Sie sind auf Seite 1von 3

- Peanik - http://pescanik.net Kliknite ovde za tampanje.

Mi, dervi i smrt


Boris Deulovi - 06/09/2012
Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoi Koo da ispria vic. Ima on taj obiaj, zovne
u gluho doba noi iz kafane da ispria vic. Elem, demobilizirali se Mujo i Suljo nakon
rata, a ostali bez posla, pa gledali da zaponu nekakav biznis. ekaj, rekoh ja, rekli smo
da nema Muje i Sulje. Ima Muje i Sulje, na to e Koo, al nema posla, konta? e smo
stali?
Da: vratili se oni tako iz rata i gledali da pokrenu neki biznis, pa se Mujo sjetio da otvore
kafanu. Ne valja, ima puno kafana po gradu, odgovorio mu Suljo, ali mogli bismo
nekakav granap. Nema anse, odmahnuo rukom Mujo, trgovinu su ve zauzeli
generali. Razmiljali oni tako i cijeli sat, te taksi sluba, te ekoloka poljoprivreda, te
muzika industrija, te ovo, te ono, kad se Mujo u jednom trenutku odalapio dlanom po
elu.
Znam, uzviknu on, klinika za suneenje! Kako misli suneenje?, iznenadio se
Suljo. Pa sad kad je zavrio rat svi e postat veliki muslimani, ivo mu jaran krenuo
izlagati svoj biznis-plan. Posla koliko hoe, a ulaganje nikakvo: jedna radnja, kare i
malo zavoja. Nita lahke. Nije loe, sloio se Suljo, a kako emo dijeliti zaradu?
Pa jednostavno, odgovorio mu Mujo. Kurac meni kurac tebi.
Nisu, istina, Mujo i Suljo prvi preivjeli prainari u historiji ratovanja i ekonomije to su
se zaradu od poslijeratnog biznisa sjetili dijeliti bratski, po sistemu kurac meni, kurac
tebi dijelili su je tako i Bobi i Rudi, i Slavia i Ugljea, i svaki ubogi demobilizirani
vojnik otkako je rata i biznisa. Svaki se rat, najzad, vodio za kurac. Pa kako ga je tko
podijelio.
esto sam se stoga Muje, Sulje i njihovog biznisa prisjetio ovoga ljeta, dok se u
takozvanoj kulturnoj zajednici poluilegalno obiljeavalo trideset godina od smrti naeg
tko god to bili mi velikog pisca Mee Selimovia, pa prigodno i pola vijeka otkako je
zapoeo pisati svoje najpoznatije djelo Dervi i smrt.
Dervi i smrt, svi to znaju, Mein je knjievni obraun s unutranjim demonom i
dvadesetogodinjom traumom smrti brata efkije, uglednog partizana i oficira komande
Tuzlanske vojne oblasti, jednog od one djece koje je slavna Revolucija pojela, ispljunuvi
mu kosti i zadovoljno podrignuvi.
Smrt Meinog najstarijeg brata jedna je od znaajnijih iz partizanske mitologije, prepune
herojskih legendi, herojskih gesta i herojskih smrti. Onako kako je smrt Stjepana
Filipovia, zabiljeena kamerom nacistikog oficira, do danas ostala empirijski dokaz

