Mate Kapović 2015, Ogledi o Kapitalizmu I Demokraciji

OGLEDI O KAPITALIZMU
I DEMOKRACIJI
Mate Kapovi
Biblioteka
Lijeva (s)kretanja

izdava: Naklada Jesenski i Turk

za izdavaa: Mio Nejami
urednica izdanja: Monika Mili
prijelom: Momir Oljaa
grafiki urednik: Boris Kuk

tisak: Znanje d.o.o., Zagreb
www.jesenski-turk.hr
Mate Kapovi
OGLEDI
O KAPITALIZMU
I DEMOKRACIJI
Naklada Jesenski i Turk

Zagreb, oujak 2015.
Mate Kapovi: Ogledi o kapitalizmu i demokraciji

Naklada Jesenski i Turk 2015 Mate Kapovi 2015
Tekst copyright Mate Kapovi 2015.
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Lori i njezinoj generaciji
Sadraj
Predgovor 11
I. DIO: KAPITALIZAM 13
Hrvatska situacija i perspektive 15

Evropska utopija17
Nema povratka u prolost18
Budunost tavorenje na nerazvijenoj periferiji Evrope 20
Kapitalizam nisu samo vicarska i Nizozemska23
I Afrika je kapitalistika 24
U koliko se zemalja dobro ivi?25
Kapitalistiki svijet 26
Vie ili manje kapitalizma? 27
Kako li smo to samo preivjeli od 1945. do 1990.
bez privatnog sektora? 29
Javni sektor kao glavni neprijatelj 29
ivot bez privatnog sektora? 31
Kapitalisti bez radnik?32
Nakaradna ideologija i lana rjeenja 33
Divinizacija kapitalist 34
Demonizacija parazit 34
Tko kome daje posao? 35
Nakaradna ideologija i nakaradno drutvo 37
Radnici, kapitalisti i poduzetnici38
Koga drava podupire? 40
Korupcija42
Kapitalisti, drava i kontradikcije 43
Strukturni problemi 44
Privatni sektor je kriv? 45
to da se radi?46
Korupcija o kojoj se ne govori 49

Klijentelizam49
Uklanjanje korupcije52
Mladi i poteni? 53
Korupcija na globalnom Jugu 54
Ekonomska politika ili korupcija? Je li lake ako je po zakonu? 55
Legalna korupcija57
Inherentna sistemska korupcija 58
Sredstva za proizvodnju 58
Ekonomska strategija59
Demokracijom protiv korupcije 61
Privatizacija i zaduivanje krvnici ekonomije i drutva 63
Od cvjeara do tajkuna 64
Zaduenost kao ideoloko opravdavanje za mjere tednje65
Nelegitiman dug Ekvadora 67
Premijer u zatvoru, a dugovi se vraaju 68
Kome smo to mi svi duni? 69
Kapitalizam, neoliberalizam i ima li ih u Hrvatskoj?71
Bit e vam bolje kad vam bude gore 71
Neoliberalizam u teoriji i praksi 72
Ideologija i realni svijet 74
Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac? 77
Glasanje nogama83
Europska unija kao neoliberalna tvorevina 87
II. DIO: DEMOKRACIJA 109
1990. smo dobili demokraciju jeste li sigurni u to?111

Sloboda govora111
Demokracija u sferi ekonomije 112
Demokracija u sferi politike 112
Socijalizam, kapitalizam i mediji113
Nove stranke i novi ljudi?113
Psovanje predsjednika ili psovanje efa?115
Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija? 117

Pa mi smo ih birali? 118
Sustav za elitu 120
Direktna demokracija u internetsko doba 122
Drutvo na autopilotu 123
Koji su prigovori? 125
Kapitaliste nismo nikad birali 126
Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistiki parlamentarizam
i demokracija127
Direktna demokracija ideja, borba i perspektive145
Protiv hegemonije statusa quo 146
Konzervativni refleksi 147
Pitanje (ne)kompetentnosti 151
Postkapitalistiko drutvo? 153
Pouke June Amerike 154
Uiti od neprijatelja156
Sposobnost kao ideologija 159
Mediji u liberalnoj demokraciji165
Kazalo 175
O autoru 183
Predgovor
U ovoj su knjizi skupljeni politiki tekstovi koje sam pisao za razliite portale (Index s kojeg je najvie tekstova, H-alter, Lupigu,
Slobodni Filozofski, Radio Gornji grad) i asopise (Zarez, Up &
Underground, Turning Points), s tim da su neki bili objavljivani
na vie mjesta i u nekoliko verzij1, izmeu 2010. i 2014. godine.
Kako veina njih, vie ili manje izravno, govori o kapitalizmu i/ili
demokraciji (to dvoje je zapravo nuno povezano i isprepleteno),
odatle i naslov knjige (Ogledi o kapitalizmu i demokraciji) te podjela na dva dijela (Kapitalizam i Demokracija). U knjigu, dakako,
nisu uli svi politiki tekstovi koje sam napisao u tome razdoblju.
Njih je bilo mnogo vie, no mnoge sam, koji su govorili o nekim
aktualnim politikim dogaajima te izvan konteksta dotinog vremena nisu toliko zanimljivi, izostavio.
U knjigu su u pravilu uli oni tekstovi koji govore o neto openitijim fenomenima, tj. koji nisu toliko vezani uz vrijeme objavljivanja ili neki konkretan povod, ili, ako jesu, to u njima nije pretjerano bitno. Tekstovi su u knjizi poredani tematski, a ne kronoloki
kako su nastajali. Kako su objavljivani kao zasebni tekstovi, iako
neki od njih u svojevrsnim serijama, u njima ponekad ima ponavljanj, no u naelu ga nisam uklanjao jer smatram da ponavljanja i
sagledavanja istoga iz razliitih aspekata mogu biti korisna u prenoenju idej. Autori se u ovakvim izdanjima najee suzdravaju
1
Izvorni naslov i mjesto objave, kao i svi drugi vezani podaci, navedeni
su u fusnoti na poetku svakoga teksta.
Ogledi
o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i
11
Predgovor
od naknadne pameti te tekstove obino ne mijenjaju nego ih

objavljuju vie-manje u izvornom obliku. Ja se takvog nepisanog
pravila nisam htio drati, nego sam slobodno intervenirao u tekstove pripremajui ih za knjigu. Promjene su tu razliite katkada
je rije o beznaajnim stilskim promjenama, katkada su neke stvari isputene, katkada dodane, katkada promijenjene. Promjene su
vrene iz razliitih razloga da bi se tekstovi prilagodili obliku i
namjeri ovoga izdanja, zato to sam u meuvremenu o nekim pitanjima promijenio miljenje, radi dodatnog objanjenja, dok su dijelovi teksta, koji vie nisu toliko relevantni ili zanimljivi, ponekad
isputeni. Ipak, kako su tekstovi pisani zasebno, nisu uvijek stilski
i retoriki usklaeni, no u to nisam previe naknadno zadirao. U
konanici knjiga ipak oito ne predstavlja jedinstvenu studiju koja
bi bila odjednom i koherentno pisana, nego niz zasebno pisanih
i objavljivanih tekstova koji su tematski povezani, ali ne i u potpunosti konzistentni dijelovi vee cjeline. To se, jasno, u knjizi i
osjeti, ali proizlazi iz same naravi na koji je ona nastala. U neke su
tekstove dodane i reference u fusnotama (iako se nastojalo s njima
ne pretjerivati), kojih u izvornim tekstovima ponekad nije moglo
biti iz tehnikih razloga. Naslovi su esto drugaiji nego u izvorniku najee zato to pri izvornim objavama ni nisu bili autorski
nego uredniki.
Namjera je ove knjige prije svega skupiti tekstove pisane kroz
vie godina na jedno mjesto, kako bi bili dostupniji i, u okviru
jedne cjeline, smisleniji. Nadam se da e itaoce potaknuti bar na
razmiljanje o odreenim problemima. Zahvaljujem urednicima
portal i asopis u kojima sam lanke izvorno objavljivao, kao i
interesu Krune Lokotara i izdavaa na tome da se ovi tekstovi ukorie u obliku knjige.
Zagreb, 5. oujka 2015.
12
M at e K a p o v i
I. DIO
KAPITALIZAM
Hrvatska situacija i perspektive2
Proces prelaska iz realsocijalistike trine ekonomije (sa samoupravljanjem i dominantnim drutvenim vlasnitvom) u kapitalistiku ekonomiju (bez radnike participacije u upravljanju ekonomijom i uz dominantno privatno vlasnitvo), koji je slubeno
poeo 1990. (a realno jo za vrijeme Jugoslavije prve privatizacije
su poele 1989, a drugi procesi jo puno ranije), obino se naziva mutnim pojmom tranzicije. U sutini je tu rije o restauraciji kapitalistikih proizvodnih odnosa, tj. o povratku na nain
proizvodnje prije 1945. godine. Bez obzira na krizu jugoslavenske
ekonomije ve u 1970-ima i pogotovo 1980-ima i bez obzira na
ideoloku poziciju, teko je izbjei zakljuak da je sada ve etvrt
stoljea tranzicije bio kolosalan promaaj.
Hrvatska je deindustrijalizirana, bezbrojne tvornice su unitene, know-how u proizvodnji je u mnogim sluajevima zauvijek
izgubljen, nezaposlenost ogromna i teko rjeiva (slubena brojka
od 2010. do 2015. varira izmeu otprilike 300 i 345 tisua nezaposlenih, to zavarava jer mnogi nisu na burzi, a u realno nezaposlene
bi se, u irem smislu, moglo ubrojiti i prijevremeno i nepotrebno
umirovljene nakon rata ili prilikom unitavanja odreenih poduzea, pa i one klijentelistiki uposlene u dijelu dravne birokracije),
2
Izvorno objavljeno kao Cijena EU demontiranje socijalne drave

u asopisu Turning Points: Global Agenda 2014 (str. 2830) u prosincu 2013. i kao Tmurna 2013. i ne puno bolja budunost 31. prosinca
2013. na portalu Index.
Ogledi
15
I. K a p i ta l i z a m
a sve to uz neodrivu prezaduenost (koja je istodobno i rezultat

dosadanje tetne politike i opravdanje za nastavak iste takve politike u budunosti). Istodobno svjedoimo brojnim bizarnostima,
npr. injenici da zemlja poput Hrvatske, s tolikim poljoprivrednim potencijalom, uvozi polovicu potrebne hrane, i to ak i iz alpskih zemalja kao to je Austrija.
Raison dtre svega toga je bilo masivno prebacivanje imovine
iz opega, drutvenoga, vlasnitva u privatne ruke izabranih pojedinaca bilo da je rije o onima koji nikad nisu imali ni namjere
postati kapitalistima, nego su samo htjeli na brzinu zaraditi, ili o
onima koji su se kroz otimaku prvobitnu akumulaciju, kroz udesa moderne ideologije, prometnuli u uspjene poduzetnike.
Tako smo doli do dananje situacije da je u Hrvatskoj 2012. bilo
260 multimilijunaa s ukupnom imovinom procijenjenom na oko
30 milijardi dolara3. Sjetimo li se da 1990. u Hrvatskoj milijunai
praktiki nisu ni postojali, zakljuak je jasan.
Sredinom 2000-ih je situacija izgledala neto bolje. No to se
pokazalo iluzorno jer se tadanji gospodarski rast temeljio na potronji omoguenoj uvozom i stranim kreditima. Tome je doao
kraj s dolaskom velike svjetske ekonomske krize 2008, a politika
koja je predsjedavala tim prividnim uzletom je simboliki temeljito diskreditirana osudom biveg premijera Sanadera za korupciju.
Kao i drugdje na svijetu, kriza neoliberalnog kapitalizma je,
paradoksalno, iskoritena kao izlika za daljnje neoliberalne mjere4
liberalizaciju, deregulaciju, privatizaciju (npr. u Hrvatskoj uvoenje novog, za kapital fleksibilnijeg, zakona o radu, ukidanje
3
Prema procjenama izvjetaja World Ultra Wealth Report 20122013

meunarodne kompanije iz Singapura Wealth-X, specijalizirane za
takva istraivanja. Broj multimilijunaa (onih s bogatstvom procijenjenim na vie od 30 milijuna dolara) se u 2013. popeo na 280.
4
Usp. tu npr. knjigu Philipa Mirowskog Never Let a Serious Crisis Go
to Waste: How Neoliberalism Survived the Financial Meltdown (Verso, London New York, 2014).
16
M at e K a p o v i
Hrvatska situacija i perspektive
kolektivnih ugovora, zatvaranje bolnic kroz spajanja, privatizacija esto i profitabilnih poduzea kao to je Croatia osiguranje
itd.). Svi se potezi iz klasinog neoliberalnog repertoara zadnjih
30-ak godina i dalje provode, ali sada ak jo i ee i pod zatitnim
platem nove mantre mjer tednje (engl. austerity measures).
Kriza se tako prelama preko grbae obinih ljudi iako oni za nju
nisu ni najmanje krivi, a sve to unato tome to do globalne ekonomske krize nije dolo zbog rastronosti drav (kako je esto
glasila kasnija revizionistika pria establimenta), a emu su najbolji dokaz veliki sadanji problemi drav poput panjolske ili
Irske koje do prije krize nisu imale problem s deficitom, nego su u
tom pogledu bile pozdravljane kao uspjene uenice.
Evropska utopija
Krajnji je cilj tranzicije i konana nagrada zadnjih etvrt stoljea u Hrvatskoj, kao i u veini drugih postsocijalistikih istonoevropskih drava, bio ulazak u EU. Taj je cilj 2013. i ostvaren zbog
ega je dolo do odreene ideoloke praznine u mainstream politikom imaginariju. Kako je evropski san bio ideoloki poprilino moan (to se najbolje vidi na primjeru majdanskih dogaaja u
Ukrajini u 20132014, gdje je kao jedan od faktor nagnao mase
u pokret za njegovo ostvarenje), to nije mala stvar i postavlja se
pitanje ime e se to u budunosti zamijeniti.
U bivoj se dravi matalo o komunistikoj utopiji (bar do vremena dok u vrhuci partije nije i u potpunosti prevladao tehnomenaderski duh i klasni oportunizam5), u 1990-ima (uz sveprisutni
nacionalizam) i 2000-ima o toplom okrilju razvijenih evropskih
zemalja, a sada vie takvih snova nema. Ostala je samo sumorna
realnost konstantnih rezova, mjer tednje, smanjivanja socijalnih
5
Darko Suvin (u svojoj knjizi Samo jednom se ljubi: radiografija SFR

Jugoslavije, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2014) kraj utopijskog potencijala Jugoslavije smjeta u 1972. godinu.
Ogledi
17
i radnikih prava i pozivanja na realnost ivota u okvirima granic

mogueg (nema vie ivota na dug).
Kao to se moglo i oekivati, ulazak u EU nam nije donio nita
spektakularno. Dapae, vlast je odmah nakon ulaska vrlo cinino
ak i plaanje lanarine za EU iskoristila kao jo jednu izliku za
daljnje zaduivanje i mjere tednje. Jedan od osnovnih problema
popularnog EU imaginarija je u suprotnosti njegovog navodnog
ideala i stvarnosti. EU se uvijek percipiralo kao razvijeni Zapad
sa sukladnom razvijenom socijalnom dravom. Stvarnost je bila
drugaija put prema pridruivanju EU je bio poploan zahtjevima za demontiranjem socijalne drave. To je stvaralo, rijetko artikuliranu, kontradikciju izmeu nominalno proklamiranog cilja
(visoke razine socijalnih i radnikih prava) i stvarnosti (uklanjanja
reenih prava).
Nema povratka u prolost
Stvar je u tome da je socijalna drava (drava blagostanja) zapadnoevropskog tipa (kao, uostalom, i ona realsocijalistika) duboko
povijesno uvjetovana. Ona je nastala, i mogla je nastati, u tzv. zlatnom dobu kapitalizma, u razdoblju kejnzijanskog kompromisa
(izmeu rada i kapitala) izmeu 1945. i 1970. No danas se t socijalna drava sve vie rastae (velikim dijelom upravo uz pomo
ili kroz institucije EU), a u trenutnoj ekonomskoj konjunkturi se
nije mogue vraati na modele iz prolosti (na emu se, potpuno
promaeno, esto zasniva strategija sindikat, jo preostalih socijaldemokrata, umjerenih kejnzijanaca i sl.), postignute u potpuno
drugaijim i vrlo specifinim politiko-ekonomskim okolnostima.
Iza Drugog svjetskog rata su nakon velikih ratnih razaranja (koja
su razrijeila veliku svjetsku ekonomsku krizu poelu 1929) vladale visoke stope profita, na socijalistikom Istoku je u toku bila
ubrzana industrijalizacija, a na kapitalistikom Zapadu se moralo raditi ustupke pred militantnim sindikatima i monim lijevim
18
M at e K a p o v i
strankama6 te dokazati pred ideolokim protivnikom s druge strane eljezne zavjese da i kapitalizam moe omoguiti visoku razinu
socijalnih prava a to je proces koji je bio zapoeo ve nakon
1917. pod izravnom prijetnjom svjetske socijalistike revolucije
nakon Prvog svjetskog rata u Njemakoj7, Italiji (biennio rosso),
Maarskoj i drugdje8. Niega od toga, a ponajvie visokih profitnih stopa koje su to sve omoguavale, vie nema.
Danas vie ne moemo imati i ovce i novce i nije mogue
oekivati da i rad i kapital budu zadovoljni. Onima na vrhu je to
prilino jasno pa odatle katkad i vrlo slikovite i iskrene prognoze
o gladnim godinama u budunosti i potrebom za stezanjem kaia.
Poznati ameriki sociolog i rodonaelnik teorije svjetskog sistema9
Immanuel Wallerstein smatra da je svijet trenutno (pri emu misli
na jo sljedeih nekoliko desetljea) na velikom razmeu i da je
jedino pitanje, koje ovisi o postupcima svih nas, hoe li krenuti
u pravcu duha Davosa10 (tj. sustava koji bi bio jo autoritarniji,
6
Komunistike partije Italije i Francuske su nakon Drugog svjetskog

rata i u kasnijim desetljeima (u Italiji sve do 1980-ih) znale imati podrku i po 30-ak posto elektorata.
7
Usp. npr. Chris Harman, The Lost Revolution: Germany 1918 to 1923
(Haymarket, Chicago, 2003).
8
Usp. iz tih godina zgodnu anegdotu kada se 1919, Tn c Thng,
francuski mornar (i budui predsjednik Demokratske Republike Vijetnam, kao i prvi predsjednik Socijalistike Republike Vijetnam),
popeo na jarbol bojnog broda koji je bio perjanica francuske flote
na Crnom moru i, uz odobravanje mornar, razvio zastavu Parike
komune, crvenu zastavu revolucije, tako odgaajui francusko sudjelovanje u intervenciji Saveznik protiv sovjetske Rusije u nastanku
(Eric Selbin, Revolution, Rebellion, Resistance: The Power of Story,
Zed Books, London New York, 2010, str. 90 moj prijevod).
9
Za kratak uvod u teoriju svjetskog sistema usp. npr. Immanuel
Wallerstein, World-Systems Analysis: An Introduction (Duke University Press, Durham London, 2004).
10
Prema vicarskom mjestu Davosu, gdje se jednom godinje sastaje
svjetska politika i kapitalistika elita.
Ogledi
19
hijerarhiziraniji i socijalno nepravedniji od dananjega) ili duha

Porto Alegrea11 (tj. svijeta koji bi bio bar donekle demokratskiji i
pravedniji od dananjega)12.
Budunost tavorenje na nerazvijenoj periferiji Evrope
Budunost Hrvatske (ali i veine, a moda ak i itavog svijeta)

nije blistava. Svjetlo na kraju tunela se ne nazire. to se tie Hrvatske, koja gospodarski pada jo od poetka krize, bit e potrebne
godine samo da se vratimo na razinu 2009. Osim toga, u trenucima kada ga nema, prelako se zaboravlja da gospodarski rast kao
takav nije apsolutno nikakav jamac i rasta ivotnog standarda za
veinu. Na to upuuje, meu ostalim, i zanimljiva injenica da su
se dvije najvee pobune u 2013. dogodile upravo u zemljama koje
su tada imale izrazit gospodarski rast Turskoj i Brazilu.
Hrvatsku u budunosti, sasvim je izvjesno, ne dogode li se radikalne promjene, eka dugorono tavorenje i trajna nerazvijenost
na periferiji EU. Osim to privatizirani bankovni sektor u stranom
vlasnitvu, oekivano, ne pokazuje ni najmanje namjere (uvijek
donekle rizinog) kreditiranja domae proizvodnje (jer mu je u
interesu podupirati sigurnije stambene ili automobilske kredite i
lokalnu potronju uvoznih proizvoda, nerijetko iz matinih zemalja dotinih banaka, s ijim su industrijama banke esto izravno
poslovno povezane), u povijesti je, kazuju nam ekonomske studije13, praktiki nezabiljeeno da se neka zemlja razvije uz potpuno
11
Prema brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje se odrao prvi velik

alterglobalistiki svjetski skup Svjetskog socijalnog foruma, a inae
poznatom i po participatornom budetu.
12
Wallerstein ovakvu tezu iznosi u itavom nizu svojih knjiga, lanaka
i predavanja vidi npr. njegov recentan lanak Structural Crises,
New Left Review 62/2010: 133142.
13
Usp. npr. 7. poglavlje u sjajnoj, a sada i prevedenoj, knjizi Ha-Joon
Changa 23 stvari koje vam nee rei o kapitalizmu (Profil knjiga, Zagreb, 2014).
20
M at e K a p o v i
otvorene granice na slobodnom tritu (dakle, bez poetnog protekcionizma i zatite pupajue industrije).
To se stoga ne moe oekivati ni u naem sluaju, pogotovo
kada se cjelokupna ekonomska politika naih vlasti svodi na ekanje (!) na strana ulaganja. T se ulaganja nee dogoditi, a i kada
bi se dogodila, od njih se ne mogu oekivati udesa ili da e biti
motor naeg razvoja (kako opetovano upozorava npr. poznati slovenski ekonomist Joe Mencinger) jer je cilj svih stranih ulaganja,
kao uostalom i bilo kakvih ekonomskih poteza u kapitalizmu, privatni profit ulagaa a ne razvoj zemlje u kojoj se ulaganje odvija.
Strani kapital je ve uvelike pokupovao postojee resurse koje smo
mi izgradili a koji mu sad donose lak profit, kao to je i pokazao
da mu nije problem financirati izgradnju profitabilnih i sigurnih
velikih trgovakih centara gdje nam prodaje uvoznu robu (unato
svim mitovima o birokraciji kao najveoj prepreci za strana ulaganja). Koliko dobra su nam strana ulaganja donijela smo i dosad
mogli vidjeti, npr. u vidu golemih odljeva kapitala kroz privatizirane banke u stranom vlasnitvu, oligopolistiki poloaj telekom
i sl.
Ekonomska politika kakva se trenutno vodi u Hrvatskoj (ali i
openito u veini zemalja na svijetu) nesumnjivo je u iskljuivom
interesu uske ekonomske elite u zemlji i inozemstvu, a na tetu veine drutva. No ak i kada ne bi bilo tako, recimo u sluaju da
u Hrvatskoj postoji vlast barem junoamerikog tipa, koja bi
provodila politiku koja bi vie ila u korist veine, situacija bi svejedno bila vrlo teka (kao to vidimo i po sluaju Sirize, koja je u
2015. dola na vlast u Grkoj). U EU je bilo kakva neortodoksna
ekonomska politika uvelike unaprijed onemoguena institucionaliziranou neoliberalne politike (iako i tu ima odreenih mogunosti za neposluh, kako dokazuje primjer Viktora Orbna u Maarskoj, koji to, dodue, radi iz desno-populistikog aspekta), a zemlje poput Hrvatske se zbog svih ve spomenutih razloga (velika
nezaposlenost i jednostavno nepostojanje dovoljnog broja radnih
Ogledi
21
mjesta, uniteni proizvodni i zaputeni poljoprivredni kapaciteti)

i objektivno nalaze u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, koju bi preko noi teko obrnula i najprogresivnija vlast, ak i pod najboljim
okolnostima i unato najboljim namjerama i sposobnosti.
22
M at e K a p o v i
Kapitalizam nisu samo vicarska

i Nizozemska14
Kada se razmahala ekonomska kriza, na kratko vrijeme je, moglo

bi se rei, bila zavladala skoro pa panika. Alan Greenspan, bivi ef
amerikog FED-a, na sasluanju u Kongresu 2008. priznaje da je
jako potresen i okiran jer je shvatio da ideologija slobodnog trita, koju je dotad zastupao, ima nedostataka. Kraljica Engleske je
pak ekonomiste s londonskog LSE-a bila dovela u nepriliku upitavi kako je mogue da nitko od svih tolikih uenih ekonomista
nije predvidio krizu. Karl Marx se poeo pojavljivati i na naslovnicama mainstream medij. No kratkotrajna panika je uskoro,
nakon urnih reakcija amerikih vlasti, nestala, sistem se sabrao i
ubrzo se sve vratilo na staro pa se kapitalistika kriza, jo jednom
dokazujui nevjerojatnu fleksibilnost kapitalistikog sistema, iskoristila kao opravdanje za nastavak iste ekonomske politike (privatizacija, liberalizacija, deregulacija), a sve pod okriljem mjer tednje. Opravdanje je sada jo jednostavnije nema novaca (jasno,
o alternativnim se mjerama tednje, koje ne bi ile preko grbae
obinih ljudi, ne razmilja).
Tako nas se i dalje uvjerava da emo ivjeti bolje ako budemo
imali manje plae (i tako budemo konkurentniji) te nam se i dalje govori da e nam biti to bolje to najbogatijima bude bolje. Ekonomski sistem kakav imamo nije savren, ali je najbolji to moe
14
Izvorno objavljeno 22. sijenja 2014. na portalu Index.

Ogledi
23
biti, a alternative mu jednostavno nema. Pitanje je moe li se to i

egzaktno potvrditi, ali vrlo je vjerojatno da se takvi konzervativni
argumenti koriste od pamtivijeka i u robovlasnitvu i feudalizmu
se, kada bi dolo do napuklin u sistemu, vjerojatno govorilo da
alternative nema i da sistem jednostavno ne moe drugaije funkcionirati. Osim toga, i tada su takvi bili u pravu govorei da drugaijeg sistema (osim robovlasnitva/feudalizma) trenutno nema,
a teko da se mogao predvidjeti uspon kapitalizmu u budunosti.
I Afrika je kapitalistika
Pritom se zaboravlja jo jedna bitna injenica. Kada se nudi standardna tranzicijska pria o tome da emo kroz blagodati slobodnog trita jednom konano doploviti do blagostanja (iako nam
zasad ne ide ba dobro uzmemo li, primjerice, u obzir podatak
da nam je realni BDP u 2013. za 7,1% nii od onoga iz 1986.15), obino se kao dokaz kapitalistikog uspjeha podastire samo nekoliko
zemalja. To su najee zapadnoevropske zemlje poput vicarske,
Nizozemske, Belgije i sl. No zaboravlja se pritom da je takvih zemalja na svijetu poprilino malo, a da je npr. i cijela Afrika, ne
samo zapadna Evropa, takoer kapitalistika.
Kada se navode argumenti poput pogledajte zapadnu Evropu, treba voditi rauna o tome da je to svega 15-ak veih drava
(a ni tamo nije ba svugdje trenutno najbolja ekonomska situacija
npr. u panjolskoj, Portugalu, Irskoj). Nerijetko su to i bive kolonijalne sile (npr. Velika Britanija, Nizozemska ili Belgija), koje su
svoj kapital akumulirale, meu ostalim, i irei civilizaciju diljem
svijeta. Takvim se uspjenim zemljama na svijetu jo moe pridodati nekoliko bivih evropskih kolonija s preteno bijelim stanovnitvom (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland), pokoja dalekoistona zemlja (poput Japana ili June Koreje vanih amerikih
saveznika), male naftake drave (poput Katara) i sl.
15
Prema podacima ekonomista Tihomira Domazeta u Veernjem listu

(30. prosinca 2013).
24
M at e K a p o v i

i Nizozemska
U koliko se zemalja dobro ivi?
Na svijetu ima neto vie od 190 drava. 1% najbogatijih u svim

dravama jako dobro ivi. Neto bolje moe ivjeti i (via) srednja
klasa u pojedinim, pogotovo razvijenijim, zemljama. Meutim, zemalja za koje se moe rei da u njima velika veina (ili bar relativna
veina) ljudi ivi dobro ili solidno i nema tako puno. Zanemarimo li dravice poput Luksemburga i gradove-drave poput Singapura, razvijenih drava, za koje se moe rei da u njima veina
(a ne samo najbogatiji) dobro ive, na svijetu ima moda 30-ak ili
neto vie (ovisno o tome to smatramo dobrim ivotom i veim
dijelom stanovnitva). Tu se ak moe zanemariti i to da i u nekim najrazvijenijim zemljama, poput SAD-a, moe biti problema
sa siromatvom (iako to siromatvo, dakako, nije na razini onoga u Africi) i da ni u svim tim zemljama nije svima ba blistavo
(npr. u panjolskoj je nezaposlenost izmeu 2012. i 2015. varirala
izmeu 23% i skoro 27%). Dakle, izdvojimo li tih najrazvijenijih
3040 zemalja, ostaje nam veina od 150160 zemalja na svijetu.
Njih moemo slikovito i ugrubo podijeliti na zemlje srednje alosti (poput Hrvatske), one jo siromanije i nerazvijenije (poput
mnogih afrikih i azijskih zemalja) i one potpune bijede (poput
Haitija ili Etiopije).
Evropa, i razvijene zemlje openito, kubure s gospodarskim rastom, ali ni situacija u zemljama koje imaju gospodarski rast nije
nuno dobra. U situaciji je poput hrvatske, gdje godinama nakon
izbijanja svjetske krize 2008. nema ak ni minimalnog gospodarskog rasta, lako smetnuti s uma da gospodarski rast ne znai nuno i poveanje ivotnog standarda. Stoga ne treba uditi da smo u
2013. najvee proteste vidjeli upravo u Turskoj i Brazilu, zemljama
koje imaju gospodarski rast, a nee iznenaditi ni podatak da prosvjedi nisu nikakvo udo ni u jo uvijek brzorastuoj Kini ondje
je npr. u 2010. zabiljeeno ni vie ni manje nego 180.000 razliitih
oblika masovnih prosvjeda, pobuna, sukoba i sl.
Ogledi
25
Kapitalistiki svijet
Danas je praktiki cijeli svijet kapitalistiki. Iznimke su vie-manje

samo Kuba, kao relikt realsocijalizma 20. stoljea, i suluda despocija Sjeverna Koreja (Kina i Vijetnam su, unato vlasti nominalno
komunistikih partija i ulozi drave u ekonomiji, danas kapitalistike zemlje). U nekim se zemljama June Amerike (Venecuela,
Bolivija, Ekvador) najavljuje vie ili manje otvoreno (bolivarski)
socijalizam 21. stoljea, ali i te su zemlje, unato nekim progresivnim pomacima, jo uvijek kapitalistike. Sve u svemu, kada se govori o kapitalizmu i njegovim uspjesima, ne moe se gledati samo
na neke zemlje. Ako je itav svijet kapitalistiki (a vie-manje je
to tako), onda uspjeh ili neuspjeh svjetskog ekonomskog sustava
treba procjenjivati po itavom svijetu. A ako pogledamo itav svijet, razvijenih je i uspjenih kapitalistikih zemalja samo 30-ak do
40-ak (od njih preko 190).
Ne moe se, dakle, kapitalizam promatrati samo kao neto to
postoji u razvijenim zemljama. I nerazvijene su zemlje (a to je veina zemalja na svijetu!) kapitalistike i neizostavan su dio svjetskog
ekonomskog sustava. Tim vie znamo li da zbog neokolonijalne
ekonomske politike razvijenih zemalja nije ba nepovezano to su
te zemlje bogate, a to je npr. Afrika i dalje ekstremno siromana
poev od famoznih programa strukturalne prilagodbe od 1980ih nadalje, kojima su razvijene zemlje nametale afrikim (i drugim)
zemljama ekonomsku politiku koja e ii Zapadu u korist16. Problem je i u tome to se nije lako ugurati meu razvijene, tim vie
to bogate zemlje, nakon to su se razvile, kako se slikovito izraava
Ha-Joon Chang, odguruju ljestve17 i mijenjaju pravila na tetu
16
Za Afriku usp. npr. Patrick Bond, Neoliberalism in Sub-Saharan

Africa: From Structural Adjustment to NEPAD, u: Alfredo SaadFilho i Deborah Johnston, Neoliberalism: A Critical Reader (Pluto
Press, London Ann Arbor, 2004), 230236.
17
Usp. knjigu Ha-Joon Changa Kicking Away the Ladder: Development
Strategy in Historical Perspective (Anthem, London, 2003).
26
M at e K a p o v i

i Nizozemska
nerazvijenih pa npr. razvijene zemlje, koje su se razvile uz intervencionizam (utjecaj drave na ekonomiju) i protekcionizam (carinske
zatitu svojih industrija), danas cijelom svijetu putem meunarodnih ekonomskih organizacija nameu neoliberalnu ekonomsku politiku (smanjenje razvojnog utjecaja drave na ekonomiju) i otvoreno trite (ukidanje ili smanjenje carinskih zatita).
Vie ili manje kapitalizma?
Neki e rei da siromanima upravo zato to su siromani treba vie,

a ne manje, kapitalizma slobodnije trite, manje regulacije, vie
ekonomskih sloboda itd. No upravo u siromani(ji)m zemljama
(zanemarimo tu pitanje korupcije, od ega esto nisu imune ni najrazvijenije zemlje) obino imamo puno vie kapitalizma nego u
razvijenim zemljama. U siromani(ji)m zemljama je kapital puno
slobodniji puno je manje regulacij, plae su niske, radnika prava esto nepostojea, ekoloka ogranienja nepoznanica, izdaci za
socijalnu dravu minorni ili potpuno izostaju, nema javnog zdravstva, ne postoji mirovinski sustav itd. Dakle, siromani ve imaju
kapitalizma preko glave, za razliku od mnogih razvijenih zemalja
(poput vedske ili Kanade) koje esto imaju vrlo razvijenu socijalnu dravu, i za koje e mnogi ameriki trini fundamentalisti ak
prezrivo odbrusiti da su zapravo socijalistike.
Kao zakljuak, na svijetu ima i uspjenih i manje uspjenih
zemalja, ali, sve u svemu, ne moe se mirne due rei da imamo
ekonomsko-politiki sistem koji je veini ljud na svijetu donio
blagostanje i dobar ivot. Moda najbolju ilustraciju trenutnoga
stanja u svijetu daje podatak o tome da 85 najbogatijih osoba na
svijetu posjeduje imovinu jednaku onoj koju ima najsiromanija
polovica svijeta (3,5 milijarde ljudi)18 ili predvianje da e do 2016.
1% najbogatijih imati vee bogatstvo od ostalih 99% ljudi19.
18
Oxfamov izvjetaj (sijeanj 2014). Oxfam je meunarodna organizacija koja se bavi problemom siromatva u svijetu.
19
Oxfamov izvjetaj (sijeanj 2015).
Ogledi
27
Kako li smo to samo preivjeli od 1945. do

1990. bez privatnog sektora?20
Kljuni dio prelaska iz realsocijalistikog sistema u dananji, kapitalistiki, bila je privatizacija, kojom je nekadanje drutveno
vlasnitvo (vlasnitvo cijeloga drutva, svih nas), u meufazi pretvorbom pretvoreno u dravno vlasnitvo, postalo vlasnitvo novostvorene kapitalistike manjine. Tako je veina tvornic, kompanij, trgovin, hotel itd. (ono to se klasino zove sredstva za
proizvodnju) prela u ruke privatnih vlasnika (koji ine izrazitu
manju u drutvu).
No osim to je kapitalizam morao biti uspostavljen na toj bazinoj, prozainoj, razini, morao je biti uspostavljen i na ideolokoj razini. Kao to i ovaj prvi proces jo traje (jer se jo nije uspjelo
privatizirati ba sve npr. tvornica Petrokemija u Kutini ali ide
se u tom smjeru), traje i ovaj drugi. Tako su nas npr. uvjerili da je
samoupravljanje (dakle, upravljanje samim sobom, to je zapravo
druga rije za demokraciju, ponajprije na radnim mjestima) neto
loe. I sama rije radnik je postala sumnjiva i pokualo je se zamijeniti hrvatskijom i kapitalistikijom rijei djelatnik.
Javni sektor kao glavni neprijatelj
Jedan je od vidova ideoloke tranzicije u kapitalizam, koja se neprestano mora iznova potvrivati da bi bila efikasnom, i pljuvanje
20
Izvorno objavljeno 18. sijenja 2014. na portalu Index.

Ogledi
29
po javnom sektoru. Sve sile prokapitalistike Hrvatske sjedinile su

se u svetu hajku protiv tog bauka: HUP i poduzetniki vizionari,
fanatini novinari Jutarnjeg i trinofundamentalistiki blogovi,
liberalni intelektualci i aynrandijanski proroci po internetskim
forumima. Javni sektor, navodno prepun parazit, na stalnom je
udaru, pri emu je (nepotrebna) birokracija samo prototipni primjer javnog sektora, iza kojega uvijek (pa makar i neizreeno) slijede i svi ostali radnici u kolama, bolnicama, vrtiima i openito
bilo kakvim javnim ustanovama.
Motivacija je tu jasna. Apologeti kapitalizma, naime, smatraju
da uloga drave vie-manje moe biti samo to, da se izrazimo slikovito, da upoljava specijalce i njihove pse koji e tititi tajkune
u njihovim dvorcima i vilama kada ljudima jednom voda doe do
grla (eventualno drava moe dati tu i tamo marljivom poduzetniku kakav poticaj ili olakicu, ali o tome apologeti ne vole ba
previe govoriti). to se pak tie zdravstva ili obrazovanja ta tu je
svak za se odgovoran. Tko nema novca, neka umre neuk.
Jo je jedan cilj takve propagande uvjeriti radnike iz privatnog
sektora da su im najljui neprijatelji paraziti iz javnog sektora.
Ako se smanjuju plae i radnika prava u privatnom sektoru, neka
i susjedu crkne krava smanjimo plae i prava i u javnom sektoru.
To to e smanjivanje pla i prav u javnom sektoru samo posljedino jo dublje gurnuti plae i prava u privatnom sektoru, o tom
potom.
Bitno je uvjeriti radnicu u privatiziranoj kompaniji ili trgovakom lancu (jednom od onih koji su opstali) da je za sve kriv
nastavnik u osnovnoj koli koji predaje njezinoj keri (kao to je
drugom prilikom za sve kriv susjed peder, Srbin ili ateist), dok je
vlasnik te iste kompanije, koji je do nje doao na najbeskrupulozniji nain u privatizaciji, dakako, isto nevinace. Pritom se to to
se zadnja dva desetljea partitokratski izmiljalo opine, upanije i
izmiljene poslove da bi se zaposlilo klijentelistiku stranaku glasaku maineriju koristi za udar po javnom sektoru openito, kao
30
M at e K a p o v i
Kako li smo to samo preivjeli od 1945. do 1990. bez privatnog sektora?
da bi bez svih tih lijenika i uitelja iz javnog sektora uope bilo

zdravih i pismenih radnika koji bi mogli uope raditi u privatnom
sektoru.
ivot bez privatnog sektora?
Pritom si nitko od dotinih apologeta sretne kapitalistike budunosti ne postavlja jedno jednostavno pitanje. Nebitno o tome
kakav je na ideoloki predznak i stav o Jugoslaviji, svejedno se postavlja pitanje ako svi danas ivimo od privatnoga sektora i ako
su svi koji ne rade u privatnom sektoru paraziti, pa kako je onda
biva drava praktiki bez privatnog sektora ivjela punih 45 godina? Kako je to uope ekonomski bilo mogue? Nije li privatni
sektor taj koji nas sve hrani? ovjek bi rekao, s obzirom na sadanju prokapitalistiku propagandu, da se bez privatnog sektora ne
bi moglo ivjeti ni dana, kadli ono, SR Hrvatska bez njega skoro
pa pola stoljea preivje. Da, bilo je i u Jugoslaviji neto privatnog
sektora (sitnih firmi, obrta, privatnih krmi i sl.), ali izrazito je dominantan bio drutveni sektor u njemu je jo 1990. radilo ak
97,6% svih radnika u Hrvatskoj21. I skoro sve ono od ega mi jo i
danas preivljavamo je izgradio upravo taj ne-privatni sektor.
Kad ve govorimo o realnom sektoru, budimo realni. Izuzmemo li tu iz slike uglavnom manja privatna poduzea nastala
uglavnom nakon 1990, sav taj veliki realni i privatni sektor je prije
1990. pripadao irealnom drutvenom sektoru. A svi su se ti veliki poduzetnici, novopeeni krupni kapitalisti, obogatili obinom glembajevskom razbojtinom. Gordi mesijanski propagatori
kapitalizma e to rijetko priznati, ali ne postoji poten nain na
koji smo od 1990, od zemlje u kojoj bogata praktiki nije bilo, za
malo vie od dva desetljea dobili situaciju u kojoj imamo 260 multimilijunaa s ukupnom imovinom od skoro 30 milijardi dolara.
21
Tome se moe pridodati jo 0,5% radnika u zadrugama i 0,2% u mijeanim poduzeima. Samo je 1,7% radnika radilo u privatnim poduzeima. Usp. Bendekovi, Jadranko 2000, Privatization in Croatia,
Ekonomski pregled 51/12: 5590 (podaci na str. 56).
Ogledi
31
Kapitalisti bez radnik?
I, na kraju, tko je tu zapravo parazit? Ne, to nisu radnici u javnom

sektoru (iako i meu njima ima onih politiki postavljenih i onih
koji ne obavljaju dobro svoj posao). Nisu to ni radnici u privatnom
sektoru. Malo je to gnjusnije od sluanja bijednih isprika kako,
eto, Ivica Todori bar nije upropastio tvornice i trgovine, nego zapoljava na desetine tisua radnik. No, na stranu to je Todori
do toga to ima doao kroz privatizacijsku pljaku, nije on poslodavac. Poslodavci su njegovi radnici njemu.
Jer radnici mogu raditi bez kapitalist, ali kapitalist bez radnik ne moe. Za primjer toga ne trebamo gledati bivu dravu ili
Kataloniju za vrijeme panjolskog graanskog rata dovoljno je
pogledati brojne kooperative koje postoje i na razvijenom kapitalistikom zapadu (npr. u SAD-u ili Kanadi), od kojih je moda najpoznatiji svjetski primjer panjolska kooperativa Mondragn, koja
irom svijeta zapoljava preko 80.000 ljudi. Pravi paraziti nisu oni
koji obrazuju vau djecu, lijee vas ili iste ulice vaega grada. Pravi se paraziti nalaze na vrhu i smiju vam se dok lakovjerno gutate
ideoloku maglu koju proizvode njihovi, plaeni ili neplaeni, propagandni lakeji u politici i medijima, na fakultetima i internetu.
32
M at e K a p o v i
Nakaradna ideologija i lana rjeenja22
Jedna je od svetih zadaa trinih fundamentalista unitavanje

ostataka socijalistikog mentaliteta koji navodno prijee razvoj
Hrvatske. Pod socijalistikim mentalitetom se podrazumijeva,
recimo, tvrdoglavo ustrajavanje ljud na tome da svatko tko je bolestan ima pravo na (za krajnjeg korisnika) besplatnu zdravstvenu
pomo ili, nakon 25 godina razorne privatizacijske politike, nepovjerenje prema privatizaciji kao panaceji koja e rijeiti sve nae
ekonomske probleme. Isto tako se nedvojbeno postojanje politikog namjetanja u dravnom aparatu (iako veliina javnog sektora
u Hrvatskoj, kako su pokazale analize23, ne odudara od prosjene
22
Izvorno objavljeno 17. oujka 2014. na portalu Index.

