Sie sind auf Seite 1von 362

Sreko M.

Daja

Politika realnost
jugoslavenstva
( 1918- 1991)
S posebnim osvrtom
na Bosnu i Hercegovinu

Svjetlo rijei
Sarajevo - Zagreb
2004.

Sadraj

Predgovor hrvatskom izdanju................................................................................. 7


Predgovor njemakom izd a n ju ......................................................................... 10
1. Politiki sustav Prve Jugoslavije:
Ideologija i stv a r n o st..........................................................................................15
1.1. Ideoloke z a s a d e ............................................................................................. 15
1.2. Ustroj drave i politike str a n k e ................................................................ 22
1.3. Izvanparlamentarni stranaki supstituti
Tjelovjebena drutva i paravojne organizacije................................... 41
1.4. Religijska politika .......................................................................................... 52
Srpsko-pravoslavna c r k v a ............................................................................54
Katolika crkva ...............................................................................................57
Islamska vjerska zajednica ..........................................................................65
1.5. Obrazovna politika ........................................................................................69
Jugoslavenstvo i kolska politika................................................................ 69
Teajevi opismenjivanja ...............................................................................74
kolstvo i socijalni uspon ............................................................................ 77
1.6. Kraj Prve Jugoslavije......................................................................................79
2. Politiki sustav Druge Jugoslavije:
Permanentni eksperiment .................................................................................57
2.1. Komunisti i Prva Jugoslavija.......................................................................57
2.2. Drugi svjetski rat i komunistika revolucija u Ju goslaviji................... 95
2.3. Obraun s politikim protivnicima ...................................................... 106
2.4. Revolucionarni zahvati u podruje privatnoga v la sn itv a .............. 117
2.5. Iskljuivanje politikih konkurenata .................................................... 119
2.6. Izgradnja socijalizma do sukoba sa S taljin om ................................... 129
2.7. Raskid sa Staljinom i jugoslavenski socijalizam ...............................135
2.8. Nastanak nove graanske i nacionalne
oporbe i raspad Jugoslavije.................................................................... 147
5

Sadraj

3.

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj d ravi............................................175


3.1. Politika implementacija Bosne i Hercegovine
u prvu jugoslavensku dravu ................................................................... 175
3.2. Politike stranke i mjesto Bosne i Hercegovine
u sklopu Prve Ju goslavije.......................................................................... 188
3.3. Obrazovani sloj i kulturna drutva u Bosni i H ercegovin i.................202
Srpska P ro sveta .............................................................................................203
Muslimansko drutvo G a jr e t..................................................................... 213
Kulturno drutvo Narodna U zdan ica ...................................................... 219
Hrvatski Napredak ..................................................................................... 222
3.4. Politiki status Bosne i Hercegovine u koncepciji
jugoslavenskih kom unista..........................................................................232
3.5. Komunisti i bosansko-hercegovake vjerske zajednice ..................... 236
Srpsko-pravoslavni k le r .............................................................................. 236
Katoliki k le r ................................................................................................. 238
Islamska vjerska zajednica ....................................................................... 243
3.6. Bosanski Muslimani postaju nacijom
u Drugoj Jugoslaviji ...................................................................................258
3.7. Savez komunista u Bosni i Hercegovini
i jugoslavenski federalizam ........................................................................271
Saetak................................................................................................................. 289

Dodatak...................................................................................................................... 301
K ratice................................................................................................................. 301
Izvori i literatura ...............................................................................................303
T a b lice..................................................................................................................349
Karte ....................................................................................................................351
Kazalo osoba ......................................................................................................359
Kazalo imena mjesta ....................................................................................... 364

Predgovor hrvatskom izdanju

Zatim Gileaani presjekoe Efrajimu jordan


ske gazove, i kada bi koji bjegunac rekao: "Pu
stite da prijeem", Gileaani bi ga pitali: "Jesi
li ti Efrajimovac?" A kada bi odgovorio: "Ni
sam", oni bi mu kazali: "Hajde reci: ibolet!"
On bi rekao: "Sibolet", jer nije mogao dobro
izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na
jordanskim pliacima (Suci, 12,5-6).

Jezina srodnost meu junim Slavenima potaknula je pojedine


pripadnike inteligencije, osobito hrvatske, da polovicom 19. st. po
nu kovati planove ne samo o osloboenju ispod tuinskih vladavina,
nego i o zajednikoj kulturnoj i politikoj budunosti junih Slavena.
Do 1918. godine jugoslavistiki je projekt ivio samo u glavama
pojedinaca, i to u nejasnom, difuznom stanju. Dosadanja historio
grafija nije pruila pouzdane odgovore, kako je u tome programatskom razdoblju jugoslavenstvo bilo zamiljano, uz ostalo nema niti
jednoga sustavnog istraivanja o izrazu dvoimeni narod (Hrvati i Sr
bi), koji je onda, u klimi Prvog svjetskog rata pretvoren u troimeni
narod (Slovenci, Hrvati i Srbi), naao mjesto u gotovo svim doku
mentima o nastajanju prve jugoslavenske drave i igrao ulogu iboleta i siboleta u politikim razraunavanjima Prve Jugoslavije (19181941). Srpska je strana pod tim shvaala tri plemena jednog jedin
catog naroda, dok su Slovenci i Hrvati u izrazu gledali tri naroda, pa
u skladu s tim traili (kon)federativni oblik drave. Graanska politi
ka nije uspjela nai miran izlaz iz toga spora. "Jugoslavenski san",
instrumentaliziran za ciljeve srpskog velikodravlja, pogodovao je
bujanju politikog ekstremizma, prije svega u obliku srpskog etnitva i hrvatskog ustatva, i rasplinuo se tijekom Drugog svjetskog ra
ta u meusobnim krvavim obraunima izmeu etnika, komunista i ustaa.
Nakon to su iz Drugog svjetskog rata izili kao pobjednici, komu
nisti su uskrisili jugoslavenstvo, ideologem o troimenom narodu pro
irili u ideologem o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narod
nosti (Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Bosanskih
7

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Muslimana, Albanaca, Maara itd.) i opet ga instrumentalizirali za


vlastiti totalitarni oblik drutva i vlasti.
Kako su obje realizacije tekle u praksi, time se bavi ova knjiga. Pri
tome je posebna pozornost posveena povijesnim i politikim pro
cesima u i oko Bosne i Hercegovine tijekom 20. stoljea.
S obzirom na dananju, esto uljivu kontroverzu oko propasti
jugoslavenstva, te u biti jugoslavistiku, da ne kaem jugonostalgiarsku tezu da su etnonacionalizmi sruili jugoslavenski projekt,
autor je suprotnog miljenja, da je, naime, u druge svrhe instrumentalizirano jugoslavenstvo u objema svojim realizacijama - mo
narhistikoj i komunistikoj - proizvelo ili barem pogodovalo bujanju
etnonacionalizma. Jer, ni u jednoj od svojih realizacija jugoslaven
stvo nije predstavljalo zdravu alternativu politikim ekstremizmima,
nego su se realizatori jugoslavenskog projekta ponaali vie-manje
nasilno kao i njihovi ekstremistiki suparnici, tako da je umjesno
pitanje: nisu li se jugoslavenski komunisti pri likvidaciji etnikog i
ustakog faizma okrutnije ponijeli negoli Saveznici pri likvidaciji
nacionalsocijalizma u Njemakoj? Drugim rijeima: nije li sukob
faizma i komunizma u jugoslavenskom sluaju znaio - biblijski
reeno - izgonjenje sotone pomou belzebula (v. Matejevo Evanelje
12,26-27), posebno u hrvatskom sluaju, gdje je komunizam meu
prosjenim pripadnicima hrvatskog naroda ostavio jednako duboke
traume, kao to je to ustatvo ostavilo na pripadnike srpskog i i
dovskog naroda? Na to se pitanje ne moe odgovoriti antifaistikim
parolama komunistikog tipa, nego ozbiljnim komparatistikim
istraivanjima i politikom jednakih mjerila prema zloinima na bilo
kojoj strani.
Autor se trudio oko komparatistikog pristupa sloenom juno
slavenskom kompleksu ve na poetku svoga povijesno-istraivakog rada, koji je zapoeo prije 35 godina u okvirima historio
grafije bosanskih franjevaca i nastavio ga izvan ovih okvira sa svo
jim istraivakim projektima u meunarodnoj klimi munchenskih
znanstvenih ustanova.
Kroz prijevode autorovih knjiga, pisanih dakle pod premisama
europske historiografije, njegovi istraivaki rezultati postaju sa
stavnim dijelom junoslavenskog historiografskog diskursa, bez
kojega se ne mogu prevladati nagomilane traume iz prolosti i izgra
diti politika arhitektura, koja nee biti osjetljiva na povijesne
potrese, kako je to bivalo u svim dosadanjim politikim projektima
na ovim prostorima. Jer, bez pravog poznavanja prolosti nema ni
pravog razumijevanja sadanjosti.
8

Predgovor hrvatskom izdanju

Posebno zadovoljstvo autor izraava to je nakladnik hrvatskog


prijevoda ovoga njegova zadnjeg opsenog istraivakog rada zajed
nica u kojoj je otpoeo svoje bavljenje povijesnom znanou. Time se
krug na neki nain zatvorio.
Nadam se da e itatelji u ovoj knjizi nai informacije za vlastita
razmiljanja, a mlai istraivai uporita za daljnja istraivanja.
Miinchen, koncem oujka 2004.

Sreko M. Daja

Predgovor njemakom izdanju


"Narodi junoslavenske regije nose sa sobom
svoju povijest ne samo kao objektivnu prolost
koja uvjetuje djelovanje u sadanjosti, nego
isto tako kao subjektivnu prolost. Prolost
oblikuje njihovu svijest i prua im grau iz ko
je oni pletu svoje predodbe i o prolosti i o
budunosti"
John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London
2000, str. 413-414.

Poetkom 70-ih godina, dok sam jo ivio u Sarajevu, priao mije


jedan likovni umjetnik kako je protekla rastava njegova braka pred
sudom. Njegova mu je ena, ree mi, pred sudom predbacivala sve
mogue. A on, njezin mu? On je mirno sluao i tek na kraju ukratko
rekao: Sve je tono! Samo, ovdje se radi o posljedicama. Uzroci lee
na drugom mjestu, ali o tome ne mogu i ne bih elio govoriti.
Ovaj dogaaj uzimam kao prikladnu metaforu za pokuaje obja
njenja raspada jugoslavenske drave. Jugoslavenska vienacionalna
drava, koja je dva puta bila uspostavljana - 1918. i 1945. - raspala
se oba puta u krajnje okrutnim ratovima. Drugi bi slom mogao biti
konaan, kako se nagovjetava u naslovu knjige: "Zemlja bez povrat
ka".1 Moda u slutnji da je jedna povijesna tvorevina propala bez
izgleda na ponovni povratak, lei razlog za to da i dalje traje povi
jesni interes za uzroke koji su doveli do raspada. Paleta objanjenja
postaje sve vea.
U nacionalnim i nacionalistikim tumaenjima Slovenaca, Hrvata,
Albanaca i Bonjaka (Bosanskih Muslimana) identificira se srpski
zahtjev za hegemonijom kao grobara; raspad drave tumai se kao
osloboenje iz "jugoslavenske tamnice naroda", a srpska se strana
proglaava odgovornom za rat. Nasuprot tome, srpska je strana progla
sila krivim separatizam i secesionizam nesrba, prije svega Albanaca,
1 Svein Monnesland: Land ohne Wiederkehr. Ex-Jugoslawien: Die Wurzeln des Krieges. Klagenfurt/Celovec 1997.
10

Predgovor njemakom izdanju

Hrvata i Slovenaca, te u svoj lanac optubi uvrstila politiko djelo


vanje USA, Njemake, Vatikana i Komunistike internacionale.
Dosada se veina vanjskih analitiara Jugoslavije zanimala manje
za pitanje krivnje za rat. Oni su se, naprotiv, posvetili problemu zato
u Jugoslaviji nije bio samo pometen komunistiki reim, kako se
dogodilo u drugim istonoeuropskim dravama, nego se istodobno
cijela dravna konstrukcija razdrobila a pojedini se dijelovi jugosla
venske federacije raspali. Pritom veina tumaa raspad jugoslaven
skog sklopa naziva dezintegracijom koju su prouzroili jugoslavenski
etnonacionalizmi.
U svezi s time postavlja se pitanje zato je nacionalizam u objema
jugoslavenskim dravama (1918-1941, 1945-1991) postigao tako
visoku konjunkturu. Zato se jugoslavenske etnije nisu integrirale u
moderni politiki demos? I zato je politiki razvitak jugoslavenstva
iao ak u suprotnim smjerovima?
Prva je Jugoslavija (1918-1941) bila proglaena dravom Srba,
Hrvata i Slovenaca u oekivanju da e se sva tri plemena (naroda) vrlo
brzo utopiti u jednu suvremenu naciju. Ali, dogodilo se suprotno. Broj
jugoslavenskih naroda nije se smanjio, nego se poveao s tri na est,
ne raunajui u to nacionalne manjine, meu kojima su najjae
skupine tvorili Albanci na jugu (Kosovo i Makedonija) i Maari na
sjeveru (Vojvodina). U Drugoj su Jugoslaviji (1945-1991) kao politiki
ravnopravni narodi, uz Srbe, Hrvate i Slovence bili jo priznati
Crnogorci, Makedonci i Bosanski Muslimani. Zato se to sve dogodilo?
Engleski sociolog John B. Allcock formulirao je jedno tumaenje
Jugoslavije u okviru teorije modernizacije i globalizacije, definirane
kao svjetski proces, koji je zapoeo s pojavom kapitalizma na poetku
novoga vremena a danas je dostigao jasne dimenzije. Oslanjajui se na
shvaanje Anthonya Giddensa Modernity is inherently globalising,
Allcock nastavlja:
Giddensov moderni svijet je jedan; nije to vie svijet koji se
podijelio na moderni i predmoderni, ili industrijski i predindu
strijski. Vie nije popularna ni podjela svijeta na Prvi (razvijeni,
kapitalistiki) svijet, Drugi (socijalistiki) svijet i Trei (siromani
i nerazvijeni) svijet. Procesi na koje Giddens ukazuje dijelom su
ovisni o industrijalizaciji, ali su takoer sposobni udaljiti se od
nje u smislu da je cijeli svijet dodirnut modernizacijom. Dakle,
moderni svijet treba sada razumjeti kao globalni sustav.:
2 John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London 2000, str. 20.
11

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Polazei od ove definicije, Allcock u glavnim linijama slijedi povi


jest gospodarstva jugoslavenskog prostora od poetka novoga vijeka
do danas i dolazi do rezultata daje ovaj prostor, koji je do 1918. sta
jao pod osmanskom i habsburkom tuinskom vlau, na objema
stranama imperial bordelands (John Lampe) ostao takorei "europ
sko stranje dvorite". U gospodarskom i socijalnom pogledu jugo
slavenske bi povijesne regije, prema Allcocku, imale vrlo slian hori
zontalni ustroj i tako bi ve u predjugoslavenskom vremenu pred
stavljale jednu jedinstvenu regiju. Ve tada bi juna Europa par
ticipirala dodue u procesima modernizacije, ali samo kao periferna
i zaostala pokrajina s obzirom na zapadnu i srednju Europu kao
sredite modernizacije. Slom Jugoslavije Allcock tumai kao aborted
modernity project ' i odgovornom za to proglaava etnonacionalistiku politiku a da se pritom tonije ne bavi vertikalnim ustrojem
jugoslavenskog drutva (jugoslavenskih naroda).
U Allcockovoj se interpretaciji problematinom ini redukcija jugo
slavenskih povijesno razliito obiljeenih regija na jedno jedinstveno
podruje i, drugo, prenaglaavanje imaginativne snage pri nastanku
modernih nacija, koje se naglaeno interpretira kao imagined communities (Benedict Anderson). Dakako da su suvremene nacije poli
tiki projekti u kojima je mata, dodue, igrala i jo uvijek igra veliku
ulogu, ali ne tako odluujuu kao da bi mnogostruka (ne samo
gospodarska!) usidrenja u povijest bila beznaajna. Sve u svemu,
Allcockova interpretacija djeluje kao pogled iz ptije perspektive, pri
emu se pojedini dijelovi jugoslavenskog povijesnog krajolika gleda
ju kao uvelike identini umjesto da ih se promatra diferenciranje.
Ovo je istraivanje pokuaj da se iz strune povijesne perspektive
Jugoslavija kao politiki fenomen uini transparentnijom, tj. kao
rezultat suigre razliitih povijesnih imbenika koji su sudjelovali na
jugoslavenskom projektu.
Najprije, radi se o dijelovima koji su bili skupljeni u jedno, kao i o
konceptima, prema kojima su bile uspostavljene Prva i Druga Jugo
slavija. U pozadini stoji jugoslavenstvo kao difuzna ideologija, a u
sreditu pozornosti jugoslavenstvo kao politika praksa od nastanka
jugoslavenske drave 1918. do njezina drugog sloma 1991. Glavna
pozornost usmjerena je na politike imbenike koji su sudjelovali u
jugoslavenskom projektu bilo da su ga prihvaali ili odbijali. Cilj nije
ubraenje jugoslavenske povijesti u jednu zatvorenu teoriju, i to ne
samo zato to se radi o struno-historijskom istraivanju, nego i iz
3 Allcock, na nav. mj., str. 413.
12

Predgovor njemakom izdanju

uvjerenja da se i najsofisticiranije teorije, kao npr. ona hegelijanska


ili marksistika, na koncu konca razbijaju, odnosno falsificiraju. U
jugoslavenskoj su drami sudjelovale snage s tako razliitim svjeton
azorima da bi njezino ubraenje u jednu zatvorenu teoriju bio vrlo
rizian pothvat.
Budui da se ovdje glavna pozornost poklanja jugoslavenstvu kao
politikoj praksi, drugi e aspekti i dostignua obiju jugoslavenskih
drava, kao npr. politika industrijalizacije, kao i agrarna, socijalna i
kulturna politika, biti samo neizravno dodirnuti, ukoliko su, naime,
prouzrokovali pomake u shvaanju jugoslavenstva.
Posebno se poglavlje, iz dvaju razloga, posveuje Bosni i Hercegovini:
S jedne strane zato to je ova dvolana zemlja ula u jugoslaven
sku dravu kao kulturalno izrazito mjeovit krajolik, a s druge strane
zato to je ona od jedne periferne pokrajine, najprije u Osmanskom
Carstvu a nakon toga u Podunavskoj Monarhiji postala geografskim
sreditem jugoslavenske drave.
Promjenom od periferije do geografskog sredita nove drave
automatski su se, s obzirom na Bosnu i Hercegovinu, premjestila te
ita od vanjske u unutarnju politiku. Time je ova dvolana zemlja sa
svojom multikulturalnom batinom postala par excellence sluaj testi
ranja jugoslavenskog politikog sustava.
U zakljuku se na temelju rezultata istraivanja postavljaju dva
sljedea pitanja: Prvo: Je li Jugoslavija ikada bila normalna, to znai
na irokom konsenzusu uspostavljena drava, koja je doivjela radi
kalnu dezintegraciju, ili je bila jedna pogrena politika konstrukcija
koja se neizbjeno morala raspasti? Drugo: u kojemu je kontinuitetu
i diskontinuitetu stajala Titova Jugoslavija prema Kraljevini Jugoslaviji?
O
stanju istraivanja nakon ponovnoga sloma Jugoslavije slje
dee: gledom na vrijeme postojanja jugoslavenske drave promijeni
la se pozicija povjesniara u jednoj toki; on se sada nalazi pred jed
nim uvelike dovrenim povijesnim fenomenom, pa analitiki pristup
u principu postaje laki. Dodue, ostaju potekoe pri kritikoj upotrebi
primarne i sekundarne literature. Naime, u jugoslavenskom se slu
aju ovjek suoava s jednim politikim sustavom, koji je na vlasti
tom imidu radio ne samo marljivo i mnogo, vrlo mnogo, nego i svje
sno jednostrano. Posljedica je gotovo nepregledno mnotvo publika
cija s jednostrano postavljanim pitanjima i esto nepouzdano objav
ljenim izvorima. Ponekad su se u tisku, kao i u objavljenim publika
cijama izvora, iz politikih motiva bez obiljeavanja jednostavno
isputali itavi odlomci tekstova, prije svega u fazama osnivanja obiju
13

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- w i )

jugoslavenskih drava, kad se eljelo politike protivnike obezvrije


diti i uutkati.
Brojni leksikoni i enciklopedije Druge Jugoslavije vrve detaljima
pro domo sua i istodobno informiraju krto i s mnogo praznina o
graanskom drutvu Prve Jugoslavije. Prije svega se mogu ustanovi
ti povrnosti, netonosti i velike praznine u izvjetajima o vjerskim
zajednicama ili kulturnim udrugama.
U ovoj se studiji pokuavaju zatvoriti takve praznine u odnosu na
Bosnu i Hercegovinu. Pritom se glavna pozornost posveuje poje
dinim bosansko-hercegovakim konfesijama i onim kulturnim udru
gama koje su nastale u predjugoslavenskom vremenu i nakon toga
se, zajedno s vjerskim zajednicama, iskazale kao uporni uvari na
cionalnog identiteta u "bosanskom loncu".
Budui da se ovdje uglavnom radi o jednoj sintezi, neobjavljeni
arhivski materijali, iz praktikih razloga samo su iznimno mogli biti
konzultirani. Ova se iznimka odnosi na privatnu arhivu bosansko-hrvatskog politiara Branka Mikulia (1928-1994). Pristup Mikulievoj
arhivi velikoduno mi je omoguila njegova ki Planinka Mikuli
(1951-2001). Ovdje joj jo jednom srdano zahvaljujem i izraavam
aljenje zbog njezine prerane smrti.
Osim toga, moja zahvalnost ide i osoblju biblioteka u Munchenu,
Zagrebu i Sarajevu, kao i brojnim poznanicima i prijateljima koji su
mi pomagali u nabavljanju literature. Posebno zahvaljujem ovdje
neimenovanim prijateljima koji su mi na bilo koji nain pomogli pri
radu na rukopisu.
Velika hvala Volksvvagenovoj zakladi za financiranje projekta. Na
koncu, srdano zahvaljujem voditeljima Sudost-Instituta u Munchenu,
gospodinu prof. dr. Edgaru Hoschu i gospodinu dr. Karlu Nehringu,
za objavljivanje u nizu Untersuchungen zur Gegenvvartskunde
Sudosteuropas.
Studija stoji u kontinuitetu s mojim istraivanjima predjugoslavenskih razdoblja bosanske povijesti i s obzirom na Bosnu i Hercego
vinu predstavlja trei dio jedne historiografske trilogije.
Munchen, u listopadu 2001.

14

S. M. Daja

Politiki sustav Prve Jugoslavije:


Ideologija i stvarnost

"ak e i samo ime u ovim podrujima, pod


lonim dvama svjetovnim i trima duhovnim
vladarima, biti kamen spoticanja; jer ni turski,
ni ilirski, ni hrvatski Srbin ne prihvaaju da se
zovu Srbima." Wuk's Stephanovitsch kleine
serbische Grammatik verdeutscht und mit einer
Vorrede von Jakob Grimm [Vuk Stefanovi Karadi, Mala srpska gramatika, prevedena na
njemaki i s predgovorom Jakoba Grimma],
Leipzig/Berlin, 1824, str. XXIII.
"Postoji Jugoslavija, ali ne postoje Jugo
slaveni/' Srpski politiar Jovan M. Jovanovi,
1928. [Seton-Watson Correspondence 1976,
II, br. 165, str. 175].

I.l. Ideoloke zasade


Dugo je vremena jugoslavenski drutveni model vaio u oima
vanjskoga svijeta kao uspjela simbioza razliitih kultura i tradicija.
Ali, krajnje okrutnim slomom Jugoslavije 1991/1992. izronio je na
povrinu sveanj pitanja, tako da je potrebno jo jednom preispitati
povijesne i drutvene temelje ove drave da bi se shvatilo ne samo
kako nego i zato se sve to moglo dogoditi.
U postojeoj, gotovo nepreglednoj, literaturi moe se mnogo toga
proitati o nastanku jugoslavenske drave. Teite tema tvori izbor
politikog sustava. Koji je politiki sustav bio uveden da bi se stvo
rilo jedinstvo u jednom nehomogenom drutvu?
Nakon raspada drave pomaknula su se teita istraivanja na one
elemente koji su ovaj sustav doveli do pada. Jasno je da u tome ima
ju udjela i vanjski politiki imbenici. Ipak, ovi se imbenici u prove
denom istraivanju malo ili nikako ne uzimaju u obzir u uvjerenju da
su oni samo neizravno djelovali na oblik i kvalitetu politikog susta
va. Naime, ivotna je (ne)sposobnost politikog sustava po svoj prilici
15

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

u najveoj mjeri uvjetovana unutarpolitiki. Najprije treba naglasiti


da je drava Jugoslavija bila sastavljena od vie politiki i kulturalno
heterogenih podruja koja ranije nikada nisu bila zajedno (v. kartu 1,
tablica 1). Ve je i iz ovoga razloga ujedinjenje bilo riskantan pot
hvat, koji je od osnivaa drave zahtijevao precizno sagledavanje
"gradbenih elemenata" i njihovo oprezno slaganje. Ali, umjesto toga
nalazimo nejasne predodbe i brzoplete korake!
Kao datum osnivanja uzima se 1. prosinca 1918. Mjesec dana ra
nije bila je osnovana Drava Slovenaca, Hrvata i Srba iz junoslaven
skih dijelova nestaloga Habsburkog Carstva.4 1. prosinca pojavila se
jedna delegacija ove drave pred princom prijestolonasljednikom
Kraljevine Srbije Aleksandrom I. Karaoreviem (1888-1934, od
1909. princ-regent, od 1921. kralj) i objavila politiku volju da se
drava Slovenaca, Hrvata i Srba ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom i
da se pretvori u jedinstvenu i parlamentarnu dravu. Nakon toga je
princ-regent Aleksandar objavio "u ime njegova velianstva kralja
Petra ujedinjenje Srbije [Crna Gora nije bila spomenuta] sa zemlja
ma nezavisne drave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu Kralje
vinu Srba, Hrvata i Slovenaca".
inu utemeljenja prethodio je niz izjava u kojima je bila objavlje
na volja razliitih politikih grupacija za jednom zajednikom juno
slavenskom dravom. Najvanije bi bile ove:
1. Nika (Srbija) deklaracija, kojom je srpska narodna skuptina 7.
prosinca 1914. prihvatila "jugoslovenski program" srpske vlade;
2. Svibanjska (majska) deklaracija jugoslavenskih parlamentaraca
u bekom carevinskom vijeu od 30. svibnja 1917, u kojem se
zahtijevalo osnivanje jedne junoslavenske drave unutar
Podunavske Monarhije;5
3. Krfska deklaracija od 20. srpnja 1917, u kojoj su srpska vlada i
Jugoslavenski odbor (junoslavenski politiki emigranti iz Austro-Ugarske za vrijeme Prvog svjetskog rata) ugovorili ujedi
njenje austro-ugarskih junih Slavena s Kraljevinom Srbijom.
4. Osnivanje Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba izmeu 5.
i 8. listopada 1918. u Zagrebu, koje je preuzelo politiku vlast
u junoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske i 29. listopada
1918. proglasilo Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba kao politiki
provizorij;
4 O problemu kronologije nastanka ove kratkotrajne drave Boban, 1992a; Sirotkovi,
1992.
5 O tome prije svega Matijevi, 1996.
16

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

5. Izjava politikog zastupnitva Vojvodine 25. studenoga 1918. o


prikljuenju Kraljevini Srbiji;
6. Izjava crnogorske Narodne skuptine 26. studenoga 1918. o
prikljuenju Kraljevini Srbiji.6
Ovdje isputamo utjecanje i uvjetovanje dogaaja meunarodnog
znaenja na ove i druge, ovdje nespomenute, korake budui da su
oni samo neizravno djelovali i uvjetovali7oblik i karakter jugoslaven
skog politikog ustava. Mnogo vanija bila je ranija priprema na ideo
lokoj ravni i u podruju stvaranja politikog miljenja, koje je formi
ralo politiku volju za ujedinjenjem. Radi se o ideji jugoslavenstva
koja je nastala u 19. stoljeu i pozna vie varijanti. Meutim, o tome
do danas nema znanstvenog konsenzusa.8 Primijenjena varijanta
nala je svoj izraz u jednoj jezinoj odrednici koja se nalazi u svim
dokumentima ujedinjenja, iako u razliitom redoslijedu; to je sintag
ma o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca". Ova se sintag
ma provlai kao crvena nit kroz pripremne i osnivake dokumente.
Njezino shvaanje i politika primjena bili su glavna toka sporenja
u jugoslavenskoj drami kako pri osnivanju tako i pri daljnjem obliko
vanju prve jugoslavenske drave.
U biti, radilo se o pitanju to se podrazumijevalo pod imenima
Srba, Hrvata i Slovenaca - tri naroda ili samo tri plemena jednoga
jedinog naroda.
Takozvani integralistiki jugoslavisti su u trima imenima vidjeli
samo prole oblike i zahtijevali su brzo utapanje triju plemena u
jednu jedinstvenu naciju s novim imenom Jugoslaveni.
Velikosrpska varijanta jugoslavenstva je Srbe, Hrvate i Slovence
takoer shvaala kao tri plemena, ali je odbijala utapanje Srba u
jedan narod Jugoslavena. Osim toga, ini se da velikosrpski orijenti
rana politika klasa spomenutu sintagmu nije primjenjivala na Srbiju
(i Crnu Goru) nego samo na June Slavene u Podunavskoj Monarhiji
i zamiljala njihovo ujedinjenje kao stapanje sa srpskim narodom i
srpskom dravom.
Prema integralistiko-jugoslavistikoj kao i velikosrpskoj ideologiji
strane su sile raskomadale jedan u prolosti navodno jedinstven narod
6 Odgovarajui pisani akti mogu se, izmeu ostaloga, nai u: Petranovi i Zeevi
1988, str. 27-138.
7 O tome opirnije ulinovi, 1961, I, str. 17-150. O Nikoj deklaraciji Jankovi 1969.
i Stankovi (1) 1985, str. 147-186.
8 O tome u pregledu prije svega Behschnitt, 1980, str. 44-53.
17

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

i meusobno ga politiki i kulturalno otuile. Ujedinjenje ne bi tre


balo samo donijeti osloboenje brae po krvi od tuinskih vladavina
nego takoer i odstranjenje "naplavljenih" stranih utjecaja i povra
tak navodno jedinstvenom nacionalnom podrijetlu - prema jugoslavistikom shvaanju u jednom novom odijelu, a prema velikosrpskoj
predodbi u srpskom ogrtau.
Nesrpski Juni Slaveni - prije svega Hrvati i Slovenci - oekivali
su, naprotiv, da njihovi kulturni i nacionalni interesi budu u novoj
dravi snanije zastupljeni nego u Austro-Ugarskoj. Zbog toga, kao i
iz straha od teritorijalnog presizanja Italije i Austrije, njih u fazi
ujedinjavanja nije smetalo uvrtavanje u pleme. Meutim, kad su u
tome poeli osjeati potiskivanje njihovih nacionalnih interesa i ten
dencije asimilacije, okrenuli su se tumaenju da se ne radi o tri ple
mena jednoga jedinog naroda, nego o tri razliita naroda.
Prema tome, bizarna sintagma o troimenom narodu Srba, Hrvata
i Slovenaca igrala je u jugoslavenskom procesu ujedinjenja ulogu iboleta [o znaenju ove rijei usp. Suci 12,5-6]. Za to to je do toga
dolo i kako se to zbilo, imala bi prije svega odgovarati slavistika u
svojoj fazi konstituiranja kao znanost na prijelomu 18. i 19. stoljea.
Ova je okolnost sa svoje strane ohrabrila srpsku politiku, da od
velikosrpskih i svesrpskih formulacija nakon izbijanja rata prijee na
jugoslavenski ideologem, barem na verbalnoj ravni.9 To se dogodilo
ve spomenutom Nikom deklaracijom 7. prosinca 1914, u kojoj su
se srpski ratni ciljevi iskazivali kao "jugoslovenski program". U skla
du s time se sintagma 0 dvoimenom narodu Srba i Hrvata",10nasta
la u drugoj polovici 19. stoljea, nakon izbijanja rata proirila u sin
tagmu o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca".11
Velikosrpske predodbe seu dodue duboko u prolost,12 ali poli
tiki brizantne postale su tek nakon nastanka Kneevine Srbije 1830.
Jedan od ciljeva novoosnovane srpske drave bilo je oslobaanje i
onih Srba, koji su se za vrijeme brojnih austrijsko-turskih i mletakoturskih ratova preselili u sjeverne i zapadne provincije jugoistone
Europe. Lingvistiko opravdanje integracije i ovih nesrpskih provin
9 U 19. stoljeu je srpska vlada jedan jedini put, u svibnju 1867, ugovorila s Hrvatima
jedan zajedniki jugoslavenski program, ali je ugovor iste godine pogazila. O tome
Koruni, 1986, str. 322, 388.
10 Jo uvijek nedostaje tematsko istraivanje ove sintagme. Zabiljeena je kod hrvat
skog povjesniara Franje Rakog: Odlomci iz dravnog prava hrvatskoga naroda za
narodne dynastie. Be, 1861, str. V.
11 O tome Stankovi, 1985 (1), str. 155-158. O kasnom primanju Slovenaca u jugoslavistiki koncept u hrvatskim i srpskim kolskim knjigama Jelavich, 1992, str. 238-239.
12 Vidi Daja, 1984, str. 117-131.
18

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

cija u politiki srpski korpus dao je srpski jezini reformator i


lingvistiki ideolog Vuk Stefanovi Karadi (1787-1864).
Vuk je u slavistici uivao vrlo visok ugled kao uspjean istraiva
na polju jezika i reformator knjievnog jezika Srba i Hrvata. Para
doksalno je da su tono istraivanje njegova pothvata odnosno nje
govih literarnih predloaka, kao i preciznije osvjetljavanje politike
misli, kojom su isprepleteni njegovi jezini pogledi, slavisti zapoeli
tek u najnovije vrijeme, nakon sloma Jugoslavije.13
Za Vukovo lingvistiko djelovanje, kao i za njegov opis jezine
situacije u junoslavenskom prostoru, vjerojatno je bilo presudno po
znanstvo sa slovenskim slavistom Jernejem Kopitarom (1780-1844).14
Kopitar je podupirao Vuka ne samo u njegovim lingvistikim istra
ivanjima, nego gaje istodobno upoznao s teorijama ondanjih slavi
sta o slavenskim narodima i slavenskim jezicima. Slavisti su slaven
ske narode pogreno percipirali, njihove su jezike klasificirali ne
primjereno i nudili su pogrena objanjenja.15 Tako bi prijedlog J.
Dobrovskog (1753-1829) da se umjesto pojma Slaveni primijeni kao
nadreen pojam Srbi Vuku bio samo dobrodoao. Jedno daljnje, jo
konkretnije ohrabrenje dao je P. J. afarik (1795-1861) svojim go
vorom "o jeziku i literaturi katolikih Slavosrba (Dalmatinaca,
Bosanaca, Slavonaca)" na jednoj strani, i "Slavosrba grkoga obreda"
- pod ime nije mislio samo Srbe nego i Bugare - na drugoj strani.16
Time je pripravljen put Vuku da sve june Slavene koji govore to
kavskim dijalektom proglasi Srbima. Ovaj je koncept Vuk izloio u
jednom 1836. (po vlastitoj tvrdnji) napisanom i 1849. objavljenom
lanku pod udnim naslovom Srbi svi i svuda. U njemu su Hrvati koji
govore tokavski oznaeni kao "Srbi katolike vjere" a Bosanski Mu
slimani kao "Srbi islamske vjere". Vuk je samo dopustio da Hrvati
koji govore akavskim dijalektom u Istri i na dalmatinskim otocima,
kao i kajkavci u zagrebakoj regiji i u podruju oko Mure i dalje
ostanu Hrvati.17 Budui da se tokavski Hrvati i Bosanski Muslimani
nisu dali dragovoljno upregnuti u njegovu konstrukciju "o Srbima
triju obreda", Vuk je konstatirao da "ako oni ne ele biti Srbi, onda
nemaju nikakvo nacionalno ime". U svojim prije toga napisanim i za
lingvistiku znanost zanimljivim djelima, prije svega u Srpskom rjeniku
13 Erdmann-Pandi, 1993.
14 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1976), str. 470-471 (J. Hahn).
15 Stani 1995 .
16 O tome i sljedeem Grevi, 1997, str. 63-112.
17 U jednom pismu iz 1858. godine Vuk pravim Hrvatima naziva samo akavce, a
kajkavce ne spominje.
Erdmann-Pandi, 1993, str. 15.
19

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- W 1)

(1818), koji je on sastavio uz veliku pomo J. Kopitara, prikljuio je


veliku leksikografsku i knjievnu tradiciju Dubrovnika, Dalmacije i
Bosne isto srpskoj kulturnoj batini, iako ove knjievnosti do poetka
19. stoljea nisu imale itatelje meu srpskim puanstvom.18 Tek na
stupom srpskih prosvjetitelja kao to su Dositej Obradovi (1742-1811)
i V. S. Karadi na prijelomu onoga stoljea poela se prva srpska pro
fana inteligencija zanimati za spomenute knjievnosti i u slavistici ih
proglaavati srpskim kulturnim blagom. Vuk je cijeloga ivota ostao kod
te jezino i politiki svesrpske koncepcije. On se nije uputao u
iliristike i jugoslavistike koncepte Hrvata, koji su pod ilirskim, kasni
je jugoslavenskim imenom teili postupnom kulturnom i politikom
ujedinjenju i istodobno vie vodili rauna o postojeoj mnogostrukosti.
Reakcije na Vukove jezine zahvate bile su, kako se i moglo oeki
vati, razliite kako na hrvatskoj tako i na srpskoj strani. Na srpskoj je
strani Vukova jezina reforma najprije naila na estok otpor. Prije
svega je srpsko-pravoslavno sveenstvo doivjelo jezinu reformu ne
samo kao otar lom s vlastitom, naglaeno tradicionalistikom pismenou, nego je, vie od toga, slutilo opasnost pribliavanja katolian
stvu. Ipak je Vukova jezina reforma sredinom 19. stoljea u Srbiji
uglavnom prihvaena, s iznimkom ijekavskog izgovora i nekoliko
drugih elemenata koje je Vuk predvidio, a koje Srbi, meutim, nisu
prihvatili. Srbi su, naime, ostali kod ekavtine i drugih jezinih obiaja.
Na hrvatskoj je strani Ante Starevi (1823-1896)19odluno odbio
Vukovo svesrpstvo i suprotstavio mu svoju pravno-povijesnim sred
stvima komponiranu svehrvatsku ideologiju.20
Naprotiv, kod hrvatskih ilirista i njihovih jugoslavistikih nasljed
nika Vukova reforma je nala plodno tlo, izmeu ostaloga i zato to
se Vuk oslonio na bogatu hrvatsku knjievnu i leksikografsku tradi
ciju. Tako se njegova reforma u ovim krugovima nije doivjela kao
okrutan zahvat u jezinu kulturu nego prije kao dobrodola pravopi
sna obnova. Vjerojatno su im mogue neeljene politike posljedice
u to vrijeme ostale sakrivene.
Nakon sloma neoapsolutizma u Austriji i obnove parlamentarizma
60-ih godina 19. stoljea uspjeli su se jugoslavenski orijentirani za
stupnici 1861. godine u hrvatskom saboru probiti s prijedlogom da
18 O tome Daja, 2000. Birnbaum 1980, str. 164-166, koji je vrlo blizu lingvistikim
shvaanjima srpskog jezikoslovca Pavla Ivica, ipak ne pribraja dubrovaku knjiev
nost srpskom nego hrvatskom knjievnom korpusu.
19 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 169-173 (H. Sundhaussen).
20 O tome Behschnitt, 1980, str. 172-186.
20

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

se zemaljski dravni jezik slubeno zove jugoslavenski. Ali, nakon


to brojano snana srpska manjina u Hrvatskoj nije pokazala zani
manje za to, bio je 1862. jugoslavenski najprije povuen a potom
1867. zamijenjen hrvatskim ili srpskim. Tako je roen polutanski
pojam srbokroatizam.2' Daljnja povijest srbokroatizma tekla je naj
prije kao program, a potom, nakon osnivanja jugoslavenske drave,
kao prisila na jezino zajednitvo, a da ipak nije bilo dostignuto sta
panje hrvatskoga i srpskoga. Kriza jugoslavenstva, koja je, konano,
dovela do sloma Jugoslavije, vodila je u definitivni otklon od srbokroa
tizma i dovela do povratka jezinim tradicijama prije Vukova zahvata.22
Ranije su pojmovi srbokroatizam i troimeni narod, odnosno u
Drugoj Jugoslaviji njihove zamjene bratstvo i jedinstvo funkcionirali
kao stoerne toke oko kojih se izravno ili neizravno okretao cjelo
kupni politiki ivot.
Tablica 1: Povijesno-politike sastavnice Kraljevine SHS 1918.

Br. Povijesne pokrajine


1 . Srbija (s Kosovom, Vardarskom
Makedonijom i dijelom Sandaka)
2. Crna Gora (s jednim dijelom Sandaka)
3. Bosna i Hercegovina
4. Vojvodina (Baranja, Baka, Banat)
5. Hrvatska (Slavonija, Srijem, Meimurje)
6. Dalmacija (bez Rijeke, Cresa,
Loinja, Zadra i Lastova)
7. Slovenija (Kranjska, tajerska, Meimurje)

Ukupno

Povrina
u km2

Broj stanovnika
1910/14.

95.405
9.840
51.199
19.233
43.307

4.670.000
238.423
1.898.044
1.380.000
2.715.237

12.729
16.198

621.503
1.056.464

247.911

12.579.671

Izvor: Almanah Kraljevine SHS I/l, 1922, str. 120, 140, 164, 187, 204, 218, 226.
21 U svakom sluaju je J. Dobrovsky kao prvi ve 1815. upotrijebio sintagmu "srpski ili
hrvatski". O tome M. Grevi: Zablude o istonohercegovakim govorima kao dija
lektalnoj osnovici hrvatskoga knjievnoga jezika. U: Jezik [Zagreb] godite 46, br. 2,
prosinac 1998, str. 52.
22 Grevi, 1997, str. 46-66, 112-142. Usp. Nataa Bai: Odjeci Guberina-Krstievih
Razlika u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju. U: Jezik [Zagreb] god. 47, br. 5, lipanj
2000, str. 179-194. Cjelokupni pregled Auburger, 1999, iz srpske perspektive Okuka
1998. Usp. recenzije za oboje od Wernera Lehfeldta u: Zeitschrift fur Slavische
Philologie 59,1 (2000), str. 216-236. Za Okuku i recenzija u: Frankfurter Allgem eine
Zeitug od 22. svibnja 1999. (Reinhard Olt), a za Auburger recenzija Elizabeth von
Erdmann u: SOF 61-62 (2002/2003), str. 680-682.
21

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

1.2. Ustroj drave i politike stranke


U Krfskoj deklaraciji od 20. srpnja 1917. bila je predviena jedna
zajednika drava Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) kao "demokratska
parlamentarna monarhija s dinastijom Karaorevia na elu", a ak
tom ujedinjenja od 1. prosinca 1918. bila je i osnovana. Oba je puta
izriito oitovana volja za jedinstvenom dravom "troimenoga naro
da" SHS. Ali se zbog razliitih mogunosti tumaenja ideologema
"troimenoga naroda" kao i razliitoga povijesnog i politikog podri
jetla ujedinjenih zemalja odmah nakon akta ujedinjenja razvila e
stoka rasprava o nazivu i obliku drave: Jugoslavija ili Drava SHS nacionalna drava (kao npr. Francuska) ili drava vie naroda (slino
vicarskoj) - i s time povezano pitanje kako dravu treba ralaniti i
izgraditi - kao centralnu dravu ili federaciju?
Formalno gledano, nudili su se sljedei modeli:
1. Integralistiki model: oblik drave centralistiki, naziv drave
Jugoslavija s ciljem brzoga stapanja Srba, Hrvata i Slovenaca u
jednu novu naciju - Jugoslaveni.
2. Velikosrpski model: oblik drave takoer centralistiki, ali nika
kvo preimenovanje u Jugoslaviju, nego proirenje srpskoga poima
nja drave i srpskih institucija na nova podruja s naglaskom
na oslobodilakoj ulozi Srbije u Prvom svjetskom ratu.
3. Federalistiki model: jednakopravnost triju imena i federalistiki ustroj.
4. Separatistiki model: razdvajanje i priznanje pojedinanih po
vijesnih pokrajina kao drava.
S ovim se modelima morala suoiti svaka stranka ondanjega
jugoslavenskog stranakog spektra bez obzira na prioritete koji su
bili zapisani u stranakim programima. Pritom se u prvom redu radi
lo o okvirnim uvjetima koje politiko djelovanje uope treba omogu
iti. Polazei od toga, historiografija, koja se daleko vie posvetila
strankama nego drugim podrujima politikog ivota u Prvoj Jugo
slaviji, ralanjuje stranke po njihovu stavu prema nabrojenim alter
nativnim modelima.
Za vrijeme dravnog provizorija koji je trajao od akta ujedinjenja
1. prosinca 1918. do izglasavanja prvoga, takozvanog Vidovdanskog
ustava, za koji se glasovalo na srpski tradicijom bogati Vidovdan, 28. lip
nja 1921. formirao se sljedei stranaki spektar.23
23 O tome i o sljedeem prije svega Gligorijevi, 1979. i Banac, 1988. U pregledu Wende,
1981, str. 329-354 (Sundhaussen) i Sundhaussen, 1982, str. 41-50.
22

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Oko integralistikog i velikosrpskog modela, koji se meusobno


razlikuje vie u jezinim odrednicama nego u konkretnim primjena
ma budui da su oba vodila do potvrivanja srpskih institucija i
srpske premoi, grupirale su se isto srpske ili veinski srpske stran
ke. Nesrpski su se lanovi ovih stranaka regrutirali gotovo iskljuivo
od liberalno i liberalistiki usmjerenih intelektualaca; ovi su se vie
ili manje udaljili od tradicije svoje sredine i opredijelili se za novo,
na ideolokim principima temeljeno drutvo.
Integralistiki je model u svom programu nosila Demokratska
stranka (DS). Ona je pod imenom Dravotvorna stranka srpskih,
hrvatskih i slovenskih demokrata osnovana 15/16. veljae 1919. u
Sarajevu, a 1920. preimenovana je u Jugoslavensku demokratsku
stranku. U svoj je program DS dodue upisala demokratske slobode
i socijalne reforme, ali je zapostavljala demokratske procedure. Ona
je veliala novi dravni rezon a razliite je historijske pokrajine
zajedno s njihovim vlastitim politikim i kulturnim tradicijama treti
rala iskljuivo kao rezultat stranih vladavina. Posebno ideoloki
samosvjesno i beskrupulozno ponaao se voa ove stranke Svetozar
Pribievi (1875-1936),24 Srbin iz Hrvatske, koji je u sebi ujedinio
"logiku uitelja matematike i neosjetljivost andara iz Vojne krajine"
(I. Banac, 1988., str. 166).
Bila je planirana fuzija Pribievieve stranke s Narodnom radikal
nom strankom (NRS), koja je 1880. osnovana u Srbiji, ali se nije ostva
rila. NRS se pod vodstvom Nikole Paia (1845-1926)25 razvila u
etabliranu stranku i dosljedno je insistirala na vodeoj ulozi Srbije
kako u procesima ujedinjenja tako i u oblikovanju nove, odnosno za
jednike, drave. Jugoslavenstvo je, tonije reeno pseudojugoslavenstvo, bilo za Paia i njegove suborce samo sredstvo za potiski
vanje nesrpskih a promicanje srpskih interesa. Dodue, za razliku od
Pribievievih demokrata kao rigidnih centralista, zalagali su se Paievi radikali za samoupravu na lokalnoj razini, ali ovo bez obziranja na povijesne reminiscencije bilo koje vrste i na federalistika na
ela. Njima je na srcu prije svega leao kontinuitet srpske drave i
oni su iz toga razloga spreavali preimenovanje drave u Jugoslaviju.
Od ostalih stranaka, koje su politiki prioritet davale drugim
podrujima, ali su s Paievim radikalima i Pribievievim demokra
tima dijelile unitaristike poglede o formi drave, treba spomenuti
24 Pribievieva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSOIII. (1979), str. 479-482 (H. Sund
haussen). O Pribievievom politikom portretu usp. Jovanovi, 1973, sv. 1, str. 396-404).
25 Paieva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 402-405 (G. Hering).
23

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Savez zemljoradnika (SZ), jednu 1919/1920. formiranu krovnu orga


nizaciju seljakih udruga iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Ovoj su se
organizaciji prikljuile sline nesrpske, sekularno orijentirane gru
pacije iz Slovenije i Dalmacije.
Slino Paievim radikalima zastupao je i Savez zemljoradnika
samoupravu na lokalnoj razini, a to se tie povijesnih regija kao po
litikih jedinica, traio je i Savez zemljoradnika, zajedno s Pribievievim demokratima, trenutno stapanje u novu jugoslavistiku kon
strukciju.
Srpska Republikanska demokratska stranka (RDS) nastala je kao
reakcija na krvavi obraun princa-regenta Aleksandra s grupom Dimitrijevia-Apisa 1917. u Solunu.26 Za lanove ove stranke - Srbe i
Crnogorce - bila je dogma o nacionalnom jedinstvu dodue nedodir
ljiva, ali su oni bili monarhofobini, borili su se za demokraciju bri
tanskog obiljeja a protiv centralizma. Jednom rijeju, bili su anticentralistiki unitaristi.
Socijalistike i socijaldemokratske stranke osnovane su u juno
slavenskom prostoru pred Prvi svjetski rat. Unutar tih stranaka dolo
je do unutarnje polarizacije u fazi osnivanja Jugoslavije. Rezultat je
bio nastanak jedne klasine socijaldemokratske stranke Jugoslavije
(1929) na jednoj strani i Socijalistike radnike partije Jugoslavije
(1919), koja je 1920. preimenovana u Komunistiku partiju Jugosla
vije (KPJ) na drugoj strani. Dok su se socijaldemokrati ponaali
graanski i s uvedenim unitaristikim i monarhistikim sustavom,
polazei od mota da "norveku monarhiju treba pretpostaviti portu
galskoj republici", suraivali u parlamentu i vladi, odnosi izmeu ju
goslavenske drave i komunista bili su mnogo napetiji. Odluno je
znaenje, dakako, KPJ postigla tek nakon sloma Prve Jugoslavije.
Komunisti su se u Drugom svjetskom ratu profilirali kao najjaa poli
tika snaga i doli su na vlast u Drugoj Jugoslaviji. Dravni i nacio
nalni koncept jugoslavenskih komunista doivio je dodue ve u
Prvoj Jugoslaviji razliite razvojne faze, ali je praktinu primjenu na
ao tek u Drugoj Jugoslaviji. To je razlog zato komunistika shva
anja u doba Prve Jugoslavije treba oznaiti kao konceptualnu pret
povijest Druge Jugoslavije pa o tome i raspravljati kasnije u poglav
lju o Drugoj Jugoslaviji.
Oko federalistikog modela grupirale su se prije svega hrvatske
stranke. Meu njima se profilirala Hrvatska seljaka stranka (HSS),
koja je s vremenom postala najznaajnija hrvatska politika snaga i
26 O tome ukratko u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 403-405 (E. Hosch)
24

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

tvorila "tvrdu opoziciju" (I. Banac), najprije izvanparlamentarno a


potom i u parlamentu. HSS je osnovana 1904. pod imenom Hrvatska
puka seljaka stranka (HPSS), 1920. je preimenovana u Hrvatsku
republikansku seljaku stranku (HRSS) i, konano, 1925. u Hrvatsku
seljaku stranku (HSS). Osnivai te stranke, braa Antun
(1868-1919) i Stjepan Radi (1871-1928) bili su socijalutopisti sa
shvaanjima slinim francuskom socijalutopistu Pierre-Josephu
Proudhonu (1808-1865 )27 i pacifisti koji su jednostavno sanjali o jed
nom seljakom pokretu kao temelju hrvatske nacije. Oni su ideali
zirali seljaki stale i sanjali o seljakoj baznoj demokraciji. Osni
vanje vlastite stranke predstavljali su u poetku kao duhom vreme
na uvjetovan politiki instrument svoje ideologije.28 Karakter pokre
ta kao i ophoenje s predsjednikom stranke kao karizmatinom fi
gurom ostali su glavne znaajke te stranke i nakon smrti Stjepana
Radia (umro od posljedica atentata izvrenog na njega u beograd
skom parlamentu 20. lipnja 1928) i nakon to je vodstvo stranke
preuzeo nekarizmatini Vladko Maek (1879-1964).2(>U Drugom svjet
skom ratu razdijelila se Hrvatska seljaka stranka na vie frakcija.
Jedan je dio, s predsjednikom Maekom, ostao pasivan a desno se
krilo priklonilo ustakom reimu u Hrvatskoj. Lijevo je krilo pokualo
kooperirati s Titovim komunistima, ali su ovi njime manipulirali, te
ga u prvim poslijeratnim godinama Druge Jugoslavije, kao i sve dru
ge nekomunistike politike organizacije, na komunistiki "narodnodemokratski" nain iskljuili iz politikog ivota.30
Stjepan Radi se suprotstavio pritisku zagrebakog Nacionalnog
vijea za urno ujedinjenje sa Srbijom. On je akt ujedinjenja od 1.
prosinca 1918. proglasio nelegitimnim i nevaeim, distancirao se
od "ideologije jednoga troimenoga naroda", stavio hrvatski nacionalni
individualitet u prvi plan i zahtijevao Hrvatsku seljaku republiku
unutar jugoslavenske (kon)federacije.
27 O endogenim politikim korijenima H rvatske seljake stranke iz socioloko-povijesne
perspektive usp. Dinko Tomai: Drutveni razvitak Hrvata [1937] 21997, str. 13-60.
28 "U srednjem vijeku, naime, kad bi netko elio ostvariti neto novo, bio je prisiljen
dati mu religiozni oblik. To je odgovaralo ondanjem duhu vremena. [...] Devetnae
sto i dvadeseto stoljee je razdoblje politike. Zato je brai Radiima bilo potrebno za
seljaki pokret osnovati jednu politiku stranku". Tako vodei teoretiar HSS Herceg,
1923, str. 50; usp. 61-62. Kratki ivotopis Antuna i Stjepana Radia u: Lex. GSO IV
(1981), str. 7-12 H. (Sundhaussen).
29 O tome Boban, 1974, I, str. 3-12; kratki Maekov ivotopis u: Biogr. Lex. GSO III
(1979), str. 65-68 (H. Sundhaussen). O hrvatskoj seljakoj ideologiji v. Janiijevi,
1984, str. 206-212.
30 O tome Boban, 1987, I, str. 151-306. i 1989, II, str. 249-285; Jeli-Buti, 1983; Radeli, 1996. Usp. Kotunica i avoki, 1985.
25

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- w i )

Njegov stav prema srpskom unitaristikom konceptu jugoslaven


ske drave pribavio mu je viekratno zatvaranje ali i sve veu popu
larnost meu hrvatskim seljacima. Njegove su parole o Hrvatskoj se
ljakoj republici naile na ivahan odjek u seljakom ustanku koji je
1920. izbio u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ustanak je najprije bio spon
tana reakcija protiv irenja vojnih zakona Kraljevine Srbije na Hrvat
sku 1919. godine, osobito protiv igosanja stonog fonda u vojne svrhe.31
Ne, dodue, republikansku, ali anticentralistiku poziciju imao je
"hrvatski Nacionalni klub". On je bio koalicija Hrvatske zajednice
(HZ) i Hrvatske teake stranke (HTS) iz Bosne i Hercegovine. Obje
su osnovane ljeti 1919.32
Federalizmu slian autonomizam pojedinih regija zastupale su
stranke takozvanog Jugoslavenskog kluba. To su bile: Slovenska
ljudska stranka (SLS, osnovana 1892. kao Katolika nacionalna stran
ka i 1905. preimenovana u SLS) pod vodstvom Antona Koroeca
(1872-1940)33, Hrvatska puka stranka (HPS, osnovana 1919. u Hrvatskoj-Slavoniji, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini)34 i Bunjevako-okaka stranka (osnovana 1919) iz Bake. Sve tri su se stranke u jugo
slavenskoj historiografiji vodile kao klerikalne stranke. Treba primi
jetiti da su one uz klerikalistike predodbe o dravi, drutvu i odgo
ju imale kransko-socijalne ciljeve. One su u stranakom spektru
predstavljale ideoloko-kransku protuteu socijalistikim i drugim
lijevim strankama. U praksi su vie slijedile regionalne interese, oso
bito SLS, koja se profilirala u glavnu slovensku stranku, kao HSS u
Hrvatskoj.35
Takoer regionalno usidrene i svjetonazorski definirane bile su
dvije islamske stranke. Jugoslavenska muslimanska organizacija
(JMO) u Bosni i Hercegovini i Demijet (Islam muhafazai hukuk
cemiyet, Drutvo za zatitu prava muslimanskog stanovnitva) na
Kosovu i u Makedoniji,36 obje osnovane 1919. One su zastupale inte
rese muslimanskih veleposjednika. JMO se dodue zalagala za auto
31 O tome Boban. 1988, str. 235-246.
32 O tome Matijevi, 1992.
33 Koroeev kratki ivotopis u: Lex. GSO II. (1976), str. 482-484 i ESlo 5 (1991), str.
270-271.
34 O tome Boban, 1990, III., str. 266-272.
35 Pojam klerikalizam ne moe se zamijeniti pojmom politiki katolicizam, kako to pred
lae Strecha, 1997, str. XIV-XV. jer svi nositelji politikog katolicizma nisu ostajali
kod ekstremno konzervativnih pozicija u shvaanju drave i drutva kako je inilo
klerikalistiki usmjereno krilo, nego su radije slijedili socijalne i reformske ciljeve i
nisu se plaili modernih politikih sustava.
36 O stanju istraivanja o Demijetu Popovi, 1986, str. 30.
26

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

nomiju Bosne i Hercegovine, ali je u praktinoj politici, slino SLS-u,


lavirala izmeu vlade i oporbe.
Oko separatistikog modela grupirali su se "hrvatski mnemonisti", kako je I. Banac nazvao pripadnike tzv. Frankove stranke Josipa
Franka (1844-1911), koja je nastala 1895. rascjepom Starevieve
(Dravotvorne) Stranke prava. Ovi su ekstremisti 1919. osnovali re
volucionarnu organizaciju, od ijih su se lanova neki ve onda pre
selili u inozemstvo. Nakon uvoenja kraljeve diktature 1929. uzeli su
ime ustae i borili se teroristikim metodama za odcjepljenje
Hrvatske od Jugoslavije. Saveznike su nali u Unutarnjoj makedon
skoj organizaciji (VMR, Vnatrena makedonska organizacija) koja je
djelovala s bugarskog teritorija. 7 Slinim su metodama vodili Kaaci
(tur. pl. kagaklar, ustanik, bandit) oruanu borbu protiv srpskog re
ima na Kosovu. I Crna Gora je imala svoje unitariste i federaliste
odnosno separatiste, takozvane zelenae.38
Tablica 2: Rezultati izbora za Ustavotvornu skuptinu od 28. 11. 1920.
Br.

Stranke

1. Demokratska stranka (Pribievi)


2. Radikalna narodna stranka (Pai)
3. Hrvatska republikanska
seljaka stranka (Radi)
4. Komunistika partija
5. Seljaki savez (Avramovi) i
Slovenska seljaka stranka
6. Slovenska puka stranka (Koroec)
7. Hrvatska puka stranka
8. Jugoslavenska muslimanska
organizacija (Spaho, BiH)
9. Socijalistika stranka
10. Hrvatska teaka stranka (BiH)
11. Demijet (Muslimanska organizacija
Turaka i Albanaca u Makedoniji
i na Kosovu)

12. Hrvatska zajednica


13. Republikanska stranka
(Prodanovi, Srbija)

Br. glasova u % Mandati u %


319.448 19,7
284.575 17,7

92
91

23,3
21,2

230.590 14,4
198.736 12,4

50
58

11,9
13,9

151.603
58.971
52.333

9,5
3,7
3,3

39
14
13

9,4
3,3
2,7

110.895
46.792
38.400

6,9
2,9
2,4

24
10
7

5,7
2,4
1,7

30.029
25.867

1,9
1,6

8
4

1,9
1,0

18.136

1,1

0,7

37 O tome Jeli-Buti, 1977, str. 13.57; Krizman, 1978.


38 O separatistikim grupiranjima u pregledu Banac, 1988, str. 246-317.
27

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Br.

Stranke

Br. glasova u % Mandati u %


10.880
6.581

0,7
0,4

2
1

0,5
0,2

6.215
6.186
5.061
2.484
1.960
704
449
306

0,4
0,4
0,3
0,2
0,1
0,0
0,0
0,0

0
2
1
0
0
0
0

__

Ukupno: 2.480.632 s pravom biranja 1.607.265

100

419

14. Hrvatska stranka prava


15. Izvanstranaka lista (A. Trumbi)
16. Srpska nacionalna
organizacija (okorilo, BiH)
17. Socijalna puka stranka (Slovenija)
18. Liberalna stranka (Srbija)
19. Ratnika stranka (Srbija)
20. Gospodarska stranka u Meimurju
21. eka stranka
22. Nezavisna muslimanska stranka (BiH)
23. Muslimanska narodna stranka (BiH)

0,5
0,2
-

100

Izvor: Statistiki pregled izbora narodnih poslanika za Ustavotvornu Skuptinu Kraljevine


Srba, Hrvata i Slovenaca, odranih 28. novembra 1920. god. Beograd 1921.

Izborni zakon od 3. rujna 1920. propisao je ope, izravno i tajno


izborno pravo za sve mukarce iznad 21 godine. Izbori za Ustavo
tvornu skuptinu (Konstituantu) odrani su 28. studenoga 1920.39 Od
oko 40 razliitih stranaka i manjih, odcijepljenih frakcija koje su se
registrirale, unilo je manje od polovice u parlament (v. tablicu 2).
Kako se vidi iz tabelarnog pregleda, centralistike su stranke po
stigle, dodue, dominantnu poziciju u parlamentu, ali ne i veinu.
Unato tomu nije se reim - u kojemu se princ-regent, od 16. kolo
voza 1921. kralj Aleksandar kao i srpski oficirski zbor igrali odluu
juu ulogu - dao odvratiti od centralizma. Njihov je cilj bio jaka cen
tralistika drava pod velikosrpskim pokroviteljstvom. Protivne se
glasove, ak i iz srpskih krugova, koji su smatrali potrebnim iroki
konsenzus u pitanjima ustava, jednostavno preulo40 ili uutkalo.
39 O izbornoj borbi i izbornim manipulacijama, posebno kod ustanovljavanja izbornih
krugova Banac, 1988, str. 361-366.
40 Tako je - u vrijeme rasprava o ustavu - pisao srpski list Prosveta koji je izlazio u
Sarajevu (god. 11, sijeanj-veljaa 1921, str. 1-5) u uvodnom lanku Jugoslovenstvo
u krizi izmeu ostaloga: Nama je dakle neophodno potrebno da Ustav nae Kraljevine
bude plod sporazuma, a nipoto plod plemenskog nadglasavanja. Uzaludna je obina
veina, i ona tako zvana "kvalifikovana" veina, kad se radi o sporu ne meu stranka
ma nego meu plemenima [...]. Jugoslovensko ujedinjenje doneli su nam svetski
dogaaji pre nego se narod bio u svojoj dui za nj pripremio. Posledice su bile nemi
novne i mi ih evo u punoj meri bolujemo kao kakvu groznicu. Jugoslovenstvo je pre
Velikog Rata izgledalo ruiasto: danas ono i svojim apostolima izgleda puno trnja"
(str. 5). (kurziv S. M. D.)
28

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Centralistima je parlamentarna procedura sluila kao ista formal


nost za legalizaciju njihove politike koju su oni u "novosteenim"
podrujima provodili od poetka. Oni su svoje politike ciljeve pro
vodili - ako drugaije nije ilo - i nasiljem. Odmah nakon ulaska u
nekadanje austro-ugarske junoslavenske pokrajine ujesen 1918.
nisu se srpske trupe pokazale nimalo obzirnim; ponaale su se kao
okupatori i nerijetko se drakonskim sredstvima brinule za red.41
Na drugoj strani oporba je zabranjivana i konano potisnuta u ile
galnost. Ovo se prije svega odnosilo na komuniste kojima se pripisi
vala odgovornost za neke nemire i atentate. Komunistika je politika
aktivnost bila najprije vrlo ograniena takozvanom Obznanom 29.
prosinca 1920, a potom Zakonom o zatiti drave od 1. kolovoza
1921. zabranjena i time protjerana u ilegalnost.42
28. lipnja 1921. - na Vidovdan, za Srbe dan s bogatom tradicijom
- konano je izglasan izrazito centralistiki ustrojen Vidovdanski ustav.
Ovo se, meutim, nije dogodilo "kvalificiranom veinom", kako je
predvidjela Krfska deklaracija, nego jednostavnom veinom od 233
protiv 196 glasova. Za Vidovdanski ustav glasovalo je 89 zastupnika
Demokratske stranke, 87 Radikalne stranke, 13 zastupnika Seljakog
saveza (meu njima 10 zastupnika Slovenske seljake stranke), i, ko
nano, 23 zastupnika JMO i 11 zastupnika Demijeta; ove posljednje
dvije grupacije nakon dugih pregovora s vladom o ustupcima prije
svega na podruju agrara.43
Protiv ustava glasovalo je 35 zastupnika (meu njima 21 zastup
nik Seljakog saveza), 156 zastupnika je bojkotiralo glasovanje; to su
bili zastupnici KPJ, Radieve Hrvatske republikanske seljake stran
ke, Jugoslavenskog kluba (Slovenske ljudske stranke i Hrvatske pu
ke stranke), Hrvatskog nacionalnog kluba (Hrvatska teaka stran
ka i Hrvatska zajednica) i deset zastupnika drugih stranaka.44
Slubenim nazivom nove drave kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slo
venaca (l. 1), slubenim jezikom kao srpsko-hrvatsko-slovenaki (l. 3)
nije Vidovdanski ustav potvrdio integralistiko jugoslavenstvo kao
ideoloku podlogu nego ideologem o troimenom narodu. Time je
faktino bio neizravno dobro osiguran velikosrpski karakter drave.
41 Bjelajac, 1988. i 1994. slika vojsku Kraljevine SHS na temelju arhivalija ipritom pri
guuje njezin velikosrpski karakter kao i, osobito u prvim godinama,njezinuuvelike
negativnu unutarpolitiku ulogu.
42 O tome Gligorijevi, 1969. i 1970, str. 219-245.
43 O tome Purivatra, 1974, str. 115-139.
44 O tome Gligorijevi, 1979, str. 110.
29

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

nacionalni hrvatski i slovenski identitet ostavljen nedefiniran, a iden


titet drugih junoslavenskih etnikih skupina ni u kakvom obliku
priznat. Makedonci i Crnogorci vodili su se kao Srbi, Bosanski Mu
slimani samo kao vjerska zajednica, ija se politika i kulturna srbizacija, a s hrvatske strane kroatizacija oekivala i poticala. Da bi se
stvorio dojam jedinstvene nacionalne drave, bili su popisi sta
novnitva (prije i poslije donoenja ustava) provedeni ne prema ple
menskoj odnosno nacionalnoj pripadnosti nego samo prema mate
rinskom jeziku. Posljedica ovoga bila je da je razliiti identitet Srba,
Hrvata, Makedonaca, Crnogoraca i Bosanskih Muslimana potonuo u
srbokroatizam. Iznimku su inili Slovenci i narodne manjine iji je
identitet doao do izraaja preko njihova materinskog jezika (v.
tablicu 3 i 4).
to se tie graanskih i socijalnih prava, ona su dodue u ustavu
zajamena na tadanjoj europskoj razini,45 ali je njihova provedba u
praksu bila manje ili vie iluzorna. Naime, zgrada cjelokupnog usta
va bila je strogo centralistiki organizirana a kontrolne su instance
bile predviene samo odozgor prema dolje. Glavni ustavni organ nije
bila Narodna skuptina nego kralj kao monarh, kojemu je bila pod
lona kako zakonodavna tako i sudska i izvrna vlast, a on sam nije
bio nikome odgovoran. Kralj je bio vrhovni zapovjednik, nadlean za
saziv i rasputanje Narodne skuptine, imenovanje ministara i dr
avnih slubenika kao i odlikovanja i pomilovanja.
Da bi se sprijeio partikularizam i centrifugalizam, bila je u l. 95.
predviena nova podjela cjelokupnog dravnog podruja. Zakonom
od 26. travnja 1922. zemlja je bila podijeljena na 33 upravne oblasti.
Podjela se provodila do 1925.46 Time su stare povijesne pokrajine bile
razbijene, prije svega one u kojima su u veini ivjeli Hrvati (Dalma
cija i Hrvatska-Slavonija), koji su beogradskom centralizmu pruali
estok otpor. Naravno, pokualo se postupak dijeljenja obrazloiti
gospodarskim i prometnim razlozima, ali u to nitko nije povjerovao.
Provoenje jednoga takvog ustava imalo je razliite politike i
juristike posljedice kako za beogradske vlastodrce tako i za opor
bene snage. Za vlastodrce, koji su za vrijeme politikog provizorija
izmeu 1918. i 1921. brojnim uredbama (oko 800!) pourivali cen
tralizaciju i pritom provizorni parlament jednostavno zaobilazili,47
sada je Vidovdanski ustav znaio sankcioniranje njihova dravnog
45 Gligorijevi. 1979, str. 297-333.
46 O tome Petranovi i Zeevi, 1988, str. 199-203; ehi, 1991, str. 196-196; Janjatovi, 1995.
47 O tome Gligorijevi, 1979, str. 60-65.
30

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

koncepta kao i njihove ve uhodane prakse. A s druge strane, za pro


tivnike centralizma i monarhistikog oblika drave ustav je donio ne
samo snano suavanje politikog prostora za djelovanje nego i poti
skivanje na rub ilegalnosti budui da se antimonarhizam i federali
zam mogao sada kanjavati kao veleizdaja, protudravni akt i sepa
ratizam, a tako je i bilo. Time je Vidovdanski ustav umjesto ugaonog
kamena drave postao kamen spoticanja, i to ne samo za srpsko-hrvatske odnose, nego za cjelokupni politiki ivot. Oekivanje Hrvata
da e u novoj dravi postii veu politiku samostalnost nego u Podu
navskoj Monarhiji nije bilo ispunjeno; ak je bilo i potkresano.
Tablica 3: Materinski jezik stanovnitva u Kraljevini SHS prema popisu
puanstva 31. sijenja 1921.
Br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.

Materinski jezik
Nacionalni jezik: srpsko-hrvatski
Nacionalni jezik: slovenski
eki ili slovaki
Rutenski (ukrajinski)
Poljski
Ruski
Maarski
Njemaki
Albanski
Turski
Rumunjski
Talijanski
Ostali
Ukupno

Broj

u%

8.911.509
1.019.997
115.532
25.615
14.764
20.568
467.658
439.657
439.657
150.322
231.068
12.553
69.878

74,36
8,51
0,96
0,21
0,12
0,17
3,90
4,22
3,67
1,26
1,93
0,11
0,58

11.984.911

100

Izvor: Statistiki pregled Kraljevine Jugoslavije (1921) po banovinama. Beograd, 1930., str. 5.

Tablica 4: Materinski jezik stanovnitva u Kraljevini Jugoslaviji prema


popisu puanstva 31. oujka 1931.
Br.
1.
2.
3.
4.

Materinski jezik
Srpskohrvatski
Slovenski
eki
Slovaki

Broj
10.730.823
1.135.410
52.909
76.411

________ u %
77,01
8,14
0,37
0,54
31

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Br.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.

Materinski jezik
Ruski
Ukrajinski
Maarski
Njemaki
Albanski
Turski
Rumunjski
idovski
Ciganski
Ostali
Ukupno

Broj

u%

36.333
27.681
468.185
499.969
508.259
132.924
137.879
18.044
70.424
41.787

0,26
0,19
3,36
3,58
3,62
0,95
0,98
0,12
0,50
0,29

13.934.038

100

Izvor: Die Gliederung der Bevolkerung des ehemaligen Jugosiavvien nach Muttersprache und Konfession nach den unverdffentlichen Angaben der Zahlung vom 1931
[Redoslijed stanovnitva nekadanje Jugoslavije po materinskom jeziku i konfesiji pre
ma neobjavljenim podacima popisa 1931], Be, 1943, str. 10. Usp. Bogoljub Koovi:
rtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo 21990, str. 124.

to se tie politikog ivota openito, politiki su interesi brojnih


skupina potiskivani i mjesto toga u prvi plan postavljen konformizam
s vlastodrcima i dravnim aparatom, tako da se irilo nezadovoljstvo.
Na brojne izazove reim je reagirao sve samovoljnije, represivno
i podmitljivo. Nije sluajno to se u takvu ozraju stvarna uloga im
benika, prije svih uloga kralja kao glavnoga imbenika, na temelju
izvora ne moe tonije odrediti. Tako su kraljeva kritika biografija,
kao i biografije drugih odluujuih osoba jugoslavenskog politikog
spektra ostale samo elja. Budui da glavne odluke nisu donoene u
parlamentu nego je to kralj zajedno sa svojim dvorjanima i utjecaj
nim generalima razraivao i zatim provodio u parlamentu; to se, kad
je bilo potrebno, provodilo svim sredstvima. Tko je pritom neto re
kao, znamo najee samo iz druge ruke. Nesporna je injenica:
glavna odgovornost za slom parlamentarizma i za susljedno uvoe
nje kraljeve diktature pada na kralja i njegovu neposrednu okolinu.
Oni su parlamentarnu krizu usmjeravali prema uvoenju diktature.
Put do ovoga kobnog ina bio je dramatian. Posebnu ulogu u drama
turgiji igrao je hrvatski politiar Stjepan Radi, talentirani populist s
diplomom Sorbonne u depu, te slikovitim, dosjetljivim i po potrebi
agresivnim i grubim jezikom, kojim je bio u stanju kao arobnjak odu
eviti svoje pristae, a istodobno kod protivnika izazvati ogorenje i
32

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

agresivno odbijanje.48 Ovo se proturjeje u historiografiji nije dalo


ukloniti pri vrednovanju njegova lika i djela.
Radi je za (hrvatske) oboavatelje ostao ne samo karizmatina osobnost,
koja je hrvatsko seljatvo politiki probudila, nego i vie od toga;
ostao je puki tribun koji nikada nije izgubio iz oiju hrvatski identi
tet i hrvatske politike interese. Oni su u njegovim ponekad oigled
no problematinim postupcima vidjeli samo taktike korake, koji su
imali voditi prema glavnom cilju - hrvatskom samoopredjeljenju.49
S druge strane, Radi je u oima svojih protivnika, prije svega srp
skih i komunistikih krugova, bio samohvalisavi demagog i zavodnik
hrvatskog naroda. Za njih je Radi bio dodue Slaven, koji je, meu
tim, ostao Austroslaven, a k tomu i lani pacifist i nesigurni politiki
partner i, konano, vjeni hrvatski separatist.50
Svojim politikim eskapadama Radi se brinuo za uspone i padove
jugoslavenskog politikog ivota 20-ih godina prologa stoljea; ali
se pritom ne smije gubiti iz vida da se scenarij nije nalazio u nje
govim rukama nego u rukama kralja i njegove dvorske kamarile, i da,
konano, nije Radi, nego su ti reiseri dravu gospodarski unitili a
parlamentarizam doveli do pada. To je dogaanje, gledano u poveza
nosti s Radievim politikim djelovanjem, imalo sljedee postaje:51
Nakon to je Vidovdanski ustav proao u parlamentu 28. lipnja
1921., ostao je Radi sa svojom strankom najprije izvan beogradskog
parlamenta i nastavio izvanparlamentarnu oporbu protiv centrali
stikog sustava na unutarnjoj i vanjskopolitikoj razini. On je posebno
nastojao privui zanimanje meunarodnih diplomata i novinara za
hrvatsko pitanje. Inozemnim je novinarima dao nekoliko intervjua i
sastavio memorandum za meunarodnu konferenciju koja je bila sa
zvana za travanj 1922. u Genovi.52 Osim toga, poduzimao je putova
nja u inozemstvo, 1923. u Be i London i 1924. preko Bea u Mo
skvu. U Moskvi je svoju stranku ulanio u Zelenu (seljaku) internacionalu. Meutim, traenje potpore u inozemstvu nije bilo samo
neuspjeno nego mu je donijelo uhienje zbog veleizdaje budui da
je pristup Zelenoj internacionali sluio reimu kao izlika da ozloglaenu
48 Izmeu ostaloga i kod klerikalistikog krila unutar politikog katolicizma. O tome
Krito, 1995.
49 O tome izmeu brojnih priloga Mui, 31988.
50 O tome izmeu brojnih priloga Dimi i uti, 1992, str. 73-103.
51 Saet, faktografski opis jugoslavenskog parlamentarizma nakon Vidovdanskog usta
va kod Sundhaussena, 1982, str. 58-72; opirnije iz hrvatske perspektiveHorvat
21992, str. 110-425.
52 O tome Horvat, 1990, II., str. 224-235.
33

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Obznanu, kojom je Komunistika partija potisnuta u ilegalnost, sada


proiri na HRSS i Radia 5. sijenja 1925. uhiti.53
S druge strane, ovo se razdoblje moe na unutarpolitikoj razini
oznaiti ne samo kao uspjeno nego kao itekako uspjeno. U ovom je
vremenu, naime, Radiu uspjelo profilirati se u neosporno vodeu
politiku osobnost, a svoju stranku uzdignuti u nenadmanu politiku
snagu Hrvata u Prvoj Jugoslaviji. Ovaj uspon treba, s jedne strane,
zahvaliti Radievu politikom talentu, a s druge strane, grubo centra
listikoj i korumpiranoj politici reima. Naime, konsenzus meu vla
dinim strankama raspao se u proljee 1922: JMO je preao u opor
bu, izmeu DS i NRS dolo je do borbe za vlast, pri emu se DS razdi
jelio na Davidovievo i Pribievievo krilo. Posljedica je bila raspisi
vanje prijevremenih izbora koji su odrani 18. oujka 1923. Kao
nadmoni pobjednik na srpskoj strani izila je NRS koja je svoje man
date uspjela poveati na 108. Na hrvatskoj je strani HRSS ovoga puta
dobila 70 mandata. A demokrati su, naprotiv, pali na 51 mandat, dok
su se slovenska SLS i bosansko-muslimanska JMO morale pomiriti s
malim gubicima. Na temelju takvih izbornih rezultata mogao je
Nikola Pai (NRS) formirati samo manjinsku vladu. Ovu je vladu 27.
oujka 1924. prisilila na ostavku nova, sada jaa koalicija od DS, SLS,
JMO i 20 zastupnika HRSS, koji su u meuvremenu napustili parla
mentarnu opstrukciju. Dvjema koalicijskim vladama iz redova Paievih radikala i Pribievievih demokrata (tzv. P.-P. vlade) bilo je
dosueno jo krae trajanje. Kraljev pokuaj spaavanja druge P.-P.
vlade odgaanjem saziva parlamenta do 20. listopada naiao je na
estoke prosvjede. Kralj se, konano, osjetio prisiljenim prihvatiti
vladu koju je formirala oporba. Za ministra predsjednika bio je pozvan
Ljuba Davidovi (1863-1940).54 Vlada je bila sastavljena od lanova
njegovog stranakog krila te od DS, SLS, i JMO i od HRSS parla
mentarno podrana. Meutim, ni ovoj vladi nije bio dosuen trajan
uspjeh. Namjera vlade da radi isto - izmeu ostaloga i otkrivanjem
korupcije prijanjih NRS-ministara, kao i planovima da se Hrvatima
i Slovencima dodijeli autonomija - naila je na estoka suprotstavlja
nja velikosrpskih krugova oko kralja Aleksandra.
Povod za pad Davidovieve vlade naen je u Radievu ulanjivanju HRSS-a u Zelenu internacionalu. Od Davidovia je kralj Alek
sandar 15. listopada 1924. zahtijevao neopozivu ostavku. Tako je 8.
studenoga uslijedilo tree izdanje P.-P. koalicije. Novi izbori, i ovoga
puta prijevremeni, bili su raspisani za 8. veljae 1925. Pod pritiskom
53 O tome Mui, 1988. str. 111-188, 326-343.
54 Davidoviev kratki ivotopis u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 278-380 (H. Sundhaussen).
34

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost

tuzemstva i inozemstva nije se Obznana u svoj strogosti primjenji


vala na HRSS, tako da je HRSS smjela nastupiti sa svojom vlastitom
listom. I ovoga su puta na srpskoj strani izborni pobjednici bili: NRS
sa 140 mandata. Na hrvatskoj strani dobila je HRSS 67 mandata, tri
mandata manje nego 1923, iako je Radieva stranka ovoga puta do
bila gotovo 100.000 glasova vie nego ranije.55 Razlog za to bio je
drugi, za oporbu nepovoljniji, izborni sustav.
Zatvaranjem Radia zbog pristupa Zelenoj internacionali s jedne
strane, i priputanjem njegove stranke izborima unato izricanju Ob
znane protiv nje s druge strane, htio je reim od Radia iznuditi pri
znanje Vidovdanskog ustava.
Radi, koji se nalazio u istranom zatvoru, nije ovoga puta naao
drugi izlaz i popustio je. Preko svoga neaka Pavla objavio je 27.
oujka 1925. u beogradskom parlamentu priznavanje monarhije pod
dinastijom Karaorevia kao i Vidovdanski ustav. Ovaj je korak
opravdavao obrazloenjem da je "monarhija koja bi bila slina bri
tanskoj, vie republika od francuske republike".56 Oznaka republi
kanska je izbrisana iz imena stranke. Sada se HSS, kao manji koali
cijski partner, prikljuila srpskoj NRS u sljedeim etirima vladama
izmeu srpnja 1925. i sijenja 1927. I sam Stjepan Radi bio je je
danput ministar obrazovanja (17. 11. 1925 - 15. 4. 1926).57
Meutim, i nakon ovoga "dogovora" izostao je politiki napredak.
U redovima NRS korupcija se nije smanjivala nego je rasla. Radi se
nije dao disciplinirati, nego je u svojim javnim nastupima strastveno
kritizirao koalicijskog partnera.58 Sve je opet zavrilo ponovnim prije
vremenim izborima odranim 11. rujna 1927. Usprkos gubicima od
preko 160.000 glasova dobila je HSS 61 mandat i ponovno se potvr
dila kao daleko najjaa politika snaga meu Hrvatima. U meuvre
menu su se u srpskom stranakom spektru produbljivale tendencije
k rascjepkanosti i sve se jasnije ocrtavao rascjep izmeu Srbijanaca
(Srba iz Srbije) i Preana (Srba iz Bosne, Hrvatske i Vojvodine). Ovi
su pomaci doveli do oporbene koalicije izmeu Radia i - nikog drugog
do Svetozara Pribievia kao voe Preana. Tako je nastala Seljako-demokratska koalicija (SDK) koja e preivjeti uvoenje kraljeve
55 Pogledati tabelarno predstavljene izborne rezultate 1920-1927 kod Petranovia i
Zeevia, 1988, str. 228.
56 Reprodukcije teksta objave kod Petranovia i Zeevia, 1987, I, str. 245-255 i kod
Horvata, 1992, str. 261-268. nisu doslovno iste. Usp. Gligorijevi, 1979, str. 200-204.
57 Pregled vlada u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u: ulinovi, 1961, II., str. 287-310 i
Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str, 198-277.
58 O tome Horvat, 1992, str. 299-346.
35

P o liti k a r e a l n o s t ju g o s la v e n s tv a ( 1918- 1991)

diktature i odrat e se, usprkos stalnim nesporazumima, do konca


Prve Jugoslavije.
Politika se klima nakon izbora 1927. dalje pogoravala. U vladinu
su taboru stalno izbijali novi korupcijski skandali. Na oporu kritiku
oporbe vladini su parlamentarci reagirali otvorenim prijetnjama koje
su se ostvarile 20. lipnja 1928. pucnjevima u parlamentu srpskoga
poslanika Punie Raia na pet hrvatskih parlamentaraca. Dvojica su
poslanika odmah umrla, dvojica su preivjela atentat, a teko povrije
eni Stjepan Radi umro je 8. kolovoza od posljedica ranjavanja.
Okolnosti ukazuju na to da ovaj in nije bio djelo iskljuivo izvritelja
nego daje u pitanju bilo organizirano umorstvo. Kako se i moglo oe
kivati, provedena sudska istraga nije dokraja razjasnila sluaj.5
Umjesto rasputanja parlamenta i raspisivanja novih izbora, kralj
je u sljedeim mjesecima pripremao dokidanje Vidovdanskog ustava i
uvoenje kraljeve diktature 6. sijenja 1929. Dravni je udar60 bio naj
prije pozdravljen, ak i od politiki upuenih, kao to je bio Radiev
nasljednik Vladko Maek61 ili britanski povjesniar R. W. Seton-Watson
(1879-1951),62 pogreno shvaen kao "kratkotrajan eksperiment" za
otklanjanje krajnje zatrovane politike klime i kao priprema jednoga
zdravog, decentraliziranog i demokratskog politikog sustava. Meu
tim, umjesto toga dolo je uskoro do bolnog buenja. Brojnim, ubr
zanim ukazima (oko 200 u godini 1929.6') kralj je pripremio svoju
ozbiljnu nakanu da vie nee trpjeti "nikakve posrednike izmeu na
roda i kralja", kako je objavio u svojoj proklamaciji od 6. sijenja
1929. o dokidanju Vidovdanskog ustava i parlamenta. Novim zako
nom o dravnoj sigurnosti bila je ne samo pootrena cenzura tiska i
policijska kontrola, nego su, osim toga, bile zabranjene "sve politike
organizacije i stranke s religijskim ili plemenskim [nacionalnim] ka
rakterom". Zakonom o nazivu i administrativnoj podjeli drave od 3.
listopada 1929. Kraljevina je konano slubeno preimenovana u Ju
goslaviju, a zemlja je umjesto dosadanjih 33 upravnih oblasti bila
podijeljena na devet upravnih jedinica odnosno banovina. Banovine
su nazvane ne po povijesnim pokrajinama (npr. Slovenija, Hrvatska,
59 O tome Horvat, 1990, str. 328-346. O posljednjoj fazi parlamentarizma u Kraljevini
SHS Gligorijevi, 1979, str. 230-267.
60 O tome arac, 1975.
61 Boban, 1974, II, str. 43-48.
62 Seton-Watsor> Correspodence 1976, br. 179, str. 193. O itavoj paleti reakcija u tu- i
inozemstvu na uvoenje diktature bogato dokumentirano kod: arac, 1975, str. 243-275.
S iznimkom komunista tadanja je politika i diplomatska Europa najprije dobrohot
no pozdravila uvoenje diktature u Jugoslaviji.
63 Usp. Britanski izvjetaji I, 1986, str. 590, t. 15.
36

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Dalmacija itd.)( nego po glavnim rijekama, u jednom sluaju po


morskoj obali, i bile su ponovno strogo centralistiki nadzirane - sve
s namjerom stvaranja jedne snane jedinstvene drave potiskiva
njem razliite povijesne svijesti stanovnitva. Time je integralistiko
jugoslavenstvo dosegnulo svoj vrhunac. Parola je glasila: jedan kralj,
jedan narod, jedna drava! Tako su u srpskoj tradiciji i kulturi usidre
ne politike institucije - reeno jezikom Fernanda Braudela (1902-1985)
- promovirane u suprastrukturu itave Jugoslavije. Ovdje se, naime,
nije radilo o politikom jedinstvu, postignutom dugotrajnim kultur
nim radom nego je na djelu bilo jednostavno premazivanje, nastala
je jedna patvorina koja je mogla biti, a i bila je, primijenjena kao
represivno sredstvo za tuzemstvo a istodobno i kao primjer uspjeha
za inozemstvo. Iza jugoslavenske fasade vrebala je i dalje arena
mnogostrukost, stalno pripravna na bijeg iz prisiljenoga sleep mode
da bi se uputila ba u onim smjerovima koje su vlastodrci pod svaku
cijenu htjeli sprijeiti.
Preobrazba jednoga loeg modela drave u jo gori i dalje je, na
kon prvoga oka, politiki ivot trovala i radikalizirala. Dodatno opte
reenje donijela je sa sobom teka gospodarska kriza 1930-1935.
kojom su najvie bili pogoeni seljaci, to znai 80% sveukupnog sta
novnitva.64 Protumjere reima nisu donijele nikakvo rastereenje,
nego su u krajnjem ishodu vodile poveanju korupcije meu beo
gradskom klikom i njezinom klijentelom u provinciji. Budui da je
nezadovoljstvo diktaturom uzimalo sve vie maha i zahvatilo i srp
sku matinu zemlju Srbiju, odluio je kralj otvoreni apsolutizam za
mijeniti apsolutizmom kamufliranim prividnim parlamentarizmom.
Tako je 3. rujna 1931. dolo do oktroiranog ustava,65 koji je vrijedio
do propasti Prve Jugoslavije. Njime je bio uspostavljen parlament
koji se sastojao iz dva doma (senat i narodna skuptina) i bio mnogo
vie vezan za kraljevu osobu i volju od Vidovdanskog ustava (v. st.
VII, l. 50-60).
lanom 13. bila su zabranjena "udruenja na religioznoj, plemen
skoj i regionalnoj osnovi sa stranako-politikim ciljevima kao i u
sportske svrhe", to jest dosadanje politike organizacije. Umjesto
ovih reim je osnovao odgovarajue vlastite politike organizacije,
izmeu ostalih nove politike stranke; tako je 1931. godine nastala
Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS), iji su se lanovi regrutirali
64 O gospodarskim i socijalnim promjenama u Prvoj Jugoslaviji s teitem na Srbiji
Calic, 1994a, str. 213-440. Usp. Mirkovi, 1952.
65 Tekst ustava dostupan, izmeu ostaloga, u: Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str.
249-265; suvremeni engleski prijevod u: Historical Boundaries [1995], str. 681-688.
37

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)

najvie iz srpske Radikalne narodne stranke (NRS), i Jugoslovenska


radikalna zajednica (JRZ), udruenje politiara iz NRS, SLS i JMO od
1935. Meutim, reimu nije uspjelo uz pomo obiju novih politikih
formacija, koje su svaki put oblikovale vladu, uutkati stranke koje
su bile potisnute u ilegalnost. Naprotiv, otpor apsolutizmu nije rastao
samo meu ekstremistima, koji su, uz pomo iz inozemstva, terori
stikim akcijama i pokuajima ustanka (1932. u Lici/Hrvatska66) rea
girali na policijske represalije, nego i meu umjerenim snagama, ko
je su protiv apsolutistikog reima nastojale organizirati iroku fron
tu iz svih oporbenih snaga. Koalicija izmeu Pribievieve i Radieve
stranke (SDK), koja je nastala 1927. godine, nije samo bila nastav
ljena, nego su se i poduzimali brojni pokuaji pribliavanja ove koali
cije srpskom oporbenom bloku u Srbiji (Ujedinjena opozicija).
tovie, bilo je potpisano i vie zajednikih rezolucija, ali nije dolo
do odlunog prodora.67 Zato? Tomu su dodue pridonijeli pogorana
vanjskopolitika situacije Jugoslavije 30-ih godina kao i umorstvo
kralja Aleksandra 9. listopada 1934. u Marseilleu, koje su izveli hr
vatski i makedonski ekstremisti68, ali su odluujue bile razlike u sta
vovima izmeu srpskih i hrvatskih partnera. Radilo se, naime, o vrlo
suprotstavljenim ishodinim stavovima i razliitim politikim ciljevi
ma na objema stranama. Dok je srpska oporba, meusobno rascjep
kana i zavaena, vie ili manje mislila samo na ponovno uspostav
ljanje parlamentarizma i demokratizaciju politikih procedura, hr
vatska je oporba, u sebi kompaktna pod neprijepornim vodstvom Radieva nasljednika Vladka Maeka, kao prioritet naglaavala federali
zaciju drave. Konano je u rezoluciji, koju su obje strane potpisale
8. listopada 1937. u Farkaiu kraj Zagreba sveano potvrena istovrijednost obaju aspekata - federalizacije i demokratizacije.69
Ipak, time postignuti sporazum izmeu Srba i Hrvata u paralelogramu snaga postojeega jugoslavenskog politikog sustava nije
znaio mnogo, osobito nakon uvoenja diktature i oktroiranog rujan
skog ustava iz 1931. godine. To je, prema vaeem ustavu moglo zna
iti samo signal za princa-regenta Pavla Karaorevia (1893-1976)70
koji je nakon umorstva kralja Aleksandra 1934. godine preuzeo po
lugu vlasti. Taj je signal vjerojatno najprije naiao na neodobravanje
princa regenta Pavla.71 Tek nakon izbora 11. prosinca 1938, na kojima
66
67
68
69
70
71
38

O tzv. Velebitskom ustanku 1932. v. Mokov, 1999, str. 72-81.


O tome prije svega Boban, 1974, I; Boban 1987, I, str. 9-76 i 1978, II, str. 15-190.
O tome Krizman, 1978.
Tekst rezolucije kod Bobana, 1 9 7 4 ,1, str. 291-292. Usp. Boban, 1990, III, str. 343-345.
Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III, (1979), str. 407-408 (E- Hosch).
Boban, 1974, str. 293.

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

je oporba - unato brojnim ikanama od strane dravnog aparata uvjerljivo ojaala a vladina koalicija JRZ uknjiila neoekivane gu
bitke, morao je princ-regent Pavle popustiti.72 Premijer Milan Stojadinovi (1888-1961),73 koji je u doba svoje vlade izmeu 1935. i
1939. uveo Jugoslaviju u opasnu struju osovinskih sila Njemake i
Italije, otputen je 4. veljae 1939. i sada su konano bili poduzeti
ozbiljni pregovori s Vladkom Maekom kao politikim predstavnikom
Hrvata, da bi se time izbjegla sve vea opasnost raspada drave.
Maek, koji je od poetka svojim kontaktima s meunarodnom diplo
macijom pokuavao odrati budnim hrvatsko pitanje, intenzivirao je
1939. godine tajne pregovore s Njemakom i Italijom. to je bila nje
gova namjera? Je li on taj korak poduzeo samo kao sredstvo pritiska
na srpsku stranu da bi iznudio preobraaj drave u hrvatskom intere
su, ili se time pretvorio u stvarnoga separatista? Hrvatska i srpska
historiografija daju na ovo pitanje, kako se moe i oekivati, suprotne
odgovore. Polazei od dosad poznatih izvora ini se prihvatljivim
zakljuak da su za Maeka hrvatski interesi imali veu vrijednost od
jugoslavenske drave. Drugim rijeima: za njega Jugoslavija nije bila
bezuvjetan, nego samo prikladan okvir za ostvarenje hrvatskih inte
resa. Kod njega se, prema tome, ve moe sumnjati u separatizam,
dodue kao sekundarnu pojavu. To izlazi na vidjelo u njegovu djelo
vanju pri propasti Prve Jugoslavije. Kad je uspostavljanje jedne hr
vatske drave uz Hitlerovu i Mussolinijevu milost postalo neizbjeno,
Maek je dodue pozvao stanovnitvo na lojalnost novim vlastodrcima, ali se nije pokazao spremnim sam preuzeti konkretnu ulogu
u novom reimu.74
Nova je vlada s Dragiom Cvetkoviem (1893-1969)75 kao pred
sjednikom bila inaugurirana 5. veljae 1939. U travnju 1939. vodili
su se ozbiljni pregovori izmeu Maeka i Cvetkovia kao opuno
moenika princa-regenta Pavla. Kao rezultat nastao je 22. travnja
jedan predloak koji je predviao osnivanje Hrvatske banovine. Nova
se autonomna banovina trebala sastojati iz Savske i Primorske ba
novine zajedno s gradom i okrugom Dubrovnikom iz Zetske bano
vine. Definitivno povlaenje granica kroz Bosnu i Hercegovinu, Dal
maciju, Srijem i Vojvodinu trebalo je biti provedeno nakon plebisci
ta. Meutim, problematika povlaenja granica i planirani plebiscit
72 O tijeku izbora i izbornim rezultatima ulinovi, 1961, II, str. 130-133.
73 Kratka biografija u: Lex. GSO IV (1981), str. 208-210 (H. Sundhaussen). O politikoj
situaciji za doba Stojadinovieve vlade Stojkov, 1985,
74 O kompleksu ovih pitanja s teitem na opreznoj kritici izvora Boban, 1990, III, str.
13-265 (aktualizirana verzija njegovih ranijih priloga).
75 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO I, (1974), str. 352-353 (H. Sundhaussen).
39

Politika realnost jugoslavenstva (I8-1991)

naili su na odluan otpor sa srpske strane te je namjesnitvo, po


najvie zbog predvienoga plebiscita, odbilo taj plan. Novi je spo
razum izraen u kolovozu 1939; namjesnitvo gaje, zajedno s Ured
bom o Hrvatskoj banovini, prihvatilo 26. kolovoza 1939. Postignuti
Sporazum nije sadravao nikakvu odredbu o plebiscitu; teritorij
Hrvatske banovine, s obzirom na u travnju odbijeni plan, bio je
proiren za okruge id i Ilok u Srijemu, kao i Brko, Gradaac, Derventu, Travnik i Fojnicu u Bosni. Pritom se ipak nije radilo o definitiv
nom nego o prijelaznom rjeenju do konanog preoblikovanja
drave. Trebalo je, osim toga, da parlament ratificira konanu rekon
strukciju drave u smislu l. 11. oktroiranog ustava iz 1931. godine.
Meutim, budui da je parlament bio rasputen istoga dana kad je
objavljen Sporazum (26. kolovoza 1939) i vie nikada nije bio sazvan,
vrijedio je taj provizorij do sloma drave u oujku/travnju 1941.76
"Srpsko-hrvatski" sporazum iz 1939. nije ipak doveo do bilo kak
ve politike stabilizacije, i to ne samo zbog sve snanijeg opkoljavanja od strane osovinskih sila Njemake i Italije. Sporazum je jo vie
bio prijeporan zato to se zahtjevi i interesi razliitih politikih gru
pacija nisu uzimali ozbiljno ili su se meusobno sukobljavali.
U fazi pregovaranja razmiljalo se, dodue, o razliitim modelima fe
deralizacije - izmeu ostaloga i o podjeli drave prema povijesno-politikim pokrajinama iz vremena prije osnivanja Jugoslavije 1918. (v.
tablicu 1) -, ali na koncu postignuti sporazum, upravo kao i svi drugi
politiki akti Prve Jugoslavije, temeljio se na ideologiji troimenoga
naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, no sada ne vie s naglaskom na je
dinstvu (jednoga troplemenskog naroda), nego na trojstvu (triju razli
itih naroda). Politika, koja se u jugoslavenskom drutvu vodila od
1939. do 1941, koncentrirala se na preobrazbu centralistike u trijalistiku Jugoslaviju koja je trebala biti sastavljena iz triju sljedeih
jedinica: Hrvatske banovine, Srpskih zemalja i Slovenske banovine.
Srpska je strana jednostavno ignorirala makedonsko, kosovsko-albansko i crnogorsko pitanje, dok se hrvatska strana u toj toki drala po
strani. Suprotno tome, nije ni hrvatska ni srpska strana dovodila u
pitanje Dravsku odn. Slovensku banovinu kao ni identitet slovenskog
naroda. Meutim, estoka se prepirka rasplamsala izmeu Srba i Hr
vata oko povlaenja granice kroz Vojvodinu, Srijem, dijelove Hrvat
ske i, prije svega, kroz Bosnu i Hercegovinu. Ono to je za Hrvate
bilo premalo, za Srbe je bilo previe. Bosna i Hercegovina i identitet
Bosanskih Muslimana postali su jabukom razdora srpsko-hrvatskih
76 O administrativnoj provedbi sporazuma iz 1939. osim Bobanovih priloga v. Banovina
Hrvatska (1939) i labek, 1991.
40

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost

odnosa i neuralginom tokom jugoslavenske drave uope (kom


pleksu tih pitanja posveenje trei dio monografije).
Sada slijedi pregled ideolokog i politikog konteksta politikih
stranaka u Prvoj Jugoslaviji, to jest pregled onih drutava koja su se
definirala kao sportska i kulturna drutva, ali su slijedila nacionali
stike ili druge ideoloke ciljeve. Ona su prihvatila ulogu "izvanparlamentarnih stranakih supstituta",77 osobito nakon uvoenja dikta
ture, i razvila su se u paravojne postrojbe.

1.3. Izvanparlamentarni stranaki supstituti.


Tjelovjebena drutva i paravojne organizacije
S iznimkom komunistikih organizacija kojima se komunistika
historiografija Druge Jugoslavije prekomjerno bavila, ovomu se as
pektu politikog ivota Prve Jugoslavije dosada posveivalo upadno
malo pozornosti,78 a ako je to i bio sluaj, tada se na konkurentske
oblike drutvenog i politikog ivota, koje nisu zastupali komunisti,
gledalo u gotovo posve negativnom svjetlu, odnosno bili su prikazi
vani stereotipno u liku neprijatelja da bi se potvrdila vlastita slika
povijesti i vlastite prakse.
Spomenimo glavna povijesna gledita o odgovarajuim drutvima
u Prvoj Jugoslaviji.
Ta su drutva u svom nainu organiziranja i ideolokom usmje
renju uglavnom prihvatila dva organizacijska tipa: Sokolski pokret
koji je bio rairen meu Slavenima Podunavske Monarhije, i srpska
etnika udruenja iji su se lanovi iskazali kao gerilci protiv osman
ske vlasti poetkom 20. stoljea, kao i protiv slinih bugarskih udru
enja komitada i grkih antarta u Balkanskim ratovima u Makedoniji.
Prvo sokolsko drutvo bilo je osnovano u ekoj u Pragu 1862. go
dine po uzoru na njemaka tjelovjebena drutva. Ono se daljnjim
brojnim osnivanjima razvilo u pokret koji je 1912. godine brojio oko
120.000 lanova. Slijedei ondanji europski duh vremena, nisu
sokolska drutva ostala samo kod gimnasticiranja, nego su se posve
ivala emancipatorskim nacionalnim (nacionalistikim) ciljevima. U
tu se svrhu njegovanje povijesti preobrazilo u povijesnu svijest kao
nacionalno oruje kojim se manipuliralo. Gimnasticiranje se proirilo
na rukovanje orujem. Rezultat je bio takav da je engleski novinar
77 Tako H. Sundhaussen u: Wende, 1981, str. 332.
78 Usp. Gligorijevi, 1985.
41

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Henry VVickkham Steed u svom izvjetaju o slavenskoj solidarnosti


prigodom estog sleta sokolskih drutava 1912. u Pragu mogao uzviknuti: "There are not gymnasts, there are an army!" [Ovdje nisu
gimnastiari, ovdje je armija].79
Osim slavenske solidarnosti, sokolstvo je u svoj program upisalo
politiki i drutveni progresizam i liberalizam to je konzervativni
katoliki tabor potaknulo na osnivanje jednoga slinog - ali konzer
vativno usmjerenog - pokreta. Tako je nastao katoliki Orel (Orao)
kao ideoloki suparnik liberalistikom Sokolu. Prvo orlovsko drutvo
osnovano je 1902. u Moravskoj. lanstvo je do Prvog svjetskog rata
naraslo na 20.000 osoba.
Osnivanja Sokola meu Junim Slavenima uslijedilo je prema
ekom uzoru. Prvo slovensko sokolsko drutvo osnovano je 1863. u
Ljubljani pod imenom Juni sokol}0 Mrea toga drutva poela se i
riti 1881. godine: 1905. osnovana je krovna organizacija. Slovenski
sokolski savez. Slovenski katoliki odgovor Sokolu nastao je 1906. i
preimenovanje 1909. u udruenje Ore/.81
Prvo hrvatsko sokolsko drutvo osnovano je u Zagrebu 1874.
Daljnje irenje sokolskog pokreta nije obuhvatilo samo hrvatsko sta
novnitvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nego i hrvatske iselje
nike u USA i tjelovjebena drutva bosansko-hercegovakih Hrvata;
ovi su, nakon odlaska Benjmina Kllaya,82 smjeli svoje ime kroati
zirati i stupiti u hrvatski sokolski savez. Savez hrvatskih sokolskih
drutava, osnovan 1904. godine, brojao je oko 15.000 lanova koji su
bili organizirani u 19 upa sa 168 drutava, od ega 14 upa (123
drutva) na podruju Hrvatske, tri upe (25 drutava) u USA i dvije
upe (20 drutava) u Bosni i Hercegovini. U politikom pogledu bio
je hrvatski Sokol do utemeljenja Kraljevine SHS jugoslavistiki
usmjeren i organizirao je zajednike priredbe sa slovenskim i srp
skim sokolskim drutvima.
Meu Srbima Podunavske Monarhije kao i Kraljevine Srbije osni
vala su se tjelovjebena drutva istodobno s onima u Hrvatskoj, to
znai u drugoj polovici 19. stoljea. Prvo srpsko sokolsko drutvo
nastalo je preimenovanjem Beogradskog gimnastikog drutva
1891. u Soko (Beogradsko gimnastiko drutvo Soko). Dodue, jedan
dio lanstva beogradskog Sokola odbio je oslanjanje na slavenska
79
80
81
82
42

O tome Nolte, 1986. s uputama na daljnju literaturu, navod na str. 137.


O tome i daljnjem Kessler, 1991.
O tome Erjavec, 1929, str. 324-336
Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1976), str. 322-324 (G. Seevvan).

