NARODNA KNJINICA

VAN REDNO IZDANJE

Dr GUSTAV LE BON

PSIHOLOGIJA GOMILA

ZAGREB 1920.
TISAK KR. ZEMALJSKE TISKARE

Predgovor.

TH. RIBOTU,
RAVNATELJU LISTA REVUE PHILOSOPHIQUE, PROFESORU
PSIHOLOGIJE NA COLLEGE DE FRANCE-U
POSVEUJE U ZNAK OSOBITOG TOVANJA

GUSTAV LE BON

Prijanje nae djelo bilo je posveeno opisu due plemena.

U ovomu elimo ispitati' duu gomila.
Skup zajednikih karaktera, to no ih nasljedstvo pridaje
svim pojedincima nekog plemena, sainjava duu toga plemena.
No kad se izvjesni broj tih pojedinaca stopi u gomilu, da zajedno
radi, ui nas opservacija, da iz same injenice njihovog zblienja
proizlaze izvjesni novi psiholoki karakteri, kojih nije bilo u ple
menskim karakterima i koji se od njih bitno odvajaju.
Organizirane su gomile uvijek igrale veliku ulogu u ivotu
naroda, no ta uloga nije nikad bila tako vana, kao danas. Nesvijesna akcija gomila, koja zamjenjuje svijesno djelovanje poje
dinaca, jedna je od glavnih znaajki dananjega vijeka.
Pokuao sam, da teki problem gomila razloim na isklju
ivo znanstveni nain, to jest da se drim neke metode ne marei
za razna miljenja, teorije i doktrine. Drim, da se samo na taj
nain moe razotkriti neto istine, pogotovo kad se radi, kao ovdje,
o pitanju, koje ivo zaokuplja duhove. Nauenjak, koji nastoji, da
utvrdi neki pojav, ne smije se obazirati na interese, koje bi svo
jim utvrdjenjima mogao dirnuti. U svom djelu, koje je netom
izalo, primjeuje odlini mislilac g. Goblet d'Alviela, da se ja,
koji ne spadam ni u jednu suvremenu kolu, nalazim u opreci
s izvjesnim zakljucima svih kola. O ovom e se djelu zacijelo
moi isto primijetiti. Spadati u koju kolu, znai usvajati njene
predrasude i njene teorije.
No ipak moram da objasnim itaocu, zato izvodim iz
svojih prouavanja druge zakljuke, nego to bi se u prvi mah
moglo misliti, da u ih izvesti. Kad na priliku utvrdjujem krajnju
duevnu inferiornost gomila, ne izuzevi ni elitne skupine, pa ipak
izjavljujem, da bi unato svoj inferiornosti bilo opasno dirati u
njihovu organizaciju.
Pozorno prouavanje historikih injenica uvijek mi je po
kazivalo, da su socijalni organizmi jednako zamreni kao i orga
nizmi bia, te da nam nije u vlasti, da ih naglo podvrgnemo du-