Usp. studiju Analiza sustava zaposlenih u hrvatskom javnom sektoru
(2010) Instituta za javne financije po narudbi Matice hrvatskih sindikata. Navodimo citat (str. 1): Prema podacima iz baze Meunarodne organizacije rada (MOR-a), Hrvatska tijekom promatranog
razdoblja ima prosjeni udio zaposlenih u sektoru ope drave 17,15%,
od ukupno zaposlenih, to je malo ispod prosjenog udjela za sve prikazane zemlje. Istodobno, prosjeni udio zaposlenih u javnim poduzeima, u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj, znaajno je vii, nego u
veini drugih zemalja, te je tijekom promatrane etiri godine iznosio
13,88%, i nii je samo od istovjetnoga udjela u Grkoj i Poljskoj. Analizom ukupnoga broja zaposlenih u pojedinim podrujima NKD-a,
u kojima je koncentriran najvei dio zaposlenih u dravnom sektoru
i sektoru pretvorbe u Hrvatskoj, moemo zakljuiti da u usporedbi s
europskim zemljama, Hrvatska ima u populaciji i u ukupnoj zaposlenosti ispodprosjean udio zaposlenih u ovim podrujima.
23
Ogledi
33
evropske) koristi kao izlika za napad na javni sektor openito, ukljuujui i bolnice i kole i djeje vrtie itd.
Divinizacija kapitalist
Jo je jedan sakrosanktni zadatak stvaranje poduzetnikog drutva. Drutva u kojem e se svi klanjati poduzetnicima (tj. poslodavcima, tj. kapitalistima) kao, navodno, najvrjednijem i pogonskom dijelu drutva. No tu se ne biraju, kao to bi se moglo
pomisliti, nekakvi iznimni poduzetnici-inovatori (kakvih je realno jako malo). Bilo kakav kapitalist je dobar. Pa nas tako medijski
napisi suptilno navode na klanjanje npr. uvoznicima kompjuter,
vlasnicima zatitarskih firmi, striptiz-barova ili kladionic jer je to
sve posveeni privatni sektor, dok se istodobno potie na prezir
parazit u javnom sektoru, koje ine npr., meu ostalima, tete u
vrtiu, uiteljice, medicinske sestre ili kardiokirurzi te se pokuava
stvoriti umjetan razdor izmeu radnik u privatnom i javnom sektoru. Tako se s jedne strane glorificira ljude koji se esto bave sumnjivim ili banalnim poslovima, od kojih su neki do bogatstva doli
na jo sumnjiviji nain, dok se s druge strane pljuje po ljudima koji
nas lijee i koji nam poduavaju djecu.
Demonizacija parazit
Rezultat takve ideologije je onda i zakljuak da je npr. uiteljica

u javnoj koli, koja (za ne ba velike novce) poduava djecu obinih ljudi, parazit, dok uiteljica u privatnoj koli, koja poduava
zlatnu mlade, sinove i keri tajkun, to nije (iako je, jasno, i ona
tek malo bolja od smea jer ipak nije poduzetnica). Isto tako,
parazit je i doktor u javnoj bolnici, koji jednako lijei sve bolesnike imali oni novaca ili ne, jer dobiva plau iz prorauna, dok
doktor koji radi taj isti posao u nekoj privatnoj bolnici, ali lijei
samo imunije ili bogate, koji si privatno zdravstvo mogu priutiti, to nije. istaica koja radi u javnoj koli ili bolnici je parazit
34
M at e K a p o v i
Nakaradna ideologija i lana rjeenja
jer dobiva plau iz prorauna, ali ne i autsorsana istaica, koja bi

radila taj isti posao samo za manje novca i uz loije radne uvjete. A
ni sluajno parazit ne bi bio kapitalist koji bi imao firmu u kojoj
bi autsorsana istaica radila i koji bi uredno pobirao profit opet
iz dravnog prorauna znajui kako Hrvatska funkcionira i znajui kako je autsorsanje zavrilo npr. u SAD-u ili Kanadi, to bi na
kraju dravu izilo (i izlazi u sluajevima gdje je ve provedeno) jo
i skuplje, a ne treba biti jako domiljat da bi se zakljuilo da poduzetnici povezani s trenutnom vlasti uvijek imaju najpovoljnije
ponude na javnim natjeajima.
Dakako, svi reeni paraziti iz javnog sektora vie ne bi bili
paraziti kada bi se sve te bolnice, kole, vrtii itd. privatizirali
i kad bi time dobili blagoslov svetog i nepogreivog trita (istog
onog zbog kojeg trenutno pola svijeta ima isto imovine koliko i 85
najbogatijih ljudi na svijetu). Te bi se privatizacije po mogunosti
odvijale onako kako se to radilo u zadnjih etvrt stoljea, tako da se
vlasnitvo nad poduzeem/institucijom praktiki besplatno preda
umreenom privatnom vlasniku, koji bi onda radnicima mogao
dati manje plae, pola ih otpustiti, a profit trpati sebi u dep. Tu
je na djelu, kako rekosmo, vrlo zanimljiva ideologija. Ako radi u
javnom sektoru, npr. kao uitelj ili ista, i obavlja posao koji je u
interesu drutva (bilo da je rije o poduavanju djece ili o ienju
ulic), onda si parazit. Ako pak radi isti taj posao, ali istodobno
ima iznad sebe i posrednika, kapitalista, za kojega e crniti i koji
e ti oduzimati najvei dio vrijednosti koju stvori svojim radom,
e onda vie nisi parazit (iako si i onda, zapravo, nitko i nita u
odnosu prema njegovoj visosti poslodavcu).
Tko kome daje posao?
Postavljanjem poduzetnikog duha na pijedestal se opravdava

smanjenje trokova za javni sektor (ukljuujui i zdravstvo, kolstvo, socijalu itd.) i openito radnikih prava za onaj dio drutva
(veinu) koji nije dovoljno poduzetan (tj. ima druge interese,
Ogledi
35
dobar je u neprofitabilnim stvarima, nema poetnog kapitala,

nema taticu koji e ga malo pogurnuti i sl.) pa mora raditi za nekog
drugog. Drugi je, svjestan ili nesvjestan, razlog promicanja ideologije poduzetnitva davanje legitimiteta statusu quo, a samim
time i povratno davanje legitimiteta tranzicijskim kriminalcima
poput Todoria, koje se u pristojnom drutvu naziva poduzetnicima ili, uz tek laganu dozu lane kritike, eventualno kontroverznima. Kada se govori o poduzetnikoj klimi, osim to stvaranje iste podrazumijeva npr. manje plae i manja prava za radnike
te pogodovanje krupnom kapitalu, moramo biti svjesni i toga da
ona podrazumijeva i konano prihvaanje maksime ko je jamio,
jamio. Odbacivanje socijalistikog mentaliteta i prihvaanje
novog kapitalistikog naina razmiljanja, dakle, podrazumijeva i
svjesno zatvaranje oiju pred oitim lopovlukom i svjesno susprezanje nevjerice kada je rije o porijeklu bogatstva naih novih
Glembaya. Ne pitaj za prvi milijun, kako u trenucima iskrenosti
kau i neki od naih novopeenih uglednika.
Ideologija je, kao i obino, sadrana ve u samom jeziku. Ve
i naziv poduzetnik (duhovito prekrten u oduzetnik) zvui vrlo
gordo, a njegova esta istoznanica (premda se ti termini ne poklapaju uvijek24) poslodavac u sebi sadri itavu jednu ekonomsku
filozofiju. Iz samoga naziva proizlazi da poslodavci daju posao
radnicima iako je zapravo obrnuto premda u stvarnosti poslodavci najee zapoinju neki biznis i osiguravaju poetni kapital (osim ako se ne radi o privatizaciji ili sl.), pravi su poslodavci
tu radnici. Naime, kapitalist bez radnik ne moe postojati (ako
je sm svoj majstor, tj. radi sm bez radnik, onda po definiciji
nije kapitalist), dok radnici bez kapitalista mogu itekako poslovati. Uzmimo primjer nekog internetskog portala portal ne
moe postojati ako ima samo vlasnika a bez novinar i tehnike
24
Poduzetnik moe biti i samostalan (samozaposlen), tj. ne mora imati

radnike koji rade za njega (pa onda zapravo ni nije kapitalist, iako
je samostalan akter na tritu), dok poslodavac nuno podrazumijeva
osobu koja ima jednog ili vie radnik (tj. kapitalista po definiciji).
36
M at e K a p o v i
podrke (bar ne u kompleksnijem obliku koji zahtijeva rad veeg

broja ljud). No portal bi mogao postojati bez tog vlasnika ali s novinarima i tehnikom podrkom (koji bi npr. mogli poslove koje
eventualno obavlja vlasnik/kapitalist povjeriti nekom od radnik,
a koji bi primao plau kao i svi drugi i bio vlasnik portala zajedno sa svim drugima25). Dakle, to da vlasnik poduzea tj. kapitalist
radnicima daje posao je mit, kao to je mit i to da su u robovlasnitvu robovlasnici davali robovima smjetaj i hranu (jer se u
oba sluaja davanje, naime, masno naplauje). Stvar je u tome da
trenutno ivimo u sistemu u kojem se takav vid pokretanja poslova
preferira26 iako to nije nipoto nuno npr. u nekom drugaijem
ekonomskom sistemu bi se moglo preferirati da poslove primarno
pokreu kooperative (vie radnik zajedno udruenih pod istim
uvjetima), lokalne zajednice, drava u interesu itavog drutva itd.
Nakaradna ideologija i nakaradno drutvo
ivimo u zemlji u kojoj ivi 280 multimilijunaa27, koji su do bogatstva doli u privatizacijskoj pljaki (koliko god se pokuavalo da
kolektivno gurnemo glavu u pijesak), dok istodobno realno pola
milijuna ljudi nema posla, a kopanje po kontejnerima je mnogima
svakodnevica. ivimo u drutvu u kojem je smisao itave ekonomske aktivnosti profit manjine a ne dobrobit i razvoj itavog drutva. U drutvu u kojem je sve, sve vie i vie, podreeno profitu
multimilijunake oligarhije, koja se, meu ostalima, slavi u kultu
poduzetnitva o kojem smo govorili. Na oltaru trita e se pritom rtvovati apsolutno sve i pravo na zdravlje, i pravo na obrazovanje, i pravo na krov nad glavom
25
Tu bi bila rije o zadruzi tj. kooperativi.

To se, recimo, u Hrvatskoj vidi po poprilino rigidnim zakonima o
osnivanju i upravljanju zadrugama i drugim oblicima kooperativnog
djelovanja (npr. za pokretanje zadruge je potrebno minimalno 7 zadrugara, dok se ispod toga ona formalno ne moe organizirati).
27
Vidi fusnotu 3.
26
Ogledi
37
Dakako, kada se govori o kultu entrepreneur (kako je notornom Tomi Horvatiniu 2010. krotko tepao Jutarnji list, bilten
krupnog kapitala), zaboravlja se spomenuti da se ne tako davno i
bez njih nekako ivjelo. Bez ikakve elje za upadanjem u bilo kakvu nostalgiju, treba se ipak sjetiti da smo od 1945. do 1990. sasvim
uspjeno ivjeli s vrlo malo privatnog sektora28 a zamislite, i tad
su postojali i vrtii i kole i bolnice i fakulteti i svi ostali paraziti.
Dominantan je bio drutveni sektor u kojem je radilo 97,6% radnik 1990.29, dok se onaj privatni svodio uglavnom na male obrte,
restorane, kafie i sl., od kojih se mnogi nisu ni mogli smatrati kapitalistikima jer nisu imali radnik ili je bila rije o obiteljskom
poslu itd. Isto se tako zaboravlja da od drave i kapitalisti dobivaju
razliite subvencije, olakice, poticaje itd., ali, zanimljivo, nitko,
recimo, Coca-Colu30 (koja je jo, k tome, strana korporacija) ne
naziva parazitom kada se to dogodi.
Radnici, kapitalisti i poduzetnici
Radnika hrvatski Zakon o radu u lanku 4. definira ovako: Radnik (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namjetenik, slubenik i slino u daljnjem tekstu: radnik) je () fizika osoba koja u radnom
odnosu obavlja odreene poslove za poslodavca. Poslodavca
(tj. kapitalista) pak definira ovako: Poslodavac je () fizika ili
pravna osoba koja zapoljava radnika i za koju radnik u radnom
odnosu obavlja odreene poslove. Rije je o definicijama koje razmjerno dobro pogaaju bit i koje treba zapamtiti kada se u ideolokim raspravama u javnosti pokuava zamutiti ova jasna podjela
govorei da vie nema radnik ili da smo svi kapitalisti i sl.31
28
Vidi prethodno poglavlje.

Vidi fusnotu 20.
30
Coca-Cola je 2013, recimo, dobila 774 tisue kuna poticaj (prema
izvjetaju Ministarstva gospodarstva).
31
Za lanove uprave i izvrne direktore koji su ovlateni voditi poslove poslodavca se dodatno navodi da mogu kao radnici u radnom
29
38
M at e K a p o v i
Promatramo li stvar iz ideoloke perspektive iste analize

ekonomskih odnosa u proizvodnji (tj. ire u ekonomskom djelovanju), kapitalist je kapitalist. Realpolitiki gledano oni, dakako,
nisu isti32. U naem sluaju svakako treba razlikovati one kapitaliste (meu kojima su i praktiki svi krupni kapitalisti) koji su do
svojih poduzea doli na razliite mutne naine u privatizaciji i
one koji su svoje firme sami pokrenuli. Naravno, oni koji su otvarali nove biznise nisu nikako izuzeti od mogunosti politikog
pogodovanja i korupcije. Ne trebamo se tu vraati do vrlo poduzetne (ne uvijek i uspjene) Tumanove djece i unuk. Dovoljno
se sjetiti npr. pogodovanja M SAN grupi (kojoj je vlasnik bivi general Damir Krstievi, a suosniva kasniji ministar Fred Mati) ili
primjera neko vrijeme popularnog Branka egona.
Iako je politiki utjecaj sitnog kapitala daleko manje i politiki daleko manje bitan od onoga krupnog kapitala, sitni kapitalisti
su esto, ne samo danas kod nas nego i u povijesti, najbojovniji
ideolozi kapitalizma, koji rogobore protiv porez, radnikih prava, estoko se zalau za zatitu privatnog vlasnitva (iako time idu
na ruku i tajkunima koji su do svog imetka doli kroz pljakaku
privatizaciju) itd. Samim time, oni, iako su neki od njih nominalno protiv ortakog kapitalizma (a time onda navodno i privatizacijskih tajkuna), zapravo slue kao ideoloka potpora krupnom
kapitalu. U strahu za svoje vlasnitvo (iako ono realno nije ni pod
kakvom ugrozom) sitni kapitalisti brane i tajkunsko ko je jamio,
jamio. Nije stoga udno ni to je upravo sitna buroazija (vlasnici
odnosu obavljati odreene poslove za poslodavca, ali da se na njih ne
primjenjuju neke odredbe Zakona o radu. Time se zapravo na neki
nain uprave poduze i sl. izdvajaju i zakonski iz radnike klase, kao
to to faktiki i jest (iako su i oni formalno zaposlenici kapitalistikih
poduzea ali sasvim druge naravi).
32
Ovdje neemo ulaziti u problematiku formalnih kapitalista npr.
u obiteljskim firmama (gdje se sve zaraeno, na ovaj ili onaj nain, u
konanici obino dijeli) ili u sitnim start-upovima koji u praksi funkcioniraju kao zadruge ali je netko na papiru vlasnik/ef.
Ogledi
39
malih privatnih trgovina, sitni poduzetnici i sl.), recimo, jedan od

glavnih nosilaca uspjeha neofaistike radikalno desne Zlatne zore
u Grkoj, koja, kao i druge ekstremno desne opcije, u konanici
nudi zatitu statusa quo u trenucima drutvenog rasapa (ili predrevolucionarnim situacijama).
Koga drava podupire?
Pravi inovatori i izumitelji su potrebni u svakom drutvu. Ne samo

u naem trenutnom, kapitalistikom, nego i u nekom teoretskom
buduem postkapitalistikom drutvu. Takvi su ljudi rijetki, a oni
koji se najee predstavljaju kao nekakvi inovatori i vizionari to
esto zapravo nisu. Kao to je npr. sluaj kod Stevea Jobsa, iji se
genij, toliko propagiran od mainstream medij, sastojao od toga
to je znao vrlo vjeto iskoristiti i privlano marketinki upakirati
ve postojeu tehnologiju, nastalu kroz istraivanja koja je financirala drava33. ak kad se takvi i jave (a u Hrvatskoj moemo svako
malo vidjeti medijsko izvjetavanje o nekoj novoj domaoj inovaciji) i ak i kad postoji mogunost da bi se na temelju takvih izuma
mogla pokrenuti proizvodnja, zaposliti ljudi itd., oni u dananjem
ekonomskom sistemu najee ne dobiju nikakvu pomo drave.
Normalno bi drutvo umjesto pogodovanja ratnim profiterima, privatizacijskim pljakaima, uvoznicima i trgovcima, trebalo
istaknutim pojedincima s dobrim idejama omoguiti da ih ostvare
kako bi itavo drutvo to vie profitiralo od toga. Da smo drutvo
33
Praktiki svi izumi potrebni za funkcioniranje pametnih telefona

(GPS, internet, mikroip, touchscreen itd.), kao i mnoge prethodne
inovacije (npr. kompjuteri, sateliti, laser i sl.), su plod ili istraivanj
u javnom sektoru ili istraivanj koje je izravno financirala drava. Tu
se zapravo radi o otkriima koje je financiralo itavo drutvo, a plodovi ega su onda, umjesto da idu itavom drutvu, privatizirani. Vie
o tome vidi u izvanrednoj knjizi Mariane Mazzucato The Entrepre-
neurial State: Debunking Public vs. Private Sector Myths (Anthem

Press, London, 2013).
40
M at e K a p o v i
kakvo nismo, trebalo bi skupiti sredstva da se u suradnji s takvim

inovatorima, kada se pojave, pokrene proizvodnja i zaposli ljude.
Za to se primjeri mogu traiti i u okviru povijesti kapitalistikih
zemalja npr. u Junoj Koreji, gdje je dravna intervencija itekako imala svoje prste u nastanku divova poput Samsunga i visokotehnolokog industrijskog razvoja34. Umjesto toga se rijetke dobre
ideje ostavljaju na milost i nemilost tritu, srei i individualnoj
dosjetljivosti i vjetinama, a ekonomska politika kakva se provodi,
umjesto pokretanja npr. proizvodne visokotehnoloke industrije,
preferira politiku deindustrijalizacije, privatizacije profitabilnih
kompanija kao to su INA, HT ili Croatia osiguranje, i davanje
poticaj multinacionalkama kao to je Coca-Cola ili privatizacijskim korporacijama kao to je Agrokor.
Osim toga, treba se zapitati (naravno, retoriki) i zato drava
subvencionira i potie uglavnom samo kapitalistiko poduzetnitvo? Zato je model koji se (izravno ili neizravno) potie onaj u
kojem imamo samo jednog vlasnika poduzea, koji e onda nuno
gledati, zbog inherentne logike kapitalizma ali i strukturnog poloaja nae periferne ekonomije, kako to vie ostaviti sebi, a to
manje dati radnicima i drutvu preko porez? Zato se ne bi npr.
poticale kooperative u kojima e svi radnici istodobno biti i vlasnici i gdje se onda moe oekivati da e biti puno zadovoljniji, da
nee sami sebe zakidati za doprinose, da nee sami sebi kriti radnika prava i da nee htjeti sami sebi unititi poduzee i sl.? Odgovor je, naravno, jasan. Tu nema nikakvih tehnikih prepreka, ali
ideoloki to jednostavno ne prolazi (iako je jasno da kooperative
same po sebi ne mogu promijeniti itav sistem). Iako kooperative
postoje i u kapitalizmu, njihovo je osnivanje esto, kako rekosmo,
oteano, a i one nisu neto to bi se u trenutnom drutvu smatralo
najpoeljnijom ili primarnom opcijom.
34
Usp. npr. knjigu Ha-Joon Changa Bad Samaritans: The Myth of Free
Trade and the Secret History of Capitalism (Bloomsbury Press, New
York, 2008).
Ogledi
41
Korupcija
Pojednostavljene tvrdnje moralizatorske ljevice o pohlepi poslodavaca koja je uzrok nepotivanja radnikih prava, malih plaa,
isplat na crno, neuplate doprinos i sl. nisu dobro polazite za raspravu. Individualna pohlepa pojedinog kapitalista na sistemskoj
razini nije bitna. Kapitalist/poduzetnik ne stie svoje radnike (u
okvirima realnih mogunosti, jasno) zato to je loa osoba, nego
zato to ga trite i kompeticija na to prisiljavaju. Porive tu ne treba
traiti u individualnoj psihologiji pojedinca nego u neizbjenosti
sistemskih pritisaka. Ako vlasnik neke firme d veu plau radniku od one koju mu je prisiljen dati zbog trinih razloga, on e
u najveem broju sluajeva ubrzo propasti jer to drugi, pametniji,
kapitalist nee uiniti i pobijedit e ga u trinoj utakmici.
Isto tako, to to npr. i nai sitni kapitalisti isplauju na crno, ne
plaaju u potpunosti poreze, uzimaju radnike na studentske ugovore, ne isplauju sve doprinose, trae veze i dealove s dravom i sl.,
nisu posljedica nekakvog balkanskog mentaliteta ni njihove individualne pohlepe. Proces obrtanja kapitala je vrlo esto riskantan,
dugotrajan i naporan. Ako je privatni profit cilj biznisa a jest
jasno je da dosta onih koji se u to uputaju nee imati previe
skrupul (znaju li da ih nee uloviti). Kako kae sociolog Michael
R. Krtke35: Korupcija, mito, crni fondovi, organizirana prevara
i falsifikacija knjigovodstva uobiajene su poslovne prakse ne
samo () u zemljama u razvoju i zemljama u usponu (). Tako su,
recimo, posljednjih godina pokrenute istrage zbog prevare i manipulacije protiv 18 do 30 velikih poduzea na njemakoj burzi. Pod
sumnjom za korupciju stoje i divovi njemake izvozne industrije
kao Volkswagen, BMW i Siemens. Iz naeg se pak iskustva moemo sjetiti, recimo, afere s amerikim Bechtelom u Hrvatskoj ili
afer finske Patrije u Sloveniji i kod nas (iako skandinavske zemlje
na svom unutranjem planu slove kao najmanje korumpirane).
35
Kapitalizam i korupcija, Le Monde diplomatique (hrvatsko izdanje), veljaa 2014.
42
M at e K a p o v i
Pritisak je pogotovo velik u perifernim kapitalistikim ekonomijama kao to je naa. Koliko god to moda moralizatorskim ljeviarima zvualo svetogrdno, poduzetnici ne kukaju bezrazlono
kada govore da se u Hrvatskoj ne moe poslovati. To u mnogim
sluajevima uope nije daleko od istine, a posljedica toga su esto
i sve dotine nepravilnosti (varanje radnik, drave, neuplaivanje
doprinos, isplata dijela plae na crno, razliite manipulacije i sl.).
No pravo pitanje koje tu treba postaviti nije kako, s obzirom na
sve to, pomoi jadnim poduzetnicima, nego zato, ako periferni
kapitalizam nije profitabilan (a oito nije), ustrajavati na takvom
nainu proizvodnje i takvom tipu drutva? Ako neto ne funkcionira (a za velik dio drutva je oito tako), to onda treba mijenjati, a
ne ii dalje prema distopiji.
Kapitalisti, drava i kontradikcije
Kapitalisti govore o prevelikim dravnim nametima zbog kojih je

nemogue raditi. Istina je da nameti i propisi oteavaju rad kapitalistima. Naravno da bi im bilo lake raditi kada ne bi bilo propisanog minimalca, kada se ne bi morali uplaivati doprinosi za zdravstveno i mirovinsko, kada ne bi bilo plaenih pauza, godinjih i
porodiljskih (mnoge od tih stvari se, dodue, i danas kre) itd.
Takoer, realna je i ljutnja na korumpiranu dravu, gdje previe
novaca nestaje u korupciji i pogodovanju odabranim kapitalistima
i privilegijama politike kaste, dok se one koji nisu uvezani ili su se
nekom zamjerili podvrgava pretjerano rigidnim provjerama.
S druge strane, iako se socijalna drava (zdravstvo, kolstvo,
socijalna izdavanja itd.) sve vie smanjuje (to je posljedice polagane ali konstantne neoliberalne politike privatizacije, liberalizacije
i deregulacije, za koju e apologeti kapitala naivno govoriti da je
nema samo zato to sve nije do kraja privatizirano, liberalizirano
i deregulirano preko noi), njezini su trokovi i dalje realno veliki, a ukidanje svega toga je politiki neizvedivo (ponajprije zato
to veina ljudi, opravdano, ne eli da se sve to ukine). Stoga kod
Ogledi
43
dravnih nameta postoji kontradikcija jer oni odjednom pokrivaju i politiko-ekonomsku korupciju (koja onima koji od nje profitiraju odgovara iz vlastitih politikih i materijalnih interesa) ali
i socijalnu dravu (koja politici i kapitalu ne odgovara, ali je se
nemogue u cjelini i preko noi rijeiti zbog pritiska i oekivanj
odozdo).
Razlozi za tako visoke namete i poreze koji su, to se rijetko
napominje, u velikoj mjeri regresivni jer npr. visoka stopa PDV-a
zahvaa najvie obine ljude (budui da isti PDV na kupljeno u
duanu plaa i siromah i bogata) lee i u injenici da drava
bez njih, u situaciji unitene proizvodnje i izvoza (to je posljedica
ekonomske politike nametnute i vanjskim ali i unutranjim oligarhijskim interesima), ne moe preivjeti i financirati i sebe i svoje
dugove u koje je prisiljena ui. A bez opstanka dravnog aparata
nema ni opstanka politike klase na vrhu. Stoga je drava obinom
ovjeku odjednom i prijatelj (jer je zasad prisiljena osiguravati kakav-takav opstanak socijalne drave) i neprijatelj (jer se kroz nju
perpetuiraju korumpirane politike i ekonomske elite, iji je interes suprotan interesima veine, kao to se kroz dravu reproducira
i sama logika po kojoj sistem funkcionira).
Strukturni problemi
Jasno, kapitalisti sve gledaju iz svoje perspektive i smatraju da bi

se situacija trebala rjeavati tako da se nameti, porezi i radnika
prava smanjuju (recimo kroz novi Zakon o radu, kao to je onaj iz
ljeta 2014). Njihov klasni poloaj im ne doputa (osim u rijetkim
sluajevima) pogled izvan okvir postojeeg sustava i uvianje sistemske naravi problema. Naime, u uvjetima perifernog kapitalizma (na otvorenom tritu s puno razvijenijim zapadnoevropskim
zemljama, s bankama u stranom privatnom vlasnitvu kojima se
ne isplati financirati nau riskantnu domau proizvodnju nego
osobno zaduivanje kojim podupiru sestrinska poduzea iz svojih matinih zemalja, i s kompradorskom politikom elitom koja
44
M at e K a p o v i
ponajprije slui kao servis stranog kapitala) ni ne moe drugaije

biti. Kapitalisti stvarno bez varanja u dosta sluajeva ni ne mogu
drugaije opstati. Oslanjanje na dravu, bilo legalno bilo ilegalno, je u mnogim sluajevima nunost a ne posljedica manjkavosti individualnih karaktera. Korupciju, osim same naravi kapitalistikog naina proizvodnje, generira i takva strukturna pozicija
naeg kapitalizma i nae kapitalistike klase, kao to politiki klijentelizam (ratni veterani u preranim penzijama, stranaki politiki namjetenici, kapitalisti u dealu s odreenim strankama itd.)
proizlazi uvelike i iz same naravi kapitalistikog parlamentarizma
i uruavanja socijalne drave (npr. veteranska penzija u zamjenu
za glas za HDZ onima koji su zatekli zatvorenu tvornicu nakon
povratka s ratita) i zaposlenosti (jer su se radna mjesta morala
zatvarati da bi se novopeeni krupni kapitalisti mogli obogatiti).
Dakle, situacija kakvu danas imamo (nepotivanje radnikih prava, teki uvjeti poslovanja za sitni kapital, korupcija, klijentelizam,
uruavanje socijalne drave itd.) nije posljedica naih karakternih
mana, neciviliziranosti, zlih namjera i pohlepe36, nego strukturnih
obiljeja nae periferne kapitalistike ekonomije u kojoj stvari teko da mogu bitno drugaije funkcionirati, pogotovo u trenucima
zaotrenosti zbog svjetske krize.
Privatni sektor je kriv?
Ministar Slavko Lini je u listopadu 2013. dao ideoloki dosta

zanimljivu i simptomatinu izjavu (iako istodobno i kominu),
okrivivi privatni sektor da ne investira dovoljno, iz ega proizlazi
njegova krivica za nezaposlenost. Iz Hrvatske udruge kapitalist
(HUP) su potpuno u pravu kada su mu odgovorili da e ulagati
kada im se to bude isplatilo. To je jednostavno logika ekonomskog
36
Pohlepa igra ulogu na razini pojedinca, no pozivanje na pohlepu je

na eksplanatornoj razini promaeno jer se rjeenja moraju traiti na
sistemskoj razini a ne na moraliziranju kroz metodoloki individualizam.
Ogledi
45
sistema. Smijeno je i naivno oekivati od kapitalist da e investirati i neto pokretati iz nekakvih openitih ciljeva kao to su razvoj
zemlje, rast zaposlenosti, poveanje proizvodnje i sl. Kapitalist e
investirati kada moe oekivati svoj vlastiti profit i to je to.
No to politikim elitama, dakako, moe stvarati praktine probleme kada su na vlasti u perifernoj kapitalistikoj zemlji i ele na
vlasti i ostati, a ekonomska im se strategija svodi na ekanje (!)
stranih ulaganja (kojih nee biti, niti bi previe pomogla i da ih
bude) i ekanje da se neki privatni poduzetnik sjeti moda neto
napraviti (u, iz navedenih razloga, nemoguim uvjetima).
S obzirom da ideoloka klima zabranjuje da drava sama ita
konkretno pokrene (npr. u Jugoslaviji je vlast, kakva god bila, morala otvarati tvornice i poduzea to se od njih oekivalo, koliko
god to danas nevjerojatno izgledalo), vlast je tu praktiki osuena
na to da eka (!) da se neto dogodi jer, kako se esto pravovjerno ponavlja, samo privatni sektor moe pokrenuti ekonomiju.
I onda vlast u oaju da e izgubiti na sljedeim izborima upada
u smijena moralistika prozivanja privatnog sektora. A stvari su
jednostavno onakve kakve jedino i mogu biti kada rast (koji, ak
i kad ga ima, ne znai nuno i rast ivotnog standarda za veinu),
razvoj i zaposlenost ovise o kaotinosti trita i potezima privatnih
poduzetnika koji gledaju ne cjelinu i ope interese nego samo svoj
uski kratkoroni privatni profit.
to da se radi?
Izlaska nema u polovinim rjeenjima koja ne vide sistem kao takav, u kojem god smjeru takva polovina rjeenja vukla. Probleme
naeg perifernog kapitalizma ne moe popraviti naivno socijalno
osvijeteno inzistiranje na potovanju zakon i radnikih prava i
voluntaristika elja da socijalna drava opstane. Isto tako, strukturne probleme nee rijeiti ni tvrde prokapitalistike elje da se
smanje porezi, nameti i radnika prava. To sve moe dovesti do
malih promjena u odnosu snaga u drutvenim konfliktima, ali
46
M at e K a p o v i
strukturne probleme nee rijeiti. Kontradikcije nae pozicije u

kontinentalnom i globalnom ekonomsko-politikom sistemu se
mogu poeti rjeavati samo radikalnim zaokretom prema potpuno drugaijim ekonomskim politikama i razmiljanjem out of
the box. S dodatkom da Hrvatska tu, kao mala zemlja, nikad nee
ovisiti sama o sebi. ( Jasno, drugo je mogue rjeenje radikalni
zaokret prema puno autoritarnijem, jo hijerarhiziranijem i jo
nejednakijem drutvu, koje bi reene kontradikcije bar donekle
moglo srediti i u korist kapitala a ne veine drutva, ali na takvim
se rjeenjima ovdje neemo zadravati.) No dok se tu neto ne
promijeni, ipak je korisno bar otprilike razumjeti realnu situaciju,
umjesto da se zadravamo na moralistikom voluntarizmu centristike ljevice ili naivnim tlapnjama sitne buroazije o slobodnom
tritu.
Ogledi
47
Korupcija o kojoj se ne govori37
Korupcija je bez dvojbe rak-rana drutva. Mnotvo afer, ogromne

koliine novca koje ilegalno ili polu(i)legalno nestaju u privatnim
depovima, iluzije o potenju garnitur na vlasti rasprene. Moda
e i najbolja ilustracija za razmjere korupcije kod nas biti to da je
praktiki jedini velik i vaan projekt napravljen u zadnja dva desetljea (inae obiljeena daleko vie unitavanjem nego izgradnjom)
autocestovna infrastruktura zapoet prije svega iz politikantskih razloga (da bi se opet dobili izbori, to Raanovoj koaliciji
nije uspjelo) i da bi se kroz njezinu izgradnju moglo to vie novca
zamraiti (to je uspjelo i prvoj i kasnijoj HDZ-ovoj garnituri).
Klijentelizam
Klijentelizam, ilegalan ili polu(i)legalan, igra bitnu ulogu u naoj

(i ne samo naoj) politici. On postoji u privatnom sektoru (dobivanje dravnih poslova preko veze, dobivanje kredit od HBOR-a
preko veze i sl.), u javnom sektoru (dobivanje poslova u javnom
sektoru preko veze ili na raun stranake pripadnosti) i drugdje
(npr. penzije dijela ratnih veterana, koji u zamjenu podupiru
HDZ, bilo na glasakim listiima bilo na ulici).
Takav vid klijentelizma nije tek posljedica naeg tobonjeg balkanstva, neciviliziranosti i sl. Takve analize su u najveoj mjeri
samo malograanska utjeha onih koji ne uspijevaju shvatiti svijet
37
Izvorno objavljeno 5. veljae 2014. na portalu Index.

Ogledi
49
u kojem ive, ali se zato elitistiki pokuavaju izdii iznad zaostale korumpirane parazitske svjetine koja toboe genetski ne moe
drugaije. No, suprotno uvrijeenom miljenju, klijentelizam uvelike proizlazi iz politiko-ekonomskog modela u kojem ivimo.
Kada imamo ekonomsku politiku koja konstantno proizvodi sve
vie nesigurnosti (bilo da je rije o nemogunosti stjecanja krova
nad glavom, zaposlenja ili nedostupnosti lijeenja) jer je usmjerena
pogodovanju uskoj politiko-ekonomskoj eliti na vrhu, dio se populacije okree pokuaju anuliranja toga na druge naine.
Pa se onda npr. glasa za HDZ/SDP da bi se dobilo izmiljeni
posao u opini (jer drugog posla u mjestu u provinciji u kojem
ivite praktiki ni nema), za Bandia da bi vam ki zadrala posao
u Zagrebakom holdingu (jer e je druga vlast smijeniti i postaviti svoje kadrove) ili za saborskog zastupnika zato to vam je preko veze sredio lijeenje djeteta u Zagrebu (do kojeg se redovnim
putem teko moe doi jer drava to vie ne osigurava, niti prua
svima jednake uvjete). Isto kao to i bivi borci esto nisu imali
izbora nego prihvatiti svoju penziju i onda glasati za one koji su
im je omoguili (kako bi penziju i zadrali), obino uz prigodni
nacionalistiki pakung kao (svjesno ili nesvjesno) opravdanje, jer
su nakon povratka s fronte naili na prodane i unitene tvornice u
kojima su neko radili.
Oni koji su na vlasti provode ekonomsku politiku koja ide protiv interes veine, a drugaiju politiku, s obzirom na svoj ideoloki
profil, teko da i mogu provoditi jer postoji pritisak izvana (od EU,
MMF-a, Svjetske banke, WTO-a) koji zahtijeva upravo takvu politiku, kao to postoji i interes stranog kapitala (koji govori, meu
ostalim, kroz svoje trbuhozborce u rejting-agencijama) za upravo
takvom politikom, kao to postoji interes domae ekonomske oligarhije da se pogoduje njima a ne veini drutva i kao to postoji
interes najveih medija, u vlasnitvu te iste ekonomske elite, da se
takva politika nastavi. Kad u takvoj situaciji elite ponovo pobijediti na izborima, uz medijsku propagandu potrebno je raunati i
50
M at e K a p o v i
Korupcija o kojoj se ne govori
na navedene klijentelistike aranmane (koji najveim strankama

osiguravaju odreen siguran dio glasova na izborima).
Slino tome, vlasnici firmi koji preko veze dobivaju unosne
poslove s dravom nisu tek proizvod nemoralnosti u poduzetnitvu. To je u velikoj mjeri tek rezultat samog strukturalnog poloaja
nae periferne kapitalistike ekonomije u kojoj je drugaije poslovanje jako teko. U situaciji sve otvorenijega (a sada potpuno otvorenoga) trita s puno razvijenijim tritima na Zapadu, u situaciji kada su kamate na komercijalne kredite vee od potencijalne
profitne stope biznisa, u situaciji kada je veina banaka u stranom
privatnom vlasnitvu i nema interesa financirati riskantnu domau
proizvodnju nego preferira kreditirati osobnu potronju uvoznih
dobara (to onda pogoduje domaoj industriji u matinim zemljama banaka, s kojom su te banke esto vrlo vrsto poslovno isprepletene), u situaciji kada je kredit HBOR-a premalo i kada se ti
krediti esto dobivaju preko veze, u situaciji kada vas domai krupni igrai reketiraju da biste dobili pristup na police njihovih trgovakih lanaca, a svoje dugove plaaju s mjesecima kanjenja, kada
se obiteljske slastiarne zatvaraju zbog kune vika u blagajni, dok
se velikima oprataju deseci milijuna dugova... u takvoj situaciji
grebanje za vezu za unosan posao s dravom (kao i traenje razliitih, esto i ilegalnih, preaca, neprijavljivanja ukupnog poreza itd.)
nije nikakvo udo nego logian rezultat. Bez bliskog prianjanja na
dravu, dravna poduzea i poslove povezane u konanici s dravnim poduzeima, mnoge privatne firme ne bi danas u ovakvoj perifernoj kapitalistikoj ekonomiji mogle ni preivljavati.
Pa ipak, o klijentelizmu se unato svemu reenome uglavnom
govori samo u moralistikim terminima, kao o problemu naeg
mentaliteta i moralnih nedostataka pojedinaca, dok se sistemski
razlozi klijentelizma ignoriraju: Zato nigdje nema posla? Zato
mnogi ne mogu do kvalitetnog lijeenja ako to nije preko veze?
Zato se i za kredit u banci i za mjesto u vrtiu mora traiti veza?
Zato je bez ove ili one vrste pogodovanja, naslanjanja na dravnu
Ogledi
51
sisu (ako nita drugo onda u vidu razliitih potpora i sl.) i muljanja
praktiki nemogue voditi biznis?
Uklanjanje korupcije
Strogo tehniki govorei, dio ilegalne i polu(i)legalne politike

korupcije (u vidu mita, dobivanja poslova preko veze, izmiljanja
lanih radnih mjesta i poslova, pretjerano naplaivanje i sl.) bi se
dao ukloniti uz politiku volju (a kad se ne bi sve zadravalo samo
na naivnim kvazimoralistikim pozivima na vie integriteta i sl.,
kakvi recimo stiu iz EU). Tu je vrlo lako zamisliti nekoliko lako
provedivih mjera koje bi mogle smanjiti mogunosti za odreene
vidove nezakonitog pogodovanja i korupcije. Kada je rije o javnim poduzeima kao i javnoj upravi, svi dokumenti, zapisnici, rauni itd. na svim razinama vlasti i uprave bi morali u svakom trenu
biti dostupni na internetu (trebala bi se uvesti obaveza stavljanja na
internet prilikom sastavljanja istih) i potpuno transparentni kako
bi ih mogli kontrolirati graani, civilne udruge, novinari, nadlene
institucije i svi koji to ele. Tako neto bi bilo tehniki poprilino banalno i lako izvedivo, no svakako bi se trebalo kombinirati
s drugim mjerama poput ispitivanja porijekla imovine i zapljene
imovine za koju se ne moe dokazati da je steena na poten nain.
Za ozbiljne dokazane sluajeve korupcije bi trebalo dodjeljivati automatske drakonske kazne, npr. minimum 30 godina zatvora (uz
prisilni rad), dok bi kazne poput godinu dana uvjetno uz rad za
ope dobro trebalo zaboraviti. Pa ipak, sve to, iako bi nesumnjivo
donekle pomoglo, ne bi nikako rijeilo navedene sistemske uzroke javljanja klijentelizma i korupcije. Razliiti vidovi korupcije
(dogovorno i namjeteno javljanje na natjeaje i sl.) su mogui i
uz potpunu transparentnost. Konani problem lei, zanemarimo
li individualni profitni motiv openito, u ve spomenutoj slaboj
profitabilnosti kapitalistikog naina poslovanja na periferiji i posljedinih strukturalnih tendencija prema razliitim vidovima korupcije kako bi se to nadomjestilo.
52
M at e K a p o v i
Mladi i poteni?
Kako se korupcija najee kritizira samo moralistiki, nade se

polau u mlade, potene i sposobne. No ekanje potenog gospodara je beskorisno (o mladosti kao ozbiljnom argumentu je
besmisleno i govoriti). Ako se eka nekakvo mitsko potenje, onda
moemo imati i diktaturu, sve dok e taj poteni diktator raditi na
korist itavog drutva. Poanta nije u ekanju svetaca (koji u pravilu
ni ne postoje), nego u postavljanju sustava tako da ni oni potencijalno korumpirani ne mogu ili teko mogu varati.
Mit o sposobnosti je pak, iako praktiki opeprihvaen, posebno naivan. Naravno da je dobro kad imamo sposobne dravne dunosnike i strunjake, no politika je puno vie od sposobnosti. Ako
netko vodi ekonomsku politiku u interesu politiko-ekonomske
oligarhije na vrhu a protiv interes veine, elimo li stvarno da on
bude jo sposobniji pa da mu to jo bolje ide od ruke? Ako netko vodi antidemokratsku politiku u elji da sebi osigura to duu
i bezbriniju vladavinu po svojoj volji i u svoju korist, elimo li
da bude jo vjetiji u ostvarivanju tih ciljeva? Idealno bi, dakako,
bilo kada bi oni na vrhu bili i sposobni i kada bi istodobno vodili
i politiku u interesu veine, no bolje bi ak bilo imati i ne toliko
sposobnog (ili ak nesposobnog) premijera koji bi generalno vodio politiku u interesu 99% drutva, nego genijalca koji bi vodio
politiku u interesu onih 1% na vrhu.
Osim toga, bi li sve stvarno bilo u najboljem redu samo kada
bismo na vlasti imali potene i nekorumpirane? Ako se provodi
politika koja e znaiti da ete uskoro morati plaati svaki posjet
lijeniku, da e vaa djeca morati dizati kredit na 30 godina da bi
mogla studirati i da ete raditi sve vie za manje novca te da si neete moi priutiti ni tjedan odlaska na more ljeti (kao to mnogi
ve ne mogu) bi li vam stvarno bilo lake ako znate da onaj tko
provodi takvu tetnu politiku radi sve po zakonu i da pritom nije
nita sebi strpao u dep?
Ogledi
53
Korupcija na globalnom Jugu
Odmaknimo se na tren malo od Hrvatske. Nesumnjivo je da korupcije ima i drugdje u svijetu. Tako je Meunarodni konzorcij
istraivakih novinara u sijenju 2014. izvijestio o golemim razmjerima korupcije meu kineskom politiko-ekonomskom elitom. No postoji i druga strana prie o korupciji, kako je pokazao
Jason Hickel s London School of Economics38, koji govori o operairenoj percepciji (koja se onda i dokazuje raznim istraivanjima) o tome da je korupcija u razvijenim zemljama puno manja
nego u nerazvijenim i da je upravo korupcija nerazvijenih zemalja
razlog njihova siromatva.
No, kako pokazuje Hickel, prema podacima Svjetske banke
korupcija u vidu mita i krae slubenih dunosnika kota zemlje
u razvoju izmeu 20 i 40 milijardi dolara godinje. To je samo 3%
ukupnog nelegitimnog otjecanja novca iz javnih blagajni. S druge
strane, izbjegavanjem porez multinacionalne kompanije svake
godine od nerazvijenih zemalja otimaju vie od 900 milijardi dolara. Pa ipak, tako neto ne potpada pod slubene definicije korupcije. Odljev tih ogromnih sredstava se olakava sumnjivim financijskim sustavom koji ukljuuje porezne rajeve, kompanije koje
postoje samo na papiru, anonimne raune i lane fondacije. Velik
dio tog prometa pak ide kroz centre razvijenih zemalja, npr. londonski City, koji se ipak u prii o korupciji uglavnom ne spominju.
Stvar je jo gora, nastavlja Hickel, kada se uzme u obzir da korupcija koja uzrokuje siromatvo u nerazvijenim zemljama ima
itekako veze s institucijama koje kontroliraju globalnu ekonomiju Meunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom bankom
(u kojima SAD ima praktiki mogunost veta, a iji se efovi ne
biraju demokratski, nego postavljaju od strane SAD-a i Evrope)
i Svjetskom trgovinskom organizacijom. U 1980-ima i 1990-ima
je upravo politika koje su te institucije nametale globalnom Jugu
38
Jason Hickel, Flipping the corruption myth, Al Jazeera English