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

tjelovjebena drutva u Podunavskoj Monarhiji i osnovao jedno novo,


velikosrpski usmjereno drutvo s imenom Duan Silni *
Djelovanje srpskog sokolskog pokreta obuhvatilo je Crnu Goru i
Srbe u Bosni i Hercegovini slino pokretima hrvatskog Sokola u od
nosu na bosansko-hercegovake Hrvate.
Prvi je svjetski rat doveo do gaenja sokolskih aktivnosti, ali su
lanovi Sokola sudjelovali u akcijama protiv Austro-Ugarske, osobito
prelaenjem na rusku stranu ili u srpske dobrovoljake odrede; pro
tiv ovih se vodio sudski proces zbog veleizdaje 1915/16. u Zagrebu i
u Banjoj Luci.
Sokolska su se drutva u novoosnovanoj Kraljevini SHS 1918.
obnovila i ujedinila u Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca za vri
jeme sokolskog kongresa 28. lipnja 1919. u Novom Sadu. Za sjedite
centrale izabrana je Ljubljana jer je slovenski Sokol bio brojano naj
jai i najbolje organiziran. Ime krovnog saveza preimenovano je
1920. u Jugoslavenski sokolski savez.84 Meutim, i u tom podruju
jugoslavenska euforija nije potrajala dugo. Ve 1922. istupila je za
grebaka upa iz Jugoslavenskog sokolskog saveza i osnovan je Hr
vatski sokolski savez. Slijedila su daljnja cijepanja, svaki put prema
nacionalnoj pripadnosti.
Jugoslavenski je Sokol unutarpolitiki bio stjegonoa dravne ideo
logije zastupajui integralistiko jugoslavenstvo.85 Sokolska drutva,
organizirana prema "plemenskom", to znai nacionalnom principu,
bila su, naprotiv, stjegonoe odgovarajueg nacionalizma, na primjer
hrvatska sokolska drutva hrvatskog nacionalizma.
Na socijalnopolitikom planu Sokol se profilirao kao odluni pro
tivnik radnikog pokreta koji su predvodili komunisti. Osim toga,
Sokol je u Sloveniji i Hrvatskoj nastupao protiv klerikalizma, to je
rezultiralo osnivanjem ve spomenutog katolikog Orela u Sloveniji
i kasnije katolikog Orla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prve priprave za osnivanje hrvatskog Orla poele su 1919. Hrvat
ski orlovski savez je osnovan 16. prosinca 1923.86 i ukljuio se u
83 U spomen srpskog cara Duana Silnoga (1308-1355). Kratka biografija u: Biogr. Lex
GSO I (1974), str. 449-451 (F. Kampfer).
84 Brojane navode o sokolskom lanstvu v. kod: Kessler, 1991, str. 213, 215.
85 Kao stjegonoa integralistikog jugoslavenstva osobito se isticao Sokol iz Dalmacije.
O tome Jakir, 1999. str. 370-380.
86 O tome Golua, 1995, str. 195-200. i uti, 1994, str. 297-312. Dodue, kod obojice
nedostaje navod Perovieve publikacije iz 1976, u kojoj ovaj djelatni suvremenik
prilino uravnoteeno komentira katoliki pokret u Hrvata u meuratnom vremenu.
Potpuni navodi literature i kritike primjedbe kod Matijevi, 1997b.
43

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

1922. godine osnovanu Katoliku akciju,*1 odnosno u hrvatski kato


liki pokret pod kontrolom episkopata. Savez od stotinu drutava imao
je 1925. godine oko 5.000 lanova.88
Uvoenje diktature 1929. imalo je dalekosene posljedice za so
kolski pokret. Naime, zakonom o Vitekoj organizaciji Sokola Kralje
vine Jugoslavije od 5. prosinca 1929.89 dokinute su sve tjelovjebene
organizacije koje nisu pristupile novoosnovanom dravnom Sokol
skom savezu (Jugoslavenski sokolski savez, Hrvatski sokolski savez,
Srpski Sokol, Slovenski Sokol, Jugoslovenska orlovska sveza,
Hrvatski orlovski savez i Srpski soko "Duan Silni"). Novi, manipuli
rani Sokol bio je oruje u rukama diktature. Gimnasticiranje kao
temeljni odgojni element izgubilo je svoje znaenje a u prvi plan su
stavljeni reimski ciljevi. Poelo se s osnivanjem seoskih eta koje su
se skupljale po selima prije svega radi politike propagande.90
Da bi izbjegao reimsko rasputanje, promijenio je katoliki Orao
svoje ime u Kri (po uzoru na francusku organizaciju Croix) i pretvo
rio se u religiozni, crkveni savez Kriarska bratstva i Kriarska sestrinstva. Reim je taj savez u novom ogrtau nevoljko odobrio na
kon to je njegov statut bio srezan na "strogo" karitativnu i religio
znu djelatnost. Ali, kako se i moglo oekivati, to potiskivanje iza
crkvenih zidova nije u praksi bilo prihvaeno, tako da su se rasplam
sali konflikti izmeu reima i njegovih sokolskih drutava na jednoj
strani i katolikog episkopata i kriarskih drutava na drugoj. Do
konflikata nije dolazilo samo na ravni liberalizma protiv klerikalizma,
odnosno sekularizma protiv tradicionalizma, nego su se proirili na
nacionalnu problematiku i esto su se odvijali u polulegalnim ili ile
galnim oblicima. Osim toga, u skladu s duhom vremena postala je u
vlastitim redovima vidljiva sklonost prema masovnim fenomenima s
kultom voe; crkveni su se autoriteti suprotstavljali tome zato da bi
zadrali vlastitu kontrolu/ Sve u svemu, reim je postigao suprotnost
87 O Katolikoj akciji koju je 1922. godine ustanovio papa Pio XI. kao koordinacijski or
gan svih katolikih organizacija u pojedinim europskim zemljama u rukama katoli
kog episkopata v. Staatslexikon III. (1987), st. 320-323. (Ervvin Gatz).
88 Podaci o hrvatskim orlovskim i sokolskim drutvima 1927. u BiH u: Napredak kalen
dar za 1928, Sarajevo, 1927, str. LXXI-LXXIII.
89 Slubene novine, god. 11 (1929), br. 582; usp. god. 12 (1930), br. 5 (5. sijenja 1930)
i br. 65 (14. veljae 1930).
90 O irenju i djelatnosti novoga Sokola u okolici Mostara v. Sokolska upa Mostar i rad
na selu u: Prosveta list. 1930, str. 167-170. O Sokolu kao sastavnom dijelu inte
gralnog jugoslavenstva nakon uvoenja diktature Dimi, 1996, I, str. 432-465.
91 Ovo na temelju izvora, ali jednostrano protukatoliki, vrednuje uti, 1992, str. 402426; Dimi i uti, 1992, str. 170-228. O katolikim organizacijama u Kraljevini
Jugoslaviji u tridesetim godinama iz statistike perspektive Draganovi, 1939. (Opi
44

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

postavljenom cilju: radikalizaciju drutvenih odnosa i dalje unutarnje


rastakanje umjesto konsolidacije i uvrivanja drave.
Taj se trend moe jo jasnije promatrati na etnikoj i drugim
strukturalno slinim organizacijama, koje su nastupale kao radikalni
stjegonoe meusobno konkurirajuih i sukobljenih ideologija.
Srpska etnika udruenja su ve u razdoblju 1904-1918. razvila
sve osobine karakteristine za nacionalistike pokrete u Prvoj Ju
goslaviji.
"Izmeu 1904. i 1918. bili su etnici instrument u rukama (srp
skih) vlastodraca za kojim su oni posezali kad su htjeli upotrijebiti
ilegalna i nepopularna sredstva za borbu."2 Prvo etniko udruenje
pod imenom Udruenje etnika za slobodu i ast otadbine osnovali
su ratni veterani 1921. u Beogradu. U javnosti su se izdavali kao
strukovno udruenje. Meutim, u svom statutu postavili su sebi kao
cilj "borbu protiv svih neprijatelja postojeeg dravnog i politikog
sustava", a u svoje redove nisu primali samo ratne veterane, nego i
kandidate, koji s time nisu imali nita zajednikoga, kao na primjer
esnaestogodinje mladie. lanovi organizacije nosili su uniforme.
Na crnobojnoj zastavi udruenja bila je u sredini nacrtana mrtvaka
glava a na vrhu stijega bijeli orao s natpisom Za slobodu i ast otad
bine. U znaku udruenja i peat bio je ugraviran bijeli, dvoglavi
orao s mrtvakom glavom i dvije prekriene kosti u kandama.5
Do 1924. godine ostao je etniki pokret jedinstvena organizaci
ja. Ali su borbe za vlast i cijepanja u srpskom stranakom spektru na
kon uvoenja Vidovdanskog ustava djelovali i na etnika udruenja.
Dolo je do cijepanja u njihovim redovima i do osnivanja novih dru
tava koja su agresivnije formulirala velikosrpske zahtjeve i pokazi
vala povienu spremnost na primjenu teroristikih metoda. Godine
1924. osnovano je Udruenje srpskih etnika za Kralja i Otadbinu
kao i Udruenje srpskih etnika "Petar Mrkonji".94 Ovo je udruenje
bilo osobito aktivno meu srpskim stanovnitvom u Bosni i Hercego
vini.95 lanstvo nesrba u etnikim organizacijama bilo je rijetko i

92
93
94

95

em atizam ...) passim; usp. Dimi i uti, 1992, str. 270-286. Kompetentno komen
tira Perovi, 1976, str. 178-208, 227-228.
O tome i o susljednom ehi, 1971, nav. str. 53. Postignuti rezultati istraivanja
odnose se ne samo na BiH, nego na cijelu Jugoslaviju u meuratnom vremenu.
ehi, 1971, str. 55-63.
Nazvano po kralju Petru I. Karaoreviu (1844-1921) koji je kao gerilac (etnik) su
djelovao u ustanku u BiH 1875/6. pod konspirativnim imenom Petar Mrkonji. Kratka
biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 444-445 (E. Hosch).
ehi, 1971, str. 63-72.
45

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

ograniavalo se na male karijeriste u slubenikom aparatu i oportu


niste iz drugih struka.%
U srpnju 1925. fuzionirala su se oba drutva u jedno, ovaj put pod
imenom Udruenje srpskih etnika "Petar Mrkonji" za Kralja i Otad
binu. Vodstvo je palo u ruke Punie Raia, kasnijega atentatora na
hrvatske poslanike u parlamentu.97 Ipak je etniki pokret i dalje
ostao u sebi posvaan i nediscipliniran.
Nakon uvoenja diktature i rasputanja svih politikih organizaci
ja s vjerskim ili plemenskim [nacionalnim] karakterom" prikljuio
se etniki pokret integralnom jugoslavenstvu i pod tim ideologemom slijedio svoj stari velikosrpski program. Pokret je 1935. godine
raspolagao organizacijskom mreom od 430 pododbora s ukupno 213.210
lanova. Tvrdi se da se 1938. godine broj pododbora popeo na 1.000
a broj lanova na pola milijuna.98 Iako je reim ponekad zabranjivao
aktivnosti pojedinih etnikih udruga u nesrpskim dijelovima drave
zbog njihova provokativnog dranja, kao i zbog unutarnje i vanjsko
politike neoportunosti,99 ipak je reim u cjelini podravao etniki
pokret i angairao ga za provoenje vlastitih politikih ciljeva. Na
koncu su sokolske i etnike postrojbe imale vrstu poziciju u vojnom
planiranju generalnog taba Jugoslovenske armije.100 Ova je i nakon
ujedinjenja zadrala izrazito srpski karakter i ostala je najvaniji poli
tiki i ideoloki instrument srpske dinastije i njezinih pristaa.101
96 Vidi tablice kod ehia, 1971, str. 73-74, 77-78.
97 ehi, 1971, str. 90-91. O politikoj karijeri P. Raia ondje, str. 88-89.
98 ehi,
1971, str. 69.
99 ehi, 1971, str. 205.
100 ehi, 1971, str. 190-205; Bjelajac, 1994, str. 252-257.
I0' Bjelajac, 1994, str. 241-257. Armija je bila izgraena na iskljuivo srpskim tradicijama. O tome Bjelajac, 1988, str. 47-137. Nekadanje se asnike Podunavske Monar
hije nerado prihvaalo i u relativno ogranienom broju primalo u asniki zbor Kra
ljevine SHS: 1920. godine brojao je aktivni asniki zbor Kraljevine SHS 2.590 (me
u njima tri generala) Srba, Hrvata i Slovenaca iz nekadanje Podunavske Monarhije
naprama oko 3.500 (meu njima 23 generala) Srbijanaca, plus 469 (meu njima
etiri generala) Crnogoraca, tri Albanca i 12 ruskih carskih asnika. Vojna enciklo
pedija 4 (1961), str. 236. Meu ukupno 165 aktivnih generala nalazila su se 1938.
godine samo dva Hrvata i dva Slovenca, svi drugi su bili Srbi (zajedno s Crnogorcima
koji su se tada vodili kao Srbi). Horvat, 1992, str. 592. Derocov pokuaj (1985)
ublaavanja preteno srpskog karaktera asnikog zbora u Prvoj Jugoslaviji nabra
janjem generaltabskih asnika, meu kojima prisutnost nesrba nije bila tako upad
na, da bi potvrdio tezu o jednoj dynamic transition od srpskog na jugoslavenski
djeluje vie mudrijaki nego uvjerljivo. Isto se moe rei o autorovoj tvrdnji da se
radilo o profesionalnoj armiji u kojoj je politika promidba bila zabranjena. U svezi
s tim treba primijetiti da je politika lojalnost bila usko isprepletena s vladajuom
ideologijom u kojoj su nesrpske tradicije nale sasvim neznatno ili nikakvo mjesto. O
46

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Nakon vrlo brzog sloma Jugoslavenske armije u travanjskom ratu 1941.


ostale su etnike postrojbe jedina vojna potpora jugoslavenskoj vla
di u egzilu koja se borila za ponovnu uspostavu kraljevske Jugosla
vije. U odmjeravanju snaga u Drugom svjetskom ratu na kraju su se,
kako vlada u egzilu tako i etnike postrojbe, nali na strani gubitni
ka. etnike su prije svega razbili i iskorijenili Titovi partizani.102
Po uzoru na sokolske i etnike postrojbe, koje su, kako je gore
utvreno, imale dugu predjugoslavensku tradiciju, osnivale su se na
kon nastanka jugoslavenske drave druge brojne, u svojoj organi
zacijskoj strukturi vrlo sline postrojbe. Meusobno su se razlikovale
prije svega razliitom nacionalnom pripadnou i ideolokim usm
jerenjem. Najpoznatija organizacija te vrste bila je ORJUNA (Organi
zacija jugoslovenskih nacionalista),m koja je bila ustanovljena 23.
oujka 1921, najprije pod imenom JNNO (Jugoslovenska napredna
nacionalistika omladina). U svibnju 1922. promijenjeno je ime u
ORJUNA. Organizacija je bila ideoloki i paravojni privjesak Pribievieve Demokratske stranke (v. gore). Vodee su osoblje prete
no tvorili integralistiko-jugoslavistiki orijentirani intelektualci i
studenti svih jugoslavenskih nacionalnosti. Financirana kako privat
nim sredstvima tako i iz dravne blagajne, ORJUNA se proirila na
cijeli teritorij drave, a osobito u Vojvodini i Sloveniji. U prvom de
setljeu nove drave isticala se ova organizacija teroristikim izgre
dima protiv nacionalnih manjina, katolikih organizacija, komunisti
ki voenoga radnitva i hrvatske politike oporbe.104 Nakon uvoe
nja diktature bila je ORJUNA u oujku 1929. protiv oekivanja dokinuta.
Kao protutea ORJUNI nastale su od 1922. godine sljedee orga
nizacije: HANAO (Hrvatska nacionalna omladina), SLONAO (Sloven
ska nacionalna omladina), MUNAO (Muslimanska nacionalna omla
dina), ORBUNA (Organizacija bunjevakih nacionalista), ORKAN
(Organizacija katolikih nacionalista) i SRNAO (Srpska nacionalna
omladina). Uz iznimku ove posljednje ostale su u istraivanju pozna
te gotovo samo po imenu.105
tome Bjelajac, 1994, str. 309-312. (Vojni kalendar jugoslavenske kraljevske armije),
usp. ibid., prim. 36.
102 O ovom je aspektu do danas Tomaevi, 1979. ostalo standardno djelo. Nadopune o
etnicima u Hrvatskoj Jeli-Buti, 1986. Za Bosnu i Hercegovinu usp. Redi, 1996,
passim. O ratnim zloinima koje su poinili etnici Dizdareva publikacija dokumena
ta 1999.
103 O tome Gligorijevi, 1963a; Matkovi, 1972, str. 127-135. O ORJUNI s teitem na
Dalmaciji Jakir, 1999, str. 362-370. Usp. ehi, 1991, str. 216-232, 255, 265.
104 Potvrde kod TUmana, 1993, I, str. 389-392. Usp. Janjatovi, 1996s.
,os Gligorijevi, 1963a, str. 346. Usp. Boban, 1987, I, str. 349 (odlomak c).
47

P o l it i k a r e a l n o s t j u g o s l a v e n s t v a (1918-1991)

SRNAO su 13. prosinca 1922. osnovali velikosrpski orijentirani


studenti Beogradskog univerziteta nakon sukoba s ORJUNOM.""' U
ideoloko-politikom smislu bila je SRNAO privjesak Paieve Radi
kalne narodne stranke (v. gore). SRNAO je u Bosni i Hercegovini bila
snanije rairena i dublje ukorijenjena od ORJUNE, osobito u Sara
jevu i Banjoj Luci.
Obje su organizacije bile financirane iz istih izvora. I njihovi su se
teroristiki izgredi usmjeravali na iste ciljne skupine. SRNAO je
1926. godine imala 427 drutava s 200.000 lanova."r
Uvoenje diktature, kao i susljedno rasputanje svih politikih or
ganizacija koje se nisu uklapale u reimski koncept, nije donijelo po
litiku konsolidaciju drave, nego upravo suprotno: daljnju radikalizaciju politikog ivota. Pritom se spirala nasilja sve vie zaotravala.
Sada su na represalije reima preko dounika, policije i andarmeri
je reagirali u podzemlje potisnuti separatisti i ekstremisti terorom
koji je bio organiziran u inozemstvu. U ovoj fazi jugoslavenske povi
jesti pretvorili su se hrvatski mnemonisti (v. gore) u klasinu tero
ristiku i faistiku organizaciju. Njihov je voa, odvjetnik i izaslanik
u beogradskom parlamentu, dr. Ante Paveli (1889-1959),"* ve 1927.
uspostavio kontakte s talijanskim faistima i ve tada pristao na tali
janske teritorijalne zahtjeve u prostoru istonog Jadrana.I0(> To je i
ostvareno Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. godine, nakon Pavelieva preuzimanja vlasti u takozvanoj Nezavisnoj Dravi Hr
vatskoj."0 Nakon uvoenja diktature Paveli je 19. sijenja 1929. oti
ao u inozemstvo i preko Bea, Budimpete i Sofije stigao u Italiju.
On je u Italiji - pod Mussolinijevim okriljem - izmeu 1930. i 1932.
izgradio svoju UHRO (Ustaa - Hrvatska revolucionarna organizacija).
Gledano politoloki, ustaki je pokret zapoeo kao radikalni usta
nak (ustaa = ustanik) protiv represivne velikosrpske, odnosno jugoslavistike asimilatorske politike. Grupacija se u svojoj ideolokoj
strukturi otpoetka profilirala kao teroristika i rasistika organizacija.
U listu Ustaa (veljaa, 1932) proglasio je Paveli "no, revolver,
bombu i pakleni stroj (...) violinom, na kojoj e hrvatski narod odsvi
,06 O tome Gligorijevi, 1964. Usp. ehi, 1991. str. 248, 265, 274-276, 284-286.
107 Stan ojevi NE 4 (1 9 2 9 ), str. 3 5 9 .
108 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1 9 7 9 ), str. 4 0 9 - 4 1 1 . (H. S u n d h au ssen ) i u:
Tko je tko u H DH (1 9 9 7 ), str. 3 0 6 - 3 1 0 (S. Ravli)
109 D ok u m en tarn e potvrde i2vora kod Jareba, 1970; usp. Krizman, 1 9 7 8 , str. 1 3 -1 6 .
1,0 O ustak om pokretu do u tem eljen ja u stak e drave u Hrvatskoj 194 1 . prije sv e g a
Krizman, 1978; o upravi i politici u NDH Jeli-Buti, 1977. Usp. H olm Sundhaussen: D er
U stasch a-Siaat: A n a to m ie e in e s H errsc h a ftssyste m s. U: K roatien (1995), str. 2 5 1 -2 8 7 .
48

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

rati posmrtni mar tuoj sili"."1 U "naelima hrvatskog ustakog


pokreta" koje je 1933. godine skicirao u 17 toaka Paveli je on
danjem slubenom ideologemu troimenosti i troplemenosti suprot
stavio ideologiju "individualnosti" i "iskljuivosti" hrvatskoga naro
da, "koji nije identian ni s jednim drugim narodom niti je dio ili
pleme nekog drugog naroda". U toki 11. ustvrdio je da u dravnim
i nacionalnim pitanjima hrvatske suverene i nezavisne drave ne
moe odluivati nitko tko po podrijetlu i krvi nije lan hrvatskog na
roda". U daljnjim se tokama hrvatsko seljatvo velia kao temelj hr
vatskog naroda a njegova se patrijarhalna kultura slavi kao putokaz
u budunost. U svojim daljnjim spisima iz tridesetih godina Paveli
se sve jasnije pribliava faistikom i nacionalsocijalistikom "uku
su", pri emu je umjesto slavenskog insistirao na gotskom podrijetlu
Hrvata i uz Jugoslavene svih boja obarao se na slobodne zidare, i
dove i komuniste. Pritom nikada nije izgubio iz vida srpsko-hrvatski
konflikt kao pozadinu.112 Konkretno ostvarenje toga politikog kon
cepta u marionetskoj dravi NDH je tema za sebe, koja, dodue, stoji
u uskoj politikoj povezanosti s politikim sustavom Prve Jugosla
vije, ali sadrajno nadilazi ovdje zadani okvir. Naglasimo ovdje da je
ustaka politika bila radikalni odgovor na stoljetni, nekad tinjajui
nekad plamtei srpsko-hrvatski konflikt, koja se nije ustruavala
upotrijebiti bilo kakva sredstva. Konflikt je zapoeo u drugoj polovi
ci 19. stoljea kad je Ante Starevi velikosrpskoj ideologiji Vuka
Stefanovia-Karadia, Ilije Garaanina"3 i njihovih sljedbenika
suprotstavio velikohrvatsku ideologiju.
Konflikt se u Prvoj Jugoslaviji razvio u patoloki fenomen i dosti
gao je genocidne razmjere kod sloma kako Prve tako i Druge Jugo
slavije. On e za povijesna istraivanja jo dugo ostati tekom zada
om jer obostrane rane lee vrlo duboko.
Fascinacija faizmom i neto kasnije nacionalsocijalizmom zahva
tila je i druge politike grupacije jugoslavenskog drutva u meuratnom vremenu. Povijesno istraivanje je, naime, otkrilo fascist features"4 ne samo kod ozloglaene, 1921. godine osnovane ORJUNE,"'
na koju su u nainu organiziranja, jezinog izraavanja i teroristikog
1:1 O tom e U staa [1 9 9 5 ], str, 55 i 6 9 . Ovaj je izbor d ok um enata o ustakoj ideologiji
zasad vjerojatno najpotpuniji i najupotrebljiviji.
!l* U staa [1 9 9 5 ], str. 9 5 - 1 1 4 . Usp. S u n d h au ssen : D e r U stasch a S ta a t..., str. 2 6 8 - 2 6 9 s
uputam a na daljnju literaturu.
15 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1 9 7 6 ), str. 1 0 -1 3 . (G. H ering).
i: O to m e D im itrije Djordjevi: F ascism in YugosIavia: 1 9 1 8 -1 9 4 1 . U: Sugar. 1 9 7 1 , str.
1 2 5 -1 3 4 .
:',s G ligorijevi, 196 3 a , str. 3 9 2 -3 9 3 .
49

P o litika r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-is>91)

ponaanja utjecali talijanski faisti, nego i kod etnika, koji su vrlo


autoritarno nastupali "za Kralja i Otadbinu", a u svome tisku igosali "manju vrijednost" Muslimana, idova i osobito Hrvata.116 Tako
su hrvatski, makedonski i drugi ekstremisti dobili s te strane "ohrabrenje", prije nego su nali "bolje uitelje" u Italiji, Maarskoj i Nje
makoj.
Apstrahirajui od komunistike promidbe, koja je sve antikomuniste igosala kao faiste,117 moe se prije uvoenja diktature ipak
govoriti samo o faistoidnim pojavama meu tadanjim jugoslaven
skim ekstremistima. Situacija se promijenila nakon uvoenja dikta
ture. Dolo je do bujanja faizma ne samo meu hrvatskim usta
ama, nego i u srpskim redovima, iako pod drugim uvjetima. Ovdje
je pripomogao reim tako to su bile doputene i podupirane one or
ganizacije koje su na faistoidan nain sluile reimu. Tako su kao
organizacije nastale Jugoslovenska akcija (JA) poetkom 1930. u Za
grebu, Zdruenje borcev Jugoslavije (skr. BOJ) koncem 1930. u Ljub
ljani - obje kao nasljednice ORJUNE - i Zbor odvjetnika u Smederevu
Dimitrija Ljotia (1891-1945) u Beogradu.
Do zabrane politikih organizacija "s religioznim ili plemenskim
karakterom" Ljoti je bio lan srpske Radikalne stranke. Poetkom
1931. imenovao ga je kralj Aleksandar ministrom pravde. On se,
meutim, sa svojim vizijama nije mogao probiti kod kralja te je 2.
rujna 1931. dao ostavku ali je i dalje zadrao dobre odnose s kraljev
skim dvorom. Ta je okolnost nakon atentata na kralja olakala fuziju
Zbora, JA i BOJ u Zbor (Jugoslavenski nacionalni pokret "Zbor") 6.
sijenja 1935.118 Ljotiev novi Zbor je 1935. i 1938. sudjelovao u
izborima, ali je oba puta s udjelom glasova od samo 0,84%,odnosno
1,01% ostao bez mandata. Meutim, to Zbor nije nikako dovelo do
politike rezignacije nego do intenziviranja izvanparlamentarnih
aktivnosti i sukobljavanja s politikim protivnicima, prije svega s ko
munistima. Nakon jednoga krvavog sukoba 23. listopada 1940. na
Beogradskom univerzitetu, koji se prenio i na ulice, Zbor je, dodue,
bio zabranjen, ali su uhieni lanovi iz straha od sila osovine bili bla
go kanjeni.'19 to se tie broja lanova, on bi, prema procjenama,
1.6 O tome ehi, 1971, str. 105-129. Tako je, na primjer, etniki list Balkan, br. 140
od 23. oujka 1923. grdio "hrvatski dio naega naroda, (koji je) gotovo 800 godina
ivio u ropstvu i kroz to vrijeme nije se usudio podignuti nijedan ustanak za slobodu
niti je dao muenike na stupovima ili vjealima". Navedeno na istom mjestu str. 125.
1.7 ak i reformatorski usmjerene socijaliste (njihove ideoloke konkurente) kao socijal-faiste". arac, 1975, str. 270, prim. 118.
1.8 O tome Gligorijevi, 1963b i 1965.
119 O tome Stefanovi, 1985, str. 220-233.
50

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

pred rat mogao iznositi pet do est tisua, ukljuivo s omladinskom


sekcijom Beli orlovi.'20
U Drugom svjetskom ratu Dimitrije Ljoti je zajedno s generalom
Milanom Nediem (1877-1946)12' bio vjeran kolaborant njemakih
okupatora u Srbiji, i to kao uvjereni srpski nacionalsocijalist, antikomunist, antisemit i antihrvat.1"
Ljoti je u svojoj mladosti bio antirevolucionarno usmjeren i odu
evljavao se za kranski misticizam i pacifizam ruskog pisca Lava
Nikolajevia Tolstoja (1828-1910). U Balkanskim je ratovima 1912/13.
sluio u srpskoj vojsci kao bolniar, potom je otiao u Pariz na studij.
U Parizu je Ljoti upoznao francuske rojaliste oko lista Action Frangaise i preuzeo njihove ideje o korporativizmu i stalekoj dravi. Na
kon zavretka rata sluio je kao komandant andarmerije u Bakru
kraj Rijeke i u ovoj ulozi 1920. godine uguio jedan trajk eljezni
ara na pruzi Bakar-Delnice-Ogulin. Iste se godine oenio jednom
Hrvaticom, napustio slubu u andarmeriji i stupio u Radikalnu na
rodnu stranku (Pai). Godine 1921. poloio je ispite iz prava i u
Smederevu kod Beograda otvorio odvjetniki ured. Uvoenje dikta
ture Ljoti je svesrdno pozdravio. Nakon umorstva kralja i izbora Mi
lana Stojadinovia za ministra predsjednika Ljoti je s ovim sura
ivao u pribliavanju Njemakoj i razvio se u uvjerenog nacionalsocijalista. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Ljoti se istaknuo kao
spretan organizator nacionalsocijalistikog opredjeljenja. ivot je iz
gubio u automobilskoj nesrei 23. travnja 1945. u Sloveniji.
Politiki teror i represalije reima i njegovih paravojnih postrojbi
nisu ohrabrili samo ekstremiste na strogo organiziranje i teroristiku
aktivnost, nego su i graansku oporbu takoer prisilili na paravojno
organiziranje. Tako je od 1935. godine HSS zapoela s osnivanjem
vlastite paravojne Hrvatske seljake zatite i Hrvatske graanske
garde svagdje gdje su Hrvati bili u veini.123 Reim je, dodue, upo
zoravao na ilegalni karakter ovih formacija ali mu nije uspjelo dje
lotvorno protiv njih nastupiti. Suprotno tome, seljakim i graan
skim gardama je uspjela obrana HSS-biraa protiv provokacija poli
tikih protivnika u izborima 1938. One su se, osim toga, iskazale kao
aduti u rukama Vladka Maeka za vrijeme njegovih pregovora s
120 O tome Marti, 1980, str. 222.
121 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 298-301. (H. Sundhaussen)
122 O Ljotievom svijetu ideja s teitem na njegovu antikomunizmu i antisemitizmu
Marti, 1980. Usp. Cohen, 1996, str. 35-44.
123 O tome Boban, 1974, I, str. 315-316; II. str. 159, 164, 177-178. Usp. Coli, 1973,
str. 106-111 i Iek, 1991, str. 195-209.
51

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Dragiom Cvetkoviem, koji su 26. kolovoza 1939. doveli do Spo


razuma.124
Nakon Sporazuma vidljivo se izmijenio politiki profil HSS-a. Na
kon to je dobilo vlast u svoje ruke, stranako se vodstvo ponaalo
sve autoritarnije. Sada su Seljaka i Graanska garda bile legalizi
rane, pretvorene u vojne postrojbe i u Banovini Hrvatskoj angairane
protiv komunista, etnika, ustakih pristaa i drugih politikih pro
tivnika. No nije ostalo pri tome. Polarizacija na lijevo krilo koje je oi
jukalo s komunistima, i na desno koje se oduevljavalo za radikalni
ustaki program zavrila je u dubokom rascjepu koji se vie nije mogao
zakrpati. Ovaj je proces zahvatio i Seljaku kao i Graansku gardu.
Ustaka organizacija, koja je u trenutku preuzimanja vlasti brojano
bila slaba (ukupno 3.000-4.000 osoba),125 preuzela je velikim dijelom
infrastrukturu koju je izmeu 1939. i 1940. u Banovini Hrvatskoj iz
gradila HSS, i to s doputenjem predsjednika stranke Vladka Mae
ka. Maek je ipak odbio osobno sudjelovanje u reimu pod pokrovi
teljstvom Hitlera i Mussolinija i zato ga je ovaj reim progonio. Se
ljaka i Graanska garda su sudjelovale u razoruanju postrojba Jugo
slavenske armije prigodom sloma Prve Jugoslavije u travnju 1941.

1.4. Religijska politika


Popisi stanovnitva, odrani 1921. i 1931. (v. tablicu 5 i 6), iska
zuju Jugoslaviju kao izrazito multikonfesionalnu dravu.
Usporede li se obje predoene tablice, stjee se dojam da se izme
u 1921. i 1931. poveao broj konfesija. Treba li ovu okolnost zahva
liti samo potpunijem prikupljanju podataka 1931. nego 1921. ili se u
tome odraava promjena politikog koncepta u tretiranju religijskih
zajednica nakon uvoenja diktature?
Radi se, dakle, o pitanju: pred kojom je zadaom u ovom podruju
stajao reim i kakva je religijska politika voena?
Polazei od pojmova i brojanih odnosa, koje prezentiraju gornje
tablice, mogla bi se oekivati paritetna religijska politika budui da,
s jedne strane, nijedna religijska zajednica nije imala jasnu prevagu,
a s druge strane da se Kraljevina SHS iskazivala kao parlamentarna
liberalna drava.
124 Sredinom 1937. mogla je Seljaka zatita brojati 60.000, a sredinom 1939. 150.000
ljudi. Britanski izvjetaji II, 1986, str. 577, t. 185 i III, 1996, br. 73, str. 189.
125 Sundhaussen: Der Ustascha-Staat__str. 256.
52

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Vidovdanski ustav iz 1921. (l. 12) nije proglasio niti rastavu dr


ave i religije niti je jednu Crkvu izabrao i sankcionirao kao dravnu
Crkvu. Umjesto toga bile su postojee religijske zajednice priznate
kao samostalne korporacije javnoga prava, a u dravnom je ustavu
potvrena njihova ravnopravnost. Konkretna je pitanja trebalo re
gulirati daljnjim zakonodavstvom. I ovdje su iskrsnule potekoe ko
je je reim, koji je sebi kao cilj postavio nacionalno jedinstvenu i cen
tralistiku dravu, jedva mogao svladati.
Tablica 5: Konfesionalna pripadnost stanovnitva u Kraljevini SHS
prema popisu puanstva 31. sijenja 1921.
Br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

Konfesija
[Srpsko-] pravoslavna
Rimokatolika
Grkokatolika
Evangelika
Muslimanska
idovska
Ostale
Bez konfesije
Ukupno

Broj

u%

5.593.057
4.708.657
40.338
229.517
1.345.271
64.746
1.944
1.381

46,67
39,29
0,34
1,91
11,22
0,54
0,02
0,01

11.984.911

100

Izvor: Statistiki pregled Kraljevine Jugoslavije [1921] po banovinama. Beograd, 1930, str. 4

Tablica 6: Konfesionalna pripadnost stanovnitva u Kraljevini Jugoslaviji


prema popisu puanstva 31.3.1931.
Br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.

Konfesija
[Srpsko-] pravoslavna
Rimokatolika
Grkokatolika
Armensko-katolika
Starokatolika
Evangeliko-luteranska (njem.)
Evangeliko-luteranska (slovaka)
Helvetsko-kalvinistika
Baptistika
Adventistika
Metodistika

Broj
6.785.501
5.217.847
44.608
63
7.273
113.218
62.061
55.890
1.231
983
993

u%
48,70
37,45
0,32
0,00
0,05
0,81
0,45
0,40
0,01
0,01
0,01
53

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Br.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.

Konfesija

Broj

6.990
Nazarenska
6.011
Ostale kranske
Islamska (muslimanska)
1.561.166*
idovsko-sefardska
26.168
idovsko-akenaska
39.010
3.227
idovsko-ortodoksna
264
Ostale
Bez konfesije
1.107
427
Nepoznato
*od toga 908.167 koji govore srpsko-hrvatski
Ukupno

13.934.038

u%
0,05
0,04
11,20
0,19
0,28
0,02
0,00
0,01
0,00
100

Izvor: Definitivni rezultati popisa stanovnitva od 31 marta 1931 godine II. Beograd,
1938, str. VI-VII.

Srpsko-pravoslavna crkva
Najvii stupanj suradnje dostignut je sa Srpsko-pravoslavnom
crkvom, izmeu ostaloga i zato to je srpsko-pravoslavna hijerarhija
slijedila sline centralistike ciljeve kao i reim. Uz diplomatsku i fi
nancijsku pomo dravnih organa bili su oni dijelovi Srpsko-pravoslavne crkve, koji su se prije osnutka jugoslavenske drave nalazili u
nadlenosti metropolita u ernovcima (dvije pravoslavne biskupije u
Dalmaciji) ili ekumenskog patrijarha carigradskog (Makedonija i Bo
sna i Hercegovina),126 1919. odnosno 1920. otputeni iz dotadanje
crkvene organizacije i, s Pravoslavnom crkvom u Srbiji, Crnoj Gori,
Vojvodini i Hrvatskoj, bili ujedinjeni u vrstu centralistiku organi
zaciju.127 Srpski patrijarhat koji su Turci 1766. dokinuli ponovno je
uspostavljen 1920. godine. Za novog je patrijarha prema izbornoj
odredbi od 23. listopada 1920. izabran Dimitrije Pavlovi, dotadanji
mitropolit Srbije, ali je tek 1924. sveano introniziran u Pei. U svim
tim koracima sudjelovala je tadanja srpska politika elita s kraljem,
odnosno princom-regentom Aleksandrom na elu, kao da se radilo o
dravnoj crkvi. Crkvene su sveanosti bile poaene prisutnou
kralja i lanova vlade i slavljene kao nacionalni dani u spomen na
srpsku prolost. Odluke Svetog arhijerejskog sabora pripremane su,
126 O tome Hudal, 1922; usp. Daja, 1994, str. 52-57.
127 O tome i dalje Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 13-64; usp. Slijepevi, II, 1966,
str. 610-622.
54

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

potvrivane i korigirane kraljevskim ukazima i vladinim uredbama.


Uloga drave, odnosno ministarstva vjera (nakon uvoenja dik
tature bili su vjerski poslovi podloeni ministarstvu pravde), bila je
odluujua u zakonodavstvu o novom ustavu, raspodjeli i uprav
ljanju Srpsko-pravoslavne crkve. Do uvoenja diktature imalo je
zakonodavstvo provizoran karakter, prije svega zbog nesuglasica
izmeu predstavnika Crkve i drave oko vjerske nastave u kolama.
Istom nakon uvoenja diktature postignut je konsenzus i promulgiran konani crkveni ustav (Ustav Srpske pravoslavne crkve) 24. stu
denoga 1931. Srpski je visoki kler bio s ovim ustavom vrlo zadovo
ljan jer se njegova vlast nad niim klerom i laikatom u usporedbi s
ranijim uredbama, osobito u Podunavskoj Monarhiji, pojaala i osi
guravala mu se via financijska samostalnost. Slubeni je crkveni
historiograf zadovoljstvo statusom srpske Crkve u Prvoj Jugoslaviji
saeo na sljedei nain:
"Istine radi, treba napomenuti, da je i drava u materijalnom
pogledu izlazila u susret Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ne samo
to je isplaivala crkvi stalnu pomo, nego joj je dozvolila da
razrezuje prirez na pravoslavne poreske obveznike, koji je, za
raun crkve, prikupljan od strane dravnih organa. Pored toga
drava je zvaninu crkvenu prepisku oslobodila potanskih
taksa i dala joj jo izvesne poreske privilegije. Isto je tako za
izvrenje crkvenih odluka drava pruala svoju sudsku i admini
strativnu pomo. A to je sve posluilo da je crkva mogla, iako
za kratko vreme, odvojena od drave, da oformi svoju auto
nomiju i sprovede svoju samoupravnu organizaciju..."128
Treba proturjeiti tvrdnji o vioj samoupravi i autonomiji. Bilo bi
primjerenije govoriti o centralizaciji pod dravnim nadzorom, gdje je
hijerarhija uz pomo drave dobila vie vlasti nad niim klerom i
laikim elementom. Autonomne uredbe, koje su srpsko-pravoslavne
zajednice uivale pod austro-ugarskom vlau, nisu se kod ujedinje
nja uzimale u obzir. Sveenika udruenja, koja su vukla tradiciju od
1889. godine, bila su ubrzo nakon proglaenja Ustava SPC 1931. za
branjena, a sveenike organizacije doputene samo na razini bisku
pija. Oba su centralizatorska koraka bila dodue popraena prosvje
dima pogoenih, ali bez uspjeha.129
128 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 64.
129 O tome Udruenje pravoslavnog svetenstva Jugoslavije, 1969, str. 19-39. Usp. Imamovi, 1967, str. 31-38, 110-118 i Mui, 1978, str. 27-30.
55

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U daljnjim prilozima ovoga zbornika izvjetava se o crkvenoj gradi


teljskoj aktivnosti, monatvu, tisku, kolstvu i vjerskom ivotu unutar
Srpsko-pravoslavne crkve u objema jugoslavenskim dravama kao i
o njihovu patnikom putu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iz
mnotva podataka izdvojimo ovdje nekoliko primjera u kojima jasno
dolaze do izraaja ideoloko-politiki ciljevi Prve Jugoslavije. Tako je
ve 1920. godine, to jest prije glasovanja za Vidovdanski ustav 1921,
otvoren jedan pravoslavni teoloki fakultet unutar Zagrebakog sve
uilita iako za to nije bilo potrebe. U akademskoj godini 1922/23.
fakultet je posjeivalo samo 30 sluatelja (od toga 13 Srba i 17 ruskih
emigranata). Zbog niskog broja kako sluatelja tako i visokokolskih
nastavnika morala se ova "odozgor dekretirana ustanova" 1924.
ukinuti.130 Uspostava jedne srpsko-pravoslavne biskupije 1930. go
dine u Zagrebu, kao i implementacija srpsko-pravoslavnih jezgri u
Sloveniji, Hrvatskoj i Dalmaciji imali su dodue vie trajnosti. Tako
je patrijarh Varnava, alias Petar Rosi (1880-1937),131 u lipnju 1932.
sveano posvetio novopodignute srpsko-pravoslavne crkve u Celju i
Ljubljani (obje u Sloveniji). Da bi otklonio sumnju prozelitizma, re
kao je patrijarh prigodom posvete crkve u Celju u prisutnosti 600
gostiju koji su doputovali iz Beograda, da nova crkva treba sluiti po
trebama srpsko-pravoslavnih vjernika u toj regiji, slino kao to ka
tolike crkve u Beogradu, Niu, Skopju i Kraljevu slue potrebama
rimokatolikih vjernika.132 Podizanje pravoslavnih crkava u akovcu
(Hrvatska) i Mariboru (Slovenija) zapoelo je 1934. godine.133
Moda motiv prozelitizma i nije stajao u prvom planu kod podiza
nja srpsko-pravoslavnih crkava u spomenutim gradovima; to se ipak
ne moe tvrditi za djelovanje SPC u Dalmaciji i meu u ranijim sto
ljeima s Rimom sjedinjenim manjinama istonoga obreda. Sigurno
je, naime, da napori oko implementacije srpskih jezgri u Stonu, Kor
uli i na otocima Mljetu i Visu oigledno upuuju na prozelitizam od
nosno na prevoenje s katolianstva na pravoslavlje.13'1
to se tie s Rimom sjedinjenih krana, pokualo se nakon ujedi
njenja sa srpske strane grko-katoliku krievaku biskupiju135 "vrati
ti" u srpsko pravoslavlje takorei kao "ratni plijen". Pokuaj prozeliti
zma je u cjelini propao, ali su ipak ostvareni djelomini uspjesi, prije
130 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 328.
131 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 386-387 (H.-J. Hartel).
132 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 88, 99. O katolianstvu u Srbiji u meuratnom
vremenu v. Skenderovi, 2000.
133 Vidi Pravoslavlje 1 (1934), str. 36, 219.
134 Vidi Pravoslavlje 1 (1934), str. 219-220, 248.
135 Glavni podaci o ovoj biskupiji u Prvoj Jugoslaviji kod Draganovia, 1939, str. 103-113.
56

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

svega meu sjedinjenom manjinom u sjevernoj Bosni koja je stalno


bila izloena pritisku srpske Crkve.136
to se tie promjene konfesije u Prvoj Jugoslaviji, politika je kli
ma pogodovala prelascima na pravoslavlje. U tomu je odreenu ulo
gu igrala dravna podrka srpskoj Crkvi u njezinu organiziranju i im
plementaciji jezgri u novim podrujima. Meutim, vjerojatno su viu
teinu imali mjeoviti brakovi koji su najee bili sklopljeni u korist
srpske strane. SPC se, naime, priznavala nositeljicom proklamirane
dravne ideologije i dinastikih interesa kue Karaorevia, pri e
mu je pripadati pravoslavlju postajalo oportuno kao izraz lojalnosti
dravi i dinastiji, osobito meu slubenicima i u asnikom zboru.137
O uspjesima i gubicima pojedinih konfesija promjenom konfesije u
ovom razdoblju nema detaljnijih studija. Katoliki su dostojanstveni
ci govorili o dvije do tri stotine tisua prelazaka s katolianstva na
pravoslavlje izmeu 1918. i 1941. godine.138 Upadno je pritom da se
procjene zagrebakoga nadbiskupa Alojzija Stepinca o "prekrtavanju", odnosno prijelazima s pravoslavlja na katolianstvo u Neza
visnoj Dravi Hrvatskoj (1941-1945) kreu gotovo oko istoga broja,
naime oko "etvrti milijuna".139 U oba sluaja podaci se teko mogu
znanstveno provjeriti.
Katolika crkva
Ureivanje statusa Katolike crkve pokazalo se za jugoslavenski
reim krajnje tekim pothvatom, koji na koncu nije mogao uspjeti
zbog tvrdokornog otpora SPC.
136 O tome Golua, 1995. List srpskog sveenikog udruenja u nadbiskupiji Beograd i
Srijemski Karlovci ponosno je 1934. godine izvijestio o "povratku u pravoslavlje" 30
ukrajinskih obitelji u Kozarcu (sjeverna Bosna) i izrazio oekivanje daljnjih "povrata
ka" nakon zavretka gradnje nove crkvene zgrade u ovom mjestu. Pravoslavlje 1
(1934), str. 33.
137 O politici "vraanja muslimana u pravoslavlje" u Prvoj Jugoslaviji v. Purivatra, 1974,
str. 543.
138 Alexander, 1990, str. 50; Mui, 1991, str. 68, prim. 15. U razdoblju 1921-1931. poveao
se postotak (srpsko)-pravoslavnog stanovnitva za 2,03% (283.000), dok je postotak
drugih religijskih zajednica ili stagnirao ili se smanjio. Usp. gore, tablica 5. i 6. Povea
nje pravoslavnog stanovnitva ne moe se objasniti iskljuivo poveanjem broja so
vjetskih emigranata ili moda viom kvotom roenja kod pravoslavnih nego kod ostalih.
139 O tome Krito, 1998, II. (Dokumenti), str. 340. Usp. Tomaevi, 1979, str. 105-106. O
problematici "prekrtavanja" izmeu 1941 i 1942. u NDH Jeli-Buti, 1977, str. 173-176,
Poar, 1996, str. 94-102, 365. O povezanosti s procesom protiv zagrebakog nadbi
skupa Stepinca v. Proces Alojziju Stepincu 1997, str. 219-223 i Matijevi, 1997a, str.
110-111. Najnovije o oba kompleksa pitanja Krito, 1998, I-II. (Dokumenti).
57

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Najprije se inilo kao da taj pothvat nee biti teko ostvariti budu
i daje od 1915. godine rastao interes za politiko ujedinjenje Ju
nih Slavena ne samo u hrvatskim i slovenskim liberalnim krugovi
ma, nego sve vie i meu hrvatskim i slovenskim klerom kao i meu
katoliki orijentiranim hrvatskim i slovenskim intelektualcima.140
Jugoslavenska historiografija njih sve bez razlike naziva klerikalcima
iako ih dosta, kao na primjer Slovenac Janez Krek (1865-1917), nika
ko nije sanjalo o politikoj sprezi izmeu crkvene hijerarhije i monar
hije, nego se zauzimalo za povezanost socijalkatolicizma, prosvjeti
teljstva, pukog prosvjeivanja i demokracije.141 Katoliki je kler pre
uzeo frazeologiju o "troimenom" narodu SHS. Slubeno oitovanje
lojalnosti cijeloga katolikog episkopata unutar nove drave uslijedio
je u zajednikoj izjavi koju je objavila Biskupska konferencija na
svom zasjedanju od 27. do 29. studenoga 1918. u Zagrebu. Katoliki
su biskupi dali svoj pristanak da predstojea agrarna reforma obu
hvati i crkvena dobra. Na koncu su izrazili elju za miroljubivim su
ivotom sa svim priznatim vjerskim zajednicama, osobito sa SPC.
Osim toga, izrazili su i svoju spremnost da se crkvenoslavensko bo
gosluje, koje je u pojedinim hrvatskim biskupijama postojalo od
davnina, protegne na cijelo dravno podruje - ali svakako uz ogradu
da se nove uredbe moraju donijeti uz suglasnost Apostolske Stolice.
Ali, kao i uvijek, izronile su potekoe prigodom konkretnih pre
govora. Glavne prijeporne toke postale su agrarna reforma, liturgij
ski jezik, openje biskupa i redovnikih poglavara s Apostolskom
Stolicom, politika kontrola klera, osobito sklapanje crkvenih i civil
nih brakova, katolike organizacije i vjeronauk u kolama.
Rezultat zemljine reforme bio je za Katoliku crkvu mnogo vani
ji nego za SPC budui da je ona raspolagala s vie zemljinih posjeda
nego ova posljednja.142 K tomu je ona u novu dravu ula s mnogo
vie aktivnosti u socijalnom i kolskom podruju nego SPC. Cilj kato
like strane je bio nastavljanje i mogue proirivanje dosadanjih
1,0 O dilemi katolikog klera izmeu jugoslavenstva i drugih politikih opredjeljenja
prije svega Matijevi, 1996.
141 Od brojnih dosadanjih priloga koji ovu problematiku tretiraju vie ili manje jedno
strano istie se Matijevi, 1986. svojim nastojanjem oko korektnog izlaganja sta
jalita i argumentiranja svih suprotstavljenih u fazi osnivanja jugoslavenske drave.
Njemu suprotan bio bi Novak, 1986 (Magnum crimen '1948), jedan rudnik za
sveukupnu protukatoliku historiografiju i publicistiku u Jugoslaviji i o Jugoslaviji.
142 Na primjer u Hrvatskoj-Slavoniji prema podacima iz 1895. godine dvostruko vie:
a) Katolika c. 99.454 jutara, b) Pravoslavna c.: 49.491 jutara, c) Grko-katolika c.
4.061 jutro, d) ostali: 442 jutra. Ivi, 1926, str. 145. Za ostala podruja nove drave
na istom mjestu passim i uti, 1994, str. 220-273.
58

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

aktivnosti za to je bila potrebna materijalna baza u dostatnom


opsegu. Da bi uvrstili vlastitu poziciju, pozivali su se katoliki pred
stavnici na injenicu da nije provedena nikakva rastava drave i Crk
ve i da, prema tome, crkvene posjede ne treba tretirati kao privatnu
svojinu nego kao posjed korporacija javnoga prava. Osim toga, u
raspravama se s razlogom upozoravalo na to da bi dosadanji gospo
darski pogoni pod crkvenom upravom mogli postizati bolje prinose i
ponuditi vie radnih mjesta nego zemljinom reformom predvieno
cijepanje velikih posjeda i njihovo predavanje preseljenim brdskim
stanovnicima koji se u poljodjelstvo malo razumiju.143
Reim, odnosno pobornici brze i radikalne zemljine reforme, ili
su za sasvim drukijim ideolokim i politikim ciljevima. Oni su u pr
vom planu imali brzo nacionalno, demografsko i socijalno prestruk
turiranje drutva prema proklamiranoj ideologiji o jednom (troime
nom) narodu u jedinstvenoj dravi. Jednim nizom privremenih rje
enja, koje je princ-regent Aleksandar nagovijestio ukazom 6. sijenja
1919, bili su dokinuti ostaci feudalnih zemljinih odnosa (kmetstvo
u Bosni i Hercegovini i kolonat, slina institucija, u Dalmaciji144) a
posjedi lanova Habsburke dinastije kao i njihovih pristaa konfis
cirani bez nadoknade. ume su bile podravljene. Za ostale zemljine
veleposjede bilo je predvieno s gospodarskog stajalita pretjerano
komadanje, pri emu su dotadanji vlasnici mogli zadrati samo rela
tivno malen dio. Na primjer, crkveni su posjedi iznad 20 jutara (11,50
ha) trebali, prema jednoj uredbi agrarne direkcije u Zagrebu od 5.
svibnja 1919, biti podvrgnuti zemljinoj reformi.145
Iz akumulirane zemljine mase146 stvoreno je 30.000 do 50.000
novih malih gospodarstava, ija se veliina kretala izmeu 2 i 5 ha.147
Na taj su nain zbrinuti prije svega ratni dragovoljci na srpskoj strani
kao i nemuslimanski, veinom srpski seljaci u Bosni i Hercegovini.
Ovo se dogaalo najee uz neznatna i zakanjela obeteenja mu
slimanskih zemljinih veleposjednika. Ve prije Prvog svjetskog rata
visoko zaduena148 i u ratu opustoena Srbija nije raspolagala drugim
113 Vidi uti, 1994, str. 260.
114 O agrarnoj reformi u Dalmaciji na temelju najnovijeg istraivanja Jakir, 1999, str.
148-188.
145 O tome Ivi, 1926, str. 155.
146 Do 1929. godine, kad je razvlaivanje zemljinog posjeda bilo uglavnom zavreno,
bilo je ukupno 1.356.232 ha, od toga 775.233 ha u BiH podijeljeno novim posjednicima.
Otomev RoyaumedeYugoslavie. Belgrad 1930, str. 23. Za BiH usp. Tomasevich, 1955, str. 355.
147 O tome Eri, 1958, str. 502.
148 Dravna zaduenost Srbije u inozemstvu prije izbijanja Prvog svjetskog rata iznosila
je 903.370.500 dinara (oko 900.000.000 franaka.). O tome Sundhaussen, 1989, str.
499-503, usp. 458.
59

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-i91)

sredstvima.149 Da bi nagradio svoje dragovoljce i zadovoljio srpske


seljake u Bosni i Hercegovini, reimu je bilo neizbjeno posegnuti za
gospodarskim potencijalima pokrajina koje su sada bile ujedinjene sa
Srbijom. Zahvat je, dodue, bio obrazloen socijalno-politiki, ali je
nacionalno-politika kalkulacija vjerojatno stajala u prvom planu. To
se osobito jasno moe ilustrirati politikom razvlaivanja neslaven
skih manjina u Vojvodini i naseljavanja ove pokrajine slavenskim,
preteno srpskim stanovnitvom iz unutranjosti.150
Do 1923. su dijelovi katolike kaloke biskupije, koji su doli u sastav
jugoslavenske drave (Baka) razvlateni u vrijednosti od 167.000.000
dinara (preraunato 18.827.508 vicarskih franaka) bez nadoknade.
Osim toga, zakon o kolama Kraljevine Srbije iz 1904. protegnut je
uredbom Vlade od 23. srpnja 1919 (br. 10.070) na Vojvodinu. Time
su podravljene i slavizirane, odnosno srbizirane 52 opinske i 269
konfesionalnih pukih kola, kao i 71 srednja kola. Jedina je iznim
ka bila njemaka puka kola notrdamskih sestara u Velikom Bekereku (Banat), koja je bila doputena kao privatna kola (od 1926. s
pravom javnosti).151
Reim se od 1923. uglavnom uzdravao od zahvata u vlasnitvo
Katolike crkve, ali vie nije mogao uspostaviti bilo kakvo povjere
nje. Nepovjerenje je i dalje ostalo i to zbog politike subvencioniranja
vjerskih zajednica. Prema ustavu iz 1921. (l. 12, ods. 8) trebalo je
da priznate vjerske zajednice budu subvencionirane "proporcionalno
broju pripadnika njihovih zajednica i prema dokazanoj potrebi".
Faktino je SPC bila najvie potpomagana, to je bilo, kako se i moglo
1,9 Ratne se tete cijene na 4.925 milijardi zlatnih franaka, v. Calic, 1994a, str. 217.
150 O agrarnoj reformi s obzirom na kolonizatorsku politiku s navodima dalje literature
Gaea, 1984, str. 7-23. Prema narodnim manjinama vodila je Prva Jugoslavija
restriktivnu politiku, s jednom jedinom iznimkom, prema ruskim emigrantima,
naime, do 1923. nalo je oko 45.000 izbjeglica i emigranata u Kraljevini SHS azil
pred ruskom revolucijom koje je ondanji reim politiki mazio. O tome zbornik
Ruska emigracija, 1994 (Brojani podaci, I, str. 5-6). O razliitim brojanim podaci
ma, koji ponekad doseu brojku od 73.431, Ruska emigracija, 1994, I, str. 38, prim.
1; Dimi, 1997, III, str. 135-136. O ulozi ruske emigracije u Prvoj Jugoslaviji prije
svega Dimi, 1997, III, str. 135-185 (Kulturni znaaj ruske emigracije). O ruskim
emigrantima posebno u BiH ehi, 1991, str. 342-350. O brojevnoj problematici
sovjetske emigracije nakon Oktobarske revolucije openito Miroslav Jovanovi:
Rusija u egzilu. U: Ruska emigracija, 1994, I, str. 22-37. Usp. takoer Divani, 1995.
Do 1948. ivjelo je oko 20.000 ruskih emigranata i njihovih potomaka u Jugoslaviji.
Njihov je poloaj pogoralo izbijanje sukoba izmeu Staljina i Tita. Oni su za
jugoslavensku stranu postali sumnjivi, a sa sovjetske strane "uzeti u zatitu kao pro
gonjena manjina". O tome Banac, 1990, str. 207-209.
51 O tome Grentrup, 1930, str. 154, 216-217. Opirnije s arhivskim podacima i srpskim
politikim akcentima uti, 1994, str. 358-389; Dimi, 1997, II, str. 342-348.
60

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

oekivati, obrazloeno "viom potrebom". Meutim, to nije djelovalo


uvjerljivo, kako svjedoe brojne pritube katolikih biskupa.152
Ustavno reguliranje politikog statusa vjerskih zajednica dovelo je
do estokih sporova izmeu katolikog i nekatolikog, tonije reeno,
protukatolikog politikog bloka. Polazna pozicija katolike strane bilo
je tradicionalno uenje, u okrunicama pape Leona XIII. (1810-1903)
iznova formulirano, o Crkvi i dravi kao o dvije societates perfectae.
To je znailo da bi Crkva i drava trebale postojati kao dva velika
autonomna drutva, s vlastitim, meusobno neovisnim pravom i naj
viim suverenitetom na svom podruju; ipak, one ne bi smjele pos
tojati odvojeno i bez meusobnih odnosa, nego svoju zadau trebaju
shvaati u usklaenoj suradnji.153 Spomenuti bi koncept trebao biti
leonkretiziran u obliku konkordata pregovorima izmeu Apostolske
Stolice u Rimu, zajedno s jugoslavenskim katolikim episkopatom sjed
ne strane, i slubenih predstavnika jugoslavenske drave s druge strane.
Upravo to nisu htjeli protukatoliki krugovi. Prije svega ne lijevi i
liberali, meu kojima su slobodni zidari imali snaan utjecaj.154 Obje
ma je skupinama najdraa bila potpuna, laicistika, rastava izmeu
drave i Crkve. Meutim, ona nije bila provediva budui da su se
tome suprotstavljale vjerske zajednice koje su na iroke slojeve ima
le vei utjecaj od liberala.
152 Najpotpunije brojane podatke o dravnom subvencioniranju Katolike crkve i SPC, kao
i plaanje sveenstva u Prvoj Jugoslaviji kod uti, 1994, str. 273-289. Dravni izdaci
u fiskalnoj godini 1924/25. iznosili su, na primjer, 10,54 milijardi dinara. Najvia stavka
otpadala je na armiju. Iznosila je tada 18,8%, 1920/21. 40,7%, a 1929/30. 30,5%.
Najnia stavka odnosila se na subvencije crkvama. 1920/21. iznosila je 0,3%, 1924/25.
1%, a 1929/30. 1,3%. Katolika je crkva dobila ukupno 29,046 milijuna dinara, SPC
43,131 milijun dinara plus 8,95 milijuna dinara za svoje teoloke kole. Bitno vii iznos
subvencija za SPC ne moe se obrazloiti brojanom nadmoi od 7,4% srpsko-pravoslavnog nad katolikim stanovnitvom (v. gore tablicu 5), nego samo Ustavom
dodue predvienom, ali u praksi jedva provjerljivom potrebom. Politika posljedica?
Razlog vie za nesrbe da budu nepovjerljivi prema politici srpskoga vodstva. O drav
nim izdacima izmeu 1921. i 1939. vidi Meyer, 1995, str. 80-92, osobito tablicu 7 i 8.
153 O tome Staatslexikon III. (1987), st. 474-482.
154 U Prvoj su Jugoslaviji slobodni zidari, izgleda, bili vrlo utjecajni. Njihov lan je bio i
sam kralj Aleksandar, a slobodni su zidari bili zastupljeni u gotovo svim vladama
izmeu 1918. i 1941. O tome Nenezi, 1988, str. 401-421; usp. str. 567-570 popis
slobodnih zidara koji su sudjelovali u vladama u meuratnom vremenu.
Jugoslavenski su slobodni zidari pripadali razliitim ideoloko-politikim usmjerenji
ma (jugoslavenstvo, velikosrpstvo, hrvatstvo), a bili su jedinstveni u samo jednoj
toki: naime u neprijateljstvu prema Katolikoj crkvi odn. protiv njezine tradi
cionalne uloge u dravi i drutvu. O tome Mui, 1984, str. 317-339, koji proble
matiku slobodnog zidarstva u ovoj toki tretira opreznije od Nenezia. Kritike pri
mjedbe o obojici autora kod vaba, 1997.
61

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Nositelji slubene politike su najprije namjeravali izii nakraj bez


konkordata, uz pomo dravnog zakona koji je trebao proklamirati
opu slobodu vjere i savjesti i istodobno osigurati dravnu kontrolu
nad priznatim vjerskim zajednicama. Dolo je do estokih rasprava.
Katolika je strana otro kritizirala "konfesionalnu slobodu" s jedne
strane, i istodobno odbijala predvienu dravnu kontrolu nad odno
sima vjerskih dostojanstvenika s njihovim inozemnim poglavarima - u
konkretnom sluaju katolikih biskupa i poglavara katolikih redova
s njihovim poglavarima u Rimu, kao i politiku kontrolu propovijedi
u crkvi. Govorilo se o "politikoj brnjici", odnosno o kancelparagrafu
iz Bismarckovih vremena.155
Ipak je na koncu kancelparagrafu neto ublaenom obliku uao u
Vidovdanski ustav 1921 (l. 12) i preuzet je takoer u oktroirani ustav
1931. (l. 11). Taj kancelparagraf}e, prije svega, bio djelo liberalnih
politiara. Protiv njega su, uz katolike poslanike, glasovali komuni
stiki poslanici, k tomu i deset poslanika srpske Radikalne stranke i
u to vrijeme nestranaki Hrvat dr. Ante Trumbi (1864-1938),156 a
svaka strana iz razliitih motiva.
Rimska je kurija na politike promjene u junoslavenskom prosto
ru nakon sloma Podunavske Monarhije reagirala najprije suzdrano.
Tek nakon godinu dana ona je 6. prosinca 1919. priznala jugoslaven
sku dravu. Na pritisak jugoslavenske strane da se granice biskupija
brzo prilagode novim dravnim granicama Kraljevine SHS s Alba
nijom, Italijom, Austrijom i Maarskom odgovorila je Kurija provi
zornim reguliranjem crkvenih poslova u graninim podrujima, kao
to je regija oko lukoga grada Rijeke koju su 1919. okupirali Talijani,
ili u Vojvodini. Pri novom popunjavanju u meuvremenu ispranje
nih biskupskih mjesta Kurija nije u poetku bila spremna priznati do
tada za ta podruja vrijedee pravo na predlaganje uglavljeno sklop
ljenim konkordatima s Austrijom 1855, odnosno za Bosnu i Herce
govinu 1881, kao i sa Crnom Gorom 1896. i Srbijom 1914. Ona je
djelovala samostalno i ponekad je imenovala reimu ne ba drage
kandidate (kao na primjer Ivana aria za nasljednika sarajevskog
nadbiskupa Josipa Stadlera). Takvim je postupkom vatikanska diplo
macija vjerojatno eljela neizravno prisiliti jugoslavensku stranu na
prihvaanje konkordatskih pregovora.157Tadanji ministar vanjskih djela
155 O tome i susljednom prije svega Matijevi, 1986, str. 56-92.
156 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 353-356 (H. Sundhaussen).
157 O tome opirnije od Matijevia, 1986, uti, 1994, str. 1-164, dodue na temelju
arhivalija, ali sa slabim poznavanjem organizacijskih struktura Katolike crkve (kao
na primjer tvrdnja da je sarajevski nadbiskup Josip Stadler bio isusovac) i jedno
stranim politikim vrednovanjima - vatikanske politike kao uvijek vie ili manje
62

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija <stvarnost

Kraljevine SHS Momilo Nini (1876-1949)158 sazvao je jednu mjeo


vitu komisiju, koja se sastojala od pravnika i katolikih crkvenih du
hovnika, za 7. kolovoza 1922. sa zadatkom da pripreme prijedloge za
pregovore o konkordatu. Nacrt je bio gotov 21. prosinca 1922. i sa
dravao je, uz naglaavanje uloge drave kod svih politiki relevant
nih crkvenih poslova, kao na primjer pravo prezentacije biskupskih
kandidata ili dravnog odobrenja kandidata za upnika mjesta, te
kao specifikum uvoenje crkvenoslavenskog jezika u sve katolike
biskupije nove Kraljevine; upravo je to katoliki episkopat elio ve
prigodom svoje prve biskupske konferencije u novoj dravi 1918. go
dine (v. gore). Meutim, ta se euforina elja u meuvremenu rasplinula. Kolijevka te inicijative nalazila se u Istri i Dalmaciji, gdje je
katoliko glagoljatvo (bogosluje na crkvenoslavenskom jeziku
hrvatske redakcije) imalo dugu tradiciju i sluilo kao brana protiv
talijanizacije. Nasuprot tome, ta inicijativa nije naila na odobrava
nje meu katolikim stanovnitvom u unutranjosti budui da su se
katolici u unutranjosti manje bojali talijanizacije nego to su se uvo
enjem crkvenoslavenskog jezika osjeali izloenima moguoj
pravoslavizaciji i srbizaciji. To je dranje bilo dobro dolo Rimskoj ku
riji. Ona je u spomenutoj inicijativi i tako vidjela tendenciju "dalje od
Rima" i odbila ju je. Na koncu su kao zagovornici uvoenja crkveno
slavenskog jezika u katolikim redovima ostali samo neki liberalni in
telektualci ijedan reformistiki pokret u katolikom hrvatskom kleru.
Pokret se poeo oblikovati 1917. godine. Puni razvitak dostigao je
nakon utemeljenja jugoslavenske drave. Protivnici su mu dali ime
uti pokret prema utim koricama jedne broure u kojoj su bili for
mulirani njihovi zahtjevi: demokratizacija Crkve aktiviranjem laika u
crkvenim poslovima, ublaavanje crkvene discipline dokidanjem ce
libata i pribliavanje istonom kranstvu uvoenjem staroslaven
skog jezika i irilinog pisma kao i doputenja noenja brade za sve
enike.159 Na te za konvencionalno katolianstvo neprihvatljive za
htjeve reagirali su katoliki biskupi najprije suspenzijom od svee
nike slube podnositelja zahtjeva. Kasnije, kad ta mjera nije mogla
zaustaviti pokret, reagirali su 1922. i ekskomunikacijom. Ekskomunikacijom iskljueni reformisti iz Katolike crkve namjeravali su
najprije utemeljiti Hrvatsku katoliku crkvu. Meutim, nakon to se
ustanovilo da iz ustavnih razloga nisu mogli postii status dravno
pravno priznate religijske zajednice (nego samo status nezabranjene
protuslavenske, a srpske odn. jugoslavenske politike kao otvorene, velikodune i
demokratske.
158 Kratka biografija: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 331-332. (H. Sundhaussen).
159 O tome Novak, 1986, str. 85-103.
63

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

sekte), odluili su se na osnivanje Hrvatske starokatolike crkve. Ju


goslavenski je reim od poetka simpatizirao s tim pokretom, ali se
iz diplomatskih razloga u poetku drao postrani kako ne bi optere
tio tekue pregovore s Katolikom crkvom. Ali, kad se katoliki part
ner u pregovorima pokazao tekim i zahtjevnim i proirenje crkveno
slavenskog na cjelokupni dravni prostor sve vie pomicalo u podru
je iluzije, odluio se reim na dravno priznanje Hrvatske staroka
tolike crkve. Na zahtjev koji je bio podnijet 7. prosinca 1923. ve je
18. prosinca pozitivno odgovoreno. Sveano konstituiranje dogodilo
se u sijenju 1924.
Iako starokatolicizam kod Hrvata nikada nije mogao dosegnuti
spomena vrijednu snagu, usporedivu sa slinim pokretima u Poljskoj
i ehoslovakoj,160on je katolikoj hijerarhiji ostao trn u oku, a njegov
nastanak ne bi bio uspjean bez dravne potpore. U toj su instituciji
katoliki poglavari vidjeli prije svega utoite za katoliki sklopljene
a zatim rastavljene brakove gdje su rastavljene katolike ene esto
ostajale nezbrinute.
U meuvremenu su pregovori o konkordatu bili nastavljani i pre
kidani161 prije nego je konani tekst, napokon, 25. srpnja 1935. mo
gao biti potpisan.162 Ali sada je SPC, ija je patoloka odbojnost
prema katolianstvu ponekad prelazila sve granice i reim nolens
volens prisiljavala na zahvate,163 nastupila sa estokom kampanjom u
parlamentu protiv ratifikacije konkordata. Najeksponiraniju ulogu u
toj kampanji preuzeo je srpski episkopat (Sveti arhijerejski sabor) s
patrijarhom Varnavom na elu. On je umro u noi 23. srpnja 1937,
kad je Narodna skuptina glasovala o konkordatu (166 glasova za i
128 protiv), pod sumnjom daje otrovan.164 Svim srpsko-pravoslavnim poslanicima i senatorima, koji su bili spremni glasovati za kon
kordat prijetila je Episkopska skuptina ekskomunikacijom. Osim to
ga, bile su organizirane uline demonstracije koje su dovele do krva
vih sukoba s policijom (krvava litija 19. srpnja 1937. u Beogradu). U
tako napetom ozraju vlada se nije usudila ratificirati konkordat u
senatu; otkazala ga je.
160 O tome uti, 1994, str. 389-402. Usp. vjerske zajednice u Jugoslaviji, 1970, str. 38-39.
161 uti, 1994, str. 177-220.
162 Reprodukcija teksta na francuskom jeziku kod Muia, 1978, str. 207-217.
163 Na primjer jedan lanak u Vesniku srpske crkve za rujan-listopad 1931. sadravao je
tako neumjerene uvrede katolianstvu da ga je dravna cenzura zabranila, v. uti,
1994, str. 391-392.
161 O kampanji protiv konkordata prije svega Mui. 1978, str. 125-172. O tezi Varnavina trovanja Miovi, 1994.
64

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Neuspjeh konkordatskog projekta nije rezultirao samo dubokom


ogorenou u katolikom taboru, nego je doveo do daljnjega slabljenja
politikog sustava; to je ilo naruku onim snagama koje su eljele
jednu drukiju ili pak nikakvu Jugoslaviju. To su prije svih drugih bili
Hrvati. Time je njihova nacionalna homogenizacija pod neprijepor
nim politikim vodstvom Vladka Maeka dobila novi zamah. Sada je
preobrazba drave ili odijeljenje od Jugoslavije za Hrvate bilo samo
pitanje vremena.
to se tie SPC, obrazlagalo je crkveno vodstvo svoje krajnje od
bojno dranje protiv konkordata tvrdnjom da priznati privilegiji Ka
tolikoj crkvi vrijeaju jednakopravnost priznatih vjerskih zajednica,
a osim toga i upozorenjem na vlastite povijesne zasluge za srpski na
rod i jugoslavensku dravu.165 A zapravo SPC nije trebala biti zabri
nuta za jednakopravnost, nego je strahovala od izjednaavanja me
unarodno organizirane Katolike crkve sa samom sobom. Za vri
jeme kampanje protiv konkordata rekao je, naime, patrijarh Varnava
u svojoj uskrsnoj propovijedi 1937. izmeu ostaloga:
"Svetosavska srpska crkva i njeni pastiri ne dolaze kao neka
crkvena drava, ili inostrana, crkvena drava, koja bi imala
svoje politike osvajake osnove, svoju diplomatiju, svoju po
litiku vetinu, svoje posebne politike, finansiske, privredne,
gimnastike i kulturne ustanove i koja bi bila drava nad dr
avama i drava u dravi."166
Islamska vjerska zajednica

Za muslimane, kao treu po broju vjersku zajednicu u buduoj


Kraljevini SHS, najavila je Krfska deklaracija iz godine 1917. (toka
7) jednakopravan poloaj sa Srpsko-pravoslavnom i Katolikom crk
vom. Unato tomu oni su u ugovoru o zatiti manjina, na koji je 10.
rujna 1919. Versajska mirovna konferencija obvezala Kraljevinu
SHS, u lanu 10 izriito navedeni kao potrebni zatite.167Razlog za to
bili su vjerojatno izgredi srpske i crnogorske svjetine protiv musli
manskog stanovnitva u prijelomnim godinama 1918. i 1919. i nakon
toga, na koje vladini organi nisu ni pravodobno ni djelotvorno reagirali.168
165 Tako patrijarh Varnava predsjedniku Milanu Stojadinoviu u dopisu od 20. studenoga
1936. Mui, 1978, str. 218-221. Reprodukcija teksta prema izdanju u: Glasnik SPP
18 (1937), br. 15, str. 449-452.
166 Slijepevi, 1966, str. 638. Navod iz: Glasnik SPP, br. 7-8, od 2. svibnja 1937, str. 231.
167 O tome Degan, 1972.
168 O tome: La conduite des autoritee serbes envers les Musulmans en Yugoslavie. Za
greb, 1944. Purivatra, 1974, str. 46-65. Ragu, 1997, str. 111-114. O masakru nad
65

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1?18- W 1)

U ministarstvu vjera je za muslimane, tono kao i za srpsko-pra


voslavne i za katolike, ustanovljen poseban odjel, dok su se poslovi
drugih manjih vjerskih zajednica vodili u opem odjelu.169Zahtjevu mu
slimana da se islamske zajednice Makedonije, Crne Gore i Srbije uprav
no ujedine s Bosnom i Hercegovinom i islamskim jezgrama u Dalmaciji,
Hrvatskoj, Slavoniji i Sloveniji, ipak se nije izilo u susret, da bi se tako
sprijeilo njihovo jedinstveno politiko organiziranje.170 Umjesto toga,
smjeli su bosansko-hercegovaki muslimani zajedno sa spomenutim
izvanbosanskim jezgrama sauvati status autonomije iz austro-ugarskog
vremena s mnogo samoupravnih uredbi.171 Za muslimane u jugo
istonom dijelu drave (Srbija, Makedonija, Crna Gora) donijelo je mi
nistarstvo vjera uredbu o upravljanju vakufima (= pobone zaklade) 12.
rujna 1919. godine, koja je bila zamijenjena odgovarajuim zakonom od
28. veljae 1922. Tako je ostalo do uvoenja diktature 1929. godine.
Prvo razdoblje u novoj dravi proteklo je za islamsku vjersku za
jednicu u znaku unutarnje stagnacije i gospodarskog propadanja.
Prije svega su vakufi - najvanija islamska gospodarska ustanova koje je austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini sanirala i dovela
do znatnog kapitala,172 korupcijom i neuspjenim gospodarenjem
uvelike bili izloeni propadanju.173
Uvoenje diktature nije jugoslavenskim muslimanima donijelo
eljeno ujedinjenje nego strogu centralizaciju kojim su sve dotada
nje autonomne norme bile dokinute i svi poslovi podvrgnuti mi
nistarstvu pravde, budui da je ministarstvo vjera nakon uvoenja
diktature bilo dokinuto a njegove nadlenosti preuzelo ministarstvo
pravde. Opsena preinaka dosegnula je svoj vrhunac u zakonu o
Islamskoj vjerskoj zajednici od 31. sijenja 1930. i u uredbi o privre
menoj upravi Islamske vjerske zajednice od 5. veljae 1930,174 prema
350 Muslimana u studenome 1924. u selima Pavino Polje i ahovii kod Bijelog Polja
(Crna Gora) usp. Milovan Djilas: Lanci ohne Recht (izvorni naslov: Besudna zemlja).
Koln, Berlin, 1958, str. 197-206 i Pilav, 1996, str. 123-125.
169 Ministarstvo vjera, ustanovljeno 7. prosinca 1918. kao provizorij i organizirano 31.
srpnja 1919, imalo je etiri odjela: Opi, Istono-pravoslavni, Katoliki i
Muslimanski, k tomu jo zajedniko raunovodstvo, v. Matijevi, 1986, str. 75.
170 Mui, 1978, str. 35.
171 Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u
Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1909.
172 O tome s navodima daljnje literature Daja, 1994, str. 59.
173 O tome v. protokol Kongresa muslimana intelektualaca iz 1928. u: Gajret IX(1928),
str. 289-351. i Balagija, 1933, str. 44-62. Broj damija je izmeu 1919. i 1929. spao
sa 1194 na 1048. GVIS 1 (1933), str. 50.
174 Slubene novine, br. 29-X od 7. veljae 1930. O tome i o susljednom s pravnog sta
jalita Imamovi, 1967, str. 118-128.
66

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

kojoj je skrojen ustav Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugo


slaviji od 9. srpnja 1930.175 Kralj je sa svojim ministarstvom pravde
postao odluujuim imbenikom u svim vanim poslovima. Najvia
islamska uprava s reisu-I-ulemom (duhovni poglavar) morala je pre
seliti u Beograd. Taj je gremij odande, pod stalnom paskom beograd
ske birokracije, vodio oba ulema-medlisa (najvia duhovna vijea) i
Vakufsko-mearifska vea (vijea za zaklade i kolske fondove) u Sa
rajevu i Skopju - sada centralistiki od vrha do dna organiziranu
Islamsku vjersku zajednicu na cjelokupnom dravnom teritoriju. Ak
tualni reisu-l-ulema Mehmed Demaludin auevi176 nije prihvatio
oktroirano skrbnitvo i odstupio je. Za njegova nasljednika postav
ljen je tuzlanski muftija Ibrahim Maglajli, jedan prosrpski orijenti
rani politiar koji je gotovo sve pristae JMO udaljio iz vakufskih
skuptina. Tako je ostalo do 1935. godine kada je vodei bosansko-muslimanski politiar meuratnog vremena Mehmed Spaho (1883-1939)'77
s JMO stupio u JRZ (v. gore) i ponovno stekao utjecaj na upravni
aparat Islamske vjerske zajednice. Dokinut je ustav Islamske vjerske
zajednice iz 1930, a 25. listopada 1936. uveden novi.178 O ovome je
Fehim Spaho (1877-1942),179 (brat Mehmeda Spahe i od 1939. Maglajliev nasljednik) rekao da je sadravao ak vie elemenata samo
uprave nego statut iz 1909.180 Reisu-l-ulemino upravno sjedite po
novno je vraeno u Sarajevo.
Novi ustav iz 1936, prihvaen u ozraju pregovora s Vatikanom o
konkordatu 1935. (v. gore), sadravao je u l. 18. odredbu, prema ko
joj se, po principu jednakopravnosti, Islamskoj vjerskoj zajednici
automatski priznaju sva prava koja drava doputa svim drugim
vjerskim zajednicama, ukoliko nisu u suprotnosti s islamom. Tu nor
mu nije prihvatila SPC, nego je dovela do pada konkordata.
Kao jedna daljnja novost (l. 15, odi. 3) bilo je osloboenje musli
mana od sudjelovanja u kultnim inima drugih religija, kao to je
proslava dana slavenskih apostola irila i Metoda, srpskoga sv. Save
i Vidovdana, koji su bili istodobno i nacionalni praznici. Unoenje te
klauzule u ustav bila je posljedica mnogih pritubi protiv prisiljavanja
75 Slubene novine, br. 167-LXIII. od 25. srpnja 1930. Usp. GVIS1 (1933), br. 11, str. 30-47.
176 Kratka biografija u: HBL 3 (1993), str. 28-30.
177 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 157-158. (S. Bali).
178 Tekst u: Slubene novine, br. 256-LXIV. od 5. studenog 1936. Takoer u: GVIS 4
(1936), str. 454-502.
179 Kratka biografija u: Tko j e tko u NDH, 1997, str. 363-364.
180 F. Spaho: Naa vjersko-prosvjetna autonomija. U: Narodna Uzdanica za 1937, str. 54-68.
Usp. Ibrahim Ljutvi: Povodom zahteva za reviziju Ustava IVZ. U: GVIS 8. (1940), str.
357-366.
67

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

muslimanskih uenika na communicatio in sacris.m Inae su se islam


ski vjerski predstavnici, koji su uivali inovniki status, drali dalje
od politike, ponaali se lojalno prema reimu i bavili se svojim vjer
skim poslovima. Odluujua, ponekad dramatina razraunavanja s
problemima prilagoavanja suvremenom svijetu kao i oko politikog
statusa prije svega bosanskih muslimana u jugoslavenskoj dravi
odvijala su se u okviru politikih stranaka, kulturnih drutava i tiska.
U njima je sudjelovao cjelokupni, s vremenom sve iri spektar bosansko-muslimanske inteligencije.182 (O tom aspektu u treem dijelu
monografije).
*

I u poslove drugih, manjinskih, ustavom priznatih vjerskih zajed


nica (koji su se do uvoenja diktature vodili u opem odjelu ministar
stva vjera) takoer se uvode novine. 14. prosinca 1929. izdanje za
kon o idovskoj vjerskoj zajednici u Kraljevini Jugoslaviji.183 Time je
u dugoj tradiciji usidrena samouprava 70 akenaskih, 38 sefardskih
i 6 "ortodoksnih" idovskih zajednica u Jugoslaviji bila suena i pod
vrgnuta dravnom nadzoru. Prije raspada drave, kad se Jugoslavija
kretala brazdom Treega Reicha, izdala je vlada nekoliko protiv i
dova diskriminirajuih uredbi.184
Na slian su, centralizirajui nain bile regulirane stvari pro
testantskih crkava. Ustav Njemake Evangeliko-luteranske crkve
kralj je potpisao 19. studenoga 1930,185 ustav Slovake ELC 24. lip
nja 1932.186 i Helvetsko-kalvinistike crkve 11. svibnja 1933.187
Dakako, politika je teina kako idovskih tako i protestantskih za
jednica u jugoslavenskom politikom sustavu bila neznatna i za sud
binu drave nevana.
Ovom primjedbom naputamo ovo podruje i prelazimo na sljedee
problemsko polje - obrazovnu politiku. U ovom se podruju ideoloko181 O pritubama na protuislamske sadraje u udbenicima i na prisilu communicatio in
sacris u raznim oblicima v. Gajret IX (1929), str. 292. Podaci za zapadnu Bosnu (regija
oko Banje Luke i Bihaa) u vremenskom razdoblju izmeu 1930. i 1934. u: GVIS 2
(1934), str. 563-573.
182 O politikom aspektu pojma inteligencija Daja, 1994, str. 9-35.
183 Slubene novine, br. 301-CXXVII od 24. prosinca 1929.
184 Slubene novine, br. 299-LXXX od 5. listopada 1940. Usp. Vukovi i Bojovi, 1992,
53-55. i Goldstein, 1996, str. 328-330.
185 Slubene novine, br. 293-CL od 22. prosinca 1930.
186 Slubene novine, br. 161-LXXII od 16. srpnja 1932.
187 Slubene novine, br. 126-XXXVI od 8. lipnja 1933.
68

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

-politiki karakter jugoslavenske drave vjerojatno jo jasnije reflek


tirao negoli u religijskoj politici.

1.5. Obrazovna politika


Ni u ovom podruju nije mogao biti premoen jaz izmeu prokla
mirane ideologije - stvaranje jedne jedinstvene nacije obrazovnom
politikom - i suprotstavljenih zahtjeva pojedinih skupina jugoslaven
skog nehomogenog drutva. Izmeu ostaloga i zato to se reim
urio batinjene nesrpske kolske sustave odmah oistiti od stranih
elemenata i prilagoditi ih kolskom sustavu Kraljevine Srbije, umjesto
davanja prednosti praktinom obrazovanju. Dok se radilo o neslaven
skim manjinama, moglo je podravljenje i ujednaavanje biti prove
deno bez ozbiljnih otpora, kako je to pokazao gore spomenuti primjer
podravljenja neslavenskih kola u Vojvodini. Meutim, kad je za
poelo ujednaavanje slavenskih, ali ne i srpskih kola i drugih obra
zovnih instituta, pojavili su se iz raznih smjerova tvrdokorni otpori.
Problem je leao u tome kako razne jezine i druge kulturne tradi
cije ukljuiti u jednu zajedniku infrastrukturu budui da jugosla
venstvo u doba ujedinjenja nije raspolagalo bilo kakvom obrazovnom
infrastrukturom koja bi odgovarala ideologiji, kako je to Charles Jelavich188 konstatirao u jednoj sustavnoj analizi hrvatskih, srpskih i
djelomice slovenskih udbenika iz vremena prije Prvog svjetskog rata.
Naslijeeni su udbenici sadravali, naime, bitne razlike u recepciji
jugoslavenstva na hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj strani.
Na hrvatskoj su strani zagovornici jugoslavenskog oblikovanja
kolskih udbenika bili liberalni intelektualci koji su se istodobno bo
rili protiv utjecaja Crkve na kolstvo. Njima je 1861. godine uspjelo
uvesti irilino pismo u hrvatske osnovne kole i 1887. zakonski
sankcionirati izjednaenje irilice s latinicom. Slubeni se naziv jezi
ka od 1867. u Hrvatskoj-Slavoniji zvao, kako je gore spomenuto,
hrvatski ili srpski.
Jugoslavenstvo i kolska politika

Za razliku od hrvatskih kolskih knjiga, koje su srpski jezik i srp


ski narod jasno raspoznavale, srpske kolske knjige ovoga vremena
nisu poznavale nikakav hrvatski jezik; govorile su samo o srpskom
jeziku i srpskim zemljama, pri emu nisu u to ubrajale samo Srbiju,
188 Jelavich, 1992.
69

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

Crnu Goru, Staru Srbiju (Kosovo) i Junu Srbiju (Makedoniju), nego


osim toga i Bosnu i Hercegovinu (i to kao srne zemlje srpskoga na
roda), Dalmaciju, Slavoniju-Hrvatsku i Istru vodile kao srpske. S po
sebnim se naglaskom grad Dubrovnik i njegova sjajna renesansna i
barokna knjievnost pripisivala srpskom kulturnom blagu. Hrvate se
nikada nije prikazivalo kao Srbima ravnopravan narod, nego su tre
tirani kao sastavni dio srpskoga naroda, naprimjer "Srbi ili Hrvati"
(umjesto "Srbi i Hrvati"). O hrvatskoj se knjievnosti govorilo kao o
"katolikoj" ili "zapadnoj knjievnosti naega [srpskog] naroda". O
"Srbima i Hrvatima" i o "srpsko-hrvatskoj domovini" poelo se pisati
tek nakon Balkanskih ratova 1913. i to samo u kolskim knjigama za
srednje kole.189U srpskim nastavnim planovima za osnovne kole la
tinica je prihvaena tek 1914.190
to se tie Slovenaca, oni su kako u hrvatskim tako i u srpskim
kolskim knjigama potpuno zanemareni. A slovenski su udbenici sa
svoje strane izvjetavali o Srbima i Hrvatima kao o jednom narodu
koji razdvaja samo religija (pravoslavlje prema katolianstvu) i pismo
(irilica prema latinici).191
Konani rezultat Jelavicheva istraivanja?
"Analiza kolskih knjiga jednu toku razjanjava vrlo jasno: ni
jedna jedina kolska knjiga - bilo srpska, hrvatska ili sloven
ska - nije ak ni izdaleka sadravala neku obavijest, ili neko
oduevljenje za junoslavensko jedinstvo ili jugoslavenstvo,
koje bi izloili intelektualci, sveuilini ljudi ili neki politiari,
u desetljeu prije Prvog svjetskog rata. Knjige su zagovarale
bratstvo, suradnju i razumijevanje, ali ne i jedinstvo, ili asimi
laciju u smislu koji se mogao protumaiti kao stavljanje na
kocku interesa vlastitoga naroda. Jugoslavenstvo je privlailo
idealiste, ali ne i one koji su imali posla sa zbiljama junosla
venskoga svijeta."192
Politiko-pedagoki rezultat: kolske knjige prije Prvog svjetskog
rata svoje uenike "nisu odgajale za jugoslavenstvo, nego za srpstvo,
hrvatstvo i slovenstvo", kako je isti autor svoje rezultate istraivanja
saeo u jednom kasnijem prilogu u kojemu je slijedio istu problema
tiku u prvoj jugoslavenskoj dravi.193 I u ovom se vremenskom raz189 Jelavich,
190 Jelavich,
91 Jelavich,
192 Jelavich,
193 Jelavich,
70

1992,
1992,
1992,
1992,
1994.

str.
str.
str.
str.

143, 164, 207-208.


52.
238-251.
265.

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

dobiju nastavio isti trend. U srpskim, 1920. godine objavljenim, kol


skim knjigama i dalje se o junoslavenskim zemljama govorilo kao o
srpskim zemljama. Slovenci su, na primjer, predstavljani kao "jedno
drugo ime za na narod", a slovenski jezik "kao dijalekt divnoga srp
skog jezika". U novim izdanjima iz 1929. godine dolo je utoliko do
pomicanja, ukoliko je "srpstvo" predstavljano kao "naa nacija", srp
ske zemlje kao "nae zemlje, "srpska prolost" kao "naa nacionalna
prolost". Sadrajna je infrastruktura ostala ista, naime - srpska. Na
tome je i diktatura iz 1929. godine, unato preodijevanju u jugosla
venstvo, vrlo malo promijenila. Slovenci su, kao i slovenski jezik, na
primjer, predstavljeni na sljedei nain:
Slovenci zapravo govore istim jezikom kao i Srbi i Hrvati, razli
ke su sasvim neznatne. Stoga kaemo da je slovenski jezik
dijalekt naega jezika.
U srpske udbenike za povijest ula je pjesma hrvatskog narodnog
pjesnika Andrije Kaia-Mioia (1704-1760) o junakoj smrti hrvatsko-ugarskog velikaa Nikole ubia-Zrinskog (1508-1566) 1566.
kod Sigeta. Nakon nje slijedi 12 pjesama o kosovskoj bitki, tako da se
mogao stei dojam da je spomenuti hrvatski borac protiv Turaka
mogao biti Srbin. Hrvatski je biskup Strossmayer (1815-1905) u srp
skim kolskim knjigama tek 1940. godine prihvaen kao neumorni
promicatelj uzajamnosti i jedinstva meu slavenskim (ne juno
slavenskim]) narodima.
Juni Slaveni su u hrvatskim kolskim knjigama u prvom deset
ljeu nakon ujedinjenja predstavljani kao izvorno jedinstven narod
koji su povijesna dogaanja meusobno podijelila i otuila. Nakon
uvoenja diktature taj je koncept kao ideologem "jedan narod, jedna
drava, jedan kralj" verbalno potvrivan, ali od 1937, to jest nakon
slabljenja diktature, dobivao je sve jasnije artikulirane hrvatske
podtonove.
Obrazovna politika, koja se temeljila na potiskivanju nesrpskih
tradicija i njihovom izravnom ili neizravnom supstituiranju srpskim
infrastrukturama, mogla je kod nesrpskih dijelova "troimenoga na
roda" naii samo na nepovjerenje. I to vie to nerazvijena drava
nije raspolagala ni potrebnom strunom kompetencijom ni dovolj
nim financijskim sredstvima. to se tie nedostatne kompetencije,194
obrazovni su programi bili ili utopijski nategnuti ili apstraktno i
194 O tome Mayer, 1995, str 64-70.
71

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

neobvezatno formulirani, a kamoli da se ozbiljno razmiljalo o jed


nom dvotranom, praktino orijentiranom kolskom sustavu za grad
i za selo. to se tie financijskih sredstava, prednost u dravnom bu
detu davana je dravnoj upravi i vojnom podruju. Izdaci za obra
zovanje, znanost, umjetnost i kulturu zajedno kretali su se izmeu
2,5% (1920/21), 5,6% (1924/25), 10,2% (1929/30), 11,5% (1934/35)
i 7,7% (1939/40) sveukupnog budeta i tako su leali ispod onda
njeg europskog prosjeka.195 Osim toga, taj je, iako maleni, kola ne
pravilno dijeljen. Kao prvo, visoke i srednje kole imale su prednost
pred osnovnim, tako da se tridesetih godina za jednoga studenta
izdavalo deset puta vie negoli za jednoga pukokolca, a sredinom
dvadesetih godina ak i dvadeset puta. Kao drugo, esto se prigo
varalo da se podrujima sa Srbima kao veinskim stanovnitvom kod
podizanja kola daje prednost i da se srpsko uiteljstvo u mnogo
veem broju zapoljava nego drugo, ak i u mjestima sa kolama s
izrazito nesrpskom veinom. Ako bi se prvi prigovor djelomino i
mogao opovrgnuti ukazivanjem na postojee razlike u razvitku i
kolovanju izmeu sjevera i juga, ipak ne moe biti govora o plan
skoj razvojnoj politici. Naime, najmanje se investiralo u bosanskohercegovako kolstvo, koje je bilo najnerazvijenije, prije svega u
podrujima s veinski hrvatskim i muslimanskim stanovnitvom.'6
to se tie nastavnog kadra, katolike dnevne novine Hrvatska stra
a od 11. srpnja 1940, dakle uoi raspada drave, operirale su slje
deim podacima: U kolama u Sarajevu namjeteno je 157 pravo
slavnih, 74 hrvatska i 30 muslimanskih nastavnika, dok su u grad
skom stanovnitvu pravoslavni bili zastupljeni s 22%, katolici s 27%
i muslimani s 40%. U opini Vare, gdje ivi 5.600 katolika i 1.000
pravoslavnih, imaju samo dvije katolike i etiri srpske uiteljice.17
Uiteljstvo je bilo politiki nadzirano, preferirani su nastavnici sa
stranakom iskaznicom reimskih stranki. Slovenski i hrvatski ui
telji su esto po kazni premjetani u zabaena i nerazvijena podruja,
osobito u Makedoniju.198
U skladu s time ponaalo se i zakonodavstvo za obrazovno pod
ruje. 199Zbog nedostatnog konsenzusa nisu se prije uvoenja diktature
195 O tome v. tablicu kod Mayera 1995, str. 86. i 89. O vojnom budetu v. Britanski izvje
taji 1986, II, str. 586-587; 1996, III, str. 813. O dravnim izdacima u podruju obra
zovanja iscrpno Dimi, 1996, I, str. 80-167. s vie tablica.
196 Pejanovi, 1939, str. 12-21. O razvojnoj problematici u kolstvu Prve Jugoslavije v.
Calic, 1994b.
97 O tome v. Butorac, 1989, CCP 24, str. 155.
98 O tome Mayer, 1995, str. 128-132. O ideolokom aspektu kolske politike u Dalmaciji
u to vrijeme Jakir, 1999, str. 381-387.
,99 Mayer, 1995, str. 58-64, 71-80.
72

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

mogli izdavati zakoni u pravom smislu. kolstvo je bilo nadzirano


uredbama i uputama ministarstva za obrazovanje, verbalno u duhu
proklamiranog dravnog i nacionalnog jedinstva i vjerske toleranci
je, a stvarno u skladu sa srpskom naslijeenom kolskom praksom.
Pritom se osobito interese manjina zanemarivalo, odnosno margina
liziralo. Tako je uredba od 18. lipnja 1925. godine za manjine pred
vidjela paralelne razrede s nastavom na materinskom jeziku samo
kao fakultativnu ustanovu. Ni na privatne inicijative, kao to su pri
vatne kole i teajevi opismenjivanja, nije se rado gledalo nego ih se
samo trpjelo. Diktatura je obrazovnu politiku u ranije naznaenom
smislu dalje pootrila. Sada se u ministarstvu obrazovanja dalje
obraivalo prije diktature pripremljene prijedloge zakona, a kralj im
je davao snagu zakona: Zakon o narodnim kolama od 5. prosinca
1929. za elementarno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Zakon o
srednjim kolama od 31. kolovoza 1929, koji se odnosio na gimnazi
je i Zakon o uiteljskim kolama od 27. rujna 1929. za koordiniranje
obrazovanja pukokolskih uitelja diljem zemlje. Zakon o univer
zitetima uslijedio je godinu dana kasnije, 28. lipnja 1930, i, konano.
Zakon o graanskim kolama 5. prosinca 1931. Zakonsko ujedna
avanje cjelokupnog kolskog sustava dovreno je sredinom tride
setih godina daljnjim zakonskim odredbama i uredbama za razliite
strune kole.
Novom je kodifikacijom opa kolska obveza proirena dodue na
osam godina, a osmogodinje osnovne kole postojale su jo 1937/38.
gotovo iskljuivo u inae razvijenoj Sloveniji; u isto je vrijeme u
zapadnoj Bosni (Banja Luka) samo 33 djece posjeivalo jedan od viih
pukokolskih razreda. Osnovno je obrazovanje i dalje ostalo bolna
toka, podizanje novih osnovnih kola nije moglo drati korak s
demografskim razvitkom. Za 20 godina se, dodue, broj osnovnih
kola i nastavnog osoblja utrostruio i ukupni broj uenika narastao
od 0,8 na 1,4 milijuna. Ipak je i dalje samo svako drugo dijete, obu
hvaeno kolskom obvezom, posjeivalo kolu a broj nepismenih je s
45% ostao najvei u Europi.2<K) Razumije se da je prije svega ne
dostatak kapitala bio kriv za opu nerazvijenost, ali i politika reima,
koja na prvo mjesto nije postavila strukturalnu modernizaciju, nego
radije nacionalnu asimilaciju. Da bi se postigao taj cilj, nije se samo
sveukupno osnovno obrazovanje podlagalo strogom nadzoru odozgor
prema dolje ( 153 Zakona o narodnim kolama), nego je, osim toga,
zabranom osnivanja novih i premjetanja ve postojeih privatnih
200 Calic, 1994b, str. 104-108. O mrei osnovnih kola Mayer, 1995, str. 97-110. Glavni
statistiki podaci o kolstvu od 1918. do 1941. tabelarno predstavljeni kod Petranovi i Zeevi, 1987, I, str. 619-626.
73

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

osnovnih kola svaka privatna inicijativa bila ozbiljno oteena ( 164


Zakona o narodnim kolama), iako je drava bila daleko od moguno
sti skore izgradnje javnoga sustava osnovnog kolovanja za cijelu zemlju.
Teajevi opismenjivanja

Ogranienjem i pootrenim ideolokim nadzorom nenadan su


udarac pretrpjeli teajevi za opismenjivanje, kojima se, osobito u
Bosni i Hercegovini, suzbijala nepismenost. Te su teajeve ve u austro-ugarskom vremenu od 1907. organizirala kulturna drutva po
jedinih nacionalnosti.201
Nova drava nije samo pozdravila tu vrstu opismenjivanja, nego
ju je i sama organizirala, prije svega za vojnike u armiji. Prema izvje
taju ministarstva za obrazovanje, drava je do 1938. godine orga
nizirala preko 7.000 teajeva za opismenjivanje: 4.191 za vojnike s
189.675 sudionika i 2.871 za civilno stanovnitvo sa 78.527 sudio
nika, ukupno oko 268.000 osoba.202 Do uvoenja diktature najvie je
teajeva bilo organizirano u civilnoj reiji. No tada se teite drasti
no pomaklo na armiju i na teajeve opismenjivanja u irilici. Reim
se, naime, bojao, da bi teajevi opismenjivanja u reiji kulturnih dru
tava mogli izmaknuti slubenoj liniji jugoslavenstva. To je bilo raz
logom da se u privatnoj reiji organizirani teajevi u smislu zakona o
osnovnom kolovanju najprije strogo nadziru a potom posve zabrane.
Zabrana za bosansko-hrvatsko kulturno drutvo Napredak dola je
1930. To je drutvo tek 1929. zapoelo sa svojim vlastitim teajevi
ma opismenjivanja. Prije toga su alfabetizaciju i obrazovanje odraslih
za hrvatsko stanovnitvo vodila kulturna drutva Klub ABC (osnovan
1907. u Zagrebu) i Seljaka sloga (osnovana 1925. takoer u Zagre
bu). Oba su drutva do 1929. godine jedva uhvatila korijen u Bosni
i Hercegovini, ali su svoja iskustva i nastavne poetnice stavila na
raspolaganje Napretku koji se 1928. godine odluio preuzeti zadau
opismenjivanja za Bosnu i Hercegovinu. U kolskoj godini 1929/30.
odrano je u Napretkovoj reiji oko 50 teajeva s gotovo 1.800 su
dionika. Obuhvaeno je bilo stanovnitvo u travnikom kotaru, u
gradiima Fojnici i Konjicu i u zapadnoj Hercegovini.203Te su teajeve
u neznatnom broju posjeivali i muslimani, a Srbi ne. Zabranom je
ta inicijativa kroz sljedeih sedam godina bila obustavljena.
201 Vidi Prosveta list. 1936, str. 284-290; Napredak glasilo 1937, str. 107-108. O suzbijanju nepismenosti u Dalmaciji Jakir,1999, str. 215-225.
202 Mayer, 1995, str. 154.
74

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Novi zamah dao je hrvatski politiar Vladko Maek nakon ublaenja autoritarnog sustava poevi od 1935. U jednoj izjavi 1. kolovoza
1937. Maek je sebi postavio za cilj udio nepismenih u hrvatskom
stanovnitvu do 1941. smanjiti ispod 10%. Opet u povezanosti s Klu
bom ABC i Seljakom slogom prihvatio se Napredak te zadae za
Bosnu i Hercegovinu. Prema izvjetajima Napretkova tiska204 opisme
nilo se kroz njegove teajeve oko 70.000 osoba do 1941, od toga
30.000 u k. god. 1939/40. Pritom je u k. god. 1938/39. sudjelova
lo oko 2.400 osoba kao uitelji, i to oko 400 iz gradova i oko 2.000 sa
sela. U pojedinim su sluajevima to bili lokalni pukokolski uitelji i
upnici, najee priueni seljaci, koje su obrazovani uitelji u poseb
nim teajevima pripravljali za tu zadau. Napretkovi su teajevi opi
smenjivanja obuhvaali katoliko stanovnitvo, muslimansko spora
dino, srpsko-pravoslavno nikako.
Za opismenjivanje bosansko-hercegovakih Srba brinulo se 1902.
godine u Sarajevu osnovano srpsko kulturno drutvo Prosvjeta,
1920. godine preimenovano u Prosveta, odnosno ekavizirano. Izme
u 1906. i 1933. odrala je Prosveta 754 teaja opismenjivanja s
ukupno 15.237 sudionika; od toga 243 teaja s 5.060 sudionika u
razdoblju izmeu 1906. i 1914. i 511 teajeva s 10.177 sudionika od
1920. do 1933.205 Tada su zabranjeni i Prosvetini teajevi u vlastitoj
reiji. Na zabranu je reagiralo srpsko udruenje koje se nije, kao hr
vatski Napredak, gnualo vojnih teajeva iz nacionalno-politikih
razloga, pojaanom financijskom potporom upravo vojnih teajeva za
koje je izmeu 1922. i 1936. izdalo svotu od 53.324 dinara.
Od 1937. organizirala je i Prosveta ponovno teajeve opismenjiva
nja u vlastitoj reiji, ali o postignutim rezultatima nije izvjetavala u
svom tadanjem tisku. Umjesto toga, Prosveta je kukala nad loim
obrazovnim stanjem206 i gospodarskim propadanjem srpskog stanovni
tva u Bosni i Hercegovini i situaciju u tom pogledu smatrala je ak i
gorom od one prije Prvog svjetskog rata pod austro-ugarskom upravom.207
Bosansko-muslimansko, 1903. osnovano kulturno drutvo Gajret
(= Napredak) posvetilo se opismenjivanju muslimanskog stanovnitva
203 O tome izvjetaji u: Napredak glasilo 1930, str. 48-99 passim; usp. 1937, str. 107-108.
O Seljakoj slozi Leek, 1996.
204 Napredak glasilo 1937, str. 108; 1938, str. 77, 96-99; 1939, str. 78, 93-95, 1940, str.
83-84, 102. Napretkovi podaci nisu, po svoj prilici, uneseni u slubene statistike, v.
Napredak glasilo 1938, str. 97.
205 Vidi Prosveta list 1936, str. 288-290.
206 Glasnik drutva Prosvete, 1940, str. 161-172 (rasprava o stanju u obrazovanju).
207 Glasnik drutva Prosvete, 1938, str. 199-214 (kratki pregled gospodarske situaciji
Srba u BiH).
75

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( i 9ie - w i)

u manjem opsegu od Napretka i Prosvete. Gajret je provodio opisme


njivanje povezano s drugim muslimanskim ustanovama i djelomice i
u vezi s Prosvetom i Napretkom. U vlastitoj reiji odrao je Gajret
izmeu 1929. i 1931. 55 teaja opismenjivanja sa 16.302 sudionika.
Posebni teaj opismenjivanja za muslimanske ene organiziran je
1929. u Mostaru, u kojemu je sudjelovalo 25 ena. Nakon ublaenja
diktature, izmeu 1939. i 1941. opismenilo se kroz Gajretove teaje
ve oko 6.000 muslimana.208
I muslimansko kulturno drutvo Narodna Uzdanica (osnovano 1924)
razmiljalo je o vlastitim teajevima opismenjivanja, ali bez konkret
nih rezultata.209
S obrazovanjem odraslih u drugim podrujima kao na primjer u
kuanstvu i poljodjelstvu, stajalo je jo loije. O tome se nema goto
vo nita spomena vrijedno izvijestiti.210 Radnici, a jo vie seljaci,
ostali su pastorad jugoslavenskog drutva. Dojmljivim opisima nji
hove zaputenosti, zaostalosti, naputenosti od reima i iskorita
vanja od "buroazije" kod Tomasevicha,211 Caliceve212 i Mayera213 na
dodajmo zapaanja putujuega uitelja Emila Rajia, koji je u ime
kulturnog drutva Napredak 1929/30. u selima oko grada Travnika u
sredinjoj Bosni organizirao teajeve opismenjivanja:
"Ko nije zavirio u selo i ivi samo u gradu taj e teko moi ra
zumjeti, a to je najgore i htjeti vjerovati u kakvom se oajnom
stanju nalaze naa sela i seljaci, a osobito u jednom dijelu
travnikog kotara. [...] Mnogi e rei to je nevjerojatno. [...]
Ako bi pak morao koji gospodin proi kroz nekoliko sela, pa i
gdjegod na putu i zanoiti, odmah se nai rodoljubi pobrinu,
da mu nau spavanje u koli, kod upnika, kod andara ili u
najgorem sluaju kod onog stotog izmeu 99 bijednika. Pa on
da nije udo, da se tako slabo poznaju prilike na selu.
ivot na selu je teak. Zaraza alkoholom je vrlo velika. Na
seljak nije gospodar samoga sebe [...]. Ne zna da se obuzda.
Vjeito ropstvo i tiranija u prolosti stvorila je nemarnost u
radu, sebinost, zavist i pohlepu. Njegov je karakter slian
seoskoj stazici to krivuda preko polja, brda i dolina. [...]
208 O tome Kemura, 1986, str. 314-316.
209 O tome Narodna Uzdanica za 1939, str. 186 i 1940, str. 255.
210 O rijetkim inicijativama i rezultatima u praktino orijentiranim obrazovnim podruji
ma v. Mayer, 1995, str. 161-173. Usp. Kemura, 1986, str. 317-331.
2.1 Tomasevich, 1955, str. 403-472, 570-600.
2.2 Calic, 1994a, str. 219-401.
2.3 Mayer, 1995, str. 175-189.
76

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Karakteristino je, da se teajevima protive najvie seoske


starjeine. Veinom su to stari nepismeni ljudi, koji nemaju
volje uiti pod stare dane a onda se stide ako su drugi pamet
niji od njih [...].
Radu mnogo smetaju i sama sela po svom poloaju. Karakte
ristika je bosanskih sela u tome, da svaki seljak gradi kuu na
svome zemljitu. Prema tome mnogo je sela razbacano u
opsegu po nekoliko kilometara. Rijetko je nai na okupu vie
od 2-3 kue, dok se itavo selo obino sastoji od 10-20 kua.
itavi su predjeli zimi i u jesen pod vodom. Poto su svi putevi od zemlje, naroito seoski, te je rijetko gdje nai kamena,
to se stvara toliki glib i blato, da je njima vrlo teko hodati.
[...] U nekim selima ne moe susjed susjedu doi, a kamo li,
da se cijelo selo iskupi."214
kolstvo i socijalni uspon

Relativno sigurnu graansku (burujsku) egzistenciju u dravi s


nerazvijenim gospodarstvom i slabom graanskom tradicijom s
jedne strane te bujnom birokracijom s druge strane, kao to je bio
sluaj Jugoslavije, moglo se postii iskljuivo mjestom u dravnoj
slubi ili, dakako u manjem opsegu, u crkvenim ustanovama. Pret
postavka za to je bila via ili barem srednja naobrazba. Najomiljenija
kola u jugoslavenskom drutvu u meuratnom vremenu bila je gim
nazija. Razlog za to je leao ne samo u tome to je taj tip kole
otvarao pristup sveuilinom obrazovanju i viim karijerama, nego
jo vie to je budio nadu u birokratsko zaposlenje na temelju samo
gimnazijskog obrazovanja.
Od 1918. do 1929. porastao je broj gimnazija u Jugoslaviji od 120
na 203 a broj gimnazijalaca od 42.675 na oko 80.000. Tada se
ukljuila drava, iz straha od prekobrojnosti kapaciteta. U kolskoj
godini 1929/30. bilo je zatvoreno 30 gimnazija. Meutim, provede
no reduciranje ostalo je neuspjeno, tako da se koncem tridesetih
godina ponovno dostigla razina iz 1929. godine: do 1938/39. po
veao se broj gimnazija na 205, a broj gimnazijalaca na 125.098
uenika.215
Taj je razvoj slijedilo poveanje broja studenata na visokim kola
ma. U k. god. 1938/39 studirale su na javnim visokim kolama i
214 Napredak glasilo, 1930, str. 49-50.
*15 O tome Mayer, 1995, str. 75, 112-113.
77

P o litika r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

sveuilitima ukupno 18.523 osobe, od toga 3.899 enskih.216 Samo


na sveuilitima u Beogradu (s prikljuenim fakultetima u Subotici i
Skopju), Zagrebu i Ljubljani zavrilo je studij izmeu 1919. i 1941.
oko 30.000 akademiara, od toga dvije treine apsolvenata filozof
skog i pravnog fakulteta.217
Godine 1931. bilo je kod drave ili opina namjeteno 210.977
osoba (oko 3% prema 4,1% u podruju trgovine, banaka i prometa);
do 1937. broj se udvostruio. Istodobno se poveala nezaposlenost
meu akademiarima; tisak je 1933. objavio broj oko 150.000 neza
poslenih osoba s viom i visokom naobrazbom.218
Dok je socijalni uspon pomou sekundarnog i tercijarnog obrazo
vanja bio zajedniki cilj u svim politikim grupacijama, kad se po
stavi pitanje ideolokog usmjerenja, odmah se pokazuju suprotnosti.
Tu su se postavljeni ciljevi razlikovali i stalno je rasla odlunost na
meusobno borbeno potiskivanje, osobito nakon uvoenja diktature.
Pojaani pokuaji reima da kolski sustav strogim zakonodavstvom
i ideolokim nadzorom stavi pod kontrolu ponovno su postigli su
protan uinak. Intenzivirale su se rovovske borbe izmeu branitelja
reima i njegovih protivnika, odnosno izmeu nacionalista, liberala,
klerikalaca, faista i komunista i one se nisu odvijale samo u tisku
nego su se prenijele na sveuilita i gimnazije. Tako su se kole pre
tvarale u prostor kamo su odlazili ideoloki aktivisti da bi lovili
pomladak. Komunistika historiografija Druge Jugoslavije ponosno
podsjea na to vrijeme, kad se Partija, djelujui iz ilegalnosti (od
1921), uspjeno bavila lovom meu kolskom mladei, ak i u obra
zovnim ustanovama i udruenjima vjerskih zajednica.219
Ideoloka je podobnost bila presudna i kod davanja stipendija, kako
na strani reima tako i na strani njegovih protivnika i neistomiljenika.
Asimilatorskoj nacionalnoj politici reima protivile su se nesrpske
nacionalne i vjerske skupine tako to su intenzivirale svoje napore
oko odgoja vlastitoga pomlatka. Taj se pomladak sekundarnom i ter
cijarnom izobrazbom trebao osposobiti za aktivno njegovanje i dalj
nje razvijanje identiteta vlastite skupine. Da bi postigli taj cilj, razli
ita nacionalna i vjerska kulturna drutva sebi su kao vrlo vaan za
datak postavila stipendiranje uenika i studenata vlastite nacionalnosti
216 Petranovi i Zeevi, 1987, I, str. 624-625.
2.7 Mayer, 1995, str. 74
2.8 Mayer, 1995, str. 75.
2.9 O tome na primjer o BiH karica, 1968; Kemura, 1986, str. 215-241. O komunisti
kom podrivanju srpsko-pravoslavnih teolokih kola Slijepevi, 1986, str. 26.
78

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

ili religijske pripadnosti. Osim toga, podigla su vie studijskih domo


va kako bi svoje kandidate odgojila u duhu vlastite nacionalne i re
ligijske tradicije.
Taj je trend dostigao znatan intenzitet u multikulturnoj i multina
cionalnoj Bosni i Hercegovini. Preteno su na taj nain bosansko-hercegovake skupine stekle svoje vlastite elite koje su igrale odlunu
ulogu u politikim procesima. U poglavlju ove studije, posveenom
Bosni i Hercegovini, bit e govora o tim elitama, pokazat e se njiho
va brojana snaga i analizirati njihova kulturna i politika djelatnost.

1.6. Kraj Prve Jugoslavije


Na koncu treba konstatirati da je u praksi provoeni koncept
jugoslavenstva u Prvoj Jugoslaviji zbog unutarnjih i vanjskih im
benika zavrio slomom. Dezintegrirajue snage prevladale su prerevnu politiku i kulturnu integraciju pod srpskim vodstvom. Hrvatsko-srpski sporazum iz 1939. bio je samo kratko prijelazno
rjeenje, o kojemu se ne moe znati kako bi se dalje razvijalo da jugo
slavenska drava nije 1941. godine primila smrtni udarac izvana, od
Hitlera. Pritom se Jugoslavija pokazala mnogo lakim plijenom nego
to je voa Treega Reicha mislio.
Nakon iznuenoga pristupa Jugoslavije 25. oujka 1941. Trojnom
paktu, izveli su srpski oficiri pu protiv jugoslavenske vlade 27. ouj
ka poslije ponoi. U ranim satima istoga dana uslijedile su oduev
ljene masovne demonstracije Srba na beogradskim ulicama protiv
pristupa Paktu220 - dobar povod Hitleru za napad na Jugoslaviju. To
se dogodilo bez objave rata. U jutarnjim satima 6. travnja zapoeli su
njemaki zrakoplovi s masivnim bombardiranjem glavnoga grada,
Beograda. Istodobno su njemake trupe prele jugoslavensku gra
nicu iz vie smjerova i pritom nisu naile na otpor vrijedan spome
na. Za njima su slijedile trupe saveznika Italije, Maarske i Bugarske.
Jugoslavenska je armija, koja je svake godine gutala najvie stav
ke iz dravnog budeta, bila vrlo slabo naoruana, a u svom nesrp
skom dijelu vie demotivirana nego motivirana. Rezultat je bio kuka
van poraz. Mladi kralj Petar II. napustio je 14. travnja zemlju s veli
kom svitom, sljedeega dana slijedila gaje veina lanova vlade. 17.
travnja bila je potpisana "bezuvjetna kapitulacija" svih jugoslaven
skih vojnih snaga. Oficiri i vojnici srpske nacionalnosti bili su
220 O pristupu Jugoslavije Trojnom paktu i puu 27. oujka 1941. Cohen, 1996, str. 45-50
s navodima daljnje literature. Usp. Knoll, 1986, str. 139-238.
79

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

zarobljeni (prema njemakim podacima 6.298 asnika i 337.864 do


asnika),221 nesrpski pripadnici razoruani i puteni na slobodu. Pri
tom su kolaboranti, prije svega hrvatske ustae, suraivali od poet
ka. Sudjelovali su u razoruanju jugoslavenskih vojnih snaga te od
dezertera i prebjega formirali vojne postrojbe nove Nezavisne Drave
Hrvatske (NDH) koju su 10. travnja proglasili milou Hitlera i Mussolinija.
Jugoslaviju su okupirale i podijelile Njemaka, Italija, Maarska i
Bugarska. Granina su podruja anektirale okupatorske drave,
Srbija je u granicama od 1912. podvrgnuta njemakoj vojnoj upravi,
od Hrvatske (bez dijelova koje su okupirale Italija i Maarska) i Bo
sne i Hercegovine osnovana NDH (v. kartu 6 i tablicu 7).
Tablica 7: Podjela Jugoslavije 1941.
Br.

