OPASNE VEZE ILI UMIJEE ZAVOENJA G. Lanson i M.

Tuffrau u
svojoj poznatoj povijesti francuske
knjievnosti (Manuel Illustre dhistoire de la Littrature frana
ise) dijele kulturno-socijalnu povijest Francuske 18. stoljea
na dva osnovna razdoblja: prvo razdoblje poe- lo je smru
Luja XIV. (1715.) i koje traje do otprilike sredine stoljea, a
drugo razdoblje see do izbijanja Francuske revolucije 1789.
Kao to autori navode, u prvom razdoblju tradicionalni
knjievni oblici i vrste jo imaju veliki ugled, a drutvena i
druga kritika (u djelu Montesquieua i ranog Voltairea) jo je
razm- jerno umjerena. U drugom razdoblju, s pojavom
Diderota, Rousseaua, te kas- nijeg Voltairea, kritika postaje
otrija i nepotednija, a apsolutistika kraljeva vlast zapada u
sve dublju krizu. Vladavina Luja XV. (1723.-1774.) i Luja XVI.
(1774.-1792.) obiljeile su drugo razdoblje, koje je naposljetku
zavrilo revolucijom. Luj XV. vodio je nekoliko ratova, od kojih
je najvei i za Francusku najpogubniji bio vjerojatno tzv.
Sedmogodinji rat (1756. 1763.). U tom sukobu, koji se po
svojim razm- jerima moe smatrati svjetskim ratom,
Francuska je u saveznitvu s Austrijom
i Rusijom ratovala protiv Engleske i Pruske. Pretrpjela je
teke poraze na moru i kopnu te izgubila dobar dio svojih
prekomorskih posjeda u Sjevernoj Americi i Aziji (Indiji).
Trokovi tog rata i rastronost dvora financijski su iscrpili
zemlju pa se za Luja XV. vee cinina izjava: Nakon mene po
top (Apres moi le del- uge) premda, navodno, izreka ne potje
e od njega. Ipak je vano istaknuti da se ivot najveeg
dijela francuskog puanstva, tj. seljatva, u to doba (otprilike
izmeu 1730. i 1770.) poboljao. Taj se bolji- tak pripisuje
unapreenju poljoprivredne proizvodnje, izmeu ostaloga
i uvoenjem eljeznoga umjesto drvenog pluga, novom
krmivu, obradi livada te poveanim prinosima kukuruza, to
je omoguilo mnogo vei uzgoj stoke. Uinci tih novosti bile
su znatne. Prema povjesniaru A. Mandrouu, poboljanje
prehrane zbog poveane proizvodnje itarica - a kruh je bio
bitan element puke prehrane - dovelo je do znaajnog pada
(...) gladi, kuge, smrt- nosti. Dok je smrtnost djece ostala

