III. (1159.-1189.), Urbana
Od toga su isprave pod a) i b) u obje potvrdnice iste, tako da Grgurove III. (1185.-1186.) i Klementa III. (1189.-1191.).
potvrdnice sadržavaju samo osam različitih isprava. Od tih osam isprava četiri Ж Predstavnik zagrebačke crkve odgovorio je da je njegova crkva
nisu ni od koga osporene: u potvrdnici kaptolu isprave pod c) i e), a u sporne desetine nesmetano i dugotrajno posjedovala i da se somodski
potvrdnici biskupu također isprave pod c) i e). Ostale četiri proglašene su bilo komitat u doba izdavanja privilegija sv. Stjepana nije protezao južno od
sumnjivim bilo krivotvorenim. Kako je medu tim ispravama kudikamo Drave, a da crkve sjeverno od Drave pripadaju Zagrebačkoj biskupiji. Nato
najvažnija Zlatna bula (u obje potvrdnice pod d), započet ćemo analize s njom. je Inocent III. stvar dao na razmatranje vačkom biskupu i još nekim sucima,
Gy. Gyorfry4 i N. Klaić5 pokušali su dokazati da je Andrijina ali se rješavanje nije pomaklo s mrtve točke, to više što je u međuvremenu
najvažnija povlastica, Zlatna bula, krivotvorina, koju je dao sastaviti umro Inocent III. Zato je novi papa - Honorije III. (24.VIII.1216.-18.III.1221.)
zagrebački biskup Stjepan II. 1227. godine, da bi pobijedio u sporu s
povjerio stvar novim izvjestiteljima, ali ni oni nisu "iz raznih razloga"
opatom Samostana sv. Martina Panonskog. Teza zaslužuje podrobniju učinili ništa. Papa je nato odredio novog izvjestitelja pa kada ni to nije
analizu. Prikazat ćemo tijek toga spora prema raspoloživim podacima.
imalo željenoga rezultata, on je 2.1.1221. godine ponovno promijenio
Kao što o tome izvještava isprava Honorija ΙΠ. od 2. siječnja 1221.6, spor izvjestitelje i naredio im da predmet riješe, pripreme uz suglasnost
je započeo još u vrijeme pape Inocenta ΙΠ. (22.Π.1198.-16.νΠ.1216.) vjerojatno
stranaka, a ako to ne mogu - neka predmet pošalju papi. Tako Honorijeva
na prijelazu ΧΠ. u ХШ. stoljeće, i to između zagrebačkoga biskupa i kaptola
isprava iz 1221. godine.
s jedne i opata Samostana sv. Martina Panonskog s druge strane super decimis
Prema ispravi Honorija III. od 4.VII.1226.9 proizlazi da je već u
Cjuarundam possessionum et aliarum rerum in comitatu Simigiensi existentium (o
vrijeme općeg koncila, tj. u studenome 1215. godine, došlo do
desetinama nekih nekretnina i drugih stvari u somodskom komitatu)7. Inocent
litiskontestacije - ali čak ni 1226. godine, dakle punih jedanaest godina
Ш. dao je predmet na rješavanje raznim sucima (od điversos iudices) i konačno
kasnije - sporu se nije nazirao svršetak. Opat je zbog toga zatražio da se
durskom biskupu zajedno s još nekima, kako bi oni u roku od mjesec dana
donese ili konačna presuda iz ogluhe (contumacia) ili barem (privremeno)
nakon litiskontestacije predmet pripremili za opći koncil (studeni 1215.). Ali,
uvođenje u posjed spornih stvari (in corporalem possessionem rerum
zbog izbjegavanja zagrebačkog biskupa predmet nije mogao biti pripremljen
petitarum) i uz to da mu se naknade troškovi u visini od 180 (ili više)
pa se opat obratio izravno rnocentu Ш. i podnio mu tužbeni zahtjev protiv
biskupa i kanonika koji je obuhvatio maraka srebra. Papa je procijenio nastale troškove na 60 maraka i pozvao
k sebi obje stranke na konačno ročište (terminum peremptorium) na dan
a) decimas omnium frugum et aliarum rerum tene culte ac inculte,
silvarum, marturinorum, porcomm et ceterorum animalium, apum et tributorum 25.ΧΙΙ.1226.
ac vectigalium partis comitatus Simigiensis cfue est ultra fluvium Dravom Po svemu se čini da je došlo do daljnjeg odlaganja toga "konačnog"
(desetine svih plodova i ostalih stvari, obrađene i neobrađene zemlje, ročišta jer se spor nije nastavio za života Honorija III.
šuma, kunovine, svinja i ostalih životinja, pčela i poreza i zakupa dijela N. Klaić tvrdi da je "valjalo (...) iskoristiti promjenu u Rimu" pa se
samodskog komitata preko rijeke Drave),8 "zato, kako pretpostavljamo, u kancelariji biskupa Stjepana II. užurbano
radi na sastavljanju dokaza - tj. tobožnjih darovnica -" 10 Ta nam se teza
4
GYORFFY1970., 223,240. čini posve neuvjerljivom. Zar je doista moguće da je biskup Stjepan II.
5
KLAIĆ, N. 1981a., 35-40. počeo "užurbano" stvarati krivotvorinu nakon više od četvrt stoljeća od
' CD Ш, 188, br. 163. početka spora i nekoliko mjeseci nakon što je protekao zadnji, "konačni"
7
Slične muke imao je 1215. i 1216. godine Inocent Ш. sa sporom oko desetina između rok. Ako je ikada trebalo "užurbano" raditi, to je bilo neposredno nakon
opatica samostana sv. Martina i ostrogonskog nadbiskupa. Vidi o tome zanimljive vijesti
u CDS1153, br. 196 i 157 br. 201.
8
Na južnoj, desnoj obali Drave. ' CD Ш, 257, br. 230.
10
KLAIĆ, N. 1981., 39, tako još 1970. GYORFFY1971., 230-231.
330
O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 2227. godin 331
1215. godine, kada je već došlo do litiskontestacije i kada je, u skladu s

cancellatum, nec in aliqua sua parte viciatum, ratum habentes et acceptum, de
kanonskim postupkom, biskupu odobrena odgoda da bi mogao prikupiti
verbo ad verbum (...) duximus confirmandum". Mislimo da ne bi smjelo biti
dokaze u prilog svoje crkve. Smatramo da je razlog nastanka navodne
krivotvorine iz 1217. godine, što ga navode Gyorfry i N. Klaić, posve dvojbe: Bela IV. je 1269. godine imao pred sobom izvornik Zlatne bule iz
neuvjerljiv i neprihvatljiv. 1217. godine. Ali - to nije sve. Dvije godine kasnije - 26.VII.1271.17 - njegov
sin Stjepan V. potvrđuje uz ispravu kralja Emerika iz 1199. još i Zlatnu bulu
Na pitanje spora biskupa s opatom vratit ćemo se nakon što
iz 1217. U izvorniku Stjepanove isprave, koji se čuva u arhivu Zagrebačke
analiziramo ostale elemente te teze. Predloženo je nekoliko argumenata
protiv vjerodostojnosti Zlatne bule: nadbiskupije, Stjepan V. kaže da je pronašao oba dokumenta potpuno
ispravnim (non abrasa, non cancellata, nec interiecta, nec in aliqua sua pare
a) "Vladareva izjava o potvrdi ranijih povlastica nema nikakva
viciata (...) invenientes), s time, dakako, da uvodno ističe da mu je biskup
smisla"11 zato što se ne navodi o kojim je povlasticama riječ, nego se samo
tvrdi da su obje po kancelaru Ugolinu pročitane pred mnoštvom, pa kako Timotej predočio (obtulit et exhibuit) Emerikovu ispravu i privilegium
Andree regis sub bulla aurea. Dakle, još 1271. godine postojala je Zlatna bula
se u njima nije pronašlo ništa čemu bi se moglo prigovoriti, kralj ih je
potvrdio zlatnim pečatom. iz 1217. godine u izvorniku. Ako tome dodamo da je Stolnobiogradski
kaptol 14.IV.1271. također imao pred sobom izvornu Zlatnu bulu iz 1217.,18
b) Nemoguće je da bi u kraljevskoj kancelariji bila sastavljena sankcija
onda mislimo da možemo mirne duše zaključiti da nije točna teza Gyorffy
kojom se prijeti onome banu ili vojvodi koji bi učinili nešto protiv prava
i N. Klaić da ni biskup ni kaptol nisu 1227. godine imali izvornik Zlatne
zagrebačke crkve kaznom od 50 maraka, a ako bi bio kraljevskoga roda -
bule iz 1217. godine. Gola tvrdnja da "ima nekoliko tobožnjih prijepisa te
gubitkom nasljednog prava na krunu, tako da će postati lutalica ili
prognanik, koji neće moći pokrivati svoje troškove12 nego će uvijek tuđe tobožnje Andrijine povlastice" stoji nasuprot uvjeravanju onih koji su
prosjačiri. izvršili ovjeru da su pred sobom imali izvornik i koji izričito spominju
zlatni pečat. Zar su doista svi lagali ili je riječ o hiperkritici, kojom se može
c) Vladaru su podmetnute "sasvim nepotrebne riječi kojima tumači
što je njegova Zlatna bula". staviti u sumnju ama baš svaka povijesna činjenica?
Prema tome, imamo s jedne strana doista sumnjive dijelove Zlatne
Ovaj treći prigovor mogli bismo, čini se, zanemariti, jer tekst glasi:
sigilli nostri videlicet auree bulle munimine roborari fecimus. bule na koje su s pravom upozorili Gyorffy i N. Klaić, a s druge strane
vijesti iz XIII. stoljeća po kojima proizlazi da su ozbiljne ustanove i ličnosti
Prigovori pod a) i b) mnogo su jači. Uz to, N. Klaić upozorava na to
imale pred sobom izvornik 1227., 1269., 1271. i 1272. godine. Kako pomiriti
da 1227. godine "ni biskup ni kaptol nisu imali original! A svega je deset
godina prošlo od izdavanja - tobože dakako - Andrijine povlastice!" Ali,
13 tu proturječnost?
Smatramo da se na to pitanje može dati zadovoljavajući odgovor.
upravo to upozorenje nimalo nas ne uvjerava jer ne vidimo pravoga
Andrija II. prošao je preko Zagreba prema Splitu i dalje na svoj križarski
razloga da ga prihvatimo. Upravo obratno, zlatan pečat u Zlatnoj buli iz
1217. godine spominje papa Grgur IX. 1227. godine i u ispravi izdanoj rat sredinom 1217. godine. Nezamislivo je da su se u Zagrebu vodili
14 15
kaptolu i u onoj u prilog biskupa. Ali, pretpostavimo da je papa Grgur dugotrajni pregovori o potvrdi ranijih privilegija i o dodjeljivanju novih.
IX. "zažmirio" i potvrdio samo prijepise, tj. po N. Klaič Stjepanove Upravo je očito da je biskup (zajedno s kaptolom) imao pripremljen nacrt
krivotvorine. Međutim, sačuvan je izvornik isprave Bele IV. od 22. svojih desiderata (koji je nedvojbeno podupro bogatim novčanim prilogom),
prosinca 1269.,16 u kojem piše da mu je zagrebački biskup Timotej predočio pa je kralj, prihvativši biskupovu molbu, dao najprije nalog svom
kancelaru da pročita ranije privilegije, odobrio nove povlastice i predao
Zlatnu bulu iz 1217. godine i da "nos igitur privilegium carissimi patris nostri
sub bulla aurea possessionibus et libertatibus confectum, non abmsum, non nacrt svom kancelaru, koji je sebi posao olakšao izradivši protokol i
eshatokol te dao pisaru da prepiše tako popunjen biskupov nacrt.
" KLAIĆ, N., n. dj.. (br. 5), 39. "Srceparajuća" sankcija, koja odaje ruku molitelja, možda i nije tako
12
neobično kao što izgleda. Andrijin sin Bela imao je 1217. godine 11 godina,
13 KLAIĆ, N. na i. mj. pogrješno prevodi: koji se neće svojim zadovoljiti. a Andrija je u Palestini mogao poginuti, pa nije bilo nerazumno osigurati
KLAIĆ, N. 1982., 312.
14
CD III, 271.
15
CD Ш, 272.
16
CD V, 507, br. 973. 17
CD V, 598, br. 49.
18
CD V, 622, br. 71.
332 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 1227. godine 333
se "jakim riječima" protiv eventualnih pokušaja Andrijina nasljednika da Vratimo se sada razlogu zbog kojeg je navodno došlo do sastavljanja
Zlatnu bulu pokuša obezvrijediti.19
Andrijine Zlatne bule iz 1217. godine. Naime, sadržaj Zlatne bule iz 1217.
Smatramo da okolnosti u kojima je izdana Andrijina Zlatna bula iz 1217. godine potvrđuje da je osnovni cilj toga dokumenta osigurati značajne
govore govore u prilog našem tumačenju neobičnosti u formulacijama. U povlastice zagrebačkoj crkvi: imunitet zagrebačke crkve u odnosu na
svemu ostalome isprava je diplomatički besprijekorna. I sama N. Klaić sudbenu nadležnost bana ili vojvode, oslobađanje od plaćanja marturine
napominje da je "falsifikat iz 1217. godine sastavljen vrlo vješto".20
i drugih podavanja21 itd. Te goleme povlastice neusporedivo su značajnije
od davanja ovlaštenja biskupu na cjelokupnom području njegove biskupije
" GYORFFY 1971., 232 za neobičnu sankciju kaže da ezeket a sorokat Ugrin kirahj kancellar (quantum limes episcopalis condudit). Ali, s druge strane, biskup je sigurno
sihasem irhatta le. To je, dakako, točno, ali iz toga ne slijedi nužno da je isprava prilikom sastavljanja nacrta sadržaja Zlatne bule imao u vidu neugodan
nevjerodostojna, nego upravo ono što je rekao i Gyorffy, tj. "ove retke ne bi kraljev kancelar spor s opatom, pa je vješto ubacio naoko nevinu formulaciju u tekst
nikad napisao". Naša teza o nacrtu kojeg je dao sastaviti zagrebački biskup, vjerojatno uz povlastice, a vjerujemo da je o dometu takve formulacije upoznao i
pomoć kanonika, na zadovoljavajuđ način tumači neobično sankciju. U vrlo korisnoj knjizi, Andriju. U protivnome, radilo bi se o prijevari koja bi imala za posljedicu,
prepunoj vrijednih podataka i nezaobilaznih analiza, autor - DOBRONIĆ1991. - u analizi uz ostalo, poništenje toga dijela povlastice. Ali, takvom formulacijom
Zlatne bule iz 1217. godine ističe da je James Ross Sweeney, "specijalist za papinske isprave Andrije II. okrnjena su prava samostana sv. Martina, dobro utemeljena
iz 13. stoljeća" pregledao potvrdnicu Gurgura IX. iz 1227. godine, te da on "sa sigurnošću povlasticom sv. Stjepana i potvrdnicama prethodnih papa. Po svemu se
tvrdi" da je ona autentična jer ima sve karakteristične znakove pisara papinske kancelarije čini da su Inocent III. i Honorije III. željeli predmet riješiti u prilog opata,
tog vremena" (str. 12). To se očito odnosi na potvrdnim Grgura ΓΧ. jer je ona sačuvana u ali su suci izvjestitelji opetovano zavlačili sa svojim izvješćem, nedvojbeno
izvorniku i jer se jedino za izvornik može reći ima li ili ne "sve karakteristične znakove zato što se nisu htjeli zamjeriti biskupu. Da je Honorije III. doista želio
pisara". Međutim, u literaturi s pravom nema spora o tome je li ili ne ta potvrdnica predmet riješiti u prilog opata, vidi se osobito po tome što on 4.VII.1226.
(zapravo dvije potvrdnice - biskupu i kaptolu) sačuvana u izvorniku: ona je nedvojbeno tvrdi da je u vrijeme općeg koncila, tj. 1215. godine, došlo do
izvornik. Problem je u nečem drugom: jesu li (i koje) isprave koje ona potvrđuje litiskontestacije. Kako se litiskontestacijom utvrđuje trenutak odlučan za
vjerodostojne ili krivotvorene. Gy. Gyorffy i N. Klaić tvrde za Zlatnu bulu iz 1217. godine činjenično i pravno stanje među strankama, to sve promjene činjeničnog
da je krivotvorena, ostali autori drže je vjerodostojnom. stanja nastale nakon litiskontestacije nemaju više upliva na parnicu u
L. Dobronić kao da ipak sumnja u vjerodostojnost Zlatne bule iz 1217. godine, jer nastavlja: tijeku, drugim riječima - Zlatna je bula iz 1217, godine time bila isključena
"Možda su u njoj iskrivljeni podaci o desetini odnosno o tome kome je ona pripadala itd." i iz raspravljanja i iz odlučivanja, pa je time bio otvoren put prema
Ako smo dobro razumjeli misao L. Dobronić, ona dopušta mogućnost da Andrija Π. nije
zagrebačkom biskupu dodijelio desetinu marturina, lučkih pristojbi itd. na cjelokupnom 21
Tumačenje i prijevod Zlatne bule iz 1217. godine što ga je predložila N. Klaić ne mogu
području biskupije, dakle, da je u tom dijelu isprava pretrpjela manipulaciju. Iz toga bi
slijedilo, ako se ne varamo, da je Zlatna bula iz 1217., u obliku u kojem je sačuvana, možda se u mnogim pojedinostima smatrati uspješnim. Tako npr. tekst
Statumus eciant firmiter, ut populus ecclesie sive sit episcopi sive capituli, in nulliusforo tributum
ipak djelo krivotvoritelja pa se tako Dobronić oprezno slaže s Gyorffyjem i N. Klaić i
solvere cogatur, nec eciam tributarii vel salinarii regis causa exercende sue negociacionis contra
oprezno sumnja u vjerodostojnost Zlatne bule, doduše - bez iznošenja novih argumenata.
episcopi voluntatem vel officialium suorum od aliquod forum episcopi accedere presumant; et si
Posve drugo značenje ima sumnja L. Dobronić "Možda nije točno da je u njegovoj (Andrije:
inventi fuerint, capti in carcere quadraginta diebus đetineantur, omnes res suas quas tune erga se
L. M.) prisutnosti posvećena katedrala koju je gradio kralj Ladislav". Ova se dvojba,
dakako, uopće ne tiče vjerodostojnosti same isprave jer je Andrija Π. mogao o prošlosti habent ammitentes
prevodimo ovako: Također čvrsto određujemo da se crkveni podložnici, pripadali oni
Zagrebačke biskupije imati pogrješne predodžbe. Iz riječi L. Dobronić proizlazilo bi da ona
biskupu ili kaptolu, ne sile na plaćanje pristojbe na bilo njem trgu; također (N. Klaić: ali)
dopušta mogućnost da je možda kralj Andrija bio nazočan posvećenju katedrale,
neka se ni kraljevi poreznici i solari ne usude doći protiv volje biskupa ili njegovih
sagrađene od Ladislava. Smatramo da nikakvoj dvojbi nema mjesta. S pravom je već
službenika na bilo koji biskupski trg radi obavljanja svojih zadataka (N. Klaić: da trguju),
Tkalac rekao: "ne može se to ni pomisliti itd." i odbio svaku pomisao na to da bi crkva ostala
a ako to učine neka ih se uhvati i zadrži u zatvoru 40 dana i neka izgube sve stvari koje
neposvećena dulje od jednog stoljeća. Dobronić kao da svojom sumnjom otvara problem, koji
po našem mišljenju ne postoji. Ali vjerojatno se Dobronić samo nespretno izrazila. su tada imali kod sebe.
20 Naime, smatramo da se kraljevim poreznicima ne dopušta ubirati porez (a ne trgovanje).
KLAIĆ, N. 1982., 312. Naprotiv, GYORFFY, 1971., 231 smatra da je riječ o gruboj
krivotvorini. Nemoguće je da bi se puko trgovanje poreznika kažnjavalo sa 40 dana zatvora. N. Klaić
prevodi populi ecclesie sa "crkveni narod", što nam se čini previše doslovnim prijevodom.
334 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 1227. godine 335
donošenju presude u korist opata. Kao što je poznato, Honorije III. bio je slabu točku, u parnicu ubacio i Zlatnu bulu iz 1217. godine i prisilio opata
izvrstan pravnik, što dokazuje i njegova napomena o litiskontestaciji. na nagodbu, te ga djelomice umirio ustupanjem triju crkava i
Međutim, nakon Honorijeve smrti 1227. godine situacija se duboko "otpremninom" od 500 maraka.
promijenila. Grgur IX. nije želio u tom pitanju zaoštravati odnose sa Vrijedi napomenuti još nešto. Naime, u ispravi iz 1232. godine papa
zagrebačkim biskupom, koji mu je kao moćna i ugledna osoba mogao i Grgur IX. navodi temelj opatova zahtjeva u doba Inocenta III., ali ne i
te kako pomoći u sprovodenju njegove, papine, politike u Ugarskoj. Kako biskupovu obranu, koja se svodila na dugotrajan posjed. Da je papa 1232.
je Grgur IX. također bio okružen izvrsnim pravnicima, a uz to je bio i godine naveo tu biskupovu obranu, odmah bi bilo jasno da u vrijeme
nadasve mudar i pragmatičan političar, pronašao je izlaz iz - na prvi Inocenta III. zagrebačka biskupija nije držala sporna područja na osnovi
pogled - bezizlazne situacije u kojoj se nalazio zagrebački biskup zbog povlastice, a onda bi se otvorilo neugodno pitanje nije li samostan ipak bio
postavke koju je prihvatio Honorije III. da je 1215. godine izvršena spoliatus. Zato Grgur IX. pitijski kaže da biskupov zastupnik utcumque
litiskontestacija u sporu biskupa s opatom. I zbog toga Grgur IX. tvrdi respondit,24 (tj. da je odgovorio koliko mu je bilo moguće). Konačna
1232. godine22 da litiskontestacija nije bila upisana u sudske akte: nagodba biskupa i opata nesumnjivo je plod dugotrajnih pregovora koji
litiscontestationem legitimam octa iudici non habebant. Grgur IX. ne ulazi u su uzima li u obzir i želje državnih vlasti: opat odustaje od svojih prava
pitanje je li litiskontestacija izvršena ili ne, on naprosto utvrđuje da je ne na područja južno od Drave, a biskup na prava svoje crkve sjeverno od
može uzeti u obzir zato što nije, kao što se to tražilo po kanonskom iste rijeke.Opat je s punim pravom mogao upozoravati na okolnost da
postupku, upisana u spise. Honorije III. bio je, čini se, u pravo da je do nje Andrija II. nije mogao pravovaljano oduzeti njegovom samostanu desetine
došlo, ali bit će da je Grgur IX. imao pravo i da o njoj nije postojala bilješka. na području vesprimskog komitata, ali je veliko pitanje kako bi za opata
Uzalud je Grgur IX. pisao 28.VIII.1227. godine opatu da je doduše prije moglo završiti takvo tvrdoglavo inzistiranje na pravima njegova
približno mjesec dana potvrdio povlastice zagrebačke crkve, ali da samostana. Ali, budući da je već morao ustuknuti pred razlozima
navodno to neće biti na štetu (nullum preiudiciuml) samostanu sv. oportuniteta, opat je očito inzistirao da mu se, ako već gubi svoja davno
Martina.23 Opat je morao znati što ga čeka, pa se zadovoljio kompromisom: dobro utemeljena prava, barem dobro plati. I doista, nagodba obuhvaća i
dobio je tri crkve sjeverno od Drave i 500 maraka odštete. odštetu opatu u iznosu od 500 maraka. N. Klaić to tumači kao "odštetu
Treba priznati da se Grgur IX. pokazao i kao dobar pravnik i kao za tržne pristojbe koje biskupovi ljudi nisu za vrijeme spora plaćali na
mudar političar. Pretpostavimo načas da je prihvatio stajalište da je do stomobiogradskom trgu", pa je, prema tome, ta velika "globa dokaz da je
litiskontestacije došlo 1215. godine. Ako je papa želio biti dosljedan, morao odredba o oslobađanju od plaćanja tržnih pristojbi biskupovih i kaptolskih
je prihvatiti i daljnju konzekvenciju, tj. da zagrebački biskup nije mogao ljudi na ugarskom području" iz Zlatne bule iz 1217. godine "izmišljena".
25
dosjesti javnopravne povlastice i da, prema tome, biskup mora izručiti sva Ali, nije riječ ni o globi ni o tržnim pristojbama. Biskup se obvezuje da će
svoja prava u somođskom komitatu opatu. Ali, to nije sve. Kako je Andrija opatu platiti 500 maraka srebra "od pondus Ungariae bonorum et electorum
II. doista 1217. godine priznao zagrebačkom biskupu pravo na desetine u frisaticorum vendentium et ementium, tom pro possessionibus quam rebus aliis
somođskom komitatu, na desetinu bi u tom dijelu somodskog komitata commercio competentium, prout vendi consuevit et emi apud castrum (...) Alba",
imali pravo i opat (na osnovi povlastice sv. Stjepana) i biskup (na osnovi tj. (500 maraka srebra) prema ugarskoj mjeri dobrih i probranih frizatika
povlastice Andrije II.). Možemo zamisliti kakvo bi nezadovoljstvo time koje se rabe u trgovini pri prodaji i kupnji, bilo za nekretnine, bilo za druge
izazvao Grgur kod somođskih komitatskih organa južno od Drave, koji stvari, i to kao što se običava prodavati i kupovati u gradu Stolni Biograd.
bi morali 10% ubranih prihoda davati jednoj, a 10% drugoj crkvenoj Tim riječima pokušava papa što preciznije odrediti vrstu novca koji će
ustanovi itd. A Andrija II. zapravo "nije ništa loše mislio". On je samo biskup isplatiti opatu. Tim se riječima ne određuje razlog zašto biskup
potvrdio postojeće stanje po kojem je biskup već davno prije 1217. godine plaća, nego kako plaća. Papa navodi i razlog plaćanja, i to neposredno
faktično dobivao desetinu državnih prihoda na cjelokupnom području prije toga: pro cjuibusdom fructibus et expensis, tj. za neke plodove i troškove.
svoje biskupije. Treba priznati da je Grgur IX. postupio onako kako bi Opatovi su troškovi odmjereni 1226. godine u visini od 60 maraka, a sada
26
trebao postupati svaki dobar pravnik: pronašao je u opatovu zahtjevu

24
22 CD Ш, 362, br. 316 od 22.VO.1232.
CD III, 362, br. 316 od 22.VII.1232.
23
25
KLAIĆ, N. 1981., 39.
CD III, 276, br. 241. 26
CD III, 258, br. 230.
N. Klaić34 smatra da je Emerikova darovnica iz 1199. godine35 navedena

u obje potvrdnice Grgura IX. iz 1227. godine krivotvorena. Ne vidimo za tu
4. ZAGREBAČKI MONASTERIJ
tvrdnju ikakva opravdanja. Ako se Grgur IX. 1229. godine izričito poziva36 na
tu ispravu i navodi "od riječi do riječi" njezin tekst, a Stjepan V. 1271. godine (Croatica Christiana Periodica, god. XVII., br. 31,1993., 1-9)
izričito kaže37 da mu je ta isprava u izvorniku predočena i da joj on nije
pronašao nikakve grješke, onda tim izjavama, čini nam se, treba pokloniti
vjeru, osim kad bi postojali vrlo jaki, uvjerljivi razlozi da u ispravu
posumnjamo, a tih razloga nema. Dodajmo da ni Szentpetery nije dao ni
najblažu primjedbu, na primjer da bi ta isprava bila "donekle sumnjiva".38
N. Klaić nema povjerenja39 u ispravu iz 1201., koja je unesena u
potvrdnim pape Grgura IX. izdanu za zagrebačkog biskupa godine 1227.
Tkalac ju je smatrao izvornikom,40 a Dobronić41 dala reprodukciju originala,
za koji je Smičiklas tvrdio da ga nije mogao pronaći. Ipak je N. Klaić i dalje 1. U pet isprava iz XIII. stoljeća spominje se zagrebački monasterij.
skeptična i smatra da bi "valjalo ispitati njezinu vjerodostojnost". Na drugom To su:
mjestu ona pak tvrdi da je od "isprava izdanih tobože od Andrije II. 1217. - isprava kralje Emerika iz 1201.'
samo jedna, kako se čini, original (CD III, 157-159)".42 Naš uvaženi paleograf - isprava kralja Andrije II. iz 1217.2
M. Pandžić decidirano tvrdi da je isprava44sačuvana u izvorniku.43 Time - Zlatna bula kralja Andrije iz 1217.3
otpadaju i prigovori iz Gyorffyevih analiza. - isprava Bele IV. iz 1253.4
Rezultat naših analiza bio bi da su sve isprave doslovce navedene u . isprava Bele IV. iz 1267.5
potvrdnicama pape Grgura IX. iz 1227. godine vjerodostojne. U literaturi se vodi živahna diskusija o tome što znači taj izraz. Po
nekima on označava stan za biskupa i kanonike, po drugima Kaptol ili
34
KLAIĆ, N. 1982., 305. Usp. i 312, bilj. 42. zajednički život katedralnog klera, a po trećima katedralu. Kritičke
35
CD Π, 339. preglede literature dali su A. Ivandija u radu iz 1948., objavljenom 1960.,6
A. Deanović 1963.7 i N. Klaić 1981.s Pritom je Ivandija nakon analize
36
CD Ш, 271: sicut upparet.
37
CD V, 598, br. 49. isprave iz 1267. god. i Zlatne bule iz 1217. utvrdio da u tim ispravama
38
SZENTPEXERY 56, br. 184. monasterij označava katedralu. U ispravi iz 1201. izraz monasterij se, po
KLAIĆ, N. 1981., 37; 1982., 307 i 312. Dodajmo usput da je, prema N. KLAIĆ 1982., 312
39
Ivandiji, odnosi "na crkvu, koja je pravi vlasnik imanja, a biskup ih samo
"već I. Szentpeiery, a po njemu Tanodi, 324 uvrstio medu falsifikate onu kaptolsku ispravu uživa", a u ispravi iz 1253. izraz monasterij "ne odnosi se samo na kaptol".9
iz 1217. g. kojom kralj tobože daje kanonicima prihod od moroških solana". Riječ je o Novim putem krenula je N. Klaić. Ona je sebi zadala da utvrdi "kakve
nesporazumu do kojega je došlo najvjerojatnije iz nepažnje. I. SZENTPETERY (n. dj. 106, su vrijednosti te osamljene isprave i kako je uopće došlo do toga da se u
br. 326) i TANODI (n. dj. 324) nemaju na tu ispravu nikakvih primjedaba. Tanodi čak
njima našao taj neobičan izraz"10 i zaključila da su sve te isprave
izričito kaže da je ta isprava "potpuno vjerodostojna". S druge strane, po KLAIĆ, N. 1981.,
8 Zlatna je bula iz 1217. godine "navodno (...) dva puta prepisana u potvrdnici Grgura IX. krivotvorine - osim one iz 1267., koja je samo dokaz "da se ponekad u XIII.
iz g. 1227." (str. 38) odnosno u obje potvrdnice Grgura IX. iz 1227. god." navodno (je) stoljeću za katedrale upotrebljavao i izraz monasterium". N. Klaić se
unesena potvrdnica iz 1217. g." (str. 39). Ali, mislimo da nema ni najmanje dvojbe u to da
je N. Klaić zapravo htjela red da je riječ o "navodnoj povlastici iz 1217. godine", pa te 1
CD Ш, 7, br. 8
tvrdnje treba tako shvatiti. 2
40 CD Ш, 146, br. 129.
TKALČIĆ 1889., 4: originale in membrana. 3
41
DOBRONIĆ 1951., dodatak nakon str. 318. CD Ш, 147, br. 130.
42 4
CD ΠΙ, 13. CD IV, 546, br. 477.
5
43
U opširnom pismu od 25. lipnja 1986. godine, u kojem se, između ostaloga, kaže da je CD V, 429, br. 900.
6
"sama isprava besprijekorna, po svim vanjskim karakteristikama. Divna kancelarijska, IVANDIIA, 22-25.
DEANOVIĆ, str. 26 i bilj. 29 na str. 30.
7
svečana gotica, s krasnim oštrim hastama (kao mali tornjići katedrala) itd." Najtoplije
zahvaljujemo kolegi Pandžiću na nesebičnoj i toliko važnoj obavijesti.
44
8
KLAIĆ, N. 1981., 35-40.
GYORRFY 1971,233, br. 60. ' IVANDIJA, 23-24.
10
KLAIĆ, N. 1981a., 37
340
Zagrebački monasterij 341
zapitala kome je i kada bila potrebna krivotvorena Zlatna bula iz 1217. i

zaključila da je riječ o biskupu Stjepanu II., koji je vodio parnicu s opatom Želimo posebno naglasiti da nam nije cilj "braniti" vjerodostojnost
samostana sv. Martina Panonskog. "Parnica se vodi pred vackim isprava, već unaprijediti istraživanje zapažanjima, za koja vjerujemo da
biskupom 1216. g.", u međuvremenu umire papa Honorije III, pa Stjepan mogu biti korisna za daljnju diskusiju. Isto tako želimo naglasiti da duboko
II. "užurbano radi na sastavljanju dokaza - rj. tobožnjih darovnica - kojima poštujemo rad N. Klaić. Ako se s nekim njezinim postavkama ne slažemo,
onda i to smatramo kao naš prilog proširenju spoznaja onoliko koliko
će pred papom pobijediti opata sv. Martina".11 Time je, po N. Klaić,
vrijede naši argumenti.
objašnjen izraz monasterij u (po njoj) krivotvorenoj Zlatnoj buli iz 1217.
Isprava kralja Emerika iz 1201. "najvjerojatnije" nije "original",12 unatoč 2. Da vidimo što nam o zagrebačkom monasteriju može reći pet
protivnom mišljenju I. Tkalčića i L. Dobronić; "tobožnju povlasticu isprava u kojima se taj izraz nalazi.
Andrije II, izdanu tobože 1217. g. u korist zagrebačkih kanonika", po Najstarija sačuvana vijest nalazi se u ispravi kralja Emerika iz 1201.
mišljenju N. Klaić sastavio je "bez sumnje" sam Kaptol "neposredno pred Isprava je sačuvana u izvorniku, koji je objavila L. Dobronić. Prema
1324. god.",13 a darovnica iz 1253. vjerojatno je sastavljena oko 1359.14 decidiranom mišljenju uvaženog paleografa M. Pandžića,20 ne može biti
"Prema tome zagrebački samostan ili monasterij nije nikad postojao ni traga sumnji: isprava je original, pa je stoga njezin podatak
pa ga ni Sv. Ladislav nije mogao sagraditi niti Andrija II. dati posvetiti."15 prvorazredan. U njoj kralj Emerik poptvrduje
Dakle, na pitanje "kakve su vrijednosti te osamljene isprave" N. Klaić terras ac predia que monasterio Zagrabiensi devota contulit antiquitas,
odgovara - nikakve: riječ je o krivotvorinama. tj. zemlje i posjede, koje je zagrebačkom monasteriju dodijelila
Na pitanje pak "kako je uopće došlo do toga da se u njima našao taj pobožna starina.
neobičan izraz",N. Klaić daje odgovor samo za Zlatnu bulu iz 1217.: sastavljač Dakle, riječ je o monasteriju kao pravnoj osobi koja je nositelj prava
"te tobožnje Andrijine povlastice hoće nešto sakriti i stoga, nimalo slučajno, na nekretninama koje se dalje u ispravi podrobno navode. Nema dvojbe
bira izraz monasterij, iza kojega se mogu sakriti i kaptol i biskup".16 Na teze da je ta pravna osoba upravo zagrebačka biskupija. U njoj se stalno
N. Klaić (i Gyorfiya)17 nije se nitko od povjesničara podrobnije osvrnuo. Tako spominje biskup kao neposredni korisnik ovlaštenja a opetovano se govori
A. Deanović nije preostalo drugo nego da izjavi kako "nam ostaje konstatacija o Zagrabiensis ecclesia, odnosno Zagrabiensis episcopatus. Pritom se
da se više ne možemo, bez ograde, koristiti najvažnijim dokumentima u biskupova imovinska ovlaštenja razlikuju od kaptolskih, jer se u ispravi
kojima se po prvi put govori o samoj katedrali C-.)".
18 napominje da rijeka Šepnica dijeli biskupski posjed Ugru od posjeda
kanonika (dividit metam canonicorum).
U ovome ćemo radu, mislimo, pokazati da su od pet isprava s izrazom
U ispravi pak iz 1253., sačuvanoj samo u prijepisu iz 1359., koju N.
monasterij dvije sačuvane u izvorniku, a da jeza dvije N. Klaić iznijela tvrdnju
Klaić bez dokaza proglašava krivotvorinom,21 Bela IV. potvrđuje dar
bez argumenata da su krivotvorine, ne pitajući se čak ni otkud 1324. i 1359.
pomisao navodnim krivotvoriteljima da rabe izraz monasterij. Samo za Zlatnu
bulu iz 1217. N. Klaić je dokazivala da je krivotvorina koju da je, navodno, 20
KLAIĆ, N. 1981a., 38: "darovnica sačuvana samo u prijepisu iz 1359. g. pa je po svoj
dao sastaviti zagrebački biskup Stjepan II. neposredno prije nastavka spora s prilici negdje u to vrijeme i sastavljena". Zapravo nije riječ o darovnici, nego o ispravi
opatom s v. Martina Panonskog pred papom Grgurom IX.19 Bele IV. kojom potvrđuje darovnicu nekog Stepka, sina kneza Roberta. U toj potvrdnici
Bela IV. navodi doslovce ispravu od 27.vTII.1228. (CD ΙΠ, 290,260), kojom neki Vučeta s
"N.dj.,39.
braćom daruje knezu Robertu posjed oko rijeke Kupe, i ispravu od 22.Ш.1245. (CD IV,
I2
N. dj., 38. Napominjemo da je GYORFFY1970., 230-234 istim argumentima kao N. Klaić 270, br. 235) o tome da je knez Robert kupio posjed Crnce. Sve su te isprave besprijekorne,
13dokazivao isto što i ona u 1981., također samo za Zlatnu bulu iz 1217. a usto se i ne vidi baš nikakva razloga zašto bi kaptol izveo ovako kompliciranu operaciju
Na i. mj.
dokazivanja svoga vlasništva.
" N. i. mj. 21
I5 KLAIĆ, N., na istome mjestu: "Danas je lako protumačiti kako je nastala još jedna
N.dj.,40.
1<s tobožnja povlastica itd." Vjerojatno je N. Klaić smatrala da nije potrebno dokazivati da
N.dj.,38.
I? je riječ o krivotvorini, zato što je zabunorn mislila "da je već I. Szentpetery, a po njemu i
V.bilj.l2.
18
Z. Tanpdi, 324 uvrstio medu falsifikate onu kaptolsku ispravu iz 1217.g. kojom kralj tobože
DEANOVIĆ - ĆORAK, 16. daje kanonicima prihod od maroških salona". Međutim SZENTPETERY, 106, br. 324, ne
19
Podrobnije o tome vidi: MARGETIĆ 1993a. izražava ni najmanju sumnju u vjerodostojnost te isprave, a TANODI, 324, izričito tvrdi
da je ta isprava "podpuno vjerodostojna".
342
nekog Stepka
monasterio sancti Stephani regis de Zagrabio et per eum capitulo loci, Zbog nekoliko doista neobičnih formulacija N. Klaić je tu ispravu
tj. zagrebačkom monasteriju svetoga kralja Stjepana i preko njega proglasila krivotvorinom. Pritom ističe da "ima nekoliko tobožnjih
Kaptolu (toga) tomjesta. I ovdje je izraz monasterij rabljen za oznaku prijepisa te tobožnje Andrijine povlastice, ali nijedan nije stariji od g.
pravne osobe kojoj se darovanje namjenjuje. Unutar te pravne osobe 1227."23 Ipak su ti, kako N. Klaić kaže, "tobožnji prijepisi" sačuvani u
razlikuju se dvije imovinske mase, jedna u korištenju biskupa, a druga izvornicima: dva izvornika potvrdnica Grgura IX. iz 1227.,24 izvorna
Kaptola.
isprava Bele IV. iz 1269.25 i izvorna potvrda Stjepana V. iz 1271.26 Osobito
U ispravi iz 1217. kojom je Andrija II. darovao zagrebačkoj crkvi sol Belina isprava iz 1269. i Stjepanova iz 1271. sadrže nedvosmislene
u vrijednosti od 50 maraka, koju su solari dužni dopremiti iz Segedina u formulacije o tome da im je uz ostale isprave i Zlatna bula iz 1217.
Zagreb, govori se o Ladislavovu utemeljenju monasterija zagrebačke predočena u izvorniku, da nisu našli ništa sumnjivo u izvorniku (non
dijeceze (zagrabiensis diocesis monasterium per /.../ sanctum Ladislaum /.../ abrasum, non cancellatum nec in alit\ua sua parte viciatum itd.) i da ih zbog
fundatum),'22 kojeg je tek on, Andrija, poslije mnogo godina (multorum elapsu toga potvrđuju. I iz dviju potvrdnica Grgura IX. može se zaključiti da je
temporum) posvetio (dedicatum). Ovdje monasterij nedvojbeno znači crkvu papa vidio izvornik Zlatne bule. Zar su doista svi - i papa Grgur IX. i
u građevinskom smislu riječi. Pa ipak, sastavljač isprave u nastavku svoga kraljevi Bela IV. i Stjepan V. - lagali? Mislimo kako ne bi smjelo biti dvojbe
teksta ne misli više na crkvu kao građevinu, nego na crkvu u smislu da su svi oni doista imali pred sobom izvornik Zlatne bule iz 1217.
pravne osobe s dvije imovinske mase, od kojih jednom upravlja i koristi Neobične formulacije treba dakle objasniti nekako drukčije. Naše je
plodove biskup, a drugom Kaptol. Naime, Andrija II. opskrbio je mišljenje27 da je biskup pripremio nacrt isprave i da je kraljev kancelar taj
(dotavimus) darovanjem soli u vrijednosti od 50 maraka nacrt uglavnom prihvatio, s time da je dodao protokol i eshatokol i s time
iusdem ecclesie canonicis et non episcopo, da je vjerojatno tu i tamo ponešto izmijenio u tekstu nacrta.
tj. kanonicima, a ne biskupu te biskupije. U ovome dijelu isprave očito Andrija Π. u Zlatnoj buli iz 1217. ističe da clarescere volumus quod cum
se misli na zagrebačku crkvu u pravnom smislu riječi. Dakle, sastavljač venissimus od Zagrabiensem episcopatum ac monasterium Zagrabiense a sancto
isprave u prvom dijelu rečenice misli na crkvu kao građevinu, a u drugom Ladislao rege sanctissime recordacionis predecessore nostro constructum, qui
na crkvu kao pravnu osobu. To je modernom shvaćanju doduše neobično, tenom Sdauonie siue banatum ab errore ydolafrie od christianitatem convertens
ali ne i srednjovjekovnom: crkva kao građevina bila je simbol crkve kao corone Hungarie subiugavit; qui eciam in eodem banatu episcopatum instituit et
pravne osobe, slično kao što je darovanje sv. Petru, sv. Stjepanu itd. monastenum in honore sancti regis Stephani construxit, per venerabiles episcopos
označavalo darovanje crkvi kao pravnoj osobi koju je simbolizirao neki dedicari fecissemus,
svetac. Misao je izvanredno lako prelazila od konkretnog simbola (crkve) tj. želimo utvrditi da, kada smo došli u zagrebačku biskupiju i
na apstraktni pojam pravne osobe (biskupije), to više stoje pojam pravne zagrebački monasterij, sagrađen od našeg prethodnika presvetog spomena
osobe u rimskom pravu i u srednjovjekovnim pravima bio još u povoju. svetoga kralja Ladislava, koji je slavonsku zemlju odnosno banat
U ispravi iz 1267., koja je (kao i ona iz 1201.) sačuvana u izvorniku, podjarmio ugarskoj kruni obrativši ga od zablude poganstva kršćanstvu,
monasterij znači crkvu kao građevinu. Jedna od stranaka u sporu treba koji je, nadalje, u tom banatu ustanovio biskupiju i sagradio monasterij u
prisegnuti
čast svetoga kralja Stjepana, dali smo posvetiti po časnim biskupima.
in monasterio sancti regis Stephani Ta očito nespretna rečenica, uz ostalo - nema objekta. Doduše, ako
dakle, očito u katedrali. se ona čita onako "odoka", ima se jasan osjećaj da je sastavljač isprave
Ukratko, četiri isprave u kojima se pojavljuje izraz monasterij mislio na posvetu monasterija, u smislu crkve kao građevine. Sastavljač
dokazuju da taj izraz označava ili biskupiju kao pravnu osobu ili crkvu rečenice očito se spleo u želji da pokaže svoju beskrajnu ljubav prema
kao građevinu.
vladajućoj dinastiji. Kralj Ladislav je pritom opisan kao podjarmljivač
4
U literaturi se pak najčešće uzima u obzir peta isprava, tj. Zlatna bula
Andrije II. iz 1217., kojom je on dao zagrebačkoj crkvi velike povlastice. 23
KLAIĆ, N. 1981a., 38.
24
CD ΠΙ, 271, br. 243 i 274, br. 244.
22
Priopćenom u vrlo iscrpnom pismu od 25. lipnja 1986. Toplo zahvaljujemo kolegi 25
CD V, 507, br. 973.
Pandžiću na nesebičnoj pomoći. 26
CD V, 598, br. 49.
îdi bilj. 20.
Slavonije i kao vladar koji je preobratio (convertens) u kršćanstvo zemlju

u kojoj je dotle vladalo poganstvo. Dok je u ispravi o darovanju soli u hotimično rabio da bi tim nejasnim izrazom "nešto sakrio",31 ne objašnjava
vrijednosti od 50 maraka Andrija II. izjavljivao da je sv. Ladislav samo uporabu tog izraza u drugim ispravama.
utemeljio (fundatum) zagrebački monasterij, sastavljač Zlatne bule s time Je li moguće predložiti neko novo rješenje?
se ne zadovoljava i tvrdi da je sv. Ladislav sagradio (construxit) taj
monasterij - i to ističe čak dva puta! Ukratko, čitav taj odlomak djeluje kao 31
KLAIĆ, N. 1981a., 38-39. Prema kritici pojedinih isprava, koju je N. Klaić predlagala, treba
političko izražavanje vjernosti Arpadovićima, koje kao takvo ima mnogo i inače biti oprezan jer njezine analize nisu uvijek besprijekorne. Evo nekoliko primjera,
manju povijesnu i pravnu vrijednost od ostalih isprava u kojima je a) U 1982., 398-399, N. Maić je iznijela mišljenje da je isprava iz 1175. (CD II, 139, br. 136
spomenut monasterij. Dobiva se dojam da je nekoliko ruku radilo na tom - N. Klaić ju je citirala prema Tkalfićevom MHEZ 1,1873., 3) sumnjiva, i to zato što biskupu
odlomku. One su ga postupno dopunjavale dok se konačno nije došlo do Prodanu za darovanje kanonicima Zeline i Novog predija nije bila potrebna kraljeva
"politički zadovoljavajuće" formulacije, ali u kojoj se usput izgubio objekt. potvrda (pa je zato ta isprava Bele III. pravno suvišna) i zato što je sankcija "tobože
Zbog toga nam εε čini da je formulacija iz 1217. udaljenija od povijesne kraljevska srdžba i globa 10 zlatnih maraka", a to "isključuje mogućnost da je takva isprava
istine od ostalih isprava s izrazom monasterij i da construxit iz Zlatne bule nastala zaista u kraljevskoj kancelariji". Iz toga ("isključuje mogućnost") vidi se da ovdje
ne bi trebao smetati. Ivandija je, doduše, pokušao naći elegantan izlaz iz N. Klaić stoji čvrsto na stajalištu da je riječ o nedvojbenoj krivotvorim. Prvi je razlog
teškoće: construxit značilo bi da je "početak katedrale" bio u doba neuvjerljiv: kanonicima je kraljeva potvrdnica mogla i te kako dobro doći. Drugi je razlog
Ladislava, tj. da je Ladislav odredio mjesto, namijenio troškove i "počeo netočan. U ΧΠ. stoljeću kraljeva je kancelarija sastavljala isprave koje su imale kao sankciju
gradnjom".28 Ali, to je ipak (nepotrebni) izraz iz nužde. Tkalčić je ipak čak s a m o Božju srdžbu. Tako npr. u ispravi kralja Geze Π. iz 1157., koja je sačuvana u
imao utoliko pravo što vijestima o gradnji crkve iz ove isprave nije izvorniku (v. npr. CDSl 81, br. 83 i tamo navedem ostali izdavači), sankcija glasi ovako:
vjerovao. Autentičnost neke isprave ne znači da su i podaci iz davne "Si (juis contra hoc meum statutum agere presumpserit, divina ulcione puniatur". Isprava iz 1175.
prošlosti koje ona sadrži točni, pogotovu ako je vijest s političkom doista ima grješku u datumu, do koje je došlo valjda prigodom prepisivanja u Liber
tendencijom. Zbog toga je posve suvišno nastojati na neki povijesno privilegiorum episcopatus Zagrabiensis. Naime, nemoguće je da je već 1175. Prodan umro,
prihvatljiv način "objašnjavati" navodni prelazak (!) na kršćanstvo iz kako to u ispravi piše (Prodanus quondam episcopus Zagrabiensis), jer ga nalazimo živa još
poganstva (!). Uostalom, podacima iz te isprave nije vjerovao ni Tkalčić: šest godina kasnije u izvorno sačuvanoj ispravi (CD Π, 176, br. 175 od 20.VII.1181.). Zato
Ovom se listinom pripisuje Ladislavu ono, česa on učinio nije itd."29 Ali je već odavno Karacsony, a po njemu i Szentpetery, 46, br. 140, ispravio datum isprave u
bez obzira na taj nepouzdani podatak iz inače vjerodostojne Zlatne bule 1185. (ali nije inače prigovorio vjerodostojnosti isprave). Pritom je neobično što N. Klaić,
iz 1217., činjenica je da je i sastavljač te isprave rabio izraz monasterij, i to n. dj., 25, tu istu ispravu datira s 1185. i oprezno naslućuje da je isprava "nedovoljno
u značenju katedrale. pouzdana", a na str. 307 ponovno mijenja datum ("negdje prije 1185."), ali na tome mjestu
Ukratko, isprave koje spominju monasterij misle ili na crkvu kao više nema traga bilo kakvoj dvojbi u njezinu vjerodostojnost: "Biskup Prodan (...) kupuje
pravnu osobu ili na crkvu u građevinskom smislu. Te su isprave negdje prije 1185. tri posjeda (...), ali ih nije zadržao za sebe". Po našem mišljenju ove
vjerodostojne, pa se otvara pitanje: Zašto je taj neobičan izraz uporabljen? neusklađenosti treba tumačiti tako da je autorica pisala knjigu kroz nekoliko godina, a da
na kraju svog rada nije uskladila novije shvaćanje sa starijim.
3. Lj. Ivančan predložio je objašnjenje izraza monasterij na osnovi
b) N. Klaić se 1981a., 35-36 usprotivila dopuni teksta poznate isprave zagrebačkog biskupa
okolnosti zajedničkog života klera zagrebačke katedrale od utemeljenja
30 Stjepana Π. iz 1237.: "Quamobrem (et curiant) vicinam itd.) (CD IV, 42, br. 37) jer su, kako
biskupije. Ta teza ne zadovoljava zato što ne objašnjava kako to da se kroz
ona kaže: "Tkalčić i Ivančan loše nadopunili tekst umetnuvši riječ cimam, jer na tom mjestu
cijelo XII. stoljeće taj izraz ne rabi i da se pojavljuje tek na početku XIII.
može biti samo terram". Po N. Klaić nije točan Ivančanov zaključak na str. 167, da su
stoljeća. Osim toga, naša je analiza pokazala da izraz monasterij označava
zagrebački kanonici "zajednički stanovali u nekoj zgradi sa sjeverne strane uz ribnjake kod
ili biskupiju kao pravnu osobu ili katedralu. Teza pak N. Klaić da je
crkve", i to zato što je tu "riječ o nekom zemljištu koje je poklonjeno za gradnju, a ne o
monasterij u navodno krivotvorenoj Zlatnoj buli iz 1217. krivotvoritelj
kuriji", što uostalom, sve po N. Klaić, proizlazi iz prethodnog teksta te isprave biskupa
Stjepana II. i iz isprave toga biskupa iz 1227. (CD Ш, 270, br. 248). N. Klaić zaključuje da
" IVANDIJA, 26. Ivančan nije mogao dokazati svoju hipotezu da bi monasterij bio "neka kurija u kojoj su
9
MCZ 1,1889., CXXXVm stanovali biskup i kanonici od osnutka biskupije". To je u skladu s tezom N. Klaić
' IVANČAN 1931., 167. izloženom u istom radu da Ladislav uopće nije smjestio sjedište biskupije u Zagreb (KLAIĆ
N., n. dj., 40).
Svakako je neobično da se taj izraz nalazi samo u nekim ispravama potkraj XI. stoljeća.33 Kniewald je s dobrim razlozima dokazivao da je
kraljeva Emerika, Andrije II. i Beie IV., i to samo od 1201. do 1267., s time
sakramentarij MR 126 pisan za samostan sv. Margarete de Hahot.14 U
da ta tri kralja taj izraz nikad ne rabe za ugarske biskupe i katedrale. Iz njemu je na fol. 88 sačuvana molitva In monasterio pro fratribus. Na više
toga slijedi da je morala postojati neka specifičnost zagrebačke biskupije mjesta tekst sakramentarija je sastrugan, a neka su mjesta bila određena
koja je imala za posljedicu da se upravo za tu biskupiju (i katedralu) rabi kojiput za razuru tako što su precrtana. Riječ je o molitvama koje se bez ikakve
taj izraz - i to specifičnost ne osobito važna. Naime, da je riječ o nekoj važnijoj dvojbe odnose na život u samostanu. Na jednom mjestu, fol. 78'-79, razura
specifičnosti, izraz monasterij barem bi neko vrijeme (npr. od 1201. do 1235.) je ispisana kasnijim rukopisom. Riječ je o "pripravi i zahvali za sv. misu"
rabili svi - i kraljevi i biskupi i ostali, i ne bi se pojavio tek u nekim osamljenim, koja "je pisana na razuri već u Zagrebu iza 1094."35 Kniewald nije ulazio
ali vjerodostojnim ispravama, i to samo počevši od početka ΧΠΤ. stoljeća. u pitanje točnijeg određivanja vremena pisanja toga teksta, ali rukopis već
Možda treba upozoriti na okolnost da su dva najstarija zagrebačka na prvi pogled odaje da se upis na razuri obavio ne neposredno iza 1094.,
liturgijska kodeksa prvobitno pisana za samostane i da su tek kasnije došla nego mnogo kasnije. Zamolili smo naše uvažene paleografe J. Stipišića i
u Zagreb. To su Sacramentarium sanctae Margaretae MR 126, napisan u M. Pandžića za mišljenje. Oba se slažu36 s time da bi osnovni tekst
drugoj polovici XI. stoljeća,32 i Missale antiquissimum MR 165, napisan sakramentarija mogao biti iz prve polovice XII. stoljeća, tj. nešto kasnije
nego što ih datira Kniewald. Tekst na razuri fol. 78'-79 pisan je, dakako,
još kasnije, pa Stipišić dodaje: "Možda čak iz početka 13. stoljeća". Iz toga
Prije nego nastavimo s diskusijom, željeli bismo upozoriti na okolnost da je Tkalčić doduše
treba zaključiti da je sakramentarij MR 126 došao u Zagreb kasnije nego
1873. dopunio tekst ("et curiam"), što je kasnije (1906.) prihvatio i Smičiklas, ali je on
što se to dosad mislilo, to više što je usto razumno pretpostaviti da on nije
(Tkalčić) prigodom ponovnog izdavanja iste isprave 1889. promijenio mišljenje i nadopunio
prenesen u Zagreb ubrzo nakon njegova nastanka, jer je najvjerojatnije
ispravu "(et aream)", što bi odgovaralo prijedlogu N., Maić "(et terram)". Ukratko, smatramo
neko vrijeme korišten u samostanu za koji je pisan. Sve dakle upućuje na
da su i Tkalčić (1889.) i N. Maić (1981.) ispravno nadopunili tekst (aream odn. terram), pa
konac XII. stoljeća. Tada je sakramentarij ne samo došao u Zagreb, nego
je bilo suvišno kritizirati Tkalčićev prijedlog iz 1873. Eventualno se moglo prigovoriti su, očito, odmah sprovedena i struganja teksta - koja čak nisu dokraja
Smičiklasu da je preuzeo starije, a ne novo i bolje mišljenje Tkalčićevo.
izvršena - i odmah ubačen novi tekst na razuri 78'-79. Nakon toga posao
Ali izaziva nedoumicu što je iduće, 1982. godine N. Maić ponovno, bez osvrta na svoje je stao pa čak nisu ni obavljena sva struganja starog teksta, a novi tekst
teze iz 1981., prihvatila starije stajalište (str. 398). Ona naime kaže kako "se s pravom već nije, osim na fol. 78'-79, nigdje upisan na razure.
odavno u literaturi ističe da je kralj Ladislav uz biskupiju podigao i kaptol" i da je Missale antiquissimum MR 165, pisan potkraj XI. stoljeća, sastavljen je
"zajednički život s biskupima sve do tridesetih godina ХШ. st. bio uzrokom mnogih također za jedan samostan. On povezuje mnoge obrede i formule rimskog,
kanoničkih neprilika". 37
istočnjačkog i sjevernofrancuskog obreda, a sastavljen je, po Kniewaldu,
Nije li tekst N. Maić objavljen 1982. napisan ranije od teksta iz 1981.? za samostan redovnica, koji je, po njemu, vjerojatno postojao u Gyoru.
38
c) KARAMAN 1963., 6 tvrdi da je Ladislav ne samo utemeljitelj zagrebačke biskupije nego U njemu se često spominju liturgijski običaji redovnika i samostanski život,
i utemeljitelj katedrale, iako ne i njezin graditelj. Pritom se Karaman poziva na Ivana, 1 39
npr. fol. 20 ("ut mos est monachorum"), fol. 44', 74, 79', 118,118 . Kada je
arhidakona Goričkog, koji za Ladislava kaže da je "fundator ecdesie zagrabiensis"'.KLAIĆ, taj obrednik došao u Zagreb? Po Kniewaldu je mogao doći "pri osnutku
N.1981., 36 prigovara Karamanu da "ne vodi pri takvu zaključivanju računa o tome da se zagrebačke biskupije ili malo iza toga".40 Ne vidimo pravog razloga za
pridjev cathedralis upotrebljava na tom mjestu zato što je Ivan Gorički želi reći da je
zagrebačka crkva stolriica (kurziv N. Maić)! Da je Gorički mislio na crkvenu zgradu (kurziv
N. Maić), onda bi napisao ecclesia maiar (kurziv N. Klaić), kao što je uradio kad je govorio 33
N. dj., 7-12.
o njoj u popisu zagrebačkih biskupa". Prigovor nije na mjestu. Za Ivana, arciđakona 34
N. dj., 27.
Goričkog, "fundator ecdesie zagrabiensis" (MHEZ II, 1) upravo je utemeljitelj crkve kao 35
N. dj., 28.
građevine jer isti pisac na istome mjestu samo nekoliko redaka niže govori o tome da 36
Pismo J. Stipišića od 5J.1993. i pismo M. Pandžića od 13.1.1993.1 ovom prigodom toplo
Ladislav "zagrabiensem ecclesiam in honore sanctissimi regis Stephani fundaverat" (dakle misli zahvaljujemo na nesebičnoj pomoći koja nam je bila od odlučujuće važnosti pri našim
upravo na crkvu kao zgradu) i o "ecclesia suprađicta, que per dominum Thymotheum, olim ipsius analizama.
ecdesie episcopum, cum novo opere strano honorabiliter incepta" itd. 37
KNIEVVALD, 11.
Napominjemo da je ovdje riječ samo o tome je li Karaman ispravno shvatio Ivana, 38
N. dj., 9.
arciđakona Goričkog. 39
32
Vidi podrobnije KNIEWALD, 26-30. N. dj., 11.
40
N. dj., 9.
takvu dataciju. Naime, biskup Hartwig, koji se u tom obredniku spominje,