(2014).
54
M at e K a p o v i
uzrokovala pad rasta prihod po glavi od skoro 50%. Prema izraunu ekonomista Roberta Pollina, zemlje u razvoju su u tom periodu
izgubile oko 480 milijardi dolara potencijalnog BDP-a godinje.
S druge strane, zapadne su korporacije istodobno od svega toga
itekako profitirale. To sve, zakljuuje Hickel, dovodi do pitanja:
to je gore korupcija, sitni diktatori ili supersile koje su ih instalirale? Najvei uzrok siromatva u zemljama u razvoju nije lokalno
podmiivanje i kraa, nego endemska korupcija u globalnom sistemu upravljanja, u mrei poreznih rajeva i bankovnim sektorima u New Yorku i Londonu. Ne treba posebno ni napominjati da
se i u Hrvatskoj javljaju slini problemi. Meu ostalim, ugovor s
MMF-om, nametnute mjere tednje i provedbu strukturnih reformi je u 1980-ima bolno iskusila i Jugoslavija, a koliko je novca
iz Hrvatske zavrilo na inozemnim tajkunskim tajnim raunima
moemo tek nagaati.
Ekonomska politika ili korupcija? Je li lake ako je po
zakonu?
Nije tajna da je hrvatska ekonomska pozicija katastrofalna. Zemlja

je uvelike deindustrijalizirana, realni BDP nam je prema ekonomistu Tihomiru Domazetu za 7,1% nii nego 1986, a realna brojka
nezaposlenih je, raunajui i izbrisane i neevidentirane na burzi,
oko pola milijuna (a i to je jo premalo jer tu ne ulaze oni u prijevremenim penzijama i sl.). Kako je ustvrdio 2002. Darko Petrii, autor knjige Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, prije pretvorbe u
Hrvatskoj je bilo 80 tisua nezaposlenih, a danas ih imamo 400
tisua. Razlika od 320 tisua direktna je posljedica nakaradne privatizacije. Grad veliine Rijeke ili Splita rtvovani su za neije kriminalno bogaenje. A veina toga je posljedica ne toliko ilegalne
korupcije koliko same ekonomske politike koju smo vodili i jo
vodimo.
Danas u Hrvatskoj, prema ve spomenutom meunarodnom
istraivanju, ima 280 multimilijunaa. Imena nekih od dotinih
Ogledi
55
mogu se provjeriti na godinjim listama najbogatijih Hrvata,

kojima se rezultati pljake pokuavaju na neki nain normalizirati i estradizirati. Znamo da 1990. u Hrvatskoj nije bilo bogataa i
da dotini multimilijunai nikako nisu mogli poteno doi do tih
silnih milijuna, a nema nikakve sumnje da je tu bilo i dosta nezakonitih radnji. No zamislimo da je sve to ak i bilo obavljeno po
tadanjim zakonima (u izradi kojih su esto manje ili vie izravno
sudjelovali isti oni, npr. Ivica Mudrini ili Jure Radi, koji su se
preko njih i obogatili, a koji su s vlasti naknadno preli u privatni
sektor). Bi li to znailo da je onda sve u redu? Tko je uope imao
pravo dati nekome na lijepe oi, bilo to po zakonu ili ne, drutvenu
imovinu (dakle, imovinu koja pripada svima nama)? Bi li nekom
tko ne zna hoe li sutra imati za hranu svom djetetu bilo lake zna
li da su gospoda prvo uredno napisala sve zakone kako je to njima
odgovaralo pa su onda sve lege artis, uredno potujui (nepravedne
i nemoralne) zakone, isprivatizirali bez korupcije?
Ako se proda visokoprofitabilni HT ili nedavno Croatia osiguranje kao manje poduzee, bi li nam bilo lake kad bismo znali
da nitko tu nije uzeo pinku pri prodaji? Ako moramo dizati kredit
da bismo studirali, ako moramo sve vie i vie plaati za zdravstvo,
ako se kroz drugi mirovinski stup nai novci daju privatnim bankama da na njima ubiru profite, ako troimo svoj novac na okupaciju
Afganistana zbog interesa zapadnih sila bi li nam bilo lake da tu
nema ni malo izravne korupcije?
Je li normalno, na koncu konca, a to nije posljedica nikakve
nezakonite korupcije, to moramo dizati lihvarske kredite na 30
godina da bismo si osigurali neto tako osnovno kao to je krov
nad glavom? Sustavi u kojima to nije bilo tako ili jo uvijek nije
tako nisu nikakva utopija. Drutveni stanovi su postojali (i ponegdje jo postoje) ne samo kod nas prije 1990, nego i u zapadnim
dravama blagostanja u zemljama poput Austrije, Nizozemske
ili Velike Britanije.
56
M at e K a p o v i
Legalna korupcija
Nije li, sve u svemu, od poslova preko veze i par ispod stola ipak
gora legalna korupcija? Nije li sporno ne toliko to to je u vrlo
parcijalnoj reviziji privatizacije utvreno da je nepravilnost bilo
u 95% privatizacija, nego sama injenica da je neko drutvena
imovina danas u rukama aice privatnik? Nije li zapravo problematino ne to to postoje crni fondovi za financiranje izbor,
nego to uope postoji financiranje izbor kao takvo? Ako ivimo
u demokraciji, zato se doputa da novac u takvoj ogromnoj mjeri
utjee na slobodne i demokratske izbore? Da ima politike volje,
vrlo bi se lako mogao napraviti sustav u kojem bi se utjecaj novca
na izbore (preko financiranja kampanj, reklam, plakat, letak,
trokova organiziranja skupova, prostora u medijima, koncerata
itd.) mogao ako ne skroz ukloniti, a ono poprilino smanjiti.
Nisu li sporni ne toliko tajni dealovi Ninoslava Pavia i SDP-a
ili Sanaderovo sumnjivo preputanje Slobodne Dalmacije EPH-u,
koliko uope injenica da se doputa da veliki mainstream mediji
budu u rukama privatnog kapitala koji onda otvoreno kroji i utjee na politiku? Kakva je to demokracija u kojoj krupni medijski
privatni kapital kreira javno mnijenje? Hoe li taj kapital ikad
govoriti neto protiv svojih interesa, ako oni idu (a idu) protiv interes veine? to je to ako ne prava i nepatvorena sistemska korupcija?
Kuka se oko poslunik na HRT-u i u drugim medijima, i oko
pojedinaca koji su nezakonito uzeli novac, a nitko se ne pita zato
uope imamo sistem u kojem vodstvo javne televizije postavlja politika? Moe li se tako doista oekivati prava neovisnost HRT-a
(unato pozitivnim iznimkama koje ondje postoje)? Zato se, hoemo li neovisan HRT, stvar ne postavi tako da politika ne moe
imati nikakvog utjecaja na kadrovsku politiku HRT-a, a da sami
novinari demokratski biraju i smjenjuju sve svoje urednike pa tako
i ravnatelja?
Ogledi
57
Inherentna sistemska korupcija
Ekonomski i politiki sustav u kojem ivimo je inherentno korumpiran i nedemokratian (tj. demokratian je vrlo ogranieno).
Ako ivimo u demokratskom drutvu, zato su sredstva za proizvodnju (velika) poduzea, trgovaki lanci, korporacije, tvornice, hoteli itd. u rukama samo 1% drutva a ne u zajednikom
vlasnitvu svih nas? Zato profit od njih ubire samo manjina a ne
svi? Zato su i mediji veinom u rukama te iste manjine? Zato se
itava ekonomska aktivnost odvija da bi ta ista manjina ostvarila
svoj privatni profit, umjesto da se odvija u korist itavog drutva?
Ako ivimo u demokratskom drutvu, zato ta demokracija staje
na vratima firme u kojoj radimo? Zato nam je demokracija navodno tako jako vana, ali na radnom mjestu ne smijemo ni pisnuti
pred efom i vlasnikom firme? Zato je izravno odluivanje u zemlji svedeno na minimum i zato izabrane predstavnike ne moemo
opozvati kad to hoemo, nego oni etiri godine mogu raditi to
god hoe (bez obzira na svoja predizborna obeanja)? Zato ako
danas postoji tehnologija koja bi nam mogla omoguiti praktiki
konstantno besplatno glasanje preko interneta, mobitel i sl.? Ako
moemo vriti svoje bankovne transakcije preko interneta, zato
ne bismo mogli tako i glasati? Tehnikih prepreka za to nema.
Nedostaje samo politika volja, koje nema jer manjina na vrhu od
ovakvog nedemokratskog sustava itekako profitira i bogati se na
naoj grbai.
Sredstva za proizvodnju
Kada se prigovori injenici da nije u redu da 1% ljud u svom vlasnitvu ima sva sredstva za proizvodnju (ili, da uzmemo nasuminu statistiku na globalnoj razini, da manje od 1% korporacija,
uglavnom banaka, ini 40% globalnog biznisa), cinici i apologeti
e na to odgovoriti pa danas je i kompjuter, na kojem mnogi
od nas rade, takoer sredstvo za proizvodnju. Tako je, kompjuter
moe biti sredstvo za proizvodnju, isto kao i motika. Ali to to
58
M at e K a p o v i
mnogi imaju svoje kompjutere na kojima moda i rade nije nikakvo opravdanje za to da npr. Todori ima Konzum (bivi Unikonzum), tj. da openito manjina drutva kontrolira sredstva za proizvodnju. Ve spomenuti Darko Petrii je o Todoriu 2002. rekao
da je na sumnjiv nain doao do nekadanjeg trgovakog lanca
Unikonzum, a poslije lananom reakcijom i kreditima Zagrebake
banke kupio ostale svoje tvrtke, dodajui da u trgovini jednostavno ne moete izgubiti jer je ona punih deset godina bila bez
meunarodne konkurencije te da tu uope ne treba neko veliko
umijee da bi se uspjeno poslovalo.
Ne samo da posjedovanje svog kompjutera na kojem radimo
(bilo da je rije o prevoenju, programiranju, web-dizajnu ili neem desetom) nije isprika za kapitalizam, nego to nipoto ne znai da nismo ovisni o poslodavcima (zapravo su, kako rekosmo,
radnici pravi poslodavci). Istina, neki radnici na kompjuterima
su formalno samozaposleni i samostalni, ali mnogi unato tome
rade za kapitaliste. Dapae, takav rad je na neki nain jo i gori od
klasinoga (kad idete u ured ili poduzee i tamo radite s opremom
i robom koju vam je omoguio kapitalist). Naime, tu ne samo da
radite da biste osigurali privatni profit svom vlasniku (npr. kada
prevodite za neko prevodilako poduzee), koji e vam u zamjenu
dati samo dio toga natrag kao plau, nego jo morate sami kupiti
svoja sredstva za proizvodnju (kompjuter) umjesto da to dobijete od svog poslodavca. Divno je to se radi fleksibilno i od kue,
no zapravo se radi vrlo nesigurno (poslovi na ugovore, projekte,
na odreeno), za male novce (bez doprinos itd.) i jo smi morate plaati struju, kupovati i popravljati svoj kompjuter, potreban
softver itd.
Ekonomska strategija
U praktiki svim poljima drutva sve se pokuava planirati. Planira

se kolski program, planira se urbani razvoj, planira se izgradnja
prometnic (neemo autocestu ii graditi na ho-ruk pa kuda god
Ogledi
59
krenemo, dobro je), planiraju se do u detalje ak i nogometne utakmice. No zato u onome to svi najvie osjeamo na svojoj koi,
ekonomiji, e tu ne smije biti planiranja. Tu nam ekonomska strategija, kako to tumae slobodnotrini fundamentalisti, vie-manje mora biti ekanje da se neki pojedinac sjeti kako e zaraditi sm
za sebe pa da se eventualno onda neto prelije i itavom drutvu
(to je nerealno pogotovo u strukturalnim uvjetima nae periferne
ekonomije). Umjesto da na planovima ekonomskog razvoja nekog
grada, podruja i zemlje sustavno rade najbolji timovi ekonomskih
strunjaka, na korist ne jednog ili nekolicine privatnih poduzetnika nego itavog drutva, mi (zanemarimo li neke vrlo apstraktne
PowerPoint planove i alibi-subvencije, olakice, poticaje, otvaranje poduzetnikih zona i sl.) ekonomiju vie-manje preputamo
stihijskom razvoju, sluaju i anarhiji trita. Dapae, neki bi htjeli
da se drava iz ekonomije u potpunosti povue i da sve ostavi tritu i od toga se pravi itava ideologija. No je li stihija u ekonomiji, koliko god drava mogla biti korumpirana i koliko god (kao
to je kod nas sluaj) trenutno radila protiv interes veine, doista
najbolji i jedini mogui nain? Je li stvarno toliko ludo razmiljati
planski o ekonomiji, a ne samo ekati da nam se razvoj dogodi?
U konanici, i svaka firma ima svoje planove. Dapae, najvee
su multinacionalne kompanije, koje imaju vrlo sloene poslovne
planove, vee i od mnogih drava. Tako meu 100 najveih svjetskih ekonomija (bile to drave ili privatne firme) nalazimo ak 37
korporacija. Ne bi li onda i opine, gradovi i zemlje mogli imati
ozbiljne, sustavne i detaljne planove svoga ekonomskog razvoja?
Planiranje nije bauk, stvar je samo u tome da bude dobro napravljeno. Osim toga, ekonomsko planiranje, premda e ga neki ocrnjivati kao neto to smo toboe napustili s propau SSSR-a, nikako
nije strano ni (razvijenim) kapitalistikim ekonomijama. Kako
napominje ekonomist Ha-Joon Chang, u navodnom free market
SAD-u je drava izmeu 1950-ih i 1980-ih financirala, ovisno o
godini, izmeu 47% i 65% ukupnih istraivanja za potrebe biznisa (R&D). Isto tako, tzv. indikativno planiranje je vrlo uspjeno u
60
M at e K a p o v i
1950-ima i 1960-ima koristila Francuska, izmeu 1950-ih i 1970-ih

Finska, Norveka i Austrija, a od 1950-ih do 1980-ih Japan, Koreja
i Tajvan39. Dakle, planiranje tu nije nikakva novost. Stvar je samo u
tome da se ono napravi na najbolji mogui nain i u korist itavog
drutva.
Unato injenici da nas je kretanje u smjeru sve vee uloge trita i dovelo u situaciju u kakvoj jesmo, trini talibani nesmiljeno
zahtijevaju jo vie trita i kapitalizma. Takoer e rei da ovo to
imamo nije pravi kapitalizam jer tu ima previe drave iako e
rijetko tko sumnjati, recimo, u visokorazvijeni Singapur, u kojem,
unato njegovu kapitalizmu, 20% nacionalne ekonomije otpada
na poduzea u dravnom vlasnitvu (u SAD-u je tu rije o 1%). No
vie bi nam kapitalizma, i to u doba velike krize kapitalizma kojoj
nema naznake kraja, donijelo samo jo vie onoga to nas i sada
titi. Vie kapitalizma bi znailo jo veu eksploataciju, jo manje
radnikih prava, jo manje zatite od korporativnog nasrtanja na
okoli i javni prostor, jo vie ukidanja mehanizama socijalne drave koja koliko-toliko (a svakim danom sve manje) ublaava posljedice ekonomskog sustava u kojem ivimo... Kada se govori o
kapitalizmu, najee se zaboravlja da kapitalizam nije samo 30-ak
najrazvijenijih zemalja, nego da je praktiki cijeli svijet kapitalistiki (pa je i brutalno siromana Afrika takoer kapitalistika). A
sve zemlje u okviru kapitalizma nikako ne mogu biti vicarska, ma
koliko to htjele. U trenutnom ekonomskom sistemu netko (veina) mora biti nerazvijen, kako bi se drugi na njemu mogli bogatiti.
A mi smo trenutno u upravo takvoj poziciji i iz te pozicije teko da
emo izii.
Demokracijom protiv korupcije
Kako se boriti protiv korupcije? Odgovor je zauujue jednostavan: demokracijom. Dosljednom i radikalnom demokracijom.
39
Usp. 19. poglavlje u ve spomenutoj knjizi Ha-Joon Changa 23 stvari

koje vam nee rei o kapitalizmu (Profil knjiga, Zagreb, 2014).
Ogledi
61
Demokracija sama po sebi, jasno, nee rijeiti sve nae probleme

(treba, naravno, voditi rauna i o tome da se demokracija ne sastoji
samo od odluivanja veine nego i od zatite manjine), ali potencijalnu korupciju moe uvelike suzbiti.
Objasnimo to na samo jednom primjeru. Ako se demokratski
odluuje (bilo da je to na razini jedne firme, kole, sela, opine,
grada ili zemlje), mogunost korupcije je automatski daleko manja. Jedan ovjek ili nekoliko ljudi (ako kao rukovodstvo sami
donose odluke) e puno lake napraviti neto u partikularnom
(koruptivnom) interesu, nego to e to uiniti 20, 50 ljudi ili itavo mjesto, opina, pokrajina ili zemlja. Demokracija sama po sebi,
ako je dosljedno i dobro izvedena, suzbija korupciju. Pri tome nije
uope nuno da apsolutno svi neprestano o svemu odluuju. Bitno je da mogunost direktnog demokratskog odluivanja postoji
(bilo preko glasanja u radnikom savjetu, bilo preko glasanja u opini ili na zboru graana, bilo preko dravnog referenduma) i da se
moe demokratski o neemu odluivati ako ljudi to ele i smatraju
vanim. S druge strane, ako sve funkcionira kako treba i ako su ljudi zadovoljni, jedan birokrat moe sve poslove voditi i 50 godina
(bilo da je to na razini poduzea, opine, naselja, zemlje...).
Iako je borba protiv povrinske korupcije, o kojoj se toliko
pria, takoer vrlo bitna, ne smije se izgubiti iz vida da ona ima
i drugu ulogu ulogu prikrivanja sistemske inherentne korupcije, koja se puno rjee propituje. Iako za robove nikako nije dobro
imati okrutnog robovlasnika, problem robovlasnitva nee rijeiti
robovlasnik koji e svoje robove bievati samo jednom tjedno a ne
tri puta dnevno. Problem je u robovlasnitvu kao takvom. Nezakonita je korupcija, koliko god se treba i protiv nje boriti, zapravo
maska sistema jer nam neizravno poruuje da se samo treba rijeiti
nepotenih politiara i poslova ispod stola i da e sve biti sjajno.
Ali nee. Inherentna korupcija koja postoji u sustavu je daleko
gora od one povrinske i daleko ju je tee promijeniti. Ona je pravi
problem.
62
M at e K a p o v i
Privatizacija i zaduivanje krvnici

ekonomije i drutva40
Privatizacija i zaduivanje su braa blizanci, krvnici ne samo hrvatske nego i brojnih drugih, pogotovo perifernih, ekonomija. Oni su
usko povezani privatizacija rasprodajom javnih poduzea dravu
osiromauje i smanjuje joj priljev novca u proraun, ime je tjera
u zaduivanje da bi mogla pokrivati svoje obaveze, a to onda posljedino iziskuje nova potrebna sredstva za financiranje dugova
te onda i daljnje privatizacije da bi se ta sredstva namakla. Rije
je o zaaranom krugu iz kojeg, ustrajava li se na nepromijenjenoj
ekonomskoj politici, izlaska nema.
Privatizacija je kao proces bila neizbjena da bi se uope ostvario prijelaz iz realsocijalizma u kapitalizam, a koji se uobiajeno
naziva tranzicijom. Koliko god pojedini prokapitalistiki usmjereni pojedinci demagoki inzistirali da ovo to imamo u Hrvatskoj
toboe nije kapitalizam, kapitalizam karakteriziraju, meu ostalim, dvije osobine. Prva je da ekonomska proizvodnja i svi ekonomski procesi i odnosi u drutvu postoje ne zato da bi se proizvelo sve ono to drutvu treba, nego zato da bi pojedinci, privatnici
(kapitalisti), koji ine manjinu drutva (to je izraeno popularnom idejom o 1%), ostvarivali (privatan) profit. Dakle, proizvodi
se ne proizvode zato to su nam potrebni, nego da bi kapital na
njima ostvario profit, a zadovoljenje drutvenih potreba je tu tek
40
Izvorno objavljeno 23. prosinca 2013. na portalu Index.

Ogledi
63
sekundarna (i ne uvijek u potpunosti, na najbolji nain ili uope

ostvarena) posljedica.
Druga je karakteristika kapitalizma to da sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzea, hoteli, trgovaki lanci itd.) moraju biti u
privatnom vlasnitvu kapitalistike klase, tj. ve spomenutih 1%,
tj. uvenih Tumanovih 200 obitelji. Da bi se ono to je neko
bilo u drutvenom vlasnitvu, tj. vlasnitvu svih nas, pretvorilo u
privatno vlasnitvo, moralo je doi do privatizacije. Time se od
drutva gdje do 1990. nije bilo superbogata dolo do drutva
gdje smo 2013. imali 260 multimilijunaa ukupne imovine od 30
milijardi dolara41. Ako se netko pita kako je netko u 20 godina potenim radom mogao postati multimilijuna, ne morate se puno
pitati nije mogao.
Od cvjeara do tajkuna
Vrlo pojednostavljeno govorei, privatizacija se u Hrvatskoj provodila iz dva osnovna motiva. Meu onima politiki podobnima
koji su na poklon, na razliite naine, dobivali neko drutvena
poduzea, neki su doista imali ambiciju postati kapitalistima. Primjer takvih dobrih kapitalista najbolje oslikava ikoniki primjer
Ivice Todoria, koji je od omanjeg cvjeara postao jedan od najveih balkanskih tajkuna. Naivci i apologeti esto njega i sline mu
danas opravdavaju da je on, eto, bar nastavio proizvodnju i da zapoljava radnike. Dakako, na stranu injenica da je praktiki sve
to danas ima dobio na lijepe oi (i na tetu svih nas ostalih) i da
ne zapoljava on radnike, nego ivi na grbai njihova rada jer su
radnici npr. dananjeg Konzuma (prije poznatog kao Unikonzum)
sasvim lijepo ivjeli i bez Todoria. Kako je ve reeno, radnici bez
kapitalist itekako mogu funkcionirati, ali obrnuto nikako ne ide.
Drugi pak niz podobnih, koji su na razne naine u svoje privatno vlasnitvo dobivali drutvene firme, nije nikada imao namjeru
41
Vidi fusnotu 3.
64
M at e K a p o v i

ekonomije i drutva
postati kapitalistima, nego su iz novosteenih poduzea izvlaili

novac (koji se onda esto dijelio ispod stola s odreenim politiarima) i poduzea smiljeno unitavali.
Danas se pak privatizacija, u kojoj se prodaje ono malo to je jo
u dravnom vlasnitvu dosad (bar djelomino) ostalo, provodi iz
dva osnovna razloga. Jedan je naelan rije je o vladajuoj ideologiji pogodovanja privatnom kapitalu, koja se pravda tobonjom
veom efikasnou privatnog sektora (o emu trube deurni prokapitalistiki ideoloki papagaji), a zapravo se svodi na perverznu
misao: zato bi profiti bili drutveni kad mogu biti privatni? Drugi
je vie prozaine naravi treba prodati to se jo ima da bi se moglo
vraati dugove. Pri tome se zaboravlja da je za nastanak dunike
ekonomije u velikoj mjeri odgovorna upravo i politika privatizacije. Primjer takve privatizacije, kojom se pokuava zaraditi da bi se
pokrili dugovi, je prodaja profitabilnog poduzea Croatia osiguranje 2013. pod sumnjivim okolnostima i daleko ispod realne cijene.
Zaduenost kao ideoloko opravdavanje za mjere tednje
Zaduenost, osim to nas prisiljava na nastavak kriminalne politike privatizacije (koja nas je, meu ostalim, i dovela u ovu ekonomsku katastrofu), slui i kao vrhunaravno ideoloko opravdanje za
mjere tednje, kojima se posljedice ekonomske krize prebijaju preko le obinih ljudi koji za nju nisu ni najmanje krivi. Naime, da
bi se dugovi mogli vraati, drava mora imati novca. A da bi novca za vraanje dugova bilo, moraju se smanjiti izdvajanja za takve
nebitne sitnice kao to su zdravstvo, kolstvo ili socijalna prava.
U sistemu u kojem ivimo je najvanije da se to prije i u cijelosti
vrate pare bjelosvjetskim lihvarima, bankarskim hohtaplerima i
meunarodnim organizacijama koje tite ovaj inherentno korumpirani ekonomski sustav koga briga za bolesnu starad, djecu ili
njihove kole i uitelje?
itav se smisao dananje ekonomije svodi ne na to da proizvodimo dovoljno da bismo mogli normalno ivjeti, nego na to
Ogledi
65
da moemo vraati dugove onima kod kojih smo se zaduili. U

podlozi toga stoji nekoliko premis, nekih koje se izriu eksplicitno i nekih koje se tek podrazumijevaju. Jedna je ono to se esto
ponavlja u mainstreamu dugovi se moraju vraati42. O drugim
se premisama obino ne govori eksplicitno. Jedna je premisa i to
da odgovornost za vraanje dugova snose samo zajmoprimci a ne i
zajmodavci. Dakle, uvijek je kriv onaj koji je od nekoga posudio i
on dugove mora vraati pod bilo kakvim okolnostima. Isto se tako
uzima zdravo za gotovo da odgovornost za posuivanje uvijek snosi itav narod odnosno zemlja, a ne vlasti koje su sredstva, obino
ne pitajui uope birae za miljenje, stvarno posudile.
Krenimo od prve dogme da se dugovi moraju uvijek, beziznimno, na vrijeme i u potpunosti vraati. Ona nije tona iz vie razlog. Kao prvo, ne stoji u praksi jer u svjetskoj povijesti postoje
brojni primjeri kada je obustavljeno vraanje dugova, bilo u cijelosti bilo djelomino. Druga je premisa, kako rekosmo, ona da odgovornost za vraanje dugova snose iskljuivo zajmoprimci a ne i
zajmodavci. Zato bi to uvijek bilo ba samo tako? Ako zajmodavac, svjesno ili nesvjesno, posudi zajmoprimcu novac pod izrazito
nepovoljnim i nepotenim uvjetima ili ak svjestan da e se taj dug
teko moi vraati, zato bi u budunosti cijenu toga snosio samo
zajmoprimac? Ako zajmodavac riskira svojim posuivanjem, elei tu izvui profit, zato bi u sluaju da se taj rizik izjalovi nastradao ba uvijek samo zajmoprimac? Ako je neki kreditor nekoj
zemlji prijetvorno posudio sredstva pod iznimno nepovoljnim i
neodrivim uvjetima, je li pravedno da on uvijek bude neokrznut
posljedicama svojih postupaka? Ne snosi li i zajmodavac bar dio
krivice za svoju lou ili zlonamjernu procjenu? Ili se one cinine
neoliberalne poruke da nema besplatnog ruka, da smo sami krivi
za svoj neuspjeh i da ne oekujemo da drava rijei sve nae probleme odnose samo na 99% obinih ljudi, a ne i na banke, korporacije
42
O problemu duga openito govori vrlo poticajna i nedavno i kod nas

prevedena knjiga Davida Graebera Dug: prvih 5000 godina (Fraktura,
Zagreb, 2013).
66
M at e K a p o v i

ekonomije i drutva
i bogate kreditore? Ako je neki politiar svjesno potpisao lo ugovor o zajmu za zemlju kojom vlada, pritom moda primivi i mito,
je li pravedno da zbog toga itava zemlja ispata jo godinama?
U meunarodnom je pravu poznat koncept nelegitimnog
duga (engl. odious debt). Tu je rije o dravnim dugovima koje napravi odreena vlast, a koji nisu u interesu dotine zemlje u cjelini.
Takvi se dugovi onda smatraju nelegitimnima i oni se ne moraju
poto-poto vraati.
Nelegitiman dug Ekvadora
Najsvjeiji je primjer pozivanja na koncept nelegitimnog duga

onaj iz Ekvadora. Ondje je 2007. sastavljena meunarodna komisija koja je analizirala ekvadorske dugove iz prethodnih 30 godina.
Ustanovljeno je da je velik dio tog duga stvarno bio nelegitiman i
predsjednik je Ekvadora Rafael Correa 2008. velik dio ekvadorskog dravnog duga proglasio nelegitimnim, s obzirom da je nastao kroz postupke prethodnih korumpiranih i autoritarnih vlasti.
Konaan rezultat toga nije bio da je Ekvador odustao od vraanja svih svojih dugova. To bi bilo politiki vrlo teko izvedivo,
a i za sve dugove se nije moglo strogo dokazati da su nelegitimni.
Iako je ustanovljeno da je nelegitimnog duga bilo zapravo jo i vie,
ekvadorska je vlada iz realpolitikih razloga odluila obustaviti povrat 30% stranih dugova. Nakon oekivanih pritisaka izvana, to
je konano rijeeno tako da su ti dugovi otkupljeni za 35% svoje
vrijednosti, na to je pristala veina zajmodavaca. Ekvador je tako
utedio 7 milijardi dolara koje je onda mogao potroiti na pametnije svrhe kolstvo, zdravstvo, smanjenje nezaposlenosti, izgradnju infrastrukture itd.
Slian je i neto raniji primjer Argentine, koja je, nakon velike
ekonomske krize koja je poela 1999. i nakon ogromne mobilizacije naroda, 2001. odbila vratiti sve svoje dugove u ukupnosti (to
bi zemlju odvelo u jo veu propast) i to je na kraju zavrilo time
da su argentinski kreditori morali odustati od ak i do 75% svojih
Ogledi
67
dunikih potraivanja. Nakon oba su sluaja i ekvadorsko i argentinsko gospodarstvo doivjeli velik uzlet.
Dodatna je premisa t da odgovornost za posuivanje uvijek
snosi itav narod odnosno zemlja. Zato bi to nuno bilo ba tako?
Mora li narod neke zemlje jo desetljeima ispatati zbog loih,
zlonamjernih ili korumpiranih odluka svojih elnika? Nije li bar
dio krivice i na onima koji su pod takvim uvjetima i na takav nain s dotinima potpisivali kreditne ugovore? Teko je vjerovati da
kreditori nisu znali kome novac posuuju ili da su sluajno nekoga
podmitili.
Premijer u zatvoru, a dugovi se vraaju
Uostalom, pogledajmo Hrvatsku. Kod nas bivi premijer ve neko

vrijeme ami u zatvoru zbog koruptivnih radnji. Poznato je da je
do sluajeva podmiivanja dolazilo i kod potpisivanja meunarodnih ugovor, npr. s MOL-om. Takoer, iz aviona je vidljivo da su
neki ugovori o zaduivanju potpisivani pod prilino neobinim i
ne ba povoljnim okolnostima, s nerealno visokim kamatama. Treba li doista itava Hrvatska jo godinama ispatati zato to su Sanader i drugi korumpirani politiari potpisivali neodrive ugovore
o zaduivanju, katkada moda za to primajui i mito? Nisu li tu
odgovorni i oni koji su takve neodrive zajmove davali i s korumpiranom politikom ugovore potpisivali?
Jedno je sigurno. Uz ovakvu podinjenost dugu, koja je onda
razlog za daljnji nastavak kriminalne i tetne politike privatizacije
i za nametanje strogih mjera tednje, Hrvatska nema prave anse
da se ikad razvije. Dugovi koje imamo, a koji su posljedica katastrofalne politike koja se vodi zadnjih vie desetljea (ak i prije
1990. uostalom, meunarodna zaduenost je, meu ostalim, bila
i jedan od razlog koji je sruio Jugoslaviju), nisu odrivi i zapravo
se nikada ni ne mogu vratiti. To, dakako, ne vrijedi samo za Hrvatsku nego i za veinu zemalja, pogotovo onih na periferiji. itava
se Afrika putem svoje zaduenosti kod nekadanjih kolonijalnih
68
M at e K a p o v i

ekonomije i drutva
gospodara dri u pokornosti, ime se iz nje izvlae golema sredstva, a pritom joj se nameu politike koje odgovaraju kapitalu najmonijih svjetskih sila a ne obinim ljudima u Africi.
Naravno, kao to je ve reeno, bilo kakvo ovakvo razmatranje nevraanja (nelegitimnih) dugova treba realpolitiki mudro
odigrati. Bilo da je rije o potpunom odbacivanju nekih dugova, o
restrukturiranju dugova, o (privremenom) moratoriju na vraanje
dugova i sl., tu treba biti spreman na traenje saveznik u drugim
zemljama koje su uinile slino ili bi to moda htjele uiniti, na iskoritavanje meunarodnih rivalstava meu pojedinim zemljama,
na vjetu politiku i diplomatsku igru itd.
ak i da na elu Hrvatske imamo vladu junoamerikog tipa,
koja bi bila bar donekle spremna na branjenje prav veine stanovnitva u zemlji u odnosu na meunarodne faktore, to danas nije
sluaj, potpuno je jasno da je jedna stvar dokazati nelegitimnost
odreenog duga, a druga provoenje toga u realnost, pri emu
treba gledati kako izbjei sankcije, odmazdu kreditor, razliite
politike pritiske i sl.
Kome smo to mi svi duni?
Osim toga, iznimno je bitno da i obini ljudi shvate da situacija

nije nuno takva da drave ba moraju igrati u korist meunarodnih lihvara i bankar umjesto u korist malog ovjeka. Da nije apsolutno nuno da se svi u zemlji slamaju od jada i bijede zato da bi se
odmah i do centa vratili svi dugovi koje su nam nametnuli korumpirani politiari. Da nije apsolutno nuno, prikaimo to slikovito,
da pristajemo na zatvaranja bolnic i upropatavanje kol da neki
bankar s Wall Streeta sluajno ne bi ostao bez svog petog porschea
ve ovog proljea.
I, konano, pogledajmo situaciju na globalnoj razini. Stalno se
pria o zaduenosti. Svi su zadueni pojedinci, opine, gradovi,
pokrajine, drave... Treba postaviti pitanje pa dobro, kome smo
to mi svi duni? Kakav je to ekonomski sistem koji velik dio nas
Ogledi
69
prisiljava da neprestano budemo u dugu? Praktiki cijeli svijet je

zaduen u legalnoj Ponzijevoj shemi zato da bi aica ultrabogata i korporacij mogla profitirati od ovakve situacije i ostati na
svojim poloajima. Kad su svi u dugu i kad svi od toga pate, moda neto ne valja u itavom tom sistemu i moda treba razmiljati
kako da ga zamijenimo nekim boljim i pravednijim?
70
M at e K a p o v i
Kapitalizam, neoliberalizam i ima li ih

u Hrvatskoj?43
U javnosti moemo esto uti vrlo oprene tvrdnje o ekonomiji,

pri emu su neke od njih poprilino neobine. Tako e, dok mnogi
negoduju zbog sve teeg ivota i proklinju kapitalizam, neki tvrditi da kod nas uope nema kapitalizma. To je poprilino udna
tvrdnja, znamo li da se kapitalizam definira kao ekonomski sistem
u kojem su sredstva za proizvodnju (poduzea, tvornice, trgovaki
lanci, hoteli itd.) dominantno u privatnom vlasnitvu i u kojem se
ekonomska aktivnost odvija radi profita tih privatnih vlasnika. Po
ovoj je definiciji posve jasno da ivimo u kapitalizmu. Ako imamo kapitaliste (a imamo okupljaju se, meu ostalim, u grupaciji
zvanoj Hrvatska udruga poslodavaca), onda imamo i kapitalizam.
To to taj (realno postojei) kapitalizam ne odgovara u potpunosti
idealiziranim slikama iz nekih ekonomskih prirunika i matarijama usijanih glava o pravom kapitalizmu je drugi par cipela.
Bit e vam bolje kad vam bude gore
Restauracija kapitalizma u zadnjih etvrt stoljea se u Hrvatskoj

preoito pokazala kao potpuna katastrofa. Zemlja je deindustrijalizirana, poljoprivreda je (koja bi mogla prehranjivati bar pet
zemalja veliine nae) upropatena i ne pokrivamo ni svoje potrebe, realni BDP nam je nii nego prije 30-ak godina, imamo realnu
43
Izvorno objavljeno 29. oujka 2014. na portalu Index.

Ogledi
71
brojku od pola milijuna nezaposlenih (i to ne raunajui sve one

u prijevremenim penzijama i sl.), a strategija ekanja (!) stranih
investicija kao modela za razvoj ne ulijeva ba povjerenje. Pa ipak,
unato svemu tome, trini talibani misle da je rjeenje u tome da
se u Hrvatskoj sve do kraja privatizira, da se ukine javno kolstvo i
zdravstvo pa da pravo na obrazovanje i zdravlje imaju samo bogati,
da se ukine minimalac, da se radikalno smanje radnika prava (ukljuujui npr. i pravo na plaeno bolovanje, plaenu pauzu, plaeni
porodiljski, godinji odmor i sl.), da se openito radi vie i tee (u
gorim uvjetima), a zarauje manje itd.
Kako e tono obian ovjek bolje ivjeti ako bude djetetu morao plaati i osnovnu kolu, ako se bude morao zaduivati kad se
razboli od ozbiljnije bolesti i ako bude radio za jo manju plau
to je, dodue, teko shvatljivo. Kad je ve obian ovjek morao
biti opljakan da bi nastalo 280 novopeenih multimilijunaa, ta
to e mu sad jo neka triava plaa, radnika prava ili (za krajnjeg
korisnika) besplatno i dostupno zdravstvo (koje je sve manje takvo)? Kad smo ga ve ponizili, zgazimo ga do kraja i uvjerimo ga
da e mu biti to bolje to mu bude gore. Jasno, istim tim trinim
talibanima ne pada na pamet problematizirati porijeklo imovine
reenih multimilijunaa, nego se tu, na stranu pitanja retorike i stila, zapravo slau s Ljubom esiem Rojsom ko je jamio, jamio.
Neoliberalizam u teoriji i praksi
Iako pojam neoliberalizam susreemo posvuda i iako je o njegovim razliitim aspektima u svijetu napisano na desetine tisua knjiga i znanstvenih radova44, nerijetko se nae i onih koji e
ustvrditi da kod nas (a valjda ni drugdje) nikakvog neoliberalizma
nema jer, gle, pa imamo jo javno obrazovanje, nismo ba sve jo
privatizirali, postoje (udna li uda) porezi itd. Tu je rije o potpunom nerazumijevanju onoga to se podrazumijeva pod pojmom
44
Sada je i kod nas objavljen prijevod ve klasinog djela Davida Harveya Kratka povijest neoliberalizma (VBZ, Zagreb, 2014).
72
M at e K a p o v i

u Hrvatskoj?
neoliberalizam. Pojednostavljeno reeno, radi se o ekonomskopolitikom modelu koji u svijetu prevladava od 1970-ih i 1980-ih
(a nakon razdoblja tzv. kejnzijanskog kompromisa nakon Drugog svjetskog rata), a koji zastupa ideje liberalizacije, privatizacije
i deregulacije, tj. to vee uloge trita i privatnog sektora u ekonomiji. Njegova su obiljeja, meu ostalim, napad na radnitvo i
sindikate (usporedi promjenu Zakona o radu kod nas 2014), privatizacija (npr. kod nas privatizacija Croatia osiguranja 2013), to
vea komodifikacija i marketizacija svih sfera drutva i ekonomije (npr. uvoenje kolarin na fakultete, uvoenje participacij u
zdravstvu, outsourcing) itd.
Treba razlikovati neoliberalizam kao apstraktnu doktrinu i
realno postojei neoliberalizam kakav se provodi u stvarnosti, a
koji se prilagoava lokalnim okolnostima. Provoenje neoliberalnih mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o njezinim karakteristikama, tradiciji, povijesti, institucijama i sl., kao i o tome
koliki je otpor odozdo prema njihovu uvoenju (naime, ljudima
se obino ne svia kada im kaete da odjednom ono to je bilo
besplatno moraju poeti plaati zato da bi neki privatnik na tome
mogao zaraivati). To to, primjerice, u Hrvatskoj (ili Francuskoj
ili vedskoj itd.) jo uvijek postoji sustav (za krajnjeg korisnika)
besplatnog javnog zdravstvenog osiguranja (to je u suprotnosti s neoliberalnom ideologijom prema kojoj bi zdravstvo, kao i
praktiki sve drugo, trebalo biti privatizirano i dostupno ovisno o
financijskoj moi pojedinca) ne znai da politika nae vlasti, francuske i vedske vlasti ili EU nije neoliberalna. To samo znai da
ta neoliberalna politika (jo) nije uspjela, zbog otpora (sindikat,
radnik, lijevih stranaka i pokreta, javnosti openito itd.), razmontirati postignua socijalne drave, kao to je javno zdravstvo, koja
su nastala prije neoliberalne ere.
Rei da neka vlada ili odreene institucije poput MMF-a ili
WTO-a provode i zagovaraju neoliberalnu politiku ne znai rei
da je u dotinoj zemlji ve sve privatizirano i da je trite ve u
potpunosti pobijedilo. To samo znai da se u okviru neke vlasti,
Ogledi
73
nadnacionalnih institucija (kao to je EU) i sl. polako, koliko to

realne okolnosti i umjenost politikih struktura doputaju, gura
takva politika. Neoliberalna politika znai polagano kretanje prema politici liberalizacije, deregulacije i privatizacije to ne znai da je sve to ve do kraja provedeno. Moemo dati paralelu iz
drav gdje se provodi drugaija politika. Npr. u Venecueli vlasti
pokuavaju provoditi kakvu-takvu (premda zapravo razmjerno
umjerenu) socijalistiku politiku, to znai da pokuavaju (bar
nominalno) dravu polako gurati prema socijalizmu. No unato
tome u Venecueli jo postoji krupni kapital, privatno vlasnitvo
nad sredstvima za proizvodnju itd. i Venecuela je jo uvijek kapitalistika drava.
Ideologija i realni svijet
Kada se, dakle, kae da je ekonomska politika nae vlasti neoliberalna, to znai da se kod nas pokuava (manje ili vie uspjeno)
provoditi politika postupne liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Naravno, kako ne ivimo u crno-bijelom svijetu, tu uvijek ima
i obrnutih tendencija i nedosljednost iz razliitih razloga npr.
politikanstva (jer nijedna vlast ne eli izgubiti sljedee izbore, to
je realna opcija ako se neoliberalne mjere provode prenaglo i preestoko), klijentelizma (pogodovanje svojoj glasakoj bazi i podobnim kapitalistima iako je to suprotno nominalnoj ideologiji),
oportunizma pojedinaca (npr. Sanadera) i sl.
Osim toga, treba uvijek imati na umu da se neoliberalna politika ne vodi iz nekakvih filozofsko-ideolokih razloga. Takva se
politika vodi prije svega da bi se pogodovalo (krupnom) kapitalu.
Dakle, razlozi za tu ideoloku priu su uvijek vrlo praktini i prozaini. Ako kapitalu odgovara pria o tritu i liberalizaciji, onda
e se npr. gurati novi zakon o radu, po kojem e radnici imati puno
manja prava. No ako kapitalu (ili dijelu kapitala) u odreenom
trenutku, kao nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2007
2008, vie npr. koristi bailout, teorija e se tu vrlo brzo zanemariti.
74
M at e K a p o v i

u Hrvatskoj?
Takoer, treba biti svjestan i toga da ni kapitalistika klasa nije

nipoto monolitna i da se ne moe uvijek govoriti samo openito
o kapitalu. U perifernim i zavisnim kapitalistikim ekonomijama
kakva je Hrvatska, politika slui ponajprije kao servis stranog krupnog kapitala (to se osigurava, meu ostalim, preko razliitih institucija od EU, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a pa do rejtingagencij), tek onda tu dolaze interesi domaeg krupnog kapitala, a
jo kasnije sitno poduzetnitvo.
Imamo li sve to na umu, lako je vidjeti da neoliberalizam nije
nikakav izmiljen pojam, nego vrlo realna pojava, bez koje je nemogue objasniti ekonomsku politiku u zadnjih 40-ak godina.
Ogledi
75
Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac?45
Krajem srpnja 2014. se u medijima pisalo o ovjeku koji je u Grudama naao ni vie ni manje nego 150.000 eura u kesi i vratio ih
vlasniku (ije je ime i broj mobitela takoer naao u kesi). O reenom se nalazniku novca pisalo u ovakvim tonovima govorilo
se o potenom Gruaninu, citiralo se Meu Selimovia (Dobri
ljudi su srea na ovom svijetu), nazivalo se sve to nesvakidanjom
priom o dobroti, ponosno se govorilo da meu nama jo uvijek postoje dobri i poteni ljudi, narodski se lanke zavravalo sa
svaka ast, rodijae! i napominjalo da takve dobre vijesti esto
ostanu neprimijeene jer su mediji inae ispunjeni vijestima iz
crne kronike, bilo da se radi o kraama, malverzacijama ili teim
kaznenim djelima.
Reeni je pak nalaznik, koji je htio ostati anoniman, zakljuio
da s tuim novcima ne moe bit sritan, shvatio je sve kao boju
kunju i otiao na brzinsku molitvu u Meugorje. Istinabog, teko ivi i nema stalni posao, ali zahvaljujui ovom sluaju ispao je,
barem sudei po medijima, heroj. Iako pria o pobonom siromahu-potenjaku na prvu loptu moe zazvuati dirljivo, ona postaje
manje dirljivom kada se o tome malo vie razmisli. U odreenim
je situacijama (npr. kod kupovine ili prodaje kue i sl.) mogue
da i obian ovjek nosi velike koliine kea u kesi okolo, premda
bi i tu moda bilo posla za policiju da provjeri o kakvoj se tono
45
Izvorno objavljeno 1. kolovoza 2014. pod naslovom Je li moralno