manje-vie nepromijenjena, poboljanje se bitno odrazilo na

duljinu prosjenog ljudskog vijeka koji je sada
u prosjeku premaio 25 godina. No dvadesetak godina prije
Revolucije, 1789., poela je stagnacija, to je,
u sprezi s financijskim i gospodarskim nedaama, dovelo do
teke i opas- ne krize. Nakon etrdesetak godina boljitka
uslijedio je niz meteorolokih pore- meaja, pa su etve i
berbe znatno zaostale za boljim godinama. Prema
Man- drouu, u petnaest godina vladavine Luja XVI. zaredale
su sve vrste poljoprivrednih nesrea: nedovoljne etve
itarica, loe godine u vinogradarstvu, biljne bolesti i sue,
sve do vrlo loih godina 1788. i 1789. Za- otrili su se
socijalni odnosi i poveale napetosti. Seljaci su sve tee
podnosili namete i poreze plemstva tako da se reakcija
vlastele za Luja XVI. inila
mnogo beutnijom od slinih reakcija u 17. stoljeu. Ima osv
rta na te pojave i u Opas- nim vezama kada Valmont, u elji d
a impresionira gospou Tourvel, toboe velikoduno nudi
novanu pomo seljacima kojima prijeti izbacivanje iz
kue ako ne plate poreze. I Rousseau u svojim Ispovijestima (
1779.) pie o drskosti vlastele u odnosu prema
seljacima: Vidio sam, naime, kako velikai, u svojoj trci za ui
vanjem, mue jadne sel- jake, koji su morali trpjeti tetu to j
e divlja nanosi njihovim poljima, a nisu se usuivali od nje br
aniti drukije nego tako da prave huku, pa su morali provoditi
noi u svom bobu ili graku, lupajui u kotlove, bubnjeve i zv
ona da bi
odagnali veprove. Na svoje sam oi vidio kako gospodin grof
de Charlais surovo i grubo postupa s tim jadnicima, pa sam
negdje pri kraju Emila napao tu
surovost. (J.J. Rousseau, Ispovijesti, preveo Radovan Ivi, Za
greb, 1999., str. 651.) Krize i nepravde rasle su prema
prijelomnom trenutku za vladavine Luja XVI. (1774. - 1792.),
koji je vjerojatno bio suvie prosjean da bi mogao ovla- dati
tekom krizom koja je potresala Francusku. Vie ga je
zanimao lov i rad u njegovoj bravarskoj radionici nego
voenje dravnih poslova. Mijenjao je min- istre, a svojim

novanim i materijalnim upletanjem u ameriki rat

za neo- visnost samo je poveao ve ionako golemi dravni
dug. U elji da potrai r- jeenje, sazvao je 1788. tzv. Narodnu
skuptinu, u kojoj su bila zastupljena tri osnovna stalea u
tadanjoj Francuskoj - plemstvo, sveenstvo i
graanstvo. Trei je stale tada, uz potporu pojedinih
predstavnika nieg plemst- va, proglasio sebe nacionalnom
skuptinom, i nakon toga je izbila Revoluci- ja. Ustanici su na
juri osvojili zloglasnu tamnicu Bastilleu u elji da
oslo- bode zatvorenike i da se domognu oruja. To je bio
poetak dogaaja koji su promijenili tijek europske i svjetske
povijesti. Ipak valja podsjetiti da je to kretanje prema
drutvenoj krizi i konanoj
revoluciji neto ega smo svjesni iz nae dananje
perspektive, dakle to je pogled unatrag iz naega kasnijeg
iskustva, dok se - izuzmemo li samo manjin- u otroumnih
kritiara - suvremenicima u 18. stoljeu Francuska vie
ini- la vrstim sreditem i aritem svjetske kulture. Tako je
1783. Pruska akademi- ja u Berlinu raspisala natjeaj za
studiju koja bi odgovorila na pitanje zato je francuski postao
univerzalni jezik. Nagradu je osvojio francuski
knjievnik i urnalist Antoine de Rivarol svojim radom Discour
s sur luniversalite de la langue franaise, u kojemu je ustvrdi
o da je jedinstveni univerzalni ugled francuskog jezika
rezultat povoljnoga zemljopisnog poloaja
Francuske, drueljubivosti naroda koji u njoj ivi, zbog
politikog prestia te, napose, izvanredne jasnoe francuskog
jezika! Nije udno da su u sklopu takve (prividne) stabilnosti
tradicionalni kn- jievni oblici imali izniman ugled, a na
novosti se gledalo s mnogo sumnje. Tako je roman onoga
vremena imao velik broj itatelja, no ugled i presti ro- mana
kao knjievnog oblika bio je nizak. Godine 1777. opat de la
Porte pri- hvatio se zadatka da sastavi ono to je nazvao Knji
nicom ovjeka dobrog ukusa, gdje uvodi prikaz romana ovim
rijeima: Bilo bi nam drago kada bismo mogli

