Sergej Dovlatov - Kovceg PDF

Bosnaunited&Crowarez
Sergej Dovlatov
Koveg
Naslov originala

S ruskog prevela
Sanja Veri
Ali i takva, Rusijo moja, draa si mi od svih drugih zemalja...

- Aleksandar Blok
Predgovor
I kae meni ona kurva u OVIR-u1:

- Svatko tko odlazi iz zemlje ima pravo na tri kovega. Takvi su propisi. To je
posebna uredba Ministarstva.
Prigovarati nije imalo smisla. Ali ja sam, naravno, prigovorio:
- Samo tri kovega? A to u sa stvarima?
- Na primjer?
- Na primjer, sa svojom kolekcijom trkaih automobila?
- Prodajte - bez razmiljanja je odgovorila slubenica.
Zatim je dodala, lagano namrtivi obrve:
- Ako ste neime nezadovoljni, napiite molbu.
- Zadovoljan sam - kaem.
Nakon zatvora bio sam svime zadovoljan.
- Pa onda se tako i ponaajte...
Tjedan dana kasnije ve sam spremao stvari. I, kako se ispostavilo, bio mi je
dovoljan jedan jedini koveg.
Gotovo sam zaplakao nad samim sobom. Ta imam trideset est godina. Od toga
osamnaest godina radim. Neto zaraujem, kupujem. Posjedujem, kako mi se inilo, neku
imovinu. A na kraju - jedan putni koveg. I jo k tomu, prilino skromne veliine. Ispada da
sam siromah? Kako se to dogodilo?!
Knjige? Uglavnom sam imao zabranjene knjige. Koje ne prolaze na carini. Trebalo ih
je podijeliti poznanicima, zajedno s takozvanim arhivom.
Rukopisi? Odavno sam ih tajnim putevima poslao na Zapad.
Namjetaj? Pisai stol sam dao u komisijsku prodaju. Stolice je uzeo umjetnik egin,
koji se prije toga snalazio sa sanducima. Ostalo sam bacio.
I tako sam otputovao s jednim putnim kovegom. Koveg je bio od laganog drveta,
obloen tkaninom, s pojaanim niklovanim kutovima. Bravica nije funkcionirala. Morao
sam ga vezati uetom za rublje.
Jednom sam ga nosio u pionirsko odmaralite. Na poklopcu je crnom tintom bilo
napisano: Mlada grupa. Serea Dovlatov". Pored toga je netko dobrohotno nakrabao:
govnar". Tkanina je na nekoliko mjesta bila poderana.
Iznutra su na poklopcu bile zalijepljene fotografije. Rocky Marciano, Armstrong, Josif
1
Odjel za vize i registraciju (nap. prev.).
Brodski, Lollobrigida u prozirnoj odjei. Carinik je pokuao noktima odlijepiti Lollobrigidu.
Na kraju je samo izgrebao fotografiju.
A Brodskog nije dirao. Samo je pitao - tko je to? Odgovorio sam da je daljnji roak...
esnaestog svibnja stigao sam u Italiju. Odsjeo sam u Rimu, u hotelu Dina. Koveg
sam gurnuo pod krevet.
Uskoro sam dobio neke honorare od ruskih asopisa. Kupio sam plave sandale, hlae
od flanela i etiri lanene koulje. Koveg nisam ni otvarao.
Nakon tri mjeseca preselio sam se u Sjedinjene Drave. U New York. Ispoetka sam
ivio u hotelu Rio. Zatim kod prijatelja u Flushingu. Na kraju sam unajmio stan u pristojnoj
etvrti. Koveg sam stavio duboko u kut zidnog ormara. Nisam ak ni odvezao ue za rublje.
Prole su etiri godine. Naa obitelj je opet bila na okupu. Ki je postala prava mlada
Amerikanka. Rodio se sini. Porastao je i poeo izvoditi vragolije. Jednom je moja supruga,
izgubivi strpljenje, povikala na njega:
- Da si smjesta otiao u ormar!
Sini je proveo u ormaru tri minute. Zatim sam ga pustio da izae pa ga pitam:
- Jesi li se bojao? Jesi li plakao?
A on odgovara:
- Ne. Sjedio sam na kovegu.
Tada sam izvukao koveg. I otvorio ga.
Na vrhu je lealo pristojno dvoredno odijelo. Za intervjue, simpozije, predavanja,
sveane prijeme. Mislim da bi bilo prigodno i za sveanost dodjele Nobelove nagrade. Zatim
koulja od popelina i cipele zamotane u papir. Ispod njih jakna od velura podstavljena
umjetnim krznom. Lijevo - zimska kapa od umjetnog tuljanovog krzna. Tri para finskih
sintetikih arapa. Vozake rukavice. I na kraju - koni oficirski remen.
Na dnu kovega leala je stranica Pravde iz svibnja osamdesete godine. Na
naslovnici je pisalo: ivjelo veliko uenje!" U sredini je bio portret Karla Marxa.
Kao kolarac volio sam crtati voe svjetskog proletarijata. Osobito Marxa. Razmazao
bih samu mrlju od crnila i moglo je proi...
Preao sam pogledom po praznom kovegu. Na dnu - Karl Marx. Na poklopcu Brodski. A izmeu njih - beznadan, neprocjenjiv, jedini ivot.
Zatvorio sam koveg. Unutra su se zvuno kotrljale kuglice naftalina. arena gomila
stvari leala je na kuhinjskom stolu. Bilo je to sve to sam stekao u trideset est godina.
U-itavom svom ivotu u domovini. Pomislio sam - zar je to sve? I odgovorio - da, to je sve.
I smjesta su, kako se kae, navrla sjeanja. Bit e da su se krila u naborima tih
bijednih prnja. A sada su izbila van. Sjeanja koja bi trebalo nazvati Od Marxa do Brodskog.
Ili, recimo - to sam stekao. Ili, da kaemo jednostavno - Koveg...
Ali, kao i uvijek, predgovor se otegnuo.
Finske sintetike arape
Ta pria se dogodila prije osamnaest godina. Bio sam tada student Lenjingradskog
sveuilita.
Sveuilini blokovi zgrada nalazili su se u starom dijelu grada. Spoj vode i kamena
stvara ovdje osobitu, velianstvenu atmosferu. U takvoj sredini teko je biti lijenina, ali
meni je uspijevalo.
Postoje u svijetu egzaktne znanosti. A to znai - postoje i neegzaktne. Meu
neegzaktnima, mislim, prvo mjesto zauzima filologija. Tako sam postao student Filolokog
fakulteta.
Nakon tjedan dana u mene se zaljubila vitka djevojka koja je nosila uvozne cipele.
Zvala se Asja.
Asja me upoznala sa svojim prijateljima. Svi su bili stariji od nas - inenjeri, novinari,
filmski snimatelji. Meu njima je bio ak jedan ef duana.
Ti su ljudi bili dobro odjeveni. Voljeli su restorane, putovanja. Neki su imali vlastite
automobile.
Svi oni inili su mi se tada tajanstvenima, snanima i privlanima. Htio sam u tom
krugu biti svoj ovjek.
Kasnije su mnogi od njih emigrirali. Danas su to normalni idovi starije dobi.
ivot koji smo vodili traio je velike izdatke. Najee su oni padali na lea Asjinih
prijatelja. To mi je naroito zadavalo brige.
Sjeam se kako mi je doktor Logovinskij nezamjetno gurnuo u ruke etiri rublja, dok
je Asja naruivala taksi...
Svi ljudi mogu se podijeliti u dvije kategorije. Jedni su oni koji pitaju. I drugi - oni koji
odgovaraju. Oni koji postavljaju pitanja. I oni koji se uzrujano mrte dok odgovaraju.
Asji prijatelji nisu postavljali pitanja. A ja nisam inio drugo doli ispitivao:
- Gdje si bila? Koga si pozdravila u metrou? Odakle ti francuski parfem..?
Veina ljudi smatra nerjeivima probleme, rjeenja kojih im nisu previe po volji. I
oni postavljaju i postavljaju pitanja, iako uope nemaju potrebe za iskrenim odgovorima...
Ukratko, ponaao sam se nametljivo i glupo.
Zaduio sam se. Dugovi su rasli geometrijskom progresijom. U studenom su dosegli
osamdeset rubalja - brojku koja je u to vrijeme bila strana.
Iskusio sam to je to zalagaonica, s potvrdama, redovima, atmosferom tuge i
neimatine.
Dok je Asja bila sa mnom, nisam mogao o tome razmiljati. Ali, im bismo se
pozdravili na rastanku, misao o dugovima prekrila bi me kao crni oblak.
Budio sam se s osjeajem da sam u kripcu. Satima se nisam mogao prisiliti da se
odjenem. Ozbiljno sam planirao pljaku zlatarnice.
Uvjerio sam se u to da je svaka misao zaljubljenog siromaha zloinaka.
U to vrijeme moji fakultetski rezultati znatno su se pogorali. Asja je i prije bila loa.
U dekanatu su poeli priati o naem moralnom liku.
Primijetio sam da kad je ovjek zaljubljen i ima dugove, predmetom razgovora
postaje njegov moralni lik.
Ukratko, sve je bilo grozno.
Jednom sam se skitao gradom u potrazi za est rubalja. Trebao sam otkupiti u
zalagaonici zimski kaput. I sreo sam Freda Kolesnikova.
Fred je puio nalaken na mesingani rukohvat Jelisejev- skog duana. Znao sam da je
vercer. Neko nas je upoznala Asja.
Bio je to visok momak od oko dvadeset tri godine, nezdrave boje koe. Dok je
razgovarao, nervozno je zaglaivao kosu.
Priao sam mu bez razmiljanja:
- Bih li Vas mogao zamoliti est rubalja do sutra?
Kad sam posuivao novac uvijek sam zadravao poneto slobodniji ton, tako da me
ljudi lake odbiju.
- Osnovno - rekao je Fred, izvlaei mali etvrtasti novanik.
Bilo mi je ao to ga nisam traio vie.
- Uzmite vie - rekao je Fred.
Ali ja sam se, kao glupan, usprotivio.
Fred me sa zanimanjem pogledao.
- Hajdemo ruati - rekao je. - elim Vas poastiti.
Ponaao se jednostavno i prirodno. Uvijek sam zavidio
onima kojima to uspijeva.
Proli smo tri etvrti do restorana Galeb. U salije bilo mirno. Konobari su puili za
jednim od bonih stolia.
Prozori su bili irom otvoreni. Zavjese su se njihale od vjetra.
Odluili smo prijei u kut na dnu sale. Ali tada je Freda zaustavio mladi u
srebrnastom ukavcu. Bio je to unekoliko tajanstveni razgovor:
- Dobar dan.
- Moje potovanje - odgovorio je Fred.
- No, to?
- Nita.
Mladi je razoarano podignuo obrve:
- Ba nita?
- Apsolutno.
- Ta molio sam Vas.
- Jako mi je ao.
- Ali mogu raunati?
- Sigurno.
- Bilo bi dobro da bude tijekom tjedna.
- Nastojat u.
- A kako je s jamstvima?
- Ne moe biti jamstava. Ali nastojat u.
- Bit e to - firma?
- Naravno.
- Onda - zovite.
- Obavezno.
- Sjeate se mog broja telefona?
- Naalost, ne.
- Zapiite, molim Vas.
- Vrlo rado.
- Iako to i nije za telefonski razgovor.
- Slaem se.
- Moda da navratite direktno s robom?
- Drage volje.
- Sjeate se adrese?
- Bojim se da ne...
I tako dalje.
Preli smo u kut u dnu sale. Na stolnjaku su se jasno isticale linije od glaala. Stolnjak
je bio hrapav.
Fred je rekao:
- Obratite panju na ovog frajera. Prije godinu dana naruio je dio delbana s kriem...
Prekinuo sam ga:
- to su to delbani s kriem?
- Satovi2 - odgovorio je Fred - nije vano... Desetak puta sam mu donosio robu - ne
uzima. Svaki put smilja nove izgovore. Ukratko, nije se ni potpisao. Sve sam mislio - kakvi
su to hirovi? I najednom mi je postalo jasno da on ne eli KUPITI moje delbane s kriem. On
se eli osjeati kao biznismen kojem treba jedan dio robe s markom. eli mi beskonano
postavljati pitanje: Kako ide s onime to sam Vas zamolio?"
Konobarica je uzela narudbu. Zapalili smo i ja sam ga sa zanimanjem pitao:
- A ne mogu Vas zatvoriti?
2
Satovi marke Delbana (nap. prev.).
Fred je razmislio i mirno odgovorio:
- Nije iskljueno. Prodat e i svoje - dodao je bez ljutnje.
- No, moe se zaglibiti?
Fred se namrtio:
- Neko sam radio kao otpremnik. ivio sam od devedeset rubalja mjeseno...
Onda je neoekivano ustao i uzviknuo:
- To je nakaradna cirkuska toka!
- Zatvor nije bolji.
- A to da radim? Nemam nekih sposobnosti. Nisam za to da rintam za devedeset
rubalja... No, dobro, pojest u u ivotu dvije tisue kotleta. Iznosit u dvadeset pet
tamno-sivih odijela. Prelistat u sedamsto brojeva asopisa Ogonek. I to je sve? Crknut u,
ne zagrebavi Zemljinu koru..? Pa bolje je ivjeti i minutu, ali ljudski..!
Donijeli su nam hranu i pie.
Moj novi prijatelj nastavio je filozofirati:
- Prije naeg roenja je bezdan. I poslije nae smrti je bezdan. Na je ivot tek zrnce
pijeska u ravnodunom oceanu beskonanosti. Pokuajmo barem ovaj trenutak ne pomutiti
malodunou i dosadom! Pokuajmo ostaviti traga na Zem- ljinoj kori. A neka rinta
prosjean ovjek. On ionako ne ini junaka djela. Ne ini ak ni prijestupe...
Umalo sam uzviknuo Fredu: inimo onda junaka djela!" Ali, suzdrao sam se. Ipak
sam pio na njegov raun.
Sjedili smo u restoranu oko sat vremena. Onda sam rekao:
- Moram ii. Zatvara se zalagaonica.
I tada mi je Fred Kolesnikov predloio:
- Hoete da dijelimo? Ja radim oprezno, ne uzimam valutu i zlato. Poboljajte
financije, a moe se i otii iz zemlje. Ukratko, potpiite se... Sad emo neto popiti, a sutra
porazgovarati...
Sutradan sam mislio da e me moj prijatelj prevariti. Ali Fred je samo zakasnio. Sreli
smo se kod fontane koja ne prska vodu, ispred hotela Astorija. Zatim smo se sklonili u
grmlje. Fred je rekao:
- Za minutu e doi dvije Finkinje s robom. Uzmite taksi i otiite s njima na ovu
adresu... Mi smo, ini se, na Vi?
- Na ti, naravno, kakvo je to ustruavanje?
- Uzmi auto i idi na ovu adresu.
Fred mi je gurnuo komad novina i nastavio:
- Doekat e te Rimar. Lako ga je prepoznati. Rimar ima idiotsku njuku plus
naranasti demper. Ja u se pojaviti za deset minuta. Sve e biti okay.
- Ali ja ne govorim finski.
- To nije vano. Glavno je da se smijei. I sam bih otiao, ali ovdje me poznaju...
Fred me uhvatio za ruku:
10
- Evo ih! Kreni!
I nestao je u grmlju.
Strano uznemiren, poao sam ususret dvjema enama. Bile su sline seljankama,
irokih preplanulih lica. ene su na sebi imale svijetle ogrtae, elegantne cipele i marame
jarkih boja. Svaka je nosila torbu za trnicu napuhnutu poput nogometne lopte.
ivo gestikulirajui, najzad sam doveo ene do stajalita taksija. Nije bilo reda.
Ponavljao sam bez prestanka: Mister Fred, mister Fred..." i povlaio jednu od ena za
rukav.
- Gdje je taj tip - odjednom se razljutila ena - kamo je nestao? Zato nas vue za nos?
- Govorite ruski?
- Mamica je bila Ruskinja.
Rekao sam:
- Mister Fred e doi malo kasnije. Mister Fred je zamolio da vas odvezem njegovoj
kui.
Pred nas je doao auto. Izdiktirao sam adresu. Onda sam se zagledao kroz prozor.
Nisam mislio da meu prolaznicima ima tako mnogo milicajaca.
ene su izmeu sebe govorile na finskom. Bilo je jasno da su nezadovoljne. Zatim su
se glasno nasmijale pa mi je bilo lake.
Na ploniku me ekao ovjek u demperu boje vatre. Rekao je, namignuvi:
- Koje face!
- Pogledaj sebe - razljutila se Ilona, mlaa ena.
- One govore ruski - rekao sam.
- Odlino - nije se zbunio Rimar - izvrsno. To zbliava. Kako vam se svia
Lenjingrad?
- Tako-tako - odgovorila je Marija.
- Jeste li bile u Ermitau?
- Jo nismo. A gdje je to?
- Tamo gdje su slike, suveniri i drugo. A ranije su tamo ivjeli carevi.
- Trebalo bi pogledati - rekla je Ilona.
- Niste bile u Ermitau! - alostio se Rimar.
ak je lagano usporio korake. Kao da mu je izazivalo odvratnost druenje s tako
nekulturnim enama.
Popeli smo se na prvi kat. Rimar je gurnuo vrata koja nisu bila zatvorena. Posvuda
su bile gomile posua. Na zidovima su visjele fotografije. Na kauu su leali upadljivi omoti
ploa stranih izvoaa. Krevet nije bio pospremljen.
Rimar je upalio svjetlo i na brzinu pospremio. Zatim je pitao:
- Kakva je to roba?
- Radije odgovori gdje je tvoj prijatelj s novcima?
U tom trenutku zauli su se koraci i pojavio se Fred Kole- snikov. U ruci je nosio
11
novine koje je bio izvukao iz potanskog sanduia. Izgledao je mimo, i ak ravnoduno.
- Terve3 - rekao je Finkinjama - dobar dan!
Zatim se obratio Rimaru:
- Koja mrana lica! Jesi li navaljivao na njih?
- Ja?! - pobunio se Rimar. - Razgovarali smo o lijepim stvarima! Usput, one razumiju
ruski.
- Odlino - rekao je Fred - dobra veer, gospoo Lenart, kako ste, gospoice Ilona?
- Nije loe, hvala.
- Zato ste tajile da govorite ruski?- A tko nas je pitao?
- Najprije treba neto popiti - izjavio je Rimar.
Izvadio je iz ormara bocu kubanskog ruma. Finkinje su
vrlo rado pile. Rimar im je ponovno nalio.
Kad su goe otile u toalet, Rimar je rekao:
- Sve Finkinje izgledaju isto.
- Tim vie to su one sestrine - objasnio je Fred.
- To sam i mislio... Usput, lice ove gospoe Lenart uope mi ne ulijeva povjerenje.
Fred je povisio glas na Rimara:
- A ije lice tebi ulijeva povjerenje, osim lica istranog suca? Finkinje su se brzo
vratile. Fred im je dao isti runik. Podigle su ae i osmjehnule se - drugi put u itavom
danu.
Torbe za trnicu drale su na koljenima.
- Hura - rekao je Rimar - za pobjedu nad Njemakom! Popili smo, Finkinje takoer.
Na podu je stajao radio-gramofon i Fred ga je ukljuio nogom. Crna ploa lagano se
okretala.
- Va omiljeni pisac? - dosaivao je Finkinjama Rimar.
ene su se malo dogovarale izmeu sebe. Zatim je Ilona rekla:
- Moda Karjalainen.
Rimar se blago osmjehnuo, dajui do znanja da prihvaa navedeno ime. Ali, sam
zahtijeva vie.
- Jasno - rekao je - a kakva je to roba?
- arape.
- I nita drugo?
- A to bi ti htio?
- Koliko? - zanimalo je Freda.
- etiristo trideset dva rublja - razgovijetno je izgovorila mlaa, Ilona.
Na finskome dobar dan" (nap. prev.).
12
- Meingott! - uzviknuo je Rimar. - Pa to je agresivni kapitalizam!
- Mene zanima koliko ima pari? - odgurnuo ga je u stranu Fred.
- Sedamsto dvadeset.
- Najlon? - strogo je pitao Rimar.
- Sintetika - odgovorila je Ilona - par je ezdeset kopjejki. To je ukupno etiristo
trideset dva rublja...
Ovdje sam morao uiniti mali matematiki izraun. Sintetike arape tada su bile u
modi. Sovjetska industrija takve arape nije proizvodila. Mogle su se kupiti samo u vercu.
Par finskih arapa kotao je est rubalja. A kod Finaca se mogao nabaviti za ezdeset
kopjejki. Devetsto posto iste zarade...
Fred je izvadio novanik i izbrojio novce.
- Evo - rekao je - jo dvadeset rubalja. Robu ostavite u torbama.
- Treba popiti - dometnuo je Rimar - za mirno rjeavanje sueske krize! Za spajanje
Alzasa i Lorene!
Ilona je prebacila novce u lijevu ruku. Uzela je do vrha punu au.
- Hajde da poevimo ove Finkinje - proaptao je Rimar - u cilju meunarodnog
jedinstva.
Fred se okrenuo prema meni:
- Vidi s kim moramo imati posla!
Osjeao sam nemir i strah. Htio sam to prije otii.
- Va omiljeni umjetnik? - pitao je Rimar Ilonu.
Pritom joj je stavio ruku na lea.
- Moda Maaptere - rekla je Ilona, izmiui se.
Rimar je prijekorno podignuo obrve. Kao da je njegov estetski osjeaj bio malo
povrijeen.
Fred je rekao:
- Treba otpratiti ene i dati vozau sedam rubalja. Poslao bih Rimara, ali on e
maznuti dio novca.
- Ja?! - uzbunio se Rimar. - Sa svojom besprijekornom au?!
Kad sam se vratio, posvuda su leali areni smotuljci u celofanu. Rimar je izgledao
malo lud.
- Pijastri, krune, dolari - ponavljao je - franci, jeni...
Onda se odjednom smirio, uzeo notes i flomaster. Neto je izraunao pa rekao:
- Tono sedamsto dvadeset pari arapa. Finci su astan narod. Eto, to znai slabo
razvijena drava...
- Pomnoi s tri - rekao mu je Fred.
- Kako - s tri?
- arape e se dijeliti natroje, ako ih damo na veliko. Komad i pol s dodatkom istog
ajnog uvarka.
13
Rimar je brzo precizirao:
- Tisuu sedamsto dvadeset osam rubalja.
Bezumlje se u njega slagalo s praktinou.
- Petsto i neto svakomu - dodao je Fred.
- Petsto sedamdeset est - ponovno je precizirao Rimar... Neto kasnije Fred i ja bili
smo u evabdinici. Navoteno platno na stolu bilo je ljepljivo. Oko nas lebdio je nekakav
mastan oblak dima. Ljudi su prolazili pored nas kao ribe u akvariju.
Fred je izgledao rastreseno i mrzovoljno. Rekao sam:
- Za pet minuta toliko novca!
Trebalo je neto rei.
- Svejedno - odgovorio je Fred - ekat e etrdeset minuta da ti donesu burek na
margarinu.
Tada sam pitao:
- to u ti ja?
- Rimaru ne vjerujem. Ne zato to Rimar moe pokrasti klijenta. Iako tako neto nije
iskljueno. I ne zato to Rimar moe klijentu dati stare obveznice umjesto novca. Pa ak ni
zato to je sklon dirati klijenta. Nego zato to je Rimar budala. to upropatava budalu?
udnja za lijepim stvarima. Rimar udi za lijepim stvarima. Usprkos tome to je povijesno
osuen na propast, Rimar eli japanski tranzistor. Ide u duan Berezka4, prua blagajniku
etrdeset dolara. I to s onom svojom njukom! Pa on u najobinijoj prodavaonici
prehrambenih proizvoda da je rubalj, a blagajnik uope ne sumnja da je rubalj ukraden. A
ovdje - etrdeset dolara! Naruavanje pravila valutnih operacija. Gotova stvar... Prije ili
kasnije e nagrabusiti.
- A ja? - pitam.
- Ti nee. Ti e imati drugih neprilika.
Nisam htio ispitivati kakvih.
Kad smo se pozdravljali, Fred je rekao:
- U etvrtak e dobiti svoj dio.
Otiao sam kui u nekom nejasnom stanju. Osjeao sam istovremeno nemir i zanos.
U lako steenom novcu vjerojatno je neka gadna sila.
Asji nisam nita ispriao o svojoj pustolovini. Htio sam je zadiviti. Neoekivano
postati bogata koji ivi na visokoj nozi.
Meutim, stvari s njom postajale su sve gore. Stalno sam je ispitivao. ak i kad sam
vrijeao njezine poznanike, bilo je to u obliku pitanja:
- Ne ini li ti se da je Arik ulman jednostavno glup..?
Htio sam kompromitirati ulmana u Asjinim oima, ali sam postizao, naravno,
suprotan uinak.
Rei u, unaprijed, da smo se ujesen rastali. Ta ovjek koji stalno ispituje mora, prije
4
Lanac duty-free trgovina u sovjetsko doba (nap. prev.).
14
ili kasnije, nauiti davati odgovore...
U etvrtak me nazvao Fred:
- Katastrofa!
- to je bilo?
Pomislio sam da su uhvatili Rimara.
- Jo gore - rekao je Fred - ui u najblii duan galante- rijske robe.
- Zato?
- Svi su duani zatrpani sintetikim arapama. I to sovjetskim sintetikim arapama.
Osamdeset kopjejki je par. Kvaliteta nije nita loija od finskih. Isto sintetiko govno...
- I to emo sad?
- Nita. A to se tu moe? Tko je mogao oekivati takvu podlost od socijalistike
ekonomije?! Komu u ja sad prodati finske arape? Pa nee ih uzeti ni za rubalj! Znam ja
nau kurvinsku industriju! Prvo dvadeset godina drijema, a onda iznenada - eto ti na! I svi
duani nadjednom zatrpani nekakvim pizdarijama. Ako su ve pokrenuli lananu
proizvodnju, onda je gotovo. Sad e tancati te sintetike arape - milijun pari u sekundi...
arape smo, nakraju, podijelili. Svatko od nas uzeo je dvjesto etrdeset pari istih
sintetikih arapa rune boje graka. Jedina utjeha bila je oznaka - Made in Finland.
Nakon toga bilo je mnogoega. Operacija s ogrtaima Bologna. Preprodaja est
njemakih stereoureaja. Tunjava u hotelu Kozmos zbog sanduka amerikih cigareta.
Bjeanje pred milicijskom straom s tekom japanskom fotoopremom. I puno drugih stvari.
Otplatio sam dugove. Kupio si pristojnu odjeu. Prebacio se na drugi fakultet.
Upoznao djevojku s kojom sam se kasnije oenio. Otputovao sam na mjesec dana na Baltik,
kad su uhitili Rimara i Freda. Poeo sam s bojaljivim knjievnim pokuajima. Postao sam
otac. Sukobio se s vlastima. Izgubio posao. Odsjedio mjesec dana u Kaljaevskom zatvoru.
I samo jedna stvar se nije mijenjala. Dvadeset godina kooperio sam se u arapama
boje graka. Poklanjao sam ih svim svojim poznanicima. uvao u njima igrake za
novogodinji bor. Brisao njima prainu. Zapuivao arapama pukotine u prozorskim
okvirima. Pa ipak se koliina tog smea nije smanjivala.
Na kraju sam otputovao, i ostavio u praznom stanu hrpu finskih sintetikih arapa.
Samo sam tri para ubacio u koveg.
Podsjetile su me na kriminalne dane u mladosti, prvu ljubav i stare prijatelje. Fred
se, nakon to je odsjedio dvije godine, razbio na motoru ezet. Rimar je odsjedio godinu
dana i sad radi kao dispeer u mesnom kombinatu. Asja je uspjeno emigrirala i predaje
leksikologiju na Stanfordu. to vrlo udno obiljeava ameriku znanost.
15
Nomenklaturne plitke cipele
Moram poeti s otvorenim priznanjem. Te sam cipele praktiki ukrao...

