DESCARTES: RASPRAVA O METODI

Nijedna stvar na svijetu nije bolje rasporeena nego zdrav razum, jer svatko smatra, da ga
ima u tolikoj mjeri, da mu ga nije potrebno vie negoli ga ima. To znai da je zdrav razum a to je
sposobnost pravilnog suenja i razlikovanja istine od zablude od prirode data svim ljudima jednako.
A do toga da su jedni pametniji od drugih, dolazi zato to svi kad mislimo nemamo u vidu iste
predmete. Zdrav razum je ono to nas ini ljudima i to nas razlikuje od ivotinja.
Stvorio sam metodu pomou koje mi se ini da sam u stanju poveati svoje znanje i malo po
malo, dovesti ga do najvie razine. Mogue je svakako, da se varam, svjestan sam, koliko smo u
pogledu samih sebe skloni samoprijevari. Zato i ne kanim pouavati ovdje metodu, kojom svatko treba
da se slui za pravilno upravljanje umom, ve samo pokazati, kako sam ja nastojao upravljati svojim.
Od malena sam pohaao najbolje kole i odgajan u znanosti. Budui da su me uvjeravali da u uz
pomo njih postii jasnu i pouzdanu spoznaju svega, potrudio sam se da ih to bolje izuim. Ali,
izuavajui ih potpuno sam promjenio miljenje, i shvatio da to nije donjelo nikakve druge koristi osim
sve dubljeg uvjerenja o mome neznanju.
Ipak prouavao sam ih sve, jer su sve one imale odrenih koristi, posebno mi se sviala
matematika zbog sigurnosti i jasnoe svojih razloga. Duboko sam potovao teologiju, stoga sam se i
bojao objavljene istine podvrgnuti ispitivanju svog slabog uma, bavio sam se i filozofijom. Nisam si
doputao da me zavedu obeanja kakvog alkemiara, proroanstva astrologa, ni obmane arobnjaka;
i uvijek sam elio nauiti razlikovati istinu od zablude. Videi razliite ljude i obiaje, nauio sam da ni
u ta ne vjerujem vrsto, na to su me sklonuli samo primjerom i obiajem. Jednog sam dana, umjesto
iz knjiga, odluio uiti iz samoga sebe i iz snage svoga duha i to mi je uspjelo mnogo bolje nego ono
prvo.
Shvatio sam da su zakoni koji su sastavili razboriti bolji od onih drugih, a sukladno tome sam
shvatio i da e prava religija, koje je zapovijedi stvorio sam Bog, biti u usporedbi s drugima bolje
ureena. Uvidio sam da je u pogledu svih nazora, koje sam dotad prihvatio s pouzdanou, najbolje
da ih jednom zauvijek iz svog uvjerenja uklonim s time, da onda na njihovo mjesto stavim ili druge
bolje ili pak one iste, kad ih jednom budem prilagodio visini uma. Meutim, odricanje od prijanjih
nazora ne prilii svakome. Ne prilii onima koji se smatraju sposobnijima nego to jesu, pa ne mogu a
da se ne prenagle u svojim sudovima i nisu dovoljno strpljivi da svoje misli provode pravim redom. U
drugu skupinu spadaju oni koji su dovoljno uviavni ili skromni da vide, da su manje sposobni za
razlikovanje istine od zablude, stoga se moraju zadovoljiti time da slijede miljenja onih pouenih.
Jo u koli sam nauio da ovjek ne moe izmisliti nita tako neobini ili nevjerovatno, to ne
bi bio ve neki filozof kazao. Uvidio sam i to da oni koji imaju nazore suprotne od naih nisu nikakvi
divljaci i da se umom slue jednako dobro kao i mi. Shvatio sam da nas daleko vie uvjeravaju nauka i
primjer nego pouzdana spoznaja. Vidio sam da veina glasova nije dovoljna da se prihvati neki nazor,
tako da sam ostao prisiljen da upravljam samim sobom. Traio sam pravu metodu, kako bih doao do
spoznaje onih stvari za koje bi moj duh bio sposoban.
Zato sam se bavio logikom, geometrijom i algebrom, ali vidio sam da one nee puno pridonjeti
mojoj namjeri. Mada logika sadri mnogo koridnih i istinitih pravila, uvidio sam da ima i mnogo onih
koja su nepotrebna i suvina. Geometrija pak ne moe vjebati um bez zamaranja mate, a od
algebre je upotreba mnogih pravila dovela do toga da je postala zamrena i nejasna vjetina, koja duh
zbunjuje a ne usavrava. Stoga sam odbacio njihove metode, ali sam odluio formulirati takvu koja bi
zadravala njihove prednosti. Tako sam postavio etiri pravila.
Prvo je pravilo bilo, da nikad nita ne prihvaam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je
takvo. Odnosno da nemam nikakva povoda u to sumnjati.