iskljuiti tu cijelu granu knjievnosti; znamo kako je

beskorisna i kako je
opas- na. ak je i Rousseau u predgovoru svoje Nove Hlos
e napisao: Nikada nije bilo kreposne djevojke koja je itala
romane. A ipak je upravo francuski ro- man (iz pera
Prevosta, Diderota, Rousseaua, Laclosa i drugih) ona grana
fran- cuske knjievnosti koja je preivjela svoje vrijeme i
pripada jo danas podruju svjetske knjievnosti, za razliku od
francuske tragedije i epa onoga vremena, koje danas itaju
jo samo malobrojni specijalisti za to doba. U drugoj polovici
18. stoljea mijenjaju se konvencije prozne kn- jievnosti:
pikarski je roman u opadanju, dok je osjeajnost,
sentimentalnost sve izrazitija, a za tu novu vrstu knjievnosti
idealan je medij bio tzv. episto- larni roman. Jer, to moe biti
prirodnije nego da se u pismu povjeri, ispov- jedi, izjada
svom bliskom prijatelju ili roditelju. Roman u pismima bio
je dobro poznat ve u 17. stoljeu, no ta vrsta dobiva svoj
novi smisao neto kasnije u 18. stoljeu, kada je prolo
vrijeme fantastinih i junakih pria u prozi. Zbog toga
smatramo da je razdoblje najveeg procvata
epistolarnog romana bilo ono izmeu Samuela Richardsona (tj
. njegove Pamele, 1740.) i Choderlosa de Laclosa (Opasne ve
ze, 1782.), ukljuujui Rousseauovu NovuHlosu (1761.) te G
oetheova Werthera (1774.) kao najveim romanima u pismima u razdoblju od 40-ih do 80-ih godina 18.
stoljea. Epistolarni je roman blii dramatizaciji od drugih
proznih vrsta. Naime, autor romana u pismima nalik je na
dramaturga, on skriva svoj glas i pripov- jedaku svemo te
dokida svoje ocjene i komentare. Perspektiva je
krajnje subjektivna, esto iskrivljena, nasuprot stabilnosti
utemeljenoj na nepristra- nom pristupu sveznajueg
pripovjedaa. U svojoj knjizi o Laclosu Henri Blanc takav

roman, zbog viestrukog pristupa (pisma raznih

korespondenata), naziva polifonijskim
romanom. Pisma u epistolarnom romanu uglavnom ne zapoi
nju ab ovo, nego ve usred neke krizne situacije (sjetimo se s
amo poznatih prvih rijei iz Werthera: Wie froh bin ich, dass i
ch weg bin! - Kako mi je drago da sam otiao!). Tobonji redak
tor rasporedio je i napravio izbor meu (toboe) pronaenim
pismima. Pri tome e takav fiktivni redaktor uvijek paziti da
ne nedostaje napetosti
i neizvjesnosti, tj. on e na svoj nain reirati cijelu priu. Tako
Opasne veze poinju pismom naivne Cecilije prijateljici iz
samostana, odakle je upravo dola, da bi uslijedila pisma
glavnih pokretaa zapleta, sofisticirane markize de
Merteuil i vikonta Valmonta. Pisma takoer mogu posluiti
autom da se ne ogranii samo na svijest glavnih likova, nego
mogu obuhvatiti mnogo iri raspon tumaenja i reagiranja na
isti dogaaj. O prednostima koje pruaju
pis- ma govori Danceny (jedan od likova u Opasnim vezama):
Pismo je portret due, ono nije, poput hladne slike,
nepokretno i tako udaljeno od ljubavi, ono se podaje svim
naim pokretima (...) ono se uzbuuje, ono uiva, ono
se odmara... I Choderlos de Laclos zamislio je svoj jedini rom
an, Opasne veze (1782.) kao zbirku pisama meu kojima je
redaktor napravio izbor te ih sada ob- javljuje. A kako je
zavodnitvo i spletkarenje, dakle moralna
pokvarenost, tema romana, autor u napomeni izdavaa
izraava dvojbu jesu li se ti dogaaji uope mogli dogoditi u
njegovo vrijeme, uz sumnju da se sve zbilo na nekim drugim
mjestima i u nekim drugim vremenima. I tobonji redaktor
u svom predgovoru upozorava na problematinost pisama,
jer uvijek postoji mogunost zloupotrebe, on mladei ne

