1.

irokopojasni pristup
Pojednostavljeno reeno, pristupna mrea (access network) se sastoji od lokalnih petlji
(local loops), za koje se ponekad koristi i naziv pretplatnike linije (subscriber lines), i
pridruene im mrene opreme. Pristupna mrea krajnjim korisnicima omoguava
povezivanje s jezgrenom mreom (core network) preko koje pristupaju raznim uslugama.
Lokalne petlje povezuju lokacije krajnjih korisnika usluge s lokalnim centralama (local
exchanges LEs, Slika 1-1).

Slika 1-1: Lokalna petlja kao linija za pristup PSTN-u; NCP (Network Connection Point) toka
prikljuenja u mreu, MDF (Main Distribution Frame) glavni razdjelnik, SP (Switching Point)
komutacija, FB (Feeder Bridge) sklop za napajanje linije

Prema podacima ITU-a u svijetu je krajem 2003. bila instalirana 1,1 milijarda fiksnih
pristupnih linija. Pored pristupa fiksnim linijama danas se jezgrenoj mrei sve ee
pristupa kroz pokretne mree. Tradicionalna pristupna mrea sastoji se uglavnom od
kabela s neoklopljenim upredenim paricama (Unshielded Twisted Pairs UTPs).
Proraun iz 2000. godine kojeg je provela tvrtka Paradyne pokazuje da diljem svijeta
priblino 700 milijuna parinih pretplatnikih linija povezuje rezidencijalne i poslovne
korisnike s javnom komutiranom telefonskom mreom (Public Switched Telephone
Network PSTN). Vie od 95% takvih lokalnih petlji sastoji se od jedne upredene parice
koja podrava tradicionalnu fiksnu analognu govornu telefonsku uslugu (Plain Old
Telephone Service POTS).
S razvojem Interneta i TCP/IP-protokola pojavila se i rastua potreba za koritenjem
drugih usluga u pristupnom dijelu mree osim tradicionalnog POTS-a. Paralelno s
razvojem Interneta tijekom devedesetih godina prolog stoljea razvijen je i koncept
irokopojasne digitalne mree integriranih usluga (Broadband Integrated Services
Digital Network B-ISDN). Granica izmeu uskopojasne (narrowband) i irokopojasne
komunikacije postavljena je na 2 Mbit/s (u SAD-u na 1,5 Mbit/s), tj. na brzinu veu od
brzine primarnog pristupa ISDN-u (Primary Rate Access PRA). Meutim, naknadno je
ta granica pomaknuta prema niim brzinama, tj. na 144 kbit/s koliko iznosi podatkovna
brzina osnovnog pristupa ISDN-u (Basic Rate Access BRA).
Na samom poetku 21. stoljea irokopojasni pristup Internetu (broadband Internet
access) postao je jedna od kljunih smjernica suvremenih telekomunikacija.
irokopojasni pristup Internetu nije vie iskljuivo mjera tehnoloke razvijenosti nekog
drutva ve govori i o njegovom razvoju u cjelini. Zemlje lanice Ujedinjenih naroda
(UN) donijele su na skupovima "World Summit on the Information Society" (WSIS),
odranim u prosincu 2003. godine u enevi i u studenom 2005. godine u Tunisu,
zakljuke koji predstavljaju kljunu podlogu za dokumente o razvoju informatikog
drutva. Odravanje skupova WSIS (www.wsis.org) podrala je Generalna skuptina UN1-1

a rezolucijom u prosincu 2001. godine, a prvom skupu su nazoili predstavnici 175

zemalja lanica UN-a, meu kojima i predstavnici Republike Hrvatske. Na tom su skupu
sudionici zajedniki donijeli dva vana dokumenta, deklaraciju nazvanu "Declaration of
Principles" i akcijski plan "Plan of Action". Drugi skup WSIS, na kojem su nazoili
predstavnici 174 zemlje lanice UN-a (ukljuujui i predstavnike Republike Hrvatske),
odran je kako bi se pokrenuo plan djelovanja donijet u enevi, a na njemu su kreirana
dva vana dokumenta, "Tunis Commitment" i "Tunis Agenda for the Information Society".
U tim je dokumentima, izmeu ostalog, prikazana i vizija izgradnje informacijskog
drutva koje e biti usmjereno na ovjeka, inkluzivno i razvojno orijentirano, te e
svakome omoguiti kreiranje, pristup, koritenje i dijeljenje informacija i znanja. Upravo
rije pristup u navedenoj viziji opravdava sve napore koji se poduzimaju u podruju
irokopojasnog pristupa Internetu.
U novije vrijeme sve ee se koristi i termin indeks digitalnog pristupa (Digital Access
Index DAI), koji odraava mogunosti pojedinaca u odreenim dravama da pristupaju
informacijskim i komunikacijskim tehnologijama (ICT). Tu je mjeru definirao ITU, a
obuhvaa 178 zemalja. DAI se kree u granicama izmeu 0 i 1. Prema podacima za 2002.
godinu najvei DAI imala je vedska (0,85), dok je DAI Hrvatske iznosio 0,59, ime je
svrstana u zemlje s viom razinom pristupa ICT-u. Nemogunost pristupa ICT-u stvara
tzv. digitalni jaz (digital divide) izmeu drava, kao i izmeu pojedinih regija unutar
drava. Stoga je prilikom realizacije irokopojasnog pristupa Internetu posebno vano
obratiti panju na ruralna podruja, u kojima je diljem svijeta razvijenost
telekomunikacija na osjetno nioj razini nego u gradskim i prigradskim podrujima. Za
razvoj ruralnih telekomunikacija veliku odgovornost snosi upravo drava, koja
smiljenom poreznom politikom i zakonskom regulativom mora telekomunikacijskim
operatorima omoguiti investiranje u ruralne mree, kao sektor s tradicionalno
dugotrajnim povratom na uloena sredstva (Return on Investment ROI). Slijedi saet
prikaz tehnologija koje se danas najee koriste za realizaciju irokopojasnog pristupa
[14].

1.1.

Digitalne pretplatnike linije

U vrijeme kad su se na tritu pojavile tehnologije digitalne pretplatnike linije (Digital

Subscriber Line DSL, [13]) alternativni oblici pristupa jezgrenoj mrei (core network)
bili su sljedei:
-

pristup POTS-kanalima pomou modema (voice-band modems ili dial-up

modems)
o prijenosne brzine 33.600 bit/s ili najvie 56 kbit/s u smjeru prema
korisniku;

pristup uskopojasnim ISDN-om (N-ISDN)

o osnovni pristup (BRA) prijenosna brzina 160 kbit/s, podatkovna brzina
(na raspolaganju korisniku) 144 kbit/s;
o primarni pristup (PRA) prijenosna brzina 2,048 Mbit/s, podatkovna
brzina 1,984 Mbit/s;

1-2

pristup mreom kabelske televizije pomou kabelskih modema, i

pristup prijenosnim E1-sustavima prijenosna brzina 2,048 Mbit/s.

Pristup POTS-kanalima, BRA-om i kabelskim modemima uglavnom je bio namijenjen

kunim korisnicima, a PRA i E1-sustavi poslovnim korisnicima. U devedesetim
godinama prolog stoljea zapoeo je ubrzani masovni razvoj i primjena xDSL-a diljem
svijeta (generiki naziv xDSL esto se koristi kako bi se njime oznaile sve DSLtehnologije). Standardizacijom xDSL-a na svjetskoj razini bavi se organizacija ITU-T, a
pored nje standarde donose i ETSI te ANSI. Za promociju tehnologije brine se
organizacija DSL Forum.
Tablica 1-1: Simetrine i asimetrine DSL-tehnologije

Asimetrine DSL-tehnologije

Simetrine DSL-tehnologije

ADSL (G.dmt), ADSL over ISDN, IDSL ISDN over DSL

G.lite, RADSL
HDSL, HDSL2
ADSL2 (G.dmt.bis), half-rate ADSL2 SDSL (npr. M/SDSL), SHDSL,
(G.lite.bis), ADSL2plus, RE-ADSL2
ESHDSL
VDSL, VDSL2
Osnovna podjela DSL-tehnologija je na asimetrine i simetrine DSL-tehnologije
(Tablica 1-1), pri emu se simetrinost odnosi na prijenosne brzine u dolaznom i
odlaznom smjeru prijenosa signala. Dolazni smjer (downstream ili downlink) je smjer od
lokalne centrale prema korisnikom podruju, dok se suprotni smjer prijenosa naziva
odlazni smjer (upstream ili uplink). Ako su brzine u oba smjera meusobno jednake, tada
dotina DSL-tehnologija pripada skupini simetrinih DSL-tehnologija. U suprotnom se
radi o asimetrinoj DSL-tehnologiji.
Asimetrine su tehnologije bolje standardizirane preporukama ITU-T-a, dok je od
simetrinih tehnologija ITU-T standardizirao HDSL i SHDSL. Upravo pod generikim
nazivom SDSL (Symmetric DSL) kriju se brojne proizvoake inaice xDSL-a.
1.1.1.

Arhitektura DSL-sustava

Slika 1-2 prikazuje osnovnu konfiguraciju DSL-a [8]. POTS-razdjelnik (POTS splitter) u
dolaznom smjeru odvaja POTS-promet od DSL-prometa i integriran je u mreno suelje
(Network Interface Device NID). Ponekad se na korisnikom podruju umjesto
razdjelnika koriste mikrofiltri (microfilters) ili mikrorazdjelnici (microsplitters). Prednost
oba navedena ureaja je u tome to ih krajnji korisnik moe samostalno instalirati.