Drugo, da svaku od tekoa, koju bih prouavao, podijelim na onoliko dijelova, na koliko je to
mogue i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rjeenja.
Tree, da svoje misli upravljam izvjesnim redom polazei od najjednostavnijih i najrazumljivijih
predmeta, da bih se povstepeno uspeo do spoznaje najsloenijih.
etvrto, da posvuda sve tako potpuno pobrojim i nainim ope preglede, da mogu biti siguran
da nisam nita izostavio.
Geometriari su me naveli na pomisao da sve stvari, na koje se namjeri ljudska spoznaja,
meusobno stoje u istom odnosu, to znai da nema takvih spoznaja do kojih ne bi mogli stii. A, od
matematiara sam shvatio da u ispitivanju tih stvari treba poi od onih najednostavnijih. Od svega
najvie sam bio zadovoljan da mi je ova metoda omoguila da se sluim umom, ako ne ve potpuno,
onda u najmanju ruku na najbolji nain.

Ja sam da ne budem neodluan u svojoj praktinoj djelatnosti, stvorio sebi privremeni moral,
koji se sastojao od tri ili etri maksime.
Prva je bila da se pokoravam zakonima i obiajima svoje domovine, da postojano
zadrim vjeru i da u svemu ostalom ivim po najumjerenijim i najmanje pretjeranim nazorima, kojih se
openito pridravaju najrazboritiji ljudi, s kojima ivim.
Druga je maksima bila, da budem vrst i odluan u svojoj djelatnosti koliko je god
mogue i da se isto tako ustrajno pridravam i najnepouzdanijih nazora, kad se jednom za njih
budem opredjelio, kao da su najpouzdaniji. Kad nije u naoj moi da spoznamo najistinitije nazore,
moramo se povoditi za najvjerojatnijima. Pa ako i u jednima ne primjeujemo vie vjerojatnosti nego u
drugima, moramo se odluiti za jedne i moramo ih se drati kao da su istiniti, jer je pobuda, koja nas je
na njih potakla takva. To mi je omoguilo da se oslobodim svakog kajanja i spoitavanja.
Trea je maksima bila, uvijek nastojati da radije pobijedim sebe nego sudbinu i da
radije promjenim svoje elje negoli red u svijetu i openito da se priviknem na to da vjerujem,
da nita nije potpuno u naoj vlasti osim naih misli. Naa volja, po svojoj prirodi tei samo za
onim stvarima, koje joj na razum prikazuje na neki nain kao mogue. Kad ovjek zagospodari svojim
mislima on se moe smatrati sretnijim i slobodnijim od svih ostalih, pa ako ove druge i prati srea, jer
oni nikad ne raspolau sa svime to ele.
Odluio sam tako itav svoj ivot posvetiti usavravanju i napretku svog uma, koliko je to bilo
u mojoj moi. A sluei se ovom metodom doivio sam najvee zadovoljstvo u ivotu svakodnevno
otkrivajui nove istine. To je zadovoljstvo toliko obuzelo moj duh da nisam vie razmiljao ni o em
drugom.
Budui da naa volja za neim tei ili neto izbjegava samo utoliko, ukoliko joj to na razum
prikazuje kao dobro ili kao zlo, dovoljno je dobro rasuivati, da se dobro ini, i rasuivati to je najbolje
mogue, da se uini to je najbolje mogue, t.j. da se postignu sve vrline i sva ostala dobra, koja se
mogu postii. A kad je ovjek siguran da je to tako, onda mora biti zadovoljan.
Trudio sam se iskorjeniti iz svog duha sve zablude, koje su nekad kradom ule u njega. Nisam
se htio ugledati u skeptike koji sumnjaju samo da bi sumnjali, i pretvaraju se, da su uvijek neodluni.
Kad sam krenuo k traenju istine smatrao sam potrebnim odbaciti kao sasvim krivo sve, o
emu bih mogao i najmanje sumnjati, da vidim hoe li ostati u mome uvjerenju neto to bi bilo izvan
svake sumnje. I doao sam do toga da sam spoznao da je jedino za to sigurno znam da je istina da
ja koji mislim, jesam neto. Istina: mislim, dakle jesam (cogito, ergo sum), tako je pouzdana i vrsta,
da je ni najpretjeranije pretpostavke skeptika nisu u stanju uzdrmati. Prouavajui se vidio sam da
mogu pretpostaviti da nemam tijela i da ne postoji ni svijet ni mjesto gdje se nalazim, ali sam isto tako
spoznao da sam supstancija, koje je itava bit ili priroda u tome da misli i kojoj za bivanje nije potrebno
nikakvo mjesto niti zavisi od bilo koje materijalne stvari. Prema tome, moja dua je razliita od tijela i
moe se spoznati lake no tijelo.