4
bokim promjenama. Priroda je ponekad radikalna, no nikad, kako
mi to mislimo i zato je manija velikih reformi neto najpogubnije
po narod, makar koliko se te reforme ine u teoriji valjanima. One
bi bile korisne tek onda, kad bi se odjednom mogla promijeniti i
dua naroda. Samo vrijeme bi moglo imati takovu mo. Ljudima
vladaju ideje, osjeaji i obiaji, ono, to je u nama samima. Uredbe
i zakoni oitovanja su nae due, izraaj njenih potreba. Proizla
zei iz te due, ne bi je uredbe i zakoni mogli promijeniti.
Prouavanje socijalnih pojava ne moe se odijeliti od prou
avanja naroda, od kojih su ti pojavi proistekli. Filozofski mogu
ti pojavi imati apsolutnu vrijednost; u praksi imadu samo relativnu
vrijednost.
Prouavajui socijalne pojave, valja ih dakle postepeno ispi
tivati s dva vrlo razlina stajalita. Tad emo doi do toga, da
su izvodi istog razuma vrlo esto u opreci s praktinim razumom.
Nema injenica, pa ni fizikih, na koje se ta razlika ne bi mogla
primijeniti. Sa stajalita apsolutne istine kocka su i krug nepro
mjenljive geometrijske figure, koje se mogu strogo definirati iz
vjesnim formulama. Sa stajalita naega oka pako, mogu te geome
trijske figure poprimiti vrlo razliite oblike. Perspektiva moe
prometnuti kocku u piramidu ili U etvrokut, krug u elipsu ili u
ravni pravac i ti uobraeni oblici 'mnogo su vaniji za promatranje
od zbiljskih oblika, jer su to jedini oblici, koje vidimo i koje foto
grafija i slikarstvo mogu reproducirati. Irealnost je u mnogom
sluaju istinitija od realnosti. Zamiljati predmete u njihovim to
nim geometrijskim oblicima, znailo bi deformirati prirodu i
uiniti je takvom, da se ne bi mogla prepoznati. Zamislimo li svijet,
gdje stanovnici ne bi umjeli drugo, nego kopirati ili fotografirati
predmete, ne mogavi ih opipati, to bi oni vrlo teko nadoli na
toan pojam o njihovom' obliku. Poznavanje ovog oblika, koje bi.
bilo pristupano samo malomu broju nauenjaka, bilo bi uostalom
od vrlo slabog interesa.
Filozof, koji ispituje socijalne pojave, ne smije smetnuti
s uma, da oni uz svoju teoretsku vrijednost imadu i prekticnu, te
da s gledita evolucije civilizacija imade samo potonja neku va
nost. Kad to utvrdi, mora biti vrlo obziran u zakljucima, koje
bi mu u prvi mah nametala logika.
Ovu mu rezervu nalau jo i drugi momenti. Kompliciranost
socijalnih injenica je tolika, da ih. ne moemo obuhvatiti u njihovoj
cjelini i predvidjati uinke njihovog uzajamnog utjecaja. Pored

toga se ini, da se iza vidljivih injenica ponekad kriju tisue ne

vidljivih uzroka. Vidljivi socijalni pojavi oito su rezultantom
golemog nesvijesnog rada, koji je od vee esti nepristupaan
naoj analizi. Vidljivi .se pojavi mogu uporediti s valovima, koji
na povrini oceana uzrokuju podzemne potrese, kojima je ocean
sjeditem, a koje mi ne poznajemo. Ispitujemo li gomile po veini
njenih djela, one nam najee razotkrivaju vrlo inferiorni mentalitet,
no ima i drugih injenica, gdje nam se ini, da njima upravljaju
one tajanstvene sile, koje su stari nazivali usudom, prirodom, providnou, a koje mi nazivamo glasom mrtvih i kojima ne moemo
oporei moi, iako ne poznamo njihovu bit. Ponekad e se initi,
da se u grudima naroda nalaze latentne sile, koje ih pokreu. Ima
li primjerice ita kompliciranije, loginije i, divnije od jezika?
A odakle proistjee ta tako dobro organizirana i tako suptilna
stvar, nego iz nesvijesne due gomila? Najueniji akademiari,
najuvaeniji gramatiari s tekom mukom utvrdjuju zakone, koji
vladaju tim jezicima i ne bi bili podobni, da ih sami stvore. A
jesmo li sigurni, da su genijalne ideje velikana iskljuivo njihovo
djelo? One bezuvjetno proizlaze iz pojedinih duhova, ali tisue
zrnaca praha, koje sainjavaju naplavu, u kojoj su te ideje nikle,
nije li to bila dua gomila, koja ih je uobliila?
Gomile su" bez sumnje uvijek nesvijesne; no i ta nesvijesnost moe biti jedna od tajni njihove snage. U prirodi vre bia,
koja su podvrena iskljuivo nagonu, djela, koja nas svojom div
nom kompliciranou pune udivljenjem. Razum je ovjeanstvu
previe nov pojam i jo previe nedotjeran, a da bi nam mogao
razotkriti i nadomjestiti zakone nesvijesnosti. U svim naim inima ima nesvijesnost golemu ulogu, a razum vrlo malenu. Nesvijesnost utjee kao sila, koja je jo nepoznata.
elimo li dakle ostati u uskim, no sigurnim granicama stvari,
koje nauka moe razabrati, te ne emo li lutati neizvjesnim kraje
vima i predavati se ispraznim hipotezama, moramo naprosto utvr
diti pojave, koji su nam pristupani i ograniiti se na to utvrdjenje. Svaki zakljuak, koji bismo izveli iz svojeg promatranja,
najee je preuranjen, jer iza pojava, koje dobro vidimo, ima
drugih, koje zlo vidimo, a iza ovih ima moda i takovih, koje
uope ne vidimo.

