You are on page 1of 15

KOMUNALNI SUSTAV

Vlast partije trebala je uvrstiti jedna nova jedinica dravno politiko sustava KOMUNA. U
partijskome vrhu ona je zamiljena kao oblik samoupravljanja i trebala se razvijati vie kao
drutveni nego dravni organ, ali pod nadzorom Partije.do 1952 godine savezna vlada
raspolagla je sa 78 % investicijskoga kapitala meutim tijekom uvodjenja reformi i
decentralizacije on je drastino pao na svega 16% pa se 1954 godine ponovno popeo na 41
%. Pripreme za uvoenje komunalnog sustava poele su krajem 1954 godine, a njegovo
uvoenje treilo je novu administrativno teritorijalnu podjelu drave. Naime, tadanje opine
bile su izuzetno malene pa su trebale da se proire na nivo kotareva te bi na taj nain lokalne
uprave dobile vei uticaj na privredu svoga kraja. Provoenje ovog novog sustava zapoelo je
krajem septembra 1955 godine. Meutim, drava je i dalje raspolagala sa gotovo tri etvrtine
ikupnih sredstava za investicije, tako da je i dalje vei dio sredstava bio izvan komune.
Vladala je opa nejednakost u objektivnim mogunostima razvitka komuna u samome stratu.
Dolo je do pojave umnoavanja tzv. politikih tvornica koje su bile neispaltive, ali koje su
imale podrku od ljudi koji su se nalazili u samome vrhu.
VANJASKA POLITIKA JUGOSLAVIJE I OBNOVA SUKOBA SA SSSR om
Nakon uvoenja samoupravljanja Jugoslaviji je poela pristizati gospodarska i vojna pomo
od strane SAD-ea i drugih zapadnih zemalja, koje su joj pruale i politiku pomo. Nakon
smrti Staljina 5. Marta 1953 godine pritisak istonog bloka je znatno popustio kao i
ekonomska blokada. U Jugoslaviji je naon toga dolo do zahlaivanja odnosa sa Zapadom te
do uspostavljanja boljih odnosa sa SSSR om. U SSSR u je na vlast doao Nikita Hruov
koji je jos u junu 1954 godine predloio CK SKJ da se srede meusobni odnosi smatrajui da
u Jugosalviji jo uvijek postoji socijalizam. Do sastanka je dolu U BEOGRADU, a trajao je
od 26. maja do 3. juna 1955 godine. Na elu sovjetske delegacije nalazio se Nikita Hruov.
Na kraju konferencije potpisan je dokument tzv. BEOGRADSKA DEKLARACIJA. Sama
deklaracija odnosila se na potivanje nezavisnosti, suverenosti i ravnopravnosti u
meusobnim odnosima ali i u odnosima sa drugim dravama. Deklaracija se odnosi i na
sreivanje gospodarske suradnje izmeu ove dvije drave i osuuje svaku agresiju i
povirivanje naroda. Nakon toga uslijedio je Titov posjet Moskvi koji je trajao od 1 do 23. juna
1956 godine prilikom ega je potpisana tzv. MOSKOVSKA DEKLARACIJA izmeu SKJ i
KPSS. Ovom deklaracijom naglaeno je pravo na razliite puteve razvoja socijalizma zbog
prisutnosti razliitih uvjeta u dravama. Ovim deklaracijama Jugoslavija je zamrznula svoj

Balkanski pakt koji je potpisan jo 1954 godine i odustaje od svojih osuda da SSSR ima
imperijalitike tenje. Meutim jugoslavensko rukovodstvo i dalje je nastavilo da surauje sa
zapadnim silama jer se i dalje bojao udara staljinistikih snaga. Jedan od razloga zato je
Jugosalvija prihvatila ovakve odnose zato to je zbog suradnje sa zapadnim silama
demokratizacija polagano poela prodirati u Jugoslaviju to vodstvu SKJ nije ilo u prilog.
NOVO ZAHLAENJE ODNOSA SA SSSR- om
Unato Beogradskoj i Moskovskoj deklaraciji u kojima je utvrena ravnopravnost i potivanje
suvereniteta, SSSR se i dalje na jedan nain nosio blokovski prema Jugoslaviji i nasojao je
ukljuiti u istoni lager. Jugoslavenski komunisti odbacivali su postojanje tzv sredinjice u
komunitikome pokretu, jer nisu eljeli da rade onako kao i sve druge komunistike partije tj
prema uputama Moskve.dakle ni rasputanje Imforbiroa u aprili 1956 godine ni Staljinova
smrt nisu znatno izmjenili politiku SSSR a. Kada je u novmbru 1956 godine u Maarskoj
dolo do pobune protiv staljinistikoga reima, sovjetska vojska je uspjela da uspjesno ugui
ovaj ustanak, a predsjednik maarske vlade IMRI NAGY je dobio azil za boravak u
jugoslavenskoj vladi u Budimpeti, to je ponovno zategnulo odnose na relaciji Jugoslavija
SSSR. Unato obeanjima novog maarskog predsjednika vlade JANOA KADARA, bivi
maarski pred. vlade je pogublje. Napetosti izmeu Jugoslavije i svojeta trebao je rijeiti novi
sastanak izmeu Hruova i Tita koji se odrao u jednome mjestu nedaleko od Budimpete 1 i
2 augusta 1957 godine, a to susretu bio je prisutan i Edvard Kardelj. Na sastanku su potvrena
naela deklaracija doneenim u Beogradu i Moskvi. Jugoslavija je sada obnovila i svoje
odnose sa drugim istonim zemljama najprije sa Poljskom kada je u septembru 1957 godine u
Jugoslaviji boravio VLADISLAV GOMULKA, a nakon toga i HO O MIN vijetnamski
komunistiki voa. Ponovno u novembru 1957 godine dolo je do novih zahlaivanja odnosa
izmeu Jugosalvije i SSSR a. Za vrijeme obiljeavanja 40 obljetnice Oktobarske revolucije u
Moskvi u boravili E. Kardelj, A. Rankovi, Veljko Vlahovi i Ugljea Danilovi. Na sastanku
su bili prisutni predstavnici iz 64 partije cijelga svijeta. Tom je prilikom doneen tzv.
MANIFEST MIRA, a istovremeno i potpisana posebna deklaracija dvanaest komunistikih
zemalja. Meutim jugoslovenska delegacija nije eljela da potpie ovaj dokument iz razloga
to je on poivao na OPIM OSNOVAMA I ZAKONITOSTIMA RAZVOJA
SOCIJALIZMA. Nikita Hruov smatrao je da je socijalizam eta koja mora imati svoga
vou. Ovo je bio novi razlog za napad na jugoslavenske komuniste. Pa je u maju 1958 godine
sovjetska vlada poniitla deklaracije potpisane 1956 godine. Ostale zemlje istonoga bloka
pod uticajem SSSr su uradile isto pa je dolo do prestanka razmjene znanstveno tehnikih

