S

S
S

God. X.

Kolovoz 1929.

Br. IV.

Sv. Justin filozof i muenik

,'f oko 165.),
Ve Tertulijan (Adv, Valent. c. 5.) ovim pridjevcima asti
tog najznamenitijeg apologeta drugog stoljea; a Tacijan, uenik
Justinov, zove ga predivnim (Orat. c. 18.). Crkva pak krasno
istie iskreni, poletni i neustraivi znaaj njegov u misnom uvodu
(14. aprila), gdje svetom obraeniku mee u usta rijei psalmistine: Nepravednici priali su mi bajke; ali nije to kao zakon tvoj.
Ja sam pak govorio za svjedoanstva tvoja pred kraljevima i nisam se stidio (Ps. 118,). Kako je apologijski momenat ovog
kranskog velikana u filozofskom plastu (n. pr. obzirom na kristologiju, marijologiju, euharistijsku i liturgijsku nauku) i danas
pravom u velike cijenjen, pozabavit emo se redom malo podrobnije ivotom, spisima, pravim kranskim obiljejem i posebnim
naukama njegovim1).
1. ivot sv. Justina.
obuhvaa dvije glavne periode: u prvoj periodi neumorno
istrauje istinu u raznim filozofskim kolama, dok ne stigne do
sigurne mete i mira u kranskom zakonu; u drugoj periodi oduevljeno ispovijeda i slavodobitno brani kranstvo do svoje muenike smrti, Justin se rodio oko 102. godine u rimskoj naseobini
cara Vespazijana Flavia Neapolis, u nekdanjem samarijskom
gradu Sinemu, od poganskih roditelja, kako sam pripovijeda (I.
Apol. 1; Dial. c. Tryph. 28). Otac mu se zove Prisko, a djed Bahiie. U uvodu svoga Dialoga s Trifunom (2.8.) sam je dosta
opirno ocrtao svoj duevni i vjerski razvitak. Brino izobraen u
grkoj knjievnosti, eznuo je za pravom i Bogu milom filozofijom nekim naravnim nagonom, koji se odaje u poznatoj Tertulijanovoj krilatici: Anima natulariter christiana (dua je po naravi
') Isp. osobito: Kihn, Patrolofie I, 143,158; Bardenhewer, Gesch. der
a'iilkirchl. Literatur, I, 190.242.

194

Sveti Justin filozof i muenik

kranska). Najprije je polazio kolu jednog stoika. No kako

ovaj filozof nije nikad spomenuo Boga niti smatrao potrebnim
znanje o Bogu, razoarani se mladi obrati jednom otroumnom
peripatetiku. Ali se i ovome brzo otui, kad je filozof ve prvih
dana na nefilozofski nain zahtijevao plau. Justin sada pokua
sreu kod jednog pitagorejca. Ovaj je pak traio, da bi se uenik
njegov najprije bavio prethodnim znanostima:.glazbom, geometrijom i astronomijom, da tako usposobi svoj duh za prouavanje
nadosjetnih stvari. Takovo se okolianje nije mililo Justinu, i zato
je poao jednom platoniku, kod kojega je doista lijepo napredovao.
Spoznaja nadosjetnih stvari, veli on kasnije, uzdigla me je,
a gledanje ideja podalo je krila mom duhu, pa sam se domala ponadao, da u za kratko vrijeme postati mudracem i doi do gledanja boanstva. To je naime cilj, to ga platonska filozofija hoe da
postigne (Dial. c. 2.).
No ovjek snuje, a Bog odreuje. Kad je Justin jedno u
Efezu na obali morskoj etao zaduben u svoja filozofska razmatranja, pridrui mu se astan, nepoznat starac, to ga poslije nije
vie vidio. U prijaznom razgovoru taj ga uzme bodriti, neka radije
zavoli postati prijateljem djelovanja i istine, nego tate filozofije,
i zapita Justina, to on razumijeva pod pojmovima filozofije i
Boga. Mladi odgovori, da je filozofija znanost o (apsulutnom)
bivstvovanju i spoznaja istine, a plaa joj da je blaeni ivot. O
Bogu ree, da je vjeni, neprolazni uzrok svih stvari. Starac mu
odobri te rijei, ali ga u daljnom razgovoru uputi, da bez Duha
Svetoga nije mogue gledati Boga (Dial. c. 3.4.). Ujedno prigovori nekim naelima platonske filozofije i izmami od mladia priznanje, da ni ova filozofija ne moe zadovoljit potreba ljudskoga
duha (c. 5.6.). Na pitanje Justinovo, kojemu bi se uitelju obratio, da nae istinu, starac ga uputi na proroke, na Krista i njegove
sljedbenike i ujedno ga obodri, neka se lati molitve, da bi mu Bog
otvorio vrata svijetla (c. 7.).
Sad je nestalo starca, a u dui Justinovoj raspalila se vatra
nebeska, te je odonda volio itati proroke i evanelje. Naskoro se
uvjeri, da je kranska nauka jedina pouzdana i spasonosna
filozofija.
Kad je malo iza toga svojim oima gledao postojanost
kranskih muenika usred progonstva i divio se ljubavi njihovoj
prema samim klevetnicima i krvnicima, nije vie mogao sumnjati
0 boanskom podrijetlu kranstva, te je i sam u dobi od kakovih
30 godina preao na kransku vjeru.