PSYCHOLOGIE DES FOULES

Psihologija gomila.
UVOD.
Era gomila.
Evolucija sadanjega doba. Velike promjene civilizacije
posljedice su promjena u miljenju naroda. Moderno vjerovanje
u mo gomila. Ono mijenja tradicionalnu politiku drava.
Nune posljedice moi gomila. One mogu imati samo razornu
ulogu. Po njima dolazi do rasula civilizacija, koje su se preivjele. Openito nepoznavanje psihologije gomila. Vanost
prouavanja gomila po zakonodavce i dravnike.
Veliki prevrati, koji dolaze prije promjena civilizacije, kao
na priliku pad rimskoga carstva i osnutak arapskoga carstva, ine
se na prvi pogled, kao da su determinirani poglavito znatnim po
litikim promjenama: invanzijama naroda ili obaranjem dinastija.
No pozornije prouavanje ovih dogadjaja pokazuje, da se iza nji
hovih prividnih uzroka kao realni uzrok najee krije duboka pro
mjena miljenja naroda. Pravi historiki prevrati nisu oni, kojima
se divimo zbog njihove veliine i estine. Uistinu vane promjene,
naime one, iz kojih proizlazi obnova civilizacija, zbivaju se u
idejama, shvaanjima i vjerovanjima. Veliki historiki dogadjaji
vidljivi su efekat nevidljivih promjena u ljudskom miljenju. Ovi
se veliki dogadjaji oituju tako rijetko zato, jer svako je pleme
najpostojanije u hereditarnim osnovima miljenja.
Dananje razdoblje donosi jedan od onih kritinih mome
nata, kad je miljenje ljudsko na putu da se promijeni.
Temeljem ove promjene dva su osnovna faktora. Prvi je
destrukcija religioznih, politikih i socijalnih vjerovanja, iz kojih
proizlaze sva poela nae civilizacije. Drugi je stvaranje sasvim
novih ivotnih uvjeta i miljenja uslijed modernih otkria na
ograju znanosti i industrije.