Teritorij

Povrina
u km2

1 . Sjeverna i zapadna Slovenija,


anektirana od Treeg Reicha
2. Juna Slovenija, anektirana od Italije
3. Kotorski zaljev i dijelovi Dalmacije,
anektirani od Italije
4. Kosovo i zapadna Makedonija
(prikljueni Velikoj Albaniji) s Crnom Gorom,
pod talijanskom okupacijskom upravom
5. Istona i centralna Makedonija,
anektirana od Bugarske
6. Srbija (otprilike u granicama iz 1912),
pod njemakom vojnom upravom
7. Banat, pod njemakom okupacijom i
civilnom upravom domaih folksdojera
8. Baka, Baranja, Meimurje i Prekomurje,
anektirano od Maarske
9. Nezavisna Drava Hrvatska (Bosna i
Hercegovina i Hrvatska bez dijelova
anektiranih od Italije i Maarske)

Ukupno

Broj
stanovnika

9.620
5.242

775.000
380.000

5.381

380.000

28.000

1.230.000

28.250

1.260.000

51.000

3.810.000

9.776

630.000

1.160

1.145.000

98.572

6.300.000

247.542

15.920.000

Izvor: Jovan Marjanovi: Ustanak i narodnooslobodilaki pokret u Srbiji 1941. Beograd.


1963, str. 22-23. Usp. Tomasevich, 1979, str. 95.
221 O vojnom slomu Prve Jugoslavije objektivno i pregledno Tomasevich, 1979, str. 61-90.
80

Politiki sustov Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

"Novim poretkom" koji su nakon 27. oujka 1941. improvizirali Hitler


i njegovi suradnici prestao je postojati politiki sustav Prve Jugoslavije.
Najvei "komad novog poretka" u jugoslavenskom prostoru, naime
NDH, za povijesno istraivanje jo uvijek je krajnje teak izazov. Pri
tom je neprijeporno da je sustav vlasti2" u toj marionetskoj dravi,
koji je bio izgraen po naelu voe i na rasistikim temeljima, progo
nio sve politike protivnike i pritom izvrio genocid nad Srbima, i
dovima i Romima.
Potekoe izranjaju na tonijem odreivanju svih okolnosti pod
kojima je nastala i funkcionirala ustaka drava. Tu se gomilaju pi
tanja na pitanja. Zato je osnivanje te drave u poetku nailo na i
roki pristanak meu hrvatskim stanovnitvom i hrvatskim
katolikim klerom? Treba li glavni razlog za to traiti u rasistikom
uvjerenju ili radije u politikim prilikama Prve Jugoslavije? Koliki je
bio opseg viestrukog genocida poinjenoga u granicama te dr
ave?223 Koji udio u ovom genocidu otpada na ustae, a koji treba pri
pisati njemakim i talijanskim okupatorima, etnicima i komunisti
ma, odnosno pokretu otpora pod komunistikim vodstvom? Kada je
u veem opsegu dolo do otklona Hrvata od ustakog reima i koliko
je jako bilo njihovo sudjelovanje u otporu okupacijskim silama? Ko
nano, zato su prosvjedi zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca
(1898-1960)224 protiv ustakih zloina obzirni i oprezni, a protiv ko
munistikog sustava vlasti i njegovih zloina vrlo odluni i otri?
to se dosadanjeg pisanja o tome tie na raspolaganju stoji go
lem, gotovo nepregledan broj pisanih radova. Komunistiki je reim
od poetka bio izvanredno marljiv u proizvodnji dokumentacije o zlo
inima i strahotama svih njegovih protivnika. Ovdje povjesniar
mora raunati s mnogo pretjerivanja, iznuenih i manipuliranih izja
va svjedoka, tovie i s krivotvorenjima izvora, kako su to neki autori
u najnovije vrijeme demonstrirali.225
Srpska historiografija, kojoj je ve sama ideja o bilo kojoj hrvatskoj
dravi leala kao kamen u elucu, intenzivirala je nakon Titove smrti
222 O tome Holm Sundhaussen: Der Ustascha-Staat: Anatomie eines Herrschaftssystems.
U: Kroatien (1995), str. 251-287.
223 O tome v. izvjetaj o dosadanjim istraivanjima Jurevi, 1998.
224 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 197-199 (H. Sundhaussen) i u: Tko
je tko u NDH (1997), str. 367-368 (M. vab i redakcija).
225 O tome Boban, 1989, II, 301-311; Bezina, 1995; Vrgo, 1996; Koul, 1998a, str. 670-682;
posebno Zdenko Radeli: Komunisti, kriari i Katolika crkva u Hrvatskoj 1945.-1946.
godine. U: Dijalog povjesniara - istoriara 2000, 2, str. 583-600; Sulejmanpai,
2000; Lui, 2002.
81

P o liti k a re a ln o s t jugoslavenstva ( 191$-1 1)

1980. svoje bavljenje tim povijesnim kompleksom. Stari su tekstovi


ponovno tiskani, provedena su nova istraivanja o patnjama srpsko
ga naroda i o genocidu nad Srbima. Osim ustake drave, najvie su
pod lupu stavljani, a stavljaju se i danas, politika Vatikana, zagreba
ki nadbiskup Stepinac i katoliki kler openito u nekadanjoj Jugo
slaviji, a sve, dakako, opet bez bojazni pred pretjerivanjem, manipu
lacijom i krivotvorenjem.
Predstavnici ustake i etnike emigracije su pokuavali opravdati
odnosno ublaiti svoju negativnu ulogu u Drugom svjetskom ratu,
pri emu je razlika izmeu ustake drave i ustakog reima nala svoj
odjek meu hrvatskim nacionalistima nakon sloma Druge Jugoslavije.
Od mnotva autora koji su se bavili tom problematikom treba na
ovom mjestu istaknuti troje kao pouzdane znanstvenike: englesku po
vjesniarku Stellu Alexander, srpskog pravnika i gospodarskog znan
stvenika crnogorskog podrijetla Bogoljuba Koovia, koji ivi u ino
zemstvu, i hrvatskog demografa Vladimira erjavia, koji je dugo
godina bio zaposlen u Ujedinjenim Narodima.
Stella Alexander se 70-ih godina 20. stoljea posvetila istraiva
nju odnosa izmeu drave i Crkve u komunistikoj Jugoslaviji. Zbog
nepotpunog i jednostranog stanja izvora (na raspolaganju su joj vie
ili manje stajali izvori komunistike provenijencije) njezini prikazi
nisu, dodue, ispali uvijek objektivni, ali je ona ostala dosljedno vjer
na principu pisanja sine ira et studio. S posebnom pozornou je pra
tila i diferencirano prikazala ulogu zagrebakog nadbiskupa Stepinca
za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Iz njezinih istraivanja ja
sno se pokazuje da je Stepinac bio otar protivnik komunizma, ali
nije bio ratni zloinac, to mu je komunistiki reim u insceniranom
procesu u jesen 1946. pod svaku cijenu pokuavao imputirati. U
ovom su se procesu nepomirljivo sudarila dva svijeta: protuvjerski
komunizam i protukomunistiko konvencionalno kranstvo u osobi
neslomljivoga nadbiskupa Stepinca.
Koovi i erjavi su, meusobno neovisno, na temelju stati
stikih metoda izraunali gornju granicu ukupnih demografskih i
ratnih gubitaka za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu i pritom do
li do gotovo istih brojki:226
Gubici stanovnitva
Demografski ukupni gubici
Ratni gubici

Koovi
1.985.000
1.014.000

226 O tome i u susljednom erjavi, 1992, str. 172-216.


82

erjavi
2.022.000
1.027.000

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

erjavi je naknadno usporedio oba rezultata i preispitao ih na


temelju dotada dostupnih izvorskih materijala. On je od ukupnog
broja ratnih gubitaka 1.027.000 izdvojio 80.000, to jest broj ratnih
rtava, koje su izgubile ivot u inozemstvu - u koncentracijskim lo
gorima Njemake, Austrije, Poljske, Francuske, Norveke, Italije i
Egipta, ili su poginuli kao vojnici (Hrvati i Bosanski Muslimani) na is
tonoj fronti. Ostalih 974.000 ratnih gubitaka i ratnih rtava u tuzem
stvu (u granicama Prve Jugoslavije) on je na sljedei nain specificirao:
Oko 216.000 osoba, od toga 85.000 iz Bosne i Hercegovine, 79.000
iz Srbije zajedno s Kosovom i Vojvodinom i 48.000 iz Hrvatske vjero
jatno su svoj ivot izgubili u koncentracijskim logorima na jugoslaven
skom teritoriju, a od toga oko 83.000 (prema Kooviu oko 70.000)
ii najzloglasnijem koncentracijskom logoru NDH, Jasenovcu.227
to se tie udjela pojedinih nacionalnih skupina u ratnim gubicima,
erjavi je opet mogao doi samo do priblinih brojki (v. tablicu 9).
Njih se, dodue, daljnjim istraivanjima moe korigirati, ali se ne
moe raunati s bitnim odstupanjima budui da ostaje gornja grani
ca, utvrena statistikim metodama.
Tablica 8: Ratni gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu prema
pojedinim pokrajinama i pripadnosti civilnom stanovnitvu
ili vojnim postrojbama

Br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

Pokrajina

Ukupni
gubici

Civilno
Borci
stanovnitvo otpora

Kola
boranti

Bosna i Hercegovina 316.000


Hrvatska
271.000
Slovenija
33.000
Crna Gora
37.000
Makedonija
17.000
Srbija
167.000
Vojvodina
83.000
Kosovo
23.000

174.000
153.000
11.000
15.000
2.000
92.000
46.000
8.000

72.000
66.000
12.000
15.000
14.000
42.000
10.000
6.000

70.000
52.000
10.000
7.000
1.000
33.000
27.000
9.000

Ukupno

501.000

237.000

209.000

947.000

Izvor: erjavi, 1992, str. 214.

227 erjavi. 1992, str. 69-74.


83

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Tablica 9: Ratni gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu prema


nacionalnoj pripadnosti
Br. Nacionalna skupina Tuzemstvo Inozemstvo Ukupno
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.

Srbi
Hrvati
Slovenci
Makedonci
Crnogorci
Muslimani
esi
Poljaci
Rusi/Ukrajinci
Maari
Nijemci
Albanci
Turci
idovi
Cigani (Romi)
Ostali

497.000
178.000
36.000
6.000
20.000
100.000
1.000
1.000
5.000
2.000
28.000
18.000
2.000
33.000
18.000

Ukupno

947.000

33.000
14.000
6.000

u%

530.000
192.000
42.000
6.000
20.000
103.000
1.000
1.000
5.000
2.000
28.000
18.000
2.000
57.000
18.000
2.000

51,61
18,69
4,09
0,58
1,95
10,03
0,10
0,10
0,49
0,19
2,73
1,75
0,19
3,21
1,75
0,19

80.000 1.027.000

100

3.000

24.000

Izvor: erjavi, 1992, str. 168.

Iz tabelarno predoenih podataka jasno proizlazi da su se glavna


poprita viestrukog genocida nalazila u NDH, to znai u dananjoj
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a slijede Srbija i Vojvodina. Na teri
toriju NDH, gdje je stanovnitvo etniki vrlo izmijeano228 i u vojnom
pogledu podijeljeno demarkacijskom linijom u jednu njemaku i
jednu talijansku zonu utjecaja, borili su se, osim okupacijskih trupa,
ustake, etnike i partizanske postrojbe.22<) Ovi su svi izvrili vie
masakra na civilnom stanovnitvu; njemake trupe prije svega kao re
presalije za svoje vojnike ubijene iz zasjede. Ustaki je reim po smjer
nicama Treega Reicha vrio istrebljenje idova i Cigana,230a istrebljenje
J28 Prema suvremenim njemakim procjenama NDH je imala oko 6.300.000 stanovnika.
Od toga bi bilo 3.300.300 Hrvata, 1.925.000 Srba, 700.000 Muslimana, 150.000
Nijemaca, 75.000 Maara, 65.000 Slovaka, 30.000 Slovenaca, 5.000 Talijana i oko
40.000 idova. O tome Marjanovi, 1963, str. 22.
229 O brojanoj jaini okupacijskih trupa, kao i o ustakim, etnikim i partizanskim
postrojbama Cohen, 1996, str. 115-124.
230 O tome s navodima daljnje literature Krito, 1998, I, str. 293-296, 304.
84

Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Srba koji su od poetka odbijali NDH,:JI provoeno je, naprotiv, na


vlastitu inicijativu. etnici - srpski antipod hrvatskih ustaa masakrirali su muslimansko stanovnitvo u Sandaku kao i musli
mane i Hrvate u onim dijelovima NDH (v. kartu 6) koje su kontroli
rale talijanske trupe i pritom podupirale etnike postrojbe. Masakre
koji su vrili njihovi protivnici komunisti su pretvarali u uspjenu
propagandu za vlastitu stvar i u ratnim se godinama posebno kon
centrirali na likvidaciju uglednih ideolokih protivnika. Najvie
rtava meu katolikim klerom ne ide na raun etnika232 nego ko
munista. Za masovnu likvidaciju svojih protivnika odluilo se komu
nistiko vodstvo tek tijekom i nakon posljednjih ratnih operacija. Za
likvidaciju je najee dostajala sumnja. Na ovom su putu ivot izgu
bili mnogi zarobljeni vojnici i civili na njemakoj, hrvatskoj, sloven
skoj i srpskoj strani. Natuknice: Bleiburg, kolone smrti (Krini put) i
masovne likvidacije u slovenskim, hrvatskim i slavonskim umama.
Kompleks ovih pitanja ostat e jo dugo vrua tema. Srpska se hi
storiografija do danas fiksirala na zloine koji su na Srbima uinjeni
s njemake i hrvatske strane; pritom ona rukuje s krajnje napuhanim
brojkama rtava na srpskoj strani. Komunistika se historiografija
bavila i etnikim zloinima;233 suprotno tome, ostale su masovne li
kvidacije komunistikih protivnika od strane komunistikog reima,
a bez sudskih postupaka, tabu tema u Jugoslaviji do njezina raspada.
Samo se u emigraciji moglo o tome bez kanjavanja govoriti i pi
sati.234 Ova se tema nakon raspada Jugoslavije sve vie obrauje.235
Politiki je sustav Prve Jugoslavije zavrio na paroksistiki nain:
masovnim unitenjem jugoslavenskih naroda i nacionalnih manjina
u ime ekstremistikih ideologija (ustaki i etniki faizam protiv ko
munizma meu partizanima). To, meutim, nije znailo kraj jugosla
venske drave i jugoslavenskog politikog projekta. Jugoslavenska je
drava, naime, kao meunarodnopravni subjekt, zastupljena kraljevskom
231 O tome Krito, 1998. I, str. 157-167.
232 etnicima se, izmeu ostaloga, stavlja na teret umorstvo 67 muslimanskih vjerskih
slubenika, 52 katolika sveenika i pet katolikih redovnica. Dizdar, 1999, str. 147-148,
401-403. O progonima katolikog klera od partizana v. poglavlje 2.
233 O tome prije svega Dedijer, 1990. Usp. ehi, 1985.
234 Najpotpuniji emigrantski prikaz svjedoenja o etnikim i partizanskim zloinima kod
Belje, 1990. Usp. Karapandzich, 1980, i: Volkermord der Tito-Partizanen (Genocid
Titovih partizana), [1992].
235 Bezina, 1995; Vrgo, 1996;Tomaevi-Koka, 1997; Koul, 1998a; Karaula, 1999, str.
9-170. Usp. Volkermord der Tito-Partizanen (1992), str. 311-353. i intervju - Grof
Nicolay Tolstoy u: Globus (Zagreb), br. 533, od 23. veljae 2001, str. 46-51
85

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

vladom u egzilu, postojala do konca Drugog svjetskog rata,236 a ko


munisti su prihvatili jugoslavensku ideju. Oni su u svoj vlastiti dru
tveni projekt poeli ugraivati novo jugoslavenstvo. Kako je to ui
njeno i s kakvim rezultatom tema je drugog dijela ove studije.

236 O tome Krizman, 1981, i Petranovi, 1981.


86

Politiki sustav Druge Jugoslavije


Permanentni eksperiment

"Istorija socijalistike Jugoslavije ne moe se


odvojiti od istorije Komunistike partije, odno
sno Saveza komunista [od 1952]. To je bilo in
tegralno jedinstvo i apsolutno neraskidiva ve
za. Sa njom je poela i sa njom zavrila socija
listika Jugoslavija/'
Miodrag Zeevi: Jugoslavija 1918-1992.
Beograd, 1994, str. 159.

2.1. Komunisti i Prva Jugoslavija


Prva radnika udruenja socijalistiko-marksistikog karaktera po
javila su se na junoslavenskom prostoru ve koncem 60-ih i poet
kom 70-ih godina 19. stoljea.1Socijalistike stranke s marksistikom
pozadinom osnovane su na prijelomu stoljea i ulanjene su u Drugu
internacionalu (1889-1914).
Izbijanjem Prvog svjetskog rata nastale su nepopravljive pukotine
u socijalistikom internacionalizmu budui da se veina socijalde
mokratskih stranaka nije suprotstavila sirenskom pjevu ratnih do
moljuba i u korist patriotizma odrekla se internacionalizma. Politiki
je ivot bio onemoguen i prva je faza socijaldemokracije u Europi i
jugoistonoj Europi bila zavrena.
Obnova politikog ivota od 1916. i ruska revolucija 1917. dali su
socijalizmu novi zamah. Junoslavenski ratni zarobljenici su sudjelo
vali u ruskoj revoluciji a mnogi od njih su se nakon zavretka rata
vratili iz Rusije kao angairani boljevici.2 Paralelno s osnivanjem ju
goslavenske drave zapoela je boljevizacija socijalistikog pokreta
u jugoslavenskom prostoru, osobito meu studentskom mladei.
Istodobno se pokuavalo socijaldemokratske stranke, obnovljene u
pojedinim povijesnim regijama, ujediniti u jednu jedinu strogo organiziranu
1 O tome i susljednom Pregled istorije SKJ 1963. i Istorija SKJ 1985.
2 O tome Vlaji, 21987, str. 23-24.
87

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

stranku na cijelom teritoriju nove drave. Napori su, konano, doveli


do cijepanja na reformistiko-socijaldemokratsku stranku i revolucio
narni komunizam. Komunistika partija Jugoslavije (KPJ) bila je
osnovana najprije pod imenom Socijalistika radnika partija Jugo
slavije (SRPJ) na kongresu ujedinjenja od 20. do 23. travnja 1919. u
Beogradu. Na drugom partijskom kongresu od 20. do 25. lipnja
1920. u Vukovaru preimenovana je u KPJ, a na VI. partijskom kongre
su od 2. do 7. studenoga 1952. u Zagrebu u Savez komunista Jugo
slavije (SKJ).
10. listopada 1919. osnovana je u Zagrebu komunistika sekcija
mladih pod imenom Savez komunistike omladine Jugoslavije (SKOJ).
Godine 1920. raspolagala je KPJ svojom najveom masovnom ba
zom u meuratnom vremenu. U lipnju je imala preko 65.000 lano
va a SKOJ preko 3.000. Broj lanstva komunistiki voenih sindika
ta iznosio je 208.000.
Na izborima za ustavotvornu skuptinu 28. studenoga 1920. do
bili su komunisti 12,4% izbornih glasova. Time su postali etvrta po
litika snaga, odnosno s 58 mandata trea po jaini parlamentarna
snaga (v. tablicu 1, tablicu 2).3
Gledom na politike aktivnosti komunisti su svoju glavnu zadau
vidjeli u pripremanju socijalistike svjetske revolucije. To je bio ra
zlog organiziranja vie radnikih trajkova u Sloveniji, Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini, kao i nekoliko individualnih atentata koje su iz
veli mladi komunistiki ekstremisti. Ovo je potaknulo reim da ko
muniste otjera u ilegalnost i strogo ih progoni,4 ime su jugoslaven
ski komunisti bili uvelike oslabljeni i politiki marginalizirani. Dok su
nacionalne stranke na sljedeim parlamentarnim izborima 1923.
mogle poveati svoj izborni udio, nije Nezavisna radnika partija Ju
goslavije (NRPJ), koju su predvodili komunisti iz ilegalnosti, dobila
nijedan mandat u parlamentu.5 KPJ je 1924. pala na 688, a 1932. ak
na samo 400 lanova.* Tek kad je 1937. vodstvo partije preuzeo Tito
(1892-1980),7 zapoeo je kontinuirani brojani oporavak Partije.
J Ipak, komunisti nisu postigli najvie glasova u razvijenoj Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su
nacionalne stranke bolje stajale, nego u nerazvijenoj Crnoj Gori i Makedoniji, gdje su bira
i samo glasovanjem za KP mogli izraziti svoje nezadovoljstvo. O tome Banac, 1990, str. 61.
4 O tome Istorija SKJ 1985, str. 76-79, 109-118.
5 Vidi tabelarno predoene rezultate izbora 1920-1927. kod Petranovia i Zeevia,
1988, str. 228. Usp. Istorija SKJ 1985, str. 91-92.
6 Vidi Haberl, 1976, str. 187, tablica 7: Die Mitgliedschaft der SAPJ(k)/KPJ 1919-1945.
7 Titova kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 325-329 (H. Sundhaussen)
i u: Tko je tko u NDH (1997), str. 49-51 (M. Poji).
88

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Prema podacima komunistike historiografije, do srpnja 1941. popeo


se broj lanstva na 12.000. Koncem 1940. broj lanova SKOJ-a izno
sio je 30.000.8
Povijest komunista u Prvoj Jugoslaviji bila je upadno povijest stalnih
unutarnjih frakcijskih borbi, koje je Kominterna (Komunistika, odno
sno III. internacionala 1919-1943) kontrolirala i njima upravljala.9
Frakcijske su se borbe vodile u okviru Lenjinove teze o dvjema su
sljednim revolucijama, gdje je ruska Februarska revolucija 1917. vrije
dila kao graanska, odnosno graansko-liberalna, a nakon nje Okto
barska revolucija kao uistinu proleterska, socijalistika revolucija.10
Problem se sastojao u tome kako e se teza o dvostrukoj revoluci
ji primijeniti na novoosnovanu jugoslavensku dravu; je li osnivanje
drave znailo ne samo osloboenje od stranih vladavina, nego isto
dobno i prvu, graansku revoluciju u smislu Lenjinove teze?
Za razliku od reformistikih socijaldemokrata, koji su se odrekli
revolucije i odluili se za parlamentarnu suradnju s graanskim na
cionalnim strankama, komunisti su mislili na pripremanje oruane
druge, socijalistike revolucije. Prevrat je trebalo pripremati konspi
rativnim radom Partije kao avangarde radnike klase, promidbom,
organiziranjem trajkova i drugih oblika prosvjeda i nemira i, ko
nano, dignuti oruani ustanak. Meutim, jugoslavenski je reim na
komunistike pokuaje destabilizacije reagirao, kako je ve gore re
eno, brzo i prognao komuniste u politiku izolaciju. Istodobno se
razornost nacionalne problematike sve jasnije ocrtavala, to komu
nisti u poetku ipak nisu vidjeli.
Tek jedna lenjinistika direktiva Kominterne u studenome 1922,
prema kojoj se klasni interesi proletarijata podjarmljenih naroda
meusobno poklapaju, kao i totalni neuspjeh komunista na izborima
1923. izazvali su meu njima frakcijske borbe o nacionalnoj pro
blematici, koje e se neprestano razgarati - do raspada KPJ, odnosno
SKJ i Druge Jugoslavije.
Dok je takozvano desno krilo KPJ sa Srbinom Simom Markoviem
(1888-1938) na elu i dalje insistiralo na pojmu o jednoj naciji,
8 O brojanim podacima, koje treba oprezno prosuivati, Behschnitt, 1974, str. 484.
Prema drugim podacima iznosio je broj lanova Partije u ovo vrijeme oko 8.000. Usp.
Shoup, 1968, str. 51 i Haberl, 1976, str. 187.
9 O kompleksu ovih pitanja prije svega Banac, 1990, str. 56-118 s navodima daljnje
literature. S akcentima bliim srpskom shvaanju povijesti Djilas, 1991, str. 49-102.
10 O problematici ruske revolucije prije svega Geyer,31980.
89

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( i 9i 8- w i )

odnosno na ideologemu o jedincatom (troimenom) narodu i za sve


potekoe i socijalne nepravde iskljuivo inilo odgovornim buroa
ziju, uvialo je takozvano lijevo krilo, koje su preteno zastupali hr
vatski i slovenski komunisti, da u jugoslavenskoj dravi zapravo ivi
vie zasebnih naroda koji bi trebali imati pravo na samoodreenje.
Razvila se ivahna rasprava," u kojoj je ljevica nacionalne pokrete u
Hrvatskoj, Sloveniji i Makedoniji uvrstila u istinske revolucionarne
oslobodilake pokrete u lenjinistikom smislu i borila se za federali
zaciju drave. U raspravi su, uz Srbe, Hrvate i Slovence, jo i Ma
kedonci navoeni kao samostalan narod. Sada su povijesne regije, iz
kojih se sklopilo jugoslavensku dravu (v. kartu 1 i tablicu 1) u raz
nim kombinacijama koncipirane, prema sovjetskom modelu, kao fe
deralne jedinice. Rasprava je zavrila rezolucijom o nacionalnom
pitanju, koja je bila sastavljena na III. zemaljskom kongresu KPJ od
1. do 4. sijenja 1924. u Beogradu. U njoj, dodue, Makedonci nisu
nali mjesto kao samostalan narod, ali svakako jest preobraaj
drave u "Federaciju republika radnika i seljaka". Ovaj zakljuak ni
je, ipak, bio dovoljno radikalan za Kominternu, koja je prije svega
pred oima imala politike interese Sovjetskog Saveza, tako da je V.
Kominternin kongres (17. lipnja - 8. srpnja 1924. u Moskvi) zahtije
vao razbijanje Jugoslavije "kao imperijalistikog proizvoda Versajskog sustava",12 i to "u obliku izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Make
donije iz sastava Jugoslavije i stvaranja nezavisnih republika".13
Kominternin pravorijek nije dovrio frakcijske borbe u KPJ nego
ih jo intenzivirao. Tek nakon dviju daljnjih intervencija, u kojima je
Kominterna svoj stav blae formulirala, odnosno obvezala komuniste
samo na pomaganje nacionalnih oslobodilakih pokreta,14 vratio se
prividan mir u redove jugoslavenskih komunista, to je zapravo bila
stagnacija koja je trajala do 1928.
Izborom Josipa Broza Tita za politikog sekretara zagrebakog ko
miteta KPJ u veljai 1928. zapoela je smjena generacija u vodstvu
KPJ i nova faza u povijesti jugoslavenskog komunizma. Atentat u
beogradskom parlamentu kao i pripremanje kraljeve diktature pri
donijeli su sa svoje strane pobjedi lijevih nad desnim u KPJ.
O ovoj raspravi iscrpno Perovi, 1985, str. 253-328 i Pei, 1983, str. 82-189. Izbor
tekstova koji su nastali u raspravama Kominterne i KPJ o nacionalnom pitanju u 20-im
godinama, kod Vlaji, 21987, str. 337-543.
12 O ovom pojmu komunistike terminologije Djilas, 1991, str. 76, i Tuman, 1993, II,
str. 207.
13 Toka 7 rezolucije o nacionalnom pitanju. Tekst u: Istorijski arhiv KPJ 1949, II, str.
420-421 i kod Vlajia 21987, str. 481-482.
14 O tome Perovi, 1984, str. 349-351. Iscrpno Pei, 1983, str. 207-230.
90

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Na IV. kongresu KPJ (5-16. studenog 1928. u Dresdenu) zavrene


su stare frakcijske borbe. Desnica je bila potisnuta a novo je vodstvo,
izabrano izmeu u Moskvi kolovanoga kadra, u svoj program unije
lo razbijanje Jugoslavije oruanom borbom, kako je to bilo za
kljueno na VI. kongresu Kominterne (17. srpnja - 1. rujna 1928. u
Moskvi). U svom novom revolucionarnom aru pozdravili su jugosla
venski komunisti pokuaj ustanka, koji su ustae 1932. organizirale
u Lici/Hrvatska (tzv. Velebitski ustanak) kao revolucionarnu pobunu.
Navodno su pokazali ak i spremnost za suradnju s ustaama.15
Na uvoenje diktature komunisti su reagirali brzo revolucionar
nim pozivima na oruani ustanak i pokuajima izazivanja nemira.
Meutim, odjek je izostao. Reim je ovu prigodu iskoristio za ope
razbijanje komunistikih organizacija. U oruanim sukobima s polici
jom i insceniranim pokuajima bijega iz zatvora nekoliko je uglednih
komunista ustrijeljeno, a najvie njih osueno na dugogodinje za
tvorske kazne (meu njima i Josip Broz Tito). Partijsko se vodstvo
raspalo u dvije skupine: jedna se nala u jugoslavenskim zatvorima
(prije svega u Srijemskoj Mitrovici) a druga u emigraciji (Sovjetski
Savez, Be, Prag, Pariz).
U tako oslabljenom stanju ponovno su buknule frakcijske borbe koje
su se prenijele i meu komunistike uhienike u zatvorima.16 U tvrdolinijae, koji su zastupali socijalistiku revoluciju bez bilo kakve
burujske primjese bilo u politici, bilo u knjievnosti i umjetnosti,
spadali su kasniji najprominentniji komunistiki disidenti, Crnogorac
Milovan ilas (1911-1995),17i glavni teoretiar jugoslavenskog socijali
zma, Slovenac Edvard Kardelj (1910-1979).18 Razvila se otra polemika
meu komunistikim intelektualcima, koja je u povijest ula pod poj
mom Sukob na knjievnoj ljevici.'9 Sadrajno se radilo o komunistikom
shvaanju knjievnosti i umjetnosti (socijalistiki realizam). Polemika je
zapoela 1928. Posebnu je intenzivnost dostigla 1933. i 1934, nakon
to se u nju ukljuio najznaajniji hrvatski pisac 20. st. Miroslav Krlea
(1893-1981).20 Krlea, oduevljeni lenjinist i lan Partije od poetka
15 O tome Boban, 1989, II, str. 202-226. Usp. Horvat 21992, str. 531-533; Banac, 1990,
str. 71.
16 O tome i dalje prije svega Banac, 1990, str. 70-86. Usp. Kisi-Kolanovi, 1996,
str. 30-36.
17 Kratka biografija u: Leksikon pisaca Jugoslavije, sv. 2 (1979), str. 23-24 (N. Rackovi); EJu 3 (21984), str. 733. (R. Pajovi).
18 Kratka biografija u: ESlo 4 (1990), str. 412-415 (S. Jogan) i: EJu 6 (21990), str. 698-700
(Redakcija). O Kardeljevom politikom portretu Dabevi Kuar, 1997, II, str. 803-811.
19 O tome Stanko Lasi: Sukob na knjievnoj ljevici, 1928-1952. Zagreb, 1970.
20 O tome i susljednom Lasi, 1982, str. 234-291 i 1989, I, str. 91-359.
91

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

(1919), nije se mogao pomiriti s vulgarnom politikom manipulacijom


umjetnosti i knjievnosti i itava je ivota pokuavao "ostvariti ne
moguu sintezu umjetnosti i politike odnosno [komunistike] diktature
i slobode", kako je to vie puta podcrtavao knjievni povjesniar i
najbolji struni poznavatelj Krleina djela Stanko Lasi.
Polemika je bila zaustavljena intervencijom Tita, koji je nakon pu
tanja iz zatvora u oujku 1934. napredovao u lana Politbiroa KPJ,
tako daje izmeu 1935. i 1938. vladao prividni mir. Tito je istodob
no reorganizirao i pomladio KPJ. Njegove je zahvate potpomagala
Moskva opsenim ienjima, u kojima je preko 100 uglednih jugo
slavenskih komunista izgubilo ivot,21 meu njima mnogi Krleini
prijatelji. To je Krleu uznemirilo i on je zapoeo sa svojom kritikom
staljinizma, najprije tiho pred Titom i nekim drugim uglednim komu
nistima, a zatim polemino i javno. Sukob na knjievnoj ljevici do
segnuo je svoj vrhunac 1939/40. Dvoboj se vodio u asopisima Peat
(1939-40) i Knjievne sveske (1940). Sudac je bio Tito i on je pobjed
nicima proglasio pobornike socijalistikog realizma odnosno staljiniste M. ilasa, E. Kardelja & Co. Krlea se povukao u osamu i Drugi
svjetski rat proveo povueno u NDH, stalno strahujui da e ga likvi
dirati ili Dio22 ili idcr3, kako je kasnije vie puta oznaavao svoje
stanje. Nakon zavretka rata, odnosno nakon sloma NDH objavio je
Krlea linijsku vjernost prema KPJ i pod Titovim okriljem uspeo se
do vodeeg intelektualnog autoriteta u Drugoj Jugoslaviji. Nakon Ti
tova prekida sa Staljinom 1948/49. dao se Krlea na posao razvijanja
koncepta vlastite jugoslavenske kulture, neovisno o Zapadu i Istoku,
s povijesnim korijenima u srednjovjekovnom bosanskom bogumil
stvu.24 Praktina primjena Krleina konstrukta zapoela je osniva
njem Leksikografskog zavoda 5. listopada 1950. u Zagrebu i ostvari
vala se prije svega radom na objavljivanju Enciklopedije Jugoslavije.
Krlea je bio nadlean za oba projekta.25
Ipak je jugoslavistika konstrukcija stajala na glinenim nogama,
jednako na kulturnom kao i na politikom podruju gdje e se jo
bre raspasti nego drava Jugoslavija; drugo izdanje Enciklopedije
bilo je, naime, obustavljeno 1990. kod slova K.2A
21 O broju rtava v. A. Djilas, 1991, str. 89.
22 Eugen Dido Kvaternik (1910-1962), ef sigurnosne policije u NDH. Kratka biografi
ja u: Tko je tko u NDH (1997), str. 223-225 (Z. Dizdar).
23 Tako je Krlea zvao Milovana ilasa. Usp. Lasi, 1993, VI, str. 455, 471.
24 Krlea, 1985. i 1988.
25 Lasi, 1982, str. 352-365.
26 Kritike primjedbe o jugoslavenskom kulturnom konstruktu Lasi, 1981, str. 277,
363. i Lasi. 1993, VI, str. 512.
92

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Vratimo se dugom i krivudavom putu komunista prema vlastitom


politikom jugoslavizmu. Nakon umorstva kralja Aleksandra 9. listo
pada 1934. u Marseilleu KPJ je oito raunala sa skorim raspadom
drave i prema tome se organizacijski postavila na IV. zemaljskoj
konferenciji (24. i 25. prosinca 1934. u Ljubljani). Konferencija je,
naime, donijela zakljuak "da u okviru KPJ trebaju biti osnovane KP
Hrvatske i Slovenije a u najskorijoj budunosti i KP Makedonije".27
Osnivanja su uslijedila uz veliko kanjenje, u Sloveniji 17. i 18. trav
nja 1937, u Hrvatskoj 1. i 2. kolovoza 1937, a u Makedoniji, iji su se
komunisti kolebali izmeu Jugoslavije i Bugarske, tek u oujku 1943.
Razlog za to mogao je za Sloveniju i Hrvatsku biti u uskoj vezi s novim
zaokretom Kominterne, naime u prijelazu iz klasine komunistike borbe
protiv nekomunistikih politikih sustava na formulu narodne fronte.
Narodna je fronta bila nova taktika varijanta, prema kojoj se "proletari
jat i seljatvo podjarmljenih naroda" sada trebaju boriti "zajedno sa svim
demokratskim i naprednim snagama", to znai i s oporbenim graanskim
strankama, protiv u meuvremenu ojaanoga faizma i nacionalsocijali
zma u Europi.2* U skladu s novom linijom bilo je razbijanje Jugoslavije
skinuto s dnevnog reda. Ova nova taktika bila je proglaena na VII. kon
gresu Kominterne od 25. srpnja do 20. kolovoza 1935. u Moskvi.
Parole narodne fronte iz 1935. ostale su u Prvoj Jugoslaviji vie ili
manje bez uspjeha. Nakon poetnih pokuaja odbile su graanske opor
bene stranke svaku suradnju s komunistima. A komunisti su se, sa
svoje strane, ponovno pokazali nejedinstvenim i nespretno su nastupali
s novom taktikom, tako da je politika narodne fronte ostala samo ideja
koju je zastupala nekolicina lijevih i demokratskih intelektualaca.29
Vie uspjeha imali su jugoslavenski komunisti pri primjeni taktike
narodne fronte odozdo, to znai u konspirativnom podrivanju kola,
sindikata, strunih organizacija kao i kulturnih i sportskih drutava.
Rezultati u ovim podrujima, osobito meu mladima, nisu izostali.31'
U isto vrijeme Titu je polo za rukom iskljuiti svoga glavnog
konkurenta Milana Gorkia (1904-1939)3' i dovesti frakcijske borbe
27
28
29
30

Istorijski arhiv KPJ 1949, II, str, 231. Usp. Haberl, 1976, str. 10.
O politici narodne fronte u Europi s teitem na Jugoslaviji ivkovi, 1978.
Prije svega u Sloveniji. Prunk, 1992, str. 269-295.
Istorija KPJ, 1985, str. 129-147. O komunistikoj promidbi u godinama prije izbi
janja Drugog svjetskog rata v. prije svega referate Pete zemaljske konferencije KPJ
(1980), str. 99-244. O podrivanju muslimanskih internatskih uenika u BiH Sui,
1980, str. 69-74. Usp. Osman Zubovi: Kako je Hamdija Pozderac primljen u SKOJ.
U: Politika (Beograd) od 24. prosinca 1987. Reagovanja.
31 Pseudonim za Josipa iinskog, jednoga bosanskog komunista ekog podrijetla. O
tome Jovanovi, 1983, i Oak, 1988.
93

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva <1918- 19 1)

pod kontrolu, prije svega smjenjivanjem Centralnog komiteta KP Hr


vatske i postavljanjem novoga 1939/40.33
Za zbrku i nesigurnost meu pomlaenim redovima KPJ pobrinuli
su se prije svega pakt izmeu Hitlera i Staljina (njemako-sovjetski pakt
o nenapadanju od 23. kolovoza 1939) i srpsko-hrvatski sporazum od
26. kolovoza 1939, koji je trebao voditi u federalizaciju drave.
Nakon cik-cak reakcija na spomenute epohalne dogaaje nala je KPJ
pod Titovim vodstvom uoi sloma Prve Jugoslavije konano svoj vla
stiti revolucionarni put. Na dobro pripremljenoj V. zemaljskoj konfe
renciji KPJ od 19. do 23. listopada 1940. u Zagrebu nakon iscrpnog
zakljunog obrauna33 sastavljena je rezolucija u kojoj se zahtijevala
"borba za nacionalnu ravnopravnost podjarmljenih naroda i nacio
nalnih manjina u Jugoslaviji": konkretno "borba za ravnopravnost i
samoodreenje"
- "makedonskog naroda",
- "crnogorskog naroda",
- "borba za slobodu i ravnopravnost albanskih manjina na Koso
vu, Metohiji [regija oko Pei/Peja] i Sandaku",
- "borba protiv kolonizatorskih metoda srpske buroazije u spo
menutim podrujima kao i protjerivanje svih naseljenih eleme
nata, kojima srpska buroazija podjarmljuje makedonske, al
banske i druge narode [sic!]",
- "borba za slobodu i ravnopravnost maarske, rumunjske, nje
make i drugih nacionalnih manjina u Vojvodini",
- borba protiv pokuaja srpske i hrvatske buroazije da podijele
Bosnu i Hercegovinu bez pitanja naroda [!] spomenutih podruja",
- i konano, "borba za pravilno rjeenje nacionalnog pitanja Hr
vata i Slovenaca, protiv zloinakih pregovaranja i sporazuma
srpske, hrvatske i slovenske buroazije na tetu radnoga naro
da u spomenutim pokrajinama".34
Iz jezinog tona rezolucije ne moe se previdjeti da su nacionalni
zahtjevi neodreeno formulirani i potpuno izmijeani s klasnoborbenim elementima komunistikog vokabulara. To ne zauuje jer su
ondanji komunisti bili vrsto uvjereni da se nacionalna problematika
moe rijeiti samo klasnom borbom. U uvjerenju da samo revolucija
32 Shoup, 1968, str. 43-45.
33 Peta zemaljska konferencija KPJ [1980]. O problemu izvora ove KPJ-konferencije
Bosi 1984, str. 139-148.
34 Navedeno prema Petranovi i Zeevi, 1988, str. 388-389.
94

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

moe donijeti prava rjeenja, oni su davali velika obeanja i pokazi


vali su se velikodunim pri priznavanju "nacija i nacionalnosti/'
Saimljui ovo, moe se konstatirati daje KPJ uoi Drugog svjet
skog rata napustila ideologem o troimenom narodu, na kojemu je
bila graena Prva Jugoslavija, nakon vie frakcijskih borbi i ienja
u vlastitim redovima. Pred oima komunista lebdjela je sada nova
Jugoslavija, koja je trebala biti organizirana federalistiki prema mo
delu Sovjetskog Saveza i u kojoj e svi narodi i nacionalne manjine
(u socijalistikoj jugoslavenskoj terminologiji od 1963: narodnosti)
konano postii svoje politiko priznanje. To se trebalo omoguiti novim
ideologemom bratstvo i jedinstvo i, konano, uvesti u novo besklasno drutvo. U spomenutom vremenu jo nije bilo jasno koliko bi
federalnih jedinica trebala imati nova jugoslavenska savezna drava
i koje bi etnije trebalo priznati kao narode. Razlike u miljenju i ne
sigurnosti vladale su prije svega o buduem statusu Bosne i Herce
govine kao i o Bosanskim Muslimanima u sklopu nove jugoslavenske
vienacionalne drave pod komunistikim vodstvom.35
Kako su komunisti ovu problematiku politiki i promidbeno svla
davali za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, treba pokazati opisom
njihova preuzimanja vlasti u jugoslavenskom prostoru i preobraaja
Jugoslavije u socijalistiku dravu.
2.2. Drugi svjetski rat i komunistika revolucija u Jugoslaviji

Od zemalja, koje su bile upletene u Drugi svjetski rat, nijedna me


u njima nije doivjela toliko razliitih ratnih protivnika kao Jugosla
vija. Nakon upada njemakih, talijanskih, maarskih i bugarskih
okupacijskih trupa odmah je, kao sjena, slijedio ulaz hrvatskih ustaa
i uspostava NDH zajedno s organiziranjem njezinih vojnih postrojbi
- ustakih i domobranskih. U Sloveniji, koja je bila podijeljena izme
u Talijana, Nijemaca i Maara, u kolaboraciju se uvrstila takozvana
Bela garda, jedna antikomunistika grupacija. U okupiranoj su Srbiji
ulogu kvislinga preuzeli general Milan Nedi i Dimitrije Ljoti i ustro
jili postrojbe (Nedi oko 37.000 i Ljoti oko 9.000 ljudi36), koje su se
zajedno s njemakom okupacijskom silom brinule za red i suzbijale
otpor. Na drugoj strani povukli su se u brda oni srpski oficiri i pod
oficiri koji nisu bili spremni na predaju osvajaima nakon kukavnog
sloma kraljevske armije i organizirali su etnike kao gerilske borce.
35 O tome emerli, 1968, str. 337-339. Usp. Neovi i Petranovi, 1983, str. 435; Banac,
1988, str. 104-106.
36 Bilandi, 1999. str. 191. Usp. Cohen, 1996. str. 120.
95

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( I 9i 8- m i )

etnici su imali vie voa koji su sa svojim skupinama nekoordinira


no operirali. Ono to ih je ujedinjavalo, bila je velikosrpska ideologi
ja, prema kojoj je velika Srbija trebala biti uspostavljena na ru
evinama Prve Jugoslavije. Meu njima se najsnanije profilirao pu
kovnik Draa Mihailovi (1893-1946),37 tako da su Saveznici - uklju
ivo sa Sovjetskim Savezom - ujesen 1941. priznali i pomagali resistence (otpor) pod njegovim vodstvom. Vlada u egzilu ga je 11. sije
nja 1942. imenovala ministrom rata i komandantom "Jugoslovenske otadbinske armije" (itaj: etnika).
U kosovskom podruju kolebali su se albanski balisti (pripadnici
republikanskih orijentiranih Balli kombetar/nacionalna fronta) i lega
liteti (monarhisti) izmeu ogranienih akcija otpora i kolaboracije s
talijanskom i, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, s njemakom
okupacijskom silom, dok su se u veinski muslimanima naseljenim
dijelovima zapadne i istone Bosne formirale muslimanske lokalne
milicije, koje su takoer prema situaciji mijenjale stranu. Vojna su
radnja izmeu etnika i komunistiki voenih partizana bila je uo
biajena do konca 1941. Tada je dolo do raskida. Od tada su etnici
sve intenzivnije kolaborirali s Talijanima, Nijemcima pa ak i s
ustaama,38 a partizani s druge strane, sporadino s Nijemcima.39 Ko
laboracija etnika s Talijanima i Nijemcima dostigla je takav intenzi
tet, da su se Saveznici koncem 1943. odluili prekinuti pomaganje
etnikih postrojbi i istodobno poveati slanje ratnog materijala par
tizanima.40 Priznanje i pomaganje od strane Saveznika imalo je odlu
ujue znaenje za konanu pobjedu partizana u jugoslavenskom
graanskom ratu, koji je tutnjio u sjeni Drugog svjetskog rata, kao i
za provoenje komunistike revolucije u jugoslavenskom prostoru.
To to su komunisti postali pobjednici u ovom krajnje krvavom suko
bu ne treba pripisivati samo slabosti i alosnom zakazivanju graan
skih snaga na jednoj strani, i krvavom ekstremizmu kao i zloinakoj
ideologiji etnika i ustaa na drugoj strani, nego jo vie boljoj stra
tegiji i taktinoj nadmoi komunista, to je u danoj povijesnoj kon
stelaciji dovelo do uspjeha.
37 Mihailovieva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSOIII (1979), str. 196-198 (H. Sundhaussen).
38 O tome prije svega publikacije glavnoga stoera Saveznika u podruju Sredozemlja:
Cetniks 1944. O brojanoj snazi kolaboracionistikih postrojbi izmeu 1941. i 1945.
u pojedinim dijelovima Jugoslavije v. Cohen, 1996, str. 120, tablica 3.
39 Vidi Dedijer, 1981, II. str. 801-812, 845. Usp. Karchmar, 1987, II. str. 945-946.
40 Izmeu listopada 1943. i sijenja 1944. dopremljeno je 5.685 tona ratnog materijala
Titovim trupama, a samo 27 tona Mihailovievim trupama. Piijavec, 1995, str. 141-142,
v. Tomasevich, 1979, str. 321-332. to su sve Saveznici i Sovjeti poslali Titovim par
tizanima izmeu listopada 1944. i svibnja 1945. v. Dizdar, 1996, str. 194, prim. 38.
96

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Kad su i kako jugoslavenski komunisti zapoeli s provedbom svoje revolucije?

Na napad i brzo komadanje Jugoslavije u travnju 1941. godine


reagirao je Centralni komitet KPJ ve 15. travnja pozivom, u kojemu
su "hrvatski narod", a potom drugi "narodi Jugoslavije u Srbiji, Slo
veniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Vojvodini",
ukljuujui "radnike i radnice Jugoslavije" pozvani na odlunu borbu
"u ime bratstva i jedinstva protiv okupatora i njegovih pomagaa,
kao i protiv buroazije".41 U isto je vrijeme CK svoje sjedite pre
mjestio iz Zagreba u Beograd jer se vjerovalo da e borba za novu
Jugoslaviju biti odluena u Srbiji. Gerilske skupine pod komunisti
kim vodstvom formirale su se, dodue, tek nakon sloma pakta Hitler-Staljin odnosno nakon napada Treega Reicha na Sovjetski Savez
22. lipnja 1941. Prva se skupina oformila na spomenuti dan napada
kod Siska u Hrvatskoj u jaini od 39 ljudi.42
Srpsko puanstvo, meutim, nije ekalo komunistiku inicija
tivu, nego je zapoelo sa spontanim pobunama ve u prvom tre
nutku - u Srbiji odmah nakon okupacije, u NDH istodobno s insta
liranjem ustakog reima.43 Ipak, pravi su se ustanci rasplamsali
tek u srpnju.44
Do poetka studenoga 1941. nije vladala jasna linija razdvajanja
izmeu etnika i komunistiki voenih partizana. Pod tim okolnosti
ma pretvarala se jugoslavenska resistence sve vie u ideoloku bor
bu izmeu etnika i partizana, pri emu je svaka strana nastojala is
kljuiti konkurente, preuzeti vodstvo i pokretu otpora nametnuti
vlastiti ideoloki korzet.45 Nakon nekoliko neuspjenih pokuaja iz
meu Josipa Broza Tita i Drae Mihailovia da bi se dolo do razu
mijevanja, konano su etnici i komunisti postali otvoreni neprijatelji
kojima je bilo vie stalo do uzajamnoga istrebljenja nego do djelo
tvornog suzbijanja okupacijskih sila. Obje su strane razmiljale o
tome da e se okupatori ionako povui kad rat bude odluen na ve
likim bojitima, a sebi su postavili za glavni cilj unitenje unutarnjih
neprijatelja. To je vjerojatno pozadina masivne kolaboracije etnika s
njemakom a osobito s talijanskom okupacijskom silom.46
41
42
43
44
45

Tekst kod Petranovi i Zeevi, 1988, str. 490-492.


Vojna enciklopedija 8 (1966), str. 692; EJu 25 (1988), str. 360. Usp. Dizdar, 1996, str. 166.
Grmek i dr. 1993, str. 124-125..
Tomasevich, 1979, str. 127-129.
Primjeri kod Marjanovi, 1963, str. 232. Za Hrvatsku v. Kisi-Kolanovi, 1996, str.
124; za istonu Hercegovinu Ragu, 1997, str. 181-215.
46 O suradnji talijanske okupacijske sile s etnicima Dizdar, 1999, str. 55-62, 123-136;
Redi, 1998, str. 209-296.
97

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

to se tie komunistike strane, ne smije se previdjeti da je njihov


primarni cilj od poetka bila revolucija prema sovjetskom uzoru unato brdu publikacija i objavljivanja izvora prema kojima se parti
zanska borba slavila kao velianstvena oslobodilaka borba. Na ovaj
su cilj jugoslavenski komunisti bili toliko fiksirani, da nisu bili spremni
slijediti drukije upute Kominterne, odnosno Moskve. Moskva - koja
je diplomatske odnose s jugoslavenskom vladom u egzilu prekinula 8.
svibnja 1941, ali nakon Hitlerova napada na Sovjetski Savez ponovno
uspostavila47 - opominjala je da se ne prelazi na "drugu etapu", to
jest na socijalistiku revoluciju, nego da se vodi pokret otpora kao
narodna fronta i stoga da se surauje i sa etnicima, kako je oeki
vala saveznika koalicija.48
No Tito se, sa svojim drugovima, nije dao odvratiti od svoga pr
votnog cilja. Slom njemake ofenzive pred Moskvom i ruska kontraofenziva, koja je nakon toga uslijedila u prosincu 1941, dovela je
jugoslavenske komuniste u euforiju, tako da su oni raunali sa skorom pobjedom Crvene armije nad faizmom. Ovaj ih je optimizam
potaknuo da odmah zaponu sa sovjetizacijom svojih borbenih po
strojbi i s "drugom etapom", tj. klasnom borbom. Na Staljinov ro
endan, 21. prosinca, osnovana je Prva proleterska brigada kao
"oruana formacija Partije''.49 Odreeno je da amblem brigade bude
zvijezda petokraka zajedno sa srpom i ekiem,50 a za komandanta je
imenovan Koa Popovi (1908-1993), veteran panjolskog graan
skog rata (1936-1939). Istodobno je pojaana klasna borba, pri emu
su na nian uzeti nekomunistiki asnici, trgovci, sveenici i dobro
stojei seljaci. Njih se jednostavno optuilo za kolaboraciju, seljake k
tome etiketiralo kulacima, i likvidiralo.51
Posljedica toga bila je daje partizanska borba morala uknjiiti vi
soke gubitke. etniki je pokret, naprotiv, doivljavao masivan priliv
srpskih seljaka kod kojih je etnika ideologija ve prije rata bila pri
lino proirena a komunistiki utjecaj kao da nije ni postojao. U jed
noj kombiniranoj ofenzivi njemakih trupa i etnikih postrojbi u
studenom 1941. partizani su bili protjerani iz Srbije. Centralni komitet
KPJ napustio je Srbiju i glavno sjedite Vrhovnog taba kao i teite
pokreta otpora premjestio u Bosnu i Hercegovinu. Sredinom 1942.
bio je doktrinarni lov na tobonje kolaboracioniste i kulake priznat
47
48
49
50
51

98

Krizman, 1981, str. 14, 17-18.


Hurem, 1972. str 253-262.
Hurem, 1972, str. 90.
Tekst kod Petranovia i Zeevia, 1988, str, 553.
O tome s teitem na Bosni i Hercegovini Redi, 1998, str. 406-408. Usp. Lui,
2002, str 114-120.

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

kao velika taktika pogreka (tzv. lijeva skretanja u komunistikom


govoru). Meutim, kanjeni nisu bili glavni inicijatori ove linije Mi
lovan ilas u Crnoj Gori i Boris Kidri u Sloveniji, nego samo lokalni
fanatici.52 Sada je taktika narodne fronte, koju su u Sloveniji i Hrvat
skoj od poetka prakticirali, dola na dnevni red.
Slovenski su komunisti zajedno s jednom skupinom uglednih inte
lektualaca, kranskih socijalista i lijevim krilom slovenskog Sokola
ve na 26. travnja 1941. osnovali Osvobodilnu frontu slovenskega
naroda (OF).53 Kad se nakon poraza njemake vojske kod Staljingrada
i u Sjevernoj Africi poela nazirati pobjeda Saveznika, probudio se
meu graanskim krugovima interes za oblikovanje politike bu
dunosti. Ali da bi mogli lake sprijeiti politiki utjecaj graanske
linije, i nakon oslobodilakog rata "sovjetizirati" drutvo, nametnuli
su slovenski komunisti - svakako u uskom dosluhu s Titom, odnosno
CK KPJ - svojim kranskosocijalnim i liberalnim partnerima u OF
28. veljae 1943. takozvanu Dolomitsku deklaraciju (u Polhograjskim Dolomitima jugozapadno od Ljubljane), kojom je graanski
lager prihvatio ne samo vodeu ulogu komunista, nego se i odrekao
vlastitih stranakih organizacija.54
Ovo je samo jedan rjeiti primjer za to da komunisti u narodnoj
fronti nikako nisu gledali nekakvu koaliciju politikih stranaka, nego
su narodnu frontu shvaali samo kao transmisijski organ politike
KP.55 Ve u jednoj okrunici CK KPJ od 6. prosinca 1941.56 bilo je po
sve jasno reeno da nikakva suradnja s vodeim snagama graanskih
stranaka ne dolazi u pitanje; da teite narodnooslobodilake fronte
lei u pridobivanju lanova i pristaa graanskih stranaka za surad
nju s KP kao i u prosvjeivanju irokih slojeva stanovnitva o "teta
ma" graanske politike openito.57
Povod za ovu okrunicu dala je pasivna politika predsjednika Hr
vatske seljake stranke Vladka Maeka. Svojim pasivnim dranjem i
taktikom ekanja Maek je ne samo potaknuo raspad Hrvatske se
ljake stranke,58 nego je sa svoje strane pridonio tome da su se Hrvati
52 O tome Hurem, 1972; Krinik-Buki, 1988, str. 68-71. Usp. Banac, 1990, str. 89-90.
53 O tome Prunk, 1992, str. 306-320.
54 O okolnostima, koje su dovele od Dolomitske deklaracije. Kotunica i avoki, 1985,
str. 127-132.
55 O diskusiji o ovom pitanju prije svega Hopken, 1991, str. 127-132.
56 Tekst kod Neovia i Petranovia, 1983, str. 119-122.
57 Jedno isto tako bahato odbijanje suradnje s vodstvima graanskih stranka uinio je
Tito na V. Zemaljskoj konferenciji u listopadu 1940. Banac, 1990, str. 85.
58 O raspadu i politikoj suradnji HSS-a s komunistima prije svega Radeli, 1996.
99

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

tek u drugoj godini u veoj mjeri ukljuili u pokret otpora protiv oku
pacije i ustakog reima. To se dogodilo nakon to su okupacijske
trupe i etniki odredi u velikoj mjeri u Srbiji i Crnoj Gori razbili
otpor pod komunistikim vodstvom a srpski seljaci hrpimice preli
etnicima da bi se na koncu rata, kad se jasno nazirala pobjeda parti
zana, vratili u partizanske redove.59
Zloini ustaa nad Srbima na jednoj strani, i etnika nad Hrvatima
i muslimanima, na drugoj, kao i protuhrvatska politika Talijana u nji
hovim okupacijskim zonama olakali su komunistiku promidbu za
pokret otpora meu Hrvatima i muslimanima.60
Prema Duanu Bilandiu (roen 1924), bivem hrvatskom komu
nistu, partizanskom borcu od prvog trenutka i kasnijem uglednom
povjesniaru socijalistike Jugoslavije, partizanski su odredi u Srbiji
i Crnoj Gori 1941. godine imali preko 55.000 boraca.61 Nakon to su
ih razbile njemake trupe i etnici zimi 1941/42, oni su se do sredine
1942. prebacili u Bosnu i Hercegovinu sa samo 4.500 boraca. Isto
dobno je partizanska borba u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj knjiila kon
tinuirane dobitke. Prema Bilandiu je bilanca 31. prosinca 1942.
izgledala ovako: 18 brigada u Hrvatskoj, 10 u Bosni i Hercegovini,
etiri u Sloveniji, tri u Crnoj Gori ijedna brigada u Srbiji. Do 30. lip
nja 1943. poveao se broj ovako: 24 brigade u Hrvatskoj, 12 u Bosni
i Hercegovini, pet u Sloveniji, tri u Crnoj Gori, tri u Vojvodini ijedna
u Srbiji. Daljnji je prirast uslijedio nakon kapitulacije Italije 8. rujna
1943, tako da je 31. prosinca 1943. Hrvatska imala 38 (40%), Bosna
i Hercegovina 23 i Srbija 5 brigada.62 Tek se 1944. godine izravnala
oita brojana prednost boraca otpora u zapadnim dijelovima Jugosla
vije (Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija). Te je godine Narodnooslobodilaka armija Jugoslavije svoje operacije prenijela u Srbiju,
razbila etnike postrojbe i 20. listopada 1944. zauzela Beograd. Pri
tome su odlunu ulogu odigrale izdane dostave oruja od strane
Saveznika kao i izravno sudjelovanje sovjetskih trupa u borbama za
Beograd, to se u jugoslavenskoj socijalistikoj historiografiji nakon
Titova razlaza sa Staljinom 1948. vie ili manje minimiziralo.
Osvojenjem Beograda bila je borba za novu Jugoslaviju vojno
odluena. Tada je Titova armija brojala oko 650.000 vojnika, a njihov
59 O ovoj fazi etnike povijesti iscrpno Karchmar, 1987.
60 O tome Dizdar, 1999. Usp. Krito, 1998, I, str. 55-68.
61 O brojanoj snazi partizanskih odreda izmeu 1941. i 1944. u pojedinim povijesnim
pokrajinama Jugoslavije v. Cohen, 1996, str. 115, tablica 2.
62 Duan Bilandi u intervju zagrebakom tjedniku Globus, br. 383 od 30. sijenja
1998, str. 36. Iscrpnije Bilandi, 1999, str. 136-157.
100

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

se broj u travnju 1945. popeo na 800.000. O nacionalnom sastavu


pripadnika Tito je londonskom Timesu od 16. svibnja 1944. dao slje
deu informaciju: 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 5% Crno
goraca, 2,5% Makedonaca i 2,5% Muslimana.63 Podaci se, dakako,
odnose na cjelokupni jugoslavenski teritorij jer je postotak varirao u
pojedinim dijelovima Jugoslavije prema strukturi stanovnitva. U
Hrvatskoj na primjer, koja je na koncu rata brojala oko 150.00064 bo
raca otpora, bio je sastav ovakav: 60,40% Hrvata, 28,64% Srba,
2,76% Muslimana, 0,25% idova i 7,96% ostalih.65
Paralelno s procesom preobrazbe gerilskih boraca u snanu armi
ju komunisti su izgraivali nove politike infrastrukture u podrujima
pod vlastitom vojnom kontrolom. Osnivani su takozvani Narodnooslobodilaki odbori (NOO), ija je primarna zadaa bila opskrba par
tizanskih boraca. Pritom s vlasnikim pravima nisu postupali ba
obzirno: zapljenama nisu bili pogoeni samo kolaboracionisti, nego i
bogatiji seljaci (kulaci). Rekviriranja i raspodjele bili su regulirani Foanskim propisima (u istonoj Bosni) od 3. veljae 1942.66 Modelom
narodne fronte sluili su se tako to su sve odluke inscenirane kao
narodna volja na najiroj osnovi i istodobno su ih komunisti potpuno
kontrolirali i regulirali.67 Do 1948. bila je pripadnost lanova NOO i
drugih politikih organa KP drana u strogoj tajnosti, osobito na niim
partijskim stupnjevima68.
Kao sistemsko-politiki miljokazi u povijesti nastanka socijalistike
Jugoslavije vrijede, dakako, dvije skuptine, 1942. i 1943. odrane na
teritoriju takozvane Bihake Republike (dijelovi Bosne i Hercegovine i
Hrvatske sa sreditem u Bihau koji su se 1943. godine najveim
dijelom nalazili pod kontrolom partizana, veliki otprilike kao vicarska).69
Prva skuptina odrana je 26. i 27. studenoga 1942. u Bihau.
Veina sudionika nije, dodue, pripadala KP, ali su izabrani izmeu
63 Podaci o postotcima prema Pirjevecu, 1995, str. 143.
64 Sveukupni broj partizana na teritoriju NDH (Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom,
Dalmacijom, Istrom i Srijemom) bio je u navedeno vrijeme mnogo vii, prema Dizda
ru, 1996, str. 193, 197 oko 450.000.
65 Bilandi. 1999, str. 182. Kritiko preispitivanje brojanih podataka o svim vojnim
snagama (tj. ukljuivo s njemakim i talijanskim) izmeu 1941. i 1945. na teritoriju
NDH kod Dizdara, 1996. zajedno s tabelarnim pregledom na str. 197.
66 Tekst kod Neovia i Petranovia, 1983, str. 173-179. Usp. Behschnitt, 1974, str.
237-240 na njemaki prevedeni tekst E. Kardelja. O osnivanju NOO s teitem na
Bosni i Hercegovini iscrpnije Borovanin, 1979, str. 96-127.
67 Krinik-Buki, 1988, str. 68.
68 Banac, 1990, str. 32; Hopken, 1991, str. 138-139.
69 Bihaka Republika [1952],
101

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- W 1)

lijevih intelektualaca i drugih simpatizera partizanske borbe prema


listi koju je brino pripremio Aleksandar Rankovi (1909-1983), je
dan od lanova Politbiroa i kasniji ef tajne slube.70 Od ukupno 71
pozvanog delegata iz svih dijelova Jugoslavije pojavilo ih se samo 54
budui da slovenska i makedonska delegacija nisu mogle doi zbog
borbenih djelovanja.
Prvotno je bilo predvieno uspostavljanje novog narodnog za
stupnitva kao i nove vlade pod komunistikim vodstvom, ali zbog
prosvjeda Kominterne, odnosno Moskve, koja zbog meunarodnih
obveza jo nije mogla dopustiti delegitimiranje jugoslavenske vlade
u egzilu, moralo se odustati od formalnog oblikovanja nove vlade.
Stoga je ovaj put osnovano samo Antifaistiko vijee narodnog oslo
boenja Jugoslavije (AVNOJ) kao politiko predstavnitvo jedne nove
Jugoslavije koja bi trebala biti uspostavljena kao vienacionalna
drava prema komunistikim ideolokim i sociolokim principima. U
dokumentima, koje su sudionici Prvog AVNOJ-a u Bihau oduev
ljeno proklamirali,71 osueni su svi kolaboracionisti i protivnici ko
munista i zacrtana je nova Jugoslavija kao tvorevina koja e ispuni
ti sva nacionalna i socijalna prava. Na koncu je imenovan Izvrni
komitet koji je imao funkcionirati i funkcionirao je ipak kao neka
vrsta vlade pod okriljem Politbiroa KPJ.72
Nakon osnivanja AVNOJ-a 1942. u Bihau za cjelokupni jugo
slavenski teritorij slijedila su osnivanja Antifaistikih pokrajinskih i
regionalnih vijea za pojedine jugoslavenske povijesno-politike
zemlje i regije: za Hrvatsku 13. i 14. lipnja 1943. (ZAVNOH, Zemalj
sko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske), za Slo
veniju 3. listopada 1943. (SNOO, Slovenski narodno-osvobodilni od
bor), za Vojvodinu koncem listopada 1943. (Pokrajinski NOO Voj
vodine), za Crnu Goru i Bokokotorski zaljev 15. i 16. studenoga
1943. (ZAVNO Crne Gore i Boke Kotorske), za Sandak 20. stude
noga 1943. (ZAVNO Sandaka), za Bosnu i Hercegovinu 25. i 26. stu
denoga 1943. (ZAVNO Bosne i Hercegovine), za Kosovo i Metohiju
koncem prosinca i poetkom sijenja 1944. (Oblasni NOO za Kosovo
i Metohiju), za Makedoniju 2. kolovoza 1944. (ASNOM, Antifaistiko
sobranie na narodnoto osloboduenje na Makedonija) i, konano, za
Srbiju od 9. do 12. studenoga 1944. u osloboenom Beogradu (VASNOS, Velika antifaistika skuptina narodnog osloboenja Srbije).73
70
71
72
73

Piijevec, 1995, str. 129.


Izbor dokumentacije kod Neovia i Petranovia, 1983, str. 259-271.
Neovi i Petranovi, 1983, str. 286-309.
Neovi i Petranovi, 1983, str. 400-435; Petranovi i Zeevi, 1988, str. 668-677.

102

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Ovim je osnivanjima bila najavljena politika volja za federativno


ureenje budue socijalistike Jugoslavije. Na drugom zasjedanju
AVNOJ-a od 29. do 30. studenoga 1943. u Jajcu, na koje su dole
delegacije iz svih dijelova Jugoslavije, osim Makedonije (od ukupno
266 zastupnika pojavila su se 142), volja za federalizmom potvrena
je izjavom u kojoj su Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora s Bokokotorskim zaljevom. Sandak i Makedonija predvieni kao budue
federalne jedinice.74 Bosna i Hercegovina, Vojvodina i Kosmet (Ko
sovo i Metohija do konca 1968, kad je Metohija bila isputena iz ustava)
nisu u ovom sklopu bili spomenuti budui da je njihov status u novoj
federativnoj dravnoj konstrukciji bio prijeporan, prije svega status
Bosne i Hercegovine i Vojvodine gdje su se hrvatski i srpski interesi
najvie preklapali. to se tie Bosne i Hercegovine, ondanji su ko
munisti prihvatili ocjenu da u ovoj zemlji ive samo Hrvati i Srbi i da
e se Bosanski Muslimani tijekom vremena utopiti u jednu ili drugu
nacionalnost. To je bilo razlogom za razmiljanje treba li Bosnu i
Hercegovinu urediti kao autonomnu pokrajinu Srbije ili Hrvatske ili
je izravno podloiti Savezu.75 Dilema je razrijeena na drugom za
sjedanju ZAVNO-a Bosne i Hercegovine od 30. lipnja do 2. srpnja
1944. u Sanskom Mostu. Ondje je Bosna i Hercegovina proglaena
federalnom jedinicom, ravnopravnom drugim federalnim jedinica
ma.76 Vojvodina, Kosovo, Sandak i Boka Kotorska nisu doivjele isto
priznanje. Bokokotorski zaljev potpuno se stopio s Crnom Gorom,77
Sandak je ustupljen dijelom Srbiji, dijelom Crnoj Gori. Kosovo je do
bilo status autonomne oblasti, a Vojvodina status autonomne pokra
jine po sovjetskom uzoru - oboje je bilo prikljueno Srbiji.78 Po
vlaenje granice izmeu sada srpske pokrajine Vojvodine i Hrvatske
postalo je jednom od spornih toaka izmeu hrvatskog komunista
Andrije Hebranga (1899-1949) i Crnogorca Milovana ilasa, predsjed
nika 1945. ustanovljene komisije za povlaenje granice u Srijemu.79
Velikoduna obeanja, koja su kasnije u drugim okolnostima jed
nostavno povuena, sluila su prije svega mobilizaciji irokih slojeva
puanstva za komunistiko opredjeljenje u graanskom ratu.
74
75
76
77

Neovi i Petranovi, 1983, str. 452, t. 3.


O tome emerli, 1968, str. 337-339. Usp. Purivatra, 1972, str. 117-124.
ZAVNOBiH [1968] I, str. 231.
Kako se to dogodilo opisuju Ankica Peari i Josip Peari: Kako j e Boka Kotorska
postala dio Crne Gore: Sluaj Ostava Smodlake. U: SP 30, 2 (1998), str. 377-385.
78 O tome Banac, 1990, str. 104-118.
79 O tome s navodima daljnje literature Kisi-Kolanovi, 1996, str. 151-152. O povlae
nju granica 1945. izmeu Hrvatske i Vojvodine Petranovi, 1995, II, br. 1. i 3. Usp.
Jeli, 1991, str. 17-32.
103

Politika realnost jugoslavenstva (18-1991)

Uostalom, jugoslavenski komunisti pod federalizmom nisu shvaali


nikakav graanski federalizam, u kojemu je podjela kompetencija
izmeu centra i dijelova tono definirana, nego postavljanje sovjet
skog modela u kojemu je prednost centra pred dijelovima kontrolom
strogo centralistiki organizirane KP uvijek ostala osigurana.
Osim toga, Drugi AVNOJ je uspostavio provizornu vladu pod ime
nom Nacionalni komitet osloboenja Jugoslavije (NKOJ) i postavio
skretnice za institucionalnu izgradnju nove drave. U skladu s tim
donijeta su dva zakljuka od povijesnoga domaaja: razvlaenje
vlade u egzilu kao i suspenzija povratka kralja do narodne odluke na
kon zavretka rata.80
Staljin, kojemu su zakljuci podnijeti tek 30. studenoga 1943. upravo kad su se Saveznici skupili na konferenciju u Teheranu - bio
je bijesan, ali u poetku nije poduzeo nita nego je to "progutao". Su
protno tome, zapadni su se saveznici, koji o Staljinovu bijesu nisu
nita sumnjali, nego su mislili da su Sovjeti potaknuli Titov postu
pak, pokazali upornijima, prije svih Amerikanci, ali i Britanci koji su
imali inicijativu u Sredozemlju. Britanski ministar-premijer Winston
Churchill priznao je dodue Tita za partnera u pregovorima, ali je kao
uvjet za pregovore postavio ukljuenje kralja Petra II. Karaorevia
(1923-1970)81 i vlade u egzilu u procese konstituiranja nove Jugosla
vije. Meutim, pregovori e pokazati da Churchillov prvotni cilj nije
bio niti ponovna uspostava starog politikog sustava u Jugoslaviji
niti spaavanje srpske dinastije nego rastereenje saveznikih vojnih
operacija uz pomo Titovih partizana, koji nisu zakazali kao etnici,
nego su se iskazali kao pouzdani borci otpora.82 Dolo je do igre po
kera izmeu Churchilla i Tita iz koje je Tito iziao kao pobjednik.83
Igru je zapoeo Churchill 10. prosinca 1943. pozivom jugoslavenskom
kralju da generala Drau Mihailovia ukloni iz vlade i da sljedeega
travnja uspostavi kontakt s Titom.84 Nakon to se velikosrpski raspo
loena vlada u egzilu ogoreno oduprla, iznudila je britanska diplo
macija promjene u vladi. Kralj je 1. lipnja 1944. otpustio aktualnoga
predsjednika Boidara Puria zajedno s njegovim ministrima,85 a
80 Dokumentacija u izboru kod Neovia i Petranovia, 1983, str. 436-467. Usp. Jeli,
1991, str. 17-32.
81 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III 1979), str. 433-434, (E. Hoesch).
82 O poziciji Titovih partizana u globalnoj ratnoj strategiji Saveznika v. Allcock, 2000,
str. 236-239.
83 Publikacije izvora o ovoj temi Biber, 1981, Petranovi, 1981, Petranovi i Zeevi,
1988, str. 678-704.
84 Petranovi, 1981, str. 25, 292.
85 Petranovi, 1981, str. 330-331 (br. 227).
104

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

formiranje nove vlade povjerio Hrvatu Ivanu ubaiu (1882-1955),86


politiaru iz redova Hrvatske seljake stranke i banu Hrvatske ba
novine (26. kolovoza 1939 - 10. travnja 1941), uspostavljene nakon
Sporazuma Cvetkovi-Maek iz 1939. Trodnevni su pregovori izme
u ubaia i Tita, koji su bili odrani od 14. do 16. lipnja na otoku
Visu, zavrili takozvanim Prvim sporazumom Tito-ubai.87 ubai
se obvezao na formiranje nove Kraljevske vlade iskljuivo iz kruga
demokratskih usmjerenih osoba, koje se nisu kompromitirale protiv
narodnog pokreta otpora i koje bi bile spremne pomagati politiku
narodne fronte. Osim toga, ubai je prihvatio federalizaciju drave
koju je zakljuio Drugi AVNOJ i priznao partizanski pokret otpora kao
i njegove uspjehe pod Titovim vodstvom. Tito je sa svoje strane obe
ao kooperativnost NKOJ-a s kraljevskom vladom i zamrzavanje pi
tanja oblika vladavine zajedno s kraljevim povratkom do plebiscitarne
odluke naroda. U vremenu do takozvanog Drugog sporazuma Tito-ubai 1. studenoga 1944. u Beogradu bilo je vie pregovora Tita sa
Churchillom, Staljinom i ubaiem. Pritom je Tito davao obeanja
koja nije namjeravao odrati, kao to je obeanje da on ne namjera
va u Jugoslaviji uvesti komunizam. Tijekom drugoga sporazuma, za
kljuenog 1. studenoga 1944. u Beogradu, uspjelo je Titu dalje osla
biti kraljevu poziciju, a svoju jo vie ojaati. Bilo je, naime, za
kljueno da kralj svoje kompetencije treba prenijeti na jedno namjes
nitvo a Tito je dobio pravo suodluivanja o njegovu sastavu. Osim
toga, bilo je predvieno da zajednika provizorna vlada bude sa
stavljena mnogo vie po Titovu nego po Churchillovu i ubaievu
ukusu. Kralj se odrekao svojih kompetencija 30. sijenja 1945, a 5.
oujka 1945. bila je oblikovana provizorna zajednika vlada Demo
kratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Njezina glavna zadaa bila je
izrada novoga ustava i pripremanje izbora.88 Istoga mjeseca uslijedi
lo je od Saveznika meunarodno priznanje nove vlade. Time je Tito
postigao svoj vanjskopolitiki cilj.
Vanjskopolitike uspjehe pratila je ciljana unutarnja politika. Pri
tom je jugoslavenskim komunistima uspjelo ne samo sve politike
neprijatelje i protivnike radikalno ukloniti s puta, nego se ve izme
u 1945. i 1947. otresti paradigme blokovskih stranaka u srednjo
europskim i istonoeuropskim dravama pod sovjetskim patronatom
i uspostaviti vlastiti jednopartijski sistem bez "narodnodemokratskog"
86 Kratka pribiljeka o njemu kod Cerovca, 1988, str. 160, 170. O ubaievom poli
tikom portretu usp. Crljen, 1970, str. 236-243.
87 Tekst sporazuma kod Petranovia i Zeevia, 1988, str. 682-683.
88 Petranovi i Zeevi, 1988, str. 691-702.
105

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

smokvina lista kao i vlastiti i bri put u isti socijalizam (jugoslaven


ski posebni put).89

2*3. Obraun s politikim protivnicima


Drugo zasjedanje AVNOJ-a donijelo je 30. studenoga 1943. odluku
o osnivanju jedne dravne komisije za kanjavanje ratnih zloina.
Odluka se u pretjeranoj mjeri provodila izmeu veljae i prosinca 1944.
U ovom je razdoblju osnovano est zemaljskih komisija za est republi
ka, jedna pokrajinska komisija za Vojvodinu i dvije oblasne komisije za
Kosovo i Sandak, a za njima je slijedilo osnivanje kotarskih, okrunih i
opinskih komisija plus 28 strunih komisija, "nadlenih za zloine
posebnog obima i specifinog karaktera". Time je izgraena jedna
hijerarhijski postavljena snana piramida s vie od 1.600 komisija i
proviena namjetenicima krajnje upitne kompetencije.90 Do 12. trav
nja 1948, kad je ovaj krajnje problematini projekt bio priveden kraju,
komisije su skupile preko 900.000 kaznenih prijava s odgovarajuom
dokumentacijom i sasluale i protokolirale preko 550.000 svjedoka. Na
temelju skupljenih materijala dravna je komisija donijela oko 120.000
odluka u kojima je oko 65.000 osoba bilo proglaeno "ratnim zloinci
ma, veleizdajnicima i narodnim neprijateljima".
Tako je nastala golema dokumentacijska baza koja je u socijalisti
koj Jugoslaviji bila viestruko primjenjivana: kod pripremanja pisme
nih optubi u bezbrojnim politikim procesima kao i zahtjevima za
izruenje osumnjienih ratnih zloinaca, koji su se nali u inozem
stvu i, konano, za propagandistike publikacije i komunistiku hi
storiografiju. Do konca Titova ivota strogo se kanjavala svaka sum
nja u objavljene podatke o rtvama rata kao i o komunistikom po
naanju prema osumnjienim ratnim zloincima i politikim neistomiljenicima.91 Tek nakon Titove smrti rasplamsala se estoka ras
prava o broju rtava rata. Kritikim istraivanjem koje su proveli pri
je svega Bogoljub Koovi i Vladimir erjavi, dokazano je da su bro
jevi, posijani u brojnim publikacijama, bili krajnje "napuhani".92
Za vrijeme raspadanja Druge Jugoslavije, ali i kasnije, istraiva
nje se okrenulo drugim aspektima komunistikog preuzimanja vlasti,
89 O tome prije svega Hopken, 1984. Usp. Isti, 1991, str. 138-140.
90 O tome i susljednom Jurevi, 1998, str. 15-29; usp. Sulejmanpai, 2000, str. 144-153.
91 Jurevi, 1998 (3).
92 Kritike primjedbe o literaturi o ratnim gubicima i rtvama za vrijeme Drugog svjet
skog rata u Jugoslaviji Jurevi, 1998 (istraivaki izvjetaj), v. poglavlje o Prvoj Ju
goslaviji, odsjek 6.
106

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

prije svega tonijem ispitivanju politikih procesa koji su bili arani


rani prvih godina nakon zavretka rata. Najvaniji su se vodili u Beo
gradu i Zagrebu.
U Beogradu su se vodila dva velika procesa etnicima i drugim
srpskim aktivnim antikomunistima i kolaboracionistima. Prvi se vodio
u kolovozu 1945, drugi izmeu 10. lipnja i 15. srpnja 1946. Pozor
nost javnosti bila je posveena drugom procesu budui da su u
njemu procesuirane 24 u javnosti poznate osobe koje su se istaknule
ili kao kolaboracionisti ili kao protivnici partizanskog pokreta otpora
pod komunistikim vodstvom. Glavnooptueni bio je nitko drugi doli
ratni ministar u jugoslavenskoj vladi u egzilu i vrhovni zapovjednik
etnikih postrojbi Draa Mihailovi, kojega se tajna sluba Alek
sandra Rankovia nakon jednogodinjega lova domogla u noi od 12.
na 13. oujka 1946. Svi su optueni bili zbog veleizdaje i ratnih zlo
ina osueni ili na smrt ili na dugogodinje zatvorske kazne, deset
od njih u odsutnosti. Mihailovi je bio osuen na smrt i 17. srpnja
1946. pogubljen.93
Izmeu 1945. i 1948. vodili su se u Zagrebu, Sarajevu i drugim
gradovima "veliki sudski procesi" protiv ratnih zloinaca, lanova
dravnog aparata NDH i pripadnika katolikog klera.94
Kazneni proces protiv zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca
(1898-1960), koji je kulminirao u sudskim raspravama izmeu 30.
rujna i l i . listopada 1946,95 najjasnije predoava kako su komunisti
ove procese inscenirali i to su namjeravali.
Zagrebakom su se nadbiskupu stavila na teret sljedea kaznena
djela:96
1. politika kolaboracija s talijanskim i njemakim okupacijskim
snagama;
2. nasilna obraenja pravoslavnih Srba na katolianstvo;
3. podrka neprijateljskim vojnim postrojbama preko vojnog
vikarijata u NDH, iji je predstojnik bio Stepinac;
93 Potpuni stenogram ovoga procesa Draa Mihailovi pred sudom objavljen tek 1990.
Usp. Tomasevich, 1979, str. 404-408.
94 O tome prije svega Kisi-Kolanovi, 1993. Usp. Bezina, 1995, str. 187-313. (Proces
protiv pripadnika franjevakog samostana Gospe Lurdske u Zagrebu). O procesu pro
tiv 38 njemakih pripadnika 13. SS-Hanzar-divizije izmeu 22. 30. travnja 1947. u
Sarajevu v. Lepre, 1997, 311-314. O procesima protiv franjevaca u Bosni Karaula,
1999, str. 173-304.
95 Do sada najtrezveniji prikazi ovoga procesa kod Benigara, 21993, str. 529-592. i
Alexander, 1990, str. 105-129.
96 Optueniki spis u: Proces Alojziju Stepincu (1997), str. 53-84.
107

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

4. pokuaji spaavanja NDH, poduzeti 1944/45;


5. pomo oruanim banditima protiv novoga reima u poratnom
vremenu.
Prigodom dokazivanja optuba je iznijela na stol brojne izreske iz
tiska izmeu 1941. i 1945, izvukla protokole slinih procesa i
povezala ih s ovim, dovela 58 svjedoka, koji su veinom potjecali iz
podruja koja nisu stajala pod Stepinevom jurisdikcijom i svi su
svjedoili protiv Stepinca. to se tie obrane, njezini su protudokazi
samo selektivno prihvaeni, a od 47 svjedoka, meu kojima su se
nalazili i idovi kao i Srbi, samo je 7 njih priputeno, i to nakon otre
debate izmeu dravnog tuitelja Jakova Blaevia (1912-1996)
("Faisti ne mogu svjedoiti za faiste u ovoj zemlji") i glasovitog
odvjetnika Ive Politea (1887-1956) - koji je u Prvoj Jugoslaviji branio
Tita i druge komuniste pred sudom - ("To bi bila blasfemija da se
dopusti da budu presluani samo svjedoci optube. [...]. Upozora
vam da je ovaj proces od svjetske vanosti, i zato molim, da se moje
dokaze uvai").97 Proces je voen zapanjujue brzim tempom. Naj
vei broj rasprava trajao je od 8 do 21 sat, tako daje koncentracija
neminovno morala poputati a obrani je jedva ostajalo vremena da
se pripremi za sljedeu raspravu. Pritom je dravni tuitelj najvie
vremena uzimao za sebe; on je govorio preko 40 sati, a obrana,
naprotiv, samo nekoliko puta, svaki put oko 20 minuta. Osim toga,
policija je branila nazonoj publici praviti pribiljeke ili bi ih kasnije
zaplijenila. K tomu, slubeni su stenogrami "korigirani", odnosno
cenzurirani, i - last but not least - sve je neprijateljski raspoloeni,
bukaki tisak podupirao sa strane a dokumentacija procesa nepot
puno je objavljena. U takvom sudskom ozraju neki su se suoptueni
ponaali oekivano alosno i "priznali" su sve to se od njih zahtije
valo, dok je Stepinac na unakrsno presluavanje i uvrede najee
reagirao utnjom i tek na koncu u govoru koji je trajao 38 minuta od
luno odbio sve toke optube.8 Osuda je pala 11. listopada i Ste
pinac je osuen na "esnaest godina zatvora s prisilnim radom kao i
na pet godina oduzimanja politikih prava". 19. listopada 1946. pre
baen je u zatvor u Lepoglavi (sjeverno od Zagreba) gdje je ostao do
5. prosinca 1951. Tada je njegova kazna bila ublaena i on je pre
mjeten u svoje rodno mjesto Krai (jugozapadno od Zagreba), gdje
je ostatak svoga ivota proveo u upnoj kui, pod strogom paskom
policije. Stepinevo imenovanje kardinalom 29. studenoga 1952, na
dravni praznik socijalistike Jugoslavije, dovelo je do prekida diplo
97 Proces Atojziju Stepincu (1997), str. 100-103.
98 Autentina reprodukcija teksta govora kod Benigara, 21993, str. 537-542.
108

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

matskih odnosa izmeu Jugoslavije i Vatikana." Stepinac je umro


1960. u Kraiu. Ukop je, nakon odreenog natezanja s politikim
vlastima, obavljen 13. veljae 1960. u zagrebakoj katedrali.
Slian karakter imali su svi kazneni procesi koji su u poratnim
godinama voeni protiv protivnika reima i duhovnih predstavnika
vjerskih zajednica koje su bile zastupljene u Jugoslaviji. Njih su ili
kao ratne zloince ili kao ortake okupatora i okupatorskih pomonika
namjerno sudili i strogo kanjavali zajedno sa stvarnim ili osumnji
enim ratnim zloincima.'00
Kao primjer moe posluiti proces jednoj skupini od 58 osoba kon
cem lipnja 1945. pred vojnim sudom u Zagrebu. Skupinu je tvorilo
vie katolikih sveenika, dva pravoslavna biskupa kao i vie pravo
slavnih sveenika Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) - koju je dao
osnovati hrvatski poglavnik Ante Paveli kao politiku protuteu Srp
skoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj101 - zatim biskup Evangelike crkve
u Hrvatskoj i zagrebaki muftija, zajedno s lanovima ustake organiza
cije. 29 njih - ukljuivo s mitropolitom Germogenom (1861-1945) i
biskupom Spiridonom Mifkom (1902-1945), oba biskupa HPC, evangeliki biskup Philipp Popp (1893-1945) i zagrebaki muftija Ismet
Mufti (1876-1945) - osueno je "na smrtnu kaznu (est vjeanjem
i 23 strijeljanjem), gubitak graanskih prava i konfiskaciju imovine".
Ostali su optuenici dobili krae ili dulje zatvorske kazne. Smrtne su
kazne bile za nekoliko dana izvrene.102
U poratnim godinama bilo je malo sveenika koji nisu bili podvrgnuti
politikim sasluavanjima ili zlostavljanjima svjetine na ulicama.
Nain voenja politikih procesa sasvim jasno pokazuje da prvotni
cilj novoga reima nije bilo pravedno kanjavanje zloina nego egzem
plarno politiko unitenje protivnika. U ovom pogledu moglo bi kao
paradigma posluiti ophoenje prema zagrebakom nadbiskupu Stepincu. Prema nekim izvjetajima iz ratnog vremena partizani su Stepineve propovijedi protiv rasizma i faizma upotrebljavali za vlastite
promidbene ciljeve. Ali od 1943, kad se sve jasnije poela nazirati
pobjeda Saveznika a Stepinac intenzivnije igosao zloine komuni
sta, pojavilo se njegovo ime na partizanskim listama zloinaca.10
99 O zatvorskom vremenu kao i o konfinaciji u Kraiu i o prekidu diplomatskih odnosa
Jugoslavije s Vatikanom Alexander, 1990, str. 130-145. Usp. Ista, 1979, str. 138-145.
,0 O tome Alexander, 1979, str. 131-136, 172-177.
101 O tome Poar, 1996.
102 O tome Geiger, 1995; Poar, 1996, str. 339-362; Kratke biografije gore imenovanih
u: Tko j e tko u NDH (1997).
103 Krito, 1998, I, str. 348, 36C.
109

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)

Komunisti ga ipak nisu odmah nakon rata izveli pred sud, nego su ga
najprije pokuali odvojiti od Rima i nagovoriti da pristane uz njihove
revolucionarne ciljeve. Meutim, na ovaj Titov izazov Stepinac je
reagirao odluno i nepokolebljivo. Sudarila su se dva svijeta, na jed
noj strani svijet konvencionalnoga katolianstva koji je Stepinac
egzemplarno zastupao, na drugoj strani svijet revolucionarnog i neistroenog komunizma koji je predvodio Josip Broz Tito, komunist od
prvoga trenutka, koji unato kasnijem epohalnom raskidu sa Stalji
nom, nikada nije pokazivao spremnost prelaska Rubikona prema za
padnim demokracijama.104 Tito je zahtijevao od Stepinca previe, a
Stepinac mu nije mogao ne samo premalo ponuditi, nego je, kao
vjerni sluga svoje Crkve, upuivao na potrebu pregovora s Vatika
nom. Konflikt je dosegnuo vrhunac objavljivanjem jednoga lapidarno
sroenog pastirskog pisma katolikog episkopata 20. rujna 1945, kad
je izborna kampanja za prvu nacionalnu skuptinu bila u punom
zamahu.10S
U svom pismu, upuenom katolikim vjernicima, prosvjedovali su
katoliki biskupi na elu s nadbiskupom Stepincem:
a. protiv sustavnog proganjanja Katolike crkve od strane ko
munista, izmeu ostaloga proganjanja 501 sveenika, od kojih
je 243 umoreno, 169 zatvoreno a 89 nestalo; osim toga umor
stvo 19 sveenikih kandidata, tri redovnika brata i etiri re
dovnice - za koje se ne moe tvrditi da su svi bili lanovi usta
a i ratni zloinci.106
b. protiv zapljene katolikih tiskara u Ljubljani, Mariboru, i
beniku, Mostaru i Sarajevu, kao i protiv blokiranja katolikog
tiska; od oko 100 katolikih asopisa iz predratnog vremena
nije se u to vrijeme nijedan mogao pojaviti;
104 Prije svega pod ovim aspektom prati Pirjevec, 1995, povijest Druge Jugoslavije. Usp.
Bilandi, 1999, str. 560. O Titovu lukavom laviranju izmeu velikih sila Lees, 1997.
,05 Autentina reprodukcija pisma kod Muia, 1991, 161-175.
106 Od oko 500 sveenika u zagrebakoj nadbiskupiji moglo ih je 15 pripadati ustakoj
organizaciji, a oko 30 bili su simpatizeri. Proces Alojziju Stepincu (1997), str. 262, t.
10. O politikom stavu katolikog klera prema NDH openito v. izvjetaj od 10. lip
nja 1942. jugoslavenski orijentiranoga Augustina Juretia (1890-1954) koji je ivio
u inozemstvu i bio ovjek za vezu nadbiskupa Stepinca za politike kontakte sa
zapadnim zemljama, kod Bobana, 1985, str. 160-162 (o Juretievoj biografiji str.
145-151). Usp. Krito, 1998, I, str. 77-79; II, str. 186-188. Sveukupni broj katolikih
sveenika koje je komunistiki reim progonio mogao bi biti neto vei. O tome prije
svega Koul, 1998a. Usp. Primjedbe o kompleksu ovih pitanja od Igora Graovca: su
djelovanje i stradanje katolikog sveenstva u partizanima 1941.-1945. godine. U:
Dijalog povjesniara - istoriara 2000, str. 537-550.
110

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

c. protiv zaposjedanja obrazovnih ustanova za sveenike


kandidate od strane vojske ili njihove zapljene za druge svrhe;
d. protiv sprjeavanja vjeronauka u kolama i degradiranja re
ligijske pouke na fakultativan sporedni predmet;
e. protiv dokidanja privatnih kola i privatnih akih domova;
f. protiv ometanja bogosluja, oskvrnua nedjelja radnim kam
panjama, protiv doputanja rastave braka i sprjeavanja kari
tativne djelatnosti Crkve;
g. protiv radikalnih zemljinih reformi bez bilo kakve naknade;
h. protiv zlostavljanja redovnica u bolnicama i drugim institutima;
i. konano, protiv oskvrnua i unitavanja grobova njemakih
i ustakih vojnika
k. kao i protiv materijalistikih bezbonih temelja nove drave.
Biskupi su svoje pastirsko pismo zavrili sljedeim zahtjevima:
"Traimo punu slobodu katolike tampe, punu slobodu
katolikih kola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima
niih i srednjih kola, punu slobodu katolikih udruivanja,
slobodu katolike karitativne djelatnosti, punu slobodu
ljudske linosti i njezinih neotuivih prava, puno potovanje
kranskoga braka, vraanje svih oduzetih zavoda i instituci
ja. Samo pod tim uvjetima moi e se srediti prilike u naoj
dravi i ostvariti trajan unutranji mir."
Dravna propagandna mainerija reagirala je brzo: organizirane
su masovne demonstracije. Na zidovima su osvanuli odgovarajui
grafiti. Katoliki je kler bio izloen javnim zlostavljanjima, manipuli
rani tisak je mjeavinom informacija i dezinformacija stvarao pomet
nju i poticao mrnju. I sam je Tito mjesec dana kasnije u jednoj izjavi
preao u protunapad.107 Dvije su ga stvari osobito razbjesnile: prigo
vor zbog progona sveenika i uvoenja zemljine reforme kao grube
eksproprijacije. U svom protunapadu pitao je Tito, zato katoliki epi
skopat nije dao nikakvu izjavu protiv masakra idova, Srba i drugih,
te nije dopustio bilo kakav pijetet prema grobovima njemakih i us
takih vojnika. Franjevake gimnazije u Bosni i Hercegovini Tito je pro
glasio odgojnim gnijezdima nacionalne mrnje izmeu Srba, Hrvata
107 Tito: Sabrana djela, sv. 29 (9. jul - 30. novembar 1945). Beograd 1989, str. 127. Titova
izjava kod Petranovia i Zeevia, 1988, str. 777-779. Usp. Alexander, 1979, str. 73.
111

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

i Muslimana a franjevcima na irokom Brijegu kod Mostara, koje su


partizani u veljai 1945. umorili, podmetnuo je da su se osobno za
jedno s Nijemcima i ustaama s orujem u rukama borili protiv par
tizana (to nije bila istina108). to se tie prigovora protiv franjevakih
gimnazija na irokom Brijegu kod Mostara i u Visokom kod Sarajeva,
kao i isusovake gimnazije u Travniku kao odgojnom leglu ustaa,
treba upozoriti da su ove kole jednako posjeivali kasniji komunisti
kao i pripadnici ustaa. Franjevaki su nastavnici na irokom Brijegu,
koje su partizani umorili, dodue oduevljeno pozdravili osnivanje
NDH, kao uostalom veliki dio Hrvata, prije svega kao in osloboenja
od hegemonije Beograda, ali su osudili i ustaka zlodjela i oitovali
svoje razoaranje.109
Pravi razlog masivnog nastupanja komunista protiv religije, osobi
to protiv Katolike crkve, nije bila podmetnuta sustavna kolaboracija
s okupacijskim silama i marionetskim reimima koje su one namet
nule, nego ustrajavanje na konzervativnom drutvenom modelu, od
nosno otvoreno protivljenje katolikih dostojanstvenika revolucio
narnoj preobrazbi drutva u komunistikom smislu. Naime, u jednom
povjerljivom policijskom izvjetaju iz godine 1952. ovako je bilo ocije
njeno politiko dranje zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca:
"Stepinac lino nije nikad bio germanofilski nastrojen i odbi
jao je nacionalsocijalizam u kojem je gledao neprijatelja crkve.
Njegova politika bila je jedino i iskljuivo usmjerena na
uvanje interesa i jaanje katolike crkve, kako u ovim kri
tinim danima, tako i ranije. Vano je imati ovu injenicu, na
koju je ve ranije ukazivano, stalno pred oima jer inae nije
mogue pravilno ocijeniti Stepinevo dranje za vrijeme oku
pacije. On je za svoje ciljeve koristio hrvatska nacionalna
stremljenja isto tako kao i faistika stremljenja. Dotle je bio
za suradnju s Njemakom dok je to bilo od koristi za crkvu. Bio
je protiv Jevreja i masona, sve dok je smatrao da je potrebno
da ih izolira kao protivnike crkve. Ali se isto tako nije kasnije
libio da uzme u zatitu Jevreje protiv ispada ustaa i njema
kih mjera istrebljenja, da se suprotstavi njemakom okupa
toru i da pomae stupanje u vezu sa Zapadnim silama, kada
je to ilo u korist crkve."110

108 O tome Tomaevi-Koka, 1997, osobito, str. 177-194.


109 Redi, 1998, str. 182-183.
110 Arhiv Hrvatske [Zagreb], MUP, elaborat: Katolika crkva kao ideoloki protivnik
FNRJ, 1952, kut. 5, oznaka 001.1. Navedeno prema Kisi-Kolanovi, 1993, 15.16.
112

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Nakon ovoga ublaavanja, odnosno povlaenja prigovora zbog kolaboracionizma sa strane komunista do danas su od optuenikog
lanca ostale sljedee dvije eksplozivne toke.
1. Jasno odbijanje kao i otro osuivanje komunizma od strane
Katolike crkve odnosno nadbiskupa Stepinca na jednoj strani
i istodobno oprezno ponaanje prema faizmu i nacionalsocija
lizmu na drugoj strani.
2. Prisilna obraenja na katolianstvo u NDH.
U oba se sluaja radi o povijesnoj materiji koja se u javnosti naj
ee irila u obliku prigovora. Katoliki su se krugovi branili protiv
ovih prigovora tako to su skupljali dokazni materijal za sljedeu
tezu: vodstvo Crkve je jednako odluno odbijalo kako ideologiju fa
izma i nacionalizma tako i ideologiju komunizma i ugroenima pru
alo pomo; Stepinac, odnosno katolika hijerarhija u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini nikada nisu odobravali prisilna obraenja. Naprotiv!
O
prvoj toki sljedei komentar: Sami su komunisti od poetka svo
jom protuvjerskom propagandom, a potom poinjenim zloinima
protiv klera u Rusiji nakon Oktobarske revolucije (1917), u panjol
skom graanskom ratu (1936-1939), kao i u Jugoslaviji za vrijeme
Drugog svjetskog rata i prvih godina poratnog vremena pripremili
pretpostavke za odbojan stav Crkve prema njima. S druge strane,
faistima i nacionalsocijalistima nije se moglo prigovoriti zbog
slinog otvorenog napadaja na Crkvu. Naprotiv! Oba netom spome
nuta sustava nastupala su prema religiji diplomatskije i pokazala
vanjsku spremnost za suradnju (Lateranski sporazumi iz 1929, kon
kordat s njemakim Reichom 1933). Posljedica je bila daje kler bio
odgojen antikomunistiki, ali ne istodobno i antifaistiki.'" Ko
munisti e sami tek nakon splanjavanja revolucionarnog ara po
kazati vrlo ogranienu spremnost na suradnju, i to iz unutarnjih i
vanjskih politikih razloga.
Modernoj politikoj rastavi vjere i drave nije u ovo vrijeme bio
dorastao nijedan od ovdje ukljuenih povijesnih protivnika.
O
drugoj toki: U Prvoj Jugoslaviji preferirala se promjena konfe
sije u korist pravoslavlja, prije svega meu osobljem u dravnoj
slubi (v. poglavlje 1). Ustaki je reim bio odluan da silom ili milom
od NDH napravi hrvatsku nacionalnu dravu. U ovu su svrhu Bo
sanski Muslimani bili proglaeni Hrvatima islamske vjere, dok je bio
1,1 Vidi Britanski izvjetaji, III, 1996, br. 216, str. 525.
113

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

zauzet strog stav prema pripadnicima Srpske pravoslavne crkve odno


sno protiv njezine politike uloge. Potiskivanje je zapoelo zabranom
irilinog pisma 25. travnja 1941. i dokidanjem dotada vrijedeih
propisa o promjeni konfesije 5. svibnja 1941.112 Daljnjim se mjerama
pogoravao poloaj srpskog stanovnitva sve do fizikog iskorjenjivanja,
iseljavanja i prevoenja na katolianstvo (nazvano prekrtavanje).113
Katolikoj se hijerarhiji stavljalo na teret prije svega sudjelovanje
u prisilnom prekrtavanju. to se tie prisilnog karaktera "prekrtavanja", upozorimo na to da teko ustanovljiv broj prijelaza nije
uslijedio pod pritiskom, nego dragovoljno, prije svega u onim slua
jevima gdje se radilo o povratku katolikoj vjeri onih osoba i obitelji
koje su iz bilo kojih praktinih interesa u vremenu Prve Jugoslavije
prele na pravoslavlje. Ove je sluajeve imalo u vidu i okruno pismo
zagrebake nadbiskupske kancelarije, koje je 8. svibnja 1941.114 upu
eno kleru zagrebake nadbiskupije. U njemu su u svijest dozvani
propisi prigodom prijelaza na katolianstvo - izmeu ostalih, kao
obvezatan uvjet, utvrivanje uvjerenja i dragovoljnosti pripravnika.
Gledano u cjelini, ipak se "kampanja prekrtavanja" odvijala u oz
raju prisile, pri emu je nekoliko nepromiljenih sveenika pomaga
lo reimu. Na temelju nekrivotvorenih dokumenata moe se konsta
tirati da su katoliki episkopat i ostali kler u nadmonoj veini "pro
jekt obraenja" najprije susretali s velikim optimizmom, ali su tako
er osudili zloine ustaa kao i primjenu sile prigodom prijelaza. Od
lunost u odbijanju bila je, dodue, razliita. Dok, na primjer, odu
evljenje sarajevskog nadbiskupa Ivana aria (1871-1960) gotovo
nije poznavalo granice i njegov stav prema ustakom reimu ostao
krajnje nekritian,115 mostarski je biskup Alojzije Mii vjerovao daje
dolo vrijeme za "radosni povratak izmatika u Katoliku crkvu", ali
da se to ni u kojem sluaju ne bi smjelo dogaati onako kako je to us
taki reim inio.116 Slino je reagirao banjoluki biskup Josip Gari
(1870-1946), koji je u svom pismu Stepincu od 4. studenoga 1941.
izvijestio o obraenjima u zapadnoj Bosni i o osveti komunista koja je
nad konvertitima nakon toga uslijedila.117Najgori su se masakri dogodili
1,2 Tekstovi obaju uredbi u: Ustaa [1995], str. 151. i 170. Pogreno je datiranje druge
uredbe na 15. svibnja (izmeu ostalih kod Alexander, 1979, str. 25).
113 0 kompleksu ovih pitanja s navoenjem daljnje literature Poar, 1996, str. 87-102 i
Krito. 1998, I, str. 185-236.
114 Ne tek 15. svibnja, kako je proireno u literaturi. O tome Krito, 1 9 9 8 ,1, str. 189-191.
1.5 Vidi Krito, 1998, I, str. 75-77; 217.
1.6 Miieva pisma Stepincu od 18. kolovoza i 7. studenoga 1941, kod Krite, 1988, II,
str. 92-93. i 108-109.
1.7 Krito, 1998, II, str. 107.
114

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

u mijeanim podrujima s muslimanskim i srpsko-pravoslavnim sta


novnitvom (istona Hercegovina, istona i zapadna Bosna). Protiv
toga su muslimanski krugovi, ve u kasno ljeto i jesen 1941. prosvje
dovali nizom rezolucija u kojima su ne samo osudili masakre, nego
su i ustvrdili da su zlodjela nad Srbima izveli nemuslimani koji su
prigodom svojih zloinakih djela bili preobueni u muslimane i uza
jamno se zvali muslimanskim imenima.118 Ova je interpretacija u
Titovoj Jugoslaviji ostala netaknuta. Tek nakon sloma Jugoslavije
objavljena su svjedoanstva obaju gore spomenutih biskupa. Biskup
Josip Gari gledao je u muslimanskim rezolucijama vraje djelo
kojim se vlastita krivnja htjela prebaciti na bosanske katolike,119 a
biskup Mii je, izmeu ostaloga, smatrao muslimanske lokalne
dunosnike u NDH odgovornim za masakr u istonoj Hercegovini.
Time na novo svjetlo izlazi problem sudjelovanja Bosanskih Musli
mana u ustakom pokretu, to je u Titovo vrijeme minimizirano i ta
buizirano (o tome u treem dijelu monografije).
U pogledu ponaanja katolikog klera u Drugom svjetskom ratu
treba podvui sljedee:
1.
Katoliki se kler - i ne samo katoliki - osjeao pozvanim ne sa
mo vjerski se brinuti za svoje vjernike, nego nastupati i kao odvjet
nik politikih interesa svoga naroda. Takvo samorazumijevanje sta
jalo je u uskoj povezanosti s ulogom vjerskih zajednica kao mjesta
zatite nacionalnoga identiteta tijekom viestoljetne epohe vladanja
stranih gospodara ovim prostorom. Jugoslavenstvo je, dodue, nalo
svoje pristae meu katolikim klerom, ali nain na koji je ono nakon
osnivanja zajednike jugoslavenske drave bilo prakticirano, duboko
je vrijeao i razoarao najvei broj nesrba, prije svega Hrvate. Stoga
nikoga ne treba uditi to je slom Jugoslavije u travnju 1941. u
hrvatskom stanovnitvu i hrvatskom kleru prihvaen s olakanjem.
S druge strane, brzoj uspostavi hrvatske drave od strane ekstremi
sta i pod njemakim i talijanskim okriljem izilo se u susret nekritiki
118 Tekst sarajevske rezolucije od 12. listopada 1941. sa 110 potpisa vienijih sarajev
skih Muslimana u: Spomenica ilmije, 1971, str. 106-109. Ova rezolucija kao i mo
starska i banjoluka moe se nai u: Bosanski pogledi (1984), str. 509-513, ali za Sa
rajevo i Mostar s nepotpunim potpisima, dok bi lista potpisa banjoluke rezolucije od
12. studenoga 1941. (s potpisima 69 uglednih osoba) mogla biti potpuna. Objavljeni
tekstovi ovih i daljnjih rezolucija kod Petranovia i Zeevia, 1 9 8 7 ,1, str. 697-713 ne
sadre bilo kakve potpise. Tekst bijeljinske rezolucije od 2. prosinca 1941. sa 72 pot
pisa kod Dedijera i Miletia, 1990, str. 80-83. ini se da su pri irenju muslimanskih
rezolucija i komunisti pomagali, v. Ademovi, 2000, str. 322.
119 O tome prije svega Garievo pismo Marku Doenu (1859-1944), predsjedniku Hrvat
skog sabora u NDH, od 13. prosinca 1942, kod Krite, 1998, II, str. 236-242.
115

P o litika r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

s oduevljenjem i velikom nadom. Oito je da strano lice novog


faistikog ustakog reima nije pravodobno prepoznato. Bolno je
otrenjenje uskoro nastupilo, ali nikada nije rezultiralo bezuvjetnim
odbijanjem nove dravne tvorevine. Umjesto toga poduzimali su
nadbiskup Stepinac i katoliki episkopat, korake da bi se nakon sloma
faizma i ustakog reima odrala hrvatska drava, koja je nastala
pod nesretnim predznacima, ili da se, ako ovo ne bi bilo mogue,
ponovno ne uvrsti u Jugoslaviju nego u jednu novu srednjoeuropsku
dravnu tvorevinu. Ovaj su trud otro osudili ne samo protivnici
katolianstva nego i protivnici bilo koje hrvatske drave i u Drugoj
Jugoslaviji kanjavali kao zloin i veleizdaju.
2. Prekomjerne optube protiv Katolike crkve, odnosno katolikog
klera zbog navodno poinjenih zloina temelje se najveim dijelom na
manipuliranim izvacima iz tiska, prepariranim izjavama svjedoka i,
najee, loe prikrivenim klevetama.'20 Na prste se mogu izbrojiti
sveenici koji su zaista poinili zloine, a njihovo ponaanje nije bilo
rezultat katolikog odgoja, kako je podmetnuo Tito u svojoj polemi
ci, nego ga treba smjestiti u podruje patologije. Ovo osobito vrijedi
za lanac optubi protiv najee spominjanog bosanskog franjevca
Tomislava Filipovia alias Filipovi-Majstorovia, kojega su njegove
crkvene vlasti otpustile prije nego je poinio zloine.121
3. Ipak, ne moe se katolikom kleru u Drugom svjetskom ratu
pripisati politika jasnoa i mudrost. Naime, na ustaki projekt pre
voenja srpsko-pravoslavnog stanovnitva na katolianstvo katoliki
je episkopat reagirao navodima crkvenih paragrafa, a nije doao na
pomisao da ratno stanje iskljuuje besprijekorno reguliranje u ovom
podruju. Misionarski je ar vjerojatno nadvladao politiki razum.
Ratni pobjednici nisu ovu pogreku samo politiki snano iskoristili
nego i zloupotrijebili.
Ustaki je reim i sam uvidio da je s "politikom prekrtavanja" po
lo naopako te je 1942. godine kao naknadno rjeenje osnovao Hr
vatsku pravoslavnu crkvu. I ovaj su korak komunistiki pobjednici
okrutno kaznili a Srpska pravoslavna crkva najstroe osudila.i::

,2 Da se komunisti nisu acali krivotvorina osobito je jasno u sluaju Andrije Hebranga


iz 1948. godine. Kisi-Kolanovi, 1996, str. 206-216. Usp. Zdenko Radeli: Komu
nisti, kriari i Katolika crkva u Hrvatskoj 1945.-1946. U: Dijalog povjesniara - istoriara, 2000, str. 583-600; isti, 2002.
121 O tome Krito, 1998, I, str. 122-139.
122 O tome Poar, 1996.
116

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

2.4. Revolucionarni zahvati u podruje vlasnitva


Za vrijeme rata poduzimana razvlaivanja radikalno su se nasta
vila nakon njegova zavretka i provodila vrlo brzim tempom. Revolu
cionarne mjere nisu pogodile samo osuene kao zloince, kolabora
cioniste i veleizdajnike nego mnogo vei broj osoba.
Predsjednitvo AVNOJ-a je ve 21. studenoga 1944. jednoglasno
donijelo i 6. veljae 1943. obznanilo "Odluku o dravnom oduzima
nju neprijateljskog vlasnitva i dravnom upravljanju imanjem od
sutnih osoba kao i sekvestraciju svih dobara koja su okupacijske
snage nasilu oduzele".123 Ovom mjerom nije bilo pogoeno samo vla
snitvo ratnih zloinaca i kolaboracionista, te vlasnitvo njemake
drave i njezinih pripadnika, nego i svih jugoslavenskih dravljana
njemake nacionalnosti - osim onih koji su aktivno sudjelovali kao
partizani u pokretu otpora. Time je stvorena kvazi pravna podloga za
protjerivanje oko pola milijuna jugoslavenskih folksdojera, koja je i
ostvarena.124Jasno je da se pritom nije radilo o pravnom inu nego o
politiki motiviranom "etnikom ienju".
I
u travnju 1945. uvoenje nove valute kao i utvrivanje teajnih
razlika, prema kojima su valute iz vremena okupacije i rata morale
biti zamijenjene za jugoslavenske dinare, sadravalo je odredbe koje
su vodile k vie ili manje otvorenim razvlaivanjima. Pritom je dolo
do svae izmeu Hrvata Andrije Hebranga, ministra industrije, i Sr
bina Sretena ujovia Crnog (1899-1976), ministra financija. Hebrang je prigovorio zbog monetarnog pariteta izmeu hrvatske kune
i novog jugoslavenskog dinara u odnosu 100 Kn : 2,5 dinara, dok je
monetarni paritet izmeu srpskog dinara i novog jugoslavenskog di
nara utvrena na 100 : 5. U lipnju 1945. bio je odreen mjenini teaj
za teritorij Bosne i Hercegovine i Hrvatske: 1.000 Kn : 7 dinara.125Go
tovinom su se isplaivale samo svote do 5.000 dinara dok zadunice
nisu nikada bile podmirene.
Ve prije izbora za Narodnu skuptinu, koji su odrani 11. stu
denoga 1945, prelo je konfiskacijom, sekvestracijom, zapljenom
imovine, koja je uvrtena kao ratna dobit, preko 80% industrije,
123 O tome i susljednom Humar, 1986, str. 31-74.
124 Izvjetaji o patnikom putu jugoslavenskih folksdojera izmeu 1944. i 1948. u:
Weifibuch der Deutschen aus Jugoslavvien I (1992) - II (1993); Vladimir Geiger:
Nestanak folksdojera. Zagreb, 1997. O povijesti Podunavskih vaba u Vojvodini s
teitem na Prvoj Jugoslaviji na najnovijem stupnju istraivanja v. i Janjetovi, 1999.
125 O tome i o teaju talijanske lire kao i drugim valutama u vrijeme okupacije Humar
1986, str. 46-47.
117

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

bankarstva i trgovine u dravne ruke. Ovaj brzi revolucionarni po


stupak komentirao je slovenski komunist Boris Kidri (1912-1953)
na V. kongresu KPJ od 21. do 28. srpnja 1948. u Beogradu sljedeim
rijeima:
Iako su razvlaivanja provoena na pravnoj podlozi kao kazna
za izdaju drave, ona su u svojoj biti imala karakter socija
listike mjere,126
budui da je u prvom planu stajala izgradnja novoga, socijalis
tikog drutva, kako je dalje u svom obrazloenju naglasio.
Sljedei korak u promjeni vlasnikih odnosa - nacionalizacija nije se mogao provesti tako brzo kao razvlaivanje i zapljena, i to
zbog vanjskopolitikih razloga. Inozemni kapital, s najveim udjelom
iz vicarske (1.200 milijuna dinara) i Velike Britanije (1.010 miliju
na dinara), bio je zastupljen u investicijama prve Jugoslavije s 49,5%
(9 milijardi i 400 milijuna).127Nije se jednostavno moglo prijei preko
obeteenja vlasnika kapitala iz zapadnih zemalja, tako da je prvi
zakon o nacionalizaciji od 5. prosinca 1946. donio samo polovino rje
enje. Na temelju ovoga zakona bilo je oko 70% privatnih poduzea
nacionalizirano odnosno podravljeno. U privatnom posjedu ostalo je
jo oko 3.100 manjih poduzea - manji rudnici, lokalne elektrane, pi
lane, tiskare, bolnice, ljekarne i slino - do takozvane druge nacio
nalizacije, 1948. i 1949.128
Zemljina je reforma bila najvanija, ali i najosjetljivija zadaa
pred kojom je stajao komunistiki reim budui daje Jugoslavija bila
agrarna zemlja u kojoj se oko 80% stanovnitva bavilo poljodjelstvom.
U skladu s komunistikom doktrinom jugoslavenski su se komunisti
osjeali obvezanim ne samo na dokidanje privatnog vlasnitva nego
i na preobraaj agrarnog drutva u industrijsko. Sada su stajali pred
sljedeim problemom: revolucionarnu oslobodilaku borbu su naj
veim dijelom na svojim ramenima iznijeli seljaci koji su po naravi
ustrajavali na privatnom vlasnitvu. Ova je okolnost nove vlastodrce
prisilila najprije na kompromisno rjeenje koje se kretalo stopama
zemljine reforme prve Jugoslavije, ali je dostiglo radikalnije razmjere.
Snagom Zakona o zemljinoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza
1945. bili su razvlateni "narodni neprijatelji", dok su partizanski
borci, slino nacionalnim borcima u Prvoj Jugoslaviji, bili nagraeni
126 Humar. 1986, str. 69.
127 Detaljniji brojani podaci kod Humara, 1986, str. 163-164.
128 Dedijer, 1980a, I, br. 54, str. 257-262; Humar, 1986, str. 168-193.
118

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

manjim zemljinim parcelama. Bilo je akumulirano 1.611.867 ha


zemlje, od toga 237.931 ha ili 14,8% iz zemljinih dobara velepo
sjednika, 173.367 ha ili 10,7% iz crkvenih posjeda (oko 85% cjelo
kupnog volumena crkvenih dobara)129 i 638.192 ha ili 39,6% od
imanja protjeranih Nijemaca.130 Akumulirana zemljina masa pre
tvorena je za 50,2% u dravne poljoprivredne pogone i za 49,2% po
dijeljena bezemljaima i siromanim seljacima, prije svega iz brdskih
krajeva Bosne i Hercegovine, Like u Hrvatskoj i Crne Gore. Broj
nagraenih kuanstava iznosio je 330.250. Najvie njih dobilo je
male zemljine posjede izmeu 2 i 10 ha. Do 1948. godine preselilo
je 37.616 obitelji s 225.696 osoba (primijenjen multiplikator: 6) iz
drugih dijelova Jugoslavije u Vojvodinu, najvie na njemake zapli
jenjene zemljine posjede. Takvom zamjenom stanovnitva snano je
ubrzana slavizacija odnosno srbizacija ove pokrajine.131
Poljodjelska je proizvodnja pretrpjela udarce, i to zbog istih uzro
ka koji su bili presudni kod prve zemljine reforme u Prvoj Jugosla
viji: komadanje zemljinih posjeda na male parcele, nedostatna po
ljodjelska tehnika i problemi prilagodbe koloniziranog brdskog sta
novnitva na intenzivni i napredniji poljodjelski nain proizvodnje u
ravnici.