čini se da je živio od 1088. do H01.4' Kako Kniewald smatra neupitnim
osnivanje Zagrebačke biskupije u 1094., to bi značilo da je, po njemu, MR
165 došao u Zagreb svakako prije 1100. Ipak, smatramo vrlo malo
vjerojatnim da je taj obrednik pisan potkraj XI. stoljeća i da su ga redovnice
samostana u Gyoru odmah odstupile Zagrebačkoj biskupiji. I ovdje izgleda
razumnim pretpostaviti da je gyorski samostan ipak neko vrijeme rabio
naručeni obrednik, a kako i sakramentarij MR 126, također pisan za jedan
samostan, prema našim pretpostavkama nije mogao doći u Zagreb prije
kraja XII. stoljeća, izgleda najrazumnije pretpostaviti da su oba kodeksa
došla u Zagreb istodobno. Nekako u to vrijeme pada i gradnja velike
Zagrebačke katedrale čiji prostor "pokriva današnja katedrala od zvonika
do svetišta".42 Sve, dakle, govori u prilog pretpostavci da je u to vrijeme
došlo do značajnog poleta zagrebačke biskupije, pa u sklop tog poleta treba
ubrojiti nabavku tih dvaju kodeksa. Nije li okolnost da su u Zagreb u svezi
s izgradnjom nove predtatarske katedrale stigla dva kodeksa pisana za
monasterije, imala za posljedicu da se nova katedrala (i, dakako, D. O SAMOSTANIMA
Zagrebačka biskupija, kao pravna osoba) tu i tamo u kleru te crkve nazi-
vala kolokvijalno monasterium, pa je taj naziv ušao u one isprave Emerika,
Andrije II. i Bele IV. koje su sastavljene prema nacrtu pripremljenom u
Zagrebu? Tom hipotezom bilo bi prije svega objašnjeno zašto se taj izraz
ne javlja tijekom XII. stoljeća. Ona objašnjava nadalje okolnost da se taj
izraz rabi tek tu i tamo, ti. samo u onim kraljevskim ispravama za koje je
nacrt pripremljen u Zagrebu.43 S druge strane, kada je kraljev kancelar sam
sastavio ispravu, a da pritom nije dobio iz Zagreba predložak, izraz
monasterij se ne rabi, npr. u Andrijinoj ispravi iz 1201., u kojoj je riječ o
darovanju Zagrebačkom biskupu i zagrebačkoj crkvi (Zagrabiensi ecclesie),
i u ispravi istoga vladara iz 1221,45
Na prvi pogled izgleda ipak čudno da isprave zagrebačkog biskupa ne
rabe taj izraz, ali to je samo prividni, a ne stvarni problem. Naime, biskupove
46 47 48
isprave iz 1215., 1227. i 1235. sadrže darovanje biskupa Kaptolu, a kako
smo već ustanovili, za Kaptol se prema sačuvanih 5 isprava s izrazom
49
monasterij nije rabio taj izraz. Isprava pak iz 1226. sadrži darovanje
križarima, pa biskup opet nije imao prigode rabiti naziv monasterij. Dodajmo
5
da ni isprava kojom neki Nikola daruje Kaptolu 20. kolovoza 1227. " nije mogla
sadržavati naziv monasterij jer se i ona odnosi na Kaptol.
41
N. dj., 10, bilj. 12.
42
DEANOVIĆ, u: DEANOVIĆ - ĆORAK, 1988., 20.
43
O tom podrobnije u MARGETIĆ 1993a.
44
CD II, 6,7.
45
CD ΙΠ, 199,175.
46
CD ΙΠ, 138,121.
47
CD III, 248.
«CD III. 449,391.
49
CD III, 262, 235.
50
MCZ I, 7,9
1. O BAŠĆANSKOJ PLOČI
(Rijeka, 1997.)
I. UVOD
Bašćanska je ploča (dalje: BP) jedan od najvažnijih spomenika
hrvatske kulture. Ona ima svoje značajno mjesto u razvoju glagoljice i
hrvatskog jezika, a s pravom je i predmetom povijesnih istraživanja.
Zahvaljujući naporima više generacija brojnih istraživača mnoge su
nejasnoće otklonjenje, ali, kao i u svakom znanstvenom pitanju, mnoga su
pitanja ostala otvorena. Pokušat ćemo u ovome radu ponuditi nekoliko
prijedloga interpretacija u nadi da će oni u daljnjoj plodnoj diskusiji
pomoći pri razrješavanju dilema.
Skraćeni sadržaj BP bio bi približno ovo:
a) Invokacija (redak 1);
b) Opat Držiha javlja da je hrvatski kralj Zvonimir u svoje vrijeme
darovao neobrađeno zemljište sv. Luciji (retci 2-4);
c) Spominje se župan Desila (čitanje imena sporno) i još neke osobe,
ali zbog oštećenosti ploče njihova uloga nije jasna (retci 5-6);
d) prijetnja onome, koji bi se usprotivio darovanju i želja da se
suvremenici za prethodno spomenute mole Bogu (retci 6-8);
e) Opat Dobrovit javlja da je s devetero redovnika sagradio crkvu sv.
Ludje u doba kneza Kosmata koji vlada cjelokupnom krajinom (retci 9-12);
f) Obavijest da je "Mikula" bio u zajednici sa sv. Lucijom.
II. DATACIJA
Kako je gornji lijevi dio natpisa jedva vidljiv i usto oštećen, taj se
početni dio teksta čitao vrlo različito:
1) Simbolička invokacija (+) povezana s dataciipm:
a) ČR (1100): Rački 1875.1,1877.,2 Crnčić 1888.3, Stefanić 1936.4,1941.5;
1
RAČKI 1875., 152.
Prigodom pisanja našega rada uvelike nam je pomogla zbirka članaka u: Bašćanska ploča
1 i Π.
2
Doc., 488.
CRNČIĆ 1888., 49.
3
4
ŠTEFANIČ 1936., 4.
5
STEFANIĆ 1941., 275.
351
O Bašćanskoj ploči 353
b) ČR. (11..): Jagic 1911.6 Za treće slovo Jagić misli da bi se moglo čitati
bilo kao jedinica, bilo kao desetica; (1100,1104 ili 1107,1120,1077). Klesar je zabunom započeo klesati prije
c) ČNŽ (1077): Hamm 19527; invokacije opatov iskaz u prvom licu (...) pa zatim to ispravio". Pa ipak,
d) ČNZ (1079): Hamm 19808. ne vidimo, kako je to klesar svoju grješku "ispravio". Ako se čita AZb,
2) Datacija bez simboličke invokacije: onda klesar nije ništa ispravio, već je bezbrižno nastavio dalje klesati. Ako
bi bila riječ o grješki, bilo bi doista čudno da sastavljač predloška nije
a) ARG (1104) ili ARZ (1107): Kukuljević 1873.9;
b) ČRI (1120): Strohal 1912.'°. klesara na tu grješku odmah upozorio i dao mu nalog da je dlijetom bar
donekle popravi, kao što se to na nekim mjestima BP može primijetiti. Jer
3) Simbolička invokacija i slova (bez datacije):
a)ARbČnrčićl865."; - barem na početku klesanja bio je sastavljač predloška sigurno nazočan.
b)AZb Crnčić 1865.4 Napomena o "starijim istraživačima" ne čini nam se prihvatljiva, jer
4) Slova bez simboličke invokacije: je teško i Hamma svrstati medu "starije istraživače". Hamm je kod svoga
a) ARb: Crnčić 1865.", Košuta 1952.14; "romantičnog" shvaćanja početka BP s datacijom ostao čak još i 1980. god.
A Hamm je još 1960. i 1971. dobro istaknuo da AZb "nema pravog smisla".
b) AZb: Crnčić 1865.15, Košuta 1952Λ Štefanić 1955.17,1969.18, Štefanić,
Ne bi li bilo prihvatljivije da s Račkim, Crnčićem, Geitlerom i drugima
Grabar, Nazor, Pantelić 1969. 19, Fučić, 1971., 1982., 1997.20, Žagar2T.
Ovom treba dodati još i ovo: do Hamma prihvatimo da na početku BP postoji simbolička invokacija,
vrlo slična onoj na jurandvorskom ulomku I, koja se još i danas dobro vidi
Crnčić je, kao što smo upravo pokazali, predložio tri čitanja početka
na tom ulomku u Povijesnom muzeju u Zagrebu? Nakon nje nalaze se tri
BP: jedno s invokacijom ("križićem"), drugo: AR b i tek kao treće: AZ b.
slova. Ona označavaju brojke, što se vidi po točkama22 između prvoga i
Košuta je došao do uvjerenja da "ne možemo ići dalje od čitanja koje je dao
drugoga te drugoga i trećega i po titlama iznad drugog i trećeg slova
Crnčić, tj. AR b ili AZb" i onda dodao: "ovo posljednje moglo bi se uzeti kao
početna zabuna klesara". Dakle, Košuta se nije mogao odlučiti između
spomenute dvije mogućnosti. Štefanić je 1955. god. više nego oprezno 22
Ovako već RAČH 1875., 158.
23
napomenuo da bi se uvodna slova moglo "možda čitati AZb bez datuma". N. dj., 159.
Međutim, Fučić 1978. god. više ne dvoji:"Na početku teksta je klesarska 24
Pretežna većina autora, koji su se potanje bavili BP, prihvatila je tezu da je Krk pao pod
greška koju su stariji istraživači "romantično" interpretirali datumom mletačku vlast oko 1116. god. Ali, ni godina ni sadržaj te vlasti nisu bar donekle uvjerljivo
dokazani. Tako je npr. KLAIĆ V. 1901., 82, u svom vrlo temeljitom radu o krčkim
6
JAGIĆ, 1911., 237. knezovima napomenuo da je Rab priznao 1118. god. mletačku vlast, ali da za Krk nisu
7
HAMM1952., 36. sačuvane ni isprave o krčkom priznanju te vlasti ni duždeva prisega. Iz isprave dužda
Vitalisa Michieli od З.УШ.ПбЗ. god. (CD П, 94, br. 92) vidljivo je da Mleci nakon smrti
«ŠTEFANIĆ, HAMM, FUČIĆ 1980., 520. Kako je taj članak nedvojbeno u prvom redu
inspiriran prijedlozima Hamma, citirat ćemo ga dalje samo njegovim imenom. krčkog kneza Dujma dodjeljuju njegovim sinovima Bartolu i Vidu krčko kneštvo, ali samo
9
KUKULJEVIĆ 1873., 22. doživotno (tempare vite vestre), i to pod uvjetima pod kojima je njihov otac dobio to kneštvo
10
STROHAL 1912., 2. u doba dužda Dominika Michielia (1118.-1130.). Iz te se isprave može, dakle, zaključiti da
11
CRNČIĆ 1865., 18. je Dujam priznao mletačku vlast u vrijeme između 1118. i 1130. god.
12
Na i. mj. Međutim, velika je razlika između vlasti kneza Dujma na Krku za dužda Dominika
13
Na i. mj. Michielia od vlasti mletačkog kneza u Osoru, gdje su se smjenjivali sinovi mletačkih
14
KOŠUTA, 357. duždeva, koji su vlast nad Osorom i Cresom shvaćali kao neku vrstu dodatnog obiteljskog
15
CRNČIĆ 1865., 18. * povećanja prihoda, vlasti i ugleda (o tome potanje MARGETIĆ 1980,27,45 i d. 52 i d.). S
16
KOŠUTA 1952., 357. druge strane, premda je prilično nejasna slika koju o događajima 1115. i 1117. god. daju
17
ŠTEFANIĆ 1955., 387. razmjerno pouzdam Annales Venetici Breves, ipak upada u oči da o Krku nema nikada
18
ŠTEFANIĆ1969., 34. ni jedne riječi. Prema tim Analima 1115. god. dužd Ordelafo Falieri osvaja sve dalmatinske
" ŠTEFANIĆ et al.1969., 70. gradove osim Zadra i Biograda, 1116. pobjeđuje bana, osvaja Zadar i njegov kaštel te
2(1
FUČIĆ,1982. 240; ISTI 1978., 12; ISTI 1982., 44; ISTI 1997., 114. Biograd i ruši Šibenik (Vidi MARGETIĆ 1982a., 233-234). Osnovni je problem u ovome:
21
ŽAGAR 1997., 9. ako su Mlečani stekli realnu vlast nad Krkom, zašto nisu i tamo "uhljebili" članove
vladajućih obitelji (Polani, Mauroceni, Michieli itd.) nego su realnu vlast prepustili
(možda i iznad prvog?). Prvo slovo (č) već je Rački ispravno pročitao (i
protumačio)23. Za drugo ne bi smjelo biti sumnje da je riječ o r (s titlom). je 1873. god. pročitao: desimir25, Rački 1875.26 i 1877.27, desi(l)a, Geitler 1883.
Od onoga trećega slova (ako ne uzmemo u obzir titlu) vidi se samo donje đesi.ra28, Crnčić 1883. desi(l)a29, Strohal 1912. desida30, Štefanić 1941. desi.m31,
lijevo oko koje bi moglo odgovarati slovu d = 5, ž = 7 i l = 50. Dakle, u obzir Hamm 1952. desim(i)ra32, što je 1955. god. preuzeo štefanić33, a nakon njega
dolaze ove godine: 1105., 1107. i 1150. Ovo bi se rješenje moglo donekle i drugi, npr. Fučić 1982.M
usporediti s Jagićevim, samo što bi po našem mišljenju desetica mogla biti Štefanić je 1936. god. ustvrdio da je "nemoguće kombinirati slovo /
isključivo 50. Ipak, "50" ne dolazi u obzir zbog razloga, koje dajemo dalje ili d, tim manje, što bi ono u tom slučaju bilo nerazmjerno široko".35
u tekstu, u glavi IV i u bilješki. 24 Smatramo da je u pomoć nužno uzeti Hamm36 je 1952. vidio u nejasnom slovu mlade m pa kako iza toga po
još jedan element. Taj je element najuže povezan s imenom župana na njemu slijedi "jasno slovo r", predložio je svoje čitanje Desimra.
početku 5. retka. Ono se u literaturi čita na razne načine: Kukuljević ga Ipak je ime Desimra neobično. Zbog toga se pokušalo pomoći toj
neobičnosti pretpostavkom da treba dodati "i", dakle Desim(i)ra, ali ovo
bi bio jedinstveni slučaj ovakvog muškog imena u prvom licu jednine. Ime
Desimir doduše je dobro poznato, ali onaj dodatni α čini prijedlog
domaćoj hrvatskoj obitelji Krčkih knezova i priznali ih za "mletačke činovnike", kako to neuvjerljivim. Rješenje treba tražiti u nečem drugom.
kaže N. Klaić? (vidi npr. KLAIĆ N. 1970., 130: Dujam je "mletački činovnik na Krku". Naime, bez teškoća se primjećuje da je klesar - dakako, prema
Napominjemo, da se do danas provlači teza koju je 1909. god. iznio ŠIŠIĆ1909., 71. Po toj predlošku - odvojio slova točkama: d · e · s · i ·(?) · a. Takvo odvajanje
tezi "ne može biti nikakve sumnje da je u lipnju 1116. god. s ostalim otocima i Krk dospio slova na ovako kontinuirani i istaknuti način ne postoji ni na jednom
u vlast mletačku". Ali, još 1115./1116. prema legendi o sv. Krištoforu Rab je napao ugarski drugom mjestu u BP (osim kod brojaka). Takav način pisanja imena ne
vojskovođa Sergije kojem su pripadali "svi ostali otoci", (dakle i Krk). Literaturu vidi u može biti slučajan.I ne samo to. Slova toga imena su ponešto veća od
MARGETIĆ, 1980., 26.1 to govori u prilog tezi da su se Mlečani nakon Kolomanove smrti najvećeg broja drugih obližnjih slova i, što je neobično značajno, ime je
morali zadovoljiti da im se na Krku prizna tek neki oblik vrhovništva, ali ne i realnu vlast) smješteno približno na granici prve i druge trećine natpisa. Zaključak se
Uvjerljivi odgovor može biti samo jedan. Dali smo ga još 1980. god.: mislimo da ne bi smjelo nameće sam od sebe: predložak, po kojem je rađen natpis u BP, želio je
biti sumnje da su Mlečani vrlo nerado priznali knezu Dujmu kneštvo nad Krkom. Očito je istaknuti toga župana kao osobito značajnu osobu pri Zvonimirovu
da bi oni, da su mogli, bili učinili na Krku isto što i u drugim mnogobrojnim njihovim darivanju neobrađenog zemljišta samostanu. Time Štefanićeva zamjerka
uporištima i postavili za kneza Mlečanina iz ugledne mletačke obitelji: to bi bilo u korist i da bi od ranijih autora predloženo l ili d bilo "nerazmjerno široko" otpada
same te obitelji kojoj se tako pružala mogućnost da poveća svoje bogatstvo, ugled i utjecaj sama od sebe ako se uzmu u obzir upravo spomenute činjenice, tj. točke
i Mletaka kao cjeline, jer bi time bilo osvojeno još jedno važno uporište na istočnoj medu slovima, vrlo upadljivo mjesto imena i veličina slova. Zbog toga
jadranskoj obali. Razlog za iznimno postupanje s Krkom je nesumnjiv: Dujam je već imao nema nikakva razloga ne prihvatiti jedan od starijih prijedloga, tj. d ili /
vlast na Krku, i to razmjerno čvrstu, pa Mlecima nije preostalo drugo nego učiniti to više što se dobro vidi desno oko (a lijevo naslućuje). U izboru između
kompromis priznavši Dujma za kneza i u koncesiju krčkog kneštva umjeti neke klauzule
koje će im bar u budućnosti omogućiti postizanje stvarne vlast nad Krkom. Zato su Mlečani 25
KUKULJEVIĆ 1875., 24.
dodijelili krčko kneštvo Dujmu samo za njegova života, nadajući se da će se stvarni odnos 26
RAČKI 1875-, 137. Napominjemo, da smo prihvatili Hammovo označavanje slova a koje
snaga tijekom vremena izmijeniti u njihovu korist. se razlikuje od uobičajenog slova "a" u glagoljici.
Ukratko, realnu vlast na Krku imali su Krčki knezovi također i u vrijeme, kada su u doba ^Doc., 487.
kneza Dujma iz oportunih razloga priznali suverenitet Mletaka kao vrlo opasne i jake 28
GEITLER 1883., 187.
pomorske velesile. Krčki su knezovi bili toliko jaki, da su Mleci bili prisiljeni obnavaljati "CRNČIĆ, 49.
im doživotnu koncesiju 1163. i 1198. Tek u doba dužda J. Tiepola (sredinom XIII. stoljeća) 30
STROHAL 1912-, 2.
Mleci su zaključili da je došlo do takve situacije, potjerali Krčke knezove i, dakako, odmah 31
ŠTEFANIĆ 1941., 275.
kao kneza instalirali duždeva sina - i grdno pogrješili. Krčki su knezovi ne samo uspjeli 32
HAMM 1952., 36.
otjerati uljeza, već su Mlečani novim ugovorom iz 1261. god. bili prisiljeni priznati Krčkim 33
knezovima trajno nasljedno pravu na Krk, što je neizmjerno ojačalo njihov položaj i 34
FUČIĆ 1982., 44.
osiguralo im vlast za punih daljnjih 220 godina (Potanje u MARGETIĆ 1980., 45-54). 35
36
HAMM 1952. 36.
356 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči 357
Črnićeva Desila i Strohalova Desida mislimo da nema sumnje: Črnčićev III. POSU - ČITANJE 5.1 6. RETKA
je prijedlog nedvojbeno prihvatljiviji.
Zašto je Desila posebno istaknut? Da bi se to razumjelo, treba uzeti Desila je spomenut u 5. retku, a riječ posl. u 6. Potrebno je smisao tih
u obzir način stjecanja vlasništva u ranom srednjem vijeku u onim dvaju redaka zajedno proučiti. Kako je tekst BP u 5. i 6. redu oštećen, teško
područjima, gdje nije u cijelosti prevladavalo langobardsko pravo. Već je dokučiti pravi smisao njegova sadržaja.
Expositio u odredbi Otona L, l, § 6 u Liber Papiensis37, ističe da se po lex Prethodno ćemo navesti dosadašnja objašnjenja rečenice koja se
Romana vlasništvo stječe samo dosjelošću i predajom stvari (usucapionibus proteže od kraja 4. do početka 7. retka:
et traditione), dok se po langobardskom pravu zemljište (predium) stječe i Rački je shvaćao taj odlomak približno ovako: (kralj Zvonimir) došao
pukom predajom isprave i bez predaje posjeda (licet non sit in possessione). je na otok; mi svjedoci krbavski i lučki župan; ovaj potonji je poslao
Nedvojbeno je na našoj obali bilo prihvaćeno upravo spomenuto Vitoslava na otok.
rimskopravno načelo. Zbog toga se i inače često spominje investitio38, tj. Crnčić je tumačio isti odlomak približno ovako: moji (tj. opata Držihe)
uvođenje u posjed, jer je ona najvažniji element prijenosa vlasništva. svjedoci (su) krbavski i lučki župan; ovaj potonji poslao je Vitoslava na
Investirati, uvesti u posjed, može samo vlasnik ili njegov predstavnik, otok.
missus ili nuncius. Od upravo nepreglednog broja investicija preko Hamm je predložio približno ovo: kraj 4. retka ne odnosi se ni na
predstavnika dosadašnjeg vlasnika spomenimo samo ispravu iz god. Zvonimira ni na svjedoke, već je povezan sa Zvonimirovim darovanjem
1067.39, sastavljenu u Ra veni i sačuvanu u izvorniku, kojom neki Petar ledine sv. Luciji i crkvi sv. JeroUma u Staroj Baski; krbavski župan i lučki
prodaje neku zemlju i odobrava svojem predstavniku da uvede kupca u svećenik Mratin(ac) (uveli su opata Držihu u posjed); to javlja treći
posjed: tradita tamquam per legittimam et meam corporalem tradicionem uglednik (Vinuslavac).
cjuamcjue eciam et istum meo missum nomine unitore filius Bernard, qu(am) Štefanić je 1969. god. ostavio posve otvorenim čitanje kraja četvrtog
de meis manibus in tuis milio, ut illuc tecum pergat od istas res et corporaliter retka i početka šestoga; uz župane spomenuti su i Pribineg u Vinodolu i
libi tradat itd. Za naziv nuncius vidi npr. i ispravu iz 1247. god. iz Cividalea: Jakov u otoku.
Et statim datus est nuncius ponendi in tenutam et corporalem possessionem.40 Fučić je povezao prethodna tumačenja: kraj četvrtog i početak 5. retka
Jasno je da je takav predstavnik vlasnika nešto posve drugo od svjedoka odnose se na svjedoke uvođenja u posjed; to su krbavski župan i
i ujedno neusporedivo važniji. MratinacMeđutim, po njemu je Mratinac lički (a ne lučki) župan; Pribaneg
To je razlog zašto je Desila u BP spomenut na vrlo istaknutom mjestu je poslanik u Vinodolu, a Jakov na otoku.
i na vrlo istaknuti način. On nije svjedok, on je predstavnik kralja Međutim, pod II. smo pokušali dokazati da Desila nije običan
Zvonimira, on je posl b (missus). svjedok, već Zvonimirov poslanik.
Da je do sastavljanja predloška došlo tek sredinom XILstoljeca, S druge strane, kako se riječ posl. pojavljuje tek u sredini 6, retka, tj.
sigurno je da županu Desili ne bi bilo dano ovakvo upadljivo počasno vrlo udaljena od župana Desile spomenutog početkom 4. retka, nameće
mjesto na ploči. Zbog toga ne dolazi u obzir godina 1150., već samo 1105. se misao da nije samo Desila poslanik, već da se tekst BP između Desile i
ili 1107. U daljnjem tekstu obrazložit ćemo da zbog drugih razloga treba riječi posl. odnosi na još neku osobu, tj. da riječ posl. treba čitati posl(i).
prihvatiti isključivo 1105. god. Mnogo je teže odgovoriti na pitanje, kako se zove ta druga osoba.
Naime, Rački i Crnčić mislili su da je riječ o županu lučke županije i čitali
početak nečitkog dijela druge polovice 5. retka: [žu](pan) i toga župana
povezivali s Prbnebgom iz šestog reda. Taj je prijedlog u novije vrijeme s
pravom napušten pa su Hamm i Štefanić čitali taj dio 5. retka "mra..."'. Pa
ipak, ako se točnije pogleda ledirano mjesto, vidi se da prvo slovo ipak
nije latinski "m" jer su vršci toga slova na tom mjestu (a i inače u BP) uvijek
7
Liber Papiensis, 569. profilirani u vrlo oštrom kutu, dok se na oštećenom mjestu dobro razabire
8
CECCHINI. U nas vidi npr. CD, I,100, br. 71; 137, br. 109; 140, br. 109). desni vršak, koji je zaobljen, a usto se vidi iznad toga vrška još neke tragove
'DELORENZI, 1961,220. koji bi zajedno s lijevim dijelom slova ipak činili slovo "ž" kako su to čitali
5
LEICHT, 1897. ISTI 1933., 71,140. Rački, Crnčić i toliki drugi do Štefanića.
Kako prihvaćamo Rački-Črnčićevo čitanje ž, otvara se pitanje čitanja

spominjao upravo "prezbitera".44 Hamm je kasnije (1980.)45 pokušao
slova "t" u "Mratinu", koje ni Hamma nije pretjerano uvjerilo. On je 1952.
obraniti svoje čitanje time što je upozorio na "ostatke title" iznad slova e.
god.41 posve hipotetski postavio svoj prijedlog čitanja ovako: "Ako (!) je
Ukratko čitanje Prb bnebga ili Prb bnebža nije nimalo uvjerljivo, a
naime iza onoga a (...) stajalo t itd." i na svoje pitanje: "je li takvo rješenje
prezbiter nebog još manje.
moguće?" odgovorio: "teoretski (!) jest", premda je, dodaje Hamm, takav
Hamm je dobro zapazio ostatak title iznad e, ali ne čini nam se nimalo
oblik (tj. Mratin) "zabilježen samo u unutrašnjosti". Sam je Hamm bio
uvjerljivim da bi se za taj ostatak moglo pretpostaviti da je riječ o titli koja
posve svijestan da je takvo rješenje daleko od zadovoljavajućeg i zbog toga
bi obuhvaćala i riječ "prezbiter" i riječ "nebog". Taj se ostatak može
dodao: "U svakom slučaju, ja još ne predlažem ništa (kurziv Hammov) jer
prihvatiti samo kao ostatak title iznad slova e - i ništa više. Usto,
to zapravo prelazi okvir ove radnje, a Bašćanskoj ploči posvetit ću drugu
nedvojbeno je da je klesar baš na tom mjestu natpisa očito "zabrljao" jer
studiju". Takva je studija izostala, već se umjesto toga 22 godine kasnije
je uočljiv njegov napor da popravi ono slovo, koje Štefanić čita kao "g" ili
Hamm zadovoljio time što je naglasio da je čitanje Mra(tin) "prihvaćeno".42
"ž", a Košuta "z", "ž" ili poluglas. Ali, nijedan od tih prijedloga ne
Time nisu ni u najmanjoj mjeri smanjene njegove vlastite sumnje u takvo
zadovoljava. Naše je mišljenje da je klesar ne samo krivo čitao predložak
čitanje koje je "teoretski moguće". Usto, ime Mratin = Martin nije
nego isklesano pokušao nespretno i loše popraviti. Smatramo da je
zabilježeno ni na Krku ni na drugim otocima, a ni na obalnom području
nasuprot Krka. odgonetka u ideji koju je predložio Hamm, tj. da se ne radi o: "Prbnebgu"
nego o više riječi. Predlažemo: Pr bbb (tj. Priba) ne(ga) b brat: titla nad e čini
Međutim, prihvaćajući čitanje ž, ne možemo ga kombinirati sa
nam se dobro razrješena s ne(ga), a u klesarevoj grješci u slovu poslije "b"
"župan" jer to ne dopušta očuvam tekst. Hamm je dobro čitao daljnja dva
vidimo neuspjeli pokušaj da se ligaturom napiše poluglas kojeg možda
slova r i a. Dobivamo dakle žra. Ono slovo nakon toga moglo bi doduše
uopće nije bilo u predlošku (ili je suvišan - kao u "ktraina"). Predzadnje
biti "t", kao što to čitaju Hamm (od 1952. dalje) i Štefanić (od 1955. dalje),
je slovo nečitljivo. Mislimo da ga smijemo popuniti s "t" "prema smislu",
ali bi ono isto tako (a možda još i bolje) mogli biti "l" te nakon toga možda
slično kao što se "prema smislu", koji su autori predlagali, dosad
fbcb. Nije li to žrel Vepriiiačkog zakona (ubirač podavanja)? Tako bismo
popunjavalo npr. sa "s":sbposl(a) i sa "z": azbposlb. Naš prijedlog ima,
dobili podatak da je Desila župan u Krbavi i ujedno ubirač podavanja u
čini se, prednost pred takvim čitanjem. Zašto bi upravo "Pribineg" bio onaj
Luci. To čitanje ne možemo smatrati sigurnim, ali nam se čini najmanje
koji šalje "Vitoslava" na otok? Prema Štefaniću (1955. god.) bi Pribineg bio
lošim. O tome vidi i u glavi V. ovoga rada.
43 poslanik u Vinodol, a Jakov na otoku, ali onda Pribinegova uloga u
U idućem, šestom, retku, nakon će, koji se povezuje s l(u)
prethodnog retka, dolazi prbbnebM b.posl. uvođenju u posjed ledine na Krku otpada. Sb je po smislu neuvjerljivo. A
pogotovu je neuvjerljivo da bi se, po Hammu, najednom pojavila u prvom
Je li riječ o imenu koje se još od Račkoga često tumači kao Pribineg,
licu jednine nova osoba: "Ja, Vinuslavac na otoku" - tj. da bi opata Držihu
Prvaneg ili slično? Nakon toga imena dolazila bi, kako se često tumačilo,
u posjed uveli župan Desimir i "skromni svećenik Martin" i da bi se kao
točka pa bi nastavak bio: s b posl(a) tj. on, Prvaneg, poslao je itd. Hamm se
jedini poslanik na otoku pojavio Vinuslav.
takvom (ili sličnom) tumačenju odupro upozorenjem da kraj toga imena
Sve postaje mnogo jednostavnije, ako se pretpostavi da su Desila i njegov
ne može završavati s a već, po uzoru na Držihu i Desilu s "a", nadalje da
brat bili Zvonimirovi poslanici (posli) i da su njih dva uveli Držihu u posjed ledine.
je ime PrbTmebga "nezgrapno" te da u njemu mnogo toga nije objašnjivo
I nastavak rečenice u 6. retku vrlo je oštećen. Sigurno se vide, kako
(npr. kako bi došlo do ispadanja b ispred g, do prelaženja glasa b u ν itd.
nam se čini, samo ova slova:CT'n..ie Nakon toga slijedi v(o) i u 7. retku
itd.) Zbog svega toga Hamm je smatrao da nije riječ o imenu nego o kratici
toče, dakle v(o)toce. Štefanić46 je 1955. god. popunjavao ovako vin(o)[d]le
za "prezbiter nebog": pr(ez)bfitr) b neb(o)g(b). Nastavak bi se čitao: Az b.
[efcM b) tj." (Pribineg je poslanik) u Vinodolu, a Jakov na otoku" i na tome
Hammov prijedlog nije nitko prihvatio. Ovakvo radikalno kraćenje 47 48
ostao još 1969., a s njime iste godine i Grabar, Nazor i Pantelić. Hamm
nije vjerojatno to više, što nema nad imenom ili bar dobrim dijelom imena
znak kraćenja a usto je malo vjerojatno da bi glagoljaš u XI. stoljeću
44
"'· —" -— -" —" - " ·* KOŠUTA, 355-357.
45
41
HAMM 1952., 28. HAMM 1980.,520.
46
42
HAMM 1980., 520. ŠTEFANIĆ 1955., 386.
47
43
HAMM 1952., 29. ŠTEFANIĆ 1966.^4.
48
Vidi ŠTEFANIĆ et al., 70.
360
se 1960.49, 1971.50 (i kasnije 1980. god.) usprotivio čitanju i "Vinodol" i

"Jakov" i 1980. god. predlagao čitanje vin[us]l[avbcb], tj. Vinuslavac, ali je da ninski biskup treba preuzeti crkvenu vlast nad "čitavom Lukom" ali
dopuštao da se riječ Vinuslavac shvati kao dvije riječi, tj. vinu u smislu N. Klaić primjećuje da crkveni sabor ni to pitanje nije bio u stanju riješiti
uvijek (ili stalno) i Slavac (vladar Neretljanske Kneževine) "po Baradi".51 jer je još 1266.god. Ninska crkva sastavila krivotvorinu po kojoj je navodno
Očito ni taj prijedlog ne zadovoljava. Skloni smo prihvatiti osnovnu ideju Bela IV. dao pravo ninskom biskupu "da ubire desetinu u lučkoj županiji".
štefanićeva čitanja, tj. da je riječ o Vinodolu pa bi Desila i njegov brat bili Smatramo da prigovori N. Klaić nisu na mjestu. Lučka se županija u
posli vin(o)[.d]le (i vse) v(o)toce tj. poslanici u Vinodolu i cijelom (??) otoku. XI. stoljeću vrlo često spominje u ispravama, koje doduše nisu sačuvane
Ali svijesni smo da ni taj prijedlog nije konačan. u izvorniku, ali kojima se ne može poreći vjedostojnost u odnosu ne samo
Prijedlog našeg čitanja 5. i 6. retka (i početka 7.) bio bi dakle: na vijesti o vladarima već i u njima navedene svjedoke i županije, a vrlo
5. mi župan b Desila Kr[ba]ve, ira[l bcb] vb Lu- često i u odnosu na dispozitiv. Zar bi doista kasniji nepoznati
6. će Prbbb ne(ga) b brat b posl(i) Vin(o)[d]le (i vsš) v(o)- krivotvoritelji dali maha svojoj mašti i izmišljali imena nepostojećih
7. toče županija? Neobično bi bilo i to, da su imena identičnih županija izabrali
Dodajmo par riječi o čitanju kraja 5. i početka 6. retka. krivotvoritelji skriptorija čak dvaju samostana. Usto, nije nimalo vjerojatno
Svi istraživači Stali su slova na kraju 5. i početku 6. retka BP l(u)ce, da bi krivotvoritelji rabili naziv lučke županije ne samo u pitanjima koja
pri čemu nije bilo sporno da je riječ o lučkoj županiji, poznatoj iz više se odnose na hrvatski teritorij, već i u pogledu darovanja otoka Maona,
isprava XI. i XII. stoljeća. I Fučić je još 1971. od prihvatio takvo čitanje.52 za koji se doista ne može reći da je pripadao lučkoj županiji. Jedan je od
Međutim, 1978. god.53 predložio je novo Stanje: l(i)ce, ali bez paleografskih svjedoka toga darovanja Viachiqo, iupanus de Luča.5* Za tu ispravu ne može
obrazloženja i to Stanje zadržao u svom glavnom radu iz 1982.54 i se reS da je lučki župan ubačen zato da bi se uvjerilo buduće generacije
najnovijem radu iz 1997.55 FuSćevo Stanje preuzeli su i neki drugi noviji "kako su u dalekoj prošlosti lučki župani bili uz kralja, kad se odluSvalo
autori *, koji se međutim nisu upuštali u paleografsku opravdanost. Jedino o zemljama u njihovoj županiji" - kako to kaže N. Klaić. Ukratko, sačuvane
je N. Klaić 1981. god. pokušala to Stanje opravdati povijesnim isprave sastavljene su na osnovi podataka što ih je sastavljač našao u
argumentima. w samostanskim analima, i onda na osnovi tih podataka sastavio isprave,
N. Klaić napominje da je o lučkom županu u ispravama do početka koje diplomatički nisu izvornici, ali je njihov sadržaj pouzdan. Problem
XII. stoljeća sačuvano samo sedam podataka, a oni potječu samo (!) iz dva bi se u odnosu na ispravu o darovanju otoka Maona mogao pojaviti samo
(!) skriptorija, samostana sv. Krševana i biogradskog samostana sv. Ivana. u pitanju, je li pouzdaniji tekst iz kartulara samostana sv. Krševana ili iz
Značajno je, nastavlja N. Klaić, da se lučki župan pojavljuje "samo (?) u sačuvane isprave iz XIII. stoljeća, ali mislimo da smo na drugom mjestu
onim ispravama tih samostana pomoću kojih je trebalo dokazati dokazali da je tekst kartulara bez ikakve dvojbe pouzdaniji od isprave koja
samostanski posjed na hrvatskom području, točnije na području - LUKE" je u XIII. stoljeću sastavljena na osnovi njega.59
(masnim slovima istakla N. Klaić). Oni su dakle uneseni u krivotvorine i Ukratko, postojanje lučkog župana nedvojbeno je dokazano za drugu
datirane XI. stoljećem s prozirnom svrhom da sud uvjere "kako su u polovicu XI. stoljeća.
dalekoj prošlosti lučki župani bili uz kralja, kad se odluavalo o zemljama Što se pak tiče paleografskog aspekta, on je isto tako nedvojben. Istina
u njihovoj županiji". God. 1185. splitski je crkveni sabor donio zaključak je, da je zadnje slovo u 5. retku dosta oštećeno, ali se ipak kako-tako
razaznaje ne samo lijevi luk i donje oko slova "u", već uz malo pozornosti
* HAMM1960., 160. ostatak gornjeg oka pa čak i - uz malo dobre volje - i središnja vodoravna
50
HAMM 1971., 164. crta. Sve to upućuje na ostatke slova "u" kao što su to ispravno čitali svi
51
HAMM 1980., 521. autori do 1978. god. Naime, slovo "i" ima u BP dva oblika, jedan stariji,
52
FUČIĆ 1971 .,387. koji se izravno povezuje na stariju oblu glagoljicu ( gornji dio, malu
ет
FUČIĆ 1978., 12. pačetvorinu i donji dio, polukružnicu koja se na svojem gornjem dijelu
54
FUČIĆ 1981.,44. izravnava i tako povezuje s gornjom pačetvorinom) i jedan noviji, latinični
55
FUČIĆ 1997., 114. "i", tj. okomita crta s kratkom vodoravnom crticom na vrhu i na dnu slova.
56
Npr. KATIČIĆ et al..,235; ŽAGAR, 9.
58
57
KLAIĆ N. 1981,295-296; ISTA 1988., 28. CD 1,112, br. 82 = Doc. 72, br.55.
59
MARGETIĆ 1995., 158-161.
362
Do 9. retka BP klesar je rabio isključivo stariji tip, i to ukupno 20 puta -, a

ni jedan jedini puta latinični "i" koje se pojavljuje tek od 9. retka dalje, i Robertove vlasti nad južnom Italijom, jer ju je pravno držao kao leno
to u alternaciji sa starijim oblikom (6 puta stariji, i 5 puta noviji oblik). rimske crkve.
Dovoljno je baciti pogled na ploču da se vidi da se na kraju 4. retka ne Nešto slično dogodilo se i s Petrom Krešimirom. U Dalmaciji je papa
može raditi ni o starijem ni o novijem tipu slova "i" Dakle, treba čitati želio ostvariti što potpuniji izravni utjecaj, osobito preko splitskog
l(u)ce.
nadbiskupa Lovre. To se vidi npr. iz izvanredno samopouzdanog tona
nadbiskupa, koji prigodom osnivanja samostana benediktinki u Splitu
IV. OKOLNOSTI NASTANKA BP 1068. god. donosi odluke s nedvojbeno javnopravnim značajkama: on
oslobađa samostan od pomorskih dažbina i dodjeljuje mu neke zemlje.61
Da bismo u potpunosti shvatili dublji smisao zbog čega je upravo 1105.
Takvo nadbiskupovo preuzimanje prerogativa, koje inače pripadaju kralju,
god. došlo do izrade BP, potrebno je bar u najkraćim crtama dati prikaz
nije se moglo sviđati Petru Krešimiru pa se on udaljio od pape, to više što
političke situacije oko Hrvatske i Dalmacije u drugoj polovici XI. stoljeća.
je u to vrijeme (1066. i 1067.) Bizant slavio velike uspjehe u Italiji
Vrhunac hrvatske ranosrednjovjekovne države bez sumnje je
osvajanjem Bana i drugih apulijskih gradova.
postojanje regnum Croatiae et Dalmatiae do kojega je došlo uz vrlo aktivnu
Dok je s Robertom Guiscardom kao izvanredno snažnim vladarom
i odlučujuću ulogu reformiranog papinstva šezdesetih godina XI. stoljeća.
papa imao nepremostive teškoće, dotle se odluka pape da se riješi Petra
Približno oko 1060. god. Petar Krešimir IV. počeo se nazivati kraljem
Krešimira mogla mnogo lakše ostvariti.
Hrvata i Dalmatinaca, što treba povezati s energičnim i uspješnim
Papa je brižljivo pripremao Krešimirovo uklanjanje, i to
prodorom rimske crkve osobito na područja nad kojima je do tada imao
koordiniranom diplomatskom i vojnom akcijom. Što se tiče diplomatske
svjetovnu vlast Bizant. Naime, god. 1059. papa Nikola II. primio je u
strane akcije, papa se oslonio na svoga vjernog suradnika Gerarda, koji je
vazalni odnos normanske vojvode u južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza
1064. god. postao siponskim nadbiskupom i bio žarkim pobornikom
Kapue, a Roberta Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, a i Sicilije
reforme. Vojnu akciju povjerio je papa normanskom velikašu Amicu, inače
nakon što i nju osvoji, te im dodijelio spomenute zemlje kao leno rimske
u trajnom sukobu s glavnim papinim neprijateljem Robertom Guiscardom.
crkve. Približno u isto vrijeme dolazi i do papina priznanja Krešimirove
Redoslijed je događaja uvjerljiv:
vlasti nad dotadašnjom Bizantskom Dalmacijom60. Papino priznanje vlasti
20.111.1074. papin legat Gerard nalazi se u Dubrovniku
hrvatskog kralja nad cjelokupnom Dalmacijom davalo je Krešimiru
ΧΙ.1074. god. grof Amico hvata Krešimira
međunarodnopravno opravdanje da usmjeri svoja nastojanja za
ΧΙ.1074. god. Gerard dolazi u Split
postizanjem realne vlasti i nad tim dijelom jedinstvenog kraljevstva
Χ.1075. god. Zvonimir daje pred Gerardom vazalnu prisegu papi.
Hrvatske i Dalmacije, regnum Croatiae et Dalmatiae kako ga Krešimir naziva
| Međutim, poznato je da je Zvonimir kao ban bio nametnut Krešimiru
približno od 1060. god. Svakako je naslov regnum Croatiae et Dalmatiae bio i već ranije. Zbog toga bi se vrijeme oko 1071 .-l 072. moglo prihvatiti kao
simbolom težnje ujedinjenja dalmatinskih gradova i otoka od Krka prema
doba kada se gasi realna vlast Krešimira. Već tada je Zvonimir nedvojbeno
jugu s Hrvatskom. Regnum Croatiae et Dalmatiae kao politički pojam,
glavna realna snaga u regnum Croatiae et Dalmatiae. To je ujedno vrijeme
proizašao iz sveze ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i
hrvatskog kralja, odgovarao je na dugotrajnom povijesnom planu kada Bizant definitivno gubi Bari (16.IV.1071.) i Palermo (1072.) i kada
narodnim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim interesima. bizantski car Roman Diogen doživljava katastrofalan poraz od Turaka kod
Manzikerta 28.VIII.1071. Na Balkanu je situacija za Bizant također očajna,
Ali, kao i u južnoj Italiji, tako i na istočnoj obali Jadrana, papa sa
a u dramatičnim događajima u svezi s bugarskim ustankom prema
svojim saveznicima iz mnogo razloga nije imao previše sreće. U južnoj
dopunama vijestima Skiličina Nastavljača oko 1072.-1073. sudjeluju i
Italiji papa je Roberta Guiscarda već 1073.-1075. smatrao kao svoga
hrvatske čete. Vijest da je "narod Srba, koje i Hrvatima zovu" krenuo
najvećeg, smrtnog neprijatelja. To je išlo tako daleko da je papa Roberta
protiv bizantske provincije Bugarske ne može se objašnjavati drukčije nego
izopćio iz crkve najprije u veljači 1074. i onda ponovno u veljači 1075. god.
da su čete i jednih i drugih pomogle bugarskim ustanicima. Drugi
Dakako da je to izopćenje imalo za izravnu posljedicu nezakonitost
bizantski pisac, Nicefor Brijenije, javlja da su oko 1072. god. Slaveni
pljačkali bizantsku provinciju Bugarsku i da su se "Hrvati i Dukljani
60
MARGETIĆ 1980., 219-238; ISTI 1997., 197-214. Vidi i ISTI 1997a., 253-272.
61
CD 1,109, br. 80 = Doc. 75, br. 57.
odmetnuli i pustošili čitav Ilirik". I kasnije vijesti o Hrvatima u Crvenoj

Hrvatskoj u Nicete Honijata i Ljetopisu popa Dukljanina treba sigurno Henrikova akcija u Italiji. Čim je Henrik IV. u proljeće 1090. god. sa svojom
povezati s upravo navedenim događajima.62 vojskom prešao Brenner i u travnju 1091. pobijedio sjevernotalijanske
Hrvatska je dakle u to doba na vrhuncu svoje moći, što je u izravnoj propapinske snage i odbacio ih južno od rijeke Pada, Ladislav se više nije
svezi s nadmoćnim položajem pape Grgura VII. u europskoj politici. God. nećkao pa je u svibnju 1091. napao papina saveznika, regnum Croatiae et
1077. papa doživljava puni trijumf nad svojim u to doba glavnim Dalmatiae. I pristaša Henrika IV., protupapa Klement III. postigao je
protivnikom, njemačkim kraljem Henrikom IV. koji je prisiljen poniziti se značajne uspjehe i istjerao papu Urbana II. iz Rima. Istina je da je Urbanova
pred Canossom, a 1079. god. čak i akvilejski patrijarh, dotad vjerni situacija već od druge polovice 1092. bila sve povoljnija, ali cjelovitom
Henrikov vazal, priznaje papu za svoga seniora. Grgur VII. već iduće regnum Croatiae et Dalmatiae nije mogao pomoći.
godine izopćuje kralja Henrika IV. i designira za njemačkog kralja U Zadru, glavnom dalmatinskom gradu, u protokolu isprave iz 1091.
švapskog vojvodu Rudolfa. U takvoj konstelaciji europskih sila dolazi do god. ističe se da je "Ladislav, kralj Panonaca, napao na Hrvatsku (Chroatiae
Zvonimirove odluke da pripoji Hrvatskoj srednjovjekovnu Slavoniju, koja invadens regnum) i postavio svoga nećaka Almoša za kralja u ono
je još od ranih desetljeća IX. stoljeća bila samostalno područje s vrlo jakim kraljevstvo (in illo statuit regem)"66 ili drugim riječima, da se u Zadru više
državnopravnim značajkama i koja je u X. i XI. stoljeću bila nekom vrsti ne priznaje postojanje cjelovitog regnum Croatiae et Dalmatiae: u onom (!)
brane u odnosu na snažnu mađarsku državu. kraljevstvu, ti. u Hrvatskoj, vlada Almoš, što znači drugim riječima da
Za Hrvatsku su se tako u svakom pogledu otvarale izvanredne Zadar sebe ne smatra dijelom toga kraljevstva.
perspektive. Ali njezin glavni europski zaštitnik, papinstvo, nije joj više Rabljani su već uskoro morali priznati mletački suverenitet,67 a Trogir
mogao pružiti dovoljnu pomoć, koja joj je u europskim previranjima bila i Split priznali su 1097. god. dužda za svog seniora.68
i te kako potrebna. Henrik IV. neočekivano se brzo oporavio. On se već Iz intituladje se nekih isprava dalmatinskog područja iz toga vremena,
1081. god. kruni za kralja Italije, a protupapa Klement III., izabran uz u kojima se spominje bizantski car pogrješno zaključuje da je Dalmacija u to
pomoć kralja, stvara Grguru VII. teške neprilike unutar same crkve. doba privremeno potpala pod Bizant, i to navodnom intervencijom Gotfrida,
Katastrofa je vrlo brzo došla. Henrik IV. opsjeda Rim, gdje ga Klement III. koji bi navodno sa svojim ocem Amicom prešao još 1083. god. u bizantsku
kruni za cara, Grgur VII. u očaju poziva Roberta Guiscarda u pomoć. Ovaj službu, krenuo 1091. god. s brodovljem i vojskom u Dalmaciju i utvrdio u
doista uspijeva potisnuti cara Henrika IV. iz Rima, ali Normani, vjernosti carstvu dalmatinske gradove Zadar, Trogir i Split te otoke Krk, Osor
"osloboditelji", pri tome pljačkaju Rim i time navlače bijes Rimljana na i Rab. Već smo odavno pokazali da nema dokaza da je Gotfrid ikada bio u
godine. VII. pa se ovaj povlači iz Rima i umire u Salernu već iduće
Grgura bizantskoj službi, niti da bi po Apuliji sakupljao za Bizant vojsku i brodovlje,
63
osvajao Dalmaciju i u njoj ostao stanovito vrijeme.*9

Nakon svih tih teških peripetija papinstvo se tek s najvećim U kontekstu situacije na Krku koncem XL i početkom XII. stoljeća, ovdje
teškoćama pomalo i postupno oporavljalo, ali je to bilo za Hrvatsku će biti dovoljno napomenuti da se Ladislavov nasljednik Koloman 1099. god.
64
prekasno. Zvonimir umire u proljeću 1088. god. Njegov nasljednik, upleo u nesretnu vojnu ekspediciju u Rusiju i da je upravo u toj godini boravila
Stjepan II, nije nipošto bio tako slab vladar kao što ga se često opisuje u u Dalmaciji mletačka mornarica, i to čak od proljeća do rujna, nedvojbeno u
hrvatskoj historiografiji. Ono malo što se o njegovom vladanju zna, govori želji da potakne i i organizira otpor prema ugarskoj vlasti u Hrvatskoj. Tek
u prilog tezi da je Stjepan II., posljednji Trpimirović, uspio sačuvati regnum 1102. god. Koloman uspijeva nametnuti svoju vlast u Hrvatskoj. Ali, to mu
Croatiae et Dalmatiae i da je ostao na čelu te države sve do upada ugarskog nije odmah uspjelo u Dalmaciji, drugom dijelu nestaloga regnum Croatiae et
65
kralja Ladislava u Hrvatsku u 1091. god. Taj Ladislavov napad na Dalmatiae. Tek 1105. god. on ulazi trijumfalno u Zadar. Iste godine na
Hrvatsku bio je plod sinkroniziranog djelovanja cara Henrika IV. i njegova zborovanju pred Zadrom priznao je Koloman dalmatinskim gradovima, u
ugarskog saveznika. Pri tome je Ladislav pričekao kako će se razvijati prvom redu Zadru, Splitu i Rabu velike povlastice.
70
62
O tom iscrpnije u MARGETIĆ 1998.
63 " CD 1,200, br. 16 = Doc. 154, br. 120
Potankosti u MARGETIĆ 1994., 1-50, osobito 43 i d. 67
64
MARGETIĆ 1982.-1985., 225 i d.
Argumentacija u radu navedenom u prethodnom bilješci, 47-48, bilj. 204. 68
CD I, 207-208, br. 167 i 168 = Doc. 178-179, br. 138 i 139.
65
O tome iscrpnije u MARGETIĆ 1996., 11-20.
" MARGETIĆ 1997 a., 83 i d.
70
CD П, 24, br. 21; STEINDORFF1984., 49 i d.
366
Sačuvana je i razmjerno pouzdana vijest u ispravi iz iste godine71, u

kojoj se medu prisutnima spominje i rapski biskup Lupus. Njega se Nije nimalo slučajno da je u trećem retku - takoreći cijelom njegovom
spominje i u drugom čudu sv. Krištofora u Legendi, koju je 1308. god. dužinom - spomenut "Zvonimir, kralj hrvatski" i da se u 5. i 6. retku
sastavio rapski biskup Juraj Hermolais,72 strastveni pristaša Mletaka, koji spominju kao njegovi poslanici (posli) krbavski župan i njegov brat. Kao
je legendama o čudima sv. Krištofora želio dokazati da je i u prošlosti sv. da se time želi naglasiti da otok Krk pripada hrvatskom kraljevstvu, točnije
Krištofor čuvao Rab od neprijatelja. Hermolais priča kako je u vrijeme rečeno (ako se u obzir uzme Krk kao dio nekadašnje Bizantske Dalmacije)
rapskog biskupa Pavla, koji je imao nadimak Lupus, u vrijeme kada da je prema BP Krk sastavni dio regnum Croatiae et Dalmatiae.
cjelokupna Dalmacija nije bila nikome podložna (Dalmatinorum tota simul Ali, već tijekom 1105. god. na Krk dolazi ugarska vojska, koja uvlači
proOincia nullijugo tune esset subdita), ugarski kralj (Ungarorum rex) poslao Krcane u pokušaj osvajanja Raba pa se situacija stubokom mijenja. Nije
svoga vojvodu Ugra, koga Hrvati zovu banom (ducem suum nomine Ugram, li očito da je u to doba u benediktinski samostan sv. Lucije prispio neki
cjuem Sclavorum vulgus banum vocat) s velikom vojskom da osvoji prougarski benediktinac, kojega je iz razumljivih razloga glagoljica previše
Dalmaciju. Vojvoda je pripremio 13 lađa, prešao na Rab i opljačkao ga. podsjećala na nekadašnji samostalni regnum Croatiae et Dalmatiae. Kako je
Rabljani su se oprli s tri lađe, pobili momčad u jednoj od protivničkih lađa, klesanje BP bilo već prilično poodmaklo, novi je politički trenutak ostavio
dok su posade drugih lađa poskakale u more i tamo nastradale (et interfecti traga u drugom dijelu BP, gdje se, uz još vrlo izražene elemente stare oble
defecerunt). Mislimo da ne bi smjelo biti sumnje da su upravo Krcani dali glagoljice, najednom sve više pojavljuju latinska slova. Nije li prihvatljivo
glavninu brodova. objašnjenje u tome da se uvođenje latinskih slova treba pripisati nekom
O ugarskoj nazočnosti na sjevernom Jadranu upravo u ovo doba vanjskom, političkom utjecaju? Da je ugarska vlast trajala na Krku nešto
postoji još jedna vijest. Naime, Ekkehard, opat samostana Aura kod duže, ne bi li latinica potpuno prevladala? Ali, ne samo što se ugarski
Bamberga (suvremenik tadašnjih događaja pa mu se može bez daljnjega napad na Rab, organiziran od (efemerne) ugarske nazočnosti, izjalovio, o
vjerovati, javlja da ja Koloman oko 1108. god. napao na obalne pogranične čemu uvjerljivo svjedoči Legenda o sv. Krištoforu, već je cjelokupni
oblasti Njemačkog Carstva. Očito je riječ o istočnoj istarskoj oblasti. politički razvoj situacije na Krku krenuo drugom putem. Na Krku je
Nazočnost ugarske vojske na Kvarneru potvrđena je, dakle, iz još jednog stvarnu vlast na osnovi ugovora s Mlečanima već za vrijeme mletačkog
pouzdanog vrela i dobro se povezuje s akcijom bana Ugre.73 dužda Dominika Michielia (1118.-1130.) čvrsto držao knez Bartol iz obitelji
Vijest o napadu bana Ugre na Rab posve je vjerodostojna i dobro se Krčkih knezova, a više je nego vjerojatno da je tako bilo i prije spomenutog
uklapa u tadašnju dramatičnu situaciju u kojoj su se nalazili gradovi i otoci ugovora, na koji su Mlečani bili prisiljeni, da bi im se, ako ništa drugo,
nekadašnje Bizantske Dalmacije od Krka, Osora, Raba sve do Splita. Za priznalo dominium eminens u očekivanju pogodnijeg trenutka, u kojem bi
nas je ovdje od važnosti, medu ostalim, isticanje činjenice da Dalmacija nije mogli postaviti na Krk kao kneza jednoga od članova neke vodeće
u to vrijeme (1105. god.) "nikome" pripadala. Pri tome se, dakako, misli mletačke obitelji. Ugarska je nazočnost potrajala, doduše, još neko kraće
na Hrvatsku, Mletke i Ugarsku. vrijeme (po svemu se čini do 1116. god.), o čemu svjedoče vijesti iz
74
Kako je tijekom 1105. god. Dalmacija već pripadala Kolomanu na osnovi Legende o sv. Krištoforu, koje djeluju vrlo uvjerljivo. Čim je ugarske
Kolomanove prisege i sporazuma s dalmatinskim gradovima, proizlazi da je nazočnosti na Krku nestalo, glagoljica je nastavila svoj normalni razvoj iz
sastavljanje predloška BP moralo uslijediti početkom 1105. god. oble u uglatu, tako da se u tzv. jurandvorskim ulomcima već može
Iz ovoga slijedi da godina, upisana na početku BP ne može biti konstatirati definitivnu pobjedu uglate glagoljice.
1107., nego upravo 1105. Dakle, od tri mogućnosti čitanja početka BP
otpada ne samo 1150., nego i 1107. god.
74
r Ugarska je nazočnost na Krku potvrđena i viješću iz Hermolaisove Legende o sv.
71
CD Π, 16, br. 12. Krištoforu prema kojoj je ugarski knez (comes) Sergije navalio na Rab, koji je u to doba
"MARGETIĆ 1976.-1978., 105 i d. = 1996a., 175 i d.; ISTI 1980., 26. već priznavao mletačku vlast. Pod Sergijevom su vlasti u to doba bili, nastavlja Hermolais,
"Chronicon 222. Vidi i ŠIŠIĆ 1944, 21-22 s neprihvatljivom tezom, naime da je riječ o "ostali otoci", a pokoravali su se i mnogi Hrvati (ac magna Sclavorum pars). Središte
Kolomanovu osvajanju dalmatinskih gradova i otoka, "koje je zapadnorimsko carstvo (ili Sergijeve vlasti bio je Krk, iz kojega je i krenuo napad na Rab (nam de Vegla exierat
njemačko) još od vremena Karla Vel. svojatalo za sebe". exercitus), koji su potpomagali Osorani, Cresani i Senjani. Smatramo da je do toga napada
došlo 1116. god. O tome vidi i MARGETIĆ 1976.-1978. i ISTI 1996a.
368
Hn>atska i crkva u srednjem vijeku
Glagoljica, koja je još stoljećima sastavni dio hrvatske kulture na

Krku, ujedno je i dokaz čvrste snage i nazočnosti na Krku moćne obitelji 6) Slično je i s glasom "v". Za njega se u pravilu rabi stari glagoljski
Krčkih knezova (od XV. stoljeća dalje zvane i Frankapanima). Realnu vlast oblik - ali u 13. retku upisano je na jednom mjesto (navodno) ćirilično "v".
nad Krkom prisvojili su Mleci, kao što je to poznato, tek 1480. god. 7) Samo u 12. i 13. retku pojavljuje se poseban znak za poluglas.
Jedini, koji je to pokušao šire objasniti bio je Hamm.
V. POJAVA NOVIH SLOVA U BP Njegov se prijedlog79 (na prvi pogled) čini najprirodnijim. On zastupa
U ovome radu pošli smo od činjenice koja nam se čini nedvojbena. ideju o sukcesivnom postanku natpisa: najprije je u doba Zvonimira opat
Naime, ne bi smjelo biti sumnje da je sastavljač koncepta, po kojem je Držiha "klesao sam" vijest o Zvonimirovoj darovnici, i to "vrlo brižljivo"
klesar prenosio tekst na unaprijed pripremljenu veličinu kamena, točno te nešto manje uspješno potpise onih koji su ga uveli u posjed ledine;
rasporedio slova i sadržaj, osobito imena uglednika itd. desetak ili više godina kasnije Držihin nasljednik Dobrovit uklesao je,
Pa ipak, tomu se naoko protivi okolnost da se u isklesanom tekstu nastavlja Hamm, minacijsku formulu u kojoj se već nalaze nova slova "m"
postupno uvode nova slova, tako da se neka pojavljuju u dva oblika. Doduše, i "o", i ubrzo nakon toga on restaurira crkvu sv. Lucije i uvodi i latinsko
za dva oblika slova "a" koja se pojavljuju na cijeloj ploči može se prilično slovo "i". Naknadno je dodan zapis o Mikuli "rukom koja nije bila toliko
uvjerljivo pretpostaviti da ona odgovaraju dvama vrlo sličnim glasovima. To vješta glagoljici". Taj nevjesti klesar dodao je latinska slova "t" i "n" i nove
je 1952. god. Hamm na osnovi ideja Crnčića i Milčetića nakon temeljite analize posebne znakove za poluglas.80 Košuta81 se 1952. god. doduše nije složio
protumačio uvjerljivom tezom da je grafem "a" namjerno uzet iz starijeg s datacijom koju je predložio Hamm, ali je istaknuo prihvatljivost te ideje.
pisma da bi označavao glasovnu nijansu.75 Zbog riječi obladajućago i žrđlbcb Pa ipak, ideja o sukcesivnom pisanju BP nije naišla na odziv. Jedino
bili bismo skloni tumačiti ga kao glas između "a" i "e". je sam Hamm ostao pri svojem mišljenju sve do 1980. god.82, u članku koji
Ali druge se dublete pojavljuju na način koji nije lako objasniti: su (začudo) potpisali i Štefanić i Fučić.
1) stari oblik glasa "m" pojavljuje se sve do 5. retka, a novo, latinično Ali, s druge strane, ako je ploča nastala najednom, treba objasniti,
"m" pojavljuje se tek u 8. retku u riječi am(e)n b. kako se u drugome dijelu ploče postupno pojavljuje sve više slova koja
Doduše, Hamm76 pri kraju 4. retka i u sredini 5. retka vidi taj novi ne nalazimo u prvom dijelu. Štefanić se 1955. god. M zadovoljio time što
oblik slova "m", a od Stefanića77 i Hamma n vjeruje se da se novo "m" je napomenuo da u BP strana slova "i", "o", "m", "n", "t", "dolaze pored
nalazi i u drugoj polovici 5. retka, ali, sva su ta mjesta toliko nečitka da se glagoljskih slova". Ali, on nije pokušao objasniti razlog neobičnoj
zbog toga taj prijedlog ne može prihvatiti kao dovoljno utemeljen. postupnosti pojavljivanja.
2) Starije "o" pojavljuje se isključivo do 9. retka. Međutim u devetom Noviji su se autori zadovoljili time što što su odbacili Hammovu tezu
retku na početku (moli) i pri kraju (Dbrovitb) dolazi novo Oatinično) "o" 0 sukcesivnom klesanju i zadržali se na tvrdnji da je pojava dubleta dokaz
premda u sredini ipak dolaze dva stara "o" u riječima "boga" i "opat". prijelaznog stupnja od oble u uglatu glagoljicu.
3) Novo latinično "t" pojavljuje se tek u desetom retku u riječi bratiju. Mislimo da pitanje zaslužuje da ga se ponovno otvori. Naime, ne
Ono se pojavljuje do kraja teksta BP još 5 puta, ali u neujednačenom obliku. može a da ne izazove čuđenje da se od devetog retka dalje pojavljuje
Pa ipak staro se glagoljsko "t" u tom dijelu natpisa pojavljuje još jednom izmjenično poraba starih i novih oblika. Da bismo vizuelno predočili tu
u riječi "devetiju" u 10.-11. retku.
neobičnu značajku drugog dijela BP, prikazujemo ovdje njihovo
4) Staro glagoljsko "n" sačuvalo se kroz cijeli tekst, na nekim mjestima pojavljivanje po retcima, s time da ostala slova ne zapisujemo i s time da
donekle neujednačeno (npr. dva puta u 7. i jedamput u 8. retku). Latinično stare oblike predočavamo malim i svijetlim slovima a nove oblike velikim
"n" nalazi se samo u zadnja dva retka. 1 masnim slovima.
5) Staro glagoljsko "i" nalazimo od početka do kraja BP, ali tu i tamo
(osobito od 9. retka) pojavljuje se također i latinični "i", i to tako da je šest
puta napisan stariji a pet puta noviji oblik.
"HAMM1952., 25.
80
75
HAMM 1952. 33-36; usp. HAMM 1980., 522. HAMM 1980., 522.
76
HAMM 1952.26. 81
KOŠUTA 1936., 358. Treba napomenuti da je već ŠTEFANIĆ 1936., 6 pomišljao na tu
77
ŠTEFANIĆ 1936., 2. ideju, ali se kasnije od nje jasno distancirao. Vidi ŠTEFANIĆ 1955.,387 i 1969., 34.
78
HAMM 1952., 27. 82
HAMM 1980., 520.
83
STEFANIĆ1955., 386.
redak 9 t - M - O - i - o - o - O - I ulomcima ostala stara slova "m", "v", "n", "o" i "stari" poluglas, a da je
redak 10 i - v - v - O - T - I - v na njima prihvaćeno samo latinično "i". Ovo zapažanje još više zaoštrava
redak 11 t - i - v - n - i - n - T - O pitanje, zašto se u BP pojavljuju novija slova "m", "o", "t".
redak 12 O - v - i - n - i - v - T - N - I - M Nije nimalo vjerojatno da bi do spomenutog uvođenja novih slova i
redak 13 I - V - O - T - O - V - t - I - v - N - O njihova neobičnog ispreplitanja sa starim došlo zbog toga što je rad
Evo usporednog pregleda starih i novih slova od 8. retka dalje, tj. od povjeren novom klesaru jer je i taj novi klesar radio po predlošku. Još je
retka u kojem se počinju pojavljivati nova slova: manje prihvatljivija teza da bi već prvi sastavljač pripremio takav
predložak u kojerh bi postupno ubacivao nova i ujedno do kraja natpisa
Slovo redak Ukupno zadržao stara slova. Ne ide ni teza da bi sam zapis o Mikuli (druga
8 9 10 11 12 13 polovica predzadnjeg i cijeli zadnji redak) bio naknadno pridodan
osnovnom tekstu pa da bi zbog toga novi sastavljač toga dodatnog teksta
1. Stari oblici kao slabiji poznavatelj glagoljice pripremio tekst s "prijelaznim" oblikom
- - - - - - oble glagoljice u uglatu. Međutim, o nekom "prijelaznom" tipu glagoljice
m -
- - - - jedva da se i u tom dijelu moglo govoriti, jer njegova slova "i", "b", "e",
o 1 2 3
- - "š", "e", "v", "t", b" (...) d (...), "k", "u", 'T, "a", "v", "e" (...) "u", T, "u",
t 1 2 1 1 5
- -
"c" (...), "i", "v" (...), "c", "d", svojim oblikom nimalo ne odudaraju od
n 1 1 2 1 5
i 5 1 1 2 2 - 11 prethodnog teksta.
Nije li očito da postupno ubacivanje novih slova u BP treba pripisati
v 2 1 3 1 2 1 10
nekom vanjskom faktoru izvan normalnog razvoja glagoljice? Ako
poluglas 1 5 4 4 4 3 21
usporedimo Krčki natpis (možda iz druge polovice XI. stoljeća) s BP kao
novijim (početak XII. stoljeća) i s Jurandvorskim ulomcima kao još novijim
Ukupno 11 12 8 10 9 5 55
natpisom (vjerojatno iz XII. stoljeća, svakako nakon BP), zapažamo da su
2.Novi oblici • : --· ··· u sva tri natpisa istovjetni "stari" "m" i "t" te "novo"i". Nasuprot tomu,
m 1 1 - 1 1 _ ·."'".! ' -'· 4 novo "m", o", "t" i "n" pojavljuju se samo u BP, ali ne i u druga dva
o 2 1 1 1 3 8 natpisa, jedan stariji i jedan mlađi od BP. Drugim riječima, novi "m", "o",
t - 1 1 1 1 1 5 "t" i "n" su "uljezi" u glagoljici BP, koje se može objasniti isključivo
n - - '- - 1 1 ' 2 privremenom nazočnošću i utjecajem vanjskog elementa.
i - 1 1 - 1 2 • 5 Rješenje problema pojave novih latinskih slova u drugome dijelu BP
v . . . . ' _ _ ·,·. -,-, .. 2 sastojalo bi se, dakle, u tome, da je neki prougarski benediktinac izravno
'_ 2
poluglas ' - - - 1 2 ·'·" " "*' : 3 u postojeći stariji predložak ubacio tu i tamo ona slova za koja je smatrao
da će pobuditi najmanji otpor u redovničkoj zajednici. Da bi svoj postupak
Ukupno 1 5 3 3 6 11 29 učinio što bezbolnijim, on je pri tome zadržao na mnogim mjestima i stari
oblik istih slova. Kako je klesanje i drugog dijela BP trajalo stanovito, ne
Sveukupno 12 17 11 13 15 16 84 baš posve kratko vrijeme, isti je benediktinac isto tako kratkim putem u
predložak postupno dodao još nekoliko novih slova, a klesar je pri tome
Po retcima odnos starih i novih slova izgleda ovako: u osmom retku bio, dakako, samo puki izvršitelj narudžbe. Ne vjerujemo da je došlo do
11:1; u devetom 12:5; u desetom 8:3; u jedanaestom 10:3; u dvanaestom 9:6 izmjene klesara, jer je većina starih slova u zadnjih nekoliko redaka u biti
i u trinaestom 5:11. Dakle, do dvanaestog retka pretežu stara slova i tek identična s istovjetnim slovima u prvom dijelu ploče.
od zapisa o Mikuli broj novih slova uočljivo nadmašuje broj starih. Priznajemo da ne vidimo drugi način objašnjavanja neobičnog naglog
Ako to usporedimo s Jurandvorskim ulomtima, koji su nedvojbeno povećanja novih slova u drugom dijelu BP i ponovnom nestanku tih slova
nešto novijeg datuma od BP, ali s njom čine utoliko cjelinu, što je BP lijevi, u Jurandvorskim ulomcima, tj. na desnom pluteju u istoj crkvi.
a spomenuti ulomci desni plutej, primjećujemo da su u Jurandvorskim Tako nam BP i Jurandvorski ulomci ujedno otkrivaju bar neke tragove
borbe oko Krka u XII. i XIII. stoljeću u kojoj su konačno Krčki knezovi ne otoka Krka".90 Smatramo da je Kostrenčić bio na dobrom putu i da je bio
samo uspjeli, nakon kratke ugarske prisutnosti, zadržati realnu vlast nad vrlo blizu točnom rješenju samo što za njega nije pružio dokaze na osnovi
Krkom, nego čak i ojačati, u kulturnoj sferi papinim priznanjem vrela. Nažalost, nepotrebna Baradina ideja o nekoj krajini na Kvarneru
staroslavenske glagoljaško-rimske liturgije 1252. god. - barem za ostala je do danas vrlo živa u našoj historiografiji, premda je čak i sama
benediktinski samostan sv. Nikole u Omišlju - a u političkoj mletačkom N. Klaić, koja se opetovano (i neuspješno) bavila problemom krajine, bila
priznanju nasljedivosti krčkog kneštva u obitelji Krčkih knezova 1261. prisiljena odbiti Baradino objašnjenje pojma krajina u BP: "Barada nije znao
godine. da se Dalmatinska marka raspala oko 1070. god."91 Po njoj je "krajina -
continens, to jest kopneni dio nekadašnje Marke". Ali ni ona nije bila
VI. KRAJINA previše uvjerena u tu svoju hipotezu jer oprezno dodaje da je "ovo samo
U rečenici vb dni kbneza Kosbmbta obladajućago vbsu kbrainu jedan od prijedloga". Pa ipak, još 1997. god. Fučić tvrdi n da se iz
jozornost privlači pojam krajina. Po Crnčiću je krajina "imala biti blizu analizirane rečenice može zaključiti da ona govori o prošlom vremenu, i
Crka, a valja da i do samoga Krka i oko njega."84 Rački je krajinu to "prije očiglednog raspada organiziranog teritorija u koji je bio uključen
ibjašnjavao kao regio finitima, confinium, K dakle pogranično područje i i otok Krk", tj. upravo "krajine". Zbog toga su Štefanić, Grabar, Nazor i
azmišljao ovako:86 u ispravi kralja Petra Krešimira IV. iz 1070. god. Pantelić zaključili da se Krajinu u BP još nije uspjelo identificirati.93
pominje se Cosmas, iupanus de Luča; možda je on osim Luke imao još i neku Želimo li objasniti pojam krajine u BP, treba krenuti od postavke da
rugu obližnju župu i sam otok Krk, pa bi ta cjelina bila sadržana "u onom "krajina" na širem kvarnerskom području nije spomenuta ni u jednom
bćenitom izrazu 'k braina." Taj isti župan vladao je za opata Dobrovita dokumentu ni u XI. stoljeću ni kasnije. Ona je samo plod kombinacija M.
tim područjem prije 1118. god., tj. prije nego što su Mlečani osvojili Krk.87 Barade, koji je N. Klaić bezuspješno pokušala poduprijeti dodatnim
Rački je, dakle, objašnjavao pojam krajine širim upravnim područjem, argumentima. O tome smo opetovano94 pisali pa kako nitko nije ni
lično npr. i Šišić, po kojem bi knez Kuzma prije mletačke vlasti "vladao pokušao pobiti naše argumente, ne bismo se na to ponovno vraćali.
ir otokom, a čini se i susjednom obalom".88 Jasno je da je sastavljač predloška u natpisu želio potvrditi
Mnogo je određeniji pojam krajine predložio Barada.89 Po njemu je zakonitost stjecanja zemalja koje su pripadale samostanu sv. Lucije. Zato
•ajina zapravo "Libumija franačkih anala IX. st., odnosno točnije, sastavljač natpisa ističe da je u vrijeme gradnje crkve knez Kosmat "vladao
Jgranična vojnička jedinica, marcha, koja je obuhvaćala otoke i susjedno čitavom krajinom". U definiranju ovoga pojma krajine može pomoći
95
•vatsko kopno". Kostrenčić je nepotrebno oštro odbio sve Baradine odluka splitskih vlasti od 9.VH.1341. o javnom nadmetanju u povodu
ijedloge o postojanju krajine kao vojničke pogranične oblasti koja bi davanja u zakup općinskih prihoda na Šolti. U toj odluci stoji, uz ostalo,
»uhvaćala Krk i okolne krajeve, a Baradino objašnjenje pojma krajine u i ova: "svaki zakupac dobivat će od svih, koji obraduju (laborant) zemlju
' nazvao "tamnim početkom njegove (tj. Baradine: L. M.) Krajine, a onda u Donjem Polju (in Campo Infenori) toga otoka, trećinu, a od krajina (de
Ije sve jače radi fantazija u njenu izgrađivanju" i dodao da bi se ta Craiinis) oko toga Polja četvrtinu, od krajina iznad rečenih krajina petinu,
ajina u BP "mogla sasvim dobro odnositi na krajinu otoka Krka u a od pašnjaka prve godine šestinu. Od onih pak koji obraduju zemlju u
premosti s gradom Krkom". Kostrenčić se pozvao na neke primjere iz Gornjem Polju dobivaju zakupci prihoda četvrtinu, od krajina oko samog
;ademijma rječnika iz kojih se vidi "da se taj pojam 'krajina' nipošto ne Polja petinu, a od krajina izvan rečenih krajina šestinu". Pregledno bi to
>ra protezati na geografske površine van tog otoka" tako da se u BP izgledalo ovako:
sravo želi reći "da je knez Kuzam iz grada Krka vladao cijelom krajinom
RNČIĆ 1865., 18.