Slika 1-2: Osnovna konfiguracija DSL-a s podrkom za POTS

1-3

Na drugom kraju DSL-poveznice (link), tj. u lokalnoj centrali, lokalna je petlja oiena na
glavni razdjelnik (Main Distribution Frame MDF), koji povezuje krajnje DSLkorisnike izravno s pristupnim DSL-multipleksorom (Digital Subscriber Line Access
Multiplexer DSLAM), odnosno, s modemskim DSL-karticama ugraenim u DSLAM.
Najnovija generacija DSLAM-ova ima ugraenu funkcionalnost mrenog sloja
utemeljenu na protokolu IP (Internet Protocol). Uslijed navedenog takvi se DSLAM-ovi
nazivaju i IP/DSL-komutatori (IP/DSL switches). Kad se POTS-prometni tokovi (traffic
flows) prenose zajedno s podatkovnim prometnim tokovima istim lokalnim petljama
(takav se koncept pristupa naziva i DSL over POTS), POTS-promet i podatkovni promet
se u lokalnoj centrali frekvencijski razdvajaju pomou viestrukog POTS-razdjelnika
(POTS Splitter Chassis PSC).
DSLAM multipleksira DSL-promet koji potjee od mnogobrojnih krajnjih DSL-korisnika
na brzu jezgrenu ATM-mreu (ATM je skraenica od engleskog pojma Asynchronous
Transfer Mode, to u prijevodu znai asinkroni naina transfera) posredstvom tzv.
univerzalnog pristupnog koncentratora (Universal Access Concentrator UAC)
smjetenog u lokalnoj centrali. Pored samog DSL-prometa, UAC moe takoer
koncentrirati i ostale vrste prometa. UAC odabire pruatelja mrene usluge (Network
Service Provider NSP) kojemu je potrebno proslijediti podatke krajnjih korisnika, te
zatim usmjerava ili komutira podatke prema brzoj glavnoj poveznici (trunk) prema
odabranom NSP-u.
Trenutno su za rezidencijalne i manje poslovne korisnike najatraktivnije sljedee DSLtehnologije: ADSL2, ADSL2+, VDSL i VDSL2. Slijedi njihov detaljniji opis.
1.1.2.

ADSL2

ADSL2 je posebno dizajniran radi poboljanja brzine i dometa prijenosa u odnosu na

izvornu inaicu ADSL-a, a ima i bolje performanse na dugakim linijama u prisutnosti
uskopojasnih smetnji. ADSL2 omoguava postizanje dolaznih brzina do otprilike 12
Mbit/s i odlaznih brzina do 1 Mbit/s (Slika 1-3), ovisno o duljini lokalne petlje i drugim
relevantnim imbenicima. Takvo znaajno poveanje prijenosne brzine u dolaznom
smjeru posljedica je injenice da ADSL2 postie bolju uinkovitost koritenog
modulacijskog postupka.
Glavne prednosti ADSL2 pred izvornom inaicom ADSL-a sadrane su u sljedeem.
Dijagnostika u odnosu na izvornu inaicu ADSL-a ADSL2-primopredajnici su
poboljani dodavanjem opsenih dijagnostikih mogunosti. Spomenute mogunosti
temelje se na softverskim alatima za rjeavanje problema za vrijeme i nakon zavretka
instalacije, za nadziranje performansi sustava tijekom rada, kao i za utvrivanje potrebe
za nadogradnjom sustava.
Poboljanja glede potronje elektrine energije prva generacija ADSLprimopredajnika je danonono koristila odreenu fiksnu snagu napajanja elektrinom
energijom, ak i kad nisu aktivno prenosili korisnike podatke. Imajui u vidu milijune
instaliranih ADSL-modema diljem svijeta, mogue je utedjeti znaajnu koliinu
elektrine energije ako bi ti modemi za vrijeme neaktivnih perioda mogli prei u tzv.
priuvno (standby) stanje, poput npr. osobnih raunala. Kako bi odgovorio na taj
problem, standard tehnologije ADSL2 definira dva naina upravljanja potronjom

1-4

PODATKOVNA BRZINA (Mbit/s)

elektrine energije koji omoguavaju smanjenje potronje uz istovremeno ouvanje

funkcionalnosti stalne prospojenosti krajnjih korisnika ADSL-a.

Slika 1-3 Prijenosne brzine ostvarene pomou ADSL2+ (izvor: DSL Forum, 2003.) ; kruii na grafu
odnose se na ADSL2, a kvadratii na ADSL2+

Prilagodba prijenosne brzine nepovoljne promjene razina presluavanja u kabelskoj

grupi mogu dovesti do ispada nekog ADSL-sustava iz rada. Presluavanja (tetni prijenos
energije s jedne parice na drugu) su samo jedan od razloga zbog kojeg neki ADSL-sustav
moe prekinuti komunikacijske veze koje su njime ostvarene. Drugi razlozi ukljuuju
izvore radijskog ometanja u AM-podruju frekvencija (Amplitude Modulation AM
amplitudna modulacija), temperaturne promjene i prodor vlage u kabelsku grupu. ADSL2
odgovara na te probleme kontinuiranom prilagodbom prijenosne brzine u stvarnom
vremenu (Seamless Real-time Data Rate Adaptation SRA). SRA omoguava ADSL2sustavima da mijenjaju prijenosnu brzinu i za vrijeme rada, i to bez prekidanja prijenosa.
Usnopljavanje linija (line bonding) zahtjev koji je zajedniki svim operatorima je
mogunost da raznim krajnjim korisnicima mogu pruati razliite razine usluge.
Prijenosne brzine prema kunim i poslovnim korisnicima mogue je znaajno poveati
tzv. usnopljavanjem linija. Kako bi podrao usnopljavanje linija, ADSL2-standard
definira uporabu inverznog ATM-multipleksiranja (Inverse Multiplexing for ATM IMA),
kojeg je standardizirao ATM Forum. Pomou koncepta IMA ADSL2 podrava
usnopljavanje do najvie 32 upredene parice u jednu ADSL2-poveznicu. Rezultat
usnopljavanja linija su vee prijenosne brzine, to dovodi i do poveanja broja krajnjih
korisnika kojima je mogue ponuditi takvu uslugu (poveava se pokrivenost uslugom).
ADSL2 prua dodatna poboljanja u odnosu na izvornu inaicu ADSL-a:

1-5

poboljana meusobna operabilnost izmeu primopredajnika razliitih proizvoaa;

brza uspostava poveznice skraeno trajanje inicijalizacije poveznice s 10 sekundi
na manje od tri sekunde;
podrka paketskim uslugama u ADSL2 je ugraen i sloj skraeno nazvan PMT-TC
(Packet Mode Transmission Trans-Convergence) koji podrava usluge kao to je npr.
prijenos Ethernet okvira.

1.1.3.

ADSL2plus

Za razliku od prva dva lana skupine ADSL-standarda, koji specificiraju koritenje

dolaznog kanala do gornje granine frekvencije od 1,1 MHz, gornja granina frekvencija
dolaznog kanala u ADSL2plus postavljena je na 2,2 MHz. Rezultat toga je znaajno
poveanje dolaznih prijenosnih brzina na lokalnim petljama kraim od otprilike 1500 m
(Slika 1-4). Odlazna prijenosna brzina see do 1 Mbit/s. Naravno, obje brzine ovise o
uvjetima u lokalnoj petlji. ADSL2plus je mogue koristiti i u svrhu smanjenja
presluavanja.

DULJINA PRETPLATNIKE PETLJE (km)

Slika 1-4 Prijenosne brzine i dometi prijenosa koje podrava ADSL2 (izvor: DSL Forum, 2003.); crna
krivulja (rombovi) se odnosi na ADSL, tamno plava krivulja (kvadratii) na ADSL2 realiziran jednom
upredenom paricom, a naranasta krivulja (trokutii) na usnopljavanje linija

1.1.4.

VDSL

Ve je neko vrijeme sasvim jasno da telekom operatori diljem svijeta donose odluke (ili
e ih donijeti uskoro) o ukljuivanju postojeih parinih lokalnih petlji u svoje
irokopojasne pristupne mree sljedee generacije. S obzirom da krajnji korisnici postaju
sve zahtjevniji glede prijenosnih brzina, ADSL bi mogao, unato novijim inaicama
ADSL2 i ADSL2+, iskazati slabe performanse u sloenoj okolini u kojoj je potreban
istovremeni prijenos govorne telefonije, interaktivnog videa i brzih podatkovnih usluga
na vee udaljenosti izmeu krajnjih korisnika i lokalne centrale. U takvim mrenim
scenarijima, gdje operatori radije odabiru kao rjeenje kombinaciju optikih niti i
upredenih parica, VDSL postaje dobar izbor.
VDSL je jedna od tehnologija koje omoguavaju ostvarenje koncepta FTTN (Fiber to the
Neighbourhood). Arhitekturu FTTN-a ini kombinacija optikih niti koje povezuju
lokalnu centralu (Local Exchange LE) s optikim mrenim jedinicama (Optical
Network Unit ONU) i od upredenih parica koje povezuju krajnje korisnike s ONU-ima.
VDSL-modemi su instalirani na oba kraja svake lokalne VDSL-petlje, realizirane jednom
upredenom paricom. Slika 1-5 prikazuje arhitekturu FTTN-a, odnosno VDSL-a.
VDSL podrava simetrian i asimetrian prijenos. Koristi frekvencijsko podruje do 12
MHz. Cijena koju VDSL plaa zbog poveanja brzine u odnosu na ADSL je smanjeni
domet prijenosa (Tablica 1-2). Dolazne brzine podrane VDSL-om viekratnici su brzine
1-6

od 155,52 Mbit/s, koritene u SDH-sustavima, odnosno SONET-sustavima: 51,84 Mbit/s,

25,92 Mbit/s i 12,96 Mbit/s. Odlazne brzine podrane VDSL-om mogue je podijeliti u tri
skupine: 1,6 2,3 Mbit/s, 19,2 Mbit/s i brzine koje su jednake dolaznoj.

Slika 1-5 Arhitektura FTTN-sustava i VDSL-a kao njegovog sastavnog dijela; PDN (Premises Distribution
Network) mrea korisnikog podruja
Tablica 1-2: Prijenosne brzine podrane VDSL-om

Inaica VDSL-a

Domet (m)

Dolazna brzina (Mbit/s)

Odlazna brzina

asimetrina

900

26

asimetrina

300

52

simetrina

900

13

13

simetrina

300

26

26

1.1.5.

VDSL2

Dana 27. svibnja 2005. godine objavljena je nova preporuka ITU-T-a kojom je definirana
druga inaica tehnologije VDSL, nazvana skraeno VDSL2. VDSL2 je simetrina
prijenosna usluga koja podrava prijenosnu brzinu od 100 Mbit/s u oba smjera.
Proirenjem frekvencijskog pojasa VDSL2 sve do 30 MHz novi primopredajnici
podravaju simetrine brzine od 100 Mbit/s jednom upredenom paricom do udaljenosti
vee od 350 metara. VDSL2 je prije svega specificiran kako bi podrao prijenos
viekanalskog HDTV-a (High Definition Television), videa na zahtjev i
videokonferencija, te transfer govora protokolom IP (VoIP). Dakle, VDSL2 predstavlja
dobro rjeenje za triple play usluge.
1.1.6.