150.000 eura vratiti tajkunu? na portalu Lupiga.
Ogledi
77
situaciji radilo, jer kad je rije o keu ni ilegalne radnje se ne mogu

a priori iskljuiti. Zanimljivo, niti je onaj koji je toliki novac olako
izgubio ponudio objanjenje kako je uope doao u situaciju da
hoda s tolikim novcem u kesi (dapae, izabrao je ostati anoniman),
niti je medijima palo na pamet to dovesti u pitanje, kao da se radi
o potpuno svakidanjoj situaciji, u kojoj ni u primisli ne moe biti
iega sumnjiva.
Na stranu to, treba priznati i to da je a priori bilo mogue da
je tolike novce izgubio, primjerice, gastarbajter koji je godinama
mukotrpno radio na bauteli da bi sada iao kupiti kuu ili da je
rije o nekome tko je prodavao naslijeenu kuu sa zemljitem i sl.
pa se, eto, potrefilo da hoda s toliko par u kesi. U toj situaciji bi
bilo potpuno moralno i poteno da se takvom ovjeku vrati sve do
lipe, kao to bi moralno bilo i vraanje ma kolike svote izgubljenog
novca bilo kojem obinom ovjeku iz naroda.
No u ovoj se prii, ako je suditi po onome to saznajemo iz
medij, ipak ne radi o vraanju novca sirotitu, napaenom gastarbajteru s bautele, samohranoj majci koja radi dva posla da bi prehranila svoju djecu ili penzioneru koji jedva preivljava Naime,
naena ogromna suma novca je vraena, kako pie jedan portal,
jednom od veih hercegovakih poduzetnika. Da je rije o jednom od veih kapitalista jasno je i po tome to je dotini oito
toliko jak da je iz uba nalazniku kao nagradu ponudio i posao u
svojoj firmi.
Koliko god se apologeti kapitalizma i zazivaoci liberalne normalnosti na to ljutili, teko je ne prihvatiti kao realnost to da se
rije poduzetnik, pogotovo kada je rije o onima veima (koje u
argonu nazivamo tajkunima), u narodu nerijetko (a nerijetko i s
razlogom) zamjenjuje neto prozainijim terminima poput mafija, lopov i slino. Premda nije svaki kapitalist i mafija te premda
je nezahvalno nagaati jer ne znamo o kome je tono u dotinom
sluaju rije, nije rijetkost da se poduzetnicima nazivaju i raznorazni sumnjivi tipovi (ime Zdravka Mamia se tu, recimo, odmah
78
M at e K a p o v i
Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac?
namee samo po sebi), koji, zbog specifine prirode transakcij

koje obavljaju, nerijetko posluju u keu. Onaj poznati medijski eufemizam kontroverzni to dobro ilustrira. U svakom sluaju, poteni nalaznik pare nije vratio nekom siromahu ili samohranoj majci,
nego tajkunu koji je do tih para doao, budimo realni, najvjerojatnije kao i svi ostali tajkuni u ovim krajevima da ne ulazimo
sada u ideoloke rasprave o kapitalistikoj eksploataciji radnik
kao takvoj.
I to onda tu na kraju imamo? Nemamo potenog nalaznika
koji vraa mukom zaraen novac nesretnom gubitniku, nego imamo, premda to moe zazvuati grubo, siromanog (eventualno
moda ak i ustraenog) naivca koji vraa pare bogatom tajkunu.
Koliko god se poteni nalaznik tjeio da je uinio pravu stvar,
budimo iskreni, bilo to drugo bi bilo bolje od vraanja novaca
jednom od veih hercegovakih poduzetnika. Da je novce dao
lokalnom sirotitu, podijelio siromasima, dao nezaposlenima, dao
u dobrotvorne svrhe, pa ak i da je sve zadrao za sebe svako bi
od tih rjeenja, nakon to bi se raspitao tko je tono novac izgubio,
vjerojatno bilo daleko bolje od onoga to je uinio. Iako, jasno, ni
za to od toga ne bi u medijima bio pohvaljen kao dobar mali pijun
sistema, koji ne trai zadovoljstva na ovom, nego eka nagradu za
krotke na drugom svijetu.
U konanici je zapravo potpuno nebitno to se na kraju dogodilo s tim novcem, zato je nalaznik uinio to to je uinio, o kojem
se tu tajkunu radi i kako se on obogatio. Besmisleno je nagaati
to bi bilo kad bi bilo i je li se taj novac mogao dati siromanima,
u dobrotvorne svrhe ili neto deseto i je li nalaznik moda ak,
rekli bi cinici, bio i u pravu ako je novac vratio isto zbog potencijalnog straha za osobnu sigurnost iako se to ne bi reklo prema
izjavama koje je anonimno davao u medijima, nije iskljueno ni
da ga je mater upozorila da tko zna iji su to novci i da se nekim
ljudima nije pametno zamjerati ni za kakve pare. U itavoj je situaciji, a to je uostalom i razlog pisanja ovog teksta, daleko vaniji
nain na koji je pria popraena u medijima i sama ideoloka pria
Ogledi
79
u pozadini, raskrinkavanje koje se, naravno, nije moglo oekivati

u mainstream medijima, beznadno ogranienima na malograansko-kranski kvaziuniverzalni moralizam.
Kada mediji hvale siromana ovjeka bez stalnog posla, rtvu
tranzicije, to je vratio pravo malo bogatstvo jednom tajkunu,
pobjedniku tranzicije, o kakvom tu uope moralu moe biti
rijei? Je li moralno da manjina ivi u raskoi, dok veina jedva
preivljava, a nemali broj ljudi tavori u bijedi? Nije li to presudno moralno pitanje danas, a ne pitanje treba li siromah vraati izgubljen novac bogatau? Takav lani moral nije nita drugo nego
apologija statusa quo koju podravaju snage reda i kontinuiteta:
crkovni, liberalni i slobodnotrini talibani. Moral u kojemu je
nepovredivo samo sveto privatno vlasnitvo (ukljuujui i kese s
po 150.000 eura), dok obian ovjek bez stalnog posla petominutni heroj u medijima moe postati samo u sluaju da i sm internalizira takvu moralnu logiku i nada se boljem ivotu na drugom
svijetu, a u ovom, jedinom koji imamo, smjerno uti i gleda kako se
ne zamjeriti onima iznad njega.
Buroasko-kranska moralna zapovijed ne ukradi mogla bi
generalno vrijediti samo u drutvu koje bi bilo puno egalitarnije i
daleko socijalno pravednije od ovoga u kojem ivimo. U drutvu
u kakvom sada ivimo potivanje takvog kvaziuniverzalnog naela
ne moe biti nita drugo doli ideoloko opravdavanje besramnoga
statusa quo situacije u kojoj u Hrvatskoj imamo s jedne strane
260 novopeenih multimijunaa s imovinom od 30 milijardi dolara, a s druge strane realno pola milijuna nezaposlenih, dok na
razini svijeta 85 najbogatijih ljudi ima jednako bogatstvo kao i
najsiromanija polovica svijeta. U sadanjem drutvu se nikako ne
moe govoriti da je kraa kao takva nemoralna koliko god to
moda zvualo svetogrdno i heretiki, elimo li o krai govoriti u
okvirima nekakvog morala ili etike, stvari tu nisu crno-bijele.
Sm in krae ne moe biti nemoralan kao takav sve ovisi
o tome tko krade, od koga krade, to krade i zato je otuio to
80
M at e K a p o v i
Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac?
to je otuio. Nema sumnje da je kraa makar i pet kuna iz depa siromaha (ili naeg spomenutog imaginarnog gastarbajtera) za
moralnu osudu. No tko, s druge strane, ima obraza rei da je nemoralno kada siromah ukrade kruh iz duana neke korporacije?
Ako kruh ukrade onaj koji nema to jesti to nije nemoral, to je,
shvaao to netko ili ne, eksplicitno politiki in na koji takav ovjek apsolutno ima pravo. Nije nemoralno ukrasti ako ti je dijete
gladno, nemoralan je sistem koji ovjeka dovodi pred takav izbor.
Nemoralan je svijet u kojem je pogreno ukrasti ako si gladan (ili
leati na cesti ako si beskunik), ali nije pogreno da su neki gladni,
dok drugi imaju previe. Nemoralan je svijet u kojem postoji univerzalni moral po kojem je ukrasti uvijek pogreno, bez obzira
na konkretnu situaciju i okolnosti, dok silovanje zemalja i itavog
svijeta u interesu povlatene manjine na vrhu prolazi lio i bez komentar od istih mainstream moralista.
Naravno, nevraen izgubljen novac ili sitna kraa iz korporacijskog duana nee promijeniti itav ekonomski sistem niti e
promijeniti svijet. No ipak i tako neto moe biti (ak bi se moglo
rei: trebalo bi biti) dio progresivnog politikog aktivizma. Sjetimo se samo primjera gradonaelnika Marinalede, Juana Manuela
Sncheza Gordilla, koji je 2012. predvodio napade na supermarkete u Sevilli i Cdizu, gdje se iz duan krala hrana i nakon toga
dijelila siromanima. Moe li se mirne savjesti rei da je takvo to
nemoralno? Kamo sree kad bismo i u naim medijima mogli nai
prie o modernim Robin Hoodovima, koji pljakaju bogate da bi
podijelili siromanima, umjesto da sluamo panegirike o naivnim,
siromanim potenjacima koji ponizno vraaju novac upitnog
porijekla tajkunima.
Ogledi
81
Glasanje nogama46
Realno postojei socijalistiki sistemi 20. stoljea47 i dalje su predmet mnogih rasprava48. Ljeviari istiu neke njihove pozitivne
osobine (npr. jednakost, socijalnu sigurnost, razvoj industrije i sl.
ovisno o konkretnom primjeru) i ne ustruavaju ih se braniti
iako nikad ne zaboravljaju napomenuti da se tu nije radilo o pravom socijalizmu, dok desniari kroz kritiku realsocijalizma 20. stoljea pokuavaju dokazati da je bilo kakvo nekapitalistiko drutvo
nemogue.
esto se kao argument protiv ekonomskih uspjeha realsocijalizma upotrebljava injenica da su ljudi iz realsocijalistikih
zemalja bjeali u kapitalistike npr. iz Jugoslavije u Njemaku
ili s Kube u SAD. Razlozi zato se bjealo iz realsocijalistikih
zemalja su mnogostruki. Bjealo se iz politikih razloga, tj. zbog
politike represije, jer su dotine zemlje bile jednostranaki reimi bez slobode govora i politikog organiziranja. Odlazilo se i iz
ekonomskih razloga ili nevolja npr. u Njemaku iz Jugoslavije
46
Ovaj je tekst izvorno bio objavljen kao kratka biljeka 29. sijenja
2014. na portalu Radio Gornji grad pod urednikim naslovom Bei
Yankee!.
47
Kuba je jedini preitak takvih sistema u 21. stoljeu u Kini i Vijetnamu su komunistike partije jo na vlasti, ali je stari drutveno-ekonomski ustroj naputen.
48
Od recentne literature moemo preporuiti npr. knjigu Michaela A.
Lebowitza The Contradictions of Real Socialism: The Conductor and
the Conducted (Monthly Review Press, New York, 2012).
Ogledi
83
zbog nezaposlenosti49. Takoer, tu postoje i drugi lokalni razlozi i

politike tendencije npr. SAD-u politiki odgovara primati kubanske izbjeglice pa ih onda potpomau i subvencioniraju na najrazliitije naine. Osim toga, suvino je i isticati da je npr. Amerika
itekako privlana i zbog svoje propagandne mainerije (Hollywooda), s kojom se realsocijalistiki Istok nikada nije mogao natjecati50. Razlozi su, dakle, mnogostruki, no ideja da migracije s Kube u
SAD ili iz Jugoslavije u Njemaku nekako dokazuju to da je kapitalizam uvijek i bilo kako bolji od bilo kakvog socijalizam nikako
ne stoje.
Naime, u sluaju bjeanja Kubanaca u SAD (ako zanemarimo
pitanje politike represije) nije stvar u istom bjeanju iz realsocijalizma u kapitalizam. Rije je o bjeanju iz egalitarne ali siromane zemlje (Kuba je bila siromana i prije 1959, samo to su tad obini ljudi ivjeli puno gore) u najmoniju i najbogatiju zemlju kapitalizma (SAD), koja velik dio svoje moi temelji, meu ostalim,
na neoimperijalistikom/neokolonijalnom odnosu prema drugim
(siromanijim, slabijim i nerazvijenijim) zemljama. Kao ekonomski najrazvijenija i najmonija zemlja i centar svjetskog ekonomskog sistema, jasno da tamo ima i najvie posla i mogunost (kojih
nema u nerazvijenim zemljama). Ista je stvar s Njemakom i Jugoslavijom, gdje je Njemaka najmonija evropska kapitalistika
sila, u kojoj onda, logino, ima i dosta posla za imigrante. Rije
je naprosto o tome da je u najrazvijenijim kapitalistikim zemljama, koje su u centru svjetske kapitalistike aktivnosti, jednostavno
49
Jugoslavija se, odlaskom ljudi na gastarbajterski rad u Njemaku,

oslobaala vikova radne snage i tako borila s problemom nezaposlenosti. O tom fenomenu vidi izvrsnu knjigu Susan L. Woodward Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia 19451990
(Princeton University Press, New Jersey, 1995).
50
Nezapadne vlasti, tj. ameriki geopolitiki suparnici, u novije vrijeme
shvatili su vanost propagande pa sada moemo na engleskom jeziku
(i drugim globalnim jezicima poput panjolskog) pratiti nove globalne programe arapsku Al Daziru, junoameriko-venecuelanski
teleSUR, ruski RT, iranski Press TV, kineski CCTV News itd.
84
M at e K a p o v i
Glasanje nogama
najvie ekonomske djelatnosti, a tim i najvie radnih mjesta (bez

obzira kakva ona bila). A pokuaji uspostave socijalistikih sistema51 su dosad uvijek bili iskljuivo u nerazvijenim zemljama.
Da sve to nema nikakve veze s kapitalizmom/socijalizmom,
vidi se po sljedeem. Naime, svuda oko Kube se nalaze kapitalistike zemlje. Ali, zanimljivo, Kubanci kada bjee, bjee uvijek u
SAD. Ne bjee nikad u isto tako kapitalistiki (ali nerazvijene, siromane i slabe) Meksiko, Belize, Honduras, Kostariku, Jamajku,
Haiti, Dominikansku Republiku (u kojima obian narod u pravilu ivi daleko gore nego na Kubi, to je pogotovo oito u sluaju
51
Svi takvi pokuaji su se dogodili prije 1990. Jo u 1980-ima smo imali

takve pokuaje, npr. u Burkini Faso ili na Grenadi, no nakon 1990.
nijedan progresivni pokret nije pokuao otii tako daleko. Ljeviarske vlade u Junoj Americi (Venecuela, Bolivija, Ekvador), usprkos najavama socijalizma 21. stoljea, unato mnogim uspjesima u
iskorjenjivanju siromatva i razliitim progresivnim pomacima, nisu
zapravo krenule u smjeru nekakvog novog socijalizma, a takvih naznaka ne vidimo ni kod Sirizine vlasti u Grkoj. Tu je moda samo
donekle iznimka vrlo specifian sluaj Roave (sirijskog Kurdistana),
no o tamonjoj ekonomskoj situaciji se jo premalo zna, a i to nije
sluaj koji bi se igdje mogao kopirati (jo je manje prikladno u tom
kontekstu govoriti o meksikom Chiapasu iako je rije o svjetski poznatom sluaju). ini se da nakon pada veine realsocijalizama 1990.
na ljevici vie nema jasne prave vizije (a ni politike snage) kako nadii kapitalizam. Jasno je da se u realsocijalizam 20. stoljea ne moe
(niti bi to itko zapravo htio) vraati, ali drugih proirenih i prihvaenih ideja ba i nema. U tom smislu ipak moemo ukazati na razliite
koncepcije kakve nude razliiti teoretiari, poput Paula Cockshotta i
Allina Cottrella, Towards a New Socialism (Spokesman, Nottingham,
1993) (demokratska planska ekonomija), Michaela Alberta, Parecon:
Life after Capitalism (Verso, London New York, 2003) (participatorna ekonomija), Davida Schweickarta, After Capitalism (Rowman
& Littlefield Publishers, Inc., 20112) (trini socijalizam). No u praksi
izgleda da realne politike snage zasad o sistemu nakon kapitalizma
ne razmiljaju niti imaju jasnu predodbu kojim putem krenuti. ini
se da umnogome vrijedi ona da je lake zamisliti kraj svijeta nego kraj
kapitalizma.
Ogledi
85
distopijskog Haitija). Istodobno, u Ameriku se emigrira i iz svih

tih kapitalistikih zemalja. Ako se iz svih tih kapitalistikih zemalja (npr. Meksika) takoer bjei trbuhom za kruhom u Ameriku,
oito nije stvar u kapitalizmu/socijalizmu nego u ekonomskoj
snazi zemlje (koja se, meu ostalim, temelji i na meunarodnom
imperijalizmu).
Ista je stvar s Jugoslavijom i Njemakom. U Njemaku se u 20.
stoljeu nije ilo samo iz realsocijalistike Jugoslavije nego i iz kapitalistike Italije i Turske, kao to se i danas u Njemaku migrira
iz kapitalistike Hrvatske, s kapitalistikog Kosova ili iz krizne kapitalistike panjolske. Takoer, iz Jugoslavije se, zanimljivo, ilo
raditi samo u neke kapitalistike zemlje (Njemaku, Austriju), ali
u veinu drugih ne (npr. tada siromane Irsku, panjolsku, Portugal, Grku). to nam to onda, dakle, moe uope rei o kapitalizmu openito? Apsolutno nita52. Rije nije o ekonomskom sustavu
nego o razvijenosti/snazi zemlje.
Stoga, koliko god se realsocijalistike sustave moe i treba kritizirati (ponajprije zbog nedemokratinosti, autoritarnosti i neslobode), feet voting nikako intrinzino ne dokazuje slabost realsocijalizma (a pogotovo ne bilo kojeg socijalizma bilo kada) prema
kapitalizmu. Da bi se to dokazalo, morali biste imati Kubance koji
npr. bjee u sve okolne zemlje (koje su sve kapitalistike). A to se
ne dogaa jer se na Kubi, uz izbjegavanje svake idealizacije, unato
represivnom reimu i diktaturi, ipak bolje ivi nego u bilo kojoj
od okolnih zemalja (ukljuujui i SAD ako govorimo o siromanima). Ukratko, kao zakljuak, jedino to nam ekonomske migracije
govore o kapitalizmu je to da se, logino, trbuhom za kruhom (i
iz nerazvijenih kapitalistikih zemalja i iz nerazvijenih realsocijalistikih zemalja) odlazi u razvijenije kapitalistike zemlje u kojima ima vie ekonomskih aktivnosti pa, shodno tome, i vie radnih
mjesta, a to nije nita drugo doli oekivana posljedica nejednakosti
razvoja u kapitalizmu.
52
Za nejednaku razvijenost (kapitalistikog) svijeta usporedi 2. poglavlje ove knjige.
86
M at e K a p o v i
Europska unija kao neoliberalna

tvorevina53
Neoliberalizam je, kao moderna inkarnacija neoklasine ekonomske teorije, doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata
drutva tritu i logici profita (ukljuujui i one poput kolstva
ili zdravstva koji su prije toga iz trita bili iskljueni). Zaecima
neoliberalizma obino se smatra ekonomska politika koja se poela provoditi u Pinochetovu reimu u ileu nakon dravnog udara
1973, a nakon toga u Velikoj Britaniji pod Margaret Thatcher od
1979. te u SAD-u od 1981. s dolaskom na vlast Ronalda Reagana,
iako se liberalna ekonomska politika, koja se naziva ordoliberalizmom, u Zapadnoj Njemakoj provodila ve od kraja Drugog
svjetskog rata. Nakon Thatcher i Reagana, utjecaj neoliberalizma
se iri po itavu svijetu, u nerazvijenim zemljama pogotovo putem
utjecaja tzv. programa strukturalnih prilagodbi, Meunarodnog
monetarnog fonda i Svjetske banke, pri emu neoliberalne reforme postaju uvjetima za kreditiranje siromanih zemalja.
Utjecaj se neoliberalnih ideja iri i u razvijenim zemljama,
na razne naine u Evropi, kao to emo vidjeti, preko institucij Evropske unije i kroz produbljavanje eurointegracije. Neoliberalizam se kao dominantna doktrina u svjetskoj politici javlja
53
Ovaj je lanak izvorno objavljen 8. prosinca 2010. na portalu H-alter,

a u skraenoj verziji i u asopisu Zarez 3. veljae 2011. u tematu S onu
stranu Schengena (302: 1920). lanak nije kronoloki nadopunjavan pa obuhvaa samo dogaaje i razvoj do kraja 2010.
Ogledi
87
u kriznim 1970-ima, nakon to zavrava tzv. zlatno doba kapitalizma (od 1945. do poetka 1970-ih), tj. doba kejnzijanskog
kompromisa, obiljeeno, meu ostalim, izrazitim dravnim intervencionizmom u ekonomiji, veim udjelom javnog sektora u
ekonomiji, brigom oko pune zaposlenosti itd. Neoliberalizam se
najjednostavnije moe opisati, kao to kae David Harvey, kao
globalni projekt ponovnog uspostavljanja kapitalistike klasne
nadmoi (koja je u doba kejnzijanskog kompromisa bila donekle
ograniena). U neoliberalno doba u zapadnim zemljama tako profiti kapitalist rastu, dok plae radnitva stagniraju ili ak padaju54,
drutvena nejednakost se sve vie poveava, pri emu se bogatstvo
jo i vie nego prije gomila u rukama sitne kapitalistike elite.
Neoliberalna doktrina zastupa slobodno samoregulirajue
trite i trgovinu kao idealan nain organiziranja ekonomije. U
praksi se, dakako, potpuna deregulacija ne moe provesti te se
neoliberalizam u stvarnosti uvijek primjenjuje samo do odreene
mjere, koliko to objektivne okolnosti doputaju (npr. koliko to
doputa pritisak odozdo), a zapravo je openito pravilo to da se
neoliberalne reforme provode vrlo diskriminacijski, prema interesima jedna pravila za velike korporacije, druga za obine ljude (to
je naelo socijalizam za bogate, kapitalizam za siromane, prilino
oito u trenutnoj ekonomskoj krizi), jedna pravila za bogate i mone zemlje, druga za siromane i slabe zemlje (npr. prve smiju imati
subvencije u poljoprivredi, druge ne iako se neoliberalizam u teoriji estoko protivi svakom obliku subvencije, tj. mijeanju drave
u gospodarstvo), jedna pravila kad sve ide po planu, a druga kad
zagusti (kao to su dravne intervencije radi spaavanja posrnulih
privatnih banaka u trenucima krize) i sl.
Neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju meu ostalim deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja
54
Usp. Grard Dumnil i Dominique Lvy, Capital Resurgent: Roots

of the Neoliberal Revolution (Harvard University Press, Cambridge,
2004).
88
M at e K a p o v i

tvorevina
bolje poduzetnike klime, lakeg protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zatitnih mjera tj. carin itd.),
privatizacija (pretvorba dravnoga u privatno vlasnitvo, po naelu
da je privatno vlasnitvo uvijek uspjenije i bolje nego drutveno),
smanjenje javne potronje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje
financiranja zdravstva, kolstva, poetak naplaivanja nekih usluga
koje se prije nisu naplaivale kolarine na fakultetima, participacije u zdravstvu i sl.), smanjivanje radnikih prava radi lakeg stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate, vea fleksibilnost radne
snage to zapravo znai lake otputanje radnik, poveanje rada
na odreeno i sl.) itd. Deregulacija uvelike olakava trine manipulacije i spekuliranje to moe dovesti do kriza poput trenutne, a
takoer se koristi kao sredstvo smanjivanja radnikih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarenju profita.
Liberalizacija se koristi za ostvarivanje ekonomskih interesa
pojedinih zemalja, tj. preciznije govorei njihovih korporacija, a
na tetu gospodarstava slabijih zemalja (pa tako imamo paradoksalnu injenicu da Meksiko, u kojem je kukuruz prvi put u povijesti kultiviran, danas tu istu kulturu uvozi iz SAD-a zahvaljujui
slobodnotrgovinskom sjevernoamerikom sporazumu NAFTA).
Privatizacija se koristi kao sredstvo bogaenja pojedinaca na raun itavog drutva (najoitiji su primjeri prvobitne akumulacije
kapitala iz 1990-ih u istonoevropskim postsocijalistikim zemljama) i kao sredstvo izvlaenja profita iz manje razvijenijih i manje
utjecajnih zemalja (kao u sluaju privatizacije HT-a ili banaka u
Hrvatskoj).
U ovom emo tekstu pokuati dati kratak pregled povijesti
Evropske unije kao neoliberalnog projekta unutar ireg okvira drugih politikih promjena u Evropi.
Do eurointegracije je dolo iz geopolitikih razloga. Francuska
je nakon Drugog svjetskog rata, a i sa sjeanjem na Prvi svjetski rat,
htjela Njemaku drati pod kontrolom. Zamiljeno je da bi u tom
procesu dugorone integracije interesa razliitih vladajuih klasa
Ogledi
89
na kontinentu Francuska preuzela politiko vodstvo, dok bi Njemaka osiguravala najvei dio ekonomske snage. Tu su se dijelom
poklapali francuski i ameriki interesi. Nakon razornog Drugog
svjetskog rata, postojala je nunost ponovne izgradnje evropskih
ekonomija. Najvea opasnost je bila globalna konkurencija kapitalizmu realsocijalizam SSSR-a. Stalna prijetnja irenja SSSR-ova
politiko-ekonomskog modela55 zahtijevala je oprez SAD-a i pristajanje na odreene ustupke radnitvu. Osim toga, postojala je i
opravdana bojazan od militantnosti radnikog pokreta dovoljno
je spomenuti veliki trajk u Renaultu u Francuskoj 1947. ili snane
komunistike partije u Italiji i Francuskoj nakon Drugog svjetskog
rata.
Ideja o jedinstvenom evropskom tritu postojala je jo i prije pravog poetka eurointegracije. U liberalnim se krugovima o
tome raspravljalo jo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a to je bio
predmet rasprava i u drutvu Mont Pelerin56 nakon rata. No ekonomski je liberalizam nakon rata bio diskreditiran zbog vrlo ivog
sjeanja na Veliku depresiju u 1930-ima, a, osim toga, ekonomsko
je planiranje bilo poznato i zbog iskustava tijekom rata u kojem su
drave morale preuzeti kontrolu nad ekonomijom u velikoj mjeri.
Stoga su pri osnivanju Evropske zajednice za ugljen i elik 1951.
(u koju su ule Njemaka, Francuska, Italija i zemlje Beneluxa
Belgija, Nizozemska i Luksemburg) na poetku vie prevladavale
kejnzijanske ideje o ekonomskoj koordinaciji i suradnji nego liberalne ideje o trinoj konkurenciji.
Godine 1954. propada pokuaj ratificiranja Evropske obrambene zajednice u Francuskoj (planirana je bila zajednika evropska
vojska) pa se to pitanje odgaa sve do 1990-ih i naglasak se vraa na
55
Iako se iz dananjeg post hoc revizionistikog stanovita esto uzima

kao oigledno to da je SSSR u utrci morao izgubiti, to nije bilo tako
oito jo ni u 1960-ima.
56
Za ovo drutvo usporedi Philip Mirowski i Dieter Plehwe, ur., The
Road from Mont Pelerin: The Making of the Neoliberal Thought
Collective (Harvard University Press, Cambridge, 2009).
90
M at e K a p o v i

tvorevina
ekonomsko ujedinjavanje. to se tie politikog aspekta eurointegracije, francuska je potpora takvom projektu uvijek varirala, dok
je Njemaka to uvijek puno vre zagovarala.
Pritisak za stvaranje zajednikog trita su vrile Njemaka, Nizozemska i Belgija, dok su protekcionistiki raspoloeni Francuzi
tu vie oklijevali. Italija je, kao gospodarski najslabija, traila osnivanje Evropske investicijske banke i Evropskog socijalnog fonda,
to je i ostvareno Rimskim ugovorima 1957. i stvaranjem Evropske
ekonomske zajednice. Evropska integracija je bila reakcija na meunarodnu ekonomsku konkurenciju i evropski odgovor na snagu
amerikog kapitala Evropa je morala ujediniti svoje resurse da bi
bila konkurentna na svjetskoj razini jer su trita pojedinih evropskih zemalja bila premala. Krajem 1950-ih, s Rimskim ugovorima,
ideja slobodne trgovine se u Evropi institucionalizira i postaje dominantna. U lanku treem Rimskoga ugovora se istie da je cilj
EEZ-a zajedniko trite bez preprek za meusobnu kompeticiju. Time se prvenstveno mislilo na carine i kvote, dok su ogranienja u kretanju kapitala, radne snage i usluga ostala. Osim toga,
slobodna je trgovina u Evropi ostala ograniena pravom svake
drave da intervenira u svoju ekonomiju radi ouvanja socijalnog
mira. Sporazumom u Rimu 1957. je stvoren i program zajednike
poljoprivredne politike (common agricultural policy CAP), ali
ne kao slobodnotrgovinski nego kao protekcionistiki ugovor, to
je CAP ostao do danas, preko kojega Evropa subvencionira svoju
poljoprivredu da bi bila konkurentnija na vanjskom tritu, to je
i danas trn u oku evropskim trgovinskim partnerima. CAP je dogovoren kao svojevrsna razmjena u interesima interesi njemake
industrije s jedne i interesi francuskih farmera s druge strane.
Do stvaranja Evropske udruge za slobodnu trgovinu (EFTA
European Free Trade Association) dolazi 1960. U nju ulaze zemlje koje nisu mogle ili nisu htjele ui u EEZ Austrija, Danska,
Norveka, Portugal, vedska, vicarska i Velika Britanija (danas su
u EFTA-i Norveka, vicarska, Island i Lihtentajn, dok su ostale
zemlje kasnije ule u EZ/EU). Francuski predsjednik de Gaulle
Ogledi
91
1963. stavlja veto na ulazak Velike Britanije pa i ostale zemlje kandidatkinje (Norveka, Danska, Irska) odustaju. Francuska 1965
1966. izaziva politiku krizu unutar EEZ-a jer gubi pravo veta, to
je razrijeeno Luksemburkim kompromisom, ime je zaustavljena
centralizacija u evropskoj integraciji, a suprotstavljenost je izmeu ekonomskog (slobodnotrgovinskog) i politikog povezivanja
ostala prisutna u Evropi sve do danas. Godine 1968. dolazi do ukidanja svih unutranjih carina u EEZ-u i uspostavlja se zajednika
vanjska carina (CET common external tariff).
SAD 1971. jednostrano ukida zlatni standard, tj. vezanost vrijednosti dolara za vrijednost zlata, tzv. Nixonovim okom, ime de
facto prestaje vrijediti sustav Bretton Woodsa, kojim je dolar bio
vezan za vrijednost zlata, dok su ostale valute bile vezane uz dolar
(od 1976. veina velikih svjetskih valuta ima plutajui devizni teaj). Kako devizni teaj vie nije bio fiksiran, to je dovelo do konkurencije u devalvacijama (smanjenju vrijednosti) razliitih valuta
te do nestabilnosti na tritu valut. To je bio problem za kompanije koje su djelovale u drugim zemljama oekujui stabilnost
valuta jer je nagla devalvacija mogla znaiti popriline financijske
gubitke.
Norveani 1972. na referendumu odbijaju ulazak u EEZ (to
su jo jednom ponovili 1994). Godinu dana poslije u EEZ ulaze
Velika Britanija (bez referenduma koji je odran tek poslije, kada
su na vlast doli laburisti), Irska i Danska.
Do ekonomske krize dolazi 1973. posljedice su inflacija, nezaposlenost i proraunski deficiti. lanice EEZ-a isprva pokuavaju s nekoordiniranim reakcijama na krizu, trudei se da same
nau odgovor na nju. Takoer oklijevaju s prenoenjem ovlasti na
Evropsku komisiju (tj. dananju vladu EU), to dovodi do usporavanja procesa integracije te se projekt jedinstvenoga trita
zapravo vraa u optjecaj tek 1986. s Jedinstvenom europskim aktom (Single European Act SEA), to je bila prva velika revizija
Rimskoga ugovora iz 1957.
92
M at e K a p o v i

tvorevina
U 1970-ima i 1980-ima se neprestano poveavao broj spajanja kompanija u Evropi (19821983. je bilo 117 spajanja, dok ih je
19891990. bilo 662) te se tako s vremenom poveavao broj multinacionalnih kompanija, tj. dolazilo je do koncentracije kapitala, a
uprave su velikih korporacija postajale sve isprepletenije (u smislu
da su isti ljudi sjedili u vie uprav). No postojale su, i postoje, i
protutendencije protekcionizam i favoriziranje nacionalne kapitalistike konsolidacije. Tako u nekim sluajevima vlade brane
interese svojih kapitalista s obzirom na to da su multinacionalne
kompanije i dalje esto pod kontrolom kapitalist koji obino imaju povlatene odnose s jednom dravom. Stoga je proces evropske
integracije proturjean, teei uinkovitoj integraciji razliitih
nacionalnih frakcija evropskog kapitala, dok u isto vrijeme svaka
nacionalna grupacija kapitala pokuava urediti proces u skladu sa
svojim interesima, pri emu primjerice slabi kapitalisti trae zatitu drave.
Godine 1979. se stvara Evropski monetarni sustav (EMS European monetary system), kada je veina lanica EEZ-a vezala svoje
valute jedne uz druge kako bi se sprijeile prevelike fluktuacije. No
EMS nije uspio stabilizirati evropske monetarne probleme, koji
opstaju sve do danas.
U EEZ 1981. navrat-nanos ulazi Grka, a 1986. panjolska i
Portugal, koji su bili zahtjevniji u pregovorima, a za iji je ulazak
u EEZ Grka zauzvrat traila i dobila za sebe financijsku pomo.
Od kraja 1970-ih s krizom kejnzijanskoga kompromisa kao
dominantne ekonomske politike u poslijeratnom periodu i s dolaskom Margaret Thatcher na vlast 1979. u Velikoj Britaniji dolazi
do neoliberalne kontrarevolucije te malo-pomalo u cijeloj Evropi,
s Velikom Britanijom kao konzervativnom avangardom, dolazi do
napada na socijalnu dravu, do smanjenja udjela dravnog sektora
u ekonomiji tj. do privatizacij, do polarizacije pla tj. sve vee
nejednakosti izmeu najbogatijih i najsiromanijih, do fleksibilizacije radne snage tj. do smanjivanja radnikih prava te drugih
Ogledi
93
neoliberalnih mjera. Te su mjere bile odgovor kapitala na krizu u

1970-ima na koju kejnzijanski model ekonomije nije imao pravoga
odgovora. Uzrok te krize je, meu ostalim, bila i kriza akumulacije
kapitala, tj. niska razina profitnih stopa u realnoj ekonomiji kao
posljedica poveane konkurentnosti i vika proizvodnih kapaciteta na svjetskoj razini. Neoliberalizam je donio nain da profitne stope ponovno porastu meu ostalim, pritiskom na realne
plae radnitva i njihova prava (tj. smanjivanjem trokova u tom
segmentu, to onda poveava profit kapitala), bijegom iz realne,
proizvodne ekonomije u sferu financij, tj. u spekulaciju (gdje je
mogunost zarade bila bra i vea nego u realnom sektoru) te seljenjem proizvodnje u Trei svijet s jeftinijom radnom snagom i
manje propis (primjerice ekolokih) i sl.
U razdoblju neoliberalizma udio profita raste, dok udio rada u
drutvenom proizvodu pada. Tako izmeu 1981. i 2003. udio profita raste u Italiji s 23,3% na 32,3%, u Njemakoj s 26,9 na 33,6%, u
Francuskoj s 20,6 na 30,7%, a u panjolskoj s 25,4 na 35,4%, dok
udio rada u drutvenom proizvodu od 19711980. do 20012005.
u Europi pada sa 73,9 na 68,3%57. U Francuskoj je pad udjela plaa
radnitva od 1983. do 2006. pao za ak 9,3%58. U 1980-ima i 1990ima realne plae u Evropi rastu u prosjeku od 0,8 do 1%59, a jedna
od posljedica toga je i rast osobnog zaduivanja koji u Evropi ipak,
za razliku od SAD-a, pada u 1990-ima.
Prihodi su pak 1% najbogatijih u Velikoj Britaniji skoili sa 6,5
1982. na 13% 200060. to se tie privatizacije, njezini se razmjeri
57
Usp. str. 209, 212 u: John Milios, European Integration as a Vehicle

of Neoliberal Hegemony, u: Neoliberalism: A Critical Reader, ur.
Alfredo Saad-Filho i Deborah Johnston (Pluto Press, London, 2005),
str. 208214.
58
Le Monde diplomatique (hrvatsko izdanje, sijeanj 2008).
59
Christoph Hermann, Neoliberalism in the European Union, Studies in Political Economy, 2007, 79: 6189.
60
Usp. str. 1617 u: David Harvey, A Brief History of Neoliberalism
(Oxford University Press, Oxford, 2005). Vidi i fusnotu 44.
94
M at e K a p o v i

tvorevina
najbolje vide takoer u Velikoj Britaniji gdje je prema 20% udjela javnoga sektora u BDP-u 1975. do 2000. godine praktiki sve
privatizirano, a ono to je ostalo (zdravstvo, pota, BBC) takoer
danas funkcionira na trinijim naelima.
Od 1980. do 1984. EEZ preivljava krizu zbog Velike Britanije koja ne eli davati onoliko sredstava koliko je bilo propisano u
evropski proraun jer je veina prorauna odlazila na subvencije
za poljoprivredu (tj. CAP), u emu Velika Britanija nije imala interesa jer je veinu hrane uvozila, tako da se vrlo malo sredstava iz
CAP-a onamo vraalo. Zanimljivo je da je Laburistika stranka od
1980. do 1983, pod vodstvom najljevijeg predsjednika laburista od
Drugog svjetskog rata naovamo, Michaela Foota, ak zagovarala
izlazak Velike Britanije iz EEZ-a.
U Francuskoj je 1981. na vlast doao Franois Mitterrand iz
Socijalistike partije (u koaliciji s Komunistikom partijom Francuske) na osnovi izrazito socijaldemokratsko-kejnzijanske platforme pod imenom 110 prijedloga za Francusku, koju je i provodio
do 1983. (nacionalizacije, poveanje minimalne plae, produenje
godinjeg odmora, smanjenje radnog vremena, solidarni porez
na bogatstvo itd.), no 1983, pod pritiskom Evrope, dolazi do tzv.
zaokreta prema tednji, ime Mitterrand iz korijena mijenja svoju
politiku prema neoliberalizmu. To je bio jedan dokaz toga da je u
okviru EEZ-a koji provodi drugaiju ekonomsku politiku jedna
zemlja teko mogla ii zasebnim putem, ak i Francuska.
Godine 19861987. na snagu dolazi Jedinstveni europski akt
(SEA), koji je za cilj imao dovesti do kraja uspostavu jedinstvenog
trita ukidanjem svih trgovinskih barijera do 1992. Time je projekt jedinstvenog trita (slobodan protok robe, kapitala, radne
snage i uslug), koji je bio stopiran jo od 1970-ih, vratio na velika
vrata. To je bio i nadnacionalni odgovor na neuspjeh zasebnih ekonomskih inicijativa pojedinanih drava. Evropski projekt otada
postaje izrazito neoliberalan.
Ogledi
95
Do grupiranja evropskih kapitalista dolazi 1983. te nastaje ERT