iskustava. Krajem 1960 godine u Moskvi je odrano novo zajsejdanje na kojem je i sama KP
Kine priklonila se SSSR u kao i Albanija u kojoj je uspio da se odri vrsti staljinizam.
JUGOSLAVIJA U POKRETU NESVRSTANI
Nakon zavretka Drugog svjetskog rata dolo je do podjele u tzv. antihitlerovskoj koaliciji
odnosno do politikih i interesnih sukoba SAD a i SSSR a, tanije ulo se u razdoblje
hladnoga rata. brojne evropske drave morale su da se opredjele za jedan od ova dva bloka to
im je nudilo politiku i ekonosmku sigurnost. Vanjska politika Jugoslavije poslije sukoba sa
Staljinom bila je usmjerena prema neopredjeljivanju prema blokovima. Boravei u posjeti u
Indiji i Burmi na kraju 1954 i poetkom 1955 godine Tito je govorio o ciljevima i politici
miroljubive koegzistencije za koju se i sama Jugoslavija opredjelila. Tito je istakao da je
nejdnakost meu dravama i narodima i mjeanje u unutarnji ivot drugih osnovni nositelj
nespokojstva ovjeanstva.to se deavalo u vrijeme kada je tekao proces dekolonizacije na
azijskome i afrikome tlu, pa je tako uz ideju koegzistencije nastao i pokret nesvrstanosti koji
odbacuje blokovsko opredjeljenje, ali u isto vrijeme i sam dobija oblik blokovsog
povezivanja. Posebnu ulogu u povezivanju ovih drava, kojima je Jugoslavija davala veliku
podrku u procesu dekolonizacije i u kojima je vidjela znaajne politike i strateke partnere,
davao je Tito koji je sa brojnim elnicima tih drava stvarao pokret nesvrstanih. Od 1954 do
1956 godine u Jugoslaviji su boravili Etiopijski car Haile Selasije, burmanski premijer U Nu,
indijski premijer Nehru, predsjednik Indonezije Ahmed Sukamo. Jae povezivanje nesvrstanih
zemalja zapoelo je na konferenciji u Bandungu u aprilu 1955 godine kojoj je pristustvovalo i
29 delegacija zemalja iz Azije i Afrike. Incijativu za ovu konferenciju dao je indijski premijer
Nehru. U julu 1956 godine na Brijunima je odran sastanak Tita i indijskog premijera Nehrua
i egipatskog premijera Nasera, tom prilikom je usvojena deklaracija kojom se osuuje podjela
svijeta na blokove te se podrava odluka OUN o razoruavanju i koritenju atomske energije
u miroljubive svrhe. Te se trai pomo OUN nerazvijenim zemljama. U pokret nesvrstanih
mogle su se ukljuiti bilo koje zemlje koje nisu pristalice nijednog od blokova. Na
beogradskoj konferenciji koja je odrana u septembru 1961 godine oznaena je kao prva
izvanblokovska konferencija kojoj je pristustvovalo 25 efova drava i vlada usvojena je
deklaracija o opasnosti od rata i apel za mir. Upuena su pisma Kenediju i Hruovu ime se
pokret nesvrstanih opredjelio za politiku mira. Na drugom sastanku nesvrstani u Kairu
novembru 1964 u Kairu uestvovalo je 47 punopravnih drava i 10 drava posmatraa.
GOSPODARSTVO JUGOSLAVIJE