preporuuje itanje ovih pisama te, dapae, dri kako je

vrlo vano skloniti od nje svaku lektiru ovakve vrste. Kako
smo ve naveli, glavni su likovi inteligentni,
sofisticirani pokvareni vikont Valmont i markiza de
Merteuil. Markiza se zbog povrijeene tatine eli osvetiti
grofu Gercourtu te radi toga nagovara svog prijatelja
Valmonta da zavede mladu Ceciliju s kojom bi se Gercourt
trebao (prema elji Cecilijine majke) vjenati. No Valmont je
u to do- ba ve bio zauzet zavoenjem kreposne gospoe
Tourvel. Ispoetka oklijeva, ali se naposljetku ipak laa
zavoenja obiju ena i o svom napretku izvjetava markizu.
Nakon uspjeha kod obje ene, gospoa Tourvel, naputena
i pre- varena, umire u oaju, a Cecilija trai utoite u
samostanu. Prevareni Cecilijin udvara, mladi Danceny, ubija
u dvoboju Valmonta, a markiza, ostarjela i un- akaena nakon
boginja, umire odbaena od uglednoga
parikog drutva. Suprotstavljene su strane markiza i Valmont
kao predstavnici zla (spletkarenje, egoizam, cininost) te
Cecilija i Danceny (uz gospou Tourvel) kao predstavnici
naivnosti i lakovjernosti. Ostali likovi djeluju kao
protivnici ili pomagai na jednoj ili drugoj strani. Moda je
najjasniji dojam romana lakoa i uvjerljivost kojom se
fabula razvija, kao i majstorska ironija to je autor postie
efektnim rasporedom pisama i sueljavanjem razliitih
gledita. Cecilijino uvodno pismo otkriva
njezinu naivnost i nepoznavanje svijeta. Za postolara kojega
je njezina majka naruila da uzme mjeru za cipele, Cecilija je
pomislila da je Gercourt. Prirodno i uvjerljivo djeluje i daljnje
dopisivanje izmeu markize i Valmonta - rije je o razmjeni
pisama izmeu dvoje starih prijatelja za koje nije neobino da
se dopisuju. U drugim romanima likovi se esto dopisuju
naprosto zato to

je posrijedi epistolarni roman. Primjerice u Novoj Hlosi Julija

i Saint-Preux neko su vrijeme pod istim krovom, no oni se
ipak dopisuju! Za razliku od
prijanjih epistolarnih romana, pisma u Opasnim vezama uvij
ek imaju svoje opravdanje - uz komentare, rije je o nekoj
obavijesti, prijedlogu, zahtjevu, estitci ili pi- tanju.
Suprotno njima, pisma Richardsonovih junakinja esto su tako
dugaka da su kritiari izraunali kako bi trebalo barem deset
sati da se napie takvo pismo, a kako bi Pamela, sluavka,
imala toliko vremena - pitanje je koje
ostaje bez odgovora. I Saint-Preux u Novoj Hlosi pie iz Pariz
a Juliji dugaka pisma koja su izravni Rousseauovi pogledi na
drutvo i kulturu. Nasuprot tome,
pis- ma u Opasnim vezama primjerena su liku koji ih (toboe)
pie - u irokom rasponu od djetinjaste Cecilije do rafinirane
markize. Pisma slue (kao to pokazuje Cecilijino pismo) da
otkriju karakter njegova autora i ubrzaju radnju.
Osim toga, pisma su tako poredana da pokazuju postupni
porast nes- noljivosti izmeu markize i Valmonta, koja na
kraju prelazi u otvoreno nepri- jateljstvo. No ipak je moda
najsnaniji dojam ironije, napose u odnosima meu glavnim
likovima
romana. Tako Cecilija smatra markizu osobom punog povjeren
ja, svojom confi- dente, a ona je eli upropastiti nagovarajui
Valmonta da je zavede. U Ceciliju zaljubljeni Danceny potuje
Valmonta i ne slutei da je on zaveo njegov- u dragu.
Gospoa de Tourvel donosi odluku da e sve rtvovati
za Valmontovu sreu gotovo neposredno prije nego to je on
beutno naputa. Cecilijina mati predstavnica je
konvencionalnoga francuskog visokog drutva
i dokraja donkihotski ne shvaa zato je njezina ki potraila
utoite u samostanu. Na kraju i sami glavni protagonisti markiza i Valmont - postaju rtve vlastite tatine i neutaive
elje da manipuliraju sudbinama drugih ljudi. Markiza, koja
potie sve spletke i eli upravljati tuim ivotima, sve vie
posta- je instrument Valmontovih planova, dok on sam ne

