Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
I)
Izdava:
Za izdavaa:
Ismail Pali
Redakcija:
Ismail Pali
Sekretari Redakcije:
ISSN 2233-1018
Zbornik izlazi svake druge godine i donosi radove koje su autori na temelju referata izloenih
na meunarodnoj naunoj konferenciji Sarajevski filoloki susreti pripremili za objavljivanje.
Zbornik je indeksiran u bibliografskim bazama EBSCO i CEEOL.
U elektronikom obliku Zbornik je dostupan na internetskoj stranici izdavaa: www.bfd.ba
ISSN 2233-1018
Zbornik radova
(knjiga I)
Uredili
Ismail Pali i Munir Drki
Sadraj
Redakcijska napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Refik BULI
Govor Bonjaka Srebrenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Jelena VLAI DUI Elenmari PLETIKOS OLOF
Akustike posebnosti akuta u akavskom, kajkavskom i starotokavskom
govoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Aleksandar STEFANOVI
Kvantifikacija imenica pluralia tantum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
Ermina RAMADANOVI
Novi pogled na neke stare naine tvorbe rijei (O nekim novim tvorbenim
nainima ili o starim na nov nain) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
Sanda Lucija UDIER
O valentnosti imenica u hrvatskome jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
Branimir BELAJ
Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima
hrvatske apozicijske sintagme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110
Mirela OMEROVI
Strukturni modeli nekongruentnih sintagmi s kvalitativnim znaenjem
u bosanskome jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Halid BULI
Upotreba vokativa u reeninoj strukturi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140
Ismail PALI
Mogui okvir za opis epistemikomodalnih iskaza u bosanskome jeziku . . . . . . 153
Mirjana POPOVI
Novi pojmovnik lingvistike govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182
5
Amela EHOVI
Razgovorna leksika i njena funkcija u hip-hop pjesmama . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
Elma DURMIEVI-CERNICA
Pueritivi u bosanskome jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200
Lada BADURINA Ivo PRANJKOVI
O dijalogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216
Nikolina PALAI Nada IVANETI
Eufemizam u slubi objektivnosti strategije vrednovanja u recenzijama
znanstvenih tekstova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
Robert BOKOWSKI
Percepcija bosanskog jezika u Poljskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242
Munir DRKI
Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda
Rumijeve Mesnevije na bosanski jezik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252
Podaci o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265
REDAKCIJSKA NAPOMENA
U Sarajevu je 13. i 14. decembra 2012. godine odrana druga redovna meunarodna nauna konferencija Sarajevski filoloki susreti II. Knjiga
I Zbornika donosi prihvaene radove iz oblasti lingvistike koje su autori na
temelju podnesenih referata na spomenutoj konferenciji pripremili za objavljivanje.
Redakcija Zbornika posebno se zahvaljuje autorima, recenzentima,
svim uesnicima, Organizacionom odboru konferencije, sponzorima te svima
koji su doprinijeli uspjenom odravanju konferencije i objavljivanju ovoga
zbornika.
Redakcija
Refik BULI
11
12
13
Ijekavskoakavski dijalekt7
grb, grebe
o u mohuna
a u anamo
i u m, d
prijeglas potpuno poremeen
dosta razvijena redukcija kratkih vokala, no slabije
nego u zap. Bosni
infinitiv bez i
postojanje diftonga ie i uo
samoglasnici tee k zatvorenom izgovoru
novo i najnovije jotovanje dosljedno je obuhvatilo
samo l i n
r je redovito u prezentu od moi
r je esto u prezentu od kazati (krm)
prijelaz l > o izvren, ali ima dosta analokih
regresija
postoje zvuni i bezvuni labiodentalni okluziv w i
kao u Vareu9
dobro se uva t u tko
d se reducira u sekvencama dn, d i dm
dobro se uva fonem h
refleksi i
sibilarizacija u analokom povlaenju
javlja se i moe
+
ima potvrdu
izvren dosljedno
bez t
potvrde samo za sekvencu
dn jednim, jenim, ali ima
potrda i bez redukcije d
dosljedno t i d, potvrda
samo za puati
14
ne dosljedno
nva nvo
15
10 U vezi s izostankom duljenja treba naglasiti da je Brabec (1955: 224) na karti na kojoj
je predstavio rasprostranjenost sekundarnog duenja podruje Srebrenice oznaio kao
mjesto na kome i ima i nema te osobine. Prema oznaci na karti, moglo bi se zakljuiti da je
sekundarno duljenje prisutno u manjoj mjeri.
16
3.3. U Jahi 2002 navode se osobine sjevernih ijekavskotakavskih muslimanskih govora koje ujedno predstavljaju i razliku prema junim ijekavskotakavskim muslimanskim govorima.11
Osobine sjevernih muslimanskih
govora12
Imaju makar i slabo izraene pojave
izvjesne pomjerenosti vokalske boje
(znaote, kraove, tuodi) i diftongizacije:
kusi, bue
Imaju izraenu osobinu elizije
neakcentovanih kratkih vokala i i u
Jo uvaju (samo krajnji sjeverozapadni)
oblik greblje.
Vea frekvencija ekavizama
(ovek, dvesta, primetio, samo u
sjeverozapadnim)
Imaju vei broj sekundardnih
ijekavizama (vijer, mijer, primijerio)
Neizvrena jotovanja: ivjela,
zarobjenik, djevojka, tjerati
samo je grblje
nema ekavizama
11 Ovdje emo radi lakeg praenja osobina navesti tabelarni pregled osobina sjevernih ijekavskotakavskih muslimanskih govora koje daje Jahi i, naporedo s njima, prisustvo ili
odsustvo tih osobina u govoru Bonjaka Srebrenice, prema mome istraivanju.
12 Ovi govori pripadaju istonobosanskom govornom tipu jugoistonog poddijalekta istonohercegovakog (ijekavskotakavskog) dijalekta.
17
18
Literatura
Brozovi, Dalibor (1966), O problemu ijekavskoakavskog (istonobosanskog) dijalekta, Hrvatski dijalektoloki zbornik, II, Zagreb, 119208.
Brozovi, Dalibor (2005), Mjesto bosanskohercegovakih govora u tokavskome narjeju, Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istonoevropske i orijentalne studije, Oslo, 1113.
Buli, Refik (2007), Zamjena dugog jata u govoru Bonjaka Srebrenice, Knjievni
jezik, 23/1, Institut za jezik, Sarajevo, 6570.
Dei, Milorad (1976), Zapadnobosanski ijekavski govori, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. XXI, Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1317.
Halilovi, Senahid (2005), Bosanskohercegovaki govori, Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istonoevropske i orijentalne studije,
Oslo, 1551.
Hodi, aban (1958), Migracije muslimanskog stanovnitva iz Srbije u sjeveroistonu Bosnu izmeu 17881862. godine, lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne, knjiga II, Zaviajni muzej u Tuzli, Tuzla, 65143.
Jahi Halilovi Pali (2000), Gramatika bosanskog jezika, Dom tampe, Zenica.
Jahi, Devad (1980), Narodni i urbani govori sociolingvistiki pristup, Pregled,
Sarajevo, 13671378.
Jahi, Devad (1991), Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Kljuanin, Sarajevo.
Jahi, Devad (1999a), Bonjaki narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo.
Jahi, Devad (1999b), Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo.
Jahi, Devad (2002), Ijekavskotakavski govori istone Bosne, Bosanskohercegovaki dijalektoloki zbornik, Institut za jezik, Sarajevo, 1236.
Peco, Asim (1957), Govor sela Bune, Zbornik za filologiju i lingvistiku, Matica srpska, Novi Sad, 169180.
Peco, Asim (1964), Govor istone Hercegovine, Srpski dijalektoloki zbornik, Institut
za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1200 + karta.
Petrovi, Dragoljub (1971), O govoru Zmijanja, Zbornik za filologiju i lingvistiku,
XiV/III i XV/III, Novi Sad, 189 + karta.
Remeti, Slobodan (1981), O jo jednom nezapaenom ekavsko-jekavskom govoru,
Nauni sastanak slavista u Vukove dane, 181186.
19
UDK: 811.163.42'282
21
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
pltom, a ako je predzadnji slog bio dug, naglasak je prelazio za pola sloga:
krlj (kraalj) >krlj (regresivna metataksa) te je tako dobiven novi dugi naglasak s udarom na drugoj mori. Stari praslavenski akut (npr. *krva, *klda)
potpuno je nestao (>krava, klada), a novi se praslavenski akut ouvao sve do
danas. Ivi je, dakle, postanak neoakuta objasnio povlaenjem naglaska na
prethodni slog, kao tzv. retrakcijski naglasak (1911), pa se po njemu povlaenje naglaska s unutarnjega silaznoga sloga, kojim onda postaje neoakut, naziva
Ivievim zakonom, ali jo ee i Stangovim zakonom prema norvekom akcentologu Christianu Stangu, koji je neoakut objasnio gotovo pedeset godina
poslije na isti nain kao i Ivi, ne pozivajui se na Ivievu studiju (usp. Kapovi 2008a: 5 i Uarevi 2011).
Prema Iviu (1911) novi se praslavenski akut ouvao sve do danas u
sljedeim kategorijama:
1) pri saimanju dvaju susjednih vokala od kojih je drugi bio naglaen, npr. ne(h)e>ne, nij>n, mojga>mga, tvojga>tvga,
stojt>stt
2) analogijom prema saimanjima i poloajnim duljenjima; naglasak zamjenica enskog roda prenesen je u G jednine imenica istoga roda,
npr. en, ruk, sestr
3) u G mnoine imenica enskog roda koje su imale naglaene zavrne
poluglase, npr. n, gr, sml i u drugim rijeima na iskonski dugim
vokalima na koje je povuena silina s finalnog naglaenog poluglasa:
klj, smh
4) na iskonski dugim vokalima na koje je prela silina s ulitme, npr.
sa, to se prenijelo i na kategorije glagola koji u infinitivu imaju ,
npr: mltti mlti, vzti ve i na brojeve, npr. pt, st, sdm
5) na vokalima koji su poloajno produljeni pred sonantom koji zatvara
slog: krj krja, govorl govorla; sl, dm, sr
U ovome radu analizirat e se akuti u akavskim govorima (Pitve na
Hvaru i Puia na Brau), kajkavskim govorima (urevac i Molve kraj urevca) te u starotokavskim govorima (Stari Mikanovci, Gundinci i Baki Monotor u Vojvodini). Prije fonetske analize akuta u pojedinim govorima opisat
e se dijalektoloke i prozodijske osobitosti tih govora.
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
Vidljiva je fonoloka razlika dugouzlaznog naglaska i akuta: u dugouzlaznom naglasku objema morama naglaenog sloga (koji nosi udar) pripisuje se niski ton, a zanaglasnom slogu visok ton. U akutu se naglaenom slogu
pripisuje slijed niskog i visokog tona, a zanaglasni slog ima niski ton.
U akustikoj analizi akuta koju je na primjerima kajkavskoga i akavskoga govora iz hrvatskih filmova provela Vlai Dui (2009: 66-71) tijek
osnovne frekvencije pokazao je specifinost akuta i to uglavnom negativnim
odreenjem prema dvama dugim novotokavskim naglascima: tvrdi se da je
ostvaren akut jer akustiki prikaz pokazuje da je slog dug, ali da nije ni dugouzlazan ni dugosilazan. U primjerima za akavski akut, u rijeima gospodr i
vod naglaen je drugi (zavrni) slog, koji je dug i ima izrazitu uzlaznu krivulju
25
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
28
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
31
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
U govoru Pitava govornice K. M. K. akut je verificiran u rijeima: nabrli, zemj, dobvit, tovre, mr, mukm, tto, namzali, izntra,
naprvilo, natklo, mlo, starnsku, olplo, zemj. Izdvojene su i na slici 2.b
prikazane tri rijei koje su izgovorene s najmanje utjecaja reenine intonacije,
iako nisu u potpuno neutralnim silaznim jezgrama: zemj, mr, po starnsku.
Na slici se vidi da je u svim trima rijeima ton naglaenoga vokala uzlazan: u
rijei zemj frekvencija raste za 36 Hz, odn. 2,3 pt, u rijei mr frekvencija raste za 39 Hz, odn. 2,7 pt, a u prozodijskoj rijei po starnsku frekvencija se po32
visuje za samo 22 Hz, odn. 1,7 pt. U zanaglasnom vokalu ton ostaje na visokoj
razini i zatim opada. Zanimljivo je i kretanje intenziteta u naglaenom vokalu
akuta. U rijeima zemj i mr intenzitet ne raste ravnomjerno s tonom, ve na
jednom do dva mjesta tijekom naglaenog vokala blago opada. Vjerojatno je
takva neravnomjernost intenziteta jedan od razloga percepcije akuta kao zavinutoga. Trajanje naglaenog vokala izrazito je dugo: u rijei zemj naglaeni
vokal traje 206 ms, u rijei mr 246 ms, a u rijei po starnsku 168 ms.
U govoru Puia govornice V. V. L. akut je verificiran u rijeima:
igrli, jedno, mldost, t, znamnje, zubto, iz dubin, razbuclo, ukrclo,
mldo, iz btka, kanol, pisla, poslla, pripleskla, tmo, zgibla, njr,
zagrople, zapale, pllkin, opnak, pustopni, i ns, dv, kotorku. Primjeri akuta u silaznim intonacijskim jezgrama prikazani su na slici 2.c. Akustike
slike pokazuju razliita ostvarenja kretanja tona u naglaenom vokalu: u rijei
njr ton je silazno-uzlazan, tj. frekvencija se u prvom dijelu sniava za 15 Hz,
a zatim se opet povisuje za 31 Hz, odn. 4,4 pt; u rijei znamnje ton je uzlazan, tj. frekvencija se poveava za 19 Hz, odn. ton se povisuje za 2,5 pt, a ton
zanaglasnog vokala ostaje visok ravan; u rijei poslla ton naglaenog vokala
je ravan, a u zanaglasnom vokalu prelazi u apat. Trajanje naglaenoga vokala
izrazito je dugo: u rijei njr vokal traje 260 ms, u rijei znamnje 192 ms, a
u rijei poslla 203 ms.
Moe se zakljuiti da je tijek tona u akutu u akavskim govorima akustiki raznolik (vidi tablicu 1.): u naglaenom vokalu akut se ostvaruje ravnim, silaznim i uzlaznim ili silazno-uzlaznim tonom. U zanaglasnom slogu
ton moe biti nii ili visok (tj. na razini kao u naglaenom vokalu). Akut se
moe ostvariti u jednoslonim rijeima ili na posljednjem slogu u rijei. Govor
Pitava pokazuje da se ostvarenje akuta razlikuje meu govornicima: jedna
govornica ima preteno ravne i silazne akute, a druga ima uzlazne akute.
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
pri emu je deveta skupina najmlaa, s prevladavanjem novotokavskih naglasaka i naglasnih poloaja. Gundinci pripadaju prvoj, najstarijoj skupini u kojoj
su dobro ouvani starohrvatski naglasci i naglasni poloaji: vod, savm,
ost, nosli, otc, kzli, rkm i kazv (Ivi, 1913: 146), a Stari Mikanovci
pripadaju sjevernoj, estoj akcenatskoj skupini: vod, savm, ostl, nosli,
tac, kzali (rjee kzli), rkm (rjee rkm) i kazv (rjee kazv) (ibid,
147). Treba napomenuti da i najmlaa, deveta skupina uva akut u nekim pozicijama, npr. savm, ali rkm.
Jozi je u terenskim istraivanjima provedenim od 1998. do 2000. godine provjeravao naglasni sustav rubnih sela prve Ivieve naglasne skupine, a
meu njima i Gundince, te ga usporedio sa stanjem koje je Ivi zatekao gotovo stotinu godina prije (Jozi 2004: 77). Pronaao je da je u tim selima, u kojima je Ivi zabiljeio da se uz model tipa rkm uje i model rkm potpuno
prevladao novotokavski dugouzlazni naglasak sa zanaglasnom duljinom te
da se isto dogodilo i s modelom kazv, gdje je takoer prevladao dugouzlazni
naglasak tipa kazv, ali da svi ostali modeli odgovaraju stanju otprije stotinu
godina, pa onda navodi i sljedee primjere za akut u gundinakom govoru:
vod, zov, sestr (ibid, 78). Uarevi pak tvrdi da se u tom govoru mijeaju
starotokavski i novotokavski naglasni sustav, pa da se u Gundincima i danas moe uti i jedno i drugo (npr. rkm i rkm) te da bi trebalo preispitati
Ivieve i Jozieve tvrdnje kako je npr. u rijeima: rka, zvzda naglasak dugouzlazan, a da nikako nije kratkosilazan s prednaglasnom duljinom: rk,
zvzd (Uarevi, 2011).
Stari (i Novi) Mikanovci specifini su po ikavsko-ekavskom refleksu
jata. Dugi se jat reflektira kao dugo i, a kratki kao kratko e (dt-detta, Finka
i ojat 1973: 8). Peteronaglasni inventar toga slavonskog govora starije akcentuacije ine: kratkosilazni, dugosilazni, kratkouzlazni, dugouzlazni naglasak
i akut. to se distribucije akuta tie, Finka i ojat navode da akut zauzima
poloaje praslavenskog i posavskog akcenta, novog akuta ako nije dolo
do pomicanja akcenta ili ako nije zamijenjen dugosilaznim (Finka i ojat 1973:
13). Autori navode da u govoru supostoje oblici s dugosilaznim i s akutom, npr.
j i j, t i t, m i m.
Osim u Hrvatskoj, Hrvati idiomima materinskoga jezika govore jo i
u Bosni i Hercegovini, Srbiji (najvie u Vojvodini), u Crnoj Gori, Maarskoj,
Sloveniji, Austriji, Slovakoj, Rumunjskoj, Italiji... okaki govor u zapadnoj
Bakoj u Vojvodini vjerojatno je rezultat migracijskih procesa, a okaki idiomi pokazuju da prevladava populacija slavonskoga tipa i njihovi govori, iako
se u literaturi govori o doseljavanju okaca ne samo iz Slavonije nego i iz
34
Bosne (Lisac 2003:40). Iako su sredinom prologa stoljea u Vojvodinu stigli i akavci, taj je broj bio malen, pa danas u Vojvodini akavaca gotovo da
i nema. Postoje, meutim, ikavci novotokavci bunjevakoga roda, arhaini
tokavci okakoga roda, ekavci novotokavci vojvoanskoga tipa te kajkavci
turopoljsko-posavskoga tipa (Lisac 2013). Govor Bakog Monotora pripada
arhainom slavonskom dijalektu, tj. skupini arhainog tokavskoga govora okakoga roda, a ti se zapadnobaki govori svrstavaju u baranjsko-baki poddijalekt slavonskog dijalekta. Rije je o ikavskim, ee takavskim govorima
okaca koji na sjeveru od Santova u Maarskoj do Bakog Monotora imaju
arhainu akcentuaciju, npr. ptnik, slavnski, grda, divjka, vod, slo, brnit
se (Lisac 2003:41).
U govoru Bakog Monotora govornika A. K. verificirane su rijei s
akutom: sal, na glvi, ne, rnin, le, sal, sekru, stre. Primjeri akuta
prikazani su na slici 3.a u prozodijskim rijeima na glvi, le, sekru. U prozodijskoj rijei na glvi ton naglaenoga vokala je blago uzlazan, frekvencija
se poveava za 10 Hz, odn. ton se povisuje za 1,6 pt, no zanaglasni je vokal
izrazito visok, frekvencija se poveava za jo 20 Hz i ukupni je raspon uzlaznosti 4,5 pt. Naglaeni vokal traje 196 ms. U rijei le ton je u naglaenom
vokalu uzlazan, raste za 24 Hz, odn. 3,2 pt, a ton u zanaglasnom vokalu ostaje
visok (visok silazan). Naglaeni vokal traje 209 ms. U rijei sekru ton naglaenog vokala je ravan, a u zanaglasnom slogu ostaje visok.
35
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
(a s drugih se slogova povlae prema kraju rijei). Po strukturi svojih prozodijskih obiljeja podravski govori zauzimaju posebno mjesto meu kajkavskim
govorima i to je, tvrdi Lonari, ve Fancev isticao, ali je Ivi zanemario jer
je bio dijakronijski orijentiran. U tim govorima s ogranienom distribucijom
naglasaka stanje je rezultat fiksiranja mjesta siline, kvantiteta ima fonoloku
funkciju (Lonari 1996:142). Intonacija je izgubila fonoloku vrijednost, pa je
govor u osnovi dvoakcenatski: kratki ( ) i dugosilazni (), ali se svaki dugosilazni na pretposljednjem slogu moe realizirati i kao kajkavski akut ().
Lonari (1996a: 148) istie da je podravska kajkavska akcentuacija sa
zakonom dvaju slogova najvjerojatnije odraz srednjoeuropskih slavenskih tendencija te navodi da je prije dolaska Maara podravski dijalekt graniio sa
srednjoslovakim govorima, a da je u slovakom stariji akcent bio upravo na
penultimi (prije nego to je fiksiran na prvi slog).
U govoru urevca govornika V. P. akut je verificiran u rijeima:
jezrti, t, kurjk, dionirka, zti, prstnce, fni, neprvdu, klan, obdreno,
anvo. Slika 4.a prikazuje akut u rijeima neprvdu, obdreno, anvo.
Naglaeni vokal je dug, traje u pojedinim rijeima 170 ms, 270 ms i 280 ms.
Tijek tona naglaenog vokala u rijei neprvdu blago je silazan, sniava se za 9
Hz, tj. 2,2 pt, u rijei anvo naglaeni je vokal takoer blago silazan, sa 106
Hz opada na 93 Hz, tj. za 3 pt, a u rijei obdreno naglaeni je vokal ravnoga
tona. Zanimljivo je to intenzitet naglaenoga vokala u rijei anvo ostaje
jak, iako ton blago opada. U svim trima prikazanim rijeima ton zanaglasnoga
vokala ostaje visok.
U govoru urevca govornice I. L. akut je verificiran u rijeima: viski,
gurvi, lpi, bogti, pajd, drgi, j, krli, prva, zaprckvat, mrnjvkali,
zdijvali, nagovrala, pajc, telefonrala, zvla, fli, vrde, zemlskom,
rka, drga, dte, goski, hr, jednonke, nazj, poren, rde, mranki,
ne rste, kvi, nazj, dri(se). Slika 4.b prikazuje akut u rijeima nazj, dri
i jednonke. U rijei nazj zadnji naglaeni slog vrlo je nizak, dijelom prelazi
u laringalizaciju, koja nije svojstvena uzlaznim naglascima i koja se pojavljuje
uglavnom nakon silaznih naglasaka. U rijei dri naglaeni je vokal prilino
ravan, blago silazno-uzlazan (sa 145 Hz sputa se na 132 Hz, a zatim podie na
156 Hz), raspon silaznosti je 1,8 pt, a uzlaznosti 3,1 pt. U zanaglasnom slogu
u prvom dijelu vokala ton ostaje visok, a u drugom prelazi u laringalizaciju. U
rijei jednonke vokal naglaenoga sloga je laringaliziran, nepravilnih niskih
frekvencija, pa se na slici ne vidi jasno tonska visina, ali je u drugom dijelu
sloga (u nazalu) ton ravan, a istu visinu zadrava i u zanaglasnom slogu.
38
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
akavski
tokavski
Mjesni govor,
inicijali
govornika
Pitve na Hvaru,
I.B.
Pitve na Hvaru,
K.M.K.
Slog
Tijek tona u
naglaenom vokalu
posljednji
nezavrni
ravan
ravan ili silazan (4,7
pt) (neravnomjerno)
uzlazan (2,32,7 pt)
(neravnomjernog
intenziteta)
uzlazan (1,7 pt)
silazno-uzlazan
(4,4pt)
uzlazan (2,5 pt) ili
ravan
posljednji
nezavrni
Puia na Brau, posljednji
V.V.L.
nezavrni
Baki Monotor,
A.K.
posljednji
nezavrni
Stari Mikanovci,
T.R.
Gundinci,
K.K.
posljednji
nezavrni
posljednji
nezavrni
kajkavski
urevac,
V.P.
urevac,
I.L.
Molve,
J.C.
posljednji
nezavrni
posljednji
nezavrni
posljednji
nezavrni
Visina tona u
zanaglasnom
vokalu
nii, bez tona
visok silazan
visok ravan ili
nii (bez tona)
visok (vii)
nii
ravan, silazan
visok
laringaliziran
ravan, silazno-uzlazan visok
ravan, blago silazan
u poetnom dijelu,
laringaliziran
visok,
laringaliziran
40
4. Zakljuak
Akustika analiza reprezentativnih primjera pokazuje raznolikost akuta
u izgovoru pojedinih govornika, razliitost meu govornicima istoga mjesnog
govora, razliitost mjesnih govora i narjeja. Tijek tona u naglaenom vokalu
akuta ostvaruje se preteno kao ravan ili uzlazan, ponekad kao silazan ili silazno-uzlazan ton. Ton u slogu nakon akuta ostvaruje se kao nii ili kao visok
(podjednake visine kao u naglaenom vokalu, a ponekad je i vii). U akavskim i tokavskim govorima esto nailazimo na ravan ili uzlazan ton u akutiranom vokalu te na nizak ili podjednako visok ton zanaglasnoga vokala. U
kajkavskim govorima naglaeni se vokal takoer ostvaruje razliito, esto kao
ravan, silazan ili silazno-uzlazan, a zanaglasni je vokal iskljuivo visok, po
emu kajkavski akut slii tokavskom dugouzlaznom naglasku. Za kajkavske
je akute zanimljivo i to tou zavrnoj silaznoj jezgri fonacija ponekad iz modalne prelazi u laringaliziranu (tzv. kripavu fonaciju, vrlo niskoga f0), to je
karakteristino za silazne naglaske u intonacijskim zavrecima. U nekim analiziranim primjerima akuta nailazimo na krivudav ton, tj. na silazno-uzlaznu tonsku krivulju naglaenoga vokala ili na krivulju koja je neravnomjerno
silazna: najprije naglo, a zatim blago opada i blii se ravnom tonu. U analizama smo uoile i posebnosti tijeka intenziteta u naglaenom vokalu, tj. odnosa
tijeka tona i tijeka intenziteta, ali to u ovome radu nismo sustavno istraile. U
nekim primjerima ton prati intenzitet, negdje se ton i intenzitet razilaze (ton
raste, intenzitet opada), a najzanimljiviji su primjeri s krivudavim intenzitetom u kojima ton ravnomjerno raste, a intenzitet na nekim mjestima slabi.
Moe se zakljuiti da je tijek tona u neutralno ostvarenim akutima u
naglaenom slogu najee ravan ili uzlazan, a da u zanaglasnom slogu vokal moe biti nii ili jednak (visok). U buduim istraivanjima snimit e se
izolirane rijei s akutima u neutralnim silaznim intonacijskim jezgrama te e
se uz ovdje analizirane akustike parametre uzeti u obzir i tijek intenziteta u
naglaenom vokalu.
Izvori
Barii, Iica (2006), Libar kako timbar (Akcentuacija Agneza Radoni), Naklada
Bokovi, Split
Kova, Antun (2009), Na dvoru Painog Tune, Hrvatska rije, Subotica
Menac-Mihali, Mira, Anita Celini (2012), Ozvuena itanka iz hrvatske dijalektologije: sveuilini udbenik s nosaem zvuka, Knjigra, Zagreb
41
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
Pikorec, Velimir (2000), Trinajsto prase, Naklada uroka Picoka, urevec (knjiga
i CD)
Vrandei Lebari, Vlasta (1999), Doleti buletin, Vlastita naklada, Zagreb
Literatura
Bethin, C. Y. (1998), Slavic Prosody: Language change and phonological theory,
Cambridge University Press, Cambridge
Finka, Boidar, Antun ojat (1973), O slavonskom dijalektu ekavskoga izgovora
u okolici Vinkovaca, Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2/1,
7-19.
Garde, Paul (1993), Naglasak, kolska knjiga, Zagreb (Original: Laccent, 1968, Paris)
Greenberg, Marc L. (2006), Phonetic evidence for the development of the acute
tone in Slavic, Zbornik radova sa simpozija International Workshop on Balto-Slavic Accentology (IWoBA), Institut za hrvatsko jezikoslovlje, Zagreb
Ivi, Stjepan (1911), Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU 187
Ivi, Stjepan (1913), Danai posavski govor, Tisak dionike tiskare, Zagreb (Pretisak iz Rada JAZU 196, 197)
Ivi, Stjepan (1936), Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, 47-88.
Jelaska, Zrinka (2004), Fonoloki opisi hrvatskoga jezika: glasovi, oblici, naglasci,
Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Jozi, eljko (2004), Najstariji naglasni tip posavskoga govora danas, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 30, 73-83.
Kapovi, Mate (2008), Razvoj hrvatske akcentuacije, Filologija 51, 1-39.
Kapovi, Mate (2008a), O naglasku u starotokavskom slavonskom dijalektu, Croatica et Slavica Iadertina 4, 114-147.
Langston, Keith (2006), akavian Prosody. The Accentual Patterns of the akavian
Dialects of Croatian, Slavica, Bloomington, Indiana
Lisac, Josip (2003), Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori tokavskog
narjeja i hrvatski govori torlakog narjeja, Golden marketing, Tehnika
knjiga, Zagreb
Lisac, Josip (2009), Hrvatska dijalektologija 2. akavsko narjeje, Golden marketing, Tehnika knjiga, Zagreb.
Lisac, Josip (2012), Hrvatski govori u Vojvodini,Znanstveni kolokvij Hrvatski govori u Vojvodiniodran u Subotici 8. studenoga 2012.http://www.zkvh.org.rs/
index.php/component/content/article/27-aktivnosti-zavoda/1379-znanstvenikolokvij-hrvatski-govori-u-vojvodini-odran-u-subotici, pregledano 8. prosinca 2012.
Lonari, Mijo (1996), Kajkavsko narjeje, kolska knjiga, Zagreb
42
Lonari, Mijo (1996a), Naglasne osobitosti podravskoga dijalekta kajkavskoga narjeja, urevaki zbornik, ur. Golubi, Rajna, Ivan Hodali, Velimir Pikorec, urevec
Maresi, Jela, Miholek, Vladimir (2011), Opis i rjenik urevekoga govora, Gradska knjinica urevec, urevac
Mogu, Milan (1971), Fonoloki razvoj hrvatskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb
Mogu, Milan (1977), akavsko narjeje. Fonologija, kolska knjiga, Zagreb
Pletikos, Elenmari (2003), Akustiki opis hrvatskih standardnih naglasaka, Govor
XX, 1-2, 321-346.
Pletikos, Elenmari (2005), Percepcija slinosti prozodije rijei stranih jezika s hrvatskim naglascima, Govor XXII, 2, 89-126.
Pletikos Olof, Elenmari (2013), Akustike razliitosti naglaska hrvatskoga tokavskoga sustava kod govornikaSlavonijeiDalmacije, A tko to ide? Hrvatski prilozi XV. meunarodnom slavistikom kongresu, ur. Marija Turk i Maja Opai,
Hrvatska sveuilina naklada, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb
Simeon, Rikard (1969), Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva I, II, Matica hrvatska, Zagreb
imunovi, Petar (2006), Rjenik brakih akavskih govora, Biblioteka Braki libar,
Brevijar, Supetar
Uarevi, Josip (2011), Novi akut na tuicama, okaka ri 6, 23-50; preuzeto sa
stranice http://www.gundinci.hr/kultura/o-gundinackome-govoru, pregledano
10. prosinca 2012.
Vidovi, Domagoj, Ivana Kurtovi (2005), Neutralizacija dugoga i kratkog a u junoakavskim otonim govorima, Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 31, 389-400.
Vlai Dui, Jelena (2013), Govor u hrvatskome filmu, Doktorski rad, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
43
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
UDK: 811.163.4'367.627
Aleksandar STEFANOVI
U dosadanjoj se lingvistikoj literaturi bosanskoj, crnogorskoj, hrvatskoj i srpskoj1 vrlo malo pisalo o kvantifikaciji imenica pluralia tantum2.
Upeatljivo je, naime, da se u veini normativnih publikacija navedena kvantifikacija pominje samo usput, a neki put se u potpunosti previa. tavie, drei
se verovatno zakljuaka Vuka Karadia (1814: 39, 1898: 117) i ure Daniia
(1850: 29, 1872: 50), gramatiari uglavnom registruju brojne prideve ( jedni, -e,
-a; dvoji, -e, -a; troji, -e, -a i sl.)3 (kada oni postoje), npr: jedne naoare, dvoje
pantalone, troja vrata, etvo(e)ra kola (ali sto kola) itd.4
1 Napominjemo da smatramo da su bosanski, hrvatski, srpski i noviji crnogorski jedan jedini
polistandardizovani lingvistiki sistem, odnosno da su jedan jedini lingvistiki sistem sa
vie standarda.
2 Kada se one mogu numeriki kvantifikovati, tj. kada oznaavaju brojive pojmove (tzv. brojive imenice: naoare, makaze/kare, pantalone/akire/hlae, gae, novine, vrata, vile,
grablje i sl.; neke od njih oznauju, dakle, objekte koji se sastoje od dva temeljno identina
predmeta), to nije sluaj, npr., imenice plurale tantum financije; o tome v. Znika 2002: 89.
3 I dan-danas neki lingvisti smatraju, neubedljivo, da su brojni pridevi pluralne forme zbirnih
brojeva (v. npr. Stani-Morai 1989; Mrazovi-Vukadinovi 1990; Klajn 1997; Stanoji-Popovi 1997; Miunovi 1999; Simi-Jovanovi 2007), to se ni na dijahronijskom ni na
sinhronijskom planu ne potvruje; o tome v. ire Stefanovi 2010: 230.
4 V. Lalevi 1951: 23; Stevovi 1958: 129; Brabec-Hraste-ivkovi 1961: 111; Mareti 1963:
231; Pavei-Vince 1971: 371; Vlai-Tomi-Vojinovi-Radosavljevi 1972: 79; Stevanovi
45
46
47
c) specifina primena b) skupine: imenice pluralia tantum tipa pantalone/akire/hlae ili gae, koje oznauju donji deo vea ili (mukog)
odela (odnosno odea koja pokriva donji deo struka i noge).
Videemo da se na osnovu njihove pripadnosti jednoj od ovih triju grupa, imenice pluralia tantum numeriki kvantifikuju na vrlo razliite naine.
9 To vai za sve koliine. Meutim, osnovni brojevi se logino (v. taku br. 3) nameu poev
od 4 (i to jo drastinije nego sa ostalim imenicama iste kategorije). to se tie manjih koliina, upotreba se brojnih prideva bolje odrala.
10 Interesantno je primetiti upotrebu osnovnog broja kod M. Krlee, po mnogima najveeg hrvatskog i jugoslovenskog pisca 20. veka, to nesumnjivo dokazuje prisustvo u jeziku oblika
te imenice u jednini.
48
Brojni pridevi:
(5) Dragani je otpravio u jednim koijama svoju enu i Valpurgu ()
(V. Novak, 56)
(8) Kupila sam jedan par pantalona koji mi se uopte vie ne svia!
2.1.1. Vrednost 2
(9) Kad svi uoe, dvoja elektrina kolica (...) prooe izmeu atora
nosei ogromne lonce. (J. Markovi-iek, 209)
(10) (...) okovan u dvoje verige (...) (V. Karadi, I, 221)
11 O tome struna literatura u najboljem sluaju uti. Uzrok toj upotrebi treba verovatno traiti u jezikoj analogiji prema kvantifikaciji imenica tipa cipele. Dopunska se obavetenja o
tom uticaju mogu nai u: orevi 1984.
49
2.1.2. Vrednost 3 i 4
(20) Pred katelom stajahu troja vjeala (...) (A. enoa, 64-65)
(21) Boi je na tom proplanku stigao troja kola svojih poznanika. (M.
Crnjanski, II-1, 138)
(22) Troja je vrata provalio Koko ili etvora (...) (R. Marinkovi, 422)
12 Ta se tendencija, meutim, ne belei sa imenicama pluralia tantum grupe b) ili c).
50
(23) Vitomir i Tiosav ve dogone vrljike, uzeli etvora kola. (M. Glii, 224)
Upotreba zbirnih brojeva je mnogo manje zastupljena u uzusu; meutim ona postoji i nalazi se ne samo u svakodnevnom govoru ve i u istaknutih
pisaca:
(24) (...) pobjee k popu u oltar, zatvorivi sve troje vrata oltarskih. (V.