Prije dvjesto godina povjesniar Karamzin boravio je u Francuskoj. Ruski emigranti
su ga pitali:
- to se, u dvije rijei, dogaa u domovini?
Karamzinu nisu trebale ni dvije rijei.
- Kraa - odgovorio je.
Stvarno, kraa. I to svake godine u sve veim razmjerima.
Iz mesnog kombinata odnose govee meso u jednom komadu. Iz tekstilne tvornice preu. Iz tvornice kinoprojektora - lee.
Odvlae sve - keramike ploice, gips, polietilen, elektromotore, eljezne klinove,
vijke, elektronske cijevi, konce, stakla.
esto sve to dobiva metafiziko obiljeje. Govorim o savreno zagonetnoj krai bez
ikakve razumne svrhe. Tako neto, siguran sam, postoji samo u ruskoj dravi. Poznavao
sam uglaenog, plemenitog, obrazovanog ovjeka koji je iz poduzea odnio vedro
cementnog morta. Putem se mort, naravno, stvrdnuo. Kradljivac je bacio kamenu gromadu
nedaleko od svoje kue.
Drugi moj prijatelj provalio je u propagandni centar. Odnio je glasaku kutiju.
Dovukao ju je kui i smirio se. Trei moj poznanik ukrao je aparat za gaenje poara. etvrti
je iz ureda svog naelnika odnio bistu Paula Robesona. Peti - reklamni plakat iz Ulice
kapina. esti - stalak za note iz amaterskog kluba.
Ja sam, kao to ete se moi uvjeriti, bio mnogo praktiniji. Ukrao sam kvalitetne
sovjetske cipele raene za izvoz. I k tomu ih nisam ukrao u duanu, naravno. U sovjetskim
duanima nema takvih cipela. Maznuo sam ih predsjedniku Gradskog izvrnog komiteta. Ili,
kratko reeno, gradonaelniku Lenjingrada.
Meutim, pourili smo s priom.
Demobiliziravi se, poeo sam raditi u tvornikim novinama. Radio sam tamo tri
godine. Shvatio sam da ideoloki rad nije za mene.
Htio sam neto neposrednije. Daleko od moralnih sumnji.
Sjetio sam se da sam neko pohaao umjetniku kolu. Izmeu ostalog, onu istu koju
je zavrio uveni umjetnik emjakin. Neke su mi navike ostale. Poznanici su me preko veze
namjestili u DPI (Kombinat dekorativno-primijenjene umjetnosti). Postao sam uenikom
klesara. Odluio sam da u raditi u podruju monumentalnog kiparstva.
Jao, monumentalno kiparstvo je vrlo konzervativan stil. Razlog tomu je u samoj
njegovoj monumentalnosti.
16
Moe se potajno pisati romane i simfonije. Moe se potajice eksperimentirati s
kistom. A evo, probajte zatajiti skulpturu od etiti metra. Nee proi!
Za takav je posao potreban prostran atelje. Znatna pomona sredstva. itavo osoblje
pomonika, ljevaa, utovari- vaca. Ukratko, trai se slubeno priznanje. Znai - potpuna
vjernost. I nikakvih eksperimenata...
Bio sam jednom u ateljeu uvenog kipara. U kutovima su stajale gomile njegovih
nezavrenih radova. Lako sam prepoznao Jurija Gagarina, Majakovskog, Fidela Castra. Kad
sam paljivije pogledao, skamenio sam se - svi su bili goli. S uredno modeliranim
stranjicama, spolnim organima i miiima koji su se isticali. Sledio sam se od straha.
- Nita udno - objasnio je kipar - mi smo realisti. Najprije modeliramo anatomiju.
Zatim odjeu...
Zato su nai kipari bogati ljudi. Najvie dobivaju za skulpturu Lenjina. ak se ni
zahtjevna brada Karla Marxa ne plaa tako izdano.
Spomenik Lenjinu postoji u svakom gradu. U centru svake etvrti. Narudbe takve
vrste su neiscrpne. Iskusni kipar moe modelirati Lenjina naslijepo. To jest, zavezanih oiju.
Iako bude i neobinih stvari. U eljabinsku je, na primjer, bio takav sluaj.
Na sredinjem trgu, nasuprot zgrade Gradskog vijea, trebali su postaviti spomenik
Lenjinu. Organizirali su sveani miting. Okupilo se tisuu i pol ljudi.
Svirala je patetina glazba. Govornici su drali govore.
Spomenik je bio prekriven sivim platnom.
Lenjin je bio prikazan u poznatoj pozi - turista koji glasa na cesti. Njegova desna
ruka pokazivala je put u budunost. Lijevu je drao u depu raskopanog kaputa.
Glazba je utihnula. U tiini koja je uslijedila netko se nasmijao. Minutu kasnije
grohotom se smijao itav trg.
Samo se jedan ovjek nije smijao. Bio je to lenjingradski kipar Viktor Drikov. Izraz
ilasa na njegovu licu postupno je prelazio u grimasu ravnodunosti i beznaa.
to se dogodilo? Nesretni je kipar isklesao dvije kape sa titnikom. Jedna je
pokrivala glavu voe. Druguje Lenjin stiskao u aci.
Slubenici su neispravni spomenik brzo prekrili sivim platnom.
Ujutro je spomenik bio ponovno otkriven. Preko noi su uklonili suvinu kapu...
Ponovno smo se udaljili od teme.
Spomenici nastaju tako. Kipar modelira glineni model. Ljeva ga odlijeva u gipsu.
Zatim dolaze na red klesari.
Postoji figura od gipsa. A postoji i bezoblini mramorni blok. Treba, kako se kae,
ukloniti sve suvino. S apsolutnom preciznou kopirati gipsani model.
Za to postoje posebni alati pomou kojih se s gipsanog modela prenose toke na
kamen. Pomou tih alata u kamenu se prave tisue ureza. To jest, odreuju se konture
budueg spomenika.
Zatim klesar uzima malu builicu. Skida suvine slojeve mramora. Uzima klesarski
eki i dlijeto za kamen (neto poput ekia i dlijeta). Predstoji zavrna etapa, filigranski,
odgovoran posao.
17
Klesar obrauje mramornu povrinu. Samo jedan krivi pokret - i gotovo. Sastav
mramora slian je fakturi drveta. U mramoru postoje osjetljivi slojevi, tvrda mjesta,
pukotine. Postoje vrsta fakturna zgunjenja (neto poput voria u drvu). Postoje
mnogobrojne primjese drugih vrsta kamena. I tako dalje. Openito, taj je posao pedantan i
sloen.
Mene su stavili u brigadu klesara. Bilo nas je troje. Brigadir se zvao Osip Lihaev.
Njegov pomonik i prijatelj zvao se Viktor Cipin. Oboje su bili majstori u svome poslu i,
naravno, teki alkoholiari.
Pritom je Lihaev pio svakodnevno, dok je Cipin bolovao od kroninog alkoholizma.
to Lihaevu nije smetalo da s vremena na vrijeme popije, a Cipinu da se napije svaki put
kad mu se ukae prilika.
Lihaev je bio mrk, suzdran, krt na rijeima. Satima bi utio, a onda bi odjednom
izgovarao kratke i potpuno neoekivane reenice. Njegovi su monolozi bili nastavak
ozbiljnih unutarnjih razmiljanja. Uzviknuo bi, naglo se obraajui bilo kome tko bi se
naao u blizini:
- Evo, kae - kapitalizam, Amerika, Europa! Privatno vlasnitvo! I zadnji tikvan ima
osobni auto..! A dolar, molim lijepo, svejedno pada..!
- Znai, ima kamo padati - veselo bi odgovorio Cipin - to nije loe. A tvoj usrani rubalj
niti nema kamo padati...
Meutim Lihaev, ponovno utonui u utnju, ne bi reagirao.
Cipin je, naprotiv, bio priljiv i dobroduan ovjek. Volio je raspravljati.
- Nije stvar u autu - priao je - i sam sam voza amater... U kapitalizmu je najvanija
sloboda. Ako ti je do pia - pije od jutra do veeri. Ako ti se rinta - rinta dvadeset etiri
sata. Nikakav ideoloki odgoj. Nikakav socijalistiki moral. Oko tebe asopisi s golim
djevojkama... Onda opet - politika. Recimo, nije ti se svidio neki ministar - odlino. Pie
urednitvu: ministar je govno! Svakom se predsjedniku moe pljunuti u facu. O
potpredsjednicima zaista ne govorim... A auto ni ovdje nije neka velika rijetkost. Ja imam
Zaporoec iz ezdesete godine, i kakva korist od toga..?
Stvarno, Cipin je kupio Zaporoec. Meutim, kao kronini alkoholiar, mjesecima
nije sjedao za volan. U studenom je auto zatrpao snijeg. Zaporoec je postao malo snjeno
brdo. Oko njega su se stalno okupljala djeca iz susjedstva. Na proljee se snijeg otopio.
Zaporoec je postao nizak, kao trkai auto. Krov je na njemu bio zgnjeen od djejih
saonica.
Cipina je to gotovo razveselilo:
- Za volanom moram biti trijezan. A taksijem u i pijan stii...
Na takve sam, eto, nabasao uitelje.
Uskoro smo dobili narudbu. K tomu, prilino unosnu i hitnu. Brigada je trebala
isklesati reljefnu skulpturu Lomonosova za novu stanicu metroa. Kipar udnovski brzo je
pripremio kalup. Ljevai su ga odlili u gipsu. Doli smo pogledati taj rad.
Lomonosov je bio prikazan u nekakvom sumnjivom ogrtau. U desnoj je ruci drao
svitak papira. U lijevoj - globus. Papir je, koliko ja shvaam, simbolizirao stvaralatvo, a
globus - znanost.
18
Sam Lomonosov izgledao je punano, enstveno i neuredno. Bio je slian svinji. U
Staljinovo vrijeme tako su se prikazivali kapitalisti. Oigledno je udnovski htio potvrditi
primat materije nad duhom.
A globus mi se svidio. Iako je iz nekog razloga prema gledatelju bio okrenut s
amerike strane.
Kipar je savjesno oblikovao minijaturne Kordiljere, Apa- lako gorje, Gvajanski tit.
Nije zaboravio ni jezera i rijeke - Huron, Athabascu, Manitobu...
Izgledalo je to prilino udno. U Lomonosovljevo doba takve detaljne karte Amerike,
mislim, nije bilo. Rekao sam to udnovskom. Kipar se razljutio:
- Razmiljate kao uenik desetog razreda! A moja skulptura nije nastavno sredstvo!
Pred Vama je esta Bachova invencija, utisnuta u mramor. Preciznije, u gips... Posljednji
krik metafizikog sintetizma..!
- Kratko i jasno - dometnuo je Cipin.
- Ne raspravljaj - apnuo mi je Lihaev - to ima s tim?
Neoekivano se udnovski smekao:
- A moda imate pravo. Ali ipak - ostavit emo kako jest. U svakom je poslu potrebna
minimalna doza apsurda...
Bacili smo se na posao. Najprije smo radili u kombinatu. Zatim se pokazalo da treba
pouriti. Bilo je odlueno da se stanica otvori pred praznike u studenom.
Trebalo je zavriti posao na mjestu gdje e stajati skulptura. To jest, pod zemljom.
Na stanici Lomonosovskaja izvodili su se zavrni radovi. Ovdje su vrijedno radili
zidari, elektriari, fasaderi. Bezbrojni kompresori stvarali su paklenu buku. U zraku se
osjeao miris spaljene gume i svjeeg vapna. U metalnim bavama gorjela je vatra.
Na su kalup oprezno spustili pod zemlju. Uvrstili su ga na ogromno postolje od
hrastovine. Pored njega na lancima je visio mramorni blok od etiri tone. U njemu su se
nazirali priblini obrisi figure Lomonosova. Pred nama je bio najodgovorniji dio posla.
Tada je dolo do nepredviene komplikacije. Stvar je u tome da pomine stepenice
nisu bile u pogonu. Penjui se gore po votku trebalo je proi esto stepenica.
Prvi dan Lihaev je izjavio:
- Idi ti. Ti si najmlai.
Nisam znao da se metro nalazi na takvoj dubini. I to jo u Lenjingradu, gdje je
zemljite vlano i nestabilno. Trebao sam se dvaput odmoriti. Stolinaja, koju sam donio,
ispila se za jednu minutu.
Morao sam se opet penjati. Jo uvijek sam bio najmlai. Ukratko, u jednom sam se
danu est puta penjao.
Poela su me boljeti koljena.
Idui smo se dan organizirali drugaije. Naime, odmah smo kupili est boca. Ali, to
nije pomoglo. Nae su rezerve-privukle panju drugih. Prili su nam elektriari, zavarivai,
maleri, fasaderi. Nakon deset minuta vie nije bilo votke. I ponovno sam se penjao gore.
Trei dan moji su uitelji odluili da e prestati piti. Za neko vrijeme, razumije se. Ali,
19
drugi oko nas pili su po starom. I dareljivo nas astili.
etvrti dan Lihaev je izjavio:
- Ja nisam frajer! Ne mogu vie piti na tui raun! Deki, tko je od nas najmlai..?
I krenuo ja opet po stepenicama. Penjanje mi je ilo sve lake. Noge su, oito,
ovrsnule.
Tako da su, uglavnom, radili Lihaev i Cipin. Izgled Lo- monosova sve se vie
ocrtavao. I, treba primijetiti, bio je sve odbojniji.
Ponekad bi doao kipar udnovski. Davao bi upute za rad. Poneto bi u hodu
mijenjao.
Radnike je takoer zanimao Lomonosov. Pitali bi, na primjer:
- Tko je to, zapravo - mukarac ili enska?
- Neto izmeu - odgovarao bi im Cipin...
Pribliavali su se praznici. Zavrni radovi bliili su se kraju. Stanica metroa
Lomonosovskaja poprimala je elegantan, svean izgled.
Pod su poploili mozaikom. Svodovi su bili ukraeni svjetiljkama od lijevanog
eljeza. Na jedan od zidova trebao je doi na reljef. Tamo su postavili ogroman zavareni
okvir. Malo iznad njega svjetlucali su se teki koloturi s lancima.
Sklanjao sam otpad. Moji su uitelji davali skulpturi zavrni sjaj. Cipin je zavravao
ipkasti ukras na prsima. Lihaev je polirao uvojke vlasulje.
Uoi otvaranja stanice noili smo pod zemljom. Predstojalo nam je objesiti na
nesretni reljef. A zapravo - podii ga koloturnikom. Umijeati takozvane pirone. I na kraju,
spojeve, koji e drati skulpturu, zaliti epoksidnom smolom.
Podii takav blok na etiri metra iznad zemlje prilino je komplicirano. Muili smo
se nekoliko sati. Koloturi su se neprestano zaglavljivali. Klinovi nisu htjeli ui u otvore.
Lanci su kripali, kamen se njihao. Lihaev je vikao:
- Ne prilazi..!
Na kraju, mramorni blok bio je podignut. Skinuli smo lance i odmaknuli se na
prilinu udaljenost. Izdaleka je Lomono- sov izgledao pristojnije.
Cipin i Lihaev su s olakanjem malo popili. Zatim su poeli pripremati epoksidnu
smolu.
Razili smo se pred jutro. U jedan sat trebalo je biti sveano otvaranje.
Lihaev je doao u tamnoplavom odijelu. Cipin u jakni od jelenje koe i trapericama.
Nisam ni slutio da je takav minker.
Uostalom, oboje su bili trijezni. Od toga im se ak promijenila boja lica.
Spustili smo se u metro. Meu mramornim stupovima etkali su se sveano odjeveni
trijezni radnici. Iako su depovi mnogima bili ispupeni.
etvorica tesara uurbano su postavljala malu tribinu. Trebali su je postaviti ispod
naeg reljefa.
Osip Lihaev tihim mi je glasom rekao:
- Postoji mogunost da se epoksidna smola nije stvrdnu- la. Cipa je nabacao previe
20
otopine. Ukratko, ova mramorna figa dri se za asnu rije. Zato, kad pone miting, udalji se
malo. I upozori suprugu za ubudue.
- Ali tamo e - kaem - biti sva krema Lenjingrada! A to ako se stropota itava
konstrukcija?
- Moda je tako i bolje -bezvoljno je rekao brigadir...
U jedan sat trebali su se pojaviti ugledni gosti. Oekivali su gradonaelnika, druga
Sizova. U njegovoj pratnji trebali su doi predstavnici lenjingradskog javnog ivota.
Znanstvenici, generali, sportai, pisci.
Program otvorenja bio je sljedei. Prvo mali banket za odabrane. Zatim kratki
miting. Uruivanje poasnih diploma i nagrada. A dalje, kako se izrazio upravitelj stanice,
prema interesima". Jedni e u restoran, drugi na koncert umjetnika amatera.
Gosti su doli u jedan sat i dvadeset minuta. Prepoznao sam kompozitora Andreja
Petrova, dizaa utega Dudka i redatelja Vladimirova. I, naravno, samoga gradonaelnika.
Bio je to visok ovjek, nije bio ni toliko star. Izgledao je, moe se rei, pametno.
uvala su ga dva mrka, uhranjena momka. Izbijala je iz njih povrna potitenost koja je bila
potvrdom oigledne spremnosti za tunjavu.
Gradonaelnik je obiao stanicu, ali pokraj naeg reljefa se zadrao. Tiho je pitao:
- Na koga me on podsjea?
- Na Hrueva - namignuo nam je Cipin.
Gradonaelnik nije doekao odgovor i nastavio je dalje.
Za njim je, servilno se smjekajui, trao upravitelj stanice.
Dotad su tribinu obloili satenom roza boje. Nakon nekoliko minuta razgledavanje je
zavrilo. Pozvali su nas za stol. Otvorila su se neka tajnovita bona vrata. Ugledali smo
prostranu sobu. Nisam ni znao da postoji. Vjerojatno su je namjeravali urediti kao sklonite
za upravu. Na banket su bili pozvani gosti i nekoliko zaslunih radnika. Pozvali su nas
trojicu. Oigledno su mislili da smo mjesni intelektualci. Tim vie to kipar nije bio prisutan.
Za stol je sjelo svega tridesetak ljudi. S jedne strane - gosti, njima nasuprot - mi.
Govor je zapoeo upravitelj stanice. Predstavio je gradonaelnika, nazvavi ga
nepokolebljivim lenjinistom". Svi su dugo pljeskali.
Zatim je rije preuzeo gradonaelnik. itao je s papiria. Izrazio je osjeaj dubokog
zadovoljstva. estitao je svim radnicima to su na vrijeme zavrili poslove. Zamuckujui je
naveo tri, etiri prezimena. I, na kraju, predloio zdravicu za mudro lenjinsko rukovodstvo.
Podigao se amor i svi su uzeli ae.
Potom je uslijedilo jo nekoliko zdravica. Upravitelj stanice predloio je da se popije
za gradonaelnika. Kompozitor Petrov - za svijetlu budunost. Redatelj Vladimirov - za
miran suivot. A diza utega Dudko - za bajku, koja se naoigled svih pretvara u stvarnost.
Cipin je bio nepovjerljiv. Popio je bokal konjaka i posegnuo za ampanjcem.
- Nemoj mijeati - savjetovao mu je brigadir - i ovo ti je ve dosta.
- to znai - nemoj mijeati - zaudio se Cipin - zato? Pa ja pametno mijeam. Radim
sve po pravilima. Mijeati votku s pivom je jedno. Konjak sa ampanjcem - drugo. U tome
21
sam znalac.
- To se i vidi - namrtio se Lihaev - po onoj epoksidnoj smoli...
Ve su za minutu svi priali u isti glas. Cipin je grlio redatelja Vladimirova. Upravitelj
stanice dodvoravao se gradonaelniku. Fasaderi i zidari, jedni drugima upadajui u rije,
alili su se na to to premalo vrednuju njihov rad.
Samo je Lihaev utio. Oito je razmiljao o neemu. A onda je iznenada, potpuno
neoekivano izustio, obraajui se dizau utega Dudku:
- Poznavao sam jednu idovku. Zbliili smo se. Nije loe kuhala...
Ja sam promatrao gradonaelnika. Neto ga je zabrinjavalo. Muilo. Zbog neega se
mrgodio i naprezao. Svako malo na njegovu bi se licu pojavio paeniki osmijeh.
Onda se dogodilo sljedee.
Gradonaelnik se naglo pribliio stolu. Sagnuo se, ne sputajui glavu. Ostavio je na
stolu sendvi i spustio lijevu ruku.
Otprilike jednu minutu lice poasnog gosta izraavalo je krajnju usredotoenost.
Zatim, nakon to se jedva zauo zvuk gume koja je pukla, gradonaelnik se veselo zavalio na
naslon stolca. I s olakanjem uzeo sendvi.
Tada sam neprimjetno podignuo stolnjak. Pogledao sam ispod stola i odmah se
uspravio. Ono to sam vidio toliko me zapanjilo da sam zaustavio dah. Najeio sam se to
znam tajnu.
A vidio sam gradonaelnikova krupna stopala na kojima su bile vrsto pripijene
zelene svilene arape. Prsti njegovih nogu su se micali. Gradonaelnik kao da je
improvizirao na klaviru.
Pored su leale cipele.
I ne znam to se u tom trenutku sa mnom dogodilo. Je li isplivalo na povrinu moje
potisnuto disidentstvo. Je li progovorila moja kriminalna bit. Jesu li na mene utjecale
tajanstvene razorne sile.
Jednom u ivotu to se dogodi svakom.
Dogaaja koji su uslijedili prisjeam se kao u magli. Primaknuo sam se na rub
sjedala. Ispruio sam nogu. Napipao sam gradonaelnikove cipele i paljivo ih privukao k
sebi.
I tek sam nakon toga premro od straha.
Upravitelj stanice tog je trenutka ustao:
- Molim panju, prijatelji! Pozivam vas na kratki sveani miting. Poasni gosti,
zauzmite mjesta na tribini!
Svi su se uskomeali. Redatelj Vladimirov popravio je kravatu. Diza utega Dudko na
brzinu je zakopao najgornje dugme na hlaama. Cipin i Lihaev nerado su se udaljili od
bokala.
Pogledao sam gradonaelnika. Osvrui se uznemireno oko sebe, pipao je nogom
ispod stola. Ja, naravno, to nisam vidio. Ali sam pretpostavljao po izrazu njegova zbunjenog
lica. Bilo je vidljivo da se radijus njegove potrage poveava.
22
to mi je drugo preostalo?
Pokraj mog stolca bila je Lihaevljeva aktovka. Aktovka je bila uvijek s nama. U nju je
moglo stati ak esnaest boca Stoline. Jednom i zauvijek bilo mi je povjereno da je vuem
uokolo.
Ispustio sam iz ruke maramicu za nos. Zatim sam se sagnuo i ugurao
gradonaelnikove cipele u aktovku. Osjetio sam pod rukom da su to fine, kvalitetne vrste
cipele. Ne mislim da bi netko sve to primijetio.
Zatvorio sam aktovku i ustao. Ostali su takoer stajali. Svi osim druga Sizova.
Tjelohranitelji su upitno pogledavali efa.
I tu je gradonaelnik pokazao da je pametan i snalaljiv ovjek. Pritisnuvi dlan na
grudi, tiho je rekao:
- Neto mi nije dobro. Prilegnut u na minutu...
Gradonaelnik je brzo skinuo sako, olabavio kravatu i s mukom se smjestio na sofu
uz telefon. Njegova stopala u zelenim svilenim arapama umorno su se razmaknula. Ruke je
drao na trbuhu. Oi su bile poluzatvorene.
Tjelohranitelji su poeli raditi svoj posao. Jedan je telefonirao lijeniku. Drugi je
nareivao:
- Oslobodite prostoriju! Kaem - oslobodite prostoriju!
Bre! Ponite s mitingom..! Ponavljam - ponite s mitingom..!
- Mogu li ja kako pomoi? - umijeao se upravitelj stanice.
- Gubi se, pederu! - zaorio se odgovor.
Prvi tjelohranitelj je dodao:
- Neka sve na stolovima ostane kako jest! Nije iskljuena provokacija! Nadam se da
se znaju prezimena prisutnih?
Upravitelj stanice usluno je klimnuo glavom:
- Pokazat u vam popis...
Izali smo iz prostorije. Nosio sam aktovku u ruci, a ruka mi je drhtala. Me sov je,
hvala Bogu, i dalje visio na svom mjestu.
Miting nisu otkazali. Ugledni gosti, ostavi bez svog predvodnika, usporili su korak
pored tribine. Naredili su im da se popnu. Gosti su se smjestili ispod mramornog bloka.
- Hajdemo odavde - rekao je Lihaev - to jo ovdje nismo vidjeli? Znam jednu
pivnicu u Ulici kalova.
- Bilo bi dobro - kaem ja - da budemo sigurni kako se spomenik nije strovalio.
- Ako se strovali - na to e Lihaev - i u pivnici emo uti.
Cipin je dodao:
- Bit e to smijurija...
Izali smo iz metroa. Dan je bio vrlo hladan, ali sunan.
Grad je bio ukraen sveanim zastavama.
A naeg su Lomonosova nakon dva mjeseca skinuli. Lenjingradski znanstvenici
23
uputili su pismo novinama. alili su se da naa skulptura vrijea veliki lik. Prigovori su se,
naravno, odnosili na udovskog. Tako da su nama novce u potpunosti isplatili. Lihaev je
rekao:
- To je najvanije...
24
Pristojno dvoredno odijelo
I sada se odijevam ne pridajui tome panju. A ranije sam se odijevao jo gore. U