moe podnijeti Markizin najnoviji odnos s mladim

Dancenyjem. Navijestili su tada jedan drugome rat koji ih je
nakraju oboje upropastio. Fabula, dakle, zavrava peripetijom
- obratom suprotnim poetnome - kada glavni manipulatori
postaju rtve
svo- jega spletkarenja. Jedini lik hors de combat stara je Rose
monde, koja osta- je izvan spletki to ine glavninu fabule.
Njezina je uloga nalik na ulogu zbo- ra u antikoj drami koji
komentira, suosjea i savjetuje. Fabula prua izvanredne
ironine prizore; npr. Valmont pie ljubavno pismo gospoi
Tourvel zaklinjui se na vjenu ljubav drei pri. tome papir
na leima svoje ljubavnice Emilije, koja se od srca nasmijala
kada ju je Val- mont upoznao sa sadrajem svog pisma.
Naivna gospoa Tourvel prima te izjave zdravo za gotovo te u
svom odgovoru tjei Valmonta kako e u Parizu nai utjehe i
zaboraviti na nesreu to nije u njezinu drutvu! Spomenimo
jo kasniju epizodu kada Valmont uspijeva dogovoriti
sastanak s gospoom Tourvel pod izlikom da e je posjetiti
kao pokajnik u namjeri da se ispria za svoje prijanje
neasno ponaanje. No na samom sastanku drsko
zavodi bespomonu nesretno zaljubljenu gospou Tourvel i o
tome pobjedonosno pie markizi. A Rosemonde, kojoj se
gospoa Tourvel ve pohvalila da joj Val- mont dolazi kao
pokajnik, estita joj na dobrim vijestima, uz uvjerenje
da je sam Bog pomogao njezinoj estitoj prijateljici. Puni
ironini uinak proistjee iz injenice da je to pismo stiglo do
gospoe Tourvel nedugo nakon to je ona podlegla
Valmontovoj zavodnikoj podlosti. No Valmont i markiza ipak
nisu potpuno bezosjeajna udovita zla. Tono je da Valmont
uiva u mukama gospoe Tourvel koja se sva lomi izmeu do
tog vremena neupitne brane vjernosti i neodoljive
zaljubljenosti u Valmonta, no ni on ne ostaje potpuno hladan.