Karadi, II, 328)13
(25) Sledee nedelje, gospodin Alode, podnaelnik grada Tuluza, dovede dvadeset i etvoro14 kola gradjana (...) (D. Ki, II, 105)
Iako ree, zbirni brojevi rabe se i u govoru:
(26) Ima dvoje kola. (RTS, film Talac)
(27) Da li si kupio kola sa dvoja ili etvoro vrata?15 (razg.)
51
(29) Vrpca (...) presecena je sa troje makaza (...) (Blic, 25/09/2005, 27)
(30) Imam etvoro pantalona za skraivanje (...) (RTS, emisija Ipak se
okree)
Konstrukcija sa leksemom par:
(31) Svi su imali po dva, tri para pantalona (...) (Veernje novosti,
02/06/2006, 13)
(32) Deda Milan (...) jednog leta mu kupio dva para makaza jedne18 za
proreivanje a druge za skraivanje kose. (Ilustrovana Politika, 17/09/2009, 18)
(33) Tu su i etiri para naoara (...) (Blic, 08/04/2009, 5)
Brojni pridevi:
(34) A sutradan, tako oko frutuka, metne u ceger dvoje makaze (...)
(S. Sremac, 271)
(35) eni da se u tom sluaju ostavi (...) dvoje gaice (...) (R. Marinkovi, 166)
Treba, meutim, naglasiti da je upotreba brojnih prideva prilino zastupljena na dijalekatskom nivou19 i u svakom sluaju (u kvantitativnom smislu)
vie nego u standardnom jeziku (ili standardnim jezicima). S tim u vezi moemo
navesti nekoliko znaajnih primera, preuzetih iz romana Danka Popovia Knjiga o Milutinu, u kojem narator (koji je i glavni lik romana) vrlo esto pribegava
dijalekatski obojenim oblicima i gde se, npr., moe zabeleiti nekoliko kombinacija tipa brojni pridev + imenica plurale tantum koja oznaava jedinstvene predmete od dva istovetna dela (odnosno odeu koja pokriva donji deo struka i noge):
(36) Spremi mi belu torbu kaem eni dvoje lanene gae, dvoje arape (...) (D. Popovi, 8)
(37) Nemoj, eno, preterivati kaem joj samo dvoje gae (...) (D.
Popovi, 8)
(38) Obuem nove akire, suknene, a ao mi. Poslednje su dvoje sam
u prolim ratovima pocepao. (D. Popovi, 8)
52
3.1.1. Vrednost 5
Brojni pridevi:
(39) (...) varijanta s petora vrata (...) (Globus, 19/07/2008, 15)
(40) Jue su kod mene dola petora kola verifikatora. (Vreme, 20/02/2005, 28)
20 Zakljuci koje ovde donosimo vrede kako za pisani, tako i za govorni jezik. Dodajmo da u
RJA ima dosta potvrda (osobito iz starijeg jezika), da su se brojni pridevi i u manjoj meri
zbirni brojevi uestalije upotrebljavali kod starijih pisaca za izraavanje koliina veih od 4.
21 Npr., ini se da brojni pridev peto(e)ra i dalje preovladava u kvantifikaciji imenice kola,
premda mu govorni predstavnici koje smo intervjuisali za ovaj rad ne bi (po svom jezikom
oseanju) dali prednost; meutim, kada je potrebno kvantifikovati imenicu vrata, tendencija je izraena ka upotrebi zbirnog broja peto(e)ro, a pogotovu osnovnog broja pet.
22 Ve od vrednosti 10 kvantifikacija pomou brojnih prideva potpuno nestaje uz imenicu kola.
53
Zbirni brojevi:
(41) Sportski kupe s petoro vrata. (Jutarnji list, 19/09/2007, 14)
(42) Civic je predstavljen 1972. godine kao model sa troja vrata (...) Kasnije se pojavljuju i modeli sa petoro vrata (...)23 (Jutarnji list, 24/01/2008, 25)
Osnovni brojevi:
(43) Bilo kako bilo, iako je Polo s pet vrata do sada bio puno ei izbor kupaca (...) (Politika, 27/08/2009, 12, naslov: Polo s troje vrata24 stie u
Frankfurt)
(44) Ej kako to, da doosmo u Rosiju, samo sa pet kola25 () (M.
Crnjanski, II-2, 393)
3.1.2. Vrednost od 5 do 50
Brojni pridevi:
(45) () hou onaj sa estorim vratima. (S. Babi, 163)
(46) Osmora se vrata zatvorie (...) (S. Matavulj, 84)
Zbirni brojevi:
(47) Evo sedmoro vrata imam. Sedmora26 su! (Ilustrovana Politika,
17/09/2009)
23 U istom lanku primeujemo upotrebu u kvantifikaciji imenice vrata brojnog prideva za
vrednost 3 i zbirnog broja za vrednost 5. Ta injenica zapravo pokazuje odreenu nedoslednost ili bolje reeno nesigurnost govornika u nabrajanju tog tipa imenica. Podsetimo,
meutim, da ni gramatiari nisu dosledni u tom pogledu jer, kao to smo ve rekli, veina
njih propisuje samo brojne prideve, a neki ukazuju i na mogunost korienja zbirnih brojeva (ili vrlo retko osnovnih brojeva, v. napomenu br. 8). U pisanim delima (i u govoru) ta
meavina razliitih brojeva (brojni pridev zbirni broj; brojni pridev/zbirni broj osnovni
broj) sree se dosta esto u kvantifikaciji imenice tipa vrata [v. napomenu br. 15 kao i sledee tri napomene (naroito napomenu br. 25 o istoj vrsti kvantifikacije u Seobama Miloa
Crnjanskog)]; naravno, slini primeri sa konstrukcijama obrazovanim od brojeva istog tipa
takoe se pojavljuju (v. u naem korpusu). Te meavine se logino karakteriu, poto slede
optu evoluciju kvantifikacije imenica tipa vrata, po prisutnosti brojnih prideva za manje
koliine, a zbirnih i naroito osnovnih brojeva za vee koliine.
24 Vidimo ovog puta, opet u jednom lanku, upotrebu osnovnog broja pet i zbirnog broja troje
za kvantifikaciju iste imenice vrata! (v. prethodnu napomenu).
25 Vredi zapaziti da Milo Crnjanski u svom monumentalnom delu Seobe koristi u nabrajanju
imenica pluralia tantum tipa vrata, kola itd. brojne prideve za vrednosti 1, 2 i 3, a osnovne
brojeve za vie vrednosti, ali uglavnom u transkripciji govornog jezika, v. citirane primere
iz pomenutog dela kao i napomenu br. 23.
26 Meavina zbirni broj brojni pridev za vrednost 7 sa istom atributivnom imenicom: vrata
(v. napomenu br. 23).
54
55
56
imenice pluralia tantum koje oznauju poljoprivedne alatke tipa grablje, vile30 kvantifikuju se na sledei nain: sistematski i bez oklevanja e se koristiti brojni pridev jedni (-e, -a): jedne grablje, vile,
merdevine.
(63) Ne mogu jedne merdevine da daju (...) (Ilustrovana Politika,
25/09/2009, 6)
Za vrednosti 2, 3, 4 norma (v. npr. Brabec-Hraste-ivkovi 1961: 111)
propisuje brojni pridev: dvoje, troje, etvore grablje, vile, merdevine.
(64) Imam vile, motiku, lopatu, dvoje grablje, kramp, (...) (Arena,
25/09/2009, 11)
(65) Imam troje vile za sijeno () (Jutarnji list, 25/09/2009, 14)
Upotreba zbirnog broja doista je mnogo rea31. Naveemo neke od retkih potvrda koje smo nali:
(66) () kad im je sve oduzeto, osim () dvoje grabalja () (Dnevni
avaz, 11/04/2009, 4)
30 Imenica merdevine kvantifikuje se na isti nain, iako se, naravno, obim njene upotrebe ne
ograniava samo na poljoprivedni ivot.
31 Primera radi, na internetu je odnos izmeu potvrde upotrebe zbirnih brojeva i upotrebe
brojnih prideva otprilike jedan prema deset (za oba tipa broja, velika veina zabeleenih
primera se uostalom tie vrednosti 2 i u manjoj meri 3). Dijalektolozi takoe belee prevlast
brojnih prideva; v. npr. Peco 1964: 148.
57
58
Vredi takoe zapaziti da se imenica u jednini grabulja ponekad hiperkorekcijom kvantifikuje brojnim pridevima ili zbirnim brojevima34. Meutim,
ova se pojava konstatuje samo za vrednosti 1 i 2:
(74) Imali smo i jedne grabulje () (RTS, emisija Ipak se okree,
22/05/1999)
(75) (...) ve dohvata dve motike i dvoje grabulja. (RTL, Vijesti,
17/04/2007)
imenica novine dosta je ambivalentna poto, prema normi, pripada
kategoriji pluralia tantum, ali doputa oblik u jednini novina. Taj
oblik u jednini jeziki puristi smatraju stilski vrlo obeleenim i shodno tome ga odstranjuju35 (v. npr. Mareti 1924: 69; Ivi-Klajn-Peikan-Brbori 1991: 122; Duli 1997: 104; Klajn 1997: 114; Matkovi
2006: 129).
Za broj 1, koristie se gotovo iskljuivo u pismenom, kao i u govornom izrazu brojni pridev jedne36:
(76) Ja sam u jednim novinama proitala (...) (RTCG, emisija Elita,
19/04/2001)
to se tie brojeva 2 i 3, po svemu sudei govornici daju prednost osnovnim brojevima (dve, tri novine):
(77) Dve novine u jednoj37! (RTS, reklame)
(78) Reeno je da bi trebalo tuiti tri novine. (Z1, emisija Istinom do
gola, 26/03/2007)
iako smatraju upotrebu brojnih prideva (dvoje, troje novine) i zbirnih brojeva
(dvoje, troje novina) i te kako moguom, kao u sledeem primeru:
59
60
U grai smo nali samo jedan primer deljive imenice plurale tantum
kvantifikovane osnovnim brojevima40. To se deava verovatno analogijom
prema kvantifikaciji imenica koje takoe oznaavaju organe ivih bia, ali
koje se u veini sluajeva kombinuju jedino sa osnovnim brojevima (najee
markiranom verzijom osnovnog broja dva: oba/obadva), poto njihovi pluralni
oblici nisu nikada imenice pluralia tantum. Radi se naime o imenicama tipa
ruke, noge itd41.
(84) Ostala je najvea grdoba od svih, (...) zgrbljen u oba plea (...) (R.
Brati, 174)
Ako se u ovom sluaju eli izraziti obe pleke neke osobe, izgleda da se
moe i mora koristiti osnovni broj oba i imenica koja nije plurale tantum tipa
pleka ili rame kao u sledeem primeru Ive Andria, u kome je upotrebljena
konstrukcija obe pleke:
(85) Samo to je u izvetaju Francuza Austrijanac na kraju leao, moralno, na zemlji sa obe pleke (...) (I. Andri, 94-95)
Jedini izuzetak se verovatno tie imenice usta, ija je kvantifikacija osnovnim brojevima uestalija42. Pretpostavljamo da se to moe jednostavno
objasniti injenicom da se imenica usta u jeziku ee nabraja (bez obzira na
koliine) nego ostale imenice istog tipa, a verovatno i zato to se takoe upotrebljava u drugom znaenju, znaenju lica, osoba. Shodno tome, verovatnost
upotrebe osnovnih brojeva je znatno vea u odnosu na druge imenice istog
tipa, pogotovo za vee koliine, sa kojima je, kao to smo ve napomenuli,
kvantifikacija imenica pluralia tantum (uopteno) osnovnim brojevima mnogo
frekventnija, npr.:
233)
(86) estoro djece je rodila, est usta ju je upalo i teglilo (...) (R. Brati,
40 Istini za volju, izuzev za imenicu usta (v. dalje u ovom radu), nismo nali primere kvantifikacije takve vrste imenica sa brojevima veim od 4 (ak ni na internetu), to naravno
ograniava mogunost upotrebe osnovnih brojeva.
41 O ovome v. Ivi 1973.
42 Osim naravno za vrednost 1, u kom se sluaju, kao i sa ostalim imenicama pluralia tantum,
osnovni broj (u samostalnoj upotrebi) nikad ne koristi.
61
nego sa manjim koliinama (od 2 do 4) u kom sluaju, izuzev leksiko-frazeolokog reenja sa leksemom par, ona skoro ne postoji:
(87) () vidio (sam) nad sobom (..) etvora otvorena torbeka usta (...)
(M. Selimovi, 232)
Zakljuak
Sprovedena analiza je pokazala da opteprihvaena i vrlo retko u sumnju dovoena pravila o kvantifikaciji imenica pluralia tantum, idui tragom
Karadievih i Daniievih zakljuaka, ne mogu biti praktino primenjiva kao
nesporna. Naime, s jedne strane u jezikom je oseanju postala blia upotreba
osnovnih brojeva u toj kvantifikaciji; s druge strane to je dovelo do toga da
je do izvesne mere izbledelo oseanje za upotrebu brojnih prideva i zbirnih
brojeva koji se povlae iz uzusa. Brojni pridevi i zbirni brojevi zapravo su
se najbolje odrali u kvantifikaciji imenica grupe a). Meutim, od vrednosti
5 (ali i za markiranu verziju oba osnovnog broja dva) oni se sve manje i sve
nesigurnije upotrebljavaju i osnovni brojevi preovladavaju (iako ne potpuno;
podsetimo da u tom sluaju leksiko ekspliciranje leksemom par nije mogue).
to se tie kvantifikacije imenica grupe b) i c), ona se karakterie masovnim
prodiranjem konstrukcije sa leksemom par poev od vrednosti 1, a od vrednosti 5 osnovnih brojeva u samostalnoj upotrebi (to je reenje uhvatilo korena
i u knjievnom jeziku). Izuzev nekih vrlo retkih okolnosti, upotreba brojnih
prideva i zbirnih brojeva je dakle nestala od vrednosti 5 iz savremenog jezika
za te dve grupe imenica.
Iz svega toga, i prema broju primera navedenih iz jezika pisaca/prevodilaca, ali i govornog jezika, proizlazi da u dananjoj normi stoje vrlo nejasni
i nepotpuni kriterijumi izbora broja u kvantifikaciji imenica pluralia tantum,
koje prema tome valja preispitati naroito u vidu procene njihove standardnojezike (ne)prihvatljivosti.
Izvori
a) knjievnoumetnika dela
Ali, D. (1979), Put u iskon, Veselin Maslea, Sarajevo.
Andri, I. (1996), Travnika hronika, Prosveta, Beograd.
Babi, S. (1995), Hrvatski politiki vicevi, PIP, Zagreb.
Brati, R. (1992), Strah od zvona, Srpska knjievna zadruga, Beograd.
Crnjanski, M. (1987), Seobe II-1; II-2, BIGZ, Beograd.
62
Literatura
Aleksi, R., Stani, M. (1978), Gramatika srpskohrvatskog jezika, trinaesto izdanje
(prvo izdanje 1961), Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd.
Ani, V. (1994), Rjenik hrvatskoga jezika, drugo izdanje (prvo izdanje 1991), Novi
Liber, Zagreb.
Babi, S., Brozovi, D., Mogu, M. et al. (1991), Povijesni pregled, glasovi i oblici
hrvatskoga knjievnoga jezika, Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti
Globus, Zagreb.
Bari, E., Lonari, M., Mali, D. et al. (1997), Hrvatska Gramatika, etvrto izdanje
(prvo izdanje 1979, pod naslovom: Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog
jezika), kolska knjiga, Zagreb.
Barjaktarevi, D. (1977), Novopazarsko-sjeniki govori, Srpski dijalektoloki zbornik XXI, 96-97, Beograd.
Brabec, I., Hraste, M., ivkovi, S. (1961), Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, drugo
izdanje (prvo izdanje 1952), kolska knjiga, Zagreb.
Danii, . (1850), Mala srpska gramatika, tamparija jermenskog manastira, Be.
Danii, . (1872), Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika, tamparija Dragutina
Albrehta, Zagreb.
Dulii, M. (1997), Govorimo hrvatski jezini savjeti, Hrvatski radio, Zagreb.
orevi, R. (1984), Kategorija broja imenica u engleskom i srpskohrvatskom jeziku, Nauni sastanak slavista u Vukove dane 13, 139-160, Meunarodni slavistiki centar, Beograd.
Ivi, M. (1973), O nekim sintaksikim konstrukcijama s kvantifikatorima u standardnom srpskohrvatskom, Junoslovenski filolog XXX, 329-335, Beograd.
Ivi, P. (1994), Celokupna dela, O govoru galipoljskih Srba, 227-232, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci.
Ivi, P., Klajn, I., Peikan, M., Brbori, B. (1991), Jeziki prirunik, BIGZ, Beograd.
Jahi, D., Halilovi, S., Pali, I. (2000), Gramatika bosanskoga jezika, Dom tampe,
Zenica.
64
66
67
UDK: 811.163.42'366
811.163.42'373.611
Ermina RAMADANOVI
68
Broj tvorbenih
naina
Babi (2002)
Samardija
(2003: 76)
69
Broj tvorbenih
naina
Hudeek
Mihaljevi Pili
(2001: 108111)
HG (1997: 293)
GHJ (2005)
Mihaljevi
Ramadanovi
(2006: 193211)
Tafra Koutar
(2009)
14
13
Bugarski (1996)
Gramatika srpskog
jezika (2005: 175)
70
Broj tvorbenih
naina
Gramatika
bosanskoga jezika
(2000: 306309)
Gramatika
crnogorskog jezika
(2001)
Slovenska slovnica
(Toporii 2004)
V. V. Vinogradov
71
72
uje) / govoriti vjetar (govoriti uzalud).11 Takve priloge12 Babi (1991)13 dijeli
u dvije skupine: 1. veze koje se upotrebljavaju u jasno prenesenu prilonom
znaenju pa su postale pravi prilozi14, i piu se zajedno, za razliku od osnovnoga znaenja koje je prilona veza: Odmjerio je to odoka. Odmakni to od
oka. i 2. veze koje se stalnije ili ee upotrebljavaju kao prilone oznake
u osnovnom ili frazeolokom, idiomatskom znaenju pa se zbog slabijega ili
jaega prenesenoga znaenja mogu smatrati i prilozima to se katkada oituje
i u pisanju jer se piu i kao jedna rije. Ako nema posebnih razloga, primjere
iz druge skupine valja smatrati prilonim vezama i pisati ih odvojeno. (Babi
1991: 519520)15 Primjeri za prvu skupinu su: dodue (istina, govorei otvoreno), izjutra (rano), naglas (glasno), naime (to jest, drukije reeno), napolje
(van), napolju (vani), naoko (priblino, toboe), napreac (naglo, iznenada),
navijeke, navlas (tono), nazor16 (silom), nizbrdo (strmo, naopako), odoka (priblino), odreda, otprilike (priblino), prekoputa (nasuprot), smjesta (odmah),
uistinu, uokrug, usput itd.17 Toj skupini pripadaju i prilozi kojima se drugi dio
11 Navedeni je primjer (frazem) u svrhu dokazivanja iznesene teze loe izabran jer i u jednom
i u drugom sluaju znai isto, tj. stavljen je u istu reenicu pa ni ne moe znaiti drukije.
Naime, nije jasno zato bi se u prvom sluaju u vjetar pisalo kao prijedloni izraz, kad je
navedeno znaenje zapravo isto kao i u drugom primjeru gdje je uvjetar prilog. Navedeno
je znaenje (vjetar odnosi rijei pa se nita ne uje) uz prvi primjer semantiki talog, tj.
sva ona semantika koja pomae pri razumijevanju znaenja frazema, a taj se isti semantiki
talog nalazi i u drugom znaenju, samo to nije izreen jer se on prema svojoj definiciji ni ne
mora izrei. Primjeri kojima bi se potkrijepila sva razliitost prijedlono-padenoga izraza
u vjetar i priloga uvjetar mogli bi glasiti, npr. Vjerujem u vjetar koji donosi osvjeenje ili
prema korpusu HJR-a: Tu se vijor preobrazio uvjetar koji je samo nosio tamo gore gromorenje otvorene puine. Vojnovi, 1919. i Govoriti uvjetar ili Baciti uvjetar.
Meutim, u pravopisu u kojemu je jedan od autora stoji samo u vjetar (govoriti u vjetar)
(BFM 1994: 91) i vjetar; baciti u vjetar, govoriti u vjetar (BFM 2003: 82).
12 Zanimljivo je da se prilozi dijele u dvije skupine. Ukazujemo na terminoloku neujednaenost i injenicu da prilozi ne mogu biti prijedloni izrazi. U prvoj su skupini uistinu
prilozi, a u drugoj su prilone veze koje samo iznimno mogu biti prilozi i onda se navode
prijedloni izrazi: bez traga, bez sumnje, bez muke itd. (v. Babi 1991: 520, 2002: 564). U
daljnjem tekstu vie o tome.
13 Ovdje se sluimo i izdanjem iz 1991. jer se ta dva izdanja (1991. i 2002) poneto razlikuju.
14 Prilog uvijek ima svoje pravo, osnovno, prilono znaenje.
15 Neka jedinica ili jest ili nije prilog. Nije, meutim, jasno to znai ako nema posebnih
razloga, primjere iz druge skupine valja smatrati prilonim vezama i pisati ih odvojeno?
Prilona oznaka ne moe biti prilog, nego je prilog prilona oznaka. Prilone oznake, meu
ostalim, mogu biti prijedlono-padeni izrazi, imenice... (v. Katii 2002: 8794).
16 Ne zna se u kojem bi sluaju to mogao biti prijedloni izraz i to danas znai imenica zor u
na zor?
17 Primjeuje se da je veina problema u Tvorbi mnogo bolje rijeena nego u pravopisu. U
pravopisu primjerice stoji samo na istac, na domak, na duak, na iskap, u kotac, na odmet
itd. (BFM 2003: 82). Nije jasno zato se u pravopisu ne slui lingvistikim postavkama i
73
74
sebno znaenje imaju prilozi dvie i dve. (Babi 1991: 521). S prijedlogom
iznastaju: iznutra, izvan, izvana. S prijedlogom na: naoigled20, naao (nainski prilozi), naokolo, naokrug (mjesni prilozi), naovamo (vremensko-mjesni
prilog). S prijedlogom u: upored, ukoliko, utoliko, uzalud, smjer oznauju unaprijed, unatrag, unazad, unutra. S prijedlogom za: zadugo, zaonda, zasad(a),
zasvagda, zauvijek, zabadava, zadosta. Prijedlono-zamjenike sraslice su:
potom, sasvim, stoga, uto, zatim, zato.
U potpoglavlju Frazemske sraslice Babi navodi da katkada ustaljene
veze koje se upotrebljavaju kao fraze21 dobivaju preneseno, prilono znaenje
pa se srastaju u jednu rije i piu se zajedno: akbgd, bgme, bgtept( j),
bgzna, dbgd, dabgme, stinabg, liboe, takori, rgbi (razg., rekao
bi). Te fraze imaju veinom i osnovno znaenje pa ostaju posebne rijei i mogu
se pisati odvojeno (Babi 1991: 521). Naime, smatramo da je ta skupina, prema Babievoj terminologiji frazemskih sraslica, upitna, tj. upitno je jesu li
one same po sebi frazemi22. Naziv frazemske sraslice ve je iskoriten u literaturi, i domaoj i stranoj23, i znai neto drugo. Prema Samardijinu miljenju
20 U pravopisima iz 1994. i 2003. nalazimo ga samo kao prijedloni izraz, tj. na oigled (BFM
1994: 291) i oigled; na oigled (BFM 2003: 311). Meutim, imenice oigled u recentnim
rjenicima (Anievu i RHJ-u rjeniku Leksikografskoga zavoda) i R-u nema. U Anievu
je rjeniku zabiljeeno: noigld pril. (nain pisanja uz na oigled). Dakle, ako se naoigled moe pisati i kao prijedloni izraz (na oigled), onda bismo oekivali imenicu oigled
u rjeniku, ali nje nema. U RHJ-u nalazimo natuknicu: noigld prij., a u R-u naogld
je prijedlog. Dakle, u recentnim je rjenicima natuknica naoigled razliito naglasno zabiljeena, ali i kao razliita vrsta rijei, tj. kao prilog i kao prijedlog.
21 Ako fraze shvaamo kao ustaljene sveze koje nemaju idiomatinost, a frazeme kao ustaljene sveze koje imaju idiomatinost, a obje moraju biti vierjene, onda dolje navedeni
primjeri sami po sebi nisu ni jedno ni drugo.
22 Ne bismo rekli fraze.
23 V. V. Vinogradov frazeoloke jedinice u ruskom jeziku dijeli u tri osnovne grupe: frazeoloke sraslice, frazeoloke cjeline i frazeoloke sveze (Mrevi-Radovi 1987: 67). Razredba je uinjena prema stupnju semantike spojenosti, tj. slivenosti frazema. Pritom sraslice
i cjeline imaju odreen odnos prema motivacijskoj bazi, a u svezama su jedinice u kojima
jedna sastavnica ima vezano frazeoloko znaenje. Vinogradovljevu tipologiju upotpunjuje
N. M. anskij frazeolokim izrazima koje dijeli na reenine (komunikacijske) i sintagmatske (nominacijske) frazeoloke jedinice.
J. Melvinger (1984: 97) preuzimajui i modificirajui Vinogradovljevu podjelu dijeli frazeme prema stupnju njihove semantike slivenosti na idiome, tj. idiomatske izraze, frazeoloke sveze i frazeoloke izraze.
U idiomima kao hijerarhijski najvioj skupini frazema ne uoava se nikakva mogunost
komponentnoga raslojavanja, ogranieni su jezikom u kojem su nikli i njihovo znaenje
nije motivirano znaenjem njihovih lanova (Melvinger 1984: 97). Dijele se na frazeoloke sraslice koje uz nemotiviranost i neralanjivost karakteriziraju unikalni lanovi koji se
inae ne javljaju kao samostalne leksiko-semantike jedinice (u tili as, ni tu ni bu) i frazeoloke cjeline koje su po svojim formalnim sastavnicama identine slobodnim svezama
75
76
rijei, a njihovo frazeoloko znaenje da se iitati iz prenesenoga znaenja pojedinih lanova (gaziti zemlju, imati zlatne ruke, dirnuti u osinjak, poloiti oruje, biti jednom nogom
u grobu). Karakterizira ih slikovitost.
Drugu svezu prema stupnju semantike slivenosti ine frazeoloke sveze. Kod njih nisu
desemantizirane sve formalne frazemske sastavnice, ali su sveze vrste i ustaljene dugom
uporabom (gorue pitanje, gorko plakati, slatki ivot, enski svijet, ista pjesma).
Najprozirniju svezu ine frazeoloki izrazi u kojima je vidljiva komponentnost, a u govoru
se reproduciraju kao gotove jedinice s vrstim leksikima sastavom i monolitnim znaenjem. U toj e skupini svoje mjesto nai poslovice i krilatice, koje ionako pripadaju periferiji frazeolokoga sustava jednoga jezika (zrela kruka sama pada, svi putovi vode u Rim,
krv nije voda) (sve prema Kovaevi 2002: 2122; vidi i Kovaevi 2012: 1115).
77
5. od prijedloga do, od, za i priloga vremena (zbog toga to svaki lan zadrava svoje posebno znaenje piu se nesastavljeno): do danas, do prekjuer,
od jutros, od lani, za noas, za sutra, za preksino, za zimus, do kada, do tada,
od onda, od tada, za kada, za svagda, od nekad itd. Meutim, napominje se da
prilozi kada, tada i sada mogu s navedenim prijedlozima srasti u jednu rije i to
kada su okrnjeni: dosad i do sad(a), dotad i do tad(a), zasad i za sad(a).
6. na nain da se dva priloga suprotnoga ili suodnosnoga znaenja upotrebljavaju kao jedan prilog i piu se kao polusloenica s crticom (HG 1997:
276): amo-tamo, jedanput-dvaput, gore-dolje, kako-tako, koliko-toliko, lijevodesno, manje-vie, navrat-nanos, ovdje-ondje, pravo-krivo, unutra-napolje,
zbrda-zdola.
2.1.3. Prema Samardijinu miljenju (2003) najei su tvorbeni naini
nastanka priloga sufiksalna tvorba, prefiksalna tvorba i prefiksalno-sufiksalna
tvorba. Tvorenice nastale od prijedloga i priloga smatra prefiksalnom tvorbom,
primjerice u- (udesno) (2003: 89). Ta se podjela tvorenica unutar tvorbenih
naina zapravo ini najdosljednijom.26 Naime, uzimajui u obzir definiciju
prefiksa, tj. da prefiks ne mijenja vrstu rijei, u prefiksaciju su uvrtene samo
prilone tvorenice27 koje imaju strukturu prefiks + tvorbena osnova nalik na
prilog, tj. druga je rije u tvorbi uvijek prilog.28 Prilog napamet nastao je preobrazbom (konverzijom) pa se analogijom moe pretpostaviti da su i prilozi
uzbrdo i nizbrdo takoer nastali popriloenjem (konverzijom). Tomu u prilog
ide i injenica da se za prefiksalno-sufiksalnu tvorbu priloga kae da u njoj
sudjeluju uglavnom tvorbeni nastavci -ce i -ice, a od predmetaka ne- i bez-.
Prema toj definiciji priloge uzbrdice i nizbrdice ne bismo mogli svrstati u prefiksalno-sufiksalnu tvorbu (kao to je to uinjeno u Hrvatskoj gramatici), nego
samo u sufiksalnu tvorbu, to je i jedino mogue ako uzmemo u obzir da su
uzbrdo i nizbrdo nastali popriloenjem.
2.1.4. U HJS-u u Morfologiji na nekoliko se mjesta nailazi na opis nastanka29 (sloenih) priloga. U poglavlju Prilozi stoji: Prilozi su u odnosu s
26 Dosljedno je, ali s pomou drukijega tvorbenog modela, to rijeeno u GHJ-u (2005). Vidi
u nastavku teksta.
27 S obzirom na to da je rije o udbeniku, nerazumno bi bilo oekivati vei broj primjera kao
primjerice u Babievoj Tvorbi, ali se iz navedenih primjera analogijom lako moe zakljuiti
to spada u koji tvorbeni nain.
28 Te tvorenice smatramo prefiksacijom.
29 Ne kaemo na tvorbu jer oni u HJS-u nisu obraeni u tvorbi, nego u morfologiji. Ovdje se
ne bavimo pitanjem je li tvorba rijei posebna jezina disciplina ili je potpodruje koje od
78
79
80
prema kojemu su svi tvorbeno upitni prilozi na neki nain uvrteni u sufiksaciju
ili, konkretnije, u sufiksalnu ili u prefiksalno-sufiksalnu tvorbu. Sufiksi prema
svojoj definiciji mogu mijenjati vrstu rijei na koju se dodaju i tako sve ostaje u
granicama svojih definicija. Prema njihovu se tvorbenom modelu37 primjerice
prilog nasmrt tvori na sljedei nain: na + smrt() + > nsmrt. Prilog naveer:
na + veer () + > nveer. Prilog napolje: na + polj(e) + e > npolje. Prilog
napolju: na + polj(e) + u > npolju. Prilog nizbrdo: niz + brd(o) + o > nzbrdo.
Prilog uveer: u + veer () + > veer. Prilog ujutro: u + jutr(o) + o > jutro.
Zbog lakega uoavanja nesuglasica u odreenju tvorbe priloga nastalih
od dviju tvorbenih sastavnica, tablino emo prikazati kojim je tvorbenim nainom prema pojedinim prirunicima i autorima tvoren primjerice prilog nizbrdo:
2. tablica: Tvorbeni nain s pomou kojega, prema razliitim prirunicima i
autorima, nastaje prilog nizbrdo
Prilog nizbrdo u razliitim prirunicima i kod
razliitih autora
Babi (2002)
Tvorbeni nain
Samardija (1995)
Klajn (2002)
konverzija
slaganje
GHJ (2005)
Stevanovi (1991)
prefiksalno-sufiksalna tvorba
slaganje
HJS (1999)
srastanje
HG (1997)
srastanje
(a nasmrt je konverzija)
Tafra (2005)
konverzija
srastanje
srastanje
To, meutim, nije sluaj samo s prilozima. Isto se moe rei i za neke
druge tvorenice. Jedna je rije od vierjenice ili od prijedlonoga izraza prema razliitim prirunicima tvorbeno mogla nastati: slaganjem sa spojnikom
-- (npr. imendan, Zagrebtekstil), srastanjem (npr. blagdan, slijeva, naoigled), prefiksalnom tvorbom (udesno), prefiksalno-sufiksalnom tvorbom (na37 U domaoj se literaturi prefiksalno-sufiksalna tvorba smatra nainom tvorbe u kojoj se
tvorbenoj osnovi istodobno dodaju prefiks i sufiks, primjerice dovratak <do + vrat + ak;
podvozje <pod + voz + je (v. Samardija 2003: 77). Ili primorje <pri + mor + je.
81
smrt, ujutro) ili konverzijom (napamet, nasmrt).38 Vidimo dakle da se isti tip
tvorenica u literaturi svrstava u razliite tvorbene naine.
Prije no to ponudimo mogue rjeenje problema, ukratko e se rei
neto i o prefiksalnoj tvorbi, slaganju, srastanju te o preobrazbi ili konverziji.
3.1. U literaturi postoje potpuno oprena miljenja o prefiksaciji, odnosno u isto vrijeme i oprena stajalita o tome to se sve treba smatrati sloenicom (i sraslicom). U tvorbi je, dodue, i iznimno teko razgraniiti39 sloenice
i sraslice, jer se sraslice smatraju sloenicama (usp. Mihaljevi Ramadanovi /2006/, Horvat Ramadanovi /2012a/ te Horvat Ramadanovi /2012b:
254257/).
Promatrajui hrvatske i srpske40 jezikoslovce, poevi od Tome Mareti41
a , uoavamo da prefiksalne tvorenice42 veinom ubrajaju u sloenice43, dok
38 Budui da taj problem nisu razrijeili jezini prirunici i da je on zapravo pravi jezini problem, on je primjerice u pravopisima bio i ostao jednim od goruih problema i kamen spoticanja dananjice. V. Ramadanovi 2012., doktorski rad u rukopisu. Meutim, trebali bismo
se zapitati jesu li sve te rijei uistinu i pravopisni problem? Odnose tipa u jutro i ujutro ili
na vrh i navrh ne bi trebao rjeavati pravopis, nego jezik, tj. to je prvenstveno morfoloki,
a tek onda tvorbeni, semantiki i sintaktiki problem.
39 Poslije e se pokazati da postoje sloenice u irem smislu (koje su rezultatom slaganja kao
tvorbenoga postupka) i sloenice u uem smislu (koje su rezultatom slaganja kao tvorbenoga
naina). Razlikovanje se sloenica i sraslica temelji upravo na podjeli na tvorbene naine.
Stoga e se naziv sloenice upotrebljavati za tvorenice nastale slaganjem kao tvorbenim nainom, a sraslice za tvorenice koje su rezultat tvorbenoga naina srastanja pa se u tom smislu
govori o razgranienju tih dviju vrsta tvorenica (v. Horvat Ramadanovi 2012: 133161).
40 U Stevanovievoj gramatici primjerice nalazimo poglavlje Sloenice s prefiksima u kojem se navodi s prefiksima su, u stvari, sve one sloene rei to kao prvi deo imaju neki
predlog, koji je tek srastanjem s drugim delom sloenice postao prefiksom. Sloenicama s
prefiksom, meutim, smatra samo one sloene rei koje su dobivene srastanjem predloga
s drugom kojom reju u potpunom njenom, nepromenjenom obliku. On, dakle, tvorenice
tvorene prefiksalno-sufiksalnom tvorbom ne smatra prefiksalnim tvorenicama i njih obrauje u sufiksalnoj tvorbi pod odreenim sufiksom (Stevanovi 1991: 425452). Isto miljenje dijeli i Beli (1949) koji prefiksaciju takoer uvrta u slaganje.
41 Mareti (1931) izrijekom ne govori o tvorbi prefiksacijom, ali je na prefiksalne tvorenice
gledao kao na sloenice s prijedlozima. Sve prefikse naziva prijedlozima, pa i one koji nikada ne dolaze samostalno (v. poglavlje Sloene imenice i pridjevi (1931: 328340) i Sloeni
glagoli (1931: 349358).
42 Babi za sloenice prefiksalne tvorbe kae da su iste sloenice, ali da ih zbog tvorbene
specifinosti prikazuje kao poseban tvorbeni nain (Babi 1991: 338).