Unato tekoj situaciji u kojo se nala Jugoslavija nakon 1948 godine njezina industrija do
sredine 50 ih godina ostala je gotovo ista. Forsirala se teka industrija a dolazi i do poveane
proizvodnje industrijskih strojeva kao i strojeva za poljodejstvo. Meutim, stanovnitvo
Jugoslavije je i dajlje ivjelo u dosta tekim uvjetima pa je partija nastojala da poboljsa
poloaj puanstva, to je znailo zaokret ka lakoj i srednjoj industriji. Na takav razvoj je i
uticala blokada od socijalistikoga bloka koja je onesposobila stvaranje veih industrijskih
giganata. Orijentacija na proizvodnju robe iroke potronje 1955 godine unijela je odreenu
dozu ivosti. Zajedno sa Japanom industrijski rast koji se kretao od 11 do 17 % bio je jedan
od najveih u svijetu. Broj zaposlenih u narednih deset godina skoro se udvostruio. To je
dovelo do masovnog prelaska stanovnistva iz sela u grad. Privredni razvoj od 1955 do 1961
godine Partija je iskoristila za svoju propagandu najvljujui da ce Jugoslavija dostici po
proizvodnji sve najvece industrijske zemlje. Ciklus privrednog uspona nastao je kao rezultat
nekih injenica koje su se uspjele poklopiti, Jugoslavija je i dalje dobijala pomo od strane
SAD a, a nakon kraja sukoba IMF mogla je izvoziti i dalje jedan dio svojih proizvoda na
istono trite uglavnom robu koja se nije mogla plasirati na zapad. I sam komunalni sustav
uveden 1955 uza sve svoje slabosti dao je odreeni doprinos. Iako je drava i dalje imala
nadzor nad svim investicijama ipak je novac u manjoj mjeri pristizao u manje gradove.
POLITIKA KRIZA JUGOSLAVIJE I USTAVNE PROMJENE
Tajna sjednica partijskog vrha, odrana je u vrijeme kada je doslo do razbuktavanja odnosa u
koncepciji dravnoga vrha i u samom vrhu SKJ, Tito je sazvao zajedniku sjednicu saveznog i
republikanskog rukovodstva. Sjednica je odra od 14 do 16. marta 1962 u Beogradu, a javnost
o njoj nije bila obavjetena. Tito je pokazao da je dobro upuen u gospodarsko stanje i u borbe
u samome vrhu SKJ, koje su poprimile obiljeje meunacionalnih sukoba. Sam Tito uoio je
da ovakvo stanje vodi ka raspadu drave. Potpredsjednik SIV a Mijalko Todorovi
( zaduen za privredu) istakao je da je dolo do tolikog poleta privrede da savezni organi ne
mogu to vise kontrolirati. Kritizirao je republiki birokratizam i zalagao se za jaanje
saveznog centra. Osman Karabegovi i Rato Dugonji okomili su se na republike
funkcionere i traili da se politika osamostaljenja republika zaustavi. Aleksandar Rankovi je
istakao da se treba stati na kraj istaknutim republikim liderima. Miha marinc predstavnik
slovenskih komunista smatrao je da je dolo do krize u centralistikome vrhu te da je potrebna
njegova smjena. Vladimir Bakari i hrvatski predstavnici su takoer smatrali da republike
nemaju nikakve uloge u nastaloj krizi jer federacija raspolae sa 80 % svih jugoslavenskih
investicija koje plasira po republikama, te da su fondovi opina i republika mali i nemaju

gotovo nikakvu ulogu. Od 1945 godine Hrvatsko komunistiko vodstvo slijepo je slijedilo
direktive vrha Partije sve dok nije uvidjelo da od ukunog privrednog rasta od 202, 8 % samo
19 % otpada na Hrvatsku te da se njena bogatstva uveliko iskoritavaju, a da prilikom
raspodjele kapitala Hrvatska znatno loije prolazi od ostalih republika. O ovom pitanju je
raspravljao i sam vrh SHK u martu 1962 godine. Tako da dolazi do pokuaja politike i
privredne samostalnosti, koja je osuena od nekih lanova partijskog rukovodstva prije svega
ure Pucara i Edvarda Kardelja. U dravi se osjeao veliki jaz podjele i sukoba.
LEKCIJE O USTAVU

AGRARNA REFORMA IZ 1965. GODINE


Nakon velikog privrednog rasta izmeu 1947 do 1953 godine i rasta industrijske proizvodnje,
poetkom 1960 ih godina dolo je do stagnacije i problema sa servisiranjem inostranih
dugova. Brzi poslijeratni razvoj bio je isprva ostvarivan zahvaljujuci djelimicno i zbog velike
americke pomoci nakon II svjetskog rata. nakon toga rast je ostvarivan podizanjem vanjskih
kredita, ali je zbog toga ubrzo dolo problema otplate tih kredita. Zbog toga je 1964 godine
opozvan petogodinji plan 1961 1965 i nastavljena velika privredna reforma na osmom
kongresu SKJ odranom u Beogradu u decembru 1964 godine. Privredna reforma je
proglaena u julu 1965 godine usvajanjem politike koja je poivala na potovanju ekonomskih
kategorija. Privredna reformna je nagovijestila poetak najkrupnijih drutveno ekonomskih
promjena od uvoenja radnikog samoupravljanja. Cilj reforme je jo bio i uvoenja zakona
ponude i potranje, davanja vee samostalnosti od uvoenja radnikog samoupravljanja. Sa
ovom reformom otpoele su sa radom i nove domae komercijalne banke koje su poele
davati kredite graanima. Ovaj zaokret prema trinoj ekonomiji i naputanje socijalistike
planske privrede donijeo je puno vie slobode u cjelom drutvu. Meutim reforma je imala i
svoju tamnu stranu, veliki porast nezaposlenosti i poveanje socijalne nejednakosti te nagli
rast vanjskog duga. Nakon 1965 godine u SKJ opali su lini dohodci a time i smanjena
sredstva za obrazovanja, kulturu, zdravstvo i ostale drutvene djelatnosti. Polovinom 1968
godine oko 400 000 jugoslovena je radilo van zemlje. Ova reforma sprovoena je dosta sporo
i nedosljedno. Cilj reforme je bio da se privreda usmjeri na povezivanje sa svjetskim tritem
i ukljui u meunarodnu podjelu rada, a uvodi se nova tehnologija. Saeto reeno reforma je
predstavljala sve ono to je bilo potrebno Jugoslaviji da se osposobi i pree sa ekstenzivnog
na intenzivno privreivanje. Ovom reformom javljaju se trajkovi u poduzeima, hrvatsko

proljee, studentski bunt itd. Formalno reformom su se bavili tadanji najvii partijski
rukovodioci Edvard Kardelj, Vladimir Bakari. No pravi kreator i izvritelj reforme bio je
SAVEZNI SEKRETAR ZA FINANSIJE Kiro Gligorov sa timom ekonosmkih strunjaka iz
cijele zemlje. Reforma je davala veu slobodu privatnom kapitalu. Izvrena je i monetarna
reforma, a cilj je bio konvertibilni dinar. Graani Jugoslavije mogli su dobiti putovnicu za
bilo koju zemlju svijeta nakon ove reforme, a brojni protivnici reforme govore da ona nije
uspjela na kraju jer se ona trebala proiriti i na politiku uvoenjem viepartijskog sistema.