2.5. Iskljuivanje politikih konkurenata


U tajnim pregovorima koje je vodio s Winstonom Churchillom u
kolovozu 1944. u Napulju Tito je nekoliko puta uvjeravao da u Jugo
slaviji ne namjerava uvesti komunizam.132 Tito je ponovio uvjerava
nje i u Deklaraciji od 17. kolovoza 1944, koju je potpisao kao ef vla
de odnosno predsjednik Nacionalnog komiteta osloboenja Jugosla
vije (NKOJ).133 Oigledno, radilo se o taktikoj izjavi koja je imala slu
iti dugoronom cilju preuzimanja vlasti.134 Takvim i slinim izjava
ma Tito nije samo dobio formalni pristanak zapadnih saveznika za
komunistiko preuzimanje vlasti, nego i pristanak onih politikih
snaga koje su, dodue, odbijale kolaboraciju s okupacijskim silama,
ali nisu htjele imati komunistiku dravu. U prvim danima nakon
okupacije bili su to nekomunistiki dijelovi Osvobodilne fronte u Slo
veniji, na to je ve gore bilo ukazano.
129 Petranovi, 1964, str. 60.
130 O tome Stipeti, 1954, str. 439-440. Prilog, izmeu ostaloga, sadri 25 tabelarnih
prikaza. Usp. Gaea, 1984, str. 361-369, s lako odstupajuim brojanim podacima.
131 Gaea, 1984, str. 347-358.
132 Biber, 1981, str. 277, 280-282.
119

P olitika realnost jugoslavenstva (18-1991)

Uvlaenje lijevoga krila Hrvatske seljake stranke (HSS) u parti


zanski pokret otpora odigralo se takoer za vrijeme rata. Komunisti
su se od poetka trudili oko uspostavljanja kontakata s lokalnim
stranakim funkcionarima HSS135 da bi za svoju borbu pridobili se
ljake. Ipak, do ozbiljnije suradnje dolo je tek nakon to je ugledni
lan Seljake stranke i publicist Boidar Magovac (1908-1955)136 31.
svibnja 1943. napustio Zagreb i preao na teritorij koji su kontroli
rali partizani.137 U poetku se inilo da se radi o istinskoj koaliciji iz
meu KP Hrvatske i lijevoga krila Hrvatske seljake stranke. 15. lip
nja 1943. bio je osnovan stranaki list Slobodni dom, 12. listopada
1943, za vrijeme druge sjednice ZAVNOH-a, bio je izabran IO HSS
(izvrni odbor HSS, 29. lipnja 1945. preimenovan u IO HRSS). Dok
je Magovac sebi utvarao da se radi o koaliciji, komunisti, njihovi sim
patizeri i prikriveni komunisti u IO HSS, koji su se ve u predratno
vrijeme uuljali u redove HSS ili su za vrijeme rata postali komunisti,
mislili su drukije. Magovac je najprije bio izoliran unutar vlastite
stranke, a onda koncem kolovoza 1944. razrijeen funkcije dopred
sjednika NKOJ i interniran na otoku Visu, potom 1947. ponovno za
tvoren i na javnom sudskom procesu u studenome 1948. osuen na
est godina zatvora s prisilnim radom. Komunisti su H(R)SS pretvo
rili u svoga trojanskog konja sa zadaom razbijanja HSS-a kao vodee
politike snage Hrvata. Sve se dogaalo u okviru frazeologije narod
ne fronte. Pritom je Radi zloupotrijebljen protiv Maeka, radievtina protiv maekovtine - mrtvi Stjepan Radi je slavljen kao istinski
politiar HSS-a, domoljub i Slaven, a aktualni stranaki predsjednik
Vladko Maek, naprotiv, prikazanje kao izdajica i ustaki kolaborant.
Pristup suradnji drugih politikih stranaka i skupina uslijedio je
nakon drugog sporazuma Tito-ubai od 1. studenoga 1944. i odvi
jao se najprije iskljuivo u okviru politike narodne fronte, odnosno
Deklaracije o politikoj osnovi Jedinstvene narodnooslobodilake
fronte (JNOF) od 31. prosinca 1944. Ona je obvezivala sve lanove
krovne organizacije Narodne fronte na suglasnost sa svim odlukama
Izvrnog odbora Narodne fronte, koji je, dakako, stajao pod kontro
lom komunista.
Deklaraciju su prihvatile sljedee stranke i time su stupile u JNOF:
Socijalistika stranka. Republikanska stranka (Jaa Prodanovi), Seljaki
133 Potpuni tekst kod Neovia i Petranovia, 1983, str. 632-634.
13' O tome usp. Kotunica i avoki, 1985, str. 48-57.
135 O tome Jeli-Buti, 1983, str 142-177.
136 Kratka biografija u: Tko j e tko u NDH (1997), str. 250-251.
137 O tome Radeli, 1996, str. 131-172.
120

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

savez. Samostalna demokratska stranka (Sava Kosanovi), Socijalde


mokratska stranka i Seljaka narodna stranka (Dragoljub Jovanovi).18 Na pritisak britanske diplomacije i na "preporuku" Konferen
cije u Jalti od 4. do 11. veljae 1945. bilo je doputeno ponovno oiv
ljavanje jo nekoliko graanskih stranaka,19 kojima je, meutim, bio
sprijeen ulazak u organizaciju Narodne fronte, ili one nisu htjele
pristupiti. Tako je nastala graanska oporba izvan Narodne fronte, u
kojoj je glavnu ulogu igrao srpski politiar Milan Grol (1886-1952).
Grol je prije rata bio predsjednik Demokratske stranke, za vrijeme
rata lan kraljevske vlade u egzilu i sada na pritisak Britanaca do
predsjednik provizorne zajednike vlade koja je, u smislu sporazuma
Tito-ubai, bila formirana 7. oujka 1945. Tito se u poetku proti
vio ulasku Grola u vladu. Na koncu je popustio, po svoj prilici mislei
da e na ovaj nain Grola moi lake kontrolirati i politiki izolirati.140
Nakon formiranja zajednike provizorne vlade otpoela je kam
panja oko priprema i saziva Ustavotvorne narodne skuptine. Komu
nisti su ovu kampanju vodili u revolucionarnom duhu kao nastavak
oslobodilake borbe i proirenja AVNOJ-a. Novi su lanovi birani
dijelom meu poslanicima Narodne skuptine iz 1938. godine, dije
lom meu lanovima graanskih stranaka i, konano, meu ugled
nim nestranakim zastupnicima javnosti - svakako pod uvjetom da
se u ratu nisu kompromitirali. Najprije su bila predviena 123 nova
lana AVNOJ-a. Time se ukupni broj lanova AVNOJ-a trebao popeti
od 365 na 488. S obzirom na politiku podobnost, njih su komunisti
svrstali u tri kategorije, pri emu je podobna revolucionarna veina
procijenjena najmanje na 320-330 lanova, labilnoj skupini pribro
jeno je 50-60 lanova, a protivnika skupina nije trebala prijei broj
od 50-60 lanova.141
Konano je privremena vlada poetkom kolovoza u privremenu
Narodnu skuptinu kooptirala 119 novih lanova, i to 37 poslanika iz
1938. godine izabrane Narodne skuptine, 69 lanova graanskih
stranaka i 13 nestranakih. Bile su zastupljene sljedee graanske
stranke: Demokratska stranka (Milan Grol) s 13 mandata, Seljaki
savez s 12, Hrvatska seljaka stranka s 13, Samostalna demokratska
stranka (Sava Kosanovi) s l i . Republikanska stranka (Jaa Prodanovi) s l i , Seljaka narodna stranka (Dragoljub Jovanovi) s 8 manda
ta i Socijaldemokratska stranka s jednim mandatom. 13 nestranakih
138 Petranovi. 1964, str. 175-177.
139 O tome prije svega Neovi, 1977, str. 83-94.
140 Petranovi i Zeevi. 1988, str. 697-700.
m O tome Petranovi, 1964, str. 136-145.
121

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1S>91j

mandata bilo je podijeljeno uglednim predstavnicima javnosti. Time


se broj lanova AVNOJ-a poveao s 345 na 464.142Kad se trei AVNOJ,
odnosno od tada privremena Narodna skuptina prvi put sastao 7.
kolovoza 1945. u Beogradu, bilo je prisutno 318 starih i 107 novih
nositelja mandata, ukupno 425.143
Za vrijeme zasjedanja provizorne Narodne skuptine, koje je zavr
eno 26. kolovoza 1945, raspolagali su komunisti i njihove pristae
vrlo jasnom veinom, kojom su sve svoje revolucionarne zakone s
lakoom - veinom uz pljesak i smijeh nad slabom oporbom - mogli
izglasati. Oporba je, naime, mogla namaknuti samo 13 (Grolova
skupina) protuglasova, ponekad 17. Meutim, komunisti jo nisu bili
zadovoljni budui da je njihov pravi cilj bio teorijsko i praktino
uklanjanje svake politike, parlamentarne i izvanparlamentarne
oporbe. Oni su se s Milanom Grolom i njegovom Demokratskom
strankom, koja se kao jedina nije dala ukljuiti u Narodnu frontu,
obraunali ve za vrijeme zasjedanja provizorne Narodne skuptine.
Grolova drukija liberalna miljenja u parlamentarnim debatama
napadana su kao izdaja, pijunaa i kolaboracija s unutarnjim i vanj
skim neprijateljima nove Jugoslavije.144 Posljedica je bila Grolovo
povlaenje s mjesta dopredsjednika provizorne vlade 18. kolovoza
1945. On je istodobno napustio Narodnu skuptinu i nastavio izvanparlamentarnu oporbu dok njegov tjednik Demokratija nije morao 8.
studenoga 1945. umuknuti.
Predsjednik Hrvatske seljake stranke Vladko Maek, koji je 6. svib
nja 1945. otiao u inozemstvo, izrazio je u jednom intervjuu New
York Timesu od 23. srpnja 1945. svoju suzdranost prema sudjelo
vanju uglednih lanova njegove stranke Ivana ubaia i Jurja uteja
(1889-1976) u Titovoj vladi145 i zahtijevao je od onoga dijela HSS koji
je njemu ostao vjeran apstinenciju do daljnjega. I ubai je postup
no uviao da njegovo podruje rada postaje sve ue. To je 8. listopa
da 1945. dovelo do povlaenja obaju HSS politiara iz vlade.146
Za vrijeme izborne kampanje u rujnu i listopadu javile su se, uz
Grolovu frakciju, i druge izvanparlamentarne skupine i grupacije u
tuzemstvu i inozemstvu za rije i prosvjedovale protiv komunisti142 Podatak kod Neovia, 1977, str. 276, 185-186 i Radelic, 1996, str. 52.
143 Humar, 1986, str. 86-87; Petkovi, 1988, str. 117.
144 O otroj diskusiji i razliitom politikom vokabularu - komunistiko-staljinistikom, u e
mu se osobito isticao Milovan ilas, nasuprot liberalnom Grolovom, Kotunica i avoki, 1985, str. 58-80. Prilozi debati u izboru kod Neovia i Petranovia, 1983, str. 772-782.
145 Obojica e uskoro rezignirati i 8. listopada 1945. odstupiti. Radeli, 1996, str. 47-48, 63-67.
146 O okolnostima povlaenja Radeli, 1996, str. 63-68.
122

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

kog postupka. Srpska politika emigracija u zapadnim zemljama


predala je 10. rujna konferenciji vanjskih ministara u Londonu jedan
memorandum, u kojemu je iznesena tuba zbog ogranienja politi
kih sloboda u Jugoslaviji i podnesen zahtjev za stvaranje jedne koa
licijske umjesto "komunistike" vlade pod zapadnom kontrolom.147
Katoliki je episkopat u gore navedenom pastirskom pismo od 20.
rujna 1945. dao oduka svome neraspoloenju.
Politika sredina Hrvatske seljake stranke, koja je ostala vjerna
svome predsjedniku Maeku i kojoj je pripadala udovica Stjepana Ra
dia Marija i njezina ki Mira Kouti, oitovala se u svom novoosno
vanom listu Narodni glas ovjenosti, pravice i slobode, iji se prvi i
jedini broj pojavio 20. listopada 1945. U uvodnom lanku pod naslo
vom Zato ne idemo na izbore,148 dano je do znanja da lijevo krilo Hr
vatske seljake stranke (IO HRSS), koje je ulo u Narodnu frontu,
nema iza sebe sve pristae HSS i da samo Vladko Maek, kojega je
IO HRSS oznaio izdajicom, moe zastupati hrvatski narod. Nadalje,
narodnooslobodilaka borba pod komunistikim vodstvom priznaje
se samo kao akt osloboenja, a komunistiko pretvaranje oslobodi
lake borbe u jedan revolucionarni projekt odluno se odbacuje i za
htijeva vraanje politikoj normalnosti. U daljnjim se prilozima otro
prosvjedovalo protiv komunistike prakse da svoje politike protiv
nike i konkurente izjednaava s faistima, reakcionarnim narodnim
neprijateljima, te razotkrilo da su neki komunisti iz vrha vodstva u
svoje vrijeme ne samo pozdravili pakt Hitler-Staljin iz 1939. godine,
nego su ak oduevljeno branili Hitlera i nacionalsocijalizam. Komu
nisti su imali prigodu zakljuiti s Maekom sporazum, nakon to se
dopredsjednik HSS-a August Kouti (1893-1964) 7. rujna 1944.
prebacio iz Zagreba na teritorij koji su kontrolirali partizani da bi pri
hvatio pregovore s vodeim snagama narodnooslobodilakog pokre
ta. To, meutim, komunisti nisu htjeli. Umjesto da Koutia ponovno
puste na slobodu, kako je bilo pismeno uglavljeno, oni su ga zarobili.
Nadalje, izborna se borba vodila uz masivno zastraivanje biraa.
Reeno je, na primjer, da se svatko tko ne bude birao kandidate koje
je postavilo komunistiko vodstvo, odluuje za ubojice. Istodobno se
tvrdilo daje oporba slaba i da zbog toga eli bojkotirati izbore. Na zad
njoj se stranici kritizirala uredba, prema kojoj se 1.000 kuna mijenja
za samo 7 umjesto za 20-25 dinara, a navedena je i izjava Josipa
Broza Tita da je Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji kod za
mjene novca nanesena nepravda.
Petranovi, 1983, II, str. 244-246.
148 O tome Radeli, 1996, str. 75-82.
123

P o litika r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)

Prvi broj Narodnog glasa, koji je bio tiskan u dva izdanja, svaki put
u 50.000 primjeraka, bio je brzo razgrabljen. Reim je reagirao brzo.
Daljnju je prodaju 23. listopada obustavilo zagrebako dravno
tuilatvo. 25. listopada 1945. objavile su zagrebake dnevne novine
Vjesnik da radnici u tiskari nisu spremni tiskati "reakcionarni list kao
to je Narodni glas, koji pie protiv dostignua narodnooslobodilake
borbe". Drugi broj, koji se nalazio u pripremi, bio je zaplijenjen.
Po istom klieju bio je obustavljen i Grolov tjednik Demokratija,
kojega se izmeu 27. rujna i 8. studenoga 1945. u Beogradu pojavi
lo ukupno sedam brojeva. Najprije su fanatini lanovi skojevske
organizacije zlostavljali raznosae, trgali im primjerke iz ruku i palili
ih. Ovaj je izgred bio, dodue, slubeno osuen, ali je list nekoliko
puta bio zaplijenjen i, konano, (naruenim) bojkotom tiskarskog sin
dikata obustavljen. Obustavom Demokratije bila je graanska opor
ba izvan Narodne fronte praktino potpuno iskljuena.149
To, meutim, komunistima nije bilo dovoljno. Da bi bili posve si
gurni u svoju jasnu pobjedu, odluili su uskratiti izborno pravo ve
likom dijelu graana. Mjera je prije svega trebala pogoditi potenci
jalne protivnike KP kao i protivnike politike narodne fronte. Kod
postavljanja izbornih lista bila je revnost u poetku tako velika da je
u nekim krajevima pravo glasa bilo oduzeto stanovnitvu do 40-50%,
u Hrvatskoj do 60%. Edvardu Kardelju palo je na pamet da se otilo
predaleko pa je zahtijevao da se ne dopuste velika odstupanja izme
u Hrvatske i Srbije u kvoti uskraivanja glasakog prava.150Konano
je za cijelu zemlju utvrena kvota na 2,30%.
-

U Bosni i Hercegovini je iznosila


u Hrvatskoj
na Kosmetu
u Srbiji
u Sloveniji
u Crnoj Gori
u Vojvodini
i u Makedoniji

3,46%
3,28%
2,59%
2,13%
1,37%
1,11%
1,09%
0,56%

(39.438)
(69.109)
(9.165)
(50.417)
(9.809)
(2.345)
(10.525)
(3.353).

Iz izbornih listi brisano je ukupno 194.158 osoba a na izbore pri


puteno 8.235.963.151
149 Petkovi, 1988, str. 299-300.
150 Radeli, 1996, str. 88-89.
151 Petranovi, 1964, str. 189.
124

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Budui da se graanska oporba odluila za bojkotiranje izbora,


doao je Edvard Kardelj kao ministar za ustavotvornu skuptinu na
ideju da se uz izborne kutije bloka Narodne fronte postavi jedna
dodatna kutija bez izborne liste (tzv. orava kutija) za prosvjednike
birae ije glasove pri podjeli mandata ne bi trebalo uzimati u obzir.
Na ovaj se nain namjeravalo kako razotkriti slabost oporbe, tako i
jasnije inscenirati jasnu pobjedu bloka Narodne fronte. Tako su se
izbori pretvorili u jednu vrstu plebiscita za politiku narodne fronte ili
se bacanjem kuglica u "oravu izbornu kutiju" moglo samo prosvje
dovati. TertiUm non datum.
Izbori su odrani 11. studenoga 1945. Izborni zakon od 22. kolo
voza 1945. (Slubeni list DFJ, br. 63/45) predvidio je dvije parlamen
tarne komore: Saveznu skuptinu i Skuptinu naroda, koje su za vri
jeme vijeanja ustavotvorne skuptine u prosincu 1945. preimeno
vane u Savezno vijee i Vijee naroda (zapravo: Savezna i Zemaljska
komora).152 Na izbore za Saveznu skuptinu, to znai prve parlamen
tarne komore, izalo je 7.432.469 ili 88.66% od ukupno 8.383.455
biraa s pravom glasa, 950.986 ili 11,34% je izostalo. Za Narodnu fron
tu je glasovalo 6.725.047, to je iznosilo 90,48% glasova, 707.422 ili
9,52% njih svoje je glasove povjerilo bezlisnoj, oravoj izbornoj kutiji.
Kod izbora Skuptine naroda na izbore izalo je 7.413.214 ili
88,4% biraa. Za Narodnu frontu glasovalo je 6.574.975 ili 88,70%,
u bezlisnu izbornu kutiju je ubaeno 838.239 ili 11,30% kuglica
(biralo se ubacivanjem kuglica budui da je veliki dio biraa bio
nepismen). Rezultate prema pojedinim federalnim jedinicama
pokazuju tablice 10 i l i . 153
Iako je jednakost izgleda za stranke sudionice od poetka bila isklju
ena i izborno tijelo bilo izloeno masivnom pritisku komunistike pro
pagande i tajne policije, ipak su izborni rezultati u cjelini gledano vjero
jatno odgovarali raspoloenju stanovnitva. Englesko diplomatsko pred
stavnitvo u Beogradu nalo je sljedee objanjenje za to:1'4
Unato svemu, ini se da rezultat izbora tono pokazuje
raspoloenje velikog dijela stanovnitva. Ako to prihvatimo,
bit e to dokaz vie da u centralnoj i istonoj Evropi jaa trend
k uspostavi diktatorskih sistema, ne zbog toga to bi mase u
152 O tome Petkovi, 1988, str. 348-350.
153 O izborima 1945, 1950. i 1953. u usporedbi Stojan T. Tomi: Izbori u vrijeme revolu
cionarnog etatizma 1945-1953. U: Skuptinski izbori u Jugoslaviji [1983], str. 75-101.
154 Jugoslavija u britanskim izvjetajima 1945-1950. U: Danas od 27. lipnja 1989, nave
deno prema Radeli, 1996, str. 96.
125

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

tim zemljama vjerovale u komunizam kao oblik vladanja, ve


zato to su ljudi u tim zemljama, nakon svega to su proli u
ratu i nakon njega, skloni vlasti koja im moe obeati red i si
gurnost, pa i ako se za protuuslugu moraju odrei prava na
osobne slobode i politiko odluivanje.
Tablica 10: Rezultati izbora za Saveznu skuptinu 11. studenoga 1945.
Br.

Federalna
jedinica

Izborna
kvota

2.423.099
1. Srbija
977.276
2. Vojvodina
322.803
3. Kosmet
3. Hrvatska 2.076.091
724.024
4. Slovenija
1.086.112
5. BiH
7. Maked.
580.091
Crna
Gora
193.959
8.

Glasovi
1.858.409
900.250
314.135
1.905.429
689.910
1.004.964
561.661
186.447

Za Narodnu
1 %
frontu

77,16 1.654.545 88,59


92,20
769.428 85,40
305.148
97,68
96,78
91,77 1.743.797 91,52
95,29
574.218 83,25
956.909 92,53
92,53
96,82
538.353 95,85
182.595 97,93
96,13

Bezlisna
kutija

213.156 11,41
131.558 14,60
10.164 3,22
161.632 8,48
115.592 16,75
48.155 4,79
23.313 4,15
3.852 2,07

Izvor: Petranovi, 1964, str. 203

Tablica 11: Rezultati izbora za Skuptinu naroda 11. studenoga 1945.


Br.

Federalna
jedinica

Izborna
kvota

1. Srbija
2.423.099
2. Vojvodina
977.276
3. Kosmet
322.803
4. Hrvatska 2.076.091
5. Slovenija
724.024
6. BiH
1.086.112
7. Makedonija 580.091
8. Crna Gora
193.959

Glasovi
1.867.701
901.040
314.135
1.903.033
689.910
999.698
186.522
186.522

Za Narodnu
1 %
frontu

76,70 1.622.616 87,31


92,70
726.051 80,65
97,31
299.546 95,36
91,31 1.698.417 89,25
95,29
567.302 82,23
92,04
941.391 94,17
96,75
538.081 95,87
96,17
181.571 97,35

Bezlisna
kutija

235.793
174.199
14.589
204.616
122.608
58.307
23.176
4.951

12,69
19,35
4,64
10,75
17,77
5,83
4,13
2,65

Izvor: Petranovi, 1964, str. 203

Usprkos jasnoj pobjedi komunistika nomenklatura nije bila zado


voljna rezultatima u Sloveniji, Vojvodini, Srbiji i Hrvatskoj jer je
prosvjedni potencijal unato svim poduzetim mjerama ispao previsok.
Radilo se, naime, o tome da se sama ideja oporbe u zametku ugui.
126

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

S obzirom na to priznao je Milovan ilas u jednom intervjuu uoi


raspada Jugoslavije da su izbori bili koncipirani tako da oporba nije
trebala doi na izbore. Ulazak politike oporbe u Skuptinu naroda
nikako komunistima nije bio pravi problem nego njezina legalizacija
i institucionalizacija,155 to bi vodilo politikom pluralizmu i neizbje
no stavilo u pitanje komunistiki monopol vlasti. Ovu interpretaci
ju potvruje skori obraun s onim politiarima koji su se dodue dali
upregnuti u Narodnu frontu jer su u ovom forumu pogreno gledali
politiki pluralizam umjesto puki transmisijski instrument komu
nistike politike. Obraun je provocirao glavni predstavnik srpske
seljake ideologije Dragoljub Jovanovi (1895-1977), oduevljeni
pobornik modela narodne fronte za vrijeme izborne kampanje. Me
utim, na izborima je njegova skupina (Seljaka narodna stranka)
dobila samo pet mandata to je dovelo do Jovanovieva otrenjenja.
U svom dugom govoru 11. prosinca 1945. o nacrtu ustava156 pozdra
vio je federativno rjeenje nacionalne problematike u novoj Jugo
slaviji (proglaenje est federalnih republika zajedno s dvije auto
nomne pokrajine unutar republike Srbije kao i priznanje pet naroda
i vie narodnih manjina), ali je u istom dahu zahtijevao proglaenje
Narodne fronte "stranako-politikom federacijom paralelnom s
nacionalno-kulturnom federacijom" i u skladu s tim kritizirao jednu
Staljinovu izjavu iz 1937. godine koja je objavljena u beogradskim
novinama Borba od 11. prosinca 1945, a glasila je: "Naa partija [KP]
nema nikakvih [politikih] saveznika i ne moe ih imati. Ona moe
prihvatiti samo privremene suputnike". U svojim daljnjim izlaganjima
Jovanovi se potuio zbog sve jaeg degradiranja nekomunistikih
lanova Narodne fronte u "vodonoe" KP i izrazio brigu zbog pritaje
ne sovjetizacije jugoslavenskog drutva. Kolektivizaciju prema sovjet
skom primjeru smatrao je pogubnom i odbacio pretvaranje starih za
druga iz Prve Jugoslavije u kolektivna gospodarstva prema sovjetskom
uzoru (kolhozi). Umjesto toga zahtijevao je politiku revalvaciju
seljatva kao socijalnoga sloja te njegovo izjednaenje s radnitvom
u obliku saveznog odnosno koalicijskog partnera. Jovanoviu su od
govorili Edvard Kardelj i Moa Pijade (1890-1957), obojica glavni kon
struktori novoga ustava.157 Kardelj je Jovanoviev nastup doveo u ve
zu sa stranakim ustrojem Prve Jugoslavije i maekovtinom [politika
Vladka Maeka] kao sinonim za burujsku politiku i izdaju "pravih" se
ljakih interesa; lukavi Pijade mu je prigovorio da "dvije due stanuju
u njegovim grudima" [Goethe, Faust, I, 2] i da stalno mijea vino i vodu.
155 orgovi, 1989, str. 147.
156 Govor se moe nai kod Jovanovia. 1991, str. 392-409.
157 Jovanovi, 1991, str. 409-422. Usp. Petkovi, 1988, str. 323-329.
127

P o litika r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1?18- 1991)

Nakon glasovanja o novom ustavu 30. sijenja 1946. (svi nazoni


glasovali su za, 22 su bila odsutna), a time i pretvorbe Ustavo
tvorne skuptine u Saveznu skuptinu, mogao je Jovanovi, dodue,
svoju kritiku u raspravama o pojedinim zakonskim predlocima nastavi
ti do srpnja 1946, ali uz cijenu daje umjesto argumenata morao sluati
samo sofizme, viku i podrugljiv smijeh iz poslanikih klupa.15826. srpnja
1946. bio je iskljuen iz Narodne skuptine federalne republike Srbije. U
kolovozu je uslijedilo njegovo iskljuenje iz vlastite stranke i udaljenje s
beogradskog Univerziteta kao honorarnog profesora. Time su Jovanovia izopili iz drutva i izloili zlostavljanjima svjetine, koja su bila
inscenirana koncem kolovoza 1946. i sredinom veljae 1947. 15. svib
nja 1947. bio je uhien, doveden pred sud i osuen na dugogodinji
zatvor. Tek 28. studenoga 1955. bio je puten iz zatvora.
poslanici

Jednako tako zavrili su u zatvorima i drugi nekomunistiki lanovi


Narodne fronte koji su se pokuavali osloboditi komunistikog korze
ta.159 Inae se novi reim posluio nekomunistikim (i prikrivenim ko
munistikim) lanovima Narodne fronte 1946. u izborima za politike
zastupnika u pojedinim federalnim republikama kao i u promidbenim
kampanjama koje su bile inscenirane protiv stvarnih ili tobonjih rat
nih zloinaca (Mihailovi, Stepinac).'60Time je zavrena politiki inten
zivna faza Narodne fronte. Graanske ostatke Narodne fronte komu
nisti su u meuvremenu podrivali, i to ubacivanjem komunista u
graanske organizacije ili ulanjivanjem njihovih lanova u KP.161 Do
putenom graanskom tisku su postupno oduzimali njegov identitet i
nakon toga ga umrtvili. List srpske Republikanske stranke Republika
ugasio se 16. listopada 1956.162 List lijevoga krila Hrvatske seljake
stranke Slobodni dom mogao je, dodue, dulje izlaziti, ali s oslabljenim
identitetom. 1. sijenja 1948. iezao je s njegove naslovne stranice
moto hrvatske seljake ideologije: Vjera u Boga i seljaka sloga i od te
je godine tiskan bez vjerskog kalendara, kako je dotada bilo uobi
ajeno. Posljednji se broj pojavio 26. prosinca 1963. Obustava daljega
izlaenja obrazloena je "materijalnim i financijskim razlozima".
Stvarni razlog lei vjerojatno u jo neotvorenim arhivalijama.'6
158 Jovanovi, 1991, str. 423-468.
159 O procesima nepopustljivim pripadnicima Hrvatske seljake stranke izmeu 1945. i
1950. Radeli, 1996, str. 117-127.
160 U ovom smislu osobito je aktivan bio bosansko-hercegovaki dio IO HRSS. O tome: Hr
vatski glas. Glasilo HRSS od 1. studenoga 1945 - 10. listopada 1946. Sarajevo, passim.
161 O tome na primjeru Hrvatske seljake stranke, iji su posljednji tragovi iezli 1950,
Radeli, 1996, str. 265-172.
162 O tome Kotunica i avoki, 1985, str. 182-184.
163 Kotunica i avoki, 1985, str. 189.
128

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Nakon uklanjanja graanskih glasova iz parlamentarnih rasprava


poeo se mijenjati komunistiki politiki rjenik. Na II. kongresu Na
rodne fronte od 26. do 28. rujna 1947. prestao je govor o Narodnoj
fronti kao savezu stranaka i Narodna je fronta definirana kao ma
sovni pokret odozdo s vodeom ulogom KP. Tito je izjavio da su gra
anske stranke izgubile raison d' etre za dalje postojanje. Stranaki
pluralizam sa svojim svaama nije spojiv s izgradnjom socijalizma.
Sljedeih je godina Narodna fronta pretvorena u forum za provo
enje masivnih radnih i prosvjetiteljskih kampanja i na IV. kongresu
od 22. do 23. veljae 1953. preimenovan u Socijalistiki savez radnog
naroda,104
Jugoslavenski su komunisti do 1947. godine svoje protivnike
uglavnom potisnuli iz trke i stvorili potrebne gospodarske, socijalne
i pravne okvire za izgradnju vlastitoga drutvenog modela. U travnju
1947. moglo je zapoeti ostvarivanje prvog ambicioznog petogodi
njeg plana.

2.6. Izgradnja socijalizma do konflikta sa Staljinom


Za Jugoslaviju kao izrazito vienacionalnu dravu od poetka je
nacionalna problematika bila stoerno pitanje uope. Upravo je na
tome Prva Jugoslavija doivjela slom i upravo su tu situaciju komu
nisti promaknuli u uspjenu propagandu za vlastitu stvar. Gore je
bilo upozoreno na to kako je uspjena bila njihova promidba za novu
Jugoslaviju kao saveznu dravu u kojoj bi svi kolektivni identiteti
trebali postii puno priznanje. Pri praktinom ostvarivanju nakon
zavretka rata iskrsnule su potekoe i nesigurnosti i iz razliitih
razloga bila su povuena ranija obeanja. Tako Sandak nije u novom
ustavu dobio autonoman status, nego je bio podijeljen izmeu fe
deralnih republika Srbije i Crne Gore; otpao je i predvieni naziv
Kotorskog zaljeva kao sastavnog dijela Crne Gore. Vojvodina i Kosmet bili su kao autonomna podruja pripojeni federalnoj republici
Srbiji. Bosna i Hercegovina dobila je, dodue, status federalne repu
blike, ali tek nakon razmiljanja treba li biti podijeljena ili kao
autonomna pokrajina dodijeljena Srbiji odnosno Hrvatskoj.16" Nesi
gurnost je vladala prije svega gledom na nacionalni karakter Bo
sanskih Muslimana. Oni nisu nali nikakav jasno definiran status u
ustavu iz 1946. Umjesto toga komunisti su se, slino graanskim
164 Kotunica i avoki, 1985, str. 173-181.
,6S O tome s uputama na daljnju literaturu Banac, 1990, str. 104-114.
129

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 199i>

ideolozima, najprije nadali postupnom stapanju sa srpstvom ili hr


vatstvom. To se, meutim, nije dogodilo. Naprotiv! Bosanski su se
Muslimani emancipirali kako od srpstva tako i od hrvatstva to je na
kon raspada Jugoslavije kulminiralo preimenovanjem u Bonjake.
Nakon jasne pobjede nad graanskim snagama i brisanjem zadnjih
tragova stare dravne konstrukcije sveanim dokidanjem monarhije
kao i proglaenjem republike - u povezanosti s time bila je Demo
kratska Federativna Jugoslavija (DFJ) preimenovana u Federativnu
Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) - na prvom zborovanju Ustavo
tvorne skuptine 29. studenoga 1945. povukla se nacionalna pro
blematika za neko vrijeme u pozadinu.
Glavna se pozornost morala najprije posvetiti gospodarskoj ob
novi razorene zemlje. U tu svrhu osnovan je Privredni savet sa za
daom organiziranja opskrbe stanovnitva kao i stvaranja pretpo
stavki za ubrzanu izgradnju socijalizma. To je nadletvo zaivjelo 14.
prosinca 1944. i ve prvih godina razvilo se u snanu birokratsku in
stituciju s mnogo odbora, pododbora i taj nitava.166Taj je gremij kon
cipirao i kontrolirao cjelokupno jugoslavensko plansko gospodarstvo
izmeu 1945. i 1952. (Privredni savet dokinut je 15. sijenja 1953).
Do konflikta sa Staljinom sve je vie ili manje teklo po sovjetskom
modelu. Jugoslavenska je Federacija oponaala sovjetsku a novi je
ustav iz 1946. uvelike prepisani sovjetski ustav iz 1936. godine. Me
utim, jugoslavenski su komunisti bili ponosni kako na svoju pobje
du u ratu tako i na brzo uklanjanje burujskih elemenata iz politike.
Svoje vlastite uspjehe doivljavali su kao revolucionarnu i ideoloku
"prednost" pred ostalim istonoeuropskim narodnim demokracijama
i stoga su se pokazivali sigurnima u sebe kako u svojim kontaktima
s Moskvom tako i s moskovskim politikim satelitima.167
U ovoj se okolnosti mora gledati izvor razlaza s Moskvom koji je
kasnije uslijedio, kao i poseban jugoslavenski put u socijalizam.
Meutim, nastojanja oko vjernog oponaanja sovjetskog modela
imala su od poetka jedan neugodan detalj. Zbog ustupaka seljatvu
pri provoenju agrarne reforme i kolonizacije morao se, naime, u
poljodjelstvu i dalje na ne poblie odreeno vrijeme zadrati privat
ni sektor. Tako se dogodilo da je jugoslavenski socijalistiki drutveni
i gospodarski projekt zapoeo s mjeovitim poljodjelstvom u kojemu
je privatnom sektoru doputena znaajnija uloga nego dravnim
166 Vidi Predgovor protokola ovoga nadletva: Privredna politika vlade FNRJ (1996), I,
str. 3-27.
167 O tome ilas, M, 1983, str. 121-150.
130

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

poduzeima i seljakim radnim zadrugama pri opskrbi stanovnitva


ivotnim namirnicama. Naime, jo 1949. godine nalazilo se 91,4%
oranica u rukama seljaka koji su u vlastitoj reiji (najee mali poljo
djelski pogoni izmeu 5 i 10 ha) obraivali zemlju. Samo je 5,4% ora
nica otpadalo na dravne poljodjelske pogone i 3,2% na seljake
radne zadruge ije je osnivanje zapoelo 1945. prema uzoru na so
vjetske kolhoze.m
Preputanje seljacima njihova privatnog vlasnitva - ideoloki
kompromis za komuniste - nije ipak dovelo do poboljanja gospodar
skog poloaja seljaka, nego, naprotiv, do pogoranja. Budui da dra
va nije raspolagala nikakvim drugim spomena vrijednim izvorom
opskrbe stanovnitva (nije bila dostatna humanitarna pomo UNRRA-a/United Nations Relief and Rehabilitation Administration, koja
je ukupno iznosila 415,6 milijuna US$,169 a od odnosa sa Sovjetskim
Savezom jedva se mogla oekivati opskrba, nego vie tehnika i
struna pomo), natovario je reim teak teret na privatne poljo
privrednike,170 to znai na seljatvo. U prvim dvjema poratnim godi
nama (tzv. faza obnove) morali su poljodjelci za opskrbu stanovnitva
svoje proizvode predavati u tono propisanim koliinama i po vrsto
utvrenim cijenama. Od 1947, kad je startao prvi jugoslavenski
petogodinji plan, jo vie se poveao pritisak na seljatvo jer su se
ljaci svojim proizvodima morali pribaviti potrebni kapital za ubrzanu
industrijalizaciju. Pritom su cijene postavljene tako da su se agrarni
proizvodi morali prodavati jeftino, a industrijski, naprotiv, mogli
kupovati po vrlo visokim cijenama.
U izvoenju ovoga za seljake krajnje optereujueg projekta pri
mijenio je reim dvostruku strategiju. Da bi seljatvo psiholoki
ukljuilo u projekt, odmah je nakon rata bila pojaana kampanja za
masovni pristup seljaka u KP. U svibnju 1945. imala je KPJ oko
141.066 lanova. Do sredine 1948. naraslo je lanstvo na 468.175,
a od toga su seljaci inili gotovo polovicu, 231.333 ili 49,41%. Na
radnitvo je otpadalo 138.235 ili 29,53%, na intelektualna zanima
nja 67.329 ili 14,38% i na druge 31.277 ili 6,58%.171 Najbolje rezul
tate dala je kampanja meu seljacima u ustanikim podrujima Crne
168 Kisi-Kolanovi, 1996, str. 192, usp. 170.
169 Tomasevich, 1982, str. 90.
170 Prema prilino pouzdanim podacima Privrednog saveta bilo je poetkom 1949. u
Jugoslaviji ukupno 2.200.000 seljakih privatnih pogona, od ega su dvije treine
svrstane u male seljake i jedna treina u srednje. Privredna politika Vlade FNRJ
[1995], I, br. 111, str. 649.
171 Istorija SKJ, 1985, str. 326. O regionalnom i nacionalnom sastavu lanstva KPJ v.
vie tablica kod Haberla, 1976, str. 182-217.
131

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske kao i meu kolonistima, koji su


iz ovih podruja bili preseljeni u Vojvodinu.172 Gledom na nacionalnu
pripadnost, crnogorski i srpski seljaci su pokazivali vie interesa za
lanstvo u Partiji nego drugi.
Sada su lanovi Partije iz redova seljatva pri iznuenom obavez
nom otkupu poljodjelskih proizvoda po fiksiranim niskim cijenama i
u propisanoj kvantiteti morali biti uzorni. Dakako da su zloporabe na
objema stranama bile programirane. Na preniske cijene seljaci su
reagirali utajivanjem svojih proizvoda kako bi ih zadrali za vlastitu
opskrbu ili ih kasnije na crnom tritu bolje prodali. Seljaci su na
previsoko postavljene koliine koje je trebalo isporuiti a oni im nisu
mogli udovoljiti, reagirali neraspoloenjem i sve veim nezadovolj
stvom. Partijski i dravni aparat nije bio osjetljiv niti spreman na
preispitivanje zahtjeva nego je tvrdokorno ustrajavao na "ispunjenju
plana pod svaku cijenu". Neispunjavanje propisanoga plana bilo je
strogo kanjavano razvlaivanjem kulaka (seljaka s posjedom izme
u 15 i 30 ha oranica173) kao i novanim i zatvorskim kaznama.174 Na
niim razinama dravnog aparata nisu ustuknuli pred zlostavljanji
ma i okrutnostima.175
Nakon iskljuenja KPJ iz Kominterne rezolucijom Komunistikog
informativnog ureda (Kominform) od 28. lipnja 1948. i Staljinove
otvorene kritike jugoslavenskog komunistikog vodstva, najprije je
pojaan pritisak na seljake. Naime, konflikt sa Staljinom doveo je
Jugoslaviju u potpunu politiku izolaciju. Od kapitalistikog Zapada
komunistika se Jugoslavija izolirala odmah nakon rata, a sada su
Staljin i njegovi sateliti zemlju ideoloki, politiki i gospodarski boj
kotirali. Zakljueni sporazumi su otkazani,176 dogovorene isporuke
roba ograniene ili obustavljene. Jugoslavija se iznenada nala pre
putena sama sebi. Jugoslavensko komunistiko vodstvo nije, do
due, u prvom trenutku mislilo na traenje pomoi na Zapadu, nego
je najprije pokualo ublaiti prigovore Informbiroa izmeu ostaloga
pojaanom sovjetizacijom zemlje da bi time dolo do razumijevanja
odnosno da bi ponovno nalo put u zajednicu komunistikih zemalja.
Budui da je jedan od glavnih prigovora, koje je Informbiro u svojoj
172 O brojanim podacima za Vojvodinu Popov, 1986, str. 165-174. Iscrpno istraivanje
komunistike politike na selu u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina) kod Krinik-Buki, 1988. Brojani podaci o partijskom lanstvu seljaka, str. 173-175.
173 O tome Petranovi, 1995, III, br. 18.
174 Popov, 1986, str. 120-132.
175 Popov, 1986, str. 362-363; Krninik-Buki. 1988, str. 322-234.
76 O tome Tomasevich, 1982, str. 94-102.
132

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

rezoluciji od 28. lipnja 1948. u Bukuretu uputio protiv jugoslaven


skog partijskog vodstva177 bio protiv privatnog sektora u poljoprivre
di (toka 3 rezolucije), odluilo se jugoslavensko vodstvo za ubrzanu
radikalnu kolektivizaciju prema uzoru na ruske kolhoze.
Za kolektivizaciju poljoprivrede bile su ve 1945. postavljene
skretnice, prije svega pretvorbom sustava zadruga iz Prve Jugo
slavije.178 Od ranijih tipova zadruga zadrane su samo nabavno-prodajne zadruge, i to radi opskrbe seoskog stanovnitva. Istodobno se,
kako je gore spomenuto, ve 1945. zapoelo s osnivanjem seljakih
radnih zadruga (SRZ) po uzoru na kolhoze u Sovjetskom savezu,179ali
bez upotrebe sile prema seljacima. Izmeu 1945. i 1948. polako je
rastao broj SRZ od 14 u 1945. na 638 u 1947. godini. Ali nakon izbi
janja konflikta sa Staljinom 1948. ijedne direktive CK KPJ koncem
sijenja 1949. o ubrzanju kolektivizacije poljodjelstva180 brzo se po
peo broj SRZ 1948. na 2.217, a 1949. na 6.238. Vrhunac je dostignut
1950. sa 6.913 SRZ, u Bosni i Hercegovini ve koncem 1949. sa
1.518. Nakon toga je zapoelo i brzo smanjivanje, tako daje ukupni
broj 1964. pao na ukupno 16 SRZ.181 Time se krug zatvorio.
Seljake je veoma ogorila prisilna kolektivizacija zajedno s poja
anim prisilnim otkupom. Ogorenje je svoj vrhunac dosegnulo
1950. u takozvanom seljakom ustanku (Cazinska buna). U buni su
zajedno sudjelovali srpski i muslimanski seljaci iz tradicionalno
ustanikog pograninog podruja izmeu Hrvatske i zapadne Bosne,
u kotarima Cazin i Velika Kladua na bosanskoj strani i Slunj na
hrvatskoj. Organizatori i voe na srpskoj strani bili su Mile Devrnja
i Milan Boi - obojica seljaci i partizanski borci od prvoga dana u
Drugom svjetskom ratu. Na muslimanskoj strani kao voa je nastu
pio Ale ovi, nekadanji pripadnik muslimanske milicije pod zapo
vjednitvom Huske Miljkovia (1905-1944),182 koji je sa svojim mili
cionarima u Drugom svjetskom ratu nekoliko puta mijenjao stranu
prije nego to je poetkom 1944. preao partizanima.

177 Tekst rezolucije kod Dedijera, 1980a, I, br. 73, str. 299-306. Usp. Djilas, 1983, str.
22-237.
178 O zadrugama u Prvoj Jugoslaviji u pregledu Calic, 1993.
179 O tome i susljednom Borislav Radovanovi: Die Entwicklung des landwirtschaftlichen
Genossenschaftsvvesens. U: Sozialer Wandel in Jugoslawien (1974), str. 81-106.
180 Popov, 1986, str. 367.
181 Jugoslavija 1945-1964. Statistiki pregled. Beograd, 1965, str. 111, tablica 6-21. Po
daci za BiH kod Kamberovia, 1998, str. 371, tablica 4 ili Kamberovi, 2000, str. 93.
Usp. Prosvjeta. Sarajevo 1 (1950), br. 1-2, str. 2.
182 Kratka biografija u: Tko j e tko u NDH (1997), str. 277-278. (Z. Dizdar).
133

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Ustanici su se bunili "protiv otkupa, otimaine, prisilnog rada,


brutalnog ponaanja pojedinih predstavnika vlasti i drugih nepravdi,
protiv kojih su se borili u ratu", kako su se neki od ustanika 40 godi
na kasnije sjeali.183 Ustanak je izbio 6. svibnja 1950, to jest na urevdan (23. travnja prema julijanskom kalendaru) koji je imao sim
bolino znaenje u hajdukoj tradiciiji.184 Policija i vojska je hermetiki zatvorila ustaniko podruje i ustanak uguila 4. lipnja. Prema
snimci stanja tajne slube, u ustanku je sudjelovalo 576 seljaka iz
kotara Cazin, 138 iz kotara Velika Kladua i oko 60 iz hrvatskog ko
tara Slunj. Meu 576 ustanika iz kotara Cazin nalazio se 41 lan i 6
kandidata KPJ, 37 lanova narodnih odbora, 41 lan organizacije Na
rodne fronte, 12 rezervnih oficira i preko 20 suradnika tajne slube
(UDB-e). Prema nacionalnoj pripadnosti bilo je 674 Muslimana, 12
Srba i 3 Hrvata. Od ukupno 714 uhienih na bosanskoj strani njih
288 je izvedeno pred vojni sud, 17 ih je bilo osueno na smrtnu
kaznu, ostali ili na dugogodinji prisilni rad u kanjenikim logorima
ili su ih osudili graanski sudovi na krae kazne izmeu tri mjeseca
i dvije godine, takoer s prisilnim radom. Na hrvatskoj strani u ko
taru Slunj bilo je 26 izvedeno pred vojni sud, od toga su trojica "bila
predviena za smrtnu kaznu", a jo 26 njih je na drugi nain kanje
no.185 Osim toga, iz ustanikog podruja prisilno je iseljeno oko 100
obitelji s oko 600 osoba.186
Inozemne sovjetske i zapadne obavijesne slube su, dodue, s ve
likim zanimanjem pratile ustanak, ali se nije mogao potvrditi izravan
utjecaj izvana.187 Iscrpna analiza Vere Krinik-Buki (Cazinska buna
1950. Sarajevo, 1991, pretisak Ljubljana, 1993) govori za to da se
radilo o spontanom ustanku po uzoru seljakih ustanaka iz feudalnog
vremena, to za komunistiki svjetonazor nije bilo zamislivo - se
ljaki ustanak u socijalizmu?! Reim je itavu stvar tabuizirao i u
tadanjim jugoslavenskim medijima nije se mogla nai nijedna rije
o tome. Tek u slubenom povijesnom pregledu KPJ odnosno SKJ iz
1985. spominje se "masivna pobuna muslimanskih i djelomice srp
skih i hrvatskih seljaka [...] na vrhuncu borbe protiv Informiroa u
maju 1950." i pripisuje se utjecaju "hoda i sveenika".188
183 Krinik-Buki, 1993, str. 212.
184 O fenomenu hajduka u junoslavenskim prostorima Ivo ani: Prevarena povijest.
Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1990-1995.
Zagreb: Durieux, 1998.
185 Krinik-Buki, 1993, str. 204-205, usp. 361-371.
186 Krinik-Buki, 1983, str. 403-410.
187 O tome Beki, 1988, str. 128-130, 176-179.
188 Istorija SKJ. 1985, str. 370.
134

Politiki sustov Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Godine 1952. bili su obustavljeni prisilni otkup i projekt prisilne


kolektivizacije, koji su se pokazali kao gospodarski, socijalni i tehni
ki promaaj (veliki nedostatak poljoprivrednih strojeva189), pogoran
velikom suom 1950. i 1952. godine. Bilanca? 112.858 seljaka bilo
je iskljueno iz Partije a zemlja je stajala pred katastrofom gladi.190
Istodobno su se jasno pokazali prvi rezultati ubrzanoga prijelaza s
agrarnog na industrijsko drutvo. Postotak poljoprivrednog stanov
nitva pao je sa 75% godine 1939. na 68,3% 1948, na 60,9% 1953,
i na 50% 1960. Tendencija se nastavila. Meutim, poljoprivreda i se
ljaci ostali su, ne samo iz ideolokih razloga, vie ili manje pastore
u komunistikoj Jugoslaviji.191
U meuvremenu je dolo do potpunog raskida izmeu Tita i Sta
ljina. Jugoslavenski se komunizam sredinom 1949. dao na traenje
vlastitoga puta u socijalizam, to je imalo epohalne posljedice ne sa
mo za jugoslavensku vanjsku i unutarnju politiku nego i za svjetski
komunizam.

2.7. Raskid sa Staljinom i jugoslavenski socijalizam


Kao to je ve gore spomenuto, jo su za vrijeme Drugog svjet
skog rata poela neslaganja izmeu Tita i Staljina. Ona su se nakon
rata nastavila i intenzivirala. Da se pritom nije radilo o ideolokim
svaama nego o borbi za vlast, koja je bila dobro prikrivena ideo
lokim floskulama, otkrio je Tito u svom govoru o transkoj krizi 26.
svibnja 1945. u Ljubljani, kad je rekao da Jugoslavija nije nikakav
"novac za potkusurivanje" meu velikim silama, pri emu nije mislio
samo na Amerikance nego i na Ruse, i time u zametku anticipirao
svoju kasniju nesvrstanost.192 Daljnju materiju za konflikt prualo je
planirano ujedinjenje Albanije s Jugoslavijom, planovi federalizacije
izmeu Bugarske i Jugoslavije, jugoslavensko pomaganje komunista
u grkom graanskom ratu, planovi (kon-)federalizacije izmeu istono-srednjoeuropskih i balkanskih zemalja i, prije svega, prikriveno
189 Osobito u BiH, Kamberovi, 1998, str. 372.
190 Pirjevec, 1995, str. 204.
19' O tome v. George Macesich: Major Trends in the Postvvar Economy o f Yugoslavia
Revised. U: Vucinich, 1982, str. 131-167; Bilandi, 1999, str. 461-467. Usp.
Spehnjak, 1998, str. 333. prim. 59. O jugoslavenskoj poljoprivrednoj politici nakon
faze kolektivizacije iz socioloke perspektive Allcock, 2000, str. 131-144.
192 Tekstualna reprodukcija govora kod Dedijera, 1980a, 1, br. 14, str. 73-77. i Tito: Sa
brana djela, sv. 28 (1. maj - 6. jul 1945). Beograd, 1988, str. 76-79. Usp. Pirjevec,
1995, str. 175.
135

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

podrivanje Jugoslavije preko sovjetskih tajnih slubi, vojnih savjet


nika i drugih eksperata, to je jo vie bilo olakano smjetajem
Informbiroa u Beogradu koji je koncem rujna 1947. osnovan u
Szklarskoj Porobi (Poljska).195 Poetkom 1948. konflikt je zapao u vruu
fazu. 18. oujka vraeni su sovjetski vojni savjetnici, a 19. civilni
strunjaci. Sada se sovjetska pismena polemika proirila prilozima
drugih komunistikih partija istonog bloka a polemini se ton
pootrio.194 Sve je to teklo dobro sakriveno kako od javnosti tako i od
zapadne diplomacije195 - dok Radio Prag nije 28. lipnja 1948. objavio
"rezoluciju Informativnog ureda Komunistikih partija o prilikama u
Komunistikoj partiji Jugoslavije".196Rezolucija je odjeknula svijetom
kao savrena senzacija; to je za jugoslavenske komuniste, koji nisu
sudjelovali u vijeanju Informacijskog ureda u Bukuretu, bio ok
bez premca. Rezolucijom je KPJ iskljuena iz zajednica komunisti
kih partija, osuena je politika jugoslavenske etvorice na vrhu,
Tita, Kardelja, ilasa i Rankovia, istodobno u zatitu uzeti Andrija
Hebrang i Sreten ujovi kao prijateljski raspoloeni prema Sovjet
skom Savezu. Time je Staljin htio zabiti klin u redove jugoslavenskih
komunista kako bi mogao Tita i njegove najue suradnike maknuti s
poloaja a Jugoslaviju dobiti pod svoju punu kontrolu.
Tito je vrlo dobro znao da se prije svega radi o njegovoj glavi i nije
se dao namamiti u Bukuret. Umjesto toga zapoeo je s organizira
njem otpora. Andriju Hebranga - koji je ve za vrijeme rata povre
meno iskazivao drukija stajalita od miljenja etvorice na vrhu,
Tita-Kardelja-ilasa-Rankovia - i Sretena ujovia, eksponiranog
prijatelja sovjetskog veleposlanika u Beogradu, Tito je ve poetkom
svibnja 1948, za vrijeme pred javnou sakrivene polemike s Moskvom,
dao samovlasno zatvoriti.197
Nakon to je na ovaj nain zastraio kolebljivce, Tito se pobrinuo
da CK KPJ jednoglasnom odlukom otkae sudjelovanje na skupu In
formbiroa koji je bio sazvan za konac lipnja 1948. u Bukuretu.
193 O tome Djilas, 1983, str. 151-193. kao jedan od najaktivnijih zastupnika jugoslaven
ske pozicije u jugoslavensko-sovjetskom konfliktu.
94 O tome Dedijer, 1980a, I, str. 196-298.
195 Pirjevec, 1981.
196 Reprodukcija teksta kod Dedijera, 1980a, 1. Br. 73, str. 299-306.
197 Tom se metodom Tito sluio i inae, da bi osigurao svoju vlast. O tome Djilas, 1983,
str. 220, 272, 392, 404, 404, 411. ujovi je kasnije iskazao kajanje i tako spasio
glavu. Suprotno tome, Hebrang je ostao vrst. On je bio optuen ne samo za piju
nau za Sovjetski Savez nego i za ustaki reim za vrijeme rata i, sudei po svemu,
nakon 1949. u zatvoru ubijen od policije. Slubena verzija njegove smrti, koja je izdata 1952, glasila je - samoubojstvo!? O tome Kisi-Kolanovi, 1996, str. 204-220.
136

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Da bi lanove Partije u ovom opasnom konfliktu privukao na svoju


stranu, sazvao je jugoslavenski etverolani vrh V. kongres Partije
koji je odran izmeu 21. i 28. srpnja 1948. u Beogradu. Kongres je
protekao u uobiajenom oduevljenju i iznuenoj jednodunosti
2.344 delegata (u to vrijeme KPJ je brojala 468.174 lana i 51.612
kandidata). Glavni referenti Tito, ilas, Rankovi, Kardelj i Kidri
odluno su se branili protiv optubi Informbiroa kojima je upravljao
Staljin, ali nisu prelazili u ideoloke protuudare. Titu i Staljinu se za
jedno klicalo, bio je zakljuen novi partijski program (drugi od 1920)
a partijsko vodstvo potvreno i kompletirano.198
Pojaala se sovjetizacija drave - ubrzanom kolektivizacijom selja
ka privatnika, pootrenom kontrolom kulturnog podruja, suava
njem prostora za djelovanje vjerskih zajednica kao i njihovo pojaano
kontroliranje preko tajne slube.199
Ovim se koracima htjelo omoguiti vraanje u socijalistiki lager - koji
je na ovom kongresu bio oznaen kao mirovni lager nasuprot imperija
listikom kapitalizmu.
Pristae IB ponaale su se na kongresu utljivo. Meutim, u drugim su
se prigodama bunili i uskoro se uvidjelo da njihov broj nije bio neznatan.
Prema slubenim procjenama njihov je broj izmeu 1948. i 1951.
godine iznosio 55.663, stoje odgovaralo jednoj petini (19,52%) par
tijskog lanstva 1948. godine.200 40% njih bili su veterani narodnooslobodilakog rata. Gledom na nacionalnu pripadnost bili su to prije
svega Crnogorci i Srbi (oko 66%) - meu njima bili su na prvom mje
stu zastupljeni oficiri i drugi pripadnici Jugoslavenske armije i tajne
slube. Pripadnici drugih jugoslavenskih naroda (Hrvati, Slovenci) i
nacionalnih grupa (Albanci, Maari, Bosanski Muslimani) slijedili su
ove prve u manjoj mjeri. Prema policijskim podacima iz godine 1963.
bilo je 30.113 pristaa IB uhieno i kanjeno, i to: iz Srbije 15.421,
iz Hrvatske 4.657, iz Crne Gore 3.739, iz Bosne i Hercegovine 1.567,
iz Makedonije 1.567 i iz Slovenije 786.201 U Bosni i Hercegovini dolo je
do ienja pristaa IB prije svega u redovima aparata tajne slube.202
198 O tome: V. Kongres Komunistike Partije Jugoslavije. Ljubljana, 1948; Dedijer,
1980a, I, br. 93-109, str. 368-542. Usp. Istorija SKJ, 1985, str. 362-365.
199 Beki, 1988, str. 27-29.
200 O kompleksu ovih pitanja prije svega Banac, 1990, str. 145-209.
201 O tome Kisi-Kolanovi, 1993, str. 2. Na temelju drugih izvora operira Bilandi,
1999, str. 308-309 s neto veim i prema pojedinim republikama odstupajuim
brojanim podacima, koji se, dodue, odnose i na vrijeme nakon 1963.
202 Banac, 1990, str. 155. O tome detaljnije Istorija Saveza komunista Bosne i Hercego
vine II, 1990, str. 53-60.
137

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Prema pristaama IB Tito i suborci koji su mu ostali vjerni nisu


pokazivali bilo kakvu blagost. Najvie IB-ovaca poslano je na preod
goj u masovni logor koji je specijalno za njih bio otvoren 1949.
godine na Golom otoku i Svetom Grguru na sjevernom Jadranu,
preko puta Senja. U najintenzivnijoj fazi ovoga jugoslavenskog arhi
pelaga GULAGA dopremljeno je izmeu srpnja 1949. i veljae 1951.
oko 8.250 pristaa IB203. Kasnije su onamo slali i druge buntovnike i
osumnjiene. Za Titova ivota ostao je Goli otok tabu, tako da su
prva opisivanja okrutnog ivota kanjenika mogla biti objavljena tek
80-ih godina. U meuvremenu je Goli otok postao literarnim toposom.
Sve se vie nekadanjih kanjenika javlja za rije.204
Jednom dijelu pristaa IB uspjelo je pobjei u inozemstvo, gdje su
ih sovjetske slube upotrijebile kao propagatore ili diverzante u
borbi sovjetskog vodstva protiv titoizma. Suzbijanje pristaa IB pro
duljilo se do u 70-e godine.205
Da bi slomili Tita, nisu Staljin i njegov tabor vodili samo ideoloku
polemiku, nego su imali na umu i gospodarsku izolaciju i vojno okru
enje Jugoslavije (tzv. Plan Vyinskif116). Mnoili su se incidenti na gra
nicama sa socijalistikim zemljama kao i borbe s ubaenim diverzan
tima.207 Da bi izmaklo ekstremnoj prijetnji, poelo je jugoslavensko vod
stvo od jeseni 1948. oprezno ispitivati moe li se blokada Informbiroa
probiti dopremanjem tehnike i vojne opreme sa Zapada. A Zapad nije
dopustio da Tito padne, nego se pokazao spremnim odrati ga na povr
ini (to keep Tito afloat),m da bi time zabio klin u istoni blok to je za
padnu strategiju u hladnom ratu obogatilo za jedan novi element (wedge strategy).m Politika keeping Tito afloat je svjetskopolitiki poloaj
Jugoslavije iz temelja izmijenila. Do tada se jugoslavensko vodstvo bori
lo samo za autokefalnu poziciju210 unutar socijalistikog tabora. A sada
gaje Staljinovo neumoljivo dranje na jednoj strani i zapadna spremnost
na pomo s druge strane dovelo dotle da ne samo defenzivno reagira na
Staljinove polemine napade i prijetnje, nego da poduzme inicijativu i
ide novim putem kako u vanjskoj tako i u unutarnjoj politici.
203 Banac, 1990, str. 233. Prema Istoriji SKJ 1985, str. 371, iznosio je ukupan broj na
Goli otok dopremljenih pristaa IB 16.312.
204 O tome od brojnih priloga Banac, 1990, str. 229-230; Markovi, 1987. Specijalno o
sudbini kanjenika iz Crne Gore Stojanovi, 1992-1994.
205 Banac, 1990, str. 210-228.
206 Vidi Beki, 1988, str. 31.
207 Vidi brojane podatke kod Inia, 1989, str. 32-33: Banac, 1990, str. 215-216.
208 Pirjavec, 1981, str. 173. Usp. komentar o ovoj formulaciji Beki, 1988, str. 62, 107.
209 O tome prije svega Beki, 1988. i Lees, 1997.
2,0 O Titovoj autokefaliji Beki, 1988, str. 41, 43, 48.
138

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Proces promjene miljenja zapoeo je sredinom 1949. i doveo je


do jugoslavenske izme - po moskovskom nainu itanja do hereze unutar komunizma.
Promjenu u vanjskoj politici objavio je Edvard Kardelj u svom go
voru pred Generalnom skuptinom UN 24. rujna 1949. sljedeim za
htjevima: (a) miroljubiva koegzistencija izmeu drava s razliitim
politikim sustavima, (b) gospodarska i politika suradnja izmeu
velikih i malih drava kao i jednakovrijednost njihove suverenosti,
(c) miroljubiva politika Sovjetskog Saveza kao i drugih istonoblokovskih drava prema Jugoslaviji.211
Novu je politiku nagradila OUN izborom Jugoslavije - protiv e
stokih prosvjeda Sovjetskog Saveza - za nestalnog lana u Vijeu si
gurnosti 20. listopada 1949.212 Poveani ekonomski i vojni pritisak
drava Istonog bloka sljedeih godina bio je suzbijen odlunou
jugoslavenske strane kao i ekonomskom i vojnom pomoi Zapada. Od
1945. do sredine 1962. dobila je Jugoslavija samo od USA 2.304 mi
lijuna dolara, od toga 719 milijuna dolara vojne pomoi (do 1958,
kada je vojna pomo na jugoslavensku inicijativu obustavljena) i 964
milijuna dolara ekonomske pomoi. K tomu su pridole ratne repara
cije iz SR Njemake,213 krediti iz Velike Britanije, Francuske, Nizo
zemske, Egipta, Belgije, Austrije, Norveke i vicarske takoer u mi
lijunskim iznosima.214 Nakon Staljinove smrti 5. oujka 1953. nije,
dodue, prestala bojazan od Sovjetskog Saveza, ali se u meuvreme
nu proirio prostor za jugoslavensku vanjsku politiku. Nakon rjeenja
pitanja Trsta u listopadu 1954, koje je svoju najakutniju fazu doseg
nulo u jesen 1953, i sklapanja dravnog sporazuma s Austrijom u
svibnju 1955, u kojemu je reguliran i status slovenske i hrvatske na
cionalne manjine u Austriji, normalizirali su se odnosi izmeu Ju
goslavije i dviju zapadnih susjednih drava.215 Dolo je i do ponovnog
zbliavanja i poboljanja odnosa izmeu Jugoslavije i Sovjetskog Sa
veza (Beogradska deklaracija od 2. lipnja 1955. i Moskovska deklara
cija od 20. lipnja 1956.216), ali bez povratka Jugoslavije u Istoni blok.
211 Beki, 1988, str. 83-84. Tekst Kardeljeva govora dostupan kod Dedijera, 1980a, II,
br. 185. str. 341-344.
212 Petranovi i Zeevi, 1988, str. 959-960.
2.3 O diplomatskom nadmudrivanju 1954. godine i konvertiranju njemakih kredita u vi
sini od 100 milijuna DM u ratne reparacije Vukmanovi Tempo 1971, II, str. 204-207.
2.4 Brojani podaci kod Tomasevich, 1982, str. 112-113. Usp. Sundhaussen, 1982, str.
172-173.
215 O krizi oko Trsta Beki, 1988, str. 535-564. O sporazumu oko Trsta i statusu sloven
ske i hrvatske manjine u Austriji Petranovi i Zeevi, 1988, str. 1014-1016.
216 Tekst dostupan kod Petranovia i Zeevia, 1988, str. 1042-1044. i 1046-1047.
139

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Jugoslavenski su komunisti jo manje bili spremni uklopiti se u


Zapadni blok. Oni su ideoloki ostali daleko od zapadnog svijeta. U
izravnoj konfrontaciji izmeu dvaju blokova oni su se uvijek trudili
zadrati (u vojnom, ali ne i u ideolokom pogledu) neutralnu poziciju
koja je nakon izbijanja korejskog rata 1950. po prvi put jasno dola
do izraaja.317 Istodobno su teorijski i praktino radili na nesvrstanoj
politici koja je nala veliki odjek meu zemljama Treega svijeta. U
konanici je jugoslavenska vanjska politika nakon raskida sa Staljinom
bila vrlo uspjena. Tito je prije svega zbog svoje vanjske politike priznat
kao dravnik a Jugoslavija je uivala simpatije s razliitih strana.218
Kako se raskid sa Staljinom i vanjsko otvaranje Jugoslavije koje je
nakon toga slijedilo, odrazilo na jugoslavensku unutarnju politiku,
odnosno na jugoslavenski politiki sustav, kompleks je pitanja koje
mu povijesno istraivanje nakon okrutnog sloma jugoslavenske dra
ve mora drukije pristupiti nego to je do sada inio - kad su mnogi
krugovi jugoslavenski razvitak pratili s velikim simpatijama i nadanjima. Naime, mnogo toga to se do sada detaljno elaboriralo, posta
lo je u meuvremenu najveim dijelom nevano. Ovamo prije svega
pripadaju normativni aspekti jugoslavenskog politikog sustava, ija
su se praktina primjena kao i daljnji razvitak znatieljno pratili.2|g
Nakon sloma drave ovome aspektu pripada samo drugorazredno
znaenje i stoga se ovdje ocrtava samo kao potrebni okvir. Suprotno
tome, glavna se pozornost poklanja procesima i kriznim pojavama na
koje je reim svaki put reagirao represivnim mjerama i novim ekspe
rimentima, ali nije mogao ukloniti simptome. Naprotiv! Simptomi su
se mnoili i Jugoslavija je klizila iz jedne krize u drugu - do sloma.
Je li slom doao samo kao posljedica pogrene primjene inae prihvat
ljivog i izvodivog politikog modela ili je jugoslavenski model kao
takav bio pogreno koncipiran i prema tome neizvodiv na demokrat
ski nain?
Na ideju ideolokog razgranienja sa Sovjetskim Savezom doao
je, prema vlastitom svjedoenju. Milovan ilas. Njegovim je razmi
ljanjima povlaivao Edvard Kardelj, ali se Tito, koji nije bio teo
retiar, u poetku toga bojao i na to je pristao tek pred odlazak
jugoslavenske delegacije na zasjedanje OUN u jesen 1949.220 U
polemici sa Sovjetskim Savezom poelo se sada sve ee govoriti o
sovjetskom dravnom kapitalizmu, odnosno dravnom monopolizmu
2.7 Beki, 1988, str. 164-165.
2.8 O tome prije svega Tito, sv. III, 1984.
2.9 Tako npr. Hopken 1984. ili Beckmann-Petey, 1990.
220 Djilas, 1983, str. 294.
140

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

i birokratizmu na jednoj strani, i o potrebi odumiranja drave i na


stanku novoga modela drutva u kojemu u prvom planu treba stajati
drutvo a ne vie drava. Jugoslavija se ve u ovom trenutku prema jugoslavenskom slubenom izlaganju - dala na put od etatiz
ma k samoupravljakom drutvu.221 Teorijsko obrazloenje za vlasti
ti put nalo se kod Lenjina (Drava i revolucija), Marxa (Graanski
rat u Francuskoj) i Engelsa (Anti-Diihring), a povijesne uzore u
Parikoj komuni iz 1871. i Oktobarskoj revoluciji iz 1917.222 Neto
kasnije posegnulo se za vlastitom tradicijom narodnooslobodilakih
odbora iz vremena partizanskog rata.223 Radilo se o sustavu sovjeta
sa zahtjevom principijelnog i potpunog novog organiziranja drutva,
to znai stavljanja u pitanje etabliranih organizacija kao to su par
tija i sindikati.224
Jugoslavenski eksperiment samoupravljanja, koji nikada nije bio
dovren, poeo je Uputstvom o osnivanju i radu radnikih saveta dr
avnih privrednih preduzea od 23. prosinca 1949.225 Radniki su
savjeti sa samo savjetodavnom ulogom najprije bili predvieni ad
experimentum u 215 poduzea. Do sredine 1950. radniki su savjeti
uvedeni u oko 800 pogona. U svom govoru pred Saveznom skup
tinom FNRJ 26. lipnja 1950. Tito je predstavio Osnovni zakon o
upravljanju u dravnim i drugim velikim ekonomskim pogonima
putem radnih kolektiva - koji je sljedeega dana bio izglasan - kao
"postupni prijelaz dravnog vlasnitva nad proizvodnim sredstvima,
tvornicama, rudnicima, eljeznicama u vii stupanj socijalistikog
vlasnitva. Dravno vlasnitvo je, naime, najnii stupanj drutvenog
vlasnitva, a nikako najvii, kako misli vodstvo SSSR-a".226 Karakter
jugoslavenskog drutvenog vlasnitva oznaio je disident Milovan
ilas retrospektivno ovako: "Ovo je samo jedna fikcija. Postoji, nai
me, samo jedno kolektivno hijerarhijski postavljeno vlasnitvo koje
omoguava pronevjeru, zloporabu i privilegije. Meutim, ovaj je
aspekt nuzgredan. Glavna stvar je: fiktivno, socijalistiko vlasnitvo
hrani i uvruje monopol vlasti".227
221 O tome u pregledu Pedro Ramet: Self-Management, Titoism and Apotheosis ofPraxis.
U: Vucinich, 1982, str. 169-217.
222 Eric R. Terzuolo: Soviet-Yugoslav Conflict and the Origins od YugosIavia's Self-Managem ent System. U: Vucinich, 1982, str. 195-218.
223 Samoupravljanje u Jugoslaviji [1977], str. 13 (E. Kardelj).
224 O tome Hopken, 1984, str. 358-360.
225 Tekst dostupan u: Samoupravljanje u Jugoslaviji [1977], str. 53-55.
226 Samoupravljanje u Jugoslaviji [1977], str. 57-71, ref. str. 70. orgovi, 1989, str. 66.
O pravnim i gospodarstvenim aporijama drutvenog vlasnitva u samoupravljakom
sustavu v. WDS XIX, 1970, str. 93-99.
227 orgovi, 1989, str. 66.
141

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 118- 1991)

Nakon uvoenja samoupravljanja u ekonomske pogone - osim pri


vatnika seljaka i obrtnika - uslijedio je preobraaj cijeloga drutva u
samoupravni sustav, pri emu je graanin u jugoslavenskom shvaa
nju drutva trebao sve vie mjesta ustupati neposrednom proizvo
au. Poelo se s reformom na razini opina. Lokalni zastupniki su
stav prilagoen je 1952. samoupravljakom Zakonom o narodnim
odborima. Nakon jedne godine reforme su toliko odmakle da im je
trebalo usidrenje u ustavu. Ustav iz 1946. je 13. sijenja 1953. jed
nim ustavnim zakonom promijenjen i nadopunjen. Zadran je,
dodue, dvodomni sustav, ali je organizacijska struktura bila sa
drajno promijenjena. Sada je Drugi dom u ustavu iz 1946, Vijee
naroda, kao zastupniki organ federalnih republika integrirano u
Savezno vijee i tako degradirano u svojoj valentnosti. Na njegovo
mjesto dolo je Vijee proizvoaa- jedan ustavopravni novum! Ova
bi novost trebala, prema Kardelju, predstavljati bitni korak u prevla
davanju "klasinog [graanskog] zastupnikog sustava". A zapravo
je ustavni zakon iz 1953. preferirao ekonomski razvijena podruja s
radnitvom i drugim zaposlenim na raun nerazvijenih podruja bez
industrije i radnitva. Osim toga, revalvacija "klasnog elementa"
(radnika, zaposlenika) na raun "nacionalnog elementa" (naroda) sa
dravala je tendenciju preobrazbe etnosa, odnosno jugoslavenske
etnike mnogostrukosti u demos zaposlenika, to je dodue odgova
ralo proklamiranoj ideologiji, ali ga se teko moglo uskladiti s ustav
nim priznanjem naroda i narodnih manjina.228
Samoupravljanje se dalje irilo i izgraivalo i nakon deset godina
bilo je sankcionirano novim ustavom (izglasan 7. travnja 1963). Ovo
ga je puta FNRJ preimenovana u SFRJ. Prvi dom - Savezno vijee s
integriranim Vijeem naroda definirano je kao organ samoupravlja
nja i zadrano. Drugi dom - Vijee proizvoaa - ralanjen je u e
tiri nova vijea: Privredno vijee, Prosvjetno-kulturno vijee, Socijalno-zdravstveno vijee i Organizacijsko-politiko vijee. Sva etiri su,
razumljivo, oznaena kao samoupravni organi.229
Nakon ustava iz 1963. jo vie se pojaalo drutveno-politiko
eksperimentiranje. Obuhvatnu privrednu reformu iz 1965. - koja je,
dodue, donijela vie prostora za djelovanje i rast na podruju gospo
darstva, ali pod cijenu vee nezaposlenosti, osobito u Hrvatskoj i Bo
sni i Hercegovini230 - slijedila je intenzivna faza ustavnih promjena
228 O pravnim i gospodarstvenim aporijama drutvenog vlasnitva u samoupravljakom
sustavu v. WDS XIX, 1970, str. 93-99.
229 Beckmann-Petey, 1990, str. 61-65.
230 O tome Bilandi, 31985, str. 305-319; George Macesich: Major Trends in the Postwar Economy o f Yugoslavia Revised. U: Vucinich, 1982, str. 145-156.
142

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

1967, 1968. i 1971. (tzv. amandmani I-XLII), koja je zavrila novim


ustavom izglasanim 21. veljae 1974. Jugoslavenski ustav iz 1974.
sa svojih 10 temeljnih naela, 406 lanova i krajnje bizarnim jezikom
vjerojatno je bio najkompliciranija ustavna tvorevina na svijetu.
I ovaj je ustav uskoro Zakonom o udruenom radu (ZUR) iz 1976.
te amandmanima iz 1981. i 1988. upotpunjen odnosno promijenjen.
ZUR je prisiljavao rentabilna poduzea na ujedinjenje s nerentabil
nim i time je dokinuo "kapitalistiki" prostor djelovanja koji je nastao
nakon gospodarske reforme iz 1965. godine.231
Najvanija novina u ustavu iz 1974. bila je premjetanje nadleno
sti sa Saveza na est federalnih republika i dvije autonomne pokra
jine Kosovo i Vojvodinu, tako da se jugoslavenska federacije sve vie
pretvarala u konfederaciju. Savezna je razina sada umjesto pet (kao
u ustavu iz 1963) ponovno imala dva doma: Savezno vijee i Vijee
republika i pokrajina. Savezno je vijee imalo 220 lanova, od kojih
je bilo delegirano po 30 iz svake republike, po 20 iz autonomnih po
krajina (l. 291). Vijee republika i pokrajina imalo je 88 lanova. Re
publike su bile zastupljene s dvanaest, autonomne pokrajine s osam
zastupnika, od kojih je polovica morala dolaziti iz privrednih orga
nizacija (udrueni rad) (l. 292).
Ustavom iz 1974. Titovo je nasljedstvo regulirano uvoenjem ko
lektivnog dravnog poglavara - Predsjednitva od osam lanova, koji
su poslani iz est republika i dvije autonomne pokrajine (l. 321). Po
sebnom uredbom (l. 333) Tito je zadrao doivotnu funkciju pred
sjednika drave kao i predsjedavajueg u Predsjednitvu. Nakon Ti
tove smrti mijenjalo se predsjedanje u Predsjednitvu svake godine
po ranije ustanovljenom redu (prema l. 327).
Republike i obje autonomne pokrajine - koje su, dodue, ostale
unutar Srbije, ali sada s poveanim vlastitim kompetencijama - ima
le su trodomni sistem: Vijee udruenog rada, Vijee opina i Drutveno-politiko vijee. Broj lanova vijea u pojedinim republikama
i autonomnim pokrajinama bio je razliit.232 Okrui i kotarevi bili su
dokinuti (1966), a opine izravno podloene republikama i autonom
nim pokrajinama. Opinske su skuptine imale istu trolanu struk
turu vijea kao i republike.
Jugoslavenska je federacija bila teritorijalno podijeljena na 6 re
publika, 2 autonomne pokrajine, oko 25 opinskih saveza (ukljuivo
231 Bilandic, 1986, str. 36-38; Zeevi, 1994, str. 168-169; Beckmann-Petey, 1990, str.
327-328, 330.
232 Beckmann-Petey, 1990. str. 117. 131-132.
143

Politika realnost jugoslavenstva (18-1991)

s gradovima), 531 opinu i 13.887 mjesnih zajednica. Ovu je teritori


jalnu ralambu politiki i gospodarski nosilo 6.008 samoupravnih
interesnih zajednica (S1Z) (pod ime se podrazumijevaju organizacije
za obrazovanje, znanost, kulturu, zdravstvo i slino) i oko 40.000 samo
upravnih organizacija gospodarskog podruja (pogoni i poduzea svih
vrsta).233 Nain njihova organiziranja bio je ustavnopravno reguliran
prema principima samoupravljanja odnosno samoupravljakih vijea.
Politiki odluujua uloga u ovom kompleksnom sklopu ipak je pri
padala drutveno-politikim (nazvane takoer i organizacijsko-politike) organizacijama. Kao takve, u ustavu su bile usidrene sljedee
organizacije.234
- Savez
komunista (SK)
2.052.212 lanova 1987.
- Socijalistiki savez radnog naroda (SSRNJ) oko 17 mil. lanova 1984.
(na ukupno 23 milijuna stanovnika)
- Savez
sindikata Jugoslavije (SSJ) 6.192.300 lanova 1987.
- Savez
socijalistike omladine (SSOJ)
3.703.658 lanova1985.
- Savez
ratnih veterana (SUBNOR)
822.668 lanova 1987.
Jasno je da su odluujuu rije u svim ovim organizacijama kao i
u dravnim organima imali komunisti, odnosno partijski vrh, jednako
kao i u poratnim godinama, kad su komunisti sveukupni politiki ivot
kontrolirali i usmjeravali preko Narodne fronte. Sada su uvoenjem
samoupravnog sistema kontrola i usmjeravanje rafiniranije koncipi
rani i provoeni. To se najjasnije vidi u izbornom sustavu.
Ustav iz 1963. iznova je regulirao izborno pravo i nain postav
ljanja kandidata. Bili su predvieni izravni i neizravni izbori. Oba op
inska doma (Opinsko vijee i Vijee radnih kolektiva) birali su gra
ani i zaposlenici izravno (l. 76), poslanike za Vijee republika i Sa
vezno vijee neizravno. U ovom su sluaju mogli biti predlagani sa
mo kandidati, izmeu kojih su onda oba doma opinskih skuptina
birali poslanike za Republiku, odnosno Saveznu skuptinu (l. 167).
to se tie postupka nominacije, novi je ustav, kao i izborni zakon
koji je nakon njega slijedio (Zakon o izboru 1963, l. 73), predlagao
razliite mogunosti postavljanja kandidata.235 Predloenu listu, prije
nego je ona ponuena kao konana lista kandidata, morala je ispitati
233 Beckmann-Petey, 1990, str. 168.
234 O tome Beckmann-Petey, 1990, str. 87-96, 309-319.
235 O tome i susljednom Hopken, 1984, str. 294-302.
144

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

jo jedna izborna komisija koja je svoju zadau obavljala vie prema


politikim (itaj: ideolokim) nego pravnim kriterijima. Ve 1965. i
1967. bio je postupak nominacije iznova revidiran. Naime, izborna
reforma iz 1965. olakala je postavljanje vie kandidata, ali je izbor
na reforma iz 1967. ovu mogunost ponovno ograniila. Ovo se do
godilo nakon izbora u proljee 1967, kad je izabrano nekoliko nepo
eljnih kandidata.236 Zakonska uredba iz 1967. stavila je postupak
nominacije pod pojaanu kontrolu Socijalistikog saveza radnog na
roda. Ovaj se na prokuani nain iz poratnih godina brinuo za izbor
Partiji odanih ideja i kandidata. Na koncu je ukupni izborni sustav
postao golem, na nekoliko katova sagraen sustav delegacija u koje
mu su birai samo mogli birati kandidate i pretkandidate a zastup
nike vie nisu odreivali birai, nego su ih centri moi prosijavali.
Jugoslavenske statistike iz 70-ih i 80-ih godina ukazuju na vie ti
sua delegacija i oko jedan milijun delegata na razliitim razinama
goleme delegatske piramide. Tako je samoupravni sustav zavrio na
paradoksalan nain u svojoj negaciji: u iscrpljujuoj i nepreglednoj
birokratizaciji jer radnik nije mogao istodobno stajati za strojem i
upravljati. Ovo je umjesto njega radio ef poduzea, glavni knjigovo
a, ef personala, partijski sekretar ili neki drugi funkcionar. Tako je
sistem postajao sve nezgrapniji, nepregledniji, skuplji - jednom
rijeju birokratskiji. Radnik se de facto osjeao sve vie kao nadniar.
Ideja samoupravljanja s jedne strane i vanjsko-politiki smjer Ju
goslavije s druge strane nisu samo dovodili do neprestanih promje
na ustava, nego su i Partiju uvodili u trajnu krizu identiteta koja je
neprestano proizvodila nove disidente.
U kritinim trenucima Tito je skidao s poloaja one snage koje su
pokuavale nadvladati boljeviki karakter Partije i tako mogle ugro
ziti njegovu osobnu mo. Nakon istki slijedila su masovna primanja
novih lanova u Partiju kao i kozmetike reforme koje su privremeno
stiavale unutarnje konflikte u Partiji odnosno u Savezu komunista i
odlagale bankrot drave slino eherezadi iz Tisuu i jedne noi pripovijedanjem bajki o jedinstvenim uspjesima jugoslavenskog poli
tikog sustava.
Jedva to je uklonjena opasnost prevrata u Jugoslaviji od strane
pristaa IB, ve je nadola nova kriza Partije. Inicijator nije bio nitko
drugi do Milovan ilas, do 1948. strastveni staljinist a nakon toga
isto tako strastveni antistaljinist, i na koncu kritiar titoizma i disi
dent. U svojoj kritici staljinizma ilas je otiao dalje od Tita. "Gdje je
236 O tome Hopken, 1984, str. 302-332; Spehnjak, 1998.
145

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

Staljin htio staviti toku, Tito je stavio zarez, a ondje gdje je Tito htio
staviti toku, ilas je stavio zarez - i tako je borba imala nesagledive
posljedice".237
ilasovi ideoloki skokovi vjerojatno su imali svoj izvor vie u nje
govu karakteru nego u osobnoj tenji za proirenjem vlastite moi.
Naime, nakon njegova pada mogla se ilasovtina konstatirati samo kao
teorijsko odstupanje iza kojega se nisu mogle nai nikakve organizirane
skupine nego samo simpatizeri. Stoga izvor njegova disidentstva radije
treba pripisati njegovu "violentnom dinarskom karakteru", kako je po
znati Titov biograf Vladimir Dedijer (1914-1990) ocrtao ilasov karak
ter.238 Kao takav, ilas je teko mogao podnositi jaz izmeu teorije i
prakse. On je nastojao oba aspekta dovesti u puni sklad - najprije kao
staljinist a potom kao antistaljinist i, konano, kao kritiar jugoslavenske
nove klase, kako je on krstio vodei sloj u komunistikoj Jugoslaviji. Na
VI. partijskom kongresu, koji je odran od 2. do 7. studenoga 1952. u
Zagrebu, izglasani su zakljuci koji su trebali voditi otklonu od staljinizma. Iz ovoga je razloga Tito, na ilasov prijedlog, dodue prihvatio
preimenovanje partije u Savez komunista, ali istodobno dodao da "orga
nizacijska struktura Partije, njezin demokratski centralizam i tako dalje"
moraju ostati nedirnuti.239to se ticalo budue zadae Partije, zakljueno
je, izmeu ostaloga, (toka 9 kongresne rezolucije) da se Partija treba
odrei svoje dosadanje zapovjedne uloge i da se mora posvetiti ideoloko-odgojnim zadaama.240 Kako e pokazati naknadni razvitak, ovi
zakljuci nisu bili sasvim po Titovu ukusu, kao ni mnogih drugih lano
va Partije, osobito nakon Staljinove smrti 5. oujka 1953, kad Uto nije
elio propustiti prigodu za sporazumijevanje s Moskvom. Diplomatski su
odnosi obnovljeni 17. lipnja 1953. Istodobno (16. i 17. lipnja) odranje
II. plenum CK u Titovoj ljetnoj rezidenciji na Brijunima. U pismenoj
instrukciji ovoga foruma ukoreni su oni koji su mislili "da se uloga komu
nista sastoji samo u dranju predavanja" i koji su vjerovali "da dokinue
komandnih metoda u djelovanju komunista znai odricanje borbe za
vlastita shvaanja i vlastite ciljeve". Bez obzira na to ilas je nastavio sa
svojom kritikom. On je u nizu od 19 lanaka koji su se pojavili u novi
nama Borba izmeu 11. listopada 1953. i 7. sijenja 1954. i u raspravi
Anatomija jednoga morala u asopisu Nova misao u sijenju 1954. pod
vrgnuo sustavnoj kritici birokratske izrasline kao i ivotni stil partijske
nomenklature.241 Sada je Tito, koji je dugo vremena ostao prilino ne
237 Stankovic, 1981, str. 90.
238 orgovi, 1981, str. 90.
239 O tome Haberl, 1976, str. 16.
240 O tome Stankovic, 1981, str. 94-98.
2,1 ilasovi tekstovi u izboru kod orgovia, 1989, str. 261-339.
146

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

odluan - izmeu ostaloga zato to je bio zabavljen tadanjom krizom


oko Trsta, energino reagirao. Sazvao je III. (izvanredni) plenum CK
16/17. sijenja u Beogradu i nakon dvodnevne rasprave dao "druga
Milovana ilasa iskljuiti iz Centralnog komiteta, rijeiti svih funkcija u
SKJ i kazniti ga zadnjom opomenom". U prvi as ilas se pokuao po
vui, ali mu nitko nije vjerovao. Toga se koraka kasnije sramio i svojim
se analizama i kritikama komunizma profilirao u najznaajnijeg komu
nistikog disidenta. Stoga je, dodue, morao vie godina sjediti u
zatvoru, ali mu je priteena okrutna smrt kako ju je ranije podnio An
drija Hebrang ili kanjeniki logor na Golom otoku za pristae IB. Pritom
je vie imbenika moglo biti u igri, izmeu ostaloga prijateljski odnos s
Aleksandrom Rankoviem koji se nakon ilasova pada popeo do poloaja
drugog ovjeka u jugoslavenskim strukturama vlasti.
ilasov pad i pribliavanje Sovjetskom Savezu usporili su daljnji
razvitak samoupravljanja a birokratskom centralizmu u Partiji i u dr
avi dali novu snagu. Meutim, i dalje je tekao u ratu zapoeti pro
ces pretvorbe agrarnog u industrijsko drutvo. Izmeu 1953/54. i
1964. nalo je zaposlenje oko dva milijuna radnika, prije svega u in
dustriji, ali i u treem sektoru budui da je u komunistikoj Jugosla
viji mnogo vie pozornosti bilo posveeno kolstvu nego u Prvoj
Jugoslaviji. U to je vrijeme Jugoslavija pripadala zemljama s najvi
om stopom rasta.242
Meutim, privremeni gospodarski uspjeh i povrni socijalni pre
obraaj nisu doveli do stabilizacije, nego do zaotravanja krize kako
unutar Partije tako i unutar sveukupnog drutva. Na objema razina
ma - u Partiji i u drutvu - sukobljavali su se zagovornici centrali
zma i njegovi protivnici. Ova dilema nikada nije mogla biti nadvla
dana u mnogonacionalnoj Jugoslaviji i tako je Jugoslavija upravo
zbog ove dileme morala definitivno propasti.