Budui da su ideje prolosti iako napolak razorene

jo uvijek vrlo mone, a ideje, koje bi ih imale nadomjestiti, tek
u razvitku, predouje moderno doba razdoblje prelaza i anarhije.
Nije medjutim lako kazati, to bi moglo jednog dana izai
iz toga malo kaotinoga razdoblja. Koje e biti osnovne ideje, na
kojima e se sazdari drutva, koja e slijediti za naim? Zasad
to jo ne znamo. No ve i sada dobro vidimo, da e ta drutva za
svoju organizaciju morati raunati s novom silom, koja je posljednji
suveren modernoga doba: silom gomila. Iz ruevina tolikih ideja,
koje su se nekad smatrale pravima, a koje su danas mrtve i to
likih vlasti, koje su revolucije postepeno skrile, iskrsnula je ova
sila sama i ini se, da e doskora absorbiratj sve ostale. U vrijeme,
kad su se uzdrmala i izginula sva naa stara vjerovanja, kad se
stari stupovi drutva pomalo rue, mo gomila je jedina sila, koju
nita ne ugroava i kojoj ugled moe samo rasti. Doba, u koje
stupamo, bit e uistinu e r a g o m i l a .
Jedva jedno nas stoljee dijeli od vremena, kad su glavni
faktori dogadjaja bili tradicionalna politika drava i suparnitva
vladalaca. Miljenje gomila nije mnogo, a ponajee i uope nije
dolazilo u obzir. Danas vie ne vrijede politike tradicije, indi
vidualne tenje suverena i njihova suparnitva, ve je naprotiv
glas gomila zadobio svu vanost. Taj glas nalae kraljevima, kako
da se dre i oni taj glas nastoje da shvate. Danas ve o sudbini
naroda ne odluuju vladalaka vijea, ve dua gomila.
Pristup pukih slojeva u politiki ivot, to jest, u realnost,
njihovo postepeno preobraavanje u vodee klase, jedna je od naj
oitijih znaajki naeg prelaznog razdoblja. Taj pristup nije za
pravo oznaen openitim pravom glasa, koji ve odavna ima slab
utjecaj, a kojim se moe vrlo lako upravljati. Postepeno radjanje
moi gomila promicala je u poetku propagacija izvjesnih misli,
koje su se pomalo upile u duhove, zatim postepeno udruivanje
pojedinaca u svrhu oivotvorenja teoretskih zamisli. Udruivanjem
s,u gomile napokon uobliile ideje, iako ne sasvim ispravne, ali
vrlo primjerene njihovim interesima i stekle svijest o svojoj snazi.
One osnivaju sindikate, pred kojima pomalo kapituliraju sve vlasti,
burze za rad, koji ne marei za ekonomske zakone, nastoje da za
vladaju uvjetima rada i naplate. One alju na mjerodavna mjesta
svoje predstavnike, liene svake inicijative, svake neovisnosti i od
vee esti upuene samo na to, da budu tumai udruga, koje su ih
izabrale.

8
Danas postaju zahtjevi gomila sve vie odredjeni i idu iz
ravno za tim, da stubokom prevrnu sadanje drutvo i da ga pri
vedu onom primitivnom komunizmu, koji je vladao kod svih ljud
skih skupina prije svitanja civilizacije. Ogranienje radnih satova,
izvlatenje rudnika, eljeznica, tvornica i zemljita; jednaka raz
dioba svih produkata, eliminacija svih viih klasa u probit pukih
klasa itd. Ovo su eto njihovi zahtjevi.
Gomile nisu podobne, da mnogo mudruju, ali su vrlo podesne
za akciju. Njihovom sadanjom organizacijom postala je njihova
snaga golemom. Dogme, koje nam se pred oima radjaju, doskora
e zadobiti mo starih dogmi, to jest: tirjansku i suverenu snagu,
koja ih titi od razglabanja. Boansko pravo gomila zamijenit e
boansko pravo kraljeva.
Pisci, koji rade u prilog naoj dananjoj buroaziji, oni koji
najbolje zastupaju njene neto skuene ideje, njene kratke poglede,
njen nagli skepticizam, njenu malo pretjeranu sebinost, gube svoj
mir pred novom silom, koju vide, kako raste, te u svom nastojanju,
da suzbiju nesredjenost duhova, upravljaju oajne pozive na mo
ralne sile crkve, od kojih su nekad toliko zazirali. Govore nam o
bankrotu znanosti i vraajui se pokajniki iz Rima, hoe da nas
poue otkrivenim istinama. No ovi novi obraenici zaboravljaju,
da je ve prekasno. Ako ih je uistinu zahvatila milost, ne bi ona
mogla imati iste moi nad duama, koje su dosad slabo marile za
ono, to je proelo te nove pobonike. Gomile danas vie ne e
bogova, kojih juer i oni nisu htjeli i koje su pomagali ruiti. Nema
te boanske ni ljudske sile, koja bi mogla prisiliti rijeke, da se
vrate svome izvoru.
Znanost nije bankrotirala i nema uloge u dananjoj anarhiji
duhova, kao ni u novoj sili, koja se iz te anarhije izdie. Ona nam
je obeala istinu, odnosno barem poznavanje relacija, koje na um
moe da shvati, ona nam nikad nije obeala mir ni sreu. U svom
suverenom nehaju prema naim osjeajima, ne mari ona za nae
jadikovke. Naa je dunost, da se trsimo s njom ivjeti, budui
da nam nita ne bi moglo vratiti iluzije, koje je ona odagnala.
Univerzalni simptomi, koji se mogu primijetiti kod svih na
roda, pokazuju nam nagli porast moi gomila i ne doputaju nam,
da pretpostavimo, da e ta sila doskora prestati rasti. Makar to
nam ona donese, moramo to preturiti. Svako raspredanje protiv
nje puke su i isprazne rijei. Dakako, da je mogue, da ta uloga
gomila oznauje jednu od posljednjih etapa zapadnih civilizacija,