oc. 489. 90
KOSTRENČIĆ 1953., 8-9.
\ČKI 1875., 152. " KLAIĆ N. 1969., 11.
. dj., 153. 92
FUČIĆ 1997., 117.
ŠIĆ 1914a., 138. 93
ŠTEFANIĆ et al., 70.
1952., 13 i d. 94
O tom pitanju vidi iscrpno MARGETIĆ 1990Б. 39-62.
374
na užem obradivom području Donje Polje Gornje Polje

1/3 poruku - inače se ne bi našla na ploči na kojoj je svaka riječ dobro odvagnuta.
na obližnjim krajinama 1/4 Smatramo da odgovor na to pitanje treba tražiti u načinu na koji se
na udaljenim krajinama 1/4 1/5
1/5 organiziralo samostanske zajednice. Kao što je poznato, neka samostanska
na pašnjacima (10. god.) 1/6
1/6 zajednica mogla je obuhvaćati vrlo mali broj redovnika (npr. tri ili četiri).
Takav "začetak" samostana nazivao se domus simplex. Tek nakon što je
U daljnjem tekstu opisuju se točno granice užeg obradivog područja redovnička zajednica znatnije brojčano povećala, ona je postajala domus
(tzv. Campus) i krajina. U ostala brojna, inače za ekonomsku i pravnu formata. Naime, za njezino definitivno organiziranje bilo je potrebno
povijest vrlo zanimljiva pitanja, ne možemo ovdje ulaziti jer bi nas to
najmanje 12 redovnika i još jedan, izabrani opat. To smo istaknuli još 1990.
previše odvuklo od osnovne teme. Vidljivo je da se na otoku Šolti, a,
god.99 u povodu istraživanja, kada je Franjevački samostan na Trsatu
dakako, i na drugim otocima i obalnim područjima, riječ krajina rabila u
postao domus formata s opatom na čelu. Na to nas je još u to vrijeme
smislu zemljišta koje se nalazi bilo u neposrednoj blizini bilo nešto
udaljenije od obrađivanih zemljišta. Na gradskom je području nad takvim upozorio dr. E. Hoško, na čemu smo mu se još onda pismeno zahvalili.100
neobrađenim zemljištima imao "koristovno vlasništvo" grad, a izvan I za BP ta je okolnost, dakako, od najvećeg značenja: kako je Dobrovit
gradova kralj ili onaj kome ih je kralj dodijelio. Sastavljač BP želio je uopće mogao biti opat, dakle na čelu samostanske domus formata, ako je
analiziranom rečenicom istaknuti da je knez Kosmat u vrijeme zidanja samostan u doba gradnje crkve imao samo devet redovnika? Samostan je
crkve imao punu vlast nad neobrađenim zemljištima na Krku. mogao imati opata samo uz pretpostavku da je u njemu bilo bar 12 + 1
To, dakako, ne isključuje neizravni politički smisao vijesti o knezu redovnika, a natpis govori samo o 9 + l redovnika.
Kosmatu: jasno je da je onaj koji je imao vlast nad neobrađenim zemljištem Iz ovoga se vidi da sastavljač predloška nije rečenicu o Mikuli napisao
na Krku, imao ujedno i javnopravne ovlasti koje mu je dodijelila suverena kao više-manje suvišnu dodatnu vijest o nekim okolnostima iz prošlosti
vlast na Krku. samostana, već da je napomena o Mikuli važan element zapisa kao cjeline.
Ujedno, time otpadaju teze da bi taj Mikula bio naziv nekog predjela na
VII. SV. LUQJA KAO DOMUS FORMATA Krku.
Ukratko, zajednica sv. Lucije s "Mikulom" tumači i opravdava
U rettima 9-11 natpis obavještava da je opat Dobrovit sagradio crkvu
postojanje opata u samostanu sv. Lucije, koji bez samostana "Mikula" ne
zajedno s devetero redovnika. Na prvi pogled taj podatak ne bi trebao bi bio domus formata.™
izazvati posebnu pozornost Međutim, njega treba povezati sa zadnjom
rečenicom natpisa, po kojoj je "u tim danima" Mikula bio u zajednici sa
Sv. Lucijom. Čemu te obavijesti? Zašto natpis na tome inzistira? Hamm
je 1952. god.96 pokušao taj podatak objasniti time što je nakon Držihina i 99
MARGETIĆ 1990b., br. 25,66 (bilj. 3), 72 (bilj. 36).
Dobrovitova zapisa na ploči ostalo još nešto mjesta pa je zbog toga dodan 100
Vidi npr. OSTOJIĆ, 53: "Da je opatija mogla biti kanonski priznata kao samostalna (sui
i podatak o Mikuli. Iz tih se Hammovih riječi vidi da je on taj podatak iuris), morala je brojiti barem dvanest monaha". Koristimo ovu prigodu da zahvalimo
smatrao nevažnim i posve slučajnim: da su Držihin i Dobrovitov zapis akademiku F. Šanjeku i prof. dr. M. Bogoviću na dragocjenim savjetima i pomoći u svezi
popunili ploču, podatak o Mikuli ne bi se, dakle, po Hammu, uopće sa starijom poviješću redovništva.
pojavio. I drugi autori nisu o tome mislili drukčije. Strohal je napomenu 101
CRNČIĆ 1888-, 41 upozorava da je pridjev "sveti" za Mikulu "zaboravio ili pisac napisati
o Mikuli 1912. god. okarakterizirao kao pripomenu97, Štefanić 1955. god. ili klesar zaklesati". Ovdje bismo dotakli još jedno pitanje: je li u doba Zvonimirova
kao dodatak9* o nekoj redovničkoj zajednici u prošlosti. Ipak, ostaje otvoreno darivanja ledine sv. Luciji postojao u Baski samostan sv. Lucije ili nije. Po RAĆKOME1875.,
pitanje, čemu je uopće bilo potrebno uklesati vijest o Mikuli ako se 147 i d., KLAIĆU V. 1901., 79, ŠIŠIĆU 1925., 582 - da spomenemo samo neke autore -
postavimo na stajalište da je BP nastala "najednom" kao što Štefanić i samostan je već tada postojao; nasuprot tomu, CRNČIĆ 1888., 318 nije u to vjerovao, već
drugi ispravno ističu. Ta je rečenica morala imati neki smisao, neku važnu je bio mišljenja da je Zvonimir dao ledinu nekim benediktincima drugog samostana pa su
95
Zlatna knjiga, 62-72. oni naknadno izgradili i crkvu i samostan. Približno tako misli i HAMM 1980., 522. Štefanić
%
HAMM 1952., 25. je pitanje ostavio otvorenim, 1955., 387. Naš najbolji poznavatelj benediktinaca u Hrvatskoj,
97
STROHAL 1912., 4. О5ТОДС 1964., 171 sklon je tvrdnji da je Zvonimir osnovao samostan sv. Lucije u Baski
98
ŠTEFANIĆ 1955., 387. kao kraljevski samostan. Dodali bismo da je samostan sv. Lucije u doba Zvonimira tek
zajedno s drugim samostanom, sv. Nikolom (kod Omišlja?) bio domus formata.
VIII. STRUKTURA I PORUKA BP
3. Kompozicija BP u odnosu na spomenute uglednike
1. Struktura s književnog motrišta
O književnoj strukturi pisali su dosad najkompetentnije Hercigonja Smatramo vrlo indikativnim način na koji su navedene ugledne osobe
i Bratulić. Hercigonja je naglasio ritmičko pulsiranje, artikuliranost na u BP. Već smo opetovano naglasili da je natpis sastavljen na osnovi predloška,
logičko-smisaone članke, anaforičko ponavljanje i utvrdio utjecaj što ga je kojega je sastavljač vrlo brižno pripremio. Predložak je nedvojbeno davao
zajednička staroslavenska književnost "izvršila na glagoljaša, sastavljača točnu uputu klesaru o broju i vrsti slova u pojedinom retku tako da bi klesar
bašćanskog" kartulara."12 Bratulić je još 1970. god. isticao da BP nosi odlike mogao svoju pozornost usmjeriti na klesarski što kvalitetniju izradu
književnog, tradiranog izražavanja, što obično nije do tada isticano.103 Sa predloška. Osobe koje se spominju raspoređene su po retcima ovako:
svoje strane Stamać je, govoreći o BP kao "kamenom prijepisu iz l : AZb
kartulara" istaknuo razliku Držihine i Dobrovitove poruke, odnos u 2. OPATbDRbŽIHA...
pogledu veličine obaju zapisa, koji odgovara zlatnom rezu, upozorio na 3.... Z bV bNIMR bK bRAL bHR bVAT bSK bi...
okolnost da BP počinje i završava prvim i posljednjim slovom grčkog alfabeta, 4
nadalje, da "središnje mjesto kletve odaje jezgrenu misao, upravo smisao 5. MIŽUPANb D « E * S * I * L * A . . . .
Stava Obrambenog' zapisa ploče i još na mnogo drugih zanimljivih 6. ..PRBb....
xtjedinosti i zaključio da je "Bašćanska ploča (...) književno djelo".ш 7
Svakako treba pripomenuti da je književni aspekt bio uvjetovan i 8
»kolnošću da je riječ o lapidarnom tekstu u doslovnom značenju te riječi. 9 AZbOPATbDBROVITb...
. Struktura tekstnih jedinica 10
11 KbNEZAKOSbMbTA
Njome se pozabavio Žagar105 u iscrpnom i inspirativnom radu u
12
ojem je kao osnovu svoga istraživanja uzeo golemi doprinos istraživanja
13
. Fučića, čije čitanje prosuđuje "u današnjim okvirima našeg znanja
Dnačnim". Svojim minucioznim raščlanjivanjem strukture teksta BP autor Ovakva kompozicija sigurno nije slučajna. Već smo prethodno
uzeo u obzir dosadašnja shvaćanja i pridodao nove prijedloge u pogledu naglasili da je za sastavljača predloška središnja ličnost župan Desila, čija
meksije teksta. Konačni je rezultat njegovih istraživanja da je temeljni je uloga naglašena nešto većim slovima, točkama između pojedinih slova
)herencijski čimbenik106 - "sama crkva sv. Lucije", a jedan je od njegovih imena i mjestom na ploči, koje odmah privlači pogled gledatelja ploče.
ijedloga objašnjenja početnog azb u BP, da se zapravo ne radi o grješki Drago mjesto po važnosti zauzima opat Držiha. Riječ AZ b koja se odnosi
ssara, kako se to tumači od Košute dalje, već da taj az b "zajamčuje tekstu na njega, vrlo je spretno zadržana na kraju prvog retka, tako da je opat
ilovitost" i da griješe oni koji prevode BP bez toga početnoga "ja". Time dobio vrlo počasno mjesto na početku dragog reda. Upada u oči i mjesto
se po Zagara dobila granična povezanost makrojedinica i mediojedinica dodijeljeno hrvatskom kralju Zvonimira. Njegovo ime obuhvaća takoreći
bi čitav
ja". 107 tekst bio podijeljen na tri veće cjeline, od kojih svaka započinje cijeli dragi redak. Imena ostalih triju osoba mnogo su manje istaknuta. Što
se tiče drugog poslanika, Pribe, on je po našem čitanju samo brat
prvonavedenog poslanika, opat Dobrovit je dobio mjesto posve na kraju
9. retka, a gledatelj neće biti posebno impresioniran ni položajem kneza
[ERCIGONJA 1975., 116-117. Vidi ISTI 1983., osobito 531 i d,; ISTI 1994., osobito 31. Kosmata. Ipak, i kod njih je sastavljač predloška pazio na to da slova
i razmišljanja SLAMNIGA1981., 9-10. Vidi i MOGUŠ u: Zvonimir 1997., 75-90, osobito njihovih imena nisu podijeljena na dva retka.
S. Od istog autora vidi već i 1967., 322-326, osobito 266 i d.
lATULIĆ 1970., 465; vidi Ι5Ή 1994., 38. 4. Sastavljač predloška BP
'AMAĆ 1987. Kako ne prihvaćamo Hammovu tezu o sukcesivnom klesanju BP,
VGAR 1997., 11. otvara se pitanje tko je sastavio predložak BP. Nimalo ne vjerujemo da bi
dj., 132. sastavljač predloška bio neka anonimna osoba, npr."obični" benediktinac-
dj.,72. glagoljaš. Dovoljno je imati na umu da je BP bila namijenjena za lijevi
plutej, gdje je bila stalno pred očima vjernika. Upravo je nezamislivo da
378
Hrvatska ' crkva u srednjem vijeku
O Bašćanskoj ploči
379
bi predložak za ploču na tako istaknutom mjestu sastavio bilo tko drugi

od opata. Svaka druga osoba mogla je dobro doći kao savjetodavac i 7. Poruka BP
pomagač - ali konačni oblik i sadržaj predloška nije mogao odobriti nitko
drugi, nego upravo opat.
Prema našim istraživanjima108 regnum Croatiae et Dalmatiae bio je još
Smatramo da je taj opat bio Držiha. Već samo mjesto na kojem se vrlo vitalna država sve do smrti kralja Stjepana II. Situacija se bitno
njegovo ime u BP govori u prilog toj tezi. Osim toga, sam Držiha izričito promijenila upadom ugarskoga kralja Ladislava 1091. god., koji je prema
napominje: pisdkb se (pisao sam ovo). Istina je da bi se to moglo tumačiti i vlastitim riječima "osvojio tako reći cijelu Hrvatsku" (Sclavoniam iamfere
samo u odnosu na ledinu, koju je Zvonimir darovao, ali ako prihvatimo tezu totam acqmsivi).109 Ladislav se doduše morao uskoro povući iz Hrvatske,
da je BP qeloviti tekst, onda je više nego vjerojatno da se uvodno spomenute a nije nimalo vjerojatno da se njegov nećak Almoš dugo zadržao u našim
riječi (ja opat Držiha pisao sam ovo) odnose na Stav sadržaj ploče. krajevima. Križari su potkraj 1096. god. prolazili našim krajevima i prema
5. Struktura po sadržaju vlastitim opisima nisu u Hrvatskoj naišli ni na kakvu organiziranu vlast,
bilo hrvatsku bilo ugarsku. Istina je da je u svibnju 1097. normanska
princeza Buzila, Kolomanova zaručnica, preuzeta od Kolomanova comesa
Premda je BP samo zapis o nekim najvažnijim događajima što se
odnose na samostan sv. Lucije i da ona nije ni na kamen prenesem skraćeni Vinterija u Biogradu na moru, koji je došao u pratnji 5000 vojnika, ali čak
kartular, dijelove:
ni skraćena isprava, ipak se taj zapis može podijeliti na ove ni ta značajna prisutnost ugarskih vojnika koji vode Buzilu u Ugarsku ne
sastavne svjedoči o čvrsto organiziranoj ugarskoj vlasti u Hrvatskoj.Ovo treba
povezati s nazočnošću velike mletačke mornarice u Dalmaciji od proljeća
a) "protokol": simbolička invokacija (križ), datacija, ime sastavljača
predloška do rujna 1099. god. Kako se upravo u to doba Koloman zapleo u nesretnu
b) Zvonimirovo darovanje ledine sv. Luciji, vojnu intervenciju u Rusiji, nije teško dokučiti razlog tako dugotrajnom
c) klauzule o duhovnoj sankciji i o molitvama, boravku mletačke pomorske ekspedicije, koja je, umjesto da krene prema
d) izjava opata Dobrovita o gradnji crkve svom cilju, Palestini, toliko vremena gubila u Dalmaciji. Radilo se očito o
pokušaju da se ugarska vlast istisne iz Hrvatske i organizira hrvatski otpor
s drugimutvrđivanje
e) činjenice da je prije klesanja sv. Lucija bila u zajednici
samostanom. protiv ugarskih zavojevača. Međutim, čim je mletačka mornarica otplovila
iz Dalmacije, Koloman je uspio ubrzo slomiti bilo kakav hrvatski otpor i
Ovdje samo usput napominjemo da klauzula o duhovnoj sankciji
nema nikakvoga osobitog značenja, jer se takva ili slična sankcija nalazi u 1102. god. okruniti se za hrvatskog kralja.110 Ali - još je uvijek ostalo
bezbrojnim ranosrednjovjekovnim dokumentima. Možda bi se moglo otvoreno pitanje dalmatinskih gradova i otoka od Krka dalje na jug. Oni
pokušati iz nje izvuđ želju sastavljača BP da u oči sudbonosnih događaja su priznali Kolomanovu vlast tek 1105. god. i to tek nakon njegove vojne
u Dalmaciji i posebno na Krku na pluteju u Crkvi sv. Lucije upozori intervencije. Smatramo da nije vjerojatno da bi u tako nesređenim
eventualnu novu vlast da poštuje stečena prava samostana. Ali, ta tzv. okolnostima opat Dobrovit gradio crkvu sv. Lucije kod Baške. Zbog toga nam
minacijska klauzula dobro je zamišljiva - kao uobičajena klauzula - i u se čini da gradnju te crkve treba locirati u vrijeme od 1088. do 1091. god., tj. u
posve mirnim okolnostima. vrijeme Stjepana II. Dakako, riječ je samo o većoj vjerojatnosti . Ali, ako i
pretpostavimo da je Dobrovit gradio crkvu nakon 1091. god., knez Kosmat,
6- Vremenske odrednice
koji je vladao krčkom krajinom u doba gradnje crkve sv. Lucije, bio je neki
hrvatski, a ne ugarski velikaš, jer kroz čitavo to vrijeme, od 1091. do 1105. god.,
a) Zvonimir daruje sv. Luciji neobrađeno zemljište (do 1088. god.). Dalmacija, dakle i Krk, nije još priznavala ugarsku vlast. Uostalom, činjenica
b) Odmah nakon toga krbavski župan Desila i njegov brat uvode da je krčki biskup sudjelovao na crkvenom saboru održanom 1095. god. u
samostan utoga
vlasnikom posjed darovanog zemljišta. Tim činom samostan postaje ,
zemljišta. Splitu,111 govori u prilog tezi, da ni Krk, slično ostalim dalmatinskim
gradovima, nije u to meduvrijeme bio pod nekim ugarskim knezom.
c) Opat Dobrovit gradi crkvu sv. Lucije u doba kneza Kosmata (do
1091. god.).
106
d) Opat Držiha sastavlja predložak za BP (početak 1105. god.). V. npr. MARGETIĆ 1996..
109
MARGETIĆ 1982.-1985.; ISTI 1994.; ISTI 1997., 211-212.
110
Iscrpno MARGETIĆ 1982. 210-220.
111
CD l, 203, br. 164 = Doc. 159, br. 131.
Sve to otvara pitanje, zašto se upravo 1105. god. odlučilo pristupiti
izradi BP. Moglo bi se doduše predložiti tezu da je koincidencija godine Dalmaciju, a tek nakon nje Hrvatsku, jer žele naglasiti da je nekadašnja
priznanja Kolomanove vlasti nad dalmatinskim otocima i gradovima, i bizantska Dalmacija prius, kojem je pridodana i Hrvatska - za razliku od
godine sastavljanja predloška BP slučajna i da ta koincidencija ništa ne hrvatskih vladara, kojima je uvijek (!) Croatia prva, a Dalmacija tek na drugom
znači. Nama se ipak čini mnogo vjerojatnije da je sastavljanje predloška mjestu. Kolomanova je vlast na Krku bila kratkotrajna. Ubrzo prevladava na
BP moralo imati Krku hrvatska obitelj Krčkih knezova, koja idejnom planu štiti normalni razvoj
iščitati iz same BP.neki politički smisao i da se ta politička poruka dade glagoljice, čemu su najbolji dokaz jurandvorski ulomci.
Naime, ako je točno da je 1102. god. Koloman uspio nametnuti se IX. NERAZJAŠNJENA PITANJA
Hrvatskoj kao hrvatsko-ugarski kralj i tek 1105. god. postići vlast nad
dalmatinskim otocima i gradovima i to tek nakon osvajanja Splita i Zadra, Pokušali samo u ovome radu predložiti nekoliko rješenja za pitanja,
o čemu postoje razmjerno vrlo pouzdane vijesti ,112onda je već samim tim na koja su već preko 100 godina znanstvenici ponudili rješenja, koja nam
činjenicama posve jasno određena neizmjerno teška i dramatična situacija, se ne čine posve zadovoljavajućim. Možda će naši prijedlozi biti poticaj
u kojoj su se dalmatinski otoci i gradovi nalazili upravo između 1102. i daljnjoj diskusiji. U mnoge probleme nismo ušli, a neke smo jedva dotakli.
1105. godine: priznati Kolomanovu vlast ili ne. O dilemama Zadrana i Pri kraju ovoga rada ne možemo a da barem ne ukažemo na dva pitanja,
Splićana dovoljno smo obaviješteni iz Života svetoga Ivana Trogirskog"3
4 koja smo uočili, ah" ih nismo uspjeli riješiti.
i Historia
nije Salonitana
bilo na Krku. Tome Arcidakona." Nemoguće je da sličnih dilema
1. Čitanje kraja 4. retka
Nije li znakovito da sastavljač predloška upravo 1105. god. toliko Oštećeno mjesto na kraju četvrtog retka toliko je nečitljivo da su
naglašava važnost Zvonimirova darovanja neobrađenog zemljišta Crkvi glagoljski paleografi u njemu uglavnom čitali ono što su htjeli vidjeti. Evo
sv. Lucije i kao uvoditelje u posjed spominje krbavskog župana i njegova
brata, Zvonimirove poslanike, i po našoj interpretaciji hrvatskog kneza najvažnijih 115
prijedloga:
Rački -Geitler116 is bšed b
Kosmata kao onoga koji vlada krajinom? Nije li znakovito da je BP pisana
Crnčić117 isvedokb
starom oblom glagoljicom te da se tek u njezinoj drugoj polovici zamjećuju
sve više znakovi neglagoljičkih slova, u prvom redu latiničnih, koja na Jagić"8 isbvedoci
desnom pluteju crkve sv. Lucije, u tzv. Jurandvorskim ulomcima nestaju, Štefanić119 i s(v)
120
tako da se desni plutej može bez teškoća shvatiti kao paleografski Hamm isϊerma
nedvojbeno daljnji razvojni stupanj prema uglatoj glagoljici, i to bez Pri tome i Rački i Geitler pomišljali su na to da je riječ o dolasku
najvećeg dijela latiničnih "uljeza" u BP? Zvonimira na Krk, Crnčić i Jagić na svjedoke, Hamm crkvu sv. Jeronima.
Zadar i Split nisu se predali Kolomanu bez borbe, očito zato što je u Razmotrimo pobliže objašnjenja pojedinih prijedloga.
njima bio vrlo živ domaći, dakle antiugarski element. Sastavljanje Osnovni je problem na kombiniranju kraja 4. retka sa slovima "mi"
predloška BP na domaćem, glagoljskom pismu, i inzistiranje na idućega reda. Račkome je taj "mi" označavao prvo lice množine lične
121
Zvonimirovom darovanju kao da upućuju na poruku sastavljača zamjenice i odnosio se na župane koji se navode dalje u tekstu.
početkom 1105.: Krk, premda je dio Dalmacije, priznaje vlast hrvatskoga
kralja, dakle priznaje idealno postojanje jedinstvenoga regnum Croatiae et
Dalmatiae i protivi se svakoj izvanjskoj, u konkretnom slučaju ugarskoj, 15
Doc., 487.
vlasti. Dobiva se dojam da je BP neka vrsta labuđeg pjeva cjelovite "GEITLER,
17
187.
samostalne hrvatske države, regnum Croatie et Dalmatiae. CRNČIĆ 1888., 49 (konačno atanje).
18
IAGIĆ 1911., 237.
Dakako, da je Kolomanu bilo na Krku lako obračunati s tim, danas bismo 19
Vidi npr. ŠTEFANIĆ 1955., 386.
Tekli, separatističkim tendencijama. Koloman i mletački duždevi nikada (!) 20
121
HAMM 1952. 26-27.
ге rabe sintagmu Croatia et Oalmatia, već dosljedno navode na prvom mjestu RAČKI 1875., 147. Na oštećenom mjestu 4. retka BONIFAČIĆ čitao je h bi b i povezivao
ga s početkom 5. retka mi i dobio isohtt lomi". Tako je dobio naziv brda Hlam pa je i u tome
vidio potvrdu svoga shvaćanja da se na BP spominju toponimi Zvonimir (a ne kralj
Zvonimir), županj (a ne župan), Desin (a ne Desila), Arčirov (a ne Mratin), puntarska Luka
2
3
O tome vidi MARGETIĆ 1990-, 5-15, osobito 12. (a ne lučka županija), prniba (a ne Prb bnebža), cikula, tj. neka vrsta pastirskog stana (a ne
Najnovije izdanje u: IVANIŠEVIĆ 1977., 59-121. Mikula) i otočac, tj. zemlja kod Vrbnika (a ne benediktiski samostan na Gacki ili negdje
1
TOMA, 56 i d. Vidi i TOMA 1977. 56 i 248 i d. (Codex Spalatensis). drugdje). Premda se ne slažemo s tim objašnjenjima, ipak vrijedi pročitati njegove radove:
1970-, 181-200; 1971., 137-155; 1976., 143-161; članak u: Zvonimir, 247-254.
382
Hrvatska ι crkva u srednjem vijeku
Crnčić je dopuštao više mogućnosti. Čitanjima i s(ve[dokb]mi ili ζ

s(ve[doka]mi tumačio je da se taj "mi" (u smislu "meni") odnosi na opata razriješio: "s(vetago) ier(oli)ma". Ovo čitanje djeluje presmiono. Osnovna
Držihu, naime da su u produžetku teksta spomenuti župani svjedoci ideja koja je vodila Hamma bila je ova: ako se onaj "mi" na početku petog
"meni", tj. Držihi.722 Prema drugom Črnčićevom tumačenju čitanje is(vedo) retka ipak prihvati kao prvo lice plurala, tj. mi Držiha itd., onda bi se kraj
treba povezati s idućim slovima mi u jednu riječ, svedomi, tj. na četvrtog retka mogao odnositi (nakon sv. Lucije) na nekog drugog sveca,
staroslavenski pridjev s bvedom b, qui boni est testimonii, ali je priznao da bi tako da bi Zvonimir darovao "ledinu" ne samo sv. Luciji nego i sv.
"ako bi namienjeno bilo onoj dvojici (kurziv Črnčićev) imalo biti svedoma". Jeronimu. I doista, ako onaj "mi" treba povezati s Desilom itd., onda nema
Konačno, Crnčić je dopustio i čitanje i s vodami, tj. da je uz ledinu druge nego priznati da je najprirodnije retke 3 i 4 povezati u jednu
pridodana i "voda", tj. potok, ali ta mu je mogućnost bila manje obavijest, tj. da je kralj Zvonimir darovao ledinu sv. Luciji i još nekom
prihvatljiva. U konačnom cjelokupnom tekstu BP, kojeg je dao pri kraju svecu, po Hammu sv. Jeronimu u Staroj Baski (Kraje) koju je posjedovala
članka iz 1888.,123 Crnčić se opredijelio za čitanje: i svedokb. Račkiw je u opatija sv. Lucije.
pribilješki na kraju Črnčićeva članka pripomenuo da Črnčićevo konačno Sažimajući istraživanja i prijedloge paleografa i slavista može se
čitanje nije prihvatljivo jer bi dva osobna imena (Desila i Prbnebg) ukratko reći da Rački i Geitler sa svojim čitanjem nisu uspjeli nikog
zahtjevali dual i oprezno dodao da analizirano mjesto "daje priliku uvjeriti, a Črnčićev prijedlog i s(vedok b)mi odnosno Jagićeva varijanta i
nagadjanju više ili manje opravdanom". Time je neizravno priznao da je i s( bvedoci)mi nisu prihvatili ni Stefanić di Hamm.Tako su se neki133 u novije
njegovo čitanje upitno, premda ga je pokušao obraniti napomenom da se vrijeme vratili na jedno od Črnčićevih čitanja: i s(vedo)mi, unatoč tomu što
protiv takvog čitanja ne može "stvarni prigovor podići". To je bio neka je već sam Crnčić bio s tim čitanjem nezadovoljan jer je staroslavenska riječ
vrsti odgovora na Crnčićevu misao da bi prihvaćanje prva dva slova u imala poluglas, zatim "e", a ne "e", i konačno, trebala bi zbog duala imati
petom retku (mi) ostavilo otvoreno pitanje,)25zašto se uopće "župani" na kraju slovo "a", a ne "i". Uostalom, Desila uopće nije svjedok, već nešto
spominju, tj. da su "oni u napisu bez razloga".
neusporedivo više - Zvonimirov poslanik. Čitanje "svedomi" nije čak ni
Črnčićevo čitanje "i s(vedokb)mi" prihvatili su - od onih koji su se sam Crnčić prihvatio, već ga je samo nabacio a s pravom su ga odbacili
tekstom BP temeljitije pozabavili - Jagić 1911.,126i Strohal 1912.127 Kada se nakon njega Jagić, Stefanić, Hamm itd. Ono bi dolazilo u obzir za ozbiljnu
Štefanić prvi puta pozabavio s BP,128 i on je prihvatio to čitanje, ali, kako diskusiju samo ako bi ga itko ikada pokušao paleografski ili barem po
je istaknuo, isključivo na "Crnčićevu odgovornost", s time da je u bilješki smislu obrazložiti. Mislimo da ga se može odbaciti kao neuvjerljivo i
dokazivao da je u četvrtom retku na kraju vidljivo samo "sve" i da se iza neprihvatljivo isto kao što su odbačena i sva ostala dosad predložena
njega "vidi dolje jasno vodoravna crta s malim uglom na lijevoj strani" pa čitanje.
to ne može biti "d, jer je ono u našem napisu uvijek okruglo". God. 1941.
Pokušajmo predložiti naša razmišljanja, koja bi možda mogla biti od
Stefanić je bio još manje siguran i vidio samo s[ve].m God. 1955. on je svoje neke koristi.
čitanje ograničio samo na s[v], I3°, a 1969. čak samo na s,131 a za mi
napomenuo da "nije sigurno ni kamo spada ni što znači". U međuvremenu Prvo slovo lediranog mjesta čitao je Crnčić 1888. god. kao "v", a
132 Stefanić 1955. i 1969. naslućivao to isto slovo. Doduše, jasno se vidi lijevo
(1952.) je Hamm predložio čitanje kraja četvrtog reda: sferma i to
oko, koje najbolje odgovara slovu "v", ali sačuvani isklesani ostatak ne
odgovara nijednom slovu u BP. Možda bi se urez s desne strane slova
122
123
CRNČIĆ 1888., 40.
N. dj., 49.
124
125 RAČKI, na i. mj. u bilješki uz upravo navedeni Črnaćev Sanak. 133
Koliko je teško odlučiti se za čitanje ovoga mjesta vidi se po kolebanju Fučića: on se
CRNČIĆ 1888., 40.
126
JAGIĆ 1911 .,237. 1951. (Sto godina bašćanske ploče. Riječki list 4.ΧΠ.1951.) priklonio jednome od Črnčićevih
127
STROHAL 1912., 2. čitanja: svedok' (?) mi; 1968. u: Glagoljica. Izložba-vodič, Hammu (i svetago Jerolima); 1971.
128
STEFANIĆ 1936.5. Štefaniću: sv. ...mi; 1978. god. drugome Crnčićevu čitanju: sv[edo]mi (n. dj. bilj. 3), 12 i na
129
STEFANIĆ 1941., 275. tome i ostao i 1997, n. dj. (bilj.20), 114, ako izuzmemo članak kojeg je supotpisao iz 1980.
130
STEFANIĆ 1955., 386. god. (n. dj., bilj.8) i u kojem je ponovno prihvatio Hammovo čitanje.
131
STEFANIĆ 1969., 26-27. Iznenađuje da se u novije vrijeme ponovno pojavljuje čitanje i s(vedo)mi, koje je Crnčić
132
HAMM 1952., 26-27. nabacio kao teoretsku mogućnost, ali koje ni on sam u svom čitanju te godine nije
prihvatio, a s pravom ga poslije njega nije prihvatio nijedan lingvist počevši od Jagića do
Štefanića, Hamma i drugih.
nrvatsKa i crkva u srednjem vijeku 385
O Bašćanskoj ploči
mogao tumačiti kao ostatak title pa bi se moglo možda pretpostaviti da je ili o, mutno kao oa" i upozorio da se u nekim selima govori "Koate (Kate),
riječ o "sv". Drugo se slovo najčešće čita kao "e", ali je to vrlo dvojbeno, a Moare (Mare), Poave (Pave)" i dodao "A tako sam ja čuo i druguda".
zadnje slovo bi se dalo čitati kao "u", svakako, mnogo bolje nego kao "b Premda je Štefanić135 mislio da je to "nemoguće" (!?), ipak je Hammш isprav-
(Rački i Crnčić), "i" (Jagić) ili "a" (Hamm). Neuvjerljivo je u drugom slovu no tvrdio da "stvar ipak nije tako jednostavna" i napomenuo da je pri kraju
"vidjeti" glagoljsko "e", jer ima mnogo dodatnih uklesanih crta koje se ne BP "klesar toga dijela, koji i inače nije bio osobito vješt glagoljici (...), nije
uklapaju u slovo "e". A prvo se slovo ni uz najbolju volju ne može pročitati pravo znao, kako je valjalo pisati a, a kada a, i uz ostale mogućnosti koje je
kao "v", a baš ni kao "i" kao što to predlaže Hamm, premda se je u uzeo u obzir, naslutio da je taj klesar "bio stranac ili u najmanju ruku čovjek,
jednome svome članku iz god. 1968. s time složio Fučić. Dobija se dojam koji nije razlikovao a od α i kojemu je latinica bila bliža od glagoljice". Hamm
da je neki kasniji klesar svjesno "dopunio" prvo i drugo slovo, kao što to je prihvatio Milčetićevu tezu da se to izgovaralo "jako na nos", tj. "osobito
u svojim pismima i si. često rade i suvremenici ako šalju svoj rukom pisani grleno - nosni glas". Naprotiv, Štefanić 137 u to nije bio nimalo uvjeren.
tekst u kojem su napisali nešto što ne žele da primatelj rukopisa pročita, Uočljivo je da se a nalazi na kraju imena: Držiha, Desila, Mikula i
pa dodaju, uz marljivo precrtavanje, još razne poteze, koji i inače precrtani Kosmata.138 Sastavljač predloška po kojem je BP klesana morao je imati želju
tekst čine posve nečitljivim. Pretpostavljamo da je tom kasnijem klesaru da s a izrazi glasovnu značajku, mače ne bi napisao obladajućago Već smo
dojadilo dodavati crtice i crte u daljnja slova i da je iduća dva slova napomenuli da smatramo da se to slovo izgovaralo glasom između "a" i "e".
naprosto dlijetom tako oštetio da je od njih jedva nešto ostalo. Objašnjenje prepuštamo kompetentnim znanstvenicima.139
Ako bi to bilo tako, kao što to s dužnim oprezom pretpostavljamo,
X. PRIJEDLOG ČITANJA BP
onda bi se svjesna namjera onoga koji je tih pet slova učinio posve
nečitljivim, mogla dosta dobro objasniti sljedećom hipotezom. U 12.-13. Na osnovi prethodnih raščlamba predlažemo ovo čitanje BP:
retku BP obavještava da su nekoć samostan sv. Lucije i "Mikula" bili u 1. Doslovna transliteracija (uglate zagrade: nedovoljno čitka mjesta;
zajednici. Taj dio teksta ostao je i dalje (uglavnom) sačuvan, jer nije bio okrugle zagrade: nečitka mjesta; a: specifično "a" u BP; e: jat; 6: poluglas:
opasan za očuvanje vlasništva nad darovanom ledinom. Ali, ako je pri jor; ju: ju;'i: iže; crta nad slovima: titla): scriptura continua.
kraju 4. retka bilo uklesano da je Zvonimir ledinu darovao ne samo Sv.
Luciji nego i drugom samostanu, onom sv. Nikole, onda je za mirno 1. [+č«r ·<Γ ·](ν bimeo)[t]c[a]isn(aista)godu(h)aaz b
uživanje te ledine bilo najsigurnije da se uništi onaj dio BP koji obavještava 2. opatbdrbžihapisahbseoledi(n)e/MŽe
da je Zvonimir darovao ledinu i jednom drugom samostanu jer bi postojala 3. daz bv bnim(i)r bkral bhr b vat bsk b'iv b
realna mogućnost da netko dojavi samostanu sv. Nikole da i on može 4. dnisvo§vbsvetu/Mluci/Mis(vMikulu??)
pretendirati na darovano zemljište. U obzir bi dolazio samostan sv. Nikole 5. mizupanbd»e»s»i»l»dkrb(b)[a]vćžral( b)cb(vb)[l](u)
craj Omišlja, za koji iz papina pisma iz 1252. god. znamo da je bio 6. cgprb bnebrat bposl(i)vin(o)[d]le(ivsg)v(o)
glagoljaški samostan i da je postojao i mnogo ranije jer papa naglašava u 7. tocedaižetoporečeklbniibobi'aplaige
ivom pismu da su redovnici tog samostana obavljali službu božju na 8. vaglišfiištaelucieamnbdaižesdežive
ilavenskom pismu. Možda nije slučajno da je u 13. retku dobrim dijelom 9. tbmolizdnebogaazbopatbdbrovitbzb
tečitak dio teksta koji govori o tom drugom samostanu. U riječi "Mikula" 10. dah bčrek bv bsi/Misvoe/wbr[a]ti/Ms 6dev
iništeno je slovo "m", a riječ otočbci dobrim je dijelom nečitka. Ali to može 11. eti/м ν bdnik bnezakos bm b taoblad
iti posljedica i drugih okolnosti. 12. a/HĆagov bsukbrainuibeševbtbdni[m]
Ovo je tek hipoteza. Možda će novi istraživači BP imati više uspjeha 13. ikula vbotočbc[i](sbs)veiu/«Iuci/Mvbedino
paleografski i po smislu bolje objasniti kraj 4. retka.
. Dva oblika slova "a" 133
Još je Crnčić134 upozorio na osobiti oblik slova a, koji se uz drugi oblik 136
137
HAMM 1952., 34 i d.
ova ("križić") često javlja u BP. Taj jedinstveni oblik, kojega nema ni u ŠTEFANIĆ 1955., 386.
138
Je li je posve sigurno da je ovaj Kosmata genitiv singulara?
dnom drugom glagoljskom rukopisu, tumačio je Crnčić kao "nekakvo a 139
Isto vrijedi i za pitanje osnovnoga jezičnog sloga BP. Po Damjanoviću su nužne još
mnoge raščlambe da bi se moglo utvrditi da je u BP riječ o hrvatskoj redakciji
CRNČIĆ 1865., 16-17. staroslavenskoga jezika ili o nekom drugom obliku interferiranja staroslavenskoga i
starohrvatskoga idioma. Vidi DAMJANOVIĆ u: Zvonimir 67 -73.
2. Transliterirani tekst s ispravkama i dopunama teksta uz napuštanje

razlike a i A, bez scriptura continua, uvođenjem suvremenog pisanja velikih 2. O KARTULARU SAMOSTANA
slova i si.; poluglas u obliku jeroka; različito čitanje jata ("e" i "ja")·
1.
SV. KRŠEVANA U ZADRU*
+ 1105. Vime otca i s(i)n(a i sveta)go du(h)a. Az (Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 1995., 147-181)
2. opat' Dr'žiha pisah' se o ledi(n)e juže
3. da Z'v'nimi(i)r' kral' hr-vat'sk'ij v'
4. dni svoj§ v' svetu/и Luci/« i s(v Mikulu??).
5. Mi župan' D»e»s«i»l«a Kr'(b)ave, žral'c' v' Lu-
6. če, Prb' ne(ga) (br)a(t)?, posl(i)(v) Vin(odo)le (i vse) v (o-)
7. toče; da iže to poreče, kl'ni i Bo(g') i 12 ap(osto)la i 4 e-
8. vaglisti i s(ve)taja Lucija, am(e)n'. Da iže sde žive-
9. t', moli za ne Boga. Az' opat' D(o)brovit' z'- 1.
10. dah' crčkV siju i svoeju br(a)tiju s' dev-
11. Kartular samostana sv. Krševana (dalje Kartular) jedan je od važnijih
eti/M v7 dni k'neza Kos'm'ta, oblad-
12. dokumenata ranije zadarske, dalmatinske i uopće hrvatske povijesti.
ajućago v'su k'rainu. I bese v' t' dni (M-)
13. Međutim, dok je Kartular samostana sv. Marije bio predmetom temeljitih
ikula v7 Otoč'c(i s' s)vetu/w Luciju v' edino.
i opsežnih studija i diskusija, dotle je Kartularu o kojem će ovdje biti riječi
3. Osuvremenjeni tekst posvećena manja pozornost. Razlog tome je okolnost što su ga, doduše,
poznavali Lucije1 i Farlati,2 ali je nakon toga zagubljen, tako da se njime
1. + 1105. U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja, nisu mogli poslužiti Kukuljević i Rački. Smičiklas ga je pronašao u arhivu
2. opat Držiha, pisah ovo o ledini, koju je Zadarske nadbiskupije i upotrijebio za objavljivanje isprava XII. stoljeća.3
3. dao Zvonimir, kralj hrvatski u Poznavao ga je i Šišić4 i dao o njemu nekoliko korisnih obavijesti. Ubrzo
4. svoje doba sv. Luciji i sv.Mikuli. 5
nakon toga Kartular je ponovno nestao tako da su o njemu mogli Nagy i
5. Mi župan Desila u Krbavi i žrel u Lu- . 6
Praga pisati samo na temelju opisa što ga je dao Šišić i nekoliko sačuvanih
6. ci, Priba, njegov brat, poslanici u Vinodolu i na cijelom o- fotografija.
7.
tokuAko ticotozaniječe,nekagaprokuneiBogil2apostolai4e- Smatramo da da je ne samo korisno nego i nužno upozoriti na neka
8. vandelista i sv. Lucija, amen. A oni koji sada žive, pitanja Kartulara i osvrnuti se na dosad iznijete teze i shvaćanja. Nadamo
9. neka mole Boga za njih. Ja, opat Dobrovit, zi- * {' se da će ovaj rad potaći na nove raščlambe i prijedloge, to više što su neka
10. dah ovu crkvu sa svojom devetero pitanja povezana s Kartularom istovremeno i pitanja koja zadiru u
11. braćom u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao ''··- C," osnovnu problematiku vrela naše starije povijesti.
12. cjelokupnom krajinom. A bio je u to vrijeme M-
13. ikula u Otočcu sa sv. Lucijom u zajednici.
* Autor i ovom prigodom zahvaljuje kolegama M. Brkoviću i M. Lončaru na pomoći koju

su mu pružili. Bez njihove pomoći rad na ovome članku bio bi vrlo otežan.
1
LUCIJE u svojim radovima 1966. i 1673. na više mjesta koristi Kartular.
2
FARLATI.
3
CDH.
4
ŠIŠIĆ 1913., 65 i d.
5
NAGY 1923.
6
PRAGA 1929.
388 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru 389
15. 19.ΧΠ.986. Zadrani obnavljaju samostan.

22
2.
7 8
16. O. 1095. Opat Majo sa Zadranima utvrđuje granice posjeda na
U Kartularu su prema Šišićevim navodima skupljene isprave ovim Pašmanu.
23
redoslijedom: 17. 25.1.1133. Spor o podavanjima sa samostanskih zemalja i utvrđivanje

1. 1106. Redovnik Dabro otkupljuje vinograde u Lukoranu, a redovnik međa (usp. ispravu pod 1.1.).
24
9
Neuprata daruje drugi vinograd. 18. 19.V.1190. Zadrani vraćaju otok Maun samostanu.
25
2. 1067. Opat Petar svjedoči o stjecanju posjeda u Diklu i na Pašmanu. 19. 1069. Petar Krešimir IV. daruje otok Maun.
26
U toj se ispravi nalazi i 20. 5.VII.1194. Krešen Braja daruje posjed Kamenjane.
27
3. 1066.1067. Potvrdnica Petra Krešimira IV.o darovnici Krešimira II.10 21. 1.III.1196. Davanje solana u zakup.
28
4. 1056. Neki zadarski ribari obvezuju se davati samostanu dio ulova.11 22. 5.V.1195. Papa Celestin III. potvrđuje posjede i druga prava
5. 1.ΧΙ-31.ΧΙΙ.1070. Ivan dad prodaje posjed u Čepriljanu.12 samostanu.29
6. 1.ΙΧ.-31.ΧΙΙ.1070. Hrvatin s bratom daruje posjed u Sekiranima.13 23. 8.V.1195. Papa Celestin III. odobrava opatu da na blagdane nosi
7. 1.ΙΧ.-31.ΧΙΙ.1070. Radovan daruje posjed u Suhovari.14 mitru, prsten, palicu i sandale.30
8. Zovina braća daruju posjed u Obrovici.15 24. 28.VI.l 189. Papa Mement III. potvrđuje darovanje crkve sv. Martin.31
9. 1072. Petar, župan Sidrage s bratom daruje zemljište u Obrovici.16 25. 0.1196. Oporuka bivšega barskog nadbiskupa.32
10. 1066.-1075. Ivan đakon prodaje zemlju u Obrovici.17
11. O. 1078. Zadarski ribari ponovno se obvezuju davati dio ulova.18 Tekst Kartulara sačuvan je samo djelomično u ponekim fotografijama
12. 1.ΙΧ.1064.-31.ΧΠ.1065. Papin legat Teuzo dosuđuje kapelu sv. Ivana i u nekim tekstovima što su ih objavili Lucije i Šišić. Ovo su isprave kod
naTilagu.19 kojih je moguća usporedba teksta Kartulara s tekstom isprava, koje su
13 Studeni 1074. Papin legat Girard daje nalog da se samostan ponovno sačuvane u prijepisima izvan Kartulara:
uvede u posjed kapele (t. 12).20 - br. 1: CD II po Kartularu, a Kukuljević po prijepisu,
14. 1078. Zadrani propisuju kaznu za nasilnu povredu zida koji - br. 2 i 3: Lucije i Šišić po Kartularu, CD I prema sačuvanoj ispravi,
okružuje samostan.21 - br. 6: Lucije prema Kartularu, CD I po ispravi,
- br. 7: prijepis d) po Kartulara (usp. CD 1,117, bilj. 1), CD I prema
7
ispravi, „.
ŠIŠIĆ1913.,4),67,bilj.4. - br. 8: Lucije po Kartularu, CD I prema ispravi,
* Datacija prema Šišiću. Po potrebi dat ćemo dalje i dataciju po Račkome i, iznimno, po - br. 15: Lucije po Kartularu, CD I prema ispravi,
Kukuljeviću. ". ' "· "-, ' Ј ; -.: ;; '."".·' -';.' tiii [S*'i -·..- ·'.··. - br. 19: Lucije i Šišić po Kartularu, CD I prema ispravi.
' CD П, 15-16, br. 11. CD KUKULJEVIĆ 1876., 11-12, br. 12 i datira ispravno: 30.IV.1106. Nažalost, u nekim je ispravama poznat samo tekst iz Kartulara, ali
;
ŠIŠIĆ 1913., 65,bilj. 4 (pogrješno): 30.V.1106. ;·,.; · - - V nije sačuvan tekst isprave s kojom bi se mogao usporediti (br. 14,17,18,
10
CD 1,106-109, br. 79. Prilikom upozoravanje na varijante i analize u CD, u daljnjem ćemo
tekstu umjesto Stipišić - Šamšalović spominjati uvijek samo prvonavedenog; Doc., 69-70.
11
CD 1,105-106, br. 78; Doc. 62-63, br. 45; o. 1062. 22
CD 1,44-46, br. 31; Doc. 21-23, br. 17.
23
12
CD 1,82, br. 60 = Doc. 48-49, br. 49 (1.). CD 1,206-207, br. 106; Doc. 176-177, br. 135: "ad a. 1096."; CD Ш, 107-108, br.101.
13
CD 1,119-120, br. 86 = 84-85, br. 62 (1.): 1070. 24
CD П, 40-41, br. 40.
14
CD 1,121, br. 86 = Doc. 85-86, br. 63 (1.): 1070. god. rti.
,_
25
CD П, 243-245, br. 229; CD KUKULJEVIĆ, 156-157, br. 209.
15 26
CDI, 117-119,br. 85 = Doc.81-84,br.61. j , CD 1,112-114, br. 82; Doc. 72-74, BR. 55.
14
CD 1,127-128, br. 93 = Doc. 91-94, br. Ti. 27
CD П, 267-268, br. 252.
17
CD 1,142-143, br. 111, Doc. 91, br.. 70:1072. 28
CD П, 277-278, br. 259.
18
CD 1,168-169, br. 132; Doc. 123, br. 106; o. 1078. god.
29
CD П, 273-275, br. 256; CD KUKULJEVIĆ, 173-175, br.32.
19
CD 1,99-100, br. 71; Doc. 59-60, br. 42; 1060. god. 30
CD П, 276, br. 257.
20
CD 1,136-137, br. 107; Doc. 99-100, br. 83. 31
CD П, 235-236, br. 219.
21
ŠIŠIĆ 1913., 68. 32
CD П, 282, br. 265.
O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru 391
20, 21, 24, 25). Nasuprot tome, ponegdje je sačuvan tekst isprave, ali ne i
(između 1196. i 1201.)". Šišić dodaje da je pismo kojim je napisan Kartular
tekst Kartulara (br. 5, 9,10,11,12,13,16, 22, 23). Valja napomenuti da je
"bliže cvatu beneventane nego li je u prijepisima".
isprava navedena pod 1.16 sačuvana i u zapisu pisanom ranom gotičkom
Šišić je zadnji znanstvenik koji je imao u rukama Kartular koji je
minuskulom, na pergameni, koji je Nagy objavio 1925. god.33
nestao oko god. 1918.37
Valja pripomenuti da se u Povijesnom arhivu u Zadru medu Spisima Šišićevo mišljenje da je notar Blaž pisar Kartulara prihvatio je i
samostana sv. Krševana, kaps. I, m. H, nalazi prijepis iz XVII. stoljeća čiji Novak 1920. god.38 Kako je inače Blaž pisao karolinom, Novak je
tekst također treba uzeti u obzir pri razmatranju problematike Kartulara. pretpostavio da je Blaž bio vješt i jednom i drugom pismu.
Tako se npr. medu sačuvanim fotografijama Kartulara nalazi i jedna, koja Nagy je 1925. god.39 izrazio sumnju u Šišićevu tvrdnju da se po
uz ostalo, sadrži početak i veći dio isprave pod t. 4 Kartulara (zadarski pismu Kartulara može utvrditi da je on stariji od sačuvanih isprava, i to
ribari obvezuju se davati samostanu dio ulova). Isprava je objavljena po zato što nije moguće unutar desetljeća razlikovati vrijeme nastanka nekog
tekstu prijepisa iz XVII. stoljeća. Fotografija odgovarajućeg teksta u rukopisa pisanog beneventanom. Po Nagyju postoji mogućnost da su neke
kartularu34 dokazuje da je prepisivao svoj posao obavio vrlo savjesno. od isprava doista nastale na osnovi teksta Kartulara, ali kod drugih su
Nema razloga ne pretpostaviti da je prepisivao i druge isprave prepisao vjerojatno i Kartular i isprava nastali na osnovi nekoga ranijega teksta.
tako savjesno. Praga se 1926. god.40 kratko osvrnuo na radove Nagyja iz 1925, god.
Nadalje, ako usporedimo tekst isprava koje je objavio Lucije35 s i pohvalio ga što se ogradio od Šišićeve tvrdnje da su sačuvane isprave
tekstom tih isprava objavljenom po Šišiću36, doći ćemo do zaključka da nastale na osnovi teksta u kartularu.
su oba autora savjesno obavila svoj posao. Tako npr. za ispravu iz 1069. Nešto kasnije, 1929.-1930. Praga se pitanjem isprava i Kartulara
god., rj. 19. ispravu u kartularu možemo utvrditi da ima razlika između pozabavio mnogo temeljitije.41 Za nas je ovdje od interesa prije svega
Lucijeva i Šišićeva teksta, ali da su one beznačajne za razumijevanje teksta. njegova tvrdnja da nema ni najmanje dvojbe da je Kartular nastao "oko
Isto je tako beznačajno da je tu i tamo Lucije poneku riječ ispustio. Tu i 1223. god.",42 "nakon 1223. god.",43 "približno 1223.44, odnosno "da nije
tamo je Lucijev tekst prihvatljiviji od Šišićeva, ali i u tim se slučajevima nastao prije 1223. god."45 Praga nije pružio dokaze za svoju tvrdnju, već
takoreći sigurno radi o tome da Lucije nudi gramatički i smisleno bolji je navijestio "da će to dokazati na drugom mjestu" i ujedno vrlo energično
tekst - i opet bez ikakave namjere mijenjanja poruke teksta isprave kao podvukao da je to "definitivno utvrđeno".46 Iz toga po Pragi slijedi da je
cjeline i pojedine rečenice. Ponegdje je Lucijev tekst gramatički manje Kartular nastao na osnovi isprava i da je, protivno Šišićevim tvrdnjama,
prihvatljiv od Šišićeva, ali i u tim je slučajevima riječ o razlikama koje se bolji tekst Kartulara rezultat nastojanja redovnika da u Kartularu saberu
ne odnose na opći smisao i poruku teksta. Lucije nije niti ispustio niti "poboljšane" dokaze o pravnoj utemeljenosti samostanskog vlasništva
dodavao neku rečenicu. Ukratko, Lucijevim se tekstom možemo bez nekretnina u njihovu posjedu. To je njemu pravi razlog zašto je tekst
daljnjega poslužiti kao osnovicom za raščlambe. O tome dalje nešto više. Kartulara bolji od teksta isprava. Praga je ujedno dokazivao da notar Blaž
nije mogao biti pisarom Kartulara, i to u prvom redu zato što su sve od
3. Blaža sačuvane isprave napisane karolinom, dok je Kartular pisan
beneventanom. Naime, ako neki pisar i mijenja pismo, način pisanja i slova
Tko Je i kada sastavio Kartular?
zajednička jednom i drugom pismu ostaju isti, a "između beneventane
Po Šišiću je Kartular nastao koncem XII. stoljeća. Naime, zadnja
isprava ubilježena u Kartular sastavljena je oko 1196. god., a "kako su neke 37
ŠIŠIĆ 1925., 15.
od zadnjih isprava označene lijepo izrađenim notarskim znakom (signum 38
NOVAK V. 1920., 18-19.
notarif) Β l a s i u s (spac. Šišić) nije nemoguće da je taj zbornik djelo 39
NAGY1923., 444.
tadanjega gradskog notara i svećenika stolne crkve sv. Stošije Blaža 40
PRAGA 1926a., 222-226.
41
PRAGA 1929.
42
M
NAGY, XXTV. PRAGA 1929., 53.
43
34
KLAIĆ N. 1971.353. N. dj., 57.
44
35
LUCIJE 1666., 77. N. dj., 58.
45
36
ŠIŠIĆ 1914a., 252-254. N. dj., 59.
46
N. dj., 53.
392
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru 393
Kartulara i karoline isprava notara Blaža odvajanja i razlike su u tom crticu.53 Novak spominje Pragu samo u bilješci u kojoj dokazuje da je jedan
smjeru goleme: ona (tj. beneventana Kartulara: L. M.) je usko pisana, uglata pisar mogao upotrebljavati dvije ili više vrsti pisma i da je "suprotno
i jako pod utjecajem gotice; ova (tj. karolina Blaža: L. M.) je prilično mišljenje G. Prage (...) neodrživo".54 Ali, Novak je mimoišao glavni
prozračna, okrugla i još daleko od toga da bi bila izložena utjecaju (tj. prigovor Prage, po kojem između beneventane Kartulara i karoline notara
gotici: L. M.).47 Blaža postoje "enormne razlike". Novak nije analizirao sličnosti i razlike
Zanimljiva je bila reakcija V. Novaka. On je 1952. god.48 bio toliko upravo te beneventane i upravo te karoline, već je u najboljem slučaju
impresioniran vrlo čvrstim stajalištem Prage o vremenu nastanka dokazao da je Blaževa karolina-gotica sadržavala i elemente beneventane,
Kartulara (premda Praga nije pružio dokaze za svoju tvrdnju) da je što je nešto posve drugo od tvrdnje da Blaževa karolina-gotica i
napisao da je taj "kartular (...) napisan oko 1223.". Jedino je pokušao beneventana Kartulara imaju takvih srodnih i bliskih elemenata iz kojih
objasniti svoje stajalište da je Blaž "umeo da piše diplomatičku goticu, a bi proizlazilo da ih je mogao pisati isti pisac.
tako isto i vrlo oštrim tipom beneventane"49 i pri tome se pozvao na U toj dilemi - notar Blaž, koncem ΧΠ. (odnosno početkom ХШ. stoljeća)
Inguaneza po kojem je Cod. Cass. 466 napisao isti pisar, premda je prvih ili nepoznati pisar oko 1223. god. - N. Klaić odlučila se za neobično rješenje:
191 stranica napisano goticom, a 193 do 214 str. beneventanom, i to oštrom "Kartular je po svoj prilici pisao općinski notar (...) Blaž, i to u trećem desetljeću
i uglatom, zbog čega je Inguanez to drugo pismo nazvano beneventano- ХШ. st.".55 Takav kompromis ne dolazi u obzir jer je u tom slučaju - bez obzira
goticom. Ali, ako se Novak složio s time da je Kartular napisan oko 1223. god., na pitanje pisma i rukopisa Kartulara - nezamislivo da notar Blaž ne bi napisao
onda je diskusija o tome, koliko je pisama poznavao Blaž posve bespredmetna, nijednu ispravu nakon 1201. god.56 i da bi se od te godine u ispravama stalno
jer je Blaž još od 1201. god. prestao pisati isprave i vjerojatno 1223. god. bio javljao kao općinski pisar Camasius,57 a od 1206. još i Vitalis.58
već odavno mrtav. Uostalom/ Novak ni u tom marginalnom pitanju nije bio Ali, posve je neobično da ni V. Novak ni drugi nisu pokušali
sretne ruke: Praga nije tvrdio da jedan pisar ne bi mogao pisati na dva pisma, odgonetnuti Praginu tvrdnju da je Kartular pisan oko 1223. Praga je tvrdio
već samo to da se u konkretnom slučaju način pisanja Blaževe karoline da je to "definitivno". Ipak, ako se Novak vratio na tezu da je Kartular
duboko razlikuje od načina pisanja beneventane Kartulara. Dapače, upravo pisao notar Blaž, moglo se očekivati da je proučio problem i odustao od
primjer koji po rnguanezu navodi Novak govorio bi prije protiv njegove teze, Pragma prijedloga, koji je on, Novak, bio prihvatio 1952. god.
jer je Cod. Cass. 466 napisan od istog autora s dva pisma istih "uglatih" Mislimo da je potrebno pitanje ponovno otvoriti.
karakteristika, gotice i beneventano-gotice. Sačuvano je više isprava pisanih rukom notara Blaža. Evo ih nekoliko:
- isprava od 28.ΙΠ.118.. (CD II, 223, br. 209),59
V. Novak je očito i dalje razmišljao o prigovorima što mu ih je uputio
- isprava od 5.IV.1190. (CD Π, 242, br. 228),«°
Praga. Vjerojatno je primijetio da Praga za svoju apodiktičku tvrdnju da
- isprava od 14.V.1190. (CD II, 243, br. 229),61
je Kartular pisan o. 1223. god. ipak nije iznio dokaze, kao što je 1929./1930. 62
- isprava od 26.VI.1190. (CD II, 247, br. 231),
obećao. Zato se Novak objavljujući 1959. god. Kartular samostana sv. - isprava od 27.VI.1194. (CD II, 266, br. 251),63
50
Marije u Zadru vraća na svoju tezu iz 1920. god., tj. da se u rukopisu - isprava od 9.VII.1194. (CD II, 268, br. 253),64
notara Blaža u cjelokupnoj morfologiji njegovih slova zapaža
beneventanski utjecaj i to dokazuje time što notar Blaž "pišući (...)
Chartulare Sancti Grisogoni, ostavlja dosta toga u tom beneventanskom
53
N. dj., 110.
51
rukopisu, što opet nije tipično beneventansko. A u poveljama koje je pisao
54
Na i. mj. bilj. 25.
karolino-goticom odražava se da je znao i pisao i beneventanu"52, a kao KLAIĆ, N. 1976a., 12.
55
56
primjere navodi beneventanske ligature/ž, li, ri, sti, kao i slova tizim- CD Ш, 2, br. 3 od 2.Ш.1201.
57
CD Ш, 4, br. 4 od 9.IV.1201.
58
47
N.dj.,57. CD Ш, 55, br. 51 od 18.11.1206.
Fotografija u KLAIĆ N. 1976a., si. XXI.
59
48
NOVAK, V. 1952., 143. 40
49
N. dj., 153. NOVAK 1952-, fol. 2v.
61
50 Povijesni arhiv, Gub. arhiv, kaps. XVm, br., 428.
NOVAK, V. 1959. 62
51
N. dj., 109. KLAIĆ, N. 1976a., si. ΧΧΠ.
63
52
Na i. mj. Povijesni arhiv, Gub. arhiv, odjel rogovski III, br. 17.
64
Na i. mj., br. 19.
394
- isprava od 1.III.1199. (CD II, 314, br. 246),63