BRIJUNSKI PLENUM I PAD ALEKSANDRA RANKOVIA


Unato verbalnom podravanju privredne reforme u partijskome i dravnom vrhu je
tinjao prikriveni otpor koji se u potpunosti iskazao polovinom 1966 godine. U jeku
provoenja reforme izbila je politika kriza jer su snage dravnocentralistikih
(prostaljinistikih) ili snage konzervativaca nastojale zaustaviti proces transformacije
zacrtan privrednom reformom. Funkcioneri na visokim poloajima nisu htjeli dozvoliti
da doe do stvarnih promjena. Glavni nositelj otpora bio je Aleksandar Rankovi uz
Tita najmoniji ovjek u SKJ i dravnome vrhu. Rankovi je bio potpredsjednik
republike, organizacijski tajnik SKJ, glavni kadrovnik za sve funkcije u dravi i
partiji i ef UDBE.

Kada je osnovana OZNA 1944. (Org. za zatitu naroda)

imenovan je na njeno elo. Nakon donoenja Ustava 1946. imenovan je za ministra


unutranjih poslova. Bio je vie puta biran za poslanika u Svaznu narodnu skuptinu,
bio je jedno vrijeme potpredsjednik Saveznog izvrnog vijea na ijem je elu bio
Tito. Zapravo Rankovi je slovio za Titovog zamjenika i nasljednika jer ga je vjerno
sluio sve od 1937 godine. Meutim poetkom ezdesetih godina poeo se u svojoj
politici razilaziti sa Titom. Sam Tito veoma teko se odluivao da smjeni Rankovia,
meutim kada je osjetio i sam da je Rankovi udario n anjega odluio se za taj korak,
jer je postao zagovornik velikosrpskog monopola u meunacionalnim odnosima. Zbog
iznimno velike moi Rankovia je moga smjeniti samo Tito koji je zapoeo sa najuzim
krugom svojih saradnika da vri plan za njegovu smjenu. Najprije je odran tzv.
Brijunski plenum naziv je za IV plenum CK SKJ koji je odran 1. jula 1966. na
Brijunima. Povod za odravanje plenuma bio je pronalazak prislunih ureaja u
Titovim prostorijama a kako je Rankovi bio ef svih tajnih slubi smatralo se da je on
odgovoran. Rankovi nije bio u mogunosti da se brani i zvanino podnio je ostavke

na sve dunosti. Ovaj dogaaj obino se u literaturi naziva pad Rankovia. Nakon toga
pristupilo se smjeni svih onih koji su oprueni kao rankovievci kao pokuaj da se
aparat oisti od ljudi bliskih Rankoviu. Meutim etiketa rankovievac mnogima je
ljepljena i tada a i godinama kasnije iako ustvari nisu imali nikakve veza sa
Rankoviem. Na samom plenumu mnogi su primjetili da nije govorio niko iz
rukovodstva Srbije, da je plenum odran daleko od Beograda (navodno da je bio u
Beogradu da bi se lanovi srpskog rukovodstva drali mnogo drugaije). Pad
Rankovia mnogi su vidjeli kao udar na srpsko rukovodstvo koje je do tada, ipak,
imalo dominaciju u svim sferama jugoslovenske drave. Takoer, smatra se da je ovim
otvoren put ka reformi drave i njenon decentralizaciji. Konano u septembru 1966.
Rankovi je iskljuen i iz Partije a nakon toga, povueno, ivio je u Dubrovniku gdje
je i umro 1983. Jedini koji su podrali Rankovia bili su Dobrica Cesari i i prof J.
Jovanovi. Uklanjanjem Rankovia doprinjelo se jaanju republikih sjedita, a
UDBA je bila ukinuta.
Nakon Brijunskoga plenuma na kojem su centralistiko unitaristike stranke
zadobile teak udarac otvorene su rasprave o jaanju autonomije Kosova, njegovom
brem gospodarskom razvoju i ravnopravnosti albanske narodnosti u Jugosalviji.
Plenum CK SK Srbije odran u augustu 1966 godine je raspravljao o Kosovu. U
zakljucima plenuma istie se tenja za jaanje socijalistikih odnosa izmeu naroda i
narodnosti Jugoslavije. Meutim, prilino glasni i utjecajni lanovi velikosrpske
politike u Partiji nazvali su to izdajom srpstva. U Kosovu nacionalne albasnke snage
poele su isticati zahtjeve za pretvaranjem Kosova u republiku. Tako je u novembru
1968 godine dolo do protesta u Kosovu i nekim gradovima Makedonije u kojima je
ak traeno i izdvajanje Kosova iz Jugosalvije.

STUDENTSKE DEMONSTRACIJE

Studentske demonstracije iz 1968. esto se nazivaju i mini revolucijama. Studentske