potpuni povratak u razdoblja konfuzne anarhije, to, kako se ini,

mora uvijek da prethodi nastajanju svakoga novoga drutva. Kako
da to sprijeimo?
Dosad su velika rasula civilizacija, koje su se preivjele,
najjasnije odredila ulogu gomila. I uistinu ne javlja se tek danas
ta uloga na svijetu. Historija nas ui, da u asu, poto moralne
sile, na kojima je stajala neka civilizacija, izgube svoju vlast, izvruju konani raspad nesvijesne i brutalne gomile, koje se dosta
opravdano nazivaju barbarskima. Civilizacije su dosad stvarale i
promicale male intelektualne aristokracije, no nikad gomile. Go
mile nemaju druge podobnosti, nego da razaraju. Njihovo gospod
stvo uvijek predouje barbarsku fazu. Civilizacija sadrava u sebi
utvrdjena pravila, zapt, prelaz od instinktivnog k racionalnom,
predvidjanje budunosti, te vii stepen kulture, sve same uvjete,
koje gomile, preputene samima sebi, nisu nikad mogle ostvariti.
One svojom iskljuivo razornom silom djeluju poput mikroba, koji
pridonose rastvaranju bolesnoga tijela ili leine. Kad je zdanje
neke civilizacije crvima istoeno, uvijek ga gomile obaraju. Tada
se javlja njihova glavna uloga i tada izgleda, kao da je filozofija
broja jedina filozofija historije.
Da li e se isto dogoditi s naom civilizacijom? Toga se
moemo bojati, ali to jo ne moemo znati.
Bilo kako bilo, moramo se pripraviti, da preturimo vlada
vinu gomila, jer su kratkovidne ruke postepeno oborile sve bari
jere, koje bi ih mogle zadrati.
Ove gomile, o kojima se poinje toliko govoriti, vrlo slabo
poznajemo. Zvanini psiholozi, koji su ivjeli daleko od njih, uvijek
su ih ignorirali, a kad su se njima u posljednje vrijeme bavili, prou
avali su ih samo sa stajalita zloina, to bi ih one mogle poi
niti. Bez sumnje ima zloinakih gomila, no ima i estitih gomila,
herojskih gomila i raznih drugih. Zloini gomila predouju samo
jedan posebni sluaj njihove psihologije i tko prouava samo nji
hove zloine, ne poznaje mentalni sastav gomila, kao to ne bi
poznavao ni mentalni sastav pojedinca, opisujui samo njegove
poroke.
Da pravo kaemo, svi su gospodari svijeta, svi osnivai re
ligija ili carevina, apostoli svih vjerovanja, najodliniji drav
nici i u ednijim sferama jednostavni proelnici manjih ljud
skih sklopova, uvijek bili nesvijesni psiholozi, koji su duu gomila
esto vrlo pouzdano poznavali. I upravo zato, jer su je dobro