Da uzmogne to uspjenije iriti pravu mudrost, zadrao je

1 sada svoj plat filozofski, i stane vatrenom revnou raditi za
obraenje neznaboakih uenjaka i za znanstvenu obranu kranstva. Ne znamo tono, da li je postao i sveenikom. U apologetsku
svrhu proputovao je razne krajeve, a dvaput je takoer doao u
Rim, gdje je osnovao i kolu. Uvjeren je bio, da e Bog suditi
svakomu, koji .moe govoriti istinu, a ne govori (Dial. c. 82). Svu-

Sveti Justin filozof i muenik

195

da bi na javnim trgovima svojim filozofskim platem svratio pozornost na se, da zapodjene razgovor o vjerskim stvarima s ljudima raznih slojeva (Isp. Dial. c. c. 50. 58. 64.).
Svojom vjetom i duhovitom obranom kranstva protiv neznaboaca i idova zamjeri se zlobnim protivnicima i osobito
ciniku Krescentu, te (valjda na poticanje ovog zakletog neprijatelja svoga) oko g. 165. bi optuen sa estoricom drugih krana
pred gradskim prefektom rimskim Junijem Rustikom (163.167.).
Na zahtjev ovoga prefekta, da se poklone bogovima, svi su jednoduno ispovijedali svoju neuskolebivu vjeru u jednoga Boga,
Stvoritelja svijeta, i u Gospodina Isusa Krista, Sina Bojega, to
su ga proroci unaprijed navijestili, i osobito se Justin istakao u
neustraivoj obrani te vjere. Iza konanog kratkog presluavanja,
koje nam je i danas sauvano u zapisniku, Rustik dade svima odrubiti glavu. Osuda prefektova ovako glasi: Jer su se ustruavali
rtvovati bogovima i odazvati se zapovijedi samovladarevoj, neka
se iibaju i odvedu na smrtnu kaznu prema normi zakona.
2. Spisi su Justinovi
veoma bn.-;ni, ali osim prve i druge Apologije te Dialoga a Tiipbo
nom svi propadoe, izuzevi neke odlomke Euzebijt p f.et zadi*.
ljenjem prema ovim spisima punim svakojake koristi, spominje
na jednom mjestu (Hist. eccl. 4, 18, 1.) osam spisa Justinovih; ipak
dodaje: Ali se jo i mnogo drugih spisa njegovih nalazi kod mnoge
brae. Pa i sam Euzebije drugdje (ibid. 4, 11, 810) spominje
jo druga dva djela Justinova.
0 vanjskom obliku i slogu njegovih spisa Fotije ovako sudi:
Justin se nije trsio, da govornikom umjetnou ukrasi nutarnju
ljepotu svoje filozofije... Glavno mu je sama stvar; slog njegov
sa svojim rastegnutim periodama esto umara itaoce; osim nekoliko mjesta u Dialogu. prikazivanje mu je odve trijezno i jednolino, Druga je mana, to se veinom premalo dri stalnog i unaprijed
odreenog rasporeda, ve slijede esto asovitu inspiraciju i tako
pada u mnoge digresije, koje smetaju preglenom i jedinstvenom
shvaanju.

Kraj svega toga misaoni itatelj ne moe da odoli aru spisa

Justinovih. Ta u njima govori ljubeijiva linost, otvoren i poten
znaaj, koji ivo i iskreno nastoji, da se sporazumi s protivnikom.
Bolno osjea, kako su krani bez zatite, ali se ne da smesti u
svom uvjerenju o konanoj pobjedi istine protiv samovolje. Herojina sranost vjerska, koju je pokazao pred prefektom Rustikom,
proveiava i sve spise njegove.
Dragocjene su osobito povjesne i liturgijske vijesti ovog pisca
iz 2. stoljea. O bogoslovnim nazorima njegovim puno su se prepirali u novije vrijeme; a pri tom se esto zaboravilo, veli Barenhewer, da je Justin prije svega apologet, koji nije imao namjere
ni povoda, da zaobljenim nainom u potankostima prikae svu