Usporedba DSL tehnologija

Digitalna pretplatnika linija velike prijenosne brzine (High Bit-rate DSL HDSL) je bila
prva DSL-tehnologija koja je doivjela uspjeh na tritu, asimetrina digitalna
pretplatnika linija (Asymmetric DSL ADSL) je doivjela najvei rast na tritu, dok
digitalna pretplatnika linija vrlo velike prijenosne brzine (Very high data rate DSL
VDSL) i dalje nudi najvee prijenosne brzine od svih DSL-a. Najnovija inaica VDSL-a,
VDSL2, predstavlja najbru DSL-tehnologiju i podrava simetrini prijenos brzinom od
100 Mbit/s uz domet od 300 metara.
Najbolji izbor glede DSL-tehnologija za glavninu rezidencijalnih i malih poslovnih
korisnika (Small Office/Home Office SOHO), posebno u gradovima i prigradskim
1-7

podrujima s postavljenom parinom infrastrukturom, predstavlja ADSL: potpuno je

standardiziran (to je iznimno vano operatorima, ali i korisnicima), njegova prijenosna
brzina u oba smjera je zadovoljavajua za pristup Internetu, podrava koritenje
regeneratora (regeneratori omoguavaju produljenje dometa prijenosa), njegov
maksimalni domet ini ga atraktivnim ak i u malim gradovima i selima gdje je
postavljena odgovarajua kabelska infrastruktura, te podrava istovremeni prijenos
POTS-a i ADSL-podataka zajednikom upredenom paricom.
Tablica 1-3 donosi saetu usporedbu DSL-tehnologija. Posebno je vano istaknuti da su
prijenosna brzina ostvariva nekom DSL-tehnologijom i domet te tehnologije obrnuto
proporcionalni: to je prijenosna brzina vea to je i domet ostvariv uz tu brzinu manji.
Drugim rijeima, nemogue je nekom DSL-tehnologijom istovremeno ostvariti i
maksimalnu brzinu i maksimalni domet. Usko vezano uz iznijeto, za implementaciju bilo
koje inaice ADSL-a, a posebno ADSL2 i ADSL2+, vana je prosjena duljina
pretplatnike petlje na nekom podruju. to je ona manja, to je ostvariva brzina ADSLom vea. U velikim gradovima u Hrvatskoj ta je duljina manja od 1 km, to omoguava
implementaciju ADSL2 i ADSL2+ bez veih potekoa i u kontekstu zahtjevnih usluga,
kao to su triple play usluge (integrirani prijenos podataka, govora i videa istom
pretplatnikom petljom).
Tablica 1-3: Usporedba DSL-tehnologija (izvor: Cisco)

xDSL

Standard? Maksimalna
dolazna
brzina

Maksimalna
odlazna
brzina

Maksimalni Regeneracija Podrka

domet
signala?
POTS-u?

ISDN

Da

128 kbit/s

128 kbit/s

5486 m

Ne

Da

IDSL

Da

144 kbit/s

144 kbit/s

5486 m

Ne

Ne

HDSL

Ne

2,320 Mbit/s

2,320 Mbit/s

3658 m

Da

Ne

HDSL2 Da

1,544 Mbit/s

1,544 Mbit/s

3658 m

Da

Ne

SDSL

Ne

2,320 Mbit/s

2,320 Mbit/s

5486 m

Ne

Ne

SHDSL Da

2,320 Mbit/s

2,320 Mbit/s

5486 m

Da

Ne

ADSL

Da

8 Mbit/s

640 kbit/s

5486 m

Da

Da

G.lite

Da

1,5 Mbit/s

512 kbit/s

5486 m

Da

Da

VDSL

Ne

56 Mbit/s

13 Mbit/s

1372 m

Planirano

Trenutno
ne

Naravno, uvijek treba voditi i rauna da prilikom implementacije DSL-tehnologija nad

postojeom kabelskom infrastrukturom postoji problem dodjele DSL-a pojedinim
paricama u zajednikom kabelu koji povezuje centralu i krajnje korisnike. Nemogue je
svim paricama u nekom kabelu pridijeliti neku DSL-tehnologiju jer bi u takvom scenariju
meusobni tetni utjecaji (tzv. presluavanja) izmeu parica u kabelu bili preveliki i
dodatno bi ograniili domet i kvalitetu prijenosa. Primjena statikog ili dinamikog
upravljanja spektrom, tj. dodjelom prijenosnih sustava pojedinim paricama u zajednikom
kabelu postala je nunost, posebno u uvjetima izdvajanja lokalnih petlji (Local Loop
Unbundling LLU). U Republici Hrvatskoj LLU je propisan pravilnikom "Pravilnik o
pristupu izdvojenoj petlji", a sam proces izdvajanja petlji na strani proglaenog operatora

1-8

(u RH to je HT) regulira Hrvatska agencija za telekomunikacije. Proglaeni operator je po

Zakonu o telekomunikacijama obvezan pruati uslugu pristupa izdvojenoj petlji.

1.2.

Primjena Etherneta u irokopojasnom pristupu

Pored stalnih promjena na fizikom sloju pristupnih mrea, zbivaju se permanentne

promjene i na viim slojevima, a posebno na drugom, tzv. sloju podatkovne poveznice.
Veina pristupnih mrea bila je orijentirana na koritenje tehnologije ATM, koja pokazuje
iznimno dobra svojstva glede kvalitete usluge koju prua viim protokolarnim slojevima.
Meutim, nedovoljna uinkovitost ATM-a u situacijama kada se na mrenom sloju koristi
protokol IP, kao i sloeni mehanizmi razailjanja i slanja elija na vei broj krajnih
odredita doveli su do orijentacije dizajnera pristupnih mrea na protokol Ethernet, koji se
jednostavno integrira s IP-om. Stoga je razvijena cijela skupina pristupnih rjeenja
nazvana Ethernet in the First (Last) Mile, skraeno nazvana EFM. Pored navedenog,
koritenje Etherneta u pristupnoj mrei smanjuje broj potrebnih protokolnih konverzija s
kraja na kraj mree, to doprinosi smanjenju kanjenja koje te konverzije uzrokuju, te
smanjenju trokova izgradnje mree.
EFM prua jedinstven pristup prijenosu Ethernet-prometa trima razliitim topologijama,
pri emu je svaka od njih pokrivena odgovarajuom inaicom EFM-a:
-

mree od toke do toke upredenim paricama EFMC (EFM Copper)

o prijenos Ethernet-okvira upredenim paricama,

optike mree od toke do toke EFMF (EFM Fiber)

o prijenos Ethernet-okvira optikim nitima od toke do toke, i

optike mree od toke prema veem broju toaka EFMP (EFM PON =
EPON)
o prijenos Ethernet-okvira pasivnom optikom mreom (Passive Optical
Network PON).

Definirana je i etvrta inaica, nazvana hibridni EFM (EFM Hybrid EFMH). Operatori
mogu kreirati EFMH-topologije mijeanjem EFMC-a, EFMF-a i EFMP-a. Slika 1-6
prikazuje razliite topologije pristupne mree koja kao pristupnu tehnologiju koristi EFM.
EFMC je jednostavno i jeftino rjeenje za pruanje brzog pristupa i usluga krajnjim
korisnicima, a naroito je atraktivan rezidencijalnim i poslovnim korisnicima. Moe
koegzistirati s POTS-om, N-ISDN-om, ADSL-om i VDSL-om u zajednikim parinim
kabelima, jer je spektralno usklaen s tim uslugama.
Odbor IEEE-a zaduen za EFM postavio je sljedei cilj glede EFMC-a: ostvariti
prijenosne brzine od barem 10 Mbit/s uz domet prijenosa od najmanje 750 metara, ili
barem 2 Mbit/s uz domet prijenosa od najmanje 2.700 metara, oboje po postojeim
neoklopljenim upredenim paricama. Odbor za standardizaciju EFM-a postavio si je te
ciljeve kao minimalne brzine, ali standard ne ograniava sustave na striktno koritenje tih
brzina. Veina danas dostupnih EFMC-sustava podrava osjetno vee brzine uz navedene
domete. Odnos izmeu prijenosnih brzina i dometa prikazan je slikom (Slika 1-7).
Fiziki sloj EFMC-a koristi u podlozi modulacijske tehnike xDSL-a (npr. VDSL ili
SHDSL). ITU-T i ANSI su standardizirali proirenu inaicu nazvanu G.SHDSL.bis (ili
Extended SHDSL ESHDSL), a prihvatio ju je i IEEE-ov odbor za standardizaciju EFM-a.
1-9

G.SHDSL.bis omoguava simetrian prijenos brzinom 5,7 Mbit/s. Definirane su dvije vrste
fizikog sloja EFMC-a
-

EFMC kratkog dometa (EFMC SR), skraeno nazvan 10PASS-TS, i

EFMC dugog dometa (EFMC LR), skraeno nazvan 2BASE-TL.

P2P: opticke niti ili UTP linije
.
.
.

SDU

SDU

jedna opticka nit (P2P) ili

UTP-poveznica

centrala

Ethernetkomutatot

pasivni opticki
razdjelnik
1 N 32

jedna opticka nit (EPON)

.
.
.

.
.
.

SDU

MDU/MHU/MTU

SDU
domet do 20 km

PODATKOVNA BRZINA
(Mbit/s)

Slika 1-6 Arhitektura pristupne mree utemeljene na EFM-u; SDU (Single Dwelling Unit) manji stambeni
objekt; MDU (Multiple Dwelling Unit) apartmani, domovi; MTU (Multiple Tenant Unit) uredske
zgrade, poslovni kampusi; MHU (Multiple Hospitality Unit) hoteli, bolnice, aerodromi i sl.