Savezu sam se odijevao toliko loe, da su me ak prekoravali zbog toga. Prisjeam se kako
mi je direktor Pukinskog spomen-parka govorio:
- Svojim hlaama, drue Dovlatove, naruavate praznini ugoaj ovdanjih mjesta...
U redakciji, gdje sam radio, takoer su bili nezadovoljni mnome. Sjeam se kako se
urednik jednih novina alio:
- Vi nas jednostavno kompromitirate. Ukazali smo Vam povjerenje. Poslali Vas na
sahranu generala Filonenka. A Vi ste se, kako sam uo, pojavili bez sakoa.
- Bio sam u jakni.
- Na Vama je bila nekakva stara sveenika halja.
- Nije to sveenika halja. To je jakna iz inozemstva. I, usput, poklon od Legera.
(Jaknu sam zaista dobio od Fernanda Legera. Ali, ta je pria pred nama.)
- to je to lee"? - namrtio se urednik.
- Leger - poznati francuski umjetnik. lan komunistike partije.
- Ne bih rekao - kazao je urednik, a onda se odjednom razljutio - dosta! Vjeno
izgovori! I uvijek neto posebno! Izvolite se odijevati kako i prilii zaposleniku solidnih
novina!
Tada sam rekao:
- Neka mi redakcija kupi sako. Ili jo bolje - odijelo. A kravatu u, hajde, sam kupiti...
Urednik je mudrovao. Bilo mu je savreno svejedno kako se ja odijevam. Nije u tome
bila stvar. Sve se jednostavno moglo objasniti.
Bio sam najzdraviji u redakciji. Najkrupniji. To jest, kako me uvjeravalo rukovodstvo
- najnaoitiji. Ili, prema izrazu odgovornog sekretara Minca - najreprezentativniji".
Ako bi umrla neka poznata linost, iz redakcije bi slali mene na sahranu. Ta ne moe
svatko tegliti lijes. A ja sam to radio ak s nadahnuem. Ne zato to sam volio sahrane, ve
zato to sam mrzio novinarski posao...
- Drskost - rekao je urednik.
- Nije uope nita takvo - kaem ja - to je legitimni zahtjev. eljezniarima se, na
primjer, da je posebna odjea. Straarima - bunde. Roniocima - ronilaka odijela. Neka mi
redakcija kupi posebnu odjeu. Odijelo za pogrebne ceremonije...
Na je urednik bio dobroduan ovjek. S velikom plaom ovjek si moe dopustiti
25
takav luksuz kao to je dobrodu- nost. A i vremena su tada bila relativno liberalna.
Rekao je:
- Hajde da dogovorimo kompromisno rjeenje. Pripremite do nove godine tri
drutveno vana materijala. Tri lanka od irokog drutveno-politikog znaaja. I tada e
Vas redakcija nagraditi skromnim odijelom.
- to znai - skromnim? Jeftinim?
- Ne jeftinim, nego crnim. Za sveane prilike.
- Okay - kaem ja - pamtit emo ovaj razgovor...
Nakon tjedan dana dolazim u redakciju. Zove me ef propagandnog odjela Bezuglov.
Silazim kat nie. Bezuglov istovremeno pria na dva telefona. ujem:
- Bjelorusija ne odgovara. Ima hrpa Bjelorusa. Daj mi Uzbeka ili, u najgorem sluaju,
Estonca... Zapravo ne, ekaj malo, ima jedan Estonac... Ali zato je Moldavac neizvjestan...
to..? Radnik otpada, proletaraca ima dovoljno... Daj intelektualca, ili nekog iz uslunog
sektora. A najbolje neko vojno lice. Kakvog starijeg vodnika... Uglavnom, radi!
Bezuglov je uzeo drugu slualicu:
- Alo... Hitno nam treba Uzbek. I to bilo kakav, makar i besposliar... Potrudi se,
golupiu, pamtit u ti to...
Pozdravim ga i pitam:
- Kakva je to Intemacionala?
Kae Bezuglov:
- Uskoro e Ustavni dan. Pa smo odluili dati petnaest ogleda. Prema broju saveznih
republika. Ukljuiti predstavnike raznih naroda.
Bezuglov je izvadio cigarete i nastavio:
- S Rusima, recimo, nema problema. Ukrajinaca takoer ima dovoljno. Gruzina smo
nali na Medicinskoj akademiji. Azerbajdanca u jednom mesnom kombinatu. ak smo
pronali Moldavca, instruktora rajonskog komiteta Komsomola. Ali s Uzbecima, Kirgizima i
Turkmenima - fijasko. Gdje da naem Uzbeka?!
- U Uzbekistanu - apnuo sam.
- A jesi pametan! Jasno, u Uzbekistanu. Ali, ja imam rokove. Da ne priam o tome da
su sredstva iz fondova za slubena putovanja odavno potroena... Ukratko, hoe zaraditi
pedeset rubalja?
- Hou.
- Tako sam i mislio... Nai mi Uzbeka, napisat u pedese- ticu. Povisit u kao za
naknadu tete...
- Poznajem jednog Tatarina.
Bezuglov se razljutio:
- to e mi Tatarin?! Kod mene ima puno Tatara. I kakve koristi od toga? Pa nije to
savezna republika... Ukratko, nai mi Uzbeka. Kirgiza i Turkmena ve sam dodijelio
honorarcima. aka evelev kao ima nekakvog Tadika. Samojlov trai Kaza- ha. I tako
dalje. Treba nam Uzbek. Hoe se prihvatiti tog posla?
26
- Dobro - kaem - ali te upozoravam. Ogled e biti drutveno znaajan. Od irokog
drutveno-politikog znaaja.
- Jesi li pio? - pitao je Bezuglov.
- Ne. Ima neki prijedlog?
- to je tebi - zamahnuo je ruicama Bezuglov - nema anse. Pijem samo naveer...
Nikad prije jedan sat popodne...
Bezuglova sam dugo poznavao. Bio je poseban ovjek. Rodom iz Sverdlovska.
Sjeam se kako sam se jednom spremao na slubeni put na Ural. Naravno, morao
sam navratiti u Sverdlovsk. I to ba za prvomajske praznike. Postojala je mogunost da
bude komplikacija s hotelom.
Kaem ja Bezuglovu:
- Mogu li noiti u Sverdlovsku kod tvojih roditelja?
- Naravno - uzviknuo je Bezuglov - naravno! Koliko hoe! Svima e biti jako drago.
Imaju ogroman stan. Tata je dopisni lan Akademije znanosti, a mama - zasluni umjetnik.
Ugostit e te domaim tijestom punjenim mesom... Jedini uvjet: nemoj izlanuti da se
poznajemo. Inae je sve propalo. Ja sam od etrnaeste godine sramota obitelji..!
- Dobro - kaem - potrait u ti Uzbeka.
Prionuo sam na posao. Prelistao sam adresar. Nazvao tridesetak poznanika. Na kraju
mi je jedan prijatelj, truba, rekao:
- Imamo jednog sviraa trombona Balieva. Po nacionalnosti je Uzbek.
- Prekrasno - kaem - daj mi njegov broj telefona.
- Pii.
Zapisao sam.
- Svidjet e ti se - rekao je moj prijatelj. - ovjek je kulturan, naitan, sa smislom za
humor. Nedavno je osloboen.
- to znai - osloboen?
- Istekla mu je kazna pa su ga pustili na slobodu.
- to je, lopov?
- A emu to - lopov? - uvrijedio se prijatelj. - ovjek je odsjedio zbog silovanja...
Spustio sam slualicu.
U tom trenutku zove Bezuglov:
- Ima sree - vie - nali smo Uzbeka. Muik ga je naao... Gdje? Pa na Kuznenoj
trnici. Prodavao je onu... kako se... hohlomu5.
- Misli, pahlavu6?
- E da, baklavu, koja razlika... A sitan trgovac - to je ak dobro. To se sad diskretno
potie. Male privatne okunice, osobni povrtnjaci i sve tog tipa...
Pitao sam:
5
6
Dekorativno oslikano drveno posue (nap. prev.).

Baklavu (nap. prev.).
27
-Jesi li siguran da baklava raste u povrtnjaku?
- Ne znam gdje raste baklava. I ne elim znati. Ali dobro znam koje su posljednje
direktive Gradskog komiteta... Ukratko, s Uzbekom je u redu.
- teta - kaem - upravo sam pronaao odlinog kandidata. Kulturan, obrazovan
Uzbek. Solist orkestra. Nedavno se vratio s gostovanja.
- Prekasno. Imaj ga u vidu za ubudue. ovjek je ve donio lanak. A za tebe imam
novi zadatak. Blii se Dan racionalizatora. Mora nai suvremenog ruskog zanatliju,
potomka uvenog Leve7. Onoga koji je potkovao englesku buhu. I napraviti materijal na tu
temu.
- Drutveno znaajan?
- Bez toga nikako.
- Dobro - kaem - pokuat u...
uo sam neto o takvom zanatliji. Priao mi je o njemu moj stariji brat koji je radio u
filmskoj kronici.
Starac je ivio u Jelizarovskoj ulici u okolici Lenjingrada, u privatnoj kui. Bilo ga je
mnogo lake nai no to sam mislio. Prvi prolaznik kojeg sam susreo pokazao mi je put.
Starac se zvao Jevgenij Eduardovi. Restaurirao je stare automobile. Na otpadima je
pronalazio zahrale trupove automobila. Iz razliitih izvora slagao je prvobitan oblik auta.
Zatim je radio ogroman posao: tokario je, lijepio, niklovao.
Obnovio je desetke starih modela. Meu njegovim djelima bile su marke Oldsmobile,
Chevrolet, Peugeot i Ford. Bili su raznih boja, s koom, mesingom i kromom koji su se sjajili
i ostavljali snaan dojam.
I uz to, svi ti modeli bili su u voznom stanju. Vibrirali su, kretali se, ula se truba.
Lagano se ljuljajui pretjecali su pjeake. Bio je to upeatljiv, gotovo cirkuski prizor.
Za volanom je vano sjedio vlasnik, Jevgenij Eduardovic. Njegov se stari dvoredni
kratki kaput sav sjajio. Oi su zakri- vale naoale s celuloidnim okvirima. Velika ilterica
pridavala mu je na sve to osobit izgled.
Uzgred reeno, on je prvi ruski automobilist. Za volan je sjeo u dvanaestoj godini.
Neko vrijeme bio je osobni voza Rodzjanka. Zatim je vozio Trockog, Kaganovia,
Andrejeva.
Osnovao je prvu rusku autokolu. Iz rata je izaao kao komandant male tenkovske
jedinice. Primio je mnogo dravnih nagrada. Naravno, i odsjedio je. U poodmaklim
godinama poeo se baviti restauracijom automobila.
Modeli Jevgenija Eduardovica izlagali su se na meunarodnim izlobama. Njegove su
automobile koristili na snimanjima domaih i stranih filmova. Dopisivao se na etiri jezika s
urednitvima mnogobrojnih asopisa o automobilima.
Ako su se auti koristili na snimanjima, bio je prisutan i njihov vlasnik. Filmski
redatelji zapazili su impozantnu figuru Jevgenija Eduardovica. U prvo vrijeme statirao je u
masovnim scenama. Zatim su mu poeli davati male epizodne uloge. Glumio je menjevike,
7
Junak istoimene pripovijesti N. S. Leskova (1881) (nap. prev.).
28
plemie, znanstvenike staroga kova. Uglavnom, postao je i filmski glumac...
Proveo sam u Jelizarovskoj ulici dva dana. Moje biljeke bile su pune zanimljivih
detalja. Jedva sam ekao da se bacim na pisanje.
Dolazim u redakciju. Doznajem da je Bezuglov na slubenom putu. A rekao je da su
sredstva iz fondova za putovanja potroena.
Dobro... Navraam do odgovornog sekretara novina Bore Minca. Priam mu o svojim
planovima. Izvjetavam ga o detaljima koji su me se najvie dojmili.
Kae Mine:
- Koje je prezime?
Uzimam vizitku Jevgenija Eduardovica.
- Holidej - odgovaram - Jevgenij Eduardovic Holidej.
Mine je zakolutao oima:
- Holidej? Ruski zanatlija - Holidej? Potomak Leve - Holidej? ali se..! to znamo o
njegovu porijeklu? Odakle mu takvo prezime?
- A tebi Mine zvui bolje..? Da ne govorimo o porijeklu...
- Gore - sloio se Mine - neosporno, gore. Ali Mine je uz to privatna osoba. O Mincu se
ne piu ogledi za Dan racionalizatora. Mine nije heroj. O Mincu ne piu...
(Tada sam pomislio - nemoj se zakleti!)
Dodao je: - osobno nemam nita protiv Engleza.
- Naravno da nema - kaem...
Odjednom mi se smuilo. to se dogaa? Nije sve za tisak. Nije savreno sve za tisak.
Ne znam odakle sovjetski novinari crpe teme..! Sve moje zamisli su neostvarive. Svi moji
razgovori upravo nisu za telefon. Sva moja poznanstva su sumnjiva...
Kae odgovorni sekretar:
- Pii o majci-heroini. Nai obinu, skromnu majku-heroinu. I neka ima normalno
prezime. Napii oko dvjesto pedeset redaka. Takvog materijala uvijek nedostaje.
Majka-heroina - to je poput lutrije gdje svi dobivaju...
to mi je drugo preostajalo? Ipak sam ja dravni novinar.
Ponovno nazivam prijatelje. Jedan prijatelj kae:
- Kod nas pazikuina ena ima itavu hordu djeurlije. Nevjerojatni huligani.
- To nije vano.
- No, onda doi.
Idem na tu adresu.
Pazikuina ena zvala se Lidija Vasiljevna Brikina. Nije ti to mister Holidej! Njezin je
stan ostavljao uasan dojam. Klimav stol, nekoliko madraca s rupama, teak zrak koji gui.
Uokolo je galamila odrpana, neuredna djeurlija. Najmanji se derao iz drvene kolijevke.
Djevojica od etrnaestak godina tuno je crtala prstom po prozorskom staklu.
Objasnio sam svrhu svog dolaska. Lidija Vasiljevna je ivnula:
- Pii mali, zapisuj... A ja u se potruditi. Ispriat u narodu sve o mom pasjem ivotu.
29
Pitao sam:
- Zar vam drava ne pomae?
- Pomae. Itekako pomae. Imamo pravo na etrdeset rubalja mjeseno. I na orden i
medalje. Evo, na prozoru ih je puna tegla. Da ih se moe zamijeniti za mandarine, jednu za
etiri...
- A mu? - pitam.
- Koji? Imam ih cijelu etu. Posljednji je otiao po Solnce- dar8 i vie se nije vratio.
Prije godinu dana...
to mi je bilo initi? to sam mogao napisati o toj eni?
Malo sam sjedio, iz pristojnosti, a onda otiao. Obeao sam doi drugi put.
Nisam imao koga zvati. Sve mi se ogadilo. Pomislio sam - da jo jednom dam otkaz?
Da idem raditi kao utovariva?
Na odlasku mi kae ena:
- U suprotnom ulazu ivi jedna pametna dama. Ujutro ee s djecom. Ima ih
desetero... Saznaj... Zaboravila sam prezime
- sa a...
- varc?
- Ma ne, apovalova... Ili aponikova... Prezime i telefon mogu se doznati u kunoj
upravi.
Krenuo sam u kunu upravu. Popriao s predstojnikom Mihejevom. Bio je to
ljubazan i dobroduan ovjek. Poalio se:
- Imam dvanaest podreenih besposliara, a nema koga poslati po vino...
Kad sam ga pitao za tu damu, Mihejev je iz nekog razloga postao oprezan:
- Ne znam... Porazgovarajte s njom osobno. Zove se aporina Galina Viktorovna. Broj
stana je dvadeset tri. Eno je tamo vani s djecom. Jedino to ja s time nemam nita. Mene se
to ne tie...
Uputio sam se u parki. Galina Viktorovna bila je zgodna, naoita ena. U sovjetskoj
kinematografiji tako su se prikazivali narodni porotnici.
Pozdravio sam je i objasnio o emu se radi. Dama je odmah postala oprezna.
Progovorila je upravo onako kao i predstojnik kue:
- U emu je stvar? to se dogodilo? Zato ste se obratili upravo meni?
Sve mi je to postajalo gnjavaom. Sakrio sam olovku i rekao:
- to se dogaa? Zato ste se tako preplaili? Ako ne elite razgovarati, otii u. Pa
nisam huligan...
- Upravo me huligani ne plae - odgovorila je dama.
Onda je nastavila:
- ini mi se da ste pametan ovjek. Poznajem Vau mamu i poznavala sam Vaeg oca.
Pretpostavljam da se mogu pouzdati u Vas. Rei u Vam u emu je stvar. Huligana se zaista
8
Ime vina (nap. prev.).
30
ne bojim. Bojim se milicije.
- A zato se - kaem - bojite mene? Nisam ja milicajac.
- Ali ste novinar. A u mojoj situaciji vie je nego glupo da se reklamiram. Ja, naravno,
nisam majka-heroina. A ova djeurlija nije moja. Organizirala sam neto poput dnevnog
boravka. Uim djecu glazbu, francuski jezik, itam im pjesme. U dravnim vrtiima djeca
obolijevaju, a kod mene nikada. A za to uzimam najskromniju moguu plau. Ali, jasno Vam
je to e biti ako za to dozna milicija? Dnevni boravak je, u biti, privatan...
- Jasno mi je - rekao sam.
- Zato, zaboravite da postojim.
- Dobro - rekao sam.
Nisam ak ni telefonirao u redakciju. Rei u, mislim - bude li potrebno, da sam u
stvaralakoj krizi. Ionako e honorari za prosinac biti simbolini. Oko esnaest rubalja. Nije
mi do odijela. Samo da ne daju otkaz...
Bez obzira na to, od redakcije sam dobio odijelo. Jednostavno, dvoredno odijelo, ako
se ne varam, istononjemake proizvodnje. Evo kako je to bilo.
Sjedio sam kod naih daktilografkinja. Riokosa ljepotica Manjunja Hlopina nije
prestajala:
- Daj, pozovi me u restoran! elim u restoran, a ti me ne poziva!
Morao sam se ravnoduno opravdavati:
- Ali ja ni ne ivim s tobom.
- Nema potrebe. A zajedno bismo sluali radio. Zna koja je moja omiljena emisija?
Plodan hektari A tvoja?
- Moja je - Postoji li ivot na drugim planetima?
- Ne bih rekla - uzdahnula je Hlopina - a ovdje je pasji ivot...
U tom trenutku pojavio se tajanstveni neznanac. Primijetio sam tog ovjeka jo
tijekom dana.
Bio je u elegantnom odijelu, s kravatom. Imao je brkove koji su se spajali s kratkim
zaliscima. Na zapeu mu je visjela minijaturna kona torbica.
Rei u, unaprijed, da je neznanac bio pijun. Samo to to nikad ne bismo pomislili.
Zakljuili smo da je iz Baltika. Sve elegantne mukarce kod nas su, iz nekog razloga,
smatrali Latvijcima.
Neznanac je govorio ruski s jedva primjetnim naglaskom.
Ponaao se otvoreno i ak malo agresivno. Dvaput je lupio urednika po leima.
Nagovorio je sekretara partijske organizacije da odigraju partiju aha. U uredu odgovornog
sekretara Minca dugo je listao tehnike prirunike.
Htio bih se ovdje udaljiti od teme. Siguran sam da gotovo svi pijuni krivo postupaju.
Oni se, tko zna zato, maskiraju, pretvaraju se, prikazuju se kao obini sovjetski graani.
Sama tajanstvenost njihova djelovanja je dvojbena. Trebaju se ponaati mnogo
jednostavnije. Prvo, odijevati se na najelegantniji mogui nain. To pobuuje potovanje.
Osim toga, ne skrivati strani naglasak. To pobuuje simpatije. A najvanije - ponaati se
31
maksimalno bezobzirno.
Recimo, pijuna zanima nova balistika raketa. U kazalitu upoznaje uvenog
konstruktora raketa. Poziva ga u restoran.
Glupo je tom konstruktoru nuditi novac. Ima on dovoljno novaca. Besmisleno je
konstruktora ideoloki obraivati. On sve to zna i bez vas.
Treba djelovati sasvim drugaije. Treba popiti. Zagrliti konstruktora oko ramena.
Lupiti ga po koljenu i rei:
- Kako si, stari? Kau da si izumio neto novo? Hajde, napii mi na salvetu dvije-tri
formule. isto me zanima...
I gotovo. pijun moe raunati s time da mu je raketa u depu...
Neznanac je itav dan proveo u redakciji. Svi su se priviknuli na njega. Iako su
iznenaeno izmjenjivali kratke poglede.
Zvao se Artur.
Uglavnom, dolazi Artur daktilografkinjama i kae:
- Oprostite, mislio sam da je zahod.
Rekao sam:
- Hajdemo. Pokazat u Vam.
U zahodu je pijun zaprepatenim pogledom odmjerio redakcijski runik. Izvadio je
maramicu za nos. Zapodjenuli smo razgovor. Odluili smo sii u bife. Odatle sam nazvao
svoju enu, a onda smo navratili u Kavkazkij.
Ispostavilo se da obojica volimo Faulknera, Brittena i slikarstvo tridesetih godina.
Artur je bio misaon ovjek, i kompetentan. Na primjer, rekao je:
- Picassovo slikarstvo je tek drama, dok je stvaralatvo Renea Magrittea katastrofalan aroban prizor.
Zanimalo me:
- Jesi li bio na Zapadu?
- Naravno.
- I dugo si tamo ivio?
- Dugo. etrdeset tri godine. Bolje rei, do prolog utorka.
- Mislio sam da si iz Latvije.
- veanin sam. To je blizu. elim napisati knjigu o Rusiji...
Razili smo se kasno u noi kod hotela koji se zove Europski. Dogovorili smo se da se
vidimo idui dan.
Ujutro su me pozvali k uredniku. U uredu je sjedio nepoznati mukarac od
pedesetak godina. Bio je vrlo mrav, elav, s vjeniem pjegica iznad uiju. Pomislio sam
moe li se eljati, a da ne skida eir s glave.
Mukarac je sjedio u urednikom naslonjau. Vlasnik ureda smjestio se na stolcu za
posjetitelje. Ja sam sjeo na rub sofe.
- Upoznajte se - rekao je urednik - predstavnik Komiteta dravne sigurnosti, major
32
iljaev.
Ljubazno sam se pridigao. Major je bez smijeka kimnuo glavom. Oigledno ga je
titilo nesavrenstvo svijeta oko njega.
U urednikovu ponaanju primjeivao sam - istovremeno - samilost i zluradost.
Izgledao je kao da kae: I, to? Dolijao si?! A sad se sam izvlai. Ta jesam li te upozoravao,
budalo... "
Major je progovorio. Otar glas nije odgovarao izgledu iscrpljenog ovjeka.
- Poznajete li Artura Tornstrema?
- Da - odgovaram - juer smo se upoznali.
- Je li Vam postavljao kakva provokativna pitanja?
- Zapravo, nije. Uope mi nije postavljao pitanja. Ba se i ne sjeam.
- Niti jedno?
- Kako mi se ini, niti jedno.
- Kako je poelo vae poznanstvo? Preciznije, gdje i kako ste se upoznali?
- Sjedio sam kod daktilografkinja. Uao je pa pita...
- Ah, pita? Znai, ipak pita?! to, ako nije tajna?
- Pitao je - gdje je ovdje zahod?
Major je zapisao tu reenicu i dodao:
- Savjetujem Vam da budete paljiviji...
Daljnji razgovor bio mi je apsolutno besmislen. iljaeva je sve zanimalo. to smo jeli?
to smo pili? O kojim umjetnicima smo razgovarali? ak ga je zanimalo je li veanin esto
odlazio u zahod..?
Major je inzistirao da se prisjetim svih detalja. Ne pretjeruje li veanin s
alkoholom? Gleda li ene? Slii li latentnom homoseksualcu?
Odgovarao sam podrobno i savjesno. Nisam imao to skrivati.
Major je napravio pauzu. Malo se pridigao nad stolom. Zatim je lagano podignuo
glas:
- Raunamo na Vau razumnost. Iako ste prilino lakomislen ovjek. Podaci koje
imamo o Vama vie su nego proturjeni. Konkretno - beskrupuloznost u svakodnevnim
prilikama, pijanstvo, sumnjivi vicevi...
Htio sam pitati - to je tu proturjeno? Ali sam se suzdrao. Tim vie to je major
izvukao prilino debeli fascikl. Na koricama je krupnim slovima bilo napisano moje
prezime.
Ne odvajajui pogled, promatrao sam taj fascikl. Osjeao sam ono to bi osjetila,
recimo, svinja na mesnom odjelu prehrane.
Major je nastavio:
- Od Vas oekujemo potpunu iskrenost. Raunamo na Vau pomo. Nadam se da
Vam je jasno koliko je to ozbiljan zadatak..? A najvanije - upamtite, mi sve znamo. Mi sve
znamo unaprijed. Apsolutno sve...
33
Tada sam htio pitati - a to se tie Mie Barynikova? Zar se unaprijed znalo da e
Mia ostati u SAD-u?
Major je u meuvremenu pitao:
- to ste se dogovorili sa veaninom? Trebate li se sresti danas?
- Zapravo - kaem - trebamo. Pozvao je mene i enu u kazalite Kirova. Razmiljam
da ga nazovem, ispriam se i kaem da sam se razbolio.
- Ni u kojem sluaju - lagano se pridigao major - idite. Svakako idite. I pamtite sve do
u detalja. Nazvat emo Vas sutra ujutro.
Jo mije, pomislio sam, samo to trebalo!
- Ne mogu - kaem - postoje objektivni razlozi.
- To su?
- Nemam odijelo. Za kazalite treba imati odgovarajuu odjeu. Tamo, izmeu
ostalog, ima i stranaca.
- A zato nemate odijelo? - pitao je major. - Kakva je to glupost? Pa Vi ste zaposlenik
solidnih novina.
- Malo zaraujem - odgovorio sam.
Tu se umijeao urednik:
- elim Vam otkriti jednu malu tajnu. Kao to znamo, pribliavaju se novogodinji
praznici. Odluili smo nagraditi druga Dovlatova vrijednim poklonom. Za pola sata on moe
svratiti u raunovodstvo. A onda moe otii u Frunzensku robnu kuu. I tamo odabrati
odgovarajue odijelo za otprilike sto dvadeset rubalja.
- Ne nosim - kaem - standardnu veliinu.
- Nema veze - rekao je urednik - nazvat u direktora robne kue...
Tako sam postao vlasnikom uvoznog dvorednog odijela. Ako se ne varam,
istononjemake proizvodnje. Odjenuo sam ga moda pet puta. Jednom kad sam bio u
kazalitu sa veaninom. I moda etiri puta kad su me poslali na sahranu...
A moga veanina su nakon tjedan dana deportirali iz Saveza. Bio je konzervativni
novinar. Zastupao je interese desnice.
Uio je ruski jezik est godina. Htio je napisati knjigu. I deportirali ga.
Nadam se, neovisno o meni. Ono to sam ja o njemu ispriao majoru bilo je potpuno
bezazleno.
tovie, upozorio sam Artura da ga prate. Tonije, natuknuo sam mu da i zidovi
imaju ui...
veanin nije shvatio. Ukratko, ja s time nemam nita.
A najvie me zaudilo da me poznanik, disident amkovi optuio da suraujem s
KGB-om.
34
Oficirski remen
Najgore to se pijancu moe dogoditi je da se probudi u bolnikom krevetu. Ne