demonstracije zahvatile su i veliki broj kapitalistikih zemalja, a ostaje nejasno gdje je
izvor ovih demoinstracija. Neki msatraju da su demonstracije studenata bile potaknute
demonstracijama protiv rata u Vijetnamu koje su se te godine doravale irom SAD,
dok su drugi skloni kao prapoetak ovih demonstraciuja uzeti nemire u Parizu koji su
poeli zauzimanjem Sorbone i postavljanjem barikada po ulicama. Od komunistikih
zemalja protesti su najvie doli do izraaja u ehoslovakoj gdje su protesti ugueni
vojnom intervencijom. U Jugoslaviji su beogradski studenti u svome asopisu Student
ve u maja najavili mogue demonstracije do kojih je i dolo ve 02. juna 1968.
Studenti su pokuali izii na ulice ali je taj pokuaj milicija razbila te se studenti
povlae u fakultetske zgrade koje zauzimaju a u nastavku poinju da piu mnotvo
proglasa, letaka, zahtjeva. Beogradski univerzitet preimenovan je u Crveni univerzitet
Karla Marxa dok je Zagrebaki preimenovan u Sveuilite sedam sekretara SKOJ-a.
Osnovni zahtjevi bepogradskih studenata bili su ukidanje velikih socijalnih
nejednakosti, likvidacija nezaposlenosti, politika demokratizacija, poboljanje
studentskog standarda, jai utjecaj studenata na rjeavanje svih drutvenih pitanja,
posebno onih koja se tiu studenata. Neke od parola bile su dolje crvena buroazija,
neemo restauraciju kapitalizma... Studenti su na svoju stranu pokuali privui i
radnike ali je to prije studenata uspjela uraditi vlast koja je radnike koristila kao
protuteu studentima. Iako potpunija istraivanja o ovim protestima nisu provedena
Duan Bilandi smatra da se radilo o pokuaju promjene pravca koji je trasiran 1965.
u privredi a u politici 1966. padom Rankovia na IV plenumu CK SKJ. U Zagrebu su
demonstracije poele 3. juna i bile su znatno manjeg intenziteta nego one u Beogradu.
Odrano je nekoliko sastanaka ali je na kraju prevagnula ona struja koja je bila za
zahtjeve beogradski studenata ali protiv metoda kojim su oni pokuavani biti
ostvareni. U Zagrebu studenti nisu izili na ulice niti su zauzeli fakultetske zgrade, a
ve 9. juna rektor Sveuilita je obavijestio studente da e ispiti biti odrani prema
zakazanim rokovima. U Beogradu se veina profesora prikljuila studentima u
njihovim zahtjevima, dok su u Zagrebu veina profesora bili na linij SKH.
Predsjednitvo CK SKJ na elu sa Titom 9. juna raspravljalo je o studentskim
nemirima, a Tito je iznio stav da se tu radi da je to pokuaj snaga poraenih na IV
plenumu CKSKJ da zaustavi reforme poete 1965, a optuio ih je i za staljinizam i
velikosrpski ovinizam, te je proitao pismo studenata upueno ambasadi SSSR u
Beogradu sa zahtjevom da SSSR smijeni Tita i kom. rukovodstvo u Jugoslaviji.

Studenti su traili da, ako vlada nije u stanju da ispuni njihove zahtjeve, podnese
ostavku. Pri kraju rasprave, odbivi prijedloge za upotrebu vojne sile, Tito se odeluio
obratiti studentima preko TV, to je bilo neubiajeno ali se pokazalo da je imalo
itekakvog efekta. Tito je u govoru podrao studentske proteste ali je kritiki govorio
da su studenti izmanipilurani te ih je pozvao da budno prate rad politikog
rukovodstva i da kada god im nije ta jasno da se njemu obrate i poalju delegaciju. Na
kraju ih je pozvao da se vrate uenju jer je sad vrijeme ispita te bi bilo teta da izgube
jo dragocjenog vremena. Nakon ovoga demonstracije su prekinute a na ulicama
Beograd aje zaigrano Kozarko kolo. Nakon to se stanje u potpunosti smirili mnogi
su studenti i profesori bili iskljueni iz Partije i kanjeni na druge naine. Na kraju se
moe rei da je Tito najvei dobitnik nakon svega. Vjetim manevrom, podravi
veinu studentskih zahtjeva, smirio je demonstracije bez uporebe sile (koju je imao i
mogao upotrijebiti) dobio je ovacije cijele zemlje kakve nije dobio jo od 1945, a
mogao je ustvrditi da samo on dostojno izraava interese masa.

LIBERALIZACIJA U SRBIJI I PAD LIBERALA

Sredinom ezdesetih godina, posebno nakon pada A. Rankovia dolazi do


liberalizacije odnosa u Jugoslaviji. Takoer, u svim republikama dolazi do smjene
generacija unutar politikog rukovodstva, to e se desiti i u Hrvatskoj. Ve 1966. za
predsjednika Izvrnog komiteta CK SKH izabran je Mika Tripalo, 1967. na elo
hrvatske vlade dolazi Savka Dabevi-Kuar a na Kongresu SKH 1968. izabrano je i
novo politiko rukovodstvo, kada na elo CK SKH dolazi Mika Tripalo. Novo
rukovodstvo, to je karakteristika i u drugim republikama, sve vie internacionalizam
zamjenjuje domaim nacionalizmom. Traili su regulisanje nacionalnih odnosa u YU s
tim da su bili protiv ustakog i klerikalnog nacionalizma. Ipak, vrlo brzo e od jednih
biti optueni kao nacionalisti, a od pravih nacionalista kao nehrvati. Istovremeno,
izrasta i inteligencija, onu okupljenu oko asopisa Praxis komunisti su smtrali
protivnicima ali su ih tolerisali. U ovom kontekstu 9. marta 1967. pojavila se
Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika koju je potpisao vei broj
hrvatskih kulturno-prosvjetnih ustanova, tanije njih 18. Inae, Deklracija je nastala
kao jedan od prijedloga za izmjenu ustava koji su se poeli upuivati te godine. U