Slika 1-7 Odnos izmeu prijenosnih brzina EFMC-a i dometa prijenosa (izvor: EFMA, 2004.); crna krivulja
(rombovi) standard 100BASE-TX, ljubiasta (kvadratii) EFMC SR, uta krivulja (trokutii) EFMC
LR i plava krivulja (kriii) usnopljena EFMC-poveznica od 8 parica

Pored navedenog, EFMC podrava i usnopljavanje linija (na slian nain kao i ADSL2,
ali bez koritenja ATM-a). Ethernet kao pristupna tehnologija nudi znaajne prednosti
pred tradicionalnim (legacy) tehnologijama koritenim u prvoj milji:
-

1-10

jednostavan je, meunarodno prihvaen standard koji e omoguiti meusobnu

operabilnost sustava,

prua uinkovitu osnovu za prijenos triple play usluga,

EFM-infrastruktura je skalabilna,

EFM prua jedinstveni protokol drugog sloja s kraja na kraj mree, i

mreni operatori mogu koristiti jedinstveni pristup kreiranju razliitih mrenih

arhitektura na svim razinama mree: pristupnoj, gradskoj i temeljnoj.

Tradicionalna rjeenja pristupa mrei, kao to su npr. xDSL i kabelski modemi,

odgovarajua su za trita s niskom razinom penetracije, i to u podrujima gdje su
korisnici ratrkani na veoj povrini. Nasuprot tome, EFM je pristupno rjeenje koje je
prilagoeno zgradama s veim brojem poslovnih ili stambenih jedinica s velikim brojem i
gustoom krajnjih korisnika. I dok je veina drugih pristupnih rjeenja usmjerena na
pokrivanje uslugom, EFM je fokusiran na penetraciju.

1.3.

Tehnologije irokopojasnog pristupa pomou optikih niti

Optiki pristup mogue je realizirati optikim nitima i beino. Ako se radi o pristupu
pomou optikih niti tada govorimo o konceptima Fiber to the x (FTTx):
-

optike niti do stana Fiber to the Home (FTTH),

optike niti do zgrade Fiber to the Building (FTTB),

optike niti do plonika Fiber to the Curb (FTTC) ili Fiber to the Kerb
(FTTK),

optike niti do kabineta Fiber to the Cabinet (FTTCab).

Pristup optikim nitima (FTTx-tehnologije) je oduvijek predstavljao najkvalitetniju

varijantu irokopojasnog pristupa jer omoguava postizanje velikih prijenosnih brzina i
dometa prijenosa. Jedina prepreka masovnijem uvoenju FTTx-tehnologija je njihova
cijena i regulatorni uvjeti u veini zemalja koji zahtijevaju opsene i skupe zahvate u
kabelskoj infrastrukturi i samim time dodatno doprinose poveanju trokova realizacije
pristupne mree, to se pak dugorono odrava i na cijenu usluga.

Slika 1-8: Arhitektura FFTx-sustava

Slika 1-8 prikazuje arhitekturu FTTx sustava. U sustavima FTTH i FTTB optiki linijski
terminal (Optical Line Terminal OLT) povezan je pomou optikih niti s optikim
1-11

mrenim zavrecima (Optical Network Termination ONT) instaliranim u kuama ili

zgradama. U FTTC i FTTCab OLT je pomou optikih niti povezan s optikim mrenim
jedinicama (Optical Network Unit ONU) smjetenim u blizini skupine kua ili zgrada,
koje su pak nekom od DSL-tehnologija (ADSL ili VDSL) povezane s mrenim
zavrecima (Network Termination NT) unutar samih kua ili zgrada. Pristupnu mreu
utemeljenu na FTTx-tehnologijama fiziki je mogue realizirati pomou
-

poveznica od toke do toke (point-to-point), od kojih svaka izravno povezuje

centralu i krajnjeg korisnika, ili pomou

pasivne optike mree (PON).

Osnovna prednost koritenja pasivnih optikih mrea pred optikim poveznicama od

toke do toke lei u utedama u izgradnji kabelske infrastrukture, jer uporaba PON-a
smanjuje potrebnu koliinu optikih niti. Snaga signala koji se alju prema krajnjim
korisnicima dijeli se u omjeru 1:N, pri emu je N broj krajnjih korisnika vezanih na
pasivni optiki razdjelnik (passive optical splitter).
Kod pasivnih optikih mrea utemeljenih na vremenskom multipleksiranju (TDM-PON)
podaci se u smjeru prema krajnjem korisniku prenose naelom razailjanja (broadcast),
dok se u smjeru od korisnika prema mrei podaci prenose viestrukim pristupom mediju
(multiple medium access), tj. ukupni raspoloivi pojas poveznice koja povezuje OLT s
ONU-om dijeli se izmeu krajnjih korisnika. O broju krajnjih korisnika ovisi kolika e im
prijenosna brzina biti na raspolaganju (nije definirana gornja granica na krajnji broj
korisnika). Meutim, praktino ogranienje na krajnji broj korisnika predstavlja
maksimalno pristupno kanjenje (access delay). Sukladno tome broj krajnjih korisnika po
jednom razdjelniku obino ne prelazi 64.
Slika 1-9 prikazuje generiku arhitekturu PON-a. Ovisno o mehanizmu koritenom za
prijenos podataka optikim nitima definirano je nekoliko vrsta TDM-PON-ova:
-

APON (ATM over PON),

EPON (Ethernet over PON),

BPON (Broadband PON) i

GPON (Gigabit PON).

1490 nm
(govor/podaci)
paketski OLT

WC

jedna opticka nit

1310 nm
(govor/podaci)
video-OLT

ONT

.
.
.

pasivni
opticki
razdjelnik

.
.
.

ONU

1550 nm
(video)
centrala

MDU/MHU/MT

Slika 1-9 Arhitektura PON-a

APON koristi ATM kao protokol nad fizikim slojem. Prijenosne brzine koje podrava
APON kreu se do 622,080 Mbit/s u dolaznom smjeru i do 155,520 Mbit/s u odlaznom

1-12

smjeru. Domet prijenosa iznosi do 20 km, a optika poveznica koja povezuje OLT i ONU
moe posluivati najvie 32 krajnja korisnika.
BPON definira PON-ove koji omoguavaju pristup dolaznom brzinom do 1.244,16
Mbit/s i odlaznom brzinom do 622,080 Mbit/s. APON je jedna od inaica BPON-a, koja
koristi ATM.
GPON koristi brzine prijenosa (simetrine ili asimetrine) od 155,520 Mbit/s, 622,080
Mbit/s, 1.244,16 Mbit/s i 2,488.32 Mbit/s. Domet prijenosa iznosi do 20 km (uz uporabu
regeneratora i do 60 km).
EPON (sinonim za EPON je EFMP) podrava prijenosne brzine definirane Ethernetstandardima: 10 Mbit/s, 100 Mbit/s, 1 Gbit/s ili 10 Gbit/s. Definirana su dva EFMPstandarda fizikog sloja:
-

1000BASE-PX10, domet prijenosa 10 km, i

1000BASE-PX20, domet prijenosa 20 km.

Broj krajnjih korisnika u EPON-u ogranien je na 16 ili 32.

Pored navedenih inaica PON-ova koji koriste TDM u odlaznom smjeru komunikacije,
PON-ove je mogue koristiti zajedno s WDM-om. Tada je svakom korisniku dodijeljena
zasebna valna duljina pa je problem viestrukog pristupa zajednikom mediju
jednostavniji, a postizive prijenosne brzine po svakom korisniku puno vee. Jedina
negativna strana WDM-PON-ova je u njihovoj visokoj cijeni u odnosu na tradicionalne
PON-ove.

Slika 1-10 Prihod (izraen u USD) od raznih vrsta PON-ova u razdoblju od prvog kvartala 2004. do drugog
kvartala 2005. godine (Izvor: Dell'Oro Group)
Tablica 1-4: Opcije fizikog sloja EFMF-a; SMF (Single Mode Fiber) jednomodna optika nit

100 Mbit/s, SMF

dvije niti

100BASE-LX10, 10 km

1 Gbit/s, SMF
1000BASE-LX, 5 km
1000BASE-LX10, 10 km

jedna nit

1-13

100BASE-BX10-D, 10 km

1000BASE-BX10-D, 10 km

100BASE-BX10-U, 10 km

1000BASE-BX10-U, 10 km

Slika 1-10 prikazuje trenutno stanje glede prihoda od PON-tehnologija u svijetu.

Evidentno je naglaeno poveanje implementacije i prihoda EPON-a, dok se BPON oito
koristi sve manje. Prihod od GPON-a biljei vrlo blagi porast to dovoljno govori da se
koristi puno manje od EPON-a. Razlog tome je sve vea prihvaenost protokola Ethernet
kao standarda u pristupnim mreama.
U FTTx-sustavima koji koriste poveznice od toke do toke danas se najee koristi
koncept Ethernet in the First Mile Fiber (EFMF). Tablica 1-4 prikazuje inaice EFMF-a.

1.4.

Tehnologije beinog optikog pristupa

Beini optiki pristup naziva se izvorno Free Space Optics (FSO). FSO podrava veze
od toke do toke s prijenosnim brzinama do 1,25 Gbit/s. Uskoro se oekuje i oprema
koja e podravati brzine do 10 Gbit/s. Pri prijenosnoj brzini od 155 Mbit/s domet
prijenosa iznosi 2000 metara. Meutim, raspoloivost FSO-poveznice ovisna je o njenoj
duljini i prijenosnoj brzini. Do 150 metara poveznica je raspoloiva sve vrijeme i po svim
vremenskim uvjetima. Meutim, ako promatramo poveznicu duljine 800 m, tada njena
raspoloivost pri brzini od 155 Mbit/s pada na 99,5%, dok pri duljini od 1500 metara
iznosi 99%. Naravno, ako je korisniku nuna stopostotna pouzdanost veze ostvarene
tehnologijom FSO, tada je nuno koritenje redundantne poveznice. U podruju FSO-a
manjkaju dovreni standardi na svjetskoj razini. Uglavnom su standardizirane samo
pojedine komponente sustava, ali ne i sustav u cjelini.

1.5.

irokopojasni pristup koaksijalnim kabelima

irokopojasni pristup Internetu koaksijalnim kabelima realizira se pomou kabelskih

modema (Cable Modem CM). Kabelski modemi su koaksijalnim kabelima povezani sa
zavrnim sustavom (Cable Modem Termination System CMTS) koji predstavlja sastavni
dio CATV-centrale (head-end) operatora kabelske mree (Slika 1-11).