razbudivi se jo do kraja mrmlja:
- Gotovo! Prestajem! Zauvijek prestajem! Vie - ni jedne kapi!
I onda odjednom primijeti da na glavi ima debeli povez od gaze. Hoe dodirnuti
zavoje, ali ispostavlja se da ti je lijeva ruka u gipsu. I tako dalje.
Sve to dogodilo mi se u ljeto ezdeset tree godine na jugu Republike Komi.
Godinu prije toga pozvali su me u vojsku. Odredili su me za logorskog uvara.
Zavrio sam dvadesetodnevnu kolu za nadzornike pokraj Sindora...
Jo dvije godine prije toga bavio sam se boksom. Sudjelovao sam na republikim
natjecanjima. Meutim, ne sjeam se da mi je trener makar ijednom rekao:
- To je to. Ne brinem se za tebe.
Zato sam to uo od instruktora Toropceva na obuci kadrova za nadzor. Nakon tri
tjedna vjebi. I to kad mi nisu bili prijetnja boksai nego recidivisti...
Pokuao sam se osvrnuti oko sebe. Linoleum se na dijelovima uto svjetlucao od
sunca. Noni ormari bio je pretrpan lijekovima. Kod vrata su visjele zidne novine Lenjin i
zdravstvena zatita.
Osjeao se miris dima i, ma kako bilo udno, algi. Nalazio sam se na sanitetskom
odjelu.
Boljela me glava zbog stegnutog poveza. Osjeao sam duboku ranu nad obrvom.
Lijevu ruku nisam mogao micati.
Na naslonu kreveta visjela je moja vojnika koulja. Tamo su trebale biti cigarete.
Umjesto pepeljare iskoristio sam staklenku s nekakvom crnom tintom. Kutiju ibica trebalo
je pridrati ustima.
Sad sam se mogao prisjetiti jueranjeg dogaaja.
Ujutro su me maknuli sa straarskog popisa. Otiao sam k starijem vodniku:
- to se dogodilo? Zar mi daju slobodan dan?
- Neto slino - kae stariji vodnik - moe se veseliti... Poludio je zatvorenik u baraci
broj etrnaest. Laje, kukuri- e... Kuharicu, tetu uru je ugrizao... Ukratko, odvest e ga u
psihijatrijsku bolnicu u Iosseru. A onda si itav dan slobodan. Raunaj to kao slobodan dan.
- Kad moram ii?
- Moe odmah.
- Sam?
- A zato - sam? Ide vas dvoje, kao po obiaju. Uzmi u- rilina ili Gajenka...
35
Curilina sam pronaao u pogonu za izradu alata. Baktao se s lemilom. Na radnom
stolu neto je pucketalo irei miris kolofonija.
- Lemim - rekao je urilin - zlatarski posao. Pogledaj.
Vidio sam mesinganu ploicu s reljefastom zvijezdom.
Unutarnja strana bila je zalivena olovom. Remen s takvom ploicom pretvarao se u
prijetee oruje.
To je bila tada moda - ekisti su si nabavljali kone oficirske remene. Zatim su
ploicu zalijevali slojem olova i ili na-ples. Ako bi dolo do tunjave, mesingane ploice
letjele bi nad glavama.
Kaem:
- Spremaj se.
- to je?
- Vodimo psihopata u Iosser. Neki zatvorenik je skrenuo u etrnaestici. Izmeu
ostalog, ugrizao je tetu Suru.
Kae urilin:
- I dobro je napravio. Oito je htio derati. Ta ura nosi kui dravno ulje. Vidio sam.
- Hajdemo - kaem.
urilin je ohladio ploicu pod slavinom i zategnuo remen.
- Idemo...
Dobili smo oruje, dolazimo u straarnicu. Nakon dvije minute nadzornik dovodi
neobrijanog, debelog zatvorenika. Ovaj se opire i vie:
- Hou lijepu djevojku, sportaicu! Dajte mi sportaicu! Koliko moram ekati?!
Nadzornik je mirno odgovorio:
- Minimum kojih est godina. I to ako te oslobode prije roka. Ima grupni dosje.
Zatvorenik nije obraao panju i nastavio je vikati:
- Gadovi, dajte mi kvalificiranu sportaicu..!
urilin ga je paljivo pogledao i gurnuo me laktom:
- Sluaj, kakav je to on psihopat?! Normalan ovjek. Prvo je htio derati, a sad hoe
ensku. I to jo kvalificiranu... Ima ovjek ukusa... Ni ja ne bih odustao...
Nadzornik mi je predao dokumente. Izali smo na trijem. urilin pita:
- Kako se zove?
- Doremifasole - odgovorio je zatvorenik.
Tada sam mu rekao:
- Ako ste stvarno nenormalni - u redu. Ako se pretvarate - isto u redu. Ja nisam
lijenik. Moj je posao odvesti Vas u Iosser. Ostalo me ne brine. Jedini uvjet je da to opet ne
izvodite. Ponete li gristi - pucam. A lajati i kukurikati moete koliko hoete...
Trebalo je hodati oko etiri kilometra. Na putu nije bilo nijednog kamiona za
prijevoz drveta. Auto upravitelja logora uzeo je kapetan Sokolovski. Otiao je, kau, polagati
nekakve ispite u Intu.
36
Ukratko, morali smo pjeaiti. Cesta je vodila kroz selo, prema tresetnom
movarnom kraju. Odatle pokraj umarka do same pruge. A iza pruge nicale su logorske
promatranice Iossera.
U selu, kod duana, urilin je usporio korak. Pruio sam mu dva rublja. Patrole se u
to doba nije trebalo bojati.
Zatvorenik se otvoreno sloio s naom idejom. ak nam je od sree rekao:
- Zovem se Tolik...
urilin je donio bocu Moskovske. Gurnuo sam je u dep hlaa. Trebalo je samo
izdrati do umarka.
Zatvorenik se svako malo prisjeao svoje duevne pore- meenosti. Tada bi puzao
etveronoke i reao.
Savjetovao sam mu da ne rasipa snagu. Da je uva za medicinski pregled. A mi ga
neemo odati.
urilin je rasprostro novine na travi. Izvadio je iz depa malo keksa.
Pili smo redom, iz boce. Zatvorenik je prvo oklijevao:
- Lijenik moe osjetiti miris. Bit e to nekako neprirodno...
urilin ga je prekinuo:
- A lajati i kukurikati je prirodno..? Pojest e malo cecelja i gotovo.
Zatvorenik je rekao:
- Uvjerili ste me...
Dan je bio topao i sunan. Nebom su se vukli mali oblaci nestalnih oblika. Kod pruge
su nestrpljivo trubili kamioni za prijevoz drveta. Nad urilinovom glavom zujao je bumbar.
Votka je poela djelovati. Pomislio sam: Dobro je na slobodi! Evo, demobilizirat u
se i satima u etati ulicama. Svratit u na kavu u Ulici Marata. Zapalit u na klupici kod
zgrade Dume..."
Znam da je sloboda filozofski pojam. Mene to ne zanima. Pa robove ne zanima
filozofija. Ii kuda hoe - evo to je sloboda..!
Moji drugovi u pijanevanju prijateljski su priali. Zatvorenik je objanjavao:
- S glavom mi nije u redu. Osim toga, nadimanje... Ako emo iskreno, takve bi sve
trebalo osloboditi. Otpisati zauvijek bolest. Pa otpisuju staru tehniku.
urilin ga je prekidao:
- S glavom nije u redu? A pameti je bilo da se krade? U tvojim dokumentima stoji
grupna kraa. to si to lijepoga ukrao?
Zatvorenik je zbunjeno odmahivao:
- Ma, nita posebno... Traktor...
- itav traktor?
- Da.
- I kako si ga ukrao?
- Vrlo jednostavno. Iz kombinata armiranobetonskih proizvoda. Igrao sam na
37
psihologiju.
- Kako?
- Doao sam u kombinat. Sjeo na traktor. Privezao sam eljeznu bavu otraga ispod
pumpe. Idem prema straarnici. Bava bui. Pojavljuje se uvar: Kamo vozi bavu?".
Odgovaram: Osobna potreba". - Ima dokumente?" - Ne." - Odvezuj to, majku ti tvoju"...
Odvezao sam bavu i otiao na traktoru. Uglavnom, psihologija je uinila svoje. A onda smo
taj traktor rasklopili na dijelove...
urilin je zatvorenika oduevljeno lupio po leima:
- Ti si umjetnik, prijatelju!
Zatvorenik se skromno sloio:
- Ljudi su me potovali.
urilin je neoekivano ustao:
- ivjele radne zalihe!
I izvadio iz depa drugu bocu.
Dotad je nau poljanu ve obasjalo sunce. Premjestili smo se u hladovinu. Sjeli smo
na sruenu johu.
urilin je naredio:
- Idemo!
Bilo je vrue. Zatvorenik se raskopao do pojasa. Na prsima mu se vidjela tetovaa
od baruta:
Faina! Pamti sretne dane?!"
A pored - lubanja, finski no i boica s natpisom otrov"...
urilin se iznenada napio. Nisam ak ni primijetio kako se to dogodilo. Najednom je
postao mrk i zautio.
Znao sam da je kasarna puna neurastenika. Tomu neminovno pridonosi straarska
sluba. Ali upravo mi se urilin inio relativno zdrav.
Pamtio sam u vezi s njime samo jednu ludu alu. Vozili smo tada zatvorenike na
sjeu ume. Sjedili smo u daari pored pei, grijali se, razgovarali. Naravno, pili smo.
urilin je bez rijei izaao van. Negdje se dokopao vedra. Napunio ga je
dizel-gorivom. Zatim se popeo na krov i gorivo izlio u dimnjak. Prostorija se ispunila
vatrom. Jedva smo se izvukli iz daare. Trojicu je zahvatila vatra.
Ali, to je bilo davno. A sada sam mu rekao:
- Smiri se...
urilin je utke dohvatio pitolj. Onda smo uli:
- Ustanite! Brigada od dva ovjeka slua zapovijedi oruane pratnje! Ako ustreba,
oruana pratnja e upotrijebiti oruje. Zatvorenice Holodenko, naprijed! Desetare Dovlatov
- za njim..!
I dalje sam ga smirivao:
- Saberi se. Doi k sebi. A najvanije - spremi pitolj.
38
Zatvorenik je zaueno pitao na logorakom:
- Kakva je to frka panika?
urilin je u meuvremenu otpustio osigura. Iao sam prema njemu ponavljajui:
- Jednostavno si previe popio.
urilin je poeo uzmicati. Iao sam sve vrijeme prema njemu izbjegavajui nagle
pokrete. Od straha sam ponavljao neto nesuvislo. Sjeam se da sam se ak smjekao.
Zato zatvorenik nije izgubio prisebnost. Veselo je povikao:
- Gle, gle - barem se zavui pod krevet..!
- Vidio sam sruenu johu iza urilinovih lea. Nije mogao jo puno uzmicati. Sagnuo
sam se. Znao sam da, padajui, moe opaliti iz pitolja. Tako je i bilo.
Prasak, lomljava suhoga granja...
Pitolj je pao na zemlju. Nogom sam ga utnuo u stranu.
urilin je ustao. Sad ga se nisam bojao. Mogao sam ga oboriti iz bilo kojeg poloaja. A
i zatvorenik je bio u blizini.
Vidio sam kako urilin skida remen. Nisam shvatio to to znai. Mislio sam da
namjeta vojniku koulju.
Teoretski sam ga mogao upucati ili barem raniti. Pa bili smo na zadatku. Da tako
kaem, u borbenom poloaju. Dokazali bi moju nevinost.
Umjesto toga ponovno sam krenuo prema njemu. Inteligencija me ubijala jo dok
sam se bavio boksom.
Na kraju me urilin udario ploicom po glavi.
Najvanije je da se svega sjeam. Nisam izgubio svijest. Sam udarac nisam osjetio.
Vidio sam krv po hlaama. Tako mnogo krvi da sam ak podmetnuo dlanove. tojim, a krv
tee.
Srea je to se bar zatvorenik snaao. Istrgnuo je urilinu remen. Zatim mi je
otrgnutim rukavom koulje povezao elo.
Tada se urilinu, oito, poelo bistriti. Uhvatio se za glavu i jecajui krenuo prema
cesti.
Njegov pitolj je leao u travi. Pored praznih boca. Rekao sam zatvoreniku:
- Podigni...
A sada zamislite ivopisnu sliku. Naprijed, jecajui, ide ekist. Zatim nenormalan
zatvorenik s pitoljem. Iza njih hoda desetar sa zakrvavljenim povezom na glavi. A njima
ususret - vojna patrola. GAZ-61 s trima pukomitraljescima i snanim vujakom.
udim se da nisu ustrijelili mog zatvorenika. Lako su mogli ispucati nekoliko rafala.
Ili pustiti psa na njega.
Vidio sam auto i pao u nesvijest. Otkazali su mi centri za volju. A i vruina je, na
kraju, uinila svoje. Samo sam ih uspio upozoriti da zatvorenik nije kriv. A tko je kriv - neka
shvate sami.
K tome sam, padajui, slomio ruku. Zapravo, nisam je slomio, nego povrijedio.
Napukla mi je podlaktica. Pomislio sam - ovo je stvarno previe.
39
Posljednje ega se sjeam bio je pas. Sjedio je pored mene i nervozno zijevao,
pokazujui ljubiasto drijelo...
Iznad moje glave proradio je zvunik. Iz njega je doprlo zujanje, a zatim je uslijedilo
lako krckanje. Izvukao sam uti- ka, ne doekavi sveane zvukove himne.
Odjednom sam se sjetio zaboravljenog osjeaja iz djetinjstva. kolarac sam, imam
temperaturu. Doputaju mi da propustim nastavu.
ekam lijenika. Sjest e na moju postelju. Pregledat e mi grlo. Rei e: Ajde,
mladiu". Mama e traiti isti runik za njega.
Bolestan sam, sretan, svi me vole. Ne moram se umivati hladnom vodom...
ekao sam da se pojavi lijenik. Umjesto njega pojavio se urilin. Bacio je pogled
kroz prozor, sjeo na prozorsku dasku. Onda se uputio prema meni. Izgledao je ponizno i
tuno.
Probao sam ga udariti nogom u monje. urilin se malko odmaknuo i poeo,
prijetvorno krei ruke:
- Sergejiu, oprosti. Kriv sam... Kajem se... Iskreno se kajem... Bio sam u efektu...
- Afektu - ispravio sam ga.
- Tim vie...
urilin je oprezno koraknuo prema meni:
- Htio sam se naaliti... Da se smijemo... Ne ljutim se na tebe...
- Jo i to...
to sam mu mogao rei? to se moe rei uvaru koji losion Higijena koristi samo
iznutra?
Pitao sam:
- to je s naim zatvorenikom?
- U redu je. Opet je skrenuo. itavo jutro pjeva: iroka je rodna zemlja moja". Sutra
ima pretrage. Zasad je izoliran u zasebnoj sobi.
- A ti?
- A ja sam, naravno, u vojnom zatvoru. To jest, faktiki sam ovdje, a u naelu - u
vojnom zatvoru. Tamo zemljak moj deura... Trebam te neto.
urilin se pribliio jo jedan korak i poeo brzo govoriti:
- Sergejiu, gotov sam, gori mi pod nogama! U etvrtak je Sud asti!
- Protiv koga?
- Protiv mene. Ti si, kau, Sergejia osakatio.
- Dobro, rei u da ti nita ne zamjeram. Da ti opratam.
- Ve sam rekao da mi oprata. To, kau, nije vano, kap je prelila au.
- I to ja mogu uiniti?
- Ti si obrazovan, smisli neto. Kako se kae, izvedi neku gadost. U protivnom, ti
kurvini sinovi e predati papire na sud. To znai tri godine disciplinskog bataljona. A
disciplinski bataljon je gori od logora. Tako da - spaavaj...
40
Napravio je grimasu, pokuavajui zaplakati:
- Ja sam jedini sin... Brat je u zatvoru, sestre se udale...
Kaem:
- Ne znam to se tu moe napraviti. Ima jedna opcija...
urilin je ivnuo:
- Koja?
- Postavit u pitanje na sudu. Pitat u: urilin, imate li struno zvanje?" Ti e
odgovoriti: Ne." Ja u rei: I to e on nakon demobilizacije - krasti? Gdje su obeani
teajevi za vozae i bageriste? Po emu smo mi gori od regularne vojske?" I tako dalje. Tu e
se, naravno, svi uskomeati. Moda e jamiti za tebe.
urilin je jo vie ivnuo. Sjeo je na moj krevet, ponavljajui:
- Evo, glava! Evo, stoje glava! S takvom glavom, u naelu, ne mora ni raditi.
- Pogotovo - kaem - ako mlati po njoj mesinganom ploicom.
- Stvar je prolost - rekao je urilin - sve je zaboravljeno... Napii mi to moram rei.
- Pa sve sam ti rekao.
- A sada napii. Inae u se odmah spetljati.
urilin mi je pruio okrnjak kemijske olovke. Onda je otrgnuo komad zidnih novina:
- Pii.
Uredno sam napisao: Ne."
- to znai - Ne"? - pitao je.
- Rekao si mi: Napii to u rei". I evo, piem: Ne." Postavit u pitanje na sudu:
Ima li struno zvanje?" Ti e odgovoriti: Ne". Onda u rei ono o teajevima za vozae. A
zatim e se svi uskomeati.
- Znai, kaem samo jednu rije - ne"?
- Pa, da.
- Malo je to - rekao je urilin.
- Nije iskljueno da ti postave i druga pitanja.
- Koja?
- Ne znam koja.
- I to u odgovarati?
- Ovisi o tome to e te pitati.
- A to e me pitati? Na primjer?
- Pa, recimo: Priznaje li da si kriv, urilin?"
- I to u odgovoriti?
- Odgovorit e: Da."
- Samo to?
- Moe odgovoriti:
Da, naravno, priznajem i duboko se kajem".
41
- To je ve bolje. Pii. Prvo pii pitanje, a onda moj odgovor. Pitanja pii normalno, a
odgovore uglatim slovima. Da ne pobrkam...
urilin i ja sjedili smo tako do jedanaest sati. Lijeniki pomonik htio ga je otjerati,
ali urilin je rekao:
- Zar ne mogu biti u posjetu prijatelju po oruju?!
Na kraju smo napisali cijeli dramski tekst. Zabiljeili smo desetak moguih pitanja i
odgovora. I ne samo to, na urili- novo navaljivanje oznaio sam u zagradama: hladno",
zamiljeno", zbunjeno".
Onda su mi donijeli ruak: tanjur juhe, prenu ribu i voni sok sa krobnim branom.
urilin se iznenadio:
- Ovdje daju bolju hranu nego u vojnom zatvoru.
Kaem:
- A ti bi htio da je obrnuto?
Morao sam mu dati prenu ribu i voni sok sa krobnim branom.
Poslije toga smo se rastali. urilin je rekao:
- U dvanaest mom zemljaku zavrava smjena. Nakon njega e deurati neki
Ukrajinac. Moram biti tamo.
Priao je k prozoru. Zatim se vratio:
- Zaboravio sam. Hajde da zamijenimo remene. Inae e mi jo produiti kaznu za tu
ploicu.
Uzeo je moj vojniki remen. A svoj je objesio na naslon kreveta.
- Ima sree - kae - moj je od prave koe. I jo sa zalemljenom ploicom. Zvizne i
ovjek se trenutno strovali!
- Da, znam...
urilin je opet priao k prozoru. Jo jednom se okrenuo.
- Hvala ti - kae - neu ti to zaboraviti.
I izaao kroz prozor. Premda je sasvim pristojno mogao izai kroz vrata.
Dobro da mi jo nije odnio cigarete...
Prola su tri dana. Lijenik mi je rekao da sam dobro proao. Da imam samo
ogrebotinu na glavi.
Lunjao sam po podruju vojnog gradia. Satima sam sjedio u knjinici. Sunao se na
krovu skladita za drva.
Dvaput sam pokuao ui u vojni zatvor. Jednom je deurao Latvijac. Bio je u prvoj
godini slube. Odmah je podigao strojnicu. Htio sam predati cigarete, ali on je zavrtio
glavom.
Naveer sam ponovno doao. Taj je put deurao jedan poznanik instruktor.
- Ui - kae - moe ak i prespavati.
Zazveckao je kljuevima. Vrata su se otvorila.
urilin je kartao Buru s jo troje zatvorenika. Peti je pratio igru sa sendviem u ruci.
42
Na podu su leale kore od narana.
- Zdravo! - rekao je urilin - ne smetaj. Sad u ih ja rasturiti.
Dao sam mu Belomor9.
- A za piti? - pitao je.
Mogao si mu pozavidjeti na drskosti.
Stajao sam minutu i otiao.
Ujutro su posvuda bile zalijepljene zidne novine:
Otvoreni komsomolski sastanak diviziona. Sud asti. Postupak protiv urilina
Vadima Tihonova. Dolazak obavezan".
Pokraj mene je prolazio jedan koji je bio u produenoj vojnoj slubi.
Ve je odavno vrijeme - kae - podivljali su... To to se dogaa u kasarni strana je
stvar... Vino curi ispod vrata...
U prostoriji kluba okupilo se ezdesetak ljudi. Na pozornici se smjestio komsomolski
komitet. urilina su posjeli sa strane, pored zastave. ekali su da se pojavi major Afanasjev.
urilin je izgledao savreno sretan. Moda zato to je prvi put bio na pozornici.
Gestikulirao je, mahao prijateljima. Zapravo, i meni je mahnuo.
Na pozornicu se popeo major Afanasjev:
- Drugovi!
U dvorani su se postupno stiali glasovi.
- Drugovi vojnici! Danas raspravljamo o predmetu vojnika urilina. Vojnik urilin je
zajedno s desetarom Dovla- tovom bio poslan na odgovoran zadatak. Na putu se vojnik
urilin napio, i onako pijan kao letva poeo se neodgovorno ponaati. To je rezultiralo
ozljeivanjem desetara Dovlatova koji je, kad smo ve kod toga, isti, oprostite na izrazu,
jebivjetar. Da barem imaju srama pred zatvorenikom...
Dok je major sve to govorio, urilin je sijao od zadovoljstva. Dvaput se eljao, vrtio
na stolcu, dirao zastavu. Oito se osjeao junakom.
Major je nastavio:
- Samo u ovom kvartalu urilin je odsjedio u vojnom zatvoru dvadeset est dana i
noi. Ne govorim o pijanstvima - ona su urilinu kao to je snijeg zimi. Govorim o
ozbiljnijim prijestupima tipa tunjave. Stjee se dojam da je komunizam za njega ve
izgraen. Ne svia ti se neije lice - razbij njuku! Tako e se svi poeti razmahivati akama!
Mislite da ja ne bih nekog odalamio? Uglavnom, kap je prelila au. Moramo odluiti ostaje
li urilin s nama ili e njegovi papiri na sud. Stvar je ozbiljna, drugovi! Poinjemo..!.
Ispriajte, urilin, kako se sve to dogodilo.
Svi su pogledali urilina. U rukama mu se odnekud stvorila izguvana ceduljica.
Vrtio ju je, gledao i neto tiho aptao.
- Ispriajte - ponovio je major Afanasjev.
urilin je rastreseno pogledao u mene. Neto, oito, nismo predvidjeli. Neto nam je
9
Vrsta jakih cigareta (nap. prev.).
43
promaknulo u scenariju.
Major je podignuo glas:
- Nemojte da Vas ekamo!
- Nikamo mi se ne uri - rekao je urilin.
Lice mu se smrknulo. Postajao je sve ljui i namrgoeniji. Ali i u majorovu glasu
osjealo se da je sve uzrujaniji. Morao sam se javiti:
- Evo, ja u ispriati.
- Dosta - viknuo je major - pravi se javio!
- Aha - rekao je urilin - evo... elim... ovaj... upisati teaj za bageriste.
Major se okrenuo prema njemu:
- to ima teaj s time, majku vam vau! Napio si se, razumije, prijatelja si ozlijedio,
sad on mata o teaju..! A moda biste se htjeli upisati na institut? Ili na konzervatorij..?
urilin je jo jednom pogledao u papiri i mrko rekao:
- Po emu smo mi gori od regularne vojske?
Major je od bijesa ostao bez daha:
- Koliko e to jo trajati? Ide mu na ruku - a on svoje! Kae mu ispriaj" - a on
nee..!
- to se tu ima ispriati - skoio je urilin - nije to saga o Forsyteima..! Ispriaj!
Ispriaj! to se ima priati?! Samo ti mene mii, kurvin sine, vadi mi mast?! I tebe mogu
pokakljati..!
Major se uhvatio za futrolu. Ja sam, uzimajui cigarete, krenuo prema izlazu...
urilin je dobio godinu dana disciplinskog bataljona. Demobilizirao sam se mjesec
dana prije njegova putanja. Ni ludog zatvorenika vie nisam vidio. Cijeli svijet je nekud
nestao. Samo je remen jo uvijek itav.
44
Jakna Fernanda Legera
Ovo poglavlje pria je o kraljeviu i prosjaku. U oujku etrdeset i prve rodio se