10
poznavali, postajali su lako gospodarima. Napoleon je divno po
znavao psihologiju gomila svoje zemlje, gdje je vladao, no nije
potpuno shvaao psihologiju gomila, koje su pripadale raznim dru
gim plemenima1) i zato, jer ih nije poznavao, upustio se u rato
vanja naroito u panjolskoj i u Rusiji, gdje su njegovu mo zadesili
udarci, koji su je morali doskora oboriti.
Poznavanje psihologije gomila danas je posljednje utoite
dravnika, koji hoe, ne da vlada gomilama to je ve postalo
preteko, ve da barem one ne zavladaju njime.
Samo ako se malo zadubimo u psihologiju gomila, moi emo
razumjeti, kako zakoni i uredbe imadu malo utjecaja na njih; kako
su gomile nepodobne, da imadu kakvo drugo miljenje izim onoga,
koje im je nametnuto, da se gomile ne mogu voditi pravilima, koja
su utvrdjena na istoj teoretskoj pravinosti, ve samo onim, to
ih moe impresionirati i zavesti. Ako na priliku zakonodavac eli
uvesti neki novi porez, hoe li odabrati onaj, koji e teoretski biti
najpravedniji? Nipoto! Ono, to je najnepravednije, moe u praksi
biti po gomile najbolje. Ako se to jo i najmanje osjea i prividno
je najmanje teko, moi e se lako provesti. S ovog e razloga go
mila mirno primiti kakav indirektni porez, makar kako bio neumjestan, jer ga valja danomice neznatnim svotama plaati od predmeta,
sto se troe, te on ne dira navika gomile i ne razdrauje je. Smije
nite takav porez razmjernim porezom na plae ili druge dohotke,
koji se ima platiti na jedanput, pa ete vidjeti, kako e doi do
jednodunih prosvjeda, makar da je taj porez i deset puta laki od
prvanjega. One neznatne i neosjetljive svotice, to se danomice
plaaju, sainjavaju zapravo relativno visoku svotu, koja e se i
niti golemom i podsticati nezadovoljstvo onoga dana, kad e se
morati da plati. Ona ne bi bila manja, ni da se je danomice filir
po filir metala na stranu, ali ovakav ekonomski postupak predouje
izvjesno predvidjanje, za koje su gomile nepodobne.
Navedeni primjer jedan je od najjednostavnijih, a njegova se
ispravnost lako poima. Ovo nije izmaklo pozornosti psihologa kakav
je bio Napoleon, no zakonodavci, koji ne poznaju duu gomila, ne
x

) Njegovi najbolji savjetnici nisu je takodjer bolje pozna

vali. Talleyrand mu je pisao, da e panjolska pozdraviti njegove
vojnike kao osloboditelje. A doekala ih je kao divlje zvijeri. Psi'holog, koji bi poznavao nasljedne nagone toga plemena, bio bi
lako predviao taj doek.