43 Ve je spomenuto, to smatraju primjerice Teak i Babi (1994: 149), Babi (2002: 48) i Simeon (II: 151).
82
veina svjetskih44 jezikoslovaca prefiksalne tvorenice ubraja u izvedenice. Dakle, pojam se prefikasa i prefiksacije veoma kasno pojavio u naoj literaturi, a
kad se i pojavio, prefiksalne su tvorenice smatrane sloenicama jer su prefiksi
poistovjeivani s prijedlozima. Nije se shvaalo da su prijedlozi i prefiksi razliite jezine razine, tj. da prijedlozi pripadaju morfolokoj, a prefiksi tvorbenoj
razini (v. Mihaljevi Ramadanovi 2006: 196). Temeljna je, dakle, razlika
u tim shvaanjima u tome to je jezikoslovcima koji prefiksaciju ubrajaju u
slaganje prevagnuo morfoloki kriterij (prijedloga45 i koje druge vrste rijei), a
onima koji je ubrajaju u izvoenje prevagnuo je tvorbeni kriterij prema kojemu
je bitno to da izvedenica nastaje od jedne tvorbene osnove.
3.1.1. Prefiksaciju emo smatrati posebnim tvorbenim nainom koji ulazi u tvorbeni postupak izvoenja. To je tvorba kojom se ispred jedne tvorbene
osnove (koja izrazom nalikuje na izraz koje rijei) dodaje prefiks ili nepunoznana46 vezana tvorbena osnova.47 Prefiks ili tvorbeni predmetak uvijek
dolazi na poetak tvorenice, modificira njezino znaenje i ne mijenja vrstu
osnovne rijei, tj. vrsta rijei dobivene tvorenice ista je kao i vrsta rijei krajnje
desne tvorbene sastavnice. Tako nastala tvorenica naziva se prefiksalnom tvorenicom. Primjerice pogledati, nagluh, omalen, domalo, nadmudriti, prevelik,
naveliko, udesno, nesrea, nikamo.48
44 Uvrtavanje prefiksacije u izvoenje nalazimo i u nekim njemakim gramatikama: Engel (1988) upotrebljava simetrine nazive Ableitung durch Prfixe i Ableitung durch
Suffixe; u knjizi Erben (1983) definicije se eksplicitno ne navode, ali se prema shemi tvorbe rijei moe vidjeti podjela, tj. Derivation durch Affixe dijeli se na Prfixbildung i
Suffixbildung te u talijanskoj gramatici, primjerice Sensini (1990). Sensini ukupnu tvorbu rijei dijeli na derivaciju i kompoziciju, a u okviru derivacije jednako tretira sufiksalne i
prefiksalne tvorenice, tj. izvedenice (prema Klajn 2002: 179).
Tako je i u engleskoj literaturi te u novijoj srpskoj literaturi (npr. Klajn), to smo prije spomenuli.
U francuskoj se literaturi izvoenje dijeli na pravo (sufiksacija i prefiksacija), nepravo (konverzija) i inverzno izvoenje (v. Tafra Koutar 2009: 91).
Prefiksalna se tvorba prvi put u hrvatskom ne smatra slaganjem u Prirunoj gramatici
hrvatskog knjievnog jezika (1979) i u svim njezinim drugim izdanjima. Kae se da prefiks
modificira samo leksiko znaenje osnovne rijei, ali ne potire njezinu morfoloku narav,
tj. ne mijenja vrstu rijei ispred koje se nalazi. To za sufikse ne vrijedi.
45 Tu se nuno namee pitanje kamo spadaju prefiksalne tvornice u ijem sastavu nije prefiks
prijedlonoga postanja ili prefiks koji danas vie nije prijedlog.
46 Dok je primjerice prefiksoid punoznana vezana osnova.
47 Pod vezanom se tvorbenom osnovom razumijeva osnova od koje, dodavanjem samo tvorbenih jedinica (npr. sufikasa) ne moemo dobiti tvorenicu, a onda ni samostalnu rije. V.
Mihaljevi Ramadanovi (2006: 203).
48 Prefiksalnim se tvorenicama stoga smatraju i tvorenice nastale od prefiksa (tu ulaze i oni
koji izrazom nalikuju izrazu prijedloga) i tvorbene osnove (koja je izrazom jednaka izrazu
83
priloga), npr. dokad, dosad, otkad, otprije, odasvud, domalo, naveliko, udesno. Za priloge
domalo, naveliko, udesno Babi primjerice smatra da su tvoreni od prijedloga i pridjeva
srednjega roda (2002: 520). ini se da je drugi dio tvorenice ipak prilog te da je takvo
objanjenje loginije jer je rije o prilonoj kategoriji te jer se ti i takvi primjeri uklapaju u
dobro potvrenu kategoriju prijedlog + prilog. Time se opovrgava miljenje u Mihaljevi
Ramadanovi (2006: 200) da te tvorenice nastaju srastanjem. To se gledite naime ne
smatra pogrenim, ali s obzirom na to da novonastale tvorenice ostaju u istoj kategoriji kao
i druga rije prijedlonoga izraza te da u tvorbi sudjeluju prefiks i tvorbena osnova, ipak se
smatra da ih je bolje tumaiti prefiksacijom nego srastanjem.
49 Poslije e se pokazati da postoje sloenice u irem smislu (koje su rezultatom slaganja kao
tvorbenoga postupka) i sloenice u uem smislu (koje su rezultatom slaganja kao tvorbenoga naina). Razlikovanje se sloenica i sraslica temelji upravo na podjeli na tvorbene naine.
Stoga e se naziv sloenice upotrebljavati za tvorenice nastale slaganjem kao tvorbenim
nainom, a sraslice za tvorenice koje su rezultat tvorbenoga naina srastanja pa se u tom
smislu govori o razgranienju tih dviju vrsta tvorenica (v. Horvat Ramadanovi 2012:
133161).
50 Usp. Mihaljevi Ramadanovi (2006), Horvat Ramadanovi (2012a) te Horvat Ramadanovi (2012b: 254257).
51 Drugi je dio sloenice, ako ona nije sufiksalna, rije (tj. tvorbena sastavnica koja izrazno
nalikuje na izraz koje samostalne rijei) i to ona vrsta rijei kojoj pripada cijela sloenica,
dok je kod sufiksalnih to osnova.
84
85
se one samo spoje, odnosno srastu, tj. ako spojnika -o- nema, nastaje sraslica.57
Primjerice kuevlasnik, sveopi, uvarkua, opedrutveni, palikua, cjepidlaka, zimzelen, tuibaba, vadiep, boguugodan, hvalevrijedan, bogomdan,
blagosloviti58, starmali, ampermetar59, ampersat, vatsat, Zagrebfilm, Dalmacijaturist, gdjegdje, tamnoplav.
Posljednji primjer tamnoplav posebno je upitan jer je mogua tvorba od
taman i plav (tj. od dvaju pridjeva) ili od tamno plav (prilog nastao popriloenjem srednjega roda pridjeva + pridjev). Smatramo da je ta tvorenica sraslica60,
jer je prva tvorbena sastavnica svojim izrazom nalik na prilog, tj. na pitanje
Kako plav?, odgovor je tamno, tj. tamnoplav te zbog injenice da te dvije rijei
mogu funkcionirati i kao sintagma. Babi pridjeve svijetloplav i tamnoplav
smatra sloenicama od priloga i pridjeva, ali kae da se takve sloenice mogu
smatrati i sraslicama (2002: 472). I Babiu je, dakle, prvi sastavni dio tvorenice svojim izrazom nalik na prilog, ali te i takve tvorenice svrstava u sloenice.
Pridjevi poput tamnoplav, sv(i)jetloplav61 i sl. sporni su iz jo jednoga
razloga. Naime, pretpostavimo li da je prva tvorbena sastavnica pridjev (tj.
svojim izrazom nalikuje na pridjev) s preoblikom tamnoplav koji je i taman
i plav62 ili svjetloplav koji je i svijetao i plav, to je koordinacijska (sloena)
tvorenica i teoretski bi se mogla pisati sa spojnicom (oznauje veznik i) izmeu sastavnica, npr. tamno-plav i svijetlo-plav/svjetlo-plav.
86
87
88
89
90
5.1. Prema popisu osnovnih tvorbenih naina vidi se da postoje jednostavni i sloeni tvorbeni naini. Sloeni su tvorbeni naini oni koje ini kombinacija dvaju (ili vie) jednostavnih tvorbenih naina. Jednostavni su tvorbeni
naini sufiksacija, prefiksacija, slaganje, srastanje, unutarnja tvorba, tvorba
polusloenica, tvorba pokrata, preobrazba, prefiksoidacija i sufiksoidacija.
Sloeni su tvorbeni naini: prefiksalno-sufiksalna tvorba, sloeno-sufiksalna
tvorba, prefiksalno-sratena, srateno-sufiksalna, prefiksalno-preobrazbena
tvorba, srateno-preobrazbena tvorba i prefiksoidno-sufiksoidna tvorba.
6. Zakljuak
U radu se uspostavljaju dva nova tvorbena naina i redefiniraju neki
stari. Da bismo ih uspostavili, potrebno je bilo propitati neke od tradicijskih
mogle nazvati tvorba skraenica i ulazio bi u tvorbeni postupak izvoenja, a drugi tvorba
pokrata. On bi ulazio u tvorbeni postupak slaganja.
74 Slikovni je prikaz nastao prema slikovnom prikazu u radu Horvat Ramadanovi (2012:
133161), ali je popis tvorbenih naina drukiji.
91
tvorbenih naina. Da bi se to moglo, trebalo je pokazati nesustavnost u tumaenju tvorbenih postupaka (ili tvorbenih procesa) i tvorbenih naina te krenuti
ponajprije od njihova popisa i opisa. Posebna je panja posveena tvorbi priloga, njihovu tvorbenom opisu i definiranju njihove tvorbe kod razliitih autora i
u razliitim prirunicima. Promotrivi priloge poput ujutro, napreac, iskosa,
naistu, bogzna, istinabog, kadgod i sl. vidimo da ih prema dosad poznatim
tvorbenim nainima (i njihovoj podjeli na dva tvorbena postupka: izvoenje
i slaganje) ne bismo mogli svrstati ni u sloenice, a samim tim ni u sraslice
zbog tradicijskih (i prototipnih) definicija sloenica i sraslica, tj. da druga rije
u sloenici odreuje vrstu rijei cijele sloenice. Ne bismo ih mogli proglasiti
ni prefiksalnim tvorenicama75 jer prefiksi prema svojoj definiciji ne mijenjaju
vrstu rijei, ve je samo znaenjski modificiraju. Prema definiciji preobrazbe
ili konverzije, koja iz jedne rijei nultom afiksacijom stvara drugu rije, tj.
samo jednu rije, ali razliite vrste, to takoer ne bi bila ni konverzija. Dakle,
ako bismo te tvorenice htjeli svrstati u jedan od tvorbenih naina, mogli smo
tome pristupiti na dva naina: 1. promijeniti jednu od tradicijskih definicija ili
2. rei da te tvorenice nastaju istodobnim djelovanjem dvaju tvorbenih naina,
npr. srastanjem i konverzijom ili prefiksacijom i konverzijom. Uinili smo ovo
drugo. U hrvatskoj su tvorbi sasvim legitimni naini tvorbe rijei koji nastaju
istodobnim djelovanjem dvaju tvorbenih naina poput primjerice prefiksalno-sufiksalne tvorbe ili sloeno-sufiksalne tvorbe. Karakteristino je za njih da
je dobivena tvorenica po vrsti rijei razliita od krajnje desne tvorbene sastavnice ili ak i od svih tvorbenih sastavnica zajedno (prefiks + tvorbena osnova
i tvorbena osnova + tvorbena osnova). Kad ih dakle tumaimo prefiksalno-preobrazbenom tvorbom i srateno-preobrazbenom tvorbom, ne moramo primjerice mijenjati ustaljenu definiciju srastanja, tj. njezine dvije injenice: da
sraslice mogu nastati i kad im je prva tvorbena sastavnica nepunoznana rije
te da srastanje moe mijenjati vrstu rijei.
Popis kratica
Ani = Ani, Vladimir (2004), Rjenik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb
BFM = Babi, Stjepan,Boidar Finka, Milan Mogu (1994, 2003), Hrvatski pravopis,
kolska knjiga, Zagreb
GHJ = Sili, Josip, Ivo Pranjkovi (2005), Gramatika hrvatskoga jezika, za gimnazije
i visoka uilita, kolska knjiga, Zagreb
75 Moemo samo prilone tvorenice nastale od dviju sastavnica od kojih je prva sastavnica
svojim izrazom nalik na izraz prijedloga, a druga na izraz priloga, npr. dokad, otkad.
92
HG = Bari, Eugenija i dr. (1995, 1997), Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb
HJS = Bari, Eugenija i dr. (1999), Hrvatski jezini savjetnik, Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje, Zagreb
RHJ = Rjenik hrvatskoga jezika (glavni urednik Jure onje) (2000), Leksikografski
zavod Miroslav Krlea i kolska knjiga, Zagreb
R = Birti, Matea; Blagus Bartolec, Goranka; Hudeek, Lana; Joji, Ljiljana; Kovaevi, Barbara; Lewis, Kristian; Matas Ivankovi, Ivana; Mihaljevi, Milica;
Milo, Irena; Ramadanovi, Ermina; Vidovi, Domagoj (2012), kolski rjenik
hrvatskoga jezika, kolska knjiga Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Zagreb
Literatura
Ani-Obradovi, Marija (1973), Teorija tvorbe rijei i njena problematika, Radovi
Filozofskog fakulteta u Sarajevu VII, 1152, Sarajevo
Babi, Stjepan (1991), Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku, drugo izdanje,
HAZU, Zagreb
Babi, Stjepan, Boidar Finka, Milan Mogu (1994), Hrvatski pravopis, drugo izdanje, kolska knjiga, Zagreb
Babi, Stjepan (2002), Tvorba rijei u hrvatskome knjievnome jeziku, HAZU Nakladni zavod Globus, Zagreb
Babi, Stjepan, Boidar Finka, Milan Mogu (2003), Hrvatski pravopis, sedmo izdanje, kolska knjiga, Zagreb
Bari, Eugenija i dr. (1997), Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb
Bari, Eugenija i dr. (1999), Hrvatski jezini savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Pergamena kolska knjiga, Zagreb
Bari, Eugenija (1980), Imenike sloenice neprefiksalne i nesufiksalne tvorbe, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb
Bauer, Laurie (2002), English Word-formation, Cambridge University Press, Cambridge
Bugarski, Ranko (1996), Uvod u optu lingvistiku, igoja tampa, Beograd
Engel, Ulrich (1988), Deutsche Grammatik, Heidelberg
Erben, Johannes (1983), Einfhrung in die deutsche Wortbildungshlehre, 2. Aufl.,
Berlin
Frani, Anela, Lana Hudeek, Milica Mihaljevi (2005), Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome jeziku, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Horvat, Marijana, Ermina Ramadanovi (2012a), O sloenicama i sraslicama (na
primjerima iz Voltieva Rioslovnika), Filologija 58, 133161, Zagreb
Horvat, Marijana, Ermina Ramadanovi (2012b), Jezikoslovni prirunik Blaa Tadijanovia Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki
jezik (1761.), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb
93
HRN ISO 1087. Nazivlje Rjenik. (ISO 1087: 1990) Dravni zavod za normizaciju
i mjeriteljstvo, 1996.
Hudeek, Lana, Milica Mihaljevi (1998), Polisemija u nazivlju (teorijski i leksikografski problemi), Rijeki filoloki dani, Zbornik radova, 149154, Rijeka
Hudeek, Lana, Milica Mihaljevi, Josip Pili (2001), Hrvatski jezik 4. Udbenik za
gimnazije, Profil, Zagreb
Jahi, Devad, Senahid Halilovi, Ismail Pali (2000), Gramatika bosanskoga jezika,
Dom tampe, Zenica
Kirova, Marija (1993), O nekim vrstama srpskohrvatskih imenikih sloenica, Na
jezik XXIX, nova serija, 182196, Beograd
Klajn, Ivan (2002), Tvorba rei u savremenom srpskom jeziku, Prvi deo (slaganje i
prefiksacija), Beograd
Klajn, Ivan (2003), Tvorba rei u savremenom srpskom jeziku, Drugi deo (sufiksacija
i konverzija), Beograd
Klajn, Ivan (2005), Gramatika srpskog jezika, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd
Kovaevi, Barbara (2002), Frazeologija u Danici ilirskoj (I. / 1835. X. / 1844.),
magistarski rad (u rukopisu), Filozofski fakultet, Zagreb
Kovaevi, Barbara (2012), Hrvatski frazemi od glave do pete, Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, Zagreb
Markovi, Ivan (2010), Hrvatske koordinativne sloenice, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 7195, Zagreb
Markovi, Ivan (2012), Uvod u jezinu morfologiju, Disput, Zagreb
Melvinger, Jasna (1984), Leksikologija, Pedagoki fakultet sveuilita u Osijeku, Osijek
Mihaljevi, Milica (2001), Tvorbeni modeli u novome hrvatskom tehnikom nazivlju, Drugi hrvatski slavistiki kongres, Zbornik radova I, 519526, Zagreb
Mihaljevi, Milica (1998), Terminoloki prirunik, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Mihaljevi, Milica (2003), Kako se na hrvatskome kae WWW, Hrvatska sveuilina
naklada, Zagreb
Mihaljevi, Milica, Ermina Ramadanovi (2006), Razradba tvorbenih naina u nazivlju (s posebnim obzirom na odnos meu sloenicama bez spojnika -o-, sraslicama i tvorenicama s prefiksoidima), Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje 32, 193213, Zagreb
Mrevi-Radovi, Dragana (1987), Glagolsko-imenike frazeoloke sintagme, Beograd
Nikevi, Vojislav (2001), Gramatika crnogorskog jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica
Pranjkovi, Ivo (1993), Opa naela sastavljenoga i nesastavljenoga pisanja, Hrvatski pravopis 18922002, Dometi 12/IIV, 5362, Rijeka
Quirk, Randolph, Sidney Greenbaum (1996), A University Grammar of English,
Longman, Edinburgh Gate, London
94
95
96
UDK: 811.163.42'367.622
glagolska imenica
dolaenje
atribut u genitivu
*dolazak Ivana
atribut u dativu
pismo majci
prijedloni atribut
sjedenje za stolom
isti autor kae sljedee: Genitiv objektni [raspored aa < rasporediti ae]
ne preoblikuje se samo iz direktnoga objekta nego iz objekta u svim padeima,
pa ak i iz prijedlonih izraza kao objekata. No jedino se objekt u akuzativu
pri poimenienju mora preoblikovati u genitiv, dok objekti u drugim padeima i prijedlonim izrazima mogu ostati i nepromijenjeni (Katii 1986: 433).
Meutim, ta se teza dovodi u pitanje sljedeim primjerima:
(1) Marko je posjetio prijatelja. Markov posjet prijatelju kratko je trajao. (A - D)
(2) Marko moli prijatelja da mu pomogne. Usliana je Markova molba
prijatelju da mu pomogne. (A - D)
(3) On ljubi svoju domovinu. Njegova je ljubav prema domovini zadivljujua. (A - D)
(4) Moj otac potuje profesora. Potovanje mojega oca prema profesoru bilo je golemo. (A - D)
(5) Antibiotik lijei bakterijske bolesti. Lijeenje bakerijskih bolesti mogue je antibiotikom. Antibiotik je lijek protiv bakterijskih bolesti. (A - G - G)
(6) Policija istrauje zloin. Istraivanje zloina zahtjevan je posao.
Istraga o zloinu dobro napreduje. (A - G - L)
Iz navedenih primjera moe se vidjeti da neke odglagolne imenice koje
zavravaju nastavkom -nje i imenice izvedene od glagola nose u sebi takozvanu nominaliziranu glagolsku predikaciju ili skrovitu predikaciju (Katii
1986: 481) koja im omoguuje zadravanje dopuna i dodataka, ali ne veu
uza se genitiv (preoblikovani izravni objekt) nego dativ, odnosno prijedlone
izraze. Na temelju toga moe se zakljuiti da objekt nakon nominalizacijske
preoblike ne postaje uvijek genitivni atribut (Mrazovi 2009: 339) i da imenica
izvedena od glagola kao samostalna leksika jedinica uspostavlja nove valencijske veze s drugim imenicama kao svojim atributima (posjetiti prijatelja >
posjet prijatelju, ljubiti domovinu > ljubav prema domovini, pitati doktora >
pitanje za doktora). Valencijske veze mogu biti i dubletne, ista imenica moe
imati dopunu i u genitivu i u dativu: prouzroiti svau > uzrok svae i uzrok
svai), od kojih je dopuna u genitivu uestalija, a u svakom sluaju za obje
je dopune karakteristino da ne ovise izravno o glagolskoj valentnosti. To je
zbog toga to genitiv i dativ imaju prije svega semantiku ulogu, dakle znae
ticanje, odnosno usmjerenost i slue za obiljeavanje imenica i sintagma koje
ne ovise izravno o glagolskoj valenciji (Markovi 2012: 267). Tu pojavu zamjeuje i V. Rui kad kae da gotovo sve apstraktne imenice uvjetuju pojavu
odgovarajuega oblika imenske rijei koji u nekim sluajevima mogu alternirati s nekim drugim oblikom, kao npr. briga o emu, briga za to (Rui 2005:
101
545-546), a tomu bismo mogli eventualno dodati i sintagme briga oko ega
te briga zbog ega, uz napomenu da prema sintagmi briga oko ega moda
postoje zamjerke sa standardoloke strane (ona pripada niem registru standardnog jezika, dakle razgovornome jeziku), a sintagma briga zbog ega ima
uzrono znaenje i po tome se razlikuje od znaenja ostalih sintagma. Sve to
navodi na zakljuak da je valentnost imanentno svojstvo imenice te da je ona
fleksibilnija od valentnosti glagola.
lja radnje (povratak ratnika), objekt koji je ukljuen u radnju (gradnja kue),
vremenski odsjeak (vrijeme sue), svojstvo (roman struje svijesti), svojstvo s
obzirom na dob (mukarac srednjih godina) i nositelja stvojstva (visina nebodera) (Sili i Pranjkovi 2005: 267). U ovome e se radu iznijeti kratak osvrtna
partitivni gentiv.
Pripadanje koje se izrie genitivom imenikog atributa moe biti pripadanje nekoga komada, ili neke koliine, ili neke mjere, dijelu neke tvari ili
nekoga skupa predmeta ili bia te se tako izrie pripadanje dijelu, a ne cjelini.
Imeniki predikat koji znai takvo pripadanje zove se dijelni genitiv ili genitiv
partitivni (Katii 1986: 425). Katii nastoji izvesti dijelni genitiv iz dviju
ishodinih reenica Dobio sam au. aa je mlijeka. > Dobio sam au koja
je mlijeka. > Dobio sam au mlijeka (Katii 1986: 419). Meutim, takvo je
izvoenje dijelnoga genitiva iz neovjerenih ishodinih reenica lingvistiki neuvjerljivo, o emu se ve opirno kritiki pisalo (Cvetko 2011). Pretpostavljene
ishodine strukture poput aa je mlijeka nije mogue zamisliti u jezicima u
kojima se koliina neke tvari izraava paranumerikim kvantifikatorima koji
se pridruuju imenici kojom je ta tvar oznaena (njem. ein Glas Wasser, tur. bir
bardak su). Zbog toga takve sintagme treba promatrati u kontekstu semantike
padea, tim vie to je partitivno znaenje jedno od glavnih znaenja genitiva. Dijelni je genitiv dopuna, odnosno imenica subordinirana drugoj imenici,
modifikator koji glavi dodaje neku konkretniju specifikaciju, u ovome sluaju
specifikaciju dijelnosti. Znaenje partitivnosti u hrvatskome jeziku moe se dovesti u vezu s takozvanim paranumerikim kvantifikatorima koji nuno otvaraju mjesto genitivnom atributu. Susreemo ih u primjerima kao to su: kilogram
jabuka, par cipela, eta vojnika, kolona automobila, aka soli, snop ita, mlaz
vode, potok suza, komad kolaa (Antoni 2005: 142). Dakle, uz nebrojive imenice u genitivu javlja se imenica koja izraava mjeru (hrpa lia, litra mlijeka,
metar snijega), a neke imenice su se ak sasvim specijalizirale za izraavanje
mjere (glavica luka, grlo stoke) (Markovi 2010: 24), odnosno za izraavanje
skupine istovjetnih ivotinja ( jato ptica, plov riba, opor vukova ili pasa, krdo
slonova, bivola ili jelena, stado ovaca ili koza, roj komaraca ili muha).
6. Zakljuak
Valentnosti imenica u suvremenoj kroatistici nije se posveivalo puno
pozornosti pa zbog toga ne postoji ni iscrpan popis razliitih vrsta sintagma
ni lingvistiki opis njihova ustroja ili njihovih valencijskih svojstava. Prouavanje valentnosti imenica pokazalo je da je rije o podruju s puno lingvistikih izazova. Za razliku od uvrijeenoga miljenja da valentnost imenica
ovisi o valentnosti glagola ukoliko je rije o semantiki bliskim glagolima i
imenicama, pokazalo se da je valentnost imanentno svojstvo imenice te da je
valentnost imenica fleksibilnija od valentnosti glagola. Postoji puno primjera
imenica koje samostalno stvaraju valencijske veze i iji je valencijski karakter
fleksibilniji od glagolskoga jer su veze koje stvaraju dubletne (kraj prie/kraj
prii). Odglagolne imenice najee zadravaju dopune i dodatke glagola od
kojeg su nastale, a objekt u akuzativu pri preoblici glagola u imenicu obino
se preoblikuje u objekt u genitivu. Meutim, postoje primjeri koji pokazuju
da to nije univerzalno svojstvo odglagolnih imenica nastalih od tranzitivnih
glagola jer dopuna moe biti u dativu (posjetiti prijatelja/posjet prijatelju) ili
u vidu prijedlonoga izraza (lijeiti bolest/lijek protiv bolesti). Zanimanje za
imeniku valentnost otkrilo je nekolicinu zanimljivih problema koji su vrijedni lingvistike pozornosti, na primjer tumaenje ustroja ekspresivnih genitivnih atributnih sintagma s prijedlogom od (smee od ovjeka) koje su ostale
neopisane klasinim modelom kojim se tumai nastanak atributnih sintagmi:
preoblikom predikata koji je prijedloni izraz i koji se moe uvrstiti u isho106
dinu reenicu kao atribut u imenicu koja je jednaka subjektu toga predikata
(Djevojica je uzela lutku. Lutka je lijepa. Djevojica je uzela lutku koja je
lijepa. Djevojica je uzela lijepu lutku.). Ustroj sintagme smee od ovjeka
teko se moe protumaiti ishodinom reenicom *smee koje je od ovjeka.
Zbog toga za valjanim tumaenjem treba posegnuti u kognitivnu semantiku
kojom se takve eksplikativne genitivne sintagme mogu objasniti kao realizacije strategije isticanja osobine njezinim odvajanjem prijedlono-padenim
izrazom, ime se postie uinak hiperboliziranja i intenziviranja. Sa stanovita imenike valentnosti zanimljivi su atributni genitivni izrazi budui da
genitiv ima najkompleksniji spektar znaenja od svih padea, a posebiceje zanimljiv partitivni genitiv budui da se do sada viena sintaktika tumaenja
postanka partitivnoga genitiva (Dobio sam au. aa je mlijeka. > Dobio
sam au koja je mlijeka. > Dobio sam au mlijeka.) ne mogu smatrati lingvistiki uvjerljivima. Opravdanije je promatrati partitivni genitiv u kontekstu
semantike padea jer je partitivnost meu glavnim genitivnim znaenjima.
Partitivni je genitiv modifikator koji drugoj imenici, glavi, dodaje specifikaciju partitivnosti, a znaenje partitivnosti stoji u vezi s paranumerikim kvantifikatorima koji obvezatno otvaraju mjesto genitivnom atributu (eta vojnika,
kolona kamiona, vezica perina, mlaz vode, metar snijega, glavica luka, krdo
slonova...). Sa stanovita valentnosti imenica zanimljive su i sintagme soba tri
sa tri, cipele etrdeset dva i sline. Kod njih je rije o elidiranome atributu iz
kojega je izostavljen genitiv koji je prisutan u ishodinim sintagmama (soba
povrine tri sa tri, cipele veliine etrdeset dva), to je rezultiralo stanovitom
morfolokom blokiranou atributa nalik onoj u sintagmama u kojih je zavisni
lan infinitiv (sposobnost pronai greku).
Literatura
Antoni, I. (2005), Sintaksa i semantika padea, Sintaksa savremenoga srpskog
jezika: Prosta reenica, Beograd, Institut za srpski jezik SANU, Beogradska
knjiga i Matica srpska, 119-298.
Belaj, B. (2010), Prostorni odnosi kao temelj padenih znaenja - shematinost i
polisemija hrvatskoga prijedlono-padenoga izraza od + genitiv, Sintaksa
padea, Zbornik radova znanstvenoga skupa s meunarodnim sudjelovanjem
Drugi hrvatski sintaktiki dani, uredile M. Birti i D. Brozovi-Ronevi, Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Filozofski fakultet u Osijeku,
15-33.
Cvetko, S. (2011), Rasprave o Katiievoj sintaksi, Hrvatistika,Osijek, Filozofski
fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera, 5, 81-95.
107
109
UDK: 811.163.42'367.3
Branimir BELAJ
1. Uvod
Prije negoli se prijee na samu problematiku hrvatske apozicijske sintagme, potrebno je rei neto o poimanju nezavisnih i zavisnih sastavnica
konstrukcije, a na kojima u kognitivnoj gramatici poiva i poimanje triju sredinjih sintaktikih makrokategorija glave, modifikatora i dopune.
odnosa autonomije i zavisnosti (engl. A/D alignment ili A/D asymmetry, npr.
u Langacker (1987: 306; 2008: 199), tj. u bilo kojoj sloenoj jezinoj strukturi
jedna je simbolika jedinica uvijek nezavisna, a druga o njoj ovisna. Tako
je ve poevi od fonoloke strukture rijei gdje su samoglasnici nezavisni
jer su nositelji sloga i jer samostalno mogu tvoriti slog, dok su suglasnici o
njima ovisni odnosno tek uz podrku nekoga samoglasnika mogu tvoriti
slog. Isto je i na viim strukturnim razinama. Na konstrukcijskoj razini rijei tvorbeni i gramatiki morfemi (afiksi i nastavci) zavisne su sastavnice jer
ne mogu stajati samostalno, tj. zahtijevaju podrku leksikih ili korijenskih
morfema, tvorbenih ili morfolokih osnova kako bi tek u kombinaciji s njima
mogli ispuniti svoju ulogu u oblikovanju rijei. Tako primjerice imenica pjevaica nastaje najprije semantikom i fonolokom integracijom sufiksa -a kao
zavisne sastavnice i tvorbene glagolske osnove pjev- kao nezavisne, tvorei
imenicu pjeva [[PROCES/pjev-] [STVAR/-a]] (vidi 2.3.1.2.), koja se zatim
na vioj konstrukcijskoj razini kao nova nezavisna sastavnica kombinira sa
sufiksom -ic(a) kao zavisnom sastavnicom [[STVAR/pjeva] [ENSKO/-ica]],
tvorei mocijski parnjak pjevaica [STVAR/pjevaica]. Sintagme i reenice
takoer nastaju integracijom nezavisnih i zavisnih sastavnica. Imenske sintagme (NP1) tipa zeleni eir ili knjiga na stolu nastaju integracijom zavisnih
sastavnica zeleni i na stolu s nezavisnima eir i knjiga; prijedlone sintagme
(PP) tipa na stolu integracijom zavisne prijedlone sastavnice na i nezavisne
imenike stolu; glagolske sintagme (VP) kao npr. izraujem figurice integracijom zavisne glagolske sastavnice izraujem i nezavisne imenike figurice;
pridjevne sintagme (AP) tipa eljan uspjeha integracijom nezavisne pridjevne
sastavnice eljan i zavisne imenike uspjeha i, konano, odnos autonomnih i
zavisnih sastavnica uvjetuje ustroj i jednostavnih i sloenih reenica kao primjerice u strukturama tipa Ivan pie zadau i Sreo sam prijatelja kojega dugo
nisam vidio gdje su u prvom primjeru Ivan i zadau kao subjekt i objekt nezavisne, a glagol pie zavisna sastavnica, a u drugom je primjeru glavna reenica
nezavisna, a atributna zavisna, to je na toj razini i najvidljivije ve i s obzirom
1 Kognitivna gramatika izbjegava frazne notacije NP, N, VP, V, PP itd., no ponekad se ipak
upotrebljavaju radi ekonominosti rasprave. Tako se i ovdje koriste iskljuivo kao abrevijacije
u svrhu jasnoe rasprave, a nikako kao dio teorijsko-metodolokoga aparata. Prikazi simbolikih skupova u kognitivnoj gramatici ugrubo odgovaraju derivacijskim stablima u generativnoj gramatici, no sastavnice (konstituente) konstrukcije ine simbolike jedinice koje se
integriraju u sloenije strukture kako na semantikom tako i na fonolokom polu, te stoga ne
predstavljaju semantiki i fonoloki ispranjene gramatike primitive prikazane navedenim
kategorijalnim simbolima. U tome je temeljna razlika izmeu poimanja strukturnih odnosa
u kognitivnoj gramatici i u ostalim teorijama, u prvom redu u generativnoj gramatici, ali i u
drugim, pa i funkcionalistikim, teorijama koje manje-vie nasljeuju te notacije.
111
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
na samu terminologiju podjele sloenih reenica. Iskljuujui pridjevnu sintagmu, naelno se dakle moe rei da status nezavisne sastavnice u hrvatskom
jeziku imaju nominalni profili (imenice i zamjenice), a status zavisne relacijske
predikacije (pridjevi, prijedlozi i prilozi kao nevremenske relacije te glagoli kao
procesi) koje, kako im i sam naziv kae, u sloenijim konstrukcijama zahtijevaju elaboraciju preko odnosa s nekom nezavisnom sastavnicom2. Budui da
svaka relacijska predikacija razumijeva odnos izmeu nekoga trajektora i orijentira kao svojih konceptualnih i gramatikih podstruktura, njihova zavisnost
proizlazi iz injenice da, a ovisno o vrsti relacije, otvaraju shematina mjesta u
svojoj strukturi koja imaju elaboracijski potencijal odnosno koja e biti mjesta
elaboracije nekom specifinom leksikom jedinicom ili e-mjesta (engl. e-site).
112
naziva se odrednikom profila jer odreuje, determinira, znaenje i kategorijalni status cijele konstrukcije. Tako je primjerice u imenskosintagmatskim
konstrukcijama tipa zeleni eir odrednik profila imenica eir jer konstrukcija
u cjelini profilira eir, a ne njegovu boju, a u konstrukcijama lopta pod stolom
odrednik profila takoer je imenica lopta jer cijela konstrukcija istie loptu, a
ne mjesto gdje se ona nalazi. U prijedlonim konstrukcijama (PP) kao to je
pod stolom, odrednik profila je prijedlog jer konstrukcija u cjelini oznaava
relaciju, a ne stvar, a u glagolskim (VP) tipa pisati zadau to je glagol jer
konstrukcija u cjelini vie profilira procesualnu relaciju pisanja nego predmet
pisanja. Odrednik profila, odnosno glava takoer je i temelj razumijevanja odnosa meu sastavnicama konstrukcija razine rijei, pa su i tvorbeni morfemi,
prefiksi i sufiksi, odrednici profila. Tako je u ve spomenutoj konstrukciji odglagolne imenice pjeva odrednik profila sufiks -a jer je on nositelj shematinoga profila [STVARI], koji nasljeuje konstrukcija u cjelini, odnosno pjeva
je imenica u kojoj nije profilirana relacija pjevanja, ve nominalni profil, odnosno osoba koja pjeva. Dakle moe se rei da je odrednik profila u nekoj
konstrukciji XY sastavnica X ako njegov profil odgovara profilu konstrukcije
XY i tako joj odreuje gramatiku kategoriju ili, kako kae Taylor (2002: 230),
ako je njegov profil shematian u odnosu na profil XY-a.