Slika 1-11: Osnovna arhitektura pristupa Internetu kabelskim modemima

Domet sustava moe biti vrlo velik zahvaljujui uporabi pojaala. Iako je na taj nain
mogue razailjati signal kabelske televizije (Cable TV CATV) velikoj skupini krajnjih
korisnika uz relativno mali broj kabela (jedan CMTS moe posluivati i do 2000
korisnika po jednom TV kanalu), prilikom koritenja kabelskih modema za pristup
Internetu, svi korisnici koji su povezani s CMTS-om pomou zajednikog koaksijalnog

1-14

kabela dijele ukupnu prijenosnu brzinu. Pored toga, u kabelskoj mrei s dijeljenim
pristupom intenziviran je problem sigurnosti, odnosno privatnosti komunikacije.
Mrea koja povezuje operatorov koncentrator s kabelskim modemima moe biti izvedena
na dva naina: iskljuivo pomou koaksijalnih kabela ili kao hibridna optiko-koaksijalna
mrea (Hybrid Fiber/Coax HFC, Slika 1-12), to je danas najei sluaj u svijetu. U
HFC-mrei signali se iz centrale optikim nitima prenose do optikih vorova od kojih se
dalje koaksijalnim kabelima distribuiraju krajnjim korisnicima.

CATVcentrala

optike niti

optiki vor

koaksijalni
kabel

dvosmjerno
pojaalo

posluuje 5002000 kuanstava

Slika 1-12 Topologija HFC-mree

Tipine ukupne prijenosne brzine koje je mogue postii kabelskim modemima su 55,2
Mbit/s u dolaznom smjeru i 3 Mbit/s u odlaznom smjeru (najnoviji standardi
omoguavaju i do 30 Mbit/s u odlaznom smjeru). Prijenosne brzine po jednom korisniku
iznose tipino: od 500 do 1000 kbit/s u dolaznom smjeru i od 256 do 500 kbit/s u
odlaznom smjeru. Glavni standard u podruju kabelskih modema poznat je pod nazivom
DOCSIS.

1.6.

Satelitski irokopojasni pristup

Postoje razna rjeenja za realizaciju irokopojasnog pristupa Internetu uporabom

satelitskog prijenosa. Velik dio utemeljen je na tehnologijama kao to su Digital Video
Broadcast with Return Channel via Satellite (DVB-RCS), i Digital Video Broadcast with
Return Channel Terrestrial (DVB-RCT). Kao to im i naziv govori, DVB sustavi su
primarno namijenjeni razailjanju videa, ali se satelitski kanali mogu koristiti i za
povezivanje s Internetom.
U vrijeme dok su se satelitske komunikacije koristile iskljuivo za slanje TV-signala
prema korisnicima, "povratni" put nije niti bio aktualan. Meutim, uvoenjem pristupa
Internetu u igru javlja se problem realizacije prijenosa signala u smjeru od krajnjih
korisnika prema mrei. U koncept DVB-RCS povratni je put realiziran takoer satelitski.
Za takav se sustav esto govori da koristi dvosmjernu satelitsku vezu (two-way satellite).
Nasuprot tome, u konceptu DVB-RCT povratni je put realiziran zemaljskom vezom, tj.
preko biranih linija, N-ISDN-om ili nekom drugom opcijom (Slika 1-13).
Pored DVB-a, za realizaciju irokopojasnog pristupa Internetu koriste se i VSAT-sustavi
(Very Small Aperture Terminal). VSAT-sustavi se sastoje od tri komponente: VSATstanice krajnjeg korisnika (VSAT remote earth station), glavne zemaljske VSAT-stanice
(Master Earth Station MES) i geostacionarnog (GEO) satelita. Veina satelitskih
sustava krajnjim korisnicima nudi brzine u rasponu od 64 kbit/s do 2 Mbit/s. Satelitski se
prijenos smatra najkvalitetnijim rjeenjem za udaljene korisnike lokacije (ruralna

1-15

podruja), iako je cijena satelitskih veza visoka i stoga ovaj nain prijenosa nije
konkurentan drugim pristupnim tehnologijama.

Slika 1-13: Satelitski pristup s povratnim kanalom (1) kroz PSTN/N-ISDN ili
(2) realiziranim satelitskom poveznicom

1.7.

irokopojasni pristup vodovima elektroenergetske mree

Komunikacije vodovima elektroenergetske mree su posebno interesantne operatorima

distribucijske elektroenergetske mree, to je npr. Hrvatska elektroprivreda (HEP) u
Hrvatskoj. Osnovna ideja PLC-a je da se irokopojasni podaci optikim nitima prenose iz
jezgrene mree do transformatorskih stanica, od kojih se razvode vodovima
elektroenergetske mree do krajnjih korisnika (Slika 1-14). PLC-mrea izmeu
transformatorske stanice i PLC-modema na korisnikom podruju naziva se vanjska
(outdoor) PLC-mrea, a ona u kui unutarnja (indoor) PLC-mrea.

temeljna mrea
PLC-operatora

vanjska PLCmrea

optike
niti
usmjeriva

kuna PLCmrea

PLCmodem

transformatorska
stanica

Slika 1-14 Topologija pristupne mree realizirane PLC-om

Ve dulje vrijeme postoje standardi za uskopojasni prijenos podataka PLC-om. Prijenosni

PLC-sustavi kreirani sukladno tim standardima uglavnom slue za upravljanje
elektroenergetskim postrojenjima na daljinu i rade u niskom podruju frekvencija (spektar
signala see do 500 kHz). Prijenosne brzine u tim sustavima kreu se do nekoliko
desetaka kbit/s.
Nazivom Broadband Power-line (BPL) oznaene su one PLC-mree koje prenose
podatke irokopojasnim brzinama. Postoje dvije skupine BPL-tehnologija: pristupni BPL
1-16

(Access BPL) koji se implementira nad vanjskom PLC-mreom i BPL unutar zgrade (Inbuilding BPL) implementiran nad kunom PLC-mreom.
Danas pristupni BPL podrava prijenos podataka brzinama do 45 Mbit/s, i to u oba
smjera, dolaznom i odlaznom. Pristupni BPL, slino kao i mrea kabelske televizije,
predstavlja dijeljeni medij. Stoga je potrebno ograniiti broj korisnika pristupnog BPL-a
po svakoj transformatorskoj stanici kako bi se ta agregatna brzina dijelila s manjim
brojem. Osnovna mana pristupnog BPL-a je nedostatak standarda prihvaenih na
svjetskoj razini. U kunim PLC-mreama uglavnom se koristi standard HomePlug. Brzine
prijenosa koje podrava taj standard kreu se u rasponu do 14 Mbit/s.
Najvei problem koji i dalje predstavlja glavnu konicu za iru primjenu PLC-a je
problem elektromagnetske kompatibilnosti PLC-sustava.

1.8.

irokopojasni fiksni beini pristup

Iako DSL-tehnologije dominiraju na tritu, telekom operatori se sve vie orijentiraju na

beine tehnologije. Beine irokopojasne tehnologije predstavljaju atraktivno rjeenje
za brzi pristup Internetu i podatkovnim, govornim i video-uslugama. Podjednako je
primjenjiv kod rezidencijalnih i poslovnih korisnika, a trenutno je standardima
predvieno koritenje podruje frekvencija od 2 GHz do 66 GHz. Velika je prednost
beinih tehnologija pred inim i optikim tehnologijama u relativno niskoj cijeni
implementacije. Meutim, trenutno beine pristupne mree jo uvijek po svojim
prijenosnim performansama ne mogu parirati inim i optikim mreama.
Najznaajnije tehnologije irokopojasnog fiksnog beinog pristupa, kao ciljne skupine
tehnologija koja moe ponuditi kvalitetan irokopojasni pristup Internetu, su LMDS
(Local Multipoint Distribution Service), MMDS (Multi-channel Multipoint Distribution
Service), IEEE 802.16 (komercijalno nazvan WiMAX), HIPERACCESS i HIPERMAN.
MMDS je licencirana usluga dometa 5 km, to znai da jedan antenski sustav moe uz
dovoljnu snagu zraenja pokriti podruje cijelog grada. Naravno, treba voditi rauna o
tome da krajni korisnici zajedniki dijele raspoloive kanale i da s porastom njihova broja
pada propusnost (throughput) veza. Ostvarive prijenosne brzine kreu se u rasponu od
500 do 1000 kbit/s, iako neki tvrde da je mogue postii i 10 Mbit/s.
LMDS je mogue implementirati kao tehnologiju od toke do toke (point-to-point P-P)
ili od toke prema veem broju toaka (point-to-multipoint P-MP). Maksimalne
ostvarive prijenosne brzine LMDS PTP kreu se izmeu 155 i 622 Mbit/s uz domet od 2
km. Realno postizive prijenosne brzine seu do 45 Mbit/s, odnosno do 311 Mbit/s pri
prijenosu snopova (bursts) podataka. Za razliku od MMDS-a, koji je prikladniji
rezidencijalnim i SOHO-korisnicima, ciljana skupina korisnika LMDS-a su srednje i
velike tvrtke.
1.8.1.