Andrjua erkasov. U rujnu te iste godine rodio sam seja.
Andrjua je bio sin poznatog ovjeka. Moj otac se isticao samo po tome to je bio
mrav.
Nikolaj Konstantinovi erkasov bio je izvrstan glumac i zastupnik Vrhovnog
savjeta. Moj otac je bio obian kazalini djelatnik i sin burujskog nacionalista.
erkasovljev talent oduevljavao je Petera Brooka, Felli- nija i de Sicu. Talent mog
oca bio je sumnjiv ak i njegovim roditeljima.
erkasova je poznavala cijela zemlja kao glumca, zastupnika i borca za mir. Mog oca
su poznavali samo susjedi, kao ovjeka koji pije i koji je ivan.
erkasov je imao vikendicu, auto i slavu. Moj otac je imao samo astmu.
Njihove ene su se druile. ak su, izgleda, zajedno zavrile Kazalini institut.
Majka je radila kao glumica, zatim je bila korektorica i, na kraju, penzionerka. I Nina
erkasova je radila kao glumica. Nakon muevljeve smrti dali su joj otkaz u kazalitu.
Naravno, prijatelji erkasovih bili su iz visokih drutvenih krugova: ostakovi,
Mravinski, Ejzentejn... Moji roditelji bili su kuni prijatelji erkasovih.
Ta je obitelj itav ivot za nas brinula i pokroviteljski se odnosila prema nama.
erkasov je mom ocu davao savjete. Njegova je supruga mami poklanjala haljine i cipele.
Moji roditelji su se esto svaali. Onda su se razveli. A razvod gotovo da je bio jedini
miroljubiv in u itavom njihovu zajednikom ivotu. Jedan od ono malo sluajeva kad su se
moji roditelji razumjeli.
erkasov je znatno pomagao nama i majci. Na primjer, zahvaljujui njemu zadrali
smo stan.
Andrjua je bio moj prvi prijatelj. Upoznali smo se za evakuacije. Tonije, nismo se
upoznali, ve smo leali jedan pored drugog u djejim kolicima. Andrjua je bio u
inozemnim kolicima. Ja sam bio u onima domae proizvodnje.
Hranili smo se, mislim, jednako loe. Bio je rat.
Onda je rat zavrio. Nae su obitelji ponovno bile u Lenjin- gradu. erkasovi su
ivjeli u dravnoj zgradi u Kronverkskoj ulici. Mi smo ivjeli u komunalnom stanu u Ulici
Rubintejna.
Andrjua i ja viali smo se dosta esto. Zajedno smo ili na djeje matineje. Zajedno
smo slavili roendane.
Ja sam se kui vozio s majkom u tramvaju. Andrjuu je kui dovozio voza u
45
Bugattiju - ratnom trofeju.
Andrjua i ja bili smo iste visine. Otprilike iste dobi. Oboje smo bili zdravi i puni
energije.
Andrjua je, koliko se sjeam, bio hrabriji, nagliji, grublji. Ja sam bio neto snaniji
fiziki i, ini se, mrvicu razumniji.
Svako smo ljeto boravili u vikendici. erkasovi su na Ka- relskoj prevlaci imali
vikendicu okruenu borovima. S prozora se vidio Finski zaljev nad kojim su kruili
galebovi.
O Andrjui je uvijek vodila brigu neka sluavka. Sluavke su se esto izmjenjivale.
Otputali su ih, u pravilu, zbog krae. Otvoreno govorei, moglo ih se razumjeti.
Nina erkasova imala je posvuda stvari iz inozemstva. Sve police bile su natrpane
parfemima i kozmetikom. Mladim sluavkama to je bio izazov. Primijetivi da opet neto
nedostaje, Nina erkasova bi namrtila obrve:
- Ljubaa je nestana!
Idui dan bi Ljubau zamijenila Zinulja...
Moja dadilja je bila Luiza Genrihovna. Kao Njemici, prijetila joj je mogunost da je
uhite. Luisa Genrihovna skrivala se kod nas. To jest, jednostavno je ivjela s nama. I usput
me odgajala. ini se da joj uope nita nismo platili.
Jednom sam boravio s Luizom Genrihovnom u vikendici erkasovih. Onda se
dogodilo sljedee. Luiza Genrihovna imala je upalu vena. Jedna mljekarica koju je poznavala
savjetovala joj je da noge mae balegom. To je navodno narodni lijek.
Na nesreu onih oko nje, taj je lijek imao uinka. Do samog uhienja Luiza
Genrihovna irila je nepodnoljiv smrad. Mi smo to, naravno, trpjeli, meutim erkasovi su
ipak bili otmjeniji ljudi. Mami je bilo reeno da prisutnost Luize Gen- rihovne nije poeljna.
Nakon toga majka je unajmila sobu. I to u istoj ulici, u jednoj seoskoj kui. Tamo smo
dadilja i ja provodili svako ljeto. Sve dok je nisu uhitili.
Ujutro sam odlazio k Andrjui. Trali smo po zemljitu oko kue, jeli ribiz, igrali
stolni tenis, lovili hruteve. Za toplih dana ili smo na plau. Kad je padala kia, na verandi
smo izraivali figurice od plastelina.
Ponekad su dolazili Andrjuini roditelji. Majka je dolazila skoro svake nedjelje. Otac etiri puta tijekom ljeta, da se naspava.
Sami erkasovi su prema meni bili dobri. Dok sluavke nisu bile tako dobre. Ta ja
sam im bio dodatni teret. A taj im teret nije bio dodatno plaen.
Zato su se Andrjui doputali nestaluci, a meni nisu. Bolje rei, Andrjuini
nestaluci su izgledali prirodni, a moji i ne ba. Govorili bi mi: Ti si pametniji. Mora biti
primjer Andrjui... " Tako sam ljeti imao ulogu malog uitelja.
Osjeao sam nejednakost. Iako su na Andrjuu ee podizali glas. Stroe su ga
kanjavali. A mene su na svaki nain njemu isticali kao primjer.
Svejedno sam bio povrijeen. Andrjua je bio vaniji. Posluga ga se pribojavala kao
gospodara. A ja sam bio, to bi se reklo, iz puka. I iako je sluavka bila jo jednostavnija
ena, vidjelo se da me nije voljela.
46
U teoriji bi sve trebalo biti drugaije. Sluavka bi trebala voljeti mene. Voljeti me kao
njoj bliskog u drutvenom smislu. Gajiti prema meni simpatije kao prema raznoincu. A u
stvarnosti sluge vole omraene gospodare mnogo vie no to se ini. I, naravno, vie od
sebe samih.
Nina erkasova bila je inteligentna, pametna, lijepo odgojena ena. Naravno, ona ne
bi dopustila da povrijede estogodinjeg sina njezine prijateljice. Kad bi Andrjua uzeo
jabuku, i ja sam dobivao jabuku. Kad bi Andrjua iao u kino, karte su se kupovale za
obojicu.
Sada mogu rei da je Nina erkasova imala sve vrline i mane bogatai. Bila je snana,
odluna, znala je to eli. Ali i hladna, umiljena i aristokratski naivna. Na primjer, smatrala
je da je novac teko breme.
Govorila bi mami:
- Koja si ti sretnica, Nora. Tvom Serei da karamelu i zadovoljan je. A moj klipan
voli samo okoladu...
I ja sam, naravno, volio okoladu. Ali sam se pravio da vie volim karamele.
Ne alim to smo ivjeli siromano. Ako je za vjerovati Hemingwayju, siromatvo je
piscu nezamjenjiva kola. Siromatvo ovjeka ini otroumnim. I tako dalje.
Zanimljivo je da je Hemingway to shvatio tek kad je postao bogat...
Sa sedam godina uvjeravao sam mamu da mrzim voe. S devet godina nisam htio u
duanu isprobavati nove cipele. S jedanaest sam zavolio itanje. Sa esnaest nauio sam
zaraivati novac.
Andrej erkasov i ja druili smo se do esnaeste godine. On je zavravao englesku
kolu. Ja sam zavravao obinu. Volio je matematiku. Meni su bile drae manje egzaktne
znanosti. Obojica smo bili velike lijenine.
Viali smo se dosta esto. Engleska kola bila je udaljena pet minuta pjeice od nae
kue. Andrjua bi dolazio k nama nakon nastave. I ja bih ponekad iao k njemu gledati
televiziju u boji. Andrej je bio djetinjast, zaigran, drueljubiv. Ja sam ve tada bio zloban i
nisu mi promicale ljudske slabosti.
U godinama kolovanja oboje smo stekli prijatelje. Ali nisu bili zajedniki. Meu
mojim prijateljima bilo je dosta deki koji su naginjali kriminalu. Andrej se zbliio s
dekima iz dobrih obitelji.
Znai, ima neega u marksistiko-lenjinistikom uenju. ovjek, nesumnjivo, ima
drutvene instinkte. itav moj svjesni ivot neto me instinktivno vuklo prema gubitnicima
- siromasima, huliganima, pjesnicima koji tek poinju pisati. Tisuu puta pokuao sam ui u
pristojno drutvo, ali bezuspjeno. Samo u drutvu divljaka, shizofrenika i oloa osjeao
sam se sigurno.
Pristojni poznanici su mi govorili:
- Nemoj se ljutiti, oko sebe iri straan nemir. Pored tebe ovjek dobije sve mogue
komplekse...
Nisam se ljutio. Jo sam od svoje dvanaeste godine osjeao da me neto
nezaustavljivo vue prema olou. Nije udno da je sedmero mojih poznanika iz kole
47
kasnije prolo kroz zatvorske logore.
Crvenokosi Boris Ivanov odsjedio je zbog boje za eljezni lim. Diza utega
Kononenko noem je izbo sustanarku. Sin kolskog podvornika Mia Hamrajev opljakao je
restoran u vlaku. Bivi modelar aviona Letjago silovao je gluhonijemu djevojku. Alik Brikin,
koji me nauio puiti, napravio je teak vojni prijestup: istukao je oficira. Jura Golinik zvani
Hrjapa ranio je milicijskog konja. ak je predsjednik razreda Vilja Rivkovi uspio dobiti
jednu godinu zbog trgovanja lijekovima.
Kod Andrjue erkasova moji su prijatelji izazivali strah i nemir. Svakom od njih
stalno je neto prijetilo. Svi su mislili da je jedini vaan oblik samopotvrivanja - sukob.
Obojica smo se oenili relativno rano. Ja sam se oenio, naravno, sa siromanom
djevojkom. A Andrej s Daom, unukom kemiara Ipatjeva, ime se poveao obiteljski
imetak.
Sjeam se da sam itao da se suprotnosti privlae. Po mom miljenju, ima u toj teoriji
neeg sumnjivog. Ili, barem, spornog. Na primjer, Daa i Andrej bili su slini. Oboje visoki,
lijepi, dobronamjerni i praktini. Oboje su vie od svega cijenili mir i red. Oboje su ivjeli sa
stilom i bez problema.
I Lena i ja smo bili slini. Oboje kronini baksuzi. Oboje u neskladu sa stvarnou.
ak i na Zapadu uspijevamo ivjeti unato postojeim pravilima...
Jednom su nas Andrjua i Dar'ja pozvali u goste. Dolazimo u Kronverksku. U ulazu
sjedi milicajac. Podie telefonsku slualicu:
- Andrej Nikolaevi, imate goste!A zatim je, promijenivi izraz lica, strogo rekao:
- Proite...
Penjemo se liftom. Ulazimo.
U predsoblju je Daa apnula:
- Oprostite, kod nas je medicinska sestra.
Isprva nisam shvatio. Mislio sam da jednom od roditelja nije dobro. ak sam stekao
dojam da bismo trebali otii.
Objasnili su nam:
- Gena Lavrentjev doao je s medicinskom sestrom. To je strano. Djevojka u
sovjetskoj bundi. etvrti put pita hoe li biti plesa. Upravo je popila cijelu bocu hladnog
piva... Molim vas, nemojte se ljutiti...
- Ma nita - kaem - navikli smo...
Tada sam radio u tvornikim novinama. Moja je supruga bila frizerka. Jedva da nas
je ita moglo okirati.
Medicinsku sestru sam kasnije dobro promotrio. Imala je lijepe ruke, tanke
glenjeve, zelene oi i sjajno elo. Svidjela mi se. Puno je jela i ak je za stolom neprimjetno
odavala plesne kretnje.
Njezin pratitelj, Lavrentjev, izgledao je gore. Imao je bujnu kosu i meke crte lica, to
je grozna kombinacija. Osim toga, poeo mi je ii na ivce. Predugo je priao o putu u
Rumunjsku. Mislim da sam mu rekao da ne volim Rumunjsku...
48
Prolazile su godine. Andrej i ja smo se rijetko viali. Svake godine sve rjee.
Nismo se posvadili. Nismo jedan drugoga razoarali. Jednostavno su nam se ivoti
razili.
U to sam vrijeme ve neto pisao. Andrej je zavravao magisterij.
Bio je u drutvu veselih, pametnih, dobrodunih fiziara. A ja u drutvu ludih,
prljavih, pretencioznih pjesnika. Njego-vi poznanici su ponekad pili konjak sa ampanjcem.
Moji su regularno pili ruiasti porto. Njegovi prijatelji su u drutvu recitirali Gumileva i
Brodskoga. Moji su itali iskljuivo vlastita djela.
Ubrzo potom umro je Nikolaj Konstantinovi erkasov. Oko kazalita Pukin okupilo
se mnogo ljudi. Bilo ih je toliko da je promet bi erkasov je bio narodni umjetnik. I ne samo
po zvanju.
Voljeli su ga profesori i seljaci, generali i kriminalci. Tako slavni bili su Jesenjin,
Zoenko i Visocki.
Godinu dana kasnije Nini erkasovoj dali su otkaz u kazalitu. Zatim su uzeli
nagrade njezina mua. Prinudili su je da preda meunarodne nagrade koje je erkasov
dobio u Europi. Meu njima je bilo vrijednih predmeta od zlata. Uprava je prisilila udovicu
da ih preda muzeju kazalita.
Udovica, naravno, nije ivjela siromano. Imala je vikendicu, auto, stan. Osim toga,
imala je uteevinu. Daa i An- drej su radili.
Mama je s vremena na vrijeme posjeivala udovicu. Priale su na telefon po nekoliko
sati. Udovica se alila na sina.
Govorila je da je nepaljiv i sebian.
Majka bi uzdisala:
- Tvoj bar ne pije...
Ukratko, nae majke su se pretvorile u jednako tune i ganutljive starice. A mi - u
jednako bezosjeajne i nemarne sinove. Iako je Andijua bio uspjean fiziar, a ja
disidentski pjesnik.
Nae majke su postale sline. Iako, ne sasvim. Moja gotovo nije izlazila iz kue. Nina
erkasova odlazila je na sve premijere. Osim toga, spremala se u Pariz.
Bila je u inozemstvu i ranije. A sada je htjela posjetiti stare prijatelje.
Dogaalo se neto udno. Prije, dok je erkasov bio iv, kod njih su svaki dan bili
gosti. To su bili poznati, talentirani ljudi - Mravinski, Rajkin, ostakovi. inilo se da su svi
obiteljski prijatelji. Nakon smrti Nikolaja Konstantinovia ispostavilo se da su oni bili
njegovi osobni prijatelji.
Openito su sovjetske poznate linosti nekamo nestale. Ostali su inozemni prijatelji Sartre, Yves Montand, udovica umjetnika Legera. Tako je Nina erkasova odluila ponovno
posjetiti Francusku.
Tjedan dana prije njezina odlaska sluajno smo se sreli. Bio sam u knjinici Doma
novinara, redigirao sam memoare jednog osvajaa tundre. Od etrnaest poglavlja u tim
memoarima devet je poinjalo jednako: Bez lane skromnosti..." Osim toga, trebao sam
provjeriti Lenjinove citate.
49
I odjednom, ulazi Nina erkasova. Nisam znao da dolazimo u istu knjinicu.
Ostarjela je. Njezina je odjea, kao i uvijek, bila neprimjetno, promiljeno raskona.
Pozdravili smo se. Pitala me je:
- Ti si, kau, postao pisac?
Nisam se snaao. Nisam bio spreman na takvo pitanje. Bilo bi bolje da je pitala: Jesi
li ti genij?" Odgovorio bih mirno i potvrdno. Svi moji prijatelji muili su se pod teretom
genijalnosti. Svi su sebe nazivali genijima. Dok, evo, zvati sebe piscem bilo je ve tee.
Odgovorio sam:
- Piem tu i tamo iz razonode...
U itaonici su bila dva posjetitelja. Oba su pogledavala prema nama. Ne zato to su
prepoznali udovicu erkasova. Rekao bih, prije zato to su osjeali miris francuskog
parfema.
Rekla je:
- Zna, ve due vremena elim pisati o Kolji. Neto slino memoarima.
- Piite.
- Bojim se da nisam talentirana. Iako su se svim poznanicima svidjela moja pisma.
- Napiite onda dugako pismo.
- Najtee je poeti. Stvarno, kada je sve poelo? Moda od dana naeg poznanstva. Ili
mnogo ranije?
- Evo, tako ponite.
- Kako?
- Najtee je poeti. Stvarno, kad je sve poelo..."
- Shvati, Kolja je bio sav moj ivot. Bio je moj prijatelj. Bio je moj uitelj... to misli,
je li pogreno vie voljeti mua nego sina?
- Ne znam. Mislim da u ljubavi nema veliina. Ima samo da ili ne.
- Stvarno si postao pametan - rekla je.
Zatim smo razgovarali o knjievnosti. Mogao sam, i ne pitajui, pogaati tko su
njezini idoli - Proust, Galsworthy, Feuchtwanger... Ispostavilo se da voli Pastemaka i
Cvetajevu.
Onda sam rekao da Pasternak nije imao ukusa. A Cvetaje- va je, uza svu genijalnost,
bila teka idiotkinja...
Nakon toga smo preli na slikarstvo. Bio sam siguran da se divi impresionistima. I
nisam pogrijeio.
Zatim sam rekao da su impresionisti davali prednost trenutnom nad vjenime. Da su
samo kod Moneta rodne tendencije prevladavale nad onima vrste...
erkasova je tuno uzdahnula:
- Mislila sam da si se opametio...
Razgovarali smo vie od sat vremena. Onda se pozdravila i otila. Vie mi se nije
redigiralo memoare osvajaa tundre.
50
Razmiljao sam o siromatvu i bogatstvu. O nesretnoj i ranjivoj ljudskoj dui...
Jednom sam radio kao logorski uvar. Meu kanjenicima je bilo i poznatih
visokopozicioniranih partijskih radnika. Prvih nekoliko dana ponaali bi se kao da su jo
uvijek rukovoditelji. Zatim bi se organski rastvarali u masi logorai.
Jednom sam prilikom gledao dokumentarni film o Parizu. Radilo se o dogaajima u
okupiranoj Francuskoj. Po ulicama su ile mase izbjeglica. Uvjerio sam se da pokorene
zemlje izgledaju jednako. Svi su opljakani narodi blizanci...
U trenutku s ovjeka padne oklop mira i bogatstva. Odmah se oskvrne njegova
izranjana, tuna dua.
Prola su tri tjedna. Zazvonio je telefon. erkasova se vratila iz Pariza. Rekla je da e
navratiti.
Kupili smo halvu i kekse.
Izgledala je pomlaeno i malo tajanstveno. Francuske slavne linosti bile su
velikodunije od naih. Lijepo su je primili.
Mama je pitala:
- Kako se odijevaju u Parizu?
Nina erkasova je odgovorila:
- Onako kako smatraju da treba.
Zatim nam je priala o Sartreu i njegovim nepodnoljivim istupima. O probama u
kazalitu Sole. O obiteljskim razmiricama Yvesa Montanda.
Dala nam je poklone. Mami elegantnu torbicu za kazalite. Leni komplet kozmetike.
Ja sam dobio staru jaknu od velura.
Otvoreno govorei, bio sam malo zbunjen. Vidjelo se da jaknu treba oistiti i srediti.
Na laktovima se sjajila. Nedostajala je dugmad. Na okovratniku i rukavu opazio sam tragove
uljane boje. ak sam pomislio da bi bilo bolje da je donijela olovku. Ali glasno sam
izgovorio:
- Hvala. Niste trebali...
Ta nisam se mogao izderati - Gdje ste uope nabavili takvu starudiju od jakne?!"
Jakna je, zaista, bila stara. Takve jakne, ako se moe vjerovati sovjetskim plakatima,
nose nezaposleni Amerikanci.
erkasova me pogledala nekako udno i rekla:
- To je jakna Fernanda Legera. Bio je otprilike tvoje grae.
Zaueno sam pitao:
- Od Legera? Onog Legera?
- Svojedobno smo se esto druili. Kasnije sam se druila s njegovom udovicom.
Rekla sam joj za tebe. Nadja je otvorila ormar. Izvadila je ovu jaknu i dala mi je. Kae da je
Fernandova posljednja elja bila da ona pomae svakojakoj rulji...
Odjenuo sam jaknu. Bila mi je po mjeri. Mogla se odjenuti na deblji demper. Bila je
neto kao kratki jesenski kaput.
Nina erkasova ostala je kod nas do jedanaest. Onda je pozvala taksi.
51
Dugo sam promatrao mrlje od uljane boje. Sad mi je bilo ao to ih je tako malo.
Samo dvije - na rukavu i kod okovratnika.
Pokuao sam se sjetiti to znam o Fernandu Legera.
Bio je visok, jak ovjek, iz Normandije, seosko dijete. Godine 1915. otiao je na front.
Tamo se zatekao u okolnostima da kruh ree bajonetom umrljanim krvlju. Legerovi crtei s
fronta ispunjeni su strahotama.
Zatim se u ivotu, kao i Majakovski, borio s umjetnou. Ali Majakovski se upucao, a
Leger je bio ustrajan i pobijedio.
Matao je da oslikava zidove zgrada i vagona. Nakon pola stoljea njegovu su matu
proveli u djelo njujorki huligani.
Mislio je da je linija vanija od boje. Mislio je da umjetnost, od Shakespearea do
Edith Piaf, ivi zahvaljujui kontrastima.
Njegove su omiljene rijei: Renoir je slikao ono stoje vidio. Ja slikam ono to sam
shvatio...".
Leger je umro kao komunist, jednom i zauvijek povjero- vavi u najveu opsjenu, bez
presedana. Nije iskljueno da je, kao mnogi umjetnici, bio glup.
Nosio sam jaknu nekih osam godina. Odijevao sam je u posebnim sveanim
prilikama. Premda se velur za svih tih godina tako izlizao, da se tragovi uljane boje vie nisu
vidjeli.
Da je jakna pripadala Fernandu Legeru, znalo je malo ljudi. Nisam puno priao o
tome. Bilo mi je drago to uvam tu nesretnu tajnu.
Vrijeme je prolazilo. Doli smo u Ameriku. Nina erkasova je umrla, ostavivi mami
tisuu i pol rubalja. U Savezu je to bio velik novac.
Doi do njega u New Yorku bilo je prilino teko. Za to bi bilo potrebno puno
trkaranja po institucijama i puno napora.
Odluili smo uiniti neto drugo. Dali smo punomo mom starijem bratu. Ispostavilo
se da je i to zahtjevno i teko. Dva sam mjeseca sreivao papire. Jedan je vlastoruno
potpisao mister Schultz.
U kolovozu mi je brat javio da su novci stigli. Nije bilo zahvaljivanja. Moda novci
toga nisu ni vrijedni.
Ponekad me brat nazove rano ujutro. Odnosno, kasno u noi, po lenjingradskom
vremenu. Tada mu je glas sumnjivo promukao. Osim toga, uje se i ensko dovikivanje:
- Pitaj za kozmetiku..!
Ili:
- Objasni tom blesanu da se sad nose bunde od umjetnog nerca...
Umjesto toga moj dragi brat pita:
- I, kako je u Americi? Kau da se tamo votka prodaje dvadeset etiri sata dnevno?
- Nisam ba siguran. Ali barovi su, naravno, otvoreni.
- A pivo?
- Piva ima koliko hoe u duanima koji rade nou.
52
Slijedi opravdana pauza. A zatim:
- Svaka ast kapitalistima, znaju svoj posao..!.
Pitam:
- Kako si ti?
- Na slovo ,,d" - odgovara - u smislu, dobro...
Uostalom, udaljili smo se od teme. I Andrej erkasov je dobro. Na zimu e postati
doktor fizikalnih znanosti. Ili fizikalno-matematikih... Nije li svejedno?
53
Ko-ulja od popelina
Moja supruga kae:

- To je ludost - ivjeti s mukarcem koji ne vodi o sebi rauna samo zato to je lijen...
Moja supruga uvijek preuveliava stvari. Iako ja, stvarno, nastojim izbjei
nepotrebne brige. Jedem to god hou. iam se kad poinjem gubiti ljudski izgled. Zato
odmah uzimam u ruke mainicu. Da se ne moram iati naredna tri mjeseca.
Jednostavno reeno, nerado izlazim iz kue. Hou da me ostave na miru...
U djetinjstvu sam imao dadilju, Luizu Genrihovnu. Sve je radila nepaljivo, zato to je
bila u strahu od uhienja. Jednom mi je prilikom Luiza Genrihovna odijevala kratke hlae. I
moje noge gurnula u jednu nogavicu. Tako odjeven proveo sam cijeli dan.
Imao sam etiri godine i dobro se sjeam te zgode. Znao sam da me nisu dobro
odjenuli. Ali sam utio. Nisam se elio preodijevati. Pa ni danas ne elim.
Pamtim mnogo takvih pria. Jo od djetinjstva spreman sam trpjeti sve to treba,
samo da izbjegnem nepotrebne napore.
Neko sam prilino pio. I, u skladu s time, blebetao gdje god bih bio. Zbog toga su
mnogi mislili da sam drutven. Ali bilo je dovoljno da se otrijeznim - i moje drutvenosti
vie nije bilo.
Meutim, ne mogu ivjeti sam. Ne sjeam se gdje ostavljam raune za struju. Ne
znam glaati ni prati rublje. I najvanije - malo zaraujem.
Vie volim biti sam, ali uz nekoga...
Moja supruga uvijek pretjeruje:
- Znam zato jo uvijek ivi sa mnom. Da kaem?
- Pa, zato?
- Jer si jednostavno lijen kupiti krevet na rasklapanje..!
Mogao bih dati odgovor:
- A ti? Zato ti nisi kupila krevet na rasklapanje? Zato me nisi ostavila kad je bilo
najtee? Ti, koja zna krpati, prati rublje, podnositi gotovo nepoznate ljude, i najvanije zaraivati novce..!
Upoznali smo se prije dvadeset godina. ak se sjeam da je bila nedjelja. Osamnaesti
veljae. Izborni dan.
Po kuama su zvonili propagandisti. Nagovarali su stanare da idu to prije glasati. Ja
se nisam urio. Triput uope nisam glasao. I to ne zbog disidentskih pobuda. Prije zbog toga
to mrzim besmisleno djelovanje.
I, zazvoni zvonce na vratima. Na pragu stoji mlada ena u jesenskoj jakni. Izgleda
54
kao kolska uiteljica, to jest pomalo kao usidjelica. Istina, bez naoala, ali zato u ruci ima
biljenicu platnenih korica.
Pogledala je u biljenicu i izgovorila moje prezime. Rekao sam:
- Uite. Ugrijte se. Popijte aja...
Brinuo sam zbog nogu koje su se vidjele ispod ogrtaa. Kod nas je to obiteljski, to je
dio tijela koji se najmanje pokazuje. A i ogrta je bio umrljan.
- Jelena Borisovna - predstavila se djevojka - Va propagandist... Jo niste glasali...
To nije bilo pitanje ve suzdrani prigovor. Ponovio sam:
- elite li aja?
Dodao sam jo iz pristojnosti:
- Tamo je mama...
Majka je leala, boljela ju je glava. to joj nije smetalo da prilino glasno vikne:
- Samo se usudite pojesti moju halvu!
Rekao sam:
- Jo stignemo glasati.
Elena Borisovna rekla je zatim neto savreno neoekivano:
- Znam da su ti izbori totalna profanacija. Ali to ja tu mogu? Moram Vas dovesti na
izborno mjesto. U protivnom mi nee dopustiti da odem kui.
- Jasno - kaem - samo budite oprezniji. Ovo to ste rekli nije za pohvalu.
- Vama se moe vjerovati. Odmah sam to shvatila. im sam ugledala portret
Solenjicina.
- To je Dostojevski. Ali i Solenjicina cijenim...
Zatim smo skromno dorukovali. Majka nam je ipak odrezala komadi halve.
Razgovor se, prirodno, poveo o knjievnosti. Kad bi Lena izgovorila ime Gladilina, ja
bih pitao:
- Tolja Gladilin?
Kad bi razgovor skrenuo na ukina, ja bih precizirao:
- Vasja ukin?
A kad smo poveli razgovor o Ahmadulinoj, glasno sam uzviknuo:
- Belica..!
Zatim smo izali iz kue. Zgrade su bile ukraene zastavama. Na snijegu su bili rasuti
papirii od bombona. Pazikua Gria ponosno je pokazivao svoj kaput od debele vunene
tkanine.
Nisam elio ii glasati. Ne zbog lijenosti, nego zato to mi se svidjela Jelena
Borisovna. Nakon glasanja odmah e je poslati kui...
Otili smo u kino pogledati Ivanovo djetinjstvo. Film je bio toliko dobar da ga nisam
mogao oholo prokomentirati.
U to vrijeme hvalio sam samo krimie. Zato to mi omoguuju da se opustim.
Dok sam filmove Tarkovskoga hvalio pokroviteljski oholo. Aludirajui pritom na to
55
kako Tarkovski nekih est godina eka moj scenarij.
Iz kina smo krenuli prema Domu knjievnika. Bio sam siguran da u tamo sresti koje
poznato lice. Moglo se raunati na prijateljski pozdrav Goryina. Na pijane zagrljaje Voljfa.
Na povran razgovor s Jefimovom ili Koneckim. Pa ja sam bio takozvani mladi pisac. ak me
je Granin poznavao osobno.
Svojedobno je u Lenjingradu bilo mnogo poznatih linosti. Na primjer, ukovski,
Olejnikov, Zoenko, Harms i tako dalje. Ali, nakon rata bilo ih je znatno manje. Jedne su
zbog neega ustrijelili, drugi su se preselili u Moskvu...
Popeli smo se u restoran. Naruili smo vino, sendvie, kolae. Htio sam naruiti
kajganu, ali sam se predomislio. Stariji brat mi je uvijek govorio: Ti ne zna jesti hranu u
boji."
Novce sam prebrojao ne vadei ruku iz depa.
Sala je bila prazna. Jedino je kod vrata sjedio ordenom odlikovan Reetov, itao je
knjigu. Vidjelo se, po tome kako se zanio u itanje, da je to njegov vlastiti roman. Mogao bih
se kladiti da je naslov romana - Idem k vama, ljudi!
56
Pili smo. Ispriao sam tri dogaaja iz Jevtuenkova ivota koji su se zbili doslovno
pred mojim oima.
A poznate linosti nikako da dou. Iako je bilo sve vie posjetitelja. Prema prozoru je
gledao, krguui protezom, beletrist Gorjanski. Za ankom su bili pjesnici ikin i tejnberg.
ikin je priao:
- Tebi, Borja, najbolje idu filozofske digresije.
- A tebi, Dima, unutarnji monolozi - reagirao je tejnberg...
ikin i tejnberg nisu se ubrajali u poznate linosti. Gor- janski je bio poznat po tome
to je zadavio uvara u njemakom koncentracijskom logoru.
Pored nas je proao prilino poznati kritiar Halupovi. Dugo me promatrao, a onda
je rekao:
- Oprostite, mislio sam da ste Lev Melinder...
Naruili smo dvjesto grama konjaka. Nije mi ostalo puno novca, a poznatih linosti
jo nije bilo.
Jelena Borisovna, oito, nee saznati da sam knjievnik koji mnogo obeava.
Ba je u tom trenutku zavirio u restoran pisac Dan- kovski. Uz malu ogradu mogao
bi se nazvati poznatom linou.
Svojevremeno su u Lenjingrad dola dva brata iz klova. Zvali su se Savelij i Leonid
Danikovski. Htjeli su se okuati u knjievnosti. Pisali su kratke pjesme, kuplete,
scensko-glazbene igre. U poetku su pisali zajedno. Kasnije svatko za sebe.
Nakon godinu dana njihovi su se putevi jo radikalnije razili.
Mlai je brat odluio skratiti svoje prezime. Potpisivao se - Dan. Pritom je ostao
idov.
Stariji je brat to napravio na drugi nain. I on je skratio prezime, ali je izbacio samo
jedno slovo - ,,i". Potpisivao se - Dankovski. Pa je od idova postao ruski Poljak.
Izmeu brae postupno se stvarala nacionalna mrnja. Stvar je u tome da su se
prepirali na rasnoj osnovi.
- Vampiru - vikao je Leonid - odrpane, ti pijanino!
- Zaepi, njuko idovska! - odgovarao je Savelij.
Uskoro je poela borba s kozmopolitima. Leonida su uhapsili. Savelij je dotad zavrio
Institut marksizma-lenjinizma.
Poeo je objavljivati u mjesenim asopisima. Izila mu je prva knjiga. Kritiari su se
odazvali na nju. Polako je postajao lenjinovac". To jest, stvaratelj beskonane i
nezaustavljive Lenjiniane.
Prvo je napisao knjigu Volodino djetinjstvo. Zatim kratku priu Djeak iz Simbirska.
Nakon toga je izdao dvosveanu knjigu Mladost vatrena. I, na kraju, trilogiju JJstaj,
prokletstvom obiljeeni!
Iscrpivi biografiju Lenjina, Dankovski se prihvatio graninih tema. Napisao je
knjigu Lenjin i djeca. Zatim - Lenjin i glazba, Lenjin i slikarstvo, a takoer Lenjin i
poljoprivreda. Sve su te knjige bile prevedene na mnogo jezika.
57
Dankovski se obogatio. Bio je nagraen ordenom Znak poasti". Dotad su i njegova
brata nakon smrti rehabilitirali.
Dankovski me je dobro poznavao, budui da je vie od godine dana vodio nae
knjievno udruenje.
I evo njega, pojavljuje se u restoranu.
Ja sam, spustivi glas, apnuo Jeleni Borisovnoj:
- Obratite panju, ovo je Dankovski, glavom i bradom... Strelovit uspjeh... Ide po
Lenjinovu nagradu...
Dankovski je krenuo u kut, dalje od glazbenog automata. Prolazei pored nas,
usporio je korak.
Prijateljski sam podigao au. Dankovski je, bez pozdrava, razgovijetno rekao:
- Proitao sam tvoju humoresku u Aurori. Ona je po meni sranje...
Sjedili smo u restoranu do nekih jedanaest. Izborno mjesto odavno se zatvorilo.
Onda se zatvorio restoran. Majka je leala jer ju je boljela glava. A mi smo jo uvijek etali
uz obalu rijeke Fontanke.
Jelena Borisovna iznenaivala me je svojom skromnou. Zapravo, ne skromnou,
nego ravnodunou prema praktinoj strani ivota. Kao da je sve to se dogaalo promicalo na ekranu.
Zaboravila je na izborno mjesto. Zanemarila je svoje obaveze. Kako se ispostavilo,
nije ak ni glasala.
A sve to zbog ega? Zbog nejasnih odnosa s ovjekom koji pie neuspjele humoreske.
Ni ja, naravno, nisam glasao. I ja sam zanemario svoju graansku dunost. Ali,
openito, ja sam poseban ovjek. Zar smo, dakle, slini?
Iza nas je dvadeset godina braka. Dvadeset godina uzajamne usamljenosti i
ravnodunosti prema ivotu.
Ali, ja bar imam inicijativu, cilj, iluziju, nadu. A ona? Ona ima samo ker i
ravnodunost.
Ne pamtim da se Lena bunila ili svaala. Nikad nije nijednom izgovorila uvjereno,
zvonko da" ili teko, okrutno ne".
Njezin ivot je prolazio kao na ekranu televizora. Izmjenjivali su se kadrovi, lica,
glasovi, dobro i zlo ili su ruku pod ruku. A moja bi draga tu i tamo pogledala u smjeru
ekrana i bavila se vanijim stvarima...
Zakljuivi da je majka zaspala, krenuo sam prema kui.
Nisam ak ni rekao Jeleni Borisovnoj: Hajdemo k meni." Nisam je ak ni primio za
ruku.
Jednostavno smo se nali u stanu. Bilo je to prije dvadeset godina.
U meuvremenu nai su se prijatelji zaljubljivali, enili i razvodili. Na tu temu pisali
su pjesme i romane. Selili iz jedne republike u drugu. Mijenjali zanimanja, uvjerenja, navike.
Postajali disidenti i alkoholiari. Radili o glavi sebi i drugima.
Sa svih strana nicali su i s treskom se ruili prekrasni, tajanstveni svjetovi. Kao jako
58
nategnute strune pucali su ljudski odnosi. Nai su se prijatelji iznova raali i umirali
tragajui za sreom.
A mi? Svim iskuenjima i uasima ivota odolijevali smo naim jedinstvenim darom ravnodunou. Postavlja se pitanje to moe biti dugovjenije od dvorca napravljenog u
pijesku... to je u obiteljskom ivotu postojanije i sigurnije od obostrane neodlunosti?
Moe li se zamisliti neto sretnije od dviju zavaenih drava nesposobnih za obranu..?
Radio sam u tvornikim novinama. Dobivao oko dvjesto rubalja. Plus jo neke sitne
dodatke. Sjeam se da sam dobivao etiri rublja mjeseno za usvajanje savrenijih naina
voenja poduzea".
Poput veine novinara matao sam o tome da napiem roman. Ali sam se, i tu veini
novinara nisam bio primjer, zaista bavio knjievnou. Meutim, moje su rukopise odbijale
i najprogresivnije novine.
Sada se tomu mogu samo radovati. Zahvaljujui cenzuri, moj period uenja
protegnuo se na sedamnaest godina. Prie koje sam htio objaviti tih godina sada mi se
definitivno ine loe. Dovoljna je i sama injenica da sam jednu priu naslovio Fainina
sudbina.
Lena nije itala moje prie. Nisam je zapravo to ni traio. A ona nije pokazivala
nikakvu inicijativu.
Tri su stvari koje supruga moe uiniti za ruskog pisca. Moe mu kuhati. Moe
iskreno povjerovati da je genijalan. I, na kraju, ostaviti supruga na miru. Zapravo, trea
stvar ne iskljuuje prvu i drugu.
Lenu nisu zanimale moje prie. Nisam ak siguran nije li znala gdje radim. Samo je
znala da piem.
Ja sam o njoj znao otprilike isto toliko.
Ispoetka je moja supruga radila u frizerskom salonu. Nakon prie s izborima dali su
joj otkaz. Poela je raditi kao korektorica. A onda je, to me potpuno iznenadilo, zavrila
Grafiki institut. Zaposlila se, ako ne grijeim, u jednom sportskom izdavakom poduzeu.
Zaraivala je dvostruko vie od mene.
Teko je shvatiti to nas je povezivalo. Najee smo razgovarali o svakodnevnim
tekuim stvarima. Svatko je imao svoje prijatelje. ak smo i itali razliite knjige.
Moja supruga bi uvijek otvarala onu knjigu koja bi joj bila prva pri ruci. I poela bi
itati na bilo kojoj stranici.
Isprva me to smetalo. Onda sam shvatio da su knjige koje na taj nain ita uvijek
dobre. Za razliku od mojih izbora. Ako sluajno i otvorim neku knjigu, onda to neminovno
bude Uzorana ledina...
to nas je povezivalo? I kako uope nastaje ljudska bliskost? Sve to uope nije tako
jednostavno.
Ja, na primjer, imam bratie. Sva trojica su pijanci i huligani. Jednoga volim, prema
drugom sam ravnoduan, a s treim uope nisam blizak...
Tako smo i ivjeli - zajedno, ali svatko za sebe. Izmjenjivali smo poklone u iznimno
rijetkim sluajevima. Ponekad bih rekao:
59
- Trebao bih ti iz zezancije pokloniti cvijee.
Lena bi odgovorila:
- Sve ve imam...
Ni ja nisam oekivao poklone. To mi je odgovaralo.
Zato sam poznavao jednu obitelj. Mu je radio od jutra do veeri. ena je gledala
televiziju i hodala po duanima. I govorila: Kupila sam Mariku za roendan zavjese od tila da poludi..!"
Tako smo ivjeli kojih etiri godine. Onda se rodila kerkica - Katja. U tome je bila
neoekivana ozbiljnost i osjeaj uda. Bilo nas je dvoje i odjednom se pojavilo jo jedno
ljudsko bie - tvrdoglavo, buno i trailo je panju.
Kerkicu gotovo uope nismo odgajali, samo smo je voljeli. Tim vie to je esto
pobolijevala, jo otkad je bila peto- mjesena beba.
Uglavnom, poslije roenja keri postalo je jasno da smo u braku. Katja nam je
zamijenila vjenani list.
Sjeam se da sam s naim zlatom uao u redakciju asopisa Aurora. Tamo me ekao
mali honorar. Slubenica je otvorila spisak:
- Potpiite se.
I dodala:
- Odbili smo esnaest rubalja jer nemate djece.
- Ali ja - kaem - imam kerkicu.
- Treba predoiti odgovarajui dokument.
- Molim lijepo.
I izvadio sam iz kolica ruiasti paket. Paljivo sam ga stavio na stol glavnog
raunovoe. Zadrao sam, na taj nain, esnaest rubalja...
Moj odnos sa suprugom nije se promijenio. Tonije, gotovo se nije promijenio. Sad je
pred naom osobnom ravno-dunou stajala zajednika briga. Na primjer, zajedno smo
kupali kerkicu...
Jednom je Lena otila raditi. Ja sam ostao kod kue. Traio sam, kao i uvijek,
potrebne papire. Ako se ne varam, kopiju ugovora s izdavaem.
Prekopao sam po ormarima. Izvukao jednu za drugom ladice pisaeg stola. ak sam
otvorio noni ormari.
Tamo sam ispod hrpe knjiga, asopisa i starih pisama naao album. Bio je to mali,
neto kao depni album za fotografije. Petnaestak listova od debelog kartona s reljefnim
prikazom goluba na omotu.
Otvorio sam ga. Prve fotografije bile su ukaste, popucale. Nekima su nedostajali
vrhovi. Na jednoj malecka okrugla lica draga psa. Tonije reeno, paljivo mu se pribliava.
upavi pas spustio je ui. Na drugoj estogodinja djevojica grli krpenu lutku. Obje
izgledaju tuno i izgubljeno.
Zatim sam ugledao obiteljsku fotografiju - majka, otac i kerkica. Otac je u dugakom
ogrtau sa slamnatim eirom na glavi. Iz rukava jedva vire vrhovi prstiju. Njegova ena je u
60
toploj vesti s podignutim ramenima, kovre, pojas od gaze. Djevojica se naglo okrenula u
stranu. Tako da se zavrtio njezin jesenski kratki kaputi. Neto izvan kadra privuklo je
njezinu panju. Moda neki pas lutalica. Otraga, iza drvea, nazire se proelje Carskoselskog
liceja.
Dalje sam preletio slike roaka s napetim usiljenim osmjesima. Stariji brkati
eljezniar u uniformi, dama pokraj Lenji- nove biste, mladi na motociklu. Onda se pojavio
mornar ili, tonije, pitomac. ak se na fotografiji vidjelo kako je paljivo obrijan. Pitomevo
lice gleda djevojka koja u rukama dri struak urica.
itavu jednu stranicu zauzimala je manja fotografija kolskog razreda koja se sva
sjajila. etiri reda preplaenih, napetih, zaleenih faca. Nijednog veselog djejeg lica.
U sredini je grupa uitelja. Dva uitelja nose ordene, vjerojatno su se borili na frontu.
Meu njima je i razrednica. Lako ju je prepoznati. Starica je obgrlila ramena dviju uenica, a
one se usiljeno smjekaju.
Slijeva, u treem redu je moja supruga. Jedina koja ne gleda u aparat.
Mogao sam je prepoznati na svim fotografijama. Na maloj fotografiji koja je uhvatila
grupu skijaa. Na siunoj, gotovo mikroskopskoj, fotografiji snimljenoj kod zadrune
knjinice. I ak na previe osvijetljenoj fotografijici u mnotvu, meu lanovima
omladinskog zbora koji se jedva razaznaju.
Mogao sam prepoznati namrgoenu djevojku u istroenim cipelama. Zbunjenu
gospoicu u jeftinom kupaem kostimu ispod irokog natpisa Evpatorija". Studenticu s
maramom na glavi kod zadrune knjinice. I svugdje je moja supruga imala najtuniji
izgled.
Okrenuo sam jo nekoliko stranica. Ugledao sam mladog ovjeka sa esterokutnom
kapom, staricu koja je lice zaklonila rukom, nepoznatu balerinu.
Bila je tu i fotografija umjetnika Jakovljeva. Preciznije, razglednica s njegovim likom.
Ispod je krasopisom bilo napisano: Lena! Sluenje umjetnosti trai cijelog ovjeka, u
potpunosti. Rafik Abdulajev"...
Otvorio sam posljednju stranicu. I odjednom mi je zastao dah. ak ne znam to me
toliko iznenadilo. Ali, osjetio sam kako mi se crvene obrazi.
Ugledao sam etvrtastu fotografiju, ne veu od potanske marke. Usko elo,
neobrijan; izgled matadora koji se nije kvalificirao.
Bila je to moja fotografija. Ako ne grijeim - s prologodinje iskaznice. U bijelom
kutu vidjeli su se tragovi tvornikog iga.
Ostao sam sjediti oko tri minute, ne miui se. U predsoblju je otkucavao sat. Vani je
buio kompresor. uli su se zvukovi lifta. A ja sam jo uvijek sjedio.
Iako, kad se malo razmisli, to se dogodilo? Nita posebno. ena je stavila u album
fotografiju supruga. To je normalno.
Ali zbog neega sam osjeao bolesnu uznemirenost. Bilo mi je teko koncentrirati se
da si objasnim razloge. Znai, sve to se dogaa ozbiljno je. Ako to sad prvi put osjeam,
koliko je tada ljubavi izgubljeno u svim tim godinama..?
Nisam imao snage razmisliti o onome to se dogodilo. Nisam znao da ljubav moe
61
dosei takvu snagu i estinu.
Pomislio sam: Ako mi se sada tresu ruke, to e biti kasnije?"
Uglavnom, sabrao sam se i otiao na posao...
Prolo je nekih est godina, krenula je emigracija. idovi su progovorili o povijesnoj
domovini.
Prije su ovjeku, da bi se osjeao punovrijednim, bili potrebni kona bunda i
akademski stupanj magistra znanosti. Sada se tomu pridruio izraelski zahtjev.
O njemu je matao svaki intelektualac. ak i ako nije kanio emigrirati. Onako, za
svaki sluaj.
Najprije su otili punovrijedni idovi. Poslije njih su krenuli graani sumnjivog
porijekla. A godinu dana kasnije poeli su putati iz zemlje i Ruse. Meu njima je, s
izraelskim dokumentima, otputovao na poznanik, otac Mavrikij Ri- kunov.
I eto, moja je supruga odluila emigrirati. A ja sam odluio ostati.
Teko je rei zato sam odluio ostati. Oigledno jo nisam dosegnuo neku
sudbonosnu granicu. Jo sam uvijek htio iskoristiti neke nejasne prilike. A moda sam
nesvjesno teio represiji. I to se dogaa. Ne vrijedi ni groa ruski intelektualac koji nije
odsjedio u zatvoru...
Zaudila me njezina odlunost. Ta Lena se inila zavisnom i pokornom. Kad
odjednom - tako ozbiljna, konana odluka.
U jednom su joj se trenutku pojavili inozemni dokumenti s crvenim igovima.
Dolazili su joj grubi, bradati ljudi kojima su odbili zahtjev za emigraciju. Ostavljali su
uputstva na papiru od cigareta. Na mene su gledali s nepovjerenjem.
A ja do posljednjeg trenutka nisam vjerovao. Sve je to bilo previe nevjerojatno. Kao
put na Mars.
Kunem se, do posljednjeg trenutka nisam vjerovao. Znao sam i nisam vjerovao. Tako
najee i biva.
I taj prokleti trenutak je nastupio. Dokumenti su bili izraeni, viza dobivena. Katja je
prijateljicama razdijelila papirie od bombona i marke. Trebalo je jo samo kupiti avionske
karte.
Majka je plakala. Lena je bila zaokupljena sreivanjem stvari. Ja sam bio u zadnjem
planu.
Nisam joj ni prije stajao na putu. A njoj sad uope nije ni bilo stalo do mene.
I Lena je otila kupiti karte. Vratila se s kutijom. Dola mi je i rekla:
- Ostalo mi je neto novca. Ovo je za tebe.
U kutiji je bila uvozna koulja od popelina. Ako se ne varam, rumunjska.
- A to sad - kaem - hvala. Pristojna koulja, jednostavna i dobre kvalitete. ivio
drug Ceausescu..!.
Samo, kamo u u njoj? Ustvari - kamo?!
62
Zimska kapa
Od praznika u studenom u Lenjingradu je nastupila hladnoa. Spremajui se u