mita o herojstvu Titovih partizana, tako je smrt efkije Selimovia zabiljeena u turom
zapisniku tuzlanskog Vojnog suda i velianstvenom djelu brata Mee bila dokazom
mita o njihovu bolnom potenju, mita ivog u svakoj privatnoj partizanskoj povijesti, o
nekom djedovom ratnom drugu, siromahu iz Korduna ili Dalmacije, strijeljanom zbog
etiri jaja iz neke narodnoosloboene kue.
efkija Selimovi tom je mitu dao ime, prezime i ivot: u samoj sudakoj nadoknadi rata,
krajem 1944. godine, pravomonom odlukom Vojnog suda Treeg korpusa NOVJ osuen
je na smrt, strijeljan i pokopan na nepoznatom mjestu, zato to je iz magazina GUND-a,
Glavne uprave narodnih dobara, neovlateno uzeo dakle ukrao krevet, ormar i jo
neto sitnijeg namjetaja.
Nesretnom efkiji nije pomoglo ni to to je i sam bio oficir iz ugledne partizanske
obitelji, koja je Revoluciji dala sedam lanova obitelji. Naprotiv, efkiji je to bila
presudna oteavajua okolnost: na smrt je osuen upravo zbog toga, strijeljan za volju
Revolucije, za primjer drugovima i opomenu drugima. U partizanskoj starozavjetnoj
mitologiji to je pria o Abrahamovoj rtvi. Revolucija je kuala Abrahama, ali umjesto
prsta na obarau puke, zaustavila je onaj drugi: za primjer drugovima i opomenu
drugima, ni drugi brat Teufik Selimovi zvani Buoni, visoki oficir Ozne, nije pomaknuo
malim prstom da pomogne roenom bratu.
Unutarnja drama treeg brata, koji se od sumnje u ljudodersku Revoluciju sklonio u nju
samu, dvadeset godina tamo raskopavajui sebe, izrodila je jedan od najvanijih
romana naih jezika. Od materijala iz Meine raskopane due kasnije smo i sami izgradili
kritiki odnos prema Starom zavjetu NOB-a, pa sve i da nismo saznali kako je Mein brat
strijeljan na pravdu Boga, sve i da nismo saznali kako je namjetaj iz GUND-ovog
magazina zapravo posudio, i to zato to su mu ustae opljakale stan, a supruga mu se u
prazan dom vraala iz jasenovakog logora, ne bismo razumjeli tako brutalan sud.
Naroito ga ne razumijemo danas, kad su kojekakvi gelipteri i konjokradice, babe,
strievi i kumovi naih malih, bijednih revolucija, iz magazina narodnih dobara odnijeli i
krevete, i jaja, i sve to se odnijeti moglo.
Zlosretni efkija stoga meni padne na pamet svaki put kad se priaju vicevi o oficirima
koji su se poslije rata snali, i prainarima koji nisu. Sud koji je efkiju Selimovia
osudio na smrt bio je, jasno, brutalno nepoten i prema jednom ljudskom ivotu i prema
onome to se kasnije, pa sve do danas, naziva zaslugama ali taman da je efkija i ubijen
iz sasvim drugih i nimalo historijskih razloga, i da je obrazloenje bilo samo krinka za
klasinu oznaku likvidaciju, ostaje u obrazloenju zapisano kako je smrt za opomenu
bila legitimno sredstvo obrane Revolucije i, paradoksalno, njezina potenja.
Nama danas, meutim, to nije nerazumljivo zbog potovanja efkijinog ivota ljudski
je ivot u naoj suvremenoj povijesti bio i jeftiniji nego 1944. ve zbog nemogunosti
da shvatimo koncept Ideje Potenja, pa makar bila posve zloupotrijebljena i odljuena.
Meine sumnje nama su danas strane. Mi ne razumijemo motive efkije Selimovia iz
bratova romana Dervi i smrt, traginog djeteta Revolucije, ve onoga iz obrazloenja

presude Vojnog suda Treeg korpusa, kriminalca koji se okoristio narodnim dobrom.
Naravno da se okoristio: zato je, zaboga, inae ratovao?
Presuda nekog prijekog suda onome mitskom partizanu to je iz osloboenog kokoinjca
uzeo etiri jaja nije danas nerazumljiva zato to je neljudska, ve zato to je nama svaka
osloboena kua bila magazin za osloboditelje, a svako ukradeno jaje tisuljetni san naih
pradjedova.
Za takve mi nismo imali suda: nije meu nama bilo brae da jedan poloi ivot na oltar
Ideje, drugi da u to ni asa ne posumnja, a trei da sumnja punih dvadeset godina. Zato
oni prvi nikad nisu zavrili na sudu, zato oni drugi nikad kasnije nisu i sami zavrili tamo,
poput zloglasnog Ozninog isljednika Buonija. Zato oni trei nikad nisu napisali Dervi
i smrt.
Takva je neko, u vrijeme dok smo vjerovali da je pravedno drutvo zaista mogue, bila
bratska podjela tekovina Revolucije. Danas je, kako znamo, ta podjela mnogo potenija:
kurac meni, kurac tebi, a etiri jaja osloboditeljima.
Osloboenje, 06.09.2012.
Peanik.net, 06.09.2012.
Kliknite ovde za tampanje.
Copyright 2011 Peanik. All rights reserved.