Deklraciji se kritikovao centralizam koji je svoj odraz naao i u jeziku, prema kojem je
nadmo nad ostalim jezicima imao srpski. Srpski jezik imao je dominantnu ulogu u
dravnoj slubi, televiziji, vojsci... Meutim, ovdje je znaajno da se status hrvatskog
jezika posmatra kao status posve posebnog jezika, to je bilo u suprotnosti sa
Novosadskim dogovorom iz 1954. prema kojem je srpsko-hrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik jedan jedinstven jezik. Deklaracija je izazvala revolt i osudu a akmpanju je
poeo i u njoj prednjaio lan CK SKH i potpredsjednik Sabora Milo anko koji je
isticao da se u sluaju Deklaracije ali i u drugim vidovima svakodnevnog ivota dolo
do pojave plime nacionalizma. Iz Srbije je kao reakcija na deklaraciju, u reiji Srpske
knjievne udruge, upuen Prijedlog pitanja za razmiljanje u kome se istie da svaki
narod ima pravo na zaseban jezik ali u tom sluaju onda i Srbi u Hrvatskoj trebaju
imati svoje kulturne, naune i druge institucije, kole, televiziju i novine. I Tito je
osudio oba dokumnta sa porukom politikim rukovodstvima obe drave da pokrenu
kampanju protiv autora i potpisnika. To e se u Hrvatskoj pretvoriti u lov na vjetice,
mnogi e biti kanjeni opomenom a nekolicina lanova SKH i iskljuena iz Partije.
Svojim zahtjevima sa privrednom reformom koja bi znaila decentralizaciju kapitala,
Hrvatska e se 1968. sukobiti sa veinom Republika a posebno sa federacijom. U ovo
vrijeme sva republika rukovodsta, pa i hrvatsko, nastoje za svoje planove i zahtjeve
pridoboti podrku javnog mijenja u republici. Politike borbe do kojih e doi u toku
promjena odnosa u federaciji i donoenja amndmana na ustav 1967, 1968, te 1971.
otkrile su od ranije sukobljene nacionalne i republike ideje i interese. To je posebno
dolo do izraaja 1969. u tzv. cestnoj aferi/krizi u kojoj je jedna Republika, tada
Slovenija, prvi put suprotstavila svoje interese federaciji. Nakon Deklaracije u
Hrvatskoj je nastavljen kulturni ivot, a o jezikom pitanju se i dalje raspravljalo s tim
da je sve vie prevladavala ocjena da se u pogledu srpskog i hrvatskog radi o dva
razliita jezika. Tako su prva dva toma Rjenika srpsko-hrvatskog doekana sa otrim
kritikama u kojima se ocjenjuje da je hrvatski u podreenom poloaju.

HRVATSKO PROLJEE

Kao poetka hrvatskog proljea obino se uzima 10. sjednica CK SKH koja je, to je vrlo
znaajno i neobino, direktno prenoena na TV. Milo anko je serijom svojih tekstova

sugerirao da nacionalizma ne samo da nije suzbijen nakon Dekleracije nego se jo vie iri, a
u tom irenju postoji odreeni sistem (koji ga podrava). Na 10. sjednici CK SKH polovinom
januara 1970. otro je kritikovan Milo anko, tada podpredsjednik Savezne skutine. Bio je
to presedan da se kritikuje jedan komunista koji je jo uvijek na vlasti. Od svih govornika
anko je otro kritikovan, ak i od Srba unutar CK, a njegovi potezi su oznaeni kao
unitarizam. U svom referatu na ovoj sjednici Dabevi-Kuar je istakla neravnopravan
poloaj Hrvatske u Jugoslaviji, iznosei prije svega ekonomske pokzatelje. Kljunim krivcima
su proglaeni nosioci unitarizma, tj pokuaja razdvajanja republikih granica i jugoslovenskog
jedinstva. Vano je za 10 sjednicu i to da se prvi put desilo da jedan vioski republiki partijski
organ prkida ritulanom politikom ponavljanja odluka saveznog centra. Otvorena je tzv.
samostalna politika republika. Ova sjednica je pkazala i kako se politika postepeno izvlai iz
kabineta i prenosi na ulice kroz direktne prijenose. Hrvatski komunisti su tad imali jo uvijek
snanu podrku Tita, bez obzira na pisnja anka njemu. Savka je isticala da je Tito ne samo
bio dobro informisan o tome at e se desiti na 10 sjednici, nego i da je direktnoo preko
telefona pratio ta se deava i ko ima kakve stavove. ak je napisala da je Tito predloio ne
samo da se anko osudi kao nosilac ideje unitarizma, ve da se otkriju i svi ostali koji stoje
iza nje. Navodno je i dapnuo kako u Beogradu postoji i urota protiv hrvatskog vostva. Pod
ostalim je manje vie identificirao cjelokupno srpsko vostvo. Pri tome se ne misli na
liberale, nego na dio srpskog vodstva na republikim funkcijama. Nakon 10 sjednice pokree
se maosvni pokret zborova na kojima se raspravljalo o vienom na sjednici. Svi u Hrvatskoj
su na tim zborovima davali podrku hrv vostvu, a ak je pokrenuta i procedura opoziva
anka. Taj niz masovnih zborova znatno zaotrava situaciju u cijeloj Jug, pa u beogradu
sredinom marta dolazi do sjednice Izvrnog biroa CK SKJ. Tu se javljaju 2 struje 1 koja
podrava stav sjednice i tvrdi da je unitarizam najvea opasnost, te 2 koja smatra da je 10
sjednica isti nacionalizam i da je treba osuditi. Glavni neprijatelji sjednice su bili ne politiari
iz Srbije, nego komunistiko vostvo iz Bosne, pogotovo C. Mijatovi. No i tada Hrv ima
Titvu podrku. Sve vie se uoava da je 10 sjednica definirala hrvatski nacionalni program,
iako joj to i nije bio cilj. Odluke sjednice e se razviti u jezgro tog programa 1970/71. Sve su
ee rasprave o naciji a sve se vie u njih ukljuuju mase.
U isto vrijeme, unutar takve atmosfere, odvijaju se i rasprave o novim ustavnim
amandmanima do sredine '71. Jedna institucija je bila vana za ove okolnosti zagrebako
sveuilite. Tu dolazi do promjea u studentskoj organizaciji. Poetkom '71 Ivan Zvonimir
iak je izabran za studenta prorektora, a Draen Budia za predsjednika saveza studenata.