- isprava od 22.V.1199. (CD II, 318, br. 299).06 sastavljena je 18.II.1206.,77 a posljednja 28.ΙΧ.1224.78 Kad bi rukopis te dvojice
notara bio identičan s rukopisom Kartulara Samostana sv. Krševana, onda bi
Sve su te isprave pisane notarskom karolinom-goticom.
se moglo tvrditi samo to da je jedan od njih pisao taj kartular približno u
Ako pak obratimo pozornost na sačuvane fotografije Kartulara vrijeme između 1204. i 1224., a ne "oko ili poslije 1223.".
samostana sv. Krševana,67 ne možemo a da se ne priklonimo Praginu
Notar Raynerus ne dolazi u obzir jer je prva njegova sačuvana
mišljenju da notar Blaž nije pisao taj Kartular: i opći izgled rukopisa
isprava datirana s 24.VIII,1229.79 i jer se 27.III.1228.80 navodi u jednoj ispravi
Kartulara i način pisanja pojedinih slova ne govore u prilog Sišićevoj tezi.
da Zadar nema notara.
Mislimo da ne bi smjelo biti sumnje da notar Blaž nije pisao Kartular, a Od zadnjih isprava notara Camasiusa i Vitalisa (1224.) do javljanja
ne vidimo ni razlog zašto bi notar Blaž pisao sve isprave karolinom-
sljedećeg notara Raynerius (1229.) sačuvane su samo dvije isprave pisane
goticom i tim istim pismom upisivao svoje isprave u kartular samostana
od anonimnih notara. Jedna od njih pisana je po mišljenju Smičiklasa "oko
sv. Marije u Zadru, da bi upravo naš kartular pisao beneventanom.
1225." god.81 Sačuvana je u izvorniku u Arhivu HAZU.82 Ona je pisana
Priznajemo da bismo bili vrlo iznenađeni ako bi podrobnija paleografska
analiza došla do drukčijeg rezultata. karolinom-goticom, i to rukopisom koji se posve razlikuje od rukopisa
Kartulara pa njezin anonimni pisar ni u kom slučaju ne dolazi u obzir. Isto
S druge strane, Praga nije priopćio svoje "neoborive" dokaze da je Kartular
tako pisana je karolinom-goticom (ali drukčijom od one upravo spomenute)
napisan 1223. ili nešto kasnije. Pa ipak to nas ne ovlašćuje da preko njegove
i isprava od 27.Ш.1228.83 Uostalom obje isprave ni po Pragi ne bi dolazile u
tvrdnje olako pređemo. Smatramo da svaku tvrdnju ozbiljnoga znanstvenika
obzir. Usput dodajemo da smo pregledali i rukopise još nekih anonimnih
treba temeljito proniknuti jer već i takvo podrobno istraživanje ima svojih
pisara u Kartularu Sv. Marije u Zadru pisanih karolinom-goticom, i to onih
koristi, premda bi bilo više nego lako i udobno izjaviti: "nije dokazao". Iza takvih
koji se nalaze na fol. 25vo, liro i 35ro-36ro pa nam se čini da ni njihovo pismo
i sličnih uopćenih tvrdnji skriva se obično nemoć samostalnog analiziranja,
lijenost i oslanjanje na neki "autoritet" po vlastitom ukusu. nipošto ne odgovara rukopisu Kartulara Sv. Krševana.
Konačno, uzeli smo u obzir i mogućnost da je Praga došao na ideju
Naše je mišljenje da protiv Pragine tvrdnje govori već okolnost da su
da je Kartular pisan u 1223. god. na osnovi sadržaja isprave od
zadnje isprave spomenute u Kartulara datirane s 1194.,68 1196.,69 1195.,70
28.ΧΠ.1222.84, sačuvanoj u izvorniku i pisanoj po notaru Vitalisu. Riječ je
1195.,711189.72i 1196-god.73 Očito je da je sastavljač Kartulara svoju pozornost
o nagodbi u sporu između tužene zadarske općine i tužitelja Samostana
usmjerio na najnovije isprave koje su mu bile pri ruti. Zar poslije 1196. god.
sv. Krševana pred sucima određenim po papi i pred zadarskim
do 1223. god. nije sastavljač pronašao nijednu jedinu važnu ispravu, koju bi
nadbiskupom i papinim legatom Akoncijem. Spor se vodio o otoku
vrijedilo upisati? Nadalje, do 1224. eod. dielovan v>« 7*л™ „~*~- r* ·
*. τ«
Maunu. Glasom nagodbe samostan se obvezao na mirovanje postupka od
„~ ^,^ανα u âuru sastavljena je u veljači 1204. god.,74 25.ΧΠ.1222. do 25.ΧΠ.1223. god. da bi se kroz to vrijeme omogućilo prijateljsko
draga u studenom iste godine75 a posljednja u vrijeme od 1.ΙΧ.1123. do
poravnanje. Ako do njega ne dođe, spor će se nastaviti pred istim sucima. Sa
31. УШЛ224.76 Eto iste godine djelovao je i notar Vitalis. Njegova prva isprava
svoje strane zadarska se općina obvezala da neće ni u kom pogledu ometati
«Arhiv HAZU D-I-80. mirni život samostana. Predmet spora (otok Maun) i vrijeme nagodbe
46
NOVAK 1952., fol. 28r-29v. (28.ΧΠ.1222.) kao da nedvojbeno upućuju na zaključak da je Praga mislio da
se samostan u idućoj godini, tj. u 1223., bado na posao da dokaže svoje pravo
" KLAIĆ, N. 1971-, 353; ISTA 1976a., si. XXXI; PRAGA 1929., 58.
№
CD П, 267-268, br. 252 od 5. mi 194. na sporni otok koje, eto, datira još od kralja Krešimira. -
69
CD П, 277-278, br. 258 od 1.Ш.И96.
70
CD П, 273-2775, br. 256 od 5.V.1195. 77
CD Ш, 55, br. 51 od 18.Π.1206.
71
CD П, 276, br. 267 od 18.V.1195. 78
CD ΠΙ, 238, br. 212.
71
CD П, 235-236, br. 219 od 28.VTI.1189. "CDHI, 309. br. 271.
73
CD П, 282, br. 265 od oko 1196. 80
CD III, 280, br. 252.
74
CD Ш, 41, br. 38, 81
CD III, 254, br. 226.
75
CD Ш, 44, te, 41. 82
Arhiv HAZU, sign. D-I-22.
76
CD ΠΙ, 235, br. 210. 83
Vidi KLAIĆ, N. 1976a., si. XXIV.
84
CD Ш, 218, br. 192.
A ako je to tako, onda se Praginu tezu treba svakako odbaciti. Naime,

nemoguće je pretpostaviti da bi samostan podignuo tužbu protiv zadarske 4.
općine, a da ne bi u svojim rukama imao neke dokaze u prilog svome 1. Jesu li sačuvane isprave predložak Kartularu ili obratno?
tužbenom zahtjevu. Iz toga slijedi da je 1222. god. samostan već imao u Već smo spomenuli da je Šišić87bio mišljenja da su sačuvane isprave
rukama ispravu Krešimira IV. za Maun. Da je Kartular sastavljen više prepisane iz Kartulara. To se po njemu vidi po tome što je tekst u Kartularu
godina nakon početka XIII. stoljeća, on bi sigurno sadržavao još neke za čišći i bolji, tj. da je prepisivač isprava iz Kartulara prepisao isprave na
samostan značajne isprave, npr. onu od 4.II.1204. kojom papa Inocent III. pojedinim mjestima s nedovoljno pozornosti. Praga88 je zastupao suprotno
potvrđuje samostanu njegove posjede85 ili npr. onu od 18.Χ.1219. kojim je mišljenje: najprije su sastavljene isprave, a onda je kasnije njihov poboljšani
comitissa Streia darovala samostanu vinograd "de Cunco".86 tekst upisan u Kartular. Nagy89 je zastupao u neku ruku kompromisni
Iz svega toga slijedi da je Kartular pisao neki anonimni pisar koncem prijedlog. Po njemu su neke isprave mogle nastati istodobno s Kartularom.
XII. ili početkom XIII. stoljeća.
To bi očito trebalo značiti da je najprije sastavljena isprava, a onda je
odmah nakon toga njezin sadržaj prepisan u Kartular. Jedino za dvije
83
CD Ш, 38, br. 36. Tekst ovoga rada već je bio sastavljen i prepisan kada nam je na našu isprave Nagy smatra da je "postojala i ranije oprema, za kojom su se povele
molbu M. Brković poslao fotokopiju ove isprave. U popratnom dopisu kolega Brković kasnije isprave pa i sama kopijama knjiga".90 Vidi se da Nagyjevo stajalište
ispravno ističe "da je isprava originalna" te u prilog tome uz ostalo upozorava na "četiri polazi s druge točke od one Šišića i Prage. Zbog toga treba problem
rupice, ostaci gdje je pečat bio, vidljive s obje str. - vidljive dobro i probušene specijalnim prioriteta isprava odnosno Kartulara (diskusija Šišić-Praga) razmatrati
predmetom s oštricom u obliku polukruga - nalaze se na sredim donje praznine, ispod odvojeno od pitanja kolika je (barem sadržajna) pouzdanost Kartulara
teksta". Brković u svome pismu daje i dimenzije pergamene (22,6 : 20 cm odnosno 22,4: (problem načet po Nagyiju). Sišić i Praga postavili su svoje teze na prilično
19,6) i uz ostalo primjećuje da je pri kraju teksta, objavljenog u CD ispuštena riječ uopćeni način bez ulaženja u problematiku pojedine isprave. Nameće se
incursurum neposredno prije datacije (Datum Anagnie). stoga potreba da se problem razmotri podrobnije, raščlambom razlika
Ovime su se potvrdile naše raščlambe u tekstu ("... kartular je pisao neki anonimni pisar Kartulara i isprava. Ali - većina se razlika, u kojima se tekst Kartulara
koncem ΧΠ. ili početkom ХШ. stoljeća"), koje bismo sada nadopunili: "i to prije 4.II.1204." pokazuje boljim od onoga sačuvanim odgovarajućim ispravama može
Nije nemoguće da je Praga tek nakon što je objavio svoj rad "Scriptorium" pregledavajući razmjerno dobro objasniti i jednom i drugom tezom.
Gubernijski arhiv u Zadru ustanovio da njegovu apodiktičku ("definitivnu") tvrdnju da 2. U obzir za raščlambu u prvom redu dolazi isprava kralja Krešimira
je Kartular nastao 1223. god. izričito pobija ova isprava Inocenta Ш., i da je zbog toga iz 1069. god. o darovanju otoka Mauna. Ona je očuvana uz tekst iz
izostala od njega najavljivana rasprava o tom pitanju. Pa ipak je čudno da on nije već ranije Kartulara i u posebnoj ispravi pisanoj goticom ΧΠΙ. stoljeća. Između ta dva
vidio tu ispravu. A još je čudnije da su se za njegovim autoritetom poveli Novak (do 1959.) teksta postoji veći broj omanjih razlika koje bi se mogle objasniti bilo po
i drugi, tako da se godina 1223. ponavlja i u najnovijim radovima naših autora. Šišićevoj bilo po Praginoj tezi. Ali nekoliko razlika pomaže nam otkriti koji
Kako je Praga vrlo savjestan autor, bili smo skloni vjerovati da je ta Inocentova isprava je tekst služio kao predložak drugome.
91 92
"charta interpolata", i da nije sačuvana u izvorniku slično kao što je i privilegij pape Celestina Odlomak teksta po Šišiću i Luciju u Kartularu glasi:
Ш. od 5.V.1190. (CD Π 273, br.256) tipična "charta interpotata" i to upravo u pogledu otoka acceptabilius cjuam ex nostra terrestri aula,
Mauna. Zbog toga smo i zamolili kolegu Brkovića da nam pošalje fotokopiju Inocentove u ispravi je stiliziran ovako:
isprave. Ali, već sam površni pogled na nju uvjerava da je ona izvornik. acceptabilius quam et nostra terrestri aula.
Da je riječ o izvorniku, i to upravo o papinom nešto svečanijem pismu, ne privilegiju, tj. Tekst po ispravi nema smisla. Nemoguće je da bi takav besmisleni
da je riječ o litterae cumfilo serico, vidi se po načinu pisanja imena pape: cijelo ime pisano tekst bio osnovicom za bolji tekst u Kartularu. A razlika je vrlo mala: u
je velikim slovima, a prvo slovo još i uljepšano.UočIjive su osobito ligature "si" (npr. est)
i "ci" (npr. effectu) koje su na karakteristični način jako proširene. Znak skraćivanja (titulus) 87
ŠIŠIĆ 1914a, 214.
je u obliku slova 8 (otvorenog prema dolje), a završno "s" u riječima ima vrlo produženi 88
PRAGA 1929., 59.
oblik, donekle sličan položenoj i otvorenoj osmici. I formule pozdrava, dispozicije i sankcije 89
NAGY 1922., 444.
točno odgovaraju vremenu Inocenta Ш. Sve to u potpunosti odgovara papinskim pismima 90
On pri tome misli na isprave u CD I, 100, br. 79 = Doc. 69, br. 53 i CD 1,105, br. 78 =
"sa svilenim koncem".
* CD Ш, 173, br. 148. Doc. 62, br. 45.
91
ŠIŠIĆ 1914a., 252-254.
92
LUCIJE 1666., 77.
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku /
ispravi: et, u Kartularu: ex. Nedvojbeno je prepisivač iz Kartulara u ispravu

pročitao beneventanski: ex kao et. Dakle, isprava je nastala nakon Kartulara i sastavljač iz isprave izbacio i darovatelja biskupa Prestancija i njegove
na osnovi njega. Pogotovo je to jasno kada se u Kartularu potpisuje Lav, sinove pa zbog toga po toj novoj verziji na otok dolazi Grgur "sa svojim
"imperialis protospatarius totins Dalmacie catipanus"93 a u ispravi pisanoj goticom plemićima" (a ne "sa svojim nećacima, tj. sinovima rečena biskupa").
"ac iupanus" (!), što je već Rački koji nije imao u ruci Kartular ispravno popravio Starija verzija odgovara društvenim prilikama XI. stoljeća, kada je
u "catapanus". Uostalom, upravo za tu ispravu znamo da je sačuvana u prijepisu biskup mogao imati djece. Iz ovoga bi slijedilo da je verzija I nastala tek
notara Petra od 5.ΧΙ.1248. god./* pa je ona nedvojbeno mlada od Kartulara. nakon sastavljanja verzije II i njezina upisa u Kartular. Na pitanje, je li
3. Vrijedi usporediti i ispravu iz 1067. god.95 s odgovarajućim tekstom isprava pisana beneventanom koja sadrži verziju II, napisana prije
u Kartularu. Već smo istaknuli da je isprava iz 1067. god. sačuvana u dvije Kartulara ili kasnije, kao prijepis iz Kartulara, ne može se dati posve
verzije, obje pisane beneventanom XIII. stoljeća. U drugom dijelu verzije pouzdan odgovor. Naime, ako je na nekim mjestima tekst Kartulara bolji98
I navodi se da je zadarski prior Madije darovao samostanu crkvicu sv. ili potpuniji", to se može objasniti bilo po šišiću bilo po Pragi. Ali,
Mihovila na Pašmanu s vinogradima i maslinicima. Samostan je taj posjed smatramo da je to mnogo manje važno od rezultata da starija verzija
uživao i u vrijeme istoimenoga Madijeva nećaka a kasnije je došao na otok odgovara prilikama XI. stoljeća, tj. da je, prema tome, osnovni sadržaj te
sin toga drugoga Madija i utvrdiogranice
aa i utvrdio graniceposjeda.
posjeda.Prema
Prema od
odgovarajućem isprave preuzet iz samostanskih anala i da, prema tome, možemo uzeti kao
tekstu verzije Π
Π prior
prior Madije i njegov brat biskup
bisku Prestancije vrlo vjerojatno da su i imena svjedoka i njihove funkcije preuzeti iz tih
^„„JP i instancije sagradili
estancije sagradili su
tekstu
na Paš verzije
ишкши crkvu
na *Pašmanu
..~ CTKVU sv.
sv. Mihovila
Mihovila ii dodijelili
dodijelili joj
joj posjede.
posjede. Opat
Opat Traso
Traso zamolio
zamolio
su anala.
je spomenute utemeljitelje da tu crkvu s os
sje spomenute utemeljitelje da tu crkvu s posjedima predaju samostanu, što
su oni i učinili. Nakon smrti Madija i Prestancija došlo je do spora "s 4. Još je složenija problematika isprave kojom Zovina i braća daruju
nekima" pa je na otok došao Madijev sin Grgur "sa svojim nećacima, posjed u Obrovici. Sačuvani su ovi prijepisi:
sinovima rečena priora", zaštitio samostan i utvrdio granice posjeda. a) prijepis karolinom-goticom iz kraja XII. stoljeća ili početka XIII.
Već površnom usporedbom dispozitiva jedne i druge verzije lako se stoljeća100
dade ustanoviti da su oba dispozitiva u biti potpuno jednaka, osim što se b) prijepis beneventanom iz istoga vremena101
u verziji I na kraju dispozitiva dodaje da se granice utvrđuju zato "da c) prijepis iz XVII. stoljeća (Pov. arhiv u Zadru, Spisi sv. Krševana,
ubuduće ne bi redovnici više nikad trpjeli bilo kakva ometanja" - čime se, kaps. I m. H.)102
dakako, dispozitiv ni u čemu ne mijenja. Kako je došlo do sastava dviju d) tekst, koji je Lucije prepisao iz Kartulara.103
verzija i koja je ranija? Odgovor se, po našem mišljenju, nadaje iz različitih Prijepis pod b) ima dodatak u kojem se opisuje spor s Virevićima u
naracija. Mislimo da je nedvojbeno starija verzija II. Naime, kasnijem doba kralja Kolomana. Tekst b) nastao je nedvojbeno radi spora s
sastavljaču verzije I činilo se očito sablažnjivim da se ovako eksplicitno Virevićima. Naime, u tekst darovnice ubačene su riječi: "septam antiquis
govori o "sinovima biskupa". U vrijeme dok su u Dalmaciji bili još čvrsto maceriis", očito zato što je i ta dopuna trebala u istom sporu. Ako je tome
ukorijenjeni običaji istočne crkve, "sinovi biskupa" nisu bili ništa neobično tako, onda je očito da je tekst pod b) nastao tako da se ranije postojećem
pa o njima znade u to vrijeme podosta i Toma Arcidakonâ "biskupova tekstu naprosto dodalo nove netom spomenute riječi. Nezamislivo je da
sina" naći ćemo i u ispravama.w Dakle, u želji da se to izbjegne, novi je bi netko nakon 1105. godine sastavljao novi tekst bez tih riječi, pogotovu
ako uzmemo u obzir da se tekstovi a) i d) s jedne i b) s druge strane
razlikuju još u nekim pojedinostima koje govore u prilog postavljenoj tezi.
53
Ovako Lucije. Naprotiv, Šiši<5 čita: catapanus".
*ŠIŠIĆ1913.,66. -- - Tako npr. glase
K
CD 1,106-109, br. 79 (zajedno s CD 1,105-106, br. 78) = Doc. 69-70, br. 53 (zajedno s 62- * Npr. Kartular ima "(·..) cenobii predicti Christi martyris, videlicet beati C." a isprava "cenobii
63, br. 45: opat Petar utvrđuje pravo samostana na posjede u Diklu i na Pašmanu). , «f videlicet beati Chrisogoni, Christi martiris".
96
TOMA, gl. XV priča o splitskom nadbiskupu Dabralisu (sredina XI. stoljeća), koji je Ju 99
Kartular: "viam anticjuam qua itur od Nonam"; isprava ispušta "qua itur ad Nemam".
biskupskoj palači držao ženu i djecu.
100
CD 1,126-128, br. 93 = Doc 91-94, br. 71.
* Vidi npr. CD 1,121, br. 88 = Doc. 85-86, br. 63 gdje se medu svjedocima navodi i Andreasfitius 101
Vidi faksimil u: PRAGA 1929., 52.
episcopi i CD I, 70, br. 52 = Doc. 44, br. 35, gdje je kao svjedok naveden Gregorio de episcopo. 102
Vidi CD 1,282.
103
LUCIJE 1666., 100.
tekst a) i d)
tekst b) darovanje braće je u svim varijantama datirano s: 1072. god. indikcija 7.,
(...) funiculus non longe a sepulchris, (...) pervenitur ad antique ipsaque a to je neispravno jer je od 1.ΙΧ.1071. do 31.VIII.1072. bila 10. indikcija, pa
sepulchra in eodem nostro habentur sepukhra (...) et inde ducitur funiculus je vrlo teško (premda ne i nemoguće) da je u izvorniku sastavljenom te
territorio usque ad terrulam ecdesie soneti
godine upotrebljena pogrješna indikcija. Mnogo je vjerojatnije da je već
prvi sastavljač teksta pročitao u samostanskim analima osnovne podatke
Grisogoni ubiprimitus idem martyr
0 darovanju i sastavljajući ispravu pogriješio u datiranju. Ali, nezavisno
sepultus fuerat
od toga, naša je raščlamba pokazala da se tekst koji je preuzet u Kartular
Nedvojbeno je da je tekst pod b) nastao naknadno proširenjem ranije 1 tekst isprave koju označavamo s a) temelje na vrlo staroj ispravi, koja je
sastavljenog teksta. Ne samo da se u njemu govori o "zemljici" koja bila sastavljena koncem XI. ili početkom XII. stoljeća. A to dalje znači da
pripada crkvi sv. Krševana, nego se još i podvlači da je to upravo ona se može pretpostaviti da to nije jedini sačuvani tekst iz tako ranog
"zemljica", gdje je prvotno bilo sahranjeno tijelo sv. Krševana. Tko bi u vremena, ili, drugim riječima, da je tekst nekih isprava Kartulara - a vrlo
samostanu naknadno brisao taj podatak, toliko značajan za samostan? vjerojatno i još nekih isprava izvan njega - nastao mnogo ranije nego što
Dakle, isprava pod b) nastala je u povodu spora iz o. 1105. god., a tekst to misli Praga. To je dobro slutio i Nagy, koji je, kao što je već rečeno,
pod a) i d) nastao je ranije, drugim riječima, tekst isprave pod a) i d) mislio "da je postojala i ranija oprema, za kojom su se povele kasnije
uglavnom odgovara vremenu koje nije daleko od vremena nastanka isprave pa i sama kopijalna knjiga". Rezultat je vrlo značajan: bar za neke
samoga darovanja, tj. početka sedamdesetih godina XI. stoljeća. isprave iz Kartulara može se utvrditi da su nastale razmjerno brzo nakon
Tekst d), tj. tekst koji je Lucije preuzeo po njegovu navodu "ex pravnog akta kojeg sadrže, a time se vjerodostojnost njihova sadržaja
registra" i tekst pod a), tj. isprava pisana karolinom-goticom koncem XII. uvelike povećava.
Ш početkom XIII. stoljeća međusobno su povezani, a ujedno uglavnom
odgovaraju i tekstu prijepis iz XVII. stoljeća (= c) nastalog, po svemu se 5. U Kartular je prepisana i jedna isprava Radovana kojom on
čini, na osnovi kartulara. Evo usporedbe odlomka teksta prema obdaruje samostan sv. Krševana. Ona je sačuvana u tri verzije. Sve su one
varijantama: datirane: 1070., indikcija 9., tj. odnose se na razbolje od 1.IX:-31.XII.1070.
1) Lucije: Regnante glorioso Croatiae Dalmatieque rege Cresimiro Riječ je o ovim verzijama:
XVII. st.: isto (osim: Chresimiro) 1) prijepis pisan beneventanom,105 kojim Radovan daruje samostanu
kar.-got.: Regnante Cresimiro Croatie Dalmatieque sve posjede svoga djeda (la). Sačuvan je i prijepis iz XVII. stoljeća, različit
2) Lucije: Tomidrag, Vakemir, Radomir od spomenutog prijepisa beneventanom (lb),
XVII. st: Tomidrag, Vachemir, Radomir 2) prijepis također pisan beneventanom,106 kojim isti Radovan, nakon
kar.-got.: Tomidrago, Vekemiro, Radomiro ·',., presude kralja Petra Krešimira IV. u sporu što ga je on, Radovan, imao sa
Stipišić misli da je riječ Ό "krivim čitanjima"104 u ispravi koju mi županom Luke o posjedima svoga djeda u Suhovari, predaje te posjede
označavamo s c). Ta primjedba odgovara za ove varijante: samostanu,
3) Lucije: dare (!) 3) prijepis pisan karolinom-goticom XIII. stoljeća,107 uglavnom istim
XVII. st: dare sadržajem kao isprava pod 2), ali s nešto proširenim tekstom. Taj je tekst
kar.-got: Dere (!) ušao u Kartular, a sačuvan je i u još nekim prijepisima. I Rački i Stipišić
4) Lucije: Bolenega slažu se u tome da je zapravo riječ o sadržajno dvije isprave, od kojih je
XVII. st: Boldenega jedna ona koju smo označili s br. 1), a da je druga ona pod br. 2) i 3). Rački,
kar.-got: Botenega koji nije poznavao tekst Kartulara, mislio da je da je isprava pod našim
Ali, ona ne odgovara za dvije varijante prethodno navedene pod 1) i 2). br. 3) (njegova isprava b), kasniji nastavak, koji on naziva charta interpolata,
Nažalost, ne možemo tvrditi da je ovaj stariji tekst upravo ona tj. on smatra ispravu pod našim br. 2) autentičnom, a ispravu pod našim
isprava kojom su braća Zovina itd. darovali posjed u Obrovici. Prije svega,
105
CD 1,115, br. 84 = Doc. 80-81, br. 60.
"€01,128. 106
CD 1,116-117, br. 85 = Doc. 81-84, br. 61 pod a.
107
CD 1,117-119, br. 85 (Π) = Doc. 81-84, br. 61 pod b.
402
br. 3) nevjerodostojnom. Stipišić pak misli da "nije isključeno da je

Radovan radi jače vjerodostojnosti tražio da ispravu još jednom izda i Druga je značajka prijepisa iz XVII. stoljeća da nijedna od prepisanih
kraljevski kancelar".108 Naime, ispravu br. 2) pisao je Adam, a ispravu br. isprava (uključujući i dva darovanja Ivana dada, koja su uostalom
3) Anastazije, "hrvatski biskup i kancelar kraljevskog dvora". sačuvana samo u tom prijepisu) ne spominje bana Zvonimira, nego samo
Naše je mišljenje da spomenute tri isprave predstavljaju tri faze u Petra Krešimira IV. Nasuprot tome, isprave pisane beneventanom
sastavljanju isprave koja se odnosi na isti pravni posao, tj. na Radovanovo (Radovanova i Hrvatinova) dodaju nakon Krešimira: Siuinnimir bano
darovanje iz kraja 1070. god. u korist samostana sv. Krševana. odnosno bano Suinnimir. Ne vidi se baš nikakva razloga zašto bi netko u
Isprava pod našim brojem 1) je najkraća. Njezin dispozitiv glasi: kasnijim stoljećima dodavao bana Zvonimira, ili, obratno, brisao ga iz
Ego Radauanus trado omnem possessionem meam in terris et vineis, queque predloška. Kako se, prema tome, može objasniti postojanje dvaju različitih
fuit avi meo Valeco in monasteno sancti Chrisogoni abbate Petro presente ime predložaka od kojih jedan u protokolu ima, a drugi nema bana Zvonimira?
perpetuo possidenda,
Smatramo da odgovor može biti samo jedan: predložak sa spomenom
tj., ja Radovan predajem sve svoje nekretnine u zemljama i samo kralja Krešimira stariji je i on je najvjerojatnije postojao još u vrijeme
vinogradima, koje su pripadale mome djecu Valecu u trajni posjed toga kralja. Kako je nedugo nakon sastavljanja tih isprava Krešimiru
samostanu svetoga Krševana u nazočnosti opata Petra. Glavni elementi nametnut ban Zvonimir, politički su obziri i mudrost nalagali samostane
toga dispozitiva vjerojatno su u biti preuzeti iz samostanskih anala. Iz da nešto ranije sastavljene isprave "poboljšaju" dodavanjem bana
anala je preuzeta i datacija, koja međutim po svemu se čini nije u njima Zvonimira u protokol. To znači da su oba predloška najvjerojatnije nastala
bila upisana upravo pred tom ispravom, već na početku upisa svih još u zadnjim godinama vladanja kralja Krešimira, pa je prema tome
(pravnih) akata koji su se odnosili na tu godinu i indikciju. sadržaj tih isprava vjerodostojan, s time, dakako, da je samostan dao
Uz dispoziciju (i dataciju na upravo spomenuti način) iz anala je sastaviti te isprave za svoju potrebu, tj. da subjektivni stil (Ego Radauanus,
nedvojbeno preuzet i popis svjedoka. Naprotiv, sankciju je sastavljač Ego Joannes, Croatorum dad, Ego Chrobatinus) ne znači da je u sastavljanju
isprave sam sastavio.
isprave sudjelovao darovatelj.
Tako je sastavljač isprave na osnovi mršavih podataka iz Ponavljamo: ne vidimo kome bi u XII. i XIII. stoljeću bilo u interesu
samostanskih anala stvorio ispravu stiliziranu subjektivno, koja je po da dodaje ili izbacuje bana Zvonimira u predloške na osnovi kojih je došlo
potrebi trebala pred sudom mnogo pouzdanije od samostanskih anala do sastavljanja verzije I u njezina dva oblika (a i b).
dokazati pravo samostana na darovanu zemlju. Do nastanka pak druge verzije Radovanove isprave došlo je mnogo
Kada je ta vrlo jednostavna isprava sastavljena? kasnije, nedvojbeno radi obrane samostanskog posjeda pred sudom.
Da bismo na to pitanje mogli uspješno odgovoriti, moramo uzeti u Za samostan je moralo biti vrlo nezgodno što su svjedoci već odavno
razmatranje oba prijepisa (onaj beneventanom i onaj iz XVII. stoljeća), poumirali i što sama isprava u svojoj verziji la i lb ne spominje mjesto gdje
nadalje Hrvatinovo darovanje.,109 sačuvano u prijepisu beneventanom i u leže nekretnine Radovanova djeda.
prijepisu iz XVII. stoljeća i dva darovanja Ivana, hrvatskoga dada,"° Zbog toga je novi pisar dobio od opata zadaću da sastavi novu
sačuvana jedno u prijepisu iz XVII. stoljeća (i u Kartularu, prema Šišićevoj ispravu, koja će samostanu na sudu bolje poslužiti.
obavijesti). Sve su te isprave datirane s 1070. god. i indikcijom 9. U toj novoj ispravi (verzija 2) pisar je preuzeo uvodne podatke i tekst
Prijepis iz XVII. stoljeća Radovanove (naša verzija pod br. Γ) (a i dispozicije verzije l, ali je ispravu popunio dodatkom da se nekretnine
Hrvatinove!) isprave sličan je mnogo starijem prijepisu beneventanom, ali Radovanova djeda nalaze
ima veći broj razlika, koje se nikako ne mogu svesti na nemar, površnost in loco qui dicitur Suchovara.
ili slično prepisivača. Sigurno je da je prepisivač u XVII. stoljeću imao pred Međutim, nastavlja novi tekst, darovanju se odupro "Vekemir, lučki
sobom neki drugi predložak a ne onaj koji je upotrijebljen za izradu župan s teptijom Boleslavom (...) tvrdeći da mu je ta zemlja darovana od
prijepisa obiju isprava beneventanom. kralja". Na to je glasom novoga teksta Radovan na sam Uskrs došao pred
kralja i pred veliko mnoštvo "plemića Hrvata" i tamo upitao kralja je li
108
CD l, 116. istina da je on, kralj, darovao to Radovanovo nasljedstvo. Kralj je to
1W
CD 1,121, br. 88 = Doc. 85-86, br. 63. porekao. Tekst verzije 2 nato donosi imena nazočnih odličnika iz kraljeve pratnje
110
.CD 1,119-120, br. 86 i 87 = Doc. 84-85, br. 62 (1) i (2). i ističe da je kralj dao Radovanu svoga izaslanika Aprića sokolara da ga uvede
u posjed pred susjedima, koje se u ispravi također poimence spominje.
O kartularu samostana sv. Krševana u Zadr 405
Ta nova isprava u biti sadržava presudu i njezinu provedbu po

kraljevu pristavu u korist samostana. Ona je za samostan "bolja" od 1.ΙΧ.1068. do 31.VIII.1069.), pa se opet ne slažu godina i indikcija. Ne
prethodne jer Radovanovu datiranju dodaje dva važna elementa: preostaje dakle drugo nego pokušati još s ovom mogućnošću: Radovan
kraljevsku presudu i investiciju samostana po kraljevu predstavniku. je darovao posjed Suhovare koncem 1070. god. (od 1.ΙΧ.1070. do
Ali - opat opet nije mogao biti zadovoljan. Prije svega, nisu navedene 31.ΧΠ.1070.) pa se datum koji se nalazi u verzijama br. 2 i 3 isprave odnosi
granice darovana posjeda. Nadalje, isprava je napisana po privatnoj osobi, na to darovanje. Tek kasnije, u 1071. god. došlo je do suda pred
"Adamu, svećeniku i redovniku", a se moglo očekivati da će protivnik u Krešimirom, i to upravo na Uskrs, koji je te godine padao na 24.IV. Tako
eventualnom sporu to iskoristiti. Formalna je grješka verzije 2 još i u tome bi se kronologija nekako uskladila, ali se pojavljuje vrlo nezgodna okolnost
što nije spomenuto ni mjesto gdje je održan spor (actum) ni mjesto da u tom slučaju druga i treća verzija dobivaju značajku obične noticije
ispostavljanja isprave (datum). Opatu se nije mogao sviđati ni nesklad koja priča o događajima vezanim uz zemlju u Suhovaru:
kraljeve titule (Cresimir, Chroatorum rex) i činjenice da se darovani posjed - konac 1070. Radovan daruje zemlju u Suhovaru
nalazio na zadarskom području, dakle u Dalmaciji. Protivnik je mogao - 24.IV.1071. vodi se spor pred Krešimirom
prigovoriti: otkud pravo kralju, čija je vlast već po samoj tituli ograničena - nakon toga uvodi kraljev pristav samostan ponovno u posjed
na Hrvate, raspolagati posjedima u (Bizantskoj) Dalmaciji? Suhovara
Zbog toga je opat naredio da se sastavi "još bolja" isprava, u kojoj bi - nakon toga ispravu piše pisar Adam
se spomenute grješke otklonile. Samostanski su se pisari ponovno dali na - nakon toga (po verziji 3) ispravu piše Anastazije, hrvatski biskup i
posao i sastavili treću verziju u kojoj su popravili uočene nedostatke. Ta kraljev kancelar.
treća verzija upisana je i u Kartular. U toj trećoj verziji Takav redoslijed pretpostavlja da su se doduše svi pravni akti
- označene su mede darovanog posjeda povezani sa sporom održali 1071., ali da su oba pisara datirali svoje isprave
- Krešimiru je dodano u naslovu: "i Dalmatinaca" s 1070. god. Posve je nezamislivo da bi ikoji iole školovani pisar ispravu
- na Krešimrovom sudskom zborovanju nazočni su glasom treće u kojoj se obavještava o sporu i uvođenju u posjed nakon spora, datirao s
verzije ne samo hrvatski, nego i "dalmatinski" plemići - darovanjem koje se dogodilo u prethodnoj godini. Takav način datiranja
- ispravu više ne potpisuje privatna osoba nego "Anastazije, hrvatski nećemo nikada i nigdje naći u autentičnoj ispravi, naprosto zato što bi
biskup i kancelar kraljeva dvora", i to "na molbu Radovana i po nalogu takvo datiranje bilo i čudno i neistinito. To su dobro osjetili i Rački i Stipišić
kralja, moga gospodara" koji su dali za verzije 2 i 3 ove regeste:
-u potpisu pisara Anastazija prirodano je da je on pisao "u gradskoj Rački: "A. 1070., Donatio Radovani confirmatur et in protectionem regis
općini Nin". suscipitur" .m
Ali, opat nije primijetio još neke neusklađenosti (ili mu je već svega Stipišić: "1070., poslije 1. rujna. Radovanov unuk Lilikov, nakon
bilo dosta). presude kraljevskog suda, koji je Vekemiru, županu Luke osporio pravo
Prije svega, druga i treća isprava datirane su, kao i prva: 1070., na posjed Suhovaru, poklanja isti posjed samostanu sv. Krševana u
2
ndikcija 9. Indikcija 9 odgovarala bi vremenu od I.DC1070. do 31.VIII.1071. Zadru"."
Sbog toga se isprava datira od svih izdavača "1070., poslije 1. rujna". Ali, Sasvim je razumljivo kako je došlo do neobičnoga pogrješnog
por pred kraljem vodio se i po drugoj i po trećoj ispravi "na Uskrs". Ako datiranja verzije 2 i 3: sastavljači tih verzija olakšali su sebi posao i bez
izmemo da je isprava datirana po firentinskom računu ab incarnatione, mnogo razmišljanja preuzeli dataciju i dispoziciju darovanja iz prve
mda bi 1070. god. obuhvaćala po današnjem računanju vrijeme od verzije.
5.III.1070. do 24.111.1071. Ali, Uskrs 1070. god. pao je na 4.IV., a tada je Sastavljač treće verzije "poboljšao" je tekst isprave time što je naveo
idikcija bila 8 a ne 9, pa bi indikcija bila pogrješna. da se spor pred kraljem odigrao pred plemićima "koliko Hrvatima, toliko
Ako pak uzmemo u obzir pizanski način, god. 1070. teče od i Dalmatincima" (tam Chroatorum quam Oalmatinorum) pa bi trebalo
5.III.1069. do 24.111.1070. Kako je Uskrs 1070. god. padao 4.IV., to bi se taj očekivati da popis svjedoka obuhvati barem jednoga "Dalmatinca". Pisar
atum odnosio već na 1071. - a isprava je izričito datirana s 1070. Zbog preuzima sve svjedoke, hrvatske uglednike, i nijednoga ne ispušta, ali ne
>ga bismo po pizanskom računu morali uzeti u obzir Uskrs iz 1069. god.
D našem računanju koji je padao 12.IV. - ali tada je indikcija bila 7 (od 111
Doc. 81.
112
CD 1,116.
406
dodaje ni jednoga jedinog Dalmatinca. Mislimo da je i opatu i pisaru ipak

bilo najvažnije dodati u trećoj verziji granice posjeda, a za ostale su
dijelove isprave pokazali tek mali interes. pergamene I nastala je nešto kasnije iz crkvenopolitičkih razloga. Po svemu
se čini da postoji trag prve, rudimentalne isprave, nastale još u doba
Pri tome je za nas najvažnije da je upravo ta treća verzija upisana u
narodnih vladara, i to u darovnici kralja Krešimira za posjed u Diklu (CD
Kartular. Vidi se da je izradi te treće verzije prethodilo dugotrajno
I, 105, br. 78 = Doc. 62, br. 45), koja je ugrađena u ispravu opata Petra.
prilagodavanje. Verzija 3 sačuvana je ne samo u ispravi, pisanoj karolinom-
Međutim, isprava iz 1067. god. sastoji se zapravo od dva dijela. U prvi
goticom XIII. stoljeća, nego, uz ostalo, i u prijepisu koji Stipišić označava
je dio isprave ubačena darovnica Krešimira za Diklo, a drugi se njezin dio
sa d)"3 iz 1374. god., u kojem se izričito navodi da je prepisan iz Kartulara.
Taj se prijepis takoreći doslovce poklapa s ispravom pisanom karolinom- odnosi na pripovijedanje opata Petra o tome kako je došlo do darovanja
goticom. Zbog toga se na pitanje, je li Radovanova isprava upisana u posjeda na Pašmanu. Smatramo da se može dokazati da je osnovni sadržaj
kartular prepisana iz isprave napisane karolinom-goticom ili obratno, ne toga darovanja također preuzet iz samostanskih anala, zajedno s popisom
može dati pouzdani odgovor. svjedoka. Naime, to se s dovoljno jasnoće vidi po tome što pisar,
prepisujući podatke o svjedocima, jednoga svjedoka spominje na ovaj
5. način:
Andreas tribunus qui postea prior effectus est.
l. Prije nego krenemo dalje, nužno je prethodno utvrditi rezultate. Po Evidentno je iz toga da je popis preuzet iz starog pouzdanog
našem mišljenju najvažniji je rezultat u tome što mnogi elementi predloška, time što je pisar smatrao za korisno i važno dodati da je to onaj
analiziranih isprava upućuju na to da je njihov osnovni sadržaj, tj. osnovni isti Andrija za kojega "se zna" da je kasnije postao prior. Takva klauzula
podaci
narodnihdispozicije,
vladara. nastao na temelju pouzdanih podataka još iz doba dokazuje s jedne strane da nije riječ o tekstu koji je pisan u vrijeme kada
je Grgur, sin priora Maja, "zadarski prior i strateg cijele Dalmacije"
Tako su, čini se, darovnice Radovana, Hrvatina i Petra, lučkog župana utvrđivao granice darovanih nekretnina na Pašmanu, jer se u to vrijeme
u svom prvobitnom obliku nastale već u vrijeme samoga pravnog posla nije još moglo znati da će Andrija biti kasnije postavljen za priora. Ali s
u doba kralja Krešimira. Nastale su samostanskom doradom podataka iz druge strane, primjedba o Andriji kao kasnijem prioru ima smisla samo
samostanskih anala, vjerojatno bez sudjelovanja darovatelja. One su nešto uz pretpostavku da je ta činjenica u vrijeme sastavljanja teksta još uvijek
kasnije, u doba Zvonimira - možda dok je još bio samo ban -iz političkih od nekog interesa. Kakvog bi smisla imalo upozoravati npr. u drugoj
razloga ponovno stilizirane, ali je pri tome dispozicija ostala u biti
nepromijenjena. polovici XII. stoljeća da je nekoć u davna vremena taj svjedok Andrija bio
kasnije promoviran za priora? Takav tekst mogao je nastati samo u XI.
Radovanova darovnica doživjela je još kasnije dva bitna proširenja stoljeću, kad je institucija priora još postojala u dalmatinskim gradovima.
teksta, uzrokovana sporom (ili sporovima) o darovanom zemljištu, tako Ali, o kojem se prioru Andriji radi? Kako je upravo spomenuti Grgur
da je u Kartular ušla zadnja verzija, koja je po mišljenju samostanskih vlasti zajamčen u ispravama tridesetih godina XI. stoljeća, u obzir dolazi prior
najbolje štitila samostanska prava. Nasuprot tome, isprave Ivana dada, Andrija koji je spomenut u Dauzetinoj oporuci od "približno 1.IX. 1044."
Hrvatina i župana Petra ušle su u Kartular u obliku u kojem su sastavljene (fere die prima mensis septembris).w Rački ovu ispravu naziva "charta
još u doba narodnih vladara.
suspecta", ali ako pretpostavimo da je ona sastavljena na osnovi podataka
Što se tiče darovnice Zovine i braće, treba pretpostaviti da je ona iz samostanskih anala, onda u istinitost njezina sadržaja ne treba ni
također imala svoju najstariju rudimentarnu kratku formu, koja nije najmanje sumnjati. Naime onaj "fere"f koji na prvi pogled izaziva dvojbu,
sačuvana. Do nas su došle samo starija verzija, nastala prije 1105. god., objašnjava se bez poteškoća time što je sastavljač u samostanskim analima
vjerojatno još u doba narodnih vladara i novija verzija, koja je prenapravila pročitao pred svim upisanim događajima: 1044., indikcija 14, iz čega,
stariju
je ušla ustarija
povodu spora samostana s Virevićima oko 1105. god. U Kartular
verzija. dakako, ne slijedi da se bilo koji događaj odigrao upravo l .IX., nego samo
to da počinje nabrajanje događaja od 1.ΙΧ.1044. dalje. Dapače, mislimo da
Konačno, isprava opata Petra iz 1067. god. sačuvana je u dvije verzije. nije nemoguće da je na početku upisa pojedine godine stajala samo
Starija je verzija pergamene II, koja je ušla i u Kartular. Novija verzija indikcija, a ne i godina. Što se pak tiče čudne formulacije "carevanja vrlo
113
CD r no pobožnih (!) i trajno uzvišenih Konstantina careva (!)" dovoljno je
114
CD I, 77, br. 57 = Doc. 47, br. 38.
408
pretpostaviti da su u analima napisane titule s uobičajenim kraticama koje

samostanskih arhiva znalo da je Adam opat Sv. Bartolomeja nakon 1067.
je nespretni sastavljač pročitao u množini (a kasnije još također
unaprijeđen za hrvatskog biskupa i da mu se zbog toga o. 1105. god. dalo
"consulibus"), tj. da kratice nije riješio onako, kako je morao, naime u
onu titulu koju je kasnije doista obnašao. Nisu li prema tome obje titule
jednini. Dakle, nema ozbiljna razloga sumnjati u sadržajnu istinitost svih
istinite, jedna (opat Sv. Bartolomeja) iz doba sastavljanja pergamene II, a
osnovnih podataka Dauzetine oporuke, dakle i popisa svjedoka.
druga iz doba sastavljanja kasnije isprave, tj. pergamene. Ili je možda ipak
Ako je tome tako, onda je popis svjedoka koji su prisustvovali u pergameni I pisar Adam "unaprijeđen" da bi isprava bila "vjerodostojnija"
utvrđivanju meda na Pašmanu po prioru Grguru najvjeroratnije sastavljen
kao isprava koju je pisao hrvatski biskup, za kojeg se pretpostavljalo da je bio
još u vrijeme koje nije moglo biti jako udaljeno od Dauzetine oporuke
ujedno i "aule regie cancellarius" kao Anastazije, koji je te dvije funkcije obnašao
(naime 1044. god.), tj. možda doista upravo "1067. god. indikcija 5" kako
1069. po Krešimirovoj darovnici za otok Maun. Svakako za "hrvatskog
stoji u protokolu isprave. Inače, taj drugi dio Petrove isprave izvještava o
dva pravna akta koja su se dogodila mnogo ranije: biskupa" Adama našlo bi se vremensko razdoblje, jer zadnja vijest o Rogeriju
kao "hrvatskom biskupu" potječe iz 1066. god.,115 a prva vijest o Anastaziju
1) Prior Madije i njegov brat, biskup Prestancije, darivaju sagrađenu
kao hrvatskom biskupi iz 1069. (darovnica za Maun), dakle, Adam je mogao
crkvu sv. Mihovila i njezine posjede. Samostan je za života darovatelja
mirno uživao te posjede. biti hrvatskim biskupom o. 1067. godine.
Bilo kako bilo, ako su obje verzije Krešimirove darovnice za Diklo
2) Nakon njihove smrti došlo je do spora, koji je riješio prior Grgur. pisane vrlo rano, i to starija verzija II prije 1105. god., a mlada verzija I o.
Kako je ispravama zajamčeno da je Petar bio opat približno od 1065. 1105. god., dakle još uvijek vrlo rano, dopušteno je pretpostaviti da
do 1075., njegovo izvješće nije pouzdani dokaz za ono što se dogodilo u
podatak o Adamu kao hrvatskom biskupu nije posve nepouzdan i
doba priora Madija i njegova brata Prestancija. Nasuprot tomu, vjerojatno
izmišljen od sastavljača verzije I.
je opat Petar pročitao u samostanskim analima utvrđivanje meda u doba
priora Grgura. To zaključujemo po svjedoku Andriji, "koji je kasnije postao 2. Odvojeni problem čini usporedba imena svjedoka u Krešimirovim
prior". Naime, vidi se da je Petar preuzeo popis svjedoka (najvjerojatnije) darovnicama za Diklo (1067.) i Maun (1069.) i Radovanovoj za Suhovare
iz anala, a iz toga slijedi da je iz anala preuzeo i dispozitiv, tj. utvrđivanje (1070.). Prema našim raščlambama proizlazilo bi da su svjedoci, hrvatski
meda.
uglednici, u ispravu za Diklo prepisani iz samostanskih anala. Kako prva
Ali, iz toga još ne slijedi da sačuvana isprava sadržava po svom obliku verzija Radovanove isprave sadrži svjedoke koji su različiti od svjedoka
upravo onu ispravu koju je sastavio opat Petar 1067. god. Možda je ona u drugoj i trećoj ispravi, to ovi drugi svjedoci nisu preuzeti iz zabilješke
(mnogo) kasniji sastavak, a možda je sastavak opata Petra prilikom o Radovanovu darovanju u samostanskim analima. Odakle sastavljaču
pripremanja prijepisa verzije 2 i Kartulara doživio dopunjavanje teksta - isprave za Maun popis svjedoka, hrvatskih uglednika, koji se razlikuju od
možda čak i bitno. Bili bismo, možda, skloni tezi da je riječ o vrlo starom popisa u ispravi za Diklo i popisa u drugoj i trećoj verziji Radovanove
obliku ali za tu tezu moglo bi se navesti samo jedan argument. Naime, kao darovnice. N. Klaić pokušala je 1965. god. odgovoriti na to pitanje tako
što je već rečeno, u sklopu te isprave nalazi se potvrdnica kralja Krešimira što je ustvrdila da je isprava za Maun načinjena prema ispravi za Diklo i
za Diklo. Zašto ju je u pergameni II, Karrularu (po Šišiću i Luciju) i u da su također i svjedoci preuzeti iz te isprave, ali uz druge titule.116 Ta tvrdnja
prijepisu iz XVII. stoljeća potpisao ne odgovara činjenicama. Evo usporednog prikaza svjedoka u te tri isprave:
Adam, abbas soneti Batholomei, scripsi iussu regis, damini mei,
a u pergameni I Diklo (1067.) Maun (1069.) Suhovare (1070.)
Adam monachus, Chroacie electus episcopus, iussu damini regis manu mea\ Boleslaus tepti isti, curialis comes Bolanno, tepz.
tcripsi? Adamizo, nonensis iup. isti Desinna, non. iup.
Već smo istaknuli da je pergamena I nastala oko 1105. god., iz čega Viakizo, iup. Luča isti Cosma, luč.
;Iijedi da je stariji tekst pergamene II nastao vjerojatno koncem XI. stoljeća· Volesa dad isti Joh. dad
li odmah na početku XII. stoljeća. Pouzdaniji je, dakako, tekst pergamene Budiz postelnic isti isti
I, ali zar je doista pisarev potpis iz pergamene II jedini istinit, a pergamene Johannes reg. cap. isti isti
sigurno izmišljen? Zašto bi netko oko 1105. god. izmišljao za istog pisara
[rugu titulu? Ne možemo se oteti dojmu da se o. 1105. god. iz 115
CD 1,102, br. 74 = Doc. 66, br. 51.
116
KLAIĆ, N. 1965., 180; ISTA 1966.-1967., 249.
410
Zovich, volar
Drugona scutobaiulus 3. Nakon ove naše raščlambe ukazuje se uglavnom bespredmetnom
Dadovit, vinotoč dilema o tome je li Kartular nastao poboljšanjem teksta već postojećih
Grubona, decanus isprava (Praga) ili su isprave samo naknadni lošiji prijepis iz Kartulara
Berberensis iup. (Sišić). Činjenično je stanje mnogo složenije.
Cermenico, berb. S druge strane, raščlamba je pokazala da su podaci svih isprava o
Petrus, reg. iudex
Studez, reg. Pincerna vladarima i svjedocima preuzeti iz samostanskih anala, što ih čini vrlo
Leo, imp, protosp. upotrebljivim i vjerodostojnim. Isto vrijedi i za osnovni sadržaj dispozitiva.
Salvisclavus, non. iudex Formalno (diplomatički) gledano isprave nisu autentične, ali to znači samo
Adam, monachus, abbas jedno: same formule ne mogu poslužiti za ozbiljnu analizu diplomatičkih
Petrus, iup. Sidraga elemenata privatnopravnih i javnopravnih isprava iz doba narodnih
Mutimir, sidr. vladara, čak ni u onim slučajevima kada su one nastale u vrijeme pravnog
Dragomir, iup. de Cetina Vilcina, zatinsc.
Andreas, belgr. prior akta upisanog u njih. Naime, kako su one najvjerojatnije sastavljene bez
nazočnosti druge strane (darovatelja, prodavatelja i si.), njihove formule
Dalizo, polsc. odgovaraju predodžbama onih redovnika-pisara, koji su ih sastavljali, a
Sracino, sitnicus oni ne samo da nisu bili pravno školovani, već se nisu jako ni brinulo o
Jacobizo, zastubr. ispravnoj pravnoj formulaciji. Dok su darovatelj, prodavatelj itd. i svjedoci
Desimir Smulle f. bili na životu, te su isprave mogle poslužiti samo kao puka zabilješka, koju
Tolimir psar je zbog mnogo razloga bilo korisno napisati odvojeno od samostanskih
Vitomir dvornic anala. Može se postaviti čak i ovo pitanje: je li isprava koju je samostan
Medu imenima i funkcijama svjedoka tih triju isprava ima doduše sastavio odmah nakon pravnog akta bez nazočnosti druge strane i koja
određenog suglasja, ali mislimo da se ne može tvrditi da su npr. svjedoci odgovara volji nenazočne strane autentična ili ne? Mislimo da je odgovor
za Maun preuzeti iz isprave za Diklo. A nije vjerojatno ni to da je sastavljač jasan: čak je i takva isprava neautentična. Autentičnom se može nazvati
isprave za Maun preuzeo dio svjedoka iz isprave za Diklo, a onda pustio samo ona isprava pri čijoj je izradi sudjelovala (pa makar i kao puki statist)
maha svojoj mašti i izmislio imena i funkcije: Studez, regalis pincerna, Petrus, i druga strana. Zbog toga je Justinijan donio propis da se autentičnom
regalis iudex,.Salvisclavus, iudex nonensis, Andreas, prior belgradensis kojih ne smatra samo ona isprava koja je nakon njezina sastavljanja predana u ruke
nalazimo nigdje drugdje i usto krenuo u lov po raznim ispravama da bi drugoj strani i koju je nakon toga ta druga strana, priznavši njezin sadržaj,
iz njih povadio imena i funkcije raznih svjedoka i da bi usto razmišljanjem vratila natrag pisaru da je on dovrši, tj. kompletira zaključnim formulama.
došao do znanstvenog uvjerenja da je funkcija tepti isto što i curialis comes Taj je postupak ostao stoljećima u notarevoj klauzuli: post traditam, tj.
i tu funkciju pridodao Boleslavu. Tko će to povjerovati? Uostalom, kako nakon što sam ispravu (ponovno) primio, complevi, tj. dodao sam zaključne
je N. Maić dokazivala i za ispravu iz 1067. god. da je krivotvorena, onda formule.
je teza o preuzimanju popisa svjedoka iz isprave iz 1067. god. u ispravu A kada su darovatelj i svjedoci poumirali, bit će dovoljno u slučaju
iz 1069. god. nepotrebna i neuvjerljiva: zašto bi se krivotvoritelj isprave spora ispravu ponuditi na sud pa će sud od samostana (a ne od protivne
iz 1069. god. osjećao obvezatnim da preuzme svjedoke iz 1067. god. i da strane) zahtijevati da određeni broj redovnika prisegne na istinitost
pri tome "lukavo" mijenja titule svjedocima? Nije li mnogo vjerojatnije isprave, što će s jedne strane biti dovoljno da se spor dobije, a s druge
pretpostaviti da je sastavljač svjedoka obiju isprava našao negdje (tj. u strane neće nimalo ugroziti spas duše onih koji prisižu jer je sadržajno
analima) popise svjedoka obiju isprava? Razlika u tituli čak još uvelike isprava odgovarala onome na što su prisegu, tj. da je sporna nekretnina
povećava vjerodostojnost obiju popisa, jer Boleslaus tepti jedne nije drugo bila samostanu darovana ili prodana itd.
117
nego Boleslaus comes curialis druge isprave. Ukratko, usporedba popisa 4.Konačno, obratimo pozornost darovnici za Maun. I ona je u obliku
svjedoka u navedene tri isprave govori u prilog vjerodostojnosti sva tri popisa. u kojem je došla do nas neautentična, osobito ako uzmemo u obzir
činjenicu da u njoj na prvom mjestu dolazi arenga, a tek nakon toga ime i
117
MARGET1Ć 1976., 57-64; ISTI 1986a., 257-262. titula Krešimira (sastavljeni na neobičan način) i podaci o datumu. Pri
tome treba uzeti u obzir ovo: Hrvatska je još od vojvoda Trpimira i
Ч 1/ Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O kartularu samostana sv. Krsevana u Zadru 413
Branimira bila vrlo čvrsto povezana s civilizacijskim i kulturnim utjecajima Ne preostaje, dakle, drugo nego priznati da je darovnica za Maun u
sa zapada, a ta povezanost još je više porasla za Petra Krešimira IV. Ako svom obliku u kojem je došla do nas neautentična.
je tome tako, onda bi trebalo očekivati da će neka njegova vjerodostojna Ali, to nipošto ne znači da je darovnica za Maun jednostavno izmišljena.
isprava biti vrlo srodna po svom obliku ispravama s nekoga zapadnog I mi dijelimo mišljenje našega poštovanog povjesnika J. Stipišića da
pravnog područja. Ali uzalud ćemo tražiti medu ispravama Apulije je morala postojati neka činjenična osnova, da se u Zadru priznavalo da
grčkoga i normanskog razdoblja neku autentičnu ispravu koja bi bila slična je nekoć samostan posjedovao otok Maun118 i da je općina taj otok kasnije
Krešimirovoj ispravi za Maun, a o isto vrijedi i za usporedbu s ispravama uzela samostanu. I N. Klaić, koja je opetovano vrlo lucidno raščlanjivala
tadašnjih njemačkih kraljeva i careva, mletačkih duždeva, papa itd. problematiku isprave, dobro je osjetila da je jedna stvar neautentičnost
Zadržimo se samo na nevjerojatno bogatoj arengi, koja uvelike nadmašuje isprave, a posve druga istinitost njezina sadržaja pa je ponudila protiv
sve arenge autentičnih kraljevskih isprava zapadnih pravnih područja. ovoga drugoga argumente, koji su se činili toliko jaki da ih do danas nitko
Evo kako izgleda početak Krešimirove isprave za Maun: nije čak ni pokušao razmotriti i prihvatiti ili protuargumentima
obezvrijediti. N. Klaić je još 1964. god., kada je proučavala vjerodostojnost
+ Budući da izvanredna božanska uzvišenost najviše i najneznatnije isprava hrvatskih kraljeva koje se odnose na Bizantsku Dalmaciju,
(ljude) obdaruje zemaljskim častima ne samo zbog zasluga već i zbog energično ustvrdila da se u ispravi za Maun nalazi neistinita "tvrdnja da
duboke (skrivene) raspodjele i na neobjašnjivi način uzdiže one koje treba je Maun vlastiti posjed kralja Krešimira IV. Maun je, naime, kao i drugi
uzvisiti i ponizuje vratove uzdignutih (i) i oholih, da bi ostvarila strašan otoci bio sastavni dio bizantske Dalmacije i vjerojatno je pripadao
sud strašnoga suca i odlučivanje svemogućeg, što proizlazeći iz neiscrpiva zadarskoj općini pa nije ni mogao biti posjed hrvatskoga kralja".119 Tu
irela raspolaže zemaljskim carstvima, zato ja, Krešimir, darom božje svoju misao N. Klaić je opetovano iznosila i u svojim radovima nakon
nilosti upravljajući pravima Hrvatske i Dalmacije i držeći uzde 1964., dakako ne samo u odnosu na darovnicu za Maun, nego i za druge
craljevsrva moga djeda blažene uspomene kralja Krešimira i moga oca darovnice hrvatskih kraljeva. Tako je npr. pišući o nevjerodostojnosti
cralja Stjepana, koji sretno miruje u božjem vrtu, godine Gospodnjeg darovnice za Diklo iz 1067. god. naglasila da "hrvatski ga (tj. Diklo: L. M.)
itjelovljenja Isusa Krista, našeg gospodina, 1069., indikcije 7, epakte 5, vladari ne bi ionako mogli ni poklanjati ni potvrđivati, jer se selo Diklo
:onkurente 3 stolujući u našem ninskom dvoru zajedno s našim nalazilo na zadarskom području, a ne u hrvatskoj državi".120
upanima, knezovima i banovima itd. Taj bi prigovor, ako bi bio opravdan, doista poništio sadržajnu
Da je riječ o autentičnoj ispravi, ne bi trebalo biti teško naći u istinitost svih darovnica hrvatskih vladara koje se odnose na nekretnine
ipravama nekoga drugog pravnog područja ili uzor ili bar kakvu takvu na teritoriju Bizantske Dalmacije. Ali, je li on opravdan? O tome smo u
nalogiju, koja bi djelovala bar donekle uvjerljivo. Mi smo pregledali drugim našim radovima opširnije pisali. Ovdje će biti dovoljno upozoriti
izmjerno bogati materijal sačuvan u Codice diplomatico barese, i u Kartularu na neke osnovne postavke i rezultate.
imostana sv. Benedikta u Conversanu. Naime, nadali smo se da ćemo 6.
ronaći neku analogiju, to više stoje Apulija bila pod bizantskom vlašću
r
e do sedamdesetih godina XI. stoljeća, pa je postojala realna nada da će 1. U Bizantu je Novelom 46 Lava Mudroga,121 koja je donesena 886./
122
trud isplatiti. Ali potraga za sličnim ili analognim primjerima bila je isto 887. god. ukinuta lokalna samouprava. To je imalo za posljedicu da su
ko uzaludna, kao i pregledavanje diplomatičkog materijala dotadašnji organi gradskih općina postali državni organi, a gradska
«ediktmskog samostana sv. Marije na Tremitima (1005.-1237.), isprava imovina državnom imovinom: "sada sve ovisi o carskoj brzizi i
Codice diplomatico istriano, mletačkih isprava raznih fondova, itd. itd. Isto upravljanju" kaže doslovce car.
ijedi i za navođenje epakta i konkurenta u dataciji. Tako nešto također 2. Bizantska Dalmacija imala je u sklopu bizantske uprave položaj koji
ćemo naći ni u kojoj kraljevskoj, carskoj ili papinskoj ispravi. Epakte i se uvelike razlikovao od onoga drugih provincija, tzv. tema. Naime
nkurente su očiti dokaz da je pri izradi teksta, koji je do nas došao, poznato je da provincijski namjesnik teme Dalmacije, strateg, nije primao
nestalno djelovao samostanski skriptorij. Smatramo da je posve
irjerojatno, dapače nemoguće, da bi hrvatska kraljevska kancelarija bila 118
STIPIŠIĆ, 813-829, osobito 825.
iko ravnodušna prema uobičajenim formulama protokola i eshatokola 119
ijednih zapadnih (pa i istočnih) vladara. 120
KLAIĆ, N. 1964., 155., br. 177.
KLAIĆ, N. 1976a., 109, bilj. 154; ISTA 1990., 103.
121
NOUILLES - DAIN, 182-183.
414
O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru 4\5
plaću iz središnje državne blagajne, već ju je - slično ostalim "zapadnim"

N. Klaić je opetovano istaknula kao glavni i temeljni prigovor
temama - morao dobivati iz lokalnih izvora. Ali, za razliku od drugih
autentičnosti Krešimirovih darovnica to što on nije mogao raspolagati
"zapadnih" tema, još od Bazilija L, oca Lava Mudroga, dalmatinski su
nečim što njemu ne pripada. Ali taj prigovor nije utemeljen. On bi imao
gradovi morali davati "Slavenima" - za područje Bizantske Dalmacije od
važnost samo ako se pretpostavi da je Krešimir bio samo hrvatski kralj,
Krka do Splita to je značilo: hrvatskom vladaru - ono što su dotad bili
dužni davati strategu. Odakle je, dakle, dalmatinski strateg mogao ali ako je Krešimir postao intervencijom pape kralj Hrvatske i Dalmacije,
pokrivati svoje troškove? Odgovor je paradoksalan: niotkuda. Zbog toga onda je taj prigovor neprihvatljiv. Iz postojećeg izvornog materijala s
je bilo najjednostavnije da Bizant prizna prioru, gradonačelniku glavnog dovoljno je sigurnosti utvrđeno da je Krešimir nosio titulu rex Croatiae et
grada teme (Zadra), položaj stratega. Očito je da je zadarski prior svoj Dalmatiae, a Korčulanski nam je kodeks sačuvao vijest o tome kako je papa
položaj mogao održati samo u najužoj vezi s vodećim gradskim slojem, investirao Krešimira za kralja "one zemlje", tj. Hrvatske i Dalmacije. U
tribunima. Njegova je "vjernost" Bizantu ovisila isključivo od bizantske takvoj situaciji Krešimir je imao puno pravo da ostvari sve ono što u sebi
vojne nazočnosti u Dalmaciji, tj. od detaširanih jedinica bizantske sadrži ta titula, tj. ne samo da ostvari vlast nad dalmatinskim gradovima,
mornarice koje su bile stacionirane u Dalmaciji (najvjerojatnije isključivo već i da kao sljednik Bizanta raspolaže svim državnim imanjima i pravima.
u glavnom gradu teme) i koje se po potrebi upotrebljavalo i izvan teme.
Ovakva neobična situacija u Dalmaciji nužno je imala prije svega za
posljedicu da je lokalna samouprava faktički i dalje postojala, ali samo via
facti.123 Daljnja je posljedica nužno bila u tome da je središnja vlast u skladu
sa svojim interesima koristila državnu imovinu na otocima od Mauna do
Vrgade (Vir, Molat, Dugi otok, Ugljan, Pašman) i na kopnu (Diklo na
sjeveru, Bibinje-Obrovica na jugu). Središnja je vlast imala sebi u prilog
dva važna elementa: vojnu nazočnost detaširanih mornaričkih jedinica kao
faktični element prisile i pravni sustav, koji je počevši od Lava Mudroga
nekadašnju imovinu gradskih općina proglasio državnom imovinom.
3. I J SllHelcr«*·™ -~ '
-"&" "cuiaid pojavljuje

oc i uiiua rex ^.roatiae et Dalmatiae'koju nosi Krešimir. U toj se tituli odražavalo
međunarodnopravno priznanje sa strane pape (kao najvišega tadašnjeg
—~..ûiug čimbenika)
međunarodnog ишоегака; da je Krešimir
da je Krešimir ine samo hrvatski kralj, nego da je
on ujedno
ujedno zakoniti
zakonitikralj
kraljnad
naddijelom
dijelom tzv.
tzv. Bizantske
Biza»»»«Dalmacije
Lycumaaje od
od Krka
Wka dodo Splita.
Splita,
ov«-—·--—·-'
Oboružan takvim ' međunarodnim
„*. lanjem Krešimir
uicuuiiaracuumpriznanjem
priznanjem с£>стпо**~.~—i_*·-
Krešimir
Krešimirse
sesmatrao ovlaštenim
X'""' '
D:
da raspolaže
raspolaže svim
svim onim
onim nekretninama
"«^-"'ninama i pravima na nnA*·-»-Bizantske
na području —· '
Dalmacije koji su bili u neposrednom vlasništvu bizantskog cara. To je pravni
temelj Krešimirovih darovanja ne samo Mauna, Dikla i Pašmana nego i svih
ostalih njegovih raspoložbi na području Bizantske Dalmacije.
ш
BREHIER, 1148.
O tome smo opetovano i opširno pisali. Umjesto svega vidi MARGETIĆ 1975b., 5-80.
123
124
Opširnije u MARGETIĆ 1980a. 219-238. Drugim riječima, riječ je o tzv. Scheinprozessu,
čemu se, usput govoreći, jednom prigodom podvrgnuo i sam papa Aleksandar II.
3. O VJERODOSTOJNOSTI DAROVANJA KRČKOG
BISKUPA PO ISPRAVAMA IZ 1186.11188. GODINE
(Riječki teološki časopis, god. 3, br. l, 1995., 75-84)
Isprave iz 1186. i 1188. god. kojima krčki biskup Ivan daruje

benediktinskom samostanu na rijeci Pad i njezinu prioratu sv. Ciprijana
na otočiću Muranu Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku zajedno s nekim
nekretninama bile su dosad poznate prema tekstu što ga je objavio Farlati,'
a po njemu Smičiklas.2 Kolanović3 je 1991. god. ponovno objavio te isprave
zajedno s još nekim ispravama koje se nalaze u Državnom arhivu u
Veneciji u fondu Mensa patriarcale. Isprava iz studenoga 1186. god.
sačuvana je u tom fondu čak u tri primjerka označena s N 9, N 9A i N 10,
a ona iz 1188. god. u dva (N 11 i N 12). Usporedenje tekstova isprava što
ih je objavio Kolanović i Farlati pokazuje da je Farlati uzeo kao osnovu
svog izdanja novije prijepise i na nekoliko ih mjesta izmijenio prema
svojem znanstvenom uvjerenju. Evo dva primjera.
Kao svjedok darovanja spominje se, uz ostale,
u N 9 i N 9A: Johannes abbas monasterii Castellione
u N 10: Johannes abbas de Castellione
Farlati: Johannes abbas de Castellione canonicus
Farlati je, dakle, dodao canonicus za košljunskog opata, jer je očito
smatrao kako je logično da i taj opat ima kanonički čast, isto kao što je ima
i 9 svjedoka prije njega i 6 svjedoka poslije. Time je Farlati otvorio problem
opata-kanonika. Ostojić je taj problem uočio i istaknuo pa bi se iz takve
stilizacije moglo pomisliti da Ivan nije starješina benediktinaca, nego
predstojnik zbora kanonika, ali to nije tako jer, kako kaže, i monasi u
benediktinskim zajednicama, ako su ujedno bili klerici, ponekad su se zvali
također kanonicima, a i danas su redovnici smatrani kao personae
canonicae.4 Po Velniću je u doba sastavljanja isprave riječ kanonik
5
označavala "čovjeka, koji živi po crkvenim pravilima". Sve je to sada
1
FARLATI, 640.
2
CD Π, 205, br. 198.
KOLANOVIĆ, 122-125.
3
4
OSTOJIĆ, 183.
5
VELNIĆ, 33.
417
418
O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g 419
postalo suvišnim: autori su raščlanjivali Farlatijev umetak, a ne izvorni