Kao to pie u jednom pismu - markizi, mune su ga dvojbe

gospoe Tourvel ganule te dodaje: Neu nai ni sree ni mira
ne budem li imao tu enu, koju jednako mahnito i mrzim i
lju- bim. Ni markiza nije najvea zlobnica i spletkarica bez
razloga. Laclos je bio suvie inteligentan da bi stvorio tako
ploan lik. U jednome od najdulji- h pisama ona opisuje svoju
ranu mladost navodei kako ju je
ivotno iskustvo nauilo da se pretvara (mapprit encore a dis
simuler) (81.) te da osjea kako je roena da osveti svoj
(enski) i ukroti muki rod. I njoj je kao Ceciliji majka odredila
mua, a kakav je to brak bio, najbolje se vidi po
markizinu komentaru da je nagonski osjetila da se vlastitom
muu najmanje smije pov- jerovati. ar je romana u tome to
itatelj ima uvid u cjelokupnu situaciju te je svjestan zabluda i
zaslijepljenosti pojedinih likova iji je vidokrug suen
vlastitim poloajem i
svjetonazorom. anrovska pripadnost Opasnih veza nije tako j
ednoznana kao to bi se u prvi as moglo initi. Jasno je da
je to roman, zahvaljujui ovom polifoni- jsku slogu, u
kojemu se autor ne javlja nego je rije preputena
sudionicima prie, to ga ini bliim drami. Stalno je na djelu
izmjena pisama koja imaju funkciju dijaloga, jer je rije o
nagovaranju, pristajanju ili odbijanju, pitanju i odgovoru. Kuju
se planovi, izraavaju nade i bojazni, obeava se ili
prijeti, - dakle, govori se uglavnom o budunosti, a to je,
prema klasifikaciji knjievni- h rodova Emila Staigera,
karakteristino za
dramu. Ipak bi bilo apsurdno ustvrditi da su Opasne veze dra
ma. Ve smo spom- injali markizino pismo o njezinoj ranoj ml
adosti; posrijedi je flashback ili analepsa kakva je tipina za
roman (premda je, znatno manje, ima i u drami). U drami se

analepsa obino izrie u monologu koji mora biti

vrlo ekonomian da ne bi nastao zastoj u radnji. U tom
smislu, prednost romana je vea elastinost i podatnost
slobodnoga proznog stila, koji je izvanredno prik- ladan
za analizu i samoanalizu karaktera. A u takvim su analizama
Valmont i markiza pravi majstori. Njihova su pisma, napose u
prvom dijelu romana izvjetaji i komentari o onome to su
postigli i to kane uiniti. Kada Valmont (b o d e n)
poinje zahtijevati da markiza postane dio njegovih pothvata,
a ona pred njim taji svoju vezu s mladim Dancenyjem, njihova
pisma postaju kraa da bi na kraju zavrila ve spomenutom
najavom meusobnog rata. Umjesto ta dva korespondenta,
gospoa de Volanges, Cecilijina mati, postaje vaniji au- tor
pisama na kraju romana. Njezin je vidokrug omeen krutim
normama njez- ina drutva, i dok je itatelju jasna sva istina o
odnosu izmeu Valmonta i Cecilije, njezina je mati na potpuno
pogrenom tragu i sumnja samo u Dancenyja. Apelira na
gospou Rosemonde da joj kae istinu i dodaje kako e, znati
se potvrditi njezine najgore sumnje izostane li njezin odgovor.
U kratkoj fusnoti tzv. redaktor nas obavjetava da je ta molba
gospoe Volanges ostala bez odgovora. Sva je pozornost u
pismima usmjerena na unutarnji ivot sudionika, na njihove
namjere, nade i strahove, radosti i tugu. Premda je roman
pisan
u doba kada su naznake novoga knjievnog razdoblja ve bile
vidljive, Opasne veze blie su francuskom klasicizmu 17. stolj
ea, napose Racineu. Snane strasti i dvojbe mue junake i
dovode ih u teke krize. I stil je svojstven
klasinom razdoblju francuske knjievnosti: to su jasnoa i
uravnoteene reenice s razmjerno malim brojem metafora.
Dodajmo da u romanu nema opisa prirode, a vrlo je malo i