Rektor je bio Ivan Supek. Obojica su slovili kao nacionalisti, iak ak kao klerikalac.
Studentska populacija se sve vie okree ka jaanju hrvatske posebnosti. Ove promjene u
Sveuilitu otvaraju promjene koje e tokom '71 pojaviti u hrv politikom vodstvu. Ono je od
10 sjednice do poetka '71 asolutno jedinstveno, a tada dolazi do raskola i javljaju se 2 tabora
koji poinju djelovati nezavisno od politikog rukovodstva Matica Hrvatska i Sveuilite.
Oni preuzimaju i radikaliziraju zahtjeve iz Hrvatske, a i samu politiku scenu. To je uoljivo
od marta '71 kada studenti poinju pokret studentski preporod. Sa jednog velikog mitinga
12. maja upuen je zahtjev ustavnoj komisiji da se devize do kojih se dolazi u nekoj od
republika i ostaju u toj republici. Tu je dotaknuto i pitanje JNA, te je upuen vrlo opasan
prijedlog da se komandovanje u JNA obavlja na jeziku one republike u kojoj se jedinice
nalaze, te da regruta vojni ok slue u svojoj matinoj republici. Ostali zahtjevi su bili manje
opasni traili su da se Tito imenuje za doivotnog predsjednika te da se drava preimenuje u
Savez Socijalnih Republika, te da njen centar bude Novi Beograd. Svi ti prijedlozi su odbijeni
kada su 30 juna '71 proglaeni ustavni amandmani. Tada se uvodi i funkcija predsjenditva
po 3 lana iz svake republike.
U Matici Hrvatskoj najaktivniji su bili Marko Veselica, Franjo Tuman i dr koji su
kroz nastupe i publikacije sve vie promovirali hrvatske nacionalne interese i naglaavali
odstupanje od komunizma. Rekacije na samostalno djelovanje Matice su bile otre. Hrvartski
komunisti se odluuju za protunacionalistiku kampanju, optuujui i Sveuilite i Maticu da
djeluju sa nacionalistikih pozicija. Meutim, sredinom 1971. pojavila se tzv. pijunska afera
u kojoj su iznijete informacije da pojedini ustaki emigranti imaju kontakte sa hrvatskim
politikim rukovodstvom (ovo se smatra namjetaljkom obavjetajnih slubi u reiji Srbije).
Maks Luburi, voa hrvatskog emigrantskog otpora, iznosi ideju o mogunosti pomirenja
partizana i ustaa u Hrvatskoj, jer je itav hrvatski narod poraen u ratu, a ne samo ustae. Ta
teza nailazi na podrku dijela sudionika maspoka, prije svega u Matici. Krajem aprila 1971.
odrana je 17. sjednica Predsjednitva SKJ na Brijunima na kojoj je do punog izraaja dola
dramatina situacija u Hrvatskoj ali i u samoj Jugoslaviji. Tito je bio vrlo ljut i zabrinut a u
jednom je treunutku, navodno, razgovarao i sa L. Brenjevom (elnikom SSSR) koji mu je
ponudio svoju (vojnu) pomo ukoliko bude trebalo..Sve je to natjeralo predsjednitvo da se
sloi oko zakljuaka. 27 jula '71 organizirana je manifestacija u ast dana ustanka u Srbu.
Organizatosi su pozvali i D. Markovia, predsjenika skuptine Srbije te brojne generale koji
su toplo doekani, dok su govori Savke D... i drugih jednostavno ignorirani. Ona je tvrdila de
je to udaljavanje mase od hrvatskog vostva posljedica tajne kampanje iz Srbije. Ve u ljeto, a

posebno u jesen 1971. dolazi do rascjepa unutar hrvatskog rukovodstva koje je do tada bilo
jedinstveno. Tako e se iskristalisati ak tri struje: V. Bakari kao jedna, Mika Tripalo i Savka
D kao druga i trea je bila Matica hrvatska i inteligencija. Poetkom septembra '71 Tito dolazi
u Zgreb elei se uvjeriti u stanje u Hrvatskoj. Rukovodstvo je sredilo da on posjeti gradove i
sela u kojima e biti toplo doekan, a navodno je i sam u Zgarebu rekao da u prolasku kroz
Hrvatsku nije vidio nikakvh problema. No, tada dolazi do zahtjeva studenata prema UN-u da
Hrvatska neovisno postane lanica UN-a.
To je prevrilo svaku mjeru i Tito odluuje da se obrauna sa hrvatskim vistvom. Kljunu
ulogu u nagovaranju Tita za taj potez imali su Branko Mikuli i ostali bosanski politiari zbog
jasno razliitih pogleda na odnose u Jug sa Savkom. Tito je iskoristio Duana Dobroselca koji
je poveo kampanju protiv njih, a treba istai i da se Bakari ponovo preorjentirao i ve tada
stao na stranu Tita. Pred sjednicu u Karaorevu, Tito je boravio u Bugojnu gdje su ga
doekali Mikuli, Dobroselac i drugi. Najvjerovatnije je ve tu doneena odluka o smeni
hrevatskog vodstva.
21 sjednica CK SKJ u Karaorevu 01 decembra 1971 trajala je jako dugo. Tito je prethodno
proveo punih 16 sati na sastanku sa hrv vodstvo sluajui njihove izvjetaje i polemike, da bi
odmah nakon toga na sjednici izjavio da vie ne podrava njihove akcije. Naglaeno je da su
deavanja u Hrvatskoj otvorila vrata nacionalizmu i da se to ne smije dopustiti. Tek nakon te
sjednice se pokree kampanja sa terena, itavom bujicom telegrama, u kojim se trai smejna
hrv politiara. Tako, hrvatsko vostvo 12-13 decembra odluuje da podnese ostavke na svoje
funkcije.
Otvoren je proces smjene svih kadrova aktivnih u maspoku. Matica Hrvatska je zabranjena
(kao i Prosvjeta), postignuta je vea kontrola nad studentskim pokretom. U slijedee tri
godine vie od 50.000 lanova je iskljueno iz KPJ, oko 5.000 funkcionera je smjenjeno, oko
2.000 ih je osueno na zatvorske kazne zbog nacionalistikog djelovanja. Meu kanjenima
bili su i iak (4 godine zatvora) i Budia (3 godine) to je bio kraj hrvatskog proljea.