196

Sveti Justin filozof i muenik

vjersku nauku; nego mu je glavna zadaa bila, da uope opravda

kranstvo pred uenim neznabocima i idovima. I tu je on doista
stekao divnih zasluga. On je prvi i ponajodliniji pisac, koji je teio za tim, da posreduje izmeu kranstva i grko-rimske znanosti, napose platonske filozofije. Da nije svuda uspio i da je ee
zalutao, to nije udno. Ali je svakog priznanja vrijedna njegova
iskrena nakana pa i silna duevna snaga, kojom je teio za apologetskom svrhom. Ove je zasluge takoer pravo uvaio papa Leon
XIII., kad je za svu Crkvu uveo svetkovinu ovog divnog filozofa
i muenika.
Prva Apologija Justinova
napisana je oko g. 150.153. i upravljena caru Antoninu Piju, carskim prinevima i senatu rimskom u nakani, da bi se obustavio prijeki postupak kod
osudivanja krana kanotii tobonjih zloinaca. Ima 68 poglavlja i dijeli se na
polemino-obrambeni dio (c. 4.22.) te na pozitivni dio (c. 23.67.).'-'
U uvodu {1.3.) pisiac iz pridjevaka carevih Pius, philosophus izvodi
dunost, da protiv starih predrasuda sudi prema naelima istine i pravde; sam
Justin smatra svojom zadaom, da sve opinstvo upozna sa ivotom i naukama krana, kako bi se svima omoguio objektivan sud2),
U tu svrhu pobija u prvom (dijelu svoga spisa optube, koje su upravljene protiv krana poradi bezbotva, poradi protudravoog raspoloenja i poradi neudorednosti. U drugom pozitivnom dijelu Justin dokazuje tri istaknute
injenice: 1. Objavljene nauke Starog i Novog Zavjeta apsulutna su istina
(24.29.); 2. Isus Krist pravi je Sin Boji i postavi ovjekom postao je ujedon
naim Uiteljem i Spasiteljem (30.53.). 3. Jer neisti dusi oponaanjem kranskih misterija hoe da osujete i razrue nauke Kristove i djelo otkupljenja,
pisac pokazuje pravo znaenje sv. krsta, presvete Euharistije i nedjeljne slube
Boje, da se vidi, kako krani nita protuzakonito ne rade poput pogana, koji
im priivaju svoja vlastita nedjela. Na koncu (68.) spominje on tekst jednog
reskripta Hadrijanova, u kojem se zahtijeva pravednost prema optuenim
kranima i kazna za njihove klevetnike. Apologija je unodila zaeljenim
plodom, jer je Antonin Pijo blago postupao s kranima.
Druga Apolog'ja
kanoti dodatak prvoj Apologiji, bez uvoda i zaglavka, upravljena je Rimljanima
i napisana jo za istoga cara Antonina oko g. 155. Ima 15 poglavlja. Povod tom
spisu bijae nagla osuda i smrtna kazna triju krana poradi denuncijaciie
jednog poganina, ija se ena bijae obratila na kranstvo. Justin crta tjeskobu
oklevetanih i progonjenih krana i izrie bojazan, da i njemu ne bi mrnja
filozofa Krescenta priredila slinu sudbinu (1.3.).
Onda odgovara na dva sarkastina prigovora pogana: 1. Zato se krani
2) Ova je dioba po Kihnu; Bardenhewer drukije dijeli spis, ali n-.ar.ie
zgodno; tako isto Riauchen. 3 ) Zato se takoer ne moe toliko obzirati na
tajnu disciplinu.

Sveti Justin filozof i muenik

tue na ovrenje smrtne osude, ikad b;i trebalo, da i sami sebi kidiu, samo da
ispune .svoje eznue i da dou k Bogu?
Odgovor: Krani se ne smiju ogrijeiti protiv odredbe Boje. Bog je stvorio
svijet po mudroj osnovi, poradi ljudi. Nije dakle slobodno kranima sanioubijstvom osujetiti najuzvieniju svrhu Boju. Oduzevi sebi ivot, krani bi
otetili rod ljudski i zaprijeili njegovu uputu u nauku Boju. Ali time se ne
dira u svetu dunost krana, da pred sudom ispovijedaju svoju vjeru i posvjedoe istinu, pa makar to i glavom platili (4.)
2. Drugi prigovor: Ako Bog pomae krane, zato ih ne brani od nasilja i smrtnih muika sa strane pogana? Odgovor: Bog istina ima mo, da zatiti krane. Ali njihova su progonstva djelo neistih duhova, to ih molitva
krana protjeruje po moi Sina Bojega i Spasitelja. Pisac nadalje istie
krane kao uzravateljs same drave i upuuje na dugotrpnost Boju, koja
priputa zlo, da ne stegne slobode ljudske volje i konano da ipak privede
sve do pobjede istine i pravde.
I Sokrat, Herakiit, Muzonije te drugi pogani, kod kojih nalazimo nek*.
zrna (.klice) boanske istine, bili su progonjeni i ubijeni zasjedama demonskim.
Nije dakle udo, ako demoni oito progone one, koji se trse da urede misli
i iivot svoj, ne prema jednoj estici i klici Logosa4), nego prema spoznaji t
gledanju svega Logosa, t. j, Krista... Sada je ipak slomljena mo ovih demona,
pa ih izgonimo u samo ime Isusovo (5,8.). Nauke i vladanje krana daleko
nadilaze naela i moral poganskih filozofa. Poput Herkula na raskru imaju i
krani munom samozatajom pregnuti za blaenstvo. Tim putem da je i on
(Justin) pestao kraninom i naao potpunu istinu (9.13.). Konano moli on.
da bi carevi objelodanili ovaj spis, kako bi svi ljudi doli do spoznaje istine i
pravedno sudili o kranima (14.-15.).
Dialog sa Tr'ionom,
najopseniji od sauvanih spisa Justinovih, u 142 poglavlja prikazuje nam,
dakako u rairenom obliku, predmet dvodnevne disputacije njegove sa starjeinom sinagoge Trifonom5) u Efezu, Ta je knjiga nastala oko g. 157., te joj je
autentinost ope priznata kao i autentinost obiju Apologija 6 ).