opisa interijera jer je sva pozornost usredo- toena na

opaanja (i samoopaanja), na ponaanje i motivaciju reakcija
poje- dinih sudionika u fabuli. Dananja nas teorija upozorava
da emo relevantnu kritiku esto nai na samim rubovima
djela, na tzv. pukotinama, gdje se kritika pojavljuje
go- tovo mimo svjesne autorove volje. U Opasnim vezama na
takvu emo kritiku najee naii u naivnim primjedbama
bezvezne Cecilije. Mui je to to joj - majka ne doputa
vezu s Dancenyjem kojega voli, za razliku od
Gercourta, za kojega je majka prisiljava da se uda jer je on
bolja partija. Cecilija (u pis- mu svojoj prijateljici) upozorava
na dvostruki moral svog odgoja: Toliko nam preporuuju da
trebamo imati dobro srce! A onda nam brane da
slijed- imo ono za ime nas (srce) nadahnjuje, kada se radi o
nekom ovjeku! Da stvari budu jo gore, majka joj nita ne
govori o ovjeku s kojim bi Cecilija trebala dijeliti svoj ivot. O
tome moe razgovarati samo s markizom, osobom koja joj od
sveg srca eli napakostiti, a ega naivna Cecilija, naravno,
nije svjesna. No to je drutvo u kojemu osjeaji nisu vani i u
kojemu se ljudski ivoti trebaju prilagoditi konvencijama to ih
odreuje vladajua klasa. Cecil- ijina je majka izrazita
predstavnica takvog naina miljenja, a sve se svodi na
to da neke stvari valja, a druge ne valja initi: Cela se fait,
cela se ne fait pas. Z- abranjuje kerki sastanke s
Dancenyjem, ak joj oduzima pero i papir kako se ne bi mogla
dopisivati s njime. Zaslijepljena svojim konvencionalnim
uvjeren- jima, uope ne vidi da se pred njezinim oima
dogaa seksualna veza izmeu njezine keri i Valmonta. Po
svojoj funkciji gospoa Volanges djeluje poput oca u brojnim
djelima svjetske knjievnosti: ona otjelovljuje prisilu i zakon
i najoitiji je predstavnik klase koja je bila u sve veem
raskoraku sa stvarnou, a koja je malo kasnije bila tako

znakovito iskazana u poznatom pitanju Marije Antoanete kada

je, suoena s gladnim pukom, navodno uskliknula: Ako
ne- maju kruha, zato ne jedu kolae? Ovaj odlomak
moemo zavriti
rijeima Henrija Blanca: Nakon Opasnih veza, kao nakon Fig
ara, revolucija je mogla poeti. Neposredni uspjeh romana
nakon objavljivanja 1782. bio je golem, ali
to je bio uspjeh vezan za skandal (tzv. success de scandale) i
izazvao je brojne
negativne kritike, poput one da je to udovite nemorala,
djelo koje valja mrziti i sl. Kasnije su roman mnogi smatrali
kritikom i dokazom pokvarenosti francuskog drutva onoga
vremena koje je nezadrivo kroilo prema Rev- oluciji, kao to
smo ustvrdili na poetku ovog napisa. Zanimljivo je
da roman kasnije nije izazvao vee zanimanje kritiara pa
tako R. Vailland ve 1953.
tvrdi kako se jo danas (...) Laclos svrstava meu minorne pi
sce, a Opasne veze meu kuriozitete na rubu knjievnosti.
No u posljednjih etrdesetak
godina oivjelo je zanimanje za to djelo, o emu govore i etir
i ekranizacije Opasnih veza. Godine I960, poznati francuski re
iser Roger Vadim snimio je osuvre- menjenu verziju
Laclosova romana s tada slavnim Gerardom Philipom
u glavnoj ulozi. Stephan Frears 1988. i Milo Forman svojim
su filmskim verz- ijama 1989. prikazali roman u kontekstu 18.
stoljea. Napose je Formanova verzija s Johnom Malkovichem
i Michelle Pfeiffer pobudila osobitu
pozornost, a najnovija ekranizacija reisera Rogera Kumblea,
s naslovom Okrutne namjere, smjestila je radnju filma u
dananji New York, i to meu mlade bogatoga amerikog
drutva. U nas se o Ladosovu romanu nije mnogo pisalo, no
roman je ve 1955. preveo Dane Smiiklas. Njegov je prijevod
za ovo izdanje s izvornikom us- poredila i temeljito redigirala
Mia Pervan. MIROSLAV BEKER