redakciju, navukao sam groznu skijaku kapu koju je bio ostavio netko od gostiju. Nee mi
stajati na glavi - mislim - tim vie to se nisam gledao u ogledalo ve nekih petnaest godina.
Dolazim u redakciju. Kao i uvijek, kasnim etrdesetak minuta. U skladu s time
pravim se kao da sam drzak i odluan.
Stanje u sobi knjievnih suradnika je mrano. Vorobjev dramatino pui. Sidorovski
gleda u jednu toku. Mila Doro- enko pak ima suzne oi.
- Zdravo - kaem - to ste se pokunjili, trubaduri reima?!
ute. I samo Sidorovski natmureno odgovara:
- Tvoj cinizam, Dovlatove, prelazi svaku mjeru.
Oito se, mislim, neto dogodilo. Moda smo svi ostali bez plaenog
prekovremenog..?
- Kakva je to korota - pitam - gde je pokojnik?
- U Kujbievskoj mrtvanici - odgovara Sidorovski - sutra je sahrana.
Jo je i gore. Na kraju, Deljukin je zavrio razgovor i, nastavivi aptati, objasnio:
- Raisa se otrovala. Progutala je tri kutije Nembutala.
- Tako znai - kaem - jasno. Izbezumili su ovjeka..!
Raisa je bila naa daktilografkinja - i pritom vrlo kvalificirana. Pisala je brzo,
naslijepo. to joj nije smetalo da primjeuje ogromnu koliinu pogreaka.
Istina, Raisa ih je primjeivala samo na papiru. U ivotu je Raja pravila greke
konstantno.
Nije, na kraju krajeva, ni dola do diplome. K tomu je s dvadeset pet godina ve
samostalno podizala dijete. I na kraju ju je ivot natjerao u industrijske novine s prastarom
antisemitskom tradicijom.
Budui da je bila idovka, nije se nikako mogla na to priviknuti. Bila je drska prema
uredniku, pila, pretjerivala sa minkom. Ukratko, nije se ograniavala idovskim
podrijetlom. Ila je dalje u svojim porocima.
Raisu bi, vjerojatno, podnosili, kao i sve druge Semite. Ali u tom bi se sluaju trebala
ponaati razumnije. To jest, otroumno, skromno i mrvicu s osjeajem krivnje. A ona je
neprestano demonstrirala tipino kranske slabosti.
Od listopada su Raisu poeli trovati. Ta da bi je otpustili morali su imati formalni
razlog. Trebalo ju je tri ili etiri puta opomenuti.
Urednik Bogomolov poeo je izazivati. Provocirao je Raju da bude nepristojna.
63
Ujutro bi stajao nad njom s kronome- trom u ruci. Razmiljao je samo o tome kako e joj
dokazati da se u nju ne moe imati povjerenja. Ili kako e je bar vidjeti pijanu u redakciji.
Sve se to dogaalo uz jednodunu utnju kolega. Iako su se skoro svi nai mukarci
udvarali Raisi. Bila je jedina neuda- na ena u redakciji.
I eto, Raisa se otrovala. itav dan svi su bili tuni i ozbiljni. Razgovarali su tihim,
dostojanstvenim glasom. Vorobjev iz odjela za znanost mi je rekao:
- Ja sam uasnut, stari! Shvati, uasnut! Imali smo tako sloen, zamren odnos. Kako
se kae, tisuu i jedna no... Zna da sam oenjen, a Raja je ovjek s karakterom... Odatle
raznorazni kompleksi... Nadam se da me razumije..?
U bifeu je za moj stol sjeo Deljukin. Brada mu je bila umrljana utanjkom od jajeta.
Rekao je:
- Raisa, ha?! Zamisli! Mlada, zdrava djevojka!
- Da - kaem - strano.
- Strano... Pa Raisa i ja nismo bili samo prijatelji. Nadam se da razumije o emu
priam? Imali smo neobian, muan odnos. Ja sam pozitivist, romantiar, nekako volim
ivot. A Raisa je imala razne komplekse. U nekim smo stvarima razgovarali na razliitim
jezicima...
ak me je Sidorovski, na feljtonist, zaustavio u prolazu:
- Shvati, nisam religiozan, ali, ipak, samoubojstvo - to je grijeh! Tko smo mi da
odluujemo o vlastitom ivotu?! Raisa nije smjela to uiniti! Je li uope razmiljala o tome
kakvu sumnju baca na redakciju?!
- Ne vjerujem. A i to ima redakcija s time?
- Ja, kako god to bilo smijeno, imam profesionalni ponos!
- I ja. Ali ja imam drugu profesiju.
- Ne treba biti grub. Htio sam priati o Raji.
- Imali ste sloen, zamren odnos?
- Kako si znao?
- Naslutio sam.
- Za mene je njezin in uvredljiv. Ti e, naravno, rei da sam previe emocionalan.
Da, emocionalan sam. Moda ak previe emocionalan. Ali, ja imam vrsta naela. Nadam se
da razumije to elim rei?!
- Ne sasvim.
- elim rei da imam naela...
I odjednom mi se smuilo. I to do te mjere da me poela boljeti glava. Odluio sam
dati otkaz - zapravo, ne vraati se poslije ruka po svoje papire. Jednostavno zaokrenuti i
otii bez ijedne rijei. Ba tako - zaobii portimicu, sjesti u autobus... A dalje? to e biti
dalje vie nije bilo vano. Samo da odem iz redakcije s njezinim vrstim naelima, lanim
entuzijazmom, neostvarenim matama o stvaranju...
Nazvao sam starijeg brata. Sreli smo se kod prodavaonice prehrambenih proizvoda
u Tavrieskoj ulici. Kupili smo sve to treba.
64
Kae Borja:
- Hajdemo u hotel Sovjetski, tamo ive moji prijatelji iz Lavova.
Ispostavilo se da su prijatelji tri relativno mlade ene. Zvale su se Sofa, Rita i Galina
Pavlovna. Dokumentarni film koji su snimale zvao se Snani akord. Radilo se o
kombiniranoj prehrani za svinje.
Hotel Sovjetski izgradili su prije est godina. U poetku su tu ivjeli samo stranci.
Onda su strance neoekivano iselili. Stvar je u tome da su se s prozora posljednjih katova
mogli fotografirati pogoni brodogradilita Admiralteec.
Zli jezici preimenovali su hotel Sovjetski u Antisovjetski...
Svidjele su mi se ene iz filmske grupe. Djelovale su brzo i odluno. Donijele su
stolce, uzele tanjure i ae, narezale kobasicu. To jest, izrazile su punu spremnost da se
danju odmaraju i zabavljaju. A Sofa je ak otvorila konzerve sa kari- cama za nokte.
Brat je rekao:
- Navalimo!
Popio je, sav je pocrvenio, skinuo je sako. I ja sam htio skinuti sako, ali Rita me je
zaustavila:
- Siite po limunadu.
Poao sam u bife. Vratio sam se nakon tri minute. Za to vrijeme ene su se uspjele
zaljubiti u mog brata. I to sve tri istovremeno. Osim toga, njihova ljubav je za mene bila
poniavajua. Kad bih posegnuo za srdelama, Sofa bi uzviknula:
- Zato ne jedete haringe? Borja vie voli srdele!
Kad bih si toio votku, Rita bi se uznemirila:
- Pijte Moskovsku. Borja kae da je Stolinaja bolja!
ak mi je suzdrana Galina Pavlovna rekla:
- Puite Auroru. Borja voli uvozne cigarete.
- I ja isto - kaem - volim uvozne cigarete.
- Tipini snobizam - pobunila se Galina Pavlovna.
Bilo je dovoljno da moj brat kae bilo kakvu glupost, i ene bi se poele piskutavo
hihotati. Na primjer, rekao je, kuajui ajvar od tikvica:
- Meni se ini da je ovaj ajvar ve netko jeo.
I sve tri su se zahihotale.
A kad sam ja poeo priati da se naa daktilografkinja otrovala, sve tri su povikale:
- Prestanite..!
Tako su prola koja dva sata. Sve sam mislio kako e se ene, na kraju, zbog mog
brata posvaditi. Ali to se nije dogodilo. Upravo suprotno, postajale su sve slonije, kao ene
jako starog muslimana.
Borja je priao traeve o filmskim glumcima. Pjevuio zatvorske pjesmice. Napivi
se, raskopao je Galini Pavlov- ni bluzu. A ja sam toliko posmuo da sam otvorio jueranje
novine.
65
Onda je Rita rekla:
- Idem na aerodrom. Moram doekati direktora filma. Sergej, otpratite me.
Nije loe, mislim. Borja jede srdele. Borja pui Debel. Borja pije Stolinu. A pratiti
ovu staru babu moram ja?!
Brat je rekao:
- Idi. Ionako ita novine.
- Dobro - kaem - hajdemo. Kad se ve poniavani, onda do kraja...
Navukao sam svoju skijaku kapu dok je Rita odijevala konu bundu. Sili smo liftom
i doli do stanice taksija.
Poelo se smrkavati. Snijeg je izgledao plavkast. U sutonu su se rasprivala neonska
svjetla.
Na stanici smo bili prvi. Rita je cijelim putem utjela. Izustila je jednu jedincatu
reenicu:
- Odjeveni ste kao skitnica!
Odgovorio sam:
- Nita strano. Zamislite da sam monter ili vodoinstalater. Aristokratkinja se uri
kui u pratnji elektriara. Sve je u redu.
Doao je auto. Primio sam ruicu na vratima. Odnekud su se stvorila dva visoka
momka. Jedan kae:
- Zurimo se, bradonjo!
I pokuava me odgurnuti u stranu. Drugi se gura na stranje sjedalo.
To je ve bilo previe. itav dan imao sam totalno negativne emocije. A sad jo i
otvoreno ulino grubijanstvo. Sav bijes koji sam u sebi zadravao izbio je van. Htio sam se
osvetiti tim momcima zbog svih pretrpljenih uvreda. Sve se tu poklopilo - Raja, novinarska
nadnica, runa skijaka kapa, ak i ljubavni uspjesi mog brata. Zamahnuo sam, sjetivi se
satova hrvaa teke kategorije arafutdinova. Zamahnuo sam i - pao na lea.
Nije mi jasno to se tada dogodilo. Ili je bilo sklisko. Ili mi je teite previsoko...
Ukratko, pao sam. Ugledao sam nebo,-tako ogromno, blijedo, tajanstveno. Tako daleko od
svih mojih nevolja i razoarenja. Tako isto.
Uivao sam gledajui ga, dok me nisu udarili cipelom u oko. I sve se pomrailo...
Na zvuk milicijskih zviduka doao sam k svijesti. Sjedio sam naslanjajui se na
kantu za smee. Desno od mene skupili su se ljudi. Lijevu stranu stvarnosti prekrivao je
mrak.
Rita je neto objanjavala milicijskom naelniku. Moglo se pomisliti da je supruga
odgovornog radnika. A ja da sam njezin osobni voza. Zato ju je milicajac tako paljivo
sluao.
akama sam se podupro o snijeg. Klizei, pokuao sam ustati. Zateturao sam.
Sreom, priskoila je Rita.
Ponovno smo se vozili liftom. Moja je odjea bila prljava. Skijake kape nije bilo.
Ogrebotina na obrazuje krvarila.
66
Rita me je grlila oko struka. Pokuao sam se odmaknuti. Sad sam je ozbiljno
kompromitirao. Ali Rita se privila uza me i apui rekla:
- Kako si lijep, zloince!
Lift se, tiho zazveckavi, zaustavio na posljednjem katu. Bili smo opet u istoj
hotelskoj sobi. Brat se ljubio s Galinom Pavlovnom. Sofa ga je vukla za koulju, ponavljajui:
- Budalice, ona ti moe biti majka...
Vidjevi me, brat je strano kriknuo. ak je htio nekuda pobjei, ali se predomislio i
ostao sjediti. Oko mene su se skupile ene.
Dogaalo se neto neobino. Kad sam bio u normalnom stanju, zanemarivale su me.
Sada, kad sam postao gotovo invalid, ene su me obasule panjom. Doslovno su se potukle
oko toga koja e mi lijeiti oko.
Rita je vlanom krpicom brisala moje lice. Galina Pavlovna odvezivala je vezice na
cipelama. Sofa je otila najdalje - otkopavala mi je hlae.
Brat je pokuavao neto rei, davati savjete, ali su ga uko- ravale. Kad je davao neki
prijedlog, ene su burno reagirale:
- uti! Pij svoju glupu votku! Jedi svoje ugave konzerve! Moemo i bez tebe!
Doekavi da utihnu, svejedno sam im ispriao o samoubojstvu nae
daktilografkinje. Ali taj su me put sasluale s velikim zanimanjem. A Galina Pavlovna gotovo
se rasplakala: Bosnawarez
- Obratite panju! Serea ima jedno oko! Ali tim jednim okom on vidi mnogo vie
nego drugi ljudi dvama...
Nakon toga Rita je rekla:
- Neu ii na aerodrom. Idemo u Traumatologiju. A direktora filma e doekati Borja.
- Ja ga ne poznajem - rekao je moj brat.
- Nema veze. Oglasit e na razglas da ga eka.
- Ali, ja sam pijan.
- A on e, misli, doi trijezan..?
Rita i ja krenuli smo u Traumatologiju u Ulici Gogolja devet. Na prijemnom odjelu
ekali su ljudi s razbijenim licima. Neki su jaukali.
Rita je, ne ekajui u redu, odmah otila do lijenika. Njezina raskona kona bunda i
ovdje je ostavila neizbjean dojam. uo sam kako glasno pita:
- Ako su mom ljubavniku razbili njuku, komu se trebam obratiti?
I odmah mi je mahnula rukom:
- Ui!
Sjedio sam kod lijenika dvadesetak minuta. Lijenik je rekao da sam dobro proao.
Nije bilo potresa mozga, zjenica je ostala itava. A modrica e proi za tjedan dana.
Zatim je lijenik pitao:
- ime su Vas to opalili - ciglom?
- Cipelom - kaem.
67
Lijenik je precizirao:
- Sigurno skorohodskom cipelom?
I dodao:
- Kad emo vie nauiti proizvoditi elegantnu sovjetsku obuu..?!
Ukratko, nije bilo nita tako strano. Jedinim gubitkom se, na taj nain, mogla
smatrati skijaka kapa.
Doao sam kui oko jedan u noi. Lena je hladno rekla:
- estitam.
Ispriao sam joj to se dogodilo. Odgovor je bio:
- Ti vjeno upada u nekakve fantastine zgode...
Rano ujutro nazvao me brat. Bio sam odvratno raspoloen. Nije mi se dalo ii u
redakciju. Novca nisam imao. Budunost je tonula u mrak.
Osim toga, na mojem se licu pojavilo neto heraldiko. Lijeva strana je potamnjela.
Modrica se prelijevala u svim duginim bojama. Bilo je strano i pomisliti na to da treba izai
van.
Ali brat je rekao:
- Trebam te zbog neeg vanog. Treba obaviti jednu financijsku makinaciju.
Kupujem na kredit televizor u boji. Prodajem ga za gotovinu jednom tipu. Gubim na tome
pedesetak rubalja. A dobivam vie od tristo s odgodom na godinu dana. Jesi li shvatio?
- Ne sasvim.
- Sve je jako jednostavno. Tih tristo rubalja dobivam kao na dug. Isplaujem sitne
vjerovnike. Izbavljam se iz financijskog kripca. Diem novim pluima. A dug za televizor
regularno u i mirno otplaivati tijekom godine. Jasno? Razmiljajui filozofski, bolje jedan
veliki dug nego sto malih. Uzeti za cijelu godinu je ozbiljnije nego moljakati na sitno svakih
nekoliko dana. I, na kraju, ljepe je biti duan dravi nego posuivati od poznanika.
- Uvjerio si me - kaem - samo, to ja imam s tim?
- Ii e sa mnom.
- Samo jo to treba!
- Trebam te. Ti ima praktiniji um. Pazit e da ne potra- tim novac.
- Ali s mojim razbijenim licem...
- Zamisli! Koga to brine?! Donijet u ti sunane naoale.
- Sad je veljaa.
- Nije vano. Mogao si doletjeti iz Abesinije... Zapravo, ljudi ne znaju zato ti je
razbijeno lice. A to ako si branio ensku ast?
- Tako je nekako i bilo.
- Tim vie...
Spremao sam se za izlazak. Supruzi sam rekao da idem u polikliniku. Lena kae:
- Evo ti rubalj, kupi bocu suncokretovog ulja.
Brat i ja smo se nali na Konjuenom trgu. Imao je na glavi izlizanu kapu od
68
tuljanovog krzna. Izvadio je iz depa sunane naoale. Kaem:
- Naoale me nee spasiti. Daj radije kapu.
- A kapa e te spasiti?
- S kapom na glavi barem ui ne mrznu.
- To je tono .Nosit emo je naizmjence.
- Doli smo na trolejbusnu stanicu. Brat je rekao:
- Uzet emo taksi. Ako emo ii trolejbusom, bit e neprirodno. Imamo, moe se rei,
pune depove novca. Ima rubalj?
- Imam. Ali moram kupiti bocu suncokretovog ulja.
- Pa kaem ti da e biti novca. Hoe da ti kupim kanistar suncokretovog ulja?
- Kanistar - to je previe. Ali rubalj, ako je mogue, vrati.
- Smatraj da je taj ugavi rubalj u tvom depu...
Brat je zaustavio auto. Krenuli smo u Gostinyj Dvor10. Uli smo u odjel s televizorima
i radioureajima. Borja je nestao iza tezge s nekim Mianjom. Odlazei, pruio mi je kapu:
- Tvoj je red. Stavi je.
ekao sam ga dvadesetak minuta, razgledavajui radio- prijemnike i televizore.
Kapu sam drao u ruci. Izgledalo je da sve zanima moje oko. Ako bi se u blizini zatekla
zgodna ena, okrenuo bih se tako da mi se vidi desna strana lica.
Na sekundu se pojavio moj brat, uzbuen i radostan. Rekao mi je:
- Sve ide dobro. Ve sam potpisao kreditnu dokumentaciju. Upravo je doao kupac.
Sad e mu dati televizor. ekaj...
ekao sam. Iz odjela televizora i radioureaja preao sam na djeji odjel. Prepoznao
sam prodavaa - bio je to Leva Girovi, ili smo u isti razred. Leva je promatrao moje oko.
- ime si dobio? - pita.
Svi - pomislio sam - hoe znati - ime? Da bar netko pita - zbog ega?
- Cipelom - kaem.
- to si leao na ploniku?
- A zato ne..?
Leva mi je ispriao ludu priu. U tvornici djejih igraaka otkrili su veliku dravnu
krau. Poeli su nestajati medvjedi s mehanizmom za navijanje, tenkovi, pokretni bageri. I
to u ogromnim koliinama. Milicija se cijelu godinu time bavila, ali bez uspjeha.
Zloin je bio otkriven sasvim nedavno. Dva fizika radnika iz te tvornice prokopala
su mali tunel koji je s teritorija poduzea vodio na Ulicu Kotovskog. Vrijedni radnici uzeli bi
igrake, navili ih, stavili na pod. A dalje su medvjedi, tenkovi, bageri ili sami. Jedan za
drugim odlazili su iz tvornice i tomu nije bilo kraja...
Tad sam preko stakla ugledao svog brata. Krenuo sam prema njemu.
Borja se vidno promijenio. U njegovu dranju pojavilo se neto aristokratsko.
Nekakva sitost i tromo gospodstvo.
10
Trgovaki centar (nap. prev.).
69
Mlakim, udnim glasom rekao je:
- Gdje si se izgubio?
Pomislio sam - evo, kako nas novac mijenja. ak i ako je, u naelu, tui.
Izali smo van. Brat se lupio po depu:
- Idemo ruati!
- Ali rekao si da treba vratiti dugove.
- Da, rekao sam da treba vratiti dugove. Ali nisam rekao da moramo gladovati.
Imamo tristo dvadeset rubalja i ezdeset etiri kopjejke. Ako neemo ruati, bit e
neprirodno. A piti ne moramo. Neemo piti.
Zatim je dodao:
- Jesi li se ugrijao? Daj mi moju kapu.
Putem je brat poeo matati:
- Naruit emo neto hrskavo. Jesi li primijetio da volim sve to je hrskavo?
- Da - kaem - na primjer Stolinu votku.
Borja me je opomenuo:
- Ne budi cinian. Votka je sveta.
S tunim prijekorom je dodao:
- Prema takvim stvarima treba se odnositi vie-manje ozbiljno...
Preli smo cestu i doli u evabdinicu. Htio sam da idemo u mlijeni kafi, ali brat je
rekao:
- evabdinica je jedino mjesto gdje je razbijeno lice svakodnevna pojava...
Gosti su u evabdinici bili malobrojni. Na vjealici su na tamnoj hrpi stajali zimski
kaputi. Po sali su amo-tamo hodale zgodne djevojke s ipkastim pregaama. Iz glazbenog
automata ula se Golubica.
Kod izlaza iznad tezge svjetlucali su se nizovi boca. Dalje su, na malo podignutom
dijelu, bili razmjeteni stolovi.
Mog brata su odmah privukla alkoholna pia.
Htio sam ga zaustaviti:
- Sjeti se to si govorio.
- A to sam govorio? Govorio sam - neemo piti. U smislu - neemo se opijati. Ne
moramo piti iz aa. Ta pametni smo ljudi. Popit emo aicu da podignemo raspoloenje.
Ako uope neemo piti, to e biti neprirodno.
I brat je naruio pola litre armenskog konjaka.
Kaem:
- Daj mi rubalj. Kupit u bocu suncokretovog ulja.
Razljutio se:
- Kako si sitniav. Nemam rubalj, samo sve po deset. Evo, razmijenit u novac i kupiti
ti cisternu suncokretovog ulja...
Skidajui kaput, brat mi je pruio kapu:
70
- Tvoj je red, dri.
Sjeli smo u kut. Bio sam okrenut prema sali svojom desnom stranom.
Dalje se sve odvijalo strelovito brzo. Iz evabdinice smo otili u Astoriju. Otuda poznanicima iz baleta na ledu. Od poznanika - u kafi Saveza novinara.
I svugdje je moj brat ponavljao:
- Ako sada stanemo, bit e neprirodno. Pili smo kad nije bilo novca. Glupo je ne piti
sada kad ga ima...
Svaki put kad bismo ulazili u neki novi restoran, Borja bi mi pruao svoju kapu. A
kad bismo izlazili van, tu bih mu kapu zahvalno vraao.
Onda je uao u kazalinu trgovinu u Ulici Ryleeva. Kupio je prilino runu masku
Buratina. Nosei tu masku odsjedio sam itavih sat vremena za ankom kafia Mladost.
Dotad je moje oko poljubiastilo.
Negdje naveer brat je doao na fiksnu ideju. Htio se potui. Tonije, pronai momke
koji su me juer uvrijedili. Borja je mislio da ih moe prepoznati u masi.
- Ali ti ih - kaem - nisi vidio.
- A radi ega, po tebi, postoji intuicija..?
Poeo je gnjaviti nepoznate ljude. Na sreu, svi su ga se bojali. Sve dok nije uzrujao
jednog krnog ovjeka pored duana Galanterija.
Taj se nije prepao. Kae:
- Prvi put vidim idova alkoholiara!
Moj braco je nevjerojatno ivnuo. Kao da je itav ivot razmiljao samo o tome da
netko uvrijedi njegovo nacionalno dostojanstvo. Imajui u vidu da upravo on nije bio idov.
Ja sam bio u nekoj mjeri idov. Tako je ispalo. Zamrena obiteljska pria. Ne da mi se o
tome...
Uzgred reeno, Borjina supruga, djevojakog prezimena Fajncimmer, voljela je
ponavljati: Borja je popio toliko moje krvi da je sad i on napola idov!"Prije kod Bore nisam primjeivao kavkaski patriotizam. Sada je ak progovorio s
gruzijskim naglaskom:
- Ja - idov? Znai, ja sam, po tebi, idov?! Vrijea, dragi moj..!
Ukratko, krenuli su u mrani prolaz. Rekao sam:
- Prestani. Pusti ovjeka na miru. Hajdemo odavde.
Ali brat je ve skretao za ugao, povikavi:
- Ne odlazi. Ako se pojavi milicija, zazvidi...
Ne znam to se u prolazu zbivalo. Samo sam vidio kako su se prolaznici povlaili u
stranu.
Brat se pojavio nakon nekoliko sekundi. Donja usnica bila mu je raskrvavljena. U
ruci je drao potpuno novu kapu od tuljanovog krzna. Brzim korakom krenuli smo prema
Vladi- mirskom trgu.
Borja je doao do daha i rekao:
- Izmlatio sam ga po licu. I on je mene izmlatio po licu. Pala mu je kapa. I menije pala
71
kapa. Gledam - njegova kapa je novija. Sagnem se, uzmem njegovu kapu. A on, naravno,
moju. Ispsovao sam ga. I on je mene. I tako smo se razili. A ovu kapu poklanjam tebi. Uzmi.
Rekao sam:
- Kupi radije bocu suncokretovog ulja.
- Svakako - odgovorio je brat - samo emo prvo neto popiti. Meni je to prijeko
potrebno radi dezinfekcije.
I, da bude to uvjerljiviji, napuio je raskrvavljenu usnicu...
Kui sam doao kasno u noi. Lena ak nije ni pitala gdje sam bio. Pitala je:
- Gdje je suncokretovo ulje?
Izustio sam neto nerazgovijetno.
Odgovor je bio:
- Vjeno prijatelji piju na tvoj raun.
- Zato - kaem - imam novu kapu od tuljanovog krzna. to sam jo mogao rei?
Iz kupaonice sam uo kako ponavlja:
- Boe moj, kako e sve to zavriti? Kako e to zavriti?
72
Vozake rukavice
Jura lippenbah i ja upoznali smo se na konferenciji u Taurijskoj palai. Tonije, na

