Sie sind auf Seite 1von 2

UGURSUZ

Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, to, s obzirom na mjesec, nije nimal
o udno.
Petak je bio, a ja sam, po obiaju, ujutro bacio ture-jazije: ako padne tura - id
em u
Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a ako ostane u zraku u kolu.
Pala je jazija.
Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinonji, toliko j
e pijan da se ne
moe drati za ank. Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trides
et godina),
da sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi kap
ut, da me
sluaju kad priam, da prstom pokazuju na mene "ono je..."
Teglim Ugursuza na taksi, vuem ga uz stepenice u Kranjevievoj br. 9., na etvrti
sprat i,
sa svojih petnaest godina, osjeam se neobino i udno ponosan, ba kao da sam uradi
o neko
strano i vano djelo, a ne samo strpao jednog p'janca u postelju.
M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja ekati kraj petog as
a, u 6:15,
poljubiti je pod ljubomornim pogledima njene raje iz kole, uzeti par piva i otii
kod babe i
djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu), pustiti Beatlese i raditi one st
vari o kojima se
ne pria, a kamoli pie...
"Kraljica pei" tutnji i ari kad na vrata kuca Smrt, u vidu potara, koji nosi tel
egram da nisam
uspio izvaditi svog oca iz bolnice, da je on uspio pobjei kroz jedan definitivni
izlaz...
urno se oblaim i izlazim pod direk s lampom koji raa gusti snijeg, duboko, dubok
o diem i
jedino mjesto to mi pada napamet, jedino stvorenje koje e me, moda, razumjeti je
Sada
Tahmii, koja radi u biblioteci, mom drugom domu.
"Sado, treba mi para."
Traio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valjda, po mojoj un
ezvijerenoj faci
vidi da se neto strano dogodilo, prilazi mi i miluje po elu:
"Sta se desilo, Dario?"
Jo sam nemoan da plaem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom tonu, priam
ta je
bilo. Sada preuzima moje suze, trkelja novanik i daje mi sve to ima, a meni pade
napamet
da je Ugursuz u mom stanu...
On hre i to je jedini znak ivota koji pokazuje, ja ga tresem za rame:
"Nedade, probudi se. Valja ti ii."
"Ma, bjei, jebi se - kakva je frka?"
"Nita - samo mi je umro otac, pa e kua sutra biti puna."
Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obue kaput i, dok silazimo niz st
epenice, grli
me svojom snanom rukom i kae: "Sad si ostao sam." (Ja u znaenje te rijei, te kra
tke
rijei "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek vezan za nju.)
* * *
Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokaliem loe rakije, a meni tek tada naviru suze
- po stolnjaku
aram "Jebem ja sve", a konobar Duko, na svom makedonsko-srpskom, prijeti da e zv

ati
miliciju...
Ugursuz se die i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad uo, kae: "Ne seri! Dario im
a sva
prava veeras!"
Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim oima: Gavro, Rajko, Stevo, Enver...
tura slijedi
turu, a Ugursuz me podsjea da mi tek predstoji "posao" da oca spustim u grob.
Zato idem kui ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom palim radio jutarnje
su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj mog oca...
...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa onda ka
e reenicu,
za koju se nadam da e ga pratiti u pakao:
"Moje sauee, Daco. Zna, tvoj otac mi je ostao duan neke pare..."
Drugi najbolji prijatelj mog oca e pred samu sahranu zatraiti da "obeam" ili da
se
"zakunem" da neu vie nikad piti?!
Moj djed, koji sahranjuje svog etvrtog sina, ovjek koji nikad ne psuje, kae mu:
"Odjebi."
* * *
Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijea, puno s
lika koje i dandanas mrzim...
Sutradan me (popodne?) budi moj djed:
"Izvini to te budim, ali tvoja kominica mi je rekla da kod tebe neko stanuje, pa
..."
Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda objanjavam:
"Ma, zna dedo, to je Nedad, pisac, moj prijatelj, dobitnik Sestoaprilske nagrade
...", ne znam
ni sam to se pravdam.
"A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u ivotu:
"Jebi ti mene,
sine, ako je ONO ikad ita napisalo."
* * *
Ne slaem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene, nikad ogore
n ovjek.
("Sine, normalno je da djeca sahranjuju svoje roditelje, a sve ostalo je...")
U mnogim stvarima se ne slaem sa Ugursuzom, ali nikad neu zaboraviti njegov zagr
ljaj i
rijei: "Sad si ostao sam."