Svaka konstrukcija osim odrednika profila sadri i druge sastavnice koje
s odrednikom profila mogu biti ili u odnosu modifikacije ili u odnosu komplementacije. Ako je rije o konstrukciji u kojoj je odrednik profila zavisna sastavnica, nezavisna je sastavnica dopuna pa je rije o odnosu komplementacije
jer dopuna elaborira neku podstrukturu odrednika profila, tj. odrednik profila
ima ulogu mjesta elaboracije. Tako je u prijedlonoj konstrukciji (PP) sheme
[P N] prijedlog odrednik profila, a ujedno i zavisna sastavnica koja otvara
mjesto elaboracije svoga shematinoga orijentira koji elaborira neka imenska
sintagma za koju tada kaemo da je dopuna prijedloga. Recimo u konstrukciji pod stolom prijedlog pod je zavisna sastavnica jer je relacijska predikacija
koja ne moe stajati samostalno, ve mora biti elaborirana nekom nezavsnom
sastavnicom, odnosno nekim nominalnim profilom, u ovom sluaju imenskom
sintagmom stolom, koji ju dopunjuje funkcionirajui kao njezin orijentir. S
druge strane ako je odrednik profila u nekoj konstrukciji nezavisna sastavnica, rije je o odnosu modifikacije jer tada neka od podstruktura modifikatora
kao zavisne sastavnice slui kao mjesto elaboracije. Prototipni primjer takva
odnosa jest npr. imenska sintagma premodifikacijskoga tipa [ADJ N] u kojoj
je imenica nezavisna sastavnica, odrednik profila, koja elaborira shematian
trajektor pridjeva kao jednu od podstruktura njegova relacijskog semantikog
113
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
Slika 1.1
Iznimno je vano istaknuti da kognitivna gramatika na pojam odrednika profila nominalne konstrukcije ne gleda jednoobrazno, odnosno ne ukljuuje samo formalne aspekte njegova odnosa s modifikatorom i dopunom,
114
115
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
veima od etiri, tipa pet lijepih ptica, lokalna je glava komplementske konstrukcije pet jer predodreuje, uvjetuje, oblik dopune, a globalna je glava ptica
jer konstrukcija u cjelini vie profilira sam nominalni profil nego njegovu koliinu. Isto je primjerice u puno soli ili malo ulja, gdje je takoer profilirana sol
i ulje kudikamo vie od koliine ve i zbog toga to je i u tim prilonim spojevima, kao i kod priloga kao glagolskih i pridjevnih modifikatora, imenica u genitivu trajektor, a koliina sadrana u znaenju priloga defokusirani orijentir.
2. RASPRAVA
2.1. Apozicijska imenska sintagma
Naziv apozicija dolazi od latinskoga appositum to znai ono to je dodano, postavljeno uz neto, moemo rei jukstaponirano neemu. Apoziciji se
u hrvatskoj, ali i svjetskoj, strunoj i znanstvenoj literaturi ne posveuje osobita
pozornost, tj. ona je pomalo nepravedno zapostavljena u odnosu na druge vrste
odnosa6 u imenskim sintagmama, a ni izbliza nije rije o tako jednostavnoj
problematici kako se obino misli. No krenimo redom. U hrvatskim se gramatikama (npr. Bari i dr. 1995: 563-565, Katii 1991: 448-452, Sili i Pranjkovi
2005: 313-314) apozicija definira kao imenica koja poblie oznaava drugu
imenicu ili imeniku zamjenicu i s njom se najee slae u rodu, broju i padeu
(npr. Rijeka Drava tiho tee, Vidio sam susjeda Petra, Na ulici su psi lutalice...).
No vrlo su esta i odstupanja od potpune sronosti, posebno u rodu i broju (npr.
Rijeka Nil vrlo je dugaka i opasna, Selo Petrijevci najvee je u Valpovtini...),
6 Apozicijom je, a kako istie i Markovi (2008: 134), bolje smatrati odnos (usp. apozicija
kao i atribucija) u koji stupaju dvije imenice nego jednoga od lanova toga odnosa jer je
on upitan kao naziv za sintaktiku kategoriju ...bilo zbog bremena tradicionalnih odredbi
bilo zbog neadekvatne tvorbe (Markovi 2008: 120). Za naziv sintaktike kategorije Markovi predlae naziv apozitiv, s ime bi se takoer u potpunosti moglo sloiti. Isto je tako
prihvatljiv i naziv apozitivna sintagma, koji oznaava konstrukcije koje se sastoje od glave
i zavisnoga dijela apozitiva. No treba imati na umu da se nazivi sintagmama dodjeljuju prema glavi sintagme, a u apozitivnoj sintagmi apozitiv to nije, pa je onda eventualno
preciznije govoriti o apozitivnoj imenskoj sintagmi koja bi istovremeno isticala da je rije
o sintagmi koja se sastoji od imenice koja nije apozitiv i ima ulogu glave i apozitiva kao
zavisne sastavnice koja funkcionira kao svojevrsni rubni tip modifikatora. Drugo je, prihvatljivije, rjeenje da se govori o apozicijskoj imenskoj sintagmi jer taj naziv ne odudara
od uobiajenoga nazivlja isticanjem zavisnoga lana kao to je to sluaj u nazivu apozitivna
imenska sintagma, ve istie odnos u kojemu se nalaze dvije imenice. Apozicijska imenska
sintagma moe se podijeliti na onu u uem i onu u irem smislu koja bi ukljuivala odnos
izmeu razliitih postponiranih nerestriktivnih dodataka i glave koja ne mora nuno biti
imenica ili imenska rije, no to nije toliko bitno jer te konstrukcije nee ovdje biti predmet
rasprave, ali moe se uputiti na Markoviev lanak ili na gramatiku Mrazovi Vukadinovi (1990: 331-336), gdje su takvi odnosi detaljnije opisani.
116
a Sili i Pranjkovi (2005: 314) dobro primjeuju da, dodue rijetko, moe doi
do neslaganja i u padeu te navode primjer Prenoili smo u hotelu Kolovare.
Hrvatske se gramatike takoer u poglavljima posveenima apoziciji uglavnom
slau i u tome, a posebno je to izraeno u Bari i dr. (1995) i Katii (1991), da
poloaj apozicije ovisi o tome dodaje li se ona vlastitoj imenici, pa tada stoji
ispred nje (npr. grad Osijek, rijeka Drava, profesor Peri...) ili se pak dodaje
opoj imenici ili imenikoj zamjenici pa ju onda slijedi (npr. ptica selica, golub
pismonoa, mi lingvisti...)7. S druge strane Sili i Pranjkovi (2005: 262, 271)
priklanjaju se rjeenju da apozicija kao odredbenica ili zavisni tagmem uvijek
stoji ispred imenice (odreenice ili glavnoga tagmema) koju odreuje. Ozbiljnu
i vrlo utemeljenu kritiku takvih stavova daje Markovi (2008) koji dokazuje da
poloaj apozicije ne ovisi o tome dodaje li se ona vlastitoj ili opoj imenici te
da je apozicija uvijek desni lan apozicijske imenske sintagme, odnosno desni
lan uvijek modificira lijevi. U kognitivnoj se gramatici (Langacker 1991: 149,
2008: 194-195, 2009: 19; Taylor 2002: 235-238) apoziciji ne posveuje osobita
pozornost8, a sukus stavova jest u tome da je rije o spoju dvaju nominalnih
profila (bilo imenica bilo imenskih sintagmi) koji se podudaraju te na razliite
naine oznaavaju jedan te isti entitet to je prikazano na sl. 2.1.
Slika 2.1
7 Stav da apozicija moe stajati i ispred i iza imenice koju odreuje nije stav samo hrvatskih
gramatika ve i drugih radova posveenih apoziciji, kao npr. Znika (2008).
8 Zanimljivo je u tom smislu, pa i pomalo zauujue, da Radden i Dirven (2007: 144) ne idu
dalje od same definicije apozicije.
117
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
Budui da se profili obiju nominalnih sastavnica podudaraju te da apozicijska imenska sintagma u cjelini nasljeuje profil obiju sastavnica, Langacker
u navedenim kraim osvrtima na apoziciju postavlja pitanje koja sastavnica
onda ima ulogu odrednika profila, glave, te navodi dvije terminoloke mogunosti: ili da se o apozicijskoj imenskoj sintagmi govori kao o sintagmi s dva
odrednika profila ili kao o sintagmi bez odrednika profila, opredjeljujui se,
dodue arbitrarno i neobvezujue, za drugo rjeenje, odnosno da se u kontekstu analize apozicijskih imenskih sintagmi ne govori o odredniku profila koji
bi trebao ostati kao terminoloko rjeenje samo u sluajevima gdje konstrukcija u cjelini nasljeuje profil jedne sastavnice, kao u prototipnim sluajevima
modifikacije i komplementacije. Taylor slijedi Langackera u miljenju da je
u apozicijskoj imenskoj sintagmi rije o odnosu dvaju nominalnih profila od
kojih oba korespondiraju s profilom sloene konstrukcije te u skladu s tim daje
sljedeu definiciju: u konstrukciji XY, X i Y su u apozicijskom odnosu ako i X
i Y oznaavaju isti entitet (2002: 235). No takoer se i odmie od Langackera
primjeujui da je u apozicijskim sintagmama uglavnom rije o tome da je
jedna od dviju sastavnica nadreena drugoj, to dokazuje primjerima predikatne sronosti (You the butcher are.../ *You the butcher is...), koja se uvijek
upravlja prema prvoj sastavnici, odnosno subjektu kao glavi sintagme. Takvi
su primjeri vrlo esti i u hrvatskom jeziku (usp. Rijeka Nil vrlo je dugaka /
*Rijeka Nil vrlo je dugaak, Selo Babina Greda najvee je u Slavoniji / *Selo
Babina Greda najvea je u Slavoniji, Nogometni klub Barcelona osvojio je
Ligu prvaka / *Nogometni klub Barcelona osvojila je Ligu prvaka), te su vrlo
ozbiljan argument u prilog tezi da je u apozicijskim sintagmama glava uvijek
prvi, lijevi lan, a desni je u slubi modifikatora, odnosno apozicije. Taylorovo
je gledite u ovom sluaju kudikamo prihvatljivije od Langackerova jer dvije
simbolike jedinice u sintagmi nikada nisu ravnopravne, odnosno uvijek je
rije o tome da je jedna nadreena drugoj iako to, a budui da je rije o spoju
dvaju nominalnih profila kao nezavisnih sastavnica, u apozicijskoj sintagmi
najmanje dolazi do izraaja, a takav je Taylorov stav u skladu i s ve spomenutim Markovievim (2008) vienjem odnosa kada je u pitanju hrvatska
apozicijska sintagma. Vidi se dakle da su lingvisti i gramatiari poprilino
podijeljenih stavova kada su u pitanju sintaktiki i semantiki odnosi unutar apozicijske sintagme, puno vie nego kada su u pitanju odnosi u drugim
tipovima nominalnih konstrukcija, pa zbog toga pomalo udi to je od imenskih sintagmi apozicijskoj u strunoj i znanstvenoj literaturi, kako svjetskoj
tako i hrvatskoj, posveeno uvjerljivo najmanje pozornosti. Iako Markovievi
stavovi, kako je ve reeno, predstavljaju vrlo ozbiljan, argumentiran i me-
118
119
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
sor ili lektor. Drugim rijeima, gostujui profesor semantiki (ist. B.B.)
nije isto to i gost profesor (gostujui profesor odgovara konstrukciji
profesor gost, kao to bi i pismonosni golub odgovaralo golubu pismonoi, a ne pismonoi golubu). Postavlja se pitanje: je li semantika dviju
imenica koje ulaze u apozitivnu sintagmu ta koja odreuje njihov redoslijed ili je obratno? Primjeri pokazuju da je obratno: redoslijed imenica
odreuje semantiku sintagme. Ako koji bilo od primjera preokrenemo,
dobit emo sintagme drugaijega znaenja. (Markovi 2008: 122)
Ovaj odlomak nije naveden stoga to su takvi stavovi pogreni (na kraju krajeva tonost i pogrenost stvar su perspektive pristupa problematici i
metode koja se primjenjuje), ve zato to su oni teko prihvatljivi kognitivnoj
gramatici. Radi se dakle o tome da primjeri tipa gost profesor jednostavno
ne oznaavaju gosta koji je uz to to je gost jo i profesor, nego obratno, profesora koji je uz to to je profesor ujedno i gost. Isto je i s primjerima ena
akademik, ena vra i gost lektor, i to nije intuicija, ve je to njihovo duboko
usaeno i konvencionalizirano znaenje koje tako tumai veina govornika
hrvatskoga jezika. I to je injenica, barem prema ispitivanjima provedenima
meu tridesetak izvornih govornika. E sada, ako je to tako, treba odgovoriti i
na pitanje zato je to tako? U temeljima odgovora na postavljeno pitanje nalazi
se ve spomenuta injenica da apozicijsku sintagmu tvore dvije imenice kao
nezavisne sastavnice i nositelji znaenja u jeziku, znaenja koje proizlazi iz
aktivacije spektra kognitivnih domena kao irih kontekstualno uvjetovanih
konceptualnih okvira. Objasnimo o emu je rije na primjeru apozicijskih sintagmi ena akademik i ena vra! Najprije se postavlja pitanje zato u jeziku
ne postoje izrazi mukarac akademik i mukarac vra? Zato to takve sintagme ne bi nita isticale jer su i akademici, naalost, i vraevi mahom mukarci,
pa kada se u sintagmi nae ena, obavijesnost se poveava i sintagma dobiva
smisao. Upotreba npr. leksema vra aktivira kognitivnu domenu plemenskoga
drutvenog ureenja u kojemu vlada praznovjerje i openito, barem iz perspektive zapadne civilizacije, primitivni oblici naina ivljenja, a vraevi su
u veini sluajeva mukarci, pa kada se kae ena vra, ta sintagma oznaava
vraa koji je, suprotno uobiajenim situacijama, ena, a ne mukarac. Vra je
dakle odrednik profila, a ne ena. Slino je, dodue ne toliko istaknuto, i sa
sintagmom ena akademik, za koji se slobodno moe rei da je ujedno i jedan
od eklatantnijih primjera seksizma u jeziku, gdje je odrednik profila takoer
desni, drugi, lan sintagme, tj. ena modificira akademika. Da je to doista
tako, potvruje se i suprotstavljanjem primjera ena vra i ena akademik pri120
121
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
Slika 2.2
Slika 2.3
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
emu poiva odnos meu dijelovima takvih konstrukcija i to je odrednik profila, a to modifikator u tim sluajevima? Prva potpada pod temeljni, prototipni, odnos meu sastavnicama, odnosno predstavlja konstrukciju u kojoj je
lijevi lan odrednik profila, a desni modifikator. Za razliku od gosta profesora,
susjed profesor je dakle susjed koji je i profesor, a ne profesor koji je susjed,
pa apozicijska sintagma nasljeuje profil susjeda, a ne profesora. Razlika izmeu tih dviju apozicijskih konstrukcija jest u tome to interpretacija znaenja
leksema profesor ni u kojem kontekstu ne ukljuuje znaenje leksema susjed,
odnosno susjedstvo ne predstavlja nijednu domenu u matrici profesora, pa je
uloga sastavnice profesor samo suavanje opsega sastavnice susjed, no ne elaboracijom u smislu odnosa tipa i podtipa kao kod ve spominjanih sintagmi
tipa ptica selica. to se tie apozicijskih sintagmi tipa rijeka Drava, u njima
ulogu apozitivnoga modifikatora takoer ima desni lan koji predstavlja varijantu lijevoga lana, ali je ujedno rije i o posebnom sluaju elaboracije16.
Drava dakle u rijeka Drava predstavlja ire shvaenu elaboraciju, jer nije rije o prototipnom sluaju koji razumijeva odnos izmeu tipa i podtipa, i ue
shvaenu varijantu jer joj je imanentno ostvarivanje na specifinom mjestu u
domeni ostvaraja. Takoer, a budui da je u slubi desnoga lana vlastito ime,
rije je o maksimalnoj restrikciji lijevoga lana, odnosno o maksimalno ostvarenoj referenciji ili, kognitivnogramatikom terminologijom, usidrenju (engl.
grounding) sintagme preko identifikacije. Oituje se to i u sintaksi apozicijskih
sintagmi s vlastitim imenima u kojima vlastito ime nikako ne moe zauzimati
poloaj desne sastavnice ako nije rije o nerestriktivnom (objasnidbenom) odnosu kada se ime odvaja zarezom, a to nije sinonimno odnosu u koji s glavom
stupa desni lan kao restriktivni modifikator u apozicijskim sintagmama u
uem smislu. Usp.:
(1) Uitelj Ivan je stigao.
(1a) *Ivan uitelj je stigao.
(1b) Ivan, uitelj, je stigao.
jer, kako izvrsno primjeuje i Markovi (2008: 127), ime ne moe podlijegati
daljnjoj restrikciji odnosno daljnjem suavanju znaenja, to je svojstveno de-
16 Odnosi elaboracije (izmeu tipa i podtipa) i varijantnosti (izmeu tipa i varijante) nuno se
ne iskljuuju, ve su povezani preko odnosa shematinosti i specifinosti, odnosno varijante su najspecifinije razine kategorizacijske hijerarhije. Vidi o tome detaljnije u Langacker
(1991: 61-62).
124
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
Literatura
Anderson, John, M. (1971), The Grammar of Case, Towards a Localistic Theory.
Cambrige: Cambrige University Press.
Bari, Eugenija i dr. (1995), Hrvatska gramatika. kolska knjiga: Zagreb.
Bloomfield, Leonard (1933), Language. New York: Holt, Rinehart, Winston, and London: Allen and Unwin.
Chomsky, Noam (1965), Aspects of the Theory of Syntax. Cambrige: MIT Press.
Chomsky, Noam (1970), Remarks on nominalization. Roderick A. Jackobs, Peter S.
Rosenbaum (eds.) Readings in English transformational grammar. Waltham,
Mass.: Ginn.,184-221.
Corbett, Greville, G., Fraser, Norman, M., McGlashan, Scott, ur. (1993), Heads in
grammatical theory. Cambrige University Press.
Gaifman, Haim (1965), Dependency systems and frase structure systems. Information and Control 8, 304-337.
Gazdar, Gerald, Pullum, Geoffrey, K., Sag, Ivan (1985), Generalized phrase structure
grammar. Oxford: Basic Blackwell.
Hays, David, G. (1964), Dependency theory: a formalism and some observations.
Language 40, 511-525.
Hudson, Richard, A. (1976), Arguments for a Non-transformational grammar. Chicago: University of Chicago Press.
Hudson, Richard, A. (1987), Zwicky on heads. Journal of Linguistics 23, 109-132.
126
127
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
128
UDK: 811.163.4*3'366'54
811.163.4*3'367
Mirela OMEROVI
uoava da upotreba genitivnog oblika zahtijeva u ovakvim sluajevima prisustvo atributa. Naime, sintagma *oi boje ni o emu ne informira, genitivni
oblik ne unosi nikakvu dopunsku informaciju u poreenju s upravnim lanom
sintagme dok mu se ne iskae atribut plavih, crnih, zelenih i sl. to izdvaja entitet obiljeen upravnim lanom po njegovu specifinu svojstvu. No,
ovdje moramo ukazati na jednu vanu injenicu u terminolokome smislu.
Naime, tzv. obavezna odredba ili obavezni determinator, kako se najee u
tradicionalnim gramatikim pristupima odreuje, zapravo se mora drugaije posmatrati, odnosno definirati i imenovati. Uz kvalitativni genitiv, ustvari,
uglavnom dolazi adjektivna dopuna, budui da odredba sama po sebi ne moe
biti obavezna, niti o njoj ovisi gramatinost reenice (Pali 2011: 58), to je jedno od temeljnih svojstava odredbi, odnosno dodataka. Za razliku od njih, dopune odlikuju sljedea svojstva: 1. dopune imaju predvidiv, unaprijed poznat
gramatiki oblik ili ogranien niz oblika; 2. svaka rije o ijem pojavljivanju
ovisi gramatinost reenice jeste dopuna; 3. dopune mogu biti ostvarene ili
neostvarene u povrinskoj reenici (Pali 2011: 56). Prema navedenome, ini
se sasvim opravdanim kazati da kvalitativni genitiv uza se zahtijeva pojavu
adjektivne, rjee supstantivne dopune, a ne odredbe.
Kvalitativnim genitivom, kako je navedeno, izrie se identifikacijsko
obiljeje entiteta koji predstavlja njegovu cjelinu, oznaava neki neodvojivi
(integralni) dio pojma obiljeenog upravnim lanom (te su takve konstrukcije
obiljeene i posesivnou neotuivog tipa). Upravo se po tom obiljeju kvalitativni genitiv diferencira od kvalitativnog instrumentala, koji mu je konkurentno jeziko sredstvo za iskazivanje ovog tipa znaenja (ovjek s plavim
oima). Naime, kvalitativnim se instrumentalom obiljeava karakteristina
pojedinost, karakteristino svojstvo po kojem se dati entitet kao upravni lan
sintagme izdvaja, ali mu to u stanovitoj mjeri nije najvanije svojstvo, neto
to ga eksplicitno obiljeava u datom jezikom kontekstu, dok je kod kvalitativnoga genitiva to eksplicitno, najvanije obiljeje odreenog entiteta. M.
Ivi u okviru analize pseudosocijativnog instrumentala izdvaja: Oblast koja
pripada iskljuivo kvalitativnom genitivu je vrlo ograniena, svedena upravo
na one malobrojne sluajeve kod kojih se radi o otkrivanju osobine koja se u
datoj situaciji shvata iskljuivo kao karakteristina za celokupnu linost (Ivi
1954: 204), dok se kvalitativnim instrumentalom oznaava svojstvo jednog
posebnog sastavnog dela date celine (Ivi 1954: 205). Dakle, specifino svojstvo namee se kao vano u odreenom trenutku, ali ne i najvanije obiljeje
date cjeline u potpunosti, ne kao njeno temeljno svojstvo, jer se njime, za ra130
ina, format, sposobnost, kategorija i sl., npr. ljudi srednje naobrazbe i manje
stvaralake sposobnosti, strunjaci starijeg kova, namirnice otra mirisa,
peat okruglog oblika, naselje orijentalno-islamskog tipa, nian oblika vee
stele, fie manjeg formata, hotel de luxe kategorije.
Drugi tip ine one konstrukcije gdje atribut obiljeava dio kojim se izrie svojstvo entiteta oznaenog upravnim lanom1, npr. djevojica rumenih
obraza, ena plave kose, mladi vitka stasa.
Trei tip ini tzv. kvalitativno-vremenski genitiv2. Atributom se izrie
neki dui ili krai vremenski period, odnosno neka vremenska mjerna jedinica
(stoljee, godina, mjesec i sl.) ili uope imenica s vremenskim znaenjem to
se njome vremenski odreuje svojstvo entiteta obiljeenog upravnom rijeju,
npr. znanstvenik tog doba, kompozitor ovog vremena, pjesnici starije epohe,
spomenici XVII vijeka. Ovaj tip atributa javlja se i u obliku genitiva s prijedlozima prije, poslije, nakon i ispod, kojima se posebno naglaava vremenska
nijansa (anteriornost ili posteriornost) kvalitativnog znaenja, npr. djeca ispod
te mentalne dobi, dijete prije este godine, djeca nakon navrene sedme godine ivota, lica poslije povrede.
U etvrtu skupinu ubrajamo nekongruentne supstantivne sintagme u
kojima se atribut javlja s prijedlogom bez. Naime, ovaj tip atributa obiljeava
odsustvo inherentnog, bitnog svojstva entiteta oznaenog upravnim lanom,
to zapravo predstavlja karakteristinu pojedinost po kojoj se dati entitet kvalificira, pa se esto definira kao negativ raznih relacija izmeu dva pojma
koji se izraavaju (Feleko 1995: 142), npr. ovjek bez vrata, bez prstiju, bez
ruku, imenica bez atributa, termini bez vrstog znaenja, prostor bez klupa.
Konstrukcije s kvalitativnim instrumentalom dolaze s prijedlogom s(a),
a mogu se podijeliti u dvije skupine: a) one s upravnim leksemama sa semantikim obiljejem ivo, b) one s upravnim leksemama sa semantikim
obiljejem neivo.
U prvom tipu upravnom se leksemom najee imenuje odreena osoba, dok se kvalitativnim instrumentalom obiljeava neko njeno integralno
svojstvo ili pak neki njen odvojivi dio, koji je karakterizira najee samo u
odreenom vremenskom periodu, npr. osoba s mentalnim smetnjama, osoba s
1 Po tom se obiljeju kvalitativni genitiv pribliava posesivnom genitivu, ali se oni bitno
razlikuju po tome to je u prvom sluaju atributom obiljeen dio kojim se izrie svojstvo
cjeline, dok je u drugom sluaju atributom oznaen vlasnik odreenog dijela, te je naglaena posesivna veza.
2 I. Pranjkovi ga jo naziva i genitivom dobi (Sili Pranjkovi 2007:268).
132
133
kvalifikaciju odreene osobe, njen najspecifiniji dio, npr. onaj s nosom, ovjek s bradom, djevojica s trepavicama i sl.5 (Ivi 1954: 202)
Kvalitativno znaenje ostalih konstrukcijskih modela slabije se u literaturi spominje u odnosu na genitivne i instrumentalne forme.6 Naime, u Praktinoj hrvatskoj gramatici D. Ragua govori se o atributu u akuzativu, npr.
kua na prodaju, kiobran na sklapanje, odrezak na lovaki nain (Ragu
1997: 142143). Kvalitativni ili kvalifikativni akuzativ s prijedlozima na i u
detaljnije je razmatrala N. Arsenijevi (2003b) u okviru konstrukcija s kvalifikativno-identifikativnim znaenjem, kojim se oznaava neko inherentno
svojstvo to se u semantikom pogledu ponaa kao dio cjeline imenovane
upravnim lanom sintagme, iju poziciju uvijek popunjava neka konkretna
imenica. Ta karakteristina pojedinost obiljeena prijedlonim akuzativom
moe predstavljati zaseban, odvojivi dio cjeline, ali i karakteristino svojstvo
koje se odnosi na oblik postojanja ili ispoljavanja, npr. bunar na toak, laa
na jedra, tap na izvlaenje, elektrana na vjetar, elektrana na sunevu energiju, orgulje na vodeni pogon. Autorica ovakvim konstrukcijama pripisuje
izvjesno posesivno znaenje, jer se unutar njih ostvaruje relacioni odnos posesivnog karaktera, zauzimajui ulogu posesuma prema centralnom pojmu
kao posesoru (Arsenijevi 2003b: 131), zatim izvjesnu instrumentalnost jer
se takvim akuzativom izrie sredstvo kojim se pokree ono to je obiljeeno
upravnim lanom (2003b: 132). No, ipak se u njihovoj semantikoj strukturi
primarno uoava nainska nijansa znaenja, budui da se istie nain funkcioniranja upravnoga pojma, to se istie kao njegovo inherentno svojstvo,
jer upotreba odreenog (esto neuobiajenog) sredstva utjee na sam kvalitet
radnje, odnosno na funkcioniranje pojma obiljeenog upravnim lanom, te se
takvo funkcioniranje moe okarakterizirati da je izvedeno na poseban nain
(Pali 2007: 31). Takva se karakteristina pojedinost uglavnom tie neivih
entiteta, a naroito se vezuje uz pojmove koji referiraju na graevinske objekte. Ovim konstrukcijama suprotstavljaju se one u kojima karakteristinu pojedinost upravnog pojma ini njegovo strukturno ustrojstvo, gdje se naglaava
sloenost cjeline od vie istih segmenata, npr. kua na tri sprata, drama u tri
ina. Pritom kvalifikativnost interferira sa kvantitativnou koja unosi i svoja
obiljeja distributivnosti.
5 Veina primjera kvalitativnog instrumentala bez dodatka implicira postojanje takvog dodatka (up. onaj s nosom onaj s velikim nosom, ovjek s bradom ovjek s bijelom / dugom
bradom, djevojica s trepavicama djevojica s dugim / lijepim trepavicama i sl.).
6 O akuzativnom atributu v. Arsenijevi 2003b: 131 i o lokativnom v. Batisti 1972: 194;
Minovi 1987: 143; Jahi Halilovi Pali 2000: 399.
134
136
Njihova se specifinost ogleda i u redovnom prisustvu prijedloga uz adverbijalnu rije kao i u posebnoj semantikoj strukturi koja implicira obavijest o odreenoj kvantifikaciji cjelokupnog svojstva to se pripisuje upravnome pojmu.8
U konanici, ovim smo radom eljeli ukazati na nekoliko strukturnih
modela supstantivnih sintagmi obiljeenih kvalitativnim znaenjem i istai da
se pored kvalitativnoga genitiva i instrumentala, to se tradicionalno izdvajaju
kao tipine forme iskazivanja navedenoga znaenja, javljaju i akuzativne i lokativne strukture s ovom znaenjskom jezgrom, te konstrukcije naroite vrste
s vezanim sintagmama kao zavisnim lanovima to su obiljeene kvantitativno-kvalitativnim znaenjem. Svaki pojedini konstrukcijski model, budui da
se esto istie njihova naporedna upotreba, ima specifinu semantiku strukturu s obzirom na temeljna padena znaenja u podlozi, s obzirom na znaenjska obiljeja upravnih i zavisnih lanova sintagme te na obiljeja prijedloga u
prijedlono-padenim konstrukcijama i prisutnost dopuna ili dodataka u okvirima razmatranih sintagmi. Stoga se ne moe i ne smije govoriti o boljim ili
loijim konstrukcijama s kvalitativnim znaenjem, nego o bogatstvu jezikih sredstava za iskazivanje naroitih svojstava upravnih pojmova u okviru
supstantivnih sintagmi u naem jeziku.
Literatura
Ani, Vladimir (197778), Prijedlono-padene sintagme s pridjevskim znaenjem,
Jezik XXV/1, Zagreb, 1318.
Arsenijevi, Nada (2003a), Akuzativ s predlogom u savremenom srpskom jeziku (I),
Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XLVI/1, Novi Sad, 107263.
Arsenijevi, Nada (2003b), Akuzativ s predlogom u savremenom srpskom jeziku
(II), Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XLVI/2, Novi Sad, 53
216.
Bari, E., M. Lonari, D. Mali, S. Pavei, M. Peti, V. Zeevi, M. Znika (1995),
Hrvatska gramatika, Zagreb, kolska knjiga
Batisti, Tatjana (1972), Lokativ u savremenom srpskohrvatskom knjievnom jeziku,
Beograd, Institut za srpskohrvatski jezik
Brabec, I., M. Hraste, S. ivkovi (1970), Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, Zagreb, kolska knjiga
Feleko, K. (1995), Znaenja i sintaksa srpskohrvatskog genitiva, Beograd, Vukova
zadubina, Novi Sad, Matica srpska, Beograd, Orfelin (prev. G. Jovanovi: Fe8 O ovim konstrukcijama v. u: Omerovi 2011: 184187.
137
UDK: 811.163.4*3'366'367
811.163.4*3'366.542
Halid BULI
142
144
146
148
lan supstantiv (npr. vokativ / ime / oblik) u obliku instrumentala. Isto se moe
ustvrditi i za nominativ uz glagol zvati.
9.4. Ipak, treba napomenuti da se reenica Ne volim kad me zove micamaco u povrinskoj strukturi ostvaruje samo s vokativom, bez ikakvih drugih
odreenja, i prosjean izvorni govornik ne bi je nikad upotrijebio s odreenjima poput vokativ / ime / oblik. Zato je potrebno ukazivati na mogunost upotrebe vokativa uz glagol zvati i u gramatikama, uz opise padea i na popisima
reeninih obrazaca, i u rjenicima valencije.
9.5. Osim uz glagol zvati, vokativ se moe pojaviti i u pratnji glagola
vikati kad on znai isto to i zvati. To znaenje glagola vikati obiljeeno je u
Rjeniku bosanskoga jezika (Halilovi Pali ehovi 2010: 1434) kao zastarjelo, a naveden je primjer viu ga Braco.
10. U vezi s vokativom i njegovim sintaksikim ponaanjem zanimljiv
je i glagol obraati se. Jedno znaenje tog glagola mora se dopuniti nainskim
adverbijalom:
On joj se obraa *(tako / imenom / sa kolegice).
U tom sluaju u nainskom znaenju ima i primjesa znaenja sredstva,
ali anafora oznaenih konstrukcija jasno je nainska (tako). U navedenom sluaju najzanimljivije je da se kao mogua dopuna, dakle lan reenine strukture, moe pojaviti vokativ s prijedlogom sa. U navedenom primjeru vokativ
se ne moe zamijeniti nominativom niti instrumentalom niti nekim prijedlono-padenim izrazom:
*On joj se obraa sa kolegica / kolegicom / pomou kolegice / neim...
Po naem miljenju, i ovdje treba traiti porijeklo vokativne konstrukcije u instrumentalnoj konstrukciji u dubinskoj strukturi reenice. Tome u prilog
govori i sam prijedlog sa. Poznato je da se uz vokativ i nominativ prijedlozi ne
upotrebljavaju, a tome ovaj primjer naizgled prkosi. Meutim, moemo to protumaiti kao primjer analitike deklinacije, u kojem je oblik vokativa upotrijebljen kao neka indeklinabilna, okamenjema jedinica, a prijedlog sa slui da
tom obliku doda instrumentalno znaenje.3 Ovdje moemo shvatiti pojavu pri3 Usp.: Predlozi mogu da slue ne samo za konkretizovanje padenog znaenja (u okviru
predloko-padene konstrukcije), nego i za tzv. analitiku deklinaciju, tj. za obeleavanje
149
Izvori
Kadi, Read (1969), Mevlud, 2. izdanje, Vrhovno islamsko starjeinstvo u SFRJ, Sarajevo
Kujovi, Asmir (2002), Ko je zgazio gospou Mjesec, 3. izdanje, Vrijeme, Zenica
Kulenovi, Tvrtko (1994), Istorija bolesti, Bosanska knjiga, Sarajevo
Maglajli, Munib, ur. (1990), Pjesme o Muji Hrnjici, Meihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Sui, Dervi (1991), Pobune, Svjetlost, Sarajevo
Literatura
Bari, Eugenija, Mijo Lonari, Dragica Mali, Slavko Pavei, Mirko Peti, Vesna
Zeevi, Marija Znika (1997), Hrvatska gramatika, II. promijenjeno izdanje,
kolska knjiga, Zagreb
Brabec, Ivan, Mate Hraste, Sreten ivkovi (1966), Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb
Brozovi, Dalibor (1976), O suvremenoj morfolokoj normi hrvatskoga jezinog
standarda i o morfolokim znaajkama standardne novotokavtine uope (1.
dio), Jezik XXIV/1, 112
Buli, Halid (2010), Glagolske sintagme s adverbijalnim dopunama u bosanskom jeziku, magistarski rad u rukopisu, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo
Buli, Halid (2011), Iz morfologije i sintakse savremenog bosanskog jezika, Slavistiki komitet, Sarajevo
Buli, Halid (2011a), Dopune gramatikom opisu bosanskog jezika, Nova kola
VI/56, Pedagoki zavod Tuzlanskog kantona, Tuzla, 193198
znaenja koje se normalno iskazuje padeom bez predloga. Tu se najee radi o upotrebi
predloga s(a) za obeleavanje instrumentalnog znaenja (koje se inae obeleava instrumentalom bez predloga) kod nepromenljivih partitivnih sintagmi; up. posluio se renicima/: sa pet renika, sa nekoliko renika (Stanoji Popovi 2004: 292).
150
151
152
UDK: 811.163.4*3'36
Ismail PALI
1. Modalnost je u jeziku izuzetno sloena i razuena gramatika, semantika i pragmatika kategorija. Iako je kao takva ve dugo sastavni dio
opisa gramatikoga sistema svakoga jezika, daleko je, naalost, od toga da
bude jasno odreena.1 Na takav zakljuak navodi nas ak i letimian uvid u
teorijska promiljanja modalnosti. Razliite definicije koje su esto meusobno teko spojive, vrlo raznovrsne klasifikacije i potklasifikacije, terminoloka
neujednaenost i isprepletenost jesu glavni problemi pri pokuaju odreenja
i opisa ove kategorije. Kad se tome dodaju bogati sistemi jezikih jedinica
kojima se izraava modalnost (modalni glagoli, modalne estice, modalni pri1 O razliitoj upotrebi termina modus/nain v. Pali (2007: 9-12).
153
154
stvara dodatne tekoe.4 Najee izdvajane vrste jesu: (1) aletika modalnost
(von Wright 1951; Rescher 1968), (2) epistemika modalnost (von Wright 1951;
Rescher 1968; Lyons 1977; Hundt 2003), (3) deontika modalnost (von Wright
1951; Rescher 1968; Lyons 1977; Hundt 2003), (4) egzistencijalna modalnost
(von Wright 1951), (5) dinamika ili dispozicionalna modalnost (Palmer 1990;
Hundt 2003), volitivna ili buletika ili bulemika modalnost (Rescher 1968;
Palmer 1990; Diewald 1999), (6) temporalna modalnost (Rescher 1968), (7)
evaluativna modalnost (Rescher 1968), (8) kauzalna modalnost (Rescher
1968), (9) kondicionalna modalnost (Rescher 1968), (10) subjektivna ili subjektivno orijentirana modalnost (Lyons 1977; Palmer 1990), (11) objektivna
ili neutralna ili cirkumstancijalna modalnost (Lyons 1977; Palmer 1990).