sastanku urednika tvornikih novina. Ja sam bio predstavnik novina Proizvoa turbina.
lippenbah je predstavljao novine lenjingradskog filmskog studija Kadar.
Izvjetaj je itao drugi sekretar Oblasnog komiteta partije Bolotnikov. Na kraju je
rekao:
- Imamo uzorne novine, na primjer, Zastava progresa. Imamo osrednje, tipa
Admiralteec. Imamo i loe, kao to je Proizvoa turbina. I, na kraju, tu su jedinstvene
novine Kadar. One su neto fantastino zbog nedarovitog i dosadnog izvjetavanja.
Lagano sam se sagnuo. lippenbah se, naprotiv, ponosno uspravio. Oito, osjeao se
kao proganjani disident. Zatim je dosta glasno viknuo:
- Lenjin je govorio da kritika mora biti osnovana!
- Tvoje su novine, Jura, ispod svake kritike - odgovorio je sekretar...
U pauzi me lippenbah zaustavio i pitao:
- Oprostite, koliko ste visoki..?
Nisam se iznenadio. Naviknuo sam se na to. Znao sam da e se nastaviti ovakav
apsurdan razgovor:
Koliko si visok? - to devedeset etiri. - teta to ne igra koarku. - Zato ne bih
igrao? Igram. - Tako sam i mislio..."
- Koliko ste visoki..? - pitao je lippenbah.
- Metar devedeset etiri. Zato?
- Radi se o tome da snimam amaterski film. elim Vam ponuditi glavnu ulogu.
- Nemam glumakog dara.
- To nije vano. Graa odgovara.
- to znai - graa?
- Izgled.
Dogovorili smo se da se naemo sljedee jutro.
lippenbaha sam otprije poznavao iz novinske redakcije. Jedino to se nismo osobno
upoznali. Bio je to nervozan, mrav tip, masne duge kose. Priao je da se njegovi vedski
preci spominju u povijesnim dokumentima. Osim toga, lippenbah je u svojoj torbi nosio
jednosveanog Pukina. Stranice Poltave bile su oznaene papirom od bombona.
- itajte - nervozno je rekao lippenbah.
I ne doekavi reakciju, promuklim je glasom ve uzvikivao: Paljbom odbaeni
odredi, U meteu se strmoglavljuju u prah. Odlazi Rosen kroz tjesnace, Predaje se ustri
73
Schlippen- bach...
U novinskom sektoru njega su se pribojavali. lippenbah se ponaao izuzetno drsko.
Moda je to izbijao ar koji mu je ostavio u nasljee vedski general. Ali zato lippenbah
nije volio poputati i predavati se.
Sjeam se kad je umro stari novinar Matjuin. Netko se prihvatio sakupljanja novca
za sahranu. Pitali su i lippenbaha. A on je povikao:
- Ne bih dao rubalj ni za ivog Matjuina. A za mrtvoga ne dam ni pet kopjejki. Neka
KGB sahranjuje svoje obavjetajce...
Uz to je lippenbah neprestano posuivao novac od kolega i nerado ga vraao. Popis
onih od kojih je posuivao pro-duio se u njegovu novinarskom notesu na dva lista. Kad bi
mu napomenuli dug, lippenbah bi prijetei vikao:
- Bude li dosaivao - izbrisat u te s popisa..!
Naveer nakon sastanka dvaput me je nazvao. Onako, bez ikakva povoda. Meki ton
njegova glasa govorio je o naoj sve veoj bliskosti. Pa prijatelju se moe telefonirati i bez
nekog posebnog razloga.
- Koja dosada - alio se lippenbah - a nema nita ni za popiti. Leim tu na kauu u
samoi, sa suprugom...
Zavravajui razgovor, podsjetio me je:
- Sutra emo sve razmotriti.
Jutro smo proveli u novinskoj redakciji. Ja sam itao korekturu, lippenbah je
pripremao novi broj. Svako malo je nervozno izvikivao:
- Gdje su nestale kare?! Tko je uzeo moje ravnalo?! Kako se pie Junoafrika
Republika" - zajedno ili s crticom..?!
Zatim smo otili ruati.
ezdesetih godina bife Novinarskog doma bio je jedan od duana koji su
opskrbljivali rukovodei kadar. U njemu su se prodavale govee kobasice, konzerve,
kavijar, marmelada, jezici, riba koje u drugim duanima nije bilo. Teoretski, u bifeu su
kupovali suradnici Novinarskog doma. Ukljuujui i novinare tvornikih novina. Ali,
praktiki, tamo su mogli kupovati i svi ostali koji bi uli u duan. Na primjer, honorarni
novinari. To jest, postupno je duan sve manje bio zatvorenog tipa. To znai da je
deficitarnih proizvoda bilo sve manje. Na kraju je, od nekadanje raskoi, preivjelo tek
igulevskoe pivo.
Bife je zauzimao itav sjeverni dio petog kata. Prozori su gledali na Fontanku. Tri
sale mogle su istovremeno primiti vie od sto ljudi.
lippenbah me je povukao u niu. toli je bio za dvoje. ekao nas je, izgleda, izriito
povjerljiv razgovor.
Naruili smo pivo i sendvie. lippenbah je, lagano spustivi glas, poeo:
- Obratio sam Vam se zato to cijenim pametne ljude. Sam sam pametan ovjek. Malo
nas je. Otvoreno govorei, treba nas biti jo manje. Aristokrati izumiru kao pretpovijesne
ivotinje. Ali, prijeimo na stvar. Odluio sam snimiti amaterski film. Dostaje toga da moje
najbolje godine odlaze na jeftino novinarstvo. Hou se baviti pravim stvaralakim radom.
74
Uglavnom, sutra poinjem snimati. Film e trajati desetak minuta. Zamiljen je kao satiriki
pamflet. Sadraj je ovaj. U Lenjingradu se pojavljuje tajanstveni neznanac. Lako je u njemu
prepoznati cara Petra. Onog istog koji je prije dvjesto ezdeset godina osnovao Peterburg.
Veliki vladar je sada u sovjetskoj stvarnosti. Milicajac mu prijeti globom. Dva alkia mu
predlau da votku dijele utroje. verceri hoe od cara kupiti cipele. enske misle da je
bogati stranac. Slubenici KGB-a da je pijun. I tako dalje. Ukratko, posvuda pijanevanje i
kupleraj. Uasnut, car vapi - to sam uinio?! Zato sam osnovao ovaj bludniki grad?!
lippenbah se nasmijao tako da su se razletjele papirnate salvete. Onda je dodao:
- Film e biti, blago reeno, apolitian. Morat e se prikazivati privatno po
stanovima. Nadam se da e ga vidjeti zapadni novinari, to jami meunarodni odjek.
Posljedice mogu biti najneoekivanije. Tako da - razmislite i promislite. Slaete li se?
- Sami ste rekli da razmislim. '
- Koliko treba razmiljati? Recite da.
- A gdje ete nabaviti opremu?
- Za to se ne morate brinuti. Pa radim u Lenfilmu. Imam tamo sve - prijatelje, od
Herberta Rappaporta do posljednjeg strunjaka za rasvjetu. Raspolaem tehnikom.
Rukujem kamerom jo od malih nogu. Ukratko, razmislite i odluite. Odgovarate mi. Ta ovu
ulogu mogu povjeriti samo svojem istomiljeniku. Sutra emo otii u studio. Odabrat emo
odgovarajuu odjeu. Posavjetovati se sa minkerom. I poeti.
Rekao sam:
- Moram razmisliti.
- Nazvat u Vas.
Podmirili smo raun i krenuli u novinsku redakciju.
Glumakog dara, stvarno, nisam imao. Iako su moji roditelji pripadali glumakom
miljeu. Otac je bio redatelj, a majka glumica. Istina, dubokog traga u povijesti kazalita moji
roditelji nisu ostavili. Moda je to ak i dobro...
to se tie mene, dvaput sam nastupao na pozornici. Prvi put - jo u koli. Sjeam se
da smo izvodili priu uk i Gek11. Ja sam, kao najvii, dobio ulogu oca istraivaa. Trebao
sam iz tundre doi na skijama i izgovoriti zavrni monolog.
Tundru je iza kulisa oponaao Prokopovi, uenik drugog razreda. Bijesno je
graktao, fijukao i zavijao kao medvjed.
Pojavio sam se na pozornici, vukui cipele po podu i maui rukama. Tako sam
oponaao skijaa. Sam sam to bio osmislio. Danak kazaline uvjetovanosti.
Naalost, moju preciznost izvedbe gledatelji nisu visoko ocijenili. Sluajui
Prokopovievo fijukanje i promatrajui moje tajanstvene pokrete, zakljuili su da sam
huligan. A huligana je meu uenicima u poslijeratnom vremenu bilo dovoljno.
Djevojice su poele negodovati, djeaci su zapljeskali. Direktor kole izjurio je na
pozornicu i odvukao me iza kulisa. Na kraju je zavrni monolog izgovorila uiteljica
knjievnosti.
11
Pria Arkadija Gajdara (1939) o brai uku i Geku koji s majkom odlaze na dalek put u posjet ocu, lanu geoloke
ekspedicije (nap. prev.).
75
Drugi put me dopalo da glumim prije etiri godine. Radio sam tada u republikim
partijskim novinama, a dodijelili su mi ulogu Djeda Mraza. Obeali su mi da u za to dobiti
tri slobodna dana i petnaest rubalja.
Redakcija je ukraavala novogodinji bor za internat kojem je bila pokrovitelj. I opet
sam bio najvii. Zalijepili su mi bradu, dali kapu, kouh i koaru s poklonima. I poslali me na
pozornicu. Kouh je bio uzak. Kapa je imala miris po ribi. Bradu sam zamalo spalio
pokuavajui zapaliti.
Priekao sam da amor utihne i rekao:
- Zdravo, draga djeco! Prepoznajete li me?
- Lenjin! Lenjin! - zaulo se iz prvih redova.
Nasmijao sam se na to i odlijepila mi se brada...
I evo, sad mi je lippenbah ponudio glavnu ulogu.
Naravno, mogao sam odbiti. Ali iz nekog razloga sam pristao. Ja vjeno prihvaam
najneobuzdanije prijedloge. Ne kae uzalud moja supruga:
- Tebe zanima sve osim suprunikih obaveza.
Moja supruga je uvjerena da je suprunika obaveza, prije svega, trijeznost.
Ukratko, otili smo u Lenfilm. lippenbah je nazvao nekog ipu u odjel rekvizita. Dali
su nam propusnicu.
Prostorija u kojoj smo se zatekli bila je zatrpana ormarima i kutijama. Osjetio sam
miris vlage i naftalina. Iznad nas su mirkale i pucketale svjetiljke emitirajui bijelo svjetlo.
Kut je bio mraan - stajao je tamo prepariram medvjed. Po dugakom stolu etala je maka.
Iza paravana pojavio se ipa. Bio je to mukarac srednjih godina u mornarskoj
majici i s cilindrom na glavi. Dugo me je gledao, a zatim me pitao:
- Jesi bio u straarskoj slubi?
- Zato?
- Sjea se samice za kanjenike u Ropi?
- Da.
- A sjea se kako se zatvorenik remenom udavio?
- Neto se prisjeam.
- To sam bio ja. Dva sata su me vraali u ivot, kurvini sinovi...
ipa nas je ugostio razvodnjenim alkoholom. I openito se pokazao uslunim. Rekao
je:
- Dri, graanine naelnice!
I iznio na stol itavu hrpu starudije. Bile su tu i visoke crne izme, muki ogrta bez
rukava, plat, eir. Onda je ipa odnekud izvukao rukavice s obodom. Onakve kakve su
imali prvi ruski automobilisti amateri.
- A hlae? - podsjetio je lippenbah.
ipa je iz kutije izvukao barunaste hlae s naivenom trakom.
S mukom sam ih odjenuo. Nisam ih mogao zakopati.
76
- Padat e - uvjeravao je ipa - pritegnite ih pagom.
Kad smo se na odlasku pozdravljali, neoekivano je rekao:
- Dok sam sjedio u zatvoru, silno sam htio van. A sada - nacugam se i vue me u
logor. Koji su to bili ljudi - Sijedi, Liinka, Lokomotiva..!
Stavili smo starudiju u koveg i sili liftom do minkera. Tonije, do minkerice koja
se zvala Ljudmila Borisovna.
Uzgred, bio sam u Lenfilmu prvi put. Mislio sam da u vidjeti masu zanimljivoga kreativni mete, poznate glumce. Recimo, ursina isprobava uvozni kupai kostim, a pored
nje je Tenjakova koja puca od zavisti.
U stvari je Lenfilm sliio na ogroman ured. Po hodnicima su prolazile ene s
papirima; nisu bile previe privlane. Odasvud se ulo kucanje pisaih maina. Na kraju
nismo ni sreli markantne linosti. Mislim da je najmarkantniji bio ipa sa svojom
mornarskom majicom i cilindrom.
minkerica Ljudmila Borisovna posjela me je pred ogledalo. Nekoje vrijeme stajala
meni iza lea.
- I, koji je dojam? - zanimalo je lippenbaha.
- Glava nije neto. Plus tri. Ali graa je zapanjujua.
Pritom je Ljudmila Borisovna dodirivala moju usnu, naglaavala nos, doticala uho.
Zatim mi je stavila crnu periku. Zalijepila brkove. Lakim pokretom olovke zaoblila
obraze.
- Nevjerojatno! - oduevljen je bio lippenbah. - Pravi car! Arap Petra Velikog...
Onda sam se preodjenuo i naruili smo taksi. Po studiju sam hodao u kostimu cara
gospodara. Ljudi koje smo susretali osvrtali su se, ali ne previe.
lippenbah je navratio do jo jednog prijatelja. Ovaj nam je dao dvije crne kutije s
aparaturom. Ovaj put - za novac.
- Koliko? - zanimalo je lippenbaha.
- etiri zarez dvanaest - bio je odgovor.
- A meni su rekli da si preao na suho vino.
- I ti si povjerovao..?
U taksiju mi je lippenbah objasnio:
- Scenarij se ne mora itati. Sve e se temeljiti na improvizaciji, kao u Antonionija.
Car Petar se zatjee u suvremenom Lenjingradu. Sve mu je ovdje odvratno i strano. Ulazi u
duan s prehranom. Vie: Gdje je keiga, med, votka od anisa?
Tko je unitio dravu, bezbonici..?! I tako dalje. Sad idemo na Vasiljevski otok.
Oprostite, mi smo na Vi?
- Na ti, naravno.
- Idemo na Vasiljevski otok. Tamo nas eka Bukina s autom.
- Tko je Bukina?
- Ekspeditor u Lenfilmu. Ima dravni minibus. Rekla je da e doi poslije posla. Jako
pametna ena. Zajedno smo pisali scenarij. U stanu kod prijatelja... Ukratko, idemo na
77
Vasiljevski. Snimamo prve kadrove. Car ide od Strelke prema Nevskom prospektu. U
nedoumici je. Svaki as usporava korak, gleda lijevo i desno. Jesi li shvatio..?. Boj se
automobila. Razgledavaj natpise. U strahu zaobilazi telefonske govornice. Ako ti sluajno
tko kae neto uvredljivo, izvuci ma. Svemu pristupaj stvaralaki...
Ma je leao na mojim koljenima. Otrica je bila odrezana. Mogao sam ga izvui neka
tri centimetra.
lippenbah je uzbueno gestikulirao. Zato je voza bio savreno staloen. I tek je na
kraju prijateljski pitao:
- ovjee, iz kojeg si ti zoolokog vrta pobjegao?
- Izvanredno! - viknuo je lippenbah. - Gotov kadar..!
Izvukli smo se s kutijama iz taksija. Na ploniku s druge strane stajao je minibus.
Pokraj njega etala se gospodina u trapericama. Nije je zainteresirao moj izgled.
- Galina, ljepotice - rekao je lippenbah. - Poinjemo za deset minuta.
- Nesreo moja - odgovorila je gospodina.
Onda su se dvadesetak minuta natezali s aparaturom. Ja sam etao du zgrade bive
Kunstkamere. Prolaznici su me znatieljno promatrali.
S Neve je puhao hladan vjetar. Sunce se svaki as skrivalo iza oblaka.
Na kraju je lippenbah rekao - gotovo. Galina si je natoila kavu iz termosice.
Poklopac termosice je pritom odvratno kripao.
- Idi eno tamo - rekao je lippenbah - iza ugla. Kad mah- nem rukom, kreni uza zid.
Preao sam cestu i stao iza ugla. Dotad su moje izme potpuno promoile.
lippenbahu se uope nije urilo. Primijetio sam da mu Galina prua au. A ja se, dakle,
etkam u mokrim izmama.
Na kraju je lippenbah mahnuo rukom. Kameru je drao kao da je helebarda. Zatim
ju je prinio licu.
Ugasio sam cigaretu, zaokrenuo za ugao i uputio se prema mostu.
Ispostavilo se da nije ugodno hodati kad te snimaju. Trudio sam se da se ne
spotaknem. Kad bi vjetar jae zapuhao, pridravao bih eir.
Odjednom je lippenbah poeo neto dovikivati. Nisam ga uo od vjetra, zastao sam i
preao cestu.
- to sad? - pitao je lippenbah.
- Nisam uo.
- to nisi uo?
- Neto ste dovikivali.
- Ne Vi, nego ti.
- to si mi vikao?
- Vikao sam - genijalno! I nita drugo. Hajde, idi ponovno.
- Hoete kave? - najzad je pitala Galina.
- Ne sada - prekinuo ju je lippenbah - nakon treeg snimanja.
78
Ponovno sam skrenuo iza ugla. Ponovno sam se uputio prema mostu. I ponovno mi
je lippenbah neto dovikivao. Nisam obraao panju.
Tako sam doao do same ograde. Najzad sam se osvrnuo. lippenbah i njegova
prijateljica sjedili su u minibusu. Pourio sam natrag.
- Jedina primjedba - rekao je lippenbah - malo vie izraajnosti. Mora se svemu
uditi. U nedoumici promatrati plakate i natpise.
- Tamo nema plakata.
- Nije vano. Ja u sve kasnije namontirati. Najvanije je da se svemu udi. Nakon
to si proao tri metra - pljesni rukama...
Sve u svemu, lippenbah me tjerao da ponavljamo scenu sedam puta. Strano sam se
umorio. Padale su mi hlae ispod ogrtaa. Puiti s rukavicama na rukama bilo je nezgodno.
Ali, mukama je doao kraj. Galina mi je pruila termosicu. Onda smo krenuli prema
Tavrieskoj ulici.
- Tamo je kiosk s pivom - rekao je lippenbah - tovie, nije jedini. Oko njega se
okupljaju alkii. To e biti izvanredno. Monarh usred oloa...
Znao sam to mjesto. Dva kioska gdje prodaju pivo, a izmeu bircuz sa stolovima za
stajanje. Blizu Kazalinog instituta. Stvarno, pijanih koliko hoe.
Minibus smo uvezli u kolni prolaz. Tamo smo napravili i sve pripreme.
Poslije toga lippenbah je gorljivo proaptao:
- Scena je jednostavna. Pribliava se kiosku. Ogoreno promatra svu tu publiku.
Zatim poinje govoriti.
- to moram rei?
- Priaj, to god ti prvo padne na pamet. Rijei nemaju znaaja. Najvanija je mimika,
geste...
- Mislit e da sam idiot.
- Dobro, neka. Izgovori bilo to. Raspitaj se za cijenu.
- Tim vie e misliti da sam idiot. Pa tko ne zna cijene? I to jo za pivo.
- Onda pitaj - tko je posljednji? Samo neka ti se usta miu, a ja u ve sve poslije
namontirati. Tekst e biti naknadno snimljen na magnetofonsku traku. Ukratko, priaj.
- Popijte za hrabrost - rekla je Galina.
Uzela je bocu votke i nalila mi u au za kavu.
Hrabrost nisam prikupio. Meutim, izaao sam iz auta.
Trebalo je ii.
Kiosk s pivom, obojen u zeleno, nalazio se na uglu Ulice Belinskoga i Mohove ulice.
Red se protezao uz travnjak do same zgrade prehrambene trgovine.
Pored kioska ljudi su se tiskali. Du reda guva se postupno prorjeivala. Na kraju se
rasula na desetak mrzovoljnih, nepristupanih likova.
Mukarci su bili u sivim sakoima i podstavljenim kratkim kaputima. Ponaali su se
ozbiljno i ravnoduno, kao da su pred neznanim grobom. Neki su ponijeli sa sobom limenke
i ajnike.
79
U masi nije bilo puno ena, pet ili est. One su bile puno bunije i nestrpljivije. Jedna
je izvikivala neto zagonetno:
- Pustite me iz potovanja da doem do starice-majke..!
Doavi do cilja, ljudi su se micali u stranu, u oekivanju blaenstva. Na travnjak je
letjela siva pjena.
Svatko je u sebi nosio mali, osobni poar. Ugasivi ga, ljudi bi ivnuli, zapalili
cigaretu, traili priliku da zapodjenu razgovor.
Oni koji su jo stajali u redu, ispitivali su:
- Pivo je dobro?
Odgovor je glasio:
- ini se dobro...
I koliko je, mislim, takvih kioska u cijeloj Rusiji? Koliko ljudi svakodnevno umire i
ponovno se raa?
Pribliavajui se masi bilo me je strah. Zbog ega sam na sve to pristao? to u rei
tim ljudima - izmuenima, namrgoenima, poluludima? Komu je potrebna sva ta glupa
mas- karada..?!
Stao sam na kraj reda. Dva ili tri mukarca pogledala su me bez ikakva zanimanja.
Ostali me jednostavno nisu primijetili.
Preda mnom je stajao ovjek kavkaske fizionomije u koulji kakvu nose eljezniari.
Lijevo - odrpanac u platnenim tenisicama s odvezanim vezicama. Dva koraka od mene,
trgajui ibice, palio je cigaretu intelektualac. Prazan novanik pridravao je koljenima.
Situacija je postajala sve apsurdnijom. Svi ute, ne iuu- ju se. Ne postavljaju mi
pitanja. Kakva mogu biti pitanja? Svi imaju isti problem - rastjerati mamurluk.
I to u im rei? Pitat u - tko je posljednji? Pa ja sam posljednji!
A ustvari, nisam imao novaca. Novci su ostali u hlaama koje nose normalni ljudi.
Gledam - lippenbah iz kolnog prolaza mae rukama, da je naredbe. eli, on, to jest,
nada se da u dobiti kriglom po glavi.
tojim. Sve sam blie tezgi.
ujem kako eljezniar nekom objanjava:
- Ja sam iza elavog. Car je iza mene. A ti si onda iza cara...
Obraa mi se intelektualac:
- Oprostite, poznajete li erdakova?
- erdakova?
- Vi ste Dolmatov?
- Priblino.
- Drago mi je. Ostao sam Vam duan jedan rubalj. Sjeate se, odlazili smo od
erdakova na Dan kozmonauta? Molio sam Vas da mi posudite jedan rubalj za taksi. Drite.
Nisam imao depove. Gurnuo sam zguvani rubalj u rukavicu.
erdakova sam zaista poznavao. Bio je strunjak za marksistiko-lenjinistiku
80
estetiku, docent na Kazalinom institutu. Cesti posjetitelj ovdanjeg bircuza...
- Pozdravite ga - kaem - kad ga vidite.
U tom trenutku dolazi prema nama lippenbah. Iza njega, uzdiui, ide Galina.
Dotad sam bio gotovo na cilju. Ve sam se guvao meu ljudima. Bio sam stijenjen
izmeu odrpanca i eljezniara. Vrh moga maa naslanjao se na bok intelektualca.
lippenbah vie:
- Ne vidim scenu! Gdje je sukob?! Mora izazvati antagonizam narodnih masa!
Red se uznemirio. Energian ovjek s filmskom kamerom uzrujao je narod i unio
nemir.
- Oprostite - obratio se lippenbahu eljezniar - Vi ovdje niste stajali!
- Ovdje sam na izvrenju slubene dunosti - kratko je odgovorio lippenbah.
- Svi su na izvrenju dunosti - ulo se iz mase.
Nezadovoljstvo je raslo. Glasovi su postajali sve agresivniji:
- Motaju se ovuda svakakvi satiriari, kurve, humoristi...
- Fotografirat e te, a onda na plou... U smislu - Ne daju nam ivjeti..."
- Ljudi, moe se rei, kulturno piju, a on se tu pravi lud...
- Takvom je govnaru mjesto kod kante za vrenje nude...
Energija mase se oslobaala. Ali i lippenbah se odjednom razljutio:
- Propili ste Rusiju, gadovi! Savjest ste potpuno izgubili! Votkom ste polili oi, od
najranijeg jutra..!
- Jurka, prestani! Jurka, ne ponaaj se kao idiot, hajdemo odavde! - smirivala je
lippenbaha Galina.
Ali ovaj se odupirao. Taman sam tada doao na red. Izvukao sam izguvani rubalj iz
rukavice. Pitam:
- Koliko da uzmem?
lippenbah se odjednom istog asa smirio pa kae:
- Meni veliko mijeano s votkom. A Galki malo.
Galina je dodala:
- Ja pivo ne pijem. Ali u popiti sa zadovoljstvom...
U njezinim rijeima ba nije bilo logike.
Netko je poeo gunati. Odrpanac je objasnio onima koji su protestirali:
- Car je stajao u redu, vidio sam. A ovaj peder sa svjetiljkom je njegov frend. Tako da
je sve regularno!
Alkii su se otprilike minutu vrpoljili i utihnuli.
lippenbah je prebacio kameru u lijevu ruku. Podignuo je kriglu:
- Popijmo za uspjeh naeg budueg filma! Istinski talent e jednom probiti sebi put.
- Ti, lakrdijau moj - rekla je Galja...
Kad smo u rikverc izlazili iz kolnog prolaza, lippenbah je komentirao:
81
- I to ti je publika! E ljudi moji! ak sam se preplaio. Bilo je to neto kao...
- Poltavska bitka - dovrio sam.
Preodijevati se u minibusu bilo je nezgodno. Odvezli su me kui u kostimu
gospodara cara.
Idui dan sreo sam lippenbaha kod blagajne gdje isplauju honorare. Rekao mi je
da se eli baviti pruanjem pravne zatite. Tako je snimanje amaterskog filma bilo
prekinuto.
Kazalini kostim je poslije leao dvije godine kod mene u ormaru. Ma si je prisvojio
mali od jednih susjeda. Sa eirom smo latili podove. Ogrta bez rukava nosila je kao
polusezonski kaput ekstravagantna ena Regina Britterman. Od barunastih hlaa moja je
supruga iskrojila suknju.
Vozake rukavice ponio sam u emigraciju. Bio sam siguran da u prije svega kupiti
auto. Na kraju ga nisam kupio. Predomislio sam se.
Moram se neime izdvajati iz gomile! Neka cijeli Forest Hills zna za onog Dovlatova
koji nema auto"!
82
O autoru
Sergej Dovlatov (1941-I990) u Rusiji je postao kultni pisac tek nakon smrti. Svjetsku
slavu stekao je krajem prolog stoljea nakon to je emigrirao u Ameriku 1979, dok u
rodnoj Rusiji za ivota nije objavio niti jednu knjigu. Roen kao dijete u
idovsko-armenskom bra ku, Dovlatov je u Sankt Peterburgu napustio studij finskog i
nakon regrutacije postao uvar u koncentracijskom logoru. Nakon odsluenja vojnog roka,
novinarske tekstove pisao za raz ne novine, dok je satirinu prozu objavljivao u
samizdatima. Vrlo su popularne bile njegove radio emisije na Radiju Sloboda. U New Yorku
je ureivao ruski liberalni list Novi Amerikanac. Autorske tekstove objavljivao je u New
Yorkeru.
83

Sergej Dovlatov - Kovceg PDF

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Sergej Dovlatov - Kovceg PDF

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Bosnaunited&Crowarez

Ali i takva, Rusijo moja, draa si mi od svih drugih zemalja...

I kae meni ona kurva u OVIR-u1:

Odjel za vize i registraciju (nap. prev.).

Finske sintetike arape

Satovi marke Delbana (nap. prev.).

Na finskome dobar dan" (nap. prev.).

Lanac duty-free trgovina u sovjetsko doba (nap. prev.).

Nomenklaturne plitke cipele

Moram poeti s otvorenim priznanjem. Te sam cipele praktiki ukrao...

Pristojno dvoredno odijelo

I sada se odijevam ne pridajui tome panju. A ranije sam se odijevao jo gore. U

Dekorativno oslikano drveno posue (nap. prev.).

Junak istoimene pripovijesti N. S. Leskova (1881) (nap. prev.).

Ime vina (nap. prev.).

Najgore to se pijancu moe dogoditi je da se probudi u bolnikom krevetu. Ne

Vrsta jakih cigareta (nap. prev.).

Jakna Fernanda Legera

Ovo poglavlje pria je o kraljeviu i prosjaku. U oujku etrdeset i prve rodio se

Moja supruga kae:

Od praznika u studenom u Lenjingradu je nastupila hladnoa. Spremajui se u

Trgovaki centar (nap. prev.).

Jura lippenbah i ja upoznali smo se na konferenciji u Taurijskoj palai. Tonije, na

Das könnte Ihnen auch gefallen