2. 8. Nastanak nove graanske i nacionalne oporbe


i raspad Jugoslavije
Do sredine 60-ih godina mogli su protivnici centralizma knjiiti
samo programatske uspjehe. Pozivajui se na princip samouprav
ljanja uspjelo im je problematiku kompetencija izmeu Saveza i
pojedinih republika kao i ostvarenje prava pojedinih naroda i narod
nih manjina ne samo uvesti u ustru diskusiju, nego korak po korak
ideoloki i zakonski usidriti. Rasprava o karakteru socijalistikog
242 O tome ilandi, 1985, str. 215-239. Usp. Istorija SKJ, 1985, str. 418.
147

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

jugoslavenstva na VIIL kongresu SKJ od 7. do 13. prosinca 1964. u


Beogradu zavrila je u tezi daje "pogreno shvaanje da su u naem
socijalistikom drutvenom razvitku nacije preivjele i da se mora
stvoriti jedinstvena jugoslavenska nacija, to je izraz birokratskog
centralizma i unitarizma", dodue s dodatnim pozivom na "jaanje
internacionalistike svijesti naih trudbenika i jugoslavenskog soci
jalistikog patriotizma.24' Socijalistiki se patriotizam, dodue, iska
zao kao slaba ideoloka spona koja nije mogla sprijeiti svau izmeu
centralista i (kon)federalista,244 kao to se ni graanin politiki nije
mogao transformirati u proizvoaa, odnosno radnika.
Pristae centralizma i birokratizma zadrali su vrsto u rukama po
lugu vlasti do sredine 60-ih godina. To treba najprije zahvaliti Alek
sandru Rankoviu koji je kao ef Uprave dravne bezbednosti (UDBa) i
kao organizacijski sekretar Partije u organizatorskom pogledu pod svo
jom kontrolom praktino imao cijelu Partiju a time i cijelo drutvo.
Preko dravne slube sigurnosti, koja nije bila podlona nikakvoj insti
tucionalnoj kontroli nego iskljuivo Rankoviu osobno, ef je kontrolirao
sve po svom nahoenju. Kao latentni nositelj velikosrpskih interesa,
Rankovi je kod Srba bio obljubljen, a meu nesrbima, osobito Alban
cima i Hrvatima, glavnim rtvama njegove sigurnosne slube, vrlo
omraen. Nakon Rankovieva pada u Hrvatskoj je otkriveno 1.300.000
dosjea (na ukupno 4.320.000 stanovnika), na Kosovu 120.000, meu
njima 900 politikih funkcionara (na ukupno 1.100.000 stanovnika).245
Rankovi je bio neposredno odgovoran za zatvaranje i likvidaciju tisua
stvarnih i tobonjih protivnika reima, intelektualaca i kritiara. Ne
moe se, dodue, odrediti to je Tito o tome znao a to nije, ali on je
reagirao tek kad su u njegovoj vlastitoj spavaoj sobi bili otkriveni
aparati za prislukivanje.246 16. lipnja 1966. formirana je istraivaka
komisija i njezin je nalaz premaivao sumnju. Rankovia osobno komisi
ja nije sasluala budui daje Tito to rezervirao za sebe.247
Glavni in Rankovieva smjenjivanja odigrao se na IV. plenumu
CK 1. srpnja 1966. na otoku Brijuni.248 Unato brojnim dokazima o
243 Navedeno prema Haberlu, 1976, str. 27. Kurziv S. M. D.
244 O stanju polemike 1970. v. eri, [1970], osobito str. 19-46.
245 Tripalo, 1990, str. 77-79. Brojani podatak za Hrvatsku kod uvala, 1990, str. 43. Za
Kosovo usp. Vukovi, 1989, str. 30. O IV. plenumu CK i problemu dosjea iz perspek
tive kritike izvora Spehnjak, 1999.
246 Vukmanovi Tempo, 1971,1, str. 489-494. Prema nekim glasinama, Tito je sam dao ugradi
ti prislukivae da bi mogao snimati razgovore s inozemnim gostima. Vukovi, 1989, str. 274.
247 O sastavu i radu komisije, iji je lan bio i sam Miko Tripalo, Tripalo, 1990, str. 73-81.
O Rankovievu padu usp. Stankovic, 1981, str. 111-130.
248 O tome Petranovi i Zeevi, 1988, str. 1104-1109. Usp. Bilandi, 1999, str. 494-503.
148

Politiki sustov Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Rankovievoj krivnji, po Titovoj odredbi on nije bio kanjen nego sa


mo smijenjen. Ne moe se sigurno ustanoviti iz kojih je politikih i
osobnih motiva Tito pokazao ovu blagost nego to ostaje u sferi nasluivanja. to se tie smjenjivanja, mogla bi odluujua biti sve
vea kontrola Partije preko tajne slube a ne otkriveni aparati pris
lukivanja kod Tita i drugih partijskih i dravnih funkcionara. O tome
govore promjene koje su bile provedene u partijskoj strukturi nakon
Rankovieva pada.249
Rankoviev je pad koincidirao s generacijskom smjenom u vode
em sloju Partije (1968. izabrano je 69% novih lanova u CK SKJ
Saveza i republika i primljeno oko 100.000 novih lanova u Partiju250)
i otvorio mnoge brane u Partiji kao i u ukupnom drutvu.
Paralelno s temeljitim ienjem u slubi dravne sigurnosti251
radila je komisija od 40 lanova, proporcionalno sastavljena iz partij
skih organizacija svih republika i autonomnih pokrajina, na pripre
manju "reorganizacije i daljega razvitka Saveza komunista Jugo
slavije".252 Postavljeni cilj je glasio: demokratizacija i federalizacija
Partije.
U pitanjima demokratizacije nije se dogodilo mnogo toga. Budui
da je Tito u nastojanjima oko doputanja pluralizma miljenja ak i
oporbe unutar Partije - to su zastupali mlai komunisti - nasluivao
burujsku primjesu i opasnost za vodeu ulogu Partije - kljuni po
jam njegova politikog miljenja - pa je zaustavio svaki daljnji razvi
tak u tom smjeru. A federalizacija Partije nije ga u poetku smetala,
vjerojatno zato to time njegova osobna pozicija moi nije bila dove
dena u pitanje, nego je prije uvrena (u smislu: divide et impera!).
Na V. plenumu CK 4. listopada 1966. analizirani su rezultati rada
komisije za reorganizaciju Partije i uvedene nove funkcije i organi u
partijsku strukturu: funkcija predsjednika SKJ, koju je, prema oeki
vanju, zaposjeo Tito, zatim je konstituirano Predsjednitvo CK SKJ
od 35 lanova i Izvrni komitet od 11 lanova. Predsjednitvo i Izvrni
komitet su bili sastavljeni proporcionalno po republikama.
249 Tripalo, 1990, str. 70-72. O Rankovievu padu u sjeanjima suvremenika Kesar i
Simi, 1990.
250 Bilandi, 31985, str. 328, 412-414. Usp. Tripalo, 1990, str. 40.
251 Tito je odbio ienja u vojnoj slubi sigurnosti {KOS, Kontraobavjetajna sluba) iako
je KOS radio po istim metodama kao i UDBa. Tripalo, 1990, str. 73. O Jugoslavenskoj
dravnoj slubi sigurnosti u vezi s Rankovievim smjenjivanjem iz srpske perspek
tive Miodrag Zeevi: The Brioni Plenum. U: Revievv o f International Affairs [Belgrad], vol. 50, N 1084, rujan 1999, str. 25-27.
252 O tome i susljednom Haberl, 1976, str. 37-43, 51-57.
149

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- w i )

Po istoj shemi uslijedila je reorganizacija Saveza komunista u


pojedinim republikama. To je bilo zavreno na partijskim kongresima
federalnih republika i autonomnih pokrajina, koji su bili odrani kon
cem 1968. i poetkom 1969. Tek nakon toga odran je IX. kongres
SKJ od 11. do 15. oujka 1969. u Beogradu.
Vremenski redoslijed - odravanje partijskih kongresa u repu
blikama pred partijski kongres Saveza - predstavljao je novinu i od
raavao pomicanje kompetencija sa Saveza na republike unutar Par
tije. IX. kongresu prethodile su brojne rasprave, u kojima su zastup
nici centralizma na jednoj strani i federalizma na drugoj svaki put
pokazali razliita stajalita.253 Tito se ovaj put trudio oko recentralizacije SKJ to mu je djelomice i uspjelo. Nova organizacija SKJ dobi
la je nakon IX. kongresa sljedei oblik:
- Delegate za kongres SKJ, koji je trebao vijeati svake etvrte
godine (eventualno i rjee), birale su partijske organizacije u
opinama svaki put prema vlastitoj brojanoj snazi (ne paritet
no po republikama i autonomnim pokrajinama!). Kongres je
birao predsjednitvo od 52 lana prema paritetnom principu, iz
svake republike sedam lanova, iz autonomnih pokrajina Ko
sova i Vojvodine svaki put tri i k tomu tri zastupnika iz parti
jske organizacije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji kao "inte
gralnom dijelu" federacije (ne pojedinih republika).
- Kao novi partijski organ uvedene su konferencije koje su tre
bale vijeati godinje izmeu dvaju kongresa. lanstvo konfe
rencija sastojalo se iz dva dijela: jednoga stalnog dijela, koji je
bio biran za sljedei kongres i paritetno zastupan, i jednoga ne
stalnog, koji su za svaku sjednicu birale opinske konferencije
proporcionalno lanstvu.
- Centralni je komitet bio rasputen a Izvrni komitet (sekreta
rijat) pretvoren u Izvrni biro Predsjednitva (jedna vrsta Polit
biroa). Njega je biralo Predsjednitvo prema paritetnom prin
cipu; iz svake republike uvijek tri lana, iz autonomnih pokrajina
po jedan lan, plus predsjednik SKJ (Tito) - ukupno 15 lanova.
Federalizacija Partije dola je do izraaja prije svega u paritetnim
elementima novoga Statuta SKJ, a tendencije recentralizacije u po
sebnom statusu armije u Savezu jugoslavenskih komunista, jo vie
u nainu na koji je Izvrni biro bio sastavljen. lanovi Izvrnog komi
teta SKJ, na Titov prijedlog, nisu mogli istodobno obnaati elne
253 Haberl, 1975, str. 77-102.
150

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

pozicije u svojim republikama. Ta je odredba kao posljedicu imala


dalekosene promjene u partijskom kadru republika, pri emu je nova
generacija dola na elne pozicije u partijskom aparatu - prije svega
u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Makedoniji. Tom smjenom ge
neracija pootrila su se neslaganja unutar Partije kojih je uvijek bilo.
A sada o unutarnjopolitikim dogaanjima, koja su uvjetovala ili
pratila kako reorganizaciju Partije tako i promjene ustava na drav
noj razini 60-ih i poetkom 70-ih godina. Ova se dogaanja mogu
podijeliti na dvije kategorije: jednoj kategoriji pripadaju pokuaji,
kojima se zahtijevala demokratizacija bez stavljanja u pitanje Jugo
slavije kao integralistike ili socijalistike drave. U drugu bi kate
goriju mogli pripadati oni pokreti koji su zahtijevali snanu nacional
nu emancipaciju i tako na neizravan ili izravan nain dovodili u pi
tanje Jugoslaviju kao dravu.
Na Zapadu su najsnaniji odjek nali oni kritiari reima koji su
zahtijevali demokratizaciju, doputanje politike oporbe i viepartijski sustav po modelu zapadnih demokracija, a da pritom nisu stavlja
li na tapet problematiku (kon)federalizma protiv centralizma. Najpro
minentniji meu njima bio je Mihajlo Mihajlov, izdanak ruskih emi
granata nakon Oktobarske revolucije, roen u Panevu kod Beo
grada.254 Kao povjesniar knjievnosti i docent na Filozofskom fakul
tetu u Zadru, Mihajlov je 1966. godine pokuao osnovati oporbeni
nemarksistiki politiki asopis pod imenom Slobodan glas. Reim je
reagirao brzo. Mihajlov je bio izveden pred sud i dvaput osuen na
viegodinje zatvorske kazne (1966-1970. i 1974-1977). Jugosla
venska javnost nije bila obavijetena o tom sluaju, tako da je Mi
hajlov, kao ranije ilas, samo meu zapadnim intelektualnim kru
govima mogao postii veliku popularnost.255
Vie odjeka u tuzemstvu nala je, naprotiv, kritika reima na te
melju marksistike misli. Radilo se o takozvanoj Novoj ljevici koja se
formirala oko marksistikog dvomjesenog asopisa Praxis, koji je
izlazio u Zagrebu od rujna 1964, i od 1963. svake godine organizirala
na otoku Koruli Filozofsku ljetnu kolu,256 Ta je skupina zastupala
stajalite da se nacionalno pitanje u Jugoslaviji moe rijeiti samo
savrenom provedbom "socijalistike revolucije"257 i "destaljinizacije"
jugoslavenskog politikog sustava. Jugoslavensko je vodstvo okrenulo
254 Kratka biografija u: Leksikon pisaca Jugoslavije 4 (1997), str. 345-347.
255 Vidi WDS XIV, 1965, str. 21-24; XV. 1966, str. 73-79, 177-188.
256 WDS XV, 1966, str. 116-126. Usp. Bilandi, 1999, str. 453.
257 O socijalistiko-integralistikom konceptu jugoslavenstva novomarksistike ljevice v.
Haberl, 1976, str. 150-154.
151

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

raanj, oznailo praksiste staljinistima i vie puta zabranjivalo aso


pis Praxis, definitivno 1975.258
Na istim novomarksistikim ideolokim i politikim pozicijama
stajala je jugoslavenska studentska generacija 1968. godine.259 Kao
odjek na studentske nemire u proljee 1968. u zapadnoj Europi izbile
su 2. lipnja 1968. u Beogradu masovne studentske demonstracije i
djelomice se prenijele na sveuilita u Zagrebu, Ljubljani, Novom Sadu i Sarajevu. Beogradski su studenti svoj univerzitet preimenovali
u Crveni univerzitet Karl Marx, a zagrebaki su svome sveuilitu
dali ime Sveuilite sedam sekretara SKOJ-a. Studenti su u demon
stracijama izvikivali parole protiv "crvene buroazije" i protiv privi
legija svake vrste i zahtijevali uklanjanje svih "antisocijalistikih po
java i drutvenih razlika", puno zaposlenje, izmeu ostaloga povla
enjem trino-gospodarskih elemenata koji su bili uvedeni 1965.
("energine mjere protiv svih pokuaja dezintegracije drutvenoga
vlasnitva ili njegova denaturiranja u akcionarsko vlasnitvo" - tako
je glasio jedan od zahtjeva u akcijskom programu beogradskih stu
denata 8. lipnja 1968), zatim istrebljenje "jakih birokratskih snaga",
demokratizaciju Partije i svih ostalih politikih snaga, ukljuivo s
medijima.260 Studenti su se umirili tek nakon intervencije vie ugled
nih politiara i, konano, nakon Titova nastupa 9. lipnja na televiziji
i njegovih obeanja da e se pogreke ispraviti.261 Takve politike po
jave bile su vlastiti proizvod jugoslavenskog politikog sustava i
djelovale su vie stabilizacijski nego destabilizacijski na njegovo
daljnje postojanje.
Stvarni izazovi za sustav imali su drugi izvor. Oni su iznikli iz kul
turnih, povijesno-politikih i gospodarskih razlika izmeu pojedinih
jugoslavenskih regija odnosno republika i autonomnih pokrajina koje
nije bila u stanju ukloniti dvadesetogodinja komunistika vladavina
svojim ideolokim frazama i nivelirajuim tendencijama na jednoj
strani te izgradnjom snanog, privilegijama opremljenog dravnog
aparata na drugoj strani. Nakon dva desetljea komunistikog niveliranja i eksperimentiranja sada se pobunila u komunizmu odgojena
generacija. Ona je bila prezasiena komunistikom retorikom i u sebi
258 Stankovic, 1981, str. 185; uvalo, 1990, str. 133-146.
259 O tome Petranovi i Zeevi, 1988, str. 1122-1133; Bilandi, 1985, str. 335-338.
Usp. WDS XX, 1971, str. 197; Stankovi, 1981, str. 148-153; Tripalo, 1990, str. 87-90.
260 Politiki akcijski program beogradskih studenata objavljen u beogradskom dnevniku
Politika 8. lipnja 1968.
261 O tome Bilandi, 1999, str. 519-522. Usp. Istorija Saveza komunista Bosne i Herce
govine U, 1990, str. 187.
152

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

je otkrila enju za kulturnom, gospodarskom i politikom samostal


nou. Podignut je zahtjev za temeljitom promjenom postojee ju
goslavenske politike konstrukcije. Jugoslavija se vie nije proma
trala kao politika vrijednost u sebi, nego samo kao vie ili manje pri
kladan okvir za ostvarenje drukije postavljenih interesa.
Poetni takt su izvele granine republike, Slovenija na sjeveru i
Makedonija na jugu. Obje su republike ujesen 1966. zahtijevale do
sljedniju upotrebu slovenskog i makedonskog jezika kako od savez
nih organa vlasti u saobraaju sa spomenutim republikama tako i od
saveznih slubenika (carinici, asnici) koji su svoju slubu obnaali u
Sloveniji i Makedoniji.262
Ovo je bila samo uvertira za dogaaje mnogo veih razmjera koji su
se odigrali izmeu 1967. i 1971. u Republici Hrvatskoj. Oni su razotkrili
da u Drugoj Jugoslaviji nije bio rijeen nijedan od vanih politikih
problema zbog kojih je propala Prva Jugoslavija i da vjerojatno ni u po
stojeoj jugoslavistikoj konstrukciji nije mogao biti rijeen.
Hrvatsko je nezadovoljstvo zapoelo takoer jednim jezinim kon
fliktom. Detonator je bila Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog
knjievnog jezika, objavljena 17. oujka u Telegramu,26 zagreba
kom tjedniku za drutvena i kulturna pitanja. Deklaraciju je potpi
salo 140 intelektualaca, meu njima 70 do 80 komunista, iz 18 hr
vatskih kulturnih i znanstvenih ustanova - praktino svi, koji su
imali rang i ime u ondanjem kulturnom ivotu Hrvata, ukljuivo s
Miroslavom Krleom, najznaajnijim hrvatskim piscem, voditeljem
Jugoslavenskog Leksikografskog zavoda u Zagrebu i lanom CK Sa
veza komunista Hrvatske.
Deklaracija264je stavila u pitanje Novosadski dogovor265 o daljnjem
ujednaavanju srpskog i hrvatskog jezika (srbokroatizam), koji je 10.
prosinca 1954. u Novom Sadu potpisalo 18 srpskih i 7 hrvatskih je
zikoslovaca i pisaca. Dogovor je tek kasnije, 1971, i slubeno otka
zan.266 Potpisnici Deklaracije su se potuili daje hrvatska jezina va
rijanta srbokroatizma nakon dogovora u Novom Sadu sve vie izlo
ena pritisku u svrhu stvaranja jednog jedinstvenog "dravnog jezika",
iako je ravnopravnost obiju varijanti zajamena ustavom. Vie se ne mo
e trpjeti nadmo srpskoga nad hrvatskim u medijima, u saveznom
262 O tome WDS XVI, 1967. str. 12-15.
263 Reprodukcija teksta u njemakom prijevodu u: WDS XVI, 1967, str. 41-43.
2M Tekst dostupan u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 2-4.
265 Tekst kod Petranovia i Zeevia, 1987, II, str. 734-736.
266 Grubii, 1985, str. 275-280; Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 633-637.
153

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

zakonodavstvu i upravljanju, u diplomaciji i prije svega u jezinoj


praksi jugoslavenske armije, gdje se upotrebljavao iskljuivo srpski
jezik. Iz svih ovih razloga potrebna je preinaka l. 131 (ustav iz 1963)
s naglaskom na ravnopravnosti odnosno osamostaljenju hrvatskoga
od srpskoga. lan 131. trebao bi u novoj verziji glasiti: "Autentini
tekst saveznih zakona i svih drugih opih akata saveznih organa
objavljivat e se na etiri knjievna jezika naroda Jugoslavije: srp
skom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom. Savezni su organi ob
vezani da se u slubenom saobraanju dre principa jednakopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije."
Time je oznaen poetak konanog otklona Hrvata od srbokroatizma koji je zapoeo Bekim knjievnim dogovorom 1850.267
Drutvo srpskih pisaca reagiralo je dva dana nakon objavljivanja
Deklaracije ''Predlogom za razmiljanje", koji je potpisalo 48 srpskih
intelektualaca.268 Srpska je strana podsjetila hrvatsku da dosljedno
provoenje hrvatskoga zahtjeva trai ravnopravnu primjenu dvaju
jezika i dvaju alfabeta u Hrvatskoj, i to zbog znaajne prisutnost srp
skog puanstva u ovoj federalnoj republici.
Hrvatsko-dalmatinski starokomunist i unitaristiki jugoslavist Milo
anko (1915-1993)269 namirisao je u Deklaraciji opasnost za "bratstvo i
jedinstvo jugoslavenskih naroda", pa se dao na tiskovnu kampanju i
ovaj dokument nazvao tekstom hrvatskog nacionalizma i ovinizma.270
Komunistiko je vodstvo osudilo oba dokumenta - hrvatsku Deklaraciju
i srpski Predlog kao "nacionalistika skretanja". Najvei broj potpisnika
Deklaracije izgubio je svoje poloaje, lanovi Partije su ukoreni, dese
torica njih iskljuena iz Partije, a pisac Krlea se "dragovoljno" odrekao
lanstva u CK Hrvatske. Ipak, nitko nije formalno izveden pred sud,
vjerojatno radi ravnotee sa sluajem Rankovi.271
Meutim, time problem nije bio rijeen, nego tek aktualiziran. Jed
nu godinu kasnije, naime, osnovan je Hrvatski knjievni list (HKL)
kao "neovisni mjesenik za gospodarska, kulturna i historiografska
267 O cjelokupnom kompleksu srbokroatizma Auburger 1999; iz srpske perspektive
Okuka, 1998, usp. Dimi, 1997, III, str. 372-410. (Ideologija i jezik - iskustvo
Kraljevine Jugoslavije 1918-1941. godine).
268 Objavljeno u dnevnim novinama Borba od 2. travnja 1967. O "pojmovnoj magli" koja vlada
u suvremenoj njemakoj junoslavistici, o kroatistici i srbokroatistici Auburger, 2000.
269 O biografiji ovoga hrvatskog danova Pero Zlatar: U Beogradu je umro Milo anko,
najzloglasniji jugoslavenski unitarist, kojeg je slomilo hrvatsko proljee. U: Globus
[Zagreb] br. 481 od 25. veljae 2000, str. 73-75.
270 Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 4-105.
271 uvalo, 1990, str. 62.
154

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

pitanja hrvatskog naroda". U programatskom tekstu prvoga broja,


koji se pojavio u travnju 1968, nagovijeteno je daje list namijenjen
irokoj publici odnosno kulturnom i politikom obrazovanju hrvat
skoga naroda i da e se kretati "od nacionalnoga k internacional
nom" - a ne obrnuto, kao drugi tisak.27- Izmeu travnja 1968. i listo
pada 1969, kad je list bio obustavljen, pojavilo se 19 brojeva. U de
vetnaest mjeseci izlaenja naklada se utrostruila, odnosno narasla
od 12.000 na 35.000 primjeraka.
Iz hrvatske povgesti list se prihvatio onih tema koje su nakon
Drugog svjetskog rata bile ignorirane ili potiskivane i interpretirao ih
iz nemarksistike perspektive. List je privukao mnogo vie pozorno
sti time to se okrenuo suvremenim brizantnim temama kao to je
birokratizam i centralizam (etatizam), rezolucije IX. partijskog kon
gresa SKJ (11-13. oujka 1969), rtve Drugog svjetskog rata, osobito
gospodarski poloaj Hrvatske u Jugoslaviji i u svezi s time preras
podjela "vika vrijednosti" (zaraenih profita) izmeu Saveza i repu
blika u jugoslavenskoj federaciji kao i intenzivni odlazak (gastarbajterstvo) preteno Hrvata u europske zemlje, i to iz gospodarskih
razloga, zbog nezaposlenosti u domovini.
Isti politiki smjer prihvatio je najvei dio hrvatskog tiska, prije
svega asopisi Kolo, Kritika i Dubrovnik iji je izdava bila najstarija
hrvatska kulturna institucija Matica hrvatska (osnovana 1842). U
proljee 1971. poeo je izlaziti Hrvatski tjednik, ija se naklada do
konca godine, kad je cijeli pokret bio razbijen, popela na 100.000
primjeraka.273
Osim kulturne samostalnosti zahtijevao je hrvatski tisak politiku
i gospodarsku decentralizaciju kao i dosljedniju primjenu trino-gospodarskih principa nakon uvoenja gospodarske reforme iz 1965.
godine.274 Kritici je osobito bila podvrgnuta postojea financijska i
investicijska politika, jasno - iz hrvatske perspektive. Odgovornim za
poveanu nezaposlenost u Hrvatskoj nakon uvoenja privredne re
forme 1965. godine hrvatski je tisak proglasio Beograd kao politiki
i financijski centar. Naime, spomenutom gospodarskom reformom iz
1965. godine bili su dosadanji centralno organizirani investicijski
fondovi dodue dokinuti, ali administrativnim putem nagomilani
kapital nije bio vraen gospodarskim poduzeima, nego je najveim
dijelom (3/4) ostao deponiran u beogradskim bankama i drugim
272 O tome i susljednom uvalo, 1990, str. 64-72.
2 Haberl, 1976, str. 148.
27> O privredno-politikom poloaju Hrvatske unutar Jugoslavije 60-ih godina Dabave
Kuar, 1997, I, str. 183-286.
155

P o litika r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991>

novanim institutima.275 Na toj je pozadini HKL pokazao da su se


prilozi Hrvatske Savezu poslije 1965. ak i poveali. Jer prije
reforme 1964. Hrvatska je od svojih prihoda morala odvajati za Savez
58,01%, a 1968. godine postotak se poveao na 59,9%, 1969. na
60,83% i 1970. na 63%. Sve u svemu, vie nego u vremenu nakon
hrvatsko-maarske nagodbe iz 1868, kad je Hrvatska 56% svojih
prihoda morala davati Maarskoj.276
Posebna je pozornost bila posveena deviznoj politici. Hrvatska je,
naime, bila glavni namiritelj deviza za cijelu jugoslavensku dravu
jer je 50% ukupnih jugoslavenskih deviza bilo zaraeno u Hrvatskoj.
Glavni izvori deviza bili su turizam (3/4 jugoslavenskog turizma ot
padalo je na Hrvatsku), brodogradnja i drugi industrijski izvozi (oko
30% jugoslavenskog industrijskog izvoza), a prije svega novane
dostave gastarbajtera ("privremeno zaposlenih radnika u inozem
stvu", kako se to zvalo prema ondanjoj jugoslavenskoj terminologi
ji).277 Ne postoje pouzdani brojani podaci o jugoslavenskim gastar
bajterima u zapadnim zemljama. Prema procjenama statistiara nji
hov bi broj poetkom 70-ih godina mogao prelaziti jedan milijun.278
Zajedno s ranijim ekonomskim iseljenicima i politikim emigrantima
ukupni broj Jugoslavena koji su tada ivjeli u inozemstvu mogao bi
iznositi oko 2,2 milijuna, od toga 1,5 milijun Hrvata. Istodobno je
udio Hrvata u jugoslavenskom ukupnom stanovnitvu izmeu 1961.
i 1981. pao s 23,20% na 19,70%.27<>
Velikodunim doputanjem "privremenog odseljavanja" traio je
jugoslavenski reim izlaz iz nezaposlenosti kao i rastereenje platne
bilance deviznim transferima gastarbajtera. Godine 1968. registrira
no je 312.000 nezaposlenih a istodobno je oko 400.000 Jugoslavena
radilo kao gastarbajteri u zapadnoeuropskim zemljama,280 dok su du
govi inozemstvu 1969. iznosili 1,7 milijardi amerikih dolara.281 De
vizni transferi gastarbajtera mogli su - opet prema procjenama! koncem 60-ih godina iznositi oko 500 milijuna amerikih dolara, od
275 Bilandi, 31985, str. 310, 313, 335. Prema hrvatskom politiaru Miki Tripalu bile su
3/4 novanog kapitala deponirane u beogradskim bankama a samo 1/4 u svim dru
gim jugoslavenskim bankama. Baleti, 1990, str. 61, v. podatke o postotcima kod
uvala, 1990, str. 87-89.
276 uvalo, 1990, str. 84.
277 O fenomenu jugoslavenskog gastarbajterstva Haberl, 1978.
278 uvalo, 1990, str. 98. U pojedinostima o ovom problemu Haberl, 1978, str. 50-61.
279 Holjevac, 1968, str. 350-351; uvalo, 1990, str. 100.
280 Bilandi, 31985, str. 318.
281 WDS XX, 1971, str. 53-56. O jugoslavenskim inozemnim dugovima u 70-im godina
ma Haberl, 1978, str. 109-115; Bilandi. 1999, str. 684-685, 715-726.
156

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

toga 300 milijuna od gastarbajtera iz Hrvatske.282 Ima li se na umu


da su transferi gastarbajterskih deviza 1967. godine iznosili 67% a
1974. ve 84,2% svih transfera odnosno 1967. 1,2% i 1974. 7,1%
nacionalnog dohotka,283 tada je oito znaenje ovoga stavka u jugo
slavenskom financijskom budetu. Zna li se, osim toga, daje 81,3%
deviza bilo deponirano u beogradskim bankama a samo 9,7% u
zagrebakim, bolje se razumije tuba zbog deviza u hrvatskom
gibanju koncem 60-ih i poetkom 70-ih godina. Beogradske su banke
praktino kontrolirale cjelokupno financijsko trite Jugoslavije
budui da su investicije i krediti s visokim kamatnim stopama ili
preko njih i oni su vukli visoke dobitke iz razlika izmeu realnih i
slubenih teajeva dolara i drugih inozemnih valuta. Hrvati su se
osjeali financijski izrabljivanima i zahtijevali su decentralizaciju fi
nancijskog kapitala kao i drugaiju investicijsku politiku koja bi vie
odgovarala njihovim gospodarskim interesima.28"1Iza tih zahtjeva stalo
je u meuvremenu pomlaeno komunistiko partijsko vodstvo u Hr
vatskoj s partijskom eficom Savkom Dabevi-Kuar (roena 1923)
i Mikom Tripalom (1926-1995), lanom Izvrnog biroa Predsjedni
tva SKJ na elu. Taje politika dobila oduevljenu podrku hrvatskih
intelektualaca - komunista i nekomunista! - oko Matice hrvatske i
hrvatskih studenata. Matica hrvatska se brinula za mobilizaciju iro
kog puanstva preko svojih brojnih podrunica u Republici Hrvat
skoj, Bosni i Hercegovini (meu bosansko-hercegovakim Hrvatima)
i u inozemstvu;285 studenti i nastavnici na visokim kolama uspjeli su
provesti promjene na hrvatskom sveuilitu. Za rektora zagrebakog
Sveuilita izabran je 1968. godine bez komunistikog blagoslova
ugledni hrvatski znanstvenik, pisac i humanist Ivan Supek (roen
1915). Reforma Sveuilita, koja je nakon toga slijedila, predviala
je, uz rektora i dva prorektora, jednoga iz redova studenata. U izboru
prorektora 21. prosinca 1970. bio je izabran ne slubeni komuni
stiki kandidat, nego Ivan Zvonimir iak (roen 1947) koji nije bio
ni komunist ni lan studentske organizacije. Komunisti su u njemu
vidjeli nacionalista i klerikalca, a neki predstavnici katolike hije
rarhije, naprotiv, crvenog katolika i komunistikog pijuna. Partiji
282 uvalo, 1990, str. 102.
283 Haberl, 1978, str. 109.
284 uvalo, 1990, str. 89-91.
285 Koncem 1970. imala je Matica hrvatska 30 podrunica s 2.322 lana. Do konca 1971.
popeo se broj podrunica na 55 plus 16 predstavnitava i 33 inicijativna odbora s
ukupno 41.000 lanova. Osim toga, osnovano je 30 podrunica u inozemstvu (Euro
pa, USA i Australija) izmeu 1968. i konca 1971. Izvjetaj o stanju u SK Hrvatske
1972, str. 152, 160; Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 677-684, 1060.
286 O tome Baleti, 1990, str. 85-116. Usp. uvalo, 1990, str. 147.
157

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

je sve vie izmicala kontrola nad Sveuilitem, takoer i sljedee go


dine. Naime, u sljedeem izboru novoga vodstva studentske organi
zacije u Zagrebu i Hrvatskoj u travnju 1971. probili su se ponovno
ne slubeni komifnistiki kandidati nego nekomunisti Draen Budia
(roen 1948), kao zastupnik zagrebake studentske organizacije i
Ante Paradik kao predsjednik studentske organizacije u Hrvatskoj.
Formirao se hrvatski nacionalni pokret,287 koji je u povijesno sjea
nje Hrvata uao kao Hrvatsko proljee (aluzija na Prako proljee 1968).
To se u lenjinistikom rjeniku suvremenika zvalo Masovni pokret
(ruski: massovoe dvienie)?u Protivnici su taj pokret preimenovali u
skraeni oblik maspok s tendencijom da tu kraticu razrjeuju kao
masovni nacionalistiki pokret.289
Hrvatski je pokret zapravo nosio sve spomenute oznake. Zapoeo
je kao probijanje reformistikog smjera koji je iniciralo pomlaeno
hrvatsko partijsko vodstvo nakon IV. plenuma CK SKJ 1. srpnja 1966.
na otoku Brijuni, i pretvorio se brzo u pokret za kulturnu i politiku
emancipaciju od beogradskog centralizma, stavio u pitanje komu
nistiki jednopartijski sustav i, preko svoga ekstremnog krila, posta
vio nerealistine zahtjeve kao to je uspostavljanje vlastite vojske i
lanstvo u OUN (slino nekadanjoj sovjetskoj republici Ukrajini).290
Masovni je pokret svoj vrhunac dostigao u studentskom trajku 23.
studenoga do 3. prosinca 1971. Preko 30.000 studenata ilo je
zagrebakim ulicama s obrazloenjem:
Zakljueno je da se nastava tako dugo obustavi dok nadleni
organi ne donesu radikalne zakljuke s obzirom na devizni
sustav, koji e hrvatskoj radnikoj klasi omoguiti rjeenje
svojih ivotnih i egzistencijalnih problema.
Otro osuujemo one snage koje lijevu hrvatsku inteligenciju,
osobito hrvatske studente, ele prikazati kao nacionaloviniste i separatiste.291
Studenti trajkai dobili su, dodue, podrku radnika zagrebake
istoe, ali se trajk ipak nije prelio na radnitvo. Radnici su se jo
manje dali instrumentalizirati za protudemonstracije.292
287 Tako uvalo, 1990.
288 O tome Steindorff, 1997a, referenca str. 293, prim. 16. i 17.
289 Tako Petranovi i Zeevi, 1988, str. 1151.
290 WDS XXI, 1972, str. 8. O paralelogramu snaga u Hrvatskom proljeu usp.
razmiljanja suvremenoga svjedoka Lasia, 2000, str. 541-558.
291 Tekst zakljuaka hrvatskih studenata u njem. prijevodu u: WDS XXI, 1972, str. 3.
292 uvalo, 1990, str. 176-178.
158

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Istinska politika drama odigravala se u redovima CK SK Hrvat


ske. I ovaj je put bio Milo anko - lan CK SK i hrvatski delegat u
jugoslavenskom Vijeu naroda, dopredsjednik Savezne skuptine i
lan stalnog dijela Konferencije SKJ (v. gore), popunjenog paritetno
po republikama -, taj koji je inicirao konflikt.
Budui da se anko sa svojim shvaanjima nije mogao probiti
unutar CK SK Hrvatske, mimoiao je ovaj forum i obratio se kao pu
blicist javnosti. U dva niza lanaka koja je objavio u beogradskim no
vinama Borba izmeu 14. i 20. veljae i izmeu 17. i 21. studenoga
1969. podvrgnuo je sustavnoj kritici sve to se u ondanjoj Hrvatskoj
nije uklapalo u doktrinarni korzet socijalistikog internacionalizma i
to je nosilo obiljeja novog nacionalnog buenja. Rasplamsala se
polemika293 u kojoj su anko i snage koje su ga vie konspirativno ne
goli javno podravale, denuncirali Hrvatsko proljee kao iskljuivi
nacionalizam i ovinizam i za to inili odgovornim hrvatsko partijsko
vodstvo. Nacionalisti su u svome tisku uzvraali udarce, razotkrili
anka kao unitarista i predbacili mu izdaju hrvatskih interesa. Novo
partijsko vodstvo u Hrvatskoj je sa svoje strane zastupalo jednakovrijednost nacionalnih i socijalistikih vrijednosti, reagiralo je, do
due, protiv ekstremnih nacionalistikih ispada (ime Dodan i Marko
Veselica su u srpnju 1971. iskljueni iz Partije), ali nije bilo spremno
primijeniti uobiajene komunistike represivne metode. Ono je ankovu kritiku shvatilo kao jednostranu i pretjeranu i smatralo je da je
unitarizam u to vrijeme za Hrvatsku mnogo opasniji nego pojave
ekstremizma i separatizma koje je anko estoko napadao a istodob
no nijednu rije nije potroio na unitarizam. Svojim se lancima an
ko stavio na stranu centralista i unitarista koji su htjeli oboriti hrvat
sko vodstvo. U dosluhu s Titom pokualo je ue hrvatsko partijsko
vodstvo najprije u neformalnom razgovoru 8. sijenja 1970. anka
odvratiti od njegova djelovanja, ali uzalud.294 Tada je u punoj javno
sti uslijedio obraun s njim, pred televizijskim kamerama koje su u cije
losti prenosile X. sjednicu CK SK Hrvatske (15. do 17. sijenja 1970).295
Politiku ekonomskih reformi i vie samostalnosti u odnosu na
beogradski centralizam vrednovao je CK Hrvatske kao progresivni
put prema ostvarenju samoupravljanja, unitaristike krugove nazvao
koniarima ove politike i uinio ih odgovornim za pojave ovinizma
i separatizma. Bilo je zakljueno da se ova politika nastavi. anko je
opozvan s mjesta hrvatskog stalnog delegata u Konferenciji SKJ, a
kasnije i s drugih svojih politikih funkcija.
293 Reprodukcija tekstova ove polemike u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 118-336.
294 Snimka razgovora u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 337-387.
295 Materijali sa sjednice u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 394-513.
159

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Zakljuci X. Sjednice CK SK Hrvatske dali su kako hrvatskom


nacionalnom pokretu tako i njegovim protivnicima novi vjetar u lea.
Hrvatsko je partijsko vodstvo upadalo sve vie u mlinski rvanj iz
meu hrvatskih nacionalista i beogradskog tiska. U ovom tisku (Je,
Veernje novosti) nisu samo irene glasine o korupciji u hrvatskom
partijskom vodstvu, nego im je podmetnuta i veza s ustakom emi
gracijom. Pripisana im je povezanost sa skupinom oko dr. Branka
Jelia (1905-1972)296 koji je u Zapadnom Berlinu imao lijeniku or
dinaciju i vjerojatno zagovarao odijeljenje Hrvatske od Jugoslavije uz
sovjetsku pomo. U tom podmetanju hrvatsko je vodstvo vidjelo
urotu i iza toga nasluivalo prste odreenih beogradskih krugova i
zahtijevalo temeljitu istragu. Sluaj je dodue ispitivan, ali nije raz
janjen nego je, naprotiv, zatakan.297
Na Brijunima je Izvrni biro Predsjednitva SKJ na jednoj zatvo
renoj sjednici (16. do 18. oujka 1970) analizirao nain rada X. sjed
nice CK Hrvatske.298 Pritom je dodue priznato da je ankova kritika
hrvatskog nacionalizma bila neto preuranjena, prenaglaena i u
konanici optereujua za srpsko-hrvatske odnose, ali je osuen jav
ni obraun s njim. Osim toga, hrvatskom je vodstvu bila prigovorena
nekooperativnost sa saveznim organima i komunistima iz drugih
federalnih republika. Njihovu je reformsku politiku Edvard Kardelj
ocijenio kao avangardizam i otro kritizirao nain izraavanja "SK
Hrvatske i druge progresivne snage u SKJ".299
Jednom rijeju, jugoslavenski su se komunisti pokazali nejedin
stvenima i krajnje nesigurnima o ulozi Partije odnosno SKJ u uve
like federaliziranoj Jugoslaviji, koja je nastajala. U takvu su ozraju
izglasani amandmani XX-XLII 30. lipnja 1971. u Saveznoj skupti
ni.300 Federalne su republike definirane "kao drave, utemeljene na
narodnom suverenitetu" (amandman XX, ods. 3). U svom po
litikom dijelu amandmani su naili na spontani pristanak svih
republika izuzev Srbije, koja je morala progutati iroko osamosta
ljenje njezinih pokrajina Kosova i Vojvodine. S ekonomskim po
sljedicama federalizacije, odnosno osamostaljivanja, ilo je, meu
tim, drukije. Protiv toga nisu bili samo beogradski centralisti, nego
i nerazvijene republike Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedo
296 Kratka biografija Cerovac, 1988, str. 88-89.
297 O tome prije svega Dabevi Kuar, 1 9 9 7 ,1, str. 483-525; II, str. 694-702. Usp. Gene
za maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 699-717; Vukovi, 1989, str. 478-494, 526-539.
298 Vukovi, 1989, str. 351-366; Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990], str. 568-594.
299 O Kardeljevoj kritici v. Dabevi Kuar 1997, II, str. 808-811.
300 Ustavni razvoj socijalistike Jugoslavije. Beograd, 1988, str. 435-458.
160

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

nija.301 Posljedica je bila da su glasovanja u ovom podruju najee


ispadala 5:1 protiv Hrvatske.102 Ovo je dovelo do postupne izolacije
Hrvatske i konano do rascjepa unutar hrvatskog partijskog vod
stva. Dok je mlai dio vodstva, pozivanjem na Tita i samoupravlja
nje, nastavio zacrtani smjer na valovima hrvatskog masovnog po
kreta, starokomuniste Vladimira Bakaria (1912-1983)303 i njegove
istomiljenike u hrvatskom CK obuzela je sumnja da bi mogli zavriti
na izgubljenim pozicijama. Posljedica je bila da su oni u ljeto 1971. pre
li na stranu kritiara i protivnika Masovnog pokreta.304
U ovom lancu dogaaja najtee je pratiti odnosno utvrditi Titovu
politiku poziciju. Njegov politiki cilj bila je snana Jugoslavija,
upravljana i voena iskljuivo strogo organiziranom komunistikom
jedinstvenom partijom i branjena snanom armijom, koja je bila za
duena svim sredstvima braniti ne samo dravu nego i komunistiki
reim pod Titovim osobnim vodstvom.305 U Titovu politikom Credu
nije bilo nikakva mjesta za druge opcije, osobito one graanskog ka
raktera. Naprotiv! Pokuaji labavljenja komunistikog korzeta i dava
nja politici novog smisla bili su na koncu igosani kao klasnoneprijateljska djelatnost i na odgovarajui nain progonjeni. Inicijato
rima politikih alternativa Tito je otvoreno prijetio policijom, voj
skom, sudom i zatvorom. I nije ostajalo samo na prijetnjama. Da bi
uvrstio svoju osobnu mo, Tito se spretno sluio partijskim apara
tom i tajnim slubama. Njegova se politika nadarenost sastojala u
tome to je imao posebno ulo za odnose snaga i to ih je znao meu
sobno suprotstavljati za svoju vlastitu prednost.306
Rjeit primjer te strategije i taktike mogla bi biti Titova promjena
smjera za vrijeme masovnog pokreta.307 Pritom je on od poetka vje
rojatno slijedio dvostruki strateki cilj. Sjedne strane pristajao je na
reformsku politiku drave - zamanu politiku i gospodarsku federa
lizaciju - ali istodobno nije bio spreman na federalizaciju Partije i
30' O jugoslavenskoj politici razvoja prije svega Ramet 1992a, str. 136-175 (pogl. 8:
Controversies in the Economic Sector, 1965-90).
302 Tripalo, 1990, str. 42, 187; Baleti, 1990, str. 63.
303 Kratka biografija u: Tko je tko u NDH [1997], str. 18-19.
304 Tripalo, 1990, str. 154-156.
305 O politikom statusu Armije u Titovoj Jugoslaviji Marko Milivojevi: The political
Role o f the Yugoslav People's Arm y in Contemporary Yugoslavia. U: Milivojevi, 1988,
str. 15-59. O ideolokom karakteru JNA B. Dimitrijevi: Armija i jugoslavenski iden
titet 1945-1992. godine. U: Dijalog povjesniara - istoriara 2000, 2, str. 255-272.
306 Vidi Matkovi, 1998, str. 378-385. O Titu kao ovjeku i politiaru prije svega Dabevi Kuar, 1997, II, str. 833-867.
307 O tome Dabevi Kuar, 1997, II, str. 851-862,
161

P o litika r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

JA.308Naprotiv, on se borio protiv decentralizacije obiju institucija. To


opravdava pretpostavku da je Tito kako u samoupravljanju tako i u
federalizaciji vidio puke organizacijske principe. Svu politiku mo
on je poloio u Partiju a time i neizravno zadrao u vlastitim rukama.
ini se da taj kontrapunkt, na kojemu je Tito gradio svoju vlast u jugo
slavenskoj dravi, reformski komunisti kao ni njihove pristae nisu
pravodobno prepoznali i stoga su vjerovali da Tito stoji na njihovoj
strani.
U politikoj praksi Tito je iao jednim cik-cak putom. Ponekad je
povlaujui domahivao reformskim komunistima, ponekad se poka
zivao ljutitim i nepovjerljivim, a istodobno je skupljao informacije (i
dezinformacije!) iz razliitih izvora309 kako bi u kritinim trenucima
mogao osobno nastupiti i borbu za vlast odluiti za sebe. Meutim,
ta metoda nije uvrivala povjerenje, nego je stvarala nesigurnost,
meusobno sumnjienje i dezorijentaciju meu komunistima i sa
svoje je strane pridonijela raspadu Partije.310
Sa zagrebakim studentskim trajkom u kasnu jesen 1971. dosti
gao je hrvatski masovni pokret svoj vrhunac. Miko Tripalo je pokuao
trajk zaustaviti kao kontraproduktivan ali je njegova intervencija
ostala bezuspjena.3"
Tih se dana Tito odluio na obraun s hrvatskim masovnim pokre
tom. Koliko je Leonid I. Brenjev (1906-1982), koji je u rujnu 1971.
posjetio Jugoslaviju i mnoge razgovore vodio s Titom u etiri oka,312
utjecao na Titovu odluku, ovdje emo propustiti izmeu ostaloga i
zato to je odluka i tako stajala u skladu s Titovim politikim Credom
i njegovim stilom. Tito je 30. studenoga 1971. doveo hrvatsko partij
sko vodstvo u lovaki dvorac u Karaorevu u Vojvodini. Razgovori
308 Uvoenje tzv. Teritorijalne obrane (TO), jedne vojne formacije, paralelne s JNA, na
kon sovjetske intervencije 1968. u ehoslovakoj - preko koje je sveukupno jugosla
vensko stanovnitvo bilo militarizirano - uslijedilo je ipak prema principima samo
upravljanja i bilo je povjereno republikama i autonomnim pokrajinama, to jest decentralno organizirano. O tome Radoni, 1970; posebno za BiH Ini, 1989, v. Ustav
1974, l. 239-240; Ustav BiH 1974, l. 255. i 260. O neprijateljskom odnosu Ar
mijskog vrha prema TO prije svega pegelj, 2001, str. 59-105.
309 Kako je Tito od svojih izvjestitelja zahtijevao sasvim detaljne informacije (tko je to
tono rekao) v. Dizdarevi, 1998, str. 25. Dizdarevi izvjetava kao dobro upuen u
jugoslavenski politiki sustav. 80-ih godina obnaao je visoke slube: 1982-1983. bio
je predsjednik Savezne skuptine, 1984-1988. ministar vanjskih poslova i 1988-1989.
predsjednik Predsjednitva Jugoslavije.
310 O tome zapisi ondanjega direktora beogradskog radija i televizije Vukovi, 1988, passim. Usp. Kavi, 1988, str. 239-251.
3.1 uvalo, 1990, str. 179.
3.2 O tome Tripalo, 1990, str. 176-178; Vukovi, str. 557-564, 569-580.
162

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

su se vodili 30. studenoga i 1. prosinca i trajali su ukupno 20 sati.


Tito je komuniste iz Hrvatske najprije pustio da se vjebaju u "kriti
ci" i "samokritici", pri emu je jedanaest od njih branilo vlastiti
smjer a samo osam je bez pridraja prihvatilo "Titovu liniju".313 U
svojoj zakljunoj rijei Tito je frontalno napao hrvatski masovni
pokret. On je Maticu hrvatsku identificirao kao urotniko gnijezdo,
voeno jednim navodno "revolucionarnim komitetom od 50 lano
va" - a zapravo se radilo o klevetnikoj konstrukciji protivnika314 -,
koji je nazvao "kontrarevolucionarnim" i cijeli pokret napao kao opa
snu kontrarevoluciju. Kao pravi masovni pokret on je oznaio
Socijalistiki savez radnog naroda. Tito je dalje podvukao da je Savez
komunista "jedina snaga koja moe Jugoslaviju drati zajedno",
iskalio svoj gnjev nad "trulim liberalizmom" i zabranio diskusije o
rtvama i poiniteljima u Drugom svjetskom ratu s obrazloenjem:
"U ratu se ne gleda to e sutra netko rei, nego u ratu se ratuje i
unitava tko koga moe". Onima, koji su zahtijevali hrvatsku
dravnost, predbacio je podrugljivo: "Vi ste ve zaboravili da smo
ve davno poeli govoriti o odumiranju drave [...]. Kod nas je glavni
imbenik radnika klasa, a ne neka apstraktna drava."
Scenarij se ponovio na 21. sjednici Predsjednitva SKJ koje je vije
alo neposredno nakon Titova susreta s hrvatskim partijskim vod
stvom 1. i 2. prosinca 1971. takoer u Karaorevu.315 Pritom je Tito
dao do znanja da ga najvie boli to su se studenti pozivali na njega.
Nije se moralo dugo ekati na obraun s hrvatskim masovnim po
kretom. I on je radikalno proveden.
Neposredno prije sjednice u Karaorevu stavljene su vojne sna
ge zagrebake regije u stanje pripravnosti a zagrebaka je policija
bila pojaana dodatnim snagama iz provincije. Nakon iznuenog od
stupanja hrvatskog partijskog vodstva 12. prosinca 1971. s Tripalom
i Dabevi Kuar na elu nasrnule su ove policijske snage nemilo
srdno na demonstrante koji su htjeli dati oduka svome neraspolo
enju zbog smjenjivanja obljubljenog vodstva.316 Matica hrvatska je
rasputena, a provedene su opsene istke na svim razinama hr
vatskog drutva. Preko 50.000 lanova napustilo je sljedeih godina
313 Sjea Hrvatske u Karaorevu 1971, str. 1-208. Usp. Tripalo, 1990, str. 192-194;
Dabevi Kuar, 1997, II, str. 899-959.
314 Lista imena navodnih lanova toga komiteta u: Geneza maspoka u Hrvatskoj [1990],
str. 977, i kod Dabevi Kuar, 1997, II, str. 799-802. Usp. Baleti, 1990, str. 287-288.
3,s Sjea Hrvatske u Karaorevu, 1971, str. 331; Geneza maspoka u Hrvatskoj, [1990],
str. 852-855.
316 Tripalo, 1990, str. 191; Dabevi Kuar, 1997, II, str. 986-988.
163

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

SK Hrvatske ili je bilo iskljueno. Ve u prvim mjesecima nakon


Karaoreva bilo je 5.000 politikih i gospodarskih funkcionara za
mijenjeno ili otputeno. Pod udarcem istke meu hrvatskim komu
nistima nali su se nositelji Spomenice 1941, dragovoljci iz panjol
skog graanskog rata, generali,317 narodni zastupnici, znanstvenici,
pisci, umjetnici i novinari. Osim toga bilo je 1972. i 1973. godine
2.000 osoba optueno i osueno zbog "zloina protiv naroda i dra
ve''. Kao usporedbu spomenimo daje izmeu 1961. i 1971. ukupno
400 osoba bilo kanjeno zbog slinih inkriminiranja.31*
Time je tadanja hrvatska elita bila razbijena. Hrvatska je utonu
la u dugu utnju koja e potrajati do konca 80-ih godina - kad je za
poeo brzi slom Jugoslavije. Na institucionalnoj razini 70-ih je godi
na otpor pruala samo Katolika crkva koja se osjeala dunom pre
uzeti na sebe ulogu uvarice hrvatskog identiteta.319
istke, koje su u ovo vrijeme provoene u drugim jugoslavenskim
republikama, nisu ispale tako radikalne i opsene jer ondje "antisocijalistike" i "kontrarevolucionarne" pojave nisu dostigle intenzitet
hrvatskog masovnog pokreta.
Takozvana cestovna afera u ljeto 1969. razdvojila je slovenske
komuniste.320 Reformski politiar Stane Kavi (1919-1987)321, po
dran slovenskom javnou, zatraio je od jugoslavenskog Saveza
dodjeljivanje jednoga meunarodnog kredita za izgradnju autoceste
u Sloveniji umjesto izmeu Beograda i Novog Sada i pritom je argu
mentirao visokim udjelom Slovenije u saveznom budetu. Slovenski
starokomunisti Edvard Kardelj, France Popit, Sergej Kraigher i Mitja
Ribii suprotstavili su se zahtjevu. O aferi je raspravljao CK SKJ na
sjednici 7. srpnja 1969. na Brijunima. Tito je Kaviev nastup osudio
kao "nacionalistiki ispad". Kavieva grupa nije dodue odmah bila
uklonjena, ali jest otro ukorena i upozorena.
317 14 generala, sve partizanski borci i nositelji Spomenice 1941, nabrojani kod Dabe
vi Kuar, 1997, I, str. 443-446.
318 Tripalo, 1990, str. 198; Dabevi Kuar, 1977, II, str. 988-1 0 2 2 . Detaljni podaci
o provedenim istkama do konca travnja 1972. u: Izvjetaj o stanju u SK
H rvatske 1972, osobito str. 127-128. O odstupajuim brojanim navodima
Bilandi, 1999, str. 655-656. O tiskovnoj kampanji u svezi s istkama i o sud
skim procesima, koji su provedeni u drugoj polovici 1972. u: Geneza m aspoka u
H rvatskoj [ 1990], str. 898-1014.
319 O napetostima izmeu reima i Katolike crkve 70-ih i 80-ih godina v. Ramet, 1992a,
str. 201-205; Mojzes, 1992, str. 385-362. Usp. Vidovi, 1996, str. 451-458.
320 Bilandi, 1999, str. 557-559: Slovenska kronika 1996, II, str. 309, 314. Pirjavec,
1995, str. 292-295.
321 Kratka biografija u: ESlo 5 (1991), str. 31.
164

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Nakon to je hrvatska oporba bila svladana, pod pritisak je dola


Srbija. Srpski komunisti nisu bili zadovoljni jaanjem Titove moi, ali
su se za vrijeme krize u Hrvatskoj ponaali povueno i ostali su me
usobno jedinstveni. Nakon provedene istke u Hrvatskoj popustila
je kompaktnost meu njima. Situaciju je iskoristio Tito za odlunu
intervenciju u njihovim redovima. On je u jednom razgovoru sa srp
skim partijskim vrhom 11. travnja 1972. zahtijevao otriji kurs prema
pristaama Rankovia i Informbiroa kao i protiv srpskih nacionalista
(pisac Dobrica osi i komp.).322 Osim toga, njemu se nisu svidjeli
samosvjesni nastupi srpskih reformskih politiara Marka Nikezia i
Latinke Perovi, 323 koji su ozbiljno mislili s uvoenjem trnogospodarskih elemenata. ini se da je Nikezi gospodarsku budunost Juoslavije vidio u dobro organiziranim modernim ekonomskim poduze
ima koja bi djelovala preko granica federalnih republika. '24 Naglaeno
ideoloki usmjereni starokomunisti, koji se nikada nisu bili spremni
odrei politikoga primata nad ekonomskim, slutili su tehnokratizam
u Nikezievu konceptu. Dolo je do podjele meu srpskim komunis
tima na tehnokrate i ideoloki orijentirane protivnike, koniare i
oportuniste. Tito, koji se u gospodarstvo malo razumio, izravnavao je
spor kao i uvijek stavljajui se na stranu protivnika tehnokrata. U
razgovoru koji je izmeu 9. i 13. listopada 1972. vodio sa srpskim
partijskim vodstvom325 Tito je naglasio potrebu rigoroznog centrali
zma Partije nasuprot federalizmu drave, grmio protiv klasnog ne
prijatelja i zahtijevao potpunu partijsku kontrolu medija i svih drugih
politiki relevantnih podruja. Tita je osobito smetalo irenje libera
lizma na sveuilitima kao i satirina relativizacija i omalovaavanje
oslobodilake borbe i socijalistike revolucije u medijima.
Na raspravi se uspostavilo da Tito za svoja shvaanja nije mogao
pridobiti veinu. To ga je potaknulo da u zakljunoj rijei, izmeu
ostaloga, kae:
"Kada se vodi diskusija o liniji Partije, njenim rezultatima i sla
bostima, onda broj diskutanata za ili protiv jedne odreene teze
ili ocjene stanja nije presudni faktor za revolucionarno opre
djeljenje i ocjenu kuda treba ii i ta treba initi. Pogotovo ne
kada se to radi u jednom forumu, jer ivot tee mimo foruma."326
322 Vukovi, 1989, str. 658, 660.
323 Vukovi, 1989, passim.
324 Popis jugoslavenskih velikih poduzea poetkom 70-ih godina u: WDS XX, 1971, str.
209-212.
325 Vukovi, 1989, str. 700-723. Usp. Bilandi, 1999, str. 656-668.
326 Petranovi i Zeevi, 1988, str. 1165.
165

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Nakon dodatnog razgovora s Titom napustili su Marko Nikezi i


Latinka Perovi 21. listopada 1972. svoje funkcije. Daljnje ostavke i
smjenjivanja uslijedili su sljedeih dana i mjeseci. Oko 6.000 osoba
srpskog politikog, kulturnog i gospodarskog ivota izgubilo je svoje
poloaje u toj istki 1972/73. Slovenac Kavi morao je odstupiti 30.
listopada 1972.3:7 U to vrijeme provedene istke u Makedoniji bile su
manjega razmjera a u Crnoj Gori su izostale.328
U Bosni i Hercegovini su 1971. 218, 1972. 438 i u prvoj polovici
1973. 584 osobe osuene zbog politikih delikata.329Ugledni starokomunisti Muslimani Avdo Humo (1914-1983),330 Osman Karabegovi
i Hajro Kapetanovi, koji su ondanje bosansko-hercegovako partij
sko vodstvo s Brankom Mikuliem i Hamdijom Pozdercem na elu
optuivali zbog "vrste ruke" i "nedemokratskog stila", bili su pro
glaeni "organiziranom unitaristikom frakcijom" i zajedno sa Srbi
nom edom Kaporom, kojemu je predbaeno "unitaristiko-centralistiko i hegemonistiko dranje prema CK", smijenjeni sa svojih
pozicija ujesen 1972.331
Osim toga, bilo je intenzivirano marksistiko obrazovanje u kola
ma i pootrena kontrola medija jednim novim Zakonom o sprjeava
nju zloporabe tiska i drugih informativnih oblika od 12. travnja
1974. (u: Slubeni list, br. 22. od 19.4.1973).332
Opsenim istkama bezgranino se poveala Titova osobna mo i
kult njegove linosti (titoizam naprama staljinizmu). Zahvaljujui
svojoj snanoj poziciji, mogao je Tito raspad drave i Partije dodue
jo jedanput zaustaviti, ali ga nije mogao definitivno sprijeiti.
SFRJ je donoenjem ustava 1974. godine dostigla svoj politiki i
drutveni vrhunac. Tada je zapoelo nezaustavljivo politiko, gospo
darsko i ideoloko propadanje - za Titova ivota najprije tiho i iza
327 Kavi, 1988, str. 61-63; usp. str. 125.
328 Perovi, 1991, str. 453. Ne 60.000, kako Bilandi 1999, str. 664 pogreno navodi.
Usp. Pirjevec, 1995, str. 308-310.
329 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1973, Referat za 56. sjednicu
CK SKBiH, 5. septembar 1973, str. 7. Zbog "politikih zlodjela" bilo je 1972. godine
u Jugoslaviji optueno 2.840 osoba, od toga 980 ili 35% u Bosni i Hercegovini. Na
istom mjestu. Iz razgovora izmeu delegacija SR Srbije i SR Bosne i Hercegovine, 3.
maja 1973. godine u Sarajevu, str. 4.
330 Kratka biografija kod Filandre, 1998, str. 137.
331 Sjednice CK SK BiH 1972 [1977], II, str. 259-378. Avdo Humo je stavio u pitanje po
litiki monopol Saveza komunista odn. zagovarao oslobaanje Socijalistikog saveza
radnog naroda od politikog tutorstva Partije. O tome u pojedinostima Filandra,
1998, str. 306-316.
332 Vidi WSD XXII, 1973, str. 15-20, 90-94.
166

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

kulisa, a onda, nakon Titove smrti, sve bre i glasnije. Nije se mogao
uspjeno ostvariti nijedan od dvaju glavnih aspekata koje je posljed
nji jugoslavenski ustav proglasio - federalizam na temelju principa
nacionalnosti, i samoupravljanje na temelju ideologije o radnikoj
klasi kao vodeoj politikoj snazi. Federalizam se razvio u kamen
spoticanja u jugoslavenskoj zajednici naroda. Nesrpske elite su u
ozbiljno shvaenom federalizmu drave vidjele potreban ustavni
okvir za ostvarenje politikih, kulturnih i gospodarskih interesa svo
jih naroda. Srpska politika klasa, kao glasnogovornik interesa broj
ano najjaeg i u vie jugoslavenskih regija naseljenog srpskog na
roda, od poetka je federalizam susretala s nepovjerenjem i pokuala
ga u zametku sprijeiti odnosno dokinuti. Budui da se politiki poli
centrizam republika i autonomnih pokrajina nakon ustava iz 1974.
godine uvelike probio na raun beogradskog centralizma a istodob
no kolabirala jugoslavenska ekonomija, prepoznala je srpska strana
uzrok bijede upravo u ustavu iz 1974. Prema srpskom shvaanju,
ustav iz 1974. doveo je ne samo do snane konfederalizacije nego i do
gospodarskog propadanja i, konano, do sloma drave.3'3
Ostaje upitno je li to tako. Naime, ustav iz 1974. moe se razumjeti
kao konano uspostavljanje onoga to je od osnutka prve jugoslaven
ske drave 1918. bilo virulentno i zapravo sa zakanjenjem prove
deno u praksu.
Pretpostavke o uzajamnom djelovanju izmeu politikog policen
trizma i ekonomskog propadanja prosudio je Duan Bilandi dife
renciranje. On je doao do zakljuka, "da decentralizacija politike
vlasti koja ne dira u monopol politike nad ekonomijom vodi zatva
ranju, bez obzira je li u pitanju vienacionalna ili unitarna drava.
Kalup organizacije politike vlasti je istodobno i kalup ekonomske or
ganizacije drutva. Zato se problem ne rjeava ukidanjem ekonom
ske funkcije jedne drutveno-politike zajednice u korist druge, nego
potiskivanjem te funkcije na svim razinama."?MUnato brojnim na
govjetajima, to se ovdje nije dogodilo.
Kao drugi stup jugoslavenskog drutva bio je u ustavu iz 1974.
usidreni princip samoupravljanja na svim razinama. Praktino
ostvarenje ovoga principa imalo je sudbonosne posljedice za jugo
slavensko gospodarstvo. Utopijski ideal radnikog samoupravljanja
dobio je u praksi groteskne konture. Vieno oima zagrebakog
333 Srpski strunjak za pravo Vojin Dimitrijevi (Sukobi oko Ustava 1974. U: Srpska
strana rata [1996], str. 447-471) vrednovao je ustav iz 1974. kao "nenamjeran plan
za slom".
334 Bilandi, 1986, str. 139.
167

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

sociologa Josipa upanova,335 samoupravljanje je do 1983. dobilo


sljedea obiljeja:
(a) Spontanost i kreativnost su kod radnika bile daleko poti
snute (u smislu izreke Nikite S. Hruova: Drugovi, sponta
nost je na najvei neprijatelj...); (b) svagdje su bili dosegnu
ti nesagledivi gigantski razmjeri: deset tisua delegacija s mi
lijunima delegata, desecima tisua zakona i propisa o samo
upravljanju sa stotinama paragrafa,516 milijuni sastanaka s
beskrajnim raspravama i kvintalima materijala za rasprave jednom rijeju, sve to ne po mjeri obinih radnika odnosno
ljudi, nego po mjeri antikih bogova i polubogova; (c) nepodno
ljiv perfekcionizam: sve je moralo biti i bilo je do u detalje
regulirano, i to svaki put nanovo budui da okoli ne ostaje
stabilan; (d) birokratizacija bez racionalizacije: bezbrojni slu
benici i namjetenici proizvodili su papir i bili pretrpani pa
pirom (na primjer za izvoz jednoga para cipela trebalo je kvintal papira za dozvole i formulare).
Rezultat: Heteronomno samoupravljanje pretvorilo se u svoju
suprotnost. Radnici su, naime, pod pritiskom dravnih sankcija mo
rali tue odluke ne samo prihvatiti nego ih izglasati kao svoje vlasti
te odluke. Time je proklamirana autonomija zamijenjena heteronomijom u praksi. irila se apatija a gospodarstvo je kolabiralo.337
Gospodarski se slom nastojalo zaustaviti meunarodnim krediti
ma, koji se najveim dijelom nisu ulagali u investicije nego u po
tronju. Brdo dugova raslo je rapidno i do 1980. dostiglo gotovo 20
milijardi amerikih dolara. Ali prije Titove smrti ostao je teki eko
nomski poloaj tabuizirana tema u javnosti. Oni koji su htjeli upozoriti
na ozbiljnost krize, napadani su kao defetisti i "krizolozi". Meutim,
na steaj se nije moralo dugo ekati. Do toga je dolo ujesen 1981.338
Nakon toga je sazvana Savezna komisija, sastavljena od 300 politi
ara i ekonomista sa Slovencem Sergejem Kraigherom kao predsjednikom
335 Josip upanov: Marginalije o drutvenoj krizi. Zagreb, 1983. Ovdje prema Bilandievu saetku, 1986, str. 190-191.
336 Silni brojani podaci o zakonima i propisima, koji su proglaeni u 70-im i 80-im godi
nama, kod Dizdarevia, 1999, str. 109, 288.
337 Sistem samoupravljanja na njegovu vrhuncu kvalificira Allcock, 2000, str. 92-93. kao
"staljinizam" i u njegovoj primjeni vidi jedan od glavnih uzroka konanog kolapsa
Jugoslavije.
338 Petranovi i Zeevi, 1988, str. 1271-1274, 1283, 1333; Bilandi, 1986, str. 49, 53,
Dizdarevi, 1999, str. 101-103. Usp. Stankovi, 1984, str. 10-16.
168

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

(Kraigherova komisija) s nalogom da izradi Dugoroni program eko


nomske stabilizacije (DPES). O rezultatima i prijedlozima komisije33
raspravljalo se na XII. Kongresu SKJ izmeu 26. i 29. lipnja 1982.
Glavni problemi bili su galopirajua inflacija i visoka nezaposlenost.
Visoka je inflacija bila kronina bolest jugoslavenskog gospodar
stva. Ve poetkom 70-ih godina inflacijska je rata iznosila 26%.
Autori DPES-a su planirali snienje na 15% do konca 1984. i na 10%
do konca 1985, a stvarno se inflacijska rata 1984. popela na 60%,
1985. na 70%340 i u drugoj polovici 80-ih godina dostigla trocifrene
brojke: 1987. iznosila je 167%, a 1988. 250%.341 Poetkom 80-ih go
dina bilo je registrirano 800.000 osoba kao nezaposlene dok je sakri
vena nezaposlenost mogla iznositi 1.800.000 (30%) ne ubrajajui u to
800.000 jugoslavenskih gastarbajtera u zapadnoeuropskim zemljama.
to se tie kvote nezaposlenosti u pojedinim regijama, odnosno
federalnim republikama i autonomnim pokrajinama, vladala je ekla
tantna razlika izmeu sjeverozapada i jugoistoka: Slovenija 1,3%,
Hrvatska 5,2%, Vojvodina 12,4%, Bosna i Hercegovina 15,87%,
Makedonija 21,5% i Kosovo 27,3%.
Komisija je sa aljenjem morala konstatirati da bi se puna zapo
slenost mogla postii tek koncem stoljea i to pod uvjetom drasti
nog lijeenja. Drastino lijeenje znailo je ni vie ni manje nego
istup iz socijalistikog samoupravnog sistema i prijelaz u trino go
spodarstvo. Herkulovska zadaa za jugoslavensko drutvo, iji je ras
pad ubrzao ustanak kosovskih Albanaca u oujku 1981. godine.342Ju
goslavenska politika i intelektualna elita pretvorila se u debatni
klub u kojemu su Beograd i Ljubljana preuzeli ulogu katalizatora.343
Iz govora je postupno iezavalo stereotipno pozivanje na samo
upravljanje i revolucionarna postignua. Tito, Partija, oslobodilaka
borba dospjeli su pod eki kritike, zahtijevao se zaokret prema
pretkomunistikim i nekomunistikim tradicijama.344
Pokuaj hrvatskog komunista Stipe uvara, koji je svoju karijeru
izgradio na suzbijanju hrvatskog masovnog pokreta,345 da ponovno
339 Objavljeni 1982. i 1983. u etiri knjige i 15 separata o pojedinim podrujima. Sae
tak i odgovarajui komentari kod Bilandia, 1986, str. 53-69, 95-123. Usp. Stankovi, 1984, str. 18-20.
310 Bilandi, 1986, str. 61, 116.
341 Dizdarevi, 1999, str. 187, 276.
342 Bilandi, 1986, str. 70-78. Ramet, 1992a, str. 194-201.
343 Ramet, 1992a, str. 207-211, 214-223, 239-247.
344 Bilandi, 1986, str. 178-210.
345 Vidi uvar, 1974.
169

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

uspostavi neprijeporni autoritet Partije, zavrio je kukavno. Njegova


Bijela knjiga, zbornik sastavljen starim komunistikim vokabularom,
doivjela je 1984. godine otru porugu.346
U meuvremenu pribliio se stogodinji jubilej Srpske akademije
nauka, koji je trebalo proslaviti 1. studenoga 1986. Na sjednici lano
va Akademije 23. svibnja 1985. donijeta je odluka o izradi jednoga
memoranduma o aktualnim drutvenim pitanjima i za ovu je zadau
izabran odbor od 23 lana. S pripremanjem teksta odbor je poeo
koncem 1985.347 Jo potpuno nedoraeni tekst je iz neobjanjenih
razloga objavljen prijevremeno u beogradskim Veernjim novostima
od 24/25. rujna 1986. i u javnosti proiren kao "takozvani Memo
randum SANU". Kao to je 1967. Deklaracija o nazivu i poloaju
hrvatskog knjievnog jezika naila na odbijanje hrvatskog partijskog
vodstva, naiao je i Memorandum najprije na odbijanje srpskog par
tijskog vodstva. Zaustavljena je proslava Akademijinog jubileja a od
Srpske se akademije zahtijevalo distanciranje od autorstva Memo
randuma. Meutim, Akademija to nije uinila, nego je pokuala pro
blem premjestiti na navodno nedoputeni nain objavljivanja. Kam
panja protiv ovoga dokumenta proirila se na cijelu Jugoslaviju, kao
neko kampanja protiv hrvatske Deklaracije. Slovenski su intelektu
alci reagirali na srpski Memorandum svojim Prilozima za slovenski
nacionalni program (Prispevki za slovenski nacionalni program),348
slino srpskim intelektualcima koji su 1967. reagirali na hrvatsku
Deklaraciju svojim Predlogom za razmiljanje.
Polazne pozicije obaju dokumenata, na ijoj je izradi i s jedne i s
druge stane radilo po 16 autora, jesu dodue razliite, ali je kritiko
dranje naspram politikog sustava, na kojemu je jugoslavenska
drava graena, bilo zajedniko. Nakon usporedne analize srpska je
povjesniarka Olivera Milosavljevi dola do sljedeeg rezultata: "Ju
goslavija je niija drava, u njoj su svi narodi ugroeni. Nijedna odlu
ka, ustavno reenje na kojem se bazira nije legitimna. Ovo je prvi za
kljuak do kojega se dolazi paralelnim itanjem Memoranduma i Priloga."349
Autori obaju dokumenata zanimaju se za teko stanje iskljuivo
njihova naroda u jugoslavenskoj dravi. Pritom ijedni i drugi s povi
jesnim podacima postupaju selektivno.
346 Bilandi, 1986, str. 204-205.
347 Iscrpna politoloka analiza Memoranduma srpske povjesniarke Olivere Milosavlje
vi. U: Srpska strana rata [1996], str. 305-338. Tekst Memoranduma, izmeu osta
loga, u: Izvori velikosrpske agresije [1991], str. 256-300.
348 Objavljeno u: Nova revija 57, januar 1987.
349 Olivera Milosavljevi: Jugoslavija kao zabluda, U: Srpska strana rata (1996), str. 60-88,
ref. str. 65.
170

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

Memorandum preskae Prvu (kraljevsku) Jugoslaviju i porie va


enje odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. u Jajcu budui da
srpska strana zbog ratnih prilika nije mogla poslati pravu delegaciju.
U Drugoj su Jugoslaviji Slovenija, Hrvatska i Vojvodina kao privred
no razvijene preuzele dominaciju na raun Srbije. Kominterna, slo
venski i hrvatski komunisti, Kardelj i Tito, kao i albanski balisti i
faisti na Kosovu srpski su neprijatelji. Jugoslavija je zapala u teak
poloaj zato to je nacionalizam pobijedio socijalizam, odnosno to je
nacionalno dobilo prednost nad klasnim, itd. itd. Izlaz iz toga za
Srbiju tekog poloaja Memorandum vidi u [velikosrpskom] zahtjevu
da "svi Srbi ive u jednoj dravi".
Polazna pozicija slovenskih Priloga bila je jasno formulirana pred
nost nacionalnoga pred klasnim. Devalvacija klasnog na raun na
cionalnoga vodi negaciji (partikularne) autonomije, to je za Slove
niju neprihvatljivo. U Prvoj su Jugoslaviji Slovenci bili kulturno
(jezik) zapostavljeni, u Drugoj Jugoslaviji k tomu i gospodarski. Jer,
dok su Slovenci inili 8% jugoslavenskog stanovnitva, njihov je
financijski doprinos iznosio 15-17%. Slovensku stranu ne zanima
kako e drugi jugoslavenski narodi regulirati svoje meusobne od
nose. to se Slovenaca tie, autori Priloga zagovarali su prestanak
Jugoslavije u formi "bratstva i jedinstva" i zahtijevali priznanje pra
va na samoodreenje i odjeljenje. Novi status Slovenije unutar Jugo
slavije treba biti reguliran po meunarodnim principima.
Rezultat: Dok je Memorandum govorio ideoloki hibridnim je
zikom (socijalistikim i nacionalnim / nacionalistikim), Prilozi su
pustili da padnu socijalistike floskule i svoj zahtjev na vlastitu na
cionalnu - politiku, kulturnu i gospodarsku - egzistenciju jasno
definirali u graanskim politikim kategorijama.
Kako je ve spomenuto, naili su kako Memorandum tako i Prilozi
najprije na odbijanje - kako se to u svoje vrijeme dogodilo s hrvat
skom Deklaracijom i srpskim Predlogom. Ali, vie nije bilo Tita koji
bi krizu u komunistikom smislu mogao nadvladati i Jugoslaviju mo
da za jo neto vremena odrati. Umjesto Tita sada je stajao Slo
bodan Miloevi (roen 1941) ante portas.
Miloevieva vrtoglava uzlazna politika karijera'50 zapoela je
njegovim izborom za predsjednika Predsjednitva CK SK Srbije na X.
kongresu SK Srbije izmeu 26. i 29. svibnja 1986. u Beogradu. Nakon
izbora na ovaj poloaj on je preuzeo hibridni govor Memoranduma i
350 O Miloevievoj politikoj biografiji Mathias Riib: Jugoslavvien unter Miloevi. U:
Jugoslawien-Krieg 1999, str. 332-344.
171

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

najavio "godine raspleta"351 "jugoslavenskog vora". Miloevi se


rijeio svojih politikih protivnika unutar CK SK Srbije na VIII. sjed
nici CK SK 23. rujna 1987. u Beogradu. Tada su na red dole prom
jene struktura moi u autonomnim pokrajinama Kosovu i Vojvodini i
u federalnoj republici Crnoj Gori. One su bile provedene uz pomo
"ulice" a slubeno su predstavljene kao "nebirokratska revolucija" i
"dogaanje naroda".352 Na taj su nain politika vodstva promijenje
na sljedeim redom: u listopadu 1988. u Vojvodini, u studenome
1988. na Kosovu i u sijenju 1989. u Crnoj Gori.353 Amandmanima na
ustav Socijalistike Republike Srbije od 28. oujka 1989. djelomino
je oduzet autonomni status Kosova i Vojvodine a novim ustavom Sr
bije od 28. rujna 1990. konano dokinut.
Za sline promjene u drugim jugoslavenskim republikama sada
vie nije bilo dovoljna metoda "dogaanja naroda". Miloevi je mi
slio da e to postii uz pomo armije. On se pribliio armijskom vrhu
koji je svoju zadau vidio ne samo u obrani jugoslavenske drave ne
go jednako tako i jugoslavenskog socijalizma.354 Ali su Slovenci, koji
su 80-ih godina preuzeli inicijativu u otporu protiv beogradskog cen
tralizma, rano prozreli namjere Miloevia i armijskog vrha. U slo
venskom je tisku bio ministar obrane Branko Mamula u veljai 1988.
raskrinkan kao liferant oruja za Etiopiju. Armijski je vrh zvonio na
uzbunu da kontrarevolucija u Sloveniji uzima maha. Meutim, slo
venski se tjednik Mladina nije dao zastraiti nego je u nizu lanaka u
ljeto 1988. na nian uzeo druge armijske tabue. Mladi tim novinara
s Janezom Janom na elu bio je izveden pred sud i osuen na za
tvorske kazne. Slovenska je javnost reagirala masivnim demonstra
cijama koje su potaknule slovenski zaokret od jugoslavenstva i soci
jalizma prema graanskoj kulturi i politici ljudskih prava.355 Slovensko
351 Tako se zove naslov jedne knjige (Godine raspleta 1989) u kojoj su skupljeni
Miloevievi tekstovi i ireni meu Srbima kao nova politika Biblija. O tome O.
Milosavljevi: Jugoslavija kao zabluda. U: Srpska strana rata [1996], str. 74-82.
352 O. Milosavljevi: Zloupotreba autoriteta nauke. U: Srpska strana rata [1996], str.
316-338.
353 O tome u pojedinostima prije svega Dizdarevi, 1999, str. 189-233, 293-319; poseb
no o kosovskoj krizi u Drugoj Jugoslaviji, str. 327-398.
354 O tome Marija Obradovi: Vladajua stranka: ideologija i tehnologija dominacije. U:
Srpska strana rata [1996], str. 472-500, ref. 472-493. O recentralizaciji armije nakon
Titove smrti i prelasku armijskog vrha koncem 80-ih godina na Miloeviev veliko
srpski smjer Dizdarevi, 1999, str. 399-412, i Martin pegelj: Prva faza rata 1990-1992.
Pripreme JNA za agresiju i hrvatski obrambeni planovi. U: Maga i ani, 1999, str.
39-65. i pegelj, 2001, str. 70-108, 112, 166.
355 Slovenska kronika 1996, II, str. 409-415, 424-425. Usp. Ramet, 1992a, str. 210-211.
i Jugoslawien-Krieg 1999, str. 319-320 (Dunja Meli).
172

Politiki sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment

partijsko vodstvo s Milanom Kuanom na elu primilo je k znanju


promjenu politikog ozraja i preuzelo inicijativu u obrani slovenskih
interesa u konfliktu s Miloevievom Srbijom i vrhom jugoslavenske
armije. Ve 17. sijenja 1989. odrekao se SK Slovenije monopola vla
sti i time otvorio vrata viepartijskom sustavu. Godine 1989. sve
vie se zaotravao konflikt s Beogradom, a otuenje Ljubljane i Beo
grada se poveavalo. Miloeviev pokuaj da 1. prosinca 1989. jed
nim srpskim mitingom istine srui slovensko politiko vodstvo pro
pao je zbog odlunosti Slovenaca da na slovenskim granicama zau
stave uljeze. Miloevi je uzvratio 5. prosinca 1989. bojkotom uvoza
slovenskih proizvoda u Srbiju.556 Na XIV. izvanrednom kongresu SKJ
- koji e biti i zadnji - od 20. do 22. sijenja 1990. u Beogradu po
kuali su srpski komunisti izolirati slovensku delegaciju, a to su inili
tako to su sustavno odbijali sve prijedloga slovenske delegacije.
Istodobno su, zajedno s predstavnicima armije, ustrajavali na jaa
nju staroga socijalizma koji se nakon promjena iz 1989. u svim dru
gim komunistikim zemljama nalazio u povlaenju. Na to je kom
pletna slovenska delegacija napustila kongres. Kad su Miloevi i
njegovi sljedbenici pomislili da je uspjela izolacija Slovenije i da kon
gres mogu nastaviti s novim kvorumom u vlastitu korist, dala je
hrvatska delegacija s Ivicom Raanom na elu (roen 1944) do zna
nja da ona nije spremna sudjelovati u glasovanjima bez Slovenaca.
Kongres je bio prekinut i tek u svibnju 1990. bez slovenske i hrvat
ske delegacije zavren.357
Razlazom srpskih, slovenskih i hrvatskih komunista - triju glav
nih dijelova SKJ - otvoren je put konanom raspadu politikog susta
va na kojemu se gradila Druga Jugoslavija. Kako je tekao raspad Ju
goslavije - iji konani rezultat i posljedice jo nisu sagledivi - to je
posebno poglavlje povijesti, koje je u meuvremenu dobilo svoju vla
stitu opsenu biblioteku.358 Pokuaji objanjenja raspada su brojni i
vrlo razliiti. Polazi se od pretpostavke da je Jugoslavija barem u jednom
razdoblju svoje povijesti bila normalna (unutarnjo)politika tvorevina.
Da bi se dobio bolji uvid u ovu problematiku, teite u provede
nom istraivanju stavljeno je na temelje jugoslavenskog politikog
356 Pirjevec, 1995, str. 393-399. Usp. Ramet, 1992a, str. 242.
357 Jovi, 1995, str. 65-68, 88, 93-94. Usp. Zeevi, 1994, str. 258-259; M. Obradovi:
Vladajua stranka ideologija i tehnologija dominacije. U: Srpska strana rata [1996],
str. 489-491; Bilandi, 1999, str. 772.
358 O tome prije svega Tanner, 1997, Jugoslawien-Krig 1999 i Maga i ani, 1999, v.
Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, 1989-1998. Miroslav
Krmpoti i dr. (izd.). Zagreb: Informativni centar, Slovo 1998. Usp. Jovi, 1995;
Mesi, 1992; pegelj, 2001; Koul, 1998b; Bilandi, 1999, str. 779-811 (epilog).
173

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1 1)

sustava kao i na primijenjena sredstva za ostvarenje politikih ciljeva.


Istraivanje je dovelo do rezultata da su obje jugoslavenske drave
bile ideoloki projekti koji se nisu temeljili na provjerenom konsen
zusu stanovnitva, nego su najveim dijelom provoeni i odravani
na ivotu represivnim metodama.
Pritom su komunisti, kako je gore ustanovljeno, krajnje radikal
nim metodama staro jugoslavensko drutvo politiki i gospodarski
razvlastili, ali ga nisu posve unitili. Pretkomunistiko burujsko dru
tvo ivjelo je, naime, i dalje u obliku stereotipa o neprijatelju koje je
novi sustav brino njegovao i uvijek se vraao njima kad se snaga
uvjerenja jugoslavenske socijalistike utopije pokazala slabom te se
moralo posegnuti za represalijama kao politikim sredstvom.
Gotovo stalnim proganjanjem disidentskih pojava svih boja stalno
je rastao broj onih koji su jugoslavenstvo jednostavno izjednaavali
s politikom represijom. Tomu je pridonijelo kronino loe gospodar
stvo i korupcija koja je nezaustavljivo rasla. Prijelaz u neku novu Ju
goslaviju postao je gotovo nezamisliv jer je svaka povijesna regija i
svaka skupina jugoslavenske narodne zajednice imala drukiju pre
dodbu o svom poloaju kao i o svojoj budunosti u jugoslavenskom
prostoru i u jugoslavistikoj politikoj konstrukciji. Vjerojatno je zato
raspad jugoslavenske drave ispao tako tragian i krvav.
Ova je drama svoje najtraginije dimenzije dosegnula svakako u
Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Dok problem Kosova359 treba prije
svega svesti na traginost albansko-srpskih odnosa, Bosna i Herce
govina je vjerojatno odigrala posebnu ulogu u povijesti Jugoslavije,
i to kao zemlja s krajnje pomijeanim stanovnitvom, kao av izmeu
Srbije i Hrvatske i kao geografski centralno pozicionirana federalna
republika u Drugoj Jugoslaviji. S takvim poloajem (linchpin) Bosna
i Hercegovina je mogla na poseban nain vrijediti kao test kako za srpsko-hrvatske odnose tako i za opstanak Jugoslavije.
Kako je, prema tome, jugoslavenstvo u Bosni i Hercegovini bilo
prakticirano i prihvaeno i kakve je politike razvojne puteve prolo
bosansko-hercegovako stanovnitvo, prije svega Bosanski Muslima
ni u jugoslavistikoj fazi - ovim je aspektima posveen trei dio ove
monografije.

359 Izmeu brojnih suvremenih prikaza kosovske problematike ovdje treba upozoriti prije
svega na zbornik Kosovo-Konflikt 2000, koji je koncipiran slino zborniku Jugoslawien~
Krieg 1999. O ulozi Kosova u raspadu Jugoslavije v. primjedbu Allcocka, 2000, str. 208.
174

Bosna i Hercegovina
u jugoslavenskoj dravi

"Gotovo nikada nije misionarski ar jedne re


ligije razlog konflikta, nego se gotovo uvijek
radi o konfliktima zajednica koje se definiraju
kao kvazi-etnike, to znai da imaju razliite
povijesno-kulturne identitete, jedne drugima
pripovijedaju razliite povijesti i meusobno
se bore za iste teritorije ili pak za kulturnu he
gemoniju na istom teritoriju. Primjeri Liba
nona i Sjeverne Irske pokazuju kako apstrakt
ni veinski reimi pretpostavljaju homogenost
stanovnitva i da samo proporcionalni sustavi
omoguuju suivot zajednica iji je identitet
jai od zajednike dravne pripadnosti/'
Robert Spaemann, Weltethos als "Projekt". U:
Merkur. Deutsche Zeitschrift fur europaisches
Denken, br. 570/571 (9/10, 1996), str. 893904, nav. 897.

3.1. Politika implementacija Bosne i Hercegovine


u prvu jugoslavensku dravu
Nakon osmanskog osvojenja u drugoj polovici 15. stoljea razvile
su se na bosansko-hercegovakom tlu tri razliite zajednice, odnosno
vjerske zajednice: katolici, muslimani i srpsko-pravoslavni.1 Budui
da oni meusobno duboko isprepleteni ive i na istom prostoru "pri
povijedaju razliite povijesti", njihov se suvremeni politiki suivot
pokazao krajnje tekim i traginim.
Politike reforme, koje je Osmansko Carstvo pokualo provesti u
19. stoljeu u Bosni i Hercegovini (tanzimat) nisu uspjele zbog tvrdo
kornog otpora muslimanske politike klase. Kransko je stanovni
tvo, podrano Austrijom, na nepovoljne prilike reagiralo ustancima
koji su otvorili put austro-ugarskoj okupaciji 1878. Berlinski je kongres
1 O tom e Daja, 1984.
175

P o litika re a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

u lipnju 1878. opunomoio Austro-Ugarsku "da zaposjedne i uprav


lja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom". Okupacija je provedena
uz ogoren oruani otpor muslimanskog stanovnitva izmeu 27.
srpnja i 20. listopada 1878.
etiristogodinju osmansku vladavinu naslijedila je 40-godinja
austro-ugarska vlast (1878-1918). Prijelaz od osmanske na austro-ugarsku vladavinu znaio je epohalni preokret za Bosnu i Hercegovinu.
Novi su vlastodrci postavili skretnice u politiku modernost. Proveli
su niz mjera modernizacije koje su, dodue, koncipirane prema
interesima Dvojne Monarhije i stajale u suprotnosti s predodbama
probuenih junoslavenskih nacionalizama, ali su u konanici ipak
ile k uspostavljanju ravnopravnosti svih bosansko-hercegovakih
etnikih zajednica i u cjelini poticale politiki i gospodarski razvitak.2
Ipak, provedene mjere nisu mogle nadvladati odbojno dranje do
maega stanovnitva. Interesi su bili previe razliiti, spremnost na
kompromis premalena prije svega oko zemljine reforme koju je tre
balo provesti i oko uvoenja kolskog sustava koji bi pokrivao cijeli
prostor. Ustrajavajui na politikim privilegijima iz osmanskog vre
mena muslimansko je stanovnitvo argusovskim oima gledalo na
okcidentalizaciju zemlje. Ono je svaku reformu koju je poduzimala
austro-ugarska uprava doivljavalo kao zapostavljanje i ugroavanje
vlastite zajednice. Kransko je stanovnitvo - katoliko, a osobito
srpsko-pravoslavno - oekivalo, naprotiv, radikalniju zemljinu refor
mu, to znai zamano razvlaivanje muslimanskih veleposjednika, i
uvoenje kolskog sustava, koji je iz srpsko-pravoslavne perspektive
trebao nositi izrazito srpski karakter, a iz hrvatsko-katolike perspek
tive, naprotiv, hrvatski karakter. Bosanski su Muslimani u svim trima
meusobno konkuriraj uim junoslavenskim oblicima nacionalizma
- (veliko-)srpstvo, (veliko-)hrvatstvo i jugoslavenstvo - bili defini
rani iskljuivo kao religijska zajednica, proizvod osmanske tuinske
vlasti bez vlastitog, zasebnog, kulturnog i politikog identiteta. Oni
su za hrvatsku stranu bili hrvatski muslimani, za srpsku, naprotiv,
Srbi islamske vjere, na slian nain kao i bosansko-hercegovaki ka
tolici, koje je srpska strana smatrala srbokatolicima - ija se kultur
na kroatizacija provela ve u stoljeima osmanske vlasti zahvaljujui
kulturnim vezama s Dubrovnikom, Dalmacijom i Hrvatskom. I Hrva
ti su, kao i Srbi, s punim negodovanjem odbijali pokuaj zajed
nikoga ministra financija Benjamina Kallaya da svim trima bosansko-hercegovakim zajednicama da jedan zajedniki nacionalni iden
titet uvoenjem bonjatva kao nacionalne oznake. to se tie mu
2 O tom e Daja, 1994.
176

Bosno i Hercegovino u jugoslavenskoj dravi

slimana, politiki domet ove ponude razumjela je samo nekolicina


obrazovanih i na suradnju s austro-ugarskim reimom spremnih mu
slimana. Meutim, njima nije uspjelo uvjeriti vlastitu islamsku zajed
nicu da usvoji bonjatvo kao svoju modernu politiku identifikaciju.
Tako se dogodilo da su Bosanski Muslimani u austro-ugarskom raz
doblju ustrajavali na imenu islamski narod i sprjeavali zemljinu
reformu koja je ve bila dozrela. Oboje e imati dalekosene posljedice
za moderni politiki razvitak Bosanskih Muslimana u jugoslavenskoj
epohi. Tako su oni u prvu jugoslavensku dravu uli samo kao jedna
vjerska zajednica. Jer, gledom na nacionalni identitet, oni u jugo
slavenskom ideologemu o troimenom narodu (Srbi, Hrvati i Slovenci)
nisu nali mjesto ni kao narod ni kao pleme. Njihova je srbizacija,
odnosno kroatizacija za jugoslavenske suvremenike bila samo pitanje
vremena. Bosna i Hercegovina se u jugoslavensku nacionalnu dravu
trebala to je mogue prije integrirati i oistiti od "bilo kojega balasta
tuinske vlasti". Zbog ovoga je razloga bonjatvo bilo otpoetka
omraeno i osuivano kao "umjetni proizvod tuinske vlasti"
Benjamina Kallaya. Austro-ugarska upravna terminologija zamijenjena
je onom iz Srbije a kolski sustav je prilagoen srpskom.
Kao najvanije politike zahvate treba ipak smatrati agrarnu re
formu i novu politiku podjelu.
Nestrpljivi srpski seljaci nisu ekali na regulirano prevoenje Bosne
i Hercegovine iz na propast osuene Podunavske Monarhije u novu
jugoslavensku dravu, nego su pokuali posjednike odnose izmijeniti
osvetom, pljakanjem i nasilnim razvlaivanjem muslimanskih vele
posjednika.3 Time je ve u danima prevrata u prvi plan dola zemlji
na reforma koja je bila proputena u austro-ugarskom razdoblju.4
Novi je reim bio prisiljen na brzo djelovanje. Princ-regent Alek
sandar je u jednom proglasu 6. sijenja 1919. obnarodovao "praved
no rjeenje" agrarnog pitanja dokinuem kmetskih odnosa (odnosi:
posjednik-kmet) i susljednom podjelom veleposjeda uz odgovarajuu
naknadu veleposjednicima i dodjeljivanje podijeljenih zemljita siro
manim seljacima. Prethodnim odredbama za pripremu agrarne re
forme od 25. veljae 1919. bili su dokinuti kmetski odnosi a naknade
za (vele)posjednike zakonom odreene. Pripadnici habsburke dina
stije kao i inozemci koje su Habsburgovci nagradili posjedom, bili su
izuzeti od obeteenja.5
3 Purivatra, 1974, str. 46-65.
4 O tome ehi, 1991, str. 47-57.
5 O tome Eri, 1958, str. 153-170 s teitem na socijalnim i nacionalno-politikim
aspektima zemljine reforme.
177

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Za obeteenje veleposjednika u Bosni i Hercegovini bila je iz dr


avne blagajne predviena svota u visini od 255 milijuna dinara, koja
je do konca 1923. i isplaena. Na ovaj je nain drava otkupila 68.000
kmetskih kuanstava s 680.000 ha obradive povrine.6 Glavni dobit
nici u ovom transferu bili su srpski seljaci zato to su se oni ranije u
veini nalazili u statusu kmetova, a glavni gubitnici, naravno, mu
slimanski veleposjednici.7 Ovi su jo u austro-ugarsko vrijeme po
kuali s kmetovima postupati kao sa zakupnicima (mustedir, turski
miistecir) kako bi se njihova posjednika prava iz osmanskog vreme
na pretvorila u moderno privatno-pravno vlasnitvo.8 Isti su zahtjev
podigli ponovno prigodom provoenja zemljine reforme u Prvoj
Jugoslaviji.9 Predmet spora postali su prije svega oni zemljini po
sjedi koji se nisu nalazili u odnosu: posjednik-kmet, nego su ih po
sjednici obraivali u vlastitoj reiji ili su ih davali u zakup tzv. begluci (turski beylik). U preliminarnim odredbama 25. veljae 1919. nije
napravljena razlika za ovu kategoriju zemljinog posjeda i kmetovskog posjeda. Dolo je do sukoba izmeu seljaka, koji su htjeli prisvo
jiti begluke posjede, i vlasnika begluka koji su htjeli svoje begluke
zadrati. Sukobi su se proirili na umske povrine i mjesta za
ispau. Reim je zapao u mlinski rvanj izmeu srpskih seljaka i
muslimanskih veleposjednika te je taktizirao jer su mu bili potrebni
glasovi muslimanskih veleposjednika prigodom glasovanja za cen
tralistiki Vidovdanski ustav iz 1921. godine.
Najvanija zakonska reguliranja begluke problematike donesena
su Uredbom o postupanju na beglukim zemljama u Bosni i Herce
govini od 12. svibnja 1921. i Zakonom o beglukim zemljama od 3.
prosinca 1928. Glavna toka obiju uredbi bilo je razvlaenje (mu
slimanskih) veleposjednika uz primjereno financijsko obeteenje.
Izmeu lipnja 1930. i svibnja 1937. drava je nekadanjim posjed
nicima begluka isplatila 2.724.189 dinara i 509.385.500 dinara u 6%
obligacijama. Isplaivanje je trajalo do 1941. i do izbijanja Drugog
svjetskog rata nije moglo biti zakljueno.10
6
7
8
9

O tome Sari, 1979, str. 84-86. Usp. Eri, 1958, str. 438-441.
Vidi Daja, 1994, str. 39-41.
ehi, 1980, str. 323-356.
ehi, 1991, str. 60. Ovu su tendenciju Bosanski Muslimani pokazali i nakon raspa
da Druge Jugoslavije. Tako Imamovi, 1998, str. 339-340, 405-406, 448 i osobito Tanovi, 1995, koji predoava vie tablica o ovome spletu pitanja, ali istodobno nesolid
no rukuje brojevima, npr. kad 79.677 km etova (!) suprotstavlja ukupnom broju bo
sanskog stanovnitva od 1.898.044 u godini 1910 (str. 72) da bi dokazao kako se ne
znatan broj bosanskih stanovnika nalazio u statusu kmetova. A zapravo radi se o
79.677 kmetskih kuanstava s 444.920 osoba.
10 Sari, 1979, str. 89-90.
178

Bosno i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Isplate su tekle u sjeni naglaene korupcije na strani dravnog apara


ta i zloporaba na strani veleposjednika. Kao primjer navedimo da je
dopredsjednik muslimanskog kulturnog drutva Gajret i narodni za
stupnik u parlamentu Husein Kadi za 1 ha dobivao 199.960 dinara
umjesto samo 4.000." Manipulanti i spekulanti sjedili su u vladi. Kao
glavni manipulant i spekulant vaio je Milan Stojadinovi, nekoliko puta
ministar financija i, konano, predsjednik vlade od 1935. do 1939.12Oiti
gubitnici agrarne reforme u Bosni i Hercegovini bili su muslimanski
veleposjednici izravno, a muslimansko stanovnitvo neizravno.13 A
dobitnici? Na ovo pitanje treba diferenciranije odgovoriti.
Prvotni cilj zemljine reforme nije bila modernizacija poljopri
vredne proizvodnje. Naime, zemljina je reforma vodila usitnjavanju
zemljine mase na manja gospodarstva to nikako nije moglo voditi
optimiranju poljoprivredne proizvodnje. Naprotiv! Provoena zem
ljina reforma stajala je iskljuivo u slubi nacionalno i socijalno-politikih ciljeva odnosno demografske politike koju je nova drava pro
vodila prema nacionalno-ideolokim kriterijima. Uklanjanjem tragova
strane vlasti trebalo je prije svega ojaati srpski element. Ovo se nije
dogaalo samo pretvaranjem kmetova u slobodne seljake, nego, vie
od toga, nagraivanjem srpskih ratnih dragovoljaca posjedima i pre
seljenjem srpskog stanovnitva iz zabaenih brdskih predjela Crne
Gore i Bosne i Hercegovine na posjede koje je drava stavila na raspo
laganje razvlaivanjem ili na neki drugi nain. I uzurpacije su igrale
odreenu ulogu pri emu je drava jednostavno zatvarala oi.
Ik je politika u Bosni i Hercegovini do 1935. pokazala sljedee rezultate:
Tablica 12: Rezultati agrarne reforme u Bosni i Hercegovini do 1935.
Br. Korisnici agrarne
reforme i kolonisti
1.
2.
3.
4.
5.
6.

Kmetovi
Zakupnici begluka
Beskunici
Ratni dragovoljci
Invalidi
Drugi
Ukupno

Obiteljska Udjeli
kuanstva u %
113.103
54.728
25.752
4.483
2.542
48.972
249.580

45,31
21,93
10,32
1,80
1,02
19,62
100,00

Podijeljene Udjeli
povrine u ha u %
775.233
400.072
28.458
22.415
8.326
51.723
1.286.227

60,27
31,11
2,21
1,74
0,65
4,02
100,00

Izvor: Milivoje Eri: Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918-1941 god. Sarajevo, 1958, str. 485.
11 Eri, 1958, str. 448-452. Usp. Kemura, 1986, str. 211-212.
12 Usp. Zulfikarpai, 1996, str. 21-23.
13 Tanovi, 1995, str. 73.
179

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Iako se za tonost brojanih podataka ne bi moglo u potpunosti


jamiti - ini se, prije svega, da bi podatak o sveukupnoj povrini
beglukih posjeda mogao biti neto navuen14 -, ostaje injenica da
se dogodio znaajan nacionalno-politiki transfer. Uzmu li se u obzir
odredbe nove drave o strancima, postaju jo jasniji nacionalnoideoloki prioriteti u demografskoj politici. Naredba o izgonu stra
naca objavljena je poetkom svibnja 1919. Ona je, izmeu ostaloga,
predvidjela da se iz Bosne i Hercegovine istjeraju sve "za dravu
nepodobne osobe".15 U provoenju odredbe pokazali su lokalni dr
avni organi mnogo samovolje. Oni nisu htjeli iz zemlje protjerati sa
mo austrijske i maarske slubenike i eljezniare, nego i druge, me
u njima i idove, koji su 30 ili 40 godina ivjeli u Bosni i kao svoj
materinski jezik naveli srpsko-hrvatski.16 Via su nadletva, dodue,
zaustavila pretjerivanja, ali se Odredba i dalje primjenjivala.
Od ukupno 1.898.004 stanovnika u veljai 1919. u Bosni i Her
cegovini bila su 72.372 stranca. Prema njihovom materinskom jeziku
bilo je: 22.968 Nijemaca, 6.443 Maara, 2.462 Talijana, 608 Ru
munja i 39.981 drugih. U ove zadnje ubrajali su se pripadnici sla
venskih naroda - esi, Poljaci, Slovaci, Ukrajinci, Rusini (Ruteni) i
drugi, po svoj prilici i Albanci i idovi. Popis stanovnitva 1921.
pokazuje da je u Bosni i Hercegovini bilo 1.889.929 stanovnika.
Prema materinskom jeziku bile su zastupljene sljedee nacionalne
manjine: 16.461 Nijemaca, 2.682 Maara, 1.770 Talijana, 1.333 Ru
munja, 27.875 osoba slavenskog podrijetla i 623 Albanca. U uspo
redbi s brojevima iz 1919. smanjio se, dakle, broj stranaca za
21.682. Treba, meutim, primijetiti da su idovi u popisu stanov
nitva iz 1921. posebno unijeti. Njihov je broj u Bosni i Hercegovini
tada iznosio 12.028.'7
Prema sindikalnim izvjetajima iz Bosne i Hercegovine je istjera
no 1921. dosta radnika: 18 radnikih funkcionara i 300 visokokva
lificiranih radnika (najvie eljezniara) iz Sarajeva, 300 radnikih
obitelji iz Zenice, 280 iz Tuzle, 46 iz Jajca, 120 iz Banje Luke, 80 iz
Drvara, 40 iz Zavidovia, 12 iz Teslia itd. (jednocifreni brojani
podaci za druge bosansko-hercegovake gradie).18 Industrijalizacija,
koja je u austro-ugarskom vremenu pustila korijenje i dovela kvalifi
14 O tome Eri, 1958, str. 485-488. Usp. podatke za kraa vremenska razdoblja u poje
dinim bosansko-hercegovakim regijama kod Sari, 1979, str. 91-98 i ehi, 1991,
str. 301-302.
15 O tome i susljednom ehi, 1991, str. 321-342.
16 ehi, 1991, str. 331.
17 ehi, 1991, str. 341.
18 Karabegovi, 1979, str. 202-203.
180

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

ciranu radnu snagu u Bosnu, doivjela je u Prvoj Jugoslaviji stagna


ciju na koncu i zato to su kvalificirani inozemni radnici iz nacionalno-politikih motiva istjerani iz zemlje.19
U isto vrijeme, to znai u godinama 1920. i 1921, naseljeni su ru
ski emigranti u Bosnu i Hercegovinu (izmeu 5.000 i 10.000).20
Cilj politike homogenizacije puanstva bio je da se bosansko-hercegovaka multikulturna batina prilagodi nacionalno-ideolokim
postulatima. Drugi put je vodio kroz ubrzano pomicanje kompeten
cija s naslijeenih politikih institucija na centralnu vladu u Beo
gradu kao i kroz novu politiku podjelu zemlje.
U vie bosansko-hercegovakih kotara i opina s veinskim srp
skim stanovnitvom bili su poduzeti pokuaji izravnog ujedinjenja sa
Srbijom ve u doba propadanja Podunavske Monarhije.-1 Meutim,
Bosna i Hercegovina ipak nije, kao Vojvodir a i Kosovo, izravno prisajedinjena Kraljevini Srbiji, nego je najprije ulanjena u provizornu
dravu Slovenaca, Hrvata i Srba. U nacionalnom vijeu Slovenaca,
Hrvata i Srba, osnovanom izmeu 5. i 8. listopada 1918. Bosnu i
Hercegovinu je zastupalo 18 delegata.22 Glavni odbor Narodnog vije
a SHS za Bosnu i Hercegovinu sa sjeditem u Sarajevu bio je osno
van izmeu 17. i 20. listopada 1918, a Narodna vlada za Bosnu i
Hercegovinu formirana je 1. studenoga 1918. Ni sarajevski Glavni
odbor kao ni Narodna vlada nisu bili popunjeni ni paritetno ni pro
porcionalno prema narodnoj odnosno konfesionalnoj snazi stanov
nitva nego prema politikom angamanu za ujedinjenje sa Srbijom.
Muslimani, koji su kasno uli u jugoslavistiki projekt,23 bili su pre
slabo zastupljeni, a bosansko-hercegovaki Srbi, naprotiv, prejako. U
sarajevskom Glavnom odboru sjedilo je 13 Srba, 7 Hrvata i 5 musli
mana, u Narodnoj vladi za Bosnu i Hercegovinu 7 Srba, 3 Hrvata i
samo jedan musliman.
Narodno vijee za Bosnu i Hercegovinu s Glavnim odborom u Sa
rajevu i brojnim odborima i pododborima u drugim bosansko-hercegovakim gradovima i opinama slubeno je funkcioniralo izmeu 1.
studenoga i 31. prosinca 1918, a Narodna vlada za Bosnu i Hercego
vinu jo jedan mjesec dulje - do 31. sijenja 1919.24
19
20
21
22
23
24

O bosansko-hercegovakom radnitvu u Prvoj Jugoslaviji Karabegovi, 1979, str. 186-204.


ehiu, 1991, str. 342-350, nije uspjelo pronai tone brojke.
O
tome ehi, 1991, str. 27-31.
Sirotkovi, 1992, str. 64.
Oiznuenom ulasku Bosanskih Muslimana u jugoslavenstvo v. Daja, 1994, str. 227.
O tome i susljednom Isovi, 1962, str. 25-46. Usp. ehi, 1991, str.14-44.
181

P o litika re a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)

U ovom razdoblju odigralo se politiko ilanjivanje Bosne i Herce


govine iz Podunavske Monarhije i ulanjivanje u jugoslavensku dravu.
Primopredaja vlasti izmeu zemaljskog poglavara general-pukovnika Stjepana baruna Sarkotia od Lovena (1858-1939)25 i provi
zorne Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu dogodila se 1. stude
noga 1918. U tijeku mjeseca studenoga uvrstila se srpska kraljev
ska vojska na bosansko-hercegovakom teritoriju. Politiki i kulturni
simboli austro-ugarske prisutnosti (grb, zastava, natpisi na njema
kom i maarskom jeziku, nazivi ulica itd.) zamijenjeni su novim
simbolima, napravljenim prema simbolima Kraljevine Srbije. Ot
putanje slubenika iz austro-ugarskog upravnog aparata i popunja
vanje vodeih inovnikih mjesta Srbima iz Srbije uslijedili su nakon
slubenog ujedinjenja drave SHS s Kraljevinom Srbijom 1. prosinca
1918. u Beogradu, prijenos nadlenosti s provizorne Narodne vlade
na provizornu centralnu vladu nakon to je ova osnovana u Beogradu
20. prosinca 1918. U novoj vladi Bosnu i Hercegovinu zastupala su
tri bosansko-hercegovaka politiara (1 Srbin, 1 Hrvat i 1 musli
man). Prenoenje svih kompetencija na centralnu vladu u Beogradu
zavreno je do konca prosinca 1918.
A onda je uslijedila pojaana centralizacija pretvaranjem narodnih
zastupnitava u upravne organe beogradskih ministarstava. Regio
nalne narodne vlade bile su dokinute i izravno iz Beograda postavlje
ne, odnosno imenovane nove zemaljske vlade, za Bosnu i Hercego
vinu 31. sijenja 1919. U skladu s tim one nisu funkcionirale kao
narodna predstavnitva nego samo kao puke ispostave beogradskih
ministarstava. Konano su, nakon proglaavanja Vidovdanskog usta
va, zamijenjene pokrajinskim upravama s pokrajinskim namesnicima
na elu (lan ustava 134); u Bosni i Hercegovini 14. srpnja 1921.26
Nakon provedbe nove politike podjele drave na 33 upravne
oblasti, s ciljem politikog razbijanja povijesnih regija komadanjem i
preustrojavanjem (v. poglavlje 1), postupno su dokinute i pokrajinske
uprave, u Bosni i Hercegovini 25. veljae 1924.
Ovaj put je od komadanja Bosna i Hercegovina ipak ostala pote
ena. Snagom ustavnog lana 135 jednostavno je est okruga iz aus
tro-ugarskog vremena (Sarajevo, Mostar, Tuzla, Travnik, Banja Luka
i Biha) pretvoreno u oblasti. Meutim, ovo je bio varljiv ustupak bosansko-hercegovakim muslimanskim politiarima koji su svojim
25 Njegova biografija u: Neue Osterreichische Biographie ab 1815, sv. IX. Wien 1956,
str. 99-106 (Rudolf Kiszling). Usp. Ernest Bauer: Der letzte Pailadin des Reiches.
Generaloberst Stefan Freiherr Sarkoti von Loven. Graz, Wien, Koln 1988.
26 Isovi, 1962, str 46-68.
182

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

glasovima pomogli da bi se progurao centralistiki ustav.27 Naime, u


istom lanu bila je predviena mogunost da se pojedini kotarevi i
opine smiju izdvojiti iz jedne oblasti i pripojiti drugoj bilo unutar
bilo izvan Bosne i Hercegovine.
Jo se bre i odlunije ilo s preustrojstvom povijesnih regionalnih
kontinuiteta na drugim razinama. Nova vojna podjela zemlje, koja se
nije pokrivala s politikom, zapoela je ve 22. prosinca 1918, a od
govarajui preobraaj andarmerije 26. veljae 1919. Gledom na Bo
snu i Hercegovinu vana odredba bila bi ona od 25. lipnja 1919,
kojom su bosanski sjeverozapadni kotarevi Biha, Cazin, Krupa, Novi
i Dubica izdvojeni iz nadlenosti graevinske direkcije u Sarajevu i
podloeni graevinskoj direkciji u Zagrebu. Isto se dogodilo s istonohercegovakim kotarevima Trebinje, Bilea, Gacko i Ljubinje, koji su
u isto vrijeme bili prikljueni graevinskoj direkciji u Dubrovniku.28
Izmeu 1. svibnja 1924. i 3. listopada 1929, kad je drava SHS
preimenovana u Jugoslaviju i ponovno razdijeljena, Bosna i Her
cegovina je u politikom pogledu samo prividno postojala kao jedin
stveni teritorij. Upadno je da su u samo etiri od est bosanskohercegovakih upravnih oblasti bili postavljeni namjesnici koje je
kralj imenovao (u Sarajevu, Mostaru, Tlizli, Banjoj Luci, ali ne u Bi
hau i Travniku, v. kartu 2).29 To je razlog za slutnju daje najkasnije
od 1928. bilo u igri novo administrativno preustrojstvo. Taj je korak
i uinjen nakon uvoenja diktature 1929. Snagom Zakona o imeno
vanju i podjeli drave od 3. listopada 1929. (v. poglavlje 1) bosanskohercegovaki teritorij je raskomadan na etiri dijela i pridodan eti
rima od ukupno devet banovina. etiri banovine (ukupno 101.570 km2)
na koje je sada Bosna i Hercegovina (51.199 km2) podijeljena, bile
su: Vrbaska banovina (20.558 km2) sa sreditem u Banjoj Luci,
Primorska banovina (19.417 km2) sa sreditem u Splitu (Dalmacija),
Zetska banovina (32.322 km2) sa sreditem na Cetinju (Crna Gora) i
Drinska banovina (29.273 km2) sa sreditem u Sarajevu.30 Razgrani
enje izmeu banovina osnovanih 1929. lagano je retuirano ok
troiranim ustavom od 3. rujna 1931. (vidi kartu 3. i 4.).31
27 O tome Purivatra, 1974, str. 127-139.
28 Isovi, 1962, str. 51-52, 57.
29 Vidi statistike podatke o upravi, strukturi stanovnitva i kolstvu u pojedinostima
bh. upravnih jedinica u: Almanah Kraljevine SHS, sv. 3. (1927-1928), str. 382-384
(Biha), 428-429 (Mostar), 446-469 (Sarajevo), 495-498 (Travnik), 498-499 (Tuzla),
509-510 (Banja Luka).
30 O povlaenju granica izmeu banovina tekst zakona od 3. listopada 1929. u suvre
menom francuskom prijevodu u: Historical Boundaries [1995], str. 667-670.
31 O novom razgranienju izmeu banovina odgovarajui tekst oktroiranog ustava od 1931.
u suvremenom engleskom prijevodu u: Historical Boundaries [1995], str. 683-688.
183

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Novom podjelom Bosna i Hercegovina je ne samo prestala posto


jati kao jedinstvena pokrajina,3: nego su time stvorene i nove veine
u nacionalnom pogledu (v. tablicu 13).
Srbi (pravoslavci), koji su unutar Bosne i Hercegovine raspolagali
samo relativnom veinom (1910: 43,49%; 1921. 44,26%; 1931.
44,25%31), sada su, novom teritorijalno-politikom kombinatorikom
dobili apsolutnu veinu u tri od etiri banovine (Vrbas, Drina i Zeta).
Hrvati (katolici), iji se udio u austro-ugarskom vremenu popeo od
18,08% (1879) na 22,87%, uspjeli su u Prvoj Jugoslaviji zadrati
svoje udjele (1921: 23,69%; 1931: 23, 58%).
Suprotno tome, muslimani, koji su se od austro-ugarske okupacije
nalazili u nazadovanju (1879: 38,73%; 1910: 32,25%; 1921: 31,40%,
1931: 30,90%) dalje su oslabljeni (u Drinskoj banovini prema Srbi
ma, u Primorskoj banovini prema Hrvatima). U 53 bosansko-hercegovaka kotara stvoreni su sljedei nacionalno-politiki odnosi: pra
voslavni (Srbi) su imali u 23 kotara apsolutnu a u 5 relativnu veinu,
muslimani u l i apsolutnu a u 2 relativnu veinu, katolici (Hrvati) u
8 apsolutnu a u 4 kotara relativnu veinu.4

Tablica 13: Konfesionalna (etnika) struktura stanovnitva u Vrbaskoj,


Drinskoj, Zetskoj i Primorskoj banovini prema popisu stanovnitva
od 31. oujka 1931.
Br.

Banovina

Pravoslavni Muslimani
(Srbi)
(Bonjaci)

1. Vrbaska: 24 kotara* 600.529


(57,89%)
23 bh.** kotara
577.077
(57,09%
2. Drinska: 37 kotara 992.924
(64,70%)
16 bh. kotara
316 548
(37,20%)

250.265
(24,12%)
250.258
(24,78%
356.469
(23,23%)
353.190
(41,51%)

Katolici
(Hrvati)

Ostali

172.787
(16,66%)
169.714
(16,79%)
169.613
(11,05%)
165.935
(19,50%)

13.801
(1,33%)
13.754
(1,36,%)
15.733
(1,02%)
15.261
(1,79%)

32 O tome arac, 1975, str. 276-280.


33 O tome Daja, 1994, str. 39; Radojevi, 1994, str. 11; Pejanovi, 1939, str. 2.
M U pojedinostima o tome Pejanovi, 1939, str. 2-9. Usp. Draganovi, 1931, 1933, i
1937; Hadijahi, 1939.
184

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Br.

Banovina

Pravoslavni Muslimani
(Bonjaci)
(Srbi)

516.490
(55,80%)
86.910
6 bh. kotara
(62,32%)
4. Primorska: 21 kotar 138.375
(15,35%)
8 bh. kotara
48.104
(14,92%)
3. Zetska: 32 kot

315.677
(34,11%)
45.569
(32,68%)
69.052
(7,69)
69.062
(21,42%)

Katolici
(Hrvati)

Ostali

92.165
(9,96%)
7.393
(5,30%)
692.907
(76,80%)
204.907
(63,56%)

1.184
(0,13%)
82
(0,06%)
1.429
(0,16%)
291
(0,09%)

Izvor: Definitivni rezultati popisa stanovnitva od 31 marta 1931. Knjiga II. Beograd 1938.
Usp. ore Pejanovi: Stanovnitvo, kolstvo i pismenost u krajevima bive Bosne i Herce
govine. Sarajevo 1939. * Hrvatski: kotar; srpski: srez, ** bh = bosansko-hercegovaki.

Novo je ureenje trebalo sluiti uvrivanju diktature kao i


homogenizaciji drave u velikosrpskom smislu. Meutim, dogodi
lo se suprotno. Uvoenje diktature kao i provedena centralizacija
drave pootrili su srpsko-hrvatski konflikt. Bosna i Hercegovina
se pomaknula u sredite srpsko-hrvatskih teritorijalno-politikih
razraunavanja. Rasprave su se, dodue, vodile o federalizaciji
drave, ali je teko bilo prevladati razlike u miljenju kako o broju
federalnih jedinica tako i o povlaenju granica izmeu njih.
Izmeu 1931. i 1939. nastao je jedva saglediv spektar stajalita i
prijedloga.55 Najprjeporniji je bio status Bosne i Hercegovine gdje
su se egzistencijalno kriali interesi Bosanskih Muslimana s
interesima Srba i Hrvata. Pri formuliranju vlastitih zahtjeva
traila je hrvatska strana respektiranje statusa prije ujedinjenja
1918. te tumaenje ideologema o troimenom narodu u smislu da
se ne radi o tri plemena nego o tri naroda (Slovenci, Hrvati, Srbi)
s pravom samoodreenja kao posljedicom. Ovaj je stav formuli
ran u takozvanim Zagrebakim punktacijama od 7. studenoga
1932.36 a Slovenci su ga potvrdili u Ljubljanskim punktacijama od
31. prosinca 1932.37 Politiko vodstvo Bosanskih Muslimana - ko
je su kako hrvatska tako i srpska strana prihvaale iskljuivo kao
vjersku zajednicu, odnosno u ideologemu o troimenom narodu,
35 O tome u saetku iz srpske perspektive Radojevi, 1994, str. 17-32; opirnije s
hrvatskog stajalita Boban, 1987, str. 9-76, 1989, str. 15-190 (Kontroverze I. i II.); s
teitem na Maekovoj nedosljednoj politici prema BiH Iek, 1991, str. 253-280.
36 Reprodukcija teksta kod Bobana, 1987, I, str. 34-35.
37 Ibid., str. 46-47.
185

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

nisu nali svoje vlastito mjesto - javilo se u sijenju 1933. sa Sara


jevskim punktacijama.38 U ovom je dokumentu Bosna i Hercego
vina oznaena "kao najstarija povijesno-politika jedinica u [jugo
slavenskoj] dravi". Time je podignut zahtjev za ponovnim us
postavljanjem njezina teritorijalnog integriteta kao i njezino poli
tiko "izjednaavanje s drugim povijesno-politikim jedinicama".
Troimensku ideologiju muslimanska strana uope nije spomenula.
Srpski su politiki krugovi razmiljali iskljuivo u etnikim kate
gorijama. U nacionalno-politikom smislu oni su priznavali samo Hr
vate i Slovence i to s tendencijom samo kao plemena. Oni su vie ili
manje odluno odbijali priznavanje povijesnih regija kao federalnih
jedinica, prije svega Bosne i Hercegovine. Kao argument protiv toga
naglaavali su jasnu prisutnost srpskog puanstva u dijelovima Dal
macije, Hrvatske i prije svega Bosne i Hercegovine i ukazivali na
vlastitu relativnu veinu u jugoslavenskoj dravi.
Hrvatska je strana u dugotrajnim pregovorima odstupila od prin
cipa povijesnih regija kao federalnih jedinica i 1939. iznudila jedan
sporazum u kojemu su priznata samo tri naroda (Srbi, Hrvati i Slo
venci), a Bosna i Hercegovina prvi put bila podijeljena izmeu Srba
i Hrvata (v. kartu 5). Novoosnovanoj Banovini Hrvatskoj dodijeljeno
je 13 od 53 bosansko-hercegovaka kotara, i to 8 iz Primorske bano
vine (Bugojno, Duvno, Konjic, Livno, Ljubuki, Mostar, Prozor i Sto
lac), 2 iz Drinske banovine (Fojnica i Travnik) i 3 iz Vrbaske banovine
(Brko, Derventa i Gradaac).39
Provedeno razgranienje vailo je kao provizorij do definitivne
rekonstrukcije drave. Meutim, do daljnje pregradnje ipak nije
dolo. Umjesto toga rasplamsala se u javnosti estoka polemika.
Poetni tekst za to dao je glavni odbor Demokratske stranke (Lj.
Davidovi), koji se ve 28. i 29. kolovoza 1939. javio za rije. Srpski
su demokrati kritizirali nedemokratski nain ostvarenja sporazuma
(pregovorima iskljuivo izmeu zastupnika krune i hrvatskog politi
kog vodstva) i zahtijevali su demokratske procedure prigodom pre
obraaja drave.40

38 Ibid., str. 49.


39 Banovina Hrvatska [1939], str. 48, t. 2, 137-148.
,|0 O tome i susljednom Begi, 1966, str. 181-190.
186

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Tablica 14: Bosansko-hercegovako stanovnitvo nakon srpsko-hrvatskog


sporazuma 1939.
Bosna i
StanovHercegovina nitvo

Pravoslavni Muslimani
(Srbi)
(Bonjaci)

Hrvatski dio 714.090


156.420
21,90%
13 kotareva
25,97%
Srpski dio: 2.035.120 1.075.950
52,90%
40 srezova
74,03%
Ukupno:
2.749.210 1.232.370
44,80%

167.150
23,41%
690.990
34,00%
858.140
31,20%

Katolici
(Hrvati)

O stali

387.750
54,30%
238.750
11,70%
625.500
22,80%

2.770
0,39%
29.430
1,40%
32.200
1,20%

Izraeno prema Radivojevi, 1994, str. 32-33.

Velika veina zastupnika srpske politike i kulturne javnosti, ukljuivo sa


Srpsko-pravoslavnom crkvom, vidio je Bosnu i Hercegovinu kao isklju
ivo srpsku zemlju i unaprijed su odbijali kako autonomiju tako i podjelu.
Na slinoj su poziciji stajale velikohrvatski orijentirane snage.
One su takoer odbijale podjelu Bosne i Hercegovine i zahtijevale
veliku Hrvatsku do rijeke Drine.
Vodstvo Hrvatske seljake stranke, koje je izradilo sporazum,
raunalo je s dobitkom cijele Bosne i Hercegovine narodnim refe
rendumom ili barem dodatnom dodjelom onih kotareva koji su u
veini nastanjeni Hrvatima i muslimanima: Visoko, Zenica, epe i
Teanj u sredinjoj Bosni, Jajce i Biha u zapadnoj Bosni.41 Pritom se
pretpostavljalo da e veina Bosanskih Muslimana prihvatiti hrvat
ski nacionalni identitet. Meutim, nikada se veina Bosanskih Mu
slimana nije u velikoj mjeri i posve oito odluila za ovo opredjelje
nje, kao ni za politiko opredjeljenje za srpstvo. Umjesto toga islam
sko se stanovnitvo okupljalo oko onih politikih projekata, koji su
imali u vidu ili zahtijevali autonomiju Bosne i Hercegovine. Tako je i
ovaj put, kad je ondanji predsjednik Jugoslavenske muslimanske
organizacije Dafer Kulenovi (1891-1956)42 zahtijevao autonomiju
Bosne i Hercegovine 6. studenoga 1939, njegov zahtjev naiao na
iroki odjek u svim krugovima bosansko-muslimanskog drutva.43 Od
Banovina Hrvatska [1939], str. 80-81. Jedan je muslimanski pristaa HSS spekulirao
s mogunou da bi se u sluaju plebiscita jo 20 bosansko-hercegovakih kotareva
odluilo za Hrvatsku. O tome ehi, 1968, str. 185.
42 Kratka biografija u: Tko je tko u NDH [1997], str. 216-217 (Z. Dizdar).
43 Begi, 1966, str. 181-185; Kemura, 1986, str. 249-259, Filandra, 1998, str. 105-122.
187

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

drugih politikih snaga samo su jo komunisti traili autonomiju za


Bosnu i Hercegovinu. Kao glasnogovornike su iskoristili bosansko-hercegovake studente u Beogradu i Zagrebu. U otvorenom pismu od 1.
prosinca 1939. koje je potpisalo 509 bosansko-hercegovakih komu
nistikih studenata i studenata pod utjecajem komunista (Srbi, Hr
vati, Muslimani i idovi) bilo je osueno voenje rata i burujska po
litika openito i zahtijevana demokracija, ravnopravnost naroda kao
i "autonomija za Bosnu i Hercegovinu".4'1
Na slubenu socijalnu i nacionalnu politiku Prve Jugoslavije kao i
na postupnu parcelizaciju povijesno-politike individualnosti Bosne i
Hercegovine reagiralo je bosansko-hercegovako stanovnitvo od
poetka razliito. Razliito strukturirani interesi odraavali su se ne
samo u politikom stranakom spektru nego i u kulturnim udruga
ma, ija je uloga, gledano dugorono i socijalno-povijesno, vjerojat
no bila vanija od uloge politikih stranaka.