*) Justir. ovdje upotrebljava slikovite izraze KITOM TOV Aoyov K a m

raij(xaTL/.oCi Aoyov u eno? u smislu nekih tragova i zrna praobjave Boje kod
boljih starih filozofa. Isp. 1. Apol. 44, 10.
5 ) Trilon bit e isto ime kao i Tarfon.
8 )Sva je prilika, da se taj Dialog izvorno sastojao iz dvije knjige, od
itsje je svaka prikazala disputacdju jednoga dana; jer 1, u drugoj polovici 74.
poglavlja ima oita praznina u smislu (prije reenice
xcd 5u). TT]<; yfiS )
premda sauvani rukopisi ne oznauju te praznine; a 2. Jedan citat iz spisi:
Sa-cra parallela svetog Ivana Damaanina nosi ovaj natpis: Iz druge knjige
Rszgorora -sa Trifonom. Citat se nalazi u 82. poglavlju, dakle u izvjetaju o
rugom danu rasprave.
Izdava Maurinac Mariani govori o oitoj praznini u smislu. AK protiv
drugih autora misli, da ta praznina obuhvaa samo nekoliko rijei.

198

Sveti Justin filozof i muenik

Dialog je posveen nekom Marku Pompeju (c. 141.). Vidi i naslov

cpiAtatS
carissime Pompeji, u 8. poglavlju. Pisac u 8 prvih poglavlja prikazuje sivoj razvitak i obraenje; u 9. i 10, poglavlju prelazi ma prvi glavni
dio rasprave (c. 10.47,), u kojem odgovara na prigovor Trifonov; Zato
krani ne dre propisa Starog Zavjeta? Justin najprije iz samih tekstova
Starog Zavjeta dokazuje, kako su obredni zakoni Mojsijevi (o obrezovanju,
postovima, svetkovinama, rtvama, suboti...) imali samo prolaznu vrijednost,
jer sam Zakon i proroci opravdavaju te propise, pozivajui se na prolaznu
tvrdokornost srca idovskoga, i navjeuje ukinue tih tipinih slika i sjena,
im doe Mojsijeva istina u punini vremena. Novi pak Zakon Kristov krije u
sebi neprolazne zahtjeve Boje o tovanju pravoga Boiga, o obraenju od grijeha i zabluda i vjeru u Mesiju, Isusa Nazarejina7).
U drugom dijelu (c, 48.108.) Justin protiv prigovora Trifonova o mesijskom zvanju i boanstvu Kristovu dokazuje iz proroka, da se klanjanje Isusu
nikako ne protivi vjeri u jednoga pravoga Boga ni tovanju Boga Abrahamova,
Isakova, Jakobova. Sami su proroci posvjedoili i potvrdili unaprijed Isusa kao
utjelovljenog Sina Bojega i Spasitelja.
U treem dijelu (c, 109.141.) pisac odgoviara na prigovor, zato krani
primaju i pogane, i dokazuje iz proroka, kako je Bog i love pozvao na pokoru
i prorekao njihovo obraenje, i kako ba 'obraenici iz idovstva a poimence
iz poganstva na vjeru Kristovu sainjavaju pravi Israel, za koji vrijede proroanstva Starog Zavjeta. U kranstvu religija Israelaca razvija se i usavruje se
do religije sveiga svijeta.
U zaglavlku (c. 142.) Trifon zahvaljuje Justinu i priznaje, da ga se njegova nauka silno dojmila, a Justin tijemu i drugovima njegovim od srca eli, e bi
doli i oni do ive spoznaje, da je Isus Piomazanik Boji.