WiMAX

WiMAX je popularni naziv standarda za realizaciju gradskih beinih mrea (wireless

metropolitan area networks). Svjetska standardizacijska organizacija IEEE odredila je
1998. godine radnu skupinu nazvanu 802.16 Working Group koja je zaduena za razvoj
beinog standarda za gradske mree. Prva inaica standarda nazvana je IEEE 802.16, a
njen komercijalni naziv je WiMAX to je skraenica od Worldwide Interoperability for
Microwave Access. WiMAX prije svega treba promatrati kao tehnologiju za realizaciju
1-17

fiksnog beinog pristupa (Fixed Wireless Access FWA). Prva inaica definirala je
sustav koji koristi podruje frekvencija od 10 GHz do 66 GHz. S obzirom da takav sustav
zahtijeva optiku vidljivost izmeu predajnika i prijemnika, radna je skupina nastavila
razvijati i drugu inaicu, nazvanu IEEE 802.16a, koja koristi frekvencijsko podruje od 2
GHz do 11 GHz i ne zahtijeva spomenutu optiku vidljivost. Kao takva puno je bolje
prilagoena radu u gusto naseljenim podrujima. Nakon to je 2001. godine objavljen
standard IEEE 802.16a, 2004. godine je ta inaica doraena i nazvana IEEE 802.16d (ili
IEEE 802.16-2004). Tom su nadopunom standarda poboljane performanse WiMAXpoveznice u odlaznom smjeru komunikacije. Konano, inaica standarda nazvana IEEE
802.16e trebala bi rijeiti i problem mobilnosti krajnjeg korisnika i to sve do brzina
kretanja od 110 do 130 km/h, kao i asimetrino suelje za prijenosna raunala i
komunikatore, koje e im omoguiti izravnu povezanost pomou ugraene mrene kartice
s WiMAX-mreom (a ne posredstvom beinog LAN-a kao to je do tada bilo planirano).
Kako bi se stvorili bolji uvjeti za prihvaanje ove tehnologije, 2001. godine osnovan je
WiMAX Forum, kao neprofitna organizacija koja promovira WiMAX. HIPERACCESS i
HIPERMAN su standardi organizacije ETSI kompatibilni sa standardom IEEE 802.16.
WiMAX je naroito interesantan za primjenu u ruralnim podrujima koja tradicionalno
nemaju razvijenu telekomunikacijsku infrastrukturu. Izgradnja WiMAX-mree u takvim
podrujima daleko je isplativija za operatore od npr. izgradnje parine infrastrukture za
xDSL-tehnologije ili optike infrastrukture za FTTx-arhitekture. Primjena WiMAX-a u
ruralnim podrujima omoguit e krajnjim korisnicima irokopojasni pristup
telekomunikacijskoj mrei i uslugama i ublaiti tzv. digitalnu podjelu. Nasuprot tome, u
gradskim podrujima proboj WiMAX-a e biti tei zbog ve postojee parine ili optike
infrastrukture pa u tom segmentu treba oekivati jaku konkurenciju izmeu inooptikih i beinih mrea. Openito gledano, kompetitivnost WiMAX ovisi o prijenosnim
brzinama i dometima koje je mogue postii tom tehnologijom, kao i o kvaliteti
prijenosne usluge koju ta beina arhitektura prua krajnjim korisnicima. Upravo se na
tom planu ostvaruju permanentna poboljanja ime WiMAX postaje sve vei konkurent
xDSL-u i FTTx-u.
U samom poetku WiMAX je bio dominantno predvien za beini prijenos govora i
podataka, kako rezidencijalnih tako i poslovnih korisnika. Stalna poboljanja prijenosne
usluge pribliila su WiMAX skupu onih tehnologija koje omoguavaju kvalitetan prijenos
triple play usluga. U odnosu na postojee mobilne mree, WiMAX prua daleko iri
prijenosni pojas frekvencija, a samim time i vee ostvarive prijenosne brzine. Pored toga,
podizanje dometa na ak 20 km omoguava jako dobru pokrivenost terena s relativno
malim brojem baznih stanica.
Arhitektura WiMAX-mree podrava podjednako poveznice od toke do toke (P-P) i od
toke prema veem broju toaka (P-MP) (Slika 1-15). U P-P-topologiji mrea se sastoji
od jedne ili vie P-P-poveznica koje koriste jako usmjerene antene. U P-MP-topologiji
mrea se sastoji od baznih stanica, od kojih je svaka pomou P-MP-poveznica povezana s
krajnjim korisnikim ureajima. U mjeovitoj mrenoj topologiji krajnji korisniki
ureaji mogu ne samo primati signal od baznih stanica ve mogu i usmjeravati promet
prema drugim korisnicima. Na taj je nain mogue poveati pokrivenost terena jer svaka
nova korisnika stanica moe ujedno djelovati i kao nova bazna stanica. Stvarne
WiMAX-mree uglavnom koriste kombinaciju P-P i P-MP-topologija. Obino se P-Ppoveznice koriste za povezivanje baznih stanica s temeljnom mreom, dok stanice prema
krajnjim korisnicima koriste P-MP-poveznice. Bazne stanice se mogu s temeljnom

1-18

mreom povezivati i pomou P-P-poveznica izvedenih optikim nitima ili zakupljenim

kanalima (najee ino). Trenutno na tritu nema znaajan broj mjeovitih FWAsustava, ve uglavnom sustavi koji koriste P-MP-topologiju.

Slika 1-15: irokopojasni beini pristup tehnologijom WiMAX

Posebno je vano istaknuti da je podruje pokrivanja svake bazne stanice podijeljeno u

sektore (za svaki se sektor koristi posebna usmjerena antena) ime se po svakom sektoru
postie vea snaga signala, te shodno tome i vea prijenosna brzina te domet prijenosa
nego u sluaju kad antena bazne stanice zrai signal u svim smjerovima.
Frekvencijska podruja od posebnog interesa za primjenu WiMAX-a su pojasevi oko 2,5,
3,5 i 5,8 GHz. U Hrvatskoj je planom dodjele frekvencijskog spektra za irokopojasne
nepokretne beine sustave predvieno podruje od 3,4 do 3,6 GHz (za koritenje ovog
podruja potrebna je dozvola od nadlenog tijela, u Republici Hrvatskoj to je Hrvatska
agencija za telekomunikacije), kao i podruje od 24,5 do 26,5 GHz (takoer je potrebna
dozvola). Oba su podruja namijenjena iskljuivo za civilnu uporabu. Za potrebe FWA
mogue je koristiti i tzv. ISM-pojaseve frekvencija za ije koritenje nije potrebna
dozvola. U Republici Hrvatskoj to su podruja od 2,4 GHz do 2,5 GHz (za civilnu
uporabu), te pojasevi od 5,725 do 5,83 GHz (za civilnu i vojnu uporabu) i od 5,85 GHz
do 5,925 GHz (samo za civilnu uporabu). Meutim, koritenje tih pojaseva je svjestan
rizik jer u tom podruju ve rade mnogi beini mikrovalni sustavi, a posebno beini
LAN-ovi pa je i mogunost interferencije s tim sustavima vea nego u strogo namjenskim
pojasevima.
Sukladno standardu IEEE 802.16 dolazni smjer komunikacije rijeen je vremenskim
multipleksiranjem (TDM), pri emu je svakom krajnjem korisniku pridijeljen jedan ili
vie vremenskih odsjeaka. U odlaznom smjeru viestruki je pristup rijeen tehnikom
TDMA. irina kanala u Europi iznosi 28 MHz. Dvosmjernost komunikacije rjeava se
frekvencijski (Frequency Division Duplex FDD) ili vremenski (Time Division Duplex
TDD). Za razliku od toga, standard IEEE 802.16a predvia uporabu modulacijskog
postupka OFDM (Orthogonal Frequency Division Multiplexing) i adekvatnu tehniku
viestrukog pristupa OFDMA. Protokol kojeg WiMAX koristi na podsloju upravljanja
pristupom mediju (MAC Medium Access Control) spojno je orijentiran pa se i nespojne
usluge preslikavaju u veze. Posebna je panja u dizajnu podsloja i protokola MAC
posveena kvaliteti usluge kojom su predviene tri vrste veza:
1-19

osnovna veza koritena za prijenos kratkih i vremenski kritinih poruka,

veze za prijenos standardnih protokola kao to su DHCP, TFTP, SNMP i dr,

ostale vrste veza kao npr. veze rezervirane za razailjanje signala.

Kako bi QoS-mehanizam dobro funkcionirao krajnji korisnici pristupaju u mreu

temeljem dozvola koje im izdaje bazna stanica. Prijenosne brzine podrane standardom
IEEE 802.16 mogu biti i vee od 70 Mbit/s, dok standard IEEE 802.16a podrava
prijenosne brzine do 25 Mbit/s. irine kanala variraju od 1,5 do 20 MHz. Domet prijenosa
ostvariv WiMAX-om see i do 50 km, uz tipian promjer elije od 13 do 20 km.
1.8.2.

Ostale beine pristupne tehnologije

Od ostalih beinih pristupnih tehnologija esto se spominje i Wi-Fi (komercijalni naziv

za tehnologije definirane skupinom standarda IEEE 802.11). U podruju irokopojasnog
pristupa Internetu posebno su zanimljive pristupne lokacije (hotspots) koje korisnicima
omoguavaju pristup Internetu preko beinog LAN-a (wireless LAN WLAN). Najea
im je primjena u hotelima i ugostiteljskim objektima. Korisnicima se nudi mogunost
koritenja usluge uz plaanje pre-paid karticom kao i mogunost plaanja kreditnim
karticama. Podaci koji mogu dodatno ukazati na znaaj pristupnih lokacija su sljedei:
-

30 milijuna korisnika pristupnih lokacija u 2004. (prema tvrtki Gartner)

oekivani broj korisnika u 2007. 70 milijuna;

43.850 lokacija u 2003. i oko 50.000 u 2004. godini (prema In-Stat/MDR)

oekivani broj pristupnih lokacija u 2008. u svijetu: 200.000.

Slika 1-16: Jedan od naina realizacije pristupne lokacije; u NOC-u se provodi autentifikacija,
autorizacija i praenje korisnikih rauna (accounting)

Tehnologije IEEE 802.11 koriste uglavnom nelicencirani dio frekvencijskog spektra, tzv.
ISM-pojas (Industrial, Scientific, Medical), to znai da za njihovo koritenje nisu
potrebne posebne dozvole od nadlenih dravnih tijela. Koristei neku od tih tehnologija
mogue je postii prijenosne brzine do 54 Mbit/s (efektivno do 25 Mbit/s), a najnoviji
standardi omoguavaju ak 100 Mbit/s efektivno.

1.9.

Stanje irokopojasnog pristupa Internetu u zemljama EU

U ovom odjeljku dan je pregled stanja u podruju irokopojasnog pristupa u zemljama

Europske Unije (EU), s povremenim osvrtom na prvih 15 zemalja lanica (EU15) ili na
svih 25 lanica (EU25), koliko ih EU broji nakon posljednjeg proirenja. Oznaka EU10
odnosi se na 10 zemalja ijim je ulanjenjem EU15 proiren na EU25. Cilj pregleda je
ukazati na dinamiku zbivanja u jednom od najpropulzivnijih sektora telekomunikacija
podruju irokopojasnih pristupnih mrea.
1-20

listopad 2003.

listopad 2002.

listopad 2004.

listopad 2005.