3.2. Politike stranke i m jesto Bosne i Hercegovine


u sklopu Prve Jugoslavije
Razvitak modernih organizacijskih oblika drutvenoga ivota kao
i osnivanje prvih politikih stranaka u Bosni i Hercegovini zapoelo
je na razmeu stoljea i uglavnom se odigralo u prvom desetljeu
20. stoljea.45 Izbijanje Prvog svjetskog rata donijelo je pauzu. Slom
Podunavske Monarhije na jednoj strani i nastanak jugoslavenske
drave na drugoj promijenili su politike okvirne uvjete pri oivlja
vanju politikih i kulturnih oblika ivota budui da su se reiseri
nove drave ponaali ne samo kao nasljednici, nego jo vie kao po
bjednici i likvidatori politikog i kulturnog austrijanizma. Iz ovoga
su razloga pokuali sprijeiti obnovu politikih stranaka iz austro
ugarskog razdoblja i stranaki ivot iznova organizirati u skladu s
ideologijom o jednom narodu i jednoj jedinstvenoj nacionalnoj
dravi.
Prvu je inicijativu poduzela jedna skupina srpskih intelektualaca
kojima se prikljuilo nekoliko hrvatskih i muslimanskih.
U javnost su stupili ve u listopadu 1918. pozivom u kojemu su
sami sebe nazvali radikalno-demokratskim naprednjacima (skrae
no: Raena) i zastupali ekstremne unitaristike pozicije: poricanje
44 Pismo u: Graa o djelatnosti KPJ u BiH 1921-1941 [1971], br. 43, str. 464-473. Usp.
Babi, 1967, str. 41-42; Kemura, 1986, str. 238-240, 261.
45 O tome s navodima literature Daja, 1994, str. 102-108, 189-218.
188

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

zasebnih hrvatskih i srpskih interesa kao i prevladavanje "plemen


skih individualiteta" sustavnom centralizacijom drave na svim razi
nama.46 Ta skupina ipak nije dobila znaajan priliv. Jo manje upo
rite nala je u stanovnitvu, ali je utirala put osnivanju Pribievieve Jugoslovenske demokratske stranke 16. veljae 1919. u Sarajevu.
Kao inicijator i reiser unitaristiki koncipirane Demokratske stran
ke, Pribievi je tu stranku u promidbi predstavljao kao dravotvor
nu i tom je parolom mamio predstavnike drugih politikih inicijativa
na osnivaku skuptinu, s ciljem njihova ukljuivanja. To se, meu
tim, dogodilo u vrlo neznatnoj mjeri. Umjesto toga, osnivanje Demo
kratske stranke samo je ubrzalo osnivanja drugih stranaka koje su
odbijale Pribieviev unitarizam i centralizam. Tako je nastao spek
tar stranaka u Bosni i Hercegovini slian onome iz austro-ugarskog
vremena, ali s neto pomaknutim akcentima zbog promijenjenog
politikog poloaja i perspektive.
Za srpske ekstremne nacionaliste oko lista Srpska zora47 Pribievieva stranka i njezin program nisu bili dovoljno "srpski". Oni su
u jugoslavenstvu gledali "austrijski uvoz", govorili su o "troimenom
narodu" kao o "srpskom troimenom narodu" i novu su dravu htjeli
graditi iskljuivo na srpskim politikim i kulturnim tradicijama. U
tom su smislu zahtijevali direktno prikljuenje Bosne i Hercegovine
Kraljevini Srbiji. Nakon osnivanja Jugoslovenske demokratske
stranke sami su sebe nazvali Srpskom strankom. Njihov je ekstremi
zam doveo do razdora i rasipanja u vlastitim redovima. Jedan manji
dio s orem okorilom dalje se radikalizirao u svom agresivnom
velikosrpstvu, dok je veliki dio pristupio Paievoj Radikalnoj narod
noj stranci ili Pribievievim unitaristikim demokratima.
Proirenje srpske Radikalne narodne stranke na Bosnu i Hercego
vinu bilo je usporeno osnivanjem Jugoslovenske demokratske
stranke budui da se veina srpskih bosansko-hercegovakih politi
ara u poetku zalagala za ujedinjenje srpskih radikala s jugoslaven
skim demokratima i podravala osnivanje Demokratske stranke u
Sarajevu.48 Ali kad je nakon osnivanja postalo jasno da se ne moe
raunati s fuzijom, zapoelo je organiziranje srpske Radikalne stran
ke u Bosni i Hercegovini budui da je veina bosansko-hercego
vakih Srba stajala blie velikosrpskom programu radikala nego uni
taristikom programu demokrata. Organiziranje radikala u Bosni i
Hercegovini zavreno je do studenoga 1919. Vodei se sloj regrutirao
46 O tome i susljednom ehi, 1991, str. 99-133.
47 ehi, 1991, str. 104-107.
48 ehi, 1991. str. 111-113.
189

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

iz srpskog obrtnikog i obrazovanog graanstva unutar i izvan Bosne


i Hercegovine/9 a glasako tijelo iz srpskog seljatva.
Spremnost na kompromis "dravotvorne" Demokratske i Radi
kalne stranke naspram muslimanskih veleposjednika - da bi dobili
njihove glasove za izglasavanje Vidovdanskog ustava - dovela je do
osnivanja jedne srpske oporbene stranke u Bosni i Hercegovini. Bila
je to Teaka organizacija koja je nastala u ljeto 1919, a poetkom
lipnja 1920. pretvorila se u politiku stranku pod imenom Savez
teaka. Oni su se ujedinili sa slinim strankama u Srbiji, Dalmaciji,
Hrvatskoj, Slavoniji i Sloveniji u Savez zemljoradnika. Taj seljaki
savez je za cilj imao jednu seljaku dravu u kojoj agrarno pitanje
treba biti rijeeno radikalno, to jest bez odtete. U dravno-politikom pogledu zastupala je Poljoprivredna stranka sline unitaristike
i centralistike pozicije kao Demokratska i Radikalna narodna stran
ka. U Bosni i Hercegovini se Seljaki savez meu srpskim seljatvom
profilirao u otrog konkurenta Radikalnoj stranci.
I bosansko-hercegovaki Hrvati su u poetku namjeravali u Bosni
i Hercegovini osnovati samo jednu stranku.51 Ali zbog batinjene po
djele bosansko-hercegovakog katolianstva iz austro-ugarskog vre
mena na jedno klerikalno i jedno liberalno krilo52 kao i pojaanih
utjecaja kransko-konzervativnih stranaka iz Slovenije (SLS, Slo
venska ljudska stranka Antona Koroeca) i Hrvatske (HPS, Hrvatska
puka stranka) s jedne strane, i liberalne Hrvatske zajednice (HZ) s
druge strane, nisu uspjela nastojanja oko osnivanja samo jedne
hrvatske stranke. Konano, i osobne ambicije unutar vodeega sloja
(kler zajedno sa svjetovnim obrazovanim slojem) odigrale su svoju
ulogu kod konanog razdvajanja u kolovozu 1919. na dvije stranke:
Hrvatsku puku stranku (HPS) s geografskim teitem u zapadnoj
Hercegovini, i Hrvatsku teaku stranku (HTS) s geografskim te
item u uoj Bosni. Obje stranke treba uvrstiti u politiki katoli
cizam. Prvoimenovana HPS stavljala je u svom programu neto vie
naglaska na jamenje katolikog odgoja u novoj dravi, druga na
kransko-socijalne interese seljaka i radnika. U dravno-politikom
pogledu obje su zauzimale anticentralistike pozicije, HPS kao lan
klerikalnog Jugoslavenskog kluba u stranakom spektru, HTS kao
lan liberalnog hrvatskog nacionalnog kluba (v. poglavlje 1.2. Drav
ni ustav i politike stranke).
49
50
51
52

O tome iscrpnije Krivokapi-Jovi, 1994.


ehi, 1991, str. 113-115.
O tome Matijevi, 1992. Usp. ehi, 1991. str. 122-123.
O osnivanju i ideolokoj strukturi hrvatskih politikih organizacija u BiH prije Prvog
svjetskog rata s navodima literature Daja, 1994, str. 198-207.

190

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Ulazak Muslimana u politiko jugoslavenstvo uslijedio je s izvjesnim


zakanjenjem. Naime, dok su politika zastupnitva drugih narodskih
skupina na ovom prostoru 1917. godine votirala za jednu jugoslavensku
dravu, izazivao je projekt jedne takve drave kod zastupnika Bosanskih
Muslimana zabrinutost i naiao je na odbijanje. Iz toga su razloga oni u
Narodno vijee, koje je osnovano u listopadu 1918. kao prijelazno za
stupnitvo i prijelazna vlada, kooptirani naknadno i u premalenom broju
(Sarajevki odbor Narodnog vijea imao je 12 Srba, 7 Hrvata i 5 Mu
slimana a Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu 7 Srba, 3 Hrvata i
jednog Muslimana).53 Zbog odbijanja veine Muslimana da prihvate srp
ski ili hrvatski nacionalni identitet, s njima su postupali kao s "ana
cionalnim elementom" a zbog nerijeenog agrarnog pitanja bili su
izloeni zlostavljanjima srpskih seljaka. Zbog svih tih razloga osjeala je
muslimanska politika klasa krajnju nesigurnost kod organiziranja poli
tikog ivota u novoj dravi. Tako je u njihovim redovima najprije dolo
do razliitih politikih inicijativa. Dvije najvanije bile su: skupina oko
lista Jednakost, koja je u svom programu imala centralizaciju i prikljuila
se Demokratskoj stranci,54 i skupina oko lista Vrijeme koja je islamski
identitet neto snanije naglaavala i zastupala interese muslimanskih
veleposjednika.55 U isto vrijeme, kad se skupina oko Jednakosti
prikljuila Demokratskoj stranci, osnovala je skupina Vrijeme zajedno s
jednom muslimanskom politikom inicijativom iz kotara Tuzle
Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO) izmeu 14. i 17. veljae
1919. u Sarajevu. Oznakom jugoslavenski stranka se ogradila kako od
srpstva tako i od hrvatstva s obrazloenjem da se "bosansko-hercegovaki Muslimani nikada nisu otuili niti svojoj domovini, niti svome na
rodu, niti svome jeziku. Oni su sauvali sva obiljeja istoga nacionali
zma, samo nisu svjesni svoga plemenskog imena. U pogledu naega
nacionaliziranja mi stojimo na stajalitu daje to pitanje kulturnog razvit
ka drutva a nikako stvar dnevne politike".56 Treba spomenuti da pri
mjedba kako bosansko-hercegovaki Muslimani "nisu svjesni svoga ple
menskog imena" stoji u skladu s povijeu nastanka toga najmlaeg
junoslavenskog naroda, koji je iz razliitih etnikih supstrata (starobosanski, hrvatski, srpski zajedno s neslavenskim primjesama iz Europe,
Azije i Afrike) u osmanskim uvjetima oblikovao jednu politiku veleskupinu57 i u postosmanskom se vremenu razvio u zasebni narod.8
53
54
55
56

Daja, 1994, str. 227-228. Opirnije Purivatra, 1974, str. 28-34.


Program grupe Jednakost kod Purivatre, 1974, str. 592-593 (prilog br. 2).
Program ove grupe kod Purivatre, 1974, str. 589-592 (prilog br. 1).
Tako u programskom dijelu stranakog programa. Purivatra, 1974, str. 596-599 (pri
log br. 5).
57 O etnikim supstratima bosanskih Muslimana ili Bonjaka Daja, 1984, str. 43-47.
58 O tome Babuna, 1996. i Steindorff, 1997b. Usp. Daja, 1994.
191

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U izborne liste za ustavotvornu skuptinu je unijeto 476.237 bira


a iz Bosne i Hercegovine s pravom glasa. U izborima koji su odrani
28. studenoga 1920. godine, sudjelovalo je 330.958 ili 69,49%.
Ukupno 11 politikih grupacija, odnosno stranaka, izloilo je svoje
liste u Bosni i Hercegovini i postiglo sljedee rezultate (tablica 15).
Tablica 15: Rezultati izbora u Bosni i Hercegovini za ustavotvornu
skuptinu 28.11.1920.
Br.
1.
2.
3.
4.

5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.

Stranka

Udio glasova u % Mandati

17.980 3,78
Jug. dem. stranka (Pribievi)
59.443 12,48
Radikalna narodna stranka (Pai)
54.506 11,45
Savez zemljoradnika
Jugoslavenska muslimanska
110.895 23,29
organizacija (JMO)
38.390 8,06
Hrvatska teaka stranka (HTS)
20.774 4,36
Hrvatska puka stranka (HPS)
18.074 3,80
Komunistika partija
Socijaldemokratska stranka
2.784 0,58
(srpska skupina oko lista Zvono)
Srpska narodna organizacija (okorilo)
6.215 1,31
1.122 0,24
Muslimanska teaka stranka
Nezavisna muslimanska lista
(Muslimanska narodna stranka
i Nezavisna musi. stranka)
755 0,16
Ukupno: 476.237 biraa s pravom glasa

330.938 69,51

2
11
12
24
7
3
4
0
0
0
0
63

Sastavljeno prema Nusretu ehiu: Bosna i Hercegovina 1918-1925. Sarajevo, 1991,


str. 175-180.

Iz predoenih izbornih rezultata proizlazi da je bosansko-hercegovako izborno tijelo ve na prvim izborima velikom veinom odbi
lo politiku i kulturnu asimilaciju, koju je Pribievieva Demokratska
stranka (samo dva mandata) izriito naglaavala u svom programu.
Bosansko-hercegovako puanstvo se odluilo za ona politika grupi
ranja koja se nisu zalagala za asimilaciju nego za odranje i daljnje nje
govanje iz povijesti izraslih etnikih razlika.
Bosansko-hercegovako srpsko puanstvo je glasovalo za srpske
stranke koje su se u dravno-politikom pogledu oitovale za jasno
velikosrpstvo a meusobno se razlikovale samo u stupnju radikalno192

Bosno / Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

sti s kojom su izlazile u javnost kad se radilo o zemljinoj reformi ili


0 izgonu (neslavenskih) stranaca" koji su u austro-ugarsko vrijeme
u Bosni i Hercegovini nali novu domovinu, ili o pritisku na musli
mane da se priznaju pripadnicima srpske nacionalnosti.
Bosansko-hercegovako hrvatsko izborno tijelo je, slino kao u
austro-ugarsko vrijeme, glasovalo vie za "kransko-liberalnu" HTS
nego za doktrinarnu" HPS.
Bosansko-hercegovaki muslimanski birai su se ve na prvim
parlamentarnim izborima u oiglednoj veini odluili za svoje stran
ke", naime za JMO, koja je artikulirala muslimanske ekonomske i
vjerske interese.
Uspjeh komunista kao i socijaldemokrata u Bosni Hercegovini le
ao je ispod jugoslavenskog prosjeka i odgovarao njihovu utjecaju na
radnitvo u Bosni i Hercegovini koji je bio oslabljen izgonom izvanbosanskih strunih snaga kao i drugim mjerama reima na jednoj
strani i frakcijskim borbama koje su dovele do podjele na komuniste
1 socijaldemokrate,59 na drugoj strani. Za obje su stranke vjerojatno
glasovali samo lanovi sindikata koji su bili pod njihovom kontrolom.
Njihov broj, koji je poetkom 1919. iznosio 22.669,60 odgovarao je,
naime, gotovo posve tono dobivenim udjelom glasova (v. gore).
Veina bosansko-hercegovakog radnitva, iji se ukupni broj u Prvoj
Jugoslaviji kretao izmeu 60.000 i 80.000,61 odluila se za domae
nacionalne stranke.62
Na drugim parlamentarnim izborima, odranima 18. oujka 1923,
jo su jasniji bili izborni rezultati u korist nacionalnih stranaka. Izborne
su analize pokazale63 da je 46,5% bosansko-hercegovakih biraa
biralo srpske stranke (udio Srba u bh. stanovnitvu iznosio je 43,9%).
Na hrvatske stranke otpalo je 21,1% glasova, praktino svi hrvatski
glasovi (budui da je postotak katolika u Bosni i Hercegovini iznosio
23,5%, a nehrvatski katolici vjerojatno nisu izili na izbore), Za musli
manske stranke odluilo se 32,4% biraa, to znai 1% iznad njihova
postotka od 31,4% u strukturi bosansko-hercegovakog stanovnitva.
Ovaj put je na izbore izalo 77,8% (379.837) biraa s pravom gla
sa (od ukupno 488.498).64 U srpskom stranakom spektru dolo je do
sljedeih pomaka: srpska Radikalna narodna stranka (NRS) dobila je
59
60
61
62
63
64

O tome Karabegovi, 1979, str. 72-114.


Hadibegovi, 1981, str. 146.
Karabegovi, 1979, str. 187-192.
ehi, 1991, str. 179-180.
ehi, 1991, str. 245.
Purivatra, 1974, str. 201-202.
193

Politika realnost jugoslavenstva (i9 ia -m i)

88.144 glasova i stekla 13 parlamentarnih mandata, srpski Savez


zemljoradnika pao je s 12 na 7 mandata (kod udjela glasova od 58.562)
a Srpska narodna organizacija dobila je ovaj put jedan mandat
(9.294 glasa).
Nesrpske stranke, koje su, nakon to je izglasan Vidovdanski ustav,
zbog otpora prema unitarizmu prekoravane kao "neprijatelji drave"
i bile izloene brojnim zlostavljanjima,65 prole su ovako: JMO je svo
ju poziciju potvrdio s 112.228 glasova i 18 mandata. Radieva
Hrvatska seljaka stranka (HRSS), koja je u meuvremenu u Bosni i
Hercegovini pustila korijenje,66 privukla je k sebi hrvatsko glasako
tijelo. Dobila je 68.013 glasova to joj je donijelo 9 parlamentarnih
mandata. HTS s 5.468 i HPS s 3.735 glasova, naprotiv, nisu dobile
ni jedan jedini mandat i zauvijek su ieznule iz stranakog spektra.67
Takoer su bez mandata ostale Pribievieva DS, socijalisti kao i
male stranke koje je postavio i podravao reim.
Na sljedeim parlamentarnim izborima 1925. i 1927, kao i na pr
vim opinskim izborima 1928. u Bosni i Hercegovini68 nije dolo do
bilo kakvih drugih vanijih promjena niti u stranatvu niti u dranju
bosansko-hercegovakog izbornog tijela. JMO je ostala stranka Bo
sanskih Muslimana, bh. Hrvati su slijedili Radievu H(R)SS, a bh.
Srbi su birali srpske stranke.
Budui da konflikt oko oblika drave nije mogao biti uklonjen,
ostale su i nacionalne teme stalni problem to je uvelike oteavalo
rjeavanje drugih politikih pitanja. Ovoj okolnosti treba prije svega
pripisati to to se Hrvatska seljaka stranka pretvorila u istu nacio
nalnu stranku, tonije u nacionalni pokret u kojemu je karizmatini
voa Radi hrvatsko izborno tijelo populistikim metodama okupljao
oko sebe.69 To se prije uvoenja diktature 1929. dogaalo u obliku
masovnih manifestacija koje su esto ometali narueni provokatori i
policijski zahvati.70
Nakon uvoenja diktature 6. sijenja 1929. i susljednih zabrana
svih politikih stranaka i organizacija koje nisu bile spremne odrei
se "plemenskog karaktera" i slijediti diktate, dobio je politiki ivot
65
66
67
68
69

Purivatra, 1974, str. 185-200.


O tome Iek. 1966. i 1981, str. 111-136.
O unutarcrkvenim razlozima ieznua katolikih politikihstranaka Matijevi, 1997b.
O tome Purivatra, 1974, str. 291-292, 390-391,
421.
U vodeem sloju H(R)SS u BiH prevladavalo je obrtniko iobrazovano graanstvo.
Iek, 1978.
70 Podaci za BH kod ehia, 1991, str. 229, 282-286. s navoenjem daljnje literature.
194

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

oblik konspiracije na jednoj strani i intenzivnog pijuniranja, cenzure


tiska i progona na drugoj strani.71
Nakon potiskivanja u ilegalnost, koristila se HSS za svoje politike
aktivnosti hrvatskim kulturnim i crkvenim ustanovama u Bosni i
Hercegovini: itaonicama, sportskim, pjevakim i drugim kulturnim
drutvima kao i crkvenim priredbama kao na primjer godinjim bo
goslujima 8. kolovoza za Stjepana Radia, koji je toga dana umro od
posljedica atentata u beogradskom parlamentu.72 Budui da je reim
otro progonio "plemenske aktivnosti" Hrvata u Bosni i Hercegovini,
a istodobno protiv odgovarajuih aktivnosti Srba nije poduzimao
nita,73 dalje se uvrivala seljaka HSS-ideologija kao nacionalna
ideologija Hrvata u fazi diktature.
U svezi s ovdje postavljenom problematikom postavlja se prije
svega pitanje o mjestu Bosne i Hercegovine u ideolokom konceptu
i politikom djelovanju HSS-a.
Bosna i Hercegovina je od pamtivijeka bila ideoloki i politiki
ranjiva toka u srpsko-hrvatskim odnosima.74 Pritom se povijesna i
kulturna kompleksnost na objema stranama vie ili manje previala
odnosno ignorirala. Umjesto toga traeni su argumenti i kvaziargumenti za pripadnost ove zemlje iskljuivo hrvatskom odnosno srp
skom politikom i kulturnom korpusu.75
U politikom svojatanju Bosne i Hercegovine posezali su hrvatski
nacionalni ideolozi 19. stoljea za feudalno usidrenim povijesnim
pravom prema kojemu je srednjovjekovna Bosna bila sastavni dio
hrvatskog kulturnog i politikog prostora. Bosanski su Muslimani,
navodno, islamizirani Hrvati, koje treba dodue ostaviti u njihovoj
vjeri ali ih treba ponovno pridobiti za modernu hrvatsku naciju prije
svega emancipatorskim kulturnim radom.
To je bila ideoloka polazna pozicija i hrvatskog seljakog ideolo
ga Stjepana Radia. Kako je on to stajalite zastupao u praktinoj
politici? Analize pokazuju da je bio sjajan taktiar ali ne i dosljedan
strateg. U njegovim shvaanjima Bosna nije imala jasno mjesto, ne
go mu je sluila kao instrument pri ostvarivanju drugih politikih ci
ljeva, prije svega za stvaranje veine protiv centralizma i protiv srp
skih hegemonijalnih zahtjeva.76 Tako je, na primjer. Radi uspjehe
7'
72
73
74
75
76

O tome s teitem na BiH arac, 1975, str. 195-208. Usp. Iek, 1991, str. 107-125.
O tome Iek, 1991, str. 26-48.
arac, 1975, str. 197.
O tome s daljnjim navodima literature Daja, 1994, str. 192-207.
Hadijahi, 1974, str. 159-221.
O tome i susljednom Iek, 1968, str. 198-216.
195

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

JMO na prvim parlamentarnim izborima 1920. komentirao kao us


pjehe "isto hrvatske stranke". Godine 1922, kad je H(R)SS pustila
korijenje u Bosni, moglo se u Radievim govorima o Bosni i
Hercegovini uti daje ona "jedna moralna[!], gospodarska i politika
jedinica" i Radi se usudio prognozirati da e njegova stranka na
sljedeim izborima (1923) dobiti "oko 70% muslimanskih glasova".
Nakon neuspjelog pokuaja sporazumijevanja izmeu federalistikog
bloka i srpske Radikalne narodne stranke u proljee 1923. (tzv. Mar
kov protokol [Marka uriia])77 uzviknuo je Radi srpskoj strani: "Mi
neemo dopustiti da se s Bosnom postupa kao s Makedonijom i zato
ne moe doi do sporazuma" i traio je za "Sloveniju, Bosnu i Herce
govinu, Baku, Banat, Crnu Goru i Makedoniju pravo da se plebisci
tarno odlue hoe li ostati u centralistikoj i unitaristikoj Srbiji ili
ele ui u federaciju s miroljubivom i neutralnom Hrvatskom".78
Nakon Radieva zaokreta i priznanja monarhije 1925, promijenilo se
i njegovo gledanje na Bosnu i Hercegovinu. Sada je govorio o potre
bi sloge izmeu pravih i muslimanskih Hrvata. U ljeto 1926. izbje
gao je problem Bosne i Hercegovine na sljedei retoriki nain:
"Morao je doi svjetski rat i sav svijet se uskomeati da bi se konano
rijeio problem Bosne i Hercegovine. Ali, sve je teko ako se polazi
od teritorija. Stoga naa stajalite nije teritorij nego narod" (Dom od
23. veljae 1926). Samo pola godine kasnije oznaio je Radi "Bosnu
kao kraljenicu drave. Stoga se mora briljivo paziti da ne oboli
kraljenica jer bi to vodilo do sloma drave" (Dom od 28. srpnja 1926),79
da bi pred svoju traginu smrt podnio sljedei prijedlog: "Kraljevina
SHS trebala bi biti podijeljena na sljedee oblasti: Prva Jadransko-Dunavska oblast trebala bi obuhvaati sva preanska [to znai izvan ue
Srbije] podruja bez Slovenije, ali s Crnom Gorom, druga oblast
Srbijansko-Moravska [oko rijeke Morave]. Trea bi se oblast trebala
sastaviti od June Srbije [Makedonije] i Starosrbije [Kosovo], a etvr
ta bi bila Slovenija" (Dom od 13. lipnja 1928).80
Rezultat: U Radievim cik-cak izjavama nema razmiljanja o Bosni
i Hercegovini kao o samostalnoj politikoj jedinici, jednakoj Srbiji,
Hrvatskoj ili Sloveniji. Njegova se politika misao u ovoj toki kreta
la u okviru ideologema o troimenom narodu, nije poznavala nikakav
bosnicitet kao povijesno-politiku kategoriju i svojatala je Bosanske
Muslimane kao "Hrvate islamske vjere".
77
78
79
80

O tome v. Purivatra 1974, str. 215-232.


Iek. 1968, str. 204.
Navedeno prema Ieku, 1968, str. 211. i 212.
Iek, 1968. str. 215.

196

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Njegov nasljednik Vladko Maek nastavio je tim smjerom.81 On je


u mjesecima nakon atentata u beogradskom parlamentu govorio o
potrebi vraanja naelu povijesno-politikih regija. U prvoj audijen
ciji 4. sijenja 1929. pred uvoenje diktature on je, navodno, predlo
io kralju podjelu na sedam federalnih jedinica: Hrvatsku, Bosnu i
Hercegovinu, Sloveniju, Srbiju, Crnu Goru, Vojvodinu i Makedoniju.
Ali u drugoj audijenciji, samo 24 sata kasnije, on je, prema srpskim
izjavama, izrazio spremnost za podjelu Bosne i Hercegovine izmeu
Hrvatske i Srbije.82
U jednom pismu engleskom publicistu R. W. Seton-Watsonu od 24.
veljae 1932. Maek je za Hrvatsku i Crnu Goru zahtijevao ponovnu
uspostavu dravno-politikog statusa od 1918. a za stanovnike Bo
sne i Hercegovine i Vojvodine plebiscit "hoe li oni stvoriti samo
stalne politike jedinice ili se ele u cjelini ili djelomino prikljuiti
Srbiji ili Hrvatskoj ili Crnoj Gori".83 U proljee iste godine, dok su
meu oporbenim politiarima bili u punom jeku tajni pregovori koji
su doveli do gore spomenutih zagrebakih, ljubljanskih i sarajevskih
punktacija, Maek je, navodno, muslimanskom politiaru efkiji
Behmenu gledom na Bosnu rekao: "Mi traimo Bosnu-Hercegovinu
za Hrvatsku na temelju hrvatske veine - Katolici i Muslimani - ako
se to ne bi moglo postii, mogli [bismo] putem kompromisa pristati
na to, da Bosna-Hercegovina u cjelini ostane i dobije autonomiju .84
Maekova politika gledom na Bosnu i Hercegovinu odvijala se
iskljuivo u okviru srpsko-hrvatskih odnosa. Ta je politika ostala za
tvorena u ideologem o samo tri dravotvorna naroda (Srbi, Hrvati i
Slovenci), u kojemu nije bilo predvieno mjesto za Bosanske Musli
mane kao samostalan politiki subjekt. U skladu s time samostalnije
status Bosne i Hercegovine bio ili samo maglovito definiran ili uope
nije bio uzet u obzir. Ovu su politiku slijedili bh. Hrvati u velikoj
veini. Skepsa je izranjala povremeno samo meu bosanskim fra
njevcima, koji su se zauzimali za vie bosniciteta ne samo iz povi
jesnih nego i iz realno-politikih interesa. Njihova se redovnika pro
vincija prostirala, naime, na gusto izmijeanim podrujima srednje i
sjeverne Bosne i stoga im podjela Bosne ne bi odgovarala. Nakon
parlamentarnih izbora 1923. koje su zajedno pripremale HTS, koju
su podravali bosanski franjevci, i H(R)SS, koja je, meutim, pred
izbore ostavila na cjedilu HTS i pregazila je. Tisak HTS-a se otro
81
82
83
8"

Iek, 1991, str. 86-106.


Iek, 1991, str. 90-93.
Seton-Watson Corresapodence 1976II, br. 197, str. 220. Usp. Boban 1989, II, str. 61.
Iek, 1991, str. 101.
197

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

potuio, izmeu ostaloga, na Radievo nedostatno razumijevanje


"regionalnih interesa".85 Nakon uvoenja diktature 1929, kad je
aputanje oko nove podjele drave postalo glasnije, javio se za rije
ondanji provincijal bosanske franjevake provincije fra Josip
Markui (1880-1968) i na sljedei nain pledirao protiv podjele Bo
sne i Hercegovine:
Bosna i Hercegovina ne samo da imaju neospornih i velikih
zasluga za stvaranje ove drave, ime se mi ponosimo, nego
su i centralna oblast, koja kao eljezni prijenik dri k sebi
obrue drave [...]. Bosna i Hercegovina ni u kojem sluaju ne
bi mogle doi u dobrovoljne priloge, koji se sa zahvalnou
primaju.86
Dok je hrvatska strana autonomiju Bosne i Hercegovine u naj
manju ruku drala kao pregovaraku kartu u politikim igrama, sve
su srpske politike snage to odbijale. Za njih je Bosna i Hercegovina
uvijek bila srpska i samo srpska. To je dranje srpski politiar Laza
Markovi 1920. godine u Mostaru ovako otro formulirao: "Da je
Srbija zatekla poslije 40 godina [austro-ugarske okupacije] u Bosni
samo 7% Srba, Bosna bi opet bila srpska".87 Tu je poziciju zastupala
osobito Radikalna stranka, koja je od svih srpskih stranaka imala
najvie utjecaja na bosansko-hercegovake Srbe. U njezinim su pro
gramima osobito bili naglaeni parcelizacija povijesnih individualite
ta, uska povezanost sa Srbijom i "iroka samouprava" na lokalnoj ra
zini. Od te pozicije nije odstupao ni onaj dio Radikalne stranke, koji
se nakon uvoenja diktature prikljuio srpskoj ujedinjenoj oporbi.88
Druga po snazi srpska stranka u Bosni i Hercegovini, Savez zemljo
radnika, preao je nakon uvoenja diktature, dodue, na federalistiku poziciju, s tri (Srbi, Hrvati, Slovenci) ili etiri federalne jedinice,
ali ni u njihovim kombinacijama Bosna i Hercegovina nije dobila vla
stiti status. Ona se nije smjela razlikovati od umadije (zapadna
Srbija).8 Demokratska stranka, koja je meu bosansko-hercegovakim Srbima nala slabo uporite napustila je tvrdi unitarizam i cen
tralizam nakon rascjepa na Pribievievo i Davidovievo krilo 1922.
i nakon Zagrebakih punktacija iz 1932. pristala uz federativni pre
85 Iek, 1968, str. 202.
86 Kraljeva arbitraa u: Franjevaki vijesnik, br. 3. od 1. oujka 1929, str. 65-70. Usp.
arac, 1975, str. 283.
87 Navedeno prema Iek, 1966, str. 94.
88 O tome ehi, 1968, str. 167-173.
89 ehi, 1968, str. 175.
198

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

obraaj drave ili u trijalistikoj formi (Srbi, Hrvati, Slovenci) ili je


prihvaala ralanjivanje na etiri federalne jedinice (stranka Ljube
Davidovia). U drugoj je kombinaciji Bosni i Hercegovini poklonjena
vea pozornost, ali nikakva autonomija u smislu povijesno-politike
individualnosti. Bilo je, naime, predvieno da se etvrta federalna
jedinica treba sastojati od Bosne i Hercegovine i june Dalmacije
zajedno s Dubrovnikom, to su, kako se i oekivalo. Hrvati odbili.90
Za vrijeme intenziviranih pregovora izmeu oporbenih stranaka, koji
su uslijedili nakon umorstva kralja 1934. i ublaavanja diktature i
doveli 1937. do pogodbe u Farkaiu kraj Zagreba (v. poglavlje 1),
velikosrpske su se snage vre organizirale. Srpski sveuilini pro
fesori i drugi intelektualci su 1936/7. osnovali Srpski kulturni klub,
koji je vie slijedio politike negoli kulturne ciljeve, osobito u Bosni i
Hercegovini.91 Proglaena je parola Srbi na okupi i zahtijevana zajed
nika fronta svih srpskih stranaka "za obranu srpskih nacionalnih
interesa". Inicijativa je naila na ivahan odjek kod brojnih srpskih
udruenja, osobito meu srpskim klerom i kod organizacije Narodna
odbrana, koja je bila osnovana 1908. godine radi ostvarenja veliko
srpskog projekta.92 Bile su organizirane prosvjedne demonstracije u
kojima su Srbi zvonili na uzbunu protiv ideje autonomije Bosne i Her
cegovine. Umirenje nije donio 1939. godine sklopljeni sporazum o
autonomiji Hrvatske i podjeli Bosne i Hercegovine, nego je u srpskim
redovima doveo do intenziviranja i irenja prosvjeda. Sada su se pro
svjedima prikljuile i one srpske stranke koje su do tada radile na
sporazumu odnosno federalizaciji, kao na primjer Davidovieva De
mokratska stranka. Svoje odbojno dranje Davidovi je obrazlagao
nedemokratskim karakterom Sporazuma koji je izmeu vlade i Ma
eka bio uglavljen bez sudjelovanja drugih stranaka i daleko od oiju
javnosti. Preteni dio srpske politike klase je, naprotiv, mislio da srp
ski interesi nisu u Sporazumu dovoljno respektirani i zahtijevao je da
se odmah osnuje Srpska banovina. Pritom su se miljenja razilazila o
pitanju koje bi zemlje trebalo ukljuiti. Najskromniji su se zadovoljili
Srbijom koja bi obuhvaala sve dijelove Jugoslavije izvan novoosno
vane Banovine Hrvatske i Banovine Dravske (Slovenije), drugi su za
htijevali vraanje bosansko-hercegovakih kotareva koji su bili uklju
eni u Banovinu Hrvatsku, a ekstremni velikosrpski nacionalisti pro
irili su svoju veliku Srbiju na Hrvatsku do kapija grada Zagreba.93
90 ehi, 1968, str. 162-163.
91 O tome prije svega Dimi, 1996, str. 506-561. i Bandovi, 2001. Usp. ehi, 1968,
str. 178-184.
92 O Narodnoj odbrani u Prvoj Jugoslaviji Dimi, 1996, I, str. 465-506.
93 Vidi kartografski prikaz velikosrpskih projekata kod Kruelja, 1991, str. 40-68.
199

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

A muslimanska politika elita? Ona je od austro-ugarske okupaci


je 1878. bila izloena pojaanom pritisku za politiku i kulturnu srbizaciju odnosno kroatizaciju. Krajnje zabrinuta za svoj islamski iden
titet i posjedovno stanje naslijeeno iz osmanskog vremena, ona je
propustila prigodu da u austro-ugarskom razdoblju barem ublai i
srpski i hrvatski pritisak, kad ve nije bilo mogue da mu se izmakne
- bilo pristankom na razumnu zemljinu reformu, bilo prihvaanjem
bonjatva, to Benjamin Kallay nije samo nudio nego i na to poticao.94
Kako se i moglo oekivati, pritisak se pojaao nakon prikljuenja
Bosne i Hercegovine jugoslavenskoj dravi. O zemljinoj reformi i
napadima srpskih seljaka na muslimanska dobra ve je bilo govora.
Da su Bosanski Muslimani u to vrijeme postavili bonjatvo kao
nacionalno-politiku alternativu srpstvu i hrvatstvu, to su iz razvojno-povijesnih razloga u austro-ugarsko vrijeme propustili, naili bi
na estoko odbijanje kako Srba tako i Hrvata budui da je za obje
strane bonjatvo bilo "umjetni proizvod Benjamina Kallaya", odno
sno tuinske vlasti i, kao takvo, bilo je striktno osuivano, osobito na
srpskoj strani koja se ponaala kao pobjednica i likvidator austrijantine.
Posljedica? Kako nije mogla imati vlastito mjesto u ideologemu troimenoga naroda (SHS), kolebala se bosanska muslimanska elita kultumopolitiki izmeu srpstva i hrvatstva. Onaj dio muslimanske inteligencije
koji je u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima stjecao svoje obrazovanje
priznavao se najveim dijelom pripadnicima hrvatske nacionalnosti, a stu
denti u Beogradu, naprotiv, pripadnicima srpske nacionalnosti. U prvom
desetljeu jugoslavenske drave do uvoenja diktature 1929. prevladava
lo je prihvaanje hrvatstva.95 Izjave muslimanskih zastupnika u parlamen
tu gledom na nacionalnost odraava tablica 16.
Tablica 16: Nacionalno izjanjavanje muslimanskih zastupnika izmeu
1920. i 1929.
Godina Bonjaci Hrvati
1920.
1923.
1925.
1927.

1
?

Srbi

Nedeklarirani

5
1 (Mehmed Spaho)
1 (Mehmed Spaho)
6

15
17
?
11

?
1

Br. zastupnika
23
18
15
18

Sastavljeno prema Hadijahiu, 1974, str. 209-211. Purivatra, 1974, str. 111. donosi za
1920. godine sljedee odstupajue podatke: 13 Hrvata, 5 Srba, 1 Jugoslaven, 1 Bonjak
i 4 nedeklarirana.
M O tome Daja, 1994, str. 207-218.
95 Purivatra, 1974, str. 558-559
20 0

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

U drugoj fazi Prve Jugoslavije od uvoenja diktature do izbijanja


Drugog svjetskog rata muslimanski obrazovani sloj je vidno porastao
(v. dolje). O njegovu nacionalnom izjanjavanju do sada nisu prove
dena nikakva istraivanja. Moe se pretpostaviti da se poveao broj
onih koji su se pod uvjetima diktature priznavali Srbima.1*6
Spremnost, tonije reeno sklonost irokih slojeva muslimanskog
puanstva prema hrvatstvu ili srpstvu praktino se mogla izraziti
samo glasovanjem za hrvatske ili srpske stranke. Kako pokazuju re
zultati izbora, ova je spremnost bila vrlo neznatna. Pretena veina
Bosanskih Muslimana birala je svoju vlastitu stranku, naime JMO.
Tek nakon to je ovu stranku njezin predsjednik Mehmed Spaho
1935. godine ulanio u Jugoslavensku radikalnu zajednicu koja je bi
la u slubi reima (v. poglavlje 1), formirala se 1936. jedna musli
manska organizacija Hrvatske seljake stranke (MO HSS)7s Hakijom
Hadiem (1883-1953)'8 kao predsjednikom. MO HSS je dodue pri
znavala svoju pripadnost hrvatskoj nacionalnosti, ali je, jednako kao
i sve druge bh. muslimanske organizacije i drutva, insistirala na
autonomiji za Bosnu i Hercegovinu. Na izborima 11. prosinca 1938.
dobila je MO HSS u Bosni i Hercegovini samo oko 7.000 glasova, naj
vie meu muslimanskim stanovnitvom u sjeverozapadnoj Bosni
(Turska Hrvatska)." Nakon podjele Bosne i Hercegovine u smislu
srpsko-hrvatskog sporazuma iz 1939. traio je Hakija Hadi i nje
govi istomiljenici autonomiju za Bosnu i Hercegovinu unutar Bano
vine Hrvatske, to je olakalo ukljuenje Bosne i Hercegovine u NDH
kao i u poetku iroko oitovanje muslimanskog stanovnitva za ovu
dravu nakon sloma Prve Jugoslavije.
Meutim, nacionalna problematika u Prvoj Jugoslaviji za Bosan
ske je Muslimane bila i ostala od Srba i Hrvata nametnuta tema koja
je vrlo malo dodirivala njihove osjeaje. Glavna je pozornost bila
posveena ugroenom posjedovnom poloaju i islamskom identitetu
u neislamskim uvjetima. Za prvo su se brinuli politiari iz JMO koji
su, gledano iz hrvatske perspektive, vodili krajnje oportunistiku
politiku. To je dranje ponukalo Vladka Maeka na sljedeu izjavu
1932. godine:
"Vi uvijek drite sa Beogradom, a daleko od Zagreba... im
vas zovu u vladu idete kao ovce na so i ne obazirete se na
Hrvate a kad vas izbace iz vlade onda idete s opozicijom
96
97
98
99

Hadijahi, 1974, str. 211.


O tome Iek, 1991, str 210-231.
Kratka biografija u: Tko j e tko NDH [1997], str. 148 (Z. Dizdar)
Iek, 1991, str. 222.
201

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- W 1)

beogradskom da moete se prikriti platem srpske opozici-

Oportunistiku suradnju s reimom prigodom izglasavanja


Vidovdanskog ustava 1921. s muslimanskim glasovima (v. poglavlje
1) navodno je predsjednik JMO Mehmed Spaho na sljedei nain
obrazloio:
"Podravanje vlade, bez obzira kakvu ona politiku vodila, jednoj
izrazitoj manjini uvijek e vie koristiti nego besmisleni prkos. "I<M
U suradnji sad s vladom a sad s oporbom odraavaju se ne samo
"realpolitike procjene" muslimanskih politiara, nego i njihova bri
ga za vlastiti identitet; zapali u kripac izmeu hrvatstva i srpstva,
morali su se kretati tekim putem u potrazi za vlastitim modernim
identitetom.
Njegovanju identiteta kao i traenju moderne politike samosvi
jesti posvetila su se u Bosni i Hercegovini prije svega kulturna dru
tva koja su meu bosansko-hercegovakim etnikim zajednicama
osnovana poetkom 20. stoljea: Bila su to: srpska Prosvjeta, hrvat
ski Napredak i muslimanski Gajret (Napredak).I0-

3.3. Obrazovani sloj i kulturna drutva u Bosni i Hercegovini


U skladu s komunistikim karakterom politikog sustava bavila se
historiografija u Drugoj Jugoslaviji hipertrofirano istraivanjem rad
nitva, sindikata i komunistikih organizacija. Istraivanje graan
skih organizacija - ije je kratkorono oivljavanje u prvim godina
ma nakon Drugog svjetskog rata reim najprije dopustio kao trans
misijske organe u strategiji narodne fronte, a onda koncem 40-ih
godina dokinuo - naprotiv, potpuno je izostalo i zbog toga to se nji
hove kulturne uspjehe omalovaavalo i igosalo kao "burujske
oblike ivota". Tako se dogodilo da se prva monografija o jednom
bosansko-hercegovakom kulturnom drutvu pojavila tek sredinom
80-ih godina 20. stoljea,103 kad se jugoslavensko komunistiko
100 Zbirka Trumbi, Zapis 22. svibnja 1932. Navedeno prema Ieku, 1991, str. 101, prim. 61.
,01 O tome Friedman, 1996, str. 94.
102 O tome Daja, 1994, str. 102-108, 173-185.
103 Ibrahim Kemura: Uloga "Gajreta" u drutvenom ivotu Muslimana Bosne i Hercego
vine (1903-1941). Sarajevo: Veselin Maslea, 1986. Monografije MADAR 2001 o srpskoj
202

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

drutvo nalazilo u dubokoj opoj krizi i sve jasnije artikuliralo zani


manje za graanske forme ivota. Razlog za to to je monografija o
Gajretu napisana prije od monografije o Prosvjeti ili Napretku treba
dovesti u usku vezu sa "zakanjelim" nation building Bosanskih Musli
mana, koje se u danom vremenskom trenutku nalazilo u zavrnoj fazi.
Inae su sva tri drutva odigrala odlunu ulogu u razvitku graan
ske kulture u Bosni i Hercegovini. Radi se o tri kulturne krovne orga
nizacije koje su se posvetile njegovanju identiteta poticanjem obra
zovanja i gospodarskih interesa unutar vlastitog naroda. Srpska se
Prosvjeta iskazala u austro-ugarskom razdoblju a hrvatski Napredak
u Prvoj Jugoslaviji.
Za pisanje odgovarajuih monografija na raspolaganju stoji opsena
dokumentacija. Meutim, u ovdje postavljenom okviru iznose se, na
temelju suvremenih tiskovnih izvjetaja, samo glavni pothvati triju
spomenutih drutava, u sluaju Gajreta najvie se koristi spomenu
ta monografija. Za temeljitije istraivanje bio bi potreban metodo
loki i vremenski drugaije postavljen okvir.
Srpska Prosveta

Srpska Prosvjeta104je osnovana 1902. godine. Do izbijanja Prvog


svjetskog rata 1914. razvila je veu i uspjeniju dinamiku nego oba
odgovarajua kulturna drutva bosansko-hercegovakih Hrvata i
Muslimana. U predveerje Prvog svjetskog rata predoio je glavni
odbor toga drutva u svom izvjetaju od 28. lipnja 1914. sljedeu
bilancu: 8.407 lanova, koji su bili raspreni preko cijeloga Balkana,
Europe i Sjeverne Amerike do San Francisca, 108 uenika u vlasti
tom akom domu u Mostaru. K tomu su dole pripreme za otvara
nje daljnjih srpskih akih domova u Tuzli, Bihau i Sarajevu, potom
podjela 294 stipendije u kolskoj godini 1913/14, od toga 65 stu
dentima visokih kola i 229 uenicima srednjih kola, zatim potpore
za 50 studenata i 126 srednjokolaca, na koncu impozantne brojke o
nakladama vlastitih publikacija i izvjetaji o porastu broja svezaka u
vlastitoj centralnoj biblioteci u Sarajevu, osnovanoj 1911.l<b
Kao drutvo koje je svoju kulturnu tradiciju usko vezalo s ciljevi
ma velikosrpske politike. Prosvjeta je nakon izbijanja rata, 9. veljae
Prosvjeti, KEMURA 2002 o muslimanskoj Narodnoj uzdanici i IEK 2002 o hrvatskom
Napretku nisu ovdje uzete u obzir, jer u vrijeme pisanja ove studije nisu bile objavljene.
104 Prvotno ijekavski oblik Prosvjeta je 1920. godine zamijenjen ekavskim Prosveta.
105 Daja, 1994, str. 107.
203

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

1915, sa svim njezinim pododborima rasputena a njezina imovina


(oko 1.200.000 kruna) oduzeta.
Nakon sloma Podunavske Monarhije ve se 17. studenoga 1918.
sastao glavni odbor Prosvjete, preuzeo vlasnitvo drutva i u sljede
im mjesecima obnovio Prosvjetine organizacije. Svi su ovi koraci
uinjeni s bezgraninim optimizmom. Optimizam se raao iz uvjere
nja da osnivanje drave SHS otvara gotovo bezgranine mogunosti
za Prosvjetu. Oekivalo se da e drava potpuno preuzeti skrb o sti
pendistima, za koje je drutvo u austro-ugarskom vremenu izdavalo
dvije treine svoga ukupnog budeta, i umjesto toga Prosvjeta e
tako moi vie pozornosti posvetiti prosvjeivanju naroda teajevima
opismenjivanja i daljnjeg obrazovanja, predavanjima, osnivanjem
biblioteka i promicanju zadruga.
U skladu s proklamiranom ideologijom o troimenom narodu, i to
prema srpskoj interpretaciji da su u pitanju tri plemena jednog jedin
catog naroda a utapanje srpstva u jugoslavenstvo nije dolazilo u ob
zir (v. poglavlje l),106 nakon obnove svoje djelatnosti sebi je Prosvjeta
postavila sljedee nacionalno-politike ciljeve:
(a) proirenje kulturnih i nacionalnih (tj. asimilatorskih) aktivnosti
na bosansko-hercegovake Hrvate i Muslimane;
(b) irenje Prosvjetinih organizacija na nebosanska podruja drave;
(c) ujedinjenje s izvanbosanskim slinim drutvima radi nacional
ne integracije.'01
Ad (a): Pribliavanje bh. Hrvatima i Muslimanima teklo je, na
ravno, preko pokuaja suradnje s njihovim odgovarajuim kulturnim
drutvima, hrvatskim Napretkom i muslimanskim Gajretom. Po
etno euforino oekivanje fuzije obaju drutava s Prosvetom brzo je
ishlapilo.108Nacionalni i kulturno-politiki trijalizam, koji je meu bh.
obrazovanim slojem austro-ugarskog razdoblja dosegnuo jasan pro
fil, pokazao se otpornim kako prema velikosrpskoj tako i prema jugoslavistikoj integraciji. Osobito je hrvatski Napredak, kao nositelj kulturno-politikih interesa bh. Hrvata, iji je nation building u veini
106 Prijedlog zagrebakog odbora Prosvjete, ije su lanstvo (oko 350 lanova) najveim
dijelom inili srpski studenti iz BiH, da se dosadanja srpska preimenuje u jugosla
venska Prosvjeta, primljen je na godinjoj skuptini drutva 1920. i 1921. sa zaue
nou. Prosveta list 10 (1920), str. 291-292; 11 (1921), str. 86-87, 89. Usp. Prosvje
ta. Organ Drutva Prosvjete 9, 1-2 (april 1919), str. 9.
107 O tome Prosvjeta. 9, 1-2- (april 1919), str. 6-12.
108 Prosveta list 10 (1920), str. 293, 295.
204

Bosno i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

bio dovren poetkom 20. stoljea, ostao daleko od srpskih integra


cijskih nastojanja i svoju suradnju ograniio na one nastupe koji su
slijedili sasvim pragmatine ciljeve ili su bili puki izraz uljudnosti.
Prvi zajedniki nastup takve vrste odigrao se u ljeto 1919, kad su
predstavnici Prosvjete, Gajreta i Napretka zajedniki od zemaljske vla
de za Bosnu i Hercegovinu isposlovali pristanak da pod svoje okrilje
prihvati stipendiste svih triju drutava.109 Daljnji su se zajedniki
nastupi odnosili na financijska rastereenja to su drutva zahtije
vala kao udruenja od ope koristi."0 Uzajamna je uljudnost - kao
pribivanje raznim priredbama - u poetku funkcionirala besprijekorno.
Ali nakon sve veeg trovanja politike klime i nakon uvoenja dikta
ture, Napredak je napustio ovu praksu i nije se vie pojavljivao na
Prosvetinim priredbama. Na primjer, dok su predstavnici musliman
skog Gajreta i idovske Benevolencije i dalje pribivali kao gosti Pro
svetinim godinjim priredbama, predstavnici Napretka i drugog, 1924.
godine osnovanog muslimanskog drutva Narodna Uzdanica, nisu."1
U nacionalno-politikom pogledu predstavljala je novoosnovana
Narodna Uzdanica prohrvatsku alternativu Gajretu koji je ve u austro-ugarskoj fazi svoga postojanja preao na prosrpski kurs."2 U
Prvoj Jugoslaviji se prosrpsko dranje Gajreta dalje produbljivalo
zahvaljujui i planskom politikom zauzimanju reima koji je u ovom
drutvu vidio pogodno sredstvo za srbizaciju Bosanskih Muslimana i
zbog toga je Gajret financijski pomagao vie nego sva druga nacio
nalna drutva u Bosni i Hercegovini zajedno (srpsku Prosvetu, hrvat
ski Napredak i muslimansku Narodnu Uzdanicu)." Kuriozna je inje
nica to je Gajret bio preimenovan u srpsko-muslimansko kulturno
drutvo (Srpsko-muslimansko kulturno-prosvjetno drutvo "Gajret")
tek nakon uvoenja diktature, to znai nakon uzdizanja integralistikog jugoslavenstva u slubenu dravnu ideologiju i zabrane poli
tikih organizacija s vjerskim ili plemenskim [nacionalnim] karak
terom". Ovo se nije moglo dogoditi bez odgovarajuih uputa otaca
diktature,114 prema ijem je shvaanju put u jugoslavenstvo trebao
voditi preko srbizma.'15
Pojaana diferencijacija drutava nakon uvoenja diktature 1929. na
dravno-politiki sumnjiva i dravotvorna rezultiralo je ohlaenjem
109 Prosveta list 10 (1920), str. 204.
1,0 Glasnik drutva Prosvete 18 (1940), str. 144.
,n Vidi Prosveta list (12 (1923), str. 71; 20 (1936), str. 217, 220-221.
1,2 Kemura, 1986, str. 68-77.
113 Kemura, 1986, str. 157-162, 208-209.
114 Kemura, 1986, str. 187-193.
115 O tome v. Prosveta list 20 (1936), str. 235.
205

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 191)

kontakata s Napretkom i Narodnom Uzdanicom na jednoj strani, i


intenziviranjem suradnje izmeu Prosvete i Gajreta na drugoj strani.
Prosveta je od poetka nala svoj interes u tome da odreeni broj
muslimanskih uenika, koji su izrazili spremnost priznati se pripad
nicima srpske nacionalnosti, financijski pomae i primi u vlastite a
ke domove. Njihov je broj bio, dodue, neznatan, oko 5 po kolskoj
godini."6
Ta je praksa vodila do otvaranja zajednikih akih domova u
istonoj Hercegovini, i to izmeu 1923. i 1928. u Foi i za krae vri
jeme u Gackom, a izmeu 1931. i 1941. u Trebinju. U akim domo
vima u Foi bilo je smjeteno prosjeno 40 uenika, svaki put polovi
ca Prosvetinih i polovica Gajretovih kandidata, u Trebinju oko 50,
gdje su Prosvetini kandidati imali malu brojanu prednost. aki dom
u Foi vodila je Prosveta, a onaj u Trebinju zajedniki Prosveta i
Gajret."1
Ad (b): irenje Prosvetinih organizacija na cijeli teritorij Kraljevine
bilo je odreeno statutom drutva, odobrenim 2. prosinca 1919. Na
godinjoj skuptini 27. lipnja 1920. u Sarajevu proitan je izvjetaj
da je obnova organizacijske infrastrukture u Bosni i Hercegovini u
cjelini uspjela i da je broj lanstva, koji je prije rata iznosio dobrih
8.000, sada narastao na 20.000 (17.984 u Kraljevini SHS i 1.460 u
Sjevernoj Americi). O izvanbosanskim dijelovima Kraljevine konsta
tirano je da je Prosveta u meuvremenu uspjela pustiti korijenje u
Crnoj Gori i nekadanjem (sic!) Sandaku, a da se, naprotiv, nasto
janja u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nalaze u poetnom stadiju. U
Srbiji je Prosveta samo u Beogradu imala svoj odbor s 450 lanova.
13 Prosvetinih odbora u Sjevernoj Americi s ukupno 1.460 lanova
pomoglo je organizaciju u domovini godine 1920. s 560.000 kruna
(to je bila gotovo polovica godinjih prihoda drutva)."8
Time je gledom na angaman i porast lanstva dostignut vrhunac. Ve
se, naime, sljedee godine tisak drutva tui na pojave umora u redovi
ma Prosvetinih lanova."9 Broj lanstva je 1921. godine pao na 18.262 i
od ovoga trenutka do 1940. varirao je izmeu 16.000 i 18.000.120
"6 Vidi godinje izvjetaje u Prosveta listu i Glasniku drutva Prosveta. Usp. Kemura,
1986, str. 299.
"7 Vidi Prosvetine godinje izvjetaje i Kemura, 1986, str. 290-294. i tablicu I.
118 Prosveta list 10 (1920), str. 242-257, usp. str. 189-190, 202-203.
119 Prosveta list 11,10 (1921), str. 4-5.
120 Vidi godinje izvjetaje drutva Prosveta.
206

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Ni irenje Prosvetinih organizacija na izvanbosanske dijelove dr


ave nije uslijedilo onako kako se u prvotnom optimizmu oekivalo.
Ponajprije se uspjelo uspostaviti Prosvetine odbore ili povjerenike u
onim gradovima i naseljima, koja su barem djelomino bila naselje
na Srbima i u koje su dolazili pripadnici bosansko-hercegovakog srp
skog graanstva kao poslovni ljudi, asnici, uitelji ili drugi dravni
slubenici i angairali se za Prosvetine ciljeve. Trajanje Prosvetinih
novih organizacija vrlo esto je ovisilo o trajanju slube doljaka u
spomenutim mjestima. Nije se, naime, rijetko dogaalo da su se
Prosvetine organizacije gasile nakon premjetaja njihovih osnivaa i
uskoro na nekom drugom mjestu izronila nova osnivanja to se naj
ee svodilo na novi angaman premjetenih Prosvetinih aktivista.
Taje fluktuacija bila redovita toka u godinjim izvjetajima drutva
zato to je bila esta. Pred poetak Drugog svjetskog rata Prosveta je
raspolagala s ukupno 248 organizacijskih ogranaka; od toga je bilo
48 odbora i 164 povjerenika.121 Izvan Bosne i Hercegovine nalazili su
se Prosvetini odbori u sljedeim mjestima:
- Karlovac, Korenica, Metkovi i ibenik u Hrvatskoj (4);
- Beograd, aak, Ni, Priboj, Pirot, Roge, abac, Uice i Valjevo
u Srbiji (9);
- Novi Sad, Rusko Selo kod Velike Kikinde i Vojvoda Stepa kod
Crnje u Vojvodini (3);
- Skopje u Makedoniji (1);
U sljedeim mjestima Prosveta je bila zastupljena povjerenicima:
- Bjelovar, Dubrovnik, Imotski, Knin, Maare kod Petrinje,
Osijek, Potok Crni kod Topuskog i Zagreb u Hrvatskoj (8);
- Bari iflik kod Pirota, Jovanovac Veliki kod Pirota, Kosjeri,
Kruevac, Nova Varo, Ni, Prokuplje, Raanj, Temska kod
Pirota, Vuitrn i Zajear u Srbiji (11);
- Dala kod Nove Kanjie, Karaorevo, Mesi kod Vrca, Titel i
Vrac u Vojvodini (5);
- Bijela/Kotorski zaljev, Dobrota kod Kotora, Herceg Novi, Radovii/Kotorski zaljev, Rasovo kod Bijelog Polja, Reevi kod
Budve, Sotoni kod Bara, Stari Bar i Zelenika u Crnoj Gori (9);
- Goradevac kod Pei na Kosovu (1);
- Strumica u Makedoniji (1);
- i Maribor u Sloveniji (1).
121 Posljednji, na godinjoj skuptini 22. i 23. lipnja 1940. u Sarajevu predoeni izvjetaj
u: Glasnik drutva Prosvete 18 (1940), str. 117-118.
207

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Rezultat: Izvan Bosne i Hercegovine tono kao i u Bosni i Herce


govini Prosveta se, kao izrazito srpsko kulturno drutvo, mogla uko
rijeniti iskljuivo meu srpskim stanovnitvom. Tu i tamo susreemo
i ne-srbe meu lanovima drutva, neto ee Muslimane i idove,
posve rijetko Hrvate i Slovence, i to najee kao lanove osnivae ili
podupiratelje drutva.'"
Ad (c): Prosveta je najmanje uspjeha imala pri ostvarivanju treeg
nacionalnog cilja, ujedinjenja u jednu jedinstvenu krovnu organi
zaciju svih znaajnijih kulturnih ustanova koje su se nale u novoj
dravi. Ve 1912. godine, u povodu 10-godinjeg jubileja pokuala je
Prosvjeta organizirati suradnju s Maticom srpskom u Novom Sadu,
Kulturnom ligom u Beogradu i Srpskom zorom u Dubrovniku. Ideja
je ponovno prihvaena 1919. godine i sada dogovorena sa Srpskom
akademijom nauka. Ovaj put cilj je bio ujediniti u jedan Savez odgo
varajue kako srpske tako i nesrpske organizacije na cijelom drav
nom teritoriju.123 U povodu 100-godinjega jubileja Matice srpske
sabrali su se predstavnici brojnih kulturnih drutava 12. prosinca
1927. u Novom Sadu i donijeli rezoluciju o osnivanju Saveza kul
turnih drutava i ustanova. Konana redakcija statuta Saveza, iji je
nacrt izradio predstojnik Matice hrvatske u Zagrebu Albert Bazala
(1877-1947),124 bila je povjerena u za tu svrhu osnovanom odboru.
Meutim, zbog zatrovanog ozraja toga vremena Matica hrvatska je
pustila da u veljai 1928. ovaj projekt propadne.
Trei i posljednji pokuaj, poduzet u ljeto 1936. godine, doveo je
do djelominog uspjeha, i to zato to se radilo o krovnoj organizaciji
iskljuivo srpskih kulturnih drutava i ustanova plus Gajret koji se
vodio kao "srpsko-muslimansko kulturno drutvo u Sarajevu".125 Osni
vaka skuptina je 27. veljae 1938. proglasila statut koji je bio pod
nesen dravnim vlastima na odobrenje.
Saimljui, moe se konstatirati da su Prosvetina nastojanja oko
proirenja aktivnosti na nesrpsko stanovnitvo ostala bezuspjena,
prije svega zato to su bila ponekad otvoreno, ponekad prikriveno
Slovenac Emilijan Lilek (1851-1940), koji je u austro-ugarsko vrijeme predavao povi
jest i zemljopis na sarajevskoj gimnaziji, istakao se 1931. kao lan-podupiratelj Pro
sv ete s 20.000 dinara. Prosveta list 15 (1931), str. 260. Lilekova kratka biografija u:
ESIo (1992), str. 187.
123 O tome i susljednom Prosveta list 20 (1936), str. 193-194, 201-202; Glasnik drutva
Prosveta 15 (1937), str. 71-72. i 16 (1939), str. 25-27, 90-92.
24 Kratka biografija u: HBL 1 (1983), str. 553-556.
125 Glasnik drutva Prosvete 15 (1937), str. 72.
208

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

velikosrpski obiljeena. Apstrahirajui od Bosanskih Muslimana kod


kojih nacionalni razvitak jo nije bio dovren, a u pojedinanim slu
ajevima i kod idova, odbojno je dranje prema kulturnoj i nacionalno-politikoj asimilaciji to je dravna ideologija Prve Jugoslavije
postavila sebi za cilj, sve jasnije dolazilo do izraaja. Tako Prosveti
nije preostalo nita drugo nego nastaviti s ciljevima definiranim ve
u austro-ugarskom razdoblju, ali sada ne kao neko protiv nego u
skladu s dravnom ideologijom i suradnjom s reimom. Postavljeni
ciljevi su bili: prosvjeivanje, obrazovanje i gospodarsko jaanje. Te
ite je ovaj put bilo postavljeno na stvaranje srpskog nacionalno
svjesnog obrazovanog sloja, mada je drutvo na ovom podruju od
drave oekivalo vie, kako je ve spomenuto. U ovom se kontekstu
postavlja pitanje u kojoj je mjeri zemaljska vlada za Bosnu i Her
cegovinu preuzela plaanje visokokolskih stipendista, kako je obe
ala 1919. godine.
ini se da je zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu gotovo sve
Prosvetine visokokolske stipendiste u kolskoj godini 1919/1920,
zaista preuzela jer je drutvo Prosveta u ovoj godini podijelilo samo
7 visokokolskih stipendija, i to za 3 studenta prava i 4 filozofije koji
su studirali u Beogradu, Lozani, Pragu i Londonu.126 Meu zadnjima
se nalazio Dimitrije Mitrinovi (1887-1963) iz istone Hercegovine
koji se u godinama pred izbijanje rata 1914. iskazao kao spretan srp
ski agitator.127 Visokokolske studente je Prosveta ovaj put pomagala
samo manjom jednokratnom potporom; svota od 117.538 kr bila je
podijeljena na 294 natjecatelja. Sljedeih je godina Prosveta neto
podigla broj svojih visokokolskih stipendista tako da je prosjeno
godinje bilo dodijeljeno oko 15 visokokolskih stipendija. Broj jedno
kratnih potpora se, meutim, istodobno smanjio.
Prema bilanci koja je izraena 1940. godine,128 Prosveta je u
38 godina svoga postojanja stipendijama pomagala ukupno 689
studenata na visokim kolama. Odbije li se od ovoga broja oko
200 Prosvetinih visokokolskih stipendista i visokokolskih pri
matelja pripomoi iz vremena prije osnivanja jugoslavenske
drave,129 tada je Prosveta u meuratnom vremenu dodijelila sti
pendije ili pripomoi na ukupno 400 visokokolskih studenata.
To dovodi do zakljuka da je drava u ovoj stvari zaista rasteretila
Prosvetu, odnosno da je preteno drava financirala visokokolske
,26 Prosveta iist 10 (1920), str. 204-205.
,27 Daja, 1994, str. 176-178, 232-233.
128 Glasnik drutva Prosvete 18, 4-6. (1940).
129 O tome v. Daja, 1994, str. 174-178.
209

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

studente.'30 To je Prosveti omoguilo da se vie posveti kolo


vanju naunika i posebno srednjokolaca i srednjokolki.
Prema toj bilanci iz 1940. Prosveta je u vremenskom razdoblju od
38 godina stipendijama i potporama pomogla 1.656 naunika i 4.475
uenika u srednjim kolama. Bez iscrpnijega i dugotrajnog istrai
vanja, koje se u ovdje postavljenom okviru ne moe provesti, nije
mogue tono razdvojiti udjele iz meuratnog vremena od onih iz
austro-ugarskog razdoblja. Svakako da bi lavovski dio trebao otpasti
na jugoslavensku fazu. U kolskoj godini 1919/1920. dodijelila je
Prosveta stipendije 147 srednjokolskih uenika i uzdravala 77
srednjokolskih uenika i dvanaest srednjokolskih uenica u svoja
dva aka doma u Mostaru.131 Broj kako potpomognutih uenika i
uenica tako i Prosvetinih akih domova kontinuirano se povea
vao, tako da je u kolskoj godini 1939/1940. Prosveta pomagala
ukupno 395 uenika, uenica i naunika, od toga 290 sa stipendija
ma. Do tada je ona podigla ake domove u sedam bh. gradova
(Sarajevo, Bosanska Gradika, Biha, Tuzla, Mostar, Trebinje i Banja
Luka) u kojima su iste kolske godine bila smjetena 294 pitomca.132
Stipendije i pomoi stajale su Prosvetu do 1940. godine ukupno
15,2 milijuna dinara, podizanje i uzdravanje akih domova 22,99
milijuna dinara. Za brojne publikacije (broure, godinjake, poetni
ce za nepismene, asopise drutva i druge tiskovine) Prosveta je iz
dala 9 milijuna dinara.
Posebna pozornost bila je posveivana podizanju i irenju knjini
ca. O tome kao i o itateljskoj publici koja je posjeivala Prosvetine
knjinice, redovito se i iscrpno izvjetavalo u tisku drutva. Do 1940.
uspjelo je Prosveti osnovati 295 knjinica s oko 104.238 svezaka.
One su podignute u 74 gradska i 173 seoska naselja i irile su se na
cijelo dravno podruje s iznimkom Slovenije (Dravska banovina).
Teite je, dakako, bilo na Bosni i Hercegovini. Za bibliotekarstvo je
Prosveta izdala ukupno 2,3 milijuna dinara, ne ubrajajui u to po
klonjene knjige.133
Novana je sredstva Prosveta stjecala iz vie izvora. Uz prihode od
lanarina, doprinosa od raznih priredbi, priloga uenika u akim
,3 Ovo potvruju udjeli studenata pojedinih bh. konfesija npr. u studijskoj godini
1934/35. Tada su dva muslimanska studenta otpadala na 1.000 bh.stanovnika
islamske vjere, 12 studenata na 1.000 bh. katolika (Hrvata) i 13 studenata na 1.000
bh. pravoslavnih Srba, v. GVIS 36, 7-8. (1973), str. 334.
131 Prosveta list 10 (1920), str. 205.
132 Glasnik drutva Prosvete 18 (1940), str. 128-140.
133 Glasnik drutva Prosvete 18 (1940), str. 123-127.
210

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

domovima i darova treba naglasiti ostavtine i dravne subvencije.


13. lipnja 1921. procijenjena je Prosvetina ukupna imovina (novac,
vrijednosni papiri, nekretnine) na ukupno 4,064 milijuna kruna134 ili
1,016 milijuna dinara.135 Do konca meuratnog vremena, odnosno
31. oujka 1940. popela se ukupna vrijednost na 13,627 milijuna di
nara. Izdaci u poslovnoj godini 1939/40. iznosili su 853.887,56 dina
ra a za poslovnu godinu 1940/41. bio je predvien budet u visini od
1,714 milijuna dinara.136
Ipak, drutvo Prosveta nije bilo zadovoljno ni vlastitim postignu
ima ni poloajem srpskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini. Neza
dovoljstvo je poraslo u godinama pred izbijanje Drugog svjetskog rata.
Razloge nezadovoljstva iznio je zamjenik predstojnika glavnog
odbora Vaso Risti na konferenciji 23. listopada 1938. u Banjoj Luci.137
U svome je predavanju Risti poao od teze da je poloaj bh. Srba u
usporedbi s vremenom prije Prvog svjetskog rata nepovoljniji. Za to
je naao sljedee razloge: Dok je bh. puanstvo izmeu 1914. i 1937.
poraslo od 1.950.000 na 2.155.000, ostali su gospodarski potencijali
isti ili su se, dapae, smanjili. Nije, naime, bila provedena nikakva
melioracija zemljita. ume, koje su tvorile 49% bh. povrina, ostale
su u veini dravno vlasnitvo i bile su bezobzirno i neplanski eks
ploatirane u razliite svrhe. Drava je umskim parcelama nagrai
vala kulturne i humanitarne organizacije, ratne dragovoljce i druge
osobe. Godinje su bh. ume olakavane za 6 do 7 milijuna m3drveta. Nisu bile poteene ni voke, prije svega orasi koje se u velikim
koliina upotrebljavalo u ratnoj industriji.138
Duhansko i vinarsko gospodarstvo, koje je bilo dravni monopol,
pretrpjelo je osjetan udarac u Hercegovini, i to zbog niske otkupne
cijene i zbog teke bolesti loze, kojom je bilo pogoeno 4.000 ha od
ukupno 6.000 ha obradive povrine.
I stoarstvo je doivjelo nazadovanje i to zbog rekvizicija, ivotinj
skih bolesti i nerazvijene mlijene ekonomije. Risti je naglasio da je
tim procesima najvie bilo pogoeno bh. srpsko seljako stanov
nitvo budui da su Srbi veinom ivjeli u bh. brdskim podrujima i
bavili se stoarstvom. Suprotno tome. Muslimani su u veini ivjeli
u dolinama du rijeka, u gradovima i njihovoj okolici, dok su katolici
134 Prosveta list 11, 7-8 (1921), str. 50-51.
135 Obraunski teaj izmeu krune i dinara odredila je drava na 4 kr : 1 din. Britanski
izvjetaji 1986, I, str. 64.
136 Glasnik drutva Prosvete 18 (1940), str. 149-164.
137 Glasnik drutva Prosvete 16 (1938), str. 199-213.
138 O industriji naoruanja u Prvoj Jugoslaviji v. Calic, 1994a, str. 414-416.
211

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

preteno bili udomaeni u srednjoj Bosni, gdje je proizvodnja i obra


da ruda bila proirena i tehniki poboljana, te u brdskim predjelima
zapadne Bosne. Stagnirala je izgradnja prometne mree iz austro-ugarskog vremena. Izgraene su samo dvije eljeznike pruge, Biha-Knin
i uskotrana pruga Trebinje-Bilea. Trea pruga Ustipraa-Gorade
nalazila se 1938. u izgradnji.
Samo su industrija i turizam doivjeli stanoviti razvitak, ali je u tim
gospodarskim granama Risti naao premalo zaposlenih Srba.
U 18 dravnih i jedanaest privatnih rudnika (bez topionice eljeza
u Zenici139) bilo je prema Ristievim navodima zaposleno oko 18.000
radnika.140 Broj inenjera iznosio je 80, onih na upravnim mjestima
527 osoba.
Prema vjerskoj pripadnosti bilo je u industriji kao inenjera ili
upravnih namjetenika zaposleno 472 katolika, 185 [srpsko-Jpravoslavnih, 62 muslimana i 4 ostala, ukupno 722 osobe.
Na temelju iznijetih analiza Risti je zahtijevao vie upoljavanja
"naega elementa" [itaj: Srba] u industrijskom kompleksu, to se,
po njegovu miljenju, trebalo postii preseljenjem srpskih seljaka iz
pasivnih brdskih krajeva u industrijska podruja. Na koncu je gorko
izjavio:
Svi mi znamo, da je po osloboenju i ujedinjenju na elemenat svoje brige pojaao za opte dravne ideale, a posveivao
manju panju svojim bitnim interesima, dok su se naa osta
la braa [itaj: Hrvati] bacila daleko vie na rad oko kulturno
prosvjetnog i ekonomskog svog snaenja.
Na svojoj 34. godinjoj skuptini, odranoj 22. i 23. lipnja 1940. u
Banjoj Luci, zakljuilo je drutvo Prosveta jednu rezoluciju, u kojoj je
u toki 2 iznesena sljedea gorka injenica:
"Prosveta" sa aljenjem konstatuje da na osnovnom kolova
nju naega naroda od osloboenja pa do danas nije uinjeno
ni od strane drave, ni od samouprava ono i onoliko koliko se
i moglo i moralo uiniti. kolska mrea narodnih kola i danas
je vrlo retka i nesrazmerna, broj nepismenih u pojedinim kra
jevima ogroman. Kulturna razlika izmeu sela i grada i dalje
139 O modernizaciji topionica eljeza 1938. u BiH Calic, 1994a, str. 410-412.
140 Karabegovi, 1979, str. 190, se poziva na isti izvor i navodi za 1938. godinu ukupno
18.931, a za 1939. 20.691 radnika.
212

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

se poveava. Dok broj uenika srednjih kola i univerziteta po


gradovima raste, dotle se po selima i suvie sporo i u nedo
voljnom broju podiu narodne kole, a nedostaje srazmeran
broj i strunih kola koje su neophodne za pravilan kulturno-ekonomski razvitak naroda. [...] Problem se moe da rei samo
planskim podizanjem dovoljnog broja narodnih kola, tako da
svakom detetu bude omogueno sticanje osnovnog obrazo
vanja. Sve ostale mere za suzbijanje nepismenosti samo su
nedovoljna palijativna sredstva. Prenoenjem brige za
podizanje narodnih kola na selo i optine bili su pogoeni i
stradali su upravo najsiromaniji krajevi kao krajevi koje je
duga tuinska uprava namerno i s planom zapostavljala. Zato
tu brigu mora opet da preuzme u prvom redu drava.141
Steena je spoznaja dola prekasno. Manje od jedne godine nakon
toga Jugoslavija je bila razbijena a Bosna i Hercegovina postala di
jelom NDH. U prvim mjesecima svoje vlasti ustaki je reim raspu
stio Prosvetu i naredio hrvatskom Napretku preuzimanje njezine
imovine, kao i muslimanskoj Narodnoj Uzdanici preuzimanje imo
vine prosrpskog Gajreta. Napredak je odbio ponudu a Narodna Uzda
nica se pokorila i preuzela Gajretovu imovinu, vjerojatno protiv svoje
volje.142
Muslimansko drutvo Gajret

Glavni odbor u srpnju 1914. rasputenog Gajreta ponovno se kon


stituirao 24. veljae 1919. Na XII. Plenarnoj skuptini 19. rujna 1919.
nadvladao je prosrpski orijentiran mlai dio muslimanske inteligen
cije pristae konzervativno usmjerene politike stranke JMO i kroz
cijelo vrijeme Prve Jugoslavije drutvu nametnuo prosrpsku ori
jentaciju. To je vjerojatno prouzrokovalo napetosti meu lanstvom i
1924. godine dovelo do osnivanja drugog muslimanskog kulturnog
drutva Narodna Uzdanica.143
Na Gajretovo prihvaanje srpske nacionalnosti reim je dobrohot
no reagirao. Tek jednu godinu star prijestolonasljednik Petar bio je
141 Glasnik drutva Prosvete 18 (1940), str. 170-171. O raspravi koja je odrana prije
ove rezolucije, na istom mjestu, str. 164-167.
142 Napredak kalendar 1946, str. 39. Kemura, 1986, str. 360-361.
143 Kemura, 1986, str. 146-157, 163-167. O rasputanju Gajreta 1914. na istom mjestu,
str. 66-67.
213

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

1923. godine nominiran pokroviteljem drutva a kralj Aleksandar je


za ovu prigodu donirao 500.000 dinara.144 Nije ostalo samo na tome.
Da bi ubrzao srbizaciju bosansko-muslimanske elite, reim je ku
movao osnivanju Osman-iki-Gajreta, 145 neovisnog od sarajevskog
Gajreta, i dao podignuti studentski dom, s istim imenom, za bosansko-muslimanske studente i studentice. Osman-iki-Gajret je sta
jao pod snanijom politikom kontrolom Beograda nego sarajevski
Gajret i bio je najveim dijelom financiran dravnim novcem.146 Za
beogradski Gajret kralj Aleksandar je svakoga mjeseca uplaivao
25.000 dinara, a osim toga svaki put oko 10.000 prigodom Boia i
drugih blagdana. Usto, svota od 80.000, kojom je ministarstvo vjera
od 1920. subvencioniralo sarajevski Gajret, od 1929. isplaivana je
beogradskom Gajretu kao nagrada za njegov "nacionalni angaman".
Obrazovanje muslimanskih studenata u Beogradu proireno je 1926.
na muslimanske djevojke odnosno na prve studentice. U centru Beo
grada podignut je 1931. godine novi studentski dom Osman iki.
Nova je zgrada stajala preko 3 milijuna dinara i raspolagala je s preko
200 mjesta. Od 1932. bilo je smjeteno prosjeno 150 muslimanskih
studenata i studentica iz Bosne i Hercegovine, Sandaka i Makedo
nije. Rezultat? Dok su u studijskoj godini 1922/23. na beogradskom
univerzitetu bila upisana samo etiri Muslimana, njihov se broj u stu
dijskoj godini 1939/40. popeo na 419.
U studijskoj godini 1930/31. studiralo je sedam muslimanskih
studentica u Beogradu a do studijske godine 1938/39. njihov je broj
porastao na 36, od toga 28 kao Gajretove stipendistice. Do 1940. go
dine zavrilo je preko 300 muslimanskih visokokolaca i visokokolki
svoje obrazovanje na beogradskim visokim kolama, najvie njih kao
Gajretovi stipendisti147.
Sarajevski je Gajret bio organiziran analogno srpskoj Prosveti i
hrvatskom Napretku: glavni odbor sa sjeditem u Sarajevu, podod
bori i povjerenici u drugim gradovima i selima.148 Meu lanstvom se
nalazilo i nekoliko nemuslimana, najee kao podupiratelji ili po
vjerenici, i to vie Srba, manje Hrvata i idova.149 Broj lanova je os
cilirao izmeu 6.000 godine 1920/21 i 20.000 godine 1939/40, a
najvei broj od 25.000 lanova dostignut je 1930/31. godine. Nagli
144 Kemura, 1986, str. 157-158.
145 Osman iki (1879-1912) bio je jedan od prosrpski orijentiranih muslimana koji su
1907. godine Gajret prosrpski usmjerili. Kemura, 1986, str. 71.
146 Kemura, 1986, str. 159-162.
47 Detaljniji navodi kod Kemure, 1986, str. 310-313.
148 O organizaciji i socijalnoj strukturi Gajreta Kemura, 1986, str. 265-286.
149 Poblii podaci kod Kemure, 1986, str. 285-286.
214

Bosna i Hercegovina u jugosfovenskoj dravi

porast broja lanstva nakon uvoenja diktature treba prije svega


pripisati politikom oportunizmu budui da je diktatura privilegirala
Gajret kao proreimski konformistiko "srpsko drutvo".150 Veina
lanova samo je nominalno pripadala drutvu budui da je lanarinu
1934/35. godine plaalo samo 4.763 od ukupno 25.000 lanova, 1937/38.
samo 5.069 od 20.000 lanova i 1939/40. samo 4.098 lanova.
U prvim je godinama Gajret, slino Prosveti, imao svoje povje
renike i u Americi, koji su drutvo u poratnom vremenu pomagali
(100.000 kr. 1921. god.). O daljnjim vezama s Amerikom nije nita
poznato. U posljednjoj poslovnoj godini svoga postojanja Gajret je
imao 109 odbora (od toga dvanaest enskih) i 80 povjerenika. Gajretova aktivnost bila je na prvom mjestu usmjerena prema musliman
skom stanovnitvu u Bosni i Hercegovini, zatim u Makedoniji, Srbiji
(Sandaku) i Crnoj Gori.
Glavna briga Gajreta, kao i Prosvete i Napretka, bilo je pomaga
nje naunika, uenika srednjih i visokih kola putem stipendija, pot
pora i otvaranja internata za njihov smjetaj. U ovu je svrhu Gajret
ve 1919/1920. preuzeo pet internata koje je vakufska uprava prije
Prvog svjetskog rata otvorila u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru
i Bihau. Daljnje je internate drutvo otvorilo u Mostaru, Foi, Gac
kom, Trebinju (zajedno s Prosvetom) i 1923. u Novom Pazaru (u San
daku); ovaj zadnji je bio bojkotiran kao instrument srbizacije i stoga
zatvoren 1925. U kolskoj godini 1939/40. uzdravao je Gajret devet
internata: tri u Sarajevu (za uenike, uenice i naunike), potom u
Bihau, Mostaru, Tuzli, Plevlju (Crna Gora), Banjoj Luci i Trebinju
(zajedno s Prosvetom).151 U kolskoj godini 1939/40. Gajret je u svoje
internate smjestio ukupno 327 naunika, uenika i uenica. 210 ue
nika i uenica primalo je od Gajreta stipendiju (meu njima 4 nemuslimana) a njih 60 potpore.152 Prema izvjetaju, pripremljenom za
36. godinju skuptinu 13. i 14. srpnja 1940. Gajret je do 1940. po
magao kolovanje ukupno 6.000 uenika, uenika na strunim ko
lama i studenata, to je iznosilo 2/3 muslimanske inteligencije u Bo
sni i Hercegovini i Sandaku u spomenutom vremenu.153 Do 1941. je
oko 1.000 Muslimana steklo visokokolsku naobrazbu.154 U vremen
skom razdoblju od 1928. do 1939. Gajret je pomogao obrazovanje
2.758 uenika. Oni su zavrili sljedee kole:
150 Kemura, 1986, str. 283-284.
151 Kemura, 1986, str. 289-295 (tablica na str. 294) 300-306.
152 Kemura, 1986, tablice na str. 294, 297, 309 i 311.
153 Kemura, 1986, str. 313.
154 Tako Husein Ali, koji je u jednom lanku pod naslovom Muslimani s fakultetskom
spremom (u kalendaru: Narodna Uzdanica, god. 8. za godinu 1940, str. 160-168 i
215

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918-w i )

1.289 gimnaziju
269 graansku kolu
228 obrtniko obrazovanje
210 srednju tehniku kolu
199 uiteljsku kolu
147 trgovaku akademiju
78 geodeziju
80 visoku kolu

82
68
33
14
14
12
36

medresu
strunu kolu
obrtniku kolu
erijatsku gimnaziju
kolu za obradu koe
eljezniku radionicu
raznih srednjih i strunih kola

Sudjelovanje Gajreta u organiziranju teajeva za opismenjivanje


bilo je manje od sudjelovanja Prosvete i Napretka, kako je to konsta
tirano u prvom poglavlju (v. poglavlje 1.5. Obrazovna politika). Druk
ije nije ilo ni s teajevima za domainstvo koje je drava 1939.
godine otvorila za ene, a posjeivale su ih muslimanke iz Sarajeva
(30), Cazina, Rogatice, Tuzle i Foe, izmeu ostaloga i zahvaljujui
angamanu Gajreta.l55 Meutim, ova je obrazovna ustanova uskoro
nestala a drava je privatnu inicijativu u ovom podruju 1933.
godine zabranila, kao i 1929. godine teajeve opismenjivanja.156
Jednu obrtniku kolu za djevojke uzdravao je Gajret izmeu
1922. i 1933. u Novom Pazaru (pletenje tepiha), izmeu 1932. i 1940.
u Trebinju i izmeu 1936. i 1940. u Stocu (runi rad). Sporadino su
ih pohaale i nemuslimanke.157
Slino Prosveti i Napretku i Gajret je sudjelovao u promicanju kre
ditnih zadruga meu muslimanima, iako u manjem opsegu i s manje us
pjeha od obaju spomenutih drutava meu svojim sunarodnjacima.158
Kao i druga dva drutva, i Gajret je izdavao vlastite publikacije
(asopise, broure, kalendare itd.) i imao vlastite itaonice u vie mje
sta (1938/39. u 17 mjesta).150
Za vrijeme ideoloke suradnje s diktaturom izmeu 1929. i 1935.
Gajretov je budet velikim dijelom pokrivao reim. Ali nakon to je
god. 9 za godinu 1941, str. 154-156) navodi 732 osobe s tercijarnim obrazovanjem
i strukovno ih specificira.
155 Kemura, 1986, str. 317-318.
156 O zabrani v. Prosveta list 20 (1936), str. 288.
157 Kemura, 1986, str. 325-330.
158 Kemura, 1986, str. 321-333. O razliitoj financijskoj snazi bh. veleskupina v. Puri
vatra, 1974, str. 520-525. Usp. popis izmeu 1918. i 1941. registriranih udruga u
BiH kod Ilijia, 1964, str. 219-268.
159 Kemura, 1986, str. 318-320, 334-350.
216

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

JMO svojim ulaskom 1935. u JRZ stekao vie utjecaja na politiku i


potisnuo zagovornike ubrzanog nacionaliziranja Muslimana u srpskom
smislu,160 morao je Gajret svoj budet crpsti iz drugih izvora. Godine
1935. iznosili su njegovi prihodi 884.791 dinara i do 1939. porasli
na 1.294.170 dinara.161 Ipak, drutvo Narodna Uzdanicaje 1941. pri
godom preuzimanja Gajretove imovine nailo na praznu blagajnu.I6
Na koncu kratki osvrt na Kongres muslimanskih intelektualaca,
koji je u povodu svoga 25-godinjeg jubileja organizirao Gajret 6. i
7. rujna 1928. u Sarajevu.161
Na tom je kongresu dolo do ustre rasprave izmeu konzervativ
ne duhovne elite i muslimanskog obrazovanog sloja europskog kroja
o obrazovnom stanju kao i o socijalnom i gospodarskom propadanju
muslimana nakon osnutka jugoslavenske drave. Reisu-l-ulema Meh
med Damaludin auevi, koji je bio izabran za predsjedavajuega
kongresa, potuio se na nazadovanje islamskog kolstva. On je, iz
meu ostaloga, upozorio daje brojka od preko 1.200 kur'anskih kola
za djecu (turski: sibyan mektebi) u austro-ugarskom razdoblju u me
uvremenu pala na 700. Prije dvadeset godina bile su 43 medrese
(teoloke srednje kole), koje je posjeivalo 1.766 uenika i uenica,
a sada ih je samo 18, s napomenom da u veini muslimanskih sela
nema nikakve kole.164 Da bi pravodobno stekla prikljuak na srednju
kolu, mnogi roditelji nisu vie svoju djecu slali u kur'anske kole
nego samo u dravne (meukonfesionalne) opinske kole, gdje su
udbenici ponekad bili koncipirani u protuislamskom duhu a uenici
izloeni pritisku da pribivaju kranskim obredima. Muslimanski su
vjerouitelji na dravnim kolama bili slabo pripremljeni za svoju
zadau i slabo plaeni.
U raspravi, koja je nakon toga uslijedila, zahtijevalo se vie an
gamana od drave, od islamske zajednice kao i od muslimanske
inteligencije da se popravi obrazovno stanje irokog sloja musliman
skog stanovnitva i istodobno da se zajami islamski identitet.
160 Najistureniji meu njima bio je Mustafa Mulali (autor knjige Orijent na Zapadu.
Savremeni kulturni i socijalni problemi Muslimana Jugoslovena. Beograd, 1936), koji
se u Drugom svjetskom ratu borio na strani etnika, v. Petranovi i Zeevi, 1987, I,
str. 821; Redi, 1998, str. 350. Usp. Sui, 1980, str. 93-98.
161 Kemura, 1986, str. 242.
162 Zapisnik godinje skuptine Narodne UzdaniceZ7. rujna 1942. u: Narodna Uzdanica,
god. 11. Knjievni zbornik za god. 1943. Sarajevo. 1942, str. 157-161, ref. str. 158.
163 Stenogram kongresa je gotovo u potpunosti objavljen u Gajretu 9 (1928), str. 289-351.
16,1 Vidi GV7S 1. (1933), str. 42. O muslimanskom kolstvu u austro-ugarskoj BiH v.
Daja, 1994, str. 65-68.
217

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U sljedeoj temi, poloaju vakufa (v. poglavlje 1.4. Religijska poli


tika) kritizirano je loe upravljanje i bujanje korupcije. Glasno su se
uli povici protiv "drakonske" centralizacije vakufa koje je provela
drava. U svrhu suzbijanja korupcije zatraena je promjena statuta.
Daljnje su teme bile: nepismenost i teajevi opismenjivanja, suzbi
janje alkoholizma i poticanje muslimanskih kreditnih i seljakih za
druga. O kreditnim zadrugama je primijeeno da je prijenos nadle
nosti iz Sarajeva u Split kod dodjeljivanja poljoprivrednih kredita u
Hercegovini hercegovakim seljacima vie tetio nego koristio. Stoga
je zatraeno vraanje te nadlenosti u Sarajevo.165
Najea se rasprava rasplamsala drugog dana kongresa o "pita
nju muslimanskih ena". Dok je konzervativna ulema raznim moralistikim argumentima branila pokrivanje ena, usmjerio je Nurija umruki raspravu na poziciju modernista, kojima je pripadao i reisu-l-ulema
auevi i ukazao na neuralginu toku:
Otkrivanje ili neotkrivanje nije pitanje erijata, nije pitanje
islama nego je pitanje kruha, to je socijalno pitanje. Mi danas
ovdje u Sarajevu imamo oko hiljadu naih ena koje zarauju
po fabrikama. U provinciji je strano. ovjek umre, ostane pet
djevojaka, mati oboli, a djevojke ne mogu u duan da rade.
Otkrivanje ili pokrivanje enskinja nije vie pitanje, to je goto
va stvar, one se otkrivaju.166
Kako je gore konstatirano, muslimanski se obrazovani sloj slje
deih deset godina brojano poveao i relativno je ubrzana emanci
pacija ena, ali su na politikom i kulturnom podruju Prve Jugo
slavije muslimani ostali nedovoljno reprezentirani. Naime, meu
ukupno 6.163 zaposlenika godine 1939. u dravnim ministarstvima
nalazilo se samo 109 Muslimana, od toga 81 u ministarstvu pravde.
Od ukupno 4.485 uitelja na srednjim kolama bilo je samo 56
Muslimana.167
165 Gajret 9 (1928), str. 314.
166 Gajret 9 (1928), str. 327. Rasprava o otkrivanju muslimanskih ena u BiH povela se
prvi put 1911. i vodila se do 1950, kad je komunistiki reim 27. rujna 1950. izdao
zakon o zabrani pokrivanja. GVIS 1 (1950), str. 278-279, usp. str. 69. Uoi raspada
Druge Jugoslavije rasprava je ponovno otvorena. Navodi literature o ovoj temi kod
Kemure, 1986, str. 178-180. i Popovi, 1986, str. 326. O problematici sekularizacije
Bosanskih Muslimana s islamskog stajalita usp. Bali, 1992, str. 336-353.
167 Kemura, 1986, str. 264. i 313. O nedovoljnoj zastupljenosti Muslimana meu
uiteljima pukih kola v. Salihagi, 1940, str. 59. i Narodna Uzdanica 9. Kalendar za
1941. Sarajevo, 1950, str. 180-181.
218

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

U zadnjem desetljeu Prve Jugoslavije vidno se pogorao poloaj


muslimanskih seljaka kao i poloaj seljaka u Bosni i Hercegovini
openito. U svim trima kulturnim drutvima (Prosveta, Napredak i
Gajret) javila se loa savjest. Meutim, ta drutva nisu bila u stanju initi
vie za seljake jer je nedostajala politika i tehnika infrastruktura, prije
svega primjerena cestovna mrea i kolske zgrade. Pogoranju je pri
donijela i dravna politika prema seoskim opinama. Prije 1928. godine
gotovo da i nije bilo politikih seoskih opina u Bosni i Hercegovini. Te
su godine bile uvedene, ali iskljuivo u korist dravne uprave a na veliku
tetu seoskih stanovnika. Jedan je promatra 1939. godine ovako ocije
nio dravnu politiku prema bh. politikim seoskim opinama:
Ni jedna naa seoska opina ne moe da dri i plaa niti lije
nika, niti babicu, niti veterinara, niti moe da podie kolske
zgrade niti moe da se brine za sirotinju i nemone. Rad naih
seoskih opina sastoji se u tom da opine vode vojni referat,
saopavaju i dostavljaju presude i rjeenja upravnih vlasti,
naplauju za dravu razne takse i pristojbe, izdaju marvene
putnice, sastavljaju kuluke spiske i razne spiske za poreske
uprave. To je tako zvani preneseni djelokrug, a po 79 Zakona
o opinama od 1933. godine drava je duna naknaditi opi
nama trokove skopane s vrenjem poslova iz prenesenog
djelokruga. To drava ne ini i tako imamo situaciju da opine
rade samo za dravu, a opinari moraju plaati prirez za taj
rad opina za raun drave. K tomu nije vladao nikakav red u
voenju katastra tako da posjedovni odnosi nisu bili jasni.168
Kulturno drutvo Narodna Uzdanica

Pravi uzrok za osnivanje drugog muslimanskog kulturnog drutva


bio je konflikt bh. muslimanske elite koji je izbio nakon odlaska JMO
u oporbu u proljee 1922. U stranakom je vodstvu dolo do podjele
na desnu (prosrpsku) i lijevu (autonomaku) frakciju.169Lijeva je frak
cija, s Mehmedom Spahom na elu i dalje u svojim rukama zadrala
vodstvo stranke ali je izgubila utjecaj na Gajret. Stoga je glavni
odbor JMO 15. srpnja 1923. odluio osnovati novo muslimansko
drutvo. Glavni je odbor iziao u javnost izjavom od 9. studenoga
1923.170 u kojoj se osnivanje Narodne Uzdanice opravdava nasilnim
168 Hamid Hadiefendi: Gorui problemi Bosne i Hercegovine. U: Narodna Uzdanica 8.
Kalendar za 1940. Sarajevo, 1939, str. 47-50, nav. str. 48.
169 O rascjepu i primijenjenoj terminologiji Purivatra, 1974, str. 151-183.
170 Izjava u: Narodna Uzdanica 11. Knjievni zbornik za god. 1943. Sarajevo, 1942, str. 27-29.
219

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

postavljanjem vodstva Gajreta od strane reima kao i zapostavlja


njem istinskih muslimanskih interesa od strane ovoga vodstva.
Taktikom oklijevanja reim je pokuao omesti osnivanje drutva, ta
ko daje osnivaka skuptina uslijedila tek 17. listopada 1924.171 Pro
hrvatski kurs Narodne Uzdanice nije samo predstavljao protupol u
politikoj oporbi prema prosrpskom Gajretu, nego je bio i nastavak
kulturnopolitikih odnosa koji su se u austro-ugarskom vremenu
razvijali izmeu prvog muslimanskog obrazovanog sloja i Zagreba.
Naime, u prvom desetljeu pred izbijanje Prvog svjetskog rata u
Zagrebu je studirala veina muslimanskih studenata.
U godinama pred uvoenje diktature 1929. Narodna je Uzdanica
nailazila na slab odjek. Do 1927. godine mogla je formirati samo 15
odbora i 65 povjerenika s ukupno 400 lanova (od toga polovica u
Sarajevu). U ovom vremenskom razdoblju dodjeljivalo je drutvo
prosjeno 30 stipendija godinje, i to 20 uenicima srednjih i 10 stu
dentima visokih kola.112
Nakon uvoenja diktature uspjelo je, dodue. Narodnoj Uzdanici
spasiti se od propasti, ali je morala izmijeniti svoj statut i na novo
doputenje ekati 18 mjeseci, do prosinca 1931.173 Od te su se godine
aktivnosti drutva sve vie poveavale. Prvi je internat otvoren u kol
skoj godini 1931/32. u Sarajevu a 1932. tiskan prvi kalendar drutva.
Prema izvjetaju koji je napravljen 1935. u povodu 10-godinjeg ju
bileja (1924-1934)174 drutvo je u deset godina svoga postojanja
imalo promet od ukupno 2 milijuna dinara. Od toga je oko 800.000
dinara otpadalo na stipendije i potpore uenika i studenata. Dodije
ljene su ukupno 232 stipendije, 182 potpore i 13 zajmova.
Drugi internat drutvo je otvorilo 1935. u Mostaru a u dvije slje
dee godine internate u Banjoj Luci, Tuzli i Zagrebu. Prema izvje
taju o poslovnoj godini 1937/38.175 drutvo je raspolagalo s 38 mje
snih odbora i 34 povjerenika, a budet mu je iznosio 1,944 milijuna
dinara. U internatima Narodne Uzdanice u Sarajevu, Mostaru, Banjoj
Luci, Tuzli i Zagrebu bilo je spomenute godine smjeteno 189 pito
maca, od toga 20 studenata i 3 srednjokolca. Osim toga drutvo je
dodijelilo 13 potpora i 121 stipendiju, i to:
171 Kemura, 1986, str. 164-165.
172 Narodna Uzdanica 3. Kalendar za 1935. Sarajevo, 1934,
1986, str. 165.
'73 Narodna Uzdanica 1. Kalendar za 1933. Sarajevo, 1932,
11. Knjievni zbornik za god. 1943. Sarajevo, 1942, str.
174 Narodna Uzdanica 3. Kalendar za 1935. Sarajevo, 1934,
175 Narodna Uzdanica 7. Kalendar za 1939. Sarajevo, 1938,
220

str. 160-168. Usp. Kemura,


str. 151; Narodna Uzdanica
139-140.
str. 147-181.
str. 181-205.

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

40
18
14
2
5
26
10
4
2

uenicima u gimnazijama
uenicama u djevojakim medresama
uenicima u medresama
naunicima u obrtu
visokokolcima
uenicima u graanskim kolama
uenicama u obrtnikim kolama
uenicima u tehnikim srednjim kolama
uenicima u trgovakim akademijama

Nakon osnivanja NDH zalagala se Narodna Uzdanica za kroatizaciju Bosanskih Muslimana, slino Gajretovom zalaganju za srbizaciju u Prvoj Jugoslaviji. U poetku je znatno porastao broj pitomaca u
njezinim internatima kao i stipendista budui da je Narodna Uzda
nica preuzela pitomce i stipendiste rasputenoga Gajreta. U izvje
taju od 27. lipnja 1942. poimenice je nabrojano 646 pitomaca i 213
stipendista Narodne Uzdanice iz kolske godine 1941/42.176
Pitomci:
-

u tri sarajevska internata 139 uenika, 40 uenica i 25 naunika


u mostarskom internatu 71 uenik
u Banjoj Luci 125
u Tuzli 114
U Zagrebu 21 uenik, 88 studenata i 23 studentice.

Meu stipendistima se nisu nalazili studenti i studentice nego


samo uenici i uenice. Isto vrijedi za dva sljedea i zadnja izvjetaja.
Zbog pogoranih ratnih prilika smanjio se broj pitomaca i stipendista
Narodne Uzdanice sljedeih godina, izmeu ostaloga i zato to je, u
jesen 1938. godine sveano otvorenu novu zgradu akog internata
u Sarajevu177, 1942. zaposjela vojska, tako da drutvo nije moglo pri
miti nova 52 kandidata, a dotadanje pitomce moralo razvrstati po
internatima u Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli.
U kolskoj godini 1942/43. imala je Narodna Uzdanica ukupno
499 pitomaca i 191 stipendista. Meu pitomcima bilo je:
176 Narodna Uzdanica 11. Knjievni zbornik za god. 1943. Sarajevo, 1942, str. 160-180.
177 Narodna Uzdanica 7. Kalendar za 1939. Sarajevo, 1938, str. 161-179.
221

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

16
117
48
119
102

uenika, 45 uenica i 21 naunik u Sarajevu


uenika u Banjoj Luci,
uenika u Mostaru
uenika u Tuzli
studenta i 31 studentica u Zagrebu.178

U posljednjem izvjetaju,179koji se odnosi na kolsku godinu 1943/44,


uneseno je 450 imena pitomaca i 130 stipendista.
Pitomci:
- 118 uenika i uenica u Sarajevu
- 103 uenika u Banjoj Luci
- 119 uenika u Tuzli
- 57 uenika u Mostaru
5 uenika i 48 studenata i studentica u Zagrebu.
Budet Narodne Uzdanice u poslovnoj godini 1943/44. iznosio je
10,7 milijuna kuna, od ega je 7,7 milijuna kuna bilo izdano za
internate u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli kao i za menzu u
Zagrebu.
Hrvatski Napredak

Kulturno drutvo bosansko-hercegovakih Hrvata Napredak


razvilo se iz 1902. u Sarajevu osnovanog Hrvatskog drutva za na
mjetanje djece na zanate i trgovinu. Ovo je drutvo bilo 1904.
preimenovano u Napredak i proirilo je svoju dobrotvornu djelatnost
na uenike srednjih kola i na studente. Godine 1907. stopilo se
Hrvatsko podporno drutvo u Mostaru, osnovano takoer 1902. go
dine, s Napretkom. Broj Napretkova lanstva popeo se do 1913.
godine na preko 4.000, broj njegovih podrunica narastao je na 110
i zavrena je gradnja velebne palae drutva u Sarajevu.180
Nakon izbijanja rata 1914. godine Napredak dodue nije bio
zabranjen, kao srpska Prosvjeta i muslimanski Gajret, ali je zbog
178 Svi pitomci i stipendisti poimence nabrojani u: Narodna Uzdanica 12. Kalendar 1944.
Sarajevo, 1943, str. 183-197.
179 Narodna Uzdanica 13. Kalendar za 1945. Sarajevo, 1944, str. 200-213.
,8 Iek, 1992. O stanju istraivanja povijesti Napretka Daja, 1994, str. 118.
222

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

ratnih prilika pretrpio visoke financijske gubitke a njegova je djelat


nost stagnirala.181
Osnivanje jugoslavenske drave 1918. godine vodstvo Napretka
nije gledalo s euforijom kao srpska Prosvjeta i nije kovalo planove za
utapanje u jugoslavensku naciju, nego se posvetilo ouvanju i njego
vanju hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini.182 Na
kon odobrenja njegova novog statuta u prosincu 1919. zapoeo je
Napredak s obnovom svoje organizacijske mree - pri emu u nekim
mjestima nisu izostale smetnje od strane predstavnika reima - i
aktivnostima iz predratnog vremena, prije svega s dodjeljivanjem
stipendija i osnivanjem konvikata, stoje zapoeto prije izbijanja rata.
Proiren je mali konvikt, koji je za 13 uenika otvoren u Sarajevu
1913. godine i 29. lipnja 1920. sveano blagoslovljen. U kolskoj
godini 1920/21. Napredak je uzdravao ukupno 4 konvikta: za ue
nike po jedan u Sarajevu i Mostaru i dva za uenice u Sarajevu (pod
imenima Katarina i Zora Zrinska). Pri ureivanju domova drutvo je
otkupilo namjetaj asnih sestara urulinki za 90.000 kruna, budui
da ove nisu mogle drati kolsku nastavu na hrvatskom ili srpskom
jeziku i stoga su morale napustiti zemlju.
Prema izvjetaju za poslovnu godinu 1920/21.183 bio je konvikt u
Mostaru prepunjen s 43 umjesto 24 uenika, sarajevski konvikt za
uenike popunjen s 52, od toga 20 besplatno, dok oba konvikta za
uenice u Sarajevu s ukupno 12 uenica nisu bila popunjena zato to
nisu bila predviena besplatna mjesta za uenice. Osim toga, dodi
jeljeno je 18 stipendija visokokolcima i 56 srednjokolcima, dok je
59 uenika primilo jednokratnu potporu. Za stipendije i potpore izda
no je ukupno 172.982,50 kr. kole katolikih redovnica u Sarajevu,
Brkom, Ljubukom (Hercegovina), Bijelom Polju kod Mostara, Trav
niku, Docu kod Travnika i Brekama kod Tuzle drutvo je u ovoj kol
skoj godini pomoglo s 43.000 kr. Osim toga drutvo je nalo smjetaj
za 43 naunika i djelomino ih financijski pomagalo.
U spomenutom trenutku drutvo je brojilo 5.293 lana i raspola
galo s 53 pododbora i 20 povjerenika. S ponosom se isticalo da je
drutvo u meuvremenu pustilo korijenje izvan Bosne i Hercego
vine, u Zagrebu (odbor) i Brodu na Savi (povjerenik). Poslovnu go
dinu 1920/21, drutvo je zavrilo s istom imovinom u visini od
3.050.557,00 kr.184
181 Napredak
182 Napredak
183 Napredak
184 Napredak

kalendar
kalendar
kalendar
kalendar

11
12
11
12

za
za
za
za

1922.
1923.
1922.
1923.

Sarajevo,
Sarajevo,
Sarajevo,
Sarajevo,

1921, str. 128-140.


1922, str. XXXVI, t. 4.
1921, str. 144-172.
str. 135-136.
223

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Do uvoenja diktature 1929. Napredak je biljeio lagani uspon.


Porast broja lanova kao i podizanje podrunica bilo je, dodue, izlo
eno kolebanju, ali se na koncu ipak broj podvostruio. Sredinom
1928. bilo je 80 pododbora i 39 povjerenika. Od toga se
-

67 pododbora i 31 povjerenik nalazio u Bosni i Hercegovini


10 pododbora i 4 povjerenika u Slavoniji i Hrvatskoj
2 pododbora i 4 povjerenika u Dalmaciji
i 1 pododbor u Srbiji (Beograd).

Broj lanova popeo se na 11.373. Od toga je 7.783 otpadalo na Bo


snu, 1.595 na Hercegovinu, 1.608 na Hrvatsku i Slavoniju, 342 na Dal
maciju i 45 na Srbiju. Socijalna pripadnost lanstva izgledala je ovako:
885
1.599
8
160
840
742
285

676 radnika
seljaka
obrtnika i zanatlija
3 432 dravna inovnika i slubenika
zastupnika u parlamentu 123 sveenika
31 ljekarnik
odvjetnika
160 opinskih inovnika
domaica
241 posjednik ili privatnik
privatna slubenika
857 drugih
uenika

Meu lanovima je vrlo rijetko susresti Srbina, relativno ee i


dova ili Bosanskog Muslimana.185
U spomenutom je razdoblju drutvo pokualo svoju aktivnost ne
samo uvrstiti nego je i proiriti na druga kulturna i gospodarska
podruja. Objavljivanje godinjeg kalendara, koje je 1917. moralo
biti obustavljeno, ponovno je aktivirano (navedeno pogreno kao 11.
umjesto 12. godite). S asopisom drutva pod istim imenom zapo
elo se dodue koncem 1921, ali se on kao mjesenik pojavljivao
redovito tek od 1926.186
Promicanju zadrugarstva meu hrvatskim stanovnitvom posvetilo
se drutvo s vie uspjeha od srpske Prosvete ili muslimanskog Gajreta.
Napretkova Zadruga za tednju i osiguranje osnovana je 1923.
Do 1928. popeo se broj njezina lanstva na 1.964. Njezina imovina
procijenjena je 31. svibnja 1928. na 2,3 milijuna dinara. Promet u
185 Napredak glasilo 3 (1929), str. 83-85; 100.
186 Vidi Pejanovi, 1961, str. 117, br. 284.
224

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

poslovnoj godini 1927/28. iznosio je 13 milijuna dinara, isti dobitak


50.536,08 dinara, od ega je 10% uplaeno drutvu kao donacija,187
to je i sljedeih godina postalo pravilom. Glasilo drutva je s radou
izvjetavalo o stalnim napredovanjima kao i o poveanom povjerenju
muterija u ovaj kreditni institut. U izvjetaju o godinjoj skuptini
1930. komparativno se konstatira da samo u Sloveniji zadruge stoje
bolje. Kao posebnost ove godinje skuptine primjeuje se prisutnost
"jedne muslimanke pod arom kao lana zadruge".188
Unato gospodarskoj krizi u prvoj polovici 30-ih godina Napretkovaje zadruga knjiila daljnje spomena vrijedne uspjehe. Broj lan
stva se do 1935. popeo na 8.985, glavne podrunice nalazile su se u
Zagrebu, Sarajevu, Osijeku, Beogradu, Senju a od 1935. i u Splitu.
Imovina zadruge porasla je na 27.204.272,39 dinara, promet u po
slovnoj godini 1934/35. iznosio je 340.975.506,51 dinar.189 U Za
grebu je 1938. dovrena osmokatna palaa zadruge.190
U Sarajevu je 1926. osnovana vlastita centralna knjinica i za javno
koritenje otvorena 1. srpnja 1928.191 itateljstvo je dosegnulo
najvei broj u godini 1933/34, kad je bilo registrirano 27.000 itate
lja,192 a onda je broj opadao da bi se stabilizirao na 20.000 godinje.
O
Napretkovim nastojanjima oko teajeva opismenjivanja i dru
gog elementarnog obrazovanja meu seoskim stanovnitvom bilo je
govora ve u prvom poglavlju.193 Pritom je konstatirano daje seosko
stanovnitvo bilo u Prvoj Jugoslaviji pastore dravne politike. Dra
va nije samo podigla premalo kola, nego je, osim toga, zbog svoje
asimilacijske politike oteavala i ak zabranjivala privatne inicijative
oko ubrzanog suzbijanja nepismenosti.
Primarna Napretkova zadaa bila je i ostala potpomaganje nauni
ka, srednjokolaca i visokokolaca. Obrazovanje naunika drutvo je
od 1923. promicalo u suradnji s drutvom Hrvatski Radia, koje je
osnovano ve 1903. u Zagrebu, ali je tek u Prvoj Jugoslaviji razvilo
plodnu aktivnost.194 Prva podrunica Hrvatskog Radie u Bosni i
187 Napredak glasilo 3 (1929), str. 87-88.
188 Napredak glasilo 5 (1930), str. 56.
189 Napredak glasilo 11 (1936), str. 50.
190 Napredak glasilo 13 (1938), str. 94; v. takoer 11 (1936), str. 104. Usp. Iliji, 1964,
str. 142, 192, 227.
191 Napredak kalendar 17 za 1928. Sarajevo, 1927, str. XIV. i 19, za 1930. Sarajevo,
1929, str. XVI.
192 Napredak glasilo 12 (1937), str. 75.
193 Vidi poglavlje 1,5. Obrazovna politika.
194 O tome Kolar-Dimitrijevi, 1992. Usp. P. Kvaternik/J. Rukavina: to je i to hoe
Hrvatski Radia. Zagreb, koncem godine 1929. (= Knjinica Hrvatskog Radie br. 6).
225

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Hercegovini osnovana je 11. veljae 1923. u Sarajevu.195 Od te je go


dine Napredak Hrvatskom Radii prepustio brigu za hrvatske nau
nike iz Bosne i Hercegovine. Prosjeno 10 njih kolovalo se u ino
zemstvu, veinom u zemljama njemakog govornog podruja. Za
njih je Napredak godinje prilagao oko 50.000 dinara. Svota je go
dine 1929. iznosila 45.950 dinara196 , 1931. 50.900 dinara,197 1932.
51.104 din.198 Kamen temeljac za jedan dom za naunike bio je po
loen 1933. u Sarajevu.199
U skladu s karakterom Napretka kao institucije obrazovanog gra
anstva ostalo je teite njegova djelovanja na stipendiranju i iz
gradnji mree konvikata za srednjokolce i studente.
U kolskoj godini 1928/29, kad je bila uvedena diktatura. Napre
dak je izdao ukupno 280.474,50 dinara za stipendije i potpore. 79
stipendija dodijeljeno je srednjokolcima i 32 visokokolcima, potpo
re na vie od 17 (nepotpuni podaci) srednjokolaca i 20 visokokolaca. U konviktima je bilo smjeteno ukupno 240 uenika i uenica
srednjih kola, i to:
-

39 uenika u konviktu Kralj Petar Svai u Mostaru


159 u konviktu Kralj Tomislav u Sarajevu
31 uenica u konviktu Katarina Zrinska u Sarajevu
i 21 uenica u konviktu Zora Zrinska u Sarajevu.