materijal. Ni N 9 ni N 9A ni N10 nemaju uz naslov košljunskog opata još 1) N 9 Johannes presbiter filius Cayfas canonicus
i dodatak canonicus. I iz toga se vidi velika korist Kolanovićeva N 9A Johannes Cayfas presbiter et canonicus
objavljivanja sva tri sačuvana prijepisa. N 10 Johannes Cyafas presbiter et canonicus
Nadalje, N10, koji nije drugo nego treći kasniji prijepis iste isprave, 2) N 9 Johannes diaconus
donosi ovu formulu prepisivača: "Ego frater Dominicus Sancti Cypriani N 9A Johannes diaconus et canonicus
monachus, hoc exemplum ex iussione predicti episcopi exemplaui. Et ipse manu N 10 Johannes diaconus et canonicus
propria confirmavit". Time je prepisivač želio naglasiti da je biskup vlastitom 3) N 9 Barba acolitus filius J(ohannis) Barbe
rukom potvrdio ispravnost prijepisa. I doista, potpis krčkoga biskupa N 9A Dominicus filius J(ohannis) Barbe et acolitus
napisan je u N 10 većim slovima i želi pobuditi dojam da ga je upravo N 10 Domininus acolitus filius JJ(ohannis) Barbe
biskup potpisao Potpis glasi u N 9 i N 9 A: 4) U N 9 Bonifatius subdiaconus nalazi se medu poddakonima na
"Ego Johannes Veclensis ecclesie episcopus dedi et confirmaui et manu mea zadnjem, trećem mjestu, a u N 9A i N 10 tek nakon potpisa iduće, "niže"
scripsi".
grupe svjedoka, tj. nakon Stephanus dericus.
N 10: kao N 9 i N 9A uz dodatak: 5) U N 9 medu svjedocima je 5 đakona, a u N 9A i N 10 ima ih 6.
"et hane cartulam exemplare iussi". 6)UarengiN9AiN10stoji "egocfuidemJohannis",auN9nemanjea "quidam".6
Farlati mijenja prepisivačevu formulu i umjesto "confirmauit" daje Iz svega toga slijedi siguran zaključak da je sastavljač prijepis N10 radio
"confirmavi"', tj. po Farlatiu je prepisivač "potvrdio" svoj vlastiti prijepis. na osnovi prijepisa N 9A i da N10 nema prema tome samostalnu vrijednost.
Ali, to je samo Farlatijev prijedlog izmjene predloška, za koji ne vidimo Ali, kolika je vjerodostojnost isprava N 9 i N 9A? Smatramo da su ta
opravdana razloga, to više stoje očito da se onaj "ipse" odnosi na biskupa. dva prijepisa prepisana iz nekog vjerodostojnog izvornika. Naime, medu
Dodajmo ovdje još nešto. Isprave N 9 i N 9A imaju u protokolu mjesto svjedocima je spomenut i Bartholomeus frater comitum. Kad bi bila riječ o
gdje su sastavljene: Vegle. Prepisivač N 10 to ispušta. Iz toga bi slijedilo krivotvorini, krivotvoritelj bi sigurno medu svjedoke umetnuo krčke
da je krčki biskup Ivan jednom prilikom došao u Mletke (na otok Murano) knezove Vida i Bartola, koji bi dali punu valjanost darovanju, s obzirom
i sa sobom donio ispravu i dao nalog prepisivani da ispravu prepiše, ali na to što su Krčki knezovi imali na Krku ius patronatus. "Brat knezova"
ne cijelu, već bez mjesta ispostavljanja i nato potpisao ispravu. Sve to nije knez, ali se za nuždu moglo pretpostaviti da je on svojom prisutnošću
djeluje vrlo sumnjivo. Ako je riječ o prijepisu, onda je u njemu trebalo makar i neizravno priznao u ime obitelji Krčkih knezova valjanost
prepisati sve, pa i mjesto ispostavljanja, jer u protivnome to nije vjerni ugovora. Iz toga bi dalje slijedilo da Krčki knezovi nisu bili osobito
prijepis, već je riječ o novoj ispravi, kojoj je doduše kao osnova služila oduševljeni darovanjem, ali da mu se nisu mogli izravno usprotiviti. Ipak
druga isprava. Zbog toga je važan dodatak prepisivača: "Et ipse manu začuđuje kako obdareni samostan nije sačuvao izvornik, kao i to da i u N
propria confirmavit". Kako su sudovi bili oduvijek skeptični prema 9 i u N 9A potpis darovatelja naprosto sugerira da ga je napisao upravo
prijepisima (osim ako iz određenih razloga nisu "zažmirili"), čitava ta biskup, a ne notar. Nadalje, kako to da je obje isprave pisao, kako se čini,
manipulacija odaje želju samostana sv. Ciprijana da u rukama ima ispravu isti pisar? Zar je samostanu sv. Ciprijana bilo toliko stalo do toga da sačuva
koju je ispostavio sam darovatelj, krčki biskup. A to znači, ako se ne čak dva prijepisa iste isprave (i da nakon toga dade pripremiti i treći
varamo, da samostan sv. Ciprijana nije imao previše pouzdanja u prijepis, N 10), a da je ujedno nestao predložak-izvornik!
vjerodostojnost isprava N 9 i N 9A. Zašto bi inače samostan dao sastaviti Ako se malo pažljivije promotri N9 i N 9A, zapaža se da su ta dva
još jednu ispravu N 10? Uostalom, u N 10 nije ispušteno samo mjesto prijepisa takoreći identični, osim onih razlika što smo ih netom naveli pri
sastavljanja isprave (Vegle) nego i potpis pisara isprava N 9 i N 9A koji u istraživanju, koji je od ta dva prijepisa poslužio kao osnova za treći
obje isprave glasi: (notarski znak) Ego Marcus presbiter ac notarius compleui prijepis, za N 10. U svakom slučaju te su razlike tako beznačajne, da se iz
ac roboraui". Zašto prepisivač N 10 nije prepisao i notarev potpis? Prema njih može zaključiti kako je N 9A poslužio kao predložak za N 10, ali one
ispravi N 10 proizlazilo bi kao da u predlošku, iz kojeg je prepisivana/ ne daju odgovor na pitanje je li najprije sastavljen N 9 ili N 9A. Npr., je li
nije spomenut i pisar predloška. ispravu potpisao Barba acolitus (N 9) ili Dominicus itd (N 9A) i da li je riječ
Je li prepisivač N10 prilikom sastavljanja svoga prijepisa uporabio N 9 ili N 9A?
Mislimo da je uporabio N 9A, i to na osnovi ove usporedbe potpisa nekih svjedoka. 6
Upozoravamo da smo dobrotom kolege Kolanoviča dobili na uvid fotografije analiziranih
isprava i utvrdili da bilješke izdavača br. 47,58 i 55 ne daju točnu sliku odnosa N 9, N 9A i N 10.
420 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku 42!
O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g
filius u N 9 u potpisu Johannes presbiter filius Cayfas postojala u predlošku Smatramo da se ove razlike između N 9 i N 9A mogu objasniti
ili je točniji potpis u N 9A: Johannes Cayfas presbiter, je li ispravu potpisalo pretpostavkom kako je pisar obiju isprava dobio zadatak pripremiti na
izvorno 5 đakona (N 9) ili 6 (N 9A) itd.? Čini se vjerojatnim da je ona] filius osnovi predloška-izvornika ispravu koja je trebala izazvati dojam da je
ispao u prijepisu N 9A i da je ispravniji prijepis N 9 - ali s druge strane, izvornik. Pisar je najprije sastavio ispravu N 9 u kojoj je potpis darodavca
vjerojatnije je da je šesti đakon bio u predlošku-izvomiku, tj. da je ispravniji napisao nešto većim slovima, što bi se za nuždu moglo protumačiti kao
prijepis N 9A, jer - zašto bi netko dodavao nepostojećeg svjedoka u N 9A. da ju je krčki biskup svojeručno potpisao. Rezultat nije, čini se, zadovoljio
Dakle, sadržajne razlike same po sebi ne govore u prilog ni tezi da je N 9 naručitelja (samostan sv. Ciprijana), pa je isti pisar ponovio svoj posao
stariji ni tezi da je N 9A stariji. Usto, te su razlike za sadržaj darovnice ( N9A) s time da je biskupov potpis napisao mnogo "vještije", tako da se
posve irelevantne. Postoje ipak dvije razlike koje bi mogle objasniti dobro vidi razlika od ostaloga teksta. Radi veće uvjerljivosti pisar je
postojanje dva prijepisa, N9 i N 9A. potpise dvojice svjedoka napisao tako kao da su ta dva potpisa kasnije
Naime, prvo, u oba prijepisa kao da se nastoji sugerirati da je potpis pridodana. Sve je to trebalo stvoriti pojačam dojam da je riječ o izvorniku.
Ivana, krčkog biskupa, darovatelja, pisan drukčijim rukopisom od Međutim, čini se da je naručitelj i dalje bio nezadovoljan, jer se uz
rukopisa kojim je inače cijela isprava sastavljena, s time da se potpis malo pažljivosti moglo ipak vidjeti da je cijelu ispravu pisao isti pisar,
biskupa u N 9A daleko više razlikuje od ostalog teksta, pa čak i stanovitom uključujući i biskupov potpis i potpis one dvojice svjedoka. Zbog toga je
uočljivom valovitošću teksta nastoji još više izazvati dojam da je riječ o kasnije novi pisar zadužen da sastavi ispravu N10, koja je trebala dati još
potpisu što ga nije napisao notar Marko, koji je i u N 9 i u N 9A ostale uvjerljiviji dojam kako je riječ o izvorniku. Novi je pisar utoliko bolje
rečenice slagao u retke upravo uzorno vodoravno ispisane za razliku od izvršio zadatak što je potpis biskupa napisao mnogo većim slovima i
biskupova valovitog potpisa. Doduše i suglasnost biskupove troje braće ujedno u njemu dodao da biskup naređuje pisaru neka sastavi prijepis, pa
koja se nastavlja na biskupov potpis isto je tako valovito napisana - kao je pisar u svojoj završnoj klauzuli napomenuo da je biskup vlastitom
da se želi stvoriti dojam da je njihovu suglasnost dopisao sam biskup. rukom potvrdio darovanje. Radeći očito prema uputama naručitelja
Druga je razlika u mjestu na kojem se nalaze dvojica svjedoka, i to ispušteno je i mjesto darovanja (Vegle).
Dominicus presbiter et canonicus i Johannes abbas monasterii Castelione. Međutim naručitelj nije mogao biti zadovoljan ni s tim trećim
Naime, u obje isprave potpisi se redaju u dvije kolone. U N 9 u prvoj koloni pokušajem. Naime, i isprava N 10 pokušava potpisom biskupa stvoriti
najprije dolazi skupina potpisa krčkoga kaptola (arcidakon, primicerius i dojam da je izvornik, ali se i u biskupovom potpisu i u završnoj klauzuli
8 prezbitera-kanonika). Iza toga slijedi - ponešto odvojena - skupina od 5 ponavlja da je riječ o prijepisu (exemplare, exemplum). Ako je pak ta isprava
đakona, pa skupina od tri podđakona - također ponešto odvojena - i prijepis, postavlja se pitanje, kako to da se u ispravi ne spominje pisar
konačno, kao zadnja skupina lijeve kolone, imena jednog akolita i dva izvornika. A time, što se 'lukavo" ispustilo mjesto darovanja, nije se baš
klerika. Druga kolona ima tri skupine: prva su naprijed navedena dvojica mnogo postiglo. Darovanje se nije moglo obaviti u Veneciji jer su posebno
(oboje u istom retku!), pa svjetovni svjedoci (njih 14) i konačno "svjedoci označeni "homines de Venetia" koji također prisustvuju pravnom aktu, a
iz Venecije" (njih 6). Iste skupine međusobno također odvojene nalaze se posve je nevjerojatno da bi velik broj svjedoka svjedočio daleko od Krka -
i u N 9A - ali uz jednu važnu razliku: ona dva svjedoka (Dominik i svakako ne u Mlecima. Ako bi N 10 bio predočen na sudu, sudac bi, uz
košljunski opat Ivan) nisu zapisana u prvom retku druge kolone, već su pretpostavku da je bar donekle sumnjičav i pošten, mogao dosta lako
pridodani s desne strane imenima na vrhu prve kolone, i to u tri kratka utvrditi da su se naručitelj N 10 i pisar te isprave zapleli u neuvjerljive
•etka, tako da nimalo ne ulaze u prostor desne kolone. tvrdnje. Bilo bi mu dovoljno zatražiti izvornik na osnovi kojeg je prijepis
Ta su dvojica dopisana nešto svjetlijom tintom pa bi se možda moglo izvršen - a sama isprava upravo to tvrdi (da je riječ o prijepis) - pa bi čitav
vrditi da pisar želi istaknuti kako su ta dvojica nešto drugo od potpisnika trud ispao za samostan nepovoljno.
ijeve i desne kolone. Ili, drugim riječima, potpisi svjedoka u N 9 nižu se Ako je, dakle, samostan toliko želio dokazati svoje pravo na crkvu
ι dvije kolone, prvoj širine oko 6 cm., drugoj 12 cm., a u N 9A prva kolona sv. Ivana Krstitelja u Krku, da je pripremio čak tri isprave o darovanju te
e širine 5 cm., slijedi međuprostor od 3,4 cm., koji je samo pri vrhu crkve, onda je već a priori jasno kako se samostan nije mogao pomiriti s time
spunjen imenima one dvojice svjedoka, i konačno druga kolona širine oko da toliki trud ostane bez zadovoljavajućeg rezultata, pa je i dalje razmišljao
cm. (uz dodatni mali prostor s desne margine). kako bi na uvjerljiviji način utvrdio svoje pravo na Crkvu sv. Ivana
Krstitelja u Krku. Očito je da je trebalo u prvom redu izbjeći svjedočenje
422
Hrvatska i crkva u srednijem vijeku
O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188.; 423
7
onog velikog broja krčkih svjedoka i suglasnost biskupove braće i ujaka,
jer je svaka sudska rasprava mogla imati za posljedicu da biskupova braća da oni nemaju vlasničko pravo, oni pripadaju samo široj biskupovoj
i ujaci (ili njihovi potomci) na sudu iskažu drukčije nego što piše u obitelji, tj. oni bi imali pravo osujetiti darovanje nekom vrsti prava
ispravama N9, N 9A i N 10. Zato se u samostanu došlo na ideju da se "prvokupa". Nema sumnje da je braću i ujake sastavljač N 9 i N 9A preuzeo
darovanje krčkog biskupa potpuno odvoji od sadržaja predloška onih triju iz predloška-izvornika i zbog toga vjerujemo da su formule davanja
isprava: trebalo je akt darovanja prebaciti u Veneciju (što je s izbacivanjem suglasnosti vjerodostojne - slično kao i spomen Bartola "brata knezova".
Krka kao mjesta donošenja akta nevjesto pokušano u N10), nadalje trebalo Naprotiv, isprava iz 1188. god. pri biskupskom darivanju ne spominje
je ukloniti svaki trag biskupovim rođacima koji daju suglasnost i krčkim ni braću ni ujake, jer oni nisu ovlaštenici, a dakako ni "brata knezova".
svjedocima, jer su oni predstavljali latentnu opasnost. Naime, isprava iz 1188. god. izričito naglašava da je biskup crkvu sagradio
Zato ni najmanje ne čudi što se u arhivu samostana sv. Ciprijana nalazi propriis nostris expensis i da je i darovane nekretnine stekao propriis nostris
ra iz lipnja 1188. godine izdana π A/fior-imo/r>:— -
1ι Ν
expensis. Kao što je poznato, s onim dijelom imovine koji je vlasnik sam
-, _, — ". «--u ι lajji a vum darovanja počevši od sada dajemof t i darujemo
~ -'-•"j-'
stekao, on potpuno slobodno raspolaže - za razliku od obiteljske imovine,
Bogu i samostanu sv. Ciprijana na Muranu, kao i opatu odnosno prioru tj. one imovine koju je vlasnik naslijedio od svojih predaka (obiteljska
navedenih samostana i njihovim sljednicima našu crkvu sv. Ivana koja se imovina). Ta se razlika pojavljuje već u najstarijim barbarskim zakonskim
nalazi u gradskoj općini Krk. (Tu crkvu) smo dali sagraditi svojim vlastitim tekstovima, npr. langobardskom Edictus Rothari regis iz VII. stoljeća, ali
troškom, prije nego što smo došli na biskupsku stolicu". Uz crkvu sv. Ivana je do njezina konačnog oblikovanja došlo tek u XI. stoljeću.
9
biskup daruje još u razne nekretnine i to sve cum vigore et robore i sa sankcijom Zanimljivo je da se kao ovlaštenici prvokupa pojavljuju biskupovi
8
od 5 libara zlata. Biskupov potpis se uočljivo razlikuje od grafije ostalog ujaci. To znači da su nekretnine darovane uz crkvu sv. Ivana Krstitelja i
teksta, a isto to vrijedi i za potpise svjedoka. Jedini svjedok iz Krka je primicer sredstva za gradnju te crkve potekle s majčine strane ili, drugim riječima,
krčkog kaptola, s ovom neobičnom klauzulom: "S(ignum) Johannis pnmicerii da je i ovo jedan od dokaza da je i na Krku, kao i na drugim hrvatskim
vegletisis ecdesie nescientis scribere pro se rogovi scribere"! pravnim područjima vladalo načelo paterna paternis, materna maternis.™
Dakle, kao da nema darovanja iz 1186. godine! Isprava iz 1188. Ukratko, kako se sadržaj prijepisa N 9, N 9A i N 10 (1186. god.) iz
godine uvelike je ojačavala pravni pokušaj samostana sv. Ciprijana u raznih razloga nije sviđao samostanu sv. Ciprijana odlučilo se na radikalan
odnosu na darovanje krčkog biskupa. Tekst isprave uklanja opasnost da rez: sastavilo se novu ispravu datiranu s 1188. god. koja potpuno ignorira
će neki od krčkih svjedoka povući svoj potpis: svi su svjedoci iz Mletaka, postojanje triju isprava. Kako su se autori odnosili prema problemu odnosa
osim krčkog primicera "koji ne zna pisati". U još jednom smjeru isprava isprava 1186. i 1188. god.?
iz 1188. god. uvelike pomaže samostanu. Iz isprava N 9, N 9A i N 10 Coleti11 je mislio da je riječ o dvjema crkvama, ali to nije prihvaćeno
proizlazilo bi da je biskup darovao crkvu sv. Ivana Krstitelja s dodijeljenim u znanosti.
joj nekretninama iz svoje obiteljske imovine, bona hereditaria, što se vidi Štefanić12 je sa pravom ustvrdio da se "bez sumnje radi o samo jednoj
iz okolnosti da je biskup morao pribaviti suglasnost svoje braće (Nos crkvi". On smatra da je do drugog darovanja došlo zato što prva darovnica
quidem Pleza et Dominicus ac Adrea fratres predicti episcopi, laudamus et "nije (...) imala nikakvoga stvarnog efekta". Naime, po Štefaniću je biskup
confirmamus). Da je riječ doista o obiteljskoj imovini, vidi se i po tome što prvom darovnicom premalo dotirao crkvu sv. Ivana; nadalje, njome je
se medu svjedocima pojavljuju i dva biskupova ujaka (avunculi) koji Crkva morala i dalje "priznavati neko biskupovo vrhovništvo"; zatim,
također daju svoju suglasnost. Nema sumnje da je pravni položaj tih ujaka njome su se benediktinci obvezali primiti biskupa u samostan kad bude
nešto posve drugo od pravnog položaja biskupove braće. Biskupova su htio i konačno "možda i zato, što je u prvoj darovnici (biskup) darovao
braća naveden a odmah uz biskupa, što znači da su oni "suvlasnici" posjed koji je pripadao biskupiji, a ne njemu lično". Prvi Stefanićev
obiteljske imovine. Naprotiv, ujaci su svrstani medu svjedoke, što znači argument nije prihvatljiv. Kad bi bila riječ o tome da je crkva sv. Ivana
premalo dotirana, bilo bi posve dovoljno da se u drugoj ispravi to spomene
7
Naime, biskupova braća daju suglasnost odmah nakon biskupova potpisa, a biskupovi
ujaci spomenuti su medu svjetovnim svjedocima u desnoj koloni, ali ne s formulom "testis ' Vidi npr. MARGETIĆ, 1970.-1971., 265-286.
subscripsi" nego: laudo et confirmo. 10
Vidi npr. MARGETIĆ 1983.C, 131-140.
* To su tipični mletački sastojci neke isprave. 11
FARLATI.
12
ŠTEFANIĆ, 17.
O Vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g 425
i daruju još neka dobra. Ni drugi Štefanićevi argumenti nisu uvjerljivi.

umetkom iznad linije, da je, naime, darovanje dano ujedno i samostanu
Zašto bi obveza benediktinaca da prime u svoj samostan darovatelja
sv. Ciprijana. U notarskom prijepisu iz 1199. god. nalazi se puni
morala obdareni samostan toliko smetan'? Nije točno, nadalje, da bi iz prve
popravljeni tekst: "veclensis episcopus presidens una cum fratribus monasterii
darovnice proizlazilo kako je biskup darovao ono što je bilo vlasništvo
nostri fratrum Sancti Cipriani et Benedicti super Padum". Taj je tekst objavio
biskupije, jer je bitna značajka prve darovnice upravo u tome što na nju
Farlati.16 Tek iz Kolanovićeva objavljivanja isprave iz 1153. godine i njezina
daju suglasnost biskupova braća i, odvojeno, biskupovi ujaci. Spomen te
prijepisa iz 1199. godine saznajemo da su crkve sv. Martina i kapela sv.
suglasnosti jasan je dokaz da je biskup darovao dio svoje obiteljske
Apolinara bile isprva darovane samo benediktinskom samostanu na rijeci
imovine. Isto tako ne stoji ni primjedba da su samo po prvoj ispravi
Padu i da je tek pomoću manipulacije dodavanjem sv. Ciprijana isprava
benediktinci morali priznati neku biskupovu vlast. Riječ je o obvezi crkve
dobila oblik koji se sviđao tom samostanu.
da biskupiji daje svake godine jednu libru tamjana, a ta obveza postoji i u Nije li upravo očito da je predložak-izvornik isprave iz 1186. godine
drugoj ispravi iz 1188. godine.
( N 9 i N 9A) početno sadržavao samo darovanje u korist samostana sv.
Ostojić13 je bio mnogo kraći. On naprosto kaže da je "isto darovanje Benedikta na rijeci Padu i da je ta isprava autentična i vjerodostojna - osim
uz navedene uvjete (tj. one navedene u ispravi iz 1186. god.: L. M.) ponovio
u tome što je u njoj dodano da se darovanje odnosi i na samostan Sv.
biskup Ivan dvije godine poslije pismom", što ga je sastavio u Mlecima
Ciprijana. Zahvaljujući nepažljivosti arhivske službe sv. Ciprijana sačuvala
pred zastupnicima spomenutih talijanskih samostana. Ne bismo se složili
se izvorna isprava iz 1153. godine dok je naprotiv ona iz 1186. godine
sa zadnje navedenom Ostojićevom tvrdnjom. Naime, od pet svjedoka
nestala.
jedan je krčki primicer, drugi poddakon Paternianus de Putheo koji je
sigurno iz Mletaka, za dvojicu svjedoka ne vidi se odakle su, ali nema ni
najmanjeg nagovještaja da bi se radilo o svjedocima izvan Mletaka, i
konačno, jedan se potpisuje: Daminicus Arduynus presbiter plebanus Sancti
Johannis Evangeliste, dakle ni taj nije došao iz samostana na rijeci Padu. Ali
to je manje važno. Ostojić nije odgovorio na najvažnije pitanje: čemu
ponovno darovanje dvije godine kasnije?
Kolanović tvrdi da 1188. god. Krčki knez Ivan "potvrđuje" svoju
(raniju: L. M.) darovnicu. Ali, isprava iz 1188. god. ne potvrđuje prethodnu
ispravu, već je nasuprot tome potpuno ignorira.
Iz prethodnih naših raščlamba proizlazi da je sadržaj teksta u N 9 i
N 9A uvjerljiv i vjerodostojan. Pa ipak samostan sv. Ciprijana nije bio s
njime zadovoljan, već ga je pokušao ispravom N10 (iz 1188. god.) potpuno
napustiti. Ali, ako su N 9 i N 9A vjerodostojni, zašto ih se samostan sv.
Ciprijana odrekao? što je to smetalo samostanu? Mislimo da se odgovor
može nad u ispravi iz 1153. god.u kojom krčki biskup Petar daruje opatiji
sv. Benedikta na rijeci Padu crkvu sv. Martina i kapelu sv. Apolinara: (...)
Veclensis sedis episcapus presidens una cumfratribus nostrisfratrum monasterii
1S
Sancti Benedicti super Padum". Kolanović u bilješki upozorava: "Post Sancti
additum et cancellatum inter lineas Cipriani et". Vidljivo je da isprava sadrži
darovanje samostana sv. Benedikta na rijeci Padu - ali ne i mletačkom
samostanu sv. Ciprijana! U Mlecima se to najprije pokušalo "popraviti"
13
ОЗТОДС, 174-175.
" KOLANOVIĆ, 115-116 (br. 1).
15
Isto.
16
FARLATI, 639.
4. POČECI PROŠTENIŠTA l FRANJEVAČKOG
SAMOSTANA NA TRSATU
(Croatica Christiana Periodica XIV., 1990., br. 25, 66-77)
U Trsatskom zborniku, bogatom vrelu podataka o Trsatu,

sastavljenom u prvoj polovici XVIII. stoljeća i pohranjenom u Arhivu
JAZU u Zagrebu pod oznakom VIII-143, spominju se uz ostale crkvene
institucije i Crkva Blažene Djevice Marije i Franjevački samostan na Trsatu.
Tako je npr. po "Popisanim običajima"1 kaštald Crkve Sv. Jurja obavezan
da prilikom svake važnije crkvene svetkovine posudi "sa zahvalnošću"
razne stvari "pri mnogopoštovanim časnim očima fratrima kloštra Dive
Marije Trsata". Na dan Sv. Jurja on je dužan donijeti "u kloštar ocu
gvardijanu" kozlića ili, ako je post, 2 libre, a za vrijeme ručka "u ref ektoriju
poštovanim očima fratrima" tri kanjića (oko 4,51.) "dobra i lipa vina" i to
opet u znak zahvalnosti "za trud i službu što su ovi redovnici činili prema
Crkvi sv. Jurja".2 S druge strane, prilikom ophodnje za svečanosti "Krizi"
skelar "časnoga kloštra" daje sudionicima ophodnje doručak, a mlinar
"otaca fratara trsatskih" župniku "lipu pogaču", a pučanima 30 kolača.
Premda je Franjevački samostan na Trsatu već bio upravno odvojen
od trsatske gospoštije, općine i crkve Sv. Jurja, ipak je njegovo značenje
za život trsatskog pučanstva golemo. Već samo postojanje toga izvanredno
značajnog samostana uvelike je približavalo malu trsatsku općinu
svjetskim zbivanjima: hodočasnici iz bliže i dalje okolice, pa i iz udaljenijih
krajeva, omogućavali su Trsaćanima kulturne i društvene veze na koje
inače ne bi mogli ni izdaleka računati i uz to gospodarski nimalo
zanemarivu korist. Ako se tome doda da je samostan bio vlasnik velikog
dijela inače opsegom vrlo malog trsatskog područja, onda je razumljivo
da se o životu trsatske općine u prošlosti uopće ne može govoriti, a da se pri tome,
ako ništa drugo, a ono bar dotaknu i neka pitanja u vezi sa Crkvom sv. Marije i
Franjevačkim samostanom. U obzir dolazi u prvom redu pitanje početka trsatskog
prošteništa, tj, pitanje kada se "razmahalo štovanje Majke Božje, i to uz crkvu
Majke Božje na Trsata", kako problem dobro definira E. Hoško.3
1
Trsatski zbornik, 8r, redak 3-7.
2
Isto, 8r, redak 11-17.
Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu 429
4
Prvi naš pisac, koji je o tome govorio, bio je Bartol Kašić. Prema
njemu je Sveta kuća bila prenesena od Božjih anđela iz Nazareta na Trsat, Nikola Frankapan, ličnost koju spominju Kašić i Glavinić, ne može
a odande nakon tri godine i sedam mjeseci u Loreto. To se zbilo za Nikole biti nitko drugo nego krčki knez Nikola IV. Nikola L, II. i III. ne dolaze u
"Frangipanovića od pervoga plemena Rimskoga" koji je bio "dalmatinski, obzir jer nijedan od njih nije vladao Trsatom.
hrvatski i istrijanski veliki ban" i "gospodar od Riekae i od Tersatta".5 U Naime, još smo121980. upozorili na vrlo važne potvrdnice hrvatsko-
njegovo doba trsatski je župnik Aleksandar na dan čudesnog dolaska Svete ugarskih kraljeva Stjepana V. iz 1270. i Ladislava IV. iz 1279., koje su
kuće bio bolestan, ali je tom prilikom čudesno ozdravio i o svemu diplomatički i pravno besprijekorne i autentične. Prema njima nedvojbeno
obavijestio kneza Nikolu. Nikola Frankapan izabrao je četvoricu proizlazi da su tzv. Škinelići, jedna od dviju loza Krčkih knezova, 1270.
pouzdanih ljudi, među njima i župnika Aleksandra, da u Svetoj zemlji ispušteni iz kruga ovlaštenika na Vinodol (i Modruš), pa prema tome i na
provjere da li je doista Sveta kuća odande prenesena na Trsat. Izaslanici Trsat. Kao ovlaštenici spominju se samo knezovi druge loze, tj. Fridrik,
su to doista i utvrdili, a osobito su utvrdili da dimenzije kuće na Trsatu Bartol i Vid. U skladu s time u uvodu Vinodolskom zakonu (1288.)
odgovaraju dimenzijama mjesta na kojem je ta kuća ranije stajala u spominju se ponovno samo knezovi te loze, tj. Fridrik kao jedini preživjeli
Nazaretu. Nakon prijenosa kuće u Loreto ban Nikola Frankapan sagradio brat iz potvrdnice iz 1270. i kao starješina obitelji Krčkih· knezova tzv.
je u čast Bogorodice novu kućicu.6 Vidove loze, zatim njegov sin Dujam, te - od umrla Fridrikova brata Vida
Franjo Glavinić je 1648. u svojoj Historia Tersattana popunio taj Kašićev - sinovi Leonard i Ivan, te unuci Bartol i Vid. Loza Škinelića ostala je
izvještaj. Po Glaviniću je župnik Aleksandar po povratku iz Svete zemlje ograničena isključivo na otok Krk. Njoj pripadaju i Nikola L, koji je umro
sastavio pismeni izvještaj, koji je bio uništen 1628. prilikom požara u samostanu.7 prije 1339., i njegovi nećaci Nikola II. i Nikola III. Za svu trojicu (Nikola
Glavinić navodi da se prijenos Svete kućice dogodio u subotu 10. svibnja 1291. I., II. i III.) dakle ne dolazi u obzir da ih se identificira s Nikolom
u vrijeme kada je "Nikola Frankopan vladao (giurisdicente) na Trsatu".8 Nikola Frankapanom o kojemu pišu Kašić i Glavinić. Uostalom, ne samo da je
je bio ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a inače potomak stare rimske obitelji Nikola bio prvi Krčki knez koji se nazvao Frankapanom, nego je on ujedno
Anicija.9 Glavinić spominje i papu Urbana V., koji je nakon posjete Loretu 1362. bio banom, što se također slaže s Kašićevim i Glavinićevim vijestima - za
poslao iz Rima sliku Majke Božje, djelo sv. Luke10 Glavinić navodi da je 1614. razliku od Nikole L, II. i III. koji nisu obnašali nikakvu čast u hrvatsko-
u ruševnoj crkvici sv. Luke pronašao škrinjicu u kojoj je bila pohranjena isprava ugarskoj državnoj zajednici.
pisana
T Г· l · -"ilirskim"
— pismenima: "laStmm* /vi~*~—*^· Konačno, ne mogu a da ne upadnu u oči još neke pojedinosti koje
Nikolu IV. povezuju s Palestinom, papom i Anconom, dakle i susjednim
Recanatijem i svetištem u Loretu.13 Nikola IV. boravio je 1411. u
Jeruzalemu. Po povratku u Hrvatsku on je iste godine poslao senjskog
biskupa i još neke druge ličnosti da odu u Anconu i zatraže od
ankonitanskih vlasti da im pridruže svoga predstavnika koji bi zajedno s
Koristimo i ovu priliku da zahvalimo dr. Emanuelu Hošku, gvardijanu Franjevačkog
njima posjetio papu Ivana XXIII.14 Nadalje, prilikom svoje treće ženidbe
samostana, na svestranoj pomođ, savjetima i nesebičnom ukazivanju na složene aspekte i
1428. Nikola je pozvao na svadbu i predstavnika Ancone, a 1430. ishodio
problematiku Crkve sv. Marije i Franjevačkog samostana na Trsatu. Ako ovaj rad ima neku
4znanstvenu vrijednost, to treba u prvom redu zahvaliti njegovu strpljenju, uviđa vnosti i znanju.
je od Ancone pogodnosti za svoj put u Rim, gdje ga je papa Martin V.
KAŠIĆ. svečano primio, dao mu novi grb i priznao da su Krčki knezovi u srodstvu
s
Isto, 31. s rimskim Frangepanima.
15
«Isto, 36. Sve to upućuje na zaključak da vrlo žive aktivnosti Nikole IV. i njegov
veliki ugled treba povezati s ugledom prošteništa Majke Božje na Trsatu.
7
GLAVINIĆ, 63.
8
I jedno (Nikola W.) i drugo (proštenište sv. Marije) prebacili su dakle Kašić
Isto, 5. Usput budi rečenom 10. svibnja 1291. nije bila subota, nego četvrtak. Riječ je o suvišnoj
i Glavinić u raniju prošlost, tj. u konac XIII. stoljeća, da bi tako uskladili i
i pogrešnoj "preciznosti". Isto vrijedi i za Glavinićev podatak da je Sveta Kuća otišla iz Trsata
'put Loreta
isto, 9. u subotu 10. prosinca 1294. Međutim, toga datuma bio je petak, a ne subota. - 12
10
Isto, 13. MARGETIĆ 1980., 1980., 23 i d.
13
" Isto, 34. ŠURMIN, 110.
14
KLAIĆ V. 1901., 202,328 (bilj. 116).
15
Isto, 215,329 (bilj. 148).
povezali tradiciju loretskog svetišta sv. Marije s trsatskim svetištem.

Smatramo da nije slučajno da je i sam Glavinić na jednom mjestu, govoreći nečem drugom, a ne o više-manje "ukrasnoj" klauzuli. O čemu je riječ? U
o novoj crkvi Sv. Marije na Trsatu, napisao da je ona sagrađena 1453. odgovoru na to pitanje treba prije svega upozoriti na to da su prihodi
"nakon što je 1402. godine (!) otišla odande Sveta kuća, sada nazvana Trsata bili zajedno s prihodima polovice otoka Krka i gradova Bakar i
loretska, kao što smo ranije zabilježili".16 Kao da je Glavinić točno znao Bribir još od početka XV. stoljeća založeni Fridriku Celjskom, suprugu
da je upravo 1402. godina važna u životu Nikole IV. Frankapana. Naime, Elizabete, sestrične Nikole IV., i to do isplate miraza od 32.000 dukata.18
upravo je te godine Nikola nakon smrti svoje majke preuzeo stvarnu vlast Fridrik je čak 1412. ponudio Mlecima u zalog Trsat i ostala navedena
nad Vinodolom, dakle i Trsatom.
područja, pa premda su Mleci odbili zajam, ipak se vidi da je Fridrik
Da li j_ je yuje
prije i\„~.,_
Nikole χIV.
ν. postojalo proštenište na Trsatu? Protiv toga računao s prihodima Trsata kao sa svojom imovinom s kojom je mogao
govori>ri okolnost
okolnost da o tome
»,.,^,.31 da
'--'o ' tome nema
ud nijednog orvnra^«^«
prvorazrednog
-. *~<*4t\JK vrela iz XIV.
vreia iz XIV.
>ГЛ ili τ·ο~"~ raspolagati. Nakon što je Elizabeta umrla 1422.19, Nikola je 1424.20 preuzeo
stoljeća ili ranije koje m to potvrđivalo. Vrlo je teško zamislivo da to ne bi
^ ν Λ *-*
"""'' )je bi punu kontrolu nad Trsatom i ostalim založenim mjestima i spriječio tako
bilo posvjedočeno uu nekoj nekoj makar
makar ii neizravnoi
neizravnojvH^cH
vijesti ;~
iz riječkih,
~"~ -' ·' mletačkih Fridriku ubiranje prihoda. Veliko je pitanje da li je Fridrik na osnovi svoga
i vinodolskih izvora itd. Dokaz potpune šutnje svih raspoloživih vrela nije, založnog prava, tj. prava na ubiranje prihoda, do 1424. stvarno držao Trsat
dakako, dokraja uvjerljiv, ali ako ništa drugo, ne govori protiv teze da kao feudalni gospodar. Naime, Fridriku je zajedno s Trsatom, Bakrom i
takvog prošteništa nije bilo. Prvi se puta o prošteništu na Trsatu govori u Bribirom bila založena i polovica Krka, a upravo je nemoguće pretpostaviti
pismu pape Martina V. od 23. srpnja 1420.l7 U tom pismu, danom u da je on na Krku sudjelovao s Nikolom IV. u upravljanju gradom i otokom.
prilogu, koje je sačuvano u originalu, papa izražava želju "da bi se crkva Uostalom, o nekom Fridrikovom izvršavanju vlast nad založenim
blažene Marije na Trsatu (...) posjećivala uz odgovarajuće počasti (...) i da gradovima i područjima nema vijesti. S druge strane, čini se nesumnjivim
bi sami vjernici dolazili tamo to radije zbog pobožnosti, što bi se tamo na da je Fridrik na Trsatu, Krku, Bakru i Bribiru smjestio svoje povjerenike
osnovi dara nebeske milosti vidjeli bogatije obdareni itd." Zato papa daje koji su pazili na to da se prihode iz tih mjesta ispravno obračunava i
oprost od dvije godine dvije četrdesetnice na nametnutu pokoru onim uplaćuje u korist Fridrika.
posjetiocima Crkve blažene Marije koji posjete tu crkvu na određene
Prihodi koji su Crkvi sv. Marije pritjecali na osnovu pisma pape
blagdane, odnosno oprost od 100 dana onim posjetiocima koji je posjete Martina V. trebali su služiti isključivo "za njezino održavanje i popravak",
kroz 8 dana nakon tih blagdana (odnosno kroz 6 dana nakon Duhova) i kako to određuje papa. Kako su prihodi Trsata pripadali u to vrijeme
ujedno pridonesu pomoć za održavanje i popravak te crkve na ruke Fridriku, moglo se očekivati da će on tražiti način da i prihode Crkve sv.
upravitelja crkvene imovine.
Marije stavi pod svoju kontrolu. I doista, papa Martin V. odobrio je 19.
Međutim, ti će oprosti vrijediti samo za idućih 10 godina, tj. do 1430. srpnja 1420. Fridrikovu odluku da upraviteljem Crkve sv. Marije postavi
Papa dodaje da je povlastica nevažeća ako je u ranije vrijeme izdana slična Blaža, naslovnog biskupa i generalnog vikara krbavskog biskupa Ivana i
povlastica i ako ona još vrijedi za razdoblje za koje je izdano Martinovo naredio je njegovo uvođenje u službu. Vrlo je indikativno da je papa
pismo iz 1420. Svakako, ta klauzula bi mogla imati i samo formalno najprije odredio Fridrikova povjerenika za upravitelja Crkve sv. Marije i
značenje. Možda je doista smisao te klauzule samo u tome da se spriječi tek onda, svega četiri dana kasnije (!), odobrio toj crkvi takve povlastice
postojanje dviju sličnih privilegija što bi moglo izazvati, zabunu. No, ako
od kojih se moglo očekivati pritjecanje znatnih prihoda.
se prisjetimo da je Nikola IV. bio 1411., dakle jedva devet godina prije
Prema tome, čini se da ne bi trebalo biti sumnje da je do povlastica
izdavanja privilegija iz 1420., u Svetoj zemlji i da su Martinovi izaslanici
koje je podijelio 23. srpnja 1420. A Martin V. došlo na poticaj Fridrika
putovali u prosincu 1411. u Rim, onda se nameće misao da je ipak riječ o Celjskog.
"GLAVINIĆ, 19. . Međutim, u upravo spomenutu papinu pismu od 19. srpnja papa
ističe da služba upravitelja Crkve sv. Marije dugo vremena nije bila
popunjena. Smatramo da tu papinu napomenu treba povezati s klauzulom
17
. Arhiv Franjevačkog samostana, br. 2. Ispravu se obično datira s 23. srpnjem 1419.
Međutim, isprava je datirana s 10 kalendama kolovoza (= 23. srpnja) i trećom godinom iz povlastice od 23. srpnja 1420. po kojoj je ona nevažeća ako je isti papa
pape Martina V. Martin je konsekriran 21. studenoga 1417., pa prema tome treća godina
njegova pontifikata teče od 22. studenog 1419. do 21. studenoga 1420. Dakle, isprava je 18
KLAIĆ, V. 1901., n. dj., 210.
sastavljena 1420., a ne 1419., što je uočeno i na starom regestu na samoj ispravi. 19
Na i. mj.
20
Isto, 213.
432
ranije izdao sličnu povlasticu. Ako je ranija povlastica doista postojala, a

Marijinom svetištu na Trsatu. O njoj ne izvještava čak ni Glavinić 1628. u
to je vrlo vjerojatno, onda je očito da je nije ishodio Fridrik Celjski, jer bi
svojem djelu Cvit Svetih. O posjetu Urbana V. Loretu nema nikakvih
bilo krajnje čudno da se on dva puta pojavljuje u Rimu i dva puta traži
podataka čak ni od loretskih povjesnika koji su s najvećom pažljivošću
od pape uglavnom istu stvar. Daleko je vjerojatnije da je već Nikola IV.
zabilježili sve ono što je inače po njihovom mišljenju bilo od značenja za
1411., po povratku iz Svete zemlje, ostao u dobrim odnosima s papinstvom
štovanje loretske Madone. Doduše, po Glaviniću "povjesnici i naši
i ishodio u Rimu da se Crkvi sv. Marije na Trsatu priznaju povlastice u
Medvidgradski spomeni govore o slici sv. Luke", ali se ta njegova izjava
vezi s hodočasnicima. Okolnost da do 1420. nije postojao upravitelj Crkve
treba primiti s puno skepse, jer nije poznat nijedan talijanski, hrvatski itd.
sv. Marije daje nam naslutiti da odsutni Fridrik nije od hodočasnika imao
povjesničar koji bi prije Glavinića spominjao sliku trsatske Madone, a tzv.
nikakve koristi jer su se prihodi koristili potpuno izvan njegove kontrole,
Medvidgradski spomeni su nestali, pa su Glavinićeve tvrdnje o njihovu
što Nikoli IV., prisutnom u Vinodolu iz raznih razumljivih razloga nije bilo
sadržaju neprovjerljive. Ipak, treba uzeti u obzir da Glavinić npr. tvrdi da
nimalo krivo. Kada se poslije 1411. broj hodočasnika postupno povećavao,
je u crkvi sv. Luke otkrio glagoljski natpis koji počinje "Ja Štipan od staroga
povećavali su se i prihodi, pa su Fridrikovi povjerenici vjerojatno to
Dubrovnicha, biskup Modruški" i koji je po njemu pisan 1288.23 Modruški
dojavili Fridriku koji je, dakako, potražio i našao načina da povećane
biskup u 1288. je dakako anakronizam pa se ta Glavinićeva tvrdnja ne
prihode Crkve sv. Marije stavi pod svoju kontrolu. Zato je on 1420. ishodio
može prihvatiti, to više što je i to Glavinićevo otkriće nestalo. Glavinić
od pape da se osobu njegova povjerenja postavi za upravitelja te crkve i
nadalje tvrdi da je Nikola Frankapan, koji je po njemu živio koncem XIII.
da se crkvi dodijele nove povlastice. Čini se da se u Rimu znalo za stari
stoljeća, u doba prijenosa Svete kuće iz Nazareta na Trsat dao o tome
privilegij pa se zato smatralo uputnim ubaciti u pismo od 23.VII.1420.
klauzulu o nevažnosti novog privilegija, ako postoji stari. događaju kao i o odlasku Svete kuće isklesa ti "mramorne ploče od kojih
se još i danas vidi jedna"24 na Trsatskim stubama i čak navodi doslovce
Ova interpretacija nije dokraja dokaziva, ali nam se čini da je svaka
njezine riječi.25 Ali Glavinićeva se tvrdnja da je ta ploča postavljena već
druga slabija, pogotovo ona po kojoj bi obje analizirane klauzule bile
koncem XIII. stoljeća bez ikakve sumnje ne može prihvatiti i treba je
beznačajne. Dakle, ako su naša naslućivanja točna, onda je već Nikola IV.
pripisati isključivo njegovoj želji da ponudi još jedan dokaz za svoju
ishodio u Runu povlasticu raznih oprosta u korist Crkve sv. Marije na
tvrdnju o prijenosu Svete kuće na Trsat 1291. godine.
Trsatu, koja je ubrzo postala toliko značajnim prihodom da se Fridrik, koji
Sve to dovodi nas do zaključka da je u vijest o slici Madone koju je
je kao zajmoprimac ubirao prihode iz trsatske gospoštije, odlučio da
darovao papa Urban V., djelo sv. Luke, trsatskom svetištu, vijesti koja se
ostvari nad njima puni nadzor preko osobe svoga povjerenja u svojstvu
prvi put pojavljuje 1648. kod Glavinića, također samo dokaz njegova
upravitelja te crkve. To je i uspio 1420. uz pomoć pape koji mu je tom
prilikom podijelio novi privilegij. velika poštovanja i ljubavi prema trsatskoj crkvi, ali da se ne može
upotrijebiti kao dokaz da je papa Urban V. doista i poklonio tu sliku.
Jedna vijest iz Glavinićeve Historia Tersattana kao da se protivi ovom Što se pak tiče analize Grge Gamulina, naše je mišljenje da nema
našem zaključku. Naime, Glavinić piše21 da je papa Urban V., vraćajući
nikakva uvjerljiva dokaza protiv tvrdnje da je tu sliku izradio neki kasniji
se 1362. iz Avignona u Rim, posjetio Loreto, tamo saznao o štovanju sv.
slikar koji je djelovao u Mlecima i stvarao slike koje su odgovarale
Marije na Trsatu i zato kasnije iz Rima poslao na Trsat sliku sv. Marije,
narodnom shvaćanju na istočnoj obrali Jadrana.
djelo sv. Luke. Glavinić dodaje da "nema sumnje da je (tu sliku) naslikao Naše je mišljenje da jedan podatak iz notarske knjige riječkog notara
(Sv. Luka) svojim rukama, jer to potvrđuju povjesnici i naši Medvidgradski 26
Antuna de Renno de Mutina, koji je ubilježen pod 9. kolovoza 1456., može
spomeni, a ona je usto i čudotvorna kao i ostale izvedene njegovim biti od pomoći pri analizi pitanja kojima se bavimo. Naime, po toj
rukama". Grga Gamulin pripisuje tu sliku tzv. "majstoru Gospe Trsatske"
čije djelovanje on stavlja u prvu polovicu XIV. stoljeća.22 notarskoj bilješci Pavao, gvardijan samostana Crkve sv. Marije "de Cersato",
Ipak treba upozoriti na neke okolnosti. opunomoćuje Mlečanina "Georgium Granao", da povede postupak pred
bilo kojim duždevim sudom protiv Antonija "de Murano", slikara, da
Prije svega uprada u oči da tu sliku ne spominje 1617. Bartol Kašić u
svom djelu Istoria Loretana, u kojem inače vrlo podrobno izvještava o
23
GLAVINIĆ, 34.
21
GLAVINIĆ, 12-13. 24
Isto, IX.
^HOŠKO 1988b., 5. 25
Isto, 34.
26
ZJAČIĆ, 318.
434
dovrši "anchoniam sive pallam" spomenute crkve kao što je bio obećao i već
primio dio cijene; te da mu se plati ostatak "pro ipsa palla" kada bude Dakle, franjevci djeluju na Trsatu već 10. siječnja 1455., ali još ne kao
dovršena. Poznato je da je anchonia "naslikana drvena ploča (...) koja može potpuno formirana pravna osoba, jer na čelu samostana nemaju gvardijana.
imati nekoliko odjeljaka; obično se stavljala kao slika iznad oltara".27 A Očito još nije postojala mogućnost da se osnuje redovnička zajednica jer na
poznato je i da je palla (pala) "naslikana ploča (...) postavljena (...) iza Trsatu još nije bio dovoljan broj redovnika (tj. njih 12), koji je jedna od osnovnih
tabernakula".2* Dakle, 1456. bila je u izradi kod inače (čini se) beznačajnoga pretpostavki za osnivanje redovničke zajednice (tzv. domus formata).36
venecijanskog slikara Antonija iz Murana slika za glavni oltar Crkve sv. Međutim, već iduće godine, i to 9. kolovoza 1456.y franjevačka zajednica
Marije koju je trebalo postaviti iza tabernakula. Ne izgleda li vrlo uvjerljivo na Trsatu ima svoga gvardijana. Notar Antun de Renno upisuje u svoju knjigu
da je upravo ta slika ona koja još i danas stoji iza glavnog oltara? Da je u da je "brat Pavao, gvardijan samostana crkve sv. Marije na Trsatu, reda Sv.
to doba postojala slika koju je navodno poklonio Urban V., ne bi se Franje od Obsluživanja" naredio Mlečaninu Jurju Grandu da poduzme korake
samostan izlagao trošku, koji sigurno nije bio beznačajan, da nabavlja još
kod mletačkih vlasti kako bi one prinudile slikara Antonija de Murano da
jednu sliku za glavni oltar. Prvorazredni podatak iz 1456., da samostan
naručuje sliku za glavni oltar iza tabernakula, uvjerljivo govori u prilog dovrši sliku koja bi trebala stajati iza glavnog oltara. Dakle, prvi gvardijan
tvrdnji da takve slike u to doba još nije bilo. na Trsatu pojavljuje se već 2,5 godine nakon utemeljenja samostana.
Kada je počeo djelovati Franjevački samostan na Trsatu kao pravna Još nekoliko riječi o najznačajnijem posjedu Franjevačkog samostana,
osoba? Sam akt osnivanja poznat je: papa Nikola V. odobrava 12. srpnja tj. zemljištu od samostana do mora. U vezi s time treba istaći da je Gašpar
1453. Martinu Frankapanu da sagradi "kuću s klaustrom, spavaonicama, Knežić, zakupnik trsatske gospoštije, došao u sukob s Franjevačkim
blagovaonicom, vrtovima i vrtićima i ostalim nužnim radionicama pokraj samostanom na Trsatu o opsegu toga posjeda pa su 4. veljače 1612.38
spomenute crkve, za koje nije potrebno daljnje odobrenje (...), s time da je komisari vrhovne vlasti (nadvojvode) zajedno s predstavnicima samostana
preuzmu braća (...) Reda Malobraćana od Obsluživanja".29 utvrdili granice franjevačkog posjeda ovako: "došli su do prve mede, tj.
Dolazak Franjevaca na Trsat smješta Cvekan "prije 1462."30 i trougloga kamena na obali mora, pučki nazvana fratarski kamen (...) i
naglašava "da se do 1552. nije sačuvalo ni jedno jedino ime trsatskih zatim penjući se prema istočnom dijelu do prvog puteljka, pučki nazvanog
gvardijana".3' Smatramo da se u oba smjera - tj. točniji datum dolaska i Prekrižje Podgrič, gdje je nađen urezan križ na kamenu, postavljenom u
ime gvardijana - može ići dalje od tvrdnja što ih je iznio Cvekan. zemlju, i odredili da se ureze drugi na trajno sjećanje; zatim penjući se
32
Naime, već 10. siječnja 1455., dakle jedva godinu i po dana nakon javnim putom do drugog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje, gdje se
fundacijske isprave pape Nikole V., "brat Fabijan od umrlog Jurja,
također našlo križ urezan u kamenu postavljenom u zemlju, naredili da
redovnik Trsata" opunomoćuje magistra Alegreta da samostan zastupa
u svim pitanjima na području grada Rijeke pa se u skladu s tim se tamo ureze drugi na trajno sjećanje; (...) zatim skrenuvši nalijevo javnim
punomoćjem obvezuje već 15. siječnja "magistru Alegretu kao putom - granicom sa sjeverne strane u ravnici gdje su (...) naredili urezati
punomoćeniku brata Fabijana kovač (faber) Franjo da će mu platiti 120 još jedan križ kao znak pa penjući se sveudilj javnim putom kojim se
33
libara", a 5. svibnja iste godine obvezuje se Blaž stolar (carpentarius) da kolima dolazi do trsatskog kaštela, do drveta koje se pučki zove Kopriva;
će platiti 45 libara i 15 soldina, također magistru Alegretu kao zatim nastavivši javnim putom do ugla Kapele Sv. Jurja odnosno župne
opunomoćeniku brata Fabijana.34 30. svibnja Alegreto, ponovno kao crkve blizu kaštela na istočnoj strani; zatim spuštajući se neobrađenim
opunomoćenik "brata Fabijana reda Malobraće od Obsluživanja", brdom do rijeke (...) koja dijeli Rijeku od trsatskog kaštela i to sredinom
izjavljuje da je primio od Matije Dragulića 27 libara i 8 soldina.35 rijeke i sredinom morskog zaljeva (per medium laci mariš) prema zapadnoj
27
strani i odatle dolazeći preko zaljeva na jug završili su kod međe naprijed
Tako npr. DEVOTO - OLI, 108. spomenute tj. kod trouglog kamena, pučki nazvanog fratarski kamen". Taj
28
Isto, 1595.
29
opis meda fratarskog posjeda vrlo je sličan - često čak i doslovno - opisu
Nešto drukčiji prijevod u CVEKAN, 71. 3
30
Isto, 72.
međa u krivotvorenoj * ispravi izdanoj navodno po Martinu Frankapanu
31
Isto, 106. 7. travnja 1431. Na darovnicu Martina Frankapana komesari se i inače u
32
ZJAČIĆ, 259.
33
Isto, 260-261. 36
Objašnjenje E. Hoška.
34
Isto, 275 37
ZJAČIĆ, 318.
35
Isto, 276. 38
Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprava br. 111.
39
Tako ispravno već LOPAŠIĆ 1894.,H9.
436 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu 437
svome zapisniku više puta pozivaju. Prema jednoj od klauzula zapisnika et remissicfnibus inuitamus ut exinde diuine reddantur gratie aptiores. Cupientes
od 4. veljače 1612. komesari su s "većim dijelom trsatskog naroda" "jasnim igitur ut ecd(es)ia beate Mane de Chersat Corbauien(sis) dioc(esis) congruis
i izričitim riječima upravitelja samostana postavili u stvarni i tjelesni posjed honoribus frequentetur et ut ipsi fideles eo libentius deuotionis causa confluant
svih dobara, vinograda, prihoda mlina, prava i nadležnosti koje se nalaze ad eandem quo ibidem ex hoc dono celestis gratie uberius conspexerint se refectos
u spomenutoj frankapanskoj darovnici rečenom samostanu (...) učinjenoj de omnipotentis dei misericordia et beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius
po pokojnom (...) Martinu Frankapanu".40 Ne samo što se zapisnik poziva auctoritate confisi omnibus uere penitentibus et confessis qui in Natiuitatis
na darovnicu Martina Frankapana, nego se u njemu spominju stari Circumcisionis Epihphanie (!) Resurrectionis et Ascensionis ac Corporis domini
znakovi, križevi koji obuhvaćaju veliki dio današnjeg Sušaka i Trsata koji nostri Jesu Christi et penthecostes nec non in Natuivitatis Annuntiationis
se proteže od samostana do sušačke bolnice u smjeru zapad-istok i čitavog Pur(i)ficationis et Assumptionis beate Mane virginis ac Natiuitatis beati Johannis
područja južno od te crte do mora. Iz toga bi slijedilo da svi obradivači toga Baptiste dictorum Apostolorum Petri et Pauli et ipsius ecd(es)ie dedicationis
područja plaćaju podavanja samostanu, a ne trsatskoj gospoštiji. Da li je festiwuitatibus ac Ce(le)britate Omnium sanctorum necnon per ipsarum
to tako? Premda nam se čini da je opseg samostanskog posjeda na Trsatu Natiuitatis Epiphanie, Resurrectionis Ascensionis et Corporis domini ac
(i Sušaku) u krivotvorenoj darovnici Martina Frankapana opisan više nego Natiuitatis et Assumptionis eiusdem beate Mane necnon natiuitatis beati Johannis
izdašno, ipak treba upozoriti i na to da su i u sporu Gašpara Knežića i Baptiste et Apostolorum Petri et Pauli predictorum festiuitatum Octauas et per
samostana, koji se vodio 12. siječnja 1612., pred riječkim kapetanom sex dies dictum festum Penthecostes immediate sequentes prefatam ecd(es)iam
Stjepanom della Rovere - dakle u sporu koji je prethodio reambulaciji deuote uisitauerint annuatim et pro eius sustentatione et reparatione manus
samostanskih granica od 4. veljače 1612. - utvrđene iste granice, tj. porrexerint adiutrices singulis uidelicet festiuitatum duos annos et totidem
truouglasti kamen, zvan fratarski kamen - puteljak Prekrižić "Pod gerz" Quadragenas Octauarum uero et predictis sex diebus quibus eandem eccl(es)iam
- puteljak Prekrižić - puteljak u ravnici - javna cesta do drveta zvanog uisitauuerint et manus porrexerint adiutrices ut prefertur centum dies de
Kopriva - Crkva sv. Jurja - Rječina koja dijeli Trsat od "Reke".4J Smatramo iniunctis eis penitentijs misericorditer relaxamus presentibus15 post decennium
ipak da bi daljnja istraživanja bila vrlo korisna, osobito s obzirom na minime ualituris. Volumus autem quod si alias uisitantibus dictam ecd(es)iam
kasnije potvrdnice, ugovore te revizije meda iz 1795. i 1839. uel pro eius sustentatione et reparatione manus porrigentibus adiutrices uel (?)
ibi pro elemosinas erogantibus seu alias aliqua alia indulgentia imperpetuum uel
ad certum tempus nondum lapsum duratura per nos concessa fuerit, presente
PRILOG littere nullius existant roboris uel momenti. Dat(um) Florentie X k(a)l(endas)
Augusti Pontiflcatus nostri anno tertio.
1) Papa Martin V. daje oproste hodočasnicima crkve Sv. Marije na Trsatu
(S desne strane na dnu isprave:)
Firenca 1420., 23. srpnja
2) Bilješka o oprostima pro Justino
B. de Puteo mp
Trsat XV. stoljeće, vjerojatno poslije 1458.
Prijevod
Martinus episcopus serous servorum dei, Uniuersis Christi fidelibus
presentes litteras inspecturis sal(u)t(em) et ap(osto)licam ben(edictionem). Licet Martin biskup, sluga božjih slugu. Svima Kristu vjernima koji će
is de cuius munere uenit ut šibi a suis fidelibus digne et laudabiliter sermatur de vidjeti ovo pismo pozdrav i apostolski blagoslov. Premda onaj od čije
abundantia sua pietatis que merita supplicum excedit et uato beneseruientibus dobrohotnosti proizlazi da mu se od njegovih vjernika služi dostojno i za
šibi multo maiore tribuat quam valeant promereri, nihilominus tamen desiderantes pohvalu s obzirom na obilje njegove milosti, koja premašuje zasluge
domino populum reddere acceptabilem et bonorum operum sectatorem fideles ipsos poniznih molitelja i onih koji zavjetom dobro služe, podjeljuje mnogo više
od complacendum ei quasi quibusdem alecturis munerebis indulgentijs uidelicet nego što mogu zaslužiti, ipak u želji da se narod učini prihvatljivim
gospodinu i same vjernike sudionikom dobrih djela da bi mu bili dragi
40
Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprave broj 110 i 111. takoreći nekim privlačnim darovima, oprostima kao i otpuštanjima,
41
Isto, isprava od 16. siječnja 1612. pozivamo (ih, tj. vjernike) da se na taj način pokažu spremniji za božansku
438
Hrvatska i crkva n srednjem vijeku
milost. U želji dakle da se crkvi sv. Marije na Trsatu, u krbavskoj biskupiji,

podijele odgovarajuće počasti da k njoj sami vjernici to radije hrle zbog (29. lipnja), dan posvećenja Crkve sv. Marije i Svi Sveti (1. studenoga).
pobožnosti, što će se tamo ovim privilegijem nebeske milosti vidjeti Oprost se daje uz uvjet da je hodočasnik dao pomoć za održavanje i
obilatije obdareni, povjerenjem u milosrđe svemogućeg Boga i autoritet popravak crkve.
njegovih blaženih apostola Petra i Pavla, milosrdno opraštamo svima Uz isti uvjet daje se oprost od 100 dana hodočasnicima u oktavama
onima koji se iskreno pokaju i ispovijedaju na blagdane Božić, Obrezanje, tj. kroz 8 dana nakon tih istih blagdana, izuzev Obrezanja, Svijećnice,
Bogojavljenje, Uskrs, Spasovo i Tijelovo našega gospodina Isusa Krista i Blagovijesti, posvećenja Crkve sv. Marije i Svih Svetih odnosno kroz 6
Duhovo, nadalje na dan rođenja, Blagovijesti, Svijećnice i Uznesenja dana nakon Duhova.
blažene djevice Marije i rođenja blaženoga Ivana Krstitelja, rečenih Vrijedi istaknuti još nešto. Naime, papa Kalisto III. (1455.-1458.) izdao
apostola Petra i Pavla i posvete same crkve, te blagdane Svih Svetih kao je kratko vrijeme prije svoje smrti, tj. 3. lipnja 1458. pismo kojim je znatno
i kroz osam dana nakon blagdana Božića, Bogojavljanja, Uskrsa, Spasova povećao prava hodočasnika na Trsat: po tom pismu oni dobivaju oprost
i Tijelova te rođenja i Uznesenja blažene Marije, rođenja blažena Ivana od 7 godina i 7 četrdesetnica ako posjete Crkvu sv. Marije na određene
Krstitelja i rečenih apostola Petra i Pavla odnosno kroz šest dana koji blagdane i u bilo koju nedjelju. Original te bule se nalazi u Arhivu
neposredno slijede blagdan Duhova i koji godišnje pobožno posjete Franjevačkog samostana na Trsatu, a objavljen je i u P. E. Fermendžin, Acta
naprijed rečenu crkvu i (ujedno novčano) pomognu održavanju i Bosniae, Zagrabiae, 1892., 236-237.
popravku, i to (davajući oprost od) nametnutih im pokora (u trajanju) od Na pergameni bule pape Martina V. iz 1420. nalazi se pridodana
dvije godine i isto toliko četrdesetnica ako (posjete) na jedan od tih glagoljska pribilješka približno iz sredine XV. stoljeća koja glasi:
blagdana, a sto dana ako posjete kroz osam dana odnosno naprijed rečenih To e naiprie prošćena .12. let' .12. korizam' od' .20. tr' .6. bisk(u)pi od
šest dana i (ujedno novčano) pomognu, s time da (taj oprost) ne vrijedi vsakoga po .40. d'n'
poslije deset godina. Hoćemo međutim, ako smo nekom drugom prilikom p(a)ki od .9. gar'dinali' od' vsakoga po .80. d'n' od' p(a)pe mar'tina .2. leti .2.
posjetiocima rečene crkve ili onima koji su dali (novčanu) pomoć za koriz'mi
njezino uzdržavanje i popravak ili onima koji su dijelili milostinju tamo i vse oktabe i sed'mi del vsih' grihi otprošćena, od' vsakoga ol'tara 7, let'
ili drugdje odobrili neki oprost trajno ili u trajanju na određeno vrijeme p(a)k' 7 krat' po 40 dni gdn' Anton' ki posti ove ol'tari ošće da
koje još nije isteklo, da ovo pismo nema nikakve snage ni vrijednosti. Dano 5 crikvi 40 dni i vsakomu ol'taru po 40 dni vsaki principali d'n'
desetih kalenda kolovoza za treće godine našeg pontifikata. i ki im' n..d ro d.l' duž'no učil tolikoe
** *
3 otprošćena: t iznad slova "o" i "p"
Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, neobjavljeno. 4 posti sa suspenzijom: posveti
U Arhivu JAZU u Zagrebu čuva se pod signaturom XV-24-I/1 5 principali: rkp poincipali
prijepis E. Fermendžina. On je uglavnom identičan našem čitanju, osim 6 učil: učinil?
što npr. umjesto: tribuat Fermendžin čita: tribuat aui. Međutim, zaključnu
Prema toj pribilješki oprosti hodočasnicima crkvi sv. Marije bili su "12
rečenicu od "vel (?)" do "momenti" Fermendžin ispušta i umjesto nje stavlja
godina i 12 četrdesetnica":
samo "etc." unatoč tomu što ta rečenica nije nevažna. Konačno, umjesto s
1) Od svakoga od 26 biskupa po 40 dana;
ispravnom godinom 1420. (tj. treće godine vladanja pape Martina V.)
Fermendžin datira s 1419. 2) Od 9 kardinala po 80 dana;
3) Od pape Martina V. 2 godine i dvije četrdesetnice;
Papa Martin V. daje oprost od dvije godine i dvije četrdesetnice onima
4) Sedmi dio svih grijeha i "od svakog oltara" po 7 godina i sedam
koji posjete Crkvu sv. Marije na Trsatu u ove blagdane: Božić (25. četrdesetnica;
prosinca), Obrezanje (1. siječnja), Bogojavljenje (6. siječnja), Uskrs, Spasovo
5) "Gospodin Anton" posvetio je "ove oltare", a dao je još i po 40 dana
(četrdeset dana poslije Uskrsa), Tijelovo (četvrtak prije Presvetog Trojstva), oprosta crkvi i
Duhovo (osam nedjelja poslije Uskrsa), zatim na Svijećnicu (2. veljače),
za svaki oltar još po 40 dana za svaki "principali dan" (tj. blagdan) i
Blagovijest (23. ožujka), rođenje Majke Božje (8. rujna), Uznesenje Majke isto toliko za
Božje (15. kolovoza), rođenje Ivana Krstitelja (24. lipnja), Dan Petra i Pavla
440
Pribilješka se očito ne odnosi samo na ispravu pape Martina V. na

kojoj je zabilježena. "26 biskupa" i "9 kardinala" odnose se očito na oprost 5. BULA "AD DECOREM"
koji je podijeljen prije 1420., a "7 godina i sedam četrdesetnica" očito na 1
bulu pape Kalista III. PAPE NIKOLE V. (1447.)
Podatak o 26 biskupa i 9 kardinala neobično je važan. Iz njega bi se (Croatica Christiana Periodica, god. XIX., br. 35, Zagreb, 1995., 85-92)
moglo utvrditi kada je dan prvi oprost jer ne bi smjelo biti sumnje da je
tu riječ o pravom početku prošteništa. Na to bi pitanje moglo odgovoriti
crkveni povjesnici. Za poznavaoce glagoljice pribilješka bi mogla biti od
interesa. Osobito je značajan oblik slova "m" koji je nesumnjivo izveden
iz starog oblika toga slova u glagoljici.
DODATAK:
U Supplementa Codicis diplomaticis II ("u objavljivanju) pod br. 216
nalazi se isprava Neapoleona, kardinala đakona i legata Svete Stolice, od I.UVOD
11. travnja 1307., izdana u Faenzi, kojom podjeljuje onim vjernicima Bula pape Nikole V. iz 1447. godine, kojom on daje suglasnost
područja njegova djelovanja oprost od stotinu dana, koji će na blagdane osnivanju franjevačkog samostana na Košljunu, dobila je svoje mjesto u
Blažene Djevice, sv. Franje i Antuna te sv. Klare itd. pohoditi crkve Male stručnom tisku, npr. u Brusića,2 Štefanića,3 Ostojića,4 Velnića,5 Klena6 i
braće Pule, Poreča, Kopra, Trsta, Cresa, Pirana, Krka, Senja, Raba, Paga i drugih, a Štokalo7 joj je posvetio čitav članak.
Zadra. Primjećuje se da nije navedena i crkva Male Braće na Trsatu. Čini Štokalov rad je dosad najbolje obradio tu bulu koja za povijest
se da se to može najbolje objasniti tezom iz našega rada. franjevačkog samostana na Košljunu ima neizmjerno značenje i koja je i
inače važna za bolje upoznavanje hrvatske, osobito crkvene, povijesti
sredinom XV. stoljeća. Štokalo je predložio svoje čitanje dokumenta i
prijevod. Njegovo je čitanje dosad najbolje, to više što je u bilješkama
uporabio Wadingov tekst koji odudara od teksta dokumenta sačuvanog
u izvorniku, i to osobito u arengi i završnim klauzulama. U objavljenom
Štokalovu čitanju potkrale se više pogrješaka, od kojih je većina (ili možda
sve?) najvjerojatnije posljedica nedovoljno pozornog rada u tiskari,
uključujući i korekturu. Zbog toga predlažemo naše čitanje. Što se pak tiče
Štokalova prijevoda, on je nesumnjivo puno bolji od Velnićeva, ali se ipak
u nekim manjim i većim pojedinostima ne slažemo. Konačno, predlažemo
i neke raščlambe teksta dokumenta, u nadi da će one potaknuti diskusiju.
1
I ovom prigodom toplo zahvaljujem o. Ivanu Peranu koji mi je stavio na raspolaganje
fotografiju bule i dr. Petru Strčiću na korisnim savjetima.
2
BRUSIĆ 1932., 247-258.
3
ŠTEFAN1Ć 1936., 1-86, osobito 24-27.
4
OSTOJIĆ 1964., Dl, 182-185.
5
VELNIĆ, 38-39 i 51-53.
6
KLEN 1973., 324.
7
ŠTOKALO.
442
Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.) 443
II. TEKST I PRIJEVOD