e to moi primijetiti. Njima nije iskustvo dovoljno pokazalo, da

se ljudi nikad ne vode propisima istoga razuma.
Moglo bi se navesti jo i mnogo drugih primjena psihologije
gomila. Poznavanje te psihologije baca najivlje svijetlo na velik
broj historikih i ekonomskih pojava, koji su bez nje sasvim nera
zumljivi. Imat u prilike pokazati, da je i najvei na moderni hi
storiar, g. Taine, ponekad nepotpuno shvatio dogadjaje nae velike
revolucije, samo zato, jer nije nikad pomiljao na to, da prouava
duu gomila. On se u prouavanju tog zamrenog razdoblja posluio
deskriptivnom metodom prirodoslovca; no medju pojavima, to ih
ispituju prirodoslovci, nemaju uloge moralne sile. A ba te sile
sainjavaju glavna pokretala historije.
Dakle ve i s praktinog je gledita potrebno, da se pokuamo
pozabaviti psihologijom gomila. No to bi ona zavrjedjivala i onda,
kad bi se radilo samo o interesu iste radoznalosti. Jednako je za
nimljivo odgonetati pokretala ljudskih djela, kao i ralaniti kakvu
rudu ili biljku.
Naa studija o dui gomila bit e samo kratka sinteza, jedno
stavni skup naih istraivanja. Ne e pruiti vie, nego nekoliko
sugestivnih gledita. Drugi e bolje izorati brazdu. Mi ovdje samo
obiljeujemo djeviansku jo zemlju.1)
1) Rijetki autori, koji su se bavili psiholokim ispitivanjem
gomila, inili su to, kako sam vie istaknuo, samo s kriminalnog
stajalita. Budui da ja nisam ovom predmetu posvetio u ovom djelu
vie od kratkog poglavlja, upuujem itaoca s obzirom na ovo pi
tanje, na studije od Tarde-a i na djelce od Sighelea: Les foules
criminelles. Ovo posljednje djelo ne sadraje samo osobne misli
autorove, ve obuhvata kompilaciju fakata, koji e dobro doi psi
holozima. Uostalom moji su zakljuci o kriminalitetu i moralu
gomila sasvim opreni od onih, to ih usvojie navedena dva pisca.
U narednom u djelu La Psychologie du Socialisme predo
iti vane konsekvencije zakona, koji vladaju psihologijom gomila.
Ovi zakoni nalaze uostalom primjenu u najrazliitijim predmetima.
Ravnatelj kraljevskog konservatorija u Bruselju, A. Gevaert iznio
je nedavno vanu primjenu zakona, koje smo predoili, u djelu o
glazbi, oznaenom po njemu vrlo umjesno: umjetnost gomila.
Vaa dva su me djela, pie mi vrli taj profesor, aljui mi svoj
memoar, dovela na rijeenje problema, koji sam dosad smatrao
nerjeivim, odgonetao sam zaudnu podobnost svih gomila, da osje
aju kakvo glazbeno djelo, bilo ono novo ili staro, domae ili strano,

13

12

PRVA KNJIGA.

Dua

gomili

PRVO POGLAVLJE.

Openite karakteristike gomila.

Psiholoki zakon njihovog duevnog jedinstva.
to sainjava gomilu s psiholokog stajalita. Brojno sa
kupljanje pojedinaca ne dostaje, da sastavi gomilu. Posebni ka
rakteri psiholokih gomila. Stalna orientacija ideja i osjeaja
kod pojedinaca, koji sainjavaju gomile i nestajanje njihove osob
nosti. Gomilom uvijek ravna nesvijesnost. Nestajanje ivota
mozga i prevlast ivota modine. Padanje inteligencije i potpuna
promjena osjeaja. Promijenjeni osjeaji mogu biti bolji i gori
od onih u pojedinaca, od kojih je gomila sastavljena. Gomila je
jednako lako junaka, kao -i zloinaka.
U obinom smislu predouje rije gomila skup pojedinaca bez
obzira na njihovu narodnost, zvanje ili spol i bez obzira na sluaj',
koji ih je okupio.
S psiholokog stajalita dobiva izraz gomila sasvim drugo
znaenje. U izvjesnim konkretnim prilikama i samo u tim prili
kama ima nagomilavanje ljudi nove znaajke, koje se u mnogom
razlikuju od onih, to ih imadu pojedinci, koji sainjavaju taj skup.
Svijesne osobnosti nestaje, osjeaji i ideje svih pojedinaca upravljene
su u istom smjeru. Nastaje skupna dua, bez sumnje prolazna, no
jednostavno ili komplicirano, samo ako se ono lijepo izvodi i po
glazbenicima, kojima ravna oduevljeni prvak. G. Gervaert pre
krasno predouje, zato neko djelo, koje ostaje nerazumljivo sta
rim muziarima, koji itaju partituru u osami svoje radne sobe,
mogu napreac shvatiti sluaoci, koji nemaju pojma o kakvoj teh
nikoj kulturi. On jednako dobro predouje, zato ti estetski doj
movi ne ostavljaju nikakva traga. Koliko ja znam, nije se nikad
napisalo o glazbi nita sugestivnije, nego to su kratke stranice
ovog vrlog profesora.