Trokovi za konvikte iznosili su 1,209 milijuna dinara. To je bila


najvia stavka u budetu drutva u poslovnoj godini 1928/29, kad su
izdaci (aktiva) iznosili ukupno 3.871.019,43 dinara. U pasivi drutva
ove poslovne godine registriran je vlastiti kapital u visini od
2.264.633,14 dinara.200
Novana je sredstva Napredak stjecao iz slinih izvora kao i srps
ka Prosveta i muslimanski Gajret, pri emu su dravne subvencije za
Napredak bile bitno nie od onih za Prosvetu i Gajret. Stoga je Na
predak svoju novanu politiku morao vie nego Prosveta i Gajret
bazirati na nedravnim izvorima i bolje gospodariti: na darovima,
pozajmicama, prilozima od uenika u konviktima, lanarini lanova
196 Napredak
196 Napredak
197 Napredak
198 Napredak
199 Napredak
200 Napredak
226

glasilo 7 (1933), str. 124.


kalendar 19 za 1930. Sarajevo, 1929, str. XV.
glasilo 6 (1931), str. 89.
glasilo 7 (1932), str. 95.
glasilo 8 (1933), str. 123-124.
kalendar 19 za 1930. Sarajevo, 1929, str. XXIII-XXXI.

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

drutva, prinosima od nekretnina i razliitim priredbama. Treba pri


mijetiti da su se meu darovateljima prije uvoenja diktature nala
zili i srpski novani zavodi. Nakon toga je dolo do zahlaenja.
Nakon uvoenja diktature Napredak je, kao hrvatsko nacionalno
drutvo, bio izloen povienom pritisku integralistikog jugoslaven
stva i prijetilo mu je rasputanje. Kritian vremenski trenutak na
stupio je u prosincu 1929, kad je netko iz Beograda javio predsjed
niku drutva da bi imovinu drutva trebalo predati u sigurne ruke jer
predstoji dravna zapljena vlasnitva.201 Ondanji je predsjednik dru
tva Anto Alaupovi sazvao 19. prosinca sredinji odbor drutva i
potaknuo trenutnu transakciju Napretkova vlasnitva na katoliku
sarajevsku nadbiskupiju.
Ovaj je korak doveo do konfrontacije unutar Napretkova vodstva,
u kojoj je jugoslavistiko-liberalno usmjerena neznatna manjina pod
legla hrvatsko-katoliki usmjerenoj veini. U konflikt se umijeao
sarajevski, zagrebaki, beogradski i ljubljanski tisak i svi su nastu
pali prema vlastitom ideolokom stavu (jugoslavistiko-liberalni pro
tiv hrvatsko-katolikog i obrnuto).202 Posljedica je bila da se kulturno
drutvo Napredak sljedeih godina jo jae profilirao kao hrvatsko-katolika institucija i na podruju obrazovanja Hrvata dobio teinu sli
nu Hrvatskoj seljakoj stranci na politikom podruju.
Diktatorski je reim suzbijao vrsto hrvatsko dranje Napretka
ukidanjem dravnih subvencija kao i dravnih stipendija Napretkovim kandidatima koje su se i dalje dodjeljivale drugim odgovaraju
im kulturnim drutvima i njihovim kandidatima (srpskoj Prosveti i
prosrpskom Gajretu).203 Osim toga, drutvo je bilo izloeno zlostav
ljanjima na lokalnoj razini. Lokalne su vlasti zlostavljale Napretkove
lanove i zahtijevale posebne dozvole za osnivanje novih podru
nica, osobito u Dubrovniku i Dalmaciji, odnosno u Zetskoj i Pri
morskoj banovini.204 Napretkovi su ideoloki protivnici, meu ovima
i komunisti, pokuavali sa svoje strane konspirativno djelovati
meu konviktorcima, to je vodstvo drutva potaknulo da svoje
stipendiste na visokim kolama pismeno obvee da "za vrijeme
svoga studiju nee biti lanom nijednog drutva iji se rad kosi s ci
ljevima Napretka".205
201 O tome Napredak glasilo 5 (1930), str. 1-10, 47-48, 51; usp. 16 (1941), str. 95-96.
202 Izvaci iz tiska u pregledu u: Napredak glasilo 5 (1930), str. 2-10, 51.
203 Napredak glasilo 10 (1935), str. 82; 12 (1937), str. 99, t. 12.
204 Napredak glasilo 8 1933), str. 78, 94; 9 (1934), str. 78, 98. t. 3; 10 (1935), str.
84-85, 99-100, 102; 13 (1939), str. 94.
205 Napredak glasilo 7 (1932), str. 100, t. 5; usp. 16 (1941), str. 99.
227

P o litika re a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

Tijekom sedam godina diktature (1929-1935) Napretku je uspje


lo ne samo odrati se nego svoje pothvate ak i lako poveati. Prema
10-godinjoj bilanci koja je predoena 1936. godine, to znai nakon
parlamentarnih izbora 5. svibnja 1935., koji su zbog neoekivano vi
sokih uspjeha oporbe diktaturu uvelike oslabili, drutvo je podastrlo
sljedee uspjehe u zadnjih 10 godina:206
- Do 1935. porastao je broj lanova na oko 16.000, broj podru
nica na 138 (103 pododbora i 35 povjerenika). Daljnje osniva
nje podrunica usmjereno je prije svega na podruja izvan
Bosne i Hercegovine, u Vojvodini, Slavoniji i Dalmaciji.
- Knjini fond je u meuvremenu porastao na 22.790, s duplika
tima i kolskim knjigama na ukupno 30.116 primjeraka a 1932.
godine osnovana kulturno-povijesna zbirka raspolagala je s
preko 2.960 raznih predmeta.
- Konvikti: Za konvikte, u kojima je u zadnjih deset godina zbri
nuto 1.616 uenika i 261 uenica (zajedno 1.877), bilo je sve
ukupno izdano 4.648.930 dinara.
- Stipendije i potpore: Napretkove je stipendije u 10-godinjem
vremenskom rasponu dobilo 969 srednjokolaca i 384 visokokolca, jednokratne financijske potpore 2.000 srednjokolaca i
600 visokokolaca. 23 naunika su svoje kolovanje zavrila u
inozemstvu za to je Napredak izdao 441.953 dinara. kole ka
tolikih redovnica su u istom razdoblju dobile potporu od
ukupno 314.548 dinara.
- Prihodi drutva u zadnjih deset godina iznosili su ukupno
22.921.964,40 dinara, izdaci 23.097.213,80 dinara; prema
tome gubitak je iznosio 175.167,43 dinara, a ukupna dugo
vanja 1.445.757,80 dinara. Gaenje tih dugova planirano je za
sljedeih deset godina. Vrijednost nekretnina u danom trenut
ku procijenjena je na preko 10 milijuna dinara.
- U bilanci koja je povuena 1937. godine u povodu 35-godinjeg
jubileja, izraunato je da je Napredak tijekom svoga 35-godi
njeg postojanja pomagao 9.450 uenika i uenica visokih i
srednjih kola i 752 naunika. U spomenutom vremenskom
trenutku imalo je drutvo 195 podrunica i 20.000 lanova.207
Nakon srpsko-hrvatskog sporazuma iz 1939. (v. gore poglavlje 1.2)
mogao se Napredak unutar Banovine Hrvatske nesmetano razvijati.
206 Napredak u svjetlu statistike zadnjih 10 godina. U: Napredak glasilo 11 (1936), str.
101-104.
207 Napredak glasilo 12 (1937), str. 96-97.
228

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Naprotiv, u podrujima, u kojima su ivjeli Hrvati izvan ove banovi


ne, drutvo je nailazilo na potekoe i diskriminaciju Hrvata.208
Prema izvjetaju o poslovnoj godini 1939/40,2<wto jest posljednjeg
prije sloma Prve Jugoslavije u proljee 1941, Napretkova bilanca je
sljedea: 142 podrunice (2 glavna odbora u Mostaru i Zagrebu, 126
pododbora i 14 povjerenika) s ca. 20.000 lanova. Mreom svojih or
ganizacija Napredak je u meuvremenu pokrio dobar dio Dalmacije
i Slavonije, dok je proirenje Napretka na Vojvodinu izostalo. U k.
god. 1939/40. Napredak je podijelio 174 stipendije srednjokolcima
(u tu svrhu utroeno je ukupno 134.000 din.) i 113 stipendija stu
dentima (ukupno 158.000 din.) Meu srednjokolcima glavni su ko
risnici bili gimnazijalci (90), dok su meu visokokolcima na prvom
mjestu bili studenti tehnikog smjera (21). Ostale su struke bile za
stupljene sljedeim redoslijedom: poljodjelstvo 20, pravo 19, filo
zofija 10, veterina 10, visoke ekonomske i trgovake kole 9, medi
cina 8, umarstvo 7 i metalurgija 3. Za jednokratne pomoi bilo je
predvieno 107.000 dinara, a izdano je samo 97.129 dinara.
Broj konvikata je u meuvremenu narastao od 4 na 6 budui da
su 30-ih godina bili otvoreni konvikti u Banjoj Luci (1934) i Tuzli
(1939). Osim toga u punom su jeku bile pripreme za gradnju jedno
ga studentskog doma u Zagrebu. Postojei su konvikti na koncu
kolske godine 1939/40. bili popunjeni ovako:
1.
2.
3.
4.
5.
6.

Kralj Tomislav u Sarajevu


Kralj Petar Svai u Mostaru
Konvikt u Banjoj Luci
Konvikt u Tuzli
Zora Zrinska u Sarajevu
Katarina Zrinska u Sarajevu

Ukupno
Ukupni izdaci:
Udio drutva:

94
52
20
12
8
5

uenika
uenika
uenika
uenika
uenica
uenica

181

uenik

(predvieno:
(predvieno:
(predvieno:
(predvieno:
(predvieno:
(predvieno:

136)
60)
30)
12)
14)
8)

(predvieno: 260)

940.920,83 dinara
243.256,63 dinara

Od drugih Napretkovih pothvata u 30-im godinama ovdje treba


istaknuti znanstveno timsko djelo Povijest Bosne i Hercegovine ija
je priprema zapoela 1936. Prvi svezak, posveen bosanskom sred
njem vijeku, bio je dodue zavren pred izbijanje Drugog svjetskog
208 Napredak glasilo 15 (1940), str. 102. st. 2.
209 Napredak glasilo 15 (1940), str. 81-96.
229

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

rata, ali se pojavio tek u NDH, i to pod naslovom "Povijest hrvatskih


zemalja Bosne i Hercegovine'' (Sarajevo, 1942).2,0
Slom Prve Jugoslavije kao i stvaranje NDH, koje je potom usli
jedilo, pozdravilo je vodstvo Napretka slinim oduevljenjem - kao i
srpska Prosveta slom Podunavske Monarhije i osnivanje jugo
slavenske drave - tj. kao osloboenje od srpskog tlaenja i ispunjenje
hrvatskog sna o vlastitoj dravi. Statut drutva bio je ponovno na
pisan i pritom prilagoen zahtjevima ustake ideologije, kao na pri
mjer odredba da "lanom drutva moe postati svaka neporona oso
ba hrvatske nacionalnosti kao i osobe iz prijateljskih naroda" (l. 9).2,1
Poetno se oduevljenje rasplinulo iste godine. Rat u kojemu su se
ratni protivnici meusobno nadmetali terorom i zloinima, sve vie
je suavao podruja Napretkova djelovanja. Tako je izostao Napretkov kalendar za 1942. godinu a Napretkov se list pojavljivao nere
dovito. etnici i partizani su organizacijsku mreu u zapadnoj Bosni
i istonoj Hercegovini potpuno, a u sjevernoj i srednjoj Bosni djelo
mino unitili. Konvikte u Sarajevu i Banjoj Luci zaposjela je vojska,
a ostali su radili u tekim okolnostima uvjetovanim ratom. Pod ta
kvim je uvjetima drutvo u kolskoj godini 1942/43. dodijelilo 179
stipendija za srednjokolce i 65 za visokokolce i za 195 uenika na
lo smjetaj u konviktima.212 Do 1944. pao je broj Napretkovih po
drunica na ukupno 40, 32 u Bosni i Hercegovini i 8 u izvanbosanskim gradovima NDH.213
Prvi korak komunista nakon osvajanja vlasti prema Napretku bila
je zamjena dotadanjeg vodstva drutva svojim ljudima od povjere
nja u ljeto 1945. Pritom su nekoliko lanova sredinjeg odbora, koji
nisu pobjegli u inozemstvo, izveli pred sud i kao kolaboracioniste
ustakog reima kaznili oduzimanjem politikih prava i drugim ka
znama.214 Potom je uslijedila obnova organizacijske mree iskljuivo
na teritoriju Federalne Republike Bosne i Hercegovine. Prva godinja
skuptina novoga Napretka u novoj Jugoslaviji odrana je 28. i 29.
listopada 1945. Glavna rije u novom vodstvu drutva pala je u ruke
lijevoga krila Hrvatske seljake stranke (HRSS) u Bosni i Herce
govini,215 koje je nakon partizanskog preuzimanja kontrole nad dije
210 Pretisci su pod naslovom Povijest Bosne i Hercegovine objavljeni 1991. i 1998. u Sarajevu.
211 Napredak glasilo 16 (1941), str. 94-97.
212 Napredak glasilo 18 (1943), str. 1-2, 25-46 (godinji izvjetaj za 1942/43).
213 Napredak kalendar 35 za 1945, Sarajevo, 1944, str. 254-259.
214 O tome i susljednom Napredak. Hrvatski narodni kalendar. Sarajevo, 1946, str. 215-229.
215 Usp. sastav glavnog odbora HRSS u BiH (Hrvatski glas, br. 1, god. 1, od 1.11.1945, str.
1) i sredinjeg odbora Napretka 1945. (Napredak. Hrvatski kalendar 1946, str. 222-224).
230

Bosno / Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

lovima sjeveroistone bosanske regije oko grada Tuzle razvijalo svo


ju suradnju s komunistima od rujna 1943. godine.216
Ovim je putem Napredak uvuen u model narodne fronte. Isto se
dogodilo i srpskoj Prosveti. Kod Bosanskih Muslimana ilo se utoliko
drukije jer je za njih osnovano novo kulturno drutvo pod imenom
Preporod 13. rujna 1945. kojemu su sljedeega dana sa svojom imo
vinom kompletno pristupila dotadanja kulturna drutva Gajret i Na
rodna Uzdanica.2'1
U sljedeih pet godina doivjela su graanska kulturna drutva
istu sudbinu kao i graanske stranke. Jednako strankama, i ona su
pretvorena u transmisijske organe komunistike obrazovne i kul
turne politike. U skladu s ideologemom o "bratstvu i jedinstvu" mo
rala su sva tri drutva u javnosti nastupati ostentativno zajedniki,
kao npr. prigodom javnih priredaba ili organiziranja masovnih kam
panja opismenjivanja, kojima je komunistiki reim uvelike potisnuo
elementarnu nepismenost.2'8 Tisak drutava (kalendari i glasila dru
tava) imali su obvezu s jedne strane veliati slavenstvo, prijatelj
stvo sa Sovjetskim Savezom, narodnu vladu i oslobodilaku borbu, a
s druge strane psovati po buroaziji, tuoj vlasti, Maeku, Stepincu i
drugim protivnicima komunizma.219
Zgrade pojedinih drutava bile su veinom otuene u druge svr
he, izmeu ostaloga stavljene su na raspolaganje sindikatima. Svi su
aki domovi stavljeni pod jednu upravu, tako da su drutva izgubi
la svaki izravni utjecaj na stipendiste i uenike u internatima i
smjela su, odnosno morala samo financijski sudjelovati u njihovu uz
dravanju.220 Budui da to nije ilo glatko, sva tri su drutva bila
obvezana - slino seljacima u prisilnom otkupu njihovih proizvoda -,
priloiti 1946/47. svotu novca u sljedeem iznosu:
- Prosv/eta za 347 uenika
- Preporod za 232 uenika
- JVapreafc za 113 uenika

2,357 milijuna dinara


1,510 milijuna dinara
627.000 dinara.

216 O tome Jeli-Buti, 1983, str. 285-286, 291.


217 O tome Kemura, 1986, str. 362. Usp. Protokol o glavnoj skuptini Gajreta 14. rujna
1945. objavljen u: GVIS, god. 4 (1-4/1953), str. 68-76.
218 Samo u godini 1946/47. prema statistici je 150.000 osoba u BiH nauilo itati i pisa
ti. Napredak glasilo, kolovoz 1947, str. 11, v. Nedimovi, 1973.
2,9 Vidi vie priloga u: Napredak. Hrvatski narodni kalendar. Sarajevo, 1947.
220 Napredak glasilo 1, rujan, 1946, str. 6-7; 6-7, veljaa-oujak, 1947, str. 33-34. Popis
Napretkovih stipendista 1946/47. u: Napredak glasilo 2-3, listopada 1946, str. 23-26;
4-5, prosinac-sijeanj 1946-47, str. 27-28.
231

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Budui da propisane svote nisu mogle biti uruene, bile su pre


polovljene.221 Na koncu je uslijedilo rasputanje svih triju kulturnih
drutava u proljee 1949. godine. To se dogodilo u ozraju radikalne
kolektivizacije jugoslavenskog drutva nakon izbijanja sukoba sa
Staljinom (v. gore poglavlje 2.6). 9. oujka 1949. sastala su se vod
stva drutava Prosvjete, Preporoda i Napretka i "jednoglasno utvrdi
la da su sva tri spomenuta drutva gotovo ostala bez lanstva i na taj
nain stvarno prestala postojati". Zbog toga je zakljueno da se
spomenuta drutva dokinu a njihova imovina prenese na novoosno
vani Savez kulturno-prosvjetnih drutava Bosne i Hercegovine. U
skladu sa zakljukom Napredak je 1. travnja bio dokinut.222

3.4 Politiki status Bosne i Hercegovine u koncepciji


jugoslavenskih komunista
Gore je bilo ocrtano (poglavlje 2.1) kako je jugoslavenskim komu
nistima bilo teko razviti vlastiti koncept za suivot jugoslavenske
zajednice naroda, bogate razlikama. Njima je pred izbijanje Drugog
svjetskog rata bilo jasno da za uspjeno osvajanje vlasti treba
ozbiljno preuzeti povijesnu injenicu o vie naroda i nacionalnih
manjina u jugoslavenskom prostoru. Ovoj spoznaji treba zahvaliti to
su oni u svojim proklamacijama poimence spominjali sve socijalne,
etnike i vjerske velike i male skupine i svima obeavali pravedno
politiko rjeenje ukljuivo s pravom na samoodreenje. Meutim,
pri praktinom provoenju izronile su potekoe koje se nisu dale
lako svladati, prije svega s obzirom na politiki poloaj Bosne i
Hercegovine i politiki identitet Bosanskih Muslimana. Graanska
ideologija troimenosti (Jugoslavija kao drava Srba, Hrvata i Slove
naca) koja u dravnoj konstrukciji nije ostavljala prostora niti Bosni i
Hercegovini niti Bosanskim Muslimanima, bila je i u glavama komu
nista duboko usidrena. Tako se dogodilo da je priznanje Bosanskih
Muslimana uslijedilo tek koncem 60-ih godina 20. stoljea, a i nakon
toga ostalo prijeporno.
S
uspostavom Bosne i Hercegovine kao jedne federalne jedinice
ilo je dodue bre, ali su i u ovom sluaju komunisti pokazali nesi
gurnosti koje su tek korak po korak svladavali. Razlog za to leao je
u polaznoj poziciji, prema kojoj - u skladu sa sovjetskim modelom federalne jedinice trebaju biti ustrojene kao nacionalne republike, a
221 Napredak glasilo 8-9, travanj-svibanj 1947, scr. 27.
222 Napretkova dokumentacija o tome objavljena u: Napredak. Hrvatski narodni kalen
dar 40 za 1992. Sarajevo, 1991, str. 400-403.
232

Bosno i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

etniki izmijeane povijesne regije kao autonomne pokrajine ili obla


sti prikljuene pojedinim republikama. Tako Bosni i Hercegovini kao
povijesnoj regiji s etniki izmijeanim stanovnitvom u poetku nije
bio dodijeljen status federalne jedinice. Na podjelu izmeu Srbije i
Hrvatske komunisti nisu mislili zato to su podjelu prema sporazu
mu iz 1939. osudili kao burujski in sporazuma na raun radnoga
naroda. U jednoj proklamaciji nakon Prvog AVNOJ-a koncem stude
noga 1942. narodima Jugoslavije Bosna i Hercegovina je spomenu
ta neodreeno kao [politika] "jedinica"."5 Vodei su komunisti za
vrijeme priprema Prvog ZAVNOBiH-a u ljeto 1943. ivahno rasprav
ljali o politikom statusu Bosne i Hercegovine. Meutim, dokumen
tacija o tome je vrlo porozno sauvana.224 Tema je bila autonomija
Bosne i Hercegovine to je eljelo muslimansko stanovnitvo, ali ju
je srpska strana odbijala. Zbog toga je pokrajinski komitet za Bosnu
i Hercegovinu zakljuio "meu srpskim irokim slojevima stanov
nitva popularizirati ideju autonomije".225 Ipak je politiki status federalna jedinica ili samo autonomna pokrajina - u rezolucijama
kako Prvog ZAVNOBiH-a (25/26. studenoga 1943. u Mrkonji
Gradu) kao i Drugog AVNOJ-a (29/30. studenoga 1943. u Jajcu)
ostao nedefiniran. Umjesto toga ponudila je rezolucija Prvog
ZAVNOBiH-a salomonski opis nacionalno-politike pripadnosti Bo
sne i Hercegovine:
Danas Narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino politiko
pretstavnitvo, Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog oslo
boenja Bosne i Hercegovine, hoe da njihova zemlja, koja ni
je ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i mu
slimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Her
cegovina, u kojoj e biti osigurana puna ravnopravnost i jedna
kost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercego
vine uestvovae ravnopravno sa ostalim naim narodima u
izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.226
Tek nakon to je komunistiki vrh (Tito i Kardelj) postao svjestan
da bi prikljuenje Bosne i Hercegovine kao jedne autonomne jedinice
Srbiji (ili Hrvatskoj?) bilo riskantno, Bosna i Hercegovina je proglaena
223 O tome i susljednom Rodoljub olakovi: Pravi odgovor na pitanje: ija je Bosna i
Hercegovina. U: AVNOJ i Narodnooslobodilaka borba u Bosni i Hercegovini
(1942-1943), str. 11-20. ref. 15-18.
224 Borovanin, 1979, str. 171-172, 179.
225 ZAVNOBiH [1968], I, str. 24.
226 ZAVNOBiH [1968], I, str. 73, t. 5. Kurziv S.M.D.
233

P olitika realnost jugoslavenstva (18-1991)

estom jugoslavenskom federalnom jedinicom na Drugom ZAVNOBiH-u 1. srpnja 1944. u Sanskom Mostu.227
U raspravi, koja je tada voena o buduoj administrativnoj podjeli
Bosne i Hercegovine, izronile su razlike u miljenjima unutar pred
sjednitva ZAVNOBiH-a koje su se bazirale na razliitim povijesnim
reminiscencijama. Dok su hrvatski (dr. Jakov Grguri, Ante Babi) i
muslimanski lanovi predsjednitva (Avdo Humo, dr. Muhamed Suduka) uzimali u obzir predjugoslavensku, to znai osmansku i austro-ugarsku podjelu kao prikladan predloak, odbijali su Srbi dr.
Voja Kecmanovi i uro Pucar reminiscencije na tuinsko tursko i
austrijsko vrijeme vladavine i davali prednost podjeli koja bi, navod
no, trebala vie voditi rauna o "gospodarskim" kriterijima iz vreme
na Prve Jugoslavije.228 Nakon to je jedna komisija preradila pred
loak,229 donijeta je 7. veljae 1945. odluka o administrativnoj pod
jeli.230 Bosna u uem smislu podijeljena je na 5 okruga, a Hercego
vina uspostavljena kao jedinstvena oblast. Tako je ova podjela bila u
teritorijalnom pogledu slina onoj koju je Vidovdanski ustav iz 1921.
godine ozakonio (v. gore), ali su ponovno uspostavljene bosansko-hercegovake povijesne granice iz austro-ugarskog vremena. Samo su
do 1952. godine izvrene neznatne izmjene granica na istoku sa Sr
bijom, na jugoistoku s republikom Crnom Gorom231 i na sjeverozapa
du s republikom Hrvatskom.232 Pritom je Bosna i Hercegovina izgu
bila Sutorinu, krajiak kopna kod Herceg Novog u Kotorskom zaljevu
u korist Crne Gore dok je drugi prilaz moru od Karlovakog mira iz
1699. kod Kleka u Hrvatskoj do danas ostao bosansko-hercegovaki
teritorij.233 Pri daljem unutarnjem teritorijalnom dijeljenju broj je
okruga ponekad poveavan, ponekad smanjivan prije nego to su
1966. dokinuti i uvedena samo administrativna podjela na opine s
proirenim nadlenostima. Do 1978. godine imala je BiH ukupno
106 opina a tada je njihov broj povean na 109. Tako je ostalo do
raspada Druge Jugoslavije 1991.234
Pripreme za tree zasjedanje ZAVNOBiH-a i njegovo pretvaranje
u Narodnu skuptinu Bosne i Hercegovine protekli su u okviru iste
227 ZAVNOBiH [1968], I, str. 231-232.
228 Vidi Zapisnik sjednice predsjednitva 30. prosinca 1944. u Jajcu u: ZAVNOBiH
[1968], I, br. 228, str. 898-906.
229 ZAVNOBiH [1968], II, br. 9, str. 27-37.
230 ZAVNOBiH [1968], II, br. 45, str. 127; usp. br. 129, str. 239-242.
231 O tome Kamberovi, 2000, str. 21-29.
232 Klemeni, 1996.
233 Topalovi, 1996.
234 Statistiki godinjak Jugoslavije 38, 1991, str. 623. Usp. Simeunovi, 1964, str. 126-135.
234

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

strategije narodne fronte kao i pripreme za Trei AVNOJ i njegovo


pretvaranje u Saveznu skuptinu (v. poglavlje 2.5). Po istom poli
tikom kriteriju kooptirani su novi lanovi ZAVNOBiH-a, pri emu je
za srpske nekomunistike kandidate pristup bio laki nego za hrvat
ske i muslimanske budui da su Srbi ustaku dravu od poetka bez
oklijevanja odbijali dok su Hrvati i Muslimani u veini NDH najprije
akceptirali kao osloboenje od srpske hegemonije i tek se kasnije
prikljuili partizanskoj borbi. Tako je Kota Majki, eksponirani lan
srpske Radikalne stranke, unato pridrajima koje je izrazio dr. Jakov
Grguri o njegovu dranju prema Hrvatima u meuratnom vremenu,
7. veljae 1945. primljen u ZAVNOBiH. Istodobno su lanovi HRSS
Aleksandar Preka i Ante Kamenjaevi kao i Musliman Ismet Bektaevi bili iskljueni jer su u meuvremenu navodno "okrenuli lea
pokretu i preli neprijatelju".235 Muslimanski politiar Muhamed Suduka, u meuratnom vremenu lan JMO i glavnog odbora Gajreta,
od 1943. lan predsjednitva ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a takoer je 18.
veljae 1945. iskljuen. Njemu je imputirana "veza s neprijateljskim
elementima na neosloboenom teritoriju."236
Po trei i posljednji put zasjedao je ZAVNOBiH izmeu 26. i 28.
travnja 1945.237 Prema doktrini narodne fronte izabrana su dalja 44
lana iz svih bosansko-hercegovakih slojeva i etnikih skupina i ko
optirana, tako da se ukupan broj lanova popeo na 176, od kojih je
155 bilo prisutno.238 ZAVNOBiH je preimenovan u Narodnu skup
tinu Bosne i Hercegovine i postavljena je nova vlada. Snagom l. 2.
jugoslavenskog saveznog ustava od 31. sijenja 1946. Bosna i Herce
govina je proglaena jednom od est jugoslavenskih narodnih repu
blika a snagom l. 2. ustava iz 1963. preimenovana u Socijalistiku
Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ovaj je naziv ostao na snazi do ra
spada Jugoslavije 1991. Prvi vlastiti ustav kao republika u jugosla
venskoj saveznoj dravi Bosna i Hercegovina je dobila 31. prosinca
1946, drugi 10. travnja 1963. i trei 25. veljae 1974. Ustavi jugo
slavenskih federalnih republika prepisivali su ono to je prije toga
bilo utvreno u saveznom ustavu, pri emu u sluaju Bosne ustavnopravno usidrenje Bosanskih Muslimana predstavlja posebno poglav
lje povijesti, o emu e malo kasnije biti govora.
Sada o specifinostima koje se mogu zamijetiti pri uspostavljanju
komunistikog sustava u Bosni i Hercegovini.
235 ZAVNOBiH [1968], II, br. 44. str. 124-126.
236 ZAVNOBiH [1968], II, br. 62, str. 152-153, v. Vukovi. 1996, str. 396.
237 Dokumentacija vijeanja u: ZAVNOBiH [1968], II, br. 191-193, str. 393-511.
238 Poimenino navedeni u: ZAVNOBiH (1968), II, str. 484-485. O problemu tonog
broja lanova ZAVNOBiH-a ondje, str. 511.
235

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

3*5 Komunisti i bosansko-hercegovake vjerske zajednice


Prigodom uutkavanja politikih protivnika i neistomiljenika ko
munisti su osobito na nian uzeli bosansko-hercegovake vjerske
zajednice odnosno njihove duhovnike - kranske sveenike i musli
manske hode. Da bi izbili antikomunizam iz njihovih glava, dali su
mnoge od njih uhapsiti, izvesti pred sud i osuditi na duge zatvorske
kazne.259 Ovim su mjerama nepokolebljivi bili uklonjeni iz javnosti, a
ostali kler zastraen i omekan za politiku suradnju u okviru modela
narodne fronte, odnosno od 1953. Socijalistikog saveza radnog naroda.
Srpsko-pravoslavni kler

Srpski kler, koji je za vrijeme rata u BiH pokazao veu spremnost


na suradnju s partizanima240 nego u Srbiji i Crnoj Gori - gdje je meu
srpskim klerom bio jak utjecaj etnika - bio je dodue manje pogo
en komunistikim kaznenim mjerama, ali nije bio poteen. Zlosta
vljanjima lokalnih vlasti i svjetine bili su, meu ostalim, izloeni
zvorniki i tuzlanski episkop dr. Nektarije Krulj i banjoluki episkop
dr. Vasilije Kosti.241 Pomoni episkop Varnava Nasti (1914-1964),
pacifist (roen kao sin jedne srpske iseljenike obitelji u Garyu,
Indiana u USA), bio je kao administrator srpsko-pravoslavne dijeceze
dabro-bosanske god. 1948. uhapen i u insceniranom politikom
procesu osuen na 11 godina zatvora. Nakon tri godine, pri trans
portu zatvorenika iz Srijemske Mitrovice u jedan drugi zatvor, pre
trpjeli su u eljeznikoj nesrei teke ozljede episkop Varnava kao i
mnogi katoliki (meu njima i mostarski biskup dr. Petar ule) i mu
slimanski duhovnici, koji su pri transportu bili meusobno vezani
lancima. Zbog zdravstvenih oteenja koje je pretrpio pri ovoj
nesrei ishodio je srpski arhijerejski sinod pomilovanje za Varnavu,
tako daje nakon tri godine zatvora bio puten na slobodu. Meutim,
ni nakon otputanja nije Varnava pokazivao nikakvu spremnost za
239 Prema jednom izvjetaju tajne policije iz 1955. godine bilo je u poratnim godinama
u BiH uhapeno, izvedeno pred sud i kanjeno 154 katolikih, 48 pravoslavnih i 110
muslimanskih vjerskih slubenika. O tome v. air Filandra: Hrvatsko kao bosansko
pitanje. U: Dani [Sarajevo], br. 197. od 16. 3. 2001, str. 21/1.
240 O tome Slijepevi, 1986, III, str. 150-181. Meu lanovima Treeg ZAVNOBiH-a
nalazilo se 5 srpsko-pravoslavnih sveenika i samo jedan katoliki (franjevac Bono
Ostoji). ZAVNOBiH [1968], II, str. 506-511.
241 Slijepevi, 1986, III, str. 185. O zlostavljanjima srpsko-pravoslavnih sveenika u
prvim poratnim godinama u Hrvatskoj v. Veljko . uki: Srpska pravoslavna Crkva
u prvoj deceniji komunistike vlasti 1945-1955. u Narodnoj Republici Hrvatskoj. U:
Dijalog povjesniara - istoriara 2000, 2, str. 635-652.
236

Bosno i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

suradnju s komunistima i ostatak ivota proveo je u raznim srpskim


manastirima u Srbiji, Bosni i u Vojvodini.242
Drugi korak komunista u nastojanjima oko kooperativnog usmje
renja klera bilo je osnivanje sveenikih udruenja koja su u svojim
statutima morala naglasiti lojalnost prema novom reimu kao i
spremnost na suradnju. I ovaj su put srpsko-pravoslavni sveenici
bili meu prvima.
Osnivanja sveenikih udruenja nisu uslijedila prema administrativno-teritorijalnoj podjeli Srpsko-pravoslavne crkve iz vremena
Prve Jugoslavije nego prema novoj federativnoj podjeli Druge Jugo
slavije, to znai da su bila organizirana po federalnim republikama.
Slijedei ovaj princip, pojedina se sveenika udruenja nisu oznaa
vala kao srpsko-pravoslavna nego samo kao pravoslavna da bi se ti
me neizravno izrazilo priznanje makedonske kao i crnogorske nacio
nalnosti. Republika udruenja pravoslavnog svetenstva osnivana
su ovim redoslijedom: 15/16. lipnja 1946. u Nikiu za Crnu Goru, 6.
kolovoza 1947. u Zagrebu za Hrvatsku, 22/23. listopada 1947. u Sa
rajevu za Bosnu i Hercegovinu, 1. prosinca 1947. u Beogradu za Sr
biju i 31. prosinca 1947. u Skopju za Makedoniju. Ova su se udrue
nja 3. oujka 1949. spojila u krovni savez pod imenom Savez udrue
nja pravoslavnih svetenika u FNRJ.243 U to je vrijeme Savez brojio
ukupno 1.100 lanova. Njihov se broj do 1951. popeo na 1.658, to
znai da je oko 70% pravoslavnih sveenika u Jugoslaviji stupilo u
sveenika udruenja.244
Vodstva pravoslavnih sveenikih udruenja odravala su redo
vite kontakte s episkopatom, ali je unato mnogim nastojanjima izo
stalo njihovo slubeno priznanje od strane episkopata. Srpski su se
episkopi bojali da bi se priznanjem mogle umanjiti njihove kompe
tencije koje im je 1931. godine dao crkveni ustav (v. poglavlje 1.4).
I u administrativno-teritorijalnom pogledu srpski je episkopat ostao
pri uredbama iz Prve Jugoslavije. Naime, 1947. godine, prigodom
prilagodbe crkvenog ustava iz 1931. godine novom, nije administrativno-teritorijalna podjela bila prilagoena novoj jugoslavenskoj fe
derativnoj podjeli, nego je utke zadrana velikosrpska centralistika
podjela iz vremena Prve Jugoslavije. U skladu s time, u novom se
242 O tome Alexander, 1979, str. 174-177.
243 O tome Udruenje pravoslavnog svetenstva Jugoslavije [1969], str. 41-48. Usp.
Alexander, 1979, str. 188-192.
244 Slijepevi, 1986, III, str. 341; usp. na istom mjestu, str. 331, broj u istoj godini osi
guranih osoba SPC, koji je obuhvaao 1.804 aktivna sveenika, 325 umirovljenih
sveenika i crkvenih slubenika plus 977 umirovljenih lanova obitelji (supruge itd.).
237

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-i 91)

ustavu ne mogu nai pojmovi makedonski ili crnogorski narod. Srpski


se episkopat jo vie suprotstavljao osamostaljenju Makedonske
pravoslavne crkve, koje je ipak ostvareno zajednikim nastojanjem
komunista i sveenikih udruenja. Meutim, SPC je do danas spri
jeila priznanje autokefalije Makedonske pravoslavne crkve od stra
na pravoslavne ekumene.245
Vodstva pravoslavnih sveenikih udruenja nikada nisu proputala
naglaavati svoju vjernost crkvenoj hijerarhiji, ali su istodobno apelirala
na visoke dostojanstvenike da dopuste vie demokracije unutar Crkve.
Odnos prema novom reimu formulirali su vokabularom ideologije na
rodne fronte: drali su pohvalne govore o narodnom osloboenju pod
komunistikim vodstvom, odavali priznanja jugoslavenstvu i federali
zmu kao bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i naglaavali svoju
lojalnost postojeem reimu. A reim je, sa svoje strane, uzvraao na
njihovu spremnost na suradnju ne samo verbalnom pohvalom nego i
odgovarajuom materijalnom potporom. Tijekom vremena sveenika
su se udruenja koncentrirala iskljuivo na staleke interese svojih
lanova dok 1990. godine nisu prestala postojati.
ini se da je Srpsku pravoslavnu crkvu rastava drave i Crkve
osjetljivije pogodila nego ostale jugoslavenske vjerske zajednice.
Naime, tretirana u Prvoj Jugoslaviji bolje od bilo koje druge vjerske
zajednice (v. poglavlje 1.4), sada je SPC tee od drugih podnijela
zamanu eksproprijaciju kao i gubitak uobiajene dravne potpore.
Stagnirala je, i to vie u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nego u ma
tinoj zemlji Srbiji. Tek 90-ih godina, kad su se pojave raspada Jugo
slavije sve jasnije oitovale, aktivirala se SPC kao agresivni odvjet
nik srpske nacije najprije na Kosovu, potom u Hrvatskoj, i dala je ve
liki doprinos irenju velikosrpskog nacionalizma, koji je s politikim
usponom Slobodana Miloevia u drugoj polovici 80-ih godina do
segnuo upravo bolesne dimenzije246
Katoliki kler
Utjerivanje bosansko-hercegovakih katolika i bh. muslimana u novi
politiki sustav nailo je na snaniji otpor nego kod srpsko-pravoslavnih,
245 O odnosima izmeu srpskog episkopata i sveenikih udruenja opirnije Slijepevi,
1986, III, str. 336-382. O konfliktu izmeu srpskog episkopata i Makedonske crkve
prije svega Alexander, 1979, str. 249-288 (poglavlje 9 pod naslovom: The Serbian
and Macedonian Onhodox Churches. Schisms and accomodations).
246 O nacionalistikom postupku SPC izmeu 1980. i 1995. iscrpno Radmila Radi:
Crkva i "srpsko pitanje". U: Srpska strana rata (1996), str. 267-304.
238

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

i to iz vie razloga. Za razliku od SPC koja je u Prvoj Jugoslaviji uivala


materijalno i politiki bolji status od svih drugih vjerskih zajednica a
u NDH bila progonjena kao deklarirani neprijatelj, druge su dvije
vjerske zajednice uivale prednosti u NDH i zbog toga su se profili
rale vie antikomunistiki. Osim toga, one su bile otpornije zbog svo
jih globalnih veza sa svjetskim katolianstvom, odnosno sa svjetskim
islamom nego Ii SPC ije su meunarodne veze bile labave.
Komunisti su zbog navodne, a u pojedinim sluajevima i stvarne
suradnje osobito uzeli na nian katoliki kler u Bosni i Hercegovini,
glavnoj ratnoj areni u borbama izmeu kolaboracionista i boraca po
kreta otpora. Partizanima je u tekim borbama s njemakim i usta
kim postrojbama izmeu 6. i 8. veljae 1945. uspjelo zauzeti fra
njevaku gimnaziju na irokom Brijegu kraj Mostara. Nakon zauzea
franjevcima je bilo podmetnuto da su se s orujem u ruci borili pro
tiv partizana. Njih 25 bilo je smaknuto.247 Za vrijeme komunistike
vlasti hercegovaki franjevci nisu svoju gimnaziju smjeli ponovno
otvoriti. Ista je sudbina pogodila i isusovaku gimnaziju u Travniku
(srednja Bosna) nakon to su partizani zauzeli ovaj grad u borbama
izmeu 16. i 19. veljae 1945. i nakon protjerivanja isusovaca 21.
veljae 1945.248 Iz straha pred partizanima koji su nadirali umaknuli
su u inozemstvo u proljee 1945. sarajevski nadbiskup dr. Ivan Ev. ari
(1871-1960) kao i banjaluki biskup fra Josip Gari (1870-1946).249
Njih je slijedio prilian broj studenata teologije i gimnazijalaca koji
su se pripremali za sveeniki poziv. Mnogi su od njih izgubili ivot
u kolonama smrti do Bleiburga i natrag. Od sveenika koji su ostali
u domovini neki su brutalno umoreni ili optueni kao kolaboranti i
smaknuti. Veina je bila izloena teroru i morala je krae ili dulje vri
jeme sjediti u zatvorima.250 U prvim poratnim godinama bilo je u za
tvorima oko 60 franjevaca samo iz ue Bosne (bez franjevaca iz Her
cegovine i svjetovnih sveenika).251
247 Tomaevi-Koka, 1997, str. 180. Prema popisima koje je napravio Bazilije Pandi,
(Hercegovaki franjevci sedam stoljea s narodom, Mostar-Zagreb: ZIRAL, 2001, str.
215-224.) partizani su likvidirali ukupno 67 hercegovakih franjevaca za vrijeme
Drugog svjetskog rata, to je iznosilo dobru polovicu njihova ukupnog broja.
2.8 O tome Anto Paradik: Moja sjeanja na travniko sjem enite i gimnaziju. U: Vrh
bosanska katolika bogoslovija 1890-1990, str. 22-22.
2.9 Kratke biografiji obojice u: Tko j e tko u NDH [1997], str. 127. i 375-6.
250 Dosadanji popisi od Bakovia 1994. i Karaule. 1999. nisu potpuni. Prema airu
Filandri (Hrvatsko kao tx>sansko pitanje. U: Dani [Sarajevo], br. 197 od 16. 3. 2002,
str. 21/1) komunisti su u cijeloj BiH za vrijeme rata ubili 50 katolikih sveenika i 60
odmah nakon rata.
25' Vidi Karaula, 1999, str. 173-205. Usp. Gavran, 2000.
239

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- t o i)

Svih est obrazovnih ustanova (tri gimnazije i tri visoke teoloke


kole) za sveeniki pomladak u Bosni i Hercegovini bile su zatvo
rene, crkvena imovina radikalno zaplijenjena. Redovnicama su oteta
materijalna dobra i bile su prisiljene na odlaganje svoga redovnikog
odijela - jedna mjera provedena samo u federalnoj republici Bosni i
Hercegovini da bi se olakalo otkrivanje muslimanskih ena (v. gore).
Ledeno razdoblje trajalo je do raskida sa Staljinom. Tada je dolo
do pribliavanja izmeu reima i bosanskih franjevaca. Sredinom
1949. formiran je jedan inicijativni odbor (tri bosanska franjevca)
radi osnivanja katolikog sveenikog udruenja u Bosni i Hercego
vini.252 Ohrabreni osnivanjima katolikih sveenikih udruenja
1948. u Istri (Hrvatska) i Sloveniji253, inicijatori su u rujnu 1949.
godine pokuali za svoj pothvat dobiti odobrenje od crkvenih vlasti.
Meutim, sve tri instancije - sarajevski nadbiskup dr. Marko Alaupovi, banjoluki biskup-administrator dr. Smiljan ekada i general
ni vikar mostarskog biskupa dr. Petra ule (koji je leao u zatvoru)
Andrija Maji - pokazali su se s obzirom na namjeravani korak vie
ili manje rezervirano. Ipak, nisu izdali nikakvu izravnu zabranu.
Istodobno je provedena neformalna anketa meu bosansko-hercegovakim klerom. Do konca listopada 1949. izjasnile su se dvije
treine anketiranih pozitivno za osnivanje.254 Sveeniko udruenje
pod imenom Dobri Pastir osnovano je 25. sijenja 1950. Te je godine
udruenju pristupilo ukupno 197 redovnikih i svjetovnih sveenika.
Od toga su 112 (57%) bili lanovi bosanske franjevake provincije,
57 (29%) hercegovake franjevake provincije i 28 (14%) svjetovni
sveenici triju bh. biskupija (Sarajevo, Mostar, Banja Luka). Do 1957.
popeo se broj lanova na 310, od kojih su 192 (62%) bili bosanski
franjevci, 81 (26%) hercegovaki franjevci i 37 (12%) svjetovni
sveenici.255 Prema tome, sveeniko udruenja Dobri Pastir bilo je
preteno djelo bosanskih franjevaca. Katolika crkvena hijerarhija (u
dosluhu s vatikanskom diplomacijom) pokazivala je prema bosan
skom sveenikom udruenju Dobri Pastir odbojno dranje, takoer
i u fazi odmrzavanja, to znai nakon Drugog vatikanskog koncila
(1962-65) i ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa izmeu
252 Dobri Pastir, god. 1 (1950), br. 1-2, str. 7-8.
25S O tome Alexander, 1979, str. 124-131.
264 Gavran, 1964, str. 13-14; 2000, str. 540-541.
255 Popisi imena u: Dobri Pastir, god. 1 (1950), br. 1-2, str. 83-86 i br. 3-4, str. 49; god.
2 (1951), str. 423; god. 3 (1952), str. 389; god. 9 (1958), str. 258. itd., v. Marko Oroli: Socioloki presjek lanstva kroz 25 godina. U: Spomenica udruenja "Dobri Pa
stir" 1976, str. 49-52.
240

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Vatikana i Jugoslavije 1966, koji su bili prekinuti nakon imenovanja


kardinalom nadbiskupa Stepinca 29. studenoga 1952, koji se tada
nalazio u zatvoru.256 Na osnivanja sveenikih udruenja reagirala je
Jugoslavenska biskupska konferencija u travnju 1950. najprije jed
nim Non expedit (ne preporuuje se lanstvo) a u rujnu 1952. zabra
nom u formi Non licet (lanstvo nije doputeno). Dok su slovenski i
hrvatski biskupi sprijeili proirenje zabrane na istarska i slovenska
sveenika udruenja, bosansko-hercegovaki katoliki dostojan
stvenici su se drali distancirano, tako da sveeniko udruenje Dobri
Pastir nije bilo formalno ni doputeno ni zabranjeno. Ovo nejasno
stanje uzeli su katoliki tvrdolinijai kao povod da jednostavno igno
riraju olakanja i koristi koje je Dobri Pastir svojom suradnjom s ko
munistikim reim postizao ne samo za svoje lanove, nego i za
katolike sveenike i katolike ustanove u Bosni i Hercegovini ope
nito, i u inozemstvu su difamirali bosanske franjevce kao odvratne
kolaborante s komunistima.
U toj se tendenciji, koja se nastavila i nakon sloma komunistikog
sustava,257 zrcali i razdor izmeu svjetovnog klera i franjevaca u Bo
sni i Hercegovini, koji je zapoeo uvoenjem redovne crkvene hije
rarhije nakon austro-ugarske okupacije 1878, a osobito otre forme
poprimio je u zadnjim desetljeima 20. stoljea u zapadnoj Hercego
vini.258 U sveenikim udruenjima, ija je egzistencija ukljuivala
iskazivanje politike lojalnosti komunistikoj dravi, slutili su pred
stavnici etablirane crkvene hijerarhije ne samo opasnost za svee
niku disciplinu nego i za tradicionalne crkvene strukture za koje su
nesmetani zahvati u javni ivot bili sami po sebi razumljivi.259 Me
utim, osnivai sveenikog udruenja Dobri Pastir mislili su druk
ije. Oni su polazili od povijesnoga iskustva bosanskih franjevaca koji
su pod osmanskom vlau stoljeima morali djelovati iz pozicije
slabijega kako bi u "neetabliranoj formi" spasili bosansko katolian
stvo. Svojim shvaanjem politike lojalnosti i kooperativnou u ideo
loki neutralnim podrujima (kao to je na primjer bilo sudjelovanje
sjemenitaraca i studenata teologije u javnim radnim akcijama260)
256 O tome Alexander, 1979, str. 138-150. O protokolu izmeu Svete Stolice i Jugo
slavije od 25. lipnja 1966. v. Vjerske zajednice u Jugoslaviji (1970), str. 70-75.
257 O tome v. Ignacije Gavran: Igraju kako UDBAsvira?. U: Svjetlo rijei[Sarajevo], br.
177 od prosinca 1997, str. 9; isti: Zakanjeli neopravdani prigovor (Uzknjigu Sluga
dobri i vjerni, Mostar, 1998). U: Bosna Franciscana 13, 2000, str. 421-427.
258 O tome najnovije dr. Viktor Nui: Istina o "hercegovakom sluaju". Povijest tragi
nih sukoba izmeu biskupa i franjevaca u Bosni i Hercegovini. Zagreb 21998.
259 O tome usp. ivojinovi, 1994, str. 425-432.
260 O tome v. tablicu kod Gavrana 1964, str. 25.
241

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

nadali su se da e postupno smanjiti potekoe koje su nastale


nakon nastalih pustoenja komunistikim osvajanjem vlasti i da e
postupno ponovno osvojiti prostor za svoju duobriniku i kultur
nu djelatnost. I u tim svojim nastojanjima nisu ostali bez uspjeha.
Franjevac dr. Ignacije Gavran u svom pledoajeu, pisanom za ino
zemstvo i neobjavljenom, ne samo da odbija neutemeljene prigo
vore, nego u svom prikazu nabraja i uspjehe udruenja Dobri Pastir
koji se ne smiju ignorirati, kako su to inili katoliki tvrdolinijai.
Ne radi se samo o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju za la
nove Dobrog Pastira, nego i o ublaavanju i skraivanju zatvorskih
kazni i za sveenike koji nisu bili lanovi udruenja, potom o
dozvolama u duobrinikom podruju kao i crkvenoj graditeljskoj
djelatnosti - na intervenciju Dobrog Pastira. U ledenom razdoblju,
kad je katoliki tisak izlazio vrlo oskudno, udruenje je svojim
asopisom i kalendarom - oboje pod naslovom Dobri Pastir - kao i
drugim publikacijama popunjavalo velike praznine ne samo u
Bosni i Hercegovini nego i meu izvanbosanskim jugoslavenskim
katolicima.261 Posebno je znaenje za bosansku franjevaku provin
ciju imalo doputenje rada franjevake gimnazije u Visokom i fra
njevake visoke teoloke kole za sveenike kandidate u Sarajevu,
i to u vrijeme kad su sve druge katolike ustanove u Bosni i Her
cegovini morale ostati zatvorene.
Dravne su financijske subvencije - koje nije dobivala samo bo
sanska franjevaka provincija nego i druge ustanove Katolike crkve
nakon radikalnog razvlaivanja svih vjerskih zajednica - ostale do
due skromne. Prema Gavranovu proraunu bosanski su franjevci u
vremenskom razdoblju izmeu 1952. i 1964. dobili ukupno 63 mili
juna dinara (oko 315.000 DM). Da protivnici bosanskih franjevaca
nisu ove optuili za kolaboraciju, svota koju bi im Caritas Internationalis trebao dodijeliti, iznosila bi, prema Gavranu, oko 120.000
DM godinje, to znai etiri puta vie od one koju su primali od jugo
slavenske drave.262 Sve u svemu, radilo se o problemu katolianstva
u Bosni i Hercegovini, koji se otvorio uvoenjem redovne crkvene
hijerarhije nakon austro-ugarske okupacije 1978. i za koji se do da
nas nije uspjelo nai zadovoljavajue rjeenje.
Na koncu treba napomenuti da su se odnosi izmeu razliitih bh.
vjerskih zajednica - zahvaljujui i spremnosti sveenikih udruenja
odnosno udruenja duhovnika na dijalog - u komunistiko vrijeme
261 O tome u pregledu Spomenica udruenja "Dobri Pastir" 1976.
262 Gavran, 1964, str. 23-24. O propagandi hrvatskih emigrantskih sveenika u Zapad
noj Njemakoj protiv bosanskih franjevaca Meugorac, 2001, str. 63-80, 99-117.
242

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

oblikovali vrlo uljudno i kooperativno, na primjer pri podizanju da


mija i crkvenih zgrada.263
Islamska vjerska zajednica
Zbliavanje komunistikog reima i Islamske vjerske zajednice (IVZ)
imalo je sline potekoe kao i u sluaju Katolike crkve, samo su one
bile bre prevladane.
Na izborima za vodea mjesta u jesen 1945. komunistika se
strana pokuavala probiti sa svojim kandidatima. Unato tomu, ovaj
su put pobijedili "antikomunisti". Tek nakon radikalnog razvlaivanja i nacionalizacije vakufske imovine i nakon dvaju sudskih
procesa godine 1947, u kojima je 18 osoba optueno zbog kolabora
cije s neprijateljima za vrijeme rata i osueno na viegodinje
zatvorske kazne,264 kapitulirao je glavni odbor Vakufskog sabora. On
je u izjavi od 5. kolovoza 1947. izrazio svoju spremnost na suradnju
s novim reimom. Tako se otvorio put za odravanje prve vakufske
skuptine u novoj dravi izmeu 26. i 27. kolovoza 1947. Nakon
glasovanja za novi ustav IVZ265 i izbora novoga vodstva (s Ibrahimom
Fejiem kao novim reisu-l-ulemom na elu) 26. kolovoza zasjedanje
je 27. kolovoza zavreno rezolucijom266 u kojoj se vakufska skuptina
IVZ u FNRJ novom reimu usluno udvarala: Prva je Jugoslavija svr
stana u neprijatelje naroda, nova religijska politika zajedno s rastavom
263 Prikaz znaajne graditeljske djelatnosti bosanskih franjevaca u fazi odmrzavanja
jugoslavenskog komunizma donosi Marko Karamati Franjevaka provincija Bosna
Srebrena (ematizam). Sarajevo, 1991. Usp. Anto Lei: Lijepo - kao dug i obo
gaenje. U: Juki 5-6 Zbornik radova. Sarajevo, 1975/76, str. 157-170.
264 O tome Shoup, 1968, str. 108. Usp. Salih abeta: Obnavljanja rada Islamske zajed
nice u Sarajevu poslije rata. U: GVIS 52 (5, 1989), str. 516-518; Filandra, 1998,
str. 212-214.
265 Ustav dostupan u: GVIS, god. 1. [novi niz] (1-3, 1950), str. 59-67. U Drugoj je
Jugoslaviji ustav IVZ mijenjan jo dva puta - 5. studenoga 1969. i 12. travnja 1990.
Oba teksta ustava dostupna u. GVIS, god. 33 (1-2, 1970), str. 105-12. i god. 53 (2,
1990), str. 7-29. Oba je puta naziv Islamska vjerska zajednica jednostavno promi
jenjen u Islamska zajednica. Vrhovna skuptina IVZ u SFRJ obrazloila je ovu pro
mjenu na zasjedanju 5. studenoga 1969. u Pritini (Kosovo) tvrdnjom da je "islam
ski" i "vjerski" u konkretnom sluaju identino. GVIS god. 33 (1-2, 1970), str. 80.
Ovdje treba napomenuti d a je Alija Izetbegovi (r. 1925), najistaknutiji bosansko-muslimanski politiar 90-ih godina, u to vrijeme napisao Islamsku deklaraciju u
kojoj je islam, odnosno islamski poredak definirao ne iskljuivo kao samu vjeru, nego
kao "jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i
drave, dobrovoljnosti i prisile". Izetbegovi, 21990: Islamska deklaracija, pogl. II,
str. 19. O tome Daja, 1996, str. 79-86, ref. 80.
266 Tekst dostupan u: GVIS, god. 1 [novi niz] (1-3, 1950), str. 18-19.
243

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

vjere i drave pozdravljena, bratstvo i jedinstvo pohvaljeno, nepoko


rni lanovi prijanjeg vodstva igosani kao "reakcionarni" i "nepri
jatelji naroda" i, konano, kao sukladno islamu protumaeno i u iz
gled stavljeno otkrivanje muslimanskih ena. Godine 1950. pokriva
nje je bilo dravnim zakonom zabranjeno (v. gore).
Stvarna se suradnja izmeu reima i slubenih predstavnika IVZ
poela razvijati 1950. godine, kad je ponovno poeo izlaziti list Glasnik
Islamskog vrhovnog starjeinstva i bilo osnovano Udruenje ilmije u
Narodnoj republici BiH (5. rujna 1950).267 Reim je kooperativnost ho
norirao financijskom potporom268 i doputenjem vjerskih aktivnosti koje
su do raskida sa Staljinom ostale vrlo restriktivne. U ovoj su fazi, naime,
prevladavala ogranienja i zabrane: 1946. dokidanje erijatskih sudova
i zatvaranje Vie islamske erijatsko-teoloke kole u Sarajevu, 1948.
zabrana vjerske nastave na kolama, 1950. zabrana pokrivanja ena,
1952. zatvaranje kur'anskih kola (mektebi) i doputanje vjerske pouke
samo u damijama kao i rasputanje svih tekija (dervikih obitavalita)
na teritoriju Bosne i Hercegovine (ne u Makedoniji i na Kosovu).269
Meutim, Titova nesvrstana politika nakon raskida sa Staljinom nije
ga uinila samo vodeim politiarom Treega svijeta, nego je inten
zivirala i viestruke kontakte Jugoslavije s islamskim zemljama koje su
najveim dijelom pripadale Treem svijetu. Ova je okolnost dala islamu u
Jugoslaviji, osobito u Bosni i Hercegovini neslueni vjetar u lea. Izmeu
Konferencije nesvrstanih zemalja 1955. u Bandungu (Indonezija) i
Islamske revolucije 1979. u Iranu Bosanski su Muslimani doivjeli ne
samo jedno "euforino razdoblje,"270 nego i vanu vjersku, politiku i kul
turnu renesansu. Osobito u fazi unutarpolitikog poputanja, koje je usli
jedilo nakon Rankovieva pada 1966, biljeio je tisak IVZ vidljivo inten
ziviranje odnosa s islamskim zemljama: uzajamne delegacije, izmjena
tiska i studenata kao i hodoaa u Meku (had). Izmeu 1967. i 1983.
hodoastilo je preko 20.000 jugoslavenskih muslimana, od toga jedna
treina iz Bosne i Hercegovine, u Meku. Brojani vrhunac dostignut je
1971, kad je 2.211 muslimana iz Jugoslavije ilo na had u Meku.271
267 Statut dostupan u: GVIS, god. 1 [novi niz] (8-10, 1950), str. 266-269. O pretpovijesti
Ilmije do 1909. i njezinoj aktivnosti do 1971. v. Spomenica ilmije 1971.
268 Izmeu 1945. i 1951. s 23 milijuna dinara. Shoup, 1968, str. 109.
269 Vidi GVIS, god. 3 (novi niz) (5-7, 1952), str. 199; god. 4. (novi niz) (5-7, 1953), str.
184-191 (8-11, 1953), str. 288. ini se da su usprkos slubenoj zabrani i dalje pos
tojali u BiH, v. Popovi, str. 349.
270 Tako francuski orijentalist srpskog podrijetla Popovi, 1986, str. 354. i 1989, str. 278.
271 Vidi tablicu 7.5 s nepotpunim brojanim podacima kod Friedman, 1996, str. 190. Prvi had
jugoslavenskih Muslimana nakon Drugog svjetskog rata nije se dogodio 1948. (kako se
tvrdi u Spomenici ilmije), nego 1949, v. Preporod, br. 8/495 od 15. travnja 1991, str. 10.
244

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

U okviru izmjene studenata izmeu zemalja Treeg svijeta i Jugo


slavije studiralo je 1970. oko 60 jugoslavenskih muslimana i musli
manki na islamskim fakultetima u arapskim zemljama. Godine 1978.
bilo ih je 150.272
Oivljavanju vanjskih odnosa odgovarao je unutarnji religiozni i
kulturni preporod. Do sredine 70-ih godina podignuto je oko 500 da
mija u Drugoj Jugoslaviji, to su islamske zajednice najveim dijelom
financirale dobrovoljnim prilozima svojih islamskih pripadnika.273 Kako
pokazuje jedan komparativni pregled islamskih vjerskih objekata u
Jugoslaviji koji su bili aktivni 70-ih godina, teite je kako graenja
tako i drugih aktivnosti lealo u Bosni i Hercegovini (v. tablicu 17).
Tablica 17: Islamski vjerski objekti u SFRJ 1978.
Islamski
vjerski objekti

BiH
Srbija
Makedonija
s Hrvatskom'
s Kosovom
i Slovenijom" i Vojvodinom'

damije

1.092
445
(1919: 1.194
1929: 1.048)
mesdidi (male damije) 569
125
punktovi za
vjersku pouku
394
35
ulema i drugi
slubenici IVZ
1.100
500
djeca obuhvaena
vjerskom poukom 115.000
11.694
aktivne medrese
2
1
(Sarajevo) (Pritina)

aktivne tekije

5
bez
(1930: 16) podataka

Crna
Gora

372

76

19

10

36

300

50

6.991
1
(Otvorenje
u Skopju
u pripremi)
bez
podataka

400-500

bez
podataka

Sastavljeno prema izvjetaju Ahmeda Smajlovia: Muslimani u Jugoslaviji U: GVIS 41


(1978), str. 330, 560-563, usp. GVIS 36 (1973), str. 208.
* Zagreb, Sisak, Osijek, Rijeka, Pula, Dubrovnik, ** Ljubljana, Maribor, *** Novi Sad.

272 GVIS 33 (1970), str. 95; 41 (1978), str. 562.


273 GVIS 36 (1973), str. 209; 41 (1978). str. 560-575.
245

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Preporod islama u Jugoslaviji dosegnuo je svoj vrhunac osniva


njem islamskog fakulteta u Sarajevu 1977. godine. Odluku o osniva
nju donio je Vrhovni sabor Islamske vjerske zajednice (IZ) u SFRJ na
zasjedanju 5. studenoga u Pritini,274 to znai ubrzo nakon osnivanja
Organizacije Islamske konferencije izmeu 22. i 25. rujna 1969. u
Rabatu (Maroko).275
Nakon viegodinjih iscrpnih priprema i temeljitog renoviranja
zgrade glasovite Gazi-Husrev-begove medrese u centru sarajevsko
ga starog grada (ukupno 4.781 m2) koja je nakon Drugog svjetskog
rata bila eksproprirana i sada vraena IZ,276 Islamski je teoloki fakul
tet sveano otvoren 29. rujna 1977. u nazonosti oko 600 pozvanih
gostiju - muslimana i nemuslimana. Islamski je svijet bio zastupljen
brojnim delegacijama. Brojano najjau delegaciju Islamske svjetske
lige (Rabita) (osnovana 1962. u Meki) predvodio je ondanji njezin
generalni tajnik ejh Muhammad Harekan. Nemuslimanski svijet bio
je zastupljen kako jugoslavenskom politikom prominencijom tako i
preko predstavnika jugoslavenskih nemuslimanskih vjerskih zajed
nica i kranskih (pravoslavnih i katolikih) teolokih fakulteta i viso
kih kola u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu.277 Drugi vrhunac
islama u Drugoj Jugoslaviji manifestirao se deset godina kasnije sve
anim otvorenjem moderne damije 6. rujna 1987. godine u Zagre
bu, ija je gradnja trajala est godina - i ovaj put u nazonosti broj
nih gostiju iz cijele Jugoslavije i mnogih islamskih zemalja.278
Preporod Bosanskih Muslimana u Drugoj Jugoslaviji imao je dvije
komponente, koje su iz islamistike perspektive viene kao nedjelji
va simbioza, to vie kao jedna cjelina. Radi se o navodnoj tisugodinjoj ukorijenjenosti muslimana u bosanskoj povijesti i bosanskom
tlu na jednoj strani, a na drugoj o ukorijenjenosti Bonjaka u islamu.
Ranije je vie puta bilo upozoreno na to kako su se Bosanski Mu
slimani postavljali prema problemu svoga identiteta u Prvoj Jugo
slaviji i ivjeli spomenutu dvojnost. A sada o pitanju kako je ta povi
jest dalje tekla u Drugoj Jugoslaviji.
Kao prvo treba naglasiti da se dvojnost bosansko-hercegovake
sraslosti s tlom i pripadnosti islamu nakon okova u prvim godinama
poslije Drugog svjetskog rata protiv oekivanja komunista sljedeih
274 O tome GVIS 33 (1970), str. 80.
275 O tome Ende i Steinbach 31991, str. 543-547.
276 GVIS 36 (1973), str. 300-302; 37 (1974), str. 58-69, 88-91.
277 O tome GVIS 40, 5 (rujan-listopad 1977), str. 487-516; 41 (1978), str. 324-326.
278 Vidi izvjetaje o tome u: Preporod, god. 18, br. 18/410 od 15. rujna 1987.
246

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

godina uvrstila, tako da su se komunisti osjeali prisiljenima nakon


izbijanja Islamske revolucije 1979. otro zahvatiti u ovaj razvoj koji
su sami u okviru jugoslavenske nesvrstane politike ranije pripustili.
Najprije se vodila otra kampanja u medijima,279 a onda, malo godi
na nakon toga, pokrenut je kazneni proces protiv eksponiranih isiamista u Bosni i Hercegovini.280 Radilo se o takozvanom sudskom pro
cesu protiv muslimanskih intelektualaca, na kojemu je 20. kolovoza
1983. u Sarajevu optueno 13 osoba a 12 njih osueno na drakonske
zatvorske kazne izmeu 5 i 15 godina, iako je obrana zahtijevala
oslobaajuu presudu optuenih jer je smatrala da u sudskom po
stupku nije dokazana krivica.281 Druga instanca, Vrhovni sud Bosne i
Hercegovine smanjio je kazne na 3 do 12 godina, a trea instanca,
Savezni sud u Beogradu na 2 do 9 godina. Prvooptueni Alija Izet
begovi (ro. 1925) otputen je iz zatvora 25. studenoga 1988.282
Osuenima je upisano u krivnju da su "[muslimanski] nacionalisti",
"panislamisti i fundamentalisti", koji su "opsjednuti idejom islam
skog preporoda" pokuali osnovati jedno urotniko udruenje s na
mjerom da u Bosni uspostave "Islamsku Republiku". Optueni su pri
padali sljedeim zanimanjima:
dva pravnika (1 od njih Alija Izetbegovi)
dva uitelja
dva politologa (meu njima jedna ena)
jedan apsolvent Islamskog teolokog fakulteta u Sarajevu
etiri inenjera
279 Osobito je pisac i komunist muslimanskog podrijetla Dervi Sui napadao preporod
ne tendencije unutar bosanskoga islama u kolumnama koje je pisao u sarajevskom
dnevniku Osloboenje u kasnom ljetu (od 6. kolovoza) i ujesen 1979, a 1980. objavio
u formi knjige pod naslovom Parergon s pogovorom Fuada Muhia, sarajevskog
komunistikog politologa takoer muslimanskog podrijetla. Koplje kritike bilo je us
mjereno osobito protiv Muhameda Hadijahia (1918-1986), glavnog autora knjige
Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini (1977), koji je idealizirao povijesnu ulogu
islama u balkanskim zemljama i, suprotno slubenoj komunistikoj interpretaciji, po
zitivno vrednovao ulogu muslimanske bh. uleme za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Usp. ali, 1992, str. 349-351. O Hadijahievoj znanstvenoj djelatnosti Mahmud
Tralji In memoriam. Dr. Muhamed Hadijahi u: Anali Gazi H usrevbegove biblio
teke XIII.-XIV, Sarajevo, 1987, str. 251-256.
280 O pojmovima fundamentalizam, integr(al)izam i islamizam v. Jevti, 1995, str. 13-17.
s navodima daljnje literature.
281 O tome prije svega dokumentacija o procesu koju je 1987. objavio Zulfikarpai.
282 Vidi Izetbegovievu kratku biografiju u: Preporod, br. 23/510. od 1. prosinca 1991,
Dodatak str. 2 i kod uvala, 1997, str. 137-139; Ko je ko u Bonjaka. Gl. ur. Atif Puri
vatra, Sarajevo: Vijee Kongresa bonjakih intelektualaca, 2000, str. 210.
247

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

jedna tehnika tajnica


jedan ekonomist
Petorica njih su u procesima izmeu 1946. i 1949. bila kanjena
kao lanovi organizacije Mladi Muslimani. Glavni dokazni materijal
protiv optuenih bio je sada traen u takozvanoj Islamskoj deklaraci
ji, zatim u izvacima iz islamskih informativnih novina Preporod i u
jednom "turistikom" putovanju nekoliko optuenih poetkom 1983.
u Teheran (Iran).
Dok je meunarodni tisak izreene kazne smatrao drakonskim i u
najmanju ruku vanjskopolitiki tetnim,283 javili su se za rije i neki
jugoslavenski intelektualci, meu njima i srpski, prosvjedovali protiv
tih procesa, koji su voeni iskljuivo zbog verbalnih delikata, i za osu
ene zahtijevali pomilovanje.284 Nakon raspada Jugoslavije i izbijanja
rata izmeu Srba, Hrvata i Muslimana, gledala je kako srpska tako i
hrvatska propaganda u Islamskoj deklaraciji ne samo krajnje fundamentalistiki dokument, nego i konkretni program kako bi se u Bosni, San
daku i na Kosovu trebala osnovati jedna islamska teokratska drava.285
Kako se taj dokument prezentira u povijesnom i politolokom
pogledu?
U okolnostima raspada Jugoslavije i ratova koji su nakon toga
uslijedili, Islamska je deklaracija postala znamenit povijesni doku
ment. Nju je ve 1969/70. sastavio Alija Izetbegovi, vodei politiar
Bosanskih Muslimana 90-ih godina i ona predstavlja miljokaz ne sa
mo za Izetbegovievu politiku biografiju, nego i u povijesti islama u
Bosni u 20. stoljeu. Ova povijest je zapoela 1932, nakon to je
Shakib Arslan (1869-1946), islamski reformator i panislamist, posje
tio Bosnu 1932. i 1936. i oba puta naiao na oduevljeni prijem kod
Bosanskih Muslimana. Bosansko-islamski tisak je izvjetavao o nje
govim posjetima i upoznao svoje itateljstvo s Arslanovim mislima.286
Ovdje je rije o islamskom reformizmu, koji dodue ne zahtijeva
vraanje prakonzervativnom islamu, ali je, svakako jasno odbacivanje
283 Vidi [beki] Die Presse od 17/18. rujna 1983. Tribune der Leser.
284 Vidi Zulfikarpai, 1987, str. 271-276.
285 Opirno dokazivanje te teze sa srpskog stajalita Jevti 21995. O stavu tadanje
hrvatske slubene politike pod vodstvom Franje Tumana, Sreko M. Daja: Bosna i
Bonjaci u hrvatskom politikom diskursu. U: Erasmus. asopis za kulturu demo
kracije 9. Zagreb, 1994, str. 33-41.
286 O tome Arslan 1994. Radi se o jednoj brouri, u kojoj su skupljeni Arslanovi tekstovi,
objavljeni u bosansko-muslimanskom tisku 30-ih godina.
248

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

laicizma, na primjer u obliku kemalizma u Ilirskoj. Da bi se islamski


svijet oslobodio kolonijalnih sila, trai se zbijanje redova meu mu
slimanima kao i uspostava islamskog poretka u islamskim zemljama.
Ovaj se cilj ima postii unutarnjom obnovom islama, koja ukljuuje
samo selektivno prihvaanje postignua zapadne civilizacije, tj. usva
janje zapadnih prirodnih znanosti i tehnologije kako bi se prevladala
zaostalost islamskog svijeta, ali je neprihvatljiv zapadni politiki sekularizam i individualizam, odnosno zapadnjaki nain ivljenja. Na
ovom podruju mora islamski svijet crpsti iz vlastitih tradicija i piti
vodu iz vlastitih izvora.
Muslimanska omladinska organizacija, koja je osnovana u Saraje
vu u oujku 1941. pod imenom Mladi Muslimani, usvojila je Arslanove ideje.287 Nakon sloma Prve Jugoslavije i uspostave NDH, u koju
je bila uvrtena Bosna i Hercegovina, Mladi Muslimani su 5. svibnja
1943. registrirani kao omladinska sekcija strukovne organizacije islam
skih vjerskih slubenika El-Hidaje.288
Dananja se bosansko-muslimanska publicistika i historiografija pro
tuslovno izraava o ulozi Mladih Muslimana u Drugom svjetskom ratu.
Dok se u prikazima nakon sloma Druge Jugoslavije tvrdi da se "nijedan
od njih nije pridruio ustaama, nijedan nije otiao u [13. SS] Handardiviziju [1943-1945] ili neku drugu SS-jedinicu",289 drugi suvremenici
zbivanja o tome su 60-ih godina govorili drukije. Irfan Sijeri, lan
organizacije i politiki emigrant, tvrdio je 1961. da su se mladomuslimani infiltrirali u razliite vojne postrojbe meusobno zaraenih strana
ka - ustaa, muslimanskih milicija, partizana, a prije svega u 13. SS-Handar-diviziju.290 Komunistiki povjesniar muslimanske provenijencije
Enver Redi, koji se pozivao na izvor NDH,291 pisao je 1987. da Mladi
Muslimani "u njemakim okupatorima nisu nali samo ideoloko-politike saveznike, nego i izvor za opskrbu orujem". Meutim, u svom
najnovijem prikazu nakon sloma Jugoslavije autor se ograniio na for
mulaciju da su Mladomuslimani odvraali mlade od pristupa u ustake
organizacije, ne dajui neku dalju informaciju.292
287 Usp. Arslanove tekstove 1994. s proklamacijama i brourama Mladih Muslimana,
tiskanim u dodatku izvora kod Trhulja, 1992, str. 121-159.
288 O tome El-Hidaje, god. 6, 1943, br. 9 od 5. svibnja, str. 274-280 [Statut Mladih Mu
slimana], br. 10-11 od 25. lipnja, str. 328 [lanovi glavnog odbora Mladih Muslima
na]. Usp. Bosanski pogledi [1984], god. 1, br. 1 od 15. kolovoza 1960, str. 14-15; Sui, 1980, str. 136-138.
289 Trhulj, 1992, str. 12, 61 (Alija Izetbegovi).
290 Bosanski pogledi [1984], god. 2, br. 10 od svibnja 1961, str. 143-146.
291 Redi, 1987, str. 205-206.
292 Redi, 1998, str. 185-186.
249

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Prema izjavama nekoliko optuenika u sudskim procesima, koji su


1949. godine voeni protiv te organizacije. Mladi su Muslimani us
postavili vezu s jeruzalemskim muftijom Aminom El-Husseinijem
(1895-1974)293 preko El-Hidaje i aktivno se angairali u stvaranju 13.
SS-Handar-divizije.294
Te se izjave podudaraju s rezultatima istraivanja o sastavu, ko
lovanju i vojnom angamanu 13. SS-Handar-divizije, ove neobine
vojne postrojbe, koju je dao formirati Reichsfuhrer Heinrich Himmler (1900-1945).295
Prvotno je 13. SS-divizija trebala imati 26.000 momaka i biti sa
stavljena iskljuivo od muslimanskih dragovoljaca pod vodstvom
njemakih asnika. Za to se zaloio muftija El-Husseini i radi toga
poduzeo putovanje u Sarajevo, gdje je izmeu 5. i 10. travnja 1943.
godine vrbovao muslimanske dragovoljce za 13. SS-diviziju.296 Na
odjek je naiao kod El-Hidaje-uleme i kod Mladomuslimana, koji su
se 5. svibnja 1943. dali registrirati kao omladinska sekcija El-Hidaje, kako je ve ranije spomenuto. Meutim, kampanja vrbovanja
imala je samo polovian uspjeh. Javilo se malo dragovoljaca.297
Osim toga, reim NDH se opirao formiranju vojne postrojbe koja bi
bila sastavljena iskljuivo od Muslimana i izmaknula se njezinoj
kontroli. Dolo je do kompromisnog rjeenja. Odustalo se od plani
rane brojane snage, pa je divizija oformljena u manjem brojanom
sastavu regrutiranjem muslimana i nemuslimana i kompletirana
transferom doasnika iz postrojbi NDH. Prema raportu generala
Gottloba Bergera od 25. rujna 1943. Himmleru primljeno je u di
viziju 2.800 katolikih Hrvata, i to na pritisak njemakog poslani
ka u Hrvatskoj Sigfrieda Kaschea (1903-1947), koji je, suprotno
vodstvu SS, zastupao hrvatski stav. Ukupna snaga divizije iznosila
je 15. veljae 1944. godine 21.018 ljudi, od toga 377 asnika, 2.078
doasnika i 18. 563 vojnika, nasuprot planiranoj jaini, koja je
293 Kratka biografija u: Enzyklopadie des Holokaust II, 1993, str. 628-632. Usp. Sui,
1980, str. 124-134; Sulejmanpai, 2000, str. 40-46, 398-401.
294 Vidi Trhulj, 1992, str. 286.
295 Lepre, 1997.
296 O El-Husseinijevim javnim nastupima u Sarajevu izvijestila je El-Hidaje, god. 6,
1943, br. 9, str. 250-252. O izvjetajima koje su Bosanski Muslimani sastavljali o
vlastitim patnjama u Drugom svjetskom ratu i preko muftije El-Husseinija slali u
islamski svijet v. Filandra, 1998, str. 168-172.
297 O tome je Dafer Kulenovi, zamjenik predsjednika vlade NDH od studenoga 1941.
do svibnja 1945., pred Paveliem i komandantom SS divizije Prinz Eugen generalom
Arthurom Phlepsom 23. veljae 1943. navodno rekao: "If this were 1941 not only 20,000,
but 100,000 volunteers could have been procured". Citat prema Lepre, 1997, str. 23.
250

Bosna i Hercegovino u jugoslavenskoj dravi

trebala iznositi 671 asnika, 3.091 doasnika i 18.697 vojnika,


zajedno 22.459 ljudi.298
Divizija je bila poslana u junu Francusku na obuku. Ondje je me
u pripadnicima SS-brdskog-pionirskog bataljuna 13, koji je bio sta
cioniran u Villefranche-de-Rouergue, 17. rujna 1943. dolo do prve
pobune u SS-postrojbama.299 Pobunili su se "hrvatski vojnici ka
tolike i muslimanske vjere" (tako prema ondanjoj slubenoj termi
nologiji) protiv otrog drila SS-asnika i zahtijevali su vraanje u
domovinu. Prigodom pripreme pobune bila je uspostavljena veza s
francuskim Pokretom otpora. Meutim, oekivana pomo izostala je
u odlunom trenutku i pobuna je uguena u krvi.
Propaganda Druge Jugoslavije je dobro iskoristila ovu pobunu i
stilizirala je u paradni primjerak jugoslavenskog pokreta otpora pod
komunistikim vodstvom protiv faizma. U meuvremenu je Mirko
Grmek (1924-2000) cijeli sluaj potanko istraio i ustanovio daje dr.
Bojidar Vitkovich (alias Boidar Vitkovi), naturalizirani francuski
dravljanin s velikosrpskim politikim pedigreom vjerojatno vukao
konce iza kulisa i pobunu vodio stranputicom, tako da su pobunjeni
ci u odlunom trenutku bili ostavljeni na cjedilu.300 Nesigurnost, koja
se tada proirila, iskoristio je islamski vojni vjerski slubenik (imam)
Halim Malko (pogubljen 1947) da bi veinu vojnika pridobio i poveo
ih u protunapad protiv pobunjenika.
Zahvaljujui dogovoru izmeu El-Husseinija i Himmlera dolo je
do postavljanja imama u 13. SS diviziji. Ovo je bila iznimka u SS-po
strojbama u kojima inae nisu bili doputeni vojni duhovnici. Za vri
jeme svoga boravka u Sarajevu u travnju 1943. El-Husseini je iza
brao 20 imama,301 koji su se onda u specijalnom obrazovnom teaju
u Njemakoj (Berlin-Babelsberg) pripremali za svoju slubu u 13.
SS-diviziji.302 U tom im je teaju bila posredovana ideoloka harmo
nizacija izmeu nacionalsocijalizma i islama, o kojoj su se dogovorili
El-Husseini i njemaka strana:
298 Grmek i Lambrichs, 1998, str. 167. O regrutiranju i sastavu 13. SS divizije ondje, str,
151-160.
299 Lepre, 1997, str. 138-139. Usp. Grmek i Lambrichs, 1998, str 167. O tome Sulejmanpai, 2000, str. 160, 179.
300 O Vitkovievoj ulozi Grmek i Lambrichs, 1998, str. 259-266. Grmekov i Lambrichsov
prikaz temelji se na njemakim, jugoslavenskim, francuskim i djelomice engleskim
izvorima i ita se kao izvrsno napisan i napet politiki triler. Sulejmanpai, 2000, str.
177, 185 izraava skepsu prema Grmekovoj interpretaciji pobune.
301 Tako je on raportirao Himmleru nakon svoga povratka iz Sarajeva. Grmek i Lam
brichs, 1998, str. 156.
302 O tome i susljednom Lepre, 1997, str. 72-79. Usp. Hory i Broszat, 1964, str. 156-159.
251

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- t o i)

Nacionalsocijalizam je njemaka nacionalna ideologija, a


islam arapska. I jedan i drugi se kao saveznici bore protiv za
jednikog neprijatelja - idovstva, Anglo-Amerikanaca,
komunizma, masonerije i Vatikana. Bosna je po rasi dodue
germanska, ali duhovno pripada arapskom svijetu.
Imami, koji su sudjelovali u ovom obrazovnom teaju, otili su jo
jedan korak dalje pa su otkrili navodne slinosti izmeu germanskih i
muslimanskih naroda u shvaanju obitelji (ideja obitelji), poretka (ideja
poretka), naina voenja (ideja voe) i prakticiranja vjere (ideja vjere).
Ovo je El-Husseini prihvatio i naglaavao da zadaa imama nije
samo predmoliti i poginule pokopavati po islamskom obredu, nego i
odgajati svoje drugove za lojalnu kooperaciju s Nijemcima i motivi
rati ih za hrabrost u borbi. U ovu je svrhu u ljeto 1943. pokrenuto
glasilo divizije pod imenom Handar. U jednom lanku s naslovom
Zadaa SS-vojnika (u: Handar, br. 7, 1943) Husein Dozo (19121982),303 imam i islamski erudit, bonjaki apsolvent sveuilita Al-Azhar u Kairu, s dobrim poznavanjem arapskog jezika, pripremao je
svoje drugove na predstojeu misiju u Bosni. Njihovo je obrazovanje
zavreno koncem 1943. i 13. SS-divizija je u veljai 1944. poslana u
istonu Slavoniju (Vinkovci).
Budui da su muslimanski autonomisti u 13. SS-diviziji gledali za
log za odvajanje Bosne i Hercegovine od NDH i uspostavu autonomi
je pod njemakom zatitom, najkasnije u ovo vrijeme napustila je
veina katolikih Hrvata diviziju, to je Himmler s velikim zadovolj
stvom primio na znanje.304 U oujku 1944. je divizija, sada poznata
303 O curriculum-u vitae i djelu v. Dozo 1998. Usp. Takvim [kalendar] za 2000/1420/21
po hidri. Sarajevo, 1999, str. 167-272 (Aziz Kadribegovi) i uvalo, 1997, str. 104.
Nakon Drugog svjetskog rata Huseina Dozu je komunistiki reim osudio zbog kola
boracije na pet godina zatvora s prisilnim radom kao i na pet godina gubitka poli
tikih prava. Zatvorsku je kaznu izmeu 1945-1950. izdrao u zatvorima u Zenici
(Bosna) i Stocu (Hercegovina). Nakon to mu je istekla i druga kazna - oduzimanje
politikih prava, Dozo se prilagodio novim politikim prilikama, tako da je izmeu
1964-1979. smio obnaati ak i funkciju predsjednika Udruenja islamskih vjerskih
slubenika koje je suraivalo s komunistima. U ovoj fazi svoga ivota Dozo je nasto
jao oko modernizacije islama u BiH na jednoj strani, i oko premoivanja jaza izmeu
sekularistiki i komunistiki orijentiranog sloja inteligencije meu Bosanskim Mu
slimanima na drugoj strani. To je on inio prije svega preko novina Preporod, koje je
osnovao 1970. i u njima sam napisao brojne tekstove. U ozinu bibliografiju, koja
obuhvaa vrijeme od 1937. do 1982. (Dozo 1998, str. 29-47), nisu unijeti njegovi
lanci koji su objavljeni 1943. u listu Handar. Kad je rije o listu Handar i ozinoj
ulozi u Handar-diviziji, inae analitiar Sulejmanpai je vrlo krt na rijeima, v.
Sulejmanpai, 2000, str. 139, 150, 152, 156.
304 Grmek i Lambrichs, 1998, str. 229.
252

Bosno i Hercegovino u jugoslavenskoj dravi

pod imenom Handar SS divizija (to je Hitler 15. svibnja 1944.


slubeno sankcionirao), konano stigla u sjevernu Bosnu gdje je s
partizanskim postrojbama vodila ogorene i krajnje okrutne borbe. U
ovim i sljedeim borbama na srijemskoj fronti SS-Handar-divizija je
velikim dijelom unitena. Znatan dio (oko 3.000) preao je partiza
nima, a manji dio ustakim postrojbama.305
Ideoloka podloga, s kojom je SS-Handar-divizija slana u ogore
ne borbe, bila je identina ideolokoj podlozi, kojom su bosansko-muslimanski autonomisti toga vremena obrazlagali svoj zahtjev za
autonomnom Bosnom i Hercegovinom pod Hitlerovim patronatom.
U jednom memorandumu, koji je anonimni Narodni odbor, to
znai bez potpisa, u ime Bonjaka-Muslimana [BosniakenMuselmanen] 1. studenoga 1942. poslao Hitleru,306 istiu se sim
patije Bosanskih Muslimana prema njemakom narodu kao i
prema nacionalsocijalizmu i njegovoj "borbi protiv idovstva,
masonerije, boljevizma i eksploatatora Engleza" i izraava
razoaranje to Trei Reich nije direktno okupirao Bosnu i Her
cegovinu nego je ona bila ukljuena u Pavelievu NDH, orga
niziranu jo centralistinije od Jugoslavije. Pritom je Paveli, pre
ma miljenju autora Memoranduma, pokazivao izrazitu slabost
prema Crnoj internacionali, to jest Katolikoj crkvi. On je za svo
ga osobnog povjerenika za Bosnu imenovao Boidara Bralu
(1907-1945),307 jednoga ekstremno klerikalnog katolikog sve
enika. Ovaj je u Katoliku crkvu primio brojne bosanske idove
(3.800 samo u Sarajevu) da bi ih spasio "od Vaih [Hitlerovih]
odredaba". Meutim, ovo nije pomoglo "idovskim izdajicama"
jer ih je hrvatski reim, na energian zahtjev njemake strane
morao otpremiti u koncentracijske logore.308
Tada su - nastavljaju autori Memoranduma - na red doli
pravoslavni Srbi i Muslimani. Da bi ijedne i druge unitio jed
nim udarcem, Paveli je poslao nekoliko bataljuna ustaa iz
305 O tome Lepre, 1997, 252-253, 265-275. Teite Lepreove monografije lei na vojnim
aspektima. - Oko 40 pripadnika Handar SS divizije sudjelovalo je u prvom palestin
skom ratu 1947/48. na strani Arapa. ali, 1992, str. 54.
306 Bundesarchiv Potsdam, AA, Pol. Abt., Politische Lage in Kroatien Bd. 1 prilog spisu
OKW/Abt. Ausl./Abwehr, br. 1971/42 gKdos. od 28. 12. 1942. Dosada je objavljen
samo u srpsko-hrvatskom prijevodu kod Dedijera i Miletia, 1990, str. 249-264.
Autor anonimnog memoranduma vjerojatno je bila nekolicina uglednih Muslimana iz
Sarajeva, Banje Luke, Mostara i drugih bosanskih gradova. O autorstvu Hurem,
1965, str. 201-202. Usp. Redi, 1987, str. 75-79 i 1996, str. 87-89.
307 Kratka biografija u: Tko je tko u NDH [1997], str. 47-48 (M. Rupi).
308 O tome usp. Pilav, 1996, str. 37.
253

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Zagreba u Bosnu koji su prigodom masakra nad Srbima nosili


muslimanske kape (fesove) i meusobno se zvali musliman
skim imenima. Cilj "ovoga avolskog plana bilo je pruanje
dokaza da su Muslimani klali i ubijali Srbe". Nakon toga su
srpski ustanici zajedno s komunistima iz osvete poklali oko
150.000 Muslimana. Osim toga crni kler, ova crna mafija,
okrivio je nas gradske muslimane za komunizam, iako se u
naem narodu ne moe nai niti jedan promil komunista.
Mi Bonjaci govorimo bosanski, koji je dodue vrlo slian
srpskohrvatskom, ali mi po rasi i krvi nismo Slaveni, nego
smo germanskog podrijetla. "Mi Bonjaci smo Goti, to znai
mi smo kao germansko pleme pod imenom Bosi u 3. stoljeu
doli sa sjevera na Balkan u ondanju rimsku provinciju Ilirik.
[...]. U 6. stoljeu doli su Slaveni u nau zemlju pod imenom
Srbi i Hrvati. Nai su gotski preci, koji su tada biti upleteni u
teke borbe s Justinijanom, carem istonog rimskog carstva,
njih na svojim posjedima naselili kao radnu snagu".
Dok su Hrvati i Srbi odmah nakon dolaska na Balkan primili za
padno odnosno istono kranstvo, nai su preci doli u Ilirik kao
arijevci i ovu su vjeru pod imenom bogumili zadrali do dolaska
Turaka u Bosnu 1463. godine. Tada su preli na islam. Nakon
Berlinskog kongresa 1878. Austrija je ustrojila Bosnu kao corpus
separatum i za vrijeme svoje 40-godinje vlasti nikako nije Bonjake-muslimane prisiljavala da prihvate kranstvo. Stoga su
se oni prema Austro-Ugarskoj ponaali prijateljski i lojalno.
"Mi smo s Njemakom povezani krvnim srodstvom [Muselgermanetf09], a s Turskom vjerom i povijeu. Naa e
budunost biti lijepa i zavidna: za nau brau po krvi Nijemce
mi emo Muslimani biti most i veza Zapada s islamskim svi
jetom, s gotovo 300 milijuna muslimana."
Prva Jugoslavija je Bosanske Muslimane gotovo potpuno
razvlastila, od njih zaplijenila 95% zemljinog posjeda i za to
platila samo pola milijarde dinara, iako je to vrijedilo 15 mil
ijardi. Muslimane je srpska slubena politika tretirala kao
iste Srbe, a Hrvati su ih proglasili hrvatskim cvijeem.
Bosna, zapravo, ima vlastitu kulturu. "Srbi i Hrvati (Vuk i Gaj)
prisvojili su na bosanski jezik kao svoj knjievni jezik. Dok su
Srbi gotovo 500 godina bili turski robovi, a Hrvati 800
maarski, mi Bonjaci smo ostali slobodni i svoj narodni jezik
mogli smo izgraivati i usavravati".
309 O ovom izrazu Hory i Brszat, 1964, str. 158; Grmek i Lambrichs, 1998, str. 158.

Bosno i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Nakon ovoga obrazloenja [mjeavine povijesnih kompilacija i


rasistike ideologije] bosansko-muslimanski autonomisti podnijeli su
sljedee zahtjeve:
- Operativno podruje takozvane Muslimansko-bosanske legije,
koja je pod zapovjednitvom bojnika Muhameda Hadiefendia
(1898-1943) u jaini od 6.000 ljudi i 50 asnika, stacionirana
u podruju tuzlanskog okruga,310 treba biti proireno kao i da
legija bude preimenovana u Bosansku strau.
- Svi Bonjaci, osim dragovoljaca na istonoj fronti, trebaju biti
izdvojeni iz hrvatskih ustakih i domobranskih postrojbi, premje
teni u Bosansku strau i stavljeni pod kontrolu Wehrmachta.
- NDH treba biti podijeljena na dva dijela. Teritorij koji je na priloenoj
karti [nije sauvana!] oznaen s A, gdje hrvatsko stanovnitvo ima
veinu, tvorilo bi Nezavisnu dravu Hrvatsku. Na teritoriju
oznaenom s B, s izlazom na more preko grada Metkovia i luke
Ploe, treba biti osnovana upa Bosna. Sada na ovom teritoriju ivi
"750.000 Bonjaka-Muslimana, 600.000 pravoslavnih Srba i
300.000 katolikih Hrvata". Da bi se postigla muslimanska apsolut
na veina u upi Bosni, treba iseliti oko 100.000 Srba i Crnogoraca
kao i oko 75.000 Hrvata, koji su za vrijeme [Prve] Jugoslavije doselili
na teritorij B i istodobno 175.000 Muslimana iz teritorija koji
otpadaju na Hrvate, Srbe Crnogorce (A, C i D) preseliti na teritorij
B. "Ume bi nae isto bonjako stanovnitvo steklo apsolutnu
veinu i stanje stanovnitva bi bilo: 950.000 Muslimana, 500.000
pravoslavnih Srba i oko 225.000 katolikih Hrvata".3"
Njemaka je strana sa utnjom prela preko projekta o bonjako-muslimanskoj autonomiji a Hadiefendieve milicije od proljea 1944. iskori
stila kao izvor za regrutiranje Bosanskih Muslimana u Handar SS diviziju.
Anonimni je memorandum zavrio u arhivu, ali ne i njegova idejna
podloga - apstrahirajui od rasistikih ukraavanja kojima se htjelo
svidjeti Hitleru. Ideju kulturnog i politikog razgranienja Bosanskih
Muslimana kako prema srpstvu tako i prema hrvatstvu nastavili su
Mladomuslimani, koji su u prvim godinama komunistike vlasti u
Jugoslaviji u svoj program upisali suzbijanje komunizma i ponovno
uspostavljanje islamskog poretka}'1Njihova se brojana snaga razliito
3.0 Vojna se jedinica slubeno zvala Domobranska dobrovoljaka pukovnija - skr. DOMDO.
O tome Jahi, 1995, str. 31-70, 92-95. Usp. kratku Hadiefendievu biografiju u: Tko
je tko u NDH [1997], str. 148-149 (S. Zvizdi).
3.1 O tome usp. Ragu, 1997, str. 220-222.
312 Vidi jednu proklamaciju Mladomuslimana iz toga vremena kod Trhulja, 1992, str. 1126-128.
255

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

procjenjuje jer su bili konspirativno organizirani. Ukupan broj se


dodue procjenjuje na 5.000,313 a aktivna bi jezgra mogla iznositi oko
600.314 Svjee etablirani komunistiki reim je ovu organizaciju, kao
uostalom i sve druge protivnike, razbio na okrutan nain. U oko 15
sudskih procesa, koji su bili inscenirani 1946, 1947. i 1949. u Sa
rajevu, Mostaru i Zenici, na smrt su bila osuena etiri lana, vie od
100 na 20 godina i oko 500-600 na do dvije godine zatvora s tekim
radom. Osim toga, dva su lana umrla od posljedica muenja u istra
nom zatvoru, a dva su prigodom bijega bila ustrijeljena na jugoslavensko-grkoj granici. Jednom je dijelu Mladomuslimana uspio bijeg
u inozemstvo. Kao voa jedne skupine koja je pripremala ilegalni list
Mudahid (borac),315 Alija Izetbegovi je 1946. godine bio kanjen s
tri godine zatvora.
Kad je u drugoj polovici 60-ih godina nastupilo odmrzavanje, vra
tili su se preivjeli Mladi Muslimani svojim starim idealima i sukobili
se sa zapadnim sekularizmom na jednoj strani i istonim socijaliz
mom na drugoj strani, koji su se u tadanjem bipolarno strukturiranom
svijetu borili za prevlast. Kao politiki pisac, koji je alternativu traio
u islamu, profilirao se u 70-im godinama osobito Alija Izetbegovi svo
jim spisima Islamska deklaracija i Islam izmeu Istoka i Zapada,316
Prvi je spis Izetbegovi sastavio 1969/70. u ozraju intenzivne su
radnje s muslimanskim studentima iz islamskih zemalja u Jugo
slaviji.317 Islamskim intelektualcima koji su se obrazovali na Zapadu
Izetbegovi je u svome spisu predbacio zapostavljanje izvornih
islamskih tradicija a moderne nacije u usponu u islamskim zemlja
ma (kao primjer uzeo je Tursku i Tunis) vrednovao je kao "nacije-plagijati".318 Umjesto toga zahtijevao je uspostavu islamskog poretka
ijemu je opisu posvetio drugo poglavlje svoje broure. U 17 toaka
iznio je prednosti islamskog poretka, naglasio cjeloviti (to znai isto
dobno religiozni i politiki) karakter ovoga poretka a kao uvjet za nje
3.3 Trhulj, 1992, str. 20.
3.4 O tome i o sljedeem Teufik Velagi: Problemi bonjatva. U: Behar. asopis za kul
turna i drutvena pitanja, god. 4, br. 19-20. Zagreb, 7-10/1995, str. 5-8, ref. 6;
Trhulj, 1992.
315 Trhulj, 1992, str. 201.
3,6 Ideje Izetbegovievih spisa susreu se i kod drugih suvremenih muslimanskih auto
ra, ali ne tako sustavno izloene i pregnantno formulirane. Usp. Husein Dozo: Islam i
Muslimani. U: GVIS 33 (1970), str. 201-206; A. Abdurahman Huki: Savremena kre
tanja u Islamu. U. GVIS 33 (1971), str. 239-274.
317 O tome v. intervju s muslimanom i lijenikom iz Sudana, dr. Fatihom Ali Hassaneinom u: Ljiljan [Sarajevo], br. 99, od 7. prosinca 1994.
318 Izetbegovi, 1990, str. 9, 48-52. Prilog analizi Izetbegovieva politikog miljenja
Daja, 1996.
256

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

govo uvoenje postavio veinu islamskog stanovnitva (toka 16). U


treem i posljednjem poglavlju Deklaracije Izetbegovi je samo ski
cirao ono o emu e raspravljati u svom sustavno izloenom djelu Islam
izmeu Istoka i Zapada, koje je sastavio 1975. a prvi put objavio
1984,319 naime o poziciji islama i islamskog svijeta izmeu kranstva
i idovstva i izmeu kapitalizma i socijalizma. Ono to je Izetbegovi
u Islamskoj deklaraciji rekao iznutra, takorei insider-jezikom, sada
je o tome raspravljao filozofskim i prema vani usmjerenim jezikom.
Kao povijesno-politiko ishodite svojih izvoda uzeo je ideoloku kon
frontaciju izmeu Istoka i Zapada, izmeu socijalistikog lagera i za
padnih industrijskih zemalja 70-ih godina i meu-poziciju islamsko
ga svijeta u ovom bipolarnom podruju napetosti. Nakon ove konsta
tacije slijedi srna reenica njegova spisa:
Postoje samo tri integralna pogleda na svijet i vie ih ne moe
biti: religiozni, materijalistiki i islamski.320
[...] Svi se ljudski promaaji mogu svesti ili na vjersko zane
marivanje biolokog ovjekova ivota ili na materijalistiku
negaciju ovjeka. [...] Kranstvo (uzeto kao paradigma za re
ligiju openito) nudi samo unutarnje a socijalizam (kao utjelov
ljenje materijalizma) samo vanjsko lijeenje. [...] Nasuprot
tome, islam i samo islam nadvladava ovu bipolarnost i ostva
ruje ivotnu sintezu.
Na sudskom procesu protiv Izetbegovia i njegove grupe 1983. u
Sarajevu Islamska je deklaracija uzeta kao dokazni materijal. Komu
nistiki je reim Izetbegovieva shvaanja shvatio kao politiku
alternativu koja ugroava komunistiki sustav. Na temelju ovoga
spisa optuenima se izmeu ostaloga predbacivalo da se zalau za
odvajanje muslimana od nemuslimana, osobito osuivanjem mje
ovitih brakova i da namjeravaju u Bosni i Hercegovini uspostaviti
islamsku republiku.321 Izetbegovi se branio tvrdnjom da se "Islam
ska deklaracija zalae za emancipaciju muslimanskih naroda na
temelju vlastitih vrednota i tradicija", kao i upozorenjem da "ID
jasno formuliranim stavom u toki 16. iskljuuje primjenu u Ju
goslaviji: islamski se poredak moe ostvariti samo u zemljama u koji
ma muslimani predstavljaju veinu stanovnitva. Bez ove veine
islamski bi se poredak sveo samo na golu silu (zato to nedostaje
drugi element - islamsko drutvo) i pretvorio bi se u tiraniju".322
319 Vidi u Bibliogiafiji, Izetbegovi, 1988.
320 Izetbegovi, 1988, str. 7.
321 Zulfikarpai, 1987, str. 37-51 (optunica).
322 Zulfikarpai, 1987, str. 58 i 59.
257

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U ID Izetbegovi zaista ni jednom rijeju nije spomenuo


jugoslavenske odnosno bosanske prilike. Vjerojatno je to izostavio iz
taktikog razmiljanja. I kasnije, kad je kao vodei muslimanski poli
tiar nedvosmisleno u prvi plan stavljao interese islama u Bosni, i
dalje je ostajao oprezni taktiar. Njega je, dodue, oduevljavala ideja
apsolutne bosansko-muslimanske veine u Bosni i Hercegovini, ali je
takvu mogunost uvijek formulirao neodreeno i samo neizravno.
Tako je u predveerje propasti Jugoslavije u jednom intervju od 7.
srpnja 1990. rekao:
Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici [BiH], nema ih
dovoljno jo za ono to bi se moglo nazvati kao skok iz 'kvan
titeta u kvalitetu'. Ta 'kritina' masa bila bi negdje oko 70 posto.
A Muslimani u BiH ine tek neto vie od polovine stanov
nitva.323
Za politiki razvitak, koji je koncem 60-ih godina zavrio u prizna
nju Bosanskih Muslimana kao samostalnog naroda odnosno nacije
unutar jugoslavenske zajednice naroda, pobrinuli su se muslimanski
"profani" intelektualci i znanstvenici, pisci i lanovi KPJ/SKJ-aparata u Bosni i Hercegovini.