Iz navedenoga pregleda moe se zakljuiti da su posebno stabilne kategorije epistemika i deontika modalnost. Palmer (2001: 8-10) napokon razlikuje dvije vrste modalnosti koje naziva propozicijska modalnost (propositional
modality) i dogaajna modalnost (event modality). Prvu sainjavaju sistemi
epistemike i evidencijalne (dokazne) modalnosti kao njezini glavni tipovi,
a drugu sistemi deontike i dinamike modalnosti takoer kao glavni tipovi.
Razlike objanjava ovako: Ukratko, epistemika i evidencijalna modalnost
tiu se govornikova stava prema istinosnoj vrijednosti ili injeninom statusu
propozicije (propozicijska modalnost). Suprotno tome, deontika i dinamika
modalnost upuuju na dogaaje koji nisu aktualizirani, dogaaje koji se nisu
desili, ve su samo mogui (dogaajna modalnost). I dalje: ...epistemikom
modalnou govornici izriu svoje sudove o injeninom statusu propozicije,
dok evidencijalnom modalnou oni ukazuju na dokaz koji imaju za taj injenini status (Palmer 2001: 8). Slino tome, i izmeu druga dva sistema modalnosti moe se uspostaviti razlika, a ona se, najjednostavnije reeno, ogleda
u tome to kod deontike modalnosti uvjetujui inioci jesu vanjski u odnosu
na relevantnog pojedinca, dok su kod dinamike modalnosti oni unutarnji
(Palmer 2001: 9). Opisano shvaanje epistemike modalnosti kao znanja o
istinitosti sadraja propozicije ili stupnja uvjerenosti u istinitost propozicije
prihvaa se i u ovome radu. Ono je usvojeno i kod ostalih autora koji su ovdje
ve spomenuti, ali takoer i kod drugih, npr. Boyd Thorne (1969), Halliday
(1970), Kratzer (1991), Leiss (2002), Lambrecht (2009) i dr. Dakle, epistemika
modalnost sastoji se u signaliziranju govornikova znanja (suda, stava) o injeninom statusu onoga to se tvrdi (tvrdnje, propozicije). Govornikova procjena
4 Vrlo dobar pregled s iscrpnim komentarima daje Zveki-Duanovi (2011: 62-90), koja na
koncu dolazi do tri osnovna tipa modalnosti: epistemike, motivacione i evaluativne.
155
156
157
Neverbalni
Vokalni
Neverb. zvu. signali
(npr. smijeh)
Nevokalni
Geste, mimika i dr.
Gramatikalizirani leksiki
Rijei (glagoli i pridjevi) i skupovi rijei
Prozodijski (fonoloki, suprasegmentalni)
Naglasak
Intonacija
Intenzitet
Iako su neverbalni operatori bez ikakve sumnje vrlo frekventni, obini
i tipini prije svega za govorni jezik, oni zbog bitno irega teorijskog pristupa koji bi, izmeu ostaloga, morao ukljuiti i pragmatike parametre koji su
neophodni za njihovu analizu, ovdje naalost nee moi biti razmatrani. Isto
vrijedi i za prozodijske, koji takoer zahtijevaju posebnu panju i pristup. Ovdje emo se, dakle, usredotoiti na gramatike i gramatikalizirane leksike
operatore epistemike modalnosti.
Kad su glagolski oblici kao epistemiki operatori posrijedi, od kljune
je vanosti razumjeti da se njihova modalnost signalizira samim gramatikim
oblikom punoznanih glagola, a ne njihovim leksikim znaenjem. Epistemikomodalna upotreba glagolskih oblika u bosanskome jeziku moe se sa sigurnou posvjedoiti za njih pet, i to: futur I, prezent, perfekt, aorist i futur II.7
7 Neki gramatiari (npr. Stevanovi 1979: 714) smatraju da se za obiljeavanje epistemike
modalnosti (tanije stupnja govornikova uvjerenja u ostvarenje sadraja reenice) koristi
i potencijal. Takav stav naelno podrava i Trbojevi-Miloevi (2004: 147-151), iako uz
stanovitu ogradu da ako izuzmemo epistemiku modalnost u irem smislu (kao epistemiku distancu kojom se odlikuje svaki hipotetini sud), epistemiku modalnost u uem
smislu izraavaju samo oni primeri gde je oblik potencijala u harmoninoj kombinaciji sa
nekim drugim sredstvom za epistemiku modalizaciju. Meni se ini da je ova ograda, za
koju drim da je sasvim na mjestu, zapravo definitivna potvrda neopravdanosti ubrajanja
158
Futur I kako s pravom primjeuje Trbojevi-Miloevi (2004: 139), suprotstavljajui se miljenju veine domaih gramatiara opravdano je ubrojiti u
glagolske naine, a ne u glagolska vremena.8 On se, naime, dosljedno koristi
za obiljeavanje modalnosti, a sasvim obino i epistemike, jer izrie radnju
koja jo nije realizovana, ne postoje nikakve objektivne garancije da e se ona
izvriti, postoji samo lino uverenje govornika ili subjekta u izvesnost obistinjenja radnje iskazane glagolom koja predstavlja propozicioni sadraj, dakle,
propoziciju. Tako upotrijebljen futur I susreemo u reenicama: Danas u
umrijeti od posla; Bit ete vi na sigurnome!, ili u primjerima tzv. gnomskoga
futura I: Prazna puka nee opaliti; Dok je lea, bit e i samara!, koji zadobija epistemikomodalnu vrijednost zahvaljujui tome to se njime obiljeena
radnja protee na svako vrijeme, te se stoga interpretira kao sasvim sigurna,
izvjesna. Potpuno isto vrijedi i za pojedine primjere gnomskoga prezenta, npr.:
Vrana vrani oiju ne vadi; Iver ne pada daleko od klade. Osim gnomske, tj.
svevremenske, nesvreni prezent moe se upotrijebiti i za obiljeavanje sasvim
izvjesne budunosti, zbog ega prirodno nosi epistemikomodalnu vrijednost,
kao u reenicama: Samo se ti skanjuj; ona se sutra udaje!; Ne brinite, on dolazi na elo preduzea i sl. S takvom upotrebom prezenta apsolutno se podudara
i upotreba aorista za izvjesnu budunost (ob. u kontekstima pogodbe), kao u
primjerima: Pomozite, uguismo se!; Daj mi komad hljeba, umrijeh od gladi; Nita ne pomae stradasmo!, te, u istome znaenju, upotreba svrenoga
perfekta, npr.: Sutra smo poginuli na ovom poslu!; Ve smo izgubili sutranju
utakmicu! Napokon, istaknuta epistemika modalnost futura II biljei se u njegovoj (dodue rijetkoj i naroitoj) samostalnoj upotrebi, npr.: Da ne bude on na
kraju ispao lopov?!; Da ne bude ti sutra bila kriva za sve?!9
potencijala u gramatika sredstva izraavanja epistemike modalnosti kako se ona u ovom
radu razumijeva.
8 Naime, u domaim gramatikama uobiajena je podjela linih glagolskih oblika na vremenske ili glagolska vremena i nainske ili glagolske naine (usp. Stevanovi 1979:
572, 700; Jahi Halilovi Pali 2000: 264; Sili Pranjkovi 2005: 191-196), pri emu se
futur I (a tako i futur II) svrstavaju meu vremena, a ne naine.
9 Epistemiku upotrebu futura II Trbojevi-Miloevi (2004: 144-145) identificira i u tzv.
protaznom dijelu zavisnosloene reenice s pogodbenom klauzom. Meni se, ipak, ini da
epistemika modalnost, koja je bez sumnje tu prisutna, ne potjee od futura II, nego od
cijele pogodbene situacije, tj. veze protaze s apodozom (o emu e ovdje biti rijei kasnije).
Zbog toga je, po mome miljenju bar, jednaka epistemikomodalna vrijednost reenica Ako
sutra bude padala kia, propast e nam priredba na otvorenom (s futurom II) i Ako sutra
pada/uspada/padne kia, propast e nam priredba na otvorenom (s prezentom), to uostalom u konanici priznaje i Trbojevi-Miloevi.
159
Kad je o modalnim glagolima rije, u bosnistici postoji mnogo nejasnoa najprije u pogledu njihova definiranja, a potom i njihova inventara te
klasificiranja.10 Samim svojim nazivom ova kategorija nepunoznanih glagola sugerira modalnost, ali bez naznake njezina tipa. U spomenutoj kontrastivnoj studiji Trbojevi-Miloevi (2004: 56) izdvaja ukupno est modalnih
glagola kojima priznaje epistemiku upotrebu u bosanskome jeziku, i to dva
meu njima morati i moi koji su centralni nosioci epistemikog znaenja, i dodatna etiri trebati, smjeti, htjeti i umjeti koje naziva epistemikim perifernim modalima. Inae, modalni glagoli bez ikakve sumnje
predstavljaju centralne i najvanije epistemike operatore (a takoer i operatore drugih tipova modalnosti) u svakome jeziku koji ih posjeduje; oni su u
najviem stupnju obiljeeni eksplicitnom modalnou, koja je ako se tako
moe kazati podrana i gramatiki i leksiki, jer se radi o rijeima ije je
gramatiko znaenje vrlo prozirno i itljivo iz njihovih leksikih morfema.
Prema mojim saznanjima, epistemika upotreba u bosanskome jeziku svojstvena je za ukupno sedam modalnih glagola, i to za glagole: morati, moi,
smjeti, trebati, znati, umjeti i biti. Modalni glagoli kao operatori epistemike
modalnosti naelno mogu biti upotrijebljeni:
1) bezlino (tipino u antesubjekatskom poloaju); tad su semantiki
prozirni, nedvosmisleni, kao u primjeru: Mora da je (on) jako hrabar i
2) lino (tipino u postsubjekatskom poloaju); tad su semantiki manje
prozirni, ob. potencijalno dvosmisleni, kao u reenici: (On) mora biti jako hrabar, za koju je mogue pretpostaviti dvostruku interpretaciju: (1) epistemiku:
Mora biti da je jako hrabar i (2) neepistemiku (deontiku): Obaveza mu je
biti jako hrabar.
Kao epistemiki operatori modalni glagoli u bosanskome jeziku dolaze
u oblicima:
1) prezenta, perfekta (iznimno futura I); sa zadranim epistemikim
statusom propozicije (modal + propozicija), kao u primjeru: Mora da je utakmica zavrena i
2) potencijala I; s oslabljenim epistemikim statusom propozicije (modal + modal + propozicija), kao u primjeru: Moralo bi biti da je utakmica
zavrena.
Slabljenje epistemikog statusa propozicije odnosi se na niu (pre)kategorizaciju suda na epistemikoj skali pri kojoj jaki sud (potpuno sam uvjeren da...) postaje relativno jaki sud (prilino sam uvjeren da...).
10 ire o tome v. Pranjkovi (2013: 186-194).
160
Modalne estice specijalizirana su gramatika sredstva za izricanje epistemike modalnosti. Kao epistemiki operatori one su najslinije modalnim
glagolima jer je u njih, kao i u modalnih glagola, modalnost podrana i gramatiki i leksiki. Stoga se i one, kao i modalni glagoli, ubrajaju u centralne jedinice ove vrste. Ipak, u odnosu na modalne glagole, modalne estice u manjem
su stupnju gramatikalizirane. One su kud i kamo znaenjski transparentnije
od modalnih glagola, te naelno ne doputaju epistemike i neepistemike interpretacije istih iskaza. Priroeno im je gradiranje na epistemikoj skali. Bosanski jezik raspolae bogatim i raznovrsnim fondom modalnih estica gotovo
na svakoj razini epistemike skale modalnosti (npr. sigurno, svakako, nikako,
nipoto, po svoj prilici, vjerovatno, moda, teko itd.).
Osnovna sluba pojaajnih estica bez sumnje je modalna. Njihova
upotreba rezultat je govornikove namjere i potrebe da sa svoje take gledita
prosudi, kvalificira i komentira sadraj propozicije, tj. da taj sadraj postavi u
stanovitu relaciju bilo prema okolnostima i kontekstu bilo prema svome vlastitom znanju i iskustvu. Stoga postoje dobri razlozi da se pojaajne estice
smatraju podvrstom modalnih estica. Ipak, one su ovdje izdvojene kao poseban operator epistemike modalnosti iz dva osnovna razloga. Najprije, one se
razlikuju od estica koje ovdje nazivamo modalnima (u uem smislu) time to
su potpuno gramatikalizirane, tj. to njihova modalnost nije podrana leksiki.
Osim toga (i zbog toga), pojaajne estice kao epistemiki operatori mogu se
upotrebljavati samostalno (kao u reenici: Pa nije ti on to kazao!), ali se takoer mogu kombinirati s modalnima (kao u reenici: Pa sigurno ti on to nije
kazao!), pojaavajui na taj nain njihovu epistemiku operativnost.
Prezentativne estice (evo, eto, eno, gle, vidi i dr.) srodne su pojaajnima
i u visokom su stupnju gramatikalizirane. Posebnim operatorom epistemike
modalnosti ovdje ih smatramo zbog njihove specijaliziranosti za obiljeavanje
pojedinih epistemikih naina (v. u poglavlju 4). Osim te njihove samostalne
upotrebe, susreu se esto i u kombinaciji s pojaajnim i modalnim esticama,
ne gubei pritom nita od epistemikog statusa koji imaju i kad su u samostalnoj upotrebi (usp., npr., reenice: Eto, to ti se osvetilo! i Pa eto, to ti se osvetilo!; Eto, to ti se oigledno osvetilo!, u kojima je jednako ouvano ekspektivno
znaenje).
Upitne reenice sasvim oigledno signaliziraju govornikovo neznanje o
injeninom statusu propozicije i njegov zahtjev da o tome bude obavijeten.
Stoga je jasno da svaka upitna reenica (ukljuujui i retorikoupitne) nosi
epistemiku modalnost. Strogo govorei, kao epistemiki operatori u upitnim
reenicama pojavljuju se upitne estice, upitni prilozi i upitne zamjenice.
161
162
163
4.2. Nain pitanja (interogativ) moe se nazvati i nainom traenja obavijesti, tj. nainom zauzimanja stava. Njime se signalizira govornikovo neznanje o injeninom stanju propozicije i njegova namjera da stekne takvo
znanje. Semantika matrica interogativa jeste: Ne znam, a zanima me da li je
P injenica. Interogativ se izraava upitnim reenicama.
U epistemikom smislu, postoje dvije razliite pozicije govornika koji
trai obavijest. Prva je ona u kojoj govornik ne posjeduje nikakvo znanje o
stanju stvari i zahtijeva da bude obavijeten. Tad se on koristi interogativom u
svrhu provjere istinitosti propozicije bez pretpostavke, npr.:
Da li je on tvoj brat?
Jesu li oni doli?
Druga je pozicija govornika koji pretpostavlja, ali nije siguran kakvo je
stanje stvari, te se koristi interogativom kako bi provjerio istinitost pretpostavke, kao u reenicama:
On je tvoj brat, zar ne?
Oni nisu doli, jesu li?
Na epistemikoj skali uvjerenosti interogativi bez pretpostavke stoje na
istoj, neutralnoj poziciji kao i deklarativi, dok interogativi s pretpostavkom
stoje na vrlo visokoj razini.
4.3. Nainom zakljuka (deduktivom) iznosi se stav govornika o tome
da je propozicija po svemu sudei istinita. Govornik to tvrdi na temelju spoznaje da postoji prirodna kauzalna veza izmeu njemu poznatoga uzroka i
sadraja propozicije koji funkcionira kao njegova posljedica. Semantika matrica deduktiva jeste: (Prema tome kako stvari u takvim prilikama redovno
stoje) potpuno sam uvjeren da je P injenica. Po svojoj epistemikoj vrijednosti deduktivi pripadaju jakim (kategorikim) sudovima. Njihov je poloaj na
epistemikoj skali krajnje visok.
Od svih epistemikih naina deduktiv posjeduje najraznovrsnije modalne operatore, i to: futur I, prezent, aorist, perfekt, modalne glagole, pojaajne
estice, modalne estice i modalne pridjeve.
Epistemika upotreba futura I, prezenta, aorista i perfekta u cijelosti
pripada polju deduktiva. Kako je ve objanjeno u t. 3, rije je o vrlo plodnoj
epistemikomodalnoj upotrebi futura I (a-b), zatim prezenta, perfekta i aorista
165
169
takvim prilikama ponekad stoje) doputam da je P injenica. Po svome epistemikom statusu spekulativi su slabiji sudovi i njihov je poloaj na epistemikoj
skali srednje nizak.
Sistem modalnih operatora spekulativa izuzetno je bogat i razuen, a
ine ga futur II, modalni glagoli, modalne estice, pogodbene klauze i modalni pridjevi.
Epistemikomodalna upotreba futura II ve je spomenuta i kratko komentirana u t. 3. Ovdje jo treba kazati da ona u cijelosti pripada podruju
naina mogunosti (spekulativa), o emu svjedoe i sljedei primjeri:
Da ne bude bila skuplja pita od tepsije?!
Da ne budemo svjedoili i ono to nismo vidjeli?!
Od svih epistemikih naina u bosanskome jeziku spekulativ ima najvie modalnih glagola. Naime, kao njegovi operatori funkcionira njih est: moi,
smjeti, htjeti, umjeti, znati i morati. U ovoj ulozi jedino se ne upotrebljava
modalni glagol biti.
Glagol moi pojavljuje se u svim opisanim oblikim i konstrukcijskim
tipovima epistemikih iskaza s modalnim glagolima kao operatorima, npr.:
Umirila se; moe biti da spava.
uje se galama; moglo je doi do tunjave.
Nestalo je struje; moglo bi biti da je kvar.
Nau odanost mogu tumaiti kao neprijateljstvo.
Nisam ga podsjetio; mogao je to i zaboraviti.
Neto ga probada; mogli bi biti bubrezi.
Glagol smjeti u ovoj ulozi upotrebljava se dosta rijetko, i to onda kad
ima semantiku vrijednost moi, biti mogue i kad je obino praen prilonim modifikatorom sa znaenjem slabe frekvencije, koji mu dodatno verificira
znaenje, kao u primjerima:
I puka ponekad smije slagati.
I ja pokatkad smijem biti ljut.
Glagoli htjeti, umjeti, znati kao operatori spekulativa veinom dolaze
kao konkuretne jedinice u linom obliku prezenta, npr.:
170
172
Naglaenu dubitativnu epistemiku vrijednost imaju estice vraga, avla i sl. u usklinim reenicama kakve su:
Vraga ti je on prijatelj!
avla je on uspjean!
a slino vrijedi i za poestieni spoj rijei daj boe, kao u primjeru: Niko o
njima ve dugo nita nije uo; daj boe da su ivi.
U okvirima dubitativa mogu biti opisivani i odrini iskazi (takoer ob.
usklini) s modalnim esticama valjda, zar i poestienim spojem ne daj boe, npr.:
Nije valjda otiao?
Nije zar lud!
Nije, ne daj boe, umro!
Njima se izraava govornikova nada da sadraj propozicije nije istinit, to
se moe interpretirati i kao njegova sumnja u istinitost tog sadraja. Treba,
meutim, imati na umu da se ovakvim iskazima moe izricati i govornikova
spoznaja da je injenino stanje propozicije suprotno njegovom prethodnom
oekivanju; u tom bi ih sluaju trebalo opisivati unutar nonekspektiva (v. t. 4.8.).
Na koncu, kao operator epistemikog naina sumnje pojavljuje se i pogodbena klauza, i to jedan njezin poseban tip. Rije je o zavisnoj klauzi s
veznikom ako i predikatom u obliku prezenta ili perfekta (najee) kojom se
izrie tvrdnja koja je govorniku (obino upravo, neposredno prije) saopena,
ili je s njom upoznat, a s kojom se on ne slae. Svoju sumnju u njezinu istinitost
izrie tako to postulira pogodbenu situaciju u kojoj pretpostavljeni uzrok sasvim oigledno ne odgovara navedenoj posljedici. Dakle, neistinitost propozicije uzroka dokazuje se neodgovarajuom posljedicom14, kao u reenicama:
Ako ga ne voli, zato si stalno s njim?
Ako je ovo bilo dobro, onda nita na svijetu nije loe!
4.7. Nain ispunjenog oekivanja (ekspektiv) izrie govornikovu potvrdu
da injenino stanje propozicije odgovara njegovom prethodnom znanju. Semantika matrica ekspektiva jeste: P je injenica, a ja sam upravo tako i mislio.
Operatori ekspektiva u bosanskome jeziku jesu estice, i to prezentativne, modalne i pojaajne.
14 Zbog opisanih semantikih odnosa ovakva vrsta sloenih reenica mogla bi biti razmatrana
i kao sloena reenica s uzronom zavisnom klauzom.
173
174
Pa on je jo ovdje!
Ta nita se promijenilo nije!
Daj, ne vjeruje u to!
Ma daj, ona ti se svia!
Ma nemoj, sve su to sami uradili!
Funkciju ekspektivnog operatora imaju i pojaajne estice boe, ovjee
ili poestieni spojevi boe moj, ovjee boiji i sl. u primjerima:
Boe, svi su tu!
Boe moj, nita se promijenilo nije!
ovjee, ovdje i dalje vlada haos!
U modalne moe se ubrojiti estica udo, kojoj moe biti dodana neka
pojaajna, ob. e, ma, pa (e udo, ma udo, pa udo), npr.:
(E) udo se on tebe sjetio!
(Pa) udo si se javio!
Napokon, prezentativnim esticama u ulozi operatora nonekspektiva
mogu se smatrati estice gle, vidi i uj (i pojaano e uj, ma uj), kao u primjerima:
Gle, oni jo rade!
Vidi, ti si tu!
(E) uj, on doao!
4.9. Nainom vlastite tvrdnje (asertivom) oznaava se da je izvor dokaza za istinitost propozicije govornikovo znanje, spoznaja, svijest, iskustvo.
Semantika matrica asertiva jeste: (Prema tome to ja znam /vidim, ujem.../),
tvrdim da je P injenica. Po epistemikom statusu asertivi spadaju u srednje
jake sudove jer govornik istinitost svoga suda ograniava na vlastitu spoznaju,
ime zapravo, ograujui se, doputa moguu neistinitost.
U ulozi operatora asertiva u bosanskome jeziku pojavljuju se modalne
estice, gramatikalizirani glagoli autoriziranoga tvrenja te gramatikalizirani
glagoli percepcije.
Status modalnih estica dobijaju tipizirani spojevi rijei sa znaenjem
kriterija ogranienog na stav govornika, kao to su: po/prema mome miljenju,
175
U epistemike operatore kvotativa ubrajaju se modalne estice te razliiti oblici signaliziranja navoda (citata).
Kad je rije o modalnim esticama ove vrste, one su nastale gramatikaliziranjem tipiziranih spojeva rijei, ob. s glagolima saopavanja i primanja
obavijesti, kakvi su: citiram/navodim, citat/navod, kraj citata/navoda, kako
se navodi, navodi se, prema navodima, prema rijeima (...), kau, kako kau,
kako obavjetavaju (...), kako izvjetvaju (...), ujem, kako ujem i dr.:
To je, citiram, zloinaka udruga.
On je, kako se navodi, glavni krivac.
Oni, prema navodima, ve dugo meusobno sarauju.
Na drugom kraju zemlje, ujem, izbili su neredi.
Znakovi signaliziranje navoda (citata) takoer funkcioniraju kao operatori kvotativa. U pismu su to navodni znaci, a u govoru neverbalni znaci (ob.
dva pokreta kaiprsta i srednjeg prsta ruku prema dolje), npr.:
Optueni se izjasnio: Nisam kriv.
Uhapsili su tog dounika.
5. U ovom radu pokuao sam ponuditi teorijski okvir i praktini postupak opisa epistemikomodalnih iskaza u bosanskome jeziku, a potencijalno
i u drugim jezicima. Epistemiku modalnost definiram u znaenju koje joj
uglavnom pripisuje veina autora (posebno Palmer 2001), tj. kao signaliziranje govornikova znanja (suda, stava) o injeninom statusu onoga to se tvrdi
(tvrdnje, propozicije). Razumijevam je u uem smislu i u irem smislu. Za opis
epistemike modalnosti u uem smislu znaajna su tri parametra: (1) da li je
propozicija istinita ili nije; (2) ako je istinita, kolika je govornikova uvjerenost
u njezinu istinitost i (3) u kakvim odnosima istinitost/neistinitost propozicije stoji s prethodnim znanjem govornika. Za opis epistemike modalnosti u
irem smislu dodaju se jo dva parametra koja se tiu dokaza o injeninom
statusu propozicije, tj. da li je taj dokaz (1) u znanju i svijesti govornika i (2)
izvan svijesti i znanja govornika. Epistemika modalnost jeste potkategorija
gramatike kategorije modalnosti. Kao takva ona nuno podrazumijeva postojanje specijaliziranih formalnih sredstava kojima se izrie. Takva sredstva jesu
vanjski modifikatori propozicija, i ovdje se nazivaju operatorima epistemike
modalnosti. Oni se dijele na verbalne i neverbalne.
177
Kombinirajui kriterije koje su s jedne strane inili pet predloenih parametara za opis, a s druge postojanje formalnih jedinica izraavanja (operatora), ustanovio sam pojam epistemiki nain, kojim se koristim da oznaim
razliite vrste stava ili uvjerenja koje govornik, koristei se operatorima epistemike modalnosti, eksplicitno izrie o injeninom statusu glavne tvrdnje
ili propozicije. Utvrdio sam da u bosanskome jeziku postoji najmanje deset
epistemikih naina, i to: (1) nain uzdranog stava (deklarativ), (2) nain
pitanja (interogativ), (3) nain zakljuka (deduktiv), (4) nain pretpostavke
(asumptiv), (5) nain mogunosti (spekulativ), (6) nain sumnje (dubitativ),
(7) nain ispunjenog oekivanja (ekspektiv), (8) nain neispunjenog oekivanja (nonekspektiv), (9) nain vlastite tvrdnje (asertiv) i (10) nain tue tvrdnje
(kvotativ). Sistem ovih naina moe se podijeliti u etiri podsistema: prvi bi
inili deklarativ i interogativ, drugi deduktiv, asumptiv, spekulativ i dubitativ, trei ekspektiv i nonekspektiv, a etvrti asertiv i kvotativ. Deklarativ
i interogativ karakteristini su po tome to su tzv. apsolutni epistemiki naini, u kojima je vrijednost sudova neutralna na epistemikoj skali. Suprotno
tome, deduktiv, asumptiv, spekulativ i dubitativ jesu tzv. relativni epistemiki naini, s inherentnim svojstvom mjerljivosti na epistemikoj skali. Meu
njima tri prva (deduktiv, asumptiv i spekulativ) izdvajaju se time da jedini od
svih epistemikih naina koriste modalne glagole kao operatore. Trea podskupina (ekspektiv i nonekspektiv) ukljuuje izravno referiranje na prethodno
znanje govornika o injeninom statusu propozicije, a etvrta (asertiv i kvotativ) poiva na kriteriju izvora znanja o injeninom statusu propozicije, tj.
predstavlja epistemike naine u irem smislu.
Zakljuno se moe kazati da je u bosanskome jeziku epistemiki modus
izuzetno razvijena kategorija, to je i sasvim oekivano. Model njezina opisa
predloen u ovome radu svakako je jedan od moguih, a meni se ini i najprimjerenijim.
Literatura
Boyd, J. i J. P. Thorne (1969), The semantics of modal verbs, u: Journal of Linguistics, 5, 57-74.
Conrad, Rudi (1985), Lexikon der Sprachwissenschaftlicher Termini, Leipzig: VEB
Bibliographisches Institut
Diewald, Gabriele (1999), Die Modalverben im Deutschen, Tbingen: Niemeyer
Halliday, Michael (1970), Functional diversity in language as seen from a consideration of modality and mood in English, u: Foundations of Language, 6,
322-361
178
tive), (8) the mood of non-fulfilled expectation (non-expective), (9) the mood
of the own assertion (assertive) (10) the mood of somebody else's assertion
(quotative).
Key words: speaker, proposition, speaker's opinion about the factual
status of proposition, epistemic modality, operators of epistemic modality,
epistemic moods
181
UDK: 81'34
Mirjana POPOVI
Uvod
Razliite upotrebe jezika uvele su, dakle, lingvistiku govora u prostore
nove retorike i stilistike, s obzirom na znaaj koji se pridaje sociolokom i
psiholokom pristupu fenomenu govora. Koliko se lingvistika time udaljava
od poetnih definicija govora, zavisi od komunikacije, strategija i planiranja
u okviru pojedinih naunih disciplina, zato se moe rei da je novi pojmovnik lingvistike govora eufemistiki po prirodi stvari i zahtijeva preciznost i
sistematizaciju pojmova na nivou diskursa kojem pripada kao konkretan oblik
jezike djelatnosti.
Govorna kompetencija priblino odgovara relativno novijem terminu
komunikativna kompetencija, koja podrazumijeva integralno znanje koda,
okruenja i vjetina govora. Lingvistiki okvir svakako je teorijski proiren u
odnosu na tradicionalne pristupe govoru, mada su pojmovi i dalje distribuirani u sistemskim relacijama svih nivoa na kojima funkcioniraju. Kada se radi
o inoviranim i novim pojmovima lingvistike govora, potrebno je vie nego
ranije naglasiti podruje upotrebe i cilj komunikacije jer vie nauka sa svog
stajalita doprinosi analitikom prouavanju govora.
182
Semiologija govora
Prije svega potrebno je sagledati i preciznije odrediti upotrebu razliitih
naziva kakvi su nomenklatura, registar, rjenik i struni termini. U filolokoj
praksi koristi se navedeni pojmovnik s obzirom na obuhvat i svrhu istraivanja unutar naunih i strunih oblasti. Tako je u Enciklopedijskom rjeniku
lingvistikih naziva pod odrednicom terminologija navedena definicija O. S.
Ahmanove:
Terminologija danoga znanstvenog podruja nije naprosto popis termina nego je to i semioloko izraavanje odreenog sustava pojmova
koji, sa svoje strane, odraava odreen znanstveni pogled na svijet.
Stoga, premda tumaenje stanovitog termina esto doputa znaajna
razilaenja meu predstavnicima razliitih lingvistikih pravaca, to ne
iskljuuje u pravilu takvih odreivanja koja bi proizlazila iz bitnih karakteristika oznaene pojave. (Simeon 1969: 607)
U citiranoj odrednici nalazi se i miljenje . Vandrijesa, koji ukazuje na
probleme katalogiziranja rijei i definiranja njihovog znaenja:
[] jezikoslovci ne smiju davati svojemu rjeniku onu strogost, kakova
se nalazi u rjeniku fizikih ili kemijskih znanosti; lingvistiki su pojmovi elastini i sadre stanoviti postotak priblinosti. (Simeon 1969: 608)
Moemo jo dodati da Vandrijes u svojoj knjizi Govor. Lingvistiki
uvod u istoriju, napisanoj oko 1914. godine, dakle prije Opte lingvistike
F. de Sosira, izlae svoju tipologiju govora uoavajui njegove emocionalne i
ekspresivne vrijednosti:
Najoptija definicija govora mogla bi biti sledea: govor je sistem znakova... meu raznim moguim govorima postoji jedan koji prevazilazi
sve ostale raznovrsnou sredstava za izraavanje kojima raspolae: to
je auditivni govor, koji se jo naziva i jezikim ili artikulisanim govorom.
[] Kod svih naroda, manje-vie, gest pojaava izgovorenu re, a u isto
vreme izraz lica i glas odraavaju oseanja i misli. (Vandrijes 1998: 15)
Artikulisani govor prati, odnosno dopunjuje vizualni govor i gestikulacija. Predmetni registar u pomenutoj knjizi upuuje na funkcionalan koncept
lingvistike govora, koji sabira znanje o jeziku prethodnih epoha a ujedno definira novi prostor istraivanja govorne djelatnosti, koja je, po njegovom sudu,
sinteza logike, afektivne i podsticajne uloge govora. S obzirom na uticaj epi183
stemologije i logike u tom vremenu, moemo primijetiti da Vandrijes sagledava fenomen govora u tradiciji francuske filologije, koja naglaava socijalnu
stranu jezika:
Govor, koji je drutena pojava u pravom smislu rei, proizlazi iz drutvenih dodira. On je postao jedna od najjaih veza za povezivanje
drutava i svoj razvoj duguje upravo postojanju drutvene grupe. (Vandrijes 1998: 18)
Treba rei da ni tada nije zanemarivan psiholoki aspekt jezika i glavni
pojam u percepciji govora su ve istaknute verbalne slike. Isticano je da se
prvobitni govorni in sastoji u tome da se znaku odredi simbolika vrijednost. Tako je semiologija znaka uslovila analitiki pristup logikom govoru a
stilistiki pristup izraajnom govoru. Psiholoka istraivanja jezika povezuju
intelektualni, afektivni i podsticajni tip govora u procesu stvaranja i percepciji
akustike slike. Kognitivna psihologija skoro vijek kasnije slijedi semiologiju
govora u vezi s odnosom miljenja i govora preko pojmova kakvi su mentalni
leksikon i asocijacije (Kosti 2004: 102). Druga, ontoloki usmjerena kola
inaugurira teoriju govornih inova u duhu nove retorike. Kognitivni i retoriki
doprinosi u inoviranju pojmovnika lingvistike govora vide se i u pojaanom
interesu za komunikativnu i stilistiku markiranost govornih jedinica.
Kada je u pitanju predmet lingvistike govora, moramo pomenuti da je
teorijski koncept F. de Sosira znatno dopunjen skoranjim objavljivanjem njegove zaostavtine u knjizi Spisi iz opte lingvistike, koju su priredili i izdali
Simon Buke i Rudolf Engler u saradnji sa Antoanetom Vel u Parizu 2002.
(Sosir 2004). U svjetlu ove zaostavtine, ini se da su ranija izdanja Sosirovog
Kursa opte lingvistike, ukljuujui i kritiko izdanje Tulija de Maura, prenaglasila funkcionalno polje jezika u odnosu na govor, a time Sosirovo shvatanje jezike djelatnosti unekoliko pojednostavili.
U svakom sluaju, Sosirova terminologija znatno je manje iskljuiva
nego to je dosad smatrano. Razmatranja o govoru proirio je na pitanja o humanistikim sistemima, te je nauku o jeziku kvalifikovao disciplinom unutar
filozofije jezika. Predmet i sutina lingvistike definirani su kroz entitet koji
povezuje oblik i ideju:
etajui se, bez ikakve rei, ureem neki znak u drvo, iz istog zadovoljstva. Osoba koja ide za mnom trai ideju tog znaka, i ona mu obavezno
pripisuje dve-tri ideje, iako ja nisam imao nikakvu drugu osim da uinim znak tajanstvenim ili da se zabavim.
184
Svaka materijalna stvar je za nas ve znak: to jest, impresija koju vezujemo za druge, a meterijalna stvar se pojavljuje kao neophodna. Jedina
osobenost jezikog znaka je u tome to on ostvaruje jasniju vezu od
svake druge i moda e se uvideti da je to najsavreniji oblik ujedinjavanja ideja koje se moe ostvariti samo na konvencionalnoj somi. (Sosir
2004: 110)
Sosir je oznaio govorni jezik kao mjesto promjena bilo fonetske bilo
gramatike (analoke) prirode jer je po njemu govor ishod drutvene aktivnosti, nametnut mimo svih izbora. Smatrao je da su znak i znaenje podjednako
semioloke realnosti kao dva oblika istog pojma svijesti. Govor je istovremeno
primjena i generator jezika: Jezik i govor su jedna ista stvar; jedno je uoptavanje drugog (Sosir 2004: 138). Istakao je naelo kontinuiteta ili nune
neprekidnosti kao prvu zakonitost prenosa ljudskog govora.
Kontekstualizacija govora
Navedene pojedinosti govore u prilog injenici da je semiologija znaka otvorila prostor semiologiji kultura, a u podruju znaenja filozofskom
tumaenju znaenja izmeu rijei i stvari. U tom smislu pred nama je novo
iitavanje Ogden-Riardsove studije o znaenju i uticaju jezika na misao (Ogden-Riards 2001). To se posebno odnosi na dodatak O kontekstima u pomenutoj studiji, napisanoj 1923. godine, a zatim na Ostinovo i Serlovo tumaenje
govornih inova (Ostin 1994, Serl 1991).