Dalje razmiljajui doao sam do uvjerenja da mogu postaviti ope pravilo, a to je: da su stvari
koje shvaamo sasvim jasno i razgovjetno potpuno istinite. Videi da moje bie nije savreno, palo mi
je na um da traim, odakle sam nauio misliti na neto savrenije negoli sam ja sam. Uvidio sam da je
tu ideju u mene usadilo neko bie koje je savrenije od mene i koje u sebi sadri sva savrenstva, o
kojim sam ja mogao imati neku ideju, t.j. jednom rijei koje je Bog. Od kojeg sam zavisan i od kojeg
sam dobio sve to imam. Shvatio sam da su sva bia zavisna od Boga i da nemogu ni jedan jedini
trenutak postojati bez njega. Prouavajui geometriju vidio sam da se ona bavi stvarima kojih nema u
osjetilnom svijetu, a ipak postoje, kao to je npr. ideja kugle ili trokuta. I uvidio sam da je u najmanju
ruku isto toliko sigurno, da Bog, koji je savreno bie, jest, koliko je i sigurno da postoji dokaz u
geometriji. A oni koji smatraju da nema nita u razumu, a da prije nije bilo u osjetilima grijee. Sve
predstave koje imamo, imaju u sebi istinitu osnovu. A, kad se dogodi da je neka predstava lana do
toga dolazi samo zato to mi nismo potpuno savreni.
Kada bi Bog stvorio novi svijet, od neke nove materije, u nekom novom prostoru, u njemu bi
bili jednaki zakoni kao u ovom naem svijetu. Bog je stvorio ovjeka od materije i nije u njega stavio
nikakvu razumnu duu i u njemu zapalio vatru u srcu to mu je omoguilo da funkcionira i bez due,
za koju smo ve ranije rekli da je razliita od tijela. Po samim funkcijama koje tijelo obavlja nama su
sline nerazumne ivotinje. Ali nema ni jedne funkcije tijela koje pripadaju samo ovjeku. Njih sam
naao tek kad sam pretpostavio da je Bog stvorio razumnu duu i da ju je sjedinio s naim tijelom.
Kad bi stvorili stroj koji je jednak nekoj ivotinji, i kad bi ju on u potpunosti oponaao mi ne bi
mogli prepoznati razliku izmeu njih. Sa ovjekom je pak sluaj drugaiji. Stroj koji bi nam nalikovao,

bi se razlikovao od nas dvjema stvarima, prvo ne bi mogao govoriti, barem ne u tom smislu da
sudjeluje u razgovoru; a drugo sredstvo razlikovanja bi bilo sljedee: iako bi oni inili mnoge stvari isto
tako dobro kao i mi, a neke vjerojatno i bolje, oni bi zacjelo otkazali u nekim drugima, uslijed ega bi
se otkrilo da ne postupaju svjesno, ve samo zbog takvog rasporeda svojih organa. Dok je um ope
orue, za svaku priliku, organi su udeeni za svaku pojedinanu radnju. ivotinje nemaju um, jer kad
bi ga imale mogle bi se i s nama sporazumjevati.
Nije dovoljno da je dua smjetena u ljudskom tijelu samo kao kormilar u brodu, ve nuno
mora biti tjenije sjedinjena s njim, da bi imala osjete i sklonosti sline naima i tako sainjavala
pravog ovjeka. Dua je besmrtna i ne umire zajedno sa tijelom.
U svojoj metodi krenuo sam od najopenitijih naela i prvih uzroka svega, u obzir uzimajui
samo Boga. Kad sam krenuo prema onim posebnim, vidio sam da je beskonaan broj stvari na zemlji i
da ih je ljudskom duhu nemogue sve razlikovati. Meutim idui od posljedica prema uzrocima u
skladu sa onim openitim naelima nisam naao nita to ljudskom duhu ne bi bilo mogue objasniti.
Istina je da je svaki ovjek duan brinuti se za dobro drugih, koliko je to u njegovoj moi, ali
istina je i to da nai napori trebaju prelaziti granice sadanjice, stoga je dobro ne laati se onoga to bi
moglo donjeti neku korist naim suvremenicima, ako se to dogaa u namjeri, da se ini drugo, to e
donjeti vie koristi naim potomcima (zato nisam dopustio da mi se najvanije djelo objavi za ivota,
jer bi na to gubio dragocjeno vrijeme za daljnje uenje i prouavanje). Korist koju bi drugi imali od
objavljivanja mojih misli, ne bi bila velika, budui da, ih nisam jo doveo daleko. Ne elim rei da na
svijetu nema puno pametnijih ljudi od mene, nego da se predmet ne moe tako dobro usvojiti i
upoznati kad je nauen od drugog, kao kad smo ga sami pronali.