(European Roundtable of Industrialists), najmoniji poslovni lobi
u Europi ERT snano zagovara eurointegraciju i iznimno utjee
na slubenu evropsku politiku. To se vidi po tome to je Evropska komisija vie puta doslovce preuzimala njihove dokumente i
prijedloge. ERT je isprva zagovarao liberalizaciju unutar EZ-a, a
protekcionizam prema van, tj. njime je dominiralo neomerkantilistiko krilo evropskog krupnog kapitala, no tome su se oduprle
Velika Britanija, Njemaka, Nizozemska i transnacionalna frakcija evropskog kapitala te su te neomerkantilistike tendencije potisnute. Openito gledano, Velika Britanija je tradicionalno bila
liberalno orijentirana, kao i Njemaka koja je bila ovisna o izvozu,
dok je Francuska uvijek imala protekcionistike tendencije, koje
su potrajale u nekim pogledima sve do danas. Godine 1987. pet
najveih evropskih kompanija osniva AMUE (Association for the
Monetary Union of Europe), lobistiku grupu koja gura ideju monetarne unije. Danas joj je veina lanova iz bankarsko-financijskih krugova.
Krajem 1980-ih liberalizacija javnih usluga postaje bitna
Evropskoj komisiji, pri emu je Velika Britanija uzor unato svim
problemima koji su ondje u vezi s tim dogaajem. 1990. dolazi do
liberalizacije kretanja kapitala u Evropi, a poinju i konkretni planovi o monetarnoj uniji. Uzastopno se donose razliite direktive
za liberalizaciju: telekomunikacije (1990), eljeznica (1991), struja
(1996), pota (1997), plin (1998).
Izrada Maastrikog ugovora poinje 1991. Ugovor je stupio na
snagu tek 1993. nakon ponovljenog danskog referenduma i dosta
tekoa pri ratificiranju. Zajednica dobiva novo ime Europska
unija, a ustrojava se i EMU (evropska ekonomska i monetarna unija). Cilj evropskog projekta nakon Maastrikog ugovora je ograniavanje mogunosti samostalnih manevara nacionalne ekonomske
politike unato nedostatku zajednike politike na razini itave EU.
96
M at e K a p o v i

tvorevina
EU time, prema tvrdnji Samira Amina61, postaje globaliziranija

od drugih dijelova svijeta u smislu marginaliziranja nacionalne autonomije. Glavni instrument regulacije jedinstvenog trita je politika konkurentnosti, to je nastavak stare njemake ekonomske
politike ordoliberalizma drava se brine za funkcioniranje slobodne trgovine i sprjeava stvaranje monopola/oligopola dok se
francuske ideje o evropskom protekcionizmu odbacuju. Strategija
nakon Maastrichta ukljuuje koherentnost u monetarnoj i fiskalnoj politici radi regulacije zajednikog trita, pritisak na radniku
klasu (to je recimo u Njemakoj bilo uspjeno, ali npr. u Francuskoj ba i ne) i regionalnu konsolidaciju kapitala.
Kako se politiari nisu mogli dogovoriti oko konkretnog datuma za konano uvoenje zajednike valute, na tome su inzistirale
ve spomenute kapitalistike lobistike grupacije ERT i AMUE te
je kao rok odreena 2002.
Tada je stvorena i jaka i neovisna Europska sredinja banka
(ECB) Njemaka se radi takve koncepcije sredinje banke odrekla vee moi u Europskom parlamentu, a sm je model banke
nainjen prema modelu njemake centralne banke. Sredinja banka je, naravno, slubeno neovisna o politici i izvrnoj vlasti, to je
standardna neoliberalna praksa tako se njezine odluke tite od
moguih politikih pritisaka odozdo, to je inae uvijek opasnost.
Sredinja je banka formalno neovisna i o vladama i politikim
strankama, ali je zato u potpunosti podinjena interesima kapitala.
Evropskoj sredinjoj banci isprva je zabranjeno odobravati zajmove ili kupovati zaduivanja nacionalnih vlada ili institucija EU, no
upravo je to uinila kad je u svibnju 2010. kupila obveznice grke
vlade, kada je ta praksa promijenjena (zanimljiva je praksa u krizi nastaloj 2008. da ECB posuuje novce privatnim bankama po
1% kamat da bi one dalje davale zajmove dravama u krizi panjolskoj, Irskoj, Grkoj po puno veim kamatama). Glavni je cilj
61
Samir Amin, Mission Impossible: Managing the Euro, Pambazuka

485, 2010.
Ogledi
97
ECB-a kontrola cijen, tj. zadravanje inflacije na razini manjoj

od 2% godinje. ECB je vjerojatno najneovisnija sredinja banka
na svijetu, puno neovisnija npr. od amerikih Federalnih rezervi.
T njezina neovisnost proizlazi iz toga to ne postoji jedinstvena
evropska drava.
Ugovorom iz Maastrichta su postavljeni tzv. Maastriki kriteriji
uvjeti za ulazak u EMU i uvoenje eura. Oni su dobro poznati i
u iroj javnosti i glase inflacija ne smije biti via od 1,5% od prosjeka triju najboljih zemalja (tj. triju zemalja s najniom inflacijom),
budetski deficit ne smije biti vei od 3% BDP-a, javni dug ne smije biti vie od 60% BDP-a, a dugorone kamate ne smiju biti vee
od 2% od prosjeka triju najboljih zemalja (s najniim kamatama).
S obzirom na to da su se Nijemci bojali za stabilnost zajednike
valute, dogovorene su kazne za one koji ne budu potovali kriterije
iz Maastrichta, a koje iznose od 0,2 do 0,5% BDP-a. 2003. su Francuska i Njemaka imale deficit vei od 3% pa su radije promijenile
pravila umjesto da plate kazne, to je postavilo presedan i za slabije
drave. Grke su vlade pak od 2000. nadalje, da bi izbjegle kazne
i stroge kriterije koje nisu mogle zadovoljiti, manipulirale statistikama i skrivale pravo stanje uz pomo, meu ostalim, Goldman
Sachsa. Maastriki ugovor je u praksi, dakle, znaio institucionalizaciju neoliberalne politike. Za razliku od monetarno-fiskalnih
pravila za koje postoje izravne kazne (tzv. disciplinski neoliberalizam), takvo to u EU ne postoji za druge prekraje kao to
bi primjerice bilo uvoenje carin, diskriminatorno ponaanje na
tritu, neprovoenje liberalizacije u javnom sektoru i sl., no u
takvim je situacijama to rijeeno tako to pojedinci ili kompanije
mogu u vezi s tim podnijeti tubu za diskriminaciju na evropskim
sudovima. U tom je segmentu, dakle, neoliberalna politika institucionalizirana na drugaiji nain.
Maastricht je imao i socijalno poglavlje kao ustupak pritiscima
zbog problema demokratskog i socijalnog deficita i radi uvrenja
ideje zajednikog trita, no Velika Britanija npr. to poglavlje nije
htjela potpisati. Ipak, 1997. je donesena direktiva o porodiljskom, a
98
M at e K a p o v i

tvorevina
1999. o radu na odreeno. Katkada su neke takve direktive za radnike povoljnije od nacionalnih propisa, no kod njih je zato gotovo
uvijek sluaj da se jako sporo uvode i provode.
Od 1990. do 1994. kao rezultat neoliberalne politike u EU jako
raste nezaposlenost, to ostaje kao problem unato tome to se
nezaposlenost kasnije neto smanjila (da bi se opet u pojedinim
zemljama poveala sa sadanjom krizom). Liberalizacija/privatizacija javnog sektora je od sredine 1990-ih pak u sljedeih deset
godina dovela do ukidanja 40% radnih mjesta te do pogoravanja radnih uvjeta i smanjenja plaa (usp. ve citiran rad Hermann
2007). Za razliku od fiskalnih i monetarnih pitanja, pitanja zaposlenosti i socijalne drave ostaju na pojedinim lanicama. Za razliku od fiskalno-monetarnih pitanja i za razliku od nepotivanja neoliberalne prakse koju EU zahtijeva (liberalizacija trita i sl.), za
lanice koje imaju preveliku nezaposlenost ili nita ne rade to se
toga tie kazni nema. To je jedna od karakteristika eurointegracije
u zadnja dva desetljea uzdizanje trine i monetarne politike na
nadnacionalnu razinu, ali ostavljanje socijalne politike na razini
nacionalnih drava.
Austrija, Finska i vedska 1995. ulaze u EU, dok je Norveka
1994. to opet bila na referendumu odbila. U vedskoj je ulazak u
EU bio projekt elit kojim su one htjele olakati svoje napade na
radnika i socijalna prava, inae prilino visoka u vedskoj. No to
im je i nakon ulaska samo djelomino uspjelo zbog jakog otpora
veana.
Europska strategija za zaposlenost iz 19961997. potie fleksibilizaciju trita rada (tj. manje propis koji tite radnike, primjerice od otputanja) i smanjenje radnikih prava, na to se nastavlja
Lisabonska strategija iz 2000. (koja je donijela plan o tome da EU
do 2010. postane najkompetitivnija ekonomija svijeta, to se nije
ispunilo). Takvi se procesi na razini EU mogu poticati, ali se oni
nuno provode na nacionalnim razinama, gdje se u praksi tu uvijek
javljaju razliiti ustupci u razliitim zemljama. Uz fleksibilizaciju
Ogledi
99
rada redovito se potie i diferencijacija pla te ukidanje minimalne plae, to je pogotovo u sukobu sa socijaldemokratskom egalitarnom praksom kakva postoji u skandinavskim zemljama. U tzv.
Kokovu izvjetaju (the Kok Report) 2004., nezavisnoj reviziji Lisabonske strategije pod vodstvom Wima Koka, biveg nizozemskog
premijera, potie se fleksibilizacija rada (smanjenje radnikih prava, lake davanje otkaza radnicima itd.), standardizacija ugovor,
promicanje rada na odreeno (dakle bez socijalnih i mirovinskih
davanja, bez radnikih prava itd.) i pola radnog vremena...
Maastriki kriteriji su ponovljeni Paktom za stabilnost i rast
1997. Radi ispunjenja kriterij dolazi do vala tednje u Europi,
ali posljedino i do otpora radnike klase i porasta otpora prema
Evropskoj uniji.
Godine 1999. euro je uspostavljen kao virtualna, a 2002. i kao
stvarna valuta. Njemakoj je zbog velikog izvoza odgovarao jak
euro, to nije bio sluaj s Francuskom i Italijom, kojima bi vie
odgovarao slabiji euro radi jaanja izvoza. Ugovor iz Maastrichta
je propustio skupa s monetarnom uspostaviti i uinkovitu fiskalnu uniju, to je problematino jer se, im je 2008. izbila svjetska
ekonomska kriza, pokazalo da je nemogue upravljati eurom, kao
i to da zajednika moneta zapravo ne moe postojati bez zajednike drave, a s im se slau mnogi ekonomisti. Uvoenje je eura
bilo dobro za gospodarske elite stabilna im valuta garantira da
im imovina i investicije, ukljuujui i one izvan matine zemlje,
nee nestati. To je, osim toga, bilo korisno i za rast povjerenja investitor. Slabijim je zemljama pak (primjerice Grkoj) ulazak u
EMU i uvoenje eura bilo korisno utoliko to su tako dolazile u
istu ligu s Njemakom, to im je davalo kredibilitet i omoguavalo
lake zaduivanje na meunarodnim financijskim tritima. Implicitno se, naime, podrazumijevalo da se lanicama eurozone (tj.
zemljama koje su uvele euro) nee dati da bankrotiraju iako se to
u krizi nakon 2008. nije pokazalo kao toliko samorazumljivo (recimo, s prijetnjama grkog bankrota i sl.). Osim toga, to je dovelo
100
M at e K a p o v i

tvorevina
i do precijenjene kreditne sposobnosti periferije eurozone (u nju

spadaju Portugal, panjolska, Grka, meu ostalima). Stvaranje
eurozone je dovelo i do stvaranja pekulativnih mjehura, to se na
kraju obilo o glavu primjerice panjolskoj i Irskoj nakon izbijanja
svjetske krize 2008. S uvoenjem eura je dolo i do konvergencije kamatnih stopa u Evropi, ali gubitak monetarne samostalnosti
znai i gubitak mogunosti manipulacije valutom npr. radi poveanja izvoza ili u sluaju krize, to se pokazalo iznimno loim za
Grku u krizi.
Njemaka je imala snane razloge da odri monetarnu stabilnost u Evropi, s obzirom na to da su evropske drave glavni primatelji njemakog uvoza i stranih investicija. 1970-e su pak pokazale da bi nacionalna kontrola monetarne politike mogla dovesti
drave lanice u napast da pribjegnu konkurentnim devalvacijama protiv njemake marke. Ideja je eura od poetka bila stvoriti
potencijalnu protuteu poziciji dolara u svjetskom gospodarstvu.
Euro je jaao od 2000. do 2008, to je bilo dobro za jaanje njegove meunarodne uloge i konkuriranje dolaru. Jaanje eura podrazumijeva i konstantno irenje eurozone te su stoga unato krizi
u eurozonu od 2009. do 2015. ule redom Slovaka i tri baltike
zemlje (Estonija, Latvija, Litva). No, usprkos svemu, globalne devizne rezerve su 2009. jo uvijek u gotovo istoj mjeri u dolarima
kao i prije deset godina 1999. ih je 67% bilo u dolarima, a 2009.
64%. Pad je vrlo malen. Osim toga, snaga dolara poiva na nafti, a
potencijal da ugrozi dolar, prema Samiru Aminu, ima prije kineski
juan nego euro.
Evropska komisija je vodila politiku stroge fiskalne discipline
i stabilnosti cijen govorei da e to pridonijeti gospodarskom rastu, no zapravo je rast bio spor a nezaposlenost velika (prosjeno
via od 8%). Spor rast je, meu ostalim, onemoguivao potivanje
propisa o 3% deficita. Openito se politika eurozone i EU-politike
svodi na race to the bottom fleksibilizaciju rada, stagnaciju pla
(Evropska komisija primjerice 2003. u svojim Broad Economic
Ogledi
101
Policy Guidlines napominje da bi rast pla trebao i dalje ostati

umjeren), rad na odreeno itd. Najdalje je u tome dospjela Njemaka. Njemaka je konkurentnost u Evropi, zbog koje je na raun
drugih dijelova eurozone (tj. njezine periferije) ostvarivala velik trgovinski suficit, nastala na osnovi najjaeg pritiska na radnike u
Njemakoj je u zadnjih dvadeset godina bio najmanji porast troka
rada, a udio radnikih plaa u drutvenom proizvodu se sve vie
smanjuje62. U Njemakoj je tome pridonijelo i ujedinjenje 1990.
(u Istonoj Njemakoj nije bilo sindikata), kao i otvaranje istone
Evrope pristup jeftinoj radnoj snazi je omoguio i pritisak na
radnike u Zapadnoj Njemakoj. S druge strane, na poluperiferiji
EU (tj. na jugu eurozone Portugal, panjolska, Grka...) su rasle realne plae, ali je produktivnost jo vie narasla. U jezgri su
vee plae i jaa socijalna drava, a na poluperiferiji slabije plae i
slabija socijalna drava. Osim toga, radnike je u Portugalu, Italiji,
panjolskoj i Grkoj daleko tee stisnuti jer su sindikalno dobro
organizirani (za razliku od primjerice Irske, takoer na periferiji,
ili Njemake u jezgri eurozone). Kako se periferija eurozone, zbog
nemogunosti da stisne radnike, nije mogla natjecati s jezgrom u
konkurentnosti u realnom sektoru, ondje je dolo do rasta potronje na dug, na temelju zajmova banaka iz jezgre, i napuhavanja nekretninskog mjehura (u panjolskoj), to je, kada je kriza eksplodirala, dovelo do problema nakon izbijanja krize.
Godine 2001. dolazi do Sporazuma iz Nice koji je ratificiran
tek 2003. nakon ponovljenog referenduma u Irskoj, a kojim je institucionalizirana mogunost irenja EU na istok. Zahvaljujui
tome, 2004. u EU ulazi deset zemalja Cipar, Malta, Slovenija,
Maarska, eka, Slovaka, Poljska, Litva, Latvija, Estonija od
njih samo Cipar bez referenduma. U EU su 2007. ule jo Bugarska i Rumunjska. Zemljama pristupnicama se ve u pretpristupnim pregovorima namee neoliberalna politika kao uvjet ulaska
u EU, i to u jo stroem obliku nego u zapadnoj Evropi. Dio juga
62
Usp. str. 6 u: Costas Lapavitsas et al., Eurozone Crisis: Beggar Thyself and Your Neighbour, RMF Occasional Report (oujak 2010).
102
M at e K a p o v i

tvorevina
Evrope i evropski postsocijalistiki istok danas o zapadnoj/sjevernoj Europi ovise na slian nain na koji i Juna Amerika politiki i
ekonomski ovisi o Sjevernoj Americi rije je slinu neokolonijalnom odnosu jezgre i periferije.
Razlika prema Amerikama je u tome to narodi June Amerike
takvu politiku prepoznaju te se ona artikulira sve vie i na dravnoj
razini, dok na istoku Evrope takva prepoznavanja u nekom svjesnije artikuliranu obliku nema. Kao primjer takvog zavisna odnosa moemo istai injenicu da je 80% bankarskog sustava istone
Evrope u stranom vlasnitvu63. To, dakako, vrijedi i za Hrvatsku,
dok je tu primjerice Slovenija praktiki jedina iznimka. Takoer,
proizvodnja se iz najmonije industrijske zemlje, Njemake, sve
vie seli na periferiju gdje su trokovi rada jeftiniji. U EU je danas
bitno po centralnosti/perifernosti razlikovati tri podruja jezgru
(Njemaka, Francuska, Nizozemska...), poluperiferiju (ili periferiju eurozone Portugal, panjolska, Grka...) i periferiju (novopridole lanice iz istone Evrope).
Njemaka, koja je najvei izvoznik, i to ak globalno relevantan, ima najvei suficit platne bilance (tj. viak izvoza u odnosu
na uvoz) te taj viak ubacuje u eurozonu putem izravnih stranih
ulaganja i u obliku zajmova koji onda ostatku Evrope pomau i
dalje kupovati njemake izvozne proizvode. Utoliko je taj odnos
donekle slian onomu Kine i SAD-a, gdje Kina ostvaruje ogroman suficit koji vraa SAD-u kupujui njihove dravne obveznice. Njemaki je suficit, dakle, izravno povezan s deficitom drugih
evropskih zemalja, primjerice Grke. Njemaka gospodarska politika dominira Evropom, dok joj se ostali moraju prilagoavati.
Osim nekih evropskih zemalja, poput Francuske (koja ne moe
svoje borbenije radnike nagaziti onako kako to ini Njemaka),
na to se nerijetko, kao i na Kinu, ali i SAD (kojemu ne odgovara ba politiko ujedinjenje i potpuna neovisnost Evrope). Osim
63
Jane Hardy, Kriza i recesija u srednjoj i istonoj Europi, Slobodni

Filozofski, 2010.
Ogledi
103
toga, banke iz jezgre (Njemake, Francuske, Nizozemske, Belgije)

posuuju zemljama evropske poluperiferije (tj. periferije eurozone), tzv. zemljama PI(I)GS-a (Portugal, Irska, Grka, panjolska i
u manjoj mjeri Italija).
Godine 2005. je dolo do velikog potresa u EU kada je na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj odbijena ratifikacija neoliberalnog Evropskog ustava. No Evropski je ustav uskrsao nekoliko godina poslije u neznatno promijenjenu obliku kao Lisabonski
ugovor, koji je ratificiran 2009. ovaj put bez referenduma, osim u
Irskoj, gdje je referendum nakon prvog negativnog odgovora ponovljen. Lisabonski ugovor dovodi do daljnje institucionalizacije
neoliberalne politike, a sm tekst ugovora je notoran po netransparentnu i nerazumljivu jeziku kojim je pisan.
Od 2005. do 2007. tzv. pribaltiki neoliberalni tigrovi biljee brz gospodarski rast s najbrim stopama rasta u EU Latvija
10,8%, Litva i Estonija 8,8% prosjeno godinje. No koristi od toga
za veinu stanovnitva su samo prividne od takvog je gospodarskog rasta profitirala manjina, dok su radnici u tim zemljama
imali najdui radni tjedan i najnii standard ivljenja, a sve to uz
najpolariziraniju nejednakost prihod u Evropi. Taj razvoj na
staklenim nogama se u pravom svjetlu pokazao i nakon izbijanja
velike svjetske ekonomske krize 2008. godine u Latviji je tako
pad BDP-a u 2009. iznosio 18% (u Estoniji 14,1%, u Litvi 14,8%),
dok je nezaposlenost u prvom kvartalu 2010. u Latviji iznosila 20%
(u Estoniji 19%, u Litvi 17,3%) (Hardy 2010).
Velika ekonomska kriza poinje 20072008. i iri se sa SAD-a
na ostatak svijeta. Puno tee pogaa junu Evropu nego Njemaku. Pokazalo se da pridravanje fiskalnih pravila EU nije previe
pomoglo dravama kao to su Irska i panjolska (tu je pogotovo
Irska prije krize bila uzorna), dok su Njemaka, Francuska i Italija puno ee imale vee deficite od 3% pa svejedno sada nisu u
tolikim problemima. 20082009. dolazi do bailouta banaka ime
se trokovi krize, kao i u itavom svijetu, prebacuju na plea obinih ljudi.
104
M at e K a p o v i

tvorevina
Istona Evropa je, kao svojevrsno subprime (drugorazredno,

nesigurno) trite, krizom jako pogoena, to utjee i na pad izvoza iz zapadne Evrope. Poljska i eka nisu imale velike mjehure nekretnin kao pribaltike zemlje pa ih kriza nije tako jako pogodila.
Poljsku je pogodila jo manje od eke jer Poljska ne ovisi toliko o
izvozu (za razliku od npr. Maarske). Takoer, poljski zlot je imao
fluktuirajui teaj (2008/2009. je pao za 30% prema euru), dok je
recimo latvijski lats vezan na euro i nije mu se dopustila devalvacija, to bi olakalo latvijsku situaciju. No, unato tome, ak ni u
Poljskoj, koja je u krizi po svim podacima najbolje prola, situacija
nije blistava. Ondje, recimo, 2010. 44% stanovnitva zarauje manje od 75% prosjene plae, a nejednakost je u stalnom porastu,
to ukazuje na to da gospodarski rast ne mora nuno znaiti i opi
boljitak. Nezaposlenost je bila 9,8%, a kod mladih 23%. Za radnitvo je nepovoljno i to to 27% radnika radi na neodreeno, to je
najvii postotak u Evropi (vidi opet: Hardy 2010).
Dubina krize u istonoj Evropi varira izmeu zemalja ovisno o
razmjeru balona cijen nekretnin, razini ovisnosti o izvozu, veliini deficita u javnom sektoru i imaju li fluktuirajui teaj pomou
kojeg bi mogli stei prednost u odnosu na konkurentske zemlje.
Odgovor vlast je uvijek isti: za krizu plaa radnika klasa Rumunjska je tako u lipnju 2010. na zahtjev MMF-a srezala plae u
javnom sektoru za 25% (zanimljivo, Maarska je u isto vrijeme odbila MMF-ove zahtjeve o daljnjim rezovima i tednji jer se vlast
bojala gubljenja sljedeih izbora, nametnuvi pritom pristojbe veinom stranim bankama). Kao odgovor na to, 2009. su u Latviji i
Litvi izbili neredi i prosvjedi a 2010. u Rumunjskoj.
Kako zbog EMU i Maastrikih kriterija nacionalna monetarna (valutna) i fiskalna (proraunska) politika nije mogua, teret
prilagodbe krizi pao je na trite rada. U cijeloj Evropi su kao odgovor na krizu uspostavljene mjere tednje iako su upravo takve
mjere dovele do zaotravanja krize nakon 19291930. Eurozona
Ogledi
105
namee politiku tednje64 u MMF-ovu stilu, ali na poetku bez

zajmova koje MMF inae daje. Dolazi do vrzina kola zbog krize
pada potronja, padaju porezi koje prikuplja drava i poveavaju
se socijalni trokovi, to dovodi do proraunskog deficita, na to se
pak odgovara mjerama tednje, to onda opet dovodi do smanjenja potronje... Meu evropskim dravama, suficit platne bilance
(vie izvoza od uvoza) imaju primjerice: Njemaka, Nizozemska,
Austrija i Finska. U proljee/ljeto 2010, prije pomoi Grkoj, bilo
je prilino upitno moe li EMU preivjeti. Na kraju Njemaka
pristaje na zajam Grkoj, uz uvjet ulaska MMF-a u Grku i mjera
tednje. Nema politike volje da se Grka izbaci iz eurozone jer bi
to ukazalo na slabljenje projekta eura. No sm zajam Grkoj nije
zapravo odobren da bi se pomoglo Grkoj rije je o tome da bi
grki bankrot znaio to da Grka vie nee moi vraati dug stranim, uglavnom njemakim i francuskim bankama, to bi dovelo
do velikih problema za Njemaku i Francusku. Tako da je Njemaka, pojednostavljeno reeno, dala zajam Grkoj da bi Grka mogla
nastaviti vraati dugove njemakim bankama (to je u konanici
i izvedeno). A sve to nautrb grkoga radnitva koje je to moralo
platiti mjerama tednje, smanjenim plaama, smanjenim socijalnim davanjima itd. Dakle, iza retorike o spaavanju periferije eurozone radi ouvanja EMU-a stoji puno prozainija pomo za banke
iz jezgre (Njemake i Francuske). Traenje MMF-a za pomo u
prikupljanju financijskih sredstava za paket pomoi za Grku i
ostatak Evrope pak znai gubitak kredibiliteta eura u natjecanju
s dolarom.
Jedan od osnovnih problema EU je razliit stupanj razvoja njezinih lanica, razliite plae, razina socijalne sigurnosti i poreza,
kao i to to ekonomska unija teko funkcionira bez prave politike
unije. Najvei problem za evropske elite je to ideja o politikoj federalnoj uniji, tj. o doista ujedinjenoj Evropi, nema potpore meu
64
Usp. Costas Lapavitsas et al., The Eurozone between Austerity and

Default, RMF Occasional Report (rujan 2010).
106
M at e K a p o v i

tvorevina
evropskim stanovnitvom. Kako ree luksemburki premijer Jean-Claude Juncker 2007: Svi znamo to trebamo uiniti, ali ne
znamo kako biti ponovo izabrani nakon to to uinimo. Ono to
je sigurno jest i to da EU ne odustaje od svoje neoliberalne ekonomske politike, tj. politike koja pogoduje kapitalistikim elitama
na tetu radnitva i veine stanovnitva.
Ogledi
107
II. DIO
DEMOKRACIJA
1990. smo dobili demokraciju jeste li

sigurni u to?65
Kada se govori o povijesti ili politikom sustavu, esto se govori u

vrlo otrim odrednicama prije 1990. smo imali jednostranaje,
diktaturu, a nakon 1990. je dola demokracija. Sudei po dominantnom pogledu na to, 1990. je tu bila isti rez. No situacija je
neto kompliciranija jer, pogledamo li realno, razlike prije i poslije
1990. nisu ni otprilike tolike koliko se to obino misli.
Sloboda govora
Jedina je bitna razlika u slobodi govora. Nije ba tako da se prije

1990. nita nije smjelo kritizirati moglo se kritizirati, ali u odreenim granicama. No ako bi se pretjeralo (ili ako bi se dirnulo
u stvari u koje se nije smjelo dirati), moglo se imati problem pa
ak i zavriti u zatvoru. Danas toga vie uglavnom nema, bar ne u
takvom obliku. Politike elite su shvatile da nema niti smisla niti
potrebe rigorozno se boriti protiv slobode govora. Iako se i dalje
poprilino pazi to e doi u prime time i iako su okviri doputene kritike i rasprave u mainstream medijima i dalje prilino sueni
(kao to je to i u drugim zemljama liberalne demokracije), naelno
se moe govoriti to god se hoe (iako to u principu uglavnom nita nee promijeniti).
65
Tekst je izvorno objavljen 13. sijenja 2014. na portalu Index.

Ogledi
111
II. D e m o k r a c i j a
Demokracija u sferi ekonomije
No kad pogledamo ekonomsku sferu, tu ne da nije bilo demokratizacije nego upravo suprotno. Na makrorazini je drutveno vlasnitvo nad poduzeima, tvornicama itd. (dakle, vlasnitvo svih
nas) zamijenjeno vlasnitvom odabrane manjine (novonastalih
kapitalista) nad njima. Na mikrorazini je pak preko noi ukinuto radniko samoupravljanje te je tako i unutar poduze nestalo
demokracije. Koliko god je samoupravljanje nejednako funkcioniralo u razliitim poduzeima te je negdje bilo ista formalnost, a
negdje vrlo izraeno, ono je predstavljalo demokraciju na radnim
mjestima. Te demokracije vie nema, kao to nema ni demokracije u vidu toga da kompanije koje djeluju u naoj zemlji pripadaju
svima a ne samo odabranima. Netko moe tvrditi da je ekonomija
uinkovitija bez demokracije (kao to se moe tvrditi i da je politika diktatura uinkovitija od demokracije), iako Hrvatska oito
nije ba dobar primjer toga, no injenica je da je demokracija iz
ekonomske sfere potpuno uklonjena nakon 1990.
Demokracija u sferi politike
to se pak tie politike, prije 1990. tu stvarno nije bilo stranake

demokracije. Postojala je samo jedna stranka i nije bilo viestranakih izbora (zanemarit emo ovdje da je npr. u Saboru i prije 1990.
bilo zastupnik koji nisu bili lanovi partije). Ali tu je razlika zapravo samo povrinska. Danas imamo oko 130 stranaka. Veinom
su minorne i nevane, a one koje nisu, te pak imaju uglavnom potpuno isti program to se kljunih (ekonomskih) pitanja tie. Razlike su samo personalne, retorike ili eventualno svjetonazorske
(iako ni tu prevelike razlike nema niti e SDP ukinuti vjeronauk
u kolama, niti e HDZ zabraniti pobaaj).
Razlika je, ukratko, u sljedeem prije 1990. su se oportunisti (i rijetki idealisti), ako su se htjeli politiki aktivirati, mogli
ulaniti u samo jednu partiju (i to su i inili pa je broj lanova
112
M at e K a p o v i

sigurni u to?
Saveza komunist bio poprilian), dok danas ti isti (i dalje uglavnom oportunisti, puno rjee idealisti) imaju na izbor vie stranaka
razliitih imena ali vie-manje istog programa. Dakle, prije 1990. je
postojala jedna partija s vie frakcij, dok danas postoje nominalno razliite stranke koje u stvarnosti funkcioniraju kao frakcije iste
partije. Ne govori se uzalud da su SDP i HDZ samo lijevo i desno
krilo nekadanjeg SKH.
Socijalizam, kapitalizam i mediji
Prije 1990. su svi morali biti za socijalizam, danas svi moraju biti za
kapitalizam. Ako ste htjeli politiku karijeru prije 1990, morali ste
biti bar nominalno vjerni socijalistikim idealima. Ako pak danas
elite da vas mediji i intelektualna elita smatraju ozbiljnim kandidatom za politiku poziciju, morate biti za kapitalizam (dapae,
to je toliko internalizirano da se o tome ni ne govori).
Prije 1990. je partija kontrolirala medije, a danas mainstream
medije (nacionalne televizije i najprodavanije novine) kontrolira
ili frakcija partije koja je trenutno na vlasti (u sluaju javnih medija, ponajprije televizije) ili kapital (u sluaju ostalih, privatnih,
medija). Isti onaj kapital koji sve te frakcije financira i koji je kroz
njihovo djelovanje i postao privatnim kapitalom kroz privatizaciju. Premreenost kapitala i politike osigurava slaganje oko svih
kljunih pitanja.
Nove stranke i novi ljudi?
No to je s osnivanjem neke nove stranke? Ipak postoji mogunost

da e moda neki mladi i sposobni idealisti osnovati neku novu,
radikalno drugaiju stranku, koja e, unato svim zaprekama,
moda sutra pobijediti na izborima i preokrenuti itavu stvar. Ipak
je to nekakva demokracija?
Ogledi
113
Zapravo ni tu nema neke pretjerane razlike prema onome to je

bilo prije 1990. Dakle, da, takva mogunost formalno postoji66. No
tako neto je ekstremno teko izvesti prije svega jer se bez novca
realno ne moe uspjeti na izborima, a novac i mainstream mediji
su u rukama onih koji nemaju nikakvog interesa u promjeni statusa quo. Osim toga, uputanje u parlamentarno-politikantski rvanj
sa sobom nosi sve neizbjene kompromise, pritiske i oportunizam
u vlastitim redovima koje je vrlo teko izbjegavati.
U svakom sluaju, anse da se tako neto dogodi su otprilike
jednake onima prije 1990. da u Savez komunist ue velik broj
mladih i pametnih idealista, koji e se nametnuti i preuzeti vlast
u partiji, sve preokrenuti, pokrenuti ekonomiju i demokratizirati drutvo. Kao to danas postoji ansa da se osnuje nova stranka
koja e sve promijeniti, tako je i prije 1990. postojala ansa da se
ue u jedinu partiju koja je postojala i sve iznutra promijeni. Kao
66
114
Therborn (str. 4 u Gran Therborn, The Rule of Capital and the

Rise of Democracy, New Left Review, 1977, I/103: 341) istie sljedee uvjete kada govori o (punoj) demokraciji (u kapitalistikom
drutvu): (1) predstavnika vlast koju (2) bira glasako tijelo koje se
sastoji od pune odrasle populacije (a ne samo platie poreza, imuniji,
samo muki i sl.), (3) iji su glasovi jednakovrijedni i (4) koji mogu
glasati za bilo koju politiku opciju bez zastraivanja ili prisile dravnog aparata. U veini razvijenih zapadnih zemalja su ovi formalni
uvjeti zadovoljeni (premda bi se o detaljima i interpretacijama moglo
raspravljati) tek u 20. st. (isti lanak, str. 9) na Novom Zelandu
1907, u Danskoj i Norvekoj 1915, u Austriji i vedskoj 1918, u Nizozemskoj i Njemakoj 1919, u Belgiji 1948, u UK 1928, u Francuskoj
1946, u Japanu 1952, u SAD-u tek oko 1970. (zbog rasizma na jugu),
u vicarskoj 1971. (iako je u nekima takav sistem bio kasnije neko vrijeme suspendiran u Italiji, Austriji i Njemakoj za vrijeme faizma/
nacizma, drugdje pod okupacijom za Drugog svjetskog rata i sl.) itd.
Generalno se dio potencijalnog elektorata u povijesti (i danas) iskljuivao na temelju klase (siromani, radnici, neplatie poreza itd. bilo
da se to radi preko imovine, prihod, zanimanj ili pismenosti), rase
(Crnci, Azijati, Aboridini itd.), spola (ene) i miljenja (na Zapadu
su to primarno povijesno bili komunisti).
M at e K a p o v i

sigurni u to?
to danas teoretski svatko moe osnovati stranku i pobijediti na

izborima, i prije 1990. je svatko mogao ui u partiju i postati ef
partije. Formalno je danas sloboda politikog organiziranja daleko
vea, ali u konanici su anse za bitne, sistemske promjene unutar
sistema vie-manje jednake.
Psovanje predsjednika ili psovanje efa?
Sve u svemu, razlike politikog sustava prije i poslije 1990. su daleko manje nego to se to obino misli. Rijeima jednog radnika iz
Trpnja na Peljecu, koji je u 1980-ima radio u SAD-u: Amerikanci misle da im je tamo super jer mogu psovati predsjednika bez da
odu u zatvor, ja mislim da mi je tu super jer mogu psovati efa u
facu bez da dobijem otkaz.
Dakle, osim promjene doputenog objekta psovanja, sutinska
se razlika sistema prije 1990. i onoga sada, to se demokracije tie,
svodi na to da sada moemo ovakve tekstove pisati bez bojazni da
emo zavriti u zatvoru. Nije loe, ali nije ni neko preveliko postignue... To sve ne znai da se za demokraciju i demokratskije drutvo ne treba boriti upravo suprotno. Ali za to je prvo potrebno
znati da pravoj demokraciji jo nismo ni blizu.
Ogledi
115
Je li demokracija koja ovisi o novcu

stvarno demokracija?67
Ljudi najee inercijom nisu pretjerano skloni raspravljanju o velikim drutvenim promjenama ili stvarima koje izgledaju utopijski. No tu treba imati dvije stvari na umu. Kao prvo, svijet se vrlo
brzo mijenja i nema razloga misliti, koliko god se jo donedavno
prialo o kraju povijesti i liberalnoj kapitalistikoj demokraciji kao najboljem moguem sustavu, da e sve zauvijek ostati isto.
Prije 150 godina je bila utopija da e siromani i ene imati pravo
glasa. Jo prije toga je bila utopija da e uope postojati bilo kakvo
pravo glasa a ne npr. monarhija. Tako se u prolost moe ii unedogled i tek je iz te perspektive jasno da je potpuno nerealno misliti
da se vie nita ne moe i nee mijenjati.
Kao drugo, o moguim je drugaijim buduim drutvenim
ustrojima bitno razmiljati i zato da bismo bolje mogli shvatiti
sadanjicu. Moda se stvarno nije realno nadati da e se politikoekonomski sustav bar u blioj budunosti promijeniti nabolje, ali
realno razumijevanje sadanjega sistema svakako nije na odmet. A
njega je teko shvatiti ne znamo li koje druge mogunosti uope
teoretski postoje.
Od izbijanja se ekonomske krize 20072008. i velikih drutvenih pokreta koji su za njom slijedili (od sjeverne Afrike preko
67
Izvorno objavljeno 7. svibnja 2013. pod naslovom Je li demokracija

koja ovisi o novcu doista demokracija? na portalu Index.
Ogledi
117
panjolske do SAD-a) esto mogu uti ideje o novom i drugaijem, demokratskijem, politikom ustroju. Hrvatska je, to se tie
takvih ideja, bila ak i svojevrsna avangarda jer se ideje o direktnoj
demokraciji kod nas javljaju od 2009. s izbijanjem velikih studentskih blokada (vidi zadnje poglavlje ove knjige), a onda i na velikim
protestima u oujku 2011. (sve to prije panjolskih Indignadosa i
Occupy Wall Streeta koji s akcijama poinju tek kasnije 2011).
Pa mi smo ih birali?
to je to tono problem sa sadanjom liberalnom demokracijom

(koju se katkad podrugljivo naziva demokraturom), tj. s kapitalistikim parlamentarizmom? Nastranu injenica da taj sustav mnogima irom svijeta nije donio oekivano blagostanje, zaposlenost i
sigurnost, dva su osnovna problema. Jedan je oita ovisnost dotine demokracije o novcu, a drugi to to predavanje vlasti u ruke
predstavnik nosi sa sobom i neke prilino nezgodne posljedice.
Ideologem pa mi smo ih birali je vrlo rairen, pogotovo u
kombinaciji sa samoprezirom (mi smo glupi to ih biramo) ili
elitizmom (glup narod bira lopove), dok je sistemsku kritiku
demokracije i izbor koji ovise o novcu izvan margine praktiki
nemogue nai. Iako su stvari vrlo jednostavne bez novaca nema
ni predizbornih skupova, ni turnej po zemlji i predstavljanja svog
programa, ni dambo-plakat, ni reklam na televiziji... A bez svih
tih stvari nema puno anse da e se ikoga shvatiti kao ozbiljnu
stranku ili kandidata niti da e uope uti to netko govori.
Odakle pak novci? Ili ih imate sami kao eljko Kerum (tajkun,
saborski zastupnik i bivi splitski gradonaelnik), Silvio Berlusconi (tajkun i bivi talijanski premijer) ili Petro Poroenko (tajkun
i ukrajinski predsjednik) ili ih morate dobiti od nekog tipa Keruma, Berlusconija i Poroenka. U svakom sluaju, bez kapitala,
svog ili dobivenog, u pravilu ne moete na izborima uspjeti (osim
u sluaju masovnih pokreta odozdo kao u Junoj Americi ili u posebnim okolnostima kao u sluaju Sirize u Grkoj, no do toga nije
118
M at e K a p o v i

stvarno demokracija?
lako doi niti je to svuda mogue). Sjetite li se jo dodatno kako

su nai novopeeni kapitalisti do svoga kapitala doli svakako ne
demokratski onda je sve jasno. O rezultatima izbor ne odluujete vi, nego (posredno ali uinkovito) aica bandit koja nas je
sve opljakala u privatizaciji.
Kapital u izborima nije prisutan samo kroz izravno financiranje pojedinih politikih stranaka i kandidata kojih kapitalu odgovaraju. On je prisutan i kroz medije. Mainstream mediji su takoer
u rukama krupnog kapitala i svakako nee propagirati one politike snage, pogotovo ne na duge staze68, koje ne zastupaju ono
to njima ne odgovara69. Javni mediji takoer nisu od pomoi jer
njihove elnike postavlja, a o financiranju odluuje, politika koja
na vlast, kako rekosmo, dolazi uz potporu kapitala.
Jasno, sama injenica da imate svojih novaca ili da ih moete
dobiti od kapitalist kojima se svia va program ne znai da ete
nuno pobijediti na izborima. To jednostavno znai da ete imati
realnu ili bar kakvu-takvu ansu pobijediti (sjetimo se npr. relativnog uspjeha kapitalista Borisa Mikia na predsjednikim izborima 2005. ili privatizacijskog bogataa Nadana Vidoevia 2010).
Tko e od potkoenih doista pobijediti ovisi onda o politikim
okolnostima, karizmi pojedinaca, njihovoj sposobnosti, organizaciji i drugim faktorima.
Neizbjeno se postavlja pitanje je li demokracija koja ovisi o
novcima doista demokracija?
68
Jasno, i u prokapitalistikim medijima moete nai npr. tu i tamo na

intervju s nekim intelektualcem koji kritizira kapitalizam, ili na ak
i pozitivno intoniran lanak o nekoj antisistemskoj opciji, ali sve je
to na razini ekscesa i iznimke, u pravilu u potrazi za kratkoronim
medijski zanimljivim temama, a ne na razini sistemske podrke.
69
Generalno se pria moe postaviti i ire liberalna demokracija ne
postoji u vakuumu, nego u kapitalistikim drutvima proetima kapitalistikim ekonomskim odnosom (kapitala i rada), gdje kapital vodi
glavnu rije i gdje se drutvo primarno oblikuje prema interesima kapitala.
Ogledi
119
Sustav za elitu
Tu treba rei i to da bi se izbori i u okviru predstavnike demokracije, bez zadiranja u samu njihovu bit, mogli vrlo lako organizirati puno demokratskije, samo kada bi bilo politike volje. Npr.
tako da se zabrani bilo kakva javna propaganda putem reklam i
plakat, da svi imaju jednako pravo raspravljati do mile volje na,
recimo, etvrtom programu javne televizije, da svi imaju jednako
pravo na skupljanje potpis i dranje miting u javnim prostorima,
da mediji ne smiju unaprijed samo par kandidat smatrati relevantnima nego svim suvislim kandidatima trebaju posveivati istu panju itd.
Ovdje problem nije tehnike izvedbe takva ili slina pravila
bi se mogla odmah bez ikakvih tekoa provesti. Teko da bi takav
sistem bio savren, a i tu bi se sigurno, ako bismo se zadrali samo
na istom reformizmu unutar istog politikog sistema, odmah
nale mnogobrojne rupe i manipulacije koje ne bi uvijek bilo lako
sprijeiti70, ali svakako ne bi bio problem napraviti sistem koji bi,
ako nita drugo, bar bio pravedniji od ovoga koji imamo danas.
No stvar je u tome da bi tako bila ugroena sadanja politika i
ekonomska elita koja od trenutnog sustava profitira, a u povijesti
je rijetko biljeeno da se netko svojih privilegija odrekao bez prisile
i nude.
Drugi je problem u samoj predstavnikoj demokraciji. Svakih
etiri godine biramo nekoga i onda on sljedee etiri godine moe
raditi to god hoe. Kao to svi dobro znamo, prije izbor se govori
70
Naravno, stabilnost liberalne demokracije ne poiva samo na pukim

materijalistikim osnovama toga tko ima kapital i sredstva za proizvodnju (pa onda i medijsku proizvodnju), nego i na sistemskoj logici zdravog razuma (u gramijevskom smislu) koji proima itavo
drutvo, a gdje se politika logika liberalne demokracije smatra jedinom moguom i u kojoj same buroaske institucije svojim ustrojem
brane trenutni poredak (ukljuujui i svoje parcijalne interese unutar
njega).
120
M at e K a p o v i

jedno, a nakon izbor se radi drugo. Za vrijeme pak mandata moete prosvjedovati do mile volje, ali u pravilu izabranog predstavnika maknuti ne moete. Osim toga, nedostatak je predstavnike
demokracije, kada netko samostalno donosi odluke u ime svih, i
u tome to vas izabrani predstavnik za kojeg ste glasali nikako ne
moe u potpunosti predstavljati. Slaete se s njim oko jedne stvari, ali oko druge ne ako on sm donosi odluke na vlasti, vae se
miljenje oko druge stvari nee uti. Tako je onda i mogue da se
esto neto oko ega se veina glasa slae (npr. oko ozbiljne revizije privatizacije) u politici nikada ne provede.
Saeto, ovdje moemo nabrojiti probleme koji kapitalistiku
demokraciju ne ine pravom demokracijom, odnosno zbog koje
nije mogue poistovjeivati je s demokracijom openito:
a) ovisnost o novcu/kapitalu
Izbori i izborne kampanje ovise o novcu, mediji su preteno
u vlasnitvu kapitala (kroz njih se proizvodi pristanak71 i stvara
javno miljenje), a openito su i ekonomski i drutveni odnosi
kapitalistiki u smislu proizvodnje kapitalistike kulturne hegemonije i koncepcije svijeta72, tj. gledanjem na svijet i drutvo iz
perspektive samog sistema, i uglavnom bez mogunosti da ga se
nadie i kritiki razmotri izvana.
71
Masovni mediji su efikasne i mone ideoloke institucije koje obavljaju funkciju kreiranja propagande kao potpore sistemu, oslanjajui
se na trite, pounutrene pretpostavke i autocenzuru, a sve bez otvorene prisile (str. 306 u knjizi Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media, Pantheon Books, New York, 1988. moj prijevod). Autori tu
govore o SAD-u, ali isti zakljuci vie-manje vrijede za medije u bilo
kojoj kapitalistikoj demokraciji (vidi i zadnje poglavlje ove knjige).
72
U smislu u kojem o tome govori npr. Antonio Gramsci (za njegovo razmiljanje usp. npr. The Gramsci Reader: Selected Writings
19161935, ur. David Forgacs, New York University Press, New York,
2000).
Ogledi
121
b) autokracija u sferi ekonomije