Slika 1-17: Porast broja fiksnih irokopojasnih pristupnih linija u EU

Prema podacima za listopad 2005. godine zemlje EU posjeduju 52,6 milijuna fiksnih
irokopojasnih linija (Slika 1-17), to daje prosjenu penetraciju (broj linija na 100
stanovnika) od 11,5% (za usporedbu, u listopadu 2004. ta je penetracija iznosila 7,3%).
Sukladno tome, dnevni porast broja fiksnih irokopojasnih linija u zemljama EU u 2005.
iznosi 52.000, u usporedbi s 38.000 novih linija u 2004. Slika 1-18 prikazuje stupanj
razvijenosti irokopojasnog pristupa Internetu u pojedinim zemljama EU i u Hrvatskoj.
Stopa penetracije irokopojasnih prikljuaka u
zemljama EU-a (1.10.2005.) i Hrvatskoj (31.12.2005.)

Stopa penetracije (%)

25
20
15
10
5

NL

DK

FI

SE

BE

FR

UK

LU

AT

EU15

EE

DE

EU

MT

PT

IT

ES

SI

LT

IE

CZ

HU

LV

CY

EU10

Hrvatska

PL

SK

EL

Izvor: EC, 11th Report.

Slika 1-18: Broj irokopojasnih linija na 100 stanovnika (stopa penetracije, izraena u postocima) u
zemljama Europske Unije i Hrvatskoj, te prosjena vrijednost za EU stanje na dan 1. listopada 2005.

Penetracija fiksnog irokopojasnog pristupa u zemljama EU visoka je promatramo li je i

na svjetskoj razini. Prema podacima za razdoblje srpanj-lipanj 2005. samo Juna Koreja
ima veu penetraciju od najbolje pozicionirane lanice EU-a, Nizozemske (Tablica 1-5).
Za usporedbu sa zemljama EU-a, u Hrvatska je krajem 2005. godine imala oko 100.000
irokopojasnih linija (od toga najvie je ADSL-a) to na priblino 4,5 milijuna stanovnika
predstavlja penetraciju irokopojasnog pristupa od priblino 2,5%.

1-21

Porast broja irokopojasnih implementacija uzrokovan je prije svega sve izraenijom

konkurencijom izmeu operatora, te eljom operatora da poveaju sve slabiji prihod od
fiksne analogne telefonije (POTS). Prihod od fiksnih podatkovnih usluga raste stopom od
11,5% godinje. Stanje razvijenosti irokopojasnog pristupa Internetu svakako oslikava i
usporedba broja irokopojasnih linija na 100 stanovnika u pojedinim zemljama EU25
(Slika 1-18).
Tablica 1-5 Penetracija irokopojasnog pristupa fiksnim linijama svijetu (lipanj-srpanj 2005.)

zemlja

J. Koreja

Nizozemska

Danska

Island

vicarska

Kanada

penetracija
(%)

25,5%

22,4%

22,0%

21,7%

20,3%

19,2%

zemlja

Finska

Norveka

Belgija

vedska

Japan

SAD

penetracija
(%)

18,7%

18,2%

17,4%

17,1%

16,4%

14,5%

Dinamika u podruju irokopojasnog pristupa ne oituje se samo u porastu broja linija,

ve i u poveanju broja ponuenih usluga. Na primjer, pruatelji DSL-usluga sve ee
nude svojim korisnicima VoIP (Voice over IP), ne bi li ih tako stimulirali na poveano
koritenje mree. Za spomenutu dinamiku najzasluniji su poboljani omjer cijena i
performansi, porast koritenja Interneta u opem smislu, poveana dostupnost Interneta i
stalno rastua svijest korisnika o Internetu kao izvoru poslovnih informacija, zabavnih i
ostalih sadraja. irokopojasne linije se sve vie koriste za pristup poslovnim
aplikacijama, a ne samo za brzi pristup Internetu. Sve vei broj operatora nudi svojim
korisnicima kombinaciju videa, govornih i podatkovnih usluga (tzv. tripple play).
Porast broja irokopojasnih implementacija uzrokovan je prije svega sve izraenijom
konkurencijom izmeu operatora, kao i dobrom zakonskom regulativom, povoljnom za
operatore i korisnike. Udio novih operatora na tritu irokopojasnog pristupa iznosi
49,8% u zemljama EU. Pri tome u Ujedinjenom kraljevstvu bivi monopolistiki
operatori (incumbent) zauzimaju 25% trita, a na Cipru ak 100%.

Slika 1-19: Broj DSL-a novih operatora i razne vrste pristupa; podaci su dani za 1. listopada 2003., 2004. i
2005. godine

1-22

Penetracija irokopojasnog pristupa najvea je u onim zemljama lanicama EU-a gdje

postoji konkurencija izmeu operatora glede komunikacijske infrastrukture (kabelske ili
druge) i glede LLU-a. Za porast penetracije najzaslunija su dva imbenika:

odluna akcija regulatornih tijela, posebno u obliku odreivanja cijena,

u nekim zemljama novi operatori poinju poveavati vlastita ulaganja u
infrastrukturu.
Slika 1-19 prikazuje razdiobu pretplatnikih linija koje su bivi monopolistiki operatori
sukladno sklopljenim ugovorima predali novim operatorima na koritenje. Ukupan broj
takvih linija iznosio je 1. listopada 2005. godine 18.919.229.
Glede koritenja kabelske infrastrukture biveg monopolistikog operatora od strane
novih operatora (operatora korisnika) postoje etiri vrste pristupa:
-

pristup slijedom bita

o definicija slijeda bita (bitstream) je sljedea: brzi pristup slijedom bita
odnosi se na one scenarije pristupa u kojima bivi monopolistiki telekom
operator (incumbent, u Zakonu o telekomunikacijama koristi se naziv
operator sa znatnijom trinom snagom) instalira brzu pristupnu poveznicu
prema korisnikom podruju (customer premises) i nakon toga omoguava
treoj strani (novom operatoru) da raspolae tom poveznicom, koji pak
slijedom bita moe pruati brze usluge krajnjim korisnicima. Uslugu
slijeda bita mogue je definirati kao pruanje prijenosnog kapaciteta
izmeu krajnjeg korisnika spojenog na telefonsku liniju i toke
interkonekcije raspoloive novom operatoru. Slijed bita je veleprodajni
proizvod;
o za razliku od ostalih veleprodajnih proizvoda u podruju brzog pristupa
slijed bita doputa novim operatorima da svojim krajnjim korisnicima
pruaju i vlastite usluge s dodanom vrijednou (Value-Added Services
VAS);
o DSLAM odrava bivi monopolistiki operator;

pristup preprodanim linijama (resale lines)

o za razliku od slijeda bita, pri jednostavnoj preprodaji linija (simple resale)
novi operator ne moe ponuditi diferencirani proizvod (tj. proizvod s
drugaijim tehnikim obiljejima) u odnosu na osnovnu DSL-uslugu koju
mu prodaje bivi monopolistiki operator. Novi operator moe iskljuivo
reklamirati, distribuirati i naplaivati proizvod. U osnovi, novi operator pri
jednostavnoj preprodaji linija prua krajnjim korisnicima portal;

dijeljeni pristup (shared access)

o dijeljeni pristup je veleprodajni proizvod. U sluaju dijeljenog pristupa
pozicionirani operator nastavlja pruati krajnjim korisnicima uslugu POTS,
dok novi operatori tim istim lokalnim petljama pruaju korisnicima brze
podatkovne usluge (npr. osnovnu DSL-uslugu i preko nje irokopojasni
pristup Internetu). Pri tome je vano naglasiti da novi operator odrava svoj
DSLAM;

1-23

pristup izdvojenim linijama

o pristup izdvojenim linijama je veleprodajni proizvod. U sluaju potpunog

izdvajanja lokalne petlje bivi monopolistiki operator daje novom
operatoru "cijelu" upredenu paricu (tj. cijeli prijenosni pojas) u najam
(leasing). Uz LLU se vee i pojam kolokacije (co-location), tj. naina
fizikog povezivanja novog operatora na paricu. Ako se radi o fizikoj
kolokaciji (full co-location) tada je oprema operatora korisnika smjetena u
zgradi biveg monopolistikog operatora (razdjelnik i DSLAM), dok u
sluaju udaljenje kolokacije (distant location) novi operator smjeta svoju
opremu u posebnu zgradu. U oba sluaja vlasnik poveznog kabela (tiecable) je bivi monopolistiki operator. U sluaju virtualne kolokacije
opremu koju koristi operator korisnika postavlja, odrava i njome upravlja
iskljuivo bivi monopolistiki operator.
zgrada biveg
monopolistikog operatora

zgrada biveg
monopolistikog operatora
linija
MDF

telefonska
centrala

telefonska
centrala

MDF

povezni kabel
DSLAM
novog
operatora

zgrada novog operatora

DSLAM
novog
operatora

linija
HDF

povezni
kabel

HDF

poveznica prema transportnoj

mrei novog operatora

Slika 1-20: Kolokacija; na slici lijevo prikazana je udaljena kolokacija, a na slici desno fizika
kolokacija; HDF (Handover Distribution Frame) razdjelnik novog operatora

Pored potpunog izdvajanja lokalne petlje (full unbundling) postoji i tzv. izdvajanje
potpetlje (sub-loop unbundling). Tipina primjer primjene ovakvog pristupa je VDSL. U
tom se mrenom scenariju izdvaja lokalna petlja u zadnjih 500 metara do korisnika,
tonije od optike mrene jedinice (ONU, vidi potpoglavlje o FTTX-tehnologijama) do
korisnikog VDSL-modema, dok optiku poveznicu do ONU-a odrava pruatelj usluge.
U Europskoj uniji je izdvajanje potpetlje obavezno, u skladu sa specifikacijom tijela EU-a
zaduenih za regulativu u telekomunikacijama.