indulgemus per presentes non obstante" felicis recordationis Bonifacij papae viij
1. Tekst predecesoris nostri prohibente nefratres ordinum mendicantium1' in aliqua civitate
villa vel castro vel alio quovis loco ad inhabitandum, quascunque2 domos vel loca
Nicolaus episcopus servus servorum Dei venerabili fratri Episcopo Veglensi
de novo recipere vel eatenus recepta mutare presumat absque sedis apostolice licentia
salutem et apostolicam benedictionem. Ad decorem sacre religionis ut illius
speciali faciente plenam et expressam de prohibitione huiusmodi mentionem et alijs*
ubilibet dilatentur" salutares fecundiusb propagines apostolice meditationis
apostolicis constitutionibuš* ceterisque contrarijs quibuscumque.
diffusius dirigentes intuitum singulorum suh regulari observantia altissimo
Danum Rome apud Sanctumpetrum Anno Incarnationis dominice
famulantium supplicibus illis presertim per que* ipsorum statui et indemnitatibusd
Millesimoquadrigentesimoquadragesimoseptimo tertio Kalendas Martij.
consulitur votis annuimus gratiose. Sane pro parte dilectorum filiorum nobilium
Pontiftcatus nostri Anno primo.
virorum Martini etjohannis dictorum de Frangapanibus' Comitum de Vegle Sene
et Modruse nobis super exhibita petitio continebat, quod olim ipsi recensentes quod 2. Razlike prema Štokalovu tekstu
Monasterium beate Mane de Castilione ordinis sancti Benedicti tue dioceseosf post
obitum quondam Dominici illius abbatis per multos Annos extra Romanom a dilatentur] om.;
Curiam defuncti vacaverat, ac monachis et personis carurerat, ac per laicos b fecundius] secundius
detentum et de facto occupatum fuerat, duos fratres ordinis Minorum fratrum c que] que(m);
ad illius, nead totalem deveniretf ruinam regimen et conseruationem deputarunt. d indemnitatibus] idemnitatibus
Et sicut eademh petitio subiungebat, ipsi Comites affectent, quod in dicto e de Frangapanibus] Frangapanibus
Monasterio propter illius fructuum' et proventuum qui vigintiquatuo^ f dioceseos] dioc(esis)
florenorumk auri de Camera valorem annuum secundum communem g deveniret] devenerit;
extimationem non excedunt, sancti Benedicti supprimatur et de observantia' h petitio] petio
Minorum ordines huius modi perpetuo creetur et erigatur, pro parte dictorum i fructuum] fructum;
Comitum nobis fuit humiliter supplicatum ut super hijs oportune providere de j Vigintiquatuor] Viginntiquatuor
benignitate apostolica dignaremur. Nos itaque qui de premissis certam notitiam k florenorum] forenorum;
non habemus huius modi supplicationibus inclinati fraternitati tue per apostolica l observatia] opservantia
scripta mandamus quatenus super premissis omnibus et singulis eorumque m observantia] opservantia
circumstantijs universis auctoritate n(ost)ra te diligenter informes et si per n solennitatibus] solemnitatibus;
informationem huiusmodi ita esse inoenens, sancti Benedicti in eodem Monasterio o pecunias] pecuniss
ac illius abbatialem dignitatem eadem auctoritate penitus supprimas ac extinguas, ρ necessaria] nesessaria;
ac fratrum Minorum de observantia1" ordines huiusmodi crees, erigas et instituas r liberam] libarem;
necnon ipsius Monasterij bona plus offerenti vel offerentibus adhibitis debitis circa s extinctionem] extintionem
hoc cautelis et solennitatibus" vendas, et provenientia exinde precium et pecunias" t reficere] nesidere
in reparationem et restaurationem structurarum et edificiorum ecclesie dicti u Non obstante] Non obstatene
Monasterij et alias in illius ac fratrum inibi pro tempore degentium utilitatem ν mendicantium] mandicantium;
convertas integre et exponas ac alias facias, disponas, ordines et exequaris omnia ζ quascunque] quascumque
et singula que in premissis et circa ea necessariaf fuerint seu etiam quomodolibet χ alijs] allijs;
oportuna super quibus omnibus et singulis plenam et liberam' tihi tenore y Constitutionibus] Conctitutionibus
presentium concedimus facultatem. Et insuper si suppressionem, extinctionem?
3. Prijevod
creationem, erectionem et institutionem predictas fieri contigerit, universis et
1
singulis fratribus quos in domo ipsius Monasterij pro tempore reficere contigerit, Nikola biskup, sluga slugu Božjih, časnom bratu biskupu krčkome
ut omnibus privilegijs indulgentijs, libertatibus et exemptionibus prefatd ordini pozdrav i apostolski blagoslov. Na čast svete vjere - da bi se njezine
fratrum Minorum et ipsius domibus ac personis per sedem predictam vel alias spasonosne mladice što plodnije proširile - upućujući što šire smjer
quomodolibet generaliter concessis uti et gaudere et ličite valeant eadem auctoritate apostolske misli, rado dajemo suglasnost na ponizne molbe pojedinaca koji
služe Višnjem redovničkom stegom - i to na one (molbe) kojima se pomaže
njihovu položaju i sigurnosti."1 Doista, u nedavno podnesenoj nam molbi 4. Štokalov prijevod nekih ulomaka
ljubljenih sinova, plemenitih muževa Martina i Ivana zvanih Frankapani, al
knezova Krka, Senja i Modruša pisalo je da su nekoćbl - uzevši u obzir da Na diku svete vjere usmjerujući pogled apostolskog razmišljanja,
je samostan blažene Marije na Košljunu reda svetoga Benedikta u tvojoj da bi se njene spasonosne mladice još plodonosnije i prostornije proširile
biskupiji nakon smrti pokojnoga Dominika, njegova opata, kroz mnogo posvuda pod vodstvom pojedinaca koji pod redovničkom stegom služe
godina, koji je umro izvan rimske kurije/1 ostao bez opata i da je bio bez Svevišnjemu, blagonaklono pristajemo posebno na one molbene želje
redovnika i (drugih) osoba te da su ga svjetovnjaci držali, a zapravo kojima se osigurava stanje i napredak istih.
b2
okupirali - odaslali dva redovnika reda Male braće da njime upravljaju i sarži ono što su oni već razvidili,
cl
čuvaju (ga), da ne bi bio potpuno uništen i, kao što je u toj molbi poslije smrti njegova bivšeg opata Dominika, koji je umro izvan
pridodano, ti knezovi žele da se u tom samostanu, zbog toga što njegovi rimske
dl
kurije, ostao više godina bez opata,
plodovi i prihodi ne premašuju vrijednost od 24 zlatna florena godišnje općenito udijeljenim od spomenute (apostolske) stolice,
cl
po općoj procjeni, ukine red svetoga Benedikta i trajno uspostavi i podigne kad cjelovito i izričito spomenusmo ovu zabranu, (ne priječe) ni
red Male braće od opsluživanja. Rečeni su nas knezovi ponizno zamolili druge apostolske uredbe niti bilo što drugo što bi se ovome protivilo.
da bismo o tome apostolskom dobrohomošću na prikladan način donijeli
odluku. Stoga, kako o rečenom nemamo pouzdane vijesti, (a) skloni smo III. NEKOLIKO RAŠČLAMBA
takvim molbama, naređujemo (ovim) apostolskim pismom tebi kao bratu,
da se na osnovi naše ovlasti marljivo raspitaš o svemu naprijed rečenom 1. Wading je upozorio na to da je bula datirana s 27.11.1447. godine,
općenito i u pojedinostima kao i o svim okolnostima i ako nakon tj. u vrijeme sedisvakancije papinske stolice, jer je Eugen IV. umro
ispitivanja utvrdiš da je to tako, istom ovlasti potpuno ukineš i ugasiš (red) 23.Π.1447. (u Firenci), a Nikola V. izabran tek 6.III.1447. (posvećen 19.111.).
svetoga Benedikta i njegovu čast opata i uspostaviš, podigneš i osnuješ red Zbog toga je Wading datirao ispravu s 1448. Unatoč tome, u stručnoj se
Male braće od opsluživanja i usto prodaš samostanska dobra najboljem literaturi i dalje uzimalo 1447. godinu kao godinu izdanja, npr.Štefanić,8
9 10
ponuđaču ili ponuđačima, s time da se pri tome poslužiš dužnim Ostojić, Klen. Štokalo se jedini priključio Wadingu." Pitanje zaslužuje
osiguranjima i formalnostima te da ono što tako postigneš, cijenu i novac da se ponovno o njemu govori.
u cijelosti uporabiš i utrošiš za popravak i obnovu građevina i zgrada Bula je nasumnjivo prepisana u člstopis i u Vatikanske registre na
crkve toga samostana i drugdje na njezinu korist i braće koja će tamo osnovi nekog predloška, jer je posve nezamislivo da bi se pisala izravno
boraviti te da i drugo učiniš, odrediš i rasporediš općenito i pojedinačno u registre i u čistopis dokumenta. Usporedba registra i izvornika bule
što je u navedenom i u svezi s time nužno, a i na bilo koji način prikladno pa upućuje na to da je uporabljeni predložak sadržavao u vrlo skraćenom
0 svemu tome i o pojedinostima dajemo ti ovime punu i neograničenu ovlast. obliku početne i završne formule koje su zbog razlike namjene registra i
Povrh toga, ako dođe do spomenutih ukinuća, gašenja, stvaranja, uspostave izvornika dokumenta različito uporabljene. U registru je završna rečenica
1 uređivanja, odobravamo ovime istom ovlašću svima i pojedinim (prije datacije) dana samo u skraćenom obliku za koji je sastavljač
redovnicima koji će boraviti u kući toga samostana da se slobodno i zakonito dokumenta uporabio cijelu formulaciju. Naime, u registru stoji: "non opst.
služe i uživaju svim povlasticama, oprostima, slobodama i izuzecima koja su etc. quibuscumque", a u izvorniku je formula u cijelosti prenesena, očito iz
tom redu Male braće i njegovim kućama i osobama po rečenom sjedištudl ili pomoćne knjige formula. Još je zanimljiviji način sastavljanja arenge. U
na bilo koji drugi način općenito podijeljena - i to bez obzira na zabranu registru je ona sastavljena skraćeno, a u izvorniku puno opširnije. Kako
našega prethodnika sretnog spomena pape Bonifacija VIII. da se braća to objasniti? U predlošku je očito pisalo: "od decorem sacre etc. annuimus
prosjačkih redova drznu nanovo prihvatiti u nekoj općini, selu ili gradiću, gratiose" pa je to upisivač u registar shvatio kao upućivanje na formulu
ili u bilo kojem mjestu bilo kakve kuće ili mjesta za stanovanje, odnosno arenge u pomoćnoj knjizi, potražio je i onda prepisao. Ali - ona je različita
nijenjati već jednom prihvaćene bez posebna odobrenja apostolske stolice ..j od arenge koju je uporabio sastavljač izvornika. Taj je također potražio u
coja govori na pun i izričit način o toj zabrani (kao) i (bez
cl
obzira) na bilo koje »
istale apostolske uredbe koje su u suprotnosti s time. 8
ŠTEFANIĆ, 27.
Dano u Rimu kod Svetoga Petra godine Gospodnjega utjelovljenja 9
OSTOJIĆ, 182.
447., tri dana pred ožujskim Kalendama, prve godine naše papinske vlasti. 111
KLEN, 324.
11
ŠTOKALO, 133.
446
abecednom popisu arenga onu koja počinje i završava s tim riječima i -

našao ju je, samo što je prepisao drugu formulu, koja je započinjala i dobiva dojam da papa daje sada, 1447. godine, pravnu potvrdu faktičnom
završavala istim riječima, ali je "rječitija" i "uzvišenija". Koja je formulacija stanju i dugotrajno faktično franjevačko posjedovanje samostana pretvara
točna? Rekli bismo - obje! Ona druga koja je našla mjesto u dokumentu u novu pravnu stvarnost, tj. u osnivanje franjevačkog samostana.
više odgovara buli koja se upućuje krčkom biskupu u doista važnoj stvari Zadnji spomen opata Dominika sačuvan je u dokumentu iz 1432.
(ukidanje benediktinskog i osnivanje franjevačkog samostana) pa je sastavljač godine,12 a već 1438. godine13 Mlečani se zalažu za to da se u posjed
dokumenta s pravom pretpostavljao da je sastavljač predloška želio svečaniju samostana uvede kao komendatara don Lovru, inače priora sv. Petra de
formulu. Upisivao u registar uzeo je, opet s pravom, onu kraću. Casacalba. A nekoliko godina kasnije, 1440.,14 komendatar je Iješki biskup
Što se pak tiče datiranja, ono je u registru zapisano rimskim brojkama. koji se obvezao papi da će mu u ime posjedovanja samostana plaćati 50
U predlošku je sigurno stajalo upravo tako. Naprotiv, u dokumentu su sve zlatnika i još ponešto. Godine 1444.15 košljunski se samostan, očito po
te brojke napisane slovima. papinoj odluci, "sjedinjuje" sa samostanom sv. Mihovila i obvezuje se da
Wadingov prijedlog da se problem riješi tako da se uzme 1448. godina će u ime svojega posjedovanja košljunskog samostana plaćati uobičajene
ima neugodnu stranu, jer je u dokumentu napisano "septimo", pa ako pristojbe (50 zlatnika itd.).
uzmemo u obzir da u registru stoji MCCCCXLVII, nemoguće je Dakle, još 1440. i 1444. košljunski je samostan u crkvenim rukama i
pretpostaviti da su i prepisivač u registar i sastavljač dokumenta krivo o njegovu je upravljanju odlučila upravo rimska kurija, pa se nikako ne
pročitali godinu. Ali, s druge sirane, ta je datacija dokumenta i registra može reći da se u to doba košljunski samostan okupirale svjetovne osobe.
(27.11.1447.) jednostavno nemoguća, jer toga dana još nije bio izabran novi Nije bio okupiran niti je bio u rukama svjetovnjaka. Molba Krčkih knezova
papa. Iz toga slijedi da smo prisiljeni tražiti neko drugo objašnjenje, tj. da se na Košljunu osnuje franjevački samostan upućena je papi vjerojatno
takvo koje pretpostavlja neki element u predlošku koji su mogli krivo u drugoj polovici 1446. godine (jer je papa izdao svoju bulu početkom 1447.
razumjeti i prepisivač dokumenta i upisivač u registar. Nije li možda u godine), pa je nemoguće da Krčki knezovi u 1448. godini govore o
predlošku pisalo: MCCCCXLVU, Ш, Kal. M. a. I i da su onaj M. prepisivač razdoblju nakon 1444. godine uz naznaku "olim" - nekoć. Iz toga slijedi
i sastavljač oba razumjeli kao "Martii", umjesto ispravno Mati, tj. 29.4.1447. da se taj "nekoć" nužno odnosi na vrijeme neposredno nakon 1432.
Tako bi se sve dobro složilo. Nezgodno je pritom ostalo to što su se oba godine, tj. odmah nakon smrti opata Dominika. U to je vrijeme došlo do
pisca zabunila na isti način. Kako to da se bar jedan od njih nije sjetio da borbe između utjecaja Frankapana s jedne i Mlečana s druge strane, pa su
Nikola V. nije mogao izdati dokument u vrijeme sedisvakancije? Ali, tako u toj borbi Frankapani poslali na Košljun dva franjevca, ali čini se da je
se s jedne strane izbjegava nemogućnost datacije dokumenta i registra, s konačno prevagnuo mletački utjecaj o kojem govori vijest iz 1438. godine.
druge ne dira u godinu 1447. koja je u dokumentu čak napisana slovima, Predaleko bi nas odvelo podrobnije ispitivanje političkih okolnosti u
a s treće daje jednostavno i prihvatljivo tumačenje za onaj "Martius"'. Hrvatskoj nakon smrti Nikole IV. Frankapana 1432. godine, ali mislimo
Postojala bi, teorijski, i treća mogućnost, naime da je dokument da nema sumnje da je i sudbina benediktinskog samostana na Košljunu
krivotvoren. Ali, tko ga je i zašto upisao u registar i kako je na njemu papin bila s njima usko povezana. U svakom slučaju, držimo da smo dokazali
pečat? Dakle, i ta mogućnost otpada. Ukratko, naša se teza čini, da se da ona dva franjevca koji su "nekoć" preuzeli upravljanje nad Košljunom
najopreznije izrazimo, najmanje lošom. nisu neposredni prethodnici osnivanja franjevačkog samostana 1447.
2. U dokumentu se navodi kako su se papi "nedavno" (nuper) godine, jer su oni mogli upravljati samostanom na Košljunu samo neko
pismom obratili knezovi Martin i Stjepan. U tom pismu, nastavlja papa, vrijeme između 1432. i 1438. godine, ali ne i kasnije. Zbog toga se ne
knezovi kažu da su "nekoć" (olim) poslali na Košljun dva fratra da oni možemo složiti sa Štefanićem po čijem mišljenju "god. 1447. nema ondje
upravljaju benediktinskim samostanom, i to zato što su nakon smrti (tj. na Košljunu) više nikoga te su se stoga braća Martin i Ivan Frankapan
1
posljednjeg opata Dominika svjetovnjaci okupirali taj samostan u kojem našli ponukanim da ondje nastane dva franjevca opservanta". " I po
više nije bilo ni opata ni redovnika ni (drugih) ljudi.
I Velnić i Štokalo ne prevode taj "olim". Velnić umjesto njega dodaje: 12
Prema ispravi koja se čuva u arhivu košljunskog samostana. Vidi KLEN, 324.
"dobro". Ali taj "olim" nije nevažan. Time kao da se na neki način 13
LJUBIĆ, 110 (16.V.1438.).
opravdava postupak i Krčkih knezova i pape. Kako su Krčki knezovi već »ŠTEFANIĆ, 26-27.
"odavno" poslali fratre da bi sačuvali samostan od propadanja, čitatelj 15
N. dj., 19.
16
N. dj., 27. Slično i VELNIĆ, 38.
-
Štokalovu mišljenju "su franjevci na Košljunu neprekidno od onog dana

kad su dvojici braće Frankapani povjerili upravi itd."I7 Bula Nikole V. želi
stvoriti d o j a m da je nazočnost franjevaca na Košljunu već odavno
zajamčena i da traje neprekidno - ali to bula ne kaže!
Naprotiv, nisu posve jasne riječi o opatu Dominiku "koji je umro
izvan rimske kurije". Velnić je to hrabro preveo: "a to u rimskoj kuriji
odmah nije bilo poznato". Štokalo se s pravom s time nije složio, ali nije
iznio svoju interpretaciju, štokalo prevodi: "(da je) poslije smrti njegova
bivšeg opata Dominika, koji je umro izvan rimske kurije, ostao više godina
bez opata itd." Ali, "per multos annos" odnosi se na vrijeme dok je Dominik
još živio, a ne na vrijeme nakon njegove smrti: "abbatis per multos annos
extra Romanom Curiam defuncti". Ne znači li to, možda, da je Dominik bio
mnogo godina neposlušan rimskoj kuriji? Ako je tako, onda se postavlja
daljnje pitanje: u čemu se sastojala ta neposlušnost? Najvjerojatnije je
posljednjih godina života velikoga Nikole IV. Frankapana, kada je on bio
u osobitoj milosti papa, najprije Ivana XIII. (1410.-1417.), a onda Martina
E. DISKUSIJA
V. (1417.-1430.), Sveta Stolica željela osigurati Nikoli IV. veći utjecaj na
košljunski samostan i time smanjiti mletački, a tome se Dominik žestoko
odupro, i to tako žestoko da je "mnogo godina" ostao "izvan rimske
kurije".
U buli se ističe da su Frankapani u svojoj molbi dodali da žele, "c\uod
(...) sancti Benedicti supprimatur". Ovdje kao da nešto nedostaje, očito "orao".
Štokalo zbog toga dodaje tu riječ u svojem prijevodu. A bula nastavlja da
umjesto benediktinaca "de obsermntia fratrum Minorum ordines huiusmodi
perpetuo creetur". Zašto nominativ množine? Bilo bi normalno očekivati
jedninu "ordo". Tako prevodi Štokalo. A koje su obrazloženje Frankapani
dali svojoj želji da se ukine benediktinski samostan? Oni, prema papinim
riječima, kažu: "propter illius fructutim et proventuum qui vigintiquatuor
florenum auri de camera valorem annuum secundum communem extimationem
non excedunt". Kako u buli izričito stoji "propter", to bi, dakle, trebalo biti
razlog molbi da se ukine benediktinski samostan - a ne npr. zauzimanje
samostana od svjetovnjaka (koje se, uostalom, dogodilo između 1432. i
1438. godine, dakle oko 10 godina prije molbe). Ali, zašto benediktinski
samostan na Košljunu nije 1444. godine pripojen krčkoj biskupiji, da bi joj
jovećao prihode, slično kao što se dogodilo sa samostanom sv. Mihovila
1450. godine? To, svakako, ne bi značilo ukidanje benediktinskog
amostana na Košljunu, kao što, uostalom, ni 1450. godine Samostan sv.
Mihovila nije ukinut, jer 1457. godine papa ne donosi odluku o ponovnom
snivanju toga samostana već ga daje komendataru Ivanu de Sabellisu.18
ŠTOKALO, 132.
ŠTEFANIĆ, 33.
1. IZ: POZADINA PRVOGA UGARSKOG NAPADA
NA RAB
(Historijski zbornik, god. XL., 1987., 75-119)
O tzv. Kesanskoj ispravi (diskusija s Praginom tezom, 93-98)
1. N. Klaić je u svojoj diskusiju sa nama istaknula "izvanredne

rezultate do kojih je pred pedesetak godina došao G. Praga raspravljajući
o prijenosu relikvija barskog zaštitnika sv. Nikole i o počecima normanskih
ratova na Jadranu".1
Evo ukratko Pragine koncepcije:
U šezdesetim i početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća u
Hrvatskoj se bore dvije stranke. Jedna od stranaka želi organizirati
narodnu crkvu, a pomaže joj njemački svećenik Volfgang. Iz obližnje Istre
dolaze na kvarnerske otoke i hrvatsku obalu carske čete. Na čelu je
narodne stranke "prijestolonasljednik" Stjepan. Druga stranka je uz papu,
a na čelu joj se nalazi Zvonimir. Kako je Zvonimir nesposoban da nametne
svoj autoritet, papa se obraća 25. siječnja.1075. na danskoga kralja Svena
III. i nudi mu Hrvatsku. Dalmatinski su gradovi doduše uz papu, a protiv
narodne stranke, ali oni više ne mogu trpjeti pritisak svojih protivnika pa
zato pozivaju u pomoć normanskog velikaša Amika. Amiko se zanosi
idejom da za sebe osvoji kraljevstvo na istočnoj obali Jadrana i hvata kralja
2
Krešimira. Amiko podsjeda Rab, a onda kreće pod Kesu da uhvati
hrvatskog kralja. On se odlučuje za napad 9. svibnja, jer je to dan sv.
Nikole, tj. onoga sveca koji je u južnoj Italiji bio znakom odvajanja zapada
od istoka. Međutim, Venecija u svom interesu i radi Bizanta intervenira
1
KLAIĆ, N. 1983., 532.
2
Praga naročito naglašava 0931., 56) da je već 1927. godine kada je pisao o događajima u
Dalmaciji sredinom XI. stoljeća, mislio najprije na Krešimira kao kralja kojeg je uhvatio
Amiko. On nastavlja da je bio odustao od Krešimira zbog njegovih dobrih veza s
benediktincima i da je zbog toga nagađao (congetturato) da bi se moglo raditi (che si trattasse)
o vojvodi Stjepanu. Kako je u međuvremenu (dakle između 1927. i 1931.) utvrdio da je
Krešimir bio energični protivnik Rima i kako su Krešimirova darovanja benediktincima
krivotvorine, došao je do uvjerenja da je uhvaćeni kralj Krešimir. To svoje uvjerenje zadržao
je Praga i kasnije, pa čak i u svojem zadnjem radu iz 1954. godine.
3
Ibid., 55.
452
Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 453
8. veljače 1076. pa se Amiko ne može domoći dalmatinskog kraljevstva. Praga

opetovano podvlači da je Amiko "brachium saeculare delpapato",3 "mues soneti Petri".4 rapski patricij Martinusije da bi pomoću nje Rab obranio rapske posjede
Praga zadovoljno zaključuje: "A tutti questi risultati e a tutte queste na Pagu u sporu koji se vodio sa Zadranima 1289.-1292. godine. N. Klaić
riflessioni ci ha condotto lo studio di quella frase: revelatio suneti Nicolai".5 ističe da naziv kesanske općine communitas nije poznat u vrijeme narodne
Ako se dakle po vlastitoj izjavi svi njegovi rezultati temelje na dinastije; da je bitan sadržaj listine potpuni nesmisao; da se jurisdikcija
sintagmi revelatio sancti Nicolai, onda doista treba s puno pažnje pristupiti rapskoga biskupa nije protezala sve do udaljenih otočića Šuška i Sv. Petra,
analizi toga po njemu odlučujućeg podatka. koji su oduvijek bili sastavni dio osorske biskupije; da su ti otočići bili
Navedene riječi nalaze se u ispravi koja je datirana s 1071. god.6 posebna upravna jedinica i da nisu pripadali pod političku vlast Kese,
Po Pragi postojala je još jedna kopija (Biblioteca Paravia, ms. segn. odnosno Raba; da su u ono doba bile nespojive časti rapskoga i kesanskog
20.990)7 s varijantama koje za naše analize nisu od važnosti. Faksimile komeša; da je nemoguće da bi preko polovice svjedoka nosilo hrvatska
isprave objavila je N. Klaić.8 imena jer da nigdje nisu Hrvati stvarali gradske općine na romanskoj
Sadržaj isprave ukratko je ovo: Kesanska općina (Kessensis osnovi; da je egzaminator u XI. stoljeću anakronizam.
communitas) izjavljuje da je pri gradnji samostana sv. Mihovila na Šušku Ukratko, zaključuje N. Klaić, "tko je (...) svršetkom XIII stoljeća znao
(monasterio Michaelis de Sansigo) povrijedila Boga i taj samostan i da joj je što se događalo u doba Petra Krešimira IV?".
Bog otkrivenjem sv. Nikole objavio (deus [...] per revelationem sancti Nycolai N. Klaić i inače nije u svojim raspravama o dobu Krešimira i
visitavit) da ju je zbog toga snašla velika nesreća (strages). Da bi počinjeno Zvonimira upotrebljavala tu ispravu i njezine podatke, očito zato što je
zlo popravila, općina daruje uvrijeđenom samostanu samostan sv. Petra njezin sadržaj smatrala bezvrijednim za upoznavanje povijesne istine o
de Neumis insulis, i to s obim otocima i njihovim pripatcima. Rapskom pak događajima u XI. stoljeću."
knezu, koji je ujedno i njezin knez, kesanska općina daruje pekaru s A i sam Praga imao je s tom ispravom velikih poteškoća. Prije svega,
mlinom9 (Pristinum vero rogatnus dari Maculino, Arbensi čamiti, cjui noster est). i on je i te kako dobro uviđao da je riječ o krivotvorini. I po njemu je isprava
Usto ostaju pridržana prava rapske biskupije. Potpisao se Macolin, rapski krivotvorena u ХШ. stoljeću, ali od notara Lanfranca, koji je kao stranac
kesanski knez i velik broj svjedoka uglavnom s hrvatskim imenima. Na došao u Rab iz sjeverne Italije poslije 1214. godine. On misli da je Lanfranco
craju isprave rapski biskup Drago "u čijoj se dijecezi nalaze darovane sastavio analiziranu ispravu na osnovi podataka iz izgubljenih Annales
itvari" daje svoju suglasnost i nalog da se isprava sastavi. Nakon toga
lolaze potpisi egzaminatora i ovjera notara iz 1291. god. rapske crkve. Nezgodno je za Praginu teoriju da je isprava datirana s 1071.
godinom, a da bi se ona po njemu morala odnositi na događaje iz 1075.
N. Klaić u jednome je svome radu10 nepoštedno kritizirala tu ispravu,
godine. Zato on iznosi hipotezu da je u analima rapske crkve, koji su po
tavevši veći broj dokaza da je riječ o krivotvorini, koju je po njoj sastavio
njemu vjerojatno postojali i koji su po njemu poslužili krivotvoritelju
svojim podacima, analist najprije zapisao pod 1071. godinom najvažnije
podatke o poznatoj Krešimirovoj darovnici rapskoj biskupiju i naveo
tbid., 59; pod miles Sancti Petri Praga razumijeva onog viteza koji se uputio osvajati strane godinu, indikciju, dan u mjesecu i papu Aleksandra II. te da je nakon toga
;mlje, kojem je papa dodjeljivao posebnu zastavu, vexillum. Nakon osvajanja strane zemlje nastavio upisivati ostale događaje koji su se kasnije zbili bez navođenja
kav miles postaje rex, kojeg je ustoličila auctoritos apostolica, dakle, pravi vazal. podataka o vremenu. Tako je uz ostalo zapisao i kesansko darovanje otoka
ragi se nikako nije sviđala misao da bi papa bio umiješan u otmicu hrvatskog kralja pa
i 1927. i 1931. godine uporno ponavljao da papa s time nije imao ništa. Ipak je 1954. god. Sv. Petra samostanu sv. Mihovila na Šušku, ali, nažalost, nije naveo godinu
o prinuđen napisati da je doduše otmica učinjena "protivno željama pape, ali ne i njegova 1075. Kada su u istoj godini, tj. 1215. krivotvorene i jedna i druga isprava,
gata Gerarda" (67). To je nadasve čudan stav. S jedne strane Praga tvrdi da je Amikova krivotvoritelj im je dao jednake kronološke podatke, jer su se obje u
.čija "vittaria del partito gregoriano, e U trionfo della romanita" i da je Amiko "papin vojnik", analima nalazile pod istom godinom.12 ,
> druge strane ne želi dopustiti da bi čak i sjenka sumnje pala na Grgura VII., da je makar Pragino dokazivanje ne može se smatrati uspješnim jer datacija u
lio Amikovu akciju.
bid., 60. navedenim ispravama niije podudarna. Evo usporedbe:
:D 1,124-125. Krešimirova darovnica:
RAGA 1931., 34-35; usp. ibid., 17. * Anno ab incarnatione damini nostri lesu Christi MLXXI, indictione VIII
:LAIĆ, N. 1955., 47.
IARGETIĆ 1978.-1979a., 321-324.
lad naveden u bilj. 8. " Npr. u 1964., 157; 1965.; 1965., 12.; 1965.-1966., 14,377 i d.
12
PRAG A 1931 .,41-45.
454
Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 455
die octava mensis iulii, tempore damini Alexandri pape urbis Rome, ego C., rex
Dalmatinorum ac Chroatorum itd. Premda je Praga bez dovoljno opravdanja promijenio datum kesanske
Kesanska isprava: isprave od 1071. na 1075., on ni s time nije uspio dobro povezati sv. Nikolu
s Amikom. Sv. Nikola bi po Praginoj koncepciji morao biti predstavnik
* Anno ab incarnatione domini nostri lesu Christi millesimo LXXI,
indictione nona, tempore Cresimiri, Dalmatinorum ac Chroatorum regis et Dragi zapada koji se bori protiv istoka: "fu proprio l'Occidente e l'Oriente che U 9.
Arbensis episcopi. maggio 2075 combatterono nelle acque del Quarnero". Međutim, sv. Nikola
Kad bi bila riječ o istom krivotvoritelju koji uzima podatke iz istog postao je nekom vrstom zaštitnog znaka za zapad tek nakon prijenosa
izvora, onda bi on i u kesanskoj ispravi zabilježio podatke o danu, mjesecu njegovih moći u Bari. A u Bari su relikvije sv. Nikole premještene - tek
i papi. Praga uzima u obzir krivotvorenu kesansku ispravu i samovoljno 1087. godine, kako to javlja suvremenik tih događaja, Lupus Protospata.
joj mijenja datum samo zato da bi mogao ustvrditi da se revelatio sancti Njegova kronika ide do 1102. i on javlja
Nicolai spomenuta u njoj odnosi na prozapadnog svetog Nikolu i da se 1057. in mense Maii corpus beatissimi Nicolai Mirrensis episcopi a
nevolje Kesana odnose na Amikovo osvajanje grada u 1075. Međutim, ako quibusdam Barensibus a praedicta Mirna ablatum, in Barum devectum.}5
prihvatimo da je isprava sačuvala neki trag povijesne istine, ne vidimo Drugi analist, Anonimus Barensis, također suvremenik tih događaja,
razloga zašto bi se kesanske nevolje morale odnositi na Amikov napadaj. čija kronika ide do 1115. godine piše:
Svaki je srednjovjekovni grad imao stalno nekih svojih briga i većih i 1087, ina. X nono die intrante magii adduxerunt nostri Barenses beatissimi
manjih nevolja, a o Kesi u XI. stoljeću ne znamo ništa. Ali nije potrebno sancti Nicolai corpus.16
ići tako daleko i, vjerojatno benignoj, naraciji krivotvoritelja u XIII. stoljeću Poznato je da i Lupo i Anonim imaju vrlo pouzdane podatke za
koju je on sastavio (možda čak po nekom predlošku)13 da bi dao neko događaje sedamdesetih i osamdesetih godina XI. stoljeća pa se znanost s
moralno i religijsko opravdanje navodnog darovanja. pravom njima služi kao prvorazrednim vrelima.
Praga se našao pred upravo nepremostivom zaprekom. I evo njegova
Praga tvrdi da je od dva datuma, 14. travnja kao početka i 9. svibnja
kao svršetka opsade Raba, prvi pouzdan, drugi nije.14 Vjerojatnije je da su izlaza iz situacije. On uzima u obzir Annales Cavenses u kojima je prijenos
oba datuma legendarna. tijela sv. Nikole zabilježen - opet u 1087. godini! Evo toga po mišljenju
Pritom se Pragi dogodila dodatna neprilika jer je ustvrdio (str. 12) da Prage odlučujućeg teksta:
je Krešimir umro 1073. god. i da je Amiko dvije godine kasnije, tj. 1075. 1087: Desiderius abbas in papam Victorem ordinatur 7. Idus Maias, quo die
uhvatio Krešimira (str. 56), a da pritom ne objašnjava koji su ga dokazi sancti Nicolai corpus Varin devenit. Ibidem Victor aput Casinum omnium fratum
naveli da u prethodnom svesku ustvrdi da je Krešimir umro 1073. godine consensu ordinato abbate Oderisio, post tertium diem defungitur 25. Kal.
i zašto je od tih dokaza odustao. Ocfobris,17tj.
1087: Opat Deziderije konsakriran za papu Viktora 9. svibnja na (onaj
isti) dan u kojem je tijelo svetoga Nikole stiglo u Bari. Isti (papa) Viktor
konsakrirao je opata Oderizija u Monte Cassino uz suglasnost sve braće i
13
Čak i naracije autentičnih isprava nisu u tom smjeru pouzdane. Lijep primjer je za to nakon tri dana umro 17. rujna.
autentična isprava Konrada II. izdana 4. lipnja 1035. u Bambergu u korist Kopra (MGH Kako Praga traži dokaz da se prijenos tijela sv. Nikole dogodio prije
Diplomata III 299-300). Isprava je autentična. Tako izdavad isprave pa LENEL, 139; DE 1087., on tvrdi da je kroničar zabilježio pod 1087. god. da je opat Deziderije
VERGOTTINI, 77, koji svi s razlogom odbacuju Benussieve sumnje u autentičnoj isprave). konsakriran 9. svibnja na onaj isti dan na koji se j e d n o m u p r o š l -
U toj se ispravi u naraciji govori o nevoljama koje su Koprani pretrpjeli zbog vjernosti o s t i (!) zbio prijenos tijela sv. Nikole.
prema caru, pa se iz toga pokušalo rekonstruirati da su Koprani navodno pomogli caru u Lokalni apulski suvremeni kroničari, Lupo i Anonim, po takvoj
njegovu sukovu s koruškim vojvodom Adalberonom i zbog toga od Adalberona doživjeli , Praginoj interpretaciji, nisu znali za prijenos tijela sv. Nikole po vlastitom
mnoge neugodnosti. Ipak već je odavno utvrđeno da je taj dio privilegija Konrada Π. Kopru znanju, nego tek kada su se o tome informirali u Analima Montecassina i
prijepis benigne formule koju nalazimo još za Otona Ш., pa naracija o patnjama Koprana pritom ih navodno pogrešno shvatili.
ne može biti osnovom ni za kakve tvrdnje.
Ako je tako s naracijom autentične isprave, onda još kudikamo više moramo biti oprezniji 15
s14 naracijom krivotvorenih isprava, kao što je npr. kesanska isprava iz 1071. godine. RIS, V. 46.
PRAGA, 1931, 53. 16
Ibid., 154.
17
Cit. po PRAGA 1931., 634.
Sve je to očito vrlo nategnuto i vrlo neuvjerljivo.

Uostalom, imamo dojam da je i sama N. Klaić na diskretan način 2. IZ POVIJESNE PROBLEMATIKE NEKIH
htjela dati na znanje da se s Pragom zapravo ne slaže. Ne samo što je u HAGIOGRAFSKIH IZVORA
vezi s protureformnim pokretom u Dalmaciji i Hrvatskoj podvukla da o U povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd."
tome ima "posve drukčije mišljenje" od onoga što ga Praga zastupa, nego (Croatica Christiana periodica, god. XXI., br. 40,1997., 19-26)
je protivno Pragi zauzela stajalište da je Zvonimir bio papin protivnik.
Uostalom N. Klaić je oduvijek smatrala da papa nije ni na koji način
povezan s Amikovom akcijom. I konačno, ne smatramo nimalo slučajnim
da N. Klaić te Pragine rezultate do kojih je došao prije pedesetak godina,
osobito njegove neuvjerljive konstrukcije o navodnoj Amikovoj "pobjedi
nad Pažanima", godinama očito namjerno nije uzimala u obzir kad god
je pisala o napadačima na Rab u prvom čudu sv. Krištofora i o drugim 1. U konciznom i inspirativno pisanom članku povodom
pitanjima naše povijesti s tim u vezi. Mislimo da su naše analize u cijelosti Znanstvenog skupa "Zvonimir, kralj hrvatski", održanog u prosincu 1989.
potvrdile taj dugogodišnji stav N. Klaić. u Zagrebu i Splitu, objavljenog god. 1997.,1 pod naslovom Hagiografski
izvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva,2 M. Ivanišević
2. Premda smo pokušali dokazati neodrživost Praginih hipoteza, to
ipak ne znači da se prema njegovom radu ne odnosimo s dužnim raščlanjuje neka pitanja iz tri vrela:
a) Život sv. Gaudentija Osorskog
poštovanjem, iako moramo priznati da nas smeta njegov nepotrebno
uvredljiv i često vrlo nepristojan ton.18 b) Život sv. Ivana Trogirskog
c) Čudo moći sv. Krištofora u Rabu.
Po mišljenju autora nevjericu u istinitost u vrelima potiče kod nekih
autora unaprijed smišljena činjenica što je povjesnik sebi odredio kao
polazište prosudbe, pa kad ne nađe suglasja, tada optuži izvor. Autor je
postavio sebi zadaću da pokaže "pogreške dosadašnjih prosudbi".
Autor se prije svega osvrće na objašnjenja koja je dala N. Klaić o
Životu sv. Gaudencija te joj prigovara što nije spomenula Gaudencijev
boravak u Rimu. Autor se osvrće i na njezino tumačenje Života sv. Ivana
Trogirskog, pa uz ostalo ne pristaje uz njezine tvrdnje da je Trogir
promijenio svoga sveca zaštitnika, sv. Lovru, već u XII. stoljeću i da je
Koloman nakon Zadra nastavio put prema Šibeniku i ostao u šibenskom
podgradu.
Autor prigovara i Pragi da je u raspravljanju o najstarijem događaju
u Čudima moći sv. Krištofora postigao cjelinu "samo nasilnim mijenjanjem
(...) vremenskih odrednica".
Autor se ne slaže ni s tezom pisca ovih redaka da Unragorum gens u
:
Ovako piše Praga AMSD Π, 1927., 214 o Kukuljeviću: Pontefice della storiografia era allora Farlatijevu izdanju treba citati kao Ungarorum gens.
mrt Kukuljemć Sakcinski (1816-1889), ex ufficiale nell'esercito austriaco, uomo di cultura
U nastavku autor upozorava na one vrijednosti u spomenutim
'.ediocrissima, di presunzione immensa, di onesti scientifica limitatissima. Tutto preso dal suo
hagiografskim spisima koje po njegovu mišljenju "zavrjeđuju naglasak".
natismo egli (...) percorse l'Italia, ία Dalmazia (...) arrafando, danneggiando (...). pubblicando studi 2. Što se tiče života sv. Gaudencija Osorskoga, autor lapidarno navodi
,.) dcme l'ingiuria si alterna alla falsificaztone. Ljubić έ presuntuoso e pronio (...) att'ingiuria jedanaest točaka koje zaslužuju naglasak. Među ostalim posebno ističe
ilgare e alla svalutazione. Praga hvali Račkoga, ali je po njemu i taj sklon a metodi
itiscentifici. l kao da mu sve to nije dosta, on nakon toga daje generalnu negativnu ocjenu 1
Zvonimir, kralj hrvatski.
tave (!) hrvatske historiografije na način koji se rijetko nalazi u znanstvenim radovima. 2
N. dj., 91-96.
Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora 459
Gaudencijevo protivljenje braku u zabranjenom krvnom srodstvu: razlike nakon što je "taj napustio (osorsku) biskupiju i prešavši iz slavenskog
su po Ivaniševiću između državnog i tadašnjeg crkvenog prava u brojenju kraljevstva (de Sclavonico regno) došao do obala ankonitanskog grada" itd.
koljena u pobočnom rodu. Naše je mišljenje da pravi domet značenja tih Ako je Ivanišević naveo mnoge okolnosti koje se ne odnose na život toga
razlika leži u nečem posve drugom. Nije nam jasno na koju državu i na sveca, a iz djela P. Damianija uzeo podatak o svečevoj smrti u god. 1044.,
koje crkveno pravo autor misli. Sigurno će to autor u nekom svom ostaje posve nejasnim zašto nije upozorio na ono što je za nas Hrvate od
budućem radu potanje objasniti. Mi bismo sa svoje strane željeli najvećeg značenja, naime potpuno vjerodostojno Damianijevo suvremeno
unaprijediti raspravu o tome pitanju što ga je dotaknuo autor s nekoliko izvješće da Gaudencije "de Sclavonico regno navigans littoribus Anconitanae
riječi.3 Naime, prema Gaudencijevu životopisu neki se osorski odličnik htio urbis adplicuit"? Ne slijedi li iz te vijesti da je oko god. 1041. Osor pripadao
oženiti svojom bliskom rođakinjom protivno Papinoj zabrani. Je li doista
hrvatskom kraljevstvu?
riječ o razlici "državnog" i "crkvenog" prava kako to objašnjava autor? Lucije je, upozorivši da se pod Slavenima često misli na Hrvate i Srbe,
Nije li očito da je riječ o problemu treba li primijeniti odredbe o ženidbenim držao da Petar Damiani misli na "Dalmatince Osorane, podložne
zabranama, koje su se različito primjenjivale na Zapadu i Istoku? Naime, slavenskom kralju i da Osor smatra dijelom slavenskog kraljevstva".6
crkva je na Zapadu sredinom XI. stoljeća zabranjivala brak do uključivši Farlati se tome oprezno usprotivio tvrdeći da se iz suvremenih vrela ne
četvrtog stupnja srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj. može zaključiti jesu li Osor i drugi dalmatinski gradovi i otoci bili dijelom
zabranjivala je npr. ženidbu čak i s unukama bratića. Istočna je crkva bila hrvatskog kraljevstva ili pripadali Bizantu.7 Miris je bio čvrsto uvjeren da
nešto blaža pa je primjerice patrijarh Aleksije izdao 1038., dakle upravo u Damianijevu odlomku što smo ga upravo naveli "nema ni najmanjeg
nekako u posljednje vrijeme biskupovanja Gaudencija u Osoru, tumačenje traga (tvrdnji) da bi Osorani bili podložnici slavenskog kralja i da bi se
da brak rođaka u sedmom stupnju po rimskom računanju (što odgovara smatralo da pripadaju slavenskom kraljevstvu".8 Od ostalih povjesnika
četvrtom stupnju po kanonsko-germanskom) nije ništav nego da se bračni dostatno je spomenuti još samo neke da se vidi kako raščlamba vijesti o
drugovi samo kažnjavaju crkvenim kaznama (npr. postom i s.). U biskupu Gaudenciju nije daleko doprla. Rački9 je upozorio da se u to doba
Hrvatskoj i posebno u Dalmaciji to je stajalište Istočne crkve moralo biti Hrvati nikako nisu odrekli "svojega zahtjeva na Dalmaciju", da je zbog
dobro poznato jer se u potvrdi zaključka splitskog sinoda što ju je papa toga došlo do trvenja između Bizanta i Hrvatske, a život "na istočnoj obali
Aleksandar II. poslao početkom šezdesetih godina XI. stoljeća episcopis et Jadranskog mora postao (tako) nesnosnim" da je "pobožan osorski biskup
4
regi Dalmatiae odlučuje uz ostalo i o zamolbi dalmatinskih biskupa da se Gaudencio volio položiti biskupsku čast" i otići iz Hrvatske. Šišić,in
odobre brakovi srodnika u četvrtom stupnju (računano po kanonsko- Praga,11 Beuc12 i Ferluga13 uopće ne spominju Gaudencija. Jedino N. Klaić14
germanskom načinu). Papa to odbija i određuje ut quicumque in quarto sunt spominje Gaudencijev sukob s nekim uglednim osorskim patricijem, zbog
gradu, omnino separentur, tj, neka se svakako razdvoje oni koji su u četvrtom kojeg je biskup uzmakao u Anconu i naslućuje da bi taj Gaudencijev
stupnju (srodstva). Da Papa smatra takve brakove ništavim, čak odlazak mogao možda biti u vezi s glagoljaškim odnosno protu-
nepostojećim, vidi se i po tome što uz određene uvjete dopušta takvim reformskim pokretom. I neki drugi autori raspravljaju o Gaudenciju, ali
osobama da stupe u brak.
samo povodom osnivanja benediktinskih samostana na našoj obali.15
Ivanišević upozorava na to da Kamaldoljanski ljetopis pripisuje
Gaudenciju osnivanje samostana "u Osoru, na Cresu i Šušku", ističe da je
malo sačuvanih vijesti "o odlascima naših (nad)biskupa k papi" i nabraja
ih: "oko 925.", "oko 1063.", "9. siječnja 1078.", spominje odredbu pape 6
ШСЏЕ, 80.
Aleksandra II. "poslije 1. listopada 1061." i zavjernicu kralja Zvonimira, 7
FARLATI, 189.
"početak listopada 1075." itd., ali za čudo, ne spominje izvanredno važnu 8
MITIS 1925.115.
vijest Petra Damiana o Gaudenciju.5 Petar Damianija piše da je kao opat 9
RAČKI 1874.
samostana Fonte Avellano imao prigodu prijateljevati s Gaudencijem 10
ŠIŠIĆ 1925.
11
PRAGA 1954.
12
3
O tom potanje MARGET1Ć 1989., 111-135. BEUC 1953.
13
4
CD I, 94-96, br. 67. FERLUGA 1957.; ISTI 1978.
3 14
Doc. 443-444. KLAIĆ N. 1971., 14 i 415.
15
ŠTEFANIĆ 1936., OSTCJIĆ 1964., 158.
Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora
Mi smo o vijestima iz Gaudencijeva života pisali god. 1989. i ustvrdili 4. Konačno, što se tiče Čuda sv. Krištofora, ne čini nam se da je
da je prethodno potrebno zauzeti stajalište u pogledu Lucijeve tvrdnje jer Ivanišević bio sretne ruke.
je u nju posumnjao Farlati, a Mitis joj se energično odupro. Farlatijeva
opaska ne čini se opravdanom. Vijesti o Gaudenciju potječu iz a) Ivanišević ističe: "Opsada Raba jakom normanskom vojskom,
prvorazrednih suvremenih vrela koja su u pitanju kojim se bavimo koju izvor zove bizantskim načinom 'Uaragorum gens'."20 Ova tvrdnja nije
pouzdana i dragocjena upravo zbog nepostojanja bilo kakve skrivene točna. Bizantski pisci strogo razlikuju bizantske od južnotalijanskih
tendencije. Petar Damiani nije imao nikakva razloga da izmišlja pripadnost Normana, koje konzekventno zovu "Normanoi" .21 Te južnotalijanske
Osora hrvatskom kraljevstvu, a i Gaudencijev bijeg iz Osora priopćio je Normane ne samo da bizantski pisci nikada ni jednom jedinom prigodom
pisac legende vrlo trijezno. Takve prvorazredne pouzdane vijesti treba ne nazivaju Varangi (ili slično) već ih tako uopće nitko nikada nije nazivao.
interpretirati, a ne tražiti njihovu potvrdu u drugim prvorazrednim Papinska, dalmatinska, mletačka, uopće talijanska vrela a, što je dakako
vijestima. Što se pak tiče Mitisa, on je očito pod utjecajem svoga najvažnije, južnotalijanske kronike ne sadrže nikada bilo kakvu vijest u
cjelokupnog stava prema cresko-osorskoj prošlosti, prema kojem je kojoj bi se, makar i slučajno, piscu "omaklo" da "otmjene" južnotalijanske
rimsko-bizantsko-mletačka nazočnost na tom području neusporedivo jača Normane nazove Varjazima, tj. imenom "bijednih" bizantskih plaćenika,
od hrvatske, pa ne želi vidjeti i priznati da je vijest Petra Damianija posve koji su služili u bizantskoj vojsci na svim onim bojnim poljima kamo su
jasna: doista, ako je Gaudencije krenuo iz osorske biskupije, dakle iz Osora ih bizantske vojskovođe slali. Uostalom, u europskoj literaturi o tome
i napustio slavensko, tj. hrvatsko kraljevstvo, onda se te njegove riječi ne nema ni najmanje dvojbe: svi vrlo dobro razlikuju jedne od drugih.22 Pa
mogu drukčije shvatiti nego da je Osor priznavao vlast hrvatskog kralja i ipak, N. Klaić piše da u prilog starine vrela kojim se služio pisac legende
da je grad pripadao Hrvatskoj. Tvrdnja da o tome "nema ni najmanjeg "stoji i stari naziv za Normane (Varagorum gens)". Baš tako: "Stari naziv (!!)
traga" u vijestima Petra Damianija očito je posve neprihvatljiva. za Normane". A Ivanišević dodaje da bi "i sam tako izrekao"23 očito zato što
je po njegovu mišljenju to "bizantski način" spominjanja Normana.24
3. Život sv. Ivana Trogirskog vrlo je važno vrelo za našu povijest XI. Odakle potječe u našoj literaturi ova neobična pogrješka (tj. Varjazi
i XII. stoljeća pa treba toplo zahvaliti upravo Ivaniševiću što ga je god. = Normani)? Ona se ušuljala, da se tako izrazimo, iz jedne marginalne
1977. objavio u knjizi Legende i kronike i ujedno popratio vrlo korisnim bilješke Račkoga, koji je u svojim Documenta25 objašnjavao: "Nullum
16 17
bilješkama. Ivanišević je još 1977. upozorio na to da se crkva sv. dubium est, Varagorum nomine hic designari Normannos, eos quidem Italiae
Mihovila sve do 1667. nalazila unutar tvrđave, a ne u podgradu. Ova je inferions, qui illo quoque germanico nomine appellabantur" i tu svoju tvrdnju
pogreška S. Klaić ipak po našem mišljenju utoliko benigna što je i po dokazivao: cf. Malaterae Gaufredi historia sicula lib. ΙΠ, c. 27, p. 584 (Muratori,
njezinom mišljenju "Šibenik kao hrvatski grad već tada u njegovim script. rer. ital. tom. V.). Iznenađuje da nitko nije provjeravao tvrdnju
18
(Kolomanovim: L. M.) rukama". Ivanišević navodi u osam točaka one Račkoga po kojoj je "nedvojbeno (!?) da se pod imenom Varjaga misli na
elemente Života koji po njegovu mišljenju zavrjeđuju naglasak, ali nam se Normane u južnoj Italiji, naime one koji su se nazivali tim germanskim
ne čini da je upozorio na neke nove okolnosti, podobne za daljnju imenom". Nije li možda ipak trebalo provjeriti "dokaz" Račkoga uzet iz
raščlambu. A ipak po našem mišljenju taj hagiografski spis i te kako "Gaufredi Malaterrae monachi Historia sicula", kako je taj rad nazvao A.
zavrjeđuje da ga se pomno proučava upravo u onom dijelu koji Ivanišević Muratori. Rački se za čudo poziva na str. 584 V. knjige, u kojoj Malaterra
ovdje ne dotiče, tj. u opisu događaja što su se oko Trogira, po piscu strogo razlikuje "V/aringos" (u koje je bizantski car polagao "najveću
legende, zbili u XII. stoljeću: rušenje Trogira pod Saracenima, privremeno nadu", a koji su ipak sramotno pobjegli a za njima čitava grčka vojska) od
napuštanje Trogira (spomenuto čak na dva mjesta u legendi!) i kasniji "naših" Normana, koji su, kako to Malaterra ističe s neizmjernim
napadaj Mlečana. O tome smo potanko pisali na drugim mjestima.19 ponosom, pobijedili i zauzeli bizantski logor. Uostalom, odmah na idućoj
" IVANIŠEVIĆ. 20
l7
N.dj.,94. IVANIŠEVIĆ, 96.
21
8
Dostatno je ovdje spomenuti bar ANU KOMNENU 1,92; II, 9,4,155; IV, 5,3; II, 97; VII,
KLAIĆ, N. 1974., 527.
3, 6 i SKILICU 394,471 itd.
' Vidi npr. MARGETIĆ 1983a., 255-263; ISTI 1990d., 7, i dalje i diskusija sa stajalištima 22
Vidi npr. HEINEMANN, (npr. str. 38); 430; CHALANDON 1900., npr. str. 47, 65 itd.
5TEINDORFFA 1988.,! 7-36. 23
IVANIŠEVIĆ 1997., 93.
462
Iz povijesne problematike nekih hagiografskih i 463
stranici Malaterra priča kako su u Kastoriji (u Makedoniji) bili od

bizantskog cara smješteni Varingi: "Trecenti enim Waringi in eadem urbe na koga je biskup mislio kao napadača? Biskup Hermolais, žestoki
habitabant, custodes ab imperatore deputati" - ali su se - ponosno ističe protivnik Anžuvinaca, mislio je na one iste koji su u drugom i trećem
Malaterra - "našima", tj. Normanima predali. slučaju spomenuti i koji su upravo u doba pisanja legende ponovno opasni
Ne čini nam se da je pravi način poštivanja genija Račkoga da se već protivnici? Tendencija je Hermolaisova spisa nedvojbena: "vječiti" protivnici
stotinu godina ponavlja njegovu u biti benignu marginalnu pogrješku, to Raba (i dakako Mletaka jer je Hermolais žestoki venetofil) dolaze s kopna. I
više što je Rački u drugim radovima26 vrlo dobro razlikovao bizantske u njegovo doba Ungari = Anžuvinci i Šubići prijete Rabu, ali Bog i sv. Krištofor
plaćenike od Normana. već su tri puta pomogli Rabu protiv istog neprijatelja pa će se to, eto, sigurno
b) Dodajmo još nešto. Naime, s kakvim je ciljem (i zašto upravo god. ponovno dogoditi.29 Priznajemo da ne vidimo drugog objašnjenja.
1308.) došlo do sastavljanja spisa o čudima sv. Krištofora? Najčešće se iza c) Ostaje još razmotriti pitanje vremenskog određivanja prvog čuda
nekog hagiografskog spisa krije namjera pisca da izrazi svoju političku sv. Krištofora. Kako Ivanišević ne dvoji da su Rab napali Normani =
misao na način koji je u ranijim stoljećima bio vrlo obljubljen, tj. nekom Varjazi, da je do napadaja došlo prije rapskog biskupa Grgura,
svetačkom legendom. Te su legende od velike važnosti, jer su u njih, kao spomenutog u vrelima god. 1074., on dolazi do istog zaključka kao N.
što je poznato, upleteni mnogi povijesni događaji. Kako je pisac legende Klaić: riječ je o "opisu normanske opsade grada 1074.". No kako biskup
Hermolais nije mogao pisati o "Varjazima" i pri tome misliti na Normane,
želio da mu se vjeruje, on je u nju unosio mnoge stvarne događaje iz
prošlosti, ali im je ujedno dao interpretaciju u skladu sa svojom političkom onda je jedino sigurno (koliko uopće u ovakvim istraživanjima može biti
riječi o sigurnosti) samo to, da je studeni 1074. terminus post quem non, ali
odrednicom. N. Klaić, slijedeći Šišića, opetovano je iznosila tvrdnju da je
da nema nikakva razloga ograničiti vrijeme napadaja upravo u god. 1074.,
pisac legende o sv. Krištoforu bio rapski biskup Juraj Koštica, a to očito
jer je očito da je biskup Domana mogao službovati i prije 1074. Ali, u tom
misli i Ivanišević, unatoč tomu što je Praga već god. 1931. uspješno
bi se slučaju izgubila povezanost prvog čuda sv. Krištofora Normanima,
dokazao da treba razlikovati biskupa Jurja Košticu protivnika Mletaka i
a to se u literaturi pod svaku cijenu želi izbjeći.
prijatelja Anžuvinaca i Šubića od njegova nasljednika na biskupskoj stolici
d) Ako bi se ipak htjelo "spasiti" Varange kao napadače, ne bi
Jurja Hermolaisa, pisca legende, vrlo energičnog pristašu Mlečana. On je
preostalo drugo nego prihvatiti tezu da je u Čudima doista riječ o
svoje djelo pisao god. 1308., tj. upravo u vrijeme kada se u našim krajevima
bizantskim plaćenicima Varanzima i da je prema tome Rab napala četa
vodila žestoka promidžba u korist Anžuvinaca, a protiv Mlečana. Poruka Varanga (dakako, pod bizantskom komandom). Ali, takvom tezom dolazi
je legende nedvojbena: biskup želi dokazati da je Rabu već tri puta u se do posve neprihvatljivih rezultata i zato je nitko nije ni pokušao braniti,
prošlosti prijetila opasnost, ali se grad uvijek uspješno odupirao uz pomoć to više što i u tom slučaju vrijeme prije god. 1074. nije isključeno.
sv. Krištofora. Od ta tri čuda, u drugom o kojem je riječ u legendi, e) Po našem mišljenju, svakome onome koji pokuša povezati Unrage
27
Ungarorum rex poslao je protiv Raba svog vojskovođu Ugra, u trećem je iz Čuda, s južnotalijanskim Normanima ne preostaje ipak ništa drugo nego
2
napadač Ungarie regis comes Sergius. * Ako, dakle, u prvom slučaju tražiti neki podatak iz kojeg bi se moglo izvesti zaključak da je ipak netko
napadači ne mogu biti Normani, jer njih nije nitko nikada nazivao Uaragi, negdje nazvao južnotalijanske Normane Varjazima. Rački je to pokušao s
24
južnotalijanskim kroničarom Malaterrom, ali mu je rezultat bio
N. dj., 96. poražavajući, jer je Rački dokazao upravo obrnuto od onog što je tvrdio.
25
Doc, 457. Sišić je još manje uvjerljiv. Po njemu "rapski biskup Grgur" zove Normane
36
Primjerice u svojoj raspravi navedenoj u bilj. 9 (ali u nastavku, naime u Radu 30 iz 1875.). "Varagorum što je veoma karakteristično i odaje starinu" (?).30 N. Klaić,
27
Taj napadaj desio se po KLAIĆ, N. 1965.-1966., 133 prije god. 1097. po KLAIĆ, V. 1901., kao što je već spomenuto, inzistira na "starom nazivu za Normane
80 god. 1940a.,
1102.; po HOMANU, 1105; po KLAIĆ, N. 1971., 528 odmah poslije 1105., a po (Varagorum gens)" (?). Ivanišević tvrdi da su se tako zvali Normani
ŠIŠIĆU 1107.
28
Sergijev napadaj na Rab često se vremenski smješta u god. 1105. (npr. KLAIĆ, V. 1901-,
29
80, HOMAN); Šišič ga smješta god. 1914a. u 1124. god., a 1944., 33 u 1116. god. Slično i O svemu tome pisali smo najprije u radu 1976.-1977., 79, 96, a nakon toga opširnije i
BARADA 1952., 14. Usp. i MARGETTĆ 1980., 26: poslije 1115., najvjerojatnije god. 1116. sveobuhvatnije u 1987., 75-119.
30
ŠIŠIĆ 1925., 550.
"bizantskim načinom" (?).31 Za daljnju raspravu bilo bi doista od najveće

koristi da se te tvrdnje podupru nekim dokazom.32 3. PRILOG DISKUSIJI O BAŠĆANSKOJ PLOČI
(Croatica Christiana Periodica, god. 41, br. 42,1998., 247-248)
31
Ostale, pa i najnovije autore, ne navodimo jer bi bilo suvišno.
ΐ Iznenađuje što Ivanišević nije pridao nešto više pozornosti Praginoj koncepciji u svezi s
prvim čudom. Ivanišević ne dvoji u to da su se moći sv. Krištofora nalazile u Rabu već u
doba opsade. Po njemu je Praga pogrješno vrjednovao zapis "nađen u moćnika
(IVANIŠEVIĆ 1997., 92 tiskarska pogrješka za "moćniku") sv. Krištofora u drvenoj ili Prof. dr. Mile Bogovic napisao je veći broj knjiga i članaka o crkvenoj
koštanoj kutiji", ali je to, nastavlja Ivanišević, samo posljedica poznatog načina postupanja
povijesti i o glagoljici i time se bez dvojbe svrstao u red naših
sa sitnijim svetačkim moćima koje se stavljalo u moćnike važnijih svetaca, u ovome slučaju
najkompetentnijih i najpotkovanijih stručnjaka na tim znanstvenim
u moćnik sv. Krištofora. Pri tome Ivanišević nije uzeo u obzir da je moćnik sv. Krištofora
izrađen u drugoj polovici ΧΠ. stoljeća i da nema nikakvih ni neizravnih ni izravnih vijesti
poljima. Uz ostalo, on je u Riječkom teološkom časopisu god. 2, br. 2,
da bi moći sv. Krištofora ranije bile smještene u neki drugi moćnik i onda tek u drugoj Rijeka, 1998., 371-375 objavio kraći prikaz našega rada o Bašćanskoj ploči
polovici ΧΠ. stoljeća premještene u novi. Usto, Ivanišević se nije osvrnuo ni na okolnost (Krk, 1997.) u kojemu je iznio neka svoja razmišljanja i teze o nastanku
da se ime Christophorus (ili slično) ne nalazi ni u jednoj jedinoj ispravi prije god. 1166. Praga Bašćanske ploče (dalje BP). Kako je riječ o uglednom i kompetentnom
je naveo poznatu ispravu iz god. 1018. s 15 rapskih imena, jednu iz god. 1059. (vremensko znanstveniku, valja se na njegove teze osvrnuti jer se napredak znanosti
određenje Račkoga) s 12 potpisa, jednu iz god. 1086. sa 38 osoba i daljnje isprave od 1086. osniva na raščlambi argumentacije ranijih autora.
do 1166. Nijedna od tih isprava ne sadrži ime Krištofor, što je po Pragi dostatan dokaz da U svojem upravo spomenutom djelu Bogović se prije svega složio s
isključi u Rabu postojanje nekog štovanja toga sveca (PRAGA 1931., 15). Praga ima pravo: našim rezultatom da je na BP uvodno navedena godina njezina klesanja.
bilo bi skrajnje čudno da do druge polovice XII. stoljeća nikada nijedan Rabljanin ne uzima tj. 1105.
ime Christophorus, ako je sv. Krištofor toliko pomogao pri opsadi spomenutoj u prvom čudu O ispravnosti naše druge teze, tj. da je župan Desila bio povjerenik
i čije bi moći navodno bile već u to vrijeme smještene u rapskoj katedrali. Praga je uvjeren kralja Zvonimira, a ne svjedok, Bogović se za čudo ne izjašnjava, već
da je 9. svibanj kao "dan pobjede" nedvojben, ali ga objašnjava na osnovi argumentacije očekuje "raspravu među stručnjacima". To je šteta, jer se upravo Bogovića
koja nema nikakve veze sa sv. Krištoforom. Naime, Praga ističe da se 9. svibanj slavi u s pravom ubraja medu stručnjake.
Rabu u pravilu kao Festum Victoriae (n. dj., 101, 28) i da nadnevak treba povezati sa 9. Bogović se opširnije osvrće na naše stajalište da spominjanje
svibnjom kada se u Banju slavi prijenos moći sv. Nikole "svečanost isključivo latinska, devetorice braće s kojima je opat Dobrovit zidao crkvu treba povezati s
sva prožeta najtvrdokornijim, antibizantinskim i antishizmatskim duhom" (n. dj., 240,54). pradavnim crkvenim shvaćanjem, i to, kako Bogović kaže, "spisom iz II.
Po Pragi svetkovanje 9. svibnja u Banju i u Rabu ima isti korijen, borba Zapada s Istokom; stoljeća kada uopće nije bilo samostana." Čini se da je riječ o nesporazumu.
normanski grof Amico predstavnik je Zapada koji hvata hrvatskog kralja u Kesi, tom
Postoji veći broj spisa čak od II. stoljeća dalje koji čvrsto zastupaju prastaro
"gnijezdu shizmatičara". Doduše, u Rabu su u želji da istaknu svoj neukrotiv komunalni
i trajno crkveno načelo po kojem se ne može osnovati kršćansku zajednicu
duh Rabljani izmislili navodnu pobjedu uz pomoć grčkog sveca, ali 9. svibanj je ipak dan
ako ona nema bar 12 članova. Ipak, u želji da se pomogne stvaranju takvih
pobjede "Zapada" nad hrvatskim kraljem Krešimirom, simbolom istočnjačkih shizmatičara:
"fu proprio l'Occiđente e l'Oriente che il 9 maggio 1075 combatterono nelle acque del Quarnero!"
zajednica, dopuštalo se, ako broj članova iznosi barem devet, da se iz
zadovoljno kliče Praga (n. dj., 242,56). Praga ističe da je ranije (1927., 234) mislio na vojvodu obližnje zajednice "posudi" članove koji nedostaju. To se načelo zadržalo
Stjepana, ali da je u međuvremenu spoznao da je Krešimir bio "decisamente antiromano" i i u idućim stoljećima, osobito u mnogobrojnim redovima počevši od reda
da je grof Amico uhvatio Krešimira u Kesi, tom "nido di scismatici, una delle rocche forti del sv. Benedikta dalje: tek ako je neki samostan imao 12 redovnika, on je
partito antigregoriano". Ipak, Pragina konstrukcija povezanosti svečanosti na dan 9. svibnja > postajao domus formata, tj. kako bismo danas rekli, "pravna osoba". Ako
u Rabu i u Banju posve je promašena. To smo pokušali pokazati svestranim raščlambom' ove crkvenopravne propise primijenimo na tekst Bašćanske ploče, onda
još god. 1987. pa ne bi imalo smisla ovdje ponavljati tu opsežnu argumentaciju. Šteta je se spomenute vijesti mogu vrlo dobro protumačiti: kada je opat Dobrovit
što je Praga stavio svoje golemo znanje na oltar politike, umjesto da ga je primijenio na počeo graditi crkvu, saamostan je, doduše, imao samo devetero braće, ali
smireno povijesno istraživanje. Velika je šteta što su mnoge od tih promašenih Praginih kako je bio u zajednici sa zajednicom (Sv.) Mikule, on je mogao postati
kombinacija ušle i u neke najnovije radove naših autora domus formata, "pravna osoba", i kao takav imati svoga opata. Crkva se
oduvijek pridržavala tih i drugih načela koja su utvrđena već u početku
kršćanstva. Podaci iz Ploče frapantno podsjećaju na njih. Prigovor bi bio

uspješniji, kad bi Bogović dokazao da ta iskonska načela nisu bila na snazi
u XII. stoljeću ili da nisu vrijedila za crkvene redove. Nismo nimalo
sigurni da će takvo dokazivanje uspjeti. Ugledni slovenski crkveni
povjesničar prof. dr. Rajko Bratož također misli da u slučaju devetorice
braće koja se spominju u BP "očitno gre za prenos te apostolske tradicije ν
samostansku ureditev", kao što mi je to Ijubezno javio u pismu.
Bogović tvrdi da smo termin "obližnji" za (Sv.) Mikulu uporabili zato
što je navodno smisao naše tvrdnje, da se (Sv.) Mikula nalazio u Omišlju, u
tome što bi se u tom slučaju "monasi" samostana sv. Lucije i (sv.) Mikule
"mogli sastajati na molitvu". Nasuprot tomu, Bogović misli, da je riječ o
samostanu sv. Nikole u Otočcu u Lici. Međutim, pitanje, gdje se nalazio taj
samostan, za raščlambe o BP posve je irelevantno. Riječ "obližnji" uzeli smo
iz spomenutih ranokršćanskoh vrela, a niti smo napisali niti mislili na
apsurdnu tezu da bi redovnici iz Omišlja mukotrpno odlazili do samostana
sv. Lucije u Baski "da bi se tamo mogli sastajati u molitvi". SAŽETCI
Bogović sa svoje strane nudi svoje rješenje za jedno od općih pitanja
u svezi s Pločom. Po njegovom mišljenju BP treba povezati sa činjenicom
da je Zvonimir "proširio svoju vlast na kvarnerske otoke". Iz toga bi
slijedilo, da Zvonimirov prethodnik kralj Petar Krešimir nije držao te otoke
u vlasti i da su sve vijesti o vlasti ranijih hrvatskih kraljeva nad
kvarnerskim otocima nevjerodostojne. Ili možda misli Bogović da su
hrvatski kraljevi držali kvarnerske otoke i onda ih izgubili pa ih je
Zvonimir ponovno stekao? I jedna i druga mogućnost po našem mišljenju
izazivaju nepremostive teškoće. Mislimo da bi svoju tezu Bogović trebao
učiniti barjdonekle vjerojatnom, ali to će biti vrlo, vrlo teško. Bogović je
naš najbolji poznavatelj crkvene povijesti kvarnerskog područja, koji je
osobito potkovan u pitanjima povezanim s glagoljicom, pa se treba nadati
da će svoje misli podrobnije razraditi nego što je to mogao u razmjerno
vrlo kratkom prikazu.
Naime, u znanosti vrijede jedino argumenti. Usto, znanost
napreduje time što su dosadašnji veliki istraživači BP, počevši od Crnčića
i Račkoga pa sve do Hamma i Fučića, na najminuciozniji način istraživali
svaku, makar naizgled i beznačajnu pojedinost u tekstu BP, a uzimali u
obzir i one ne baš beznačajne povijesne okolnosti iz vremena prije i nakon
klesanja BP, koje treba interpretirati i uklopiti u cjelinu u kojoj se svaka
tvrdnja temelji na nekom vrelu ili logičnoj dedukciji na osnovi vrela.
Sigurni smo da će Bogović podrobno razraditi svoje teze - što,
dakako, nije mogao u kratkom prikazu kao što smo to već spomenuli.
A. 1.
FONDEMENT JURIDIQUE DE LA DIME ECCLESIASTIQUE