Demokracija, takva kakva uope postoji, zadrava se samo u
sferi politike i staje pred vratima poduze, dok u sferi ekonomije
(na radnim mjestima) vlada ista autokracija/diktatura.
c) primarnost predstavnike demokracije
Osim to su izbori izravno ovisni o kapitalu, problem je i u
koncepciji predstavnitva tu se ne radi o vladavini naroda nego
o tome da narod nekome preputa da odluuje u njegovo ime na
odreeno vrijeme (u naelu bez prave mogunosti ranijeg opoziva). Elementi izravne demokracije (poput referendum) koji znaju
postojati u kapitalistikim demokracijama su takoer podloni
kapitalu (skupljanje potpis i javne kampanje su nemogue bez
znatnih financijskih sredstava i infrastrukture).
Direktna demokracija u internetsko doba
Zbog svih navedenih nedostataka predstavnike demokracije, nije

ni udo da se sve ee govori o direktnoj demokraciji. Same ideje
o dirdemu su stare ali nova je tehnologija zbog koje je izravna
demokracija, u nekim svojim oblicima, stotinama puta izvedivija
nego u prolosti. Danas vie ne moe biti izgovor da bi bilo preskupo stalno odravati referendume. Ako se preko interneta mogu
prebacivati novci s jednog rauna na drugi, sasvim se sigurno moe
i glasati.
Osim toga, to i nije neka novotarija elektroniko glasanje i
glasanje preko interneta ve due vrijeme postoji u mnogim zemljama. Naravno, to je zasad uvijek u okviru predstavnike demokracije73, ali nema nikakvog razloga da se tako ne provode i
73
Dovoljno je spomenuti primjer da je u Estoniji poetkom 2011. preko

interneta glasalo preko dva milijuna biraa, a slini se primjeri upotrebe tehnologije u glasanju mogu nai i drugdje, npr. SAD-u, Kanadi, Nizozemskoj, Brazilu, Indiji itd.
122
M at e K a p o v i

referendumi. U budunosti emo moda na referendumima moi

glasati i preko mobitel...
Kada se govori o direktnoj demokraciji kao modelu odluivanja u budunosti, postoji vie opcij kako bi to moglo funkcionirati. Najmanje radikalna, i po sm sistem relativno bezopasna,
je ona da se uz sustav koji bi ostao vie-manje kakav jest uvedu i
dodatni redovni referendumi (internetski ili ne). To i nije neka
novost takav sistem ve postoji npr. u vicarskoj ili Kaliforniji.
Tu je zato zanimljivija ona radikalnija varijanta sustav u kojem
dirdem ne bi bio samo dodatak predstavnikoj demokraciji, nego i
najvaniji nain odluivanja. U takvom sustavu bi se sve najvanije
odluke donosile izravno npr. referendumima na najvioj razini
ili izravnim odluivanjem svih na niim razinama (npr. opinama
ili radnim mjestima) a politiari i politike stranke kakvi danas
postoje bi nestali.
Drutvo na autopilotu
Zamislimo, isto kao misaoni eksperiment, sljedei model donoenja i provoenja zakon i odluk. Na poetku se o odreenom
pitanju (vanom na razini itavog drutva) vodi javna rasprava u
javnim medijima, na posebno organiziranim skupovima u mjesnim zajednicama, na internetu itd. Pozivaju se strunjaci koji daju
svoja miljenja, daju se razliiti prijedlozi Nakon toga se stvar
stavi na glasanje bilo da je posrijedi da/ne ili a/b/c/d... pitanje.
Donesene odluke i zakone na razini itavog drutva provode
javni slubenici. Oni nisu politiari u dananjem smislu te rijei
to su u bti obini vie-manje birokrati/tehnokrati (ne u dananjem negativnom smislu) koje se bira na izborima na osnovi
njihove sposobnosti. Njihova je dunost voditi drutvo kao svojevrsni autopilot. Oni donose manje bitne, svakodnevne i tehnike
odluke, sprovode u djelo ono to se izglasalo na referendumima,
koordiniraju raspravu o bitnim pitanjima i formuliraju konane
prijedloge glasanja za referendume. Svakih nekoliko mjeseci do
Ogledi
123
pola godine prolaze redovan reizbor i moe ih se u svakom trenu smijeniti ako birai njima nisu zadovoljni. Teoretski se dotini
slubenici mogu mijenjati svaki mjesec, ali mogu raditi i godinama
ako su svi njima zadovoljni.
Na niim razinama se odluke mogu donositi i izravno npr.
tako da se svi zainteresirani glasai iz odreenog sela, gradske opine (ili nekog poduzea) fiziki nau, rasprave neko pitanje i nakon
toga donesu odluku (pri emu rasprava moe, ovisno o temi i situaciji, trajati ili samo nekoliko sati ili mjesecima). Delegati s takvih
niih plenuma se mogu slati i na ira tijela za donoenje odluk
i sl. Nita od toga nije neka novost osim bezbrojnih primjera
iz povijesti, mogu se istai recimo opinska vijea u Venecueli ili
participatorni budet u Porto Alegreu u Brazilu. U ovakvom sustavu ne bi nuno postojale ni politike stranke u dananjem smislu. Postojale bi samo organizacije i udruge koje bi imale odreene
politike ciljeve koje bi u javnosti propagirale. Tu treba rei da su
tehnike varijacije na koje bi drutvo moglo funkcionirati na takav ili slian nain nebrojene i da bi se konkretna izvedba i sistem
mogli iskristalizirati samo u praksi ovako unaprijed moemo
govoriti samo naelno ili teoretski jer nema smisla raditi gotove
utopijske planove.
Klasian prigovor dirdemu je to da se ljudima ne d stalno odluivati i da ljudi ne ele stalno donositi politike odluke. Ali to
zapravo nije nikakva prepreka direktnoj demokraciji74. Poanta ni
nije u tome da neprestano svi moramo o svemu odluivati. Poanta
je u tome da o svemu moemo odluivati ako smatramo da je to
bitno. O kljunim stvarima i o onima o kojima ljudi ele izravno
odluivati se odluuje izravnim glasanjima u opinama, na radnim
74
U realnosti ono to se naziva direktnom demokracijom teko, na

irim razinama, moe biti doslovno direktna/izravna/neposredna demokracija, u smislu da se o svemu uvijek odluuje izravno i glasanjem
svih. Direktno se odluivanje uvijek mora kombinirati s odreenim
vidovima predstavnitva (radi efikasnosti), a poanta je u tome da
predstavnici moraju biti rotirani i u svakom trenu opozivi i da ih se
uvijek moe preglasati ako postoji elja ili potreba.
124
M at e K a p o v i

mjestima ili na e-referendumima, a u ostatku vremena se drutvom

upravlja principom tehnokratskog autopilota (pod demokratskim nadzorom i s mogunou opoziva).
U takvom sustavu se ne bi moglo dogaati ono to je danas svakodnevica irom svijeta da se donose odluke s kojima se veina
ne slae, da su na vlasti politiari unato minimalnoj potpori jer
ih se ne moe smijeniti i da se moe mjesecima prosvjedovati uz
veliku potporu javnosti, ali nita ne postii. O svakoj temi za koju
postoji dovoljno interesa bi se moglo i izravno odluivati.
Koji su prigovori?
Jedan od klasinih prigovora neposrednoj demokraciji je to da bi

se tako mogli npr. izglasati rasni zakoni na referendumu. No taj
prigovor zapravo ne dri vodu. Ista, slina ili usporediva institucionalna ogranienja i korektivi koji danas takvo to onemoguavaju (ako i koliko onemoguavaju) u liberalnim demokracijama
bi postojali i u dirdem sustavu. Kada se kae da se o svemu moe
raspravljati i glasati, jasno je da tu postoje neka zdravorazumska
ogranienja (izraena npr. ustavom) ne moe se, recimo, glasati
da pobijemo sve plavokose ljude ili da Kinezima uskratimo pravo
vonje tramvajem. Jasno, i tu postoje sive zone o kojima se moe
raspravljati, no nita vie ili manje nego u predstavnikoj demokraciji.
Drugi prigovor da je narod neuk i da kako e takav narod
donositi odluke takoer nije pretjerano uvjerljiv. Nije potrebno biti vrhunski politolog da bi se vidjelo da izabrani predstavnici
(npr. sabornici), osim to uglavnom nisu ba utjelovljenje potenja,
esto ni inae nisu ba genijalci, najvei strunjaci itd. U svakom
sluaju, etvrt stoljea takve predstavnike vladavine najboljih
nije se ba pokazalo uspjenim u Hrvatskoj.
Osim toga, o strunim stvarima bi i u puno demokratinijem
drutvu i dalje odluivali strunjaci, kao to bi i prijedloge za glasanje donosili, a odluke u praksu provodili, izabrani tehnokrati
koji znaju kako se to radi. I takav bi sustav zacijelo bio daleko od
Ogledi
125
idealnoga, ali bar za svoju situaciju ne bismo mogli kriviti nikoga

doli sebe, a pogrene odluke bi se, u svakom sluaju, mogle lako
ispraviti.
Kapitaliste nismo nikad birali
Tehniki bi se e-refendumi mogli vrlo brzo uvesti bez neke bitne

promjene samog ekonomskog sustava, tj. bez uzdrmavanja trenutnih odnosa moi. Iako bi i takva ograniena promjena bila pomak
nabolje jer bi sustav bio demokratiniji nego to je sada, to ipak ne
bi bila prava i potpuna demokracija. Naime, izborni (ili openito
politiki) sistem ne moemo nikako gledati izdvojeno od naina
proizvodnje i ekonomskih odnosa u pojedinim drutvu. Sustav
u kojem u sferi ekonomije nema demokracije nije i ne moe biti
stvarno demokratski. Tajkune nikad nismo na izborima birali niti
ih moemo smijeniti. Samo postojanje estih referenduma ne bi
imalo toliki uinak ako bi krupni kapital i mediji (koji uvelike
formiraju javno miljenje) i dalje ostali u rukama kapitala, tj. pod
nadzorom kapitala75. To je i jedan od kljunih razloga zato ovakve
ideje nije lako provesti u djelo isto kao to je u 19. i 20. st. uvoenje ove vrlo ograniene demokracije kakvu danas imamo bilo
krvavo teko izboriti zbog ustrajnog otpora tadanjih politikih i
ekonomskih elita.
U svakom sluaju, do promjene sigurno nee doi samo zato
to je direktna demokracija dobra ideja. Problem nije u tome to bi
takvo drutvo bilo tehniki nemogue izvesti. Problem je u tome
to takvo drutvo, koje bi davalo veu mogunost utjecaja na politiku veini drutva, ne odgovara politikoj i ekonomskoj eliti koja
od dananjega sustava profitira i na njemu parazitira.
75
Kapital ne mora nuno posjedovati medij da bi ga mogao (posredno)

nadzirati to moe raditi, recimo, i uskratom reklam, kontroliranjem medijske distribucije (kiosk ili trgovin) i na druge naine.
126
M at e K a p o v i
Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistiki

parlamentarizam i demokracija76
U zadnjih dvadesetak godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranakog reima u kapitalizam i viestranaku demokraciju,
neke od najeih pukih mudrosti kojima se komentirala katastrofalna politika vlast, koje su zemlju opljakale, deindustrijalizirale i dovele na koljena, bile su mi smo ih birali ili narod ima
vlast kakvu zasluuje. Iako se na razni puke mudrosti zna uti
svi su oni isti, u samo dvadesetak godina je unutarnja logika liberalne demokracije poprilino internalizirana i uzima se zdravo
za gotovo da je onaj tko pobijedi na izborima doista demokratski
izabran i da je to volja naroda. Jasno je da tu ima mnotvo kontradikcija, kao kada odreena vlada provodi oito nepopularne mjere
(npr. privatizacije ili mjere tednje) ili kada sve redom odbijaju raspisivati referendume kao jedno od sredstava odluivanja, unato
postojeoj zakonskoj regulativi koja ih teoretski omoguava, no
u konanici se dri da je politika opcija koja vlada ipak izabrana
vlast koja ima odreen legitimitet, steen na izborima, raditi to to
radi.
No je li to ba tako? Jesmo li ih doista mi samo tako izabrali
i jesu li izbori stvarno potpuno slobodni i ne moe im se nikako
prigovoriti? Pritom se ne treba doticati nepravilnost i makinacij,
76
Izvorno objavljeno u asopisu Zarez (br. 335/2012: 115) i 8. svibnja

2012. na portalu Advance.
Ogledi
127
poput namjernog politikantskog prekrajanja izbornih jedinica ili

glasanja mrtvih, o kojima piu ak i mainstream mediji pitanja
koje emo ovdje postaviti su puno fundamentalnije naravi77.
Zato se na demokratskim izborima biraju ba oni koji se biraju (dosad su se, ne raunajui koalicijske partnere, na izborima izmjenjivale samo dvije stranke)? Jesu li opcije koje dobivaju najvie
glasova doista najsuvislije i najbolje opcije? Imaju li doista najbolje
programe i najartikuliranije argumente? Znamo da u Hrvatskoj
ima preko stotinu stranaka, iako mnogo njih nije stvarno aktivno
niti relevantno na bilo koji nain, no zato je samo aica stranaka
uvijek u medijima? Je li to doista zato to mediji tako dobro prepoznaju tko ima najbolji program i koje su stranke najracionalnije? I
konano, zato neke stranke u doba predizborne kampanje imaju
vie reklam na TV-u, vie dambo-plakat uz ceste, vie predizbornih skupova po itavoj zemlji od drugih, dok u vrijeme izmeu
izbor takoer samo neki politiari i neke politike opcije dobivaju veinu mjesta u medijima (to je takoer neizravna reklama)?
Prisutnost u medijima i brojnost reklama (izravnih ili neizravnih u doba predizborne kampanje i inae) je, nesumnjivo, jedan
od najvanijih faktora na izborima (iako ne treba zanemariti ni
izgraenost stranakih baza i klijentelistikih mrea, i kod najveih stranaka i kod onih manjih, prisutnih vie na lokalnim razinama78). Prisutnost u medijima (plaena i neplaena), osim to omo77
Sistemski problemi, koji nas ovdje zanimaju, postojali bi i bez povrinskih negativnih manifestacija. Ipak, treba napomenuti da manipulacije izbornim jedinicama i listama nisu neto to je tipino samo za
nove demokracije tipa Hrvatske, kako se esto autorasistiki misli,
nego se javljaju, mutatis mutandis, i u razvijenim demokracijama
npr. u SAD-u su poznati sluajevi gerrymanderinga (politikantskog
prekrajanja izbornih jedinica) ili izbornih propisa namjerno sastavljenih tako da iskljuuju to vie siromanih Crnaca i Latinosa (koji
obino ne glasaju za republikance).
78
Najveu klijentelistiku mreu ima HDZ, koji je najdue i na najveem podruju bio na vlasti (to je razlog zato HDZ uvijek ima oko
20% sigurnih glasova na izborima uz standardnu izlaznost), neto
128
M at e K a p o v i

parlamentarizam i demokracija
guuje politikim opcijama da izloe svoj program i da prenesu

svoje poruke glasaima, nedvojbeno strankama koje ju imaju daje
dojam ozbiljnosti i relevantnosti. Ako je neka stranka u medijima
ili se posvuda reklamira zacijelo ima neto u njoj i o njoj treba
ozbiljno razmisliti kao opciji. Stvar u sutini nije nimalo razliita
od promidbe za bilo koji proizvod je li rije o praku za pranje
rublja ili o stranci, zapravo je svejedno.
Da bismo odgovorili na pitanje o prisutnosti u medijima i brojnosti reklam, potrebno je, kao i uvijek u ovakvim pitanjima, ii
prema onome to pokree svijet. A to je, u ovom politiko-ekonomskom sistemu, novac. Dakle zato su pojedine politike opcije, stranke i politiari u pravilu vie u medijima (u obliku intervju, izjav u medijima, lanaka o njima...) od drugih i zato neke
imaju, u doba izbor, puno vie reklama od drugih?
Odgovor na brojnost izravno plaenih reklama (kao i razmjera izborne kampanje po zemlji, tandova, letaka, bedeva i sl.) u
doba izbor je jednostavan to ovisi o platenim mogunostima
pojedinih stranaka. No odakle dolaze ti novci? U najveoj mjeri, zanemarimo li dravne subvencije i razliite crne fondove79, od
onih koji se odlue podrati odreenu politiku opciju. To mogu
biti i obini ljudi i dio sredstava se doista tako skuplja, no jasno
je da 100 kuna koje npr. stranci d neki njezin simpatizer, obian
ovjek, ne moe biti kljuno u ovoj prii. Potpuno je jasno da prava sredstva tu ovise o velikim igraima. A veliki igrai su pojedini
kapitalisti, kompanije, poduzea itd. Recimo, najvei pojedinani
donator predsjednika Josipovia je bio Sanaderov tajkun Robert
Jei (bivi DIOKI i Novi list). Ono to je tu potpuno jasno je da
bez par nema ni muzike tko za izbore nema novaca, nema u
pravilu nikakve anse na njima uspjeti.
manju SDP, na lokalnim razinama aieva frakcija HNS-a (Varadin), IDS u Istri, HDSSB u Slavoniji. Vidi i poglavlje Korupcija o
kojoj se ne govori u ovoj knjizi.
79
Od isisavanja novaca iz dravnih poduzea do razliitih pekulacija
oko podzemlja koje financira odreene kampanje i sl.
Ogledi
129
Dakle, prisutnost u medijima i javnosti, reklame i sve ostalo to

odreenoj politikoj opciji daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti
ovise o financijskim sredstvima. A ta sredstva dolaze prije svega od
onih koji dre ekonomsku mo u zemlji domae kapitalistike
elite, tj. onih koje esto eufemistiki i neprecizno nazivamo (krupnim) poduzetnicima ili poslodavcima. Tu se odmah postavlja
pitanje je li u redu da oni koji dre ekonomsku mo u svojim
rukama na taj nain, prilino izravno, utjeu i na izbor naih politikih predstavnika? Kakva je to demokracija u kojoj izbori izravno ovise o novcima? Ne prua li se tako mogunost ekonomskoj
oligarhiji da izravno odluuje tko e vladati dravom i ne prua li
im se tako mogunost da se pobrinu da na elu drave budu oni
koji e voditi politiku koja njima odgovara (u korist kapitala a na
tetu radne veine)?
No to i nije jedini problem. Naime, potrebno se sjetiti kako
je naa trenutna kapitalistika elita (poput Todoria, Tedeschija,
Mudrinia, aia, troka, Keruma, Vidoevia prije zatvora itd.)
dola do svoje trenutne imovine i poloaja. Treba se sjetiti Konzuma koji je prije bio Unikonzum i Dione koja je neko bila Slavija.
Treba se, krae reeno, sjetiti naina i uvjet na koje se odigrala
prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima u Hrvatskoj i kako su
nai novopeeni krupni kapitalisti doli do onoga to danas imaju.
Kao to svi znamo, u bivoj dravi, prije 1990, su skoro sva sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzea, trgovine, hoteli...) bila
u drutvenom vlasnitvu. To znai da su pripadala svima nama
svim stanovnicima zemlje. Nakon toga se dogodila pretvorba i, na
pravno vrlo mutan nain, je drutveno vlasnitvo pretvoreno u dravno vlasnitvo da bi ta ista drava onda poela s ubrzanom privatizacijom veine svoga vlasnitva, tj. predajom tvornic, poduze
itd. privatnim vlasnicima. Tako ono to je neko bilo drutveno
tj. vlasnitvo svih nas prelazi u ruke siune novonastajue kapitalistike oligarhije. Ono to su neko posjedovali svi, sada prelazi u ruke 1% najbogatijih. To je, u sutini, proces koji je Tuman
(apokrifno ili ne potpuno svejedno) nazvao 200 bogatih obitelji, a to se drugaije zove tranzicija ili restauracija kapitalizma.
130
M at e K a p o v i

Taj se proces, koji se ne bez razloga esto zove privatizacijska

pljaka, odigrao na razliite naine poduzea su jednostavno
dijeljena podobnima, davali su se krediti podobnima, neki igrai
su dobivali odreena poduzea s ciljem da to prije iz njih isiu
sredstva i to podijele ispod stola s odreenim figurama iz HDZ-a
itd. Nekad je to napravljeno i prividno neto potenije, tako da
je odreeni dio dionic dt radnicima, koji su to, u novonastaloj
besparici i oskudici, u najveem broju sluajeva bili iz ekonomskih
razloga prisiljeni odmah prodati.
U svakom sluaju, rezultat je uvijek na kraju, na koji god se nain privatizacija odvila, bio isti ono to je neko bilo vlasnitvo
svih nas je zavrilo u rukama novonastale kapitalistike oligarhije.
To se ni nije moglo dogoditi na puno drugaiji nain, iako su se
iskustva pojedinih postsocijalistikih zemalja europskog istoka u
detaljima i konkretnoj izvedbi razlikovala (recimo u ekoj je bilo
puno vie primjera radnikog dioniarstva, a u Sloveniji se itav
proces do kraja odigrao s 15 godina kanjenja).
Prije 1990. kod nas nije bilo bogatih (tek onih neto imunijih), a sva se poduzea po realnim trinim cijenama jednostavno
nisu mogla rasprodati nitko nije imao tolika sredstva (ak ni inozemni kapital). Da bi se dolo do prelaska na kapitalizam, tj. na to
da sredstva za proizvodnju dou u ruke aice povlatenih umjesto da i dalje budu u vlasnitvu svih nas, to se moralo napraviti
na ovakav ili vrlo slian nain. Kao i svaka primitivna akumulacija
kapitala, i ova se u svojoj biti svodila na grabe i pljaku. Ne treba
se zavaravati, tako je to izgledalo, mutatis mutandis, i na kapitalistikom Zapadu jedina je razlika u tome to se to tamo dogodilo prije vie stoljea, dok su nama sjeanja na to jo prilino
svjea. Takoer, ne treba misliti ni da je primitivna akumulacija
kapitala kod nas zavrila u 1990-ima, a drugdje prije vie stoljea
ona se na neki nain kontinuirano odvija kroz proces koji David
Harvey naziva akumulacijom kroz izvlatenje (engl. accumulation
by dispossession), a kojim se ono to je neko bilo javno/drutveno/
netrino i dostupno svima (npr. zdravstvo, obrazovanje ili javni
prostor) naknadno podvrgava tritu i privatnom profitu manjine
Ogledi
131
a na tetu 99% drutva (sjetimo se samo kod nas studentske i akademske borbe protiv kolarin i komercijalizacije visokog obrazovanja ili sluaja Varavske).
Nova gospodarska oligarhija, nastala kroz proces prvobitne
akumulacije kapitala kroz privatizaciju, je upravo onaj kljuni imbenik koji, putem svog financiranja pojedinih stranaka, odluuje
tko e na izborima pobijediti i kakvu e oni politiku nakon izbor
voditi. U pravilu, da bi pojedina stranka ili politiar uope dobili
mogunost prikazati se kao realna opcija moraju imati financijska sredstva (koja dobivaju od kapitalist). Dovoljna koliina
novaca strankama jami dobro kotiranje na izborima. Ostatak, tj.
koja e tono frakcija vladajue politike oligarhije na izborima
pobijediti, ovisi o drugim imbenicima izgraenosti stranake
baze, trenutnim politikim okolnostima, karizmi, elokventnosti
i sposobnostima pojedinih politiara, organiziranosti stranke i sl.
Tu onda dolazimo i do medij, koji takoer u velikoj mjeri
odluuju o izbornim pobjednicima, npr. svojim izvjetavanjem o
jednim strankama i politiarima a ne o drugima, zvanjem u goste
nekih politiara (i analitiara i komentatora) a ne drugih, smatranjem ba jedne opcije ozbiljnom a druge ne itd. Tu je opet kljuno
pogledati kome dotini mediji pripadaju.
Ako pogledamo mainstream medije, koji su tu zapravo jedini
relevantni, manjina ih pripada dravi npr. HRT, koji je, vie ili
manje, pod politikim nadzorom vlasti (izravnim ili neizravnim),
bar u svojim kljunim segmentima (poput sredinjeg Dnevnika),
dok su svi ostali veliki mediji u privatnim, kapitalistikim, rukama.
Dakle, osim to kapitalistika elita odluuje o izborima financiranjem stranaka, odluuje i preko svoje medijske ekspoziture. Tu
takoer ne treba posebno spominjati primjere kako je npr. Jei
doao do Novog lista, to se dogaalo s Glasom Istre ili kako je Pavi od Sanadera dobio Slobodnu Dalmaciju.
Ovisnost rezultata izbor o novanim sredstvima (koja dolaze
od kapitalist, tj. iz ekonomske sfere koja nije pod demokratskim
nadzorom veine) i medijima (koji su opet u rukama ili kapitalist ili vlast koje su podjarmljene kapitalistikim interesima jer
132
M at e K a p o v i

su s njima premreene i bez njih ne bi mogle biti izabrane), kao

i indoktrinacija koja se vri kroz obrazovanje i druge sfere drutva, u konanici dovodi do toga da nas se sve uvjerava da nema
alternative osim liberalne demokracije i njezina drugog lica
kapitalizma.
Moe li se od medij u vlasnitvu kapitalist oekivati da e
govoriti kritiki o kapitalizmu (osim moda povremeno u vidu
iznimke a ne pravila)? Moe li se takva kritika oekivati od kole
kojoj program propisuje drava na ijem su elu oni iji izbor ovisi
o tom istom kapitalu? No neke stvari je teko i propagandom sakriti, pogotovo danas u doba najvee krize kapitalizma od 1930-ih,
a pogotovo u zemlji kao to je Hrvatska, gdje je teko ne vidjeti
na koji se nain npr. odvila prvobitna akumulacija kapitala. Osim
toga, naravno, u svakom sistemu postoje rupe i nie kroz koje se
mogu proturiti razliite subverzije i heterodoksni stavovi.
S obzirom na sve dosad reeno, oito je da sustav koji smo navikli zvati demokracijom zapravo nije prava demokracija. Da, u
teoriji se svatko moe kandidirati za bilo koju funkciju i osnovati
stranku, no u praksi bez potpore velikih igraa iz kapitalistike oligarhije imate male anse biti izabrani80. Je li demokracija koja ovisi
o novcima doista demokracija? Teko. Ako tu jo spomenemo i
druge mane predstavnike demokracije to da stranke apsolutno nisu primorane provoditi svoja predizborna obeanja jednom
kada dou na vlast, da etiri godine izmeu izbora mogu initi
to god hoe i da ih se ne moe praktiki nikako smijeniti, demokratinost liberalne demokracije poprima sve bjednije razmjere.
Stoga se sustav u kojem ivimo ni ne bi smio zvati (predstavnikom/liberalnom/parlamentarnom) demokracijom nego onime to on zaista jest kapitalistikim parlamentarizmom (da se
80
Osim toga, sama pobjeda na izborima, ak i kada je rije o antikapitalistikoj politikoj opciji, ne znai i osvajanje vlasti pobjeda na
izborima, naime, ne znai automatsko osvajanje vlasti u kljunim podrujima duboke drave kao to su birokracija, vojska, policija itd.
To je, na posebno okrutan nain, iskusio Salvador Allende u ileu
19701973, a s istim se problemom 2015. suoila i Siriza u Grkoj.
Ogledi
133
posluimo terminom francuskog filozofa Alaina Badioua). Sustavom u kojem postoji formalna mogunost izbora i demokracije,
no koji je u svojoj bti iznimno nedemokratian81. Poseban je problem i to to i progresivni lijevi intelektualci, autori i teoretiari
nerijetko liberalnu demokraciju zovu demokracijom bez ikakvih
81
Zanimljivo je da se danas u vladajuoj ideologiji (a tako je negdje od

izbijanja hladnog rata) kapitalizam eksplicitno povezuje s liberalnom
demokracijom iako to nipoto nije tako oito pogledamo li npr.
Kinu, dosta afrikih drava, dosta arapskih drava, Singapur itd., kapitalizam se tamo sasvim dobro snalazi i s autokracijom/diktaturom
razliitih tipova. Osim toga, kapitalistika demokracija se generalno
razvija tek u 20. stoljeu (vidi fusnotu 66) u vrlo razliitim i kompleksnim okolnostima te tako kasni za nastankom kapitalizma i buroaskim revolucijama vie stolje (to ne ide ba u prilog implicitnim tezama o intrinzinoj vezi kapitalizma i demokracije). Tu je zanimljivo
spomenuti i to da je u 19. stoljeu meu nosiocima dominantne ideologije prevladavalo miljenje da je kapitalizam (tj. privatno vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju) nespojivo s demokracijom jer se
vladajua klasa bojala klasnog donoenja zakona, tj. da bi, u sistemu
s opim pravom glasa, radnitvo vrlo lako izglasalo eksproprijaciju
kapitalist (usp. str. 34 u: Gran Therborn, The Rule of Capital
and the Rise of Democracy, New Left Review, 1977, I/103: 341). U
19. stoljeu se, dakle, jo nije moglo predvidjeti sve mogunosti moderne mas-propagande, indoktrinacije putem medij, obrazovanja i,
nazivom Chomskoga, proizvodnje pristanka, ali ni svu elastinost
kapitalizma i kapitala to se tie viih poreza (usp. isti lanak, str. 30).
Tu je zanimljivo istaknuti i paradoks da je, ini se, danas zbog opeg obrazovanja, pismenosti i medij daleko lake utjecati na mase
nego prije 100150 godina, kada je veina bila nepismena ili slabo
pismena (pa nije mogla itati novine itd.) i veina nije ila u kolu.
Therborn (isti lanak, str. 31) navodi i to da se ini da je u kapitalistikim drutvima (koja nisu imala nasljedne kraljevske loze bar ne one
s pravom moi ili fiksne drutvene hijerarhije kao u feudalizmu) s
obzirom na suprotstavljenost razliitih frakcija kapitala (industrijski,
agrarni, bankovni, trgovaki; krupni, mali) ipak openito postojala
tendencija i potreba da se javi nekakva birana deliberativno-predstavnika politika mainerija, tj. da se razvije neki vid kapitalistike demokracije.
134
M at e K a p o v i

ograda, a izbore demokratskima takoer bez ikakvih dodatnih

ograda. Na performativnost takve upotrebe pojmova i loe posljedice u vidu davanja simbolike legitimnosti sustavu ne treba
posebno upozoravati progresivne politike snage bi toga morale
biti svjesne i trebale bi paziti da govore o demokraciji u navodnicima ili da je nazivaju njezinim pravim imenom (kapitaloparlamentarizmom ili bar, eufemistiki, liberalnom demokracijom).
Borba za politiku mo se ne vodi samo na ulici, trajkovima, prosvjedima, blokadama, na izborima, u parlamentima ili pukama,
nego i u sferi javnog diskursa.
Ovdje se jo moe spomenuti da su sve dosad reene karakteristike liberalne demokracije uvjetovane historijskim okolnostima
i odnosima moi u drutvu, a ne nekakvim inherentnim nunostima. Da se liberali doista dre onoga to propovijedaju, i ovakav
izborni sustav bi mogao izgledati puno drugaije. Da postoji politika volja koja bi to omoguila, i da nema realnih materijalnih
interesa kojima ovakav sustav (u kojem ekonomska mo odluuje
tko e imati politiku mo) odgovara i predstavnika bi demokracija mogla biti puno demokratinija.
Ne bi uope bilo problematino napraviti sustav predstavnike
demokracije u kojoj bi ekonomska mo bila puno manje izraena, ak i u okviru kapitalizma. Npr. dovoljno bi bilo zabraniti bilo
kakvu politiku propagandu i reklame prije izbor spotove na
televiziji, dambo-plakate, plaene nastupe i kampanje po itavoj
zemlji, letke itd. Svim bi se kandidatima/strankama (za koje bi se
potpisi npr. mogli skupljati na internetu, u opinama i sl.) omoguio isti broj minuta javnog nastupa na javnoj televiziji (privatni
mediji bi morali o svemu utjeti ili bi i za njih vrijedila ista pravila) i svi bi imali iste mogunosti govoriti u javnim dvoranama
irom zemlje. Na taj bi se nain doista, i u okviru predstavnike
demokracije (pa ak i kapitalizma), omoguilo da se poprilino
smanji utjecaj novca na izbore (iako ne, naravno, u potpunosti).
No za to, jasno, nema politike volje jer onih 1% na vrhu, politika i ekonomska elita, od ovakvog nedemokratskog sustava itekako
profitiraju.
Ogledi
135
I koje je onda rjeenje? to napraviti u trenutku kada je svijet u

ogromnoj ekonomskoj krizi kojoj se kraj ne nazire, kada u veini
zemalja vlade rade u korist 1% a ne 99% drutva? to napraviti u situaciji kao to je hrvatska, kada je zemlja deindustrijalizirana, 20%
ljudi je nezaposleno, a meu mladima gotovo 40%? Kako preokrenuti politiku da radi u korist veine (radnik, nezaposlenih, umirovljenik, studenata, seljak...) a ne u korist politiko-ekonomske elite? Ako smo utvrdili da sustav u kojem ivimo nije zapravo
demokratski (jer politiki izbori ovise o ekonomskoj moi) to
sada? Treba li odustati i odbaciti sustav u potpunosti i ne sudjelovati u njemu? Moe li se kroz sustav, nedemokratski kakav jest,
boriti za neto bolje?
Tradicionalna anarhistika ljevica, a u novije vrijeme i veliki
dijelovi pokret poput Occupy Wall Streeta i Indignados 2011. (a
prije toga i dijelovi antiglobalistikog pokreta krajem 1990-ih i poetkom 2000-ih) u velikoj mjeri odbacuju, izravno ili manje izravno, odnosno s vie ili manje izravnog kontakta s tradicionalnim
anarhistikim idejama, borbu kroz sustav82. Jedan je od uobiajenih argumenata onaj da se sudjelovanjem u liberalnoj demokraciji ili glasanjem na izborima daje legitimitet vlastima. No problem je u tome to oni legitimitet imaju samim time to su na vlasti
i to imaju realnu mo i nadzor nad dravnim i represivnim aparatom. Ideoloko neglasanje i odbijanje mogunosti borbe na parlamentarnoj platformi, jer je ona inherentno nedemokratska (to
jest), ima smisla koliko bi smisla imala i ideja da se odbije kupovati
u samoposluzi zato to je ona kapitalistika jer bi se time davao
82
Dodue, zanimljivo je da se iz pokreta Indignados 2014. razvila nova

stranka Podemos, koja je, dapae, iako je poela bar nominalno djelovati dosta necentralizirano i nehijerarhijski, brzo prerasla u vie-manje uobiajenu stranaku strukturu, unato progresivnim stavovima.
Utoliko su onda neki teoretiari poeli govoriti o povratku s idej
horizontalnosti iz 2011. na tradicionalnije (vertikalne) naine organiziranja (u taj se trend onda uklapa i pobjeda Sirize na izborima u
Grkoj 2015. godine).
136
M at e K a p o v i

legitimitet kapitalizmu. No htjeli mi to prihvatiti ili ne realnost

je da ivimo u kapitalizmu i kapitalistikom parlamentarizmu. Ni
jedno ni drugo nee nestati samo zato to se nama to ne svia i
to eskapistiki odbijamo u tome sudjelovati (bilo kupovanjem u
duanu, bilo ideolokim neglasanjem na izborima...). U konanici,
rijetko tko to doista odbija premda pojedinci iz ideolokih razloga ne glasaju, svi kupujemo proizvode koji se proizvode na kapitalistiki nain, koristimo se uslugama drave koja je kapitalistika
(iako su, treba istai, pozitivni elementi drave krvavo izboreni u
prolosti od strane same radne veine prosvjedima, trajkovima
pa i revolucijama a nisu rezultat samilosti i dobrostivosti kapitala
i politike) itd.
Primjeri velikih prosvjeda u Grkoj koji 20102012. nisu uspjeli sprijeiti mjere tednje (iako su posredno 2015. doveli Sirizu na
vlast) ili revolucij i velikih masovnih pokreta u Egiptu i Tunisu
2011. koji nisu doveli do zadovoljavajuih rezultata ukazuju na to
da samo masovni prosvjedi pa ni same revolucije nisu dovoljne. Iz
analize takvih sluajeva proistjee zakljuak da je osim masovnog
narodnog pokreta potreban i njegov politiki organ koji e moi u
ime naroda (ali pod kontrolom naroda) preuzeti vlast i doista radikalno zaokrenuti politiku i poeti voditi drutvo u korist (radne)
veine, a ne dosadanje politiko-ekonomske oligarhije. Pritisak
odozdo putem prosvjed, trajkova itd. moe u odreenim situacijama dovesti do bitnih pobjeda na mikrorazini i u konanici je
neizbjean dio svake borbe za drugaije i pravednije drutvo, no
uvoenje potpuno drugaije ekonomske politike i provoenje pravih demokratskih reformi teko da je mogue s nesklonom vladom
koju i na najmanji ustupak treba prisiljavati generalnim trajkom.
Pogledamo li zemlje u kojima se recentno dogaaju progresivni, iako nipoto ne i revolucionarni, procesi demokratizacije
na najniim razinama (npr. participatorni budet u Porto Alegreu u Brazilu ili plenumsko odluivanje i raspolaganje novanim
sredstvima na razini lokalnih zajednica u Venecueli), do toga nije
dolo samo nekakvim spontanim buntom odozdo (to je mogue u
Ogledi
137
uvjetima velikih pobuna ili ratova pri kolapsu redovnih institucija,

no sve takve pojavnosti se s prestankom izvanredne situacije obino brzo ugase), nego nakon to su na vlast u Brazilu i Venecueli
putem izbor dole vie ili manje progresivne politike snage.
Kako se, dakle, boriti za pravednije, solidarnije, egalitarnije
postkapitalistiko drutvo? Kao to rekosmo, sasvim je sigurno
da sami prosvjedi i javne kampanje tu nisu dovoljne (kao to ni
sama izborna pobjeda nije dovoljna) premda ne treba podcjenjivati promjene, ako nita drugo, u javnom diskursu koje je, recimo,
potakao pokret Occupy u SAD-u. Isto tako je jasno, bar u zemljama poput Hrvatske, da ne treba fantazirati ni o kakvim oruanim
revolucijama ili pobunama iako je pinoetovsku postizbornu, pa
ak i predizbornu, reakciju od strane sistema realno oekivati, u
ovom ili onom obliku, pa se to se toga tie svaka progresivna opcija mora spremiti na obranu. No ako opcija apriorne nasilne revolucije nije realna, je li, dakle, opcija boriti se kroz sustav? I javnim
kampanjama i prosvjedima i sindikalnim organiziranjem ali i
borbom kroz izborni sustav? Moe li sudjelovanje na izborima biti
jedna od taktik antikapitalistike borbe ili to znai i automatsko
priznavanje legitimnosti i demokratinosti tih izbora? Je li za progresivne politike snage mogue sudjelovati na izborima, a pritom
kritizirati sam sustav liberalne demokracije i nedemokratinost
takvih izbora? Je li mogue putovati avionom koji je napravljen u
kapitalistikoj tvornici i kojim upravlja kapitalistika aviokompanija, a istodobno ne podravati kapitalizam i boriti se protiv njega? Moe li se boriti unutar sustava a istodobno izbjei kooptaciju
od tog istog sustava83?
83
Ovdje treba navesti da antisistemske snage koje su se borile kroz

sustav obino shvaaju da se sistem ne moe promijeniti pukom pobjedom na izborima, nego da institucije buroaskog elektoralizma
mogu posluiti tek kao sredstvo za dobivanje financijskih sredstava
za daljnju borbu i kao pozornica za izlaganje svojih ideja. Pobjeda na
izborima u okviru kapitalistikog parlamentarizma moe olakati antisistemsku borbu, ali promjena sistema se ne moe izvriti kroz parlament takva se promjena mora dogoditi, a borba voditi, na svim
razinama drutva (od ulice do radnih mjesta).
138
M at e K a p o v i