3.6. Bosanski Muslimani postaju nacija u Drugoj Jugoslaviji


Ranije je upozoreno na to (br. 1) da su Bosanski Muslimani nakon
austro-ugarske okupacije 1878. godine bili izloeni ideolokom i
politikom pritisku srbizacije i kroatizacije. Zajedniki ministar fi
nancija Benjamin Kallay je uvoenjem bonjatva kao nacionalne
identifikacije za bh. stanovnitvo pokuao ovaj pritisak otkloniti, ali
bez uspjeha ne samo gledom na bh. Hrvate i Srbe nego i muslimane.
Samo je neznatan dio muslimanske elite prepoznao povijesnu dalekoscnost Kallayeve ponude. Veina Muslimana nije pokazivala ni
kakvo zanimanje za to i bila je zabrinuta samo za svoj islamski iden
titet i posjedovne odnose iz osmanskog vremena. U Prvoj je Jugosla
viji bonjatvo bilo igosano kao Kallayeva izmiljotina, a izloenost
srbizaciji i kroatizaciji se pojaala. Muslimanski se obrazovani sloj
podvojio na priznavatelje srpstva ili hrvatstva dok su iroki slojevi
muslimanskog stanovnitva s obzirom na srpsku i hrvatsku nacional
nost ostali i dalje "anacionalni". Prihvaanje hrvatstva odnosno srp
stva ostalo je periferna pojava na bosansko-muslimanskoj drutvenoj
323 Izetbegovi, 1996, str. 13.
258

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

piramidi. Njihov se vlastiti politiki identitet temeljio na pripadnosti


islamu s jedne strane i dubokoj ukorijenjenosti u bosansko tlo s dru
ge strane. S onu stranu svih politikih i ideolokih opredjeljenja, ko
jima su se Bosanski Muslimani iz oportunizma ili drugih razloga odavali, ostala je autonomna Bosna i Hercegovina njihov zajedniki poli
tiki ideal. Meutim, ostvarenje ovoga politikog ideala bilo je do
danas skopano s gotovo nepremostivim zaprekama. Naime, ni bh.
Hrvati ni Srbi nisu dijelili ovaj ideal nego su se usmjeravali prema
ujedinjenju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom odnosno Srbijom. Ni
jedna od tri bh. velegrupe (Hrvati, Muslimani, Srbi) nije vodila rau
na oko uzajamno prihvatljivog i uvjerljivog koncepta suivota, nego
je teila za postizanjem dominacije u Bosni i Hercegovini uz uklju
ivanje izvanbosanskih politikih imbenika. Dok su bh. Hrvati i Srbi
svaki put igrali na hrvatsku odnosno srpsku kartu, Bosanski su Mu
slimani razmiljali i o drugim opcijama. Ovo je postalo jasno nakon
sloma Prve Jugoslavije, od koje su se Muslimani kao i Hrvati opros
tili s velikim olakanjem.324
Sada se postavlja pitanje: kakve su politike opcije imali Bosanski
Muslimani u Drugom svjetskom ratu?
Na ovo je tee odgovoriti negoli na politiko ponaanje Srba i
Hrvata jer su Muslimani stajali pred vie dilema nego Srbi i Hrvati.
Jedni su se odluili za hrvatsku NDH, drugi su se pokuali izmaknu
ti ovoj dravi da bi uspostavili autonomnu Bosnu - na dijelu koji su
kontrolirali Talijani uz talijansku pomo, a na onome koji su kontro
lirali Nijemci uz njemaku pomo - kako je gore prikazano; trei su
se odvojili i formirali muslimanske milicije (takozvani zeleni kadar),
koje su operirale u blizini svojih sela i mijenjali stranu prema tome
tko je bio spreman opskrbljivati ih orujem i ivenim namirnicama.
Konano, neki su se prikljuili srpskim etnicima. Nakon kapitulacije
Italije u rujnu 1943. uslijedilo je znatno pristupanje Muslimana par
tizanskim postrojbama.
Iz politiki razumljivih razloga pokuala je dosadanja bonjaka
historiografa minimizirati pripadnost Bosanskih Muslimana NDH-u
kako bi stvorila dojam da su Muslimani bez vlastitog pristanka u nji
hovoj irokoj bazi jednostavno katapultirani u NDH i da ih je ova
drava tretirala kao pastorad. Kao dokaz za ovu tezu uzima se ne
znatna prisutnost muslimana u vladi i saboru NDH. Naime, od ukup
no 40 ministarskih mjesta u vladi NDH muslimani su zauzimali samo
4 (10%) a meu ukupno 153 poslanika u saboru NDH nalazilo se 11
324 O tom e Filandra, 1988, str. 16 0 -1 6 2 , usp. 19 3 -1 9 4 .
259

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Muslimana (7,2%),325 dok je udio Muslimana u strukturi stanovnitva


iznosio 11,11% (700.000 : 6.300.000). Treba uzeti u obzir daje su
djelovanje muslimana u niim etaama NDH-aparata kao i u vojnim
postrojbama koje su bile stacionirane u Bosni i Hercegovini izgleda
bilo vee. Jo ne postoje detaljna istraivanja.326 Suvremeni britanski
izvjetaji procjenjuju prisutnost muslimana u ustakim redovima i u
dravnom aparatu NDH na neto iznad 12%.327
Prema jednoj procjeni komunistike provenijencije iznosio je udio
Muslimana izmeu sredine 1941. i rujna 1943. u Bosni i Hercegovini
u stacioniranim ustakim postrojbama 50,8%. Stacioniranjem 369.
hrvatske pjeadijske pukovnije (tzv. Vraja divizija) u Bosni i Her
cegovini, koju ne treba ubrajati ni u ustake ni u regularne domo
branske postrojbe, poveao se udio muslimana na 52%, dok je njihov
postotak u regularnom domobranstvu mogao odgovarati udjelu
stanovnitva. Muslimanski udio u asnikom korpusu bio je nizak.328
U svakom sluaju nije bez razloga rekao Musliman dopukovnik Hamdija Omanovi na treem ZAVNOBiH-u 26. travnja 1945. u Sarajevu:
"Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu poli sa ustakim
pokretom, nisu se nali u redovima ustaa, nisu se nali u redovima
okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da
se ogromna veina Muslimana nala na strani okupatora".32
Prosrpski orijentirani bosansko-muslimanski politiari su otpoetka
odbijali NDH i pokuali zajedno s nekim srpskim politiarima ve u
travnju 1941. s njemakim vlastima isposlovati protektorat za Bosnu
i Hercegovinu pod njemakom zatitom.330 Nakon masakra kojeg su
uzajamno poinili etnici i ustae u ljeto 1941. u podrujima s pomi
jeanim muslimanskim i srpskim stanovnitvom, izrazio je jedan dio
muslimanske elite u vie prosvjednih rezolucija svoje negodovanje
325 Vidi: Tko je tko u NDH [1997], str. 447-460. Usp. Miron Kreimir Begi: Hrvatski mu
slimani u vodstvu NDH. U: Odnos bosansko-hercegovakih muslimana prema Hrvat
skoj. Posebni otisak iz asopisa Republika Hrvatska, br. 154 od rujna 1986, str. 28-33.
326 Koncem travnja 1944. potuila se, dodue, jedna muslimanska deputacija u Zagrebu
da muslimani gotovo i ne obnaaju vodee pozicije u dravnom i vojnom aparatu
NDH. Filandra, 1998, str. 194.
327 Tako Jugoslavija [!]: Basic Handbook. Part 2: Post-Invasion. 1943, str. 37. Navedeno
prema Friedman, 1996, str. 123. Drugi izvori govore o 20%, v. Friedman, 1996, str.
135. prim. 38.
328 O tome H[rvoje] I[tuk]: Odricanje vlastite prolosti. U: Svjetlo rijei [Sarajevo], br.
128, studeni, 1993, str. 5. O 369. pjeakoj pukovniji v. Colic, 1973, str. 251-258.
Usp. kritike primjedbe Filandre, 1998, str. 160.
329 ZAVNOBiH (1968), II, str. 426.
330 Hadijahi, 1974, str. 154-155; Redi, 1998, str. 303-304. Prema nekim svjedoenji
ma i dva su Hrvata sudjelovala u ovoj inicijativi. O tome Filandra, 1998, str. 183.
260

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

(v. poglavlje 2.3) i poduzeo korake za uspostavu autonomije za Bosnu


i Hercegovinu uz njemaku i talijansku pomo. Ovi su poduzeti 1942.
godine ali su ostali neuspjeni, kako je gore konstatirano.351
Istodobno se formiralo vie muslimanskih milicija (tzv. zeleni
kadar) da bi od etnikih napada branilo svoja sela. Njihova broj
ana snaga se ne moe tono odrediti352 (u svakom sluaju radilo se
0 nekoliko tisua).
Nakon sloma Jugoslavije i masakra Bosanskih Muslimana 1995. u
Srebrenici vidjela je bosansko-muslimanska historiografija u ovim po
strojbama prvoborce za bonjaku (bosansko-muslimansku) stvar.335
Meutim, politiki profil muslimanskih milicija u Drugom svjetskom
ratu bio je difuzan budui da su one esto mijenjale ratnu stranu i
neki od njihovih pripadnika pretvorili su se u pljakae i palikue. Naj
poznatiji voe muslimanskih milicija bili su Huka Miljkovi u zapad
noj i Nedad Topi u istonoj Bosni. Huka Miljkovi je vie puta
spretno mijenjao ratne strane dok nije bio ustrijeljen iz zasjede - os
taje otvoreno jesu li to uinili ustae, etnici ili partizani.334
Muslimani su najmanje bili prisutni u etnikim redovima. Radilo
se o nekoliko intelektualaca koji su se u Prvoj Jugoslaviji posvetili
nacionalnom prosvjetljivanju Muslimana u srpskom smislu, odnosno
srbizaciji. Najeksponiraniji meu njima bili su Mustafa Mulali, voa
beogradske muslimanske proetnike skupine i dr. Ismet Popovac, li
jenik i u meuratnom periodu gradonaelnik Konjica, kao voa mu
slimanske proetnike grupe u istonoj Hercegovini.535
Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. i povlaenje talijanske vojske iz
ratnih podruja, koje je nakon toga uslijedilo, olakali su partizanima
brzo preuzimanje kontrole nad podrujima koja su Talijani napustili
1 ojaali njihove redove bilo regrutiranjem bilo pristupom dragovo
ljaca. Od toga se vremena sve jasnije ocrtava prisutnost Muslimana
meu partizanima, tako da su na koncu rata bili zastupljeni, dodue
slabije od Srba, ali jae od Hrvata u partizanskim postrojbama.336
Kolebanje Bosanskih Muslimana izmeu razliitih politikih tabo
ra u Prvoj Jugoslaviji i tijekom Drugog svjetskog rata otealo je i u
Drugoj Jugoslaviji dovrenje njihova zasebnog politikog identiteta.
331 O tome Redi, 1998, str. 322-340.
332 O tome Redi, 1998, str. 361, 435.
333 Jahi, 1995.
334 Miljkovieva kratka biografija u: Tko j e tko u NDH [1997], str. 277-278 (Z. Dizdar).
335 Dizdar, 1999, str. 365; Redi, 1998, str. 342, 354; prije svega Ragu, 1997, str. 181-220.
336 Redi, 1998, str. 450-453.
261

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U Prvoj su Jugoslaviji komunisti vjerojatno bili prvi koji su poku


ali prepoznati Bosanske Muslimane ne samo kao vjersku zajednicu
nego i kao "vlastitu narodnu skupinu", odnosno "etniku skupinu",337
dodue ne bez osporavanja u vlastitim redovima. Prije svih su se srp
ski i crnogorski komunisti (Veselin Maslea, Milovan ilas) opirali u
Bosanskim Muslimanima vidjeti neto vie od vjerske zajednice.338
Ipak su komunisti nastavili s imenovanjem Muslimana, uz Srbe i Hr
vate - u ratu svakako iz promidbenih razloga.339 Pritom se nagla
avala jednakost prema Srbima i Hrvatima. Tonije definiranje mu
slimanskog zasebnog identiteta komunistima nije bilo potrebno iz
meu ostaloga i zato to su tada bili uvjereni da e se razliiti iden
titeti i tako jednoga dana pretoiti u jedan zajedniki socijalistiki
identitet. Komunisti su se u prvim godinama nakon preuzimanja vla
sti posvetili brzom preobraaju graanskoga u socijalistiko drutvo
i u poetku su ostavili postrani nacionalnu problematiku. U ustavu iz
1946. godine nisu Bosanski Muslimani stupnjevani kao narod,
ravnopravan s pet drugih jugoslavenskih naroda (Makedonci, Crno
gorci, Srbi, Hrvati, Slovenci), nego samo kao "etnika skupina" za
koju se predvialo da e s vremenom "dragovoljno" pristupiti ili srp
stvu ili hrvatstvu.340 U skladu s tim predviao je popis stanovnitva
iz 1948. sljedei alternativni odgovor za Muslimane gledom na na
cionalno izjanjavanje: Srbin-musliman, Hrvat-musliman ili Musli
man neopredijeljen (to znai bez oitovanja nacionalnosti).341 Kako to
pokazuju rezultati izbora 1948, veina Bosanskih Muslimana odbila
je izjanjavanje kako za hrvatstvo tako i za srpstvo. Naime, od ukup
no 885.689 Muslimana tada u Bosni i Hercegovini (34,53% bh.
stanovnitva)342 izjasnilo se njih 71.991 (8,13%) kao Srbi-muslimani
i samo 25.295 (2,86%) kao Hrvati-muslimani, dok se 788.403 (89,00%)
upisalo kao "neopredijeljeni".
Prigodom sljedeeg popisa stanovnitva s terminom 31. oujka
1953. brisana je kategorija Musliman neopredijeljen i uvedena kate
337 O tome Purivatra, 1972, str. 54-58.
338 Purivatra, 1972, str. 117-124; Redi, 2000, str. 66-69, v. Hopken, 1989, str. 189,
193, 194.
339 Purivatra, 1972, str. 65-116.
340 O raspravi izmeu Husage iia (1878-1956), koji je zahtijevao priznanje Bosanskih
Muslimana kao estog jugoslavenskog naroda pod imenom Bonjaka, i Milovana i
lasa, koji je to odbacivao, u Ustavotvornoj saveznoj skuptini koncem 1945. i poet
kom 1946. Filandra, 1998, str. 109-205.
341 O tome i sljedeem WDS XIX, 1970, str. 113-122. (Staat und Nationalitat in Jugoslawien). Usp. Purivatra, 1972, str. 30-36.
342 O nacionalnoj strukturi bh. stanovnitva izmeu 1948. i 1991. v. tablice 6.1 i 6.2 kod
Friedman, 1996, str. 155-156. Usp. Petrievi, 1983, str. 113-116.
262

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

gorija Jugoslaven neopredijeljen kao alternativa nacionalnim odno


sno etnikim kategorijama Hrvat, Srbin, Slovenac itd. Ovaj se put od
ukupno 2.847.790 upisanih stanovnika Bosne i Hercegovine njih
891.800 (31,32%) izjasnilo kao Jugoslaven neopredijeljen. Oprav
dana je pretpostavka da su to u veini bili Muslimani.
Uvoenje jugoslavenstva kao nadomjestka nacionalne pripadnosti
uslijedilo je nakon raskida sa Staljinom u ozraju otklona od federa
lizma sovjetskog tipa i uvoenja jugoslavenskog samoupravljanja (v.
poglavlje 2.8). U raspravama, koje su zapoele 1952. godine343 ton su
50-ih godina davali integralni jugoslavisti koji su zastupali stvaranje
jedne jedine jugoslavenske nacije (Aleksandar Rankovi i njegove
pristae). Ali protivnici unitarizma (prije svega Hrvati, Slovenci i Ma
kedonci) suprotstavili su integralnom jugoslavenstvu koncept takoz
vanog organskog jugoslavenstva, koji nije zastupao "stvaranje ne
kakve nove 'jugoslavenske nacije' umjesto postojeih nacija, nego
organski rast i jaanje socijalistike zajednice proizvoaa odnosno
radnih ljudi svih jugoslavenskih naroda" u duhu "jugoslavenskog
socijalistikog patriotizma".344 Ova nova socijalistika varijanta jugo
slavenstva sankcionirana je programom SKJ iz 1958. Oitovanje za
jugoslavenstvo zadrano je dodue u sljedeim popisima stanov
nitva kao alternativa, ali je istodobno organska interpretacija jugo
slavenstva ne samo jamila opstojnost ve priznatih jugoslavenskih
naroda i nacionalnih manjina,345 nego je omoguila i Bosanskim Mu
slimanima etabliranje kao estog jugoslavenskog naroda. U popisu
stanovnitva 1961. godine (dan popisa: 31 oujka) uvedena je kate
gorija "Musliman u etnikom smislu". Rezultati su bili: ukupno sta
novnitva Bosne i Hercegovine bilo je 3.277.935 osoba. Od toga se
Srbima izjasnilo 1.406.053 (42,89%), Hrvatima 711.660 (21,71%),
"Jugoslavenima" 275.883 (8,42%) a Muslimanima u etnikom smi
slu 842.247 (25,69%). Treba pretpostaviti da se i ovoga puta najvie
Muslimana izjasnilo Jugoslavenima budui da je postotak onih koji
su se odluili za jugoslavenstvo kao nacionalnu identifikaciju za cijelu
Jugoslaviju iznosio 1,7% a za federalnu republiku Hrvatsku samo 0,37%.
Puno priznanje Bosanskih Muslimana kao estog jugoslavenskog
naroda usidreno je u preambuli I bh. ustava iz 1963. kao i u jugoslaven
skom dravnom ustavu iz 1963; u preambuli I bosansko-hercegovakog
343 O tome Shoup, 1968, str. 186-194.
344 O Titovu kolebanju izmeu integralistikog i organskog jugoslavenstva Predrag J.
Markovi: Titova shvatanja nacionalnog i jugoslovenskog identiteta. U: Dijalog po
vjesniara - istoriara 2000, 2. str. 237-253.
345 O nacionalnim manjinama u 50-im godinama Sejfula, 1959.
263

P o litika r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- 1991)

ustava "Srbi, Muslimani i Hrvati" su oznaeni kao ravnopravni a


dravnim ustavom iz 1963. u dravnom je grbu umjesto pet baklji,
koje su prema ustavu iz 1946. simbolizirale pet jugoslavenskih naroda,
zakonski propisano est baklji (l. 3). ivahna rasprava o nacionalnom
statusu Muslimana rasplamsala se tek nakon pada Rankovia 1966.
Raspravljalo se kako o imenu - Muslimani ili Bonjaci? - tako i o
sadraju.546
Ni ovaj se put nisu mogli probiti zastupnici bonjatva - najpromi
nentniji su bili Adil Zulfikarpai u emigraciji547 i Enver Redi, lan
CK SK BiH u tuzemstvu548 - i to ne zbog toga to su se nemuslimanski, prije svega srpski krugovi, tome protivili, nego to je i meu
Muslimanima vladalo nejedinstvo.549 Konano se CK SK BiH na sjed
nici 17. svibnja 1968. odluio za naziv Muslimani u nacionalnom smi
slu i sveano proglasio ovu odluku na V. kongresu SK BiH od 9. do
11. sijenja 1969.550
U pravopisu je ova odluka nala odgovarajui izraz u pisanju ve
likog M kad se oznaava nacionalna pripadnost (Musliman, Hrvat,
Srbin itd.) a u pisanju malog m kad se misli na vjersku pripadnost
(musliman, katolik, pravoslavac itd.).
A onda se postavilo pitanje trebaju li ovim pojmom Musliman (s ve
likim poetnim slovom) biti pokriveni samo Muslimani u Bosni i
Hercegovini ili svi muslimani koji govore junoslavenskim jezicima
(Slovenija, Hrvatska, Sandak, Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija).
Ugledni tuma tadanjega stava Islamske vjerske zajednice (IVZ)
u Jugoslaviji Husein Dozo pozdravio je promociju maloga m u veliko
M s obrazloenjem da time "malo m ne gubi ve dobiva. Veliko M ga
jo vie jaa i uvruje. Ne poriemo da se u naem razvoju velikim
M-om nije otvorio vrlo interesantan proces, iji dalji razvoj i ishod
ovisi o snagama koje e unutar toga procesa djelovati."551 Promocija
Muslimana u naciju zanimala je Dozu i njegove istomiljenike prije
svega kao ansa za renesansu islama na jugoslavenskom prostoru,
koja se i dogodila, kako je gore predstavljeno.
Drugi krugovi, komunisti i nemuslimani, mislili su, meutim, druk
ije. Dok su neki srpski intelektualci (povjesniar Jovan Marjanovi,
3,6 Redi, 2000, str. 77-100.
347 Vidi Bosanski Pogledi [1984], god. 6, br. 42-43 od kolovoza-rujna 1965, str. 483-485.
348 O raspravi s Rediem, eri [1970]. Usp. Purivatra i Suljevi, 1971.
349 O tome Ramet, 1992a, str. 177-181; imi, 1983, str. 71-114.
350 Purivatra, 1972, str. 30; Ramet, 1992a, str. 179.
351 Husein Dozo: Islam i muslimani. U: GVIS 33 (1970), str. 205.
264

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

pisac Dobrica osi) digli svoj glas protiv priznanja nacionalnosti


Muslimanima a u Hrvatskoj i dalje vladala sklonost da Muslimane
vode kao Hrvate islamske vjere,^polemizirali su makedonski komu
nisti protiv proirenja ovoga pojma na muslimane koji govore make
donski.
Istodobno se bh. komunisti nisu borili samo protiv brkanja izmeu
velikoga M i maloga m (nacija i religija), nego su nastupili i protiv
tendencija etabliranja Bosanskih Muslimana kao temeljnog naroda u
Bosni i Hercegovini.353 Ove tendencije nisu dodue nale bilo kakvo
zakonsko usidrenje u Ustavu SR BH iz 1974,354 ali su se od ovoga vre
mena sve jasnije ocrtavale.355
Kod popisa stanovnitva, koji su provedeni nakon priznanja nacio
nalnosti Bosanskih Muslimana 1971, 1981. i 1991. bosansko-hercegovako stanovnitvo se u nacionalnom pogledu ovako izjasnilo
(tablica 18).
Tablica 18: Stanovnitvo Bosne i Hercegovine prema nacionalnom
izjanjavanju 1961-1991.
God.

Muslimani

Srbi

Hrvati

Jugoslaveni

Ukupno

1961.

842.248
25,70%
1.482.430
39,60%
1.629.924
39,50%
1.905.829
43,70%

1.406.057
42,90%
1.393.148
37,20%
1.320.644
32,00%
1.369.258
31,40%

711.666
21,70%
772.491
20,60%
758.136
18,40%
755.892
17,30%

275.883
8,40%
43.796
1,20%
326.289
7,90%
239.845
5,50%

3.277.948
100,00%
3.746.111
100,00%
4.102.783
100,00%
4.364.574
100,00%

1971.
1981.
1991.

Sastavljeno prema Friedman, 1996, str. 155-156.


352 Holjevac, 1968, str. 269; Ramet, 1992a, str. 183.
353 Purivatra i Suljevi, 1971, str. 15-16.
354 U l. 1. ovoga ustava (Ustav BiH 1974) BH je definirana kao "socijalistika demo
kratska drava i socijalistiko demokratsko samoupravljako drutvo radnih ljudi i
graana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata - kao i drugih na
roda i narodnosti koji ive u BiH...".
355 Kurtovi, 1978, str. 64-68. U bedekeru, koji se 1983. godine pojavio na srpskom,
engleskom i njemakom pod naslovom "Jugoslavvien. Sehensvvurdigkeiten, Kulturdenkmaler, Kunstschatze. Ein Enzyklopadischer Reisefuhrer" (Belgrad-Yugoslaviapublic), Bosnu i Hercegovinu predstavio je musliman Smail Tihi (str. 263-337). Treba
primijetiti da je u njegovoj obradi osmansko-islamska komponenta bh. kulturne
265

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- w i )

Usporede li se podaci o nacionalnoj pripadnosti prije i nakon


1961, primijetit e se daje dolo do upadnih nacionalno-politikih
pomaka izmeu 1961. i 1991. unutar bh. stanovnitva. Postotak
Muslimana je naglo porastao, a postotak Srba i Hrvata, naprotiv, pao,
dok se kolebao kod onih koji su se priznavali Jugoslavenima.
Glavnu ulogu kod ovih pomicanja igrala je, dakako, nacionalna
pripadnost Bosanskih Muslimana, koji su se prestali izjanjavati ne
samo kao Hrvati i Srbi, nego u najveoj mjeri i kao Jugoslaveni, ali
ni druge imbenike ne treba ispustiti iz vida. Ti su: vei natalitet
kod Muslimana nego kod drugih,356 iseljavanje Srba a pogotovo
Hrvata iz Bosne i Hercegovine iz ekonomskih, ali i politikih razlo
ga357 i mjeoviti brakovi, kojih je broj izmeu 1950. i 1981. u
Jugoslaviji od 15.953 (8,6%) porastao na 22.509 (13,0%), u Bosni
i Hercegovini od 2.235 (7,4%) na 4.400 (12,0%).358 U tome je Bosna
i Hercegovina stajala na predzadnjem mjestu meu jugoslaven
skim federalnim republikama. Posljednje je mjesto zauzimala
Slovenija (1950: 999 odnosno 6,9%; 1981: 1.324 odnosno 10,9%).
Dok se slovenski sluaj moe objasniti izrazitom etnikom homogenou Slovenije (1981. godine pripadalo je 97,7% slovenskog
stanovnitva slovenskoj nacionalnosti), ne moe isto vrijediti za
etniki vrlo izmijeanu Bosnu i Hercegovinu. Slabija urbaniziranost
Bosne i Hercegovine kao i snanija privrenost bh. stanovnitva
vlastitoj, konfesionalno duboko obiljeenoj etnikoj skupini djelo
vali su ograniavajue. Prije svega kod Muslimana, kojih je udio u
mjeovitim brakovima iznosio 7% i iza kojih su stajali samo Albanci
s 5,5%.359
Iz niih udjela Bosanskih Muslimana u mjeovitim brakovima 70-ih
godina s jedne strane, i iznenadnog oivljavanja izjanjavanja za ju
goslavenstvo osobito meu Bosanskim Muslimanima u bh. velegra
povijesti detaljno i zorno prikazana, srpsko-pravoslavna odgovarajue, a katolikohrvatska, naprotiv, previe sumarno i nezorno odn. marginalizirano.
356 Na 1.000 stanovnika iznosila je kvota nataliteta 1953. u BiH kod Muslimana 45,8%,
kod Srba 36,9% i kod Hrvata 34,9%; 1981. kod Muslimana 21,0%, kod Srba 14,8%,
kod Hrvata 15,5% i kod Jugoslavena 14,0%. Navodi prema Duanu Brezniku: Migra
cije i nacionalne homogenizacije. U: Migracije i Bosna i Hercegovine [1990], str. 471-473.
357 Izmeu 1948. i 1981. napustilo je BiH 550.000 ili godinje 16.000 stanovnika (vie
nego ijednu drugu jugoslavensku federalnu republiku). To su prije svega bili Hrvati
iz zapadne Hercegovine i drugih podruja odn. opina koje su veinski naseljavali
Hrvati ili Srbi. O tome Joko Sparavalo: Deagrarizacija - osnov socijalne i prostorne
pokretljivosti stanovnitva Bosne i Hercegovine u periodu poslije drugog svjetskog
rata. U: Migracije i Bosna i Hercegovina [1990], str. 365-388, ref. str. 377-380.
358 Petrovi, 1985, str. 58-60.
359 Petrovi, 1985, str. 77-78.
266

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

dovima 1981. s druge strane,360 moe se zakljuiti da nacionalni raz


vitak Bosanskih Muslimana361 u ovom trenutku jo nije bio zavren i
da je kategorija Musliman u nacionalnom smislu prije svega smeta
la obrazovane Muslimane. Kolebanja kako u nacionalnom izjanjava
nju tako i oko imena konano e biti uklonjena deset godina kasnije
u trenucima propasti Druge Jugoslavije. Predvieni popis stanovni
tva izmeu 1. i 15. travnja 1991. je meu Bosanskim Muslimanima
ve godinu dana ranije pokrenuo ivahnu raspravu o Bosni i bonja
tvu. Jedan skup o ovoj temi 29. i 30. lipnja 1990. u Sarajevu ostavio
je ovaj problem otvorenim "da bi se sauvalo jedinstvo muslimana u
Jugoslaviji".362 To je novi muslimanski politiar Alija Izetbegovi u
intervjuu od 7. srpnja komentirao na sljedei nain:
Bonjaci su ono to mi nazivamo Muslimani. U pitanju je isti
nacionalni entitet, samo su nazivi razliiti. Neki smatraju da
je Bonjaci adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju
ovog naroda i odreuje ga historijski, a i po zvuku jer je
nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumae,
integralno, tj. trokonfesionalno bonjatvo. Ono sadri jasnu
muslimansku komponentu.i6:'
Rasprava je tekla dalje i Atif Purivatra, jedan od glavnih teoretiara
kategorije Muslimana u nacionalnom smislu koncem 60-ih i poetkom
70-ih godina, predloio je u predveerje popisa stanovnitva u travnju
1991. jedan kompromis koji je predviao sljedee oznake za Muslimane
u predstojeem popisu stanovnitva: nacionalna pripadnost: Musliman,
materinski jezik: bosanski; vjeroispovijest: islam.364
Nakon to se Hrvatska referendumom 19. svibnja 1991. izjasnila
za izdvajanje iz Jugoslavije (na izbore izilo 83,94%; za izdvajanje se
izjasnilo 93,24%, protiv 5,38%), sastala se bosansko-muslimanska
elita 10. lipnja 1991. u Sarajevu i u jednoj proklamaciji izrazila svoju
odlunost da e se boriti "za suverenu i jedinstvenu Bosnu ukljuivo
s Hercegovinom [...] kao domovinu Bosanskih Muslimana i kao
matinu zemlju svih jugoslavenskih muslimana" [t. 1; kurziv S. M. D.].
360 O tome v. tabelarne preglede kod Petrievia, 1983, str. 119-125. Usp. Friedman,
1996, str. 181.
361 O tome u pregledu Steindorff, 1997b.
362 Vidi Preporod, br. 14/477 od 15. srpnja 1990, str. 16.
363 Navedeno prema Izetbegoviu, 1996, str. 13, kurziv S.M.Daja.
364 Preporod, br. 5/492. od 1. oujka 1991, str. 3. Pledoaje za takvu poziciju pruila su tri
autora broure Muslimani i bonjatvo [1991], svaki iz druge perspektive: Atif Purivatra
iz politike, Mustafa Imamovi iz povijesne i Rusmir Mahmutehaji iz islamske.
267

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U toki 2. podvueno je u smislu tada jo vaeeg ustava od 1974:


"Bosna i Hercegovina je drava Muslimana, Srba i Hrvata, kao i svih
graana, koji u njoj ive. Ova se zemlja ne moe dijeliti budui da
ovdje usko pomijeano ive razliiti narodi" [kurziv S.M.D.]. U t. 4.
proklamacije oitovana je spremnost "odrei se jednoga dijela
nacionalnog suvereniteta u korist graanskog suvereniteta Bosne i
Hercegovine", a od "Srba i Hrvata koji u ovoj zemlji ive" trai se da
uine isto. T. 7: "Pozivamo graane nae Republike da se odluno su
protstave svakoj politici koja bi htjela potkopati ravnopravnost i je
dinstvo Bosne i Hercegovine i prava njezinih graana i naroda. Stran
ka demokratske akcije [muslimanska stranka Alije Izetbegovia, os
novana 26. svibnja 1990. u Sarajevu] poziva se na preispitivanje
svoga odnosa prema onim politikim snagama, koje su se izjasnile
protiv interesa Bosne i Hercegovine".365
Ovim su stavom o Bosni kao jedinstvenoj dravi, kao republici u
prvoj liniji svih graana a tek onda i naroda. Bosanski Muslimani
reagirali ne samo na srpske i hrvatske planove podjele, nego i na za
htjev onih bh. Hrvata, koji su rjeenje za Bosnu i Hercegovinu traili
u kantonizaciji prema vicarskom modelu. Naime, na referendumu,
koji je proveden 29. veljae i 1. oujka 1992. kao uvjet za meuna
rodno priznanje Bosne i Hercegovine, a koji je srpska strana bojko
tirala, referendumsko pitanje su muslimanska i hrvatska strana for
mulirale razliito.
- Muslimanska formulacija: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bo
snu i Hercegovinu kao dravu ravnopravnih graana, naroda
Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata kao i pripad
nika drugih naroda koji u njoj ive?"
- Hrvatska formulacija: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu
i Hercegovinu kao dravnu zajednicu konstitutivnih i suverenih
naroda - hrvatskog, muslimanskog i srpskog naroda - u njiho
vim nacionalnim podrujima (kantonima)?"3*6
Objema formulacijama je zajedniki izlaz iz Jugoslavije. to se
tie nove zajednike drave odnosno zajednike politike budunosti,
ne moe se previdjeti oit jaz. Dok se hrvatski, brojano manji, part
ner uvoenjem jedne vrste vicarskog modela u bosanske odnose
365 Navedeno prema njemakom prijevodu kod Balia, 1992, str. 371-383, v. Filandra,
1998, str. 379-380.
366 Preporod, br. 3/514 od 1. veljae 1992, str. 3; br. 4/515 od 15. veljae 1992, str. 3 i
8; br. 5/516, od 1. oujka 1992, str. 20. Kurziv S.M.D.
26 $

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

htio osigurati protiv politike majorizacije, muslimanska strana nije


pokazala nikakvo razumijevanje za to. Zato? Je li u pozadini stajao
samo strah da e kantonizacija konano odvesti u podjelu, ili jo vie?
Srpski i hrvatski ratni protivnici, koji su igrali na kartu podjele Bosne
(Miloevi i Tuman) imputirali su bosansko-muslimanskoj politici
namjeru da Bosnu i Hercegovinu eli pretvoriti u islamsku repub
liku. Takvih je tenji bilo, ali se one ne mogu smatrati kao politiki
dominantne meu Bosanskim Muslimanima. Ali je jedna druga
razvojna linija u ovom trenutku dosegla svoj vrhunac. Radi se o dovr
etku nacionalnog razvitka Bosanskih Muslimana i, povezano s time,
o njihovu zahtjevu da Bosna i Hercegovina bude bonjaka zemlja u
istom smislu kao to je Srbija srpska a Hrvatska hrvatska. Ovaj raz
voj, zapoet austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878,
potisnut u Prvoj a u Drugoj Jugoslaviji ponovno oivljen, bio je raspa
dom Jugoslavije i ratnim patnjama 1992-1995. ubrzan i dovren.
Rasprava o bonjatvu kao nacionalnom imenu meu Muslimanima
je zavrena na prijelomu 1991. i 1992,567 a prijelaz na naziv Bonjaci
proklamiran na Drugom saboru Bonjaka 27. rujna 1993. u Sarajevu.568
Ustavno sankcioniranje proklamacija je nala u l. 7. ustavnoga zakona
o promjenama i dopunama ustava Republike Bosne i Hercegovine od
30. oujka 1994.369To se dogodilo u vrijeme kad su brojne muslimanske
ratne izbjeglice u zapadnim zemljama mogle izazvati samo nesporazum
s identifikacijom Muslimani u nacionalnom smislu.
Taj je nesporazum otklonjen preimenovanjem u Bonjake. Me
utim, problematian je ostao drugi dio razvitka - povijesna slika,
koju su Bonjaci u meuvremenu razvili o sebi, s jedne strane, i o
hrvatskim i srpskim sugraanima, s druge strane. Konture te povi
jesne slike su tijekom ovoga istraivanja neizravno dotaknute, naprimjer u Sarajevskim punktacijama iz 1933. (v. poglavlje 3.1), gdje je
Bosna i Hercegovina predstavljena "kao najstarija povijesno-politika jedinica u [jugoslavenskoj] dravi", ili jo jasnije u memoran
dumu Hitleru od 1. studenoga 1941, u kojemu je povijest Bonjaka-Muslimana projicirana do 3. stoljea, dok su Srbi i Hrvati predstavljeni
367 Vidi Preporod, br. 21/508 od 1. studenoga 1991. (intervju s Ahmedom S. Aliiem).
Usp. Preporod, br. 2/513. od 15. sijenja 1992, str. 14-15 i br. 3/514 od 1. veljae
1992, str. 10.
368 Vidi Osloboenje [Sarajevo], br. 16.271 od 28. rujna 1993, str. 1 i br. 16.272 od 29.
rujna 1993, str. 2. Kongresni su materijali dosada ostali neobjavljeni, vjerojatno zato
to su u toru trenutku i Bonjaci, ini se, igrali na kartu podjele Bosne. O tome
Redi, 2000, str. 170. O sudjelovanju Bosanskih Muslimana u planovima podjele
godine 1993. v. Ragu, 1997, str. 279-287.
369 Slubeni list Republike Bosne i Hercegovine, god. 3, br. 8 od 6. travnja 1994, str. 114.
269

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

kao radna snaga njihovih predaka. U vrijeme Druge Jugoslavije nje


govala je bonjaka historiografija i publicistika tezu o etnikom i
kulturnom kontinuitetu izmeu srednjovjekovnog bosanskog "bogu
milstva" i Bosanskih Muslimana (Muhamed Hadijahi, Smail Bali,
Adil Zulfikarpai) kao i tezu o dravnom kontinuitetu izmeu sred
njovjekovne bosanske drave i bosanskog ajaleta u Osmanskom Car
stvu (Avdo Sueska, Mustafa Imamovi). Za vrijeme rata 1991-1995.
pojaala je bonjaka strana svoj povijesni i politiki zahtjev na Bo
snu i Hercegovinu tezama o Bosanskim Muslimanima kao bh. te
meljnom narodu, a Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao rub
nim fenomenima bosanske povijesti, koji su se - prema bonjako-muslimanskom nainu itanja - razvili u Hrvate i Srbe tek u 19. stoljeu
pod utjecajem nacionalnih pokreta iz susjedne Srbije i Hrvatske.370
Time je bio zatvoren povijesno-ideoloki krug, iji su poetak i kraj
uvelike slini. Pritom su, naime, samo uloge bile zamijenjene: na po
etku je - sredinom 19. stoljea - stajao Vuk Stefanovi Karadi s
velikosrpskim ideologemom "Srbi svi i svuda", a sada na zavretku
20. stoljea - bonjaka publicistika i historiografija s bonjakim
ideologemom:
BiH je kulturno, povijesno, politiki i jezino homogenija od
ijednoga svoga susjeda. Moe se govoriti o multikulturnom
sadraju Srbije, ak i Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine.371

370 Ovu je tezu Mustafa Imamovi ugradio u svoj prikaz bonjake povijesti (Historija
Bonjaka 1 9 9 7 ,21998). Slino je koncipirana i Povijest Bosne Noela Malcolma 1994).
Radikalna forma je svakako u monografiji Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do
1832. godine. Sarajevo, 1996 od Ahmeda S. Aliia. Ovdje su bosansko-muslimanski autonomisti i pobunjenici protiv sultana 1831/32. stilizirani kao nositelji sasvim
modernog nacionalnog identiteta, a suprotno tome, ondanji Srbi i Hrvati predstav
ljeni kao marginalni sastavni dijelovi bonjake nacije. O nedostacima Malcolmova
opeg prikaza bosanske povijesti v. Sreko M. Daja: Zemlja u vrtlogu. U: Erasmus.
asopis za kulturu demokracije 14. Zagreb 1995, str. 96-99 i isti: Jo jednom o
Malcomovoj Povijesti Bosne. U: Erasmus 19. Zagreb 1997, str. 93-96. O Aliievom
bonjakiziranju bosanske povijesti Sreko M. Daja: Politika zbilja i povijesna per
cepcija Karaulina razdoblja bosansko-hercegovake povijesti. U: Pro populo. ivot i
djelo fra Lovre Karaule (1800-1875). Uredio: Marijan Karaula. Sarajevo 2000, str. 9-22.
Bosansko-muslimanski jezikoslovci slijede svoje povjesniare i bonjakiziraju povi
jest jezika u BiH. O tome kao pars pro toto v. Slovo o bosanskom jeziku - A word
about the Bosnian Language [dvojezino] kod Isakovia, 1995, str. X-XXVII; opirni
je Halilovi, 1991. i Jahi, 1991. Usp. Daja, 2000.
371 Tako glasi teza u formulaciji bosansko-hercegovakog intelektualca Rusmira Mahmutehajia u: Maga i ani, 1999, str. 177. Kratka Mahmutehajieva biografija
(roen 1948) kod Filandre, 1998, str. 378.
270

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Kad bi tome bilo tako, bosanska povijest ne bi ila tako vijugavim


putem, kako je to iz ovdje provedenog istraivanja vie nego dovolj
no jasno. Ako prihvatimo da je Bosna homogenija od na primjer
Hrvatske i Srbije, tada se postavlja pitanje zato komunisti Bosanske
Muslimane nisu priznali kao glavnu komponentu, nego samo kao
ravnopravnu komponentu u bosanskoj kulturnoj i politikoj trijadi
(Hrvati, Muslimani-Bonjaci i Srbi). Jesu li oni to uinili samo zato
da olakaju svoju vladavinu u Bosni i Hercegovini prema maksimi
divide et impera ili, vie od toga, iz spoznaje da njegovanje trovrsne
strukture bosanskog drutva stoji u skladu i s bosanskom povijesti i
bosanskom politikom sadanjosti?
Ovom se aspektu posveuje zakljuni dio poglavlja o Bosni i Her
cegovini u jugoslavistikoj konstrukciji. Drugim rijeima: kakvu je
politiku vodilo bh. komunistiko vodstvo nakon "federaliziranja jugo
slavenske federacije" (Vladimir Bakari) i istodobnog priznanja Bo
sanskih Muslimana kao jednoga od tri bh. konstitutivna naroda kon
cem 60-ih godina?

3.7. Savez komunista Bosne i Hercegovine


i jugoslavenski federalizam
U Prvoj je Jugoslaviji KPJ bila slaba u Bosni i Hercegovini, osobito
nakon uvoenja diktature 1929. godine. Prema jednom izvjetaju CK
KPJ Kominterni imala je KPJ 1933. godine samo 22 lana u Bosni i
Hercegovini.372 Prema krajnje nesigurnoj informaciji sekretara po
krajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu ure Pucara Starog
(1899-1980) Aleksandru Rankoviu od 30. sijenja 1945. imala je
Bosna i Hercegovina pred izbijanje Drugog svjetskog rata 715 lano
va, broj koji je on ve sljedeega dana korigirao na 146, da bi ga 1.
veljae ponovno podignuo na ne manje nego 1.399.373 U sijenju
1945. sastavio je Aleksandar Rankovi tabelarni pregled broja lano
va Partije u pojedinim dijelovima zemlje.374 Prema ovome izvjetaju
iznosio je u tom trenutku ukupan broj lanova KPJ 91.386 a lanova
SKOJ-a 145.800, od ega je 11.765 lanova KPJ i 20.000 lanova
SKOJ-a, to znai 12,87% odnosno 13,72% otpadalo na Bosnu i Her
cegovinu. Tako je Bosna i Hercegovina stajala samo iza Hrvatske i
ravnopravno sa Srbijom u uem smislu ispred svih drugih dijelova
372 U Banjoj Luci 11, Sarajevu 10, Mostaru 8 i Bijeljini 3. Krinik-Buki, 1988, str. 41
(Arhiv CK SKJ, f. Kl, 1933/309).
373 Vukovi, 1996, str. 269 (br. 90), 277 (br. 94), 284 (br. 100).
374 Vukovi, 1996, str. 280-281 (br. 97).
271

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

zemlje. To ne zauuje ako se pomisli da su se ratni sukobi, iz kojih


su partizani izali kao pobjednici, vodili uglavnom na teritoriju NDH,
to jest Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pokrajinski komitet Bosne i
Hercegovine kao i tri podruna komiteta (za zapadnu i istonu Bosnu
i Hercegovinu) bila su u veljai 1945. u veini zastupljena Srbima, u
manjini Muslimanima, dok su Hrvati bili jedva prisutni,375 to je
takoer bilo u skladu sa sudjelovanjem pojedinih etnikih skupina u
partizanskoj borbi. Tek nakon raskida sa Staljinom i pretvaranja
pokrajinskih komiteta Bosne i Hercegovine u CK KPJ u Bosni i Her
cegovini poetkom studenoga 1948. poelo se voditi rauna o nacio
nalnim proporcijama u komunistikom vodeem sloju na razliitim
razinama bh. partijskog aparata. Tako je na primjer okruni komitet
Livna, koje je veinom nastanjeno Hrvatima, 1958. godine bio sa
stavljen na sljedei nain: 15 Srba, 12 Hrvata i 8 Muslimana.376
Godine 1953. imala je Hercegovina ukupno 365.713 stanovnika, od
toga 51% hrvatske nacionalnosti. Broj lanova Partije iznosio je
15.594, od toga samo 3.332 (2,13%) Hrvata.377 Ni nakon Ranko
vieva pada i popunjavanja vodeih pozicija u ovoj federalnoj repu
blici nesrbima nije postignuta nacionalna proporcija meu bh. komu
nistima, kako je prikazano u tablici 19.
Pomicanja u socijalnoj strukturi Partije bila su bra i opsenija
negoli pomicanja u nacionalnoj strukturi. Ona su stajala u uskoj po
vezanosti s enormnim numerikim porastom partijskog lanstva kao
i s radikalnim socijalnim promjenama u poratnim godinama - naime,
ubrzanim pretvaranjem jugoslavenskog agrarnog drutva u
industrijsko. Oba ova faktora nisu imala samo eljene nego i
neeljene posljedice koje nisu odgovarale konceptu Partije i zato ih
se moralo suzbijati. U Bosni i Hercegovini - to bi uglavnom moglo
vrijediti za KPJ openito - nastupile su sljedee brojane i drutveno
specifine promjene unutar Partije nakon zavretka rata.

375 Vukovi, 1996, str. 426 (br. 172).


376 Arhiva Branka Mikulica - Sarajevo, god. 1958, unos od 14. sijenja 1958, s primjed
bom daje postotak Hrvata medu komunistima bio prenizak. O prevelikom broju Srba
u bh. strukturama vlasti usp. Kamberovi, 2000, str. 71-74.
377 Komunisti BiH [1977], str. 145.
272

Bosno i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Tablica 19: Nacionalni sastav lanova Partije u Bosni i Hercegovini


izmeu 1968. i 1981.
God. *'Jugoslaveni" Hrvati Muslimani Crnogorci
1968.
1972.
1976.
1981.

7.097
4,53%
4.106
2,98%
10.548
4,79%
24.803
6,38%

17.885
41.455
11,43% 26,49%
15.259 41.901
11,08% 30,43%
25.525
73.331
11,60% 33,33%
48.010 138.929
12,35% 35,74%

3.095
1,98%
2.837
2,06%
3.788
1,72%
4.773
1,23%

Srbi

Ukupno

86.962
55,57%
73.612
53,45%
106.848
48,55%
172.295
44,30%

156.494
137.715
220.040
388.720

Sastavljeno prema Klasno-socijalna struktura Saveza komunista Jugoslavije, Beograd,


1984, str. 130, tablica 20; usp. str. 362, tablica 84.378

Tablica 20: lanstvo KPJ u Bosni i Hercegovini izmeu 1946. i 1953.


God.

Broj lanova

Seljaci

Radnici

Inteligencija

Ostali

1946.

20.478

1952.

92.949

1953.

79.169

12.258
59,9%
38.341
41,3%
17.813
22,5%

4.295
21,0%
29.859
32,1%
25.650
32,45

3.199
15,6%
20.653
22,2%
28.025
35,4%

722
3,6%
4.069
4,4%
7.679
9,7%

Sastavljeno prema Kac, 1986, str. 185-187.

Tablica 21: Udjeli poljodjelskog stanovnitva 1945-1981. u BiH


1945.
81,0%

1948.
73,8%

1953.
62,2%

1961.
50,2%

1971.
40,0%

1981.
16,6%

Sastavljeno prema Sparavalo, 1990, str. 366, tablica 1.

378 Navodi kod Friedman, 1996, str. 183, tablica 7.3, trebali bi se odnositi ne na 1971.
nego na 1977. godinu.
273

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U studenome 1945. godine imala je KPJ Bosne i Hercegovine


ukupno 12.275 lanova. Socijalna je skala u ovom vremenu pokazi
vala sljedeu sliku: 8.043 (66%) seljaka, 2.328 (19%) radnika, 1.489
(12%) pripadnika inteligencije i 415 (3%) ostalih. Slika se izmeu
1946. i 1953. promijenila (tablica 20).
Upadni nazadak umjesto oekivanog porasta broja partijskog
lanstva izmeu 1952. i 1953. bila je posljedica kako iskljuenja
mnogih stvarnih i navodnih pripadnika IB iz Partije nakon raskida sa
Staljinom (v. poglavlje 2.6) tako i naputanja odnosno iskljuivanje
seljaka iz partijskih redova "jer su zakazali" prigodom kolektivizaci
je i drakonskih oduzimanja poljoprivrednih proizvoda nakon raskida
odnosa s istonim blokom.379
Brojano pomicanje partijskog lanstva od seljaka na radnike i
osobito na sloj inteligencije bilo je posljedica socijalnih promjena
koje su se dogaale izmeu 1945. i 1953. i dalje tekle, kao i birokratizacije Partije. Do 1981. popeo se broj lanova KJ u Jugoslaviji na
2.117.083. U to je vrijeme socijalna skala unutar Partije izgledala
ovako: radnici 30,6%, tercijarni sektor 43,9%, studenti i uenici 9,2%,
pripadnici armije 12,3% i poljoprivrednici 3,9% (u BiH: 3,3%).380 Par
tija je istodobno pala u ake birokrata, tako da su vodei partijski
funkcionari stalno grmjeli protiv pojava birokratizacije.381
Udio bosansko-hercegovakog stanovnitva, koje se bavilo zemljo
radnjom, smanjivao se u to vrijeme na sljedei nain (v. tablicu 21).382
Ubrzana socijalna preobrazba bila je osobito potaknuta premje
tanjem jugoslavenske teke i vojne industrije u Bosnu i Hercegovi
nu. Ovo se dogodilo iz sigurnosno-politikih razloga nakon raskida sa
Staljinom. Tada je veliki dio vojne industrije premjeten s jugo
slavenske periferije u centralno pozicioniranu brdovitu Bosnu i Her
cegovinu i bio je dalje izgraivan. Zahvaljujui toj okolnosti podig
nute su velike vojne tvornice izmeu 1950. i 1952. u regijama oko
379 Kac, 1986, str. 187-188.
380 Klasno-socijalna struktura Saveza komunista Jugoslavije. Beograd, 1984, str. 185.
O pojedinim republikama i autonomnim pokrajinama u tabelarnom pregledu ibid.,
str. 519-542.
381 To su u Bosni i Hercegovini inili tadanji vlastodrci: Musliman Hamdija Pozderac u
svojoj knjizi Savez komunista vodea snaga drutva (1984) i Hrvat Branko Mikuli u
svojim referatima (na primjer u: Klasno-socijalna struktura Saveza komunista Jugo
slavije. Beograd, 1984, str. 399-411. Obojica su nastupala kao uzorni uenici Sloven
ca Edvarda Kardelja, mandarina jugoslavenskog posebnog puta.
382 O socijalnim promjenama u BiH izmeu 1945. i 1953. u pojedinostima s vie tablica
Kamberovi, 2000, str. 153-178.
274

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

malih gradova Konjica, Travnika, Gorada i Bugojna ija je okolica do


tada bila obiljeena poljoprivrednim nainom ivota. Ve sredinom
1949. nalo je oko 11.000 radnika i namjetenika posao u vojnom
industrijskom kompleksu na bh. tlu.
Budui da je teite ondanje jugoslavenske investicijske politike
lealo na izgradnji teke industrije, u poetku je od toga najvie pro
fitirala Bosna i Hercegovina. Tih je godina 35% jugoslavenskog na
cionalnog proizvoda investirano u Bosnu i Hercegovinu dok su inve
sticije za cijelu Jugoslaviju iznosile 17%. Ukupnim planiranjem i
financiranjem nisu upravljala ministarstva u Sarajevu, nego savezna
ministarstva iz Beograda prema pravilima sovjetske centralne plan
ske ekonomije.383 Tako je Bosna i Hercegovina postala sreditem
teke industrije i energetike u jugoslavenskoj saveznoj dravi.
Privredna reforma iz 1965. i pad Rankovia 1966, nakon ega je
slijedilo zamano osamostaljenje jugoslavenskih federalnih republi
ka i autonomnih pokrajina u jugoslavenskom savezu, donijele su bh.
komunistikom vodstvu, dodue, vie prostora za djelovanje ali su ga
istodobno stavile pred nove privredne i nacionalno-politike pro
bleme koji su se morali rjeavati.
U Rankovievoj su eri glavna mjesta u strukturama vlasti Bosne i
Hercegovine zauzimali srpski starokomunisti Rodoljub olakovi,
uro Pucar i Cvijetin Mijatovi, a nakon promjene politikog smjera,
to se poklopilo sa smjenom generacija, na vodee poloaje doli su
bosanski Hrvat Branko Mikuli (1928-1994)384 i Bosanski Musliman
Hamdija Pozderac (1924-1989).385
Kulturna i ekonomsko-politika sueljavanja izmeu Hrvatske i
Beograda nakon uvoenja privredne reforme 1965. i Rankovieva
pada 1966. brzo su se prenijela na Bosnu i Hercegovinu preko hr
vatskih studenata iz zapadne Hercegovine, koji su veinom studirali
u Zagrebu. Na vrhuncu Hrvatskog proljea u jednom zajednikom
razgovoru s bh. vodstvom 16. rujna 1971. ustanovilo je hrvatsko
komunistiko vodstvo da je tada oko 5.000 studenata iz Bosne i Her
cegovine studiralo u Zagrebu. ini se da su hrvatski studenti iz za
padne Hercegovine, za razliku od onih iz drugih dijelova Bosne, bili
najbolje organizirani, ali i duboko traumatizirani. Svojim su partnerima
383 O tome Kamberovi, 2000, str. 98-100.
384 Kratka biografija uvalo, 1997, str. 167-168. s pogrenim navodom godine smrti. O
brzoj politikoj karijeri B. Mikulia usp. Anonim iz Sarajeva 1970, str. 541-542.
385 Kratka biografija Filandra, 1998, str. 309. Kod uvala 1997, str. 199. pogreno nave
dene godine roenja i smrti (1923-1988).
275

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1?18- 1991)

u razgovoru obiavali rei: "Vi ne znate kako mi ivimo i to se kod nas


[u zapadnoj Hercegovini] dogaa".386 Istraivanje, koje je provela jedna
radna grupa CK SK BiH izmeu studenoga 1965. i veljae 1966,387
ustanovilo je da je zapadna Hercegovina ekonomski najzaostalija a
nacionalno-politiki najproblematinija regija u Bosni Hercegovini.
Naime, dok je dohodak po stanovniku izmeu 1956. i 1964. u Jugo
slaviji prosjeno rastao za 13,7%, u Bosni i Hercegovini za 12,2%, on
je u ovoj regiji iznosio 10,5%. Prenapuenu regiju (na 100 ha obra
dive povrine ivjele su ondje 232 osobe, u Bosni i Hercegovini 180,
u Jugoslaviji 160) naputalo je godinje oko 35.000 stanovnika; od
toga je 14.000 - 15.000 odlazilo kao gastarbajteri u inozemstvo.
S
obzirom na nacionalno-politiku situaciju ustanovila je radna
grupa CK SK BiH da je zapadna Hercegovina, u kojoj su u nadmonoj
veini stanovali Hrvati, u usporedbi s istonom Hercegovinom,
veinski naseljenom Srbima, politiki i kulturno u velikoj mjeri bila
diskriminirana. Spomenici su se dizali samo rtvama ustakog terora
u Drugom svjetskom ratu a ne i etnikog terora nad Hrvatima i Mu
slimanima. U kole u zapadnoj Hercegovini postavljen je veliki broj
uitelja nehrvatskog podrijetla [Srbi i Crnogorci] koji nikako nisu bili
spremni prilagoditi se ovoj sredini. Nove srednje kole otvarane su
samo u istonoj Hercegovini. Ovo nije ogoravalo samo hrvatske stu
dente i gastarbajtere iz Hercegovine, nego ih je inilo jo osjetljivi
jim za nacionalno-emancipacijske procese u Hrvatskoj i neotpornijim
prema propagandi hrvatske politike emigracije.
Te pojave, na koje su srpski nacionalisti reagirali u velikosrpskom stilu,
nisu ugroavale samo komunistiko samovlae, nego i poloaj Bosne i
Hercegovine kao ravnopravne republike u jugoslavenskoj federaciji.
Da bi izmaklo ekonomskom i politikom rvnju izmeu Beograda
i Zagreba, vodilo je novo komunistiko vodstvo - dakako uz Titovu
podrku388 - takvu nacionalnu, kulturnu i ekonomsku politiku prema
Beogradu i Zagrebu, koja je podsjeala na autarkinu politiku austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini prema junoslavenskom
okruenju na prijelomu 19. i 20. stoljea.
386 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Zabiljeke iz 1971/1.
387 Komunisti 1970. [1977], str. 117-142. O poloaju bh. Hrvata u Rankovievoj eri usp.
Anonim iz Sarajeva 1970. O poloaju hercegovakih Hrvata u Prvoj i Drugoj Jugo
slaviji usp. Ivo ani: Hercegovaki rat i mir. U: Erasmus. asopis za kulturu demo
kracije 23. Zagreb, 1998, str. 84-92.
388 Branko Mikuli je pisao povjerljive izvjetaje za Tita i uvijek djelovao u dosluhu s
njim. Rjeit primjer za to nudi njegov koncept jednoga povjerljivog izvjetaja iz 1971.
godine. - Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Zabiljeke iz 1971/11.
276

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Sastavni dio ove politike u to vrijeme bilo je priznanje Bosanskih


Muslimana kao treega naroda. Dodue, komunisti nisu bili spremni
prihvatiti ukupnu dinamiku ovoga priznanja jer bi ona postupno do
vela u pitanje njihovo samovlae. Iz ovoga je razloga 1971. godine
bio odbijen zahtjev muslimanskog intelektualca Salima eria za
osnivanje bosansko-muslimanskih nacionalnih ustanova (Matica
muslimanska, muslimanska zastava i himna) kao pandan postojeim
srpskim i hrvatskim institucijama iz 19. stoljea u Srbiji i Hrvatskoj
(Matica srpska u Novom Sadu, Matica hrvatska u Zagrebu itd.).389
Odbijanje je ovako obrazloio tadanji predsjednik CK SK BiH Branko
Mikuli:
"elim, meutim, istai da, prvo, preferiranje tzv. nacionalnih
institucija objektivno, htjeli mi to ili ne, vodi u ignorisanje
klasne samoupravne organizacije naeg drutva. Kao takva,
ta ideja je u svojoj sutini reakcionarna, ona se u naem dru
tvu ne bi mogla provesti bez graanskog rata, a i u njemu bi,
uvjeren sam, bila poraena. [...] Njezino bi provoenje, dovelo
do totalnog razbijanja jedinstva naroda u Bosni i Hercegovini."390
Dok je muslimanski nacionalizam dovodio u pitanje komunistiki
drutveni model suivota u Bosni i Hercegovini, srpski i hrvatski
nacionalizam ugroavao je uz to i postojanje Bosne i Hercegovine
kao ravnopravne republike u jugoslavenskoj federaciji. Oba su se ova
nacionalizma, naime, zalagala za intenzivnije politiko i kulturno
povezivanje sa sunarodnjacima u objema susjednim republikama. To
se, dakako, pokrivalo s hrvatskim i srpskim aspiracijama na Bosnu i
Hercegovinu, koje su iza sebe imale dugu povijest, ali ne i s intere
sima Bosanskih Muslimana i interesima komunistikog reima koji je
dopustio politiku emancipaciju Muslimana. Iz ovoga je razloga, i u
dogovoru s Titom, bh. komunistiko vodstvo pokuavalo ne samo
sprijeiti presezanja iz Srbije i Hrvatske, nego, osim toga, graditi Bo
snu i Hercegovinu kao kulturno, politiki i gospodarski nezavisnu,
odnosno u jugoslavenskoj federaciji Srbiji i Hrvatskoj ravnopravnu
republiku.
Pritom su se utjecaji iz Hrvatske mogli relativno lako neutralizi
rati. Praktino je bilo dovoljno zabraniti osnivanja podrunica Matice
hrvatske u Bosni i Hercegovini i jedan broj njezinih aktivista i drugih
38S O debati o tome u CK SKJ BiH Filandra. 1998, str. 316-325.
390 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1971: Diskusija na sjednici Ko
misije CK SKBiH za meunacionalne odnose odranoj 12. juna 1971. godine
277

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

osumnjienika dovesti pred sud da bi se uutkalo pristae Hrvatskog


proljea.391
Mnogo je tee bilo neutralizirati srpski utjecaj. Ovaj je, naime,
nakon osnivanja prve jugoslavenske drave pustio duboko korijenje
te i nakon Rankovieva pada i dalje ostao dominantan. Stoga su se
bh. komunisti prema srpskim presizanjima odnosili mnogo opreznije
nego prema hrvatskim. Situaciju je Branko Mikuli na jednoj sjedni
ci Sekretarijata CK SK BiH 4. lipnja 1973. ovako opisao:
"Otvoreno u rei da nosim utisak, odnosno pribojavam se da
lake i, uslovno u rei, slae govorimo o onome ta nije dobro
u Hrvatskoj, a to podugo traje kod nas, a ne vidimo, ili zatva
ramo oi pred istim pa i teim stanjem u drugim sredinama.
I tu treba rei da su nae veze iz BiH daleko vee, i u kolstvu,
i u filmu, i u knjievnosti, i u privredi, i u tampi, na primjer,
sa Beogradom, ali ne vidimo sve to i mislim da ne ocjenjujemo
kuda nas ta sljepoa i neopreznost moe odvesti, u kakvo sta
nje nas moe uvesti. Ne samo Bosnu i Hercegovinu, ve i Jugo
slaviju. Moda sam pretjerao, ali to sam rekao uslovno."392
Beograd nije bio samo katalizator srpskog nacionalizma, nego i
stjecite hegemonijalnih zahtjeva, iji su nositelji u Titovoj Jugo
slaviji dobili sljedea imena: pristae IB, Rankovieve pristae, etatisti, tehnokrati i liberalisti. Nijedna od tih skupina nije bila sklona au
tarkinoj kulturnoj i gospodarskoj politici, koju je bh. komunistiko
vodstvo koncem 60-ih godina zacrtalo, ostajui titoistikom jugosla
venstvu krajnje vjerno, ak i u trenucima nezaustavljivog raspada
Jugoslavije.393

391 O tome v. Anonim iz Sarajeva 1970, str. 543.


392 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1973: Izlaganje na proirenoj
sjednici Sekretarijata Centralnog komiteta SKBiH, odranoj 4. juna 1973. godine, str.
26-27. Dokazi za Mikulievu tezu mogu se nai npr. kod Maka Dizdara: Marginalije
o jeziku i oko njega. Prvo objavljivanje u: ivot [Sarajevo], 19, 11-12 (1970), str.
109-120; reprodukcija teksta kod Halilovia, 1991, str. 187-200. Jedno otvoreno
prosvjedno pismo sedmorice hrvatskih knjievnika iz BiH, takozvana Sarajevska de
klaracija iz 1971. (objavljena 28. sijenja 1971. u zagrebakim i beogradskim dnev
nim novinama Vjesnik, Politika i Borba i 29. sijenja 1971. u sarajevskim dnevnima
novinama Osloboenje) bilo je upravljeno protiv prevlasti srpskih utjecaja i potiski
vanja hrvatske kulturne komponente u BiH. Usp. Veernji list [Zagreb] od 23.
sijenja 1996. Kulturni obzor.
393 Sarajevski dnevnik Osloboenje ostao je jugoslavistiki i nakon kraja Druge Jugosla
vije, v. uvalo, 1997, str. 187.
278

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Zagrebaka Deklaracija o poloaju hrvatskog knjievnog jezika i


beogradski Prediog za razmiljanje iz 1967. (v. gore poglavlje 2.9)
postali su detonatori za oblikovanje zasebne bh. jezine i kulturne
politike. Da bi se suzbilo polariziraj ue djelovanje obaju dokumena
ta na slubenu jezinu praksu u Bosni i Hercegovini (srbokroatizam
s jasnom prevlau srpskoga), odluilo se bh. vodstvo na zadrava
nje srbokroatizma obogaena s nekim bosanskim specifinostima.
Jezikoslovci i knjievni kritiari dobili su zadau da ove specifinosti
obrade i ugrade ih u bh. srbokroatizam. Nakon vie vijeanja raznih
partijskih komisija i kulturnih gremija izmeu 1968. i 1971.394 dalo
je Vijee Skuptine Socijalistike Republike Bosne i Hercegovini za
obrazovanje i nastavu na svojoj sjednici 26. srpnja 1971. proglasiti
sljedee zakljuke:
- U kolama i drugim obrazovnim ustanovama jezik se mora dvolano nazivati: srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Oba naziva su
ravnopravna.
- Isto tako su ravnopravna oba pisma: irilino i latinino. kol
ske knjige i prirunici za osnovne i srednje kole moraju se ta
koer tiskati na oba pisma. Svi pukokolski uitelji kao i uite
lji srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika na srednjim kola
ma moraju na nastavi naizmjence upotrebljavati irilino i lati
nino pismo.
- Za vrijeme nastave obligatan je ijekavski izgovor za sve puko
kolske i srednjokolske uitelje. U ijekavskom obliku moraju
takoer biti tiskane kolske knjige i kolski formulari.
U nastavi kao i kolskim knjigama mora biti koritena dvostruka
[srpska i hrvatska] terminologija.
- Njegovanje domaeg jezinog blaga je temelj jezine i knji
evne politike u Bosni i Hercegovini. Stoga se uiteljima prepo
ruuje da vlastiti jezini idiom prilagode jezinom osjeaju oko
lice u kojoj su zaposleni.
- Radi realizacije te jezine politike trebaju na visokim kolama,
a prije svega na Katedri za srpskohrvatski jezik na Filozofskom
fakultetu biti osnovani odgovarajui jezini lektorati.395
394 O tome: Nacionalni odnosi danas [1971] i O knjievnojezinoj politici u Socijalistikoj
Republici Bosni Hercegovini. Sarajevo: Osloboenje - Politika biblioteka 1975.
395 Nacionalni odnosi [1971], str. 223-225. Kurziv S. M. D. Usp. krai saetak odluka
kod Okuke, 1998, str. 97-98.
396 O tome u pregledu u: Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina 1983, str. 234-239.
Usp. Istorija Saveza komunista BiH II, 1990, str. 199-212.
279

Po litika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Radi promicanja ovoga sinkretistikog jezinog programa kao i


radi njegovanja bh. domae kulturne svojine u jugoslavenskoj fe
deraciji osnovan je 1973. godine Institut za jezik i knjievnost u
Sarajevu. U isto vrijeme enormno se irilo visoko kolstvo uklju
ivi i moderne istraivake institute. Koncem 1949. osnovano Sa
rajevsko sveuilite, koje je 1950. raspolagalo s ukupno 6 fakulte
ta, naraslo je do poetka 80-ih na 12 fakulteta, 2 akademije i 5
visokih kola. Daljnja su sveuilita bila osnovana 1975. u Banjoj
Luci, 1976. u Tuzli i 1977. u Mostaru. 1951. osnovano bh. Nauno
drutvo pretvoreno je 1966. u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne
i Hercegovine/'396
I kulturnije ivot, osobito u Sarajevu, u ovo vrijeme doivio uzlet,
osobito tisak i izdavatvo. Moderni medij televizija, koja je 1961.
startala kao beogradski studio Jugoslovenske televizije u Sarajevu,
razvila se 70-ih godina u bh. Radio i Televiziju s brojnim programi
ma.397 Sarajevo je poetkom 80-ih godina bilo u stanju, uz meuna
rodnu financijsku pomo organizirati 14. olimpijske igre 1984. godi
ne. Respektabilnom izgradnjom kolstva i obrazovne infrastrukture
Bosna i Hercegovina se u velikoj mjeri modernizirala.
Meutim, reim nije postigao svoj glavni politiki cilj - politiku
konsolidaciju provoenjem kulturne homogenizacije administrativ
nim putem. Naime, propisani oblik srbokroatizma prihvaen je na
institucionalnoj razini, osim u upravi i javnim medijima, jo samo u
tisku islamske vjerske zajednice.398 Tisak Srpsko-pravoslavne crkve u
Bosni i Hercegovini slijedio je i dalje srpski jezini izraz a tisak
Katolike crkve hrvatski jezini izraz. Tako su se ponaali i mnogi
pisci koji su se - ve prema nacionalnoj pripadnosti orijentirali pre
ma Beogradu ili Zagrebu.399
Revalorizaciju domaih kulturnih tradicija od strane reima Mu
slimani su iskoristili za svoj "drugi nacionalni i kulturni preporod"
397 Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina 1983, str. 280-282.
398 Nakon raspada Jugoslavije samo su Bosanski Muslimani prihvatili oblik srbokroati
zma, koji se u BiH prakticirao, kao podloga za stvaranje bonjakog knjievnog je z i
ka, u koji se prije svega trebalo ugraditi jezino blago (mnogi orijentalizmi) i jezine
tradicije Muslimana (orijentalni utjecaji na fonetiku).
Hrvatski i bonjaki povratak vlastitim jezinim tradicijama kritizira Okuka 1998, str.
83-136. sa stajalita srbokroatizma kako se on razvijao pod politikim usmjerava
njem obiju jugoslavenskih drava. Meutim, Hrvati i Bonjaci nisu ovo usmjeravanje
doivljavali kao paritetino jezino pribliavanje, nego kao jednosmjernu ulicu, u ko
joj je srpski jezik politikim manipulacijama dobio prevlast, dok su ostale jezine tra
dicije bile izravno ili neizravno potiskivane u upravljanju, pravosuu i osobito u vojsci.
399 O tome Grubii, 1985, str. 282-296.
280

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

(air Filandra).400 Bosansko-muslimanski povjesniari i povjesniari


knjievnosti posvetili su se vlastitoj kulturnoj i politikoj povijesti i
stvorili (preuvelianu!) bonjakiziranu povijesnu sliku bosanske
povijesti koja se nije dala lako uskladiti s ciljevima komunistike poli
tike,401 jednako kao i centrifugalnost bh. Srba u smjeru Beograda i
bh. Hrvata u smjeru Zagreba. Pri suzbijanju ovih tenji komunisti su
se prihvatili stereotipa o neprijatelju i represivnih mjera kao svoga
prokuanoga sredstva, i to grubo i drakonski, to, u konanici, sistem
nije uvrstilo nego destabiliziralo. Ranije je ve bilo govora o spek
takularno i drakonski voenom sudskom procesu 1983. protiv mu
slimanskih intelektualaca. Veina drugih procesa voena je dodue
manje spektakularno ali ne manje drakonski i nepravedno, kao na pri
mjer procesi 70-ih godina protiv osoba kojima su stavljane na teret
ideologija Hrvatskog proljea kao i veze s politikom emigracijom.402
Federaliziranje jugoslavenske federacije povelo je gospodarski
razvitak Bosne i Hercegovine novim smjerom. Nakon Drugog svjet
skog rata ova je federalna republika u gospodarskom pogledu imala
nesigurno mjesto. Godine 1947. bila je Bosna i Hercegovina svrstana
meu gospodarski nerazvijene republike, ali je ve 1953. izgubila ovaj
status. Godine 1959. je 5, 1961. daljnjih 8 bh. kotareva (srezova) bilo
priznato kao nerazvijeno i, konano, 1964. republika kao cjelina.403
Novane kvote Federalnog fonda za nerazvijene, koji je bio osnovan
1964, bile su 1966. godine za vremenski raspon od 1966. do 1970.
ovako rasporeene: Bosna i Hercegovina 30,7%, Crna Gora 13,1%,
Makedonija 26,2% i Kosovo 30,0%.404 Meutim, time nije bilo po
stignuto financijsko poravnanje izmeu razvijenih i nerazvijenih pod
ruja. Investicijska politika Saveza kretala se do 1970. i dalje starim
tranicama pa su se osobito Bosanci smatrali zakinutim. Od ukupno
1.428 milijardi dinara, koje je Savez izmeu 1966. i 1970. investi
rao, otpalo je 677 milijardi na Srbiju, 256 na Makedoniju, 164 na
400 Prvi politiki preporod Bosanskih Muslimana zapoeo je, prema bonjakom shva
anju, u 19. stoljeu za vrijeme uvoenja reformi u Osmanskom Carstvu i razvijao se
u austro-ugarskom razdoblju bosanske povijesti. Trei bosansko-muslimanski pre
porod poklopio se s raspadom Druge Jugoslavije. O tome Filandra, 1998, str. 15-43.
i
374-385.
t0' O tome Filandra, 1998, str. 251-306.
402 Meu optuenima i osuenima bh. Hrvatima 70-ih godina nalazili su se i bosanski
franjevci, v. optunice kod Karaule, 1999, str. 209-241, 280-302. O procesu gvardi
janu franjevakog samostana na Plehanu kod Dervente Miroslavu Cvitkoviu usp.
autobiografske zabiljeke Cvitkovi, 2000.
403 Intervju Branka Mikulia sarajevskom dnevniku Osloboenje od 13. lipnja 1970.
(Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1970).
W4 Ramet, 1992a, str. 151.
281

P o litika r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- w i>

Hrvatsku, 161 na Bosnu i Hercegovinu, 74 na Sloveniju i 67 na Crnu


Goru. Od inozemnih kredita, koji su u isto vrijeme bili odobreni, dobila
je Srbija 36,5% i Hrvatska 26,9%. Iz fonda za nerazvijene istodobno
je Bosna i Hercegovina dobila ukupno 159 milijardi dinara ili 24%
neto. Crna Gora 94 milijarde ili 14%, Makedonija 178 milijardi ili
27% i Kosovo 234 milijardi ili 35% neto.405
Drugo zakidanje otkrili su bh. politiari u politici cijena, prema ko
joj je Bosna i Hercegovina proizvode svoje teke i energo-industrije na
jugoslavensko trite morala isporuivati uz mnogo nie cijene nego
druge republike za svoje proizvode iz drugih industrijskih grana.406
Kako bi popravilo poloaj svoje republike, angairalo se bh. poli
tiko vodstva na tri razine:
Prvo, odaslani su u Beograd bh. kadrovi da bi u Savezu izborili
vie politike teine za svoju republiku. Tako je Musliman Demal
Bijedi (1917-1977) obnaao funkciju ministra predsjednika (pred
sjednik Saveznog izvrnog vijea) od 1971. dok 1977. nije izgubio
ivot prigodom pada zrakoplova. Takoer je jedan Musliman iz Bosne
i Hercegovine, Raif Dizdarevi (roen 1926) u 80-im godinama ob
naao sljedee visoke funkcije u Beogradu: 1982-1983. predsjednik
Savezne skuptine, 1984-1988. ministar vanjskih poslova i 1988-1989.
predsjednik Predsjednitva Jugoslavije.
Zadnje spomenuto mjesto trebao je u skladu s turnusom preuzeti
bh. muslimanski politiar Hamdija Pozderac, ali je u tome bio spri
jeen zbog sumnje daje bio upleten u aferu Agrokomerc, koja je 1987.
razotkrila truli poloaj jugoslavenske privrede u nesluenim dimenzijama.
Trei bh. politiar, koji je u predveerje raspada Druge Jugoslavije
obnaao visoku funkciju u Beogradu, bio je Hrvat Branko Mikuli.
Nakon to se Mikuli na vodeim dravnim i partijskim poloajima u
Bosni i Hercegovini iskazao kao titoistiki tvrdolinija407 i uspjean
organizator Zimskih olimpijskih igara, otiao je u Beograd, preuzeo
mjesto ministra predsjednika i doivio neuspjeh. On je, naime, kao
prvi i jedini predsjednik u povijesti Titove Jugoslavije 29. prosinca
1988. bio prisiljen na ostavku.408
405 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1971, Uvodno izlaganje na 28.
sjednici CK SKBiH 13. travnja 1971, str. 5.
406 Tako se Branko Mikuli potuio u svom referatu pred politikim aktivom Srbije 9.
veljae 1970. Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Referati i intervjui 19661970 (Aktuelna pitanja razvoja Bosne i Hercegovine i neki elementi politike situaci
je, str. 9-10).
407 Vidi Mikuliev intervju u Spiegelu od 23. oujka 1987. Usp. Pirjevec, 1995, str. 384.
408 O tome Dizdarevi, 1999, str. 313-319.
282

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Drugo, bh. predstavnici su se u Federaciji zalagali za poveanje pri


loga u federalni fond za nerazvijene od 1,85% na 1,94% drutvenog
proizvoda (1976. dalje povean na 1,97%, a 1981. sputen na 1,86%),409
i borili se za vie udjele za Bosnu i Hercegovinu iz istoga fonda. Na
stojanja su bila prolazno uspjena, kako se moe proitati u tablici 22.
Tablica 22: Federalni fond za nerazvijena podruja Jugoslavije
Vremenski raspon 1966-1970. 1971-1975.1976-1980.1981-1984
Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Makedonija
Kosovo

30,7%
13,1%
26,2%
30,0%

32,4%
11,4%
22,9%
33,3%

30,6%
10,8%
21,6%
37,0%

24,4%
9,1%
20,2%
44,3%

Izvor: Jugoslavija 1945-1985. Statistiki prikaz. Beograd, 1986, str. 193. Usp. Ramet,
1992a, str. 150-161.

Dodatni izvor financija trailo je bh. politiko vodstvo u dobro


voljnim doprinosima (samodoprinosi) bh. graana prije svega za
brojne lokalne projekte, kao to je gradnja kola, elektrifikacija sela,
vodovodi i izgradnja lokalnih cesta. Odbijalo se 4-5%, ponekad i 20%
od i tako niskih neto plaa radnika.410 Od gastarbajtera se takoer
traio novac, osobito za boinog dopusta, kad su masovno po
sjeivali svoje obitelji u domovini. Da bi sprijeilo odljev kapitala iz
Bosne i Hercegovine, nastojalo je bh. vodstvo oko intenzivnije meu
sobne kooperacije bh. ekonomskih pogona umjesto s poduzeima
drugih federalnih republika. Tako mu je uspjelo sprijeiti premje
tanje mostarske proizvodnje zrakoplova (Soko) u Srbiju (Utva), ali
ne i odvajanje crnogorskog Oboda (kuanski aparati) od sarajevskog
kombinata Energoinvest i preseljenje u aak u Srbiji.4" Da bi se ot
klonila jednostranost u industrijskom razvitku, posveena je, uz teku
i energo-industriju, izrazita pozornost drugim industrijskim grana
ma412 kao kemijskoj, tekstilnoj, prehrambenoj i duhanskoj industriji.
409 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1970 (Izlaganje na zatvorenom
dijelu XXIV. Sjednice CK SKBiH 25. prosinca 1970, str. 4).
4,0 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Referati i intervievvi 1966-1970. (Aktuelna pitanja razvoja Bosne i Hercegovine i neki elementi politike situacije, str. 4).
Usp. Bilandi, 1999, str. 578.
411 Arhiva Branka Mikulia - Sarajevo, fascikl: Izlaganja 1971. (Izlaganje na proirenoj
sjednici Sekretarijata CK SKBiH 14. lipnja 1971, str. 6).
4,2 Vidi Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina 1983, str. 192-201.
283

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Da bi se potaknulo zapoljavanje, dislocirani su pogoni pojedinih kombi


nata na cijeli teritorij Socijalistike Republike Bosne i Hercegovine.
Rezultati?
Stopa rasta u industriji, koja se izmeu 1960. i 1970. godinje po
veavala za 6,8%, povisila se u sljedeem desetljeu na 8,2% godi
nje. Stopa zapoljavanja je do 1980. rasla za 4,9% a potom 1984.
pala na 3,8% godinje. Nepismenost je do 1981. bila potisnuta na
14,5%, a ivotni standard je izmeu 1971. i 1983. rastao za 3,6%
godinje. Cestovna je mrea izmeu 1968. i 1975. modernizirana i
poveana za daljnjih 2.735. km.413
Unato tome Bosna i Hercegovina nije mogla dosegnuti jugosla
venski prosjek razvitka. Dok je jugoslavenski drutveni proizvod
izmeu 1948. i 1984. prosjeno godinje rastao za 5,5%, Bosna i
Hercegovina je dosegnula samo 5,2%. Time je u jugoslavenskoj fe
deraciji zauzimala predzadnje mjesto, pred Kosovom s 5,1%.414
Prije svega stagniralo je zapoljavanje. Industrijalizacija, koja se
razvijala na raun zemljoradnje, potaknula je socijalnu mobilnost
(deagrarizacija) koja je za posljedicu imala veliki viak radne snage.
Stvoreni ekonomski kapaciteti nisu bili u stanju nositi se s ovom pre
velikom ponudom. Godine 1971. bilo je zaposleno oko pola milijuna
radnika u bh. industriji a 32.549 radnika se na birou rada vodilo kao
nezaposleno. Istodobno je 126.000 Bosanaca i Hercegovaca (9,2%
aktivnog stanovnitva) radilo kao gastarbajteri u inozemstvu (71%
od toga u SR Njemakoj i 16,78% u Austriji). Deset godina kasnije
bilo je 855.508 osoba zaposleno u (dravno organiziranom) bh.
gospodarstvu, 111.000 je radilo u drugim jugoslavenskim republika
ma i 133.000 u inozemstvu. Broj onih Bosanaca i Hercegovaca koji
su u to vrijeme traili posao izvan Bosne i Hercegovine, zajedno s
nezaposlenima, gotovo se poklapao s brojem zaposlenih u domovini.
Daljnja posljedica deagrarizacije preko industrijalizacije bila je brza
izmjena stanovnitva. Naime, izmeu 1948. i 1981. 550.000 osoba
ili 16% ukupnog stanovnitva napustilo je Bosnu i Hercegovinu. Isto
dobno je Bosna i Hercegovina doivjela u manjoj mjeri useljavanje iz
drugih jugoslavenskih republika: izmeu 1948. i 1971. uselilo 50.232
osobe iz Srbije zajedno s Kosovom i Vojvodinom, 46.784 iz Hrvatske,
18.903 iz Crne Gore, 537 iz Makedonije i 4.059 iz Slovenije. Ubrzano
gospodarsko propadanje, kojim je 80-ih godina bila pogoena cijela
Jugoslavija, bilo je u Bosni i Hercegovini jo dublje nego u drugim
413 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1990, II, str. 230, 234, 238.
4,4 Jugoslavija 1945-1985, str. 182.
284

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

federalnim republikama, s iznimkom autonomne pokrajine Kosova.


Dug Bosne i Hercegovine bio je 1981. za 20,9% i 1982. za 10,4% vei
od jugoslavenskog prosjeka. Istodobno su plae bile nie; 1981. godine
iznosile su 90,5% a 1982. 92,3% prosjeka jugoslavenskih plaa.415
Gospodarski bankrot slijedio je politiki bankrot komunistikog
sustava. On se dogodio nakon politikog uspona Slobodana Miloevia u drugoj polovici 80-ih godina. Ovaj je bankrot u Bosni i Herce
govini usko povezan s takozvanom aferom Agrokomerc, koja je 1987.
godine izbila u Velikoj Kladui, sjeverozapadnom bosanskom gradiu
na hrvatsko-bosanskoj granici i do konca godine drala u napetosti
kako domae tako i inozemne medije.416
Agrokomerc je osnovan 1963. kao poduzee za proizvodnju hra
ne, kako se moe proitati iz naziva. Pod menadmentom Fikreta Abdia (ro. 1934)417 izmeu 1967. i 1987. razvio se Agrokomerc sredi
nom 80-ih godina - kad su mnoga jugoslavenska ekonomska poduze
a bankrotirala - u jednoga od najveih jugoslavenskih kombinata s
13.000 zaposlenih. Zaposlenici, koji su najee potjecali iz siroma
ne sjeverozapadne Bosne, bili su zahvalni Abdiu za otvaranje tako
mnogih radnih mjesta i dali su mu ime od milja Babo. Babinim spret
nim upravljanjem Agrokomerc se sve vie irio. Osnovani su novi
pogoni, izgraene nove ceste da bi se proizvodi mogli transportirati
ne samo u Jugoslaviju nego i inozemstvo. Agrokomerc je 1986.
izvozio u 38 zemalja u vrijednosti od 76 milijuna amerikih dolara.
Zbog njegovih uspjeha Fikret Abdi je kooptiran u CK SK Bosne i
Hercegovine i u srpnju 1986. bio odlikovan redom Crvene zastave.
Babina karijera u Agrokomercu je time dosegnula svoj vrhunac.
Iste je godine vodei bh. politiar Branko Mikuli zauzeo funkciju
ministra predsjednika u jugoslavenskoj federaciji, i to kao nositelj
nade za ozdravljenje kolabirajuega jugoslavenskog gospodarstva. Da
bi ublaila posljedice u meuvremenu trocifrene inflacijske stope,
odredila je Mikulieva vlada koncem ljeta 1986. poveanje plaa koje
je 26. veljae 1987. pokuala smanjiti. Na ovu je mjeru radnitvo
reagiralo valom trajkova u cijeloj Jugoslaviji. Da bi umirio trajkae,
415 O tome Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1990, II, str. 172-173, 230-241.
416 O aferi Agrokomerc se u sarajevskom Historijskom arhivu nalaze 3 fascikla novinskih
izvadaka iz jugoslavenskog tiska, koji pokrivaju vremenski raspon od 25. svibnja
1987. do 8. sijenja 1988. Ne postoji kritika monografija o ovom dogaaju u koje
mu se reflektira raspad jugoslavenskog drutva. O tome je vie puta najiscrpnije i
vrlo strastveno i pristrano pisao hrvatski ekonomist Hrvoje oi. oi, 1989, s
navodima daljnje literature. Usp. kratku biljeku kod Pirjeveca, 1995, str. 384.
417 O biografiji F. Abdia kratka biljeka kod uvala, 1997, str. 51-52.
285

P olitika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Mikuli je dao zamrznuti cijene. Osim toga, na pritisak MMF-a da se


ogranii potronja, bio je koncem lipnja 1986. proglaen zakon o
dokidanju nerentabilnih poduzea kao i prilagoavanje radnikih
plaa produktivnosti. Tim je zakonom osobito bila pogoena Srbija
jer je gotovo polovica njezinih poduzea stajala pred bankrotom.
Beogradska oporba Mikuliu rapidno je rasla. U meuvremenu je
hrvatska predsjednica vlade Milka Planine obvezala banke u Hrvat
skoj na izdavanje kredita samo kreditno sposobnim pogonima. Spret
ni su menaderi zaobili tu mjeru emitiranjem vrijednosnih papira
koje su banke uzimale kao gotov novac. Lukavije Fikret Abdi obilno
iskoristio tu okolnost da bi izgradio svoj ekonomski imperij u Velikoj
Kladui. S Agrokomercovim vrijednosnim papirima uzeo je od 63
jugoslavenske banke novac za svoje projekte. Provedena je kontrola
koju su po svoj prilici inicirali Mikulievi beogradski protivnici.
Ustanovilo se da su 24 pogona Agrokomercova kombinata izmeu 1.
sijenja 1984. i 30. rujna 1987. izdala 17.581 mjenicu u vrijednosti
od 1.215 milijardi dinara (oko 900 milijuna amerikih dolara) koje
najveim dijelom nisu bili pokrivene.418
O sukcesivnim otkriima u Agrokomercu tisak je mjesecima drao
javnost u napetosti. Medijska je kampanja obuhvatila bosansko-muslimanske politiare, osobito brau Pozderac. Braa Hakija i Hamdija
Pozderac su rodom iz sjeverozapadne Bosne i njima se prigovaralo da
su duboko upleteni u Agrokomercove mutne poslove. U meuvre
menu su otkriveni i drugi korupcijski skandali u bh. privredi i kam
panja se proirila na gotovo cijelo bh. politiko vodstvo. Samo je bh.
ministar unutarnjih poslova Duko Zgonjanin bio poteen. On se
uvukao u ulogu "nedodirljivog i nepodmitljivog komesara".419 Kako je
Zgonjanin bio Srbin a srpski mediji najaktivniji u kampanji, s jedne
strane, a vrh koplja bio upravljen protiv muslimanskih politiara, s
druge strane, moe se s pravom zakljuiti da se aferom oko Agrokomerca upravljalo iz Miloevieve Srbije i da joj je politiki cilj bio
obaranje tadanjeg bosansko-hercegovakog politikog vodstva. To
se i dogodilo, dodue ne na spektakularan nain kao ujesen 1988. u
Vojvodini i poetkom 1989. u Crnoj Gori, nego neizravno. Tadanji
savezni premijer Branko Mikuli, koji sam nije bio upleten u aferu,
morao je zbog loeg privrednog stanja napustiti svoje mjesto, a
418 oi, 1989, str. 261, 498-500. (reprodukcija jednoga izvjetaja od Kenneth W. Banta
u njujorkom Time, br. 39. od 28. rujna 1987. o aferi Agrokomerc). oi je prihva
tio sluaj, strastveno branio i Agrokomerc i pisao traktate koji su trebali dokazati da
su Agrokomercovi vrijednosni papiri bili pokriveni.
4,9 Vidi lanak Jasne Babi: Nova olimpijada, u zagrebakom tjedniku Danas od 15. pro
sinca 1987, str. 20-21.
286

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi

Hamdija Pozderac je zbog afere Agrokomerc bio sprijeen nastupiti


na mjestu predsjednika jugoslavenskog Predsjednitva, kako je gore
spomenuto. Ista je sudbina pogodila i mnoge druge ondanje bh. po
litiare na niim pozicijama.
Nakon to su bh. titoisti aferom Agrokomerc bili izbaeni iz sedla,
prestala je Bosna i Hercegovina postojati kao "najjugoslavenskija"
republika u Jugoslaviji i poela je govoriti na vie jezika. Zavrilo se
komunistiko poglavlje bosanske povijesti. U jesen 1990. godine
odrani izbori doveli su na vlast nacionaliste iz tri bh. naroda (Hr
vate, Muslimane i Srbe) koji su desetljeima bili prisiljeni na utnju.
Umjesto da se meusobnim nenasilnim pregovorima oslobode
komunistike batine i mirno izglade raune iz prolosti, uvele su
Miloevieve pristae zemlju u rat koji ju je potpuno devastirao i sta
jao bezbrojnih ljudskih rtava. Nije se samo raspala drava Jugo
slavija, nego je umrla i ideja jugoslavenstva, ovoga puta vjerojatno
bez izgleda na novo uskrsnue.
A budunost Bosne? Ako se bude gradila na demokratskim prin
cipima, tada se budua Bosna moe zamisliti kao neka vrsta vi
carske na balkanskom prostoru ili e ranije ili kasnije biti podijeljena.

287

Saetak

"Povijesni monolog nikada ne nastaje u vaku


umu. On je rezultat i komponenta monolokog
okruenja. Na silu se odgovara silom, na udar
ce udarcima. Monolog je poziv na otpor protiv
monologa ali i sam stvara monoloku klimu.
Nastaje zatvoreni krug koji ivi od osvete. Ili
barem: vapi za osvetom. Nasilje izaziva otpor
nasiljem. U toj paklenoj logici nema kompro
misa, osim onog iznuenog."
Stanko Lasi: Autobiografski zapisi, Zagreb
2000, str. 297.

Ideja jugoslavenstva izronila je ve poetkom novoga vijeka (re


nesansa) i tijekom povijesti je imala razliite funkcije.1Pod tim su se
u 19. stoljeu shvaali planovi o kulturnom i politikom ujedinjenju
junoslavenskih naroda koji su ivjeli pod vie tuinskih vlasti. Prije
osnivanja jugoslavenske drave imala je jugoslavistika ideja naj
vie pristaa u hrvatskom obrazovanom sloju a manje u slovenskom
i srpskom.2
Nakon osnivanja jugoslavenske drave 1918, kad je uslijedilo
praktino provoenje jugoslavenstva, oitovalo se sve jasnije da je
jugoslavenstvo bilo difuzan projekt koji se nije mogao ostvariti u
oblicima u kojima je bio zamiljen, nego je dva puta propao na vrlo
surov nain.
Da bi se ulo u trag razlozima propasti, u ovdje provedenom
istraivanju prikazani su koncepti i metode politikih grupacija, koje
su bile involvirane u jugoslavistiki projekt borei se za ili protiv
njega do konane propasti. Posebna je pozornost pritom posveena
uincima prakticiranog jugoslavenstva na Bosnu i Hercegovinu da bi
1 O ranoj fazi jugoslavenstva Reinhard Lauer: Genese und Funktion des illyrischen
Ideologems in den sudslavvischen Literaturen (16. bis Anfang 19. Jahrhunderts). U:
Klaus Detlev Grothusen (izd.): Ethnogenese und Staatsbildung in Sudosteuropa.
Gottingen 1974, str. 116-143.
2 O ovoj fazi prije svega Behschnitt, 1980.
289

P o litika r e a ln o s t ju goslavenstva (1918-W1)

se tako ocrtala politika povijest ove zemlje u njezinoj jugoslavistikoj fazi


(1918-1991), a na drugom mjestu da bi se jugoslavistiki projekt na pri
mjeru ove centralne jugoslavenske regije uinio jo transparentnijim.
Rezultati?
Ujedinjavanje vie junoslavenskih naroda i etnija u prvu jugosla
vensku dravu (1918-1941) otkriva daje samo jedna posve neznat
na skupina politiara, koji su se izdavali za liberale, htjela brzo stapa
nje u jednu jedinstvenu jugoslavensku naciju. Nasuprot tome, pre
mona veina politike klase nije pokazivala nikakvu spremnost za
to, nego je jugoslavensko ujedinjenje prihvatila kao prikladan okvir
za ostvarivanje drukije postavljenih politikih ciljeva. Izmeu osta
loga, novoosnovana drava nije odmah dobila ime Jugoslavija nego Dr
ava Srba, Hrvata i Slovenaca. Naziv je stajao u uskoj vezi s predod
bom o Srbima, Hrvatima i Slovencima kao jednom jedinstvenom
troimenom narodu. Ova je formula prevladavala u politikom vokabularu u godinama ujedinjenja koje su se poklapale s propau Podu
navske Monarhije. Ali uskoro nakon toga, kad je zapoela izgradnja
nove drave, formula se pokazala kao nesporazum. Slovenci, kao i
Hrvati, iji se moderni nacionalni razvitak uglavnom dovrio u Podu
navskoj Monarhiji, nadali su se jednoj federativnoj dravi u kojoj e
njihovi gospodarski, kulturni i politiki interesi biti bolje zatieni
nego u Habsburkoj dvodravi. Meutim, srpski su vlastodrci mislili
drukije. Oni su uloili sva raspoloiva sredstva, ukljuivi uvoenje
diktature 1929. da bi sprijeili ustroj Jugoslavije kao savezne drave.
Njihov je cilj bio ubrzano stvaranje jedne jedinstvene nacionalne
drave s vojnim, administrativnim i kulturnim infrastrukturama
Kraljevine Srbije. Drugim rijeima: oni su radije razmiljali u kate
gorijama prikljuenja Kraljevini Srbiji negoli u kategorijama unije
novih povijesnih regija sa Srbijom, kako je to jasno pokazalo prisajedinjenje Crne Gore i Vojvodine. Od "novosteenih oblasti" oeki
vali su prije svega gospodarsku korist za Srbiju koja je iskrvarila u
ratu. Srpska je strana ostala uporna pri nazivanju Hrvata i Slovenaca
plemenima, a druge etnije i manjine smatrala je ili ostacima tuin
ske vlasti ili otuenim dijelovima srpskog naroda (pri emu je hrvat
ska strana srpskoj strani uzvraala tako to je zahtijevala da se Bo
sanski Muslimani u nacionalnom pogledu priznaju Hrvatima) i pre
ma njima je vodila restriktivnu i asimilacijsku politiku. Na takvu
temelju graeni koncept drave nije se mogao ostvariti jer je bio
daleko od stvarnosti.
U hodu za ovim ciljem srpska se politika precijenila. Naime, Srbija
nije bila ni gospodarski, ni kulturno, ni vojno dovoljno snana da bi
290

Saetak

infrastrukture Kraljevine Srbije mogla nametnuti nesrpskim partne


rima. A nesrpski partneri nisu sa svoje strane pokazivali nikakvu
spremnost da bi napustili svoje tradicije i priklonili se srpskim predod
bama. Posljedice? Politiki se ivot u Prvoj Jugoslaviji pretvorio u niz
monologa i konflikata koji su umjesto postupnog pribliavanja vodili
u meusobno otuenje.
Monoloki i konfliktni karakter osobito je doao do izraaja u ras
pravama o ustavu, strukturama stranaka i udruenja kao i u religij
skoj i obrazovnoj politici. Politike su borbe u ovim podrujima toliko
i tako dugotrajno apsorbirale energije da pokuaji rjeenja gospo
darskih i drutvenih problema nisu mogli ni doi na red. Prva je Ju
goslavija ostala nerazvijena agrarna zemlja, u kojoj je seljatvo, to
znai iroka veina puanstva, bilo tretirano kao pastore. Zapo
stavljanje seljaka bilo je osobito oito u obrazovnoj politici koja se
vodila ne u interesu irokog puanstva nego nacionalnih elita. Dok je
srednje i visoko kolstvo u gradovima bilo relativno dobro razvijeno
i odgovaralo postojeim potrebama, seosko stanovnitvo nije bilo
sustavno obuhvaeno osnovnim kolstvom. Seljatvo je, to znai oko
80% jugoslavenskog stanovnitva, ivjelo u dubokoj nepismenosti,
obraivalo svoje sitne posjede zaostalim tehnikim sredstvima i sve
vie se zaduivalo. Brojanim porastom stanovnitva stanje se dalje
pogoravalo.
Uoi Drugog svjetskog rata? Nevoljko zakljueni Sporazum 1939.
godine nije nudio stabilnu politiku perspektivu, izmeu ostaloga i
zato to se vodilo rauna samo o hrvatskim, srpskim i slovenskim
interesima, dok interesi drugih etnija, osobito Bosanskih Muslima
na uope nisu bili uzeti u obzir. Sporazum je s mnogih strana bio
osporavan.
Srpski su generali iskoristili pristup Jugoslavije Trojnom paktu
25. oujka 1941. kao povod da samo dva dana kasnije, 27. oujka
1941. izvedu dravni pu. Do dana dananjega historiografija nije
mogla potpuno razjasniti jesu li oni u ovom pothvatu posluili sa
mo kao instrument britanske pijunae ili je njihov stvarni cilj bio
oboriti uglavljeni sporazum iz 1939. i tako torpedirati federali
zaciju drave.
Srpske etnike postrojbe, koje su za vrijeme rata imale uske kon
takte s jugoslavenskom vladom u izbjeglitvu, ponaale su se oi
gledno velikosrpski. Tek nakon to su ih Saveznici zbog kolaboracije
s talijanskim i njemakim okupacijskim trupama gurnuli na izgu
bljene pozicije a partizani pod komunistikim vodstvom preuzeli nji
hovo mjesto, pokuali su poetkom 1944. ponovno osvojiti politiku
291

Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

budunost pristankom na Jugoslaviju "kao federativnu parlamentar


nu monarhiju".3
Poloaj hrvatske ekstremistike ustake organizacije bio je gledom na jugoslavenstvo jasno odbijanje. lanovi ove organizacije vra
tili su se iz emigracije nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju 6. trav
nja 1941. Pod Hitlerovim i Mussolinijevim okriljem uspostavili su
marionetsku dravu pod imenom Nezavisna Drava Hrvatska koja je
u historiografiju ula kao primjer jedne totalitarne rasistike drave.
Hrvati su u velikoj veini najprije pozdravili osnivanje NDH kao
osloboenje od u meuvremenu kompromitirane Jugoslavije, mislei
da e konano imati svoju vlastitu dravu. No, umjesto toga vrlo su
se brzo nali konfrontirani s rasizmom ustakog reima kao i terorom
svih u rat involviranih strana - ustaa, etnika, partizana, Nijemaca
i. Talijana. U ovom je istraivanju ponaanje pojedinaca i skupina
moglo biti samo naeto, ukoliko je, naime, bilo u povezanosti s prob
lematikom jugoslavenstva. Osim toga, u pitanju je povijesni sklop,
ije je kritiko istraivanje jedva zapoelo. Dosadanji komunistiki i
stoga neizbjeno lobistiki prikazi postavljeni su jednostrano i
paualno, antikomunizam i rasizam strpani su, na primjer, u isti ko.4
Korekture su potrebne prije svega u onim komunistikim prikazima
u kojima se slave vlastita oslobodilaka borba i antifaizam, a vlasti
ti se zloini, naprotiv, tabuiziraju.
Ovdje je glavna pozornost posveena komunistikom shvaanju
jugoslavenstva kao i specifinostima komunistike vlasti i komuni
stikog politikog sustava u Jugoslaviji.
Gledano iz komunistike perspektive, socijalistiko je jugoslaven
stvo bilo uspjeno teorijsko i praktino nadvladavanje burujskog
jugoslavenstva, ija se vlast bazirala na dvostrukom - nacionalnom i
socijalnom - ugnjetavanju.
Kakvu su teorijsku i praktinu alternativu razvili komunisti?
U Prvoj Jugoslaviji, dok su djelovali u ilegalnosti i stajali u vrstoj
aci Kominterne, patili su od unutarnje rastrganosti i gotovo ne
prekidno vodili meusobne frakcijske borbe. Jedna od glavnih toaka
svae meu njima bio je ideologem o troimenom narodu, odnosno
J Izjava dostupna kod Petranovia i Zeevia, 1987, I, str. 817-821. O etnikom fede
ralizmu v. Bandovi, 2001, str. 186-192.
4 U Ademovievom, 2000, prikazu medija u NDH nedostaju npr. diferencirane analize
katolikog tiska toga vremena, koji je, dodue, uvijek bio antikomunistiki. Je li bio i
rasistiki i u kojoj mjeri - jo ostaje otvoreno.
292

Saetak

pitanje, treba li Jugoslaviju urediti kao nacionalnu dravu ili kao


dravu vie naroda prema sovjetskom uzoru. Pod pritiskom Komin
terne, koja je u svoje politike igre unijela razbijanje jugoslavenske
drave "kao imperijalistikog produkta versajskog sustava", probilo
se miljenje daje Jugoslavija drava vie naroda u kojoj ive ne samo
Srbi, Hrvati i Slovenci nego i Crnogorci, Makedonci i drugi narodi i
narodne manjine i imaju pravo na nacionalno i socijalno osloboenje
od burujskog jarma. Kod priznavanja naroda i nacionalnih manjina
komunisti su bili krajnje velikoduni jer su vjerovali da e se nacio
nalna problematika i tako moi rijeiti samo revolucionarnom pre
obrazbom drutva.
Svoju pobjedu u borbi za jednu novu, federativnu Jugoslaviju
imaju komunisti zahvaliti sljedeim imbenicima: 1. Graanska se
politika pokazala nesposobnom za konsenzus i tako se sama kompro
mitirala. 2. Ekstremistiki protivnici komunista, hrvatske ustae i
srpski etnici, nisu imali nikakve anse da politiki preive, i to ne
samo zato to su izabrali pogrenu stranu, nego i zato to su na svom
titu nosili rasizam i "etnika ienja". 3. Komunisti su se, naprotiv,
iskazali kao sjajni taktiari koji su spretno vladali demokratskim,
humanitarnim i socijalnim parolama i znali se pod Titovim vodstvom
izboriti za poziciju stratekog partnera Saveznika.
Ali kada su komunisti postali sigurni u svoju pobjedu, odloili su
demokratsku masku, kaznili svoje stvarne i izmiljene protivnike
nemilosrdno i surovo i otresli se, odluno i bez potovanja, svojih po
litikih konkurenata koje su za vrijeme rata taktikom narodne fronte
namamili na suradnju.
Novu Jugoslaviju htjeli su graditi sami i iskljuivo po svojim predod
bama. Dva lica jugoslavenske stvarnosti, tj. bogata vertikalna paleta
jugoslavenskih naroda i narodnih manjina na jednoj strani, a na dru
goj horizontalna raslojenost na bogatiji Sjever i siromani Jug nisu
se na koncu konca ni na komunistiki nain dala uskladiti.
Komunistika se politika moe okarakterizirati kao mjeavina marksi
stikog dogmatizma i vremenskim okolnostima uvjetovanoga pragma
tizma. Pritom se dogmatizam nikada nije mogao prevladati budui da
se komunistiko samovlae drukije nije moglo legitimirati.
Prva mjeavina pragmatizma i dogmatizma bio je model narodne
fronte koji su komunisti primijenili pri vrbovanju za pokret otpora
pod vlastitim vodstvom, kao i pri izgradnji politikog samovlaa u
prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Sljedee podruje
kojemu su prili s mjeavinom pragmatizma i dogmatizma bila je
293

P o liti k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- t o i )

agrarna reforma. Na ovom se podruju nisu odluili za potpunu eks


proprijaciju seljaka, nego su se kretali stopama Prve Jugoslavije i
uveli mjeoviti model vlasnitva. Naime, nije bila provedena pot
puna kolektivizacija prema sovjetskom modelu jer su sitni seljaci
smjeli zadrati i obraivati male poljoprivredne posjede kao svoje
vlasnitvo. K tomu su malim posjedima bili nagraeni borci otpora
slino nacionalnim borcima u Prvoj Jugoslaviji.
Za razliku od Prve Jugoslavije, ija je socijalna struktura stagni
rala, komunisti su zamanom industrijalizacijom i podizanjem obra
zovnog sustava za cjelokupno puanstvo pokrenuli ubrzan i opsean
socijalni preobraaj. Meutim, budui da loe koncipirana i jo gore
prakticirana planska ekonomija nije mogla izii nakraj s brzim i po
vrno provedenim pretvaranjem seljaka u radnike kao i s prevelikim
kapacitetom zaposlenih u treem sektoru, nastali su gospodarski i
socijalni strukturalni problemi koji se nisu dali ukloniti kozmetikim
stabilizacijskim programima. Ali, zahvaljujui svom politikom i
ideolokom posebnom putu nakon raskida sa Staljinom nali su ju
goslavenski komunisti izlaz u odobravanju odlaska radnika-seljaka
(peasant vvorkers) na "privremeni rad" u zapadne kapitalistike ze
mlje. Ipak, to nije bilo nikakvo trajno rjeenje budui da ni ovaj prag
matini korak nije vodio razvitku kreativnog poduzetnitva zato to
je dogma o drutvenom vlasnitvu kao i apsolutnom primatu politike
nad ekonomijom ostala netaknuta. Tako su, u konanici, gastarbaj
teri sa svojim devizama u jugoslavensko gospodarstvo unosili jo vi
e nepreglednosti i poticali korupciju unutar dravnog aparata.
Dodatna opasnost za jugoslavenski politiki sustav otvorila se
kontaktima izmeu gastarbajtera i politike emigracije svake boje.
Ovu je opasnost jugoslavenski reim zloupotrijebio za neumoljivo za
straivanje svojih graana. Naime, za okrutne postupke, jugoslaven
skim je tajnim slubama bila dovoljna samo sumnja u jedan takav
kontakt. Rezultat? Nepravdama i okrutnostima protivnici nisu bili ni
iskorijenjeni ni oslabljeni nego, naprotiv, umnoeni i ojaani. Time su
nacionalizmi kao alternativa sve omraenijem komunizmu dobivali
vjetar u lea i doivjeli novi zamah.
Epohalni raskid sa Staljinom Tito je na vanjskopolitikoj razini
iskoristio besprimjerno uspjeno. Tito se profilirao u vodeeg drav
nika Treega svijeta a njegova je Jugoslavija uivala priznanje i ugled
kako se samo poeljeti moglo. Unutarpolitiki? Svoj unutarpolitiki
"posebni put" slavila je Titova nomenklatura kao jedinstven teorijski
i praktini uspjeh. A zapravo, ona je time traila novu legitimaciju
svoga samovlaa i pritom do krajnosti pretjerivala s mijeanjem
294

Saetak

pragmatizma i dogmatizma. Rascjep Partije na titoiste i staljiniste


nakon raskida sa Staljinom, prevladali su titoisti dugogodinjim zlo
stavljanjima pripadnika IB u koncentracijskim logorima (natuknica:
Goli otok) u koje su ovi esto zatvarani samo zbog sumnje. Time su
u zamanom broju stvoreni novi, i to insider-neprijatelji, a klima se
u partijskim redovima bitno pogorala.
Da bi izmaknuli opasnostima izvana i iznutra, potraili su jugo
slavenski komunistiki vlastodrci oslonac za svoju vlast na jednoj
strani u uvoenju samoupravljakog sistema, a na drugoj u oblikova
nju vertikalnog ustroja jugoslavenskog drutva koje je ustavno usidrenje dobilo u odlukama Drugog AVNOJ-a ve za vrijeme rata, ali se u
poratnim godinama nalo u zastoju.
Po miljenju engleskog sociologa Johna B. Allcocka, trebalo je
uvoenje samoupravljanja zadovoljiti dvostruku promidbenu funk
ciju: "Unutar marksistikog govora se dalo propagirati kao vee pri
bliavanje Jugoslavije marksistikoj utopijskoj aspiraciji 'odumiranja
drave'. Zapadnim je sluateljima to pak moglo biti prikazano kao
participacijska demokracija koja se znatno udaljava od sovjetskih
tradicija".5
U praksi se, meutim, sistem samoupravljanja s bezbrojnim dele
gacijama i izaslanstvima razvio u nezgrapnog i skupog dinosaura u
ijoj su sjeni harali gospodarska nerazboritost, birokracija i korupcija.
Povijesne posljedice, do kojih je dolo primjenom modela samo
upravljanja na odnose izmeu federalnih republika jugoslavenske
vienacionalne drave, komunisti nisu, dakako, ni predvidjeli ni na
mjeravali. To se poklopilo s generacijskom smjenom 60-ih godina.
Na vlast su doli mlai partijski kadrovi, koji su se i dalje slubeno
verbalno zaklinjali na okotalu komunistiku utopiju, ali su svoj inte
res vidjeli u prevladavanju beogradskog centralizma i planskog
gospodarstva. Borba za stvarnu politiku i ekonomsku federalizaciju
Jugoslavije na principima samoupravljanja proirila se u borbu za
nacionalnu i kulturnu emancipaciju jugoslavenskih nesrpskih naro
da. Uzajamno su se uvjetovali gospodarski kolaps i pojave nacionali
zma i konano doveli do formalnog raspada drave 1991/92. Nije bilo
mogue postii konsenzus izmeu Srba i nesrba za izlaz iz naputa
nja komunistike utopije i preoblikovanje drave.
U ovdje provedenom istraivanju posebna je pozornost poklonje
na sjedne strane Hrvatskom proljeu izmeu 1967. i 1971. i s druge
s Allcock, 2000, str. 241.
295

P o liti k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-to i>

strane mjestu Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije budui da su


stav Hrvata prema jugoslavenstvu kao drugog po brojnosti jugosla
venskog naroda kao i raspoloenje u Bosni i Hercegovini kao sredi
njoj jugoslavenskoj republici i istodobno kao av dodira izmeu
Srba i Hrvata morali imati i imali su odluujue znaenje za opstanak
jugoslavenstva i jugoslavenske drave.
Hrvatsko je proljee bilo jedan kompleksan povijesni pokret Hrva
ta. Njegova sr bilo je odluno ne objema prakticirajuim formama
jugoslavenstva - asimilacijskom jugoslavenstvu Prve Jugoslavije ko
je se latentno nastavilo u Drugoj Jugoslaviji, kao i socijalistikom
jugoslavenstvu, u kojemu je, dodue, bilo mnogo govora o nacional
nom i kulturnom pluralizmu, ali je strogo kanjavano svako odstu
panje od komunistike interpretacije jugoslavenskog "bratstva i je
dinstva". Asimilacijsko jugoslavenstvo Prve Jugoslavije nije se dalo
zamijeniti socijalistikim Druge Jugoslavije. Hegelijanska sinteza ju
goslavenske mnogovrsnosti jednostavno nije, kako su to eljeli ko
munisti, funkcionirala. Naprotiv! Dalje se profilirao nacionalni i kul
turni pluralizam, a komunistika formula zajednitva postajala je sve
nevjerodostojnija i problematinija. Primjena drakonskih represivnih
metoda samo je proizvodila vie neistomiljenika koji su ekali svoj
trenutak. Uklapanje Bosne i Hercegovine u jugoslavensku dravu
nakon sloma Podunavske Monarhije bilo je poseban test kako za no
sivost tako i za nositelje obaju jugoslavenskih projekata. Prvi projekt,
koji se temeljio na ideologemu o troimenom narodu Srba, Hrvata i
Slovenaca, previdio je problem ugradnje Bosanskih Muslimana u
spomenutu ideoloku konstrukciju. Oni su kako iz srpske tako i iz hr
vatske perspektive bili samo relikt osmanske tuinske vlasti, u na
cionalnom pogledu nedovren element kojemu predstoji srbizacija
odnosno kroatizacija. Politika borba za Bosnu i Hercegovinu vodila
se kao iskljuivo srpsko-hrvatsko pitanje. Pri prvoj srpsko-hrvatskoj
podjeli Bosne 1939. Muslimane se jednostavno zaobilo.
Tjesnou ideologema o troimenom narodu iskoristili su komunisti
najprije kao promidbeno sredstvo protiv "burujske" Jugoslavije.
Oni su za vrijeme rata pristupili Muslimanima kao ravnopravnom
partneru drugim nacionalnostima u novoj Jugoslaviji. Ali kad su se
nakon Drugog svjetskog rata konfrontirali s praktinom primjenom
jugoslavenstva, vratili su se "burujskom miljenju". Bosna i
Hercegovina bila je tek nakon oklijevanja priznata kao esta repu
blika u novoj Jugoslaviji a Bosanski Muslimani definirani kao "etni
ka grupa", u oekivanju da e se u dogledno vrijeme prikljuiti srp
stvu ili hrvatstvu kao nacionalnoj identifikaciji. To se, meutim, nije
dogodilo. U popisima stanovnitva Muslimani su iskoritavali
296

Saetok

mogunosti izbjegavanja pa su se umjesto Srbin ili Hrvat u pre


monoj veini upisivali kao Musliman neopredijeljen (1948), Jugo
slaven neopredijeljen (1953), Musliman u etnikom smislu (1961) i
konano Musliman u nacionalnom smislu (od 1971). Dva epohalna
dogaaja poticajno su utjecala na ovaj etapni razvitak i politiko priz
nanje Bosanskih Muslimana - Titov raskid sa Staljinom 1948. kao i
Titova politika Treeg svijeta. Naime, Titov raskid sa Staljinom 1948.
ponukao je jugoslavenske komuniste na traenje drugog puta u soci
jalizam i na veu kooperativnost s unutarnjim snagama, znai s
jugoslavenskim narodima. K tomu, Titova politika Treeg svijeta do
vela je Jugoslaviju u blie kontakte s muslimanskim zemljama.
Oboje zajedno dovelo je koncem 60-ih godina do priznanja Bosan
skih Muslimana kao treeg bosansko-hercegovakog i estog ju
goslavenskog naroda.
Ovu dinamiku, za koju su bile postavljene skretnice uvoenjem
samoupravljanja, a kroz faktinu federalizaciju drave kao i priznava
nje Bosanskih Muslimana, a to je sve bilo 1974. ustavno sankcioni
rano, komunisti nisu mogli prihvatiti sa svim njezinim posljedicama
jer bi to vodilo kraju komunistikog monopola vlasti. Komunistiki
eksperiment u Jugoslaviji doao je poetkom 70-ih godina do svojih
granica. Od toga je vremena Jugoslavija tonula u sve dublju gospo
darsku i identitetsku krizu iz koje nije bilo izlaza uz pomo komu
nistikog politikog instrumentarija. Poetkom 80-ih godina postajali
su glasovi za politikim alternativama sve glasniji. Dolo je vrijeme
za neku drugu ili nikakvu Jugoslaviju.
Stvarnu dekonstrukciju Titove Jugoslavije zapoeo je srpski poli
tiar Slobodan Miloevi, koji je svoju osobnu mo pokuao graditi na
hegemonijalnom poloaju Srbije u Jugoslaviji. Na Miloeviev samohod i srpski politiki monolog odgovorili su drugi jugoslavenski na
rodi vlastitim samohodima i monolozima prije nego je sve zavrilo u
krvavim sukobima.
Na koncu o pitanju: Je li se Jugoslavija mogla spasiti? Drugim
rijeima: Je li raspad Jugoslavije bio samo jedna sistemska pogreka
koja se mogla izbjei ili je jugoslavenski projekt u sebi bio pogrena
konstrukcija koja se ranije ili kasnije morala uruiti?
Jugoslavisti kao i prijatelji jugoslavenstva vide raspad Jugoslavije
u nesrei koja se mogla izbjei. Oni vjeruju da bi unato etnikoj i
vjerskoj mnogostrukosti Jugoslavija bila bolja alternativa negoli sada
nastale dravice na ovom prostoru koje u sebi kriju mnoge nepo
znanice i opasnosti. Oni se u svojoj argumentaciji pozivaju na zajed
nitva i slinosti, a premalo, ili nikako, ne vode rauna o postojeim
297

Politika realnost jugoslavenstva (18-1991)

razlikama koje bi se u jednoj uspjenoj politikoj konstrukciji morale


dolino respektirati. Oni koji stoje blie srpskom shvaanju jugo
slavenstva - u kojemu federalizam malo vrijedi - prigovaraju komu
nistima da su kroz republicanisation and parochialisation6 doveli dr
avu do raspada. Zakljuak? Nova reintegracija ne bi bila samo mo
gua, nego i poeljna, a u vrijeme globalizacije ak i nuna.
A protivnici jugoslavenstva? Oni svoje protivljenje obrazlau
injenicom da je Jugoslavija bez referenduma bila sastavljena iz
povijesnih pokrajina koje prije toga nikada nisu bile zajedno. Oni
vjeruju da se jugoslavenski narodi, upitani pod demokratskim pre
misama, nikada ne bi odluili za zajedniku dravu. Bez toga refe
renduma svaka jugoslavenska drava ostaje trajnim faktorom rizika
u itavoj regiji.
Na temelju ovdje provedenog istraivanja treba podvui: Oba
prakticirana oblika jugoslavenstva bila su projekti koji su sebi kao cilj
postavljali jednu zajedniku jugoslavensku dravu. Meutim, pri os
tvarivanju ovoga cilja od poetka su izranjale gotovo nepremostive
razlike u miljenju. Jedan posve tanki sloj integralnih jugoslavista
kao i srpska politika klasa htjeli su bezuvjetno imati jednu jedin
stvenu nacionalnu dravu. Da bi postigli ovaj cilj, igrali su na kartu
brzoga utapljanja batinjene politike i kulturne mnogostrukosti u
infrastrukture Kraljevine Srbije. Oni postojee narode nisu interpre
tirali kao povijesno izrasle realnosti nego kao ostavtinu tuinske
vlasti koja bi se morala to prije prevladati. Smatrali su da u
jugoslavenskom prostoru ivi jedan jedini, ali troimeni narod - Srbi,
Hrvati i Slovenci -, koji su tuinske vlasti meusobno otuile i sada
je dolo vrijeme da se ovaj narod u jednoj nacionalnoj dravi
ponovno meusobno ujedini. Druge etnike skupine ili nisu bile pri
znate (Crnogorci, Makedonci, Bosanski Muslimani) ili se s njima poli
tiki restriktivno postupalo (Albanci i druge neslavenske narodne
manjine). Razliite povijesne pokrajine bile su administrativnim