Teorija govornih inova donijela je niz novih termina mada je veina porijeklom iz antike retorike, ali sada u kontekstu komunikacije gdje se govorni in predstavlja cjelinom koja se sastoji od simultanih dijelova lokucijskog,
ilokutivnog i perlokutivnog ina. U vezi s tim sistemski su opisani relevantni termini kakvi su dijalog, situacija, norme, uloge, oekivanje, govorni in,
koherencija, kao i pravila i strategije unutar komunikacijskog polja govornih
inova (Ivaneti 1995: 13). Nauna prezentacija pojmova lingvistike govora,
odnosno jezikog djelovanja, ukljuuje namjeru govornika, motivaciju i cilj
komunikacije, a iz teorije diskursa uzima se kao jedinica analitike procedure
tekst, ili nadreenine cjeline koje se ne mogu objasniti na nivou reenine
gramatike. U studiji O tekstu obuhvaeno je 87 termina (pojmova) koji se
koriste u podruju lingvistike teksta, a novija tumaenja su data uz pojmove
diskurs, govor, ilokucijski in, intencionalnost, implicitnost, anafora, katafora,
rekurencija, konektor, koneksija, kontekst (Glovacki-Bernardi 2004: 21). Namee se zakljuak da su brojni pojmovi jezike djelatnosti poznati odranije iz
185
retorike i filologije, ali su novi teorijski koncepti uspostavili svoju mreu pojmova, ija se znaenja kreu u funkcionalnim poljima semantike i pragmatike.
U prilog prethodnom zakljuku moemo navesti studiju Kognitivna
psihologija, u kojoj su relevantna dva obimna poglavlja o percepciji govora i
kognitivnoj obradi pojedinih oblika i spojeva rijei (Kosti 2010). Posebna panja je posveena percepciji govora i uticaju konteksta, mentalnom leksikonu i
restriktivnim pravilima konverzacije. Kognitivne nauke su preko gramatikog
i psiholingvistikog opisa jezika unijele u lingvistiku niz osavremenjenih pojmova kao to su mentalna vizualizacija, efekat simbolike distance, ulna memorija, kognitivni modeli obrade rijei, komunikacijski modeli i drugo. Ovim
pristupom, zapravo, otvorena je nova rasprava o odnosu jezika i miljenja,
koja u pozadini ima poznate stavove o jezikim i logikim strukturama (Pijae
1979, Vigotski 1977).
nomenklaturi moderne lingvistike i predstavljaju simbolizacije realnog svijeta u jeziku (Popovi 2008: 9).
Kontekstualizacija govora donijela je interpretaciju kognitivnih pojmova kao to su okvir, scenarij, bazni domen, perspektivizacija, ime je omogueno da se jezike strukture analiziraju u skladu sa strategijom posmatraa
referentnog dogaaja. Kognitivna teorija smatra da je jezika slika stvarnosti
zasnovana na ulnoj percepciji i antropomorfnom shvatanju svijeta. Naroito
se intenzivira prouavanje leksike i frazeologije jer su ovi slojevi jezika najpodloniji promjenama, pa se tu najbolje vide kontakti izmeu jezika, drutvene i kulturne promjene i ivi procesi koji imanentno pripadaju govoru.
Niz psiholokih pojmova tipa stimulus-reakcija pripada nivoima asocijativne gramatike. Prvi nivo je semantiko-sintaksiki, dakle nivo gramatike; drugi je kognitivni i odgovara nivou jezike slike svijeta, a trei nivo je
pragmatiki i predstavlja odnos izmeu ovjeka i okruenja (Piper 2005: 46).
Istraivanje konteksta odnosi se prije svega na analizu verbalnog konteksta, situacione kategorije i kontrastivnu analizu (avi 1985, Kalogjera 1987, Savi
1993). Korpusna lingvistika je relativno novijeg datuma, ali je dala znaajan
doprinos kada je u pitanju izbor grae i statistika obrada podataka. Reprezentativnost jezikog korpusa je relevantan kriterij u izboru jezikog uzorka
koji u najveoj mjeri preslikava odnose vjerovatnoa u mentalnom leksikonu:
U zavisnosti od namene, jeziki korpus moe biti uzorak govornog ili
pisanog jezika. U oba sluaja osnovni problem je odreivanje jezike
populacije na osnovu koje bi se konstruisao uzorak. Problem uzorkovanja govornog jezika je u tome to nije sasvim jasno od kojih se funkcionalnih stilova ovaj vid jezikog ispoljavanja sastoji. Stoga se kriterijumi
ukljuivanja razliitih funkcionalnih stilova u postojee korpuse govornog jezika u velikoj meri razlikuju. (Kosti 2004: 99)
Jeziki korpus ukljuuje razliite kontekste govora, pri emu bi konteksti preslikavali jeziku situaciju nekog perioda i obuhvatali razliite funkcionalne stilove u jednakoj proporciji za svaki funkcionalni stil. Ponekad je
potrebno uzeti u obzir poduzorke, odnosno pomone korpuse radi proporcionalnog uzorkovanja.
Zakljuak
Koncept lingvistike govora u ovom radu uslovno smo nazvali novim
pojmovnikom da bi se naglasile promjene, ali i veze u oblastima semiologije
govora, kontekstualizacije govora, kognitivne analize i gramatike koja u prvi
plan stavlja semantiki potencijal rijei i komunikativnu kompetentnost govornika.
Uporeivanjem pojmova teorijske i primijenjene lingvistike u vezi sa
definiranjem i opisom govora mogu se primijetiti razliite procedure i strategije koje se odnose na analizu jezike djelatnosti, koja obuhvata u prvom redu
artikulirani govor. Lingvistika govora je dio nauke o jeziku, ali i dio nauke o
drutvu i ovjeku. Istraujui doseg i smisao govora naunici su obino izdvajali svoje podruje i segmentirali probleme, a nakon toga javljala se kao
neminovna injenica da je govor vrlo sloen fenomen koji ni jedna izdvojena
disciplina ne moe dostatno objasniti. Sa jedne strane oduvijek je bila prisutna
tenja ka hermetinoj kategorizaciji pojmova, a sa druge strane razliite funkcije i upotrebe jezika nametnule su potrebu za redefinicijom lingvistike govora
u pravcu sociologije komunikacije i kognitivne psihologije.
U radu je dat jedan pogled na razvoj i irinu pojmova u predmetnom i
funkcionalnom polju lingvistike govora. Upravo klasifikacije pojmova pokazuju koliko se razliitih nauka i disciplina bavi govorom i koliko je potreban
integralan opis govora.
Literatura
Beli, Aleksandar (1998), Opta lingvistika (prireiva Milka Ivi. Izabrana dela
Aleksandra Belia, t. 1). O jezikoj prirodi i jezikom razvitku, knj. 1 i 2. Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd.
avi, Edita (1985), ur. Kontekst u lingvistici i nastavi jezika, Zbornik radova, Drutvo za primenjenu lingvistiku Srbije, Beograd.
Fuko, Miel (1971), Rijei i stvari. Arheologija humanistikih nauka, preveo N. Kova, Nolit, Beograd.
189
Sosir, Ferdinand de (1996), Kurs opte lingvistike. Kritiko izdanje priredio Tulio de
Mauro, preveli s francuskog i italijanskog D. Toanac-Milivojev, M. Arsenijevi, S. Guduri i A. uki. Redaktor prevoda D. Toanac-Milivojev, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad.
Sosir, Ferdinand de (2004), Spisi iz opte lingvistike, prevele s francuskog D. Toanac-Milivojev, S. Guduri i N. Graovac, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Novi Sad.
Vandrijes, ozef (1998), Govor. Lingvistiki uvod u istoriju, prevele s francuskog P.
Vlahovi, S. Guduri, N. Miloevi i Lj. Vlahovi-Miki, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad.
Vigotski, Lav (1977), Miljenje i govor, preveo J. Janiijevi, Nolit, Beograd.
the environment and the ability to speak. There is no doubt that the linguistic
context has been theoretically broadened in relation to traditional approaches
to speech, although its terms are still distributed in systemic relations of all the
levels on which they function. As far as innovative and new terms of the linguistics of speech are concerned, it is more necessary than ever to emphasize
the fields of their use and their communicative aims, since several sciences,
each from its own aspect, are currently contributing to the analytical research
of speech.
Key words: verbal image, word potential, speaking expression, speech
contextualization, association dictionary
192
Amela EHOVI
1. Uvod
Hip-hop je kulturno-muziki pravac nastao u SAD-u u kasnim sedamdesetim godinama 20. stoljea, a njegovim nositeljem i ujedno promotorom
smatra se afroameriko stanovnitvo. U naoj sredini hip-hop ima nekoliko
znaajnih predstavnika, ali se, i pored toga, za njega ne moe kazati da je iroko zastupljen, naroito kada se poredi s nekim drugim muzikim pravcima.
Iz tih razloga, za korpus rada odabrali smo pjesme najznaajnijeg bosanskohercegovakog hip-hopera Ede Maajke, emu je doprinijela i njihova aktuelnost i podesnost za lingvistiku analizu. Naime, differentia specifica hip-hopa
jesu njegovi drutveno angairani tekstovi i razgovorna leksika koja izlazi van
okvira norme, a nju u prvom redu ine brojni argonizmi, vulgarizmi i psovke,
to potvruje i analizirani korpus. Svakako, u ovom radu se u prvi plan stavlja
njihova funkcionalnost u navedenom korpusu, a time posredno i u hip-hopu,
budui da se moe pretpostaviti neka intencija koja stoji iza takve upotrebe. U
emu bi se ona ogledala? Iako odgovor na ovo pitanje ne moe biti jednoznaan, u nastavku rada pokuat emo odgovoriti na njega.
193
194
3 Stoga ne udi zakljuak nekih autora kako su psovke (su) naelno muka stvar i prenosnik
mizoginije (Kosti 2011: 64).
195
No, upravo predimenzioniranom upotrebom takvih leksema hip-hoperi izvrgavaju ruglu tendenciju ka politiki korektnom ponaanju, jeziku i
sl. koja postaje globalni imperativ, dok se istovremeno ljudska prava kre
vie nego ikad. Da li se onda zakljuci o istinskoj opscenosti rasnih i etnikih
komentara u dananje vrijeme mogu smatrati jedino prihvatljivim ili je njihova jedina mjera injenica da upotreba ovih komentara moe izazvati pravne
posljedice (Allan Burridge 2007: 107).
Dakako, i druge lekseme mogu imati znaajnu ulogu u okiranju javnosti. Vulgarizmima u tom smislu zasigurno pripada poasno mjesto, a oni se u
hip-hop pjesmama preteno odnose na nazive za muki i enski spolni organ i
na sve lekseme kojima se izrie spolni in:
Boli me kurac, moj je stan (Nikad vie)
Bole nas kite (Mater vam jebem)
...al na Fejsu ima muda (Facebook)
Upravo se upotrebom ovih leksema postie jai perlokutorni efekat
(ipka 1999: 37), te one postaju vrsta intenzifikatora. Osim toga, kao pokazatelj diskursa drutvene margine, ove lekseme mogu imati i identifikacijsku
ulogu (ipka 1999: 68).
Zanimljivo je da leksema za enski spolni organ mnogo ee nego njen
antipod oznaava osobu s negativnim karakternim osobinama:
Budi muko, piko, nemoj plakat poput ene (Blaena tiina)
...na ulici bio pika (Facebook)
...jer nisam pika/pa te tuit neu (Glupa kujo),
a mnogo rjee oznaava same ene.
...gledat pike po danu (Draga moja vlado),
u emu neki autori vide sliku patrijarhalne balkanske kulture (ipka 1999: 34).
Nazivi za spolni in upotrebljavaju se u osnovnom znaenju:
...ja to buraz jebem (Bomba)
...daj mi para za auto/da neto pojebem (Draga moja vlado),
196
3. Zakljuak
Psovke i vulgarizmi tradicionalno se smatraju tabu-rijeima, to je iz
ugla standardnog jezika i standardnojezike politike zasigurno tano. Meutim, u hip-hopu navedeni kriteriji nisu primjenjivi budui da je upotreba ove
leksike njegova konstanta, gotovo moemo kazati, njegova lina karta. U
tom smislu, one predstavljaju vrstu norme tipine za ovaj muziki pravac,
ali i sredstvo kojim se, okiranjem javnosti, izraava otpor malograanskim
standardima i oekivanjima a, posljedino, i revolt stanjem u drutvu. Stoga
ove lekseme u hip-hopu prvenstveno imaju ekspresivnu ulogu, a povremeno,
kao markeri diskursa drutvene margine, one imaju i identifikacijsku ulogu.
Izvori
Edo Maajka, album Sluaj mater
Edo Maajka, album No sikiriki
Edo Maajka, album Stigo umur
Edo Maajka, album Balkansko a nae
Literatura
Allan, Keith, Kate Burridge (2007), Forbidden Words, reprinted edition, Cambridge
University Press, Cambridge.
197
Bazdulj, Muharem (2011), Psovka, bloody psovka, Sarajevske sveske 3536, 141145.
Biti, Marina, Diana Grguri (2010), Tvornica privida, Adami d.o.o. i Facultas, Rijeka.
Fairclough, Norman (1991), Language and Power, Longman Group, London.
Huston, Nancy (2011), Agresija i jezik, Sarajevske sveske 3536, 7584.
Jay, Timothy (1992), Cursing in America, John Benjamins Publishing Company, Philadelphia Amsterdam.
Kosti, Predrag (2011), Indeks opsovanog, Sarajevske sveske 3536, 5474.
Milutinovi-Bojani, Sanja (2011), Umiljavanja i est, ili, ta biva kad se jezik raz(o)ara, Sarajevske sveske 3536, 4752.
Muratagi-Tuna, Hasnija (2005), O vulgarizmima u nekim knjievnim djelima,
Lingvostilistike interpretacije, Almanah, Podgorica, 267280.
Risti, Stana (2010), Diskurs psovki u srpskom jeziku, u: Vera Vasi, ur., Diskurs
i diskursi, zbornik u ast Svenki Savi, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Novi Sad, 195212.
Savi, Svenka (1995), Istraivanje savremenog gradskog kompleksa: upotreba psovki u konverzaciji, Nauni skup slavista u Vukove dane 24/1, Beograd, 131137.
ehovi, Amela (2012), Jezik u bosanskohercegovakim dramama, Institut za jezik,
Sarajevo.
ipka, Danko (1999), Opscene rei u srpskom jeziku, Centar za primenjenu lingvistiku i Prometej, Beograd Novi Sad.
Vasi, Vera, ur., (2010), Diskurs i diskursi, zbornik u ast Svenki Savi, Filozofski
fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Novi Sad.
a means to shock the public by protesting against the Philistine mentality and
expectations, and consequently, revolt against the society as such. Therefore,
the role of such lexemes in hip-hop is primarily expressive. At times, they
have an identification role, when observed as discourse markers found on the
margins of the society.
Key words: hip-hop, lexis in conversation, taboo words, swearwords,
pejorative terms, vulgarisms, expressives
199
UDK: 811.163.4*3'33
Elma DURMIEVI-CERNICA
1. Uvod
Pueritivi ili pueritivni pragmemi1 jesu govorne jedinice to ih koriste
djeca, ali i odrasli u komunikaciji s bliskim osobama i kunim ljubimcima
(Pintari 2002: 172). Govor upuen maloj djeci je specifian: odlikuju ga kratki i jednostavni iskazi, rijei od milja, intonacija je promjenjiva, tonovi njeni,
a tempo spor.2
Vano je naglasiti da je 70-ih i 80-ih godina prolog vijeka Institut za
lingvistiku u Novom Sadu tzv. novosadska grupa3 aktivno i intenzivno prouavala djeiji govor. Odrana je 1971. godine i meunarodna konferencija
Modeli u sintaksi dejeg govora. Djeijem govoru uglavnom se pristupalo iz
ugla pedagogije, psihologije (kasnije psiholingvistike) i medicine (razliiti poremeaji govora). Lingvistiki, tj. pragmalingvistiki pristup djeijem govoru itekako je interesantan, upravo zbog vieslojnosti ili multikodnosti izraza
(Pintari 2002).
S obzirom da bosnistika lingvistika oskudijeva radovima posveenim
pragmatikim/pragmalingvistikim temama, (pueritivima, itekako), smatramo
da e rad biti podsticaj za intenzivnije bavljenje primijenjenom lingvistikom.
1 Pojam preuzet od N. Pintari (2002). Zanimljivo je da puer (lat.) ima dva znaenja: dijete i
djeak. Djevojica na latinskom je puella. Da ne bismo ulazili u gender rasprave, u kontekstu ovog rada, porijeklo termina iskljuivo emo vezati za prijevodni oblik dijete.
2 Vidjeti vie u Vasi, 1968, 1971. i 1976.
3 Novosadsku grupu ine: Melanija Mike, Svenka Savi i Mirjana Joci.
200
2. Korpus i izvori
Svaka rije koju dijete izgovori (na samo sebi svojstven nain) jeste
pueritiv. Veoma je vano insistirati, u pragmatikom smislu, na posebnosti
djeijeg izraza. Fonetsko-fonoloki sistem djeteta jo nije dovoljno razvijen,
morfoloki i sintaksiki aspekt posebno, a semantiki, pa i semiotiki aspekt
pridruivanje znaenja odreenom pojmu, posebno su interesantni.4 Na rad
utemeljili smo na istraivanju i analizi govora djeaka od prve njegove rijei5
uzrast od etiri mjeseca, preko slogova koje je povezivao u poznate pojmove
(ma-ma ili maa-aam mama, doj-doj dojiti, hrana, ka-ka majka, de-de
dedo, ke-ka, te-ka tetka, da-da, ta-ta tata6 itd.) uzrast od estog do 21. mjeseca, do razgovijetnih rijei, sintagmi i reenica od 21. mjeseca do 33. mjeseca
(koliko djeak trenutno ima). Materijal je dostupan u dnevnicima ispisivanim
od prvog smislenog uzvika, preko rijei, sintagmi pa do prvih reenica.
Pueritive smo analizirali i u Rjeniku bosanskoga jezika (Halilovi
Pali ehovi 2010) i prisutni su zoonimni pueritivi djeiji izrazi za nazive
ivotinja koji imaju funkciju (pragmatiku) umilnosti tj. hipokoristinosti i
uzvini pragmemi koji mogu biti oblici djeijeg govora, npr. hop-hopa mogua pragmatika vrijednost Pao si, nema veze!, boc-boc mogua pragmatika
vrijednost: primanje injekcije i sl. Naravno, veina hipokoristika i deminutiva
(mamica, dedica, tatica, kuica itd.) u datom kontekstu mogu biti pueritivi.
Jo jednom naglaavamo da teorijski, svaka rije, bilo kojeg registra, moe
biti oblik djeijeg govora, pa tako i pueritiv, ali u praksi, leksika razgovornog
jezika jeste ona koja e najee ui u rjenik djeijeg jezika.7
4 Npr. kapa, al i rukavice za dijete su u jednom periodu omiljene stvari jer, ukoliko mu ih
samo pokaete, ono zna da je vrijeme za park i igre u snijegu; ali ako je, igrom sluaja, tu
istu kapu, al i rukavice oblailo prije odlaska kod ljekara, svaki put kad vidi te stvari, odbijat e da ih obue govorei/pokazujui da ne eli pregled grla.
5 Djeak je izgovorio slijed glasova, potpuno teno i jasno, i na kraju je to zvualo kao mleko.
Naravno, lingvistiki i pragmalingvistiki bio je to samo ekspresivni izraz eksklamacija,
pretoena u nama poznatu i postojeu rije koja ima oznaku i oznaeno. Objanjavajui
drugim roditeljima ovaj sluaj, mnogi od njih potvrdili su da su uli od svoje djece, upravo u
toj dobi, po jednu nevjerovatno pravilno i teno izgovorenu rije za taj uzrast (45 mjeseci):
konj, ruka, papua itd.
6 Interesantno da je rije tata izgovorena relativno kasno, u uzrastu od 16 mjeseci, jer je otac
djeaka esto bio na putu, tako da interakcija i komunikacija izmeu oca i djeaka nije bila
intenzivna. Meutim, kad bi se od djeaka trailo da kae tata, on bi uzviknuo iiihh - reduplicirani uzvik koji iskazuje jaka snana osjeanja (uenja, divljenja, ushienja, nestrpljenja i sl.) (Halilovi Pali ehovi 2010: 381) ime bi, inae, izraavao iznenaenje
i zadovoljstvo to vidi tatu nakon puta. To bismo mogli nazvati uzvinim pueritivom.
7 Analizirajui Rjenik bosanskog jezika grupe autora (edi, I. i dr.) uvidjeli smo sline ili
identine primjere kao i u spomenutom Rjeniku u radu, pa da se primjeri ne bi ponavljali,
201
Grau smo crpili, takoer, iz asopisa namijenjenim roditeljima (dodue, veinom majkama) i djeci, pa je tako za potrebe ovog rada analiziran jezik
u asopisu Moja beba8 i tu su pronaeni interesantni oblici pueritiva, ali osim
citiranih djeijih oblika govora, veinom su tu pueritivi koje koriste odrasli u
obraanju djeci, ali sve vie i u ophoenju jednih s drugima. To su sekundarni
pueritivi,9 ali o njima neto kasnije.
Smatramo da je potrebno utvrditi kriterij starosne dobi, tj. gdje je gornja granica uzrasta djeteta. Literatura iz 70-ih godina prolog vijeka prouavala je govor kod dece na uzrastu do sedam godina (Savi 1976: 1). Miljenja
smo da je djeiji jezik djeiji sve dok dijete ne krene u kolu, kada poinje,
izmeu ostalog, uiti gramatika pravila i normu jezika, koji je do tada bio
nesvjesno usvajan kao sirov materijal iz kojeg dete mora izgraditi svoj jezik i
svoju gramatiku (Gadamer i dr. 1977: 13). Dakle, naa dobna granica je izmeu 5,5 i 6 godina, jer se dananji sistem kolovanja i uvoenje djece u kolske
klupe znatno razlikuje od onog prije 20 i vie godina.
3. Funkcija i znaenje
Prije su djeiji govor smatrali nepotpunim i pogrenim jezikom odraslih. Danas (prije 35 godina opaska naa) psiholingvistika zastupa motrite
da dijete, svako pojedino (isticanje nae), teno govori jezik (Gadamer i dr.
1977: 13), ne poznajui gramatiku i ne razmiljajui o njoj. Roditelji, kada
komuniciraju s djetetom, ne trae od njega da konjugira glagol niti da kae
akuzativ odreene imenice, komparativ pridjeva neodreenog vida i sl.10 Djeca oponaaju odrasle u mnogo emu, ali ne usvajaju govor tako to su ga uli
u okruenju (Mike 2000: 1317), nego
deca, pored toga to memoriu ono to uju, izvode i jezika pravila iz
onog to uju, jer je ljudski mozak tako programiran da u odreenom
odluili smo navesti samo reperezentativne primjere iz Rjenika bosanskoga jezika (Halilovi Pali ehovi).
8 Moja Beba, ISSN 1512 9683, za potrebe naeg rada analizirano je deset brojeva ovog
asopisa. U nastavku rada, svako spominjanje ovog asopisa bit e skraeno MB, te odgovarajui broj asopisa, npr. MB 2, MB 6 itd.
9 Vidjeti vie u Pintari 2002.
10 Rianovi (2005: 4748) naglaava tu injenicu govorei kako nas niko ne ui gramatici
dok smo djeca, a psiholingvisti intuitivno znanje gramatike smatraju najsloenijim mentalnim posjedom homo sapiensa. Sve to argumentira pozivajui se na Chomskog, koji usvajanje jezika kod djece povezuje sa univerzalnom gramatikom koju dijete donosi samim
svojim roenjem.
202
203
navedeno ima pragmemsku pueritivnu vrijednost!) nerijetko prati i smo verbalno sredstvo izraavanja: dijete istovremeno govori pa-pa i mae ruicom.
4. Pueritivi u govoru
Pueritive emo opisati i analizirati hronoloki, tj. u zavisnosti od toga
ta je prvo djeak izgovarao: prvo su to bili glasovi, odnosno skupovi glasova
koji imaju znaenje, ali analizirat e se i pojedini glasovi koji odstupaju od
standardnog izgovora pojedinih rijei, a upravo zbog toga i postaju pueritivi.
Zatim, pueritivi na morfolokom te na sintaksikom nivou, ali istovremeno i
na stilistikom i semantikom planu.
204
205
206
4.2.2. Zamjenice
Zamjenice kao pueritivni oblici nude interesantnu i reprezentativnu grau za analizu; pokazalo se da se od svih vrsta rijei posljednje usvajaju (smisleno i sa pravim znaenjem).
Zamjenicu ti djeak koristi kad govori o sebi, dakle umjesto ja: Ko e
jesti? Ti, ti (pokazujui na sebe, paralingvistika gesta, udaranje po prsima, u
znaenju to sam ja), i obrnuto: zamjenica ja ima znaenje zamjenice ti Ko
e otkljuati vrata?, a djeak odgovara: Ja, ja! oekujui da neko drugi, zapravo, otkljua vrata. To je logino i oekivano jer on, zapravo, oponaa govor
odraslih: kad god mu se obraamo, dijete je u tzv. ti poziciji.23
Zamjenice on i ona koristi pravilno, ali samo u ljutnji i afektu, kao da
eli depersonalizirati i uvrijediti:
Ona e..., umjesto mama e...
Neu ga, neu njega..., mislei na dedu koji doao da ga uva, ali se
djeak ljuti elei ostati s mamom.
On je doao, umjesto tata je doao.24
Ovako upotrijebljene zamjenice25 jesu pueritivi jer njima djeak ne zamjenjuje samo postojee imenice, odnosno rijei koje znae imenice (osobu,
predmet ili pojavu) ve im i pripisuje odreena svojstva, tanije osjeaj negativnosti i neravnopravnosti. Kroz takvu upotrebu zamjenica, jasno je vidljiv i
stav djeaka prema svemu onome to mu se ne svia.
Uobiajeno je, takoer, da dete koristi dva znaka za obeleavanje svoje
linosti: lino ime i zamenicu: oe ona Sara da jede u znaenju hou ja da
jedem (Savi 1976: 136). U naem sluaju, dijete jeste koristilo lino ime kao
znak vlastite identifikacije: Bakir e se igrati, ali ne i oekivanu zamjenicu
23 Ovakav odnos zamjenica ja : ti bio je karakteristian za dob djeaka od 24. do 26. mjeseca.
24 Ovi primjeri samo potvruju pravilo ponaanja djeaka zamjenice koristi i kad je rije o
igrakama, ako mu se neka igraka ne svia, nikad nee imenovati tu igraku (npr. tigar,
lutka, zebra, auti...), nego e uvijek koristiti zamjenike oblike: (tu, ovu, nju, njega, ovog).
25 Sintagma situacijske rijei umjesto zamjenice, ini nam se, najbolje odgovara naim pueritivnim zamjenicama. (Sili Pranjkovi 2007: 117)
207
4.2.3. Glagoli
Glagolski oblici koje djeak koristi veinom su u futuru I, ali samo
formalno, (hou jesti, hou piti, hou se igrati); njim se, zapravo, obiljeava
prezent: elim jesti, elim piti, elim se igrati. Djeak upotrebljava i 1. lice
mnoine prezenta (idemo spavamo, idemo pijemo i sl.) oblici su to koji predstavljaju pueritive jer oekivani pravilni oblik je idemo spavati, idemo piti.
Meutim, djeak, tom dvostrukom upotrebom prezenta, zapravo, na dubinskom sintaksikom nivou, nudi reenicu: Mi idemo da spavamo. Naravno,
takvom upotrebom uvijek i podrazumijeva da e neko s njim spavati:
Idemo mi spavamo.
Idemo se igramo.
Pueritiv je i 1. l. jd. prezenta glagola moi, koji inae jedini (pored glagola htjeti) zavrava vokalom u za razliku od svih ostalih glagola, koji se u
tom obliku zavravaju suglasnikom m. (Jahi Halilovi Pali 2000: 274):
Moe li pojesti jednu bananu?
Moem odgovara djeak.
Kreativno usvajanje jezika kod naeg djeaka vidi se jasno u pueritivnim oblicima samostalne tvorbe glagola: glagol suprotnog znaenja glagolu
rairiti (noge), djeak izmilja i govori uiriti (skupiti). Od uzvika hu-hu,
djeak tvori glagol huhuhaiti, a od uzvika u-u uuaiti.
Na pitanje: Zato iko nije upalio svjetlo na parkingu?26, odgovoreno
mu je da je nestalo struje. Onog trenutka kad su se svjetla upalila, djeak je
povikao: Stalo je struje! mislei da je dola struja.
Glagoli iz ugla pragmalingvistike, odnosno glagoli i glagolski oblici pueritivne vrijednosti zanimljivi su iz tvorbenog ugla (individualna tvorba), kao
i zbog upotrebe prvog lica mnoine koje je dijete usvojilo oponaajui govor
roditelja: idemo da spavamo/idemo spavati; idemo se kupamo/idemo se kupati; hajdemo da jedemo/hajdemo jesti.
208
4.2.4. Pridjevi
Kod pridjeva emo spomenuti izuzetno zanimljivu tvorbu superlativa.
Naime, jedini superlativ koji dijete upotrebljava (zasad) jeste najbolji. On ni po
emu nije pueritiv, osim po izgovoru: [najboli].
Meutim, umjesto najbri, djeak koristi konstrukciju: najbolji + redni
broj:
Ja sam najbolji prvi.
Sljedea zanimljivost u govoru djeaka, kad su pridjevi u pitanju, jeste
mjesto pridjeva u sintagmama i reenicama. Umjesto uobiajenog reda pridjev
+ imenica (osim u stilski markiranim izrazima) u naem jeziku, djeakov jeziki izraz, skoro pa uvijek je stilski markiran, imenica + pridjev:
Idemo kui naoj, dragoj.
Idemo u na auto crrrni.
elim komora svje.
Ovakvi pridjevi su pueritivi jer pridjev u tzv. postpoziciji pojaava
emocionalnost iskaza (Pintari, 2002: 180).
4.2.5. Prijedlozi
Djeak poznaje i najee koristi dva prijedloga: u i na. Meutim, zanimljivi su primjeri, odnosno situacioni kontekst kad upotrebljava jedan, a kada
drugi prijedlog. Tako e npr. rei:
(1) U Kekecu sjedim na stolici.
Uinu jedemo u stolici. (Ovaj put mislei na stolicu-hranilicu)
(2) Spavamo u krevetu. (Misli na svoj djeiji kreveti s ogradicom)
Sad spavamo na krevetu. (Misli na roditeljski krevet)27
Pueritivna vrijednost navedenih prijedloga ogleda se u samoj kontekstualizaciji i prirodi predmeta kojima je djeak okruen.28
27 Djeak esto ispravlja i roditelje kad mu kau da ide u krevet, govorei im: Nije u krrrevet,
nego na krrrevet. Tako eli potvrditi da e spavati s roditeljima u/na velikom krevetu, a ne
sam u svom krevetiu.
28 Ovdje mislimo na djeiji stolicu i kreveti koji svakako pripadaju djeijoj stvarnosti.
209
Vezane sintagme pet puta i pet dana djeak koristi kao adverbijalne
odredbe intenziteta/koliine i vremena:
Volim te pet puta. (Mnogo te volim.)
Igrat u se pet dana. (Mnogo/ neprestano u se igrati.)
Kua je velika, pet dana. (Naknadno objanjava veliinu kue.)
Ove primjere moemo smatrati i individualnom tvorbom ali i porodinim registrom djeijeg govora.
5. Sekundarni pueritivi
Pueritivi su oblici djeijeg govora. Sekundarni pueritivi nastaju tako to
te oblike djeijeg govora upotrebljavaju odrasli u komunikaciji s bliskim osobama i kunim ljubimcima (Pintari 2002: 172), odnosno kad ele iskazati
ljubav i bliskost onome kome se obraaju (Ibidem, 173). Standardiziraju se
u jeziku i ulaze u rjenike. Zanimljivu grau pronali smo u asopisu Moja
Beba, gdje se odrasli (urednici i novinari, pedagozi, psiholozi, nutricionisti,
ali roditelji u rubrici Pisma italaca) obraaju odraslima (roditeljima) koristei, upravo, odlike senzitivnog jezika sekundarnih pueritiva.
Primijetit emo da i u reklamnom stilu, odnosno u reklamama orijentiranim na porodicu i roditelje, preovladavaju sekundarni pueritivi, pa: vae
dijete treba koristiti liniju proizvoda za njegu Bebica (MB 9: str. 6), kapi protiv
greva su velika pomo za male stomake (MB 9: str. 7) i sl.
Izbor jezikih sredstava i sama poruka reklame usmjerena je na recipijenta (Katni-Bakari 2001: 187), pa sekundarni pueritivi imaju osnovnu
funkciju da privuku recipijente i da ih raznjee uvjeravajui ih u ono to reklama nudi.
Istraili smo i analizirali mogue nazive za bebu, kao i primjere leksema i sintagmi koji opisuju bebu i svijet oko nje. Izdvojit emo neke:
Dvadest i etiri nasmijana bebirona... (MB 9: str. 3)
im bebac pone da hoda... (MB 15: str. 8)
Za bebice i njihove mame... (MB 19: str. 10)
Bojana je dugo priala svojim bebeim jezikom (MB 24: str. 20)
Dok u Rjeniku (Halilovi Pali ehovi 2010: 53) pronalazimo lekseme beba, bebast i bebica, iz naih primjera reklamnog stila izdvojili smo
lekseme neologizme: bebiron, bebac i bebei (jezik) koji su sve prisutniji u
211
razgovornom bosanskome jeziku onih govornika koji su na bilo koji nain vezani za bebe i malu djecu (roditelji, rodbina, pedijatri, odgajatelji u vrtiima i sl.).
Bebiron je pueritiv, leksema nastala individualnom tvorbom koja nosi
izrazito jaku emocionalnu vrijednost. Upeatljiva je upravo zbog tvorbe, ali i
zbog znaenja, a to je nasmijana beba koja rijetko plae, prua ruke svima, voli
se gnjaviti i maziti.29
Bebac je pueritiv, vjerovatno nastao kao oblik mukog roda imenice
beba. esto se koristi u razgovornom jeziku, uz pueritiv beba/beba.
Pueritiv bebei (oblik bebai takoer je prisutan u razgovornom jeziku)
sekundarni je pueritiv nastao analokom tvorbom prema ostalim prisvojnim
pridjevima koji nastaju sufiksalnom tvorbom (sufiks -ji): srnei, telei... (Sili
Pranjkovi 2007: 175)
Sljedei primjeri sekundarnih pueritiva jesu, zapravo, prenesena metaforika znaenja koja imaju odreene rijei (puzati, spavati, smijati se, gugutati, plivati, prilijepiti, snaga, brbljati, ljuljati, zvrk, izabirati), a u opisima
odreenih osobina djeteta funkcioniraju kao sekundarni pueritivi:
(...) dok pokuavate uhvatiti vaeg puzavca da ga nahranite. (MB 2: str. 10)
Vaa beba moe biti: spavalica, smjeko, gugutalica, pliva, priljepak,
snagator, puzalica i brbljivica, ljuljalica, zvrk. (MB 12: str. 1415)
Znam da mnogi roditelji muku mue sa bebama-izbiraima... (MB 26: str. 5)
Na kraju, sekundarni pueritivi jesu i hipokoristici i deminutivi svih pojmova koji se mogu dovesti u vezu s djetetom. Moe to biti djeija igraka:
Igraka za bebu je edukativna irafica. (MB 20: str. 9)
ili, pak, dijelovi tijela:
Isputa neobine glasove, mlatara noicama i ruicama. (MB 15: str. 21)
Od leanja na stomaiu do puzanja. (MB 26: str.3)
Moemo zakljuiti da sekundarni pueritivi nastaju kao posljedica djeijeg specifinog govora tepanja; svojom estom upotrebom u razgovornom
jeziku, vjerovatno e osigurati mjesto u rjenicima bosanskoga jezika.
29 Znaenje pueritiva bebiron saznali smo na internetskim forumima.
212
6. Zakljuak
Prouavati djeiji govor i pueritive pokazalo se zanimljivim na svim
lingvistikim nivoima. Posebno istiemo fonetsko-fonoloki nivo gde je bilo
najvie reprezentativnog materijala za analizu, jer je djeak, iji smo govor
analizirali, bio u dobi kad su glasovni oblici preuzimali (veinom) znaenja
samih rijei, pa i reenica. Meutim, miljenja smo da smo i na drugim lingvistikim nivoima (naglaavamo tvorbu rijei u okviru morfolokog nivoa)
ponudili zanimljiv izbor jezikih jedinica koje u kontekstu postaju pueritivi.