Umjesto da se zadravamo na apstraktnim pitanjima, treba

pogledati neke konkretne recentne primjere. Da je progresivna
borba kroz sistem mogua, pokazuju nam brojni primjeri iz June
Amerike trenutnog svjetskog svjetionika to se tie progresivne,
proradnike, pronarodne i antiimperijalistike politike za velik dio
svjetske ljevice84. Dojmljiv je, bar to se tie naina dolaska na vlast,
primjer Bolivije, gdje 1995. nastaje politiko krilo indijansko-seljakog pokreta (danas pod imenom MAS) koje poinje sudjelovati na izborima i koje samo deset godina poslije osvaja vlast. Iako se
situacija i politike okolnosti iz June Amerike ne mogu tek tako
preslikati na druge zemlje, primjeri Bolivije, Venecuele, Ekvadora, pa i manje radikalnih vlada poput one u Urugvaju ili Brazilu,
mogu biti itekako pouni. Ne samo zato to nam pokazuju da je
i preko izbor u okviru liberalne demokracije, koliko god oni
bili nedemokratski, mogue u odreenim uvjetima neto postii
(makar te promjene i ne bile u konanici stvarno revolucionarne),
nego i samom svojom organizacijom.
I za MAS (Movimiento al Socialismo Pokret prema socijalizmu85) u Boliviji Eva Moralesa i za Alianzu PAIS (Alianza Patria
Altiva y Soberana Savez za ponosnu i suverenu domovinu) Rafaela Corree, kao i za Huga Chveza u Venecueli, tipina je uspjena
84
Tu ipak treba rei da politika postignua u Junoj Americi, iako su

esto impresivna, nisu i stvarno revolucionarna. Kao to rekosmo
(vidi fusnotu 51), nakon 1990. nije bilo pravih pokuaja transformacije drutava iz kapitalistikih u postkapitalistika, za razliku od razdoblja prije 1990, kada se to pokuavalo u dosta navrata, iako nikad u
konanici uspjeno. Nijedna od junoamerikih zemalja s progresivnim vlastima (Venecuela, Bolivija, Ekvador), u koje svjetska ljevica
polae velike nade, zapravo nije odbacila kapitalizam (niti su u tom
smjeru nainjeni nekakvi ozbiljniji koraci) iako njihove vlasti povremeno govore o socijalizmu 21. stoljea kao konanom cilju itd. U
konanici su sve te vlasti vie-manje na razini nekakve klasine (poslijeratne evropske) socijaldemokracije, unato uspjesima u suzbijanju
siromatva i nekim progresivnim pomacima.
85
To je inae ime koje je uzeto 1999. posve sluajno i na brzinu radi
potrebe registracije za izbore.
Ogledi
139
borba kroz izbore (uz to to su npr. u Boliviji 2003. i 2005. bili

i veliki i masovni prosvjedi), no istodobna kritika partitokracije
i autoritarne organizacije odozgo u tradicionalnim strankama
(iako je dotine stranke nisu zapravo napustile) k tome, nakon
dolaska na vlast, u sve je tri zemlje dolo do vee participacije ljud
u izravnom odluivanju odozdo. Iz perspektive odreene popularnosti ideje direktne demokracije u Hrvatskoj ili pokreta poput
Democracia Real Ya (pri emu je stvarna demokracija = direktna
demokracija) u panjolskoj, zanimljivo je da primjerice MAS u Boliviji (koji nije tradicionalna stranka nego vie labavi savez progresivnih drutvenih pokreta/sindikata) u sebi sadri i neke elemente
direktne demokracije.
Tako se npr. za mnoge kandidate na izborima glasa izravno na
lokalnim plenumima, a preuzimaju se i neki tradicionalni direktnodemokratski elementi andskih indijanskih drutava Keua i
Ajmara kao to je npr. princip rotacije vodstva radi smanjivanja
korupcije (princip rotacije je bio bitan element i dirdema hrvatskog studentskog pokreta86). Rotiraju se neke pozicije u vodstvu i
kandidature za izbore, a od lokalnih vijenika se ak trai da daju
ostavku u pola mandata da bi ih zamjenici mogli zamijeniti u svrhu dekoncentracije politike moi i politikog osposobljavanja to
vie ljudi. 2003. je tako na nacionalnom sastanku MAS-a odlueno da se predstavnici na lokalnoj razini ne smiju opet kandidirati,
a 2005. je zabranjena ponovna kandidatura dotadanjim kongresnicima (ukljuujui i Eva Moralesa) da bi i drugi stekli iskustvo.
Jedan od najveih problema jest to da se u povijesti skoro sve
progresivne politike opcije, makar na poetku i bile antisistemske,
koje bi ule u parlamentarno-elektoralnu igru ili ak dole na vlast,
na ovaj ili onaj nain uvukle u modus funkcioniranja institucij
buroaske demokracije i onda se transformirale u sistemske politike opcije samom logikom strukturnih pritisaka institucij liberalne demokracije koje nisu namijenjene tome da se kroz njih rade
velike sistemske promjene. Na taj su nain silne stranke (jedan od
86
Vidi zadnje poglavlje.
140
M at e K a p o v i

recentnih primjera je npr. vladajua Radnika partija u Brazilu87)

koje su poele kao antikapitalistike na kraju zavrile kao puka
prokapitalistika socijaldemokracija (ili jo gore). To je jedan od
velikih i jo uvijek ne do kraja rijeenih problema na ljevici.
Ako se ve pristaje na sudjelovanje na izborima kao na dio borbe,
kako izbjei svoenje te borbe na puki elektoralizam i istodobnu
kooptaciju u sistem? Kako izbjei da se vodstvo organizacije udalji
od svoje baze i da ne skrene u oportunizam? ini se da je jedini odgovor na to pitanje to da se progresivne politike opcije horizontaliziraju i ponu primjenjivati elemente direktne demokracije88, uz
glasanje svih lanova o najbitnijim pitanjima, mogunost opoziva
i smjene lanova na pozicijama u svakom trenutku, preglasavanja
njihovih odluka i rotacije na predstavnikim pozicijama (to treba
vrijediti, koliko je to mogue, i za predstavnike u svim politikim
tijelima u dravi). Na taj se nain onda, demokratskom kontrolom
odozdo, moe sprijeiti odvajanje politikog vodstva od baze (iako
uspjeh nije nuno ni time zajamen)89.
Naravno, dolazak na vlast progresivnih politikih snaga, pa
makar i preko izbor, nosi sa sobom i vrlo realne opasnosti. Ne
treba ii daleko u prolost i gledati primjere poput dravnog udara
na vlast Salvadora Allendea u ileu 1973. takvih primjera ima i
vie nego dovoljno u recentnoj prolosti. Snage statusa quo nee
prezati ni od jednog sredstva da se suprotstave doista radikalnoj
87
U tu tradiciju spadaju i britanski laburisti i njemaki SPD, primjerice,

a ne treba zaboraviti da ni na SDP, iako u drugaijim okolnostima,
ima revolucionarne korijene (u KPH preko SKH).
88
Umjesto tradicionalnih predstavniko-delegatskih sistema koji se,
koliko god se npr. umotavali u demokratski centralizam, zapravo
svode na vie-manje jednako funkcioniranje kao ono u sistemskih
stranaka.
89
Treba rei da su progresivne politike opcije jo daleko od ovakvog
naina organiziranja i da se, unato stotinama povijesnih neuspjeha,
i dalje pouzdaju u tradicionalni, buroaski, nain organiziranja stranaka s izabranim vodstvom i voom/predsjednikom/generalnim
sekretarom, sredinjim odborima/centralnim komitetima itd.
Ogledi
141
pro-99% (pa ak i vrlo umjerenoj pronarodnoj) politici dovoljno se sjetiti mnogobrojnih pokuaja dravnih udara i uspjenih
dravnih udara u Junoj Americi (Venecuela, Ekvador, Bolivija,
Honduras) u zadnjih 15-ak godina.
I na kraju, nakon svega ve napisanoga, koji se argumenti uope navode za ikakvo razmatranje mogunosti sudjelovanja progresivnih politikih snaga, onih kakve smo, nakon izbijanja svjetske
ekonomske krize 2008, vidjeli na ulicama SAD-a, panjolske,
Izraela, Islanda pa i Hrvatske, na izborima, kao jednom od vidova
politike borbe? Rije je o staroj diskusiji na ljevici, a ovdje emo
navesti, radi predoavanja spomenutih kontradikcija antikapitalistikog djelovanja unutar kapitalistikog parlamentarizma, neke
od razlog koje navode oni koji zastupaju sudjelovanje progresivnih snaga u kapitaloparlamentarizmu, takvom kakav jest, ne dajui mu pritom legitimitet nego kritizirajui ga sistemski.
Jedan je argument dojam ozbiljnosti. Veina ljudi ne vidi mogunost promjene ako to nije preko izbor i apriorno odbijanje
izlaska na izbore im izgleda neozbiljno i teko shvatljivo. Naposljetku, jo iz 1920-ih potjee argument da progresivne snage ne
smiju odustati od parlamentarizma dok god narod jo ima odreene iluzije u vezi njega, premda nema dvojbe o inherentnoj nedemokratskoj naravi takvoga modela demokracije. Iz organizacijskog aspekta gledano, prihvaanje opcije izlaska na izbore je nuan
preduvjet za pridobivanje irega lanstva kojemu se tako moe
neto koliko-toliko konkretno ponuditi. Plan sudjelovanja na izborima moe biti dobra platforma za graenje masovne organizacije. Ne moe se raunati na to da e se svi ljudi aktivno ukljuiti
u politiko djelovanje mnogi to nee/ne mogu bilo iz poslovnih
bilo iz osobnih razloga. Broj ljudi koji bi se angairali kroz glasanje
na izborima za ozbiljnu antisistemsku opciju svakako je vei od
broja onih koji bi se u tome mogli i aktivno svakodnevno politiki i aktivistiki angairati. Sudjelovanje na izborima i osvajanje
odreenih politikih pozicija (npr. saborskih) je odlina prilika za
lake irenje progresivnih ideja u drutvu (dobiva se pozornica za
njihovu promociju), a uspjeh na izborima znai i financiranje od
142
M at e K a p o v i

strane drave ta se sredstva onda mogu koristiti za daljnje irenje

aktivnost, rad na terenu, irenje idej itd.
U svojevrsnoj parafrazi Margaret Thatcher koja bi uope
bila alternativa? Polagano graenje drugaijeg i paralelnog sistema odozdo, revolucija kroz generalni trajk, oruana borba? Takve
ideje, kako je ve reeno, izgledaju iluzorno i u veini dananjih
zapadnih zemalja i u zemljama poput nae (iako u razvijenim kapitalistikim zemljama, zbog stolje indoktrinacije i internalizacije
kapitalistike logike razmiljanja ni izborna opcija uglavnom ne
izgleda pretjerano realnom). Propagandno/aktivistiko djelovanje
samo kroz izvaninstitucionalnu borbu uvijek ima vrlo ograniene
dosege. Samo (spontana) drutvena mobilizacija, prosvjedi, javne
kampanje, trajkovi itd. nisu dovoljni za ruenje sustava (iako su
nesumnjivo potrebni u irem okviru i za bilo kakve stvarne i sistemske promjene) tu je potrebna i stroa i strukturiranija organizacija koja takve pokrete, akcije i dogaanja moe usmjeriti i
kanalizirati (bilo to kroz izbore ili ne).
Bitan realpolitiki argument je i u tome da preuzimanje vlasti
putem institucionalnog puta ima prednosti nad nasilnim ruenjem
vlasti (koji je ionako, bar u naim krajevima svijeta, iluzoran) zbog
legitimacije koja se na taj nain dobiva, zbog manjeg otpora konzervativnih snaga unutar zemlje i zbog manjeg potencijalnog meunarodnog pritiska na novu progresivnu vlast itd. David Harvey,
primjerice, upozorava da je strateki potpuno nesuvislo unaprijed
odustati od uprezanja dravnog aparata u svoju korist i prepustiti
ga u potpunosti drugoj strani (liberalima i konzervativcima). Uvijek, naravno, treba istai i drugu stranu, a to je da svaki ulazak u
kaljuu parlamentarne realpolitike, a kamoli u vlast, nosi sa sobom
vrlo realne opasnosti, nunost esto neugodnih kompromisa i popriline tekoe. Nije nimalo sporno da su neki takvi pokuaji u
prolosti zavrili poprilino loe, no apriorno bi odbijanje ulaska
u borbu za vlast, samo da bi se sauvao ist obraz, moglo zavriti
jo pogubnijim posljedicama ne treba se, naime, nadati da e primjerice neofaistike snage, koje takoer bujaju u doba krize, imati
previe skrupul oko toga.
Ogledi
143
to se tie procjene trenutne situacije, u trenucima ekonomske krize, pogotovo na periferiji s kratkom recentnom tradicijom
liberalne demokracije i kapitalizma (kao to je to u postrealsocijalistikim zemljama istone Evrope), potencijal uspjeha ovakve
strategije ini se ipak vei nego u zapadnim kapitalistikim zemljama. Dodatan argument je i to da bi bilo kakav, makar i ogranien
uspjeh na izborima (recimo, ulazak bar nekoliko zastupnika ozbiljne antisistemske politike opcije u parlament90) a kamoli osvajanje vlasti, bio poticajan meunarodni primjer za druge zemlje.
Primjer pak June Amerike (iako u bitno razliitim okolnostima)
mnogima prua nadu da je mogue doi na vlast preko izbor. A
u sluaju dolaska na vlast mogunosti su nesagledive i jurianje na
nebesa, unato svim tekoama, postaje ipak neto izglednije.
Kapitalistiki parlamentarizam nije prava demokracija, ali ipak
prua odreene mogunosti za politiku borbu koje ne treba unaprijed odbacivati. Samo je jedna stvar sigurna trenutni politikoekonomski sistem koji funkcionira uglavnom u korist onih 1% na
vrhu, a protiv interes veine drutva, sasvim sigurno nee pasti
sm od sebe. Protiv njega se treba aktivno boriti.
90
Konkretan primjer toga je ulazak u parlament slovenske Zdruene

ljevice 2014. godine.
144
M at e K a p o v i
Direktna demokracija ideja, borba

i perspektive91
Jedan od glavnih zahtjeva prosvjednih pokreta irom svijeta u revolucionarnoj 2011, kada su prokljuali protesti irom svijeta, bio
je zahtjev za direktnom demokracijom. Takav je zahtjev mogao
biti radikalniji ili manje radikalan, katkad se uvijeno izraavao kao
zahtjev za veom participacijom graana u donoenju odluka, a
nazivao se razliitim imenima npr. u panjolskoj pravom demokracijom (democracia real). Kao kuriozitet valja istai da je jedna
od zemalja gdje je takav zahtjev bio najizrazitije i najotvorenije
istaknut i artikuliran bila upravo Hrvatska u velikim prosvjedima u oujku 2011. (jasno, od jednog, manjeg, dijela prosvjednika) dakle, prije panjolskih Indignadosa, grkih prosvjednika
i Occupy Wall Streeta u nastavku iste godine. Unato razliitim
interpretacijama takvih zahtjeva i njegovoj oitoj i oekivanoj nedovoljnoj artikulaciji i neodreenosti, nema sumnje da se iza danas
popularnog buzzworda direktna demokracija (dirdem) zapravo
skriva, u njegovoj najradikalnijoj interpretaciji, lijevi emancipatorni projekt, koji se prije, a i danas (premda ne vie tako otvoreno u
javnosti), nazivalo socijalizmom. Odakle potreba za novim nazivom, nije potrebno posebno obrazlagati. To je bitno naglasiti, ako
Izvorno objavljeno u asopisu Up & Underground 2122/2012: 176
183. U tekst sam uvrstio i dva kraa odlomka iz svog teksta Bosnia
and Herzegovina: all power to the plenums, objavljenoga 22. veljae
2014. na portalu Roarmag.
91
Ogledi
145
nita drugo, zato to i neki na ljevici imaju problema s prihvaanjem nove retorike te tu nerijetko dolazi do nerazumijevanja.
Protiv hegemonije statusa quo
Nesporno je da je demokracija, unato razliitoj terminolokoj

upotrebi, meu ostalim, paradoksalno, i upravo zato to se koristi
kao jedno od ideolokih sredstava elite za legitimaciju trenutnog
sistema, pojam relativno privlanog i pozitivnog prizvuka. Malo
tko e otvoreno rei da je protiv demokracije. Zato je tim nunije
da ga ljevica prisvoji za sebe, tj. definira na progresivan nain. Na
terminolokoj je razini problematino to esto i sami ljeviari za
kapitalistike zemlje liberalno-predstavnike demokracije upotrebljavaju naziv demokracija ili demokratske zemlje, to, unato
svim moguim terminolokim i uzusnim opravdanjima, nesumnjivo ima i performativan uinak, a u ovakvoj drutvenoj situaciji
treba i na toj razini pomno birati rijei. S obzirom na to da su takve zemlje, u najmanju ruku, samo vrlo ogranieno demokratske,
nesumnjivo je da bi tu bilo koji drugi naziv bio bolji primjerice
Badiouov kapitalo-parlamentarizam.
Intelektualno-teorijska se ljevica, kao svojevrstan odgovor na
zahtjeve ulice irom svijeta, treba i na diskursnoj razini suprotstaviti hegemoniji statusa quo i odluno povesti bitku za sm pojam
demokracije. Raskrinkavanje kapitalistike predstavnike demokracije kao privida demokracije jedan je od kljunih zadataka
ljevice. Drugi kljuan moment u kojem ljevica treba inzistirati na
svojevrsnoj korekciji spontanih i proirenih ideja koje se javljaju
meu prosvjednicima irom svijeta pitanje je krize modela predstavnike demokracije. Iako se esto, bar izmeu redaka, moe uti
da je tek u zadnje vrijeme dolo do krize i problem predstavnike
demokracije zbog sve veeg utjecaja kapitala, korporacij i banaka
na nju, treba inzistirati na tome da je takav utjecaj sastavni element
liberalne demokracije od samih poetaka. S obzirom na veliku krizu kapitalizma u kojoj se nalazimo, ogranienost je predstavnike
146
M at e K a p o v i

i perspektive
demokracije danas sve oitija sve irem krugu ljudi, meu ostalim
i zbog suavanja i ono malo limitirane demokracije koja u postojeem modelu egzistira, no kljuni prigovori liberalnoj demokraciji
su od samog poetka isti i u tom se smislu nije nita bitno promijenilo, osim to su u trenutnoj krizi sistema kontradikcije sve evidentnije, a sve vie ljudi uvia da se nune promjene ne mogu dogoditi
unutar ovoga sustava i bez radikalnih promjena.
Konzervativni refleksi
Nema potrebe preduboko ulaziti u opepoznatu lijevu kritiku

predstavniko-parlamentarne demokracije. Dovoljno je spomenuti da u podruju ekonomije tj. na radnim mjestima nema ni trunke
demokracije (efektivnu diktaturu u sferi privrede liberalna politika teorija elegantno previa), a da izbor politikih predstavnika u
sferi politike demokracije ovisi ponajprije o novcima. Bez velikih
financijskih sredstava je na izborima praktiki nemogue pobijediti, a politiari za ta sredstva ovise o kapitalistikoj klasi ukoliko
osoba politiara i kapitalista nije, kao u Kerumovu sluaju, spojena u jednu. Ako se tome pridoda da je bar u postsocijalistikim
zemljama kao to je naa sasvim razvidno u kojim se uvjetima odvijala prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima (nita drugaije,
mutatis mutandis, nije bilo ni drugdje, samo s veim povijesnim
odmakom), svaka je daljnja kritika izlina. Jedna je od primarnih
zadaa ljevice na ideolokom planu borba protiv popularne alopojke sami smo krivi, mi smo ih izabrali, koja u obzir ne uzima
ekonomsku mo, utjecaj medij, utjecaj indoktrinacije u obrazovnom sustavu92, premreenost itavog drutva kapitalistikim ekonomskim odnosima itd.
92
Odgojno-obrazovni sustav (u kapitalistikim drutvima) u sebi sadri kontradiktorne tendencije s jedne strane on sadri izrazit
emancipatorni potencijal (i stoga obrazovanje, pravo na obrazovanje
i njegovu dostupnost progresivne snage svakako moraju podravati),
no s druge strane djeluje i kao jedno od osnovnih sredstava sistemske
Ogledi
147
Tako nije samo u Hrvatskoj, jasno. U SAD-u, prema jednom

istraivanju, u 94% sluajeva na predsjednikim izborima pobjeuje kandidat koji skupi najvie donacij, a pobjeda je islamist
na izborima u Tunisu i Egiptu nakon revolucije bila praktiki zagarantirana, meu ostalim, zahvaljujui bogatim donacijama koje
su dotine stranke dobile od naftom bogatih zaljevskih zemalja.
Financijska mo i kontrola nad medijima objanjavaju i uspjeh
kandidata kao to su Muhamed Hemi Hamdi u Tunisu ili Naguib Saviris u Egiptu rije je o kapitalistima koji posjeduju velike
televizijske kue te im stoga nije bio problem osigurati si uspjeh
(ne nuno i pobjedu) na demokratskim izborima nakon revolucije93. Na takvim i brojnim drugim primjerima oito je da bez
demokratskog nadzora nad ekonomijom ne moe biti ni prave
politike demokracije. Kapitalizam, koji je po definiciji legalizirana korupcija (jer u kapitalizmu sredstva za proizvodnju pripadaju
manjini drutva, a itava se ekonomska djelatnost odvija ne radi
interesa cijelog drutva nego radi profita te iste manjine), nespojiv
je s pravom demokracijom94. Stoga borba za pravom (direktnom)
demokracijom, eli li biti ozbiljna, nuno mora biti povezana s
indoktrinacije (recimo, neki su banalni konkretni primjeri uenje
o EU naravno, potpuno idealizirano ve u djejim vrtiima ili
stvari poput Poduzetnike poetnice u osnovnim kolama). Iako paradoksalno na prvi pogled, dosta logino zvui pretpostavka da su ljudi
prije stotinjak i vie godina bili pod manjim pritiskom indoktrinacije jer tada obrazovanje nije bilo toliko proireno (pa nije bilo toliko
indoktrinacije kroz obrazovni sustav), a ljudi su bili u puno manjoj
mjeri pismeni pa nisu bili izloeni propagandi kroz tiskane medije (a
televizija nije postojala).
93
Gilbert Achcar, The Bouazizi Spark: The Beginning of a Long Revolutionary Process, 2012., Al-Akhbar English (2012).
94
Slino tome, i opstanak je postkapitalistikoga drutva, kako pokazuju iskustva realno postojeih socijalizama 20. stoljea, takoer nemogu bez neke vrste (direktne) demokracije koja bi spreavala koncentraciju moi i drala vlast pod kontrolom, jednako kako je nemogu i
socijalizam u jednoj zemlji.
148
M at e K a p o v i

i perspektive
antikapitalizmom, a demokratizaciju treba zahtijevati ne samo u

lokalnim zajednicama, naseljima i zemljama nego i u poduzeima,
tvornicama i kompanijama.
U kritikama dirdema esto do izraaja dolaze uobiajeni konzervativni refleksi od kritike da to nigdje ne postoji i nikad
nije postojalo (slino su vjerojatno ljudi toga profila govorili i u
robovlasnitvu i feudalizmu) pa do prigovor da ni takav sustav
ne moe biti savren, pri emu se previa injenica da je trenutni
sustav jo puno dalje od savrenog. Unato neosnovanosti takvih
prigovora, u promidbene su svrhe tu onda korisni konkretni postojei primjeri na koje se moe pozvati pa se tako esto navodi sluaj vicarske ili Kalifornije i njihove referendumske demokracije.
No jasno je da se tu radi samo o nekim elementima dirdema koji se
javljaju unutar kapitalistike predstavnike demokracije. Iz takvih
se primjera moe uiti i moe ih se oprezno koristiti u agitpropovske svrhe, no takvi sustavi nikako ne mogu biti i konaan cilj.
Direktna demokracija (u smislu izravnog/neposrednog odluivanja/glasanja) nikako ne moe biti cilj sm po sebi. Poanta nije u
glasanju radi samog glasanja, nego u tome da nam postojanje mogunosti da izravno odluujemo moe pomoi zatiti svoja prava i
izboriti se za drutvo kakvo elimo. Borba za demokratinije drutvo je nuno povezana s borbom za socijalnu pravdu i jednakost,
tj. s borbom protiv kapitalizma. Samo postojanje direktne demokracije ali s bogatstvom, resursima i medijima u rukama kapitalistike klase i njihovom netaknutom liberalnom hegemonijom
ne bi mnogoto promijenilo, niti je tako neto u konanici uope
mogue. Kao to se i demokracija koju sad imamo pervertira i
subvertira potrebama ouvanja statusa quo, isto bi se dogodilo i s
direktn(ij)om demokracijom. To vidimo u ve spomenutoj vicarskoj i Kaliforniji, gdje se razmjerno esto odravaju referendumi,
ali gdje su interesi kapitala i dalje vrsto zatieni kroz njihovo vlasnitvo nad medijima, resursima za pravljenje javnih kampanja itd.
Iz toga onda proizlaze i neoekivani rezultati, gdje birai neprogresivno glasaju i npr. u Kaliforniji 2012. glasaju protiv oznaavanja
Ogledi
149
GMO proizvod (takav je rezultat svojom kampanjom na koju je

potroio 45 milijuna dolara omoguio Monsanto), dok u vicarskoj 2013. glasaju, protivno svojim interesima, protiv ograniavanja najviih pla (emu je takoer pridonijela estoka kampanja
1% protiv ogranienja).
to se tie dirdema kao cilja, tu je mogue vie mogunosti
vie i manje radikalnih. Npr. moe se zamisliti da e-glasanje (internetski referendumi ili sl.) u konanici u potpunosti zamijeni
parlamentarno glasanje (naravno, uz pomo profesionalnih javnih
dunosnika/strunjaka koji bi transparentno obavljali tehniki i
koordinacijski posao u pripremi rasprav, prijedlog i glasanj), a
mogu se zamisliti i ogranienije verzije. Poanta je u tome da bi se
sve bitne odluke (tj. ono to sami glasai smatraju bitnim) donosile izravno, a da bi uloga politiar bila svedena na profesionalne
birokrate/strunjake koji bi generalne odluke naroda sprovodili u
praksu i bili bi u svakom trenutku smjenjivi. Tako bi se npr. kroz
javnu raspravu i glasanje mogla donijeti odluka da treba teiti
punoj zaposlenosti, a tu bi odluku u djelo onda trebali sprovesti
strunjaci (ekonomisti). Ono to je pak posve sigurno jest da je
pretpostavka za pravu uspostavu direktne demokracije (koja se u
svojim razliitim, vie ili manje uspjenim, varijantama u povijesti
zvala i samoupravljanjem, sovjetskim sustavom itd.) radikalna promjena u politiko-ekonomskom sistemu dokidanje kapitalizma,
drutveno vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju, ekonomska
demokracija, doista slobodni mediji kao jedan od preduvjet za
pravu javnu raspravu, dovoljno slobodnog vremena za sudjelovanje u odluivanju, materijalna jednakost itd. Rijeima Rose
Luxemburg: nema demokracije bez socijalizma, ni socijalizma
bez demokracije. Potreba vezivanja borbe za dirdem s borbom
protiv kapitalizma, pogotovo u javnosti, postaje tim akutnija uzme
li se u obzir da i neke buroaske stranke sve vie pokuavaju popularnu ideju dirdema, naravno u destiliranom obliku, aproprirati
za svoje potrebe (u Hrvatskoj su se na to pokuavali pozivati npr.
laburisti).
150
M at e K a p o v i

i perspektive
Pitanje (ne)kompetentnosti
U 21. stoljeu bi bilo besmisleno inzistirati na strogom plenumskodelegatskom modelu kakav je postojao u Rusiji 1917. ili Kataloniji
1936. Naalost, dio se ljevice i dalje, bar implicitno, dri toga, to
je samo jedna od manifestacij drugih boljaka ljevice sektatva i
inzistiranja na besmislenim povijesnim, danas preteno nebitnim,
podjelama. S obzirom da ve postoji e-bankarstvo, da preko interneta kupujemo knjige, avionske karte, rezerviramo hotelske sobe
itd., moe se oekivati da nee biti nikakvih tehnikih prepreka za
uvoenje nekog od vidova e-glasanja kao dijela dirdem sustava. To,
naravno, ne znai da treba odustati od naina odluivanja putem
plenum i rasprave uivo gdje god je to mogue. Osim toga, ve
bi u dananjem sustavu, bez uvoenja e-glasanja i sistemskih promjena u sferi ekonomije potrebnih za pravi dirdem, bilo prilino
lako uspostaviti reformistiki dirdem korektiv trenutnom predstavnikom sustavu npr. referendumskim pitanjima uz redovne
lokalne, parlamentarne, predsjednike izbore. Tu nije problem
tehnika neostvarivost, nego nepostojanje politike volje, tj. realni
klasni interesi u pozadini, a koji bi donekle mogli biti ugroeni ak
i obinim referendumima u inae nepromijenjenom sustavu jer bi
se tako puno tee donosile neke nepopularne mjere.
esto se dirdemu zamjera nekompetentnost naroda. Iako bi se
moglo svata rei o kompetentnosti politiar u predstavnikoj
demokraciji, neosporno je da bi sastavan dio dirdema morala biti
i edukacija i, to je ve spomenuto, dovoljno slobodnog vremena
(dakle smanjeno radno vrijeme) koje bi radnitvu i openito veini stanovnitva omoguilo aktivno sudjelovanje u politikom
ivotu. Osim toga, argument o nekompetentnosti, koji esto povlae i progresivne snage, i previe podsjea na vrlo sline takve
argumente u 19. st. koji su se upotrebljavali protiv ideje opeg prava glasa pa se pozivalo na to da siromani ne mogu glasati jer su
neobrazovani, neuki i sl. Posve su pak neosnovane kritike da bi
Ogledi
151
dirdem praktiki izravno znaio izglasavanje faistikih odluka i

sl. Kao to je teoretski sasvim mogue da unutar trenutnog sustava doe do pogrenih odluka ili do dolaska faist na vlast, to bi
bilo mogue i unutar dirdema, nita vie i nita manje. Dirdem
je samo sredstvo, ne i cilj kao takav, i naravno da podrazumijeva
daljnju potrebu politike borbe za progresivne ideje. No, naravno,
ono to se esto neopravdano zaboravlja je da ni u dirdem sustavu
neke stvari jednostavno ne bi mogle biti stavljene na glasanje na
referendum (npr. hoemo li strpati sve pripadnike neke manjine u
konclogore), isto kao to ne mogu ni sada biti stavljene na glasanje
u parlamentu ili vladi. Civilizacijski dosezi i razina ljudskih prava
koji sada postoje bili bi, razumije se, zadrani (dapae, proireni) i
u takvom sustavu. Osnovna pretpostavka za dirdem je jednakost/
ravnopravnost svih lanova zajednice materijalna, rodna, etnika, vjerska itd. Potencijalno diskriminirajui zakoni ne bi mogli
uope biti stavljeni na glasanje jer bi dio zajednice stavili u podreen poloaj, to je nedopustivo. Osim toga, treba rei da ni u radikalnom dirdemu ne bi sve moglo biti preputeno jednostavnom
demokratskom odluivanju svih u nekim stvarima bi i dalje morali glavnu rije morali imati strunjaci, to je i logino, a dirdem
kao nain upravljanja nije ni primjeren ba za sve sluajeve (obino
se navodi karikaturalni primjer da ne bi bilo ba pametno prepustiti nuklearku anarhistikoj komuni). Od sluaja do sluaja bi valjalo procjenjivati gdje je kakav sustav upravljanja najprikladniji.
Osim toga, direktna demokracija, kako je ve napominjano, ne
znai da ba svi stalno o svemu moraju odluivati, nego to da, ako
se ukae potreba i elja, svi (npr. stanovnici neke opine, radnici
nekog poduzea ili stanovnici ne zemlje) mogu izravno odluivati
(ponajprije o vanim stvarima), dok ljudi koji zauzimaju odreene
politike funkcije moraju biti podloni rotaciji, smjeni i preglasavanju (bez ekanja etiri godine na sljedee izbore).
152
M at e K a p o v i

i perspektive
Postkapitalistiko drutvo?
Meu raznim neosnovanim prigovorima dirdemu javlja se i liberalna floskula o odgovornosti za odluke. Toboe, u dirdem sistemu nitko ne bi bio odgovoran za odluke jer bi ih donosila
veina, dok danas znamo tko je odgovaran za neku odluku (odreeni politiar, vlada ili stranka). Kao prvo, nije ba jasno od ega se
sastoji tono ta politika odgovornost. Kad je to u predstavnikom sustavu neki premijer ili stranka odgovarala (osim silaskom
s vlasti) zato to su provodili lou ekonomsku politiku? Tko je od
politiko-ekonomske elite zavrio na sudu ili u zatvoru zbog ekonomske krize 20072008? Naravno da se i u dirdem sustavu mogu
donijeti loe i pogrene odluke. Meutim, u takvom sustavu bismo
za takve odluke bili sami krivi i mogli bismo ih, uvidjevi da su bile
loe, bez zadrke promijeniti. Nita ozbiljniji nije ni prigovor da su
mogunosti za dirdem ograniene jer se tu mogu donositi samo
binarne odluke da/ne. No nema nikakva razloga da bilo na e-referendumima, bilo na odluivanjima uivo npr. ne bude vie opcij
ako je potrebno (a, b, c...) i razliitih kompleksnih uvjetovanja.
Naravno, u sluaju radikalne verzije direktne demokracije, to bi
moralo podrazumijevati opsenu i sloenu javnu raspravu i pripreme i prije samog glasanja, kao i javne slubenike koji bi sluili kao
pripomo u tome, no do konkretnih rjeenja bi se ionako moralo
dolaziti kroz praksu i pokuaje i pogreke. Dakako, uspostavljanje
ak i radikalnog direktnodemokratskog drutva, kako rekosmo, ne
bi znailo i kraj politikog djelovanja i dalje bi se trebalo boriti
za pobjedu politiki progresivnih ideja i protiv vraanja na staro,
to je uvijek realna opasnost, kao to nas ui konani neuspjeh
realsocijalistikog eksperimenta u 20. stoljeu, s tim da bi se te
borbe ipak trebale odvijati u bitno drugaijim uvjetima (npr. uz
zakonsku zabranu utjecaja novca na javne kampanje i propagandu
i sl.). Iako se ne moe unaprijed dati gotov nacrt kako bi nekakvo
postkapitalistiko drutvo trebalo izgledati niti bi to, u krajnjoj
mjeri, bilo dobro, o tome treba razmiljati i raspravljati. Ako nita
Ogledi
153
drugo, a ono zato to bez svijesti o tome da bi sistem mogao funkcionirati i potpuno drugaije ne moemo u potpunosti razumjeti
i kritizirati sadanju situaciju. A realna analiza i kritika sadanjega
stanja je preduvjet za bilo kakvo smisleno djelovanje da bi se ono
promijenilo.
No tee pitanje od toga kako bi potencijalno postkapitalistiko
drutvo moglo izgledati je pitanje kako do njega doi. Materijalni
interesi koji ovise o trenutnom ustroju ne ostavljaju ni trunka sumnje da ni do kakve promjene nee doi bez silnog otpora. Iako sve
vie teoretiar pa i politiar zloguko spominje mogunost novih
ratova, ako se neto bitno ne promijeni (a svjetlo na kraju tunela
se, to se tie krize, ne nazire), mogunost je oruane borbe u Hrvatskoj i u zapadnom svijetu, za razliku od situacije primjerice u
Indiji, Nepalu ili Siriji (gdje se one vode), dakako, potpuno iluzorna. Isto tako iluzornima izgledaju i mogunosti velikih prevrata
putem generalnih trajkova. Usprkos velikom pokretanju naroda
irom svijeta u revolucionarnoj 2011, Mike Davis95 dobro upozorava: Zastraujue je dug put koji treba prijei samo da bi se dolo
do poetnih pozicija ranijih pokuaja izgradnje novog svijeta.
Pouke June Amerike
Unato svim prosvjedima koji su zapoeli 2011, svjetionik svjetske

ljevice, po miljenju mnogih, i dalje ostaje Juna Amerika. Uspjeh
junoamerikih progresivnih snaga je jo daleko od izvjesnog,
postoje i ozbiljne kritike tamonjih procesa96, a takoer treba biti
svjestan ograniene mogunosti kopiranja junoamerikih iskustava u drugim dijelovima svijeta. Ipak, nije sporno da se od June
95
Spring confronts winter (editorial), New Left Review 72/2011:

515.
96
Za recentni kritiki osvrt na Boliviju, vidi npr. Jeffery R. Webber,
From Rebellion to Reform in Bolivia: Class Struggle, Indigenous Liberation, and the Politics of Evo Morales (Haymarket Books, Chicago,
2011).
154
M at e K a p o v i

i perspektive
Amerike (kao i ranijih povijesnih iskustava) moe uiti iako tamo

nijedan od proces jo nije ozbiljno pokuao nadii trenutni ekonomski sistem (nego su ga samo djelomino mijenjali i modificirali uz znatnu progresivnu socijalnu politiku i demokratizaciju).
Odande moemo izvui nekoliko osnovnih pouka. Kao prvo, da
bi se drutvo pokualo mijenjati, ne moe se unaprijed odustati od
ideje o pokuaju preuzimanja vlasti od strane progresivnih snaga.
Prepustiti mo dravnog aparata neprijatelju ve u startu potpuno
je bezumno. Samo prosvjedovanje i elja za drukijim sustavom
nee do toga automatski i dovesti. Jasno, shvatiti to znai biti spreman zagaziti u blato do grla, no put do promjen je sve samo ne
ravan i ugodan. Igranje revolucije i uvanje ista obraza vodi
iskljuivo u poziciju marginalnosti i uivanja u vlastitoj ideolokoj istoi. Druga je pouka paradoksalna u osporavanju, meu
ostalim, samog sustava liberalne demokracije katkad moe biti
taktiki korisno pokuati se boriti kroz njega. I Hugo Chvez i Evo
Morales i Rafael Correa i drugi manje radikalni junoameriki ljeviarski voe i pokreti su na vlast doli preko izbor (za razliku
od npr. FARC-a). Trea je pouka da pri tom treba biti oprezan
jer kohorte statusa quo nee prezati ni od jednog sredstva da se
suprotstave doista radikalnoj (pa ak i onoj ne toliko radikalnoj)
politici dovoljno se sjetiti pokuaj dravnih udara u Venecueli
2002, (te kasnije u vie navrat) u Boliviji 2008. i u Ekvadoru 2010.
ili uspjenih dravnih udara na Jean-Bertranda Aristidea 2004. na
Haitiju i 2009. na Manuela Zelayu u Hondurasu. Naravno, sudjelovanje na izborima kao dio revolucionarne taktike ne znai nuno i priznavanje liberalne predstavnike demokracije kao prave
demokracije, nita manje nego to injenica da smo svi prisiljeni
ivjeti u kapitalizmu ne znai i na blagoslov kapitalizmu. Nema
sumnje da je i izborna taktika neizvjesna i vrlo teka, no ona je u
zemljama poput Hrvatske, s obzirom na to da su periferne zemlje
poput nas strukturno u svjetskom kapitalistikom sistemu osuene na nerazvijenost i siromatvo, puno izglednija nego na Zapadu.
Tu nimalo nebitna nije ni injenica da je pristanak na mogunost
Ogledi
155
sudjelovanja na izborima, ini se, nunost eli li se prionuti na formiranje masovne disciplinirane antikapitalistike direktnodemokratske politike organizacije jer se to, u dananjim okolnostima,
ipak i dalje u irokim slojevima percipira kao jedan od znakova
politike ozbiljnosti (za razliku od aktivnost koje se svode samo
na sitne prosvjedne akcije, lijepljenje letaka i grafite, to je vie-manje opseg djelovanja marginalnih ljeviarskih organizacija u Hrvatskoj).
Uiti od neprijatelja
Jedno od dodatnih sredstava politike borbe za postkapitalistiko drutvo moe biti i kratkorona borba za reformistiko uvoenje sve vie dirdem elemenata u trenutni sustav npr. borbom
za smanjenje potrebnog broja potpis za raspisivanje referenduma.
To je pak pitanje povezano i s pitanjem to bi se dogodilo kad bi
odreene politiki progresivne snage preuzele vlast u dravi. to
bi to tono znailo za dirdem ako bi on bio na programu politikih zadaa takvih snaga? Posve je jasno da se direktna demokracija ne moe uvesti preko noi, kao to se preko noi ne moe ni
sruiti kapitalizam i staviti pod drutveni nadzor sva sredstva za
proizvodnju. Naravno, najbolje bi bilo kada bi se dirdem mogao
izgraditi u potpunosti spontano i odozdo, no trenutno nismo
u uvjetima kakvi su bili u Kataloniji 1936. niti se to moe u bliskoj budunosti oekivati. Ljudi se sasvim sigurno nee sami od
sebe spontano osvijestiti. Iskustva se mogu crpiti primjerice iz
Venecuele, gdje se plenumski nain odluivanja postupno uvodi
na lokalnoj razini, a radnika kontrola se eksperimentalno iri u
pojedinim tvornicama97. Dirdem se treba iriti polako, uz eksperi97
Za bolivarsku revoluciju odozdo i njezino izvorite (suprotno od

mnogih knjiga koje se koncentriraju primarno na Chveza) usp. knjigu Georgea Ciccariello-Mahera, We Created Chvez: A Peoples History of the Venezuelan Revolution (Duke University Press, Durham
London, 2013).
156
M at e K a p o v i

i perspektive
mentiranje s razliitim sustavima i postupno uvoenje na razliite

razine od referendumskog glasanja o kljunim odlukama u zemlji s kojim se moe krenuti, bar u nekim prilikama, i na samom
poetku do uvoenja naina odluivanja putem plenum i radnih
grupa u odreenim lokalnim zajednicama pa do samoupravnih
eksperimenata u javnim poduzeima98 (jasno, uz spomenute nuno potrebne promjene u ekonomskoj sferi). Trenutni politikoekonomski sustav je ne samo u velikoj ekonomskoj krizi, nego i u
krizi vlastitog legitimiteta. Sve vie ljudi je otvoreno za propitivanje alternativnih mogunosti i sve vie ljudi shvaa da je situacija
takva da e do mogunosti boljega ivota za veinu doi samo ako
se dogodi radikalan zaokret. Materijalni uvjeti za razvoj nove ljevice su tu. To, jasno, ne znai da e se to dogoditi samo od sebe niti
da e spontani izljevi narodnog bijesa, iako ih treba podupirati,
biti dovoljni za promjenu. Na ljevici je da se organizira i da, meu
ostalim, ui od neprijatelja npr. sluajui vrlo koristan savjet Miltona Friedmana: Samo kriza stvarna ili percipirana dovodi do
prave promjene. Kada doe do krize, ono to e se poduzeti ovisi
o idejama koje su na raspolaganju. To je, vjerujem, naa osnovna
zadaa: razvijati prijedloge alternativne politike i odravati ih na
ivotu da budu spremne kada politiki nemogue postane politiki neizbjeno.
98
Tu treba naglasiti da progresivna vlast nipoto ne bi smjela poto-poto fetiistiki inzistirati na uvoenju direktnodemokratskog naina
odluivanja svugdje i odmah to bi u konanici moglo biti i tetno
za progresivni transformativni projekt jer se direktnodemokratskim
metodama itekako mogu posluiti i okoristiti i reakcionarne snage
(usporedi primjere referenduma protiv gay brakova 2013. i skupljanja
glasova za referendum o irilici 2014. u Hrvatskoj). Uvoenje dirdema, iako je ono konaan cilj, u prijelaznoj fazi mora biti koriteno u
svrhu produbljivanja progresivnih procesa, a istodobno moraju biti
poduzimane aktivne mjere kako bi se snagama statusa quo onemoguilo da progresivne procese zaustave.
Ogledi
157
Sposobnost kao ideologija99
Hrvatski je tranzicijski eksperiment, odnosno projekt restauracije

kapitalizma, nakon svojih dvadeset i pet godina zavrio u kaljui
posvemanjeg neuspjeha, bez pretjeranih ansi za poboljanje u
budunosti, ako ne bude radikalnih promjena, osim u tlapnjama
naivnih i neukih. Objanjenja koja se za takvu ekonomsku propast
nude, i s ulice i iz medij, ali i iz akademskih krugova, esto se
svode na neku od varijacij na temu nesposobne vlasti, ne uvijek
loih ideja, ali njihove loe provedbe i tome slino. Svi smo nebrojeno puta uli da su jedino rjeenje novi, mladi i sposobni ljudi
na vlasti. Osnovna pretpostavka koja se krije iza toga je da bi sve
bilo bolje samo da je na vlasti (bio) netko sposobniji. Iza te pretpostavke pak stoji jo jedna, koja se obino podrazumijeva i ne izrie
otvoreno da vlast vie-manje bar pokuava raditi u opem interesu i da sama politika koju vodi nije nuno loa, ali da, eto, vlast nije
uvijek sposobna i uglavnom ne zna dobre ideje provesti u djelo. Iz
takve se pozicije i uz takve predpolitike analize, jasno, ne moe
nita zakljuiti o stvarnim procesima zadnjih dvadeset godina.
Treba se zapitati to bi se to doista dogodilo da su politike elite u zadnjih dvadeset godina bile sposobnije nego to su bile? Da je
sama politika bila vie-manje ista (a bitno drugaija nije ni mogla
biti, s obzirom na globalnu prevlast neoliberalnog washingtonskog konsenzusa i na opi projekt restauracije kapitalizma na bivem realsocijalistikom Istoku), a da su na vlasti bili najsposobniji
99
Izvorno objavljeno 31. sijenja 2013. u asopisu Zarez (3501: 8).