PAD SRPSKIH LIBERALA

Uzrok sloma srpskih liberala openito se tumai kao slom jedne alternative tadanjem
konceptu u SKJ. ak j eTito rekao da su razlike izmeu komunista i liberala konceptualne
prirode. Liberali su u privredi bili tehnokrate, liberali u nauci, oportunisti u borbi protiv
klasnih neprijatelja, a distancirali suse i od Tita. Openito, slom srpskih liberala treba
posmatrati kao smjenu generacija unutar komunistikog rukovodstva, nakon koje se oni i
doli na znaajne pozicije ali i obraun Tita sa nizom rukovodstava u republikama 1971/72.
Titova politika je bila da ima u svakoj republici jednu jaku linost koja mu je odgovarala za
stanje u toj republici (Bakari u Hrvatskoj, Pucar u BiH, Rankovi u Srbiji). Meutim, nakon
sloma Rankovia nije bilo neke znaajnije linosti, a i oni koji su imali utjecaj i ugled u pertiji
bili su na saveznim funkcijama. To stanje poinje se mijenjati 1969 kada za predsjednika SKS
dolazi Marko Nikezi. Smatralo se da on moe biti rjeenje za neke unutranje obraune jer
dolazi izvana i nema repova(dugo bio u diplomatskoj slubi, umjetnik.kipar, majka mu
francuskinja). Kljuni protivnik protiv takvog rjeenja bio je Draa Markovi. Smatra je da
Nikezi nije nikakav politiki autoritet a nije cijenio ni njegovu intelektualistiku i
tehnokratsku orjentaciju. Za sekretara CK SKS dola je Latinka Perovi. Pored njih, u grupu
liberala ubrajaju se i Koa Popovi, Milentije Popovi, Mialko Todorovi pa ak i D.
Markovi koji se protivio Nikezievom imenovanju a potom vrlo blisko saraivao sa njim, a
na kraju e se ponovo okrenuti protiv njega. Liberali su pokuali da Srbiji skinu ig
unitarizma i nacionalizma. Pokuali su napraviti bogatu Srbiju koja bi bila primjer ostalim
republikama. Ipak, na razini YU ovi liberali su vrlo brzo bili marginalizirani, te s bili esto
preglasavani to je Srbiju vodilo u izolaciju. Istovremeno u cijeloj YU u svim republikim
rukovodstvima javljaju se liberali, izuzev BIH. Unutar Srbije liberali su ili na vre
povezivanje sa pokrajinama a na nivou YU bili su za koncept dogovaranja. Sa liberalimas
eesto povezuje nacionalizam mada je to teko odrivo: bili su nacionalni ali ne nacionalisti.
Hrvatsko proljee (Maspok) doveo je do zategnutih i poremenih nacionalnih odnosa u YU.
Rajko Danilovi prozivao je g+hrvatsko rukovodstvo da vodi nacionalistiku politiku a da dio
snaga izvan Srbije uzima za pravao da raspravlja o stanju u Srbiji. Srbija i njeni predstavnici
esto su bili preglasavani i u komisiji koja je trebala pripremiti izmjenu Ustava. Tito je pozvao
Nikezia i predloio mu da smijeni Markovia jer je ovaj koio donoenje novog ustava, to
je nikezi odbio. Stvara se jedna grupa koja optuuje Nikezia i srp rukovodstvo da ne
spreavaju nacionalizam, a na drugoj ih strani nacionalisti optuuju za izdaju srpskih nac
interesa. Sam Markovi se nije protivio novim ustavnim promjenama ali je smatra da ona nisu
ba najsretnije rjeenje. Tito je u poetku podravao hrvatsko rukovodstvo ali se vremenom u

potpunosti udaljio i smatrao je da treba ukloniti i srp i hrv rukovodstvo. Tito je u aprilu 1972.
sazvao skup sa srpskim rukovodstvom na Brijunima gdje on prigovara da srpski mediji
stvaraju zlu krv, da na pojedinim fakultetima u Bg djeluje jaka opozicija, da su opoziciono
orjentisani i oko Srpke knjievne zadruge (osi). Jaanjem frakcija tito je pripremao teren za
konani obraun. Stvara snage koji poinju optuivati liberale da ne ine dovoljno protiv
nacionalizma, a na elu tih snaga je D. Markovi. Tito ih optuuje da si suvie liberalni prema
opozicionim centrima, dok ih ljudi iz tih centara optuuju da su protiv liberalne inteligencije.
Istina je da su liberali vrili konstantnu cenzuru i zabranjivali veliki brpj knjiga, asopisa i
filmova ali i da su bili tolerantni prema odreenim krugovima koji su ih doli glave.
Poetkom oktobra Tito je sazvao na jedan sastanak rukovodee ljude iz Srbije ali i one
funkcionere iz Srbije koji su bili na saveznom nivou sa ciljem da ima sigurnu veinu. Na
sastanku su prisustvolo 82 funkionera a tito je rekao da eli razgovarati jer nije zadovoljan
stanjem u Srbiji, da se u Srbiji potcjenjuje klasni neprijatelj i da postoje ideolo[ke razlike.
Markovi je podrao Tita to je pokazalo da je dolo da raskola u SKS. Ovaj sastanak trajao je
4 dana. etvrtog dana Tito je proitao napisan govor. Nekoliko dana poslije Nikezi i L.
Perovi su saoptili titu da e podnijeti ostavku. Ostavku je podnio i K. Popovi a zatim je
krenula smjena niih funkcionera, direktora, meadera, tv i novinarskih urednika. Kao najjae
figure u Srbiji su ostali D. Markovi i P. Stamboli.