1.10. Usluge s dodanom vrijednou i IPTV

Najvaniji imbenik koji utjee na prihvaanje tehnologija irokopojasnog pristupa od
strane krajnjih korisnika su usluge s dodanom vrijednou (Value-Added Services
VAS). xDSL, FTTx ili WiMAX ne mogu same po sebi, unato sve boljim
performansama, probuditi interes krajnjih korisnika za prijelaz s postojeeg modemskog
ili ISDN-pristupa na irokopojasni pristup. Stoga je uvoenje usluga poput videa na
zahtjev (Video on Demand VoD) i drugih irokopojasnih usluga, koje je nemogue
realizirati tehnologijama uskopojasnog pristupa, nuno kako bi se poveala penetracija
irokopojasnog pristupa. U jednom od izvjea tvrtke Pioneer Consulting iz 2004. godine
1-24

naglaeno je sljedee: "U SAD-u e se do kraja 2005. godine preko 16 milijuna korisnika
DSL-a pretplatiti na preko 25 milijuna usluga s dodanom vrijednou." Usluge s dodanom
vrijednou su definirane kao poboljanja osnovne pristupne usluge ostvarene DSL-om.
Primjeri VAS-a su sljedei: VoD, VoDSL (Voice over DSL), glazba kodirana MPEG-om
(Moving Pictures Expert Group Music), umreeno igranje izmeu veeg broja igraa
(Multi-Player Gaming), videokonferencije, razailjanje TV signala (broadcast TV) i
virtualne privatne mree (VPN-ovi). Pioneer Consulting je proraunao da usluge s
dodanom vrijednou predstavljaju dobru priliku na zaradu na tritu, koja varira od 15,8
do 26,6 milijardi USD-a godinje, ovisno o nainima naplate trokova koritenja usluge
koje operatori odaberu.
1.10.1. IPTV
IPTV je skup usluga s dodanom vrijednou, a sam naziv je skraenica od Internet
Protocol Television. U osnovi radi se o konceptu transfera TV-sadraja IP-paketima, za
razliku od tradicionalnog prijenosa TV-signala razailjanjem kroz beini medij. IPTVusluge se prenose privatnom mreom operatora, a ne Internetom ili drugim javnim
mreama. Takva je privatna mrea posebno dimenzionirana za transfer IPTV-a, kako bi
krajnjim korisnicima bila pruena usluga visoke kvalitete. S obzirom da se mreom za
transfer IPTV-a ujedno prenose i drugi prometni tokovi, kao to su podatkovni i govorni
(VoIP), videu se dodjeljuje najvii prioritet u mrei. Usluga IPTV moe biti linearna ili na
zahtjev (on-demand). U oba sluaja usluga je trenutna (slino kao kod razailjanja putem
TV-odailjaa ili u kabelskoj mrei) IPTV ne predvia skidanje videodatoteka
(downloading) s namjenskih posluitelja. Pored pruanja usluge transfera programa koji
idu u ivo, IPTV moe ponuditi i tzv. uslugu video na zahtjev kao i neke druge usluge
koje svaki operator moe zasebno razviti. Osnovna prednost IPTV-a pred tradicionalnim
razailjanjem TV-signala je u interaktivnosti usluge, tj. drugim rijeima, krajnji korisnik
moe prema mrei slati zahtjeve za sadrajima.
Za nagli porast interesa za IPTV zasluni su sljedei imbenici:
-

sve vea rairenost Gigabit Etherneta (protokol prijenosne brzine 1 Gbit/s) i

nove pristupne tehnologije utemeljene na protokolu Ethernet (EFM),

sposobnost IP-mrea u pruanju vie razine kvalitete usluge,

razvoj IP-usmjerivaa i Ethernet-komutatora visokih performansi, posebno

prilagoenih IPTV-u,

napredne softverske aplikacije (tzv. middleware) koje upravljaju isporukom

videa krajnjim korisnicima.

Slika 1-21 prikazuje osnovne elemente od kojih se sastoji IPTV-mrea.

Slika 1-21 Elementi IPTV-mree

Arhitektura IPTV-mree preuzeta je od openitog modela nazvanog komutirani digitalni

video (Switched Digital Video SDV). U takvoj se mrenoj arhitekturi prema
pojedinanim korisnicima alje samo odabrani kanal (ili kanali, ako korisnik zahtijeva
1-25

vie njih). Slanje videa korisnicima realizirano je slanjem IP-paketa na vei broj
odredita (IP multicasting), uglavnom pomou protokola IGMP (IP Group Membership
Protocol). U krajnjem videoureaju (video head-end) sadraj, bilo linearni ili na zahtjev,
pretvara se u format pogodan za distribuciju IPTV-mreom. Pri tome se najee koristi
neka od inaica standarda MPEG, MPEG-2 ili MPEG-4. Nakon kodiranja svaki se kanal
pakira u IP-pakete i alje kao slijed prema veem broju odredita (multicast stream) ili
kao slijed prema jednom odreditu (unicast stream). Pristupna mrea za potrebe IPTV-a
mora biti izgraena nekom od naprednih irokopojasnih pristupnih tehnologija, a
predviene su uglavnom one ranije opisane u ovom dokumentu. Kuna mrea moe biti
realizirana kao lokalna Etehrnet-mrea, pomou standarda HomePlug (PLC-mrea) ili
beino (npr. pomou standarda IEEE 802.11). Krajnji se korisnik povezuje s IPTVuslugom pomou krajnjeg korisnikog ureaja (Set-Top Box STB). Sam softver koji
omoguava koritenje IPTV-usluge podrava arhitekturu korisnik/posluitelj
(client/server), pri emu je korisniki dio instaliran u STB-u.
IPTV, kao skup usluga, podrava slanje TV-programa, video na zahtjev, plaanje po
odgledanom sadraju (Pay Per View PPV), transfer televizijske usluge visoke
razluivosti slike (High Definition TV HDTV) i uslugu osobnog videorekordera
(Personal Video Recorder PVR). Isporuka takvih usluga krajnjem korisniku zahtijeva
da cijela mrea, i temeljna i pristupna, ima na raspolaganju dovoljne prijenosne
kapacitete, da transfer IP-paketa ima visoku kvalitetu, te da je u mreu ugraena
zadovoljavajua razina sigurnosti, kako na razini transfera, tako i na razini sadraja.
Prilikom koritenja triple play usluga krajnjem je korisniku u dolaznom smjeru potrebna
podatkovna brzina izmeu 24 i 30 Mbit/s. Da je IPTV usluga koja e operatorima donijeti
znatan porast prihoda pokazuju sljedea predvianja:
-

tvrtka Informa predvia da e do 2010. oko 25,9 milijuna korisnika diljem

svijeta koristiti IPTV i generirati prihod vei od 10 milijardi USD,

tvrtka Multimedia Research predvia da e broj korisnika IPTV-a porasti s 1,9

milijuna u 2004. na 25,3 milijuna u 2008. godini, te da e prihodi porasti sa
635 milijuna na 7,2 milijardi USD,

istraivanja tvrtke Park Associates pokazuju da u panjolskoj skoro 80%

stanovnitva pokazuje interes za koritenje naprednih TV-usluga, dok u
Ujedinjenom Kraljevstvu i Japanu oko 75% ljudi pokazuje sklonost k prelasku
na takve usluge.

Naravno, razvoj IPTV-a i popratnih tehnologija nije ni priblino zavren. Nuno je

potrebno doraditi sve segmente mree kako bi sama usluga i njeno koritenje bili to
sliniji tradicionalnoj TV-usluzi na kakvu su krajnji korisnici navikli. Sljedei problemi
jo uvijek nisu u potpunosti rijeeni:
-

pri prebacivanju s jednog na drugi kanal tijekom gledanja TV-programa moe

nastupiti relativno veliko kanjenje ako slanje na vei broj odredita u mrei
nije dovoljno dobro rijeeno,

kolebanje kanjenja paketa u mrei (tzv. delay jitter) moe dovesti do

treperenja slike na ekranu TV-ureaja,

prijenos videa oslanja se na transportni protokol UDP koji nema ugraene

mehanizme za siguran transfer paketa.

Stoga je za pruanje usluge IPTV nuno permanentno praenje rada mree i same usluge.
1-26

Literatura
1. Baant, A., G. Gledec, . Ili, G. Jei, M. Kos, M. Kunti, I. Lovrek, M.
Matijaevi, B. Mikac, V. Sinkovi. Osnovne arhitekture mrea, Element, Zagreb, 2004.
2. Annex to the European Electronic Communication Regulations and Markets 2004
(10th Report), [SEC(2004)1535] Volume I, Commission Staff Working Paper,
COM(2004) 759 final, Commission of the European Communities, Brussels, 2.12.2004.
3. Internet and the Future Policy Framework for Telecommunications: A report for the
European Commission, Fischer & Lorenz A/S, Copenhagen, Denmark, January 2000.
4. Majumdar, S.K., Vogelsang I., Cave M. Handbook of Telecommunications
Economics, Elsevier, 2002.
5. Commisson of the European Communities. European Electronic Communications
Regulation and Markets 2004. COM(2004) 759 Final. Bruxelles, 2.12.2004.
6. Commisson of the European Communities. Annex to the: Electronic Communications
Regulation and Markets 2004 (10th report). Volume I. and II. COM(2004) 759 Final,
SEC(2004)1535. Bruxelles, 2.12.2004.
7. Flournoy, D.M. The Broadband Millenium: Communication Technologies and
Markets. International Engineering Consortium, Chicago, 2004.
8. Vermillion, W. 2003. End-to-end DSL Architectures. Cisco Press, Indianapolis.
9. Gumaste, A., T. Antony. 2004. First Mile Access Networks and Enabling
Technologies. Cisco Press, Indianapolis.
10. Paradyne. 2000. The DSL Sourcebook. http://www.paradyne.com.
11. European Commission, Communications Committee. Broadband Access in the EU:
situation at 1 January 2004 (Working Document). COCOM04-20 Final. Bruxelles,
16.04.2004.
12. Desurvire, E. Global Telecommunications. John Wiley & Sons, Hoboken, NJ, 2004.
13. Goralski, W.J. ADSL&DSL Technologies. McGraw-Hill, Berkeley, CA, 2002.
14. France, P. Local Access Network Technologies. IEE, London, 2004.
15. Buckley,

1-27

J.

Telecommunications

Regulation.

IEE,

London,

2003

28