Ogledi
159
od najsposobnijih, bi li stvarno zemljom tekao med i mlijeko? Bi

li politika privatizacije, liberalizacije i deregulacije doista urodila
ekonomskim udom samo da smo na vrhu imali malo sposobnije upravljae? Na ovaj misaoni eksperiment nije teko odgovoriti.
Zamislimo samo da je ta pretpostavljena vlast vrhunskih tehnomenaderskih sposobnosti ila vie-manje u istom smjeru kao i vlasti
koje smo doista imali i kao veina drugih politikih elita na svijetu,
samo da je u tome to je radila bila puno uspjenija. to bi se tu
dogodilo? Danas bismo zacijelo imali jo vie fleksibilan zakon
o radu (to znai da bi radnici imali jo manje prav i da bi lake dobivali otkaze); minimalna plaa i naknada za nezaposlene ili
ne bi postojale ili bi bile jo manje; komercijalizacija obrazovanja
bi zacijelo puno dalje dogurala (jer se sposobna vlast ne bi dala
omesti triavim prosvjedima studenata i akademske zajednice) i
sad bi prosjena kolarina bila bar 12 tisua kuna, plaali bi je svi, a
studentski krediti bili bi normala; privatizacija zdravstva bi takoer ve bila u puno poodmaklijoj fazi; i Hrvatska potanska banka
i HEP i Petrokemija bi ve odavno bili privatizirani, zajedno sa
svim ostalim javnim poduzeima...
U svakom sluaju, od vee sposobnosti onih na vlasti veina ne
bi imala nikakve koristi upravo obrnuto, mjere protiv interes
veine bi bile samo jo uspjenije i dalekosenije.
Naa je tranzicija, koliko god ona u detaljima moda bila
traljavo izvedena iz pozicije politiko-ekonomske elite, dovela
upravo do onoga do ega je i trebala dovesti. Stari sustav trinog
realsocijalizma je zamijenjen liberalnim kapitalizmom, nekadanja drutvena imovina je pretvorena u dravnu i zatim u najveoj
mjeri razdijeljena novostvorenoj hrvatskoj kapitalistikoj klasi, a
cjelokupna je privreda podreena privatnim interesima tih novih
1% drutva dakako, brino usklaenima s imperijalistikim ekonomskim interesima razvijenoga kapitalistikoga Zapada. Moglo
se do toga svega doi i na druge naine npr. tako da se privatizacija provede strogo po zakonima (koje ionako donosi politika elita
koja je pupanom vrpcom vezana uz neokapitalistiku elitu), a bez
160
M at e K a p o v i
Sposobnost kao ideologija
toliko nepravilnost ili uz rairenije radniko dioniarstvo u prijelaznim fazama (pri emu bi obini ljudi i sami neto malo zaradili)
i sl. dakle, moglo se to iz perspektive pobjednik tranzicije i
efikasnije i uspjenije odraditi, ako nita drugo radi veeg legitimiteta koji bi sustav danas moda imao, no na kraju bi rezultat bio
sutinski vie-manje isti.
Kljuno, dakle, pitanje nije u tome tko politiku vodi, je li u
tome maksimalno efikasan i koliko je sposoban da ostvari svoje
zamisli, nego kakva je politika koju vodi. Ako se vodi politika koja
je u interesu 1% drutva, ista takva, ali efikasnija politika nee donijeti ba neto koristi za onih 99%. Kljuni su, drugim rijeima,
politiki ciljevi, a ne puka tehnomenadersko-birokratska sposobnost trenutne politike postave na vlasti. Sposobnost sama po sebi
moe biti pozitivnom karakteristikom kada se govori o pojedincu,
no na opedrutvenoj razini sposobnost kao takva niti je dobra
niti je loa. Ona katkada moe biti dobra ako sposobni pojedinci
rade u interesu veine u drutvu ureenu na taj nain, ali isto tako
moe biti i loa ako sposobni pojedinci na pozicijama moi rade
u interesu sebe ili u interesu manjine na vrhu. Kada se govori o
sposobnosti, uvijek se treba upitati sposoban za koga? Jer kada
se vidi kako se politiko-ekonomska vrhuka pobrinula za sebe
u Hrvatskoj, ali i drugdje, teko je rei da je rije o nesposobnim
ljudima. Oni su u osiguravanju svojih materijalnih interesa uvijek
sposobni i uspjeni. Politiko-ekonomskoj eliti je, pa i najviim
slojevima srednje klase, to se kvalitete ivota tie, u veini aspekata praktiki svejedno gdje su u Hrvatskoj, Africi ili na razvijenom Zapadu.
Stvari je lako dovesti do apsurda. Primjerice, ako je netko sposoban silovatelj je li to dobro ili loe? Hoe li robovlasnitvo biti
dobar sustav ako su robovlasnici u dotinoj dravi vrlo sposobni
menaderi koji dobro upravljaju svojim robovima i rapidno poveavaju svoje bogatstvo? Ili je li bolje da je na dravnom kormilu
eta vrlo efikasnih neoliberala (u stilu Pinocheta i Chicago boys)
koja provodi politiku u iskljuivom interesu kapitalistike klase ili
Ogledi
161
je bolje da je na vlasti npr. (ne budimo prezahtjevni i preradikalni)

kakav socijaldemokrat koji moda i nije nuno toliko sposoban i
ne uspije provesti u stvarnost sve to zamisli, ali bar naelno provodi mjere koje su donekle u interesu veine?
Uostalom, pogledamo li tko doista tu izranja kada se govori o
sposobnosti i tehnikim vladama (koje su utjelovljenje vladavine
sposobnih) sve nam je jasno. Oit su primjer tehnike vlade kao
oktroirani namjesnici EU-a koje smo nedavno, nakon izbijanja
krize, mogli vidjeti u Grkoj i Italiji. Toboe dezideologizirana i
efikasna tehnokracija u dananjim okolnostima realno ni ne moe
biti nita drugo doli isti odraz vladajue ideologije niti moe provoditi ekonomsku politiku koja bi imalo odstupala od zadanog
opeprihvaenog kursa, kao to se takva tehnokratska vlast samo
odozgo i samo u interesu statusa quo i moe nametnuti. Bt je, dakle, u tome kakav je sistem i kakva se politika provodi, a pitanje
tehnike izvedbe politike nije nebitno, ali je sekundarne naravi i ne
pripada uope ovoj prvoj razini analize i rasprave.
Jasno je pak odakle diskurs sposobnosti potjee. To nije samo
posljedica nerazumijevanja ili primjene zdravorazumskih kriterija stvar je u tome da je sposobnost pojedinih upravljaa jedino
o emu se doista i moe razgovarati unutar neoliberalnokapitalistikog konsenzusa doputene pristojne rasprave. Ekonomska
je politika (neoliberalna, a trenutno preciznije gledano politika
mjer tednje) ionako u svim bitnim parametrima zadana i o samom se njezinu meritumu ne moe raspravljati pa osim detalj i
menaderske sposobnosti tu ni nema nita drugo o emu bi se vodila polemika. Izvan okvir takve ekonomske politike nije mogue
razmiljati (njem. Denkverbot) niti joj ima alternative (TINA100
Margaret Thatcher), a nita drugo nije ni realno. Taj je konsenzus danas donekle nagrizen zbog krize, no kapitalistiki realizam
(kako ga zove Mark Fisher101) i dalje je stabilan, unato prosvjedi100
Engl. there is no alternative (nema alternative).

Usp. knjigu Marka Fishera Capitalist Realism: Is There No Alternative
(Zero Books, Ropley, 2009).
101
162
M at e K a p o v i
Sposobnost kao ideologija
ma, Occupy Wall Streetu, progresivnim pomacima u Junoj Americi, Sirizi i povremenim prodorima heterodoksije u mainstream.
Sposobnih i nesposobnih je uvijek bilo i uvijek e biti. No zadravanje kritike i analize na toj razini, uzimajui kao zadane nimalo
proizvoljne politike odabire koji joj prethode i koji su joj u podlozi, nije nita drugo doli znak politike nesuvislosti ili svjesne apologetike statusa quo. Raspravljati o sposobnosti znai izbjegavati
raspravu o pravim problemima. Nuno je da progresivne snage u
drutvu raskrinkavaju ovakve mitove i prebacuju ideoloku borbu
u javnosti s toboe samo tehnikih rasprava o sposobnosti i uinkovitosti na prava pitanja o tome kakva se ekonomska politika i u
ijem interesu provodi.
Ogledi
163
Mediji u liberalnoj demokraciji102
U najboljem od svih svjetova, u kojem ive nosioci i recipijenti

vladajue ideologije, mediji imaju bitnu ulogu. Oni su objektivni
prenositelji informacij, marni tragaoci za istinom, demokratski
korektiv, samoprijegorni zatitnici malih ljudi te revni i neovisni
kritiari sustava. No ima i odstupanj i nesretnih aberacija, pogotovo na nesretnom Balkanu, koji nikako da dosegne mitske demokratske uzuse maginoga Zapada. U hrvatskoj se kaljui problemima sa slobodom medij doskae na razne naine na naelnoj
razini tako to se eka da nas Evropa rijei tih sitnih nedostataka
koje sami ne moemo rijeiti, a na neto prozainijoj razini recimo
studijskim godinama u SAD-u (na koje su ile mlade nade HRTa), navodno kolijevci demokracije i slobodnih medija.
Kako su odstupanja od idealnog naina na koji bi mediji trebali funkcionirati ipak razmjerno oita, i kako je svakom sustavu,
pogotovo nominalno demokratskom, za odravanje privida slobode potrebna kritika, o odreenim se problemima s medijima
mora govoriti. Osim posve prozainih problema, kao to su fiziki
napadi na novinare, tu se problematika uglavnom svodi na dvoje:
kritiku dravnoga aparata koji utjee na medije (to je najee u
vezi s utjecajem dravnih struktura na HRT) i, puno rjee, kritiku
utjecaja ekonomske elite na medije.
102
Tekst je izvorno objavljen u asopisu Zarez (273274/2010: 67) te,

nakon toga, na portalu H-alter 14. sijenja 2010. pod naslovom Mediji kao organ tranzicije.
Ogledi
165
U oba se sluaja to radi kroz duboku ideoloku prizmu. U prvom je sluaju to uglavnom dio uobiajenih neoliberalnih napada
na dravu koja se prikazuje kao korumpirana i izvor svih zala, to
izravno ili neizravno slui kao opravdanje daljnjih privatizacija
svega i svaega, pri emu bi blagotvorni utjecaj kapitala i trita
toboe donio i toliko eljenu slobodu i neovisnost. Utjecaj dravnih struktura na medije nesumnjivo postoji. Kao primjere s kraja
2000-ih moemo navesti sastanak premijera Sanadera i predsjednika Mesia s vodstvom HRT-a sredinom 2008. kako bi mu naloili da malo pozitivnije izvjetava o NATO-u i hrvatskom ulasku u
nj, sastanak premijera Sanadera u jesen 2008. s urednitvima svih
veih medija kako bi im objasnio zato je bitno pisati pozitivno
o novoj neoliberalnoj reformi zdravstva ili ulijetanje ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista u proljee 2009. kako bi novinarima prekrojio lanak o studentskoj blokadi.
No takav se utjecaj vlasti na medije upotrebljava kao opravdanje za ideoloko udaranje po onim segmentima drutva koji jo koliko-toliko potpadaju pod odreenu demokratsku kontrolu. Osim
toga, kritika se takvoga utjecaja politike na medije uglavnom svodi
na sitna politikantska prepucavanja. Nerijetko i sami mediji priznaju da takvih utjecaja ima, ne nalaze u tome nita posebno sporno, a javna reakcija u potpunosti izostaje. Tako je jedan novinar
tjednika Globus u jesen 2009. otvoreno priznao u svom lanku da
je premijer Sanader zahtijevao da vidi i izmijeni lanak dotinog
novinara koji govori o njemu tu nije vidio nita pretjerano udno, osim to mu je to bio dokaz svojevrsne ekscentrinosti i sebeljubivosti bivega predsjednika vlade. Poznato je takoer da se ne
smije pisati negativno o velikim kapitalistima kao to su Todori
ili Kerum to je, recimo, javno na HRT-u u jesen 2009. priznao
kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergovi jer oni nakon toga
povlae svoje reklame iz dotinoga medija. Ne moe se negativno pisati ni o kapitalistima kao to je Pavi, bivi vlasnik medijske
kompanije EPH.
166
M at e K a p o v i
Mediji u liberalnoj demokraciji
Ako se utjecaji ekonomske elite na medije ipak spominju, oni

se uvijek smatraju ekscesom i posljedicom individualnih psiholokih profila pojedinih tajkuna, a ne posljedicom samoga sustava.
Ako je posrijedi utjecaj vlasnika medijske kue na svoje novinare,
kuka se o nedostatku demokratske ili socijalne svijesti pojedinog
vlasnika, dok sustavni problemi same koncepcije privatnog vlasnitva nad medijima ostaju u potpunosti zanemareni. No to nije
nikakva hrvatska posebnost, klasian su primjer slobodnih i neovisnih privatnih medija mediji Ruperta Murdocha koji su 2003.
svi, njih vie od stotinu, podupirali ameriku okupaciju Iraka. U
Hrvatskoj je hegemonija kapitala nad medijima oita ne samo u
vidu privatnoga vlasnitva nad medijima ili u vidu utjecaja vlast,
a preko njih i kapitala, na dravne medije, nego i u sveprisutnosti
kapitala u medijima na sasvim banalnoj razini predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca su nezaobilazni gosti i komentatori u
svim medijima. Indikativno je da je, recimo, tadanji predsjednik
HUP-a, uro Popija (a kasniji HDZ-ov ministar gospodarstva),
u jesen 2009. bio postao i predsjednikom Programskog vijea
HRT-a.
Recimo, ako se u medijima govori o privatizaciji, ak i kritiki,
t kritika nikada ne ide do sistemske razine. Govori se o pojedinanim ekscesima, krenju zakon, nemoralnosti i sl., ali se sm
koncept privatizacije ne dovodi u pitanje. Samo bi kritika privatizacije kao takve i shvaanje injenice da se privatizacija nikako nije
mogla potenije odviti znaila doista sistemsku kritiku. Jednako
tako, u medijima se moe naii iskljuivo na kritike naeg domaeg
divljeg kapitalizma, koji toboe predstavlja nekakvu iznimku,
koji je nije pravi kapitalizam, i koji navodno stoji u opreci prema
civiliziranom kapitalizmu kakav postoji na mitskom Zapadu.
No na kapitalizam nije nita posebno drugaiji od kapitalizama
u drugim zemljama. On se razlikuje po nekim osobinama od kapitalizama u drugim zemljama (postoje razliiti tipovi kapitalizama,
a sustav u svakoj dravi ima odreene posebnosti), ali to ne znai
da je to ita manje pravi kapitalizam. Doi na razinu sistemske
Ogledi
167
kritike tu nije pretjerano teko, znailo bi to tek jednostavno prihvaanje injenice da tu nije rije o manama nekakve nae verzije
divljega kapitalizma, nego da su tu posrijedi nedostaci i karakteristike kapitalistikoga sustava openito. No takvo to bi izilo
iz medijskih granica doputenoga te se stoga takve kritike ni ne
javljaju (osim vrlo iznimno, a ni tada rjee od strane samih novinara bar ne u mainstreamu).
Unutarsistemske se kritike najee svode na korupciju, koja je
toboe obiljeje naega balkanskog blata za razliku od ureenog
Zapada kao da ondje nema korupcije i sukob interes (dovoljno je promotriti afere koje se dogaaju na Zapadu, injenicu da
bivi premijeri Blair i Schrder sada i doslovno rade za velike multinacionalne kompanije ije su interese prije titili kao politiari ili
to da se u SAD-u redovno dogaaju prijelazi ljud s najviih pozicija u velikim kompanijama u strukture vlasti i obrnuto103). Da navedemo jo jedan konkretan primjer, to to neki kapitalist sustavno
kri radnika prava, ne doputa sindikalno udruivanje radnik,
ne plaa prekovremeno, dri plae na minimalcu ili na ugovoru na
odreeno, nikada se ne kritizira na sistemski nain, tako da se npr.
zapita koja je uope logika u tome da se uskom sloju ljud dopustilo da se obogate tijekom faze prvobitne akumulacije kapitala u
1990-ima na raun itavog drutva, to onda samim time prisiljava
veinu da prodaje svoj rad za nadnicu, pri emu esto nemaju ak
ni osnovna radna prava (koja su katkada ak i osigurana zakonom).
Takva se sistemska pitanja uvijek u medijima, njihovom sistemskom logikom djelovanja, svode na pitanje individualnih psiholokih profila pojedinih tajkuna, na retorike lamentacije o tome
da bi drava trebala neto poduzeti da bi se bar osnovna, nominalno zakonski zajamena, prava zatitila, ili, u najboljem sluaju, na
slijeganje ramenima uz argument da vie nismo u socijalizmu.
U medijima se tako apsolutno sve moe kooptirati u odreene sistemske narative. Tako je politolog Ivan Grdei u proljee 2008.
u TV-prijenosu pohvalio prosvjede protiv Georgea Busha zato to
103
Fenomen koji se zove revolving doors.
168
M at e K a p o v i
su takvi prosvjedi uobiajeni na Zapadu pa nas i to njemu pribliava, svodei tako prosvjede na spektakl i zanemarujui politiku
poruku prosvjed. Slian je i primjer zavretka lanka u Novom
listu u jesen 2009. o jednoj hrvatskoj ekstremnolijevoj organizaciji
koji zavrava konstatacijom da su takve organizacije uobiajene u
Evropi pa nas, eto, i to pribliava Evropskoj uniji.
U medijima se tek gdjegdje moe naii i na pravu sistemsku
kritiku, obino od strane pojedinih domaih ili stranih intelektualaca, ali takvi se ekscesi, koji su tu samo da bi stvorili privid demokratinosti te zato to su zapravo posve bezopasni, vrlo lako utope
u opem medijskom diskursu koji neprestano dokazuje upravo
suprotno. Osim toga, ne treba posebno ni napominjati da je prava
sistemska kritika nemogua u vrlo ogranienu prostoru koji se u
medijima moe dobiti, odnosno takva se kritika nuno u veini sluajeva mora svesti na jednostavno iznoenje iskaz koji nisu
u skladu s ustaljenim miljenjem, ali koje se zapravo ne stigne na
pravi nain argumentirati. Kako kae Noam Chomsky, nemogue
je dati argumentiranu antisistemsku kritiku u nekoliko minut izmeu reklam. Sistemska kritika se tolerira u manjim dozama, sve
dok predstavlja eksces i dok na neki nain sudjeluje u legitimaciji
sustava, dajui mu privid demokratinosti da doe do stani-pani,
jasno je da bi se i najmanja mogunost takve ozbiljne kritike uklonila (to ne znai da treba unaprijed odustati od pokuaj sistemske kritike u medijima).
Jasno je zadravanje medij na unutarsistemskim nazovikritikim pozicijama znai i preutnu legitimizaciju sistemskih problema i preutno opravdavanje statusa quo104. No to upravo i jest
104
Medijski su se radnici jednostavno prisiljeni tome pokoriti (svjesno

ili nesvjesno). S obzirom na imperative korporativne organizacije i
djelovanje razliitih filtera, pokoravanje potrebama i interesima privilegiranih slojeva je kljuno za uspjeh. U medijima, kao i u drugim
vanim institucijama, oni koji ne iskazuju vrijednosti i perspektivu
koja se oekuje bit e promatrani kao neodgovorni, ideologizirani
ili na druge naine neodgovarajuima, s tendencijom da ih se ostavi
po strani. Tu moe biti manji broj iznimaka, ali obrazac je proimaju
Ogledi
169
uloga medij. Same su kritike u medijima, bile one klasine (unutarsistemske) ili iznimne (antisistemske), za sustav u naelu posve
bezopasne. Zbog svojevrsne se blaziranosti sustava moe preko
medij uputiti i najvea kritika, no to ne znai da e se zbog toga
ita dogoditi. Tek tu i tamo padne pokoja rtva (poput Sanadera),
uglavnom kao posljedica pozadinskih politikih igara, koja onda
slui kao opravdanje zadravanju statusa quo.
Govorei o mogunostima kritike, tu je funkcioniranje medij
dosta sloeno. Sloboda kritike ovisi o dosta okolnost. Ovisi o pojedinim novinarima (etabliraniji novinari su puno slobodniji od
neetabliranih, a kolumnisti su slobodniji od obinih novinara),
urednicima, segmentu programa (primjerice, Vijesti su na HRT-u
obino slobodnije, tj. manje kontrolirane, od sredinjega Dnevnika, to se vidi kod izvjetavanja o raznim prosvjedima i sl.) itd. U
privatnim medijima kolumnisti, pa i drugi novinari, mogu imati
razmjerno dosta slobode, sve dok ne djeluju izravno protiv privatnih interesa svojih vlasnika. Tako npr. onda nije nemogue da se
u mediju koji je u vlasnitvu jednog tajkuna pie protiv drugih tajkuna naravno, zato to se pie o tajkunima kao pojedincima, a ne
o konceptu privatnoga vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju
openito.
i neizbjean. Oni koji se prilagode, ak i potpuno iskreno, imat e priliku slobodno se izraavati uz minimalno kontrole odozgo i takvi e
onda moi tvrditi, potpuno tono, da ne primjeuju nikakvih pritisaka da se neemu priklone. Mediji su stvarno slobodni za one koji
prihvate principe potrebne za ispunjavanje njihove drutvene uloge.
() Iz osobnog nam je iskustva poznato da mnogi novinari jesu svjesni naina na koji sistem funkcionira i da koriste povremene mogunosti da podastru informacije i analize koje u odreenoj mjeri odudaraju od elitnog konsenzusa, paljivo ih oblikujui da bi ih prilagodili
potrebnim normama na openit nain. No taj stupanj uvida sigurno
nije est. Dapae, norma je vjerovanje da pretee sloboda, to je stvarno istina za one koji su internalizirali vrijednosti i perspektivu koja se
od njih zahtijeva. () (str. 304 moj prijevod u knjizi Edwarda S.
Hermana i Noama Chomskog Manufacturing Consent: The Political
Economy of the Mass Media, Pantheon Books, New York, 1988).
170
M at e K a p o v i
Mediji takoer stvaraju privid kritike dajui tako sustavu legitimaciju, a doputajui u minimalnim koliinama i sistemsku
kritiku stvaraju utjehu u otporu koja opet ima smisao uvrivanja statusa quo. Oni djeluju i kao proroci dravnih struktura,
najavljujui nove poteze vlasti (reforme, privatizacije itd.), ime
se ispipava puls javnosti te ju se priprema za budue poteze. Mediji
su i jedan od kanal kroz koji ekonomske elite vre pritisak na vlast
da bi se izvrili nuni bolni potezi koji bi ili njima u korist. Vana je medijska funkcija i proizvodnja stvarnosti, kao, primjerice,
kada se ljude uvjerava da ive bolje nego to misle, da im je sada
bolje nego to je bilo u bivoj dravi i sl. (to se uvijek potkrjepljuje
iskrivljenim statistikama i miljenjima strunjak primjer za
to je velika medijska kampanja Moja Hrvatska Jutarnjega lista
u jesen 2009). To se radi i skriveno, zamjenjujui prave vijesti i
analize utilom te stvaranjem zamjenskih afera da bi se prikrili pravi problemi. Klasini primjeri stvaranja zamjenskih afera su
nacionalistika hukanja, vjene rasprave o partizanima i ustaama
i sl. Takve afere pomau u skrivanju pravih problema kao to su
ekonomska kriza, poveanje nezaposlenosti, neoliberalne reforme
Zakona o radu, zdravstva, visokog obrazovanja i sl. utilo se obino opravdava (ako se uope opravdava) time da ljudi to trae. No
t se potranja u velikoj mjeri i smiljeno proizvodi. Vanu ideoloku ulogu ima prikazivanje ivota bogatih i slavnih u medijima.
Osim to na praktinoj razini moe sluiti u vrlo profane svrhe kao
to je popravljanje imida pojedinih kapitalista, ima i vaniju opu
ulogu stvaranja iluzije da svi mogu uspjeti samo ako se dovoljno potrude i normaliziranja bogatstva i nejednakosti stvaranjem
simpatije za bogate. Medijska je prezentacija jet seta tako jedan od
modernih kapitalistikih opijata za mase.
Posebno se treba osvrnuti na veliku svjetsku ekonomsku krizu 2008/2009. koja je donekle promijenila situaciju u medijima.
S obzirom na oito zakazivanje dosadanje vladajue paradigme
neoliberalnog kapitalizma, tolerancija se na ekscese u srednjostrujakim medijima, i kod nas i u svijetu, nuno morala poveati.
Ogledi
171
Recimo, primjer za to u SAD-u je, donedavno posve nezamislivo, otvoreno antisistemsko kritiziranje kapitalizma kao sustava
Michaela Moorea u mainstream medijima (vezano uz njegov posljednji film iste tematike iz 2010). No to je poseban sluaj jer je tu
rije o specifinim okolnostima etabliranu redatelju koji je dugo
gradio karijeru kritikim dokumentarcima da bi na kraju doao u
poziciju, i zbog svog minulog rada i statusa, ali i zbog objektivnih
okolnosti (krize), eksplicitno napadati sm sustav.
Zanimljivo je da su mediji u Hrvatskoj, kakvi god bili, slobodniji nego oni ameriki ili drugi zapadni (iako to zvui potpuno
kontraintuitivno). To nije zato to su kod nas novinari bolji, mediji otvoreniji ili sl., nego iz jednostavnog razloga to su ameriki
i drugi zapadni mediji imali puno vie vremena za uvjebavanje
prikrivenih naina kontrole medij (u okvirima kapitalistike demokracije), dok je kod nas to jo uvijek novost jer se prije 1990.
kontrola medij vrila na drugi (puno otvoreniji) nain. Jednostavno govorei medijski sistem se kod nas jo nije stigao u potpunosti prilagoditi na novu ekonomsko-politiku realnost i savladati sav fine-tuning za to potreban. Stoga je nekakvih nia kod nas
relativno vie nego u zapadnim medijima. To se moe vidjeti po
tome to se posljednjih godina na javnoj televiziji moglo vidjeti
npr. takve radikalne kritiare sistema kao to su Noam Chomsky,
David Harvey ili Tariq Ali to bi bilo nezamislivo u amerikom
mainstreamu105. No iako tako dolazi do situacij kakve u SAD-u
nisu uobiajene, ili su svakako puno rjee, u konanici se nita bitno time ne mijenja. Jednako kako se pokazalo da je izravan i vidljiv
nadzor nad medijima, kakav je postojao npr. u realsocijalistikim
dravama, zapravo bio nepotreban, pokazuje se da nema prave potrebe ak ni za tolikom autocenzurom i okvirima onoga o emu se
smije govoriti kakvi postoje u amerikim srednjostrujakim medijima (a koji su kod nas ipak neto blai premda svakako postoje).
105
Naravno, jedna od bitnih razlika je i u tome to je hrvatska javna televizija jo uvijek jaka, dok u SAD-u dominiraju privatne medijske
kompanije.
172
M at e K a p o v i
Moe se dopustiti i vie eksces nego to je ondje obiaj i sustav e

svejedno ostati siguran. Stoga ne treba nuno pretpostavljati ni da
e se hrvatski mediji, to se tie autocenzure i preutnog dogovora
o tome to je medijski prihvatljivo, kretati u amerikom smjeru s
obzirom na to da za tim nema prave potrebe.
Ideoloka uloga medij kao potpornja sistema nije samo u
tome to se govori npr. da se uglavnom samo pozitivno govori
o trinom gospodarstvu. Kljuno je ne samo ono to se izravno
govori nego i sm izbor tem (npr. hoe li se izabirati teme koje
govore o rastu BDP-a ili npr. o socijalnosti iskljuenosti u nekoj
zemlji), kroz nain na koji e se odreene teme prezentirati (s im
e se neke teme povezati), kroz naglasak i ton (npr. hoe li se protest nekih radnika prikazati kroz pozitivno ili negativno svjetlo),
kroz filtriranje informacij (neke se vijesti mogu jednostavno ispustiti, neke skratiti, neke staviti tek na neku od zadnjih stranica
i sl.) i kroz zadravanje debate unutar doputenih granica (postoji
apsolutna sloboda dok god se njih pridravamo recimo, moe se
raspravljati o tome kako potaknuti privatno poduzetnitvo na bilo
koji nain, ali ne moe se dovoditi u pitanje privatno poduzetnitvo kao takvo)106. Kroza sve to se indirektno utjee na stvaranje
odreene koncepcije svijeta nije, dakle, samo bitno to se govori,
nego i nain kako se to govori, na koji nain se neka tema predstavlja, kako se komentira, kakva se tome vanost pridaje ili ne, na to
se stavljaju naglasci itd.
Osnovne pretpostavke za postojanje slobodnih medija ne
mogu postojati sve dok su mediji u privatnom vlasnitvu, dok
ovise o svojim vlasnicima kapitalistima i velikim kompanijama
koje imaju svoje materijalne interese, dok ovise o reklamama drugih kompanija i dok im je jedina funkcija stvaranje profita, a ne
prijenos informacij, kritiki odnos prema sustavu i djelovanje u
opem interesu. U okvirima je privatnoga vlasnitva nad veinom
106
Usp. str. 298 u knjizi Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media (1988).
Ogledi
173
medij sloboda mogua samo vrlo ogranieno, u dozama koje daju

samo privid demokratinosti107. Koncept privatnoga vlasnitva
nad medijima je potpuno nespojiv sa slobodom i neutralnou
medij. Mediji su, u trenutnoj situaciji, pas uvar sustava ak i kad
su prividno kritini. Mediji su u ovakvom sustavu samo slukinja
kapitala ili kapitalu podvrgnute drave108. Veliki mediji osnovne
pretpostavke da budu doista slobodni i neovisni mogu imati samo
ako su u javnom (drutvenom) vlasnitvu i kontrolirani iznutra,
od samih novinara, umjesto od strane dravnih struktura, te ako
su neovisni i o kapitalu i o dravnim strukturama109. To, naravno,
ne znai da bi mediji samo ispunjenjem tih osnovnih preduvjeta
stvarno bili idealni, ali bez njihovog ispunjenja to u irim razmjerima (osim u nekim malim niama npr. manjim asopisima ili
internetskim portalima) nikako nije mogue. A bez slobodnih
medija ne moe biti ni demokracije.
107
Kako napominju Herman i Chomsky (1988), mediji u kapitalistikim demokracijama (oni govore o SAD-u, ali su njihovi zakljuci primjenjivi i drugdje) ne funkcioniraju na nain sistema propagande u
totalitarnoj dravi. Oni doputaju tovie, potiu energine rasprave, kritiku i neslaganje, sve dok sve to vjerno ostaje unutar sistema
pretpostavaka i principa koji ine konsenzus elite, tj. sistem koji je
tako moan da ga se uglavnom nesvjesno pounutruje (str. 302 moj
prijevod).
108
U kontrastu prema standardnoj koncepciji medij kao svadljivih,
tvrdoglavih i sveprisutnih u potrazi za istinom te neovisnih o autoritetu (), drutveni smisao medij nije u tome da javnosti omogui
smislenu kontrolu nad politikim procesom podastirui im informacije potrebne za inteligentno koritenje svoje politike odgovornosti.
Upravo suprotno, model propagande sugerira da je drutveni smisao
medij u tome da promie i brani ekonomsku, drutvenu i politiku
agendu privilegiranih slojeva koji dominiraju drutvom i dravom
(Herman i Chomsky, 1988, str. 298 moj prijevod).
109
Konkretno, to bi na primjeru, recimo, javne televizije znailo da ravnatelja (a onda i urednike) ne postavlja politika, nego da sve urednike
i ravnatelja biraju i smjenjuju medijski radnici televizije.
174
M at e K a p o v i
Kazalo
Achcar, Gilbert 148

Afrika 24, 25, 26, 6869, 117, 134
Albert, Michael 85
Ali, Tariq 172
Allende, Salvador 133, 141
Amin, Samir 97, 101
Argentina 6768
Aristide, Jean-Bertrand 155
Australija 24
Austrija 16, 56, 61, 86, 91, 99, 106, 114
B
Badiou, Alain 134, 146

Bandi, Milan 50
bankovni sektor 20, 44, 51, 55, 56, 65, 66, 9697, 103104, 105, 106
Belgija 24, 90, 91, 104, 114
Bendekovi, Jadranko 31
Blair, Tony 168
bogatai 16, 27, 56, 70, 80, 94, 171
Bolivija 85, 142, 154, 155
Movimiento al Socialismo (MAS) 139140
Bond, Patrick 26
Brazil 122, 139, 141
Porto Alegre 20, 124
Burkina Faso 85
Bush, George 168
Ogledi
175
K a z a lo
Chang, Ha-Joon 20, 26, 41, 60, 61

Chvez, Hugo 139, 155, 156
Chomsky, Noam 121, 134, 169, 170, 172, 173, 174
Ciccariello-Maher, George 156
Cockshott, Paul 85
Correa, Rafael 67, 139, 155
Cottrell, Allin 85
ai, Radimir 128, 130

eka 102, 105, 131
ile 87, 133
esi, Ljubo 72
D
Danska 91, 92, 96, 114

Davis, Mike 154
de Gaulle, Charles 92
demokracija vidi kapitalistiki parlamentarizam; progresivne politike
snage
deregulacija 8889
Domazet, Tihomir 24, 55
drava blagostanja 18, 27, 4344, 56, 73, 93, 99, 102
drave, razvijene i nerazvijene 2427, 8586, 102103
dravni dug 63, 6570, 9798, 100101
dravni nameti 4344
dravni poticaji 38, 41, 60, 88, 91
Dumenil, Gerard 88
E
Egipat 137, 148

ekonomska kriza 2008. 1617, 23, 104107, 117118, 153, 171
1970-ih 9294
ekonomsko planiranje 6061, 85, 90
Ekvador 67, 155
Alianza PAIS 139
elita, politika i ekonomska 19, 44, 99, 100, 107, 126, 130, 132, 153, 167, 171
Estonija 101, 102, 104, 122
176
M at e K a p o v i
Kazalo
eurointegracija 87, 89100

eurozona 96107
evropski san 17
F
Finska 42, 61, 99, 106

Fisher, Mark 162
Foot, Michael 95
Francuska 19, 61, 8991, 92, 94, 95, 96, 97, 98, 100, 103104, 106, 114
Friedman, Milton 157
G
Gordillo, Sanchez 81
gospodarski rast 16, 25, 101, 104
Graeber, David 66
Gramsci, Antonio 120, 121
Grka 33, 93, 9798, 100101, 102, 103, 106, 162
Siriza 21, 85, 118, 133, 136, 137
Zlatna zora 40
Grdei, Ivan 168
Greenspan, Alan 23
Grenada 85
H
Haiti 25, 155

Hardy, Jane 103, 104, 105
Harman, Chris 19
Harvey, David 72, 88, 95, 131, 143, 172
HDZ 45, 49, 112, 113, 128, 131, 167
Herman, Edward S. 121, 170, 173, 174
Hermann, Christoph 94, 99
Hickel, Jason 5455
Honduras 155
Horvatini, Tomo 38
I
Indija 122, 154

Irska 17, 92, 98, 102, 104
Island 91, 142
Italija 19, 86, 90, 91, 94, 100, 102, 104, 114, 118, 162
Ogledi
177
K a z a lo
Japan 24, 61, 114

javni sektor 3031, 3335, 40, 49, 99, 105
Jergovi, Miljenko 166
Jei, Robert 129, 132
Jobs, Steve 40
Josipovi, Ivo 129
Jugoslavija 15, 17, 31, 46, 55, 68, 8384
Juncker, Jean-Claude 107
Juna Amerika 84, 85, 103, 118, 139141, 154155
K
Kanada 24, 27, 32, 35, 122

kapital 134
krupni 36, 57, 74, 96, 130
sitni 3940
strani 21, 50, 75
kapitalistiki parlamentarizam 118, 133135, 137, 144, 147
kapitalizam 26, 27, 2930, 61, 71, 85, 113, 133134
antisistemska kritika 4245, 51, 118119, 140141, 167171
divlji 167168
ortaki 39
periferni 4346
zlatno doba 88
Katalonija 151
kejnzijanski kompromis 18, 88, 90, 9394, 95
Kerum, eljko 118, 130, 147, 166
Kina 25, 26, 54, 84, 101, 103, 134
klijentelizam 15, 30, 45, 4951, 74, 128
Kok, Wim 100
kompetentnost 151152
kooperative 31, 32, 37, 41
Koreja, DNR 26
Koreja, Republika 24, 41, 61
korupcija 4245, 49, 5255, 57, 6162, 6768, 140, 148, 166, 168
Krtke, Michael R. 42
Krstievi, Damir 39
Kuba 26, 8486
L
Lapavitsas, Costas 102, 106

Latvija 101, 102, 104, 105
178
M at e K a p o v i
Kazalo
Lebowitz, Michael A. 83
Levy, Dominique 88
liberalizacija 89, 96, 98, 99
Lini, Slavko 45
Litva 101, 102, 104, 105
Luxemburg, Rosa 150
Lj
ljevica vidi progresivne politike snage

M
Maarska 19, 21, 102, 105

Mami, Zdravko 78
Marx, Karl 23
Mati, Fred 39
Mazzucato, Mariana 40
mediji 23, 30, 32, 57, 80, 113, 121, 128130, 134, 148, 165174
Meunarodni monetarni fond (MMF) 50, 54, 55, 73, 87, 105, 106
Meksiko 85, 86, 89
Chiapas 85
Mencinger, Joe 21
Mesi, Stipe 166
Miki, Boris 119
Milios, John 94
Mirowski, Philip 16, 90
Mitterrand, Francois 95
mjere tednje 1718, 23, 65, 105106, 162
mladost, mit o 53, 113114
Moore, Michael 172
Morales, Evo 139, 140, 154, 155
moraliziranje 4243, 4547, 51, 53, 8081, 167
Mudrini, Ivica 56, 130
multinacionalne kompanije 38, 54, 55, 58, 60, 88, 93, 96, 168
Murdoch, Rupert 167
N
neoliberalizam 2627, 7275, 8889, 95, 162163

disciplinski 98
nezaposlenost 15, 25, 55, 84, 92, 99, 101, 104, 105
Nizozemska 24, 56, 90, 91, 96, 103, 104, 106, 114, 122
Norveka 61, 91, 92, 99, 114
Ogledi
179
K a z a lo
Nj
Njemaka 19, 42, 86, 87, 8990, 91, 94, 96, 97, 98, 100104, 106, 114, 141
O
Orbn, Viktor 21
ordoliberalizam 87, 97
outsourcing 35, 73
P
Pavi, Ninoslav 57, 132, 166

Petrii, Darko 55, 59
Pinochet, Augusto 87, 161
plae 30, 42, 100, 102, 105, 150
Plehwe, Dieter 90
poduzetnik 16, 34, 36, 43, 78
poljoprivreda 16, 88, 91, 95
Poljska 33, 102, 105
Pollin, Robert 55
Popija, uro 167
Poroenko, Petro 118
Portugal 91, 93, 101104
poslodavac 36, 38, 42
Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) 30, 45, 130, 167
Primorac, Dragan 166
privatizacija 15, 55, 57, 6365, 89, 95, 131, 167
progresivne politike snage 85, 134135, 137144, 146, 147, 154156, 163
protekcionizam 27, 91, 93, 96
R
Radi, Jure 56
radnika prava 18, 27, 30, 35, 39, 72, 97, 99100, 102, 168
radnik 29, 38
Reagan, Ronald 87
realni sektor 31, 4546, 94, 102
Roava (sirijski Kurdistan) 85
Rumunjska 102, 105
S
SAD 23, 25, 32, 35, 54, 60, 61, 84, 87, 89, 90, 94, 103104, 114, 115, 118, 121,
122, 128, 148, 165, 168, 172
Kalifornija 149150
180
M at e K a p o v i
Kazalo
New York 55
Occupy Wall Street 136, 138
samoupravljanje 29, 112, 150
Sanader, Ivo 16, 57, 68, 74, 129, 132, 166, 170
Schrder, Gerhard 168
Schweickart, David 85
SDP 50, 57, 112, 113, 129, 141
Selbin, Eric 19
sindikati 18, 33, 73, 102
Singapur 25, 61, 134
Slovaka 101, 102
Slovenija 42, 102, 103, 131
Zdruena ljevica 144
socijalistiki mentalitet 33
sposobnosti, mit o 53, 159163
SSSR 19, 60, 90, 151
Suvin, Darko 17
Svjetska banka 50, 54, 75, 87
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) 50, 54, 73, 75
Svjetski socijalni forum 20
egon, Branko 39
panjolska 25, 86, 93, 94, 101, 102, 104
Democracia Real Ya 140
Indignados 136, 145
Marinaleda 81
Mondragn 32
Podemos 136
trok, Goran 130
vedska 27, 91, 99, 114
vicarska 24, 91, 114, 123, 150
Davos 1920
T
Tajvan 61
Tedeschi, Emil 130
tehnokracija 162
Thatcher, Margaret 87, 93, 143, 162
Therborn, Gran 114, 134
Todori, Ivica 32, 36, 59, 64, 166
Ogledi
181
K a z a lo
Tn c Thng 19
tranzicija 15, 17, 24, 80, 130, 160
Tuman, Franjo 39, 64, 130
Tunis 137, 148
Turska 20, 86
U
Ukrajina 17, 118

Urugvaj 139
V
Velika Britanija 24, 56, 87, 91, 92, 93, 9495, 96, 98, 141
London 54, 55
Venecuela 74, 84, 139, 155, 156
Vidoevi, Nadan 119, 130
W
Wallerstein, Immanuel 1920

Webber, Jeffery R. 154
Woodward, Susan L. 84
Z
Zelaya, Manuel 155
182
M at e K a p o v i
Mate Kapovi roen je 1981. u Zagrebu. Radi kao izvanredni

profesor na Odsjeku za lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je dvije lingvistike knjige (jo dvije su u tisku) i
niz znanstvenih lanaka. Od 2008. je aktivan i politiki u razliitim inicijativama, dogaanjima i organizacijama (lan je Radnike
fronte) te redovito nastupa u medijima i govori i pie o raznim
politikim temama. Ovo je njegova prva nelingvistika knjiga.
Ogledi
183
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu

Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 901889.

Mate Kapović 2015, Ogledi o Kapitalizmu I Demokraciji

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Mate Kapović 2015, Ogledi o Kapitalizmu I Demokraciji

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

OGLEDI O KAPITALIZMU

izdava: Naklada Jesenski i Turk

urednica izdanja: Monika Mili

prijelom: Momir Oljaa

grafiki urednik: Boris Kuk

Naklada Jesenski i Turk

Mate Kapovi: Ogledi o kapitalizmu i demokraciji

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Lori i njezinoj generaciji

Hrvatska situacija i perspektive  15

Korupcija o kojoj se ne govori 49

1990. smo dobili demokraciju jeste li sigurni u to?111

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija? 117

od naknadne pameti te tekstove obino ne mijenjaju nego ih

Hrvatska situacija i perspektive2

Izvorno objavljeno kao Cijena EU demontiranje socijalne drave

a sve to uz neodrivu prezaduenost (koja je istodobno i rezultat

Prema procjenama izvjetaja World Ultra Wealth Report 20122013

Hrvatska situacija i perspektive

Darko Suvin (u svojoj knjizi Samo jednom se ljubi: radiografija SFR

i radnikih prava i pozivanja na realnost ivota u okvirima granic

Hrvatska situacija i perspektive

Komunistike partije Italije i Francuske su nakon Drugog svjetskog

hijerarhiziraniji i socijalno nepravedniji od dananjega) ili duha

Budunost Hrvatske (ali i veine, a moda ak i itavog svijeta)

Prema brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje se odrao prvi velik

Hrvatska situacija i perspektive

mjesta, uniteni proizvodni i zaputeni poljoprivredni kapaciteti)

Kapitalizam nisu samo vicarska

Kada se razmahala ekonomska kriza, na kratko vrijeme je, moglo

Izvorno objavljeno 22. sijenja 2014. na portalu Index.

biti, a alternative mu jednostavno nema. Pitanje je moe li se to i

Prema podacima ekonomista Tihomira Domazeta u Veernjem listu

Kapitalizam nisu samo vicarska

U koliko se zemalja dobro ivi?

Na svijetu ima neto vie od 190 drava. 1% najbogatijih u svim

Danas je praktiki cijeli svijet kapitalistiki. Iznimke su vie-manje

Za Afriku usp. npr. Patrick Bond, Neoliberalism in Sub-Saharan

Kapitalizam nisu samo vicarska

Neki e rei da siromanima upravo zato to su siromani treba vie,

Kako li smo to samo preivjeli od 1945. do

Izvorno objavljeno 18. sijenja 2014. na portalu Index.

po javnom sektoru. Sve sile prokapitalistike Hrvatske sjedinile su

Kako li smo to samo preivjeli od 1945. do 1990. bez privatnog sektora?

da bi bez svih tih lijenika i uitelja iz javnog sektora uope bilo

Kapitalisti bez radnik?

I, na kraju, tko je tu zapravo parazit? Ne, to nisu radnici u javnom

Nakaradna ideologija i lana rjeenja22

Jedna je od svetih zadaa trinih fundamentalista unitavanje

Izvorno objavljeno 17. oujka 2014. na portalu Index.

Rezultat takve ideologije je onda i zakljuak da je npr. uiteljica

Nakaradna ideologija i lana rjeenja

jer dobiva plau iz prorauna, ali ne i autsorsana istaica, koja bi

Postavljanjem poduzetnikog duha na pijedestal se opravdava

dobar je u neprofitabilnim stvarima, nema poetnog kapitala,

Poduzetnik moe biti i samostalan (samozaposlen), tj. ne mora imati

Nakaradna ideologija i lana rjeenja

podrke (bar ne u kompleksnijem obliku koji zahtijeva rad veeg

Tu bi bila rije o zadruzi tj. kooperativi.

Vidi prethodno poglavlje.

Nakaradna ideologija i lana rjeenja

Promatramo li stvar iz ideoloke perspektive iste analize

malih privatnih trgovina, sitni poduzetnici i sl.), recimo, jedan od

Hrvatska situacija i perspektive 15

Korupcija o kojoj se ne govori 49

1990. smo dobili demokraciju jeste li sigurni u to?111

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija? 117