Verbalnim interakcijama djece i odraslih, ali i djece meusobno pueritivi
mogu postati temeljem stvaranja novih anrova zajednikih umjetnosti i lingvistici (Pintari 2002: 183). Funkcija pueritiva u jeziku najee je ta da
probudi pozitivne emocije i doprinese emotivnoj bliskosti (djeteta i odraslog)
i to kroz deminutivnost i hipokoristinost, ali ni ubjeivaka funkcija u reklamnom stilu nije zanemariva (velika pomo za male stomake). Njihova funkcija jeste i komunikacijsko prilagoavanje razliitih skupina: djece i djece,
djece i odraslih, odraslih i odraslih u razliitim sociokulturnim situacijama.
Sekundarni pueritivi veoma su raznovrsni; na tvorbenom planu pokazali su se
vrlo podatni za individualnu i analoku tvorbu (bebiron, bebei i sl.), a kroz
postupak metaforizacije (puzalica, ljuljalica i sl.) pueritivi i na semantikostilistikom planu mogu postati predmetom analize. O njihovom normativnom statusu dalo bi se raspravljati jer jo uvijek nisu nali mjesto u aktuelnim
rjenicima bosanskoga jezika, ali vjerujemo da e, barem za poetak, pronai
mjesto u nekom rjeniku argona, a kasnije i u standardnim rjenicima.
Izvori
edi, Ibrahim i dr. (2010), Rjenik bosanskog jezika, Institut za jezik, Sarajevo
Halilovi, Senahid Pali, Ismail ehovi, Amela (2010), Rjenik bosanskoga jezika, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Moja Beba, broj 2, novembar/studeni 2010.
Moja Beba, broj 6, mart/oujak 2011.
Moja Beba, broj 9, juni/lipanj 2011.
Moja Beba, broj 12, septembar/rujan 2012.
Moja Beba, broj 15, decembar/prosinac 2012.
Moja Beba, broj 19, april/travanj 2012.
Moja Beba, broj 20, maj/svibanj 2012.
Moja Beba, broj 21, juni/lipanj 2012.
213
Literatura
omski, Noam (1972), Gramatika i um, prev. R. Bugarski i G. B. Todorovi, Nolit,
Beograd
Gadamer, Hans-Georg Hrman, Hans Eggers, Hans (1971), Uenje i razumijevanje govora. Drutvo i jezik na prijelomu, prev. T. Stama, Studentski centar
Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
Jahi, Devad Halilovi, Senahid Pali, Ismail (2000), Gramatika bosanskoga
jezika, Dom tampe, Zenica
Joci, Mirjana Savi, Svenka (1974), Modeli u sintaksi dejeg govora, Institut za
lingvistiku u Novom Sadu, Novi Sad
Katni-Bakari, Marina (2001), Stilistika, Ljiljan, Sarajevo.
Mike, Melanija (2000), Dete u svetu dvojezinih arolija, LDIJ Veternik, Novi Sad
Pintari, Neda (2002), Pragmemi u komunikaciji, Zavod za lingvistiku Flozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
Rianovi, Midhat (2005), O alosnom stanju nae nauke o jeziku, Sarajevske sveske, br. 10, str: 4662, Sarajevo
Sili, Josip Pranjkovi, Ivo (2007), Gramatika hrvatskoga jezika, kolska knjiga,
Zagreb
Savi, Svenka (1976), Razvojna psiholingvistika, Forum, Novi Sad
Sosir, Ferdinand de (1977), Opta lingvistika, Nolit, Beograd.
Vasi, Smiljka (1968), Govor vaeg deteta, Zavod za izdavanje udbenika Socijalistike republike Srbije, Beograd
Vasi, Smiljka (1971), Razvitak artikulacije kod dece na uzrastu od tri do devet godina, Nauna knjiga, Beograd
Vasi, Smiljka (1976), Razvojne govorne norme u nae dece, Prosveta, Beograd
Vasi, Vera (1983), Govor sa sestrom i bratom, Filozofski fakultet u Novom Sadu:
Institut za junoslavenske jezike, Novi Sad
214
215
UDK: 82.02:159.923.5
81'33
O dijalogu
KLJUNE RIJEI: dijalog, tipovi dijaloga, dijaloginost, monolog, komunikacija, diskusija
Ovaj prilog sadri kratak povijesni prikaz dosadanjih istraivanja dijaloga
te razmatranja o tipovima dijaloga, o dijaloginosti teksta, o odnosu izmeu
dijaloga i komunikacije, izmeu dijaloga i monologa odnosno izmeu dijaloga
i diskusije.
Raspravu o dijalogu ili dijalog o dijalogu zapoinjemo podsjeanjem na neke paradokse! Ponajprije, dok nas naa drutvena i/ili jezina
svakodnevica uvjerava u to da je komunikacijska (i/ili dijaloka?) djelatnost
inherentna ne samo ljudskoj naravi nego i da je ona neodjeljiv, konstitutivni
sastojak svake drutvene zajednice, znanost o jeziku tradicionalno pokazuje premalo zanimanja za taj vid ljudske interakcije.1 Zatim, usprkos tome
to kao pripadnici raznih drutvenih skupina (npr. obiteljske, akademske,
profesionalne, dravne, nacionalne itd.) komunikaciju redovito prakticiramo
i samouvjereno pritom mislimo da nam je kao ljudskim biima imanentna
sposobnost jezinoga openja, jezina nas praksa preesto demantira: nerazumijevanje i nesporazumi prisutni su u svim ivotnim situacijama, u svim aspektima ivota pojedinca, ali i drutvene zajednice (npr. prepirke u obiteljskim
i partnerskim odnosima; prijepori meu prijateljima ili kolegama; neuspjeni
ili prekinuti poslovni odnosi izmeu manjih ili veih tvrtki, organizacija ili
ustanova; nemogunost uspostavljanja suradnje meu parlamentarnim politi1 Dijelom se to moe tumaiti nasljeem strukturalizma u jezikoslovlju, koji je naelno
marginalizirao govor kao realizaciju/ostvaraj apstraktna i istraivanjima podatna jezinog
sistema/sustava, ali ne samo time. Naime i neovisno o strukturalistikim iskustvima, jezini (gramatiki) opisi iscrpljivali su se na partikularnim temama (morfologija, sintaksa) prije
negoli na kompleksnim pitanjima jezine komunikacije.
216
217
218
219
izraz preko deiksije prostora i vremena, uporabom pokaznih zamjenica i zamjenikih priloga, npr. ovaj, taj; ovdje, tamo), uporabom raznovrsnih priloga
ili prijedlono-padenih izraza za oznaavanje prostora i vremena, npr. na
mjestu pored tebe, na onoj strani, tu ispred; jutros, veeras, noas, idui tjedan itd., te glagolskim vremenima (kojima se oznauje istodobnost, anteriornost ili posteriornost u odnosu na vrijeme odvijanja same komunikacije). Trei
aspekt dijaloga, tj. svojevrsno proimanje kontekst, ima korelat ponajprije u
raznovrsnim leksikim oprekama (npr. dobar lo, lijep ruan, veliki mali,
koristan tetan i sl.), a na razini tzv. reenine fonologije smjenjivanje konteksta postie se raznovrsnim intonativnim sredstvima (npr. visinom glasa,
intenzitetom, tempom, stankama i sl.).
Uzimajui u obzir razliite aspekte dijaloga i jezina sredstva koja su
svojstvena pojedinim od tih aspekata, govori se takoer i o dijalokim tipovima.
Tako su u prvome tipu dijaloga, onome koji se tie odnosa izmeu sudionika govornog dogaaja, esto naglaeni emocionalni ili voljni momenti.
Najekstremniji tip takva dijaloga jest svaa, kao najosobniji tip dijaloga, koji
je svojstven manje kultiviranim drutvima i sredinama. Neki istraivai svau
smatraju i prvobitnom formom dijaloga.
Drugi tip dijaloga, kod kojega je u prvom planu vezanost sugovornik
za predmetnu situaciju, predstavljaju raznoliki radni razgovori (npr. razgovor dvojice inenjera o trasi budue autoceste). Takvi su razgovori, ako se
ne pretvore u diskusije, lieni snanije emocionalne obojenosti, pa i napetosti
meu sugovornicima jer su oni vie usmjereni na samu situaciju negoli na meusobni odnos sudionika govornoga ina.
Trei tip dijaloga, vezan za proimanje i/ili smjenjivanje kontekst, zasnovan je na pojaanim znaenjskim obratima, a nije ni osobne naravi (kao
prvi tip) ni situacijske naravi (kao drugi tip). Krajnji oblik takva dijaloga jest
onaj u kojem se insistira na igri znaenja, na poklanjanju posebne pozornosti
samome dijalogu. Takav tip razgovora svojstven je konverzaciji, tj. dijalogu ili
polilogu koji je do neke mjere sam sebi svrha, koji je lien neposredne korisnosti, koji predstavlja kulturno dostignue, u kojem se nerijetko govori zato da
bi se govorilo, da bi se ljudi meusobno druili, uvaavali, igrali, zabavljali i sl.
Europski teoretiar koji je po svemu sudei ponajvie utjecao na
kasniji razvoj teorije dijaloga, pa i one prekomorske, amerike jest Mihail
Bahtin. Dvije se njegove knjige u tome kontekstu najee spominju: Marksizam i filozofija jezika iz 1929. godine9 (usp. Bahtin 1980) te Problemi poetike
9 Tu je studiju Bahtin objavio pod imenom svoga prijatelja Valentina Nikolajevia Voloinova
i sve do 1973. godine ona se nije pripisivala Bahtinu (usp. Bahtin 1980: XXII).
220
221
***
Dakako, ovaj letimian pregled teorijskih misli o dijalogu nuno je nepotpun. Ipak, odustajui od daljnjih pokuaja da u malo vremena (i prostora)
samemo svojevrsnu teoriju dijaloga u njezinoj dijakroniji, pozabavit emo se
nadahnuti komentiranim teorijskim mislima tek dvama kljunim pojmovima: pojmom dijaloginosti te, napokon, pojmom samoga dijaloga.
Vrijednom spomena smatramo misao o inherentnoj dijaloginosti (engl.
dialogism) svakoga teksta. Naime uz eksplicitnu dijaloginost, koja se potvruje u situacijama u kojima postoje govornik i sugovornik (ili vie njih), tj.
najmanje dva [sugovornika] (glasa), implicitna je dijaloginost svojstvo svakoga teksta, pa i onoga koji je u strogo formalnom smislu monologian. Takva
se dijaloka koncepcija jezika ponajee pripisuje Bahtinu (usp. npr. Womack 2011: 48, 151; Fowler 1996: 130), iako valja napomenuti da sm Bahtin
to svojstvo jezika/govora nikada nije tako imenovao (usp. Hoquist 1990: 15).
Koncept dijaloginosti poiva na uvjerenju da dijalog (vieglasje) nije samo
temeljni, nego moglo bi se rei i iskljuivi nain funkcioniranja jezika jer,
uostalom, misao je po svojoj naravi dijalogina, a monolog je samo konvencionalizirana forma njezina iskazivanja (usp. Bakhtin 1984: 88).14 Konkretnije
i Jakobsonovim rijeima, u jeziku je svaki in slanja usmjeren na stvarnoga
ili zamiljenoga sluatelja, odnosno poiljatelj, koji prenosi poruku, pretpostavlja primatelja, koji asimilira poruku tako to je opaa, shvaa i tumai na
svoj nain (usp. Jakobson 2008: 134135). Nee nadalje biti teko dokazati
da je svaki tekst i/ili svaki jezini ostvaraj, izgovoren ili napisan, implicitno
dijalogian. Recimo: premda su formalno monoloke forme, i propovijedi, i
(sveuilina) predavanja, i izlaganja na znanstvenim konferencijama, i privatni dnevnici, i natpisi na spomenicima sve su to poruke upuene stvarnim
ili zamiljenim recipijentima (usp. i Womack 2011: 48). Konano, svaki tekst
uspostavlja relacije i s drugim, ve napisanim tekstovima (potvruje se time
intertekstualnost kao svojstvo teksta; usp. De BeaugrandeDressler 2010:
203229) i u tome smislu on je dijalogian!
dvoglasne rijei (256). Te e nam zamisli biti inspirativne u kasnijim razmiljanjima o dijaloginosti svakog jezinog ostvaraja (pa tako i monolokoga).
14 O tome je 40-ih godina 20. stoljea pisao i Roman Jakobson (2008: 132137). U tom smislu
posebno su zanimljiva Jakobsonova razmiljanja o sekundarnosti monologa koji se temelji
na dijalogu ak i onda kad je interioriziran kao miljenje. Napokon, u klasinim tragedijama monolozi su (kao i dijalozi) upueni publici. Ipak, i u dramskoj knjievnosti oni su
sekundarna pojava koja pretpostavlja visoku razvijenost kazalinih konvencija i koja je u
poetku nailazila na znatan otpor (usp. Jakobson 2008: 153).
222
223
Dijalog
poinje sa sluanjem
govorenje s/sa
usmjeren na spoznaje
suradniki
ostvaruje ideje
potie na promiljanje
potie nastanak neega novog
Diskusija (rasprava)
poinje s govorenjem
govorenje komu
usmjerena na razlike
suparnika
ostvaruje sukobe
potie na brzo miljenje
potie zakljuavanje
Nije, dakako, lako voditi uspjean dijalog. Kao jedan od osnovnih uvjeta Bohm navodi nunost suspenzije uvrijeenih miljenja, vlastitih stavova i
uvjerenja (usp. BohmFactorGarrett 1991), a takoer e istai i to da suoavanje s mnogobrojnim gleditima moe frustrirati i izazivati tjeskobu (usp.
Bohm 2009: 56). William Isaacs, nastavljajui se na Bohma, konstatira da je
dijalog umijee zajednikog razmiljanja (usp. Isaacs 1999) te se bavi posebnim umijeima i tehnikama kojima se moe unaprijediti dijalog u skupini.
Svjesni injenice da je dijalog uistinu velika tema te da smo se nekih
vanih pitanja jedva uspjeli dotaknuti, spomenimo na kraju i neke aspekte te
teme koji bez sumnje zasluuju pozornost istraivaa, a koji u ovom prilogu
uglavnom nisu ni spomenuti. Takvi su aspekti npr. pojmovno-terminoloka
razgranienja vezana za dijalog i komunikaciju uope, eksplicitna i implicitna
dijaloginost, dijalog i intertekstualnost, polemiki dijalog, dijalog u knjievnim djelima, posebice dramskim itd.19 U ovom prilogu tek smo otvorili dijalog o dijalogu: zapoeli smo ga itanjem respektabilne literature o toj temi,
19 O mnogim ovdje nespomenutim aspektima istraivanja dijaloga zainteresirani mogu nai
obilje informacija u omanom (576 stranica) zborniku Handbuch der Dialoganalyse (Hg.
G. Fritz i F. Hundsnurscher), u kojem dvadeset sedmero autora (uglavnom s njemakoga
govornog podruja) u trima poglavljima (Koncepti dijaloke analize, Teorija i metodologija
dijaloke analize te Dijaloka analiza u primjeni) izmeu ostaloga raspravlja i o dijalokoj
analizi s gledita govornih inova, o teoriji i metodologiji dijaloke analize, o etnometodolokoj konverzacijskoj analizi, o odnosu izmeu govornog jezika i dijaloga, o sociolingvistikoj analizi komunikacije, o britanskoj analizi diskursa, o odnosu izmeu praktine
semantike i analize komunikacije, o osnovama organizacije dijaloga, o odnosu izmeu pitanja, odgovora i dijaloga, o odnosu izmeu analize dijaloga i gramatike, o dijalokoj analizi
i prozodiji, o razvitku dijaloke djelatnosti u djece, o dijalokoj analizi i nastavi jezika, o
dijalokoj analizi i psihoterapiji, o dijalokoj analizi i medijskoj komunikaciji, o analizi
literarnoga dijaloga, o povijesti dijalokih formi itd.
224
Izbor iz literature
Bahtin, Mihail (1967), Problemi poetike Dostojevskog, s ruskog prevela Milica Nikoli, Nolit, Beograd. / Takoer i u engleskom prijevodu (Bakhtin 1984).
Bahtin, Mihail (1980), Marksizam i filozofija jezika, s ruskog preveo Radovan Matijaevi, Nolit, Beograd.
Bakhtin, Mikhail (1984), Problems of Dostoevskys Poetics, edited and translated by
Caryl Emerson, University of Minnesota Press, Minneapolis, London. / Takoer i u srpskom prijevodu (Bahtin 1967)
Bakhtin, Mikhail Mikhailovich (1981), The Dialogic Imagination: Four Essays, ed.
Michael Holquist, trans. Caryl Emerson and Michael Holquist, University of
Texas Press.
Bohm, David Factor, Donald Garrett, Peter (1991) Dialogue a proposal, dostupno na adresi http://www.david-bohm.net/dialogue/dialogue_proposal.
html#5; posjet 21. travnja 2013.
Bohm, David (2009), O dijalogu, s engleskog prevela Senka Galeni, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb.
De Beaugrande, Robert Dressler, Wofgang (2010), Uvod u lingvistiku teksta, s njemakog prevela Nikolina Palai, Disput, Zagreb.
Fowler, Roger (1996) Some Aspects of Dialogue, u: Linguistic Criticism, Oxford
University Press, Oxford, str. 130159.
Fritz, Gerd Franz Hundsnurscher (Hg.) (1994), Handbuch der Dialoganalyse, Max
Niemeyer Verlag, Tbingen.
Heritage, John Clayman, Steven (2010), Talk in Action: Interactions Identities, and
Institutions, Wiley Blackwell.
Hoquist, Michael (1990), Dialogism: Bakhtin and his World, Routledge, London
New York.
Isaacs, William (1999), Dialogue: The Art of Thinking Together, A Currency Book
published by Doubleday a division of Random House, Inc., New York.
Jakobson, Roman (2008), O jeziku, s engleskog preveo Damjan Lalovi, Disput, Zagreb.
Jakubinskij, Lav P. (1986), O dialogieskoj rei, u: Izbrannye raboty: Jazyk i ego
funkcionirovanie, Moskva, str. 1758.
Katni-Bakari, Marina (2003), Stilistika dramskog diskursa, Vrijeme, Zenica.
Katni-Bakari, Marina (2006), Suvremena lingvistika prouavanja dijaloga, u:
M. Katni Bakari, Stilistike skice, Connectum, Sarajevo, str. 217244.
Mukaovsk (Mukarovski), Jan (1986), Dve studije o dijalogu, u: Struktura pesnikog jezika, s ekog preveo Aleksandar Ili, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 103133.
225
On Dialogue
Summary
This paper presents a short historical overview of the extant research
into dialogue. It focuses on the examination of different types of dialogue,
properties of dialogue in texts, and the relationships between dialogue and
communication and dialogue and monologue (dialogue and discussion). Modeled after Bakhtins theory, dialogicality is understood as an inherent property
of each text. Along with explicit dialogicality, which is confirmed in situations
where there is a speaker and an interlocutor (or a multitude of either or both),
implicit dialogicality is a property of each text, even that which is strictly
a monologue. In addition, dialogue is seen as a specific use of language, a
communication with a special, higher quality. Two people create a dialogue
together; that is, they make something new (Bohm). This relates to the etymology of the word: the Greek dialogos, composed from dia (through) and logos
(word), to give us the meaning of the word. Since we emphasize the creation
of new meanings as the main value of dialogue, its participants are ultimately
enriched by new standards and findings. In these qualities we recognize the
essential differences between dialogue and communication as a wider notion,
and especially between dialogue and discussion (debate).
Key words: dialogue, types of dialogue, dialogue properties, monologue, communication, discussion
226
227
1. Uvod
Prije nego se upustimo u promiljanja o razliitim strukturnim i sadrajnim elementima odabranih prikaza, potrebno je spomenuti terminoloke
okvire unutar kojih se kreemo kada je o toj tekstnoj vrsti rije.
Kada govorimo o prikazu kakva znanstvenog teksta, onda mislimo na
znaenje koje je navedeno na drugom mjestu u Rjeniku hrvatskoga jezika V.
Ania, naime na kratku kritiku ocjenu, recenziju kakvog znanstvenog ili umjetnikog djela (2004: 1192). I sam izraz recenzija vieznaan je uz procjenu jo neobjavljena rukopisa znanstvenog/strunog rada on oznaava i prikaz
objavljenih ostvarenja: razliitih publikacija, kazalinih predstava, koncerata,
filmova, izlobi i sl.
Dakle ve u samom znaenju termina prikaz i recenzija nalazimo preklapanja prikaz se opisuje kao recenzija, a recenzija kao kritiki prikaz,
to bi onda zapravo znailo da je svaka recenzija prikaz, a nije svaki prikaz
recenzija, tj. da prikaz moe i ne mora sadravati element vrednovanja, dakle
ne mora sadravati kritiku. Stoga emo za potrebe ovoga rada termine prikaz
i recenzija rabiti sinonimno kada budemo govorile o tekstovima analiziranog
korpusa (jer svi oni u manjoj ili veoj mjeri sadre elemente vrednovanja), bez
obzira na to to su u asopisima u kojima su objavljeni uglavnom odreeni kao
prikazi.
Znanstveni se i struni radovi najee prikazuju u asopisima odgovarajue discipline, rjee i u asopisima srodnih disciplina, a u zadnje vrijeme
i na internetu (primjerice na njemakom govornom podruju) i u nekim se
aspektima (strukturi, tematskim teitima, jeziku i stilu) razlikuju od prikaza
drugih ostvarenja namijenjenih irokoj publici i (najee) objavljenih u masovnim medijima (kao to je primjerice sluaj kod prikaza filmova).
Kada govorimo o prikazima/recenzijama i njihovim karakteristikama,
ne moemo ih razmatrati, a da pritom ne uzmemo u obzir i specifinosti tekstne vrste kojoj pripadaju.
Prema Ripfel (1998: 488) znanstvena je recenzija struna tekstna vrsta,
koja nastaje iskljuivo u podrujima koja se bave znanou, odnosno koja se
razvila kao komunikacijski oblik na podruju znanosti. Ona nadalje znanstvenu recenziju smatra javnim, monolokim1 tekstom u kojemu se opisuje i
1 Recenzija se u opisima tekstnih vrsta u literaturi mahom smatra monolokim tekstom, no
smatramo da je ona monoloka samo ukoliko dijalog shvatimo u uem smislu. Prema Voloinovu (citirano u White 2003: 261) dijalog se treba shvatiti u irem smislu, odnosno on tvrdi
da je svaki verbalni izraz dijalogian jer se nadovezuje na neto ranije reeno/napisano ili
pak uzrokuje budue izjave: Dialogue ... can also be understood in a broader sense, meaning
228
vrednuje neki znanstveno relevantan doprinos (ibid. 491). Prema njezinu miljenju koje se podudara i s preporukama nekih asopisa s njemakoga govornog podruja (npr. Zeitschrift fr interkulturellen Fremdsprachenunterricht)
struna osoba nee ni pokuati recenzirati tekst koji ne smatra znanstveno
relevantnim (ibid. 490).2
229
Ariza 2009: 48), a Hutz (2007: 112) i Ripfel (1998: 488) dodaju i dimenziju
aktiviranja te eksplikacije.
Na osnovi prevladavajue funkcije Ripfel (1998: 490) razlikuje dva tipa
recenzija: recenzije-izvjetaji, u kojima dominira prikaz sadraja, dakle informativna funkcija i vrednujue/evaluativne, u kojima prevladava vrednovanje/
(pr)ocjena.
Tip recenzije ogleda se i u njezinoj makrostrukturi, iako ona, kao to
pokazuju istraivanja provedena u drugim jezicima (npr. Dalmas (2001), Hutz
(2007)), a potvruje to i na korpus, pokazuje znatnu varijantnost. Makrostruktura recenzije manje je formalizirana u usporedbi s nekim drugim tekstnim vrstama, primjerice znanstvenim lankom.
U naem su korpusu zastupljena tri tipa tekstova: recenzije-izvjetaji,
odnosno prikazi bez ikakvih evaluativnih elemenata (u kojima se meutim
ve sama injenica da se tekst recenzira moe smatrati implicitno pozitivnim
vrednovanjem); recenzije-izvjetaji u kojima prevladava informacija, no ipak
sadre kratku generalnu (uglavnom pozitivnu) ocjenu te kritike recenzije, u
kojima prevladava vrednovanje, koje onda moe biti pozitivno ili negativno
intonirano, a vrlo esto je zapravo kombinacija kritika i pohvala.
231
4. Analiza korpusa
4.1. Ocjena kao informacija
Kao to smo ve ranije navele, u korpusu su zastupljeni, openito uzevi, informativni i evaluativni tipovi recenzija, pri emu se u informativnima
uglavnom izrie pozitivna globalna ocjena opisanoga znanstvenog teksta. U
takvim tipovima recenzija gotovo da i nema gradacije u smislu izravnosti izreenoga vrednovanja, dakle zastupljene su uglavnom eksplicitne strategije pozitivne evaluacije, uz tek poneki komentar koji bi se mogao svrstati u kritiku u
najirem znaenju te rijei, a pozitivna se intonacija esto pronalazi i u samom
naslovu recenzije.
Primjeri:
(1) Sve u svemu, sigurno je dobro da je objavljen zbornik koji smo kratko prikazali. To ne znai da je on donio nova rjeenja. Donio je taj
zbornik niz relevantnih prinosa koji, skupljeni na jednom mjestu, pokazuju kako su nastali i kako se razvijaju tokavski standardni jezici.
(F, 2009: 186)7
7 Za objanjenje kratica i podatke o izvorima usp. Citirani korpus.
232
nekim krajevima Dalmacije. Koliko mi je poznato, to nije tono. Glagoljica se ni u kojem dijelu Hrvatske vie ne koristi (...). U svakom sluaju,
ak ako se radi o pogrenoj informaciji, ovaj detalj ne moe ozbiljno
umanjiti vrijednost rada. Jednom rjeju, moj kritiki osvrt na knjigu
Rajke Smiljani bez obzira na to glasi: Bravo! (G 1/2005 : 61 i d.)
Kao to moemo vidjeti, primjer (5) sadri pozitivna eksplicitna vrednovanja, od kojih se jedno odnosi i na pohvalu izdavau. Primjer (6) nam pokazuje kako se u svrhu ublaavanja eksplicitne kritike koja slijedi prvo navode
pozitivne strane rada. To je ujedno i najuobiajenija strategija zastupljena u
korpusu.
Nadalje u primjeru (7) slijedi zapravo negativno vrednovanje, implicitno sadrano u prethodno navedenoj openito pozitivnoj osobini autora recenzirana teksta, koja u kontekstu njegova rada ipak poprima negativna obiljeja.
Implicitnu negativnu poruku dekodirat e tek dobro upuen recipijent. Taj nam
primjer ujedno dobro ilustrira tip vrednovanja u kojem se tek kombinacijom
izreenog i znanja o svijetu moe donijeti odreeni zakljuak.
Primjer (8) pokazuje nam kako se negativno moe vrednovati na iskljuivo implicitan nain nije izreeno nita konkretno negativno, no ipak se
izmeu redaka moe iitati nimalo bezazlena kritika. U primjeru (9) vidimo
strategiju ublaavanja, odnoso nijekanja kritikoga potencijala iznesenih primjedbi, i to do te mjere da kritika zavrava rijeju bravo!, odnosno zavrava
estitanjem.
Kako smo se u analizi korpusa prvenstveno eljele pozabaviti negativnim evaluacijskim strategijama, dole smo do zakljuka da su negativne recenzije na podruju lingvistike u Hrvatskoj zapravo rijetke, no kada ih ima, u
njima se moe pronai cijela paleta implicitno i eksplicitno iskazanih negativnih vrednovanja, koja se nerijetko kombiniraju s pozitivnima u svrhu ublaavanja ukupnoga dojma.
235
nezadovoljavajua metodologija
(11) Prvo to upada u oi jest da je knjiga Snjeane Kordi sklop
ljena tehnikom svojevrsnoga kolaa, gdje se citati kojima je svrha da
potvrde autoriine teze slobodno lijepe u autoriin tekst. (RIHJJ, 36:
395)
nepotrebna skraivanja
(12) Vjerojatno slijedei naelo da poslovni ljudi nemaju vremena, knjiga daje vrlo ture i saete obavijesti. (G, 1/2008: 112)
pogrena faktografija
(13) Po toj karti rumunjski se jezik uope ne govori do Crnoga mora,
nego se u cijeloj Dobrudi kao govori samo bugarski. (Fi, 45: 109)
nezadovoljavajue udubljivanje u tematiku u cijelosti ili povrnost u
pojedinom segmentu rada
(14) Meutim, taj je pregled saet i antikoj retorici ne posveuje
dovoljno prostora ni pozornosti (G, 1/2008: 111)
terminologija autora i struke
(15) Nema isto tako nikakova razloga da se ta pojava zove ikavizmom, kako se to esto ini u naoj dijalektologiji. (Fi, 43: 133)
proturjenost (usp. (6))
nedoreenost
(16) Sada se govori na nekoliko sveuilita pa sada neka si
hrvatski itatelj zamisli to bi to trebalo znaiti. (Fi, 45: 111)
neznanstvenost
(17) podjela glasova nejasna, nepregleda i, po mome miljenju,
posve suvina. U njoj se, prije svega, mijeaju tri kriterija. Prvi je
toliko neobian da bi se mogao nazvati pjesnikim. ini mi se naime
da bi samo pjesnici mogli odgonetnuti zato je npr. a visoko ili
svijetlo (I. P., 84)
nedovoljno koritenje postojee literature
(18) Kordi razmjerno potanko razlae purizam u nacistikoj Njemakoj, uglavnom na temelju knjige Nijemca Polenza. (RIHJJ, 36: 385)
236
5. Zakljuak
Na osnovi analize korpusa recenzija znanstvenih tekstova iz podruja
lingvistike moemo se sloiti s Hylandom (2000: 46), prema kojemu se pozitivne kritike, odnosno pozitivna vrednovanja, u najveem broju primjera odnose na recenzirani tekst u globalu, a negativnim se vrednovanjima obino
obuhvaaju pojedini aspekti teksta. Globalna negativna kritika rijetka je (u
naem korpusu pronaene su samo dvije) jer ona ujedno nuno i izravno ugroava obraz te znanstvenu i akademsku reputaciju autora recenzirana teksta
(Goffman 1967), a takvi se postupci u malim znanstvenim sredinama poput
nae obino izbjegavaju.
Osim toga veini publiciranih radova ne moe se odrei vei ili manji
doprinos lingvistikim disciplinama, pa se stoga negativna vrednovanja i odnose samo na neke njihove aspekte. Analiza je pokazala da se pritom koriste
razliite strategije ukazivanja na propuste (usp. (7)(20), meu ostalim korigiranje (usp. (9), (13), (20)), ironiziranje (usp. (9), (16)), ukazivanje na alternativne postupke (usp. (15)), ukazivanje na logine konzekvence primijenjenih
postupaka (usp. (10)) i relativiziranje pozitivnih iskaza (usp. (7)).
Zbog ve spomenutih kompleksnih odnosa u znanstvenoj zajednici pritom se pribjegava slino kao i u recenzijama rukopisa znanstvenih radova
(usp. Ivaneti 2003: 163165) eufemizaciji negativnog vrednovanja. Uz ve
237
Citirani korpus
F = Fluminensia
Fi = Filologija
G = Govor
I. P. = Ivo Pranjkovi
L = Lahor
RIHJJ = Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
(1) J. Lisac. Recenzija, Zbornik o standardnim novotokavtinama (o zborniku Jezini
varijeteti i nacionalni identiteti). Fluminensia 21 (2009) 1: 181186
(2) I. Sankovi. Nova potvrda znanstvene reputacije (o Zborniku 7 Rijekih filolokih
dana). Fluminensia 21 (2009) 1: 220224).
(3) G. upkovi. Zadarski filoloki dani II (o Zborniku radova Zadarskih filolokih
dana II). Filologija 52, 2009: 123126.
(4) I. Filipovi. Hrvatska antroponimija na poetku 21. st. (o Hrvatska u prezimenima
Petra imunovia). Filologija 52, 2009: 131134.
(5) A. Kovaec. o Problemima manjinskih jezika u romanskim dravama u Europi .
Muljaia. Filologija 52, 2009: 135138.
(6) I. Pranjkovi. Jezik i stvarnost (o Govoru realnosti i realnosti jezika D. kiljana).
U Kronika hrvatskoga jezikoslovlja, Matica hrvatska, 1993: 4050.
(7) I. Pranjkovi. Duh i jezik istarskog razvoda (o Istarskom razvodu J. Bratulia). U
Kronika hrvatskoga jezikoslovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1993: 5058.
(8) M. agar. Glagoljaki udio hrvatske jezine povijesti (o Jeziku hrvatskih glagoljaa S. Damjanovia). Filologija 53, 2009: 109116.
(9) V. Josipovi Smojver. Prikaz knjige Rajke Smiljani Lexical, pragmatic, and positional effects on prosody in two dialects of Croatian and Serbian..., Govor
25 (2005) 1: 5962.
8 No u neposrednom nastavku teksta izraz primjedba ipak se kombinira s kritikom u sintagmi dati malu kritiku primjedbu.
238
(10), (12), (14) G. Kiiek. Prikaz knjige M. panjol Markovi Mo uvjeravanja. Govor 25 (2008) 1: 111114.
(11), (18) J. Budija. Prikaz knjige Jezik i nacionalizam Snjeane Kordi. Rasprave
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 36 (2010) 2: 365437.
(13), (16), (20) A. Gluhak. Jezini atlas na hrvatskome. (o Atlas jezika: Podrijetlo i
razvitak jezika u svijetu). Filologija 45: 107119
(15) M. Kapovi. Josip Lisac, Hrvatska dijalektogija 1. Hrvatski dijalekti i govori...
Filologija 43: 129136.
(17) I. Pranjkovi. Gramatika Zavoda za jezik (o Gramatici hrvatskoga jezika E. Bari i dr.). U Kronika hrvatskoga jezikoslovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1993:
7997.
(19) M. Lugovi. Gramatika roda. O knjizi Gramatika roda Tatjane Pikovi. Lahor
12: 249256.
Literatura
Alcaraz Ariza, Maria Angeles (2009), Complimenting others: The case of Englishwritten medical book reviews, U Fachsprache 12: 4863.
Ani, Vladimir (2004). Rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber
Beaugrande, Robert de, Peer Review Is Far From Peerless. (www.beaugrande.com/
peerreview.html) (26. 4. 2013.)
Brinker, Klaus (72010), Linguistische Textanalyse. Berlin: Schmidt
Dalmas, M. (2001), Empfehlen und Ablehnen in wissenschaftlichen Rezensionen:
Versuch eines deutsch-franzsischen Vergleichs, In: Wotjak, G. (ur.): Studien
zum romanistisch-deutschen und innerromanischen Sprachvergleich. Akten
der III. Internationalen Arbeitstagung zum romanisch-deutschen Sprachvergleich. Frankfurt a. M.: Lang, 467477.
Dzika, Joanna (2007), Implizites Werten in den Rezensionen am Beispiel von Metapher und Vergleich. U Lingua ac Communitas 17: 8796. (dostupno i na
http://www.lingua.amu.edu.pl/Lingua_17/lin-8.pdf (8. 9. 2012)
Goffman, Erving (1967), Interaction ritual. Essays in face-to-face behavior. Chicago: Aldine.
Heinemann, Margot (2000), Textsorten des Bereichs Hochschule und Wssenschaft.
U Brinker, Klaus/ Antos, Gerd/ Heinemann, Wolfgang/ Sager, Sven F. (ur.)
(2000). Text- und Gesprchslinguistik. HSK 16. 1. Berlin etc.: de Gruyter,
702709.
Hunston, Susan (2004), Counting the uncountable: problems of identifying evaluation in a text and in a corpus. U Partington, Alan/ Morley, John/ Haarman,
Louann (eds). Corpora and discourse, Frankfurt etc. : Lang, 157188.
Hutz, Matthias (2007), Insgesamt muss ich leider zu einem ungnstigen Urteil
kommen. Zur Kulturspezifik wissenschaftlicher Rezensionen im Deutschen
239
und Englischen. U Fix, Ulla/ Habscheid, Stephan/ Klein, Joseph (ur.). Zur
Kulturspezifik von Textsorten. Tbingen. 109130.
Hyland, Ken (2000), Praise and criticism: interactions in book reviews. U Hyland,
K. Disciplinary Discourses: Social interactions in Academic Writing. Harlow:
Longman, 4162.