SUR LES TERRITOIRES DU DROIT CROATE
L'auteur analyse le probleme de la naissance et de l'evolution de la dime
ecclesiastique sur les territoires du droit croate. Contrairement a H. F. Schmid qui
a, jusq'a present, le plus profondement etudie će probleme, l'auteur, base sur les
analyses effectuees, arrive aux conclusions suivantes:
1. Le fondement juridique pour l'introduction de la dime ecclesiastique
obligatoire universelle, en Dalmatie, fut la conception du pouvoir feodal du pape
sur l'unitaire Regnum Croatiae et Dalmatiae.
2. En Croatie, au sens plus etroit du mot, l'ainsi dite dime slave n'existait
originellement pas, vu qu'il n'y avait pas de temps pour son introduction a
l'špoque de la domination franque, dans les trois premieres decennies du IX siecle.
Plus tard, la Croatie se trouvait sous une forte influence de la Byzance, qui ignorait
la dime ecclesiastique en tant que obligation juridique. La dime ecclcsiastique a
commence a etre introduite en Croatie tres timidement, a peine a partir de la fin
du XI siecle et encore au XIV siecle les eveques luttaient avec peu de succes pour
Γ introduction de la vraie dime integrale.
3. En Slavonie la dime ecclesiastique a commence a etre introduite a peine
a partir du XIII siecle, et non pas en tant que dime integrale, će qui amenait aux
litiges violents et ft^quents, qui se resolvaient en principe par un certain
compromis a peine en 1327, mais la rćsistance continuait encore, dirigee par les
seigneurs des "praedia" de 1'eveque de Zagreb.
4. En Istrie, apres l'arrivee des Francs (en 787) l'ainsi dite dime slave a ete
introduite, apres quoi les autorites ecdesiastiques et civiles ont, pendant des
siecles, meni une lutte assidue pour l'introduction graduelle de la "vraie dime".
La grande rebellion pres de Pazin en 1571 est a relier aussi avec une tentation
d'augmenter les charges des paysans.
Đ. 1.1.
NOTE SU ALCUNE FONTI DELLA STORIA CROATA

DEL SECOLO XI (CON SPECIALE RIGUARDO AD
OSSERO)
L'autore analizza le notizie riguardanti Gaudenzio, vescovo di Ossero, dalle

quali risulta che intorno l'anno 1041 questa citta riconosceva la sovranita dello
Stato croato e collega a quesfanalisi la discussione del rapporto del noto scrittore
bizantino Checaumen sul toparca Dobronja (anni trenta del secolo XI). Siccome
per Checaumen il titolo di toparca e riservato esclusivamente ai regnanti di terre
470
Hri'atska i crkva u srednjem vijeku
Sažetci 471
vitine a Bisanzio e a questi collegate, e siccome parlando di Dobronja egli

menziona Žara e Spalato, risulta che Dobronja era un re croato molto demontrant que c'est Goyslav qui avait eu l'intention de le tuer et d'usurper son
probabilmente appartenente al ramo secondario della famiglia reale dei Trpimir. trone.
Forse si tratta di Goislav, fratello di Cressimero III.
Dans la procedure contre Krešimir, il ne faut voir rien d'autre qu'un
L'autore analizza inoltre l'iscrizione dell'arcivescovo spalatino Paolo e procede strictement politique. On sait que c'est precisement a 1'epoque des papes
dimostra che nella stele eretta dall'arcivescovo probabilmente si menzionano i Nicolas II (1058-1061), Alexandre II et Gregoire VII (1073-1085) que la Papaute
tumulti
secolo XI.di Spalato causati dalla lotta contro i Bogomili nella terza decade del reformee declencha une offensive extremement energique en vue d'elargir son
influence et, si possible, sa domination, par l'intermediaire de ses allies sur tout
L'analisi del noto documento del bano "S." dell'anno 1042-1044 conduce l'Europe et on sait que les regards des papes etaient surtout diriges vers les
l'autore alla conclusione che questo bano era il futuro re Stefano, figlio di possessions byzantines. Deja, en 1059, le pape Nicolas II accueillit en vasselage
Cressimero III arrivato al potere con l'aiuto di Bisanzio allontanando Goislav- les ducs normands de l'Italie du Sud, Richard, Prince de Capoue, et Robert
Dobronja. Bisanzio gli concesse una posizione influente nella Dalmazia bizantina. Guiscard, duc d'Apoulie et de Calabre, reconnaissant de cette maniere toutes les
II figlio di Stefano, Pietro Cressimero IV si era temporaneamente unito al futures conquetes normandes sur les terres byzantines. Će n'est pas par hasard,
papa che gli riconosceva il potere sul regnum Croatie et Dalmatiae, ma come suo ni principalement a cause des questions ecclesiatiques, que Maynard alla en
vassallo. II noto evangelistario di Ossero deve essere datato con l'anno 1071. Dalmatiue en 1060. II est plus que probable qu'il y fut envoye pour nouer des
Questi ci ha conservato la notizia del riconoscimento del potere di Cressimiro su relations d'alliance entre la Papaute et le roi croate et pour lui faire esperer la
Ossero al momento del suo riavvicinamento a Bisanzio.
reconnaissance d'une union entre la Croatie et la Damatie, union sans aucun doute
ardemment souhaitee par les rois croates. Dans les deux čas les interes reciproques
B. I. 2. des allies etaient clairs et, visiblement, d'importance primordiale: la Papaute
esperait etendre son influence et sa hierarchie aux pays voisins mais jusq'alors
RAPPORTS ENTRE KREŠIMIR IV ET LE PAPE, D'APRES
administres en matieres ecdesiastiques par le patriarche de Constantiniopole et
LE CODE DE KORČULA
ses allies, et les ducs normands et le roi croate obtinrent la reconnaissance de leurs
Dans le Code de Korčula publie par V. Foretić (Starine 46,1956,23-44), on futures conquetes. Et, en effet, c'est precisement vers 1060 qu'on trouve dans
trouve une Information tres importante sur le roi croate Krešimir IV (1059-1075). quelques documents - un peu suspects d'ailleurs - le titre de rex Croatorum et
D'apres će Code, le Pape Alexandre II (1061-1073) prit connaissance du crime du Dalmatinorum.
roi Krešimir (de Cressimero Chroatorum principe) qui avait tue par dol son frere Si Krešimir est ГаШе du Pape, son frere, Goyslav, est evidemment l'adepte
Goyslav (quoddolo necarifeasset Goisslaum fratrem suum). Le Pape envoya son legat de Byzance, et la lutte entre les deux freres doit etre envisagee non pas comme
Maynard faire une enquite, au cours de laquelle Krešimir prcta le serment une simple dispute familiale mais, avant tout, comme une repercussion de la lutte
purgatoire avec douze joupans-conjurateur soutenant qu'il n'avait pas comis le entre le Pape et Byzance autour des possessions byzantines. Krešimir reussit a
crime dont il etait accuse (non se teneri illo crimine). Par će serment, Krešimir fut eloigner son frere mais il semble qu'il ait perdu son trone, au moins
"reconcilie" (reconciliatus) et le Ićgat du Pape l'investit de nouveau de son proviseoirement. C'est pourquoi son allie, le Pape, dut intervenir et l'aider. II est
royaume, de la part du Pape (itemm adeptus est principatus illius tene a parte soneti evident que la soi-disant procedure judiciaire contre Krešimir de la part du legat
Petri).
r -»»«.» du Pape ne fut, en verite, que l'aide papale. Cette procedure permit de liberer
L'auteur fait i'=.«-i-— J Krešimir de l'accusation et, en meme temps, de le reconcilier, c'est-a-dire de
L'auteur fait 1'analyse des termes juridiques qu'on trouve dans
rinformation citee. II analyse surtout le mot "dolus", prenant en considćration les reconnaitre sa capacite et son aptitude a la dignite royale, meme apres la meurtre
donnees du celebre Liber papiensis, će pretieux commentaire du XP s. des lois des commis. C'est le sens du terme du droit canonique reconciliatio.
Lombards, tout en examinant les lois du roi hongrois Erienne Ier (997-1038). Enfin, le Code de Korčula nous apprend que Krešimir devint le vassal du
L'auteur arrive a la condusion qu'il est fort probable que le droit croate faisait Pape, au moins d'apres la conception du Pape lui-meme. On sait que le Pape
une distinction entre le meurtre injustifie, c'est-a-dire dolosif, et le meurtre avec Alexandre II recut en vasselage certains magnats frangais qui etaient en train de
motif valable, c'est-a-dire le meurtre "commun". D'apres T'auteur, il n'ćtait pas conquerir des terres espagnoles et que le Pape les attribua ces terres a parte sancti
du tout difficile pour Krešimir de prouver son innocence et de s'acquitter en Pa tri; on trouve done la meme expression et les memes termes juridiques que dans
le Code de Korčula, će qu'on ne peut expliquer que par le contenu juridique
identique des deux situations. D'autre part, il ne faut pas oublier que, d'apres la
4/z Hrvatska i crkva u srednjem vijeku 473
Sažetci
conception du Pape, Guillaume le Conquerant etait, lui aussi, le vassal du Pape queste lettere trapela un'attivita analoga molto intensa della chiesa spalatina e di
mais qu'il ne se consideiait pas comme tel, bien qu'apres le conquete de
l'Angleterre il envoy,t regulierement le tribut promis et encaisse. quella antivarense.
Nel saggio un'attenzione speciale e indirizzata a quella parte del mitico stato
Le terme et le concept de regnum Croatiae et Dalmatiae apparurent done di Svetopelek che consisteva in due entita, la Croatia Alba e la Croatia Rubea. Si
comme иде conscquence de ГаШапсе entre le Pape et le roi Krešimir IV et non dimostra che gli scrittori bizantini, il Continuatore di Scylizes e Niceforo Briennio
pas, comme on l'a eru jusq'a present, avec le consentement de Byzance, ni comme parlano della presenza di truppe croate nel territorio di Doclea-Zeta nel 1072-1073
une consequence du pouvoir exerce par le roi croate sur les villles dalmates ni, e si indaga sulle circostanze del loro intervento. II termine Croazia e stato ušato
enfin, comme un titre assumo unilatćralement et sans aucune reconnaissance per lo stesso territorio anche nella seconda parte del secolo XII nelT opera di Niceto
internationale. Le nouveau titre des rois croates signifiait done un programme a Coniate. Inoltre, quando Cinamo, un affidabile scrittore bizantino, comunica
rćaliser, mais un programme soutenu par le Pape, c'est-a-dire par une force morale l'integrazione della Croazia e della Dalmazia nelT orbita di Bisanzio, egli, insieme
qui ćtait, au Moyen Age, d'une indiscutable valeur internationale.
con Trau, Sebenico e Spalato, menziona anche Doclea.
Infine, nuove indagini (Ferluga) hanno dimostrato che nello stesso tempo
B. I. 3. (dopo il 1171) i territori della Croazia, Dalmazia e Doclea erano stati organizzati
come un'unica provincia con a capo un unico governatore. Questa provincia si
LA TENDENZA POLITICA E LA DATAZIONE DELLA C. D. CRONACA
chiamava totum regnum Dalmatiae et Croatiae. L'aggettivo totum si riferisce alla
DEL PRETE DOCLEATE
pretesa bizantina verso il Quarnero e Žara.
Dopo una breve presentazione delle opere recenti riguardante la Cronaca
(Steindorff, Peričić) l'autore esamina due problemi, strettamente connessi tra loro, B.I. 4.
cioe la sua datazione e la sua tendenza politica.
HISTORIA SALONITANA E HISTORIA SALONITANA MAIOR -
La cronaca e stata scritta ai tempi di Emanuele Comneno (cap. XLVII). II
alcuni problemi
capitolo piu importante della Cronaca (cap. IX) descrive, tra l'altro,
l'organizzazione del mitico stato del re Svetopelek. Questo stato abbracciava i Nella prima parte del suo lavoro l'autore si occupa delle origini di Spalato,
territori ad est deU'Adriatico, cio£ quelli che sottostavano a Venezia (le isole del prendendo in onsiderazione in primo luogo i dati f orniti dalla Historia Salonitana
Quarnero e Žara). Inoltre, nel menzionato stato erano state fondate due sedi (HS) di Tommaso Arcidiacono. L'analisi svolta dall'autore dimostra che Tommaso
metropolitane, una settentrionale a Spala to-Salona, l'altra, meridionale, a Doclea. ha composto la sua opera cercando di difendere le sue convinzioni politiche ed
In questa maniera la Cronaca esprime da una parte le pretese del vescovato di ecclesiastiche e di diffamare i suoi molti nemici. Egli non e interessato alla ricerca
Antivari, che avrebbe dovuto assumere il controllo dell'antico territorio storico-scientifica. Egli si sforza di aumentare la credibilita del suo racconto
metropolitano di Doclea e d'altra parte di Spalato, che doveva estendersi anche introducendo dati letti o sentiti, combmandoli con la sua conoscenza dei termini
ai territori dell'arcivescovato di Žara, costituito non molto tempo prima, cioe giuridici e con i frutti della sua immaginazione. E' davvero sorprendente la cura
appena nel 1154. Una sitnile organizzazione ecdesiastica sarebbe stata owiamente con la quale Tommaso evita qualsiasi dato cronologico per il periodo che va dalla
di massimo interesse per Spalato e Antivari, e concordava con i piani e le mire di "distruzione" di Salona fino all'attivitš di Giovanni Ravennate. Egli inventa dei
Emanuele dopo l'anno 1171 quando Bisanzio e Venezia erano divenuti nemici particolari fanstastici per diffamare i Croati-Slavi, collegandoli con i primitivi
implacabili.
Cureti e con gli eretici Goti. Egli inventa perfino la "parziale distruzione" di
Dunque, la Cronaca e stata scritta tra il 1171 e la morte di Emanuele awenuta Salona. Inoltre egli nel suo racconto e molto negligente ed usa p. es. il plurale
nel 1180. Pero la riorganizzazione ecclesiastica necessitava anche il consenso del dicendo "gli imperatori costantinopolitani" anche quando £ chiaro che sul trono
papa. Questo consenso non era immaginabile dopo il 1177, cioe da quando il papa bizantino sedeva un solo imperatore. L'autore prosegue con l'analisi del racconto
Alessandro III si era apertamente schierato al fianco dei Veneziani e senza mezzi di Tommaso per il periodo successivo e si sofferma soprattutto sul titolo del re
termini si era dichiarato favorevole all'esistenza dell'arcivescovato di Žara sotto croato Držislav. Le notizie di Tommaso riguardanti questo periodo non si possono
l primate gradense.
respingere nel suo insieme, perchč si риб facUmente constatare che Tommaso le
Nello stesso periodo (1171-1177) si possono datare anche le lettere di ΐ aveva tratte dalle fonti per poi sciuparle con le sue combinazioni e con la sua
jregorio, vescovo di Antivari, indirizzate alle cerchie ecclesiastiche spala tine. Da · negligenza, Infine, l'autore analizza la posizione ecclesiastica del vescovo di
Spalato fino alla sua ascesa alla carica di metropolita awenuta nella seconda meta
474
Sažetci 475
del secolo IX, soprattutto il suo rango al Secondo sinodo di Nicea tenutosi nel 787.
Quanto agli altro risultati, bisogna rilevare la dimostrazione che Salona non e stata degli imperatori costantinopolitani, sovrani della Dalmazia bizantina nella prima meta
ne conquistata ne distrutta. del secolo X, lasciando nel testo le parole consulato peragente, che si riferivano ad essi.
Nella seconda parte l'autore analizza il rapporto tra la HS e la Historia 4. II plurale Dalmatiae nel titolo di Tomislavo (in provintia Croatorum et
salonitana rnaior (HSM) con speciale riguardo ai risultati ottenuti da S. Gunjaca Dalmatiarum finibus) ri riferisce alle citta dalmate da Veglia fino a Spalato.
e dalla N. Klaić. L'autore cerca di dimostrare che la HSM e stata scritta molto piu 5. Nella Dalmazia Tomislavo aveva non solo il diritto al tributo basilare
tardi della HS e'che la tendenza di questa opera e contraria a quella della HS - delle citta dalmate, perche questo diritto apparteneva a tutti i regnanti croati gia
cioe che e spiccatamente procroata. Dall'analisi risulta che la HSM va fino al 1185 a partire dai tempi di Basilio I, ma molto probabilmente anche il diritto di
poiche il suo redattore voleva elaborare la storia della chiesa salonitano-spalatina percepire il dazio doganale. I diritti di Tomislavo sulla Dalmazia in questo senso
fino al sinodo spalatino dello stesso anno nel quale e stato fondato il vescovato possono essere čempresi come "amministrazione".
di Corbavia. Dunque, si puo considerare la HSM come un'introduzione alla storia 6. L'amministrazione delle cilta dalmate fu ottenuta da Tomislavo
di questo vescovato. L'altra differenza tra la HS e la HSM e che la HS e un'opera probabilmente tramite la funzione di eparca, conferitagli da Bisanzio.
letteraria e politica, mentre la HSM cerca di essere una raccolta di fonti. 7. Secondo le notizie di Tommaso Arcidiacono anche Držislav, re croato,
era stato investito della funzione di eparca.
B. I. 5.
B. I. 6.
ALCUNI PROBLEMI RIGUARDANTI l RAPPORTI TRA LA
CROAZIA E SPALATO NELL'ALTO MEDIO EVO IL RIPIEGAMENTO Dl BISANZIO DA VEGLIA NELLA META'
DEL SECOLO XI
L'autore esamina le seguenti questioni e offre nuove soluzioni:
1. II significato del termine auctor, auctar nel documento di Trpimiro (840) e L'autore analizza i principi del dominio dei re croati sull'isola di Veglia
in quello di Muncimiro (892). Secondo l'autore si tratta di un termine che non e negli anni sessanta del secolo XI. L'autore prende come punto di partenza le
collegato al diritto visigoto e longobardo, ma con il significato che questo termine notizie di Tommaso Arcidiacono suH'attivita del prete Ulfo. Egli arriva alla
assume nelle opere di Cassiodoro e di Gregorio Magno, cioe "l'avente diritto (di conclusione che Tommaso Arcidiacono abbia intenzionalmente cambiato i dati che
disposizione)". aveva a sua disposizione dandone cosi un'interpretazione che non corrisponde
2. Nel documento di Muncimiro si menziona una rara formalita, cioe la alla realta starica. Secondo l'autore non si trattava della lotta intorno la liturgia
messa del documento di donazione sull'altare della chiesa ricevente la donazione. slava, bensi della lotta tra il papato e Bisanzio, nella quale il re croato Pietro
A questa formalita segue la formula: post traditam complevi. Si tratta della Cressimiro IV aveva provvisoriamente aderito al papato per ottenere il
continuazione della prassi introdotta da Giustiniano, secondo la quale il riconoscimento internazionale delle sue aspirazioni verso la Dalmazia bizantina.
documento non acora perfezionato si pone nelle mani del destinatario, poi lo si E' proprio sull'isola di Veglia che Pietro Cressimiro ha iniziato a realizzare la sua
restituisce allo scrivano il quale aggiunge Je dausule finali. Questa formalita ha idea di unire la Dalmazia alla Croazia. Tra gli altri risultati dell'autore il piu
uno scopo del tutto differente da quello del diritto franco, dove si pone il importante e quello che Ulfo non era venuto da Aquileia, come di solito si sostiene,
documento insieme ad una zolla di terra della terra donata, dunque, dove questa bensi da Žara, da dove era stato inviato a Veglia come rappresentante di Bisanzio.
formalita assume carattere di tradizione simbolica dell'oggetto donato.
3. Le parole consulatu peragente nel protocollo del verbale del sinodo spalatino B. I. 7.
del 925 non si riferiscono ne al papa ne al re croato Tomislavo e, inoltre, non hanno
il significato generale di "ai tempi di". II "consolato" si usava ai tempi di Giustiniano
AUS DER FRUHGESCHICHTE VON TROGIR
non solo a Bisanzio ma anche aUOccidente per datare i documenti secondo gli anni In der vorliegenden Arbeit des Verfassres werden zwei Fragen bearbeitet:
di governo di un'imperatore (bizantino ovvero occidentale). Da questo risulta che il 1. die Institution (Gepflogenheit) der Teilung des zur Rodung
compilatore della Historia Salonitana Maior, scrivendo nella prima meta del secolo freigegebenen Bodens zwischen dem Bodenbesitzer und demjenigen, der die
XVI, a causa delTimpopolarita dello stato e della chiesa ortodossa ha eliminato i nomi Rodung vornimmt, was an vielen Stellen an der Ostkuste der Adria vorgekommen
ist, nirgendwo aber in so grosser Zahl wie in Trogir. Diese Institution ist noch aus
der Zeit Hamurabis und dann uber daš byzantinische Landbearbeitungsgesetz,
't/C/H VIJEKU
Sažeta
in Nordafrika zur Zeit der Araberkolonisierung sovvier aus vielen Teilen Italiens Pare che il vescovo Giorgio fosse bene informato quando, scrivendo di
und Frankreichs bekannt.
questo primo attacco ad Arbe, penso agli Ugri. La teši di Farlati, secondo la quale
2. die Aufzeichnungen aus dem Leben des seligen Ivan (Johann), des non poteva trattarsi degli Ugri poiche questi non avrebbero fatto la loro comparsa
Bischofs von Trogir, die der Archidiakon Treguan, der zukunftige Bischof von nei nostri territori fino al tempo del re Ladislao, e senza fondamento. L'autore
Trogir, niedergeschrieben hat; insbesondere vverden diejenigen Teile bearbeitet, ritiene che l'attacco ungherese ad Arbe debba esser posto, secondo i dati forniti
die sich auf die Geschehnisse im 12. Jh. beziehen, namlich auf die Zerstorung von dalla leggenda su S. Cristoforo, non molto prima dell'anno 1074, e con tale teši
Trogir durch die Sarazenen, daš vorlaufige Auflassen der Stadt und den spa'teren sono d'accordo pure le notizie della Cronaca viennese illustrata.
Uberfall der Venezianer; es wird die Zuverlassigkeit dieser Aufzeichnungen
gepriift und eine kritische Stellungnahme gegen iiber der These Steindorffs B. II. 1.
eingenommen, alle diese Nachrichten seien unglaubwtirdig.
Der Verfasser vertritt die Meinung, indem er die Griinde fur die imrner DIE INSCHRIFT BRANIMIRS AUS DEM JAHRE 888 UND DIE
haufiger vorkommenden Vertrage uber die Teilung des landwirtschaftlich DAMALIGE INTERNATIONALE LAGE KROATIENS
genutzten Bodens erklart, dass daš vielleicht eine der moglichen Ursachen fur die
schlechte wirtschaftliche Situation in Trogir nach den vom Archidiakon Treguan Die Inschrift des kroatischen Fursten Branimir ist in erster Linie wegen des
beschriebenen Geschehnissen sein konnte. ersten epigraphischen Zeugnisses des Namens Kroate (dux Cruatorum) wichtig.
Aber schon die Benutzung der christilichen Ara (888) ist ausserst bedeutend.
B. I. 8. Solche Berechmmg wurde in Byzartz und in den Gebieten unter seinem Einfluss
uberhaupt nicht, und in der papstlichen Kanzlei erst seit der zweiten Halfte des
A PROPOSITO DEGLIAGGRESSORI NEL PRIMO MIRACOLO 10. Jahrhunderts benutzt. Die frankischen Herrscher dagegen fiihrten sie in
DELLA LEGGENDA SI S. CRISTOFORO siebziger Jahren des 9. Jahhunderts ein. So kann die Datierung mit der christlichen
Ara in Kroatien um 888 nur eines bedeuten: mit ihr wollte Branimir die
II vescovo di Arbe Giorgio nell'anno 1308 descrisse tre miracoli di S. Selbstandigkeit Kroatiens Byzanz gegen uber und zugleich seine kulturelle
Cristoforo, prottetore dell'isola medesima. II testo dell'opera di Giorgio fu Anlehmmg an die abendlandische Kultur hervorheben, um so mehr als die letzten
pubblicato in completo da Farlati (Illyricum sacrum V, Venezia, 1775, 231-235); Karolinger wegen ihrer Schwache nicht imstande waren, die kroatische
la descrizione del primo miracolo fu pubblicata da F. Rački (Documenta historiae
Selbstandigkeit zu bedrohen.
chroaticae period um antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Nach einer Ubersicht uber die wichtigsten Ereignisse im 9. Jahrhundert, die
Slavorum meridionalium VII, 1877,455-457) e da G. Praga (La translazione di S. fur Kroatien schicksalbedeutend waren, analysiert der Verfasser die bekannten
Niccolo e i primordi delle guerre normanne in Adriatico, Archivio storico per la papstlichen Briefe aus den J. 879 und 882 an Branimir, looatisches Volk, den
Dalmazia, anno VI, vol. XI, 1931), mentre il secondo ed il terzo furono pubblicati Bischof von Nin und an die Bischofe und daš Volk von Dalmatien. Aus diesen
da F. šišić (Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb, 1914,622-626). Le fonti, Briefen kann man auf die regen Verhandlungen zwischen den Papst und
in base alle quali Farlati e Rački pubblicarono l'opera del vescovo Giorgio, sono Branimir, der papstiicher Vasall werden solite, schliessen. Damit ware Kroatien
andate perdute e quindi oggi, purtoppo, nell'analisi di quesfopera ci dobbiamo ins Lehnsgut des papstiicher Stuhles verwandelt gewesen. Die Verhandlungen
servire esdusivamente delle edizione štampate.
blieben erfolglos. Noch im letzten papstlichen Brief aus der zweiten Halfte 882
II primo miracolo di S. Cristoforo, con il quale il santo, secondo la leggenda erhebt der Papst den Anspruch, dass daš gesamte kroatische Volk vor dem
»critta dal vescovo Giorgio, avrebbe respinto gli aggressori di Arbe verso la meta papstlichen Legate dem Papst die Treue versprechen und Branimir endlich eine
iel secolo XI, non si puo riferire ai Normanni dell'Italia meridionale - poiche gli Entscheidung herbeibringen sollten. Uberdies gibt es keine Nachrichten nach
itessi non vengono menzionato con il nome di Variagi ne dalle fonti veneziane denen man auch nur mittelbar schliessen konnte, dass Branimir je einen Papst als
ιέ da quelle dalmate e neppure da quelle italiane meridionah". La verita e che il
Senior anerkannt hatte.
tome degli aggressori nel manoscritto, andato smarrito, fu letto: da Farlati come Der Verfasser antvvortet auch auf die Frage, wie und warum es zu diesen
Inragorum gens, da Ruić come Vaganim gens, da Rački come Uaragorum gens, ma Verhandlungen gekommen ist. Namlich, der machtige byzantinische Kaiser
i nessun čašo puo trattarsi dei Normanni dell'Italia meridionale, poiche nessuno Basilius I (867-886) hatte sofort nach dem Antreten der kaiserlichen Wurde eine
taj li chiamo con il nome di Variagi.
sehr rege Tatigkeit entfaltet, um den Papst, den er ausserst nutzlich fur die
478
Hrvatska i crkva u srednjem z»j(jeku
Sažetci 479
byzantinische Politik im Westen betrachtete, auf seine Seite heruberzufuhren.

Doch verharrte der Papst auf seinen Anspruchen auf die kirchliche C. 1 .
Oberherrschaft iiber Bulgarien, die ihm Basilius irt keiner Weise anerkennen
weder wollte noch mochte. Deshalb entschloss sich der Kaiser, einen Kompromiss ALCUNI PROBLEMI CONCERNENTI L'EREZIONE DEL
zu finden, namlich dem Papst als eine "Entschadigung" fiir Bulgarien die VESCOVADO Dl ZAGABRIA E DELLA SLAVONIA MEDIEVALE
kirchliche und weltliche Herrschaft tiber Kroatien und kirchliche Oberherrschaft 1. Con l'analisi delle fonti disponibili l'autore dimostra la validita della teši
iiber Dalmatien anzubieten. Die byzantinischen Gesandten sind in Rom am 1. Juni
degli autori croati, secondo la quale l'erezione del vescovado di Zagabria avvenne
879 eingetroffen, und nach sieben Tagen wurden die ersten drei papstlichen Briefe nel 1094 e non nel 1089, come lo sostengono gli autori ungheresi. Per l'erezione
an Branimir, an daš kroatische Volk und an den Bischof von Nin geschickt -
di questo vescovado il re ungherese Ladislao non ottenne il consenso ne dal papa
offensichtlich wurde Verstandigung iiber Kroatien zuerst erzielt. Drei Tage spater
Urbano II, ne dell'antipapa Clemente III e inoltre non poteva servirsi del presunto
vvurde der Brief den dalmatinischen Bischofen und dem Volk abgeschickt - ein
speciale privilegio papale per i re ungheresi come legati apostolici, perche un tale
Bevveis dass die Verhandlungen tiber Dalmatien ein wenig langer dauerten.
privilegio non fu mai emanato. Secondo l'autore il nuovo vescovado zagabrese
Jedenfalls ist es klar, dass der Papst ohne Genehmigung der starksten
non era altro che il risuscitato antico vescovado di Siscia, al quale fu cambiato il
osteupaischen Macht, Byzanz, mit keinem Erfolg rechnen konnte.
nome e la sede, per poter in questo modo sottometterlo all'arcivescovo ungherese
Wie die Analyse des Verfassers zeigt, wurde die besprochene Inschrift di Calocsa invece che a quello di Spalato, dal quale dipendeva l'antico vescovado
zwischen 1. September 887 und 24. Marz 888 hergestellt, Warum gerade in diesem
di Siscia.
Zeitraum? Der Verfasser zeigt, dass gerade in diesem Zeitabschnitt Branimir auf
2. Dall'827 fino all'833 la Slavonia fu governata da funzionari dello stato
der Hohe seiner Macht štand. Der grosse Kaiser Basilius I starb im J. 886. Sofort
bulgaro. Secondo l'autore, nell'833 una parte dei Croati si trasferiri dalla Dalmazia
nach seinem Tode entstanden in manchen Gegenden Versuche, die byzantinische in Slavonia dove fondarono uno stato indipendente con relazioni molto strette con
Herrschaft bzw. dessen Einfluss zu vernichten. Im J. 887 erheben die Langobarden
la Croazia (di Dalmazia). II primo duca di questo stato e Ratimiro. Degli altri duchi
in Apulien und Benevent einen allgemeinen Aufstand gegen Byzanz und erobern
della Slavonia sono noti Mutimiro e Braslavo.
zeitweise Bari; in Venedig wurde die byzanzfreundliche Herrscherfamilie
L'autore inoltre dimostra l'inesattezza delle teši secondo le quali a) la
Particiati zum Riicktritt gezwungen. Mit den schwachen Karolingern im Westen
partenza dei Croati dalla Dahnazia verso la Slavonia fosse avvenuta ai tempi del
und vorabergend schvvankenden Byzanz konnte sich Branimir stark genug
re croato Tomislavo, b) la Slavonia dopo l'anno 833 appartenesse all'Impero
fuhlen, vorsichtig mit einer Ausdehnung des kroatischen Einflusses auf Dalmatien
franco-orientale e c) il duca Mutimiro, menzionato nella lettera di papa Giovanni
zu rechnen. Aber, die Zeit fur die Vereinigung Dahnatiens mit Kroatien vvar noch
VIII del 833 fosse un regnante serbo.
nicht gekommen. Schon in der zweiter Halfte des J. 888 gelang es dem jungen
3. Dopo l'arrivo degli Ungari nella pianura di Pannonia, la Slavonia rimase
Kaiser Leo VI allen Schwierigkeiten Herr zu werden: in Sud-Italien wurde Byzanz
uno stato indipendente. Gli Ungari non potevano conquistarlo senza prima
wieder die dominierende Macht, in Venedig nahmen die Particiaci wieder der
impossessarsi della Pannonia Inferiore, cioe prima dell'anno 908. C'e poi una
Macht in ihre Hande, und Dalmatien war gezwungen, noch viele Zeit zu warten,
notizia degna di fede negli atti del secondo sinodo spalatino dell'anno 928,
um sich mit Kroatien in Krešimirs regnum Croatie et Dalmatiae zu vereinigen. Die
secondo la quale la Slavonia fu ecclesiasticamente legata alla Croazia. Dopo questo
Episode mit Branimir ist insofern sehr bedeutend, als sie den Weg zeigte, den
Kroatien in nachsten Jahrhuderten beschreiten solite. anno l'aggressivita ungherese diminuisce sensibihnente. Cosi la Slavonia anche
nel secolo X rimane indipendente con relazioni molto strette con la Croazia. Cosi
si spiega il fatto che nell'elenco delle contee croate nella nota opera di Costantino
Porfirogenito non C'e una contea a settentrione della Velika Kapela e che la
Slavonia non e menzionata neppure una volta nei documenti dei re croati durante
l'esistenza del Regno di Croazia e Dalmazia.
4. Le notizie degne di fede di Tommaso l'Arcidiacono sull'esistenza del
potere ecclesiastico e laico croato sulla Slavonia sono attribuibili all'anno 1078,
quando il re Zvonimire, come vassallo di papa Gregorio VII, al momento
dell'apice dei successi di questo papa nella lotta contro il re tedesco Ernrico IV,
riusci ad annettere la Slavonia al Regno di Croazia e Dahnazia. Pero, dopo il 1084
_,„„ Hrvatska i crkva u srednjem vijeku
Sažetci 48]
il papato e sensibilmente indebolito, il partito imperiale rafforzato e il re ungherese

Ladislavo, alleato dell'imperatore tedesco contrattacca nel 1091 attraversando la soddisfacente con la teši proposta dall'autore che il cancelliere del re Andrea II
Drava ed attaccando la Croazia dove insedia come re suo nipote Almos. si era servito di un'abbozzo preparate dal vescovo, aggiungendovi solo le
formulazioni introduttive e finali.
C. 2.
C. 4.
ALCUNI QUESITI RIGUARDANTI LA CRONACA Dl ZAGABRIA
E L'ELENCO DEI VESCOVI IL "MONASTERO" ZAGABRESE
L'autore analizza cinque documenti del secolo XIII dove appare il termine
Prima di tutto l'autore analizza il problema della data della stesura del monasterium. L'autore dapprima dimostra che questi documenti sono autentici e
modello che servi da base alla c. d. Cronaca di Zagabria (nell'introduzione agli poi che il termine monasterium significa ente giuridico (vescovato) o cattedrale.
Statuta capituli Zagrabiensis) e arriva alla conclusione che questi fu scritto
Questo termine non ušato per i vescovati ungheresi si potrebbero forse
nell'ultimo decennio del secolo XIII, probabilmente con la tendenza di provare
collegare alla circostanza che verso la fine del secolo XII la chiesa di Zagabria
la legittimita delle pretese al trono di re Andrea III. L'autore della Cronaca di
aveva acquisito due codici liturgici (il Sacramentarium sanctae Margareate MR 126
Zagabria era ovviamente awersario di Andrea III e sostenitore degli Angio, e
e il Missale antiquissimum MR 165) dapprima destinati a due monasteri ungheresi.
percio elimino dal suo testo non solo qualsiasi menzione di Andrea III (pertanto
Π termine monasterium e entrato in uso parziale a Zagabria sullo scorcio del secolo
nel testo c'e ima lacuna temporale tra il regno di Ladislavo IV e Carlo I), ma anche
di suo padre Stefano Postumo. XII per designare il vescovato e la cattedrale, anche se parallelamente sono rimasti
in uso altri termini, p. es. ecclesia. Verso la meta del secolo XIII il termine
Nella seconda parte del saggio si analizza la data della stesura del modello monasterium sparisce.
che servi da base all'Elenco dei vescovi allegato alla Cronaca e si constata che
anche questo e stato composto verso la fine del secolo XIII. Tra le prove a favore D. 1.
di questa teši la piu lampante e il testo sul vescovo Filippo (1247-1262) per il quale
il suo autore afferma che "ci sono molti che lo ricordano". ALCUNI PROBLEMI STORICI E PALEOGRAFICI DELLA TAVOLA Dl
Nella terza parte l'autore analizza alcune questioni corollarie: la somiglianza BESCA (BAŠKA)
tra alcune formulazioni nei documenti CD II, 139, nr. 136 e 176, nr. 157; il problema
del c.d. simboio della Sacra Corona in relazione all'attivita del cardinale Gentilis I risultati ai quali arriva l'autore sono i seguenti:
nel 1308 ed infine il problema di una delle fonti del c. d. Frammento, opera 1. Nella Tavola di Besca (= TB) le prime lettere, dopo l'invocazione simbolica
anonima concernente la storia di Croazia nel secolo XI, conservata nelle Notitiae (+), cioe čr.d. ovvero č.r.ž. indicano la data della stesura della TB, l'anno 1105 o
praeliminares di Baltazar Krčelić. 1107. Le ulteriori analisi del testo dimostrano che si tratta proprio dell'anno 1105.
C.3. 2. II giuppano Desila, menzionato nella TB, era il legato del re croato
Zvonimir (anche lui menzionato nella TB), che aveva il compito di introdurre
SULL'AUTENTICITA' DEI DOCUMENTI INSERITI NELLE BOLLE l'abate nel possesso e nella proprieta di un (vasto) campo incolto, donato dal re
Dl PAPA GREGORIO IX DELL'ANNO 1217 al monastero di S. Lucia di Besca. Con il giuppano era stato inviato, pare, anche
suo fratello. Essi non erano dei semplici testimoni, come spesso affermano vari
Nelle due Bolle di papa Gregorio IX rilasciate al capitolo ed al vescovo autori, bensi dei c.d. posli (legati). Secondo l'autore, Desila, oltre ad essere
zagabrese sono inseriti otto documenti, importantissimi non solo per la storia del giuppano (di Corbavia) era anche lo "žrel", cioe l'esattore delle entrate reali, nel
fescovado, amche per quella croata. Uno di questi documenti era gia "un po' giuppanato di Luča. Proprio a causa della sua posizione di rappresentante del re
iospetto" a Szenrpetery, "molto sospetto" a Tanodi, mentre la N. Klaić era presso il monastero, il suo nome e stato messo in rilievo in varie maniere (p. es.
onvinta che oltre a questo anche alrri tre documenti - e tra l'altro anche quello con i puntini tra le lettere del suo nome, ecc. ecc.).
>iu importante, la Bolla d'oro di Andrea II del 1217 sono falsificati. L'autore 3. La stesura del modello che servi allo scalpellino per intagliare le lettere
umostra che tutti questo documenti sono autentici. Alcune strane formulazioni nella TB e stata fatta in momenti molto drammatici dell'antica storia croata. Nel
ei documenti CD III, 147 e CD III, 150 si possono spiegare in maniera 1102 la Croazia fu costretta a riconoscere come suo re Colomanno, il re
d'Ungheria, e gia nel 1105 anche l'altra parte del regno croato-dalmato unito, il
Sažetci 483
regnum Croatiae et Dalmatiae, cioe la Dalmazia (di cui faceva parte anche l'isola di
Veglia) segui la stessa sorte. D. 2.
4. La TB e stata fatta al principio dell'anno l105, pochi mesi prima che la
Dalmazia avesse riconosciuto Colomanno, e percio il suo significato politico SUL CARTULARIO DEL MONASTERO Dl S. GRISOGONO IN ŽARA
oltrepassa quello paleografico e linguistico, benche anche questi di valore Dopo l'analisi di alcuni problemi concernenti il purtroppo sparito Cartulario
inestimabile. Tramite la TB /Veglia, parte della Dalmazia, sottolinea che il suo nel monastero di S. Grisogono in Žara, l'autore arriva alle seguenti conclusioni:
territorio appartiene ancora al regnum Croatiae et Dalmatiae nonostante le pretese 1. II Cartulario non e stato scritto (come sostengono vari autori) dal notaio
e pressioni bizantine, veneziane ed ungheresi.
Biagio e neppure e stato compilato nel 1223. L'analisi ha dimostrato che esso e
5. Pero, gia nel 1105 - cioe durante la scalpellatura della TB la Dalmazia stato scritto verso la fine del secolo XII (o principio del secolo XIII) da un notaio
riconobbe il potere di Colomanno. Allo stesso tempo si puo constatare la presenza anonimo.
militare ungherese sull'isola, un fatto che non poteva non avere un'influenza 2. L'analisi di alcuni documenti del Cartulario, specialmente quello di
diretta anche a Besca. E piu che probabile che un elemento estraneo, ovviamente Zovina e fratelli (CD I, 126) e Radovano (CD I, 115), dimostra che il contenuto
un benedettino ungherese, introdusse nella seconda parte del TB lettere tratte basilare, come pure i nomi e le funzioni elencati nel testo sono degni di fede,
dall'alfabeto latino, p. es. le lettere M, O, T, N, V con l'evidente scopo di eliminare perche si basano sugli antichissimi annali del detto monastero. Lo stesso vale per
progressivamente l'alfabeto glagolitico profondamente croato che non poteva le donazioni dei possessi di Diclc (CD 1,105) e sull'isola di Maone (CD 1,112) fatte
piacere alle nuove autorita.
dal re croato Cressirniro.
6. Pero la presenza ungherese a Veglia era solo temporanea. Nel conflitto 3. L'obiezione principale sull'autenticita materiale dei documenti avanzata
con le influenze straniere l'ultimo fattore nazionale, i Conti di Veglia, riesce ad dalla N. Klaić (cioe che il re croato non era autorizzato a fare donazione dei
acquistare una posizione importante che con il progresso del tempo andava possedimento del comune di Žara perche parte del territorio di un altro stato, di
rafforzandosi sempre di piu. L'influenza ungherese svani gia nel secondo Bisanzio) non regge. Π papa aveva conferito al re Cressimiro il titolo di rex Croatiae
decennio del secolo XII, mentre la presenza veneziana consisteva piu o meno nel et Dalmatiae riconoscendo cosi l'incorporazione della Dalmazia bizantina nella
riconoscimento della sua sovranita. Questa e la ragione perche l'alfabeto latino Croazia. Cressirniro con le sue donazioni metteva in atto la sua sovranita sulla
nella seconda partte della TB, menzionata nel paragrafe precedente (M, O ecc.) Dalmazia, disponendo dei beni dello stato bizantino che si trovavano sul territorio
non appare nel pluteo destro della stessa chiesa (del quale sfortunatamente non delle citta bizantine, dove la proprieta comunale, con la soppressione
sono stati conservati che pochissimo frammenti, i c.d. frammenti di Jurandvor), dell'autogovemo comunale da parte di Leone ilSaggio era passata neUe mani del
intagliato non molto tempo dopo la TB. L'evoluzione organica dell'alfabeto governo centrale.
glagolitico dei due plutei e la prova della predominazione del Conti di Veglia.
7. La costruzione della chiesa di S. Lucia awerme sorto l'abate Dobrovit D. 3.
subito dopo la morte di Zvonimir, probabilmente non piu tardi del 1091.
8. L'ultima frase della" TB secondo la quale "a quei tempi erano uniti i SULL' AUTENTICITA' DELLA DONAZIONE DEL VESCOVO Dl
monasteri di S. Lucia e di Nicolo" non e stata intagliata senza uno scopo preciso, VEGLIA SECONDO l DOCUMENTI DEL 1186 E 1188
come lo si sostiene soventemente, bensi per giustificare l'esistenza di un abate nel
monastero di S. Lucia anche ai tempi di Dobrovit, quando questo monastero aveva L'autore analizza la donazione del vescovo di Veglia al monastero di S.
appena 9 monati, cioe quando da solo, senza l'altro monastero non avrebbe potuto Benedetto sul Po e al priorato di S. Cipriano sull'isolotto di Murano dell'anno 1186
essere una domus formata, o per meglio dire, un monastero con il diritto di avere (conservata in tre copie) e dell'anno 1188 (conservata in due copie) ed arriva alla
un abate. condusione che esisteva un documento originale della donazione del 1186, che
nelle copie conservate e stato modificato solo in quanto come destinatario, oltre
al monastero di S. Benedetto sul Po, e stato designato con un'aggiunta anche
quello di S. Cipriano. Per il resto le copie del documento del 1186 sono autentiche.
Siccome il monastero di S. Cipriano, per varie ragioni era insoddisfatto con
questo documento manipolato, emise un altro documento quello del 1188 che
altro non e che un falso facilmente identificabile.
484
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Sažetci 485
D. 4. E. 2.
l PRIMORDI DEL PELLEGRINAGGIO E DEL MONASTERO DEI PROBLEMI STORICI Dl ALCUNE FONTI AGIOGRAFICHE
FRANCESCANI A TERSATTO
Nel suo saggio Le fonti agiografiche concernenti gli ultimi decenni del regno
L'autore dapprima analizza il problema deH'inizio del pellegrinaggio a di Croazia (Miscellanea "Zvonimir", kralj hrvatski) M. Ivanišević combatte alcune
Tersatto. Secondo Kašić e Glavinić la Santa Časa e stata trasportata ai tempi del teši di recenti storici croati, riguardanti le leggende di S. Gaudenzio, S. Giovanni
bano Nicola Frangepani (nel 1291) da Nazareth a Tersatto, e dopo tre anni e 7 mesi di Trau e S. Cristoforo e propone le proprie soluzioni. Qui si analizzano le
a Loreto. L'autore dimostra che non si puo trattare di Nicola L Nicola II o Nicola proposte di Ivanišević e si offrono alcune osservazioni critiche.
III perchć essi non governarono mai nel Vinodol (dunque neanche a Tersatto). Si
pud trattare solamente di Nicola IV, il quale come primo tra i conti di Veglia fu E.3.
chiamato Frangepano ed inoltre era bano. L'autore pubblica ed analizza anche
la bolla di papa Martino V del 1420 dalla quale risulta che il pellegrinaggio a UN CONTRIBUTO ALLA DISCUSSIONE SULLA TA VOLA Dl
Tersatto ebbe inizio un po' prima di tale anno. Inoltre, l'autore dimostra che la BESCA
pala dell'altare printipale nella chiesa di S. Maria a Tersatto deve essere opera del
pittore Antonio de Murano, al quale era stata, secondo il libro del notaio fiumano Si discute su alcune proposte concernenti l'interpretazione del contenuto
Antonio de Renno, commissionata dal guardiano del monastero di Tersatto nel della Tavola di Besca fatte da M. Bogović nel Riječki teološki časopis 2, nr.2,1998,
1456 o un po' prima. II papa Nicola V permise nel 1453 la fondazione del 371-375.
monastero il quale nel 1455 non era anoca definitivamente organizzato perche ci
sono notizie solo del "fratello Paolo", il quale, peru, gia nel 1456 viene menzionato
come "il guardiano Paolo".
D. 5.
LA BOLLA "AD DECOREM" Dl PAPA NICCOLO' V DEL 1447
L'autore pubblica la bolla di papa Niccolo V del 1447 concernente la

r'ondazione del monastero francescano di Cassione, correggendo alcuni errori
ipografici ed altri, esistenti nella finora migliore pubblicazione, qualla di G.
»tokalo. Inoltre l'autore offre la sua traduzione in croato della bofla. Infine, l'autore
liscute sul problema della datazione della bolla ed arriva alla conclusione che essa
•ra stata emessa probabilmente il 2 aprile 1447
E. 1.
IL RETROSCENA DEL PRIMO ATTACCO DEGLI UNGARI CONTRO
ARBE
L'autore analizza la teši di Praga, secondo la quale l'attacco contro Arbe fu

errato dal conte Amico nel 1075. L'autore dimostra che Praga si trovo costretto
modificare la datazione di un documento falsificato da 1071 in 1975 e la
itazione della traslazione delle spoglie di S. Niccolo di Bari da 1089 a un tempo
xteriore al 1075.
LITERATURA
ACTA COMITALIA - KŠišić, Acta comitalia, MSHSM vol. XXXIII, Zagreb, 1912.; vol.
XXXCV, Zagreb, 1915.; vol. XXXIX, Zagreb, 1916.
ADAMČEK - J. Adamček, Rovišćanski predijalci, HZ XXIX- XXX, 1976.-1977.
AE - Annee epigrafique, Pariš.
AEC - Archivium Europae Centro-Orientalis, Budapest.
ΑΗΡ - Archivium Historiae Pontificae, Roma.
ALEXANDER TELESINUS - RIS V.
ALLODI - L. Allodi i G. Levi, Regesto sublacence, Roma, 1885.
AMSD - Atti e Memorie della Societa Dalmata di Storia Patria.
AMSI - Atti e Memorie della Societa Istriana di Archeologia e Storia Patria.
ANA KOMNENA - B. Leib, Arme Comnene, Alexiade, Pariš, 1067.
ANASTOS - M. V. Anastos, The Transfer of Illyricum, Calabria and Sicily to the
Jurisdiction of the Patriarchate in 732/733, Studi bizantini e neoellenici, Roma, 1957.
ANNALES ROMUALDI - Annales Romualdi, MGH, Scriptores XIX.
ANONYMI BARENSIS CHRONICON - RIS V.
ANTOLJAK 1972. - S. Antoljak, Ban Pavao Bribirski "Croatorum dux", Radovi
Instituta JAZU u Zadru, sv. XX, 1972.
ANTOLJAK - S Antoljak, Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi FF u
Zadru, god. 14-15,1975.
APJ - Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Zagreb
arg. - zaključeno na osnovi...
ARNOLDUS LUBECENSIS - Arnoldus Lubecensis, Chronica Slavorum, MGH,
Scriptores XXI.
AHRWEILLER - H. Ahrweiller, Recherches sur radministration de I'empire byzantin
aux IXe-Xe siedes, BulletindeGorrespandance hellenique LXXXTV, Amenes-Paris, 1960.
ASD - Archivio storico per la Dahnazia.
AT - Archeografo Triestino, Trieste.
ATTI - Atti, Centar za historijska istraživanja, Rovinj.
Β. - H. J. Scheltena - N. Van der Wal, Basilicorum libri LX, Series A i Series B.
BALZANI - U. Balzani, Π Chronicon Farfense di Gregorio di Catino, Fonti per la storia
d'Italia, Roma, 1903.
BANAŠEVIĆ 1971. - N. Banašević, Letopis Popa Dukljanina, Beograd, 1971.
BARABAS - S. Barabas, Zrinyi Miklos a Szigetvari hos eletere vonatkozo levelek es
okiralok II, Budapest, 1890.
BARADA 1931. - M. Barada, Episcopus chroatensis, CS 2,1931.
»
4β Hrvatska i crkva u srednjem vijeku
Literatura 48У
ΒARADA 1932. - M. Barada, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća, VAHD 1,1928.-

1929., Split, 1932. BRATULIĆ 1970.-J. Bratulič, Jedanaest stoljeća hrvatske književnosti, Kritika 13,
Zagreb, 1970.
BARADA 1937. - M Barada, Dvije naše vladarske isprave, CS 13-14, Zagreb, 1937.
BARADA 1942. - M. Barada, Branimir, HE III, 1942. BRATULIĆ 1994. - J. Bratulić, Aleja glagoljaša, Zagreb-Pazin-Roč, 1994.
BRUNELU - V. Bruneffi, Storia della citta di Žara, Venezia, 1913. (novo izdanje Trieste, 1974.)
BARADA 1943. - M. Barada, Hrvatska poviest, 2. izd., Zagreb, 1943.
BRUSIĆ - V. Brusič, Benediktinska opatija na Košljunu, Bogoslovska smotra XX, 1932.
BARADA 1944. - M. Barada, Važnost osnutka zagrebačke biskupije, Zbornik 1944.
BUDAK 1986. (1987.) - N. Budak, Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog
BARADA 1948. - M. Barada, Trogirski spomenici, Dio L, sv. I., Zagreb, 1948.
područja u prvim fazama njegova razvitka (do 12. st), SP, ser. III, sv. 16, Split,
BARADA 1949. - M. Barada, Dalmatia superior, Rad 270, Zagreb, 1949.
BARADA 1952. - M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952. 1986. (1987.).
BUDAK 1994. - N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994.
BARADA 1957. - M. Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, Rad 311, 1957.
BUDINGER - M. Budinger, Ein Buch ungarischer Geschichte (1058-1100), Leipzig, 1866.
BARTAL - A. Bartal, Glossarium mediae et infimae latinitatis regni Hungarici, Lipsiae, 1901.
BULIĆ - BERVALDI - F. Bulič - J.Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912.
BARTOLI - F. Bartoli, Indice delle scritture del Convento di San Francesco della citta
di Veglia, još neobjavljeno. BUTORAC - IVANDIJA - J. Butorac - A. Ivandija, Povijest katoličke crkve medu
Hrvatima, Zagreb, 1973.
BECK - H. G. Beck, Vademecum des byzantinischen Aristokraten, Graz-VVien-Koln, 1964.
BZ - Byzantinische Zeitschrift
BENUSSI - B. Benussi, Storia documentata di Rovigno, 1888, ristampa Trieste, 1977.
BENUSSI1892. - B. Benussi, Privilegio Eufrasiano, AMSIVIII, 1892. CALASSO - F. Calasso, Medio evo del diritto, Milano, 1954.
BENUSSI 1895. - B. Benussi, Nel Medio Evo, AMSI IX, 1895. CAPPELLI - A. Cappelli, Cronologia, Milano, 1969.
CARABELLESE 1911. - F. Carabellese, Carlo d'Angio nei rapporti politici e commer-
BEUC1953. -1. Beuc, Osorska komuna u pravnopovijesnom svijetlu, Vjesnik Državnog
arhiva u Rijeci I, Rijeka, 1953. ciali con Venezia e l'Oriente, Bari, 1911.
CCP - Croatica Christiana Periodica, Zagreb.
BEUC 1980. -1. Beuc, Vlasnički i drugi stvarnopravni odnosi na nekretninama u doba
CD - Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ed. T. Smičiklas
feudalizma u jugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, l, 1980.
i drugi, I-XVIIL Zagreb, 1904.- 1990.
BEUC 1980a. - I. Beuc, Još o stvarnopravnim odnosima u doba feudalizma u
jugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, 2,1980. CDB - Codice diplomatico barese, Bari.
CDH-G.Fejer,<ZcdexdiplomatiaisHurtgariaeeodesiasticus ac civilis, Budae, 1928. i d.
BEUC 1985. -1. Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije
i Dalmacije, Zagreb, 1985. CDI - Codice diplomatico Istriano (P. Kandler).
CD KUKULJEVIĆ -1. Kukuljević Sakcinski, Codex diplomaticus regni Croatiae,
BEUC 1986. -1. Beuc, Povijest države i prava na području SFRJ, Zagreb, 1986.
BEYERLE - F. Beyerle, Die Gesetze der Langobarden, Weimar, 1974. Slavoniae et Dalmatiae, II, Zagreb, 1876.
BIMA - Biblioteca iuridica medu aevi, Bononia. CDL-Codex diplomaticus Langobardiae (Historia Patriae Monumenta, Augustae
Taurinorum).
BONIFAČIĆ 1970. - N. BonifeSc, Zidine Zvonimirova i Bašćanska ploča, KZ l, Krk, 1970.
CDSI - R. Marsina, Codex diplomaticus et epistolaris Slovaciae, Bratislavae, 1971.
BONIFAČIĆ 1971. - N. Bonifaać, Darovnica kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije kod Baške
CECCHINI - A. Cecchini, La "traditio" e il trasferimento della proprieta immobiliare
na otoku Krku, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 45, Zagreb, 1971.
nei documenti medievali, Padoa, 1914.
BONIFAČIĆ 1976. - N. Bonifačič, Oblici tradicionalne stočarske kulture na otoku
CESSI1968. - R. Cessi, Storia della repubblica di Venezia I, Milano, 1968.
Krku, Rad 21 Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Sarajevo, 1976.
CHABOT - J. B. Chabot, La Cronique de Michel Le Syrien II, Pariš, 1901.
BONIS 1964. - Gy. Bonis, Einflusse des romischen Rechts in Ungarn, lus Romanum
Medu aevi, Pars V, 10, Međionali, 1964. CHALANDON - F. Chalandon, Histoire de la domination normande en Italie et en
Sicile, Pariš, 1907.
BRAČKI STATUT - K Kadlec, Statutum et reformationes insulae Brachiae, MHJSM XI, 1926.
CHRONICON UNIVERSALE- MGH Scriptores, vol. VI.
iRAJKOVIĆ 1933. - V. Brajković", Ćrude historique sur le droit maritime prive du
Littoral yougoslave, Marseille, 1933. CIH - Corpus iuris hungarici, Tymaviae, 1791.
1REHIER 1969. - L. Brehier, Vie et mort de Byzance, Pariš, 1969. CINAM - loannis Cinnami epitome rerum ab loanne et Alexio Comnenis geštarum,
Bonnae, 1836., rec. A. Meineke.
IRŽHIER1970. - L. Brehier, Les institutiones de l'empire byzantin, Pariš (1949.), 1970.
RATULIĆ 1964. - J. Bratulić, Urbari pazinskog feuda, VHARP VIII-IX, 1964. CS - Croatia Sacra, Zagreb.
CSHB - Corpus scriptorum historiae byzantinae.
490
Hrvatska i crkva u srednii
•jem vijeku
Literatura 491
CVEKAN - P. Cvekan, Trsatsko svetište Majke Milostive i franjevci njeni čuvari, Trsat, 1985.
ČAČE - S. Čače, Civitates Dalmatiae u "Kozmografiji" Anonima Ravenjanina, Zadar, 1995. DOBRONIĆ 1992. - L. Dobronić, Slobodni i kraljevski grad Zagreb, Zagreb, 1992.
ČHP - Časopis za tvrvatsku povijest, Zagreb. DOC. - F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia,
CRNČIĆ 1865. - I. Crnčić, Krčke starine, Književnik II, 1865. MSHSM VII, Zagreb, 1877.
CRNČIĆ 1888. -1. Crnčić, Još o glagolskom natpisu u crkvi sv. Lucije u Draži DOLGER - F. Dolger, J. Karayannopulos, Byzantinische Urkundenlehre, Miinchen, 1968.
bašćanskoj, Starine XX, 1888. D'ORS - A. i X. D'Ors, Lex Irnitana, Santiago de Compostela, 1988.
ČRNČIĆ-RAČKI - I. Crnčić - F. Rački, Statut vrbanski a donekle i svega krčkog DUBROVAČKI STATUT - B. Bogišić - C. Jireček, Liber Statutorum civitatis Ragusae,
otoka (god. 1362-1599), MHJSM, vol. IV, 1890. MHJSM IX, 1904.
ČS - Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino, Ljubljana. DU CANGE - Ch. Du Cange, Glossarium mediae et infimae latinitatis, Niort, 1885.
D. - Digesta DUCHESNE - L. M. Duchesne, Le liber pontificalis II, Pariš, 1955.
DUMMLER - E. Diimmler, Uber die alteste Geschichte der Phil.-hist. Classe der k. k.
DAI - Constantine Porphyrogenirus, De Administrando imperio, Budapest, 1949.
(drugo izdanje Dumberton Oaks, 1967.). Wiener Akademie XX, 1956.
EJ - Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1955.
DANDOLO - A. Dandolo, Chronica per extensum descripta, RIS, Tomo XII, Parte l,
ENDLICHER - S. L. Endlicher, Rerum hungaricarum Monumenta Arpadiana,
2. izd. a cura di E. Pastorello, Bologna, 1938.-1958.
Sangalli, 1849.
DARROUZES - J. Darrouzes, Listes episcopales du concile de Nicee (787), REB 33,1975.
ERLER - A. Erler - E. Kaufmann, Handworterbuch zur deutschen Rechtsgeschichte,
DEANOVIĆ - A. Deanović, Zagrebačka katedrala u okvirima prvih iskapanja,
Berlin, 1977.
Iz starog i novog Zagreba III, 1963.
FARLATI - D. Farlati, Illyricum sacrum V, Venetiis, 1775.
DEANOVIĆ - ČORAK - A. Deanović - Ž. Čorak, Zagrebačka katedrala, Zagreb, 1988. FEINE - H. E. Feine, Kirchliche Rechtsgeschichte, Koln-Graz, 1964".
DE CEREMONHS - Konstantin Porfirogenet, De ceremoniis aulae byzantinae, ed. J. FERJANČIĆ - B. Ferjančić, u: VZIII, 1959.
Reiske, Bonnae, 1829.-1830.
FERLUGA 1957. - J. Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd,1957.
DEĆR1928. - J. Deer, A magyar torsszovetseg es patrimonialis kyralysag kulpolitikaja, FERLUGA 1966. -J. Ferluga, Kekaumen III, Beograd, 1966., 204.
Budapest, 1928.
FERLUGA 1978. - J. Ferluga, L'amministrazione bizantina in Dalmazia, Venezia, 1978.
DEER 1936. - J. Deer, Die Anfange der ungarisch-kroatischen Staatsgemeinschaft, AEC Π, FLICHE 1946. - A. Fliche, La reforme gregorienne et la reconquete chretienne 1057-
Budapest, 1936.
1125, Pariš, 1946.
DEČR1964.-J. Deer, Der Anspruch der Herrscher des 12. Jahrhunderts auf die FLICHE - MARTIN - A. Fliche - V. Martin, Storia della Chiesa VIII, La "Riforma
apostolische Legation, ΑΗΡ 2,1964. Gregoriana e la riconquista cristiana (1057-1123), Torino, 1959.
DE FRANCESCHI1879. - C. De Franceschi, L'Istria, Note storiche, Parenzo, 1879. FORETIĆ 1956. - V. Foretić, Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske
DE FRANCESCHI 1964. - C. De Franceschi, Storia documentata della contea di Pisino, narodne dinastije u njemu, Starine 46, 1956.
Venezia, 1964.
FORETIĆ 1969. - V. Foretić, Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim
DE LEONE - E. De Leone, Mugharasak, NDI VIII, 1939. obzirom na Crvenu Hrvatsku, Dubrovnik 4,1969.
DE LORENZI - O. De Lorenzi, Storia del notariato ravennate, Ravenna, 1961. FORETIĆ 1982. - V. Foretić, La Chiesa di Ragusa (Dubrovnik) in rapporto alla Chiesa
DEVOTO - OLI - G. Devoto - G. Oli, Dizionario della lingua italiana, Firenze, 1971. di Spalato (Split), Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split (Spalato)
DIMITZ - A. Dimitz, Geschichte Krains I, Leibach, 1874. dei secc. X-XI, Atti del Symposium internazionale di storia ecclesiastica, Split,
DINIĆ - M. Dinić, Humsko-trebinska vlastela, Beograd, 1967. 26-30 settembre 1978., Padova, 1982.
DOBRONIĆ 1951. - L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa FUČIĆ 1971. - B. Fučić, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo 21, 1971.
prema ispravi kralja Emerika iz godine 1201., Rad 281,1951. FUČIĆ1978. - B. Fučić, Bašćanska ploča u: Zagreb, riznica glagoljice, Katalog izložbe,
DOBRONIĆ 1952. - L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkog kaptola 1978.-1982.
prema izvorima XIII. i XIV. stoljeća, Rad 286,1952. FUČIĆ 1982. - B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982.
DOBRONIĆ 1957. - L. Dobronić, Prilog za poznavanje najstarijih posjeda zagrebačkog FUČIĆ 1997. - B. Fučić, Terra incognita, Zagreb, 1997.
Gradeca, Zbornik klasične gimnazije, Zagreb, 1957. FRANK - D. Frank, Teorija kaznenog prava, Zagreb, 1955., 152 i d.
DOBRONIĆ 1991. - L. Dobronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb, 1991. GAY - G- Gay, L'Italie meridionale et l'empire byzantin depuis l'avenement de Basile
I jusqu'a la prise de Bari par les Normands (867-1071), Pariš, 1904.
.., ^«»олл ι LfK.va u srednjem vijeku
Literatura 493
GEITLER - L. Geitler, Die albanesischen und slavischen Schriften, Wien, 1883.