Iz ovog. dialoga uimo se taktici kranskih apologeta u borbi protiv idova. Justin se ovdje svuda oslanja na proroanstva i
primjer Starog Zavjeta i odaje duboko shvaanje pripravnog obiljeja njegova. Mesijanska proroanstva redovito tumai u doslovnom smislu o Kristu i kraljevstvu njegovu, i premda se takoer
svuda obzire na tipologiju, ipak se dri temelja, literalnog povjesnikog smisla; a tim se spisi njegovi silno razilaze od zabluda
pukih alegorinih tumaenja aleksandrijskih pisaca Pseudo-Barnabe i Origena.
*

Uz mnogo drugih dvojbenih, podmetnutih i propalih spisa,

to su ih Justinu pripisivali, ima i brojnih odlomaka iz raznih nepoznatih spisa njegovih. 0 njima opirno raspravlja Bardenhewer
7 ) Ovaj prvi dio zavruje se jednom rijeju Kristovom, koja se ne nalazi
u Novom Zavjetu: Stoga je rekao na Gospodin Isus Krist; U emu vas zateem, u tom u vas i suditi. Ev ot? civ v|tuc; xaxa?idpCD, ev TOiiTOi? "al 5tptv(~).
In quibus vos deprehendero, in his et judiicabo. Grabius misli, da je Justin to
uzeo iz evanelja po Hebrejima. Drugi pripisuju tu rije Bogu, gdje govori po
nekom proroku. Ispor. Eccl. 11, 3; Mat. 24, 40 ss.

Sveti Justin filozof i muenik

0 veem djelu: Geschichte der altkirchl. Literatur I, 213230. U

preostalim fragmentima Justin se bori protiv nastalih gnostikih
zabluda.
3, O kranskom obiljeju Justinove nauke.
U posebnoj monografiji Das Christentum Justins (Erlangen
1878) protestant von Engelhardt napadao je nazore Justinove, kao
da su samo na oko kranski. Ali je naiao na odluni otpor ne
samo katolikih, nego i protestantskih patrologa. Stahlin n. pr. u
svom spisu Justin und sein neuster Beurteiler (Leipzig 1880)
kudi ga poradi posve jednostranog protestantskog stanovita, i
sam gleda u Justinu svjedoka Kristova u prakranskom smislu,
svjedoka, kod kojega su rije, ivot i djela od jednoga kova.
Odluno brani i Bardenhever dinog apologeta od onih osvada, koje su to nezgrapnije, to je dulje Justin eznuo za istinom
1 zanosnije na nju pristao, ne acajui se i krv svoju proliti za
kransku vjeru. Sam priznaje pri koncu svoje druge Apologije:
Otkad sam uvidio, da su zli dusi zaogrnuli boanske nauke
kranstva gadnom krinkom, da bi prestraili ostale ljude, nauio
sam se ismijavati takove laljivce i onu krinku kao mnijenje
mnotva. Da se naem kraninom, to je sada, priznajem, cilj moje
molitve i napornog pregnua mojega (c. 13.). Premda je Justin
ostao filozof, ipak je postao kranskim filozofom te je posve uvjeren, da ga je vjera u Sina Bojega prenijela u posve novu sferu
spoznaje i potpune istine. Kranstvo mu odsada postaje mjerilom
za prosuivanje svih resultata filozofije. Ono mu je sunce, koje
mu prosvjetljuje prolost i budunost.
I katoliki kritik Benjamin Aube ( j' 1887.) posve nepravedno sudi, da, osim nekoliko taaka poput vjere u Krista, nije toboe
drugo naao kod Justina, nego popularizirani grko-filosofski
moral ili plitak racijonalizam.
Justin dakako pravo pretpostavlja, da nauke kranstva i
resultati prave filozofije ne mogu nikad biti u meusobnoj opreci,
i kao apologet poglavito nastoji, da dokae razboritost kranskih
nauka, oslanjajui se osobito na proroanstva i udesa. Istina je,
u svojim raspravama o Bogu i snoaju izmeu ljudi i Boga pokazuje
on ovisnost o pojmovima Platonovim, te se trsi, kadikad takoer
preko mjere, da sloi nazore grkih filozofa i pjesnika s vjerom
kranskom.. Tako n. pr. njegova nauka o klici Logosa, koja da je
usaena u srce svakoga ovjeka, krije u sebi uz zrno istine i mnogo nejasnosti i zabluda. Prema njemu Logos, koji se u Kristu ukazao u svoj punini, djelovao je takoer u Sokratu i po Sokratu; nadalje itav rod ljudski uestvuje u tom Logosu (ApoL I, 46.), i po
njemu su proroci navijestili budunost. Justin tvrdi, da su Sokrat i
drugi filozofi toliko upoznali Krista i ivjeli s njime, koliko su
upoznali istinu (Ap. 2, 10.), premda ih je slijepa svjetina drala za
bezboce. Povrh toga Justin misli, da su grki filozofi takoer