Ivaneti, Nada (2003), Uporabni tekstovi, Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskog
fakulteta
Jger, Georg (2001), Von Pflicht und Kr im Rezensionswesen, (dostupno na: http://
www.iasl.uni-muenchen.de/discuss/lisforen/jaerezen.html (6. 12. 2012.))
Langner, Michael (1994), Zur kommunikativen Funktion von Abschwchungen. Pragma- und soziolinguistische Untersuchungen, Studium Sprachwissenschaft,
Beiheft 23. Mnster: Nodus Publikationen.
Lenk, H. E. H. (2000), Rezension. U Lenk, H. E. H.. Praktische Textsortenlehre. Ein
Lehr- und bungsbuch der professionellen Textgestaltung. Helsinki, 290301.
Lger, Heinz-Helmut (21995), Pressesprache, Tbingen: Niemeyer.
Mecklenburg, Norbert (1977), Die Rethorik der Literaturkritik. Ein Gedankengang
mit Vorschlgen zur Praxis. U Drews, Jrg (ur.). Literaturkritik Medienkritik. Heidelberg, 3448.
Mey, Gnter (2004), Elektronisches Publizieren eine Chance fr die Textsorte Rezension? Anmerkungen zur Nutzung des Internet als scholarly review resource, U Historical Social Research, Vol. 29, No. 1, 144172.
Ripfel, Martha (1998), Fachtextsorten der Wissenschaftssprache II: die wissenschaftliche Rezension. U Hoffmann, Ludger/ Kalverkmper, Hartwig/ Wiegand,
Herbert Ernst (ur.): Fachsprachen Languages for Special Purposes, Bd. 1.
Berlin etc.: de Gruyter, 488493.
Rolf, Eckard (1993), Die Funktion der Gebrauchstextsorten. Berlin etc.: de Gruyter
Skog-Sdersved/ Perry, Christoph/ Szurawitzki, Mariann (ur). (2012). Sprache und
Kultur im Spiegel der Rezension. Frankfurt etc.: Lang
White, Peter, R. R. (2003), Beyond modality and hedging: A dialogic view of the anguage of intersubjective stance. U Macken-Horarik, M., and Martin. J.R., (ur.).
Negotiating Heteroglossia: Social Perspectives on Evaluation. Text, Special
Issue, Berlin etc.: Mouton/ de Gruyter. Vol. 23, 259284.
Zillig, Werner (1982), Textsorte Rezension, U Detering, K.-D./ Schmidt-Radefeldt, J./
Sucharowski, W. (ur.): Sprache erkennen und verstehen, Akten des 16. Linguistischen Kolloquiums Kiel 1981, Bd. 2. Tbingen: Niemeyer, 197208.
Zillig, Werner (1982a), Bewerten. Sprechakttypen der bewertenden Rede. Tbingen:
Niemeyer
240
241
Robert BOKOWSKI
se tie problematike bosanskog jezika monografija Agnieszke Hofman-Piankee Sociolingvistiki aspekti savremenog bosanskog jezika (Hofman-Pianka
2000). Autorica knjige kae:
U monografiji su predstavljene etape razvoja i kodifikacije bosanskog
jezika i argumenti kojima se obrazlae uvoenje treeg slubenog jezika u Bosni i Hercegovini, pored hrvatskog i srpskog.
Kao osnovna pretpostavka prihvaen je stav da je savremeni bosanski
jezik, jezik Bonjaka (ranije Muslimana), jednoga od tri ravnopravna
naroda Bosne i Hercegovine, pored Hrvata i Srba.
U historijskom dijelu su predstavljeni proces formiranja bosanskog jezika, obim njegove upotrebe, spomenici pismenosti i pisma koja su se
koristila u prolosti, bosanica i arebica. Takoer su razmotreni i dijalekti koji su prisutni na bosanskohercegovakom tlu.
iroka prezentacija narodne knjievnosti Bonjaka imala je za cilj ukazati na posebnost bonjake knjievne tradicije u odnosu na hrvatsku i srpsku
tradiciju i njen uticaj na jeziku diferencijaciju.
Od osobina po kojima se razlikuju bosanski, hrvatski i srpski, izdvajaju
se leksike posebnosti, naroito u oblasti antroponimije i muslimanske
vjerske terminologie [koje isto predstavlja R.B.].
Osim isto lingvistikih injenica [u knjizi R.B.] prezentirane su i druge, prije svega one politike prirode, koje su presudne u procesu neophodnog priznavanja bosanskog jezika kao posebnog i njegove uloge u
uvrivanju nacionalnog identiteta Bonjaka.
Pored objektivnih injenica, u monografiji je takoer predstavljena
emocionalna aura u kojoj se odvijao raspad mita srpsko-hrvatskog
jezika, kao zajednikog jezika Bonjaka, Hrvata, Crnogoraca i Srba
(Hofman-Pianka 2000: 153).
Ova knjiga je za sada, ini se, najvei doprinos bosnistici u Poljskoj, a
sama monografija kao prva u poljskoj slavistikoj literaturi opirno i iscrpno
opisuje bosanski jezik, problem njegove historije, sociolingvistikog funkcioniranja, autonomije te standardizacije.
Doprinos pruavanju bosanskog jezika u Poljskoj takoer predstavlja
knjiga, to jest zbornik radova Slaveni u kontekstu promjena Evrope krajem XX
244
245
jeziku. Izdvojio je takoer problem standardizacije bosanskog jezika, na osnovi kojeg autor konstatira da
trudno si zgodzi z tym, aby faktycznie procesy standaryzacji miay
cykliczny i zamknity charakter []. Wiele etapw standaryzacji stanowi bowiem w rzeczywistoci procesy cige i stopniowalne, mogce
przebiega rwnolegle do innych procesw lub nawet zosta w standaryzacji pominite, dlatego te niemoliwe jest wskazanie ich prostego,
cyklicznego nastpstwa, ujtego w zamknitym, koowym schemacie.4
Godinu kasnije, 2005, autor ovog teksta razmatra problem slubenih jezika u lanku Juni Slaveni i njihovi jezici nakon raspada Jugoslavije (Bokowski 2005). Daje historijski pregled i savremenu situaciju, a jezike
analizira po sljedeem redoslijedu: hrvatski, bosanski, srpski, crnogorski, slovenski te makedonski. etiri godine kasnije, 2009, objavljuje takoer lanak
Pismo u Bosni i Hercegovini (historija i savremenost) (Bokowski 2009).
246
247
korisnici priskrbili svome kodu status nacionalnog jezika i time potvrdili i status naroda. Istovremeno je bosanski jezik postao ravnopravan u odnosu na ostale
post-srpskohrvatske jezike, to jest na srpski, hrvatski i crnogorski [prijevod
R.B.]. (B. Oczkowa, Jzyk boniacki, u: Sowiaskie jzyki literackie. Rys historyczny, red. B. Oczkowa, E. Szczepaska, wsppraca T. Kwoka, Krakw, 2011, s.
290)
248
2) Hrvati u Srbiji i Crnoj Gori (iako ustav Crne Gore ne govori o konstitutivnom narodu i manjinama, nego o dravljanima te republike),
3) Bonjaci u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji i
4) Srbi u Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Pitanjem jezika koji su nastali na bazi novotokavskog dijalekta, ukljuujui i bosanski, bave se i neki drugi poljski slavisti, ije lanke navodim u
literaturi.
Nakon raspada Jugoslavije raspala se i serbokroatistika. Danas poljski
studenti studiraju posebno hrvatsku filologiju i srpsku filologiju. elio bih ipak
naglasiti da se neki od njih takoer bave i bosanskim jezikom piu diplomske
radove ba u okviru tog jezika. U cilju njegovog potpunijeg izuavanja, moda
bi u perspektivi trebalo razmisliti o otvaranju bosnistike kao posebnog studija.
Cichoska, Maria (1994), Jzyki Sowian poudniowych wobec rozpadu SFRJ (Czy
Sowiaszczynie przybywa jzykw?), u: Wspczesne tendencje rozwoju
jzykw sowiaskich, red. M. Blicharski, H. Fontaski, 43-54, Katowice.
Cichoska, Maria (1997), Ksztatowanie si normy literackiego jzyka serbskiego,
chorwackiego i boniackiego, u: Jzyk wobec przemian kultury, red. E. Tokarz, 40-49, Katowice.
Cichoska Maria (2004), Sownik konfrontatywny czasownikw polskich, boniackich, chorwackich, serbskich, Katowice.
Hofman-Pianka, Agnieszka (2000), Socjolingwistyczne aspekty wspczesnego
jzyka boniackiego, Krakw.
Jaroszewicz, Henryk (2004), Nowe tendencje normatywne w standardowych jzykach
chorwackim i serbskim, Opole.
Luba, Wadysaw (2009), Komparacja systemw i funkcjonowania wspczesnych
jzykw sowiaskich nr 4. Polityka jzykowa, Opole.
Oczkowa, Barbara (2011), Jzyk boniacki, u: Sowiaskie jzyki literackie. Rys historyczny, red. B. Oczkowa, E. Szczepaska, wsppraca T. Kwoka, 283-292,
Krakw.
Pianka, Wodzimierz, Tokarz, Emil (2000), Gramatyka konfrontatywna jzykw
sowiaskich, t. 1., Katowice.
Spagiska-Pruszak, Agnieszka (1997, 2005), Sytuacja jzykowa w byej Jugosawii,
Gdask, wyd. II, poprawione ask.
Stankowicz, Aleksandra (2004), Midzy boniackoci a jugoslawizmem. Z dziejw
kultury boniackiej, Bielsko-Biaa.
Szafraska, Agnieszka (2005), Dni kultury Boni i Hercegowiny. Ogoszenie (Pozna
21 II 23 II 2005 roku), wydanie. internetowe: http: //www.slavic.amu.edu.
pl/?p= 4 (10.12.2012).
Szul, Roman (2009), Jzyk-nard-pastwo. Jzyk jako zjawisko polityczne, Warszawa.
Tokarz, Emil (2002), Dynamika rozwoju jzykw sowiaskich w kocu XX wieku,
u: Narodowy i ponadnarodowy model kultury. Europa rodkowa i Pwysep
Bakaski, red. B. Zieliski, 229-237, Pozna.
Tokarz, Emil (2006), Jzykowy wiat wspczesnych Sowian, u: wiat Sowian, nr
1, red. E. Tokarz, 290-295, Bielsko-Biaa.
Tokarz, Emil (1998), Mikrojzyki sowiaskie problemy badawcze jzykoznawstwa
sowiaskiego, u: Nowe czasy, nowe jzyki, nowe (i stare) problemy, red. E.
Jdrzejko, 242-251, Katowice.
Tokarz, Emil (2002), Nowosztokawskie standardy jzykowe, u: Nadzieje i zagroenia.
Slawistyka i komparatystyka u progu nowego tysiclecia, red. J. Zarek, 482486, Katowice.
Tokarz, Emil (2001), Powstawanie nowych standardw jzykowych u Sowian w kocu XX wieku, u: Sowiaszczyzna w kontekcie przemian Europy koca XX
wieku. Jzyk tradycja kultura, red. E. Tokarz, 157-164, Katowice.
250
251
Munir DRKI
I.
Najjednostavnije kazano, prevoenje predstavlja zamjenu teksta na jednom jeziku tekstom na drugom jeziku. Jo je francuski biskup i prosvjetitelj
Petrus Danielus Huetius (16301721) definirao prijevod kao tekst na dobro
poznatom jeziku, koji upuuje na (ili predstavlja) tekst na jeziku koji nije dobro
poznat (prema: Lefevere 2003: 86). Ova definicija iako krajnje jednostavna
252
za sobom povlai mnoga, ako ne i sva bitna pitanja vezana uz teoriju prevoenja (Ibid., 1). Ovako pojednostavljeno shvatanje prevoenja i prijevoda
doprinijelo je tome da se aktivnost prevoenja u prolosti nerijetko smatrala
manje bitnom od drugih naunih i strunih aktivnosti. Prevoenje je, prema
tom shvatanju, neto kao poleina tepiha ili poljubac posredstvom rupca, openito kao posao druge ruke. Meutim, sam posao prevoenja, kao i mnoge
pojave koje se veu za njega mogu se posmatrati i s pozitivne strane, budui
da prijevodi nude pristup saznanjima i idejama koje bi ostale nedokuive na
nekom nepoznatom jeziku. (House 2009: 3)
Prema jednostavnoj definiciji prevoenja iskazanoj u prvoj reenici, moe
se shvatiti da osnovni zadatak prevoditelja jeste premostiti prazinu izmeu dva
jezika i tekst na jednom uiniti razumljivim govornicima drugog jezika. Taj se
zadatak takoer na prvi pogled ini veoma jednostavnim, ali teorija i praksa
prevoenja pokazuju kako to esto i nije sluaj. U tom smislu, pogled na prevoenje, odnosno premoavanje meujezine praznine, dosta se izmijenio u
posljednje vrijeme: dok je u prolosti prijevodom smatrano ono to u potpunosti
brie kulturne i jezike razlike, danas se ulau golemi intelektualni napori kako
bi se neka strana kultura u formi odreenoga teksta putem prijevoda predstavila
domaoj kulturi (Faull 2004: 13). Zbog toga prevoditelji nastoje sauvati to vie
kulturolokih osobenosti teksta na stranom jeziku i kao takav predstaviti ga recipijentima prijevoda. Svi koji se bave teorijom i praksom prevoenja dobro znaju
da ovaj posao ne moe biti sveden na jednostavnu ili manje jednostavnu jeziku
aktivnost, kao i to da svaki prijevod sa sobom nosi odreene psiholoke i drutvene konsekvence (Edwards 2012: 57). Prema tome, prevoenje ne predstavlja
samo jeziku aktivnost, ve i iru kulturoloku, to jest in komunikacije meu
razliitim kulturama. Prevoenje uvijek ukljuuje i jezik i kulturu, iz sasvim
jednostavnog razloga: jezik i kultura ne mogu se meusobno odvojiti. Jezik je
omeen kulturom, budui da iskazuje kulturnu stvarnost, a znaenja rijei, reenica ili veih dijelova teksta mogu se razumjeti jedino unutar konteksta kulture
u kojoj su upotrijebljeni (House 2009: 11). Kao takvi, prijevodi sadre pregrt
podataka i saznanja o specifinim kulturnim osobenostima izvornog teksta nekog djela, a ta saznanja trebaju doprinijeti boljem razumijevanju drugih tekstova
iz iste kulture, ali jednako i njenih batinika, to bi trebalo obogatiti znanja i
poglede na svijet kod recipijenata prijevoda. Tako prevoenje predstavlja izuzetno bitan aspekt mnogo ireg koncepta interkulturalne komunikacije.
Da bi se jedan prijevod mogao smatrati uspjenim, prevoditelj u obzir mora uzeti izvorni tekst, te recipijente svoga prijevoda. Pod recipijentima
prijevoda podrazumijevaju se konkretni ljudi, zajedno s njihovim kontekstu253
Munir Drki: Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda...
alnim znanjem, kulturnom pozadinom, stepenom obrazovanja itd. Svaki prijevod, shodno tome, ukljuuje tri strane: izvorni tekst, prevoditelja i njegovu
interpretaciju, te recipijente prijevoda. Prijevod tako ne ovisi samo o izvornom
tekstu i interpretaciji prevoditelja, ve i o razlozima za prevoenje, o ciljnoj
grupi itatelja i drugim faktorima koji nemaju veze s prevoenjem kao isto
jezikom aktivnou. To su drutveni faktori, koji su esto bitniji od jezikih
faktora ili same kompetencije prevoditelja.
Znaaj zbroja svih drutvenih faktora i njihov utjecaj na prevoenje
potvruje se i tradicionalnim shvatanjem kako je bolje prevoditi sa stranog
na maternji jezik, a ne obrnuto. Meutim, usmjeravanje panje na drutvene
faktore na neki nain i modificira ovo tradicionalno shvatanje. Naime, razlog
zbog kojeg je generalno uputnije prevoditi na maternji nego na strani jezik nije
samo to to openito svi ljudi bolje vladaju maternjim nego stranim jezikom,
kako se tradicionalno tumai davanje prednosti maternjem jeziku (vidjeti:
Bowe, Martin 2007: 141), ve jednako i to to samo odlino upueni u kulturu
jedne jezike zajednice mogu adekvatno i u potpunosti razumljivo prevesti
tekst s drugog jezika. Prevoditelj mora do tanina poznavati drutvene faktore
i potrebe odreene kulture, ali i uvidjeti drutvenu potrebu za odreenim prijevodom, a to najbolje mogu izvorni batinici neke kulture.
U neraskidivoj vezi s drutvenom potrebom i opravdanou jeste jedno
od nezaobilaznih pitanja u teoriji prevoenja, a to je svrha prijevoda (vidjeti:
Newmark 2001: 4261; Nord 2005: 2730; House 2009: 2627). Kad se prevoditelj fokusira na svrhu prijevoda, to konkretno znai da panju usmjerava na
to kako prijevod uiniti relevantnim za recipijente, pri emu su kulturoloke
norme od posebnog znaaja, budui da e prijevod morati ispuniti svoju svrhu
u kulturi na iji se jezik tekst prevodi. Prevoenje je u tom sluaju jo jedno
sredstvo pomou kojeg e se obogatiti ciljni jezik i kultura, pri emu se vjernosti izvorniku ne poklanja skoro nikakva panja (Faull 2004: 1). Tu posebno
do izraaja dolazi uloga prevoditelja, dok je uloga izvornog teksta i njegovih
jezikih osobenosti znatno umanjena. U takvim okolnostima, kad jeziki oblici i znaenja izvornika gube dobar dio svoga znaaja, nije toliko bitno ta sam
autor ima kazati odreenim tekstom, ve koju svrhu prevedeni tekst ispunjava
i kakvu poruku alje recipijentima. To se veoma esto radi nautrb semantikog sadraja samoga izvornika.1
1 Neizbjeno i sasvim opravdano pitanje pritom jeste da li usmjeravanje panje na ciljnu kulturu moe opravdati nepotivanje originalnog teksta izvornika. Kod mnogih knjievnih i
naunih tekstova od historiografskog znaaja veoma je znaajno prenijeti znaenja vjerno,
te stoga takva djela zasluuju izvjestan stepen autonomije u odnosu na recipijente prijevoda.
254
Ako prevoditelj stvara tekst koji upuuje na neki drugi tekst prije nego
na svoj vlastiti, on to najvjerovatnije ini zato to misli da je taj drugi tekst
vredniji nego to bi mogao biti njegov vlastiti. Drugim rijeima, prevoditelj
priziva autoritet teksta koji predstavlja svojim prijevodom (Lefevere 2003:
12). Tako prijevodi umnogome doprinose tome da prevoeni tekstovi vremenom poinju uivati vii status, a nije rijedak sluaj ni to da obini itatelji
vie cijene prevedene tekstove od onih izvorno napisanih na njihovom maternjem jeziku, samo zato to su prvi prevedeni s nekog drugog jezika. Meutim,
postoje i tekstovi koji uivaju tako visok status da su mnogi vjerovali i tvrdili
kako ih uope ne treba prevoditi na druge jezike. Takvo se vjerovanje najee
vee za religijske tekstove, kao to su Kuran, Biblija, Sutre, Vede, Tora, Talmud itd.2 Prijevodi takvih tekstova prate se s posebnom panjom i esto izazivaju mnoge polemike, a pristup je razliit u odnosu na tekstove koji ne uivaju
tako visok status, budui i da se forma kod takvih tekstova smatra svetom i
nastoji se to je mogue adekvatnije prenijeti u drugi jezik.3 Openito, sve to
je tekst manje znaajan za jednu kulturu, njegov e prijevod povui za sobom
manje polemika. To se potom odraava i na pristup samih prevoditelja, pa se
slobodnijim stilom prevode tekstovi iz udaljenijih kultura. Tako su tekstovi na
grkom i latinskom jeziku uivali vii status u Evropi jer potjeu iz prestinih
kultura, dok se tekstovima iz drugih kultura nije pridavao toliki znaaj (Lefevere 2003: 3). Upravo je takav pristup iznjedrio Fitzgeraldov prijevod Rubaijas
perzijskog na engleski jezik i omoguio mu toliki uspjeh. Fitzgerald je imao
slobodu prevesti Hajjamove Rubaije onako kako ih on sam razumije, budui
Drugim rijeima, specifine osobenosti takvih tekstova mogu zahtijevati malo vie kontrole
u njihovoj interpretaciji i predstavljanju nekoj drugoj kulturi. (Vidjeti: House 2009: 26)
Meutim, nema sumnje da je ovakav slobodan pristup u prolosti imao velikog uspjeha,
to ga ini u potpunosti opravdanim. Jedan od tekstova koji to nesumnjivo potvruje jeste
prijevod s perzijskog na engleski jezik Rubaija Omera Hajjama od Edwarda Fitzgeralda,
nainjen u vremenskom razmaku od 1859. do 1889. godine. Taj je prijevod sasvim slobodan;
mnogi su stihovi parafrazirani, a u nekim rubaijama uope nije mogue pratiti semantiki
sadraj originala na perzijskom jeziku, tako da se ovaj prijevod nekad ak naziva i Rubaiyat
of FitzOmar. Meutim, takvim je pristupom Fitzgerald postigao ogroman uspjeh, budui da
su Hajjamove Rubaije postale planetarno poznate u XIX stoljeu, i to najvie zahvaljujui
Fiztzgeraldovom prijevodu. Utjecaj je bio toliki da se Hajjam poinje posmatrati vie kao
pjesnik i u samom Iranu tek nakon Fitzgeraldovog prijevoda i uspjeha koji taj prijevod doivljava na Zapadu, dok je ranije vie bio poznat po svojim naunim dostignuima.
2 Neki od tih religijskih tekstova uope nisu prevoeni, dok su prijevodi drugih stekli ikonian status. Vie o tome vidjeti: Edwards 2012: 5759.
3 Huetius je tako napisao kako Sveto pismo treba prevoditi rije za rije, jer je u tom tekstu
ak i red rijei misterija. (Vidjeti: Lefevere 2004: 3, 86101) Isto tako, u orijentalno-islamskoj kulturi poznati su prijevodi rije za rije, a najee se veu za tekst Kurana.
255
Munir Drki: Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda...
II.
Mesnevija Delaluddina Rumija jeste knjiga poezije u est tomova, nastala
na perzijskom jeziku u XIII stoljeu u gradu Konji, u Maloj Aziji. Ona predstavlja
najznaajnije djelo glasovitog perzijskog pjesnika i islamskog mislioca, koje mu
je i priskrbilo posebno mjesto u perzijskoj knjievnosti. Na Mesneviju se esto
referira kao na Kuran na perzijskom, sr Kurana, enciklopediju sufizma, Bibliju
sufizma, remek-djelo perzijske i svjetske knjievnosti i sl. (Vidjeti: Hadimuli
1985: I; Daka 1997: 324). Ovo je djelo ve stoljeima izuzetno mnogo itano i
komentirano na Istoku, tako da predstavlja djelo klasine perzijske knjievnosti
koje je izvrilo najvei utjecaj izvan govornog podruja perzijskog jezika, a posebno na teritoriji nekadanjeg Osmanskog carstva, gdje je poslije Rumijeve smrti formiran sufijski red mevlevija kako bi se sauvala i promovirala misao ovoga
autora. Rumijeva su djela postala izuzetno popularna i izvrila su golemi utjecaj
na divansku poeziju na osmanskom jeziku. Meu svim djelima u tome prednjai
Mesnevija, koja je i nastala kao putokaz i smjernica onima koji hode duhovnim
putem sufizma. Rumijeva poezija openito, a Mesnevija posebno, sve veu popularnost doivljavaju u posljednje dvije decenije i na Zapadu, i ve su godinama
meu najitanijim knjigama u Evropi i Sjevernoj Americi. Popularnost Rumijevih djela dostigla je toliki stepen da se potraga za njegovom poezijom na Zapadu
nerijetko opisuje rijeju Rumi-manija. (Vidjeti: Barks 2007; Lewis 2008: 13)
Mesnevija uiva poseban status u bonjakoj kulturnoj tradiciji, koji potjee iz vremena kada je Bosna bila dio teritorije Osmanskog carstva. Taj se status
ogleda u bogatoj tradiciji usmenog tumaenja i pisanih komentara Mesnevije,
te njenom utjecaju na knjievnost Bonjaka na perzijskom, turskom i arapskom
jeziku. Postoji vie pjesnika Bonjaka koji su svoju poeziju pisali pod utjecajem
ovog Rumijevog djela. Osim toga, postoje i komentari Mesnevije nastali u vrijeme osmanske vladavine koje su pisali autori s ovih prostora. Meutim, poseban
status ovoga djela ogleda se ponajvie u bogatoj tradiciji njegovog usmenog tumaenja ve od XVI stoljea, i to u dvama gradovima: Sarajevu i Mostaru. Ta
tradicija usmenog tumaenja Mesnevije prenosila se s koljena na koljeno i jo
uvijek je u izvjesnoj mjeri prisutna.4
4 O tradiciji usmenog tumaenja Mesnevijeu Bosni i Hercegovini vie vidjeti: Hadimuli
1985; Trako 1987; Daka 1996; Algar 2001; Drki 2005.
256
III.
Jedini prijevod Mesnevije s perzijskog na bosanski jezik nainio je Fejzullah Hadibajri, i to samo prva dva od ukupno est svezaka. Prvi svezak
tampan je 1985. godine, a drugi svezak dvije godine kasnije. Imajui u vidu
sve okolnosti koje se veu za Mesneviju na ovim prostorima, jasno je da Hadi
bajri pred sobom nije imao nimalo lahak zadatak, budui da je Mesnevija i
prije tog prijevoda bila relativno poznat tekst u ovdanjoj kulturi. Hadibajri
nije bio neko ko je posredstvom prijevoda tek trebao predstaviti ovo djelo dru257
Munir Drki: Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda...
259
Munir Drki: Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda...
kako bi ga svi mogli shvatiti. Hadibajri je, prema tome, bio svjestan specifinog statusa koji je uivao tekst Mesnevije s jedne i nivoa znanja recipijenata
s druge strane; upravo iz tog razloga svom prevoenju pristupa potpuno svjestan tih specifinih okolnosti. Prevoditelj se jeste odluio za slobodniji prijevod,
iako se takav pristup, kako smo ve vidjeli, uglavnom vee za manje poznata
djela iz daljih kultura i ne oekuje se kod tekstova koji uivaju vii status. Meutim, takav je slobodni pristup nadomjeten brojnim komentarima iza samoga
teksta, to itatelju daje znak da pred sobom ima veoma znaajan tekst.
Na primjeru ovoga prijevoda potvruje se injenica da prijevod ne ovisi
samo o jezikoj razumljivosti teksta, ve nain na koji prevoditelj doivljava
izvorni tekst ustvari odreuje njegov pristup. Kako je vidljivo, prevoditelj je
vodio rauna o jednom aspektu izvornog teksta i jednoj grupi recipijenata.
Predodba o golemom znaaju izvornog teksta u specifinim uvjetima pojavljuje se kao breme na leima prevoditelja, u emu presudnu ulogu igraju recipijenti, njihovo kontekstualno znanje, te nivo obrazovanja i razumijevanja tog
teksta. Na ovom primjeru potvruje se ono to se u teoriji prevoenja naziva
skretanje panje sa semantike teksta na pragmatiku njegove interpretacije (Vidjeti: House 2009: 2942). U centru panje vie nije tekst, ve prevoditeljevo
razumijevanje tog teksta i njegova interpretacija, koja je opet uvjetovana znanjem i shvatanjem tano odreenih recipijenata.
Hadibajriev prijevod Mesnevije jeste spomenik posebnog odnosa prema Orijentu i razumijevanja tog dijela svijeta u Bosni i Hercegovini. On je
i svjedoanstvo kulturne povezanosti Bosne i Orijenta, iako je nastao mnogo vremena nakon to je Bosna prestala formalno biti dio tog svijeta. Ova je
knjiga, ustvari, najbolji uvar tradicije usmenog tumaenja Mesnevije u gradu
Sarajevu. Zbog svega toga, u sebi uva pregrt izuzetno vrijednih podataka
za izuavanje kulturne tradicije Bosne i Hercegovine i posebnog odnosa prema orijentalno-islamskoj kulturi. Prema tome, prijevod Mesnevije na bosanski
jezik svjedoi o tome kako prijevodi ne predstavljaju samo vrijedan izvor za
prouavanje stranih kultura i njihovoga utjecaja, ve ponekad u sebi uvajui
izuzetno vrijedna saznanja o kulturi na iji se jezik odreeni tekst prevodi.
Meutim, iako je prijevod prva dva sveska Mesnevije na bosanski jezik
nainjen prvobitno za one koji su sluali usmena predavanja, on se od usmenog
tumaenja Mesnevije razlikuje po injenici da je na raspolaganju irem krugu itatelja, od kojih veina ne doivljavaju ovo djelo onako kako su to inili
sluatelji usmenih predavanja. U meuvremenu su se i drutvene okolnosti u
Bosni i Hercegovini izmijenile, a i Mesnevija je postala zanimljiva i dostupna
mnogo irem krugu zainteresiranih. Djelo je postalo izuzetno popularno na
260
Zapadu i u itavom svijetu, a ta popularnost navela je na itanje bosanskog prijevoda mnoge koji ne batine tradiciju o kojoj je bilo rijei, jer su obrazovani
prema savremenim evropskim obrascima. Veina itatelja danas u Mesneviji
ne trai putokaz ili pouku za ivot, ve eli proitati djelo o kojem se toliko
govori u svijetu. Naposljetku, i tradicija o kojoj se toliko govori nagnala je na
itanje prijevoda mnoge koji nisu najbolje upoznati s njom.
Primijetivi i sam kako je Hadibajriev prijevod specifian, nekoliko
godina svojim studentima davao sam ga na itanje, a naknadno sam traio
njihovo miljenje. Zajednika je ocjena da je neoekivano jednostavan i da im
se ne ini potpuno kompatibilnim s onim to su o Mesneviji nauili na predavanjima i iz relevantne literature, odnosno s onim to su oni otprije oekivali. Razlog takvog shvatanja sasvim je jednostavno objasniti: studenti ovome
prijevodu ne prilaze iz okvira u kojem je on nastao, oni ne batine tradiciju
usmenog tumaenja, budui da uglavnom nisu prisustvovali predavanjima i
usmenom tumaenju Mesnevije. Njihovo kontekstualno znanje i pogledi na
svijet razlikuju se od kontekstualnog znanja recipijenata kojima je Hadibajriev prijevod prvenstveno namijenjen. Sve to skupa stvara potrebu za novim
prijevodom koji bi zadovoljio potrebe onih koji u Mesneviji vide knjievno
djelo, ali i onih koji u njoj vide mnogo vie od toga. Budui da je posrijedi
semantiki relativno jednostavan tekst, koji se bez veih tekoa moe prevesti na bilo koji drugi jezik, to se ini izvodivim, izmeu ostalog i zbog toga
to je Delaluddin Rumi nastojao svoju poruku prenijeti ljudima koji potjeu
iz razliitih kultura, te posebno zbog injenice da je svoje najpoznatije djelo
napisao u gradu Konji, jednoj izrazito viejezinoj i multikulturnoj sredini u
XIII stoljeu.
Ostaje injenica da je Hadibajriev prijevod krajnje osoben, i to ne
samo zbog posebnog pristupa jednom djelu iz orijentalno-islamske kulture,
ve i zbog naina na koji ovaj prijevod danas doivljavaju oni koji su vie
okrenuti Zapadu, meu kojima ima i onih to su o Mesneviji vie saznali iz zapadnih izvora. To to je manje shvatljiv onima koji su obrazovani prema savremenim zapadnim obrascima svjedoi o vrstoj povezanosti Hadibajrievog
prijevoda Mesnevije s orijentalno-islamskom tradicijom, ali u isto vrijeme danas ovaj prijevod postavlja u sredite iznimno zanimljive kulturne interakcije
izmeu Orijenta, Bosne i Evrope.
Izvori
Balx Rm, Mouln alloddn (2001), Masnaw-ye Manaw, bar ass-e nosxe-ye
tashhode-ye Reinold Nkolson, p-e dowwom, Sed-ye moser, Tehrn
261
Munir Drki: Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda...
Rumi, Mevlana Delaluddin (1985), Mesnevija I, prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri, Tekijski odbor Nakibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo
Rumi, Mevlana Delaluddin (1987), Mesnevija II,prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri, Tekijski odbor Nakibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo
Literatura
Algar, dr. Hamid (2001), Perzijska knjievnost u Bosni I Hercegovini, Beharistan,
br. 3-4, 165182
Bowe, Heather and Martin, Kylie (2007), Communication Across Cultures. Mutual
Understandig in a Global World, Cambridge University Press, Cambridge
Drk, Monr (2006), Ahamiyyat-e Masnaw-ye Manaw bara-ye mardom-e Bosn
wa Herzegown, Soxan-e eq, br. 31-32, 3541
Daka, Beir, (1996), Interes za sufijsku poeziju kod bosanske uleme, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, 373385
Daka, Beir, (1997), Historija perzijske knjievnosti, Nauno-istraivaki institut
Ibn Sina, Sarajevo
Edwards, John (2012), Multilingualism. Understanging Linguistic Diversity, Continuum, London and New York
Faull, Katherine M. (ur.) (2004), Translation and Culture, Bucknell University Press,
Lewisburg
Hadibajri, Fejzullah (1987), O prevodu drugog sveska Mesnevije, u: Rumi, Mevlana Delaluddin, Mesnevija I, prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri,
Tekijski odbor Nakibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo, III
Hadimuli, Halid (1985), O Mesneviji, u: Rumi, Mevlana Delaluddin, Mesnevija I, prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri, Tekijski odbor Nakibendijsko
Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo, IV
House, Juliane (2009), Translation, Oxford University Press, Oxford
Lefevere, Andr (ur.) (2003), Translation, History, Culture: a Sourcebook, First published 1992, Routledge, London and New York
Lewis, Franklin D. (2008), Rumi: past and present, East and West. The Life, Teachings and Poetry of Jall al Din Rumi, First edition 2000, Oneworld Publications,
Oxford (US)
Newmark, Peter (2001), About Translation, First published 1991, Multilingual
Matters, Bristol
Nord, Crisitane (2005), Theory, Methodology and Didactic Application of a Model
for Translation-Oriented Text Analysis, translated from the German by Cristiane Nord and Penelope Sparrow, second edition, Rodopi, Amsterdam/Atlanta
262
Sad, Sayyed afar (2002), Farhang-e estelht wa tabrt-e erfn, p-e eom, Entert-e Tahr, Tehrn
Trako, Salih (1987), Predavanja Mesnevije i mesnevihani u Sarajevu, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, br. XIII-XIV, 220226
Zamn, Karm (2000), arh-e me-e Masnaw-ye manaw, Entert-e Ettelt,
Tehrn
Munir Drki: Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda...
264
PODACI O AUTORIMA
Lada Badurina
Filozofski fakultet
Rijeka (Hrvatska)
lbadurin@ffri.hr
Elma Durmievi-Cernica
Filozofski fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
elmicad@googlemail.com
Branimir Belaj
Filozofski fakultet
Osijek (Hrvatska)
branimir.belaj@os.t-com.hr
Nada Ivaneti
Filozofski fakultet
Rijeka (Hrvatska)
ivanetic@efri.hr
Robert Bokowski
Uniwersytet lski
Katowice (Poljska)
robert.bonkowski@us.edu.pl
Mirela Omerovi
Pedagoki fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
mirelamuftic@yahoo.com
Refik Buli
Filozofski fakultet
Tuzla (Bosna i Hercegovina)
refik.bulic@untz.ba
Nikolina Palai
Filozofski fakultet
Rijeka (Hrvatska)
npalasic@ffri.hr
Halid Buli
Filozofski fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
halidb10@yahoo.com
Ismail Pali
Filozofski fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
ismailpalic@yahoo.com
Munir Drki
Filozofski fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
munir.drkic@gmail.com
265
Podaci o autorima
Mirjana Popovi
Fakultet humanistikih nauka
Mostar (Bosna i Hercegovina)
mirjana.popovic@mail.com
Amela ehovi
Filozofski fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
amela.sehovic@yahoo.com
Ivo Pranjkovi
Filozofski fakultet
Zagreb (Hrvatska)
ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr
Ermina Ramadanovi
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Zagreb (Hrvatska)
eramadan@ihjj.hr
Aleksandar Stefanovi
Universit Paris-Sorbonne
Pariz (Francuska)
a.stefano@laposte.net
266
Jezika redakcija:
Autori
Korektura:
Halid Buli
Lektura saetaka:
Ksenija Kondali
UDK:
Priprema:
tampa:
Tira:
200 primjeraka