GEORGI - BALZANI - J. Georgi - U. Balzani, II regesto di Farfa compilato da Gregorio HERCIGONJA 1975. - E. Hercigonja, Sred nje vjekovna književnost u: Povijest
da Catino e pubblicato dalla R. Societa romana di storia patria, Roma, 1879. hrvatske književnosti, knjiga 2, Zagreb, 1975.
GEORGIUS MONACHUS - CSHB, 1838., ed. E. Bekker. HERCIGONJA 1983.- E. Hercigonja, Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb, 1983.
GIGANTE 1912. - S. Gigante, Libri del cancelliere, vol. I, Fiume, 1912. HERCIGONJA 1994. - E. Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga
GLAVINIĆ - F. Glavinić, Historia Tersattana, Udine, 1648. srednjovjekovlja, Zagreb, 1994.
GOFGALA-DOMINIS - F. Gogala-Dominis, Kada je održan sabor na Duvanjskom HISTORIA DUCUM - Historia ducum veneticorum, MGH, Scriptores XIV,
polju?, Šibenik, 1965. Hannoverae, 1883., ed. H. Simonsfeld.
GOLDSTEIN - I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. HOMAN 1910. - B- Homan, A zagrabi puspok alapitasi eve, Turul 28,1910.
GORTAN - V. Gortan, Natpis na mramornom stupu splitskog nadbiskupa Pavla, HOMAN - B. Homan, Geschichte des ungarischen Mittelalters HI, Berlin, 1940.
HZ XVII, Zagreb, 1964.
HONIJAT - Nicetae Choniatae Historia, rec. I. Bekker, Bonnae, 1835.
GRAH - J. Grah, Urbar pićanske biskupije (1617-1621), VHARP XVI, 1971. HORVAT - J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, prvi svezak, 2. izd., Zagreb, 1980.
GROTENFEND - H. Grotenfend, Taschenbuch der Zeitrechnung, 1910. HOŠKO 1988a. - E. Hoško, Gospodar Trsata Nikola Frankopan u Svetoj zemlji,
GRUMEL - V. Grumel, L'annexion de rillyricum oriental, de la Sicilie et de la Calabrie Vjesnik Svetišta Marijin, Trsat, 1988., god. 22, br. 2.
au patriarcat de Constantinople, Recherches des sciences religieuses 40 (l 952). HOŠKO 1988b. - E. Hoško, Slika i slikar Gospe Trsatske, Vjesnik Marijin, Trsat, 1988.,
GRUNWALD - R. Griinwald, Quelques interpretrations erronees sur la localisation god. 22, br. 3.
des sieges croates selon les indications du Codex De Administrando Imperio HOYOS - D. Hoyos, Civitas and Latium,. RIDA XXII, 1975.
de Constantin Porphyrogenete, Vznik VII, 1972. HVARSKI STATUT - Š. Ljubić, Statuta communitatis Pharae, MHJSM III, 1883.
GUNJACA 1951. - S. Gunjaca, Historia Salonitana Maior, Rad 283,1951. HZ - Historijski zbornik, Zagreb.
GUNJACA 1973. - S. Gunjaca, Izpravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji I, 1973. IHAD - Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb.
GYORFFY 1970. - G. Gyorffy, Szlavonia, kialakulasak oklevelkritikali viszgalata, LK ILOČKI STATUT - R. Schmidt, Statut grada Doka iz godine 1525, MHJSM XII, 1938.
40,1970.
INCHIOSTRI 1930. - U. Inchiostri, Π Comune e gli Statuti di Arbe fino al secolo XIV,
GYORFFY 1977. - G. Gyorffy, A "lovagszent" uralkodasa (1077-1095), Tsz 20,1977. ASD V, vol. X, 1930. itd. - i tako dalje.
GYORFFY1992. - G. Gyorffy, Diplomata Hungariae Antiquissima, Budapest, 1992. IVANČAN 1931. - Lj. Ivančan, Stanovi zagrebačkih kanonika, VDA V, 1931.
HABERKERN - WALLACH - E. Haberkern - J. F. Wallach, Hilfswortenbuch fur IVANDIJA - A. Ivandija, Stara zagrebačka katedrala, 1060.
Historiker, Miinchen, 1972. IVANIŠEVIĆ 1977. - M. Ivanišević, Čakavski sabor, Split, 1977., hrv. tekst legende
HADŽIJAHIĆ - M. Hadžijahić, Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju, 69-86, bilješke 87-102; lat. tekst 103-121.
Sarajevo, 1970. IVANIŠEVIĆ- M. Ivanišević, Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima
HALLER - J. Haller, Daš Papstrum П, Miinchen, 1965. hrvatskog kraljevstva u: Zvonimir.
HAMM 1952. - J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, Radovi St. 6-8,1952. JAGIČ1911. - V. Jagić, članak u: Enciklopediji slavjanskoj filologiji, Sanktpeterburg, 1911.
HAMM 1960. -J. Hamm,. Staroslavenska čitanja, Zagreb, 1960. JAZU - Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.
HAMM 1971. -J. Hamm, Staroslavenska čitanka, Zagreb, 1971. JELIČ 1906. - L. Jelić, Fontes historicae liturgiae glagolito romanae a XIII ad XIX
HAUPTMANN1929. - L- Hauptmann, Erlauterungen zum Historischen Atlas der saeculum, Veglae, 1906.
osterreichischen Alpenlander 1. Abteilung, 4Teil, Karnten, Krain, Gorz und JELOVINA - D. Jelovina, Starohrvatska baština, Zagreb, 1976.
Lstrien, Wien, 1929. JIČ - Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd.
HAZU - Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (ex JAZU). JIREČEK1962. - V. Jireček, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka,
HR - Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1940. i d. Beograd, 1962.
HEBERHOLD1947. - F-Heberhold, Die Angriffe des Cadalus von Parma auf Rom JIREČEK - RADONIČ - V. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, Beograd, 1952.
1062-1063, Studi Gregoriani 2, Roma, 1947. JOB - Jahresbuch der osterreichischen Byzantinischen Gesellschaft, Wien.
HEINEMANN - L. Heinemann, Geschichte der Normannen in Unteritalien und JORDAN - K. Jordan, Investiturstreit und friihe Stauferzeit (1056-1197), Munchen, 1973.
Sizilien, I i II, Leipzig, 1894. JZ - Jadranski zbornik, Rijeka.
KALIĆ - J. Kalić, Crkvene prilike u srpskim zemljama do stvaranja arhiepiskopije 1219.
godine u: Međunarodni naučni skup Sava Nemanjić-Sveti Sava, Beograd, 1979.
494
Literatura 495
KAMPUŠ - I. Kampuš, Novi prilozi o lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici

pulsanskim benediktincima, HZ XV, 1962. KLAIĆ N. 1970a. - N. Klaić, Knezovi Frankapani kao krčka vlastela, KZ l, Krk, 1970.
KARAMAN - Lj. Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb, 1930. KLAIĆ N. 1971. - N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971.
KARAMAN1963. - Lj. Karaman, Bilješke o staroj katedrali u Zagrebu, Bulletin Zavoda KLAIĆ N. 1972. - N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972.
za likovne umjetnosti JAZU XI, 1-2, 1963. KLAIĆ N. 1976. - N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976.
KAŠIĆ - B. Kašić, Istoria Loretana od sfetae Kuchiae Bogorodičine, ν Rimu, 1617. KLAIĆ N. 1976a. - N. Klaić -1. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku do 1409., Zadar, 1976.
KATIĆ - L. Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira, Zagreb, 1932. KLAIĆ N. 1979. - N. Klaić, Način na koji je nastajalo djelo Historia Salonitana Maior,
KATIČIĆ 1982.-1983 - R. Katičić, Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa VAHD LXXI-LXXIII, Split, 1979.
u aktima ekumenskog koncila u Nikeji godine 787, Filologija 11, Zagreb, KLAIĆ N. 1981. - N. Klaić, Još jednom o Bašćanskoj ploči kao izvoru vladanja kralja
1982.-1983. Zvonimira, VHARP XXIV, 1981.
KATIČIĆ 1986. - R. Katičić, Vetustiores ecclesiae spalatensis memoriae, SP, ser. III, KLAIĆ N. 1981a. - N. Klaić, Tobožnji Ladislavov monasterium sancti Stephani regis
sv. 17, Split, 1986. u Zagrebu, Peristil 24,1981.
KATIČIĆ et al. - R. Katičić, S. Prospero Novak, A. Ribičić u: Sto remek djela, Pisana KLAIĆ N. 1982. - N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982.
riječ u Hrvatskoj, Osijek-Pula, 1986. KLAIĆ N. 1982.-1985. - N. Klaić, Još o prvom "čudu" iz djela Historia Sancti
KAUFMANN - L. Kaufmann, v. Konig u: ERLER. Christofori Martiris, JZ 12, 1982.-1985.
KEKAUMEN - Sovety i rasskazy Kekavmena, izd. G. G. LITAVRINA, Moskva, 1972. KLAIĆ N. 1985. - N. Klaić, Baltazar A. Krčelić (1715-1778), autor tzv. odlomka ljetopisa
KELEMEN - E. Kelemen, Institutiones juriš hungarici II, 2. izd., Budae, 1818. iz 11. stoljeća, CCPIX, 1985.
KEMPF - F. Kempf, Crkva u doba grgurovske reforme u: H. H. Jedin, Velika povijest KLAIĆ N. 1985a. - N. Klaić, Trogir u srednjem vijeku, Trogir, 1985.
Crkve III, Freiburg, Basel, Wien, 1965., prijevod Zagreb, 1972. KLAIĆ N. 1986. - N. Klaić, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII.
KIRAC 1946. - L. Kirac, Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946. (1073-1088 god.), VHARP XXVIII, 1986.
KL - Katolični list, Zagreb. KLAIĆ N. 1988. - N. Klaić, Vinodol, Pazin-Rijeka, 1988.
KLAIĆ N. 1955a. - N. Klaić, Rapski falsifikati, Zbornik Instituta za historijske nauke, KLAIĆ N. 1990. - N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, 1990.
Zagreb, 1955. KLAIĆ V. 1874. - V. Klaić, Ocjena odlomka iz "kronologije ili ljetopisa" Ivana
KLAIĆ N. 1960. - N. Klaić, Miho Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, HZ Arcidakona, Izvjestje o Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske
ХШ,1960. godine 1874, Zagreb, 1874.
KLAIĆ N. 1960a. -N. Klaić, Jadran Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji..., HZ KLAIĆ V. 1882. - V. Klaić, Da li je nekadašnja Slavonija bila izprvice hrvatska ili
ΧΙΠ, Zagreb, 1960. ugarska zemlja, Vienac XIV, Zagreb, 1882.
KLAIĆ N. 1963a. - N. Klaić, Uzroci otpora crkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji KLAIĆ V. 1897. - V. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb, 1897.
(do 1382.), Iz starog i novog Zagreba III, Zagreb, 1963. KLAIĆ V. 1899. - V. Klaić, Povjest Hrvata 1,1899; II, 1900; III, 1904.
KLAIĆ N. 1963b. - N. Klaić, Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije, VAHD KLAIĆ V. 1901. - V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb, 1901.
LXV-LXVL Split, 1963.-1965. KLEN - D. Klen, Arhivska grada u samostanu franjevaca u Košljunu, VHARP XVin, 1973.
KLAIĆ N. 1964. - N. Klaić, Problem vrhovne vlasti nad Dalmacijom, Zbornik Zadar, 1964. KLEN 1970 - D. Klen, Urbar Pazinske grofovije (1498), VHARP XIV.
KLAIĆ N. 1964a. - N. Klaić, U povodu priloga Lj. Karamana itd., HZ XVH, 1964. KNIEWALD - D. Kniewald, Zagrebački liturgijski kodeksi XI.-XV. stoljeća, CS 19,
KLAIĆ N. 1965. - N. Klaić, Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljeću, Zagreb, 1940.
Slovo 15-16,1965. KNIEZSA - S. Kniezsa, Slawische Bestandteile der ungarischen staatlichen und
KLAIĆ N. 1965.-1966. - N. Klaić, Da li je postojala Dalmatinska marka Bečke ilustrirane juridischen Terminologie, SSASH 1/4,1955.
kronike, ZG XIX-XX, 1965.-1966. KOLANOVIĆ 1991. - J. Kolanovic, Crkve i posjedi muranske opatije sv. Ciprijana na
KLAIĆ N. 1965./1966.-1967. - N. Klaić, Diplomatička analiza isprava iz doba narodnih otoku Krku, VIA sv. l (XXXII), Pazin, 1991.
vladara HZ XVIII, 1965., i XIX-XX, 1966.-1967. Д KOS F. - F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev ν srednjem veku L-V., Ljubljana,
KLAIĆ N. 1967a. - N. Klaić, Historia Salonitana maior, Beograd, 1967. јј 1902.-1928.
KLAIĆ N. 1969. - N. Klaić, Nekoliko napomena o Bašćanskoj ploči, Vjesnik KOS M. - M. Kos, O starejši slovanski kolonizaciji ν Istri, Razprave SANU II, 1950.,
bibliotekara Hrvatske XV, Zagreb, 1969. Razred za zgodovinske vede.
496
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Literatura 497
KOSTRENČIĆ 1923. - M. Kostrenčić, Vinodolski zakon, Rad 1923. LITAVRIN- G. G. Litavrin, Pamjatniki srednevekovoj istorii narodov central'noj i
KOSTRENČIĆ 1953. - M. Kostrenčić, O radnji prof. dr. Mihe Barade Hrvatski vostočnoj Evropy, Moskva, 1972.
vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1953.
LK.- Leveltara kozlemenyek, Budapest.
KOŠĆAK - V. Košćak, Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928, LOPAŠIĆ - R. Lopašić, Hrvatski urbari I, Zagreb, 1894.
HZ ХХХШ-XXXIV, Zagreb, 1980.-1981. LUCIJE 1657. - J. Lucius, Vita loannis confessoris episcopi Traguriensis et eius
KOŠUTA 1952. - L Košuta, Izdanja Staroslavenskog instituta, HZ XV, 1952. miracula, Roma, 1657.
KOVACHICH - G. M. Kovachich, Vestigia comitiorum apud Hungaros, Budae, 1790. LUCIJE 1666. - J. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami, 1666.
KOVACHICH 1803. - G. M. Kovachich, Codex authenticus iuris tavernicalis, LUCIJE 1673. - J. Lucius, Memorie di Tragurio ora detto Trau, Venetia, 1673.
Budae, 1803., Vetusta iura civitarum sive iura civilia. LUČIĆ- J. Lučić, Kralj Tomislav i njegovo doba, Nastava povijesti br. 2,1973.
KOVACHICH J. N. -J. N. Kovachich, SyUoge decretorum comitialium, Budae, 1818. LUPI PROTOSPATARI CHRONICON - Lupi Protosp. Chronicon, RIS V.
KOVAČIĆ - S. Kovačić, Splitska metropolija u dvanaestom stoljeću u: Zborniku LUSARDO - BESTA - A. Lusardo - E. Besta, Statuta Veglae, Milano, 1945.
Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb, 1988. LJUBIĆ, - Š. Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke
KRČELIĆ - B. A. Krčelić, De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae republike, MSHSM.
praeliminares, Zagrabiae, 1770. LJUBIĆ 1887.-Š. Ljubić, L'Italia descritta nel libro del re Ruggero compilato da
KRETSCHMAYR - H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, 2, Gotha, 1920. Edrisi/testo arabo pubblicato con versione italiana e note da M. Amari e C.
KUKULJEVIĆ 1852. -1. Kukuljević Sakcinski, Statut otoka Krka od 1388. god., APJ Schiaparelli, Roma, 1883., Rad 85,1887.
Π, 1852.
MALATERRA - G. Malaterra, Hist. sic., RIS V, Medionali, 1727.
KUKULJEVIĆ 1863. -1. Kukuljević Sakcinski, Acta croatica. Listine hrvatske, Zagreb, 1983. MANDIĆ 1957. - D. Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povjesnih izvora, Chicago, 957.
KUKULJEVIĆ 1873. - I. Kukuljević Sakcinski, Putne uspomene iz Hrvatske, MANDIĆ 1957a. - D. Mandić, Gesta regum Chroatorum, Buenos Aires, 1957.
Dalmacije, Arbanije, Krka i Italije, Zagreb, 1873. MANDIĆ 1957b. - D. Mandić, Hrvatski sabor na Duvanjskom polju god. 753., Buenos
KUKULJEVIĆ 1879. -1. Kukuljević Sakcinski, Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata Aires, 1957.
i Srba i njihove krune. Rad 58,1879. MANDIĆ 1963. - D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963.
KURELAC 1969. - M. Kurelac, Lučićev autograf djela "De regno Dalmatiae et MANSI - J. D. Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio.
Croatiae" u vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi, MARGETIĆ 1965c. - L. Margetić, Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim
ZHZ6,1969.
općinama, ZRVI XVI, 1975.
KZ - Krčki zbornik, Krk.
MARGETIĆ 1970. - L. Margetić, Do sinteze. Dometi, god. 3, br. 8,1970.
LANOVIĆ - M. Lanović, Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929. MARGETIĆ 1971. - L. Margetić, Bračno imovinsko pravo prema Krčkom statutu na
LEICHT 1897. - P. S. Leicht, Diritto romano e diritto germanico in alcuni documenti latinskom jeziku, KZ 2,1971.
friulani dei secoli XI, XII e ХШ. Atti dell'Accademia di Udine, Ser. II, IV, 1897 MARGETIĆ 1972. - L. Margetić, Nasljedno pravo descendenata po srednjovjekovnim
= Scritti vari di storia del diritto italiano, vol. Π, Tomo II, Milano, 1948. statutima Šibenika, Paga, Brača i Hvara, ZPFZ XXII, 1972.
LEICHT 1970. - P. S. Leicht, Breve storia del Friuli, Udine, 1970.4 MARGETIĆ 1973. - L. Margetić, Preferiranje djeteta po krčkom, rapskom i drugim,
LEICHT 1933. - P. S. Leicht, Π diritto privato preirneriano, Bologna, 1933. primorskim statutima, VHARP XVIII; 1973.
LENEL- W. Lenel, Die Entstehang der Vorherrschaft Venedigs an der Adria, MARGETIĆ 1975. - L. Margetić, Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim
Srrassburg, 1897.
općinama. ZRVI XVI, l, 1975.
LEO EPISCOPUS OSTIENSIS - RIS IV.
MARGETIĆ 1975b. - L. Margetić, Creske općine u svjetlu isprave od 5. listopada 1283.
LESNY - J. Le^ny, Historia Krolestwa Slowian czyli Latopis Popa Duklanina, i pitanje kontinuiteta dalmatinskih gradskih općina, Radovi 7 IHP, 1975.
Warszawa, 1988.
MARGETIĆ 1976. - L. Margetić, Značenje i porijeklo riječi tepčija i dad, ZRVI XVII, 1976.
LEWALD - U. Lewald, Arbeit schafft Eigentum, Die pastinatio in partem, ein wenig MARGETIĆ 1976a. - L. Margetić, Dokazna sredstva u sudskom postupku na
bekannter italienischer Agrarvertrag des Mittelalters, VSW 39,1955. frankapanskim primorskim posjedima, KZ 7,1976.
!JBERPAPIENSIS1868.-Liberlegis Langobardorum Papiensis dictus, MGH, Legum MARGETIĆ 1978a. - L. Margetić, Najstarije vijesti o borbi krčkih i creskih pučana za
Tomis IV, ed. G. H. PERTZ, Hannoverae, 1868. očuvanje svojih prava, JIČ 1-4,1978.
Literatura 499
MARGETIĆ 1978.-1979a. - L. Margetić, Pristinum-pistrinum, HZ ΧΧΧΙ-ΧΧΧΙΙ, 1978.-1979.

MARGETIĆ 1980. - L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka, 1980. MARGETIĆ 1990a. - L. Margetić, O nekim pitanjima naše ranosrednjovjekovne
MARGETIĆ 1980a. - L. Margetić, Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom povijesti, ZG 44,1990.
kodeksu, VAHD 74,1980. MARGETIĆ 1990c. - L. Margetić, Rijeka, Vinodol, Istra, 1990.
MARGETIĆ 1980c. - L. Margetić, Vjerodostojnost vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji MARGETIĆ 1990d. - L. Margetić, Iz ranije povijesti Trogira, HZ XLIII, 1990.
u XI. st., ZRVI XIX, 1980. MARGETIĆ 1991. - L. Margetić, "Provincijalni arhonti" Taktikona Uspenskog (s osobitim
MARGETIĆ 1982.-1985. - L. Margetić, Događaji u Hrvatskoj i Dalmaciji u svjetlu do obzirom na arhonta Dalmacije), ZRV XXIX-XXX, Beograd, 1991 . = RZZ 34,1992.
sada neiskorištene vijesti o Rabu, JZ 12, 1982.-1985. MARGETIĆ 1991. - L. Margetić, Recenzija rada N. Klaić 1990., HZ XLV, 1991.
MARGETIĆ 1982. - L. Margetić, Kekaumenos Dobronja, ein kroatischer Herrscher des MARGETIĆ 1993. - L. Margetić, O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice
XI Jahrhunderts, ZRVI XXI, 1982. pape Grgura IX. iz 1227., Radovi FF 26,1993.
MARGETIĆ 1982a. - L. Margetić, Zemljoradnički zakon (Nomos georgikos), ZPFR 3,1982. MARGETIĆ 1993a. - L. Margetić, Zagrebački monasterij, CCP XVII., 1993.
MARGETIĆ 1982b. - L. Margetić, Vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XII. stoljeću MARGETIĆ 1994. - L. Margetić, Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka
i njegovi izvori, HZ XXXV, 1982. pitanja, HZ 47,1994.
MARGETIĆ 1983. - L. Margetić, Marginalije uz rad V. Košćala, HZ XXXVI, 1983. MARGETIĆ 1994a. - L. Margetić, Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i
MARGETIĆ 1983a. - L. Margetić, La distruzione di Trau da parte dei Saraceni nella Slavonije, CCP, god. XVII., br. 34,1994.
prima meta del secolo ΧΠ u: Histrica et Adriatica, Trieste, 1983. MARGETIĆ 1995. - L. Margetić, O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru, RZZ
MARGETIĆ 1983b. - L. Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Stvarna prava, 37,1995.
Zagreb-Rijeka-Čakovec, 1983. MARGETIĆ 1996. - L. Margetić, Regmim Croatiae et Dalmatiae u doba Stjepana II.,
MARGETIĆ 1983c. - L. Margetić, Porijeklo načela paterna paternis u srednjovjekovnim Radovi HPZ 29,1996.
pravnim sustavima na jadranskoj obali, ZPFZ 33,1983., 131-140. MARGETIĆ 1996a. - L. Margetić, Istra i Kvarner, izbor studija, Rijeka, 1996.
MARGETIĆ 1983d. - L. Margetić, Histrica et Adriatica, Trieste, 1983. MARGETIĆ 1997. - L. Margetić, Hrvatska država u doba narodnih vladara u:
MARGETIĆ 1984.-1985. - L. Margetić, Opća povijest prava, 2. izd., Rijeka, 1984.-1985. Hrvatska i Europa, sv. L, Zagreb, 1997.
MARGETIĆ 1984. - L. Margetić, Pravni i povijesni aspekti pohoda mletačkog dužda MARGETIĆ 1997a. - L. Margetić, Iz ranije hrvatske povijesti, Split, 1997.
Petra II. Orseola u Dalmaciju u 1000. godini, ZPFR 5,1984. MARGETIĆ 1998. - L. Margetić, Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina, CCP
MARGETIĆ 1985. - L. Margetić, Međunarodni položaj Hrvatske oko 1075. godine 41, god. XXII, Zagreb, 1998., 1-30.
(Petar Krešimir IV. i Amico), ZPFR 6,1985. MARGETIĆ 1998a. - L. Margetić, Opća povijest prava i države, Rijeka, 1998.
MARGETIĆ 1985a. - L. Margetić, Accenni ad alcuni istituti del diritto privato sulle MARGETIĆ - MARŠAVELSKI - L. Margetić - M. Apostolova Maršavelski, Hrvatsko
due sponde adriatiche nell'Alto medio evo, Le relazioni tra le due sponde srednjovjekovno pravo - vrela s komentarom, Zagreb, 1990.
adriatiche, Roma-Spoleto, 1985. = Trgovački odnosi između dvije jadranske MARINI - G. Marini, I papiri diplomatici, Roma, 1805.
obale u ranom srednjem vijeku i uloga mediatora, ZPFR 7,1986. > MAROVIĆ - I. Marović, O godini razorenja Salone, Kulturna baština 21, Split, 1991.
MARGETIĆ 1986a. - L. Margetić, Toparque, tep'ci (topoteretes) et dad en Croatie au MATANIĆ- A. Matanić, De arigine tituli "Dalmatiae ac totius Croatiae primas" Romae-
Xie siecle, REB 44, Pariš, 1986. Sublaci, 1952. .
MARGETIĆ 1987 - L. Margetić, Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab (l 071.), HZ MAYER - A. Mayer, Duklja i Dioklecijan, VAHD LIV-LIX, Split, 1954.-1957.
XL,1987. MAYER 1951. - A. Mayer, Kotorski spomenici, Prva knjiga kotorskih notara od god.
MARGETIĆ 1988a. - L. Margetić, Ugovor mletačkih i italskih gradova contra 1326-1335, Zagreb, 1951.
generationes Sdavorum (840.), HZ XXV, 1988., 217-235. MAYER - E. Mayer, Die dalmatisch-istrische Munizipalverfassung im Mittelater und ihre
MARGETIĆ 1989. - L. Margetić, O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća (s romischen Grundlagen, ZS, GA XXTV, 1903. = La costituzione municipale dalmato-
osobitim obzirom na Osor), HZ XLII, 1989. istriana nel medio evo e le sue basi romani, AMSIXXII, 1907.
MARGETIĆ 1989a. - L. Margetić, La Legge Agraria, Accenni ad alcuni problemi della MAŽURANIĆ - V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb,
storia del diritto, RSB V, (1985), 1989. 1908.-1922.
MARGETIĆ 1990. - L. Margetić, Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj MCZ - Povijestni spomenici slob. kralj, grada Zagreba, ed. I. K. Tkalčić, I i dalje, 1888.
Hrvatske, ZPFZ 40,1990. i dalje.
500 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Literatura 501
MEYER - P. Meyer, Juristische Papyri, Berlin, 1920. OIKONOMIDES - N. Oikonomides, Les listes de preseance byzantines des IXC sičcles,
MGH - Monumenta Germaniae historica Pariš, 1972.
- Diplomata - Diplomata OSTOJIĆ - I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 1964. l, 1963. II1964.
- Epp. - Epistolae OSTROGORSKI1949. - G. Ostrogorski, Serbskoe posol'stvo k imperatoru Vasiliju
- Scriptores - Scriptores II, Glas Srpske akademije 193,1949.
MHEP - Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis OSTROGORSKI 1951. - G. Ostrogorski, Urum-Despotes, Die Anfange der Despotes-
MHEZ - Monumenta historica episciopatus Zagrabiensis I i II, zagreb, 1873. wiirde in Byzanz, BZ 44,1951. = Urum-despot, počeci despotskog dostojanstva
MJHSM - Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, Zagreb. u Bizantiji u: Iz vizantijske istorije i prosopografije, Beograd, 1970.
MIJUŠKOVIĆ - S. Mijušković, Ljetopis Popa Dukljanina, Titograd, 1967. OSTROGORSKI 1953. - G. Ostrogorski, Taktikon Uspenskog i Taktikon Beneševića,
MIHALJIČ - STEINDORFF - R. Mihaljić - L. Steindorff, Namentragende Stein- O vremenu njihovog postanka, ZRVI 2,1953.
schriften in Jugoslawien vom Endedes 7. bis zurMitte des 13. Jahrhunderts,
OSTROGORSKI - STEIN - G. Ostrogorski - E. Stein, Die Kronungsordnungen des
Wiesbaden, 1982.
Zeremonienbuches, Byzantion 7,1932.
MIOG - Mitteilungen des Instituts fur osterreichische Geschichtsforschung, Wien.
PANERAI-A.Panerai,Sudiunanticocontrattoagrarioche rivive nel mezzogiomo d'Italia,
MITIS 1925. - S. Mitis, Storia dell'Isola di Cherso-Ossero (476-1409), AMSI XXXVII,
Parenzo, 1925. Annali della Facolta di Agraria, Pubblicazione dell'Universita di Bari 6,1948.
MITIS - S. Mitis, La contea di Pisino dal decimosesto al decimonono secolo, PARTHEY-G. Ра1Љеу,Н1егосЦз5упесоети5е1№пНаеСгешеф15сорагшп, Berlin, 1966.
AMSI XVII. PAŠKI STATUT - Statuta communitatis Pagi, Venetiis, 1637.
MOGUŠ1967. - M. Moguš, Riječ-dvije o Bašćanskoj ploči, Kolo 4, god. V, Zagreb, 1967. PERIČIĆ - E. Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis popa Dukljanina,
MOGUŠ1997. - M. Moguš, Bašćanska ploča u našoj znanstvenoj literaturi u: Zvonimir. Zagreb, 1991.
MOLNAR - E. Molnšr, Problem etnogeneze i drevnei istorii vengerskoga naroda, PEROJEVIĆ 1922. - M. Perojević, Ninski biskup Teodozije, VAHD, 1922.
SHASH13. PEROJEVIĆ 1939. - M. Perojević, Ninski biskup u povijesti hrvatskoga naroda,
V1ONTICOLO - G. Monticolo, Cronache veneziane antichissime I, Roma, 1890. Zagreb, 1939.
tfOREA - D. Morea, Π Chartularium del monastero di Conversano, Montecassino, PRAGA 1926. - G. Praga, recenzija knjige N. Brusic, Otok Rab, ASD 1,1926., 178 i d.
1892. PRAGA 1926a. - G. Praga, Josip Nagy, Tradicija isprava itd., AMSD I.
vlOŠIN - V. Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950. PRAGA 1927. - G. Praga, Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,
.1SHSM - Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Zagreb. AMSD II, Žara, 1927.
4AGY 1923. - J. Nagy, Tradicija isprava hrvatske narodne dinastije izdanih u korist PRAGA 1929. - G. Praga, Lo "scriptorium" dell'abbazia benedettina di San Grisogono
Zadarskog samostana sv. Krševana u: Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1923., in Žara, AMSD VII, 1929.
430-444. PRAGA 1931. - G. Praga, La traslazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre
IDI - Nuovo Digesto Italiano. normanne in Adriatico, ASD, god. VI, vol. XI, 1931.
ГЕМЕТН-ERHLICH - VOJVODA - D. Nemeth-Ehrlich - B. Vojvoda, Katalog. PRAGA 1942. - G. Praga, La Chiesa di Roma ed i Croati u: Italia e Croazia, Roma,
FIKOLAJEVIĆ- I. Nikolajević, "Salona Christiana" u VI i VII veku, VHAD LXXII-
1942., 187-227.
LXXIII, Split, 1979.
PRAGA 1954.- G. Praga, Storia di Dalmazia, terza edizione, Padova, 1954.
OUAILLES - DADM - P. Nouailles - A. Dain, Les Novelles de Leon Le Sage, Pariš, 1944.
PROKIĆ - B. Prokić, Die Zusatze in der Handschrift des Johannes Skylitzes, Codex
OVAK - G. Novak, Povijest Splita I, Split, 1975.
Vindobonensis hist. graec. LXXIV, Munchen, 1906.
OVAK V. 1959. - V. Novak, Zadarski kartulaer, Zagreb, 1959.
OVAK V. - V. Novak, Scriptura beneventana, Zagreb, 1920. PROKOP - O. Veh, Prokop, Gotenkriege, Munchen, 1966.
OVAKOVIĆ - S. Novaković, Prvi osnovi slovenske književnosti medu balkanskim RAPSKI STATUT - U. Inchiostri - A. G. Galzigna, Gli Statuti di Arbe, AT vol. XXIII,
Slavenima, Beograd, 1893. a. 1889.-1900.
OVAKOVIĆ R-R. Novaković, Gde se nalazila Srbija od Vn do XHveka, Beograd, 1981. RAČKI1857. - F. Rački, Viek i djelovanje Sv. Ćirila.i Methoda slovjenskih apostolov,
OVELLAE - Novellae lustiniani, ed. R. SCHOELL - G. KROLL, Berolini, 1928. Zagreb, 1857.
DVELLAE CONSTITUTIONES - E. K. Zacharia v. Lingenthal, Jus Graeco-Romanum. RAČKI 1865. - F. Rački, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku povjest srednjega
Lipsiae, 1957. vieka. Književnik II, Zagreb, 1865.
\K - Osterreichisches Archiv fur Kirchenrecht, Wien. RAČKI 1874. - F. Rački, Istraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih, Rad 26,1874.
Literatura
RAĆKI 1874a.- F. Rački, Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost, Rad 27,1874.
(drugo izdanje, Beograd, 1931.). SCHREINER - P. Schreiner, Der Dux von Dalmatien und die Belagerung Anconas
RAČKI 1875. - F. Rački, Staro-hrvatski glagolski natpis u crkvi sv. Lucije kod Baške im Jahre 1173, Byzantion XLI, 1971.
na Krku, Starine VII, 1875. SCHMITZ-KALLENBERG - L. Schmitz-Kallenberg, Die Lehre von den Papsturkunden
RAČKI 1881. - F. Rački, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni obseg i narod, Rad u: Urkundenlehre, Leipzig-Berlin, 2. izd., 1913.
56, 1881. SCHNETZ - J. Schnetz, Ravennatis Anonimi Cosmographia, Lispiae, 1940.
RAČKI 1888. - F. Rački, K pitanju o proslavi osamstogodišnjice osnutka zagrebačke SEPPELT - F. X. Seppelt, Papstgeschichte von den Anfangen bis zur Gegenwart, 1940.
biskupije, KL 24,1888. SHASH - Studia historica Academiae scientiarum Hungaricae, Budapest.
RAD - Rad JAZU (HAZU). SIMON MAGISTER - Simon Magister, CSHB, 1838., ed. E. BEKKER.
RADOJČIĆ - N. Radojčić, Kako su nazivale Srbe i Hrvate vizantiski istorici XI i XII SKILICA - J. Scylitzae, Synopsis Historiarum, Berolini et Novi Eboracii, ed. I. THURN.
veka Jovan Skilica, Nicefor Brijenije i Jovan Zonara, Glasnik Skopskog SKILIČIN NASTAVLJAČ - Georgius Cedrenus loannis Scylitzae ope ab I. Bekkero
naučnog društva 2,1917. suppletus et emendatus II, Bonnae, 1839.
RADOLPHUS - Gesta Tancredi, RIS V. SKOK - P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, Zagreb, 1950.
RADOVI FF - Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. SLAMNIG 1981. - I. Slamnig, Hrvatska versifikacija, Zagreb, 1981.
RADOVI IHP - Radovi Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb. SMIČIKLAS - T. Smičiklas, Poviest hrvatska, Zagreb, 1882.
RADOVI ST. - Radovi Staroslavenskog instituta u Zagrebu. SP - Starohrvatska prosvjeta, Zagreb/Split.
RADOVI ZHP - Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb. SPLITSKI STATUT -J. Hanel, Statuta et leges ciuitatis Spalati, MHJSM II.
RAINERIUS DE PERUSIO - Ars notariae, BIMA, vol. II, 1892. STAMAĆ - A. Stamać, "Bašćanska ploča" kao književno djelo, Croatica XVIII, br. 26,
RAPANIĆ - Ž. Rapanić, Bilješke uz četiri Branimirova natpisa, SP, Ш. serija, sv. 11,1981. 27, 28, Zagreb, 1987.
RAZPRAVE - Razprave SANU, Ljubljana. STANISAVLJEVIČ - M. Stanisavljević, Baranove zemlje, VDA XI, 1945.
RĐA - Rivista di diritto agrario. STATUTA CAPITULIZAGRABIENSIS- J. K. Tkalčić, Statuta capituli Zagrabiensis
RE - Realenyclopadie der classischen Altertumswissenschaft (G. Wissowa, W. Kroll, saec. XIV, Monumenta historiae episcopatus Zagrabiensis, Zagreb, 1874.
K. Mittelhaus, K. Ziegler). STEINDORFF 1984. - L. Steindorff, Die dalmatinischen Stadte im 12. Jahrhundert,
REB - Revue des etudes byzantines. Koln-Wien, 1984.
RENDIĆ-MIOČEVIČ - D. Rendić-Miočević, Branimir, EJ 2,1942. STEINDORFF 1985. - L. Steindorff, Die Synode auf der Planities Đalmae, MIOG XCIII,
RIS - L. A. Muratori, Rerum italicarum scriptores. Wien-Koln-Graz, 1985.
RHD - Revue historique de droit frangais et etranger, Pariš. STEINDORFF 1988. - L. Steindorff, Die Vita beati lohannis Traguriensis als Quelle zur
RIDA - Revue Internationale des Droits de TAntiquite, Bruxelles. Geschichte der dalmatinischen Stadt Trogir im 12 Jahrhundert, Siidost-
RITIG - S. Ritig, Povijest i pravo slovenštine, Zagreb, 1910. forschungen XLVII, 1988.
RSB - Rivista di Studi Bizantini e Slavi, Bologna. STIPIŠIĆ - J. Stipišić, Diplomatička analiza Krešimirove darovnice o Maunu iz 1069.,
RZZ - Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, Zadar. Pomorski zbornik 7,1969.
ŠAL VIOLI - G. Salvioli, Storia della procedura civile e criminale u: Pasquale del Giudice, STIPIŠIČ - ŠAMŠALOVIĆ - J. Stipišić - M. Samšalović, Isprave u Arhivu Jugoslavenske
Stona del diritto italiano, vol. IIL Parte prima, Milano, 1925. akademije, ZHI, vol. 3,1960.
SCHIEFER - Th. Schiefer, Die Urkunden Lothars I und Lothars Π, Berlin-Ziirich, 1966. STRGAČIČ 1943. - A. Strgačić, Cella sancti Johannis in Tilago, ČHP 4,1943.
SCHMID - H. F. Schmid, Die Grundzuge und Grundlagen der Entwicklung des STROHAL I. 1911. - I. StrohaL, Otkupno pravo u starih Hrvata, Rad 189,1911.
kirchliche Zehnirechts auf kroatischem Boden wahrend des Mittelalters, STROHAL 1911. - R. Strohal, Glagolska notarska knjiga vrbničkog notara Ivana
Šišićev zbornik, Zagreb, 1929. Stašića, Zagreb, 1911.
SCHMID 1922. - H. F. Schrnid, Der Gegenstand des Zehnstreites zwischen Mainz und STROHAL 1912. - R. Strohal, Glagolski natpis u crkvi sv. Lucije kod Baške na otoku
den Thuringern im 11. Jahrhunderts und die Anfange der decima constituta Krku, VHAD, N. S. XII, 1912.
in ihrer kolonisationgeschichtlichen Bedeutung, ZS, GA 43,1922. STUTZ - V. Stutz, Daš karolingische Zehntgebot, ZS GA 29,1908.
SCHMID 1956. - H. F. Schmid, Byzantinisches Zehntwesen, JOB, 1956. SZ - Senjski zbornik.
SCHIMIDT - L. Schmidt, Die Ostgermanen, Miinchen, 1966. SZENTIRMIAI - A. Szentirmiai, Uber die angebliche Apostolische Legation Stephans
der Heiligen, OAK, 1958.
504 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Literatura 505
SZENTPETERY - J. Szentpetery, Az Arpad-hazi kiralok okleveleinek kritika i TKALČIĆ 1875. - I. K. Tkalčić, Dva odlomka za poviest grada Zagreba u XIV, vieku,
jegyzeke (Regesta regum stirpis Arpadianae critico-diplomatica). Tomus I, I St 7,1875.
kotet, 1001-1270,1. Fuzet, Budapest, 1923. TKALČIĆ 1889. i d. - I. K. Tkalčić, Povjestni spomenici slob. kralj, grada Zagreba,
ŠANJEK - F. šanjek. Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 2. izd., Zagreb, 1993. Zagreb, 1889. i d.
ŠIBENSKI STATUT - Volumen statutorum, legum et reformationum civitatis TOMA - F. Rački, Thomas Archidiaconus Historia Salonitana, MSHSM III, 1891. V. i
Sibenici, Venetiis, 1608.; Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, Toma Arhidakon, Split, 1977. (prijevod V. Rismondo).
Šibenik, 1982. TRIP. - S. Verboczy, Tripartitum opus juriš consuetudinarii u: CIH.
ŠIŠIĆ 1901. - F. Šišić, Studije iz historije anžuvinske dinastije, VZA III, 1901. TROGIRSKI STATUT - I. Strohal, Statutum et reformationes civitatis Tragurii,
ŠIŠIĆ 1901a. - F- Šišić, Lažne, krivo određene i nikako određene izprave za hrv. povjest MHJSM X, 1915.; usp. A. CVITANIĆ, Statut grada Trogira, Split, 1988.
(1102-1400), VZA, 1901.
Tsz - Tortćnelmi Szemle, Budapest.
ŠIŠIĆ 1913. - F. Šišić, Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, VHAD XIII, 1913. UDINA - R. Udina, Π Placito di Risano, Istituzioni giuridiche e sociali dell'Istria durante
ŠIŠIĆ 1914a. - F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb, 1914. il dominio bizantino, AT vol. XVII, III Serie, XLV della Raccolta, Trieste, 1932.
ŠIŠIĆ 1917. - F. Šišić, Geschichte der Kroaten, Zagreb, 1917. VAHD - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Zagreb.
ŠIŠIĆ 1925. - F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925. VALENZI1933. - F. Valenzi, II contratto di piantagione (mugarsa) in diritto mussul-
ŠIŠIĆ 1928. - F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd, 1928. mano e nella consuetudine della Libia, RĐA, 1933.
ŠIŠIĆ 1962. - F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, 3. izd., Zagreb, 1962.. VASSILICH - G. Vassilich, Statuti della citta di Veglia, AMSI 1,1885., II, 1886.
ŠIŠIĆ 1944. - F. Šišić, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102 - 1301). VDA - Vjesnik kr. Državnog arkiva u Zagrebu.
Prvi dio: (1102-1205), Zagreb, 1944. VDAR - Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci.
ŠTEFANIĆ1936. - V. Štefanić, Opatija sv. Lucije u Baski, CS 6, br. 11-12, Zagreb, 1936. VELNIĆ - T. Velnić, Košljun kod Punta na otoku Krku, Đakovo, 1966.
ŠTEFANIĆ 1941. - V. Štefanić, Bašćanska ploča, HE II, 1941. VHAD - Vjesnik hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb.
ŠTEFANIĆ 1955. - V. Štefanić, Bašćanska ploča, EJ l, 1955. VHARP - Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Rijeka-Pazin.
ŠTEFANIĆ 1969. - V. Štefanić, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska VILJEM APULSKI - RIS V.
epigrafika. Slovo 18-19, 1969. VITA ALEXANDRI - Vita Alexandri II, RIS III.
5TEFANIĆ et al. - V. Štefanić, B. Grabar. A. Nazor, M. Pantelić, Hrvatska književnost VIZ - Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Beograd.
srednjega vijeka (Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 1), Zagreb, 1969. VOGT - A,. Vogt, Le livre des ceremonies I, Pariš, 1967.
5TOKALO - G. Štokalo, Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447-1455), CCP V, 1981. VSW - Vierteljahrschrift fur Sozial-und Wirtschaftsgeschichte.
5UFFLAY - M. Sufflay, Janos Gercsei fdesperes kronikaja toredekerol, Szazadok 38, WINKELMANN - F. Winkelmann, Byzantinische Rang- und Amterstruktur im 8 und
Budapest, 1904. 9 Jahrhundert, Berlin, 1985.
>UFFLAY 1905. - M. Sufflay, A kšt Arbei iker oklevel, Szazadok 39,1905. YRNERI FORMULARIUM - BIMA, vol. 1,1930.
>UFFLAY 1913. - M. Sufflay, Acta et diplomata Albaniae mediae aetatis illustrantia ZACOS - VEGLERY - G. Zacos - A. Veglery, Byzantine Lead Seals, Basel, 1972.
I, Vindobonae, 1913. ZADAR ZBORNIK - Zadar Zbornik, Zagreb, 1964.
.URMIN - Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, MHJSM VI., Zagreb, 1898. ZAYTAY -1. Zaytay, Introduction a l'etude du droit hongrois, Pariš, 1953.
iVAB - M. Švab, Prilog kritici regesta pisma ugarskog kralja Ladislava monte- ZBORNIK 1944. - Kulturno-povjestni zbornik zagrebačke nadbiskupije u spomen 850-
cassinskom opatu Oderiziju, HZ XXXI-XXXII, 1978.-1979. godišnjice osnutka, I, Zagreb, 1944.
»VAB 1982. - M. Švab, Prilog kritici "Kronologije", djela pripisanog arhidakonu ZBORNIK FF - Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Goričkom Ivanu, HZ XXXV, 1982. ZBORNIK TOMISLAV - Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1925.
"ANODI - Z. Tanodi, Izprave zagrebačkih biskupa Stjepana I i Stjepana Π, Zbornik 1944. ZBORNIK ZADAR - Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru.
"AKTIKA LAVA VI. MUDROG - Patrologia graeca 107. ZČ - Zgodovinski časopis, Ljubljana.
ΉΕΟΡΗΑΝΙCHRONOGRAPHIA - ed. C. DE BOOR, Lipsiae, 1883. ZHI - Zbornik Historijskog instituta, Zagreb.
HEOPHANUS CONTINUATUS - CSHB, 1938., ed. E. BEKKER. ZHZ - Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb.
ΊΜΟΝ - A. v. Timon, Ungarische Verfassungs - und Rechtsgeschichte, Berlin, 1904. ZJAĆIĆ - M. Zjačić, Knjiga riječkog notara i kancelara Antuna de Renno de Mutina,
(1436-1461), VHARP V, Rijeka, 1959.
ZJAČIĆ 1973. - M. Zjačić, Posjedovni odnosi porečke crkve od VI do XVI stoljeća, JZ

VIII, 1973.
ZLATNA KNJIGA GRADA SPLITA - sv. I, ed. V. GLIGO et al., Split, 1996.
ZPFR - Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci.
ZPFZ - Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu.
ZRVI - Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd.
ZS - Zeitschrift der Savigny-Stiftung fur Rechtsgeschichte - RA: Romanistiche
Abteilung - GA: Germanistische Abteilung
ZVONIMIR - Zvonimir, kralj hrvatski, Zagreb, 1997.
ŽAGAR 1997. - M. Žagar, Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Zagreb, 1997.
KAZALA
1. KAZALO OSOBA
Adalbert, vojvoda koruški 454 Bazilije II. car 27, 56, 57,178, 298
Adalbert, vojvoda od Toskane 236 Bela II., hrv.-ug. kralj 205, 260,
Adelgis, beneventanski vojvoda 236 Bela III., hrv.-ug. kralj 114,317-320,345
Ajo, lang. vojvoda 133 Bela IV., hrv.-ug. kralj 312, 313, 320,
Ajon, benevenstanski vojvoda 242 330, 339, 341, 343, 346, 348
Akoncije, papin legat 395 Bela, sin Andrije 331
Aleksandar II, papa 55, 73, 85, 86, 88, Belletto Falieri, rektor 220
97, 117, 118,122,181-185,187-189, Berengar, car 172
191,192,194,195,329,414,453,458 Bernard, biskup 316
Aleksandar III., papa 329 Blaž, notar 14
Aleksije, car 71 Bodin, vladar Duklje 95
Aleksije, patrijarh 55, 458 Boioanus, katepan 57,59
Alkuin 40 Bonifacije VIII., papa 312
Almarius, vesprimski biskup 254 Borna, vojvoda 277
Almoš 12,307,365,379 Branimir, vojvoda 7,11, 227, 238-242,
Amico, normanski grof 15, 301, 293, 244- 249,285, 286, 298,412
363, 451,452,456 Braslav, vojvoda 12, 267-269, 287
Andrea, zad. prior 67
Andrija II, kralj 30, 39, 33, 256, 313, Celestin III., papa 389
327-329,331,333,334,336,337,340, Contareno, dužd 215
342- 344,346,348 Cosma, splitski prior 61
Andrija III., kralj 309, 312- 314
Andrija Posmrče, sin Andrije II. 312 Dabral, splitski nadbiskup 61, 398
Andrija, vojvoda 317, 328 Damiani Petar 53, 55, 59, 68,458-460
Antonio de Murano, slikar 435 David, ug. vojvoda 254
Antun de Renno de Murina, notar 433, Deša, sin Uroša 98
435 Deša, veliki srpski župan 99
Arnulf, car 269, 270,287 Desila, župan 13,351,356,359,360,377,
Augustin Kažotić, biskup zgb. 315 378,385,382,465
Azinarije, gotski vojvoda 130 Dioklecijan, car 109,161
Dobronja, toparh 8,58,59, 66, 67
Bartol, krčki knez 353, 419 Dobrovit, opat 14,351,374,375,377-379
Bazilije L, car 173, 230, 231, 232, 235, Domagoj 233, 234, 237, 244-246
242- 243, 248, 285, 286 Domana, biskup 222, 463
509
510
Kazalo osoba 51 l
Domenico Flabiano, dužd 57

Gradić 91
Domenico Orseolo, dužd 57 Ivan, kardinal, papin legat 182,184 Kosmat, knez 351, 379, 385
Grgur IX, papa 12, 257, 297, 327, 330, Ivan, krčki biskup 417, 420
Dominik, zgb. biskup 316, 317 334- 338, 340, 343 Koštica Juraj, rapski biskup 23,211-212,
Dominik, opat košljunski 447, 448 Ivan, papin legat 189 462
Grgur VII12, 70, 85, 86, 88, 92, 94, 300-
Držiha, opat 351,357,369,374,377,378, 303, 306, 364 Ivan, trog. biskup 199, 204, 205 Kozma, prezbiter 62
385 Ivan. split. nadbiskup 159,186 Kozma, vesprimski biskup 254, 256
Grgur VII., papa 12, 70,92,94,300,301
Držislav 141,142,145-147,175-298 Izanacije, dux Dalmatiae atque Diocliae Krešimir Suronja, hrv. kralj 56, 57, 59,
Grgur, barski biskup 9, 93, 97, 112
Dujam, krčki knez 353,354 114,115 60, 62, 67,103,146,147,178,
Grgur, prior zadarski 408
Krešimir II. 388
Eduard, engl. kralj 86 Gualterije, splitski kanonik 112 Jula, palatin 254
Guiscard Robert 362-364 Justin II-, car 172 Ladislav IV 312-314,321, 429
Emerik, hrv.-ug. kralj 317,327,328,331,
339, 341, 346 Gyula, palatin 256 Justin, biskup 149 Lambert, vojvoda od Spoleta 236
Justinijan, car 129,172 Lav VI., car 14,147, 266, 413, 414
Fabijan, nadbiskup bački 254 Hadrijan L, papa 137
Lav VI., papa 125
Falieri Ordelafo, dužd 353 Hadrijan II., papa 232 Kalisto III., protupapa 116, 439
Ljudemišl, ujak vojvode Borne 277
Fancika, Ladislavov delegat 262 Hadrijan III., papa 242 Karlman 236, 280, 286 Ljudevit Posavski 27, 274,
Felicijan, ostrogonski nadbiskup 260 Hadrijan IV, papa 110 Karlo Ćelavi, zapadnofranački kralj
Lotar, italski kralj pa čari 48. 276, 278
Ferdinand, kralj 47 Hamurabi 11, 209 236, 276
Lovro, splitski nadbiskup 165,186,301,
Ferdinand, nadvojvoda 47 Harold od Wessexa, earl 86 Karlo I., hrv.-ug. kralj 32-35,37,40,312, 305
Filip, biskup 315 Henrik II., car 57 320,321
Ludovik L, hrv.-ug. kralj 91,148
Focije, patrijarh 232,236 Henrik IV. kralj, pa car 12, 85,187,188, Karlo II., zapadnofranački vladar 237
Ludovik II., car 236, 247, 278
Fridrik Barbarosa, car 116 257,258,292,301,302,303,364,365 Karlo III., car 229, 287
Ludovik III., kralj pa car 229
Fridrik Celjski 431,432 Henrik, ban 32 Karlo Veliki 40,172,173
Ludovik Njemački 276, 280, 281,285
Hermolais Juraj, rapski biskup 211,366 Karlo, kralj Sicilije 312
Gaj, papa 161 Ludovik Pobožni, car 276, 277
Honorije II., protupapa 187, 188, 192, Klement III. Wilbert, protupapa 11,94,
Gaudencije, osorski biskup 8, 53-55, 197 95,257, 258,263,303,306,329,364- Madije, prior zadarski 408
458-459 Honorije III., papa 324, 328, 333, 340 365,389
Majnard, papin legat 87,182,183,186,
Gaudije, splitski nadbiskup 205 Honorije, šal. nadbiskup 149 Knežič Gašpar 435,436 192,195
Gentilis, kardinal, papin legat 216,217, Kocelj 246, 275 Maksim, izabrani salon, nadbiskup 131
320,321 Ignacije, patrijarh 236 Koloman, hrv.-ug. kralj 13,30,204,206, Marin, papa 242
Gerard, siponski nadbiskup 363 Inocent II., papa 205 263, 311, 365,379,380,399 Martin Frankapan 434, 435, 436
Geza L, ug. vladar 60,311 Inocent III., papa 328, 333, 396 Koloman, vojvoda 297
Inocent IV. 191 Martin V., papa 15, 429-431, 436, 438,
Geza II., hrv.-ug. vladar 110,163 Komnen Aleksije, car 215 439
Geza, vojvoda 215,290,321 Ivan VIII. Frankapan, 282,283, 447 Komnen Emanuel, car 9, 98, 99, 109, Martin, opat 132,133, 160
Girard, papin legat 388 Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup 110,114,115,116,117 Matilda, grofica 302
Gojslav, brat Krešimira III., 8,56,57,59, 128,139,140,162,165 Komnen Izak, car 105 Mauricije, car 131,147
103,178,184 Ivan IV, papa 133,139,160 Konrad II. 454
Metod, nadbiskup 300
Gojslav, brat P. Krešimira IV. 78,84,86- Ivan VIII., papa 150, 229,236-239, 242, i Konstantin Duka l, 114,115
246, 281,284, 285, 286 Michieli Andrija, rapski knez 220
88 Konstantin Monomah, car 66, 68, 228
Ivan X., papa 120 Michieli Dominik, dužd 353, 367
Gotopoldo, akv. patrijarh 194 Konstantin Porfirogenet, car 172
Michieli Marko, rapski knez 218, 219
Gottschalk 230,277 Ivan, biskup zagrebački 314, 315 Konstantin V., car 135
Ivan, dad 388 Michieli Vitalis, dužd 353
Konstantin VI., car 173
Mihac, ban 33, 34
5Π
Mihajlo Boris, bug. vladar 279, 280 Petar II. Orseolo, dužd 55, 233 Sigindunus, zagorski biskup 259 Tomislav, hrv. kralj 10, 12, 122, 146,
Mihajlo II., car 276 Petar Kandijan, dužd 243, 244, Silvestar II., papa 258 159,169-175, 273, 298
Mihajlo III., car 230, 231, 285 Petar Krešimir IV. 8, 10, 14, 59, 69, 70, Simeon, bugarski vladar i car 266, 268- Totila, gotski vovoda 127,130
Mihajlo Paflagonac, car 58,59 73-78, 84-90, 96, 104-105, 107, 184, 270, 296, 298 Treguan, arcidakon pa trog.biskup 11,
Mihajlo VII, Duka car 104 186,189,195-197,291,286,292,300, Stefan Vojislav, toparh 58 201-204, 206, 207
Mihajlo, zagr. biskup 314,315 301,362,363,372,388,389,396,403, Stjepan della Rovere, riječki kapetan Trpimir, vojvoda 147,148,230,235,245,
407, 412-415, 453-454, 466 436 246, 277, 278, 279, 280, 411
Mihajlo, zahumsnki vojvoda 122,154
Petar, kardinal, papin legat 301 Stjepan II., hrv. kralj 96, 260, 304-306,
Mislav, vojvoda 148, 245,277, 278 Ugrin, biskup zgb. 318
Mladen Šubić 219 Petar, nadbiskup 167 364, 379
Petar, rapski biskup 222 Stjepan II., biskup zgb. 316, 327-329, Ulfo 10,180-182,184,186,188-194,196,
Mojmir, moravski vojvoda 275 197
Muncimir 147, 229,246 Petar, splitski nadbiskup 147 340, 345,
Pietro Centranico, dužd 57, 214 Stjepan II., papa 135 Uligis, gotski vojvoda 130
Mundo, magister militum 129 Ulrik II. Weimar-Orlamunde 190, 290,
Mutimir 281, 282, 284 Pipin, sin Ludovika Pobožnog 276 Stjepan III., hrv.-ug. kralj 110,114
291, 294
Prestancije, biskup zadarski 408 Stjepan Posmrče 313
Mutimir, srpski knez 12 Urban II, papa 11, 257, 258, 263, 304
Pribina 275, 276, 280, 281 Stjepan V., hrv.-ug. kralj 312, 313, 330,
Mutimir, vojvoda 12, 282, 284, 289,300 Urban III., papa 163
Prodan, biskup zgbčki 316-318, 345 338, 429
Stjepan V., papa 149,240, 242 Urban V., papa 432-434
Nemanja, veliki župan 108
Nicefor Halufa 110,114 Radoslav, knez 98 Stjepan VI, papa 150,152 Vecelin, velikaš 302
Niceta Orif 236 Radovan, Zvonimirov sin 301,305 Stjepan, sin Krešimira III. 59 Vid, krčki knez 353,419
Nikola Frankapan, ban 15 Rajmund de Capello, papin legat 113, Sv. Ladislav 11,12, 29, 30, 82,84, 223,
118 Viktor III., papa 303, 455
Nikola L, krčki knez 429 254,257-266,306-308,310,311,316,
Rajner, spi. nadbiskup 112,113 Viktor IV., protupapa 110,116
Nikola III., krčki knez 429 327,340,342-344,365,379,
Rastislav, moravski knez 234 Vilim L, norm.-sic. kralj 114,116
Sv. Stjepan, prvi ug. kralj 30,81,82,258,
Nikola IV., krčki knez 7, 429,430-432 Vilim Π. 114
Ratbod, vojvoda Istočne marke, 275, 320
Nikola L, papa 232, 288 Viljem, norm. vojvoda 86, 89
276, 278 Svetopelek, kralj 9,93,99,111,115,120,
Nikola II., papa 87, 88, 181, 183, 187, Vitalis, rapski biskup 222
Ratimir, vojvoda 12,275, 276, 278 246, 268, 269, 272,285,287
188,194,362
Richard, knez Kapue 88,195,362 VVelf V., 257
Nikola IV., papa 312,321 Šimun Kožičić-Begna, modruški
Robert Guiscard vojvoda 8,71,88,104,
Nikola V., papa 15,434,441 biskup 153,165,167,172
105,195,197,303 Zdeslav 235,238, 245-247
Roger, norm. kralj 109,199,205 Šubić Pavao, ban 217 Zovina 14
Oderizi, montekasinski opat 257,264
Roman Argir, car 58 Zvonimir, ban pa hrv. kralj 7,12-14,69,
Orso, dužd 243 Tarasije, patrijarh 137
Roman Diogen, car 363 70,90,92,96,104-107,147,155,163,
Oton L, car 172 Teodorik, gotski kralj 129
Roman Lakapen, čari 72 215,233,256,286,289,291-293,300-
Oton III., car 454 Teodozije, ninski biskup 238,240, 286
Rudol, švapski vojvoda 303, 364 306,351,355-357,363,369,378,380,
Oto Orseolo, dužd 57 Teuzo, papin legat 181, 182,185, 186, 383,384,403,451,453,456,458,465,
Salamon, ug. kralj 106, 214, 215, 223, 388 466
Paskalin Ш., protupapa 116 290,321 Tiepolo J., dužd 354
Pavao Vuk, rapski biskup 222, 366 Samuilo, car 56,145,146,178, 298
Pavao Šubić, ban 217-219, 221 Sanudo Nikola 220
Pavao, kaločki nadbiskup 318 Sergije, ug. knez 212, 354,367, 462
Pavao, splitski nadbiskup 60 Severin, papa 133
2. KAZALO STVARI
a parte soneti Petri 85, 88,195 complevi 411

accensus ira ac superbia elatus 81 consacratio 185
actum 404 consilium rogatorum 220
anticjui 75 consuetae decimae 23
apelacija 38 consulatu peragente 10,169-170,171,173
archipresbiter ruralis 149 contumacia 329
arcidakon 420 corona regni 320
area 346 Crvena Hrvatska 9
arhont - Duklje 234 curi« 345, 346
- Hrvatska 234 curialis comes 409
- Konavlja 234
- Moravije 234 dflii 403,409
- Srba 234 Dalmatinska krajina 293
- Travuljana 234 datum 404
- Zahumljana 234 dežma 46
ascephali 281 de censu 43
asztalnok 272 decima constituta 22,40
bajnok 273 đea'mđ iusta 22,29, 31, 33
dedicatum 342
ban 406, 66, 67, 69 defensio 239
bannum 77 desetina
beneventana 391-394, 399, 401-403 - crkvena 7,19,20,23-24,25,27,30,
Bijela Hrvatska 9 31, 33,39,40-43,45
bogomili 8, 62 - dominikalna 41
brak srodnika 54,55 - komutacija 27,32, 33
- laička 44
camphio 273
- paušalizirana 45
cartula 336, 337 - prava 28, 29, 32,34, 35, 40
chatedralis 346 - sakramentalna 41
comerzarius 67 - slavenska 7,20, 21, 27
comes 246, 247, 248 dolus 77, 78, 83, 84,195
comes curialis 410 Dominikalisierung 21
communitas 453 dominium eminens 367
KMZUIO stvari
dominus 248 idoneitet 414 nuncius 356 Scavi 42

đomus formata 375, 465 imperialis protospatarius 68 Sclavi 42
domus simplex 375 ш absconso 79, 80 officionarii 262 Sclavosci 42
ducatus 245 indikcija 64-65, 66, 228, 254, 255, 260, officium legationis sedis apostolicae 258 scriptura continua 385, 386
dux 245, 246, 247 277, 304, 305, 401, 404,407 opozicija 37 scutobaiulus 410
dux et comes 248 interdictum directum 85 ordinatio 185 se defendendo 79, 80
dvanaest župana 73, 74 investitio 356 se teneri illo crimine 76
patricij 142,144,145,177,178
dvornic 410 iurans cum duodecim suis iuppanis 76 senior 247
patvar 273
ius patronatus 419 servitium 239, 285
ecclesia maior 346 pensiones 41
signum notarii 390
electio 185 kanonsko-germansko računanje pere/ 273
sine causa 79, 84
epakta 254, 255, 260 srodstva 458 požup 20
sinovi biskupa 398
eparh 142, 144, 145, 146, 176, 177, 178 karolina 392 poroszlo 273
sponte 79, 80, 83
episcopus Chroatensis 66, 67, 68 karolina-gotica 393, 394, 395, 399, 400, posl' 356
401,406 stolnica 346
episcopus consacratus 185 post traditam4ll
katarski heretičan 62 strateg 407,413
episcopus Croatorum 174 predijalci 36,37, 39
kiraly 273 strateg-patricij 231
episcopus electus 185 prefekcija 321
konkurenta 254, 255, 260 super alium ambulando 79, 83, 80
ex lem causa 79, 84 primicerius 420,424
konzulat 172 Sveta kruna 320
ex parte suneti Petri (v. i a parte soneti princeps 245-247
Petri) 8, 88, 414 krajina 372,373, 374 prior 66,407,408 tema 233, 413
excellentissimus 247 krvarina 79, 80, 81 pro aninta 26 tepti 409,410
excommunicatio maior 85 kunovina 30 protospatar 66 terminus peremptorius 329
excommunicatio minor 85 psar 410 lena 345, 346
laudes 56,104
exemplare 421 terraticum 43
leudum interfecti 76 reconciliari 77
exemptum 421 toparh 58
litiskontestacija 333,334 reconciliatus 76, 85, 88
expositiones 75 traditio 356
littera cum filo serico 396 regalis episcopus 296
trun = tribunus 67
/ere 407 regnum 287,288
manihejci 62 regnum Croatiae et Dalmatiae 7,8,12-13,
/wfe/is 239, 285 ubojstvo gladio, mačem 81,82
marcha 372 24, 25, 27,29, 71,89,90,92,96,179,
fidelitas 239 udvarnik 272
marchia Dalmacia 289, 291 180,257,258,266,285,362-365,367,
/ide/jfes 285, 285 usucapio 356
marturina 21,30 379, 380
filii jobagionum sancti regis 259
megye 273 revelatio sancti Nicolai 452,454 vajda 272
frater comitum 419
Merania 291, 294 repulzija 37 valentes 75
fundator 346
missus 356 rex 246 Vergrundherrschaftung 21
fundatum 342, 344
monasterij 339-344,348 rimsko računanje srodstva 458 vinotoč 410
, 80
mugarsa 208 volar 410
mugharasak 208 Sacra Ćorom 320
herbaticum 40 vražda 79, 80, 81
sacrum rescriptum 131
homicidium casu 81
nadorispdn 272 satisfactio 76
homicidum spontaneum 81
nehaj 78

Lujo Margetić - Hrvatska I Crkva U Srednjem Vijeku

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Lujo Margetić - Hrvatska I Crkva U Srednjem Vijeku

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

LITERATURA 487 Ove pravnopovijesne i povijesne studije iz hrvatske povijesti što se

Crkvena povijest u Hrvata u srednjem vijeku najuže je povezana s

Do sada se jedino Schmid pozabavio podrobnije pitanjem temelja

Dodajmo da je Schmid u svojim značajnim radovima posvećenim II.

Ipak, u srednjovjekovnim pravnim sustavima dalmatinskih gradova III.

kojoj se očito "prava desetina" komutira u novčani iznos od jednog

a osobito je garantirao opće povlastice i obaveze predijalaca. Predijalcima nije

Schmidove anali/e nisu uvjerljive. U analiziranom odlomku ne govori se

Konačno, 1490. i 1578. god. ubiralo se na ime desetine od sitne stoke

1. Hrvatska u vijestima o osorskom biskupu Gaudenciju (112-116)

O osorskom biskupu Gaudenciju sačuvane su prvorazredne vijesti

srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj. zabranjivala je npr.

postoje vrlo pouzdane vijesti iz godine 1000. i 1018. Te su vijesti za dalji

ideje kruga oko Petra Damianija. I zato kada je Dobronja nekako u to

intrante anni damini millesimo octabo decimo indictione uicesima secunda

1. U Korčulanskom kodeksu što ga je objavio V. Foretić1 nalazi se

Razmotrimo najprije suprotnost se defendendo - super alium ambulando.

Krešimira kao kralja Dalmatinaca. Indikcija se ne slaže s godinom, a

medunarodno-pravnu opstojnost jedinstvenog regnum Croatie et Dalmatiae,

3. Peričić se u svom vrlo savjesno napisanom radu, objavljenom

Dalmatinorurn et Chroatorum)35, a umjesto bizantskog cara u protokolu stoji

6. Honijat i Cinam o Hrvatskoj i Duklji u drugoj polovici XII. stoljeća

normanski velikaši) pa se u tome, uz ostalo (dobra organizacija obrane)

Arpadoviće. Mleci su svoj posjet na Kvarneru i Zadru međunarodno-

politička poruka upućuje na najužu suradnju sa splitskom metropolijom jer

spreman na pregovore, ali u stvarnosti nije mu bilo teško da u sukobu Mleci-

već napomenuli, uzrokovala prilične teškoće pri interpretaciji. Dovoljno

"Osvajanje" i "razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihov

vlasti. Pop Dukljanin pripisuje osnivanje Dubrovnika članovima narodne

dalmatinskih biskupa u Hiereju značajna. Ona dokazuje novoprobudeni

Vjerojatno je u borbi Franaka i Bizanta oko vlasti nad Dalmacijom

11) Zbog misionarskog rada Ivana Ravenjanina i drugih salonitanskih

krunidbenom obredu. Tom prilikom ga je imenovao car Vasilije II.

Npr. prema upravo navedenom Kletorologiju strateg neke teme mogao je

Razlog velikog uvažavanja Hrvatske od Bizanta isti je dakle kao u

napisala: "Kako se već u prvim rečenicama HSM može jasno razabrati da

I. O protokolu zapisnika splitskoga crkvenog sabora iz 925.

Uvodne riječi zapisnika crkvenog sabora održanog u Splitu o. 925.

Konzulat je ukinut u zapadnom rimskom carstvu 555., a na istoku

je vijest doduše nemarno priopćena, ali ona je vrlo uporabijiva: Držislav

Grad i otok Krk osobito su interesantni za pravnog povjesnika. Ne

Tominu vijest po kojoj se taj sinod održao u vrijeme pape Aleksandra.

- Neki papin legat drži sinod u Splitu u vrijeme vakancije nadbiskupske 34

da je glagoljica littera specialis hrvatskih krajeva, koju je prema tvrdnji

1. Za povijest Trogira od velike je važnosti Život blaženog Ivana,

uništila grad.3. Klaić je vijest o napadu Saracena interpretirala kao

poprimati karakteristike socijetetnog ugovora. Trogirski vlasnici

Obilježavanje 1100. obljetnice natpisa na kojem je uz spomen imena

pozabavili raznim vidovima problematike toga natpisa i koji su korak po

Pristupimo sada nešto podrobnijoj analizi papinih pisama.

nad dalmatinskim gradovima. Isto tako razumljiv je i opravdan papin

a Muncimir također divino munere iuvatus Croatorum dm74 - dakle oba su

Ali, moramo se zapitati odakle je krivotvoritelj isprave uzeo imena

s njime zadržati dobre odnose. Da je Ladislav vrlo oprezno nastupao, vidi

baš kratko vrijeme pacifikacije i kristijanizacije golemoga slavonskog

dokazivao da je riječ o dalmatinsko-hrvatskom knezu Mutimiru. Perojević

Karlmana da u Panonskoj dijecezi omogući Metodu, postavljenom od

njegovim vazalom, već ga je priznavao samo kao formalno nadređenog.

Osim toga, Baradina interpretacija te vijesti je takva da od nje ne ostaje

toga: na njegovu su zemlju navalili Nijemci (Alamni), osvojili Istru, ali ih

obuhvaća i uski obalni pojas do Učke. Po našem mišljenju, jedini je doista