200

Sveti Justin filozof i muenik

znali za Sv. Pismo Starog Zavjeta, i da je n. pr. Platon iz njega

uzeo nauku o slobodi volje nae kod biranja, da su i drugi iz proroka crpali svoja razlaganja o besmrtnosti due, o kaznama posmrtnim, o nebeskim stvarima. I ovdje upotrebljava on 'izraz
oitsQnTa d^tlsia;
, zrna istine, koja da su pojedini filozofi netono shvatili i tako da su prouzroili nesuglasje. Iz svega toga
ipak vidimo, da je Justin filozofiji u apologetici priznao samo podreenu, nuzgrednu ulogu.
Svjedoci i autoriteti kranske vjere za Justina su starozavjetni pisci i proroci. Njihove su rijei rijei Boje (Apol. 1, 33),
rijei Logosa (1, 36), rijei Duha Svetoga (1, 61), meu sobom vazda slone (Dial. 85). Sedam puta spominje i evanelja pod imenom
Zapamenja apostola kao jednu cjelinu (Dial. 10; 100, 103; Apol.
1, 66, 67). Da ih je drao za nadahnute spise, proizlazi iz izraza
vevpajrtai
(Dial. 49. obzirom na Mat. 17, 13). i iz spomenutog
itanja njihova kod nedeljne slube Boje (Apol. 1, 67). Natuknuo
je takoer citate iz djela Ap., iz svih poslanica Pavlovih (osim
Filemonu), iz poslanica Jakobove, Petrovih i prve Ivanove.

4, Medu posebnim nazorima Justinovim

istie Bardenhewer na prvom mjestu njegovu kristologiju, kojoj
na apologet posveuje najvie mara i prostora u svojim spisima.
Opirno se u prvoj Apologiji i u Dialogu bavi dokazivanjem boanstva Sina Bojega, da tako po mogunosti ukloni sablazan
neznaboaca i idova zbog klanjanja jednom raspetom ovjeku.
Optuuju nas radi mahnitosti, to drugo mjesto iza nepromjenljivog i vjenog Boga i Stvoritelja sVega priznajemo raspetom ovjeku (Apol. 1, 13). U Dialogu (128) trsi se da i nain roenja Sina
od vjenog Oca protumai kao divnu tajnu Boju (Apol. 1, 13).
Sin se nije tako rodio, kao da se odijelio od Oca i kao da se supstancija Oeva razdijelila, nego tako, te on nosi u sebi bit Oevu
i uestvuje u jednoj istoj nerazdijeljenoj boanskoj naravi. Isporeuje to roenje s roenjem nae rijei,' kojom raa na razum bez
ikakva razdjeljivanja i umanjivanja svoga, kao to i svijetlo, to
zapaljeno drugim svijetlom samostalno svijetli bez ikakve tete
onog drugog svijetla (Apol. 1, 61). Prvoroeni, Sin Boji i Logos
Boji govorio je u plamenu goree kupine: Ja sam koji jesam.
Po volji Oevoj on je u Djevici postao ovjekom, da otkupi vjernike (Ap. 1, 63). Nije on poput drugih ljudi roen zemaljskim nainom, nego Logosovim osjenjivanjem Djevice (Apol. 1, 3233).
Duh Sv. i sila Svevinjega, o kojoj govori sv. Luka (1, 35), kod
Justina ovdje ne znai treu, nego drugu boansku Osobu ili bolje,
boansku narav, kako smo to prije vidjeli i kod P a s t i r a Hermina (Sim. 5, 5, 2; Sim. 9, 1, 1). Isus Krist, koji se na zemlji pojavio,
utjelovljeni je Logos, to je ovjekom postao (Apol. 1, 5); (Apol.
2, 10) postao je Sin Boji i tijelo i razum ( A6yoc) i dua ( ^u/rj 8).
Treu boansku Osobu spominje Justin samo usput. Ipak

Sveti Justin filozof i muenik

iziiito veli, da u treem redu uz Oca i Sina tujemo prorokoga

Duha (Apol. 1, 13), koji je po prorocima unaprijed navijestio,
togod se tie Isusa (Apol. 1, 61). Dvaput takoer u 61. poglavlju
spominje krst u ime Oca i Sina i Duha Sv., i u 65. poglavlju govori
o (rtvenim) zahvalnim molitvama Ocu svega po imenu Sina i
Duha Svetcga<-.
Prigovorili su Justinu. da ui subordinaciju Sina Bojega i
Duha Svetoga pod Ocem. No dobro istie Bardenhewer, kako se
na apologet oito trudi da potpunu istobitnost i jedinstvo naravi
u Ocu i Sinu (i Duhu Sv.) obrani, premda se kadikad slui izrazima, koji bi mogli oznaiti neku subordinaciju, ako se tumae bez
obzira na savez misli i na Sv. Pisino, iz kojega Justin crpa nauku
o tom divnom otajstvu Bojem (Apol. i, 13).
Prigovaraju takoer, to (Apol. 1, 6.) spominje iza Sina Bojega etu drugih dobrih anela koji ga slijede te su mu nalik, i
onda istom prorokoga Duha. Ali se ovo tumai iz konteksta, u
kojem Justin nadovezuje na spomenutog Sina (i Anela Bojega,
Dial. 93, 127) druge anele, koji poput Sina takoer slue Ocu kao
glasnici rodu ljudskomu.
'
Demonologija Justinova prima nauku Sv. Pisma o stvorenju,
slobodi i padu zlih anela, ali krivo razumijevajui 1 Mojs, 6, 2-4,
govori o generaciji zlih demona, koji da su sinovi zlih anela (Ap,
2, 5). Jedni i drugi da su zaetnici idolopoklonstva ljudskoga i
progonstva krana. Kao to su demoni neko skrivili smrt mudrog
Sokrata, tako, kae, sada kleveu i proganjaju krane (Apol. 1, 5;
Apol. 1; 56).
Onamo od Adama rod ljudski potpao je smrti i prijevari
zmijinoj (sotoninoj Dial. 88), i osim toga svaki je od njih svojom
vlastitom (osobnom) krivicom sagrijeio9). Da otkupi ljude, Isus
Krist se rodio i raspet bio; ne smijemo ostati djeca potrebe i neznanja, (u kojem smo se rodili nesvijesni), nego se po krtenju imamo preporoditi kao djeca odabranja i znanja (Apol. 1, 61).
Djevica (Eva) prouzroila je propast roda ljudskoga, a Djevica (Marija) donijela mu je spasenje. Prvorodeni od Oca prije svakog stvorenja postao je ovjekom po Djevici, da se neposlunost,
koja je potekla od zmije, istim putem (scl.po Djevici) svri, kojim
je zapoela. Jer Eva bijae jo Djevica i nepokvarena, kad je primala u se rije zmijinu i onda urodila neposlunou i smru. Djevica pak Marija, primivi vjeru i radosni pozdrav, odgovorila je
na blagovijest anela Gabrijela: Neka mi bude po rijei tvojoj
(Dial. 100). Jamano, klie Bardenhewer, ta je rije u ustima jednog pisca iz sredine drugog stoljea vrijedna svake panje.
O konanoj slavi Spasiteljevoj na sudnjem danu raspravlja
Ovdje pobija naulku Platonovu o razumnoj i animalnoj dui.

p)

Tu se dakle jasno razlikuje istona

nesrea svih u Adamu i osobni grijesi pojedinaca.

202

Sveti Justin filozof i muenik

Justin u 1. Apologiji (50 ss,), a jo opirnije i ee u Dialogu, pozivajui se vazda na starozavjetne proroke. Svrha je ovog drugog
dolaska Kristova uskrsnue mrtvih, svjetski sud i svretak svega.
Negdje (Apol. 1, 52; Dial. 117) pisac govori samo o uskrsnuu
mrtvih uope; no drugdje (Dial. 8081) razlikuje uskrsnue dobrih
na poetku tisuljetnog kraljevstva Kristova na zemlji i opet openito uskrsnue na koncu toga kraljevstva. Izriito ipak veli, da
se mnogi vjerni krani ne slau s ovim hiljastinim oekivanjem;
no sam sebe ubraja meu one krane, koji toboe na temelju
prorokih tumaenja misle, da e pravednici u obnovljenom Jeruzalemu s Kristom hiljadu godina u svem miru i veselju kraljevati.
Iza tog tisuljea svi e uskrsnuti, i Bog e po Kristu suditi svim
ljudima. Svaki e postii ili vjeno blaenstvo ili vjenu kazni;,
kako je tko zsluio svojim djelima (Apol. -1, 12. 44.). I kazna e
trajati na vijeke, a ne samo hiljadu godina, kako je Platon mislio
(Apol. 1, 8).
Obzirom na krtenje i Euharistiju
Justin odluno pobija nezgrapne poganske klevete o klanju i blagovanju branom posutog djeteta kod euharistijskih sastanaka te
mimo tajnu disciplinu10) tako jasno govori, te iz dragocjenih vijesti njegovih moemo jo i danas razabrati ivu vjeru i bogoslunu
praksu tadanje Crkve. Evo, to o tim tajnama kao i o nedeljnom
bogosluju pie pri koncu svoje prve Apologije.
61. Kako smo se, preporoeni po Kristu, posvetili Bogu, razloit emo,
da se zbog preuivanja naega ne bi inilo, da smo u ovom tumaenju to
skrivili. Svi oni, koji su doli do osvjedoenja te vjeruju, da je istina to uimo
i govorimo, pa se zavjetuju da e mo tako ivjeti, upuuju se na molitvu i na
to, ia uz post od Boga trae oprotenje svojih prijanjih grijeha, pa se i mi s
njima zajedno molimo i postimo. Onda ih ivodimo na mjesto, gdje ima vode, te
se i oni preporaaju istim nainom, kojim se mi preporodismo. Oni se naime
u ime Boga Oca i Gospodara svega naega Spasitelja Isusa Krista i Duha
Svetoga kupaju u vodi, jer je Krist rekao: Ajko se ne preporodite... (Iv. 3, 3;
Is. 1, 1620). To se obrazlae potrebom, da se oslobodim od neke istone
ljage (vidi gore) i od osobnih grijeha, A ovo se kupanje zove prosvjetljenje
(
(pCDTIClaoC )> jer se duhovno prosvjetljuju, koji to naue...
65. Tko uzvjeruje i prijee k nama, njega krstimo i vodimo t. zv. brai
onamio, gdje su na okupu11). Tu vrimo zajednike molitve i za sebe i za prosvijetljenog i za sve druge svud na svijetu svom revnou, ne bismo li dostojni
bili, te spoznavi istinu, budemo po djelima svojim dobri graani i uvari zapo1 0 ) Prema opomeni Kristovoj (Mat 7, 6) Crkva je za prvih vijekova zabranila javno pisati i raspravljati o kranskim tajnama, gdje nije to potrebito
bilo.
1 1 ) V. prijevod ovih poglavlja u Izboru iz stare knjievnosti 3435.
(Priredili Koloman Rac i Franjo Lasman, Zagreb 1917).

Sveti Justin filozof i muenik

vijedi te se ovako spasimo vjenim spasenjem. Iza molitve pozdravimo jedan
drugog cjelovom. Onda se starjeini12) brae donese kruh i kupa vode i vina.
Or< Lo uzme i k nebu alje hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i
Duha Svetoga, i .zahvaljuje mnogim rijeima, to smio dostojni pronaeni primiti ovo od njega; Kad svri moltvu i zahvalu ( TI|V su/uiHcrcmv ), nazoni
narod prihvati i klikne: Amen, Amen pak znai u idovskom: Bilo takio! A kad
starjeina svri zahvalu te sav narod prihvati, t. zv. akoni dijele svakom
nazonom od prikazana13) kruha i vina i vode, a nose i nenazonima.
66. i sama se ta hrana zove u nas Euharistija. Nitko je drugi ne smije
s nama dijeliti doli onaj, koji uzvjeruje, da je istinit nauk na. i koji je okupan
kupelju za oprotenje grijeha i za preporod, te tako ivi, Ikako je Krist naredio.
Mi naime to ne uzimamo kao obian kruh niti kao obian napitak. Nego kao
to je po boanskom Logosu utjelovljeni Isus Krist, Spasitelj na, imao i tijelo
i krv za spasenje nae, tako je takoer, prema primljenoj nauci naoj, posveena po molitvenoj rijei njegovoj 14 ) hrana, kojom se tijelo i krv naa hrane
po preobraenju tijelo i krv onog utjelovljenog Isusa. Apostoli su naime u napisanim svojim zapamenjima, to se zovu Evanelja, nauili, da im je to tako
naloeoo, t. j. da je Isus uzeo kruh, zahvalio i rekao: Ovo inite na moj spomen! Ovo je tijelo moje; a isto tako, da je uzeo au, zahvalio i rekao: Ovo je
krv moja. I samo njima da je to predao...
67. A mi poslije toga naprijed vazda jedn drugomu dozivamo to u
pamet; pa ako smo imuni, brinemo se za sve potrebne, te se viaizida drimo
zajednice meusobom. I za sve, to jedemo, hvalimo Tvorca svega po Sinu
njegovu Isusu Kristu i po Duhu Sv. I na dan sunca (t. j. u nedelju) sastajemo
se svi, boravili u gradu ili na selu, te se itaju Spomeni apostolski ili proroki
spisi, koliko vrijeme dopusti. Onda kad tilac prestane, starjeina nas u svom
govoru opominje i potie, da se ugledamo u one primjere. Iza toga ustajem
,vi skupa i vrimo molitve. I ikako smo prije rekli, poslije molitve donese se
kruh i vino voda, te starjena alje Bogu molitvu uz zahvalu, kakogod moe
(t. j. improvizirajui). A narod prihvati, govorei Amen, Od posveenoga 6e
svakomu dijeli, a nenazonima alje se po akonima. Imuni li tko hoe, davaju, svatko po miloj volji. to se skupi, to se pohrani u starjeine; a on se brine
za siroad i udovice i jadnike, to su ibolesni ili drukije stradaju, pa i za uznike i nadole strance, uope se on brine za sve oskudne.
U nedjelju pak dolazimo svi na sastanak, jer je to prvi dan, kad je Bog
krenuo mrak i pratvar te stvorio svijet, a Isus Krist, Spasitelj na, istoga daina
uskrsnuo od mrtvih; jer uoi subote razapee ga, a poslije subote, u nedelju
ukaza se svojim apostolima i uenicima, te ih naui ovo, to i vama na pretres
predajemo.

I. Bock D. I.

l a ) Tu se istie iraonarhini ustav pojedinih crkvenih opina, a malo

dolje istie se i bitna razlika izmeu ovih nasljednika apostola, koji jedini
smiju euharistijsku slubu vriti, i izmeu lajika.
13)
, .
, od posveenog kruha.
14)

To jest, po rijeima, kojima je Isus naredio Euharistiju.