koja predouje sasvim odredjene znaajke. Skup je tada postao ono,

to u ja u nedostatku boljega izraza nazivati organiziranom go
milom. Ona sainjava jedno bie i podvrgnuta je z a k o n u du
evnog jedinstva gomila.
Jasno je, da samom injenicom, to se mnogo pojedinaca
nadje sluajno na okupu, oni ne dobivaju znaaj organizirane go
mile. Hiljadu pojedinaca, koji se sluajno okupe na kakvom javnom
trgu, bez odredjene svrhe, nikako ne sainjava gomilu s psiholo
koga gledita. Da dodje do specijalnih karaktera, treba utjecaja
izvjesnih podraaja, kojima emo odrediti narav.
Nestajanje svijesne osobnosti i orijentacija osjeaja i misli
u odredjenomu smislu, u emu se nalaze prvi znaci gomile, koja
e se organizirati, ne zahtijeva uvijek istodobno prisue vie poje
dinaca na jednoj toki. Hiljade odijeljenih pojedinaca mogu u iz
vjesnim asovima, pod dojmom izvjesnih estokih emocija, kao to
je na priliku kakav veliki narodni dogajaj, dobiti znaajke psiho
loke gomile. Tada dostaje, da ih ujedini makar kakav sluaj, da
njihova djela takodjer poprime posebne znaajke djela gomila. U
izvjesnim momentima moe i pol tuceta ljudi sainjavati psiholoku
gomilu, dok je ne mogu obrazovati ni stotine ljudi, koje je sluaj
okupio. U drugu ruku, moe cijeli jedan narod, bez svakog vi
dljivog nagomilavanja, pod dojmom izvjesnih utjecaja postati go
milom.
Kad je psiholoka gomila sastavljena, zadobiva ope, pri
vremene, ali odredjene karaktere. Ovim opim karakterima pridru
uju se posebni, promjenljivi.karakteri, prema elementima, od kojih
je gomila sastavljena i koji joj mogu preinaiti duevni sastav.
Psiholoke su gomile podesne za klasifikaciju i kad se bu
demo pozabavili tom klasifikacijom, vidjet emo, da heterogena
gomila, to jest takva, koja je sastavljena od razronih elemenata,
predouje s homogenim gomilama, naime onima, koje su sasta
vljene od vie ili manje slinih elemenata (sekte, kaste i klase), za
jednike karaktere i pored tih zajednikih karaktera i osobitosti,
koje doputaju, da se po njima razlikuju.
No prije, nego to se pozabavimo raznim kategorijama go
mila, moramo u prvom redu ispitati karaktere, koji su svima zaje
dniki. Postupat emo kao prirodoslovac, koji poinje opisivati
openite znaajke, zajednike svim pojedincima neke porodice, a
tek iza toga se bavi posebnim znaajkama, po kojima se razlikuju
rodovi i vrste, od kojih se porodica sastoji.

15
Nije lako tono opisati duu gomila, jer se njena organi
zacija mijenja ne samo prema plemenu i sastavu zajednica, ve i
prema prirodi i stepenu podraaji, kojima su te zajednice podvrene. No ista potekoa nastaje i u psiholokom prouavanju bilo
kojeg pojedinca. Samo u romanima nalazimo pojedince, gdje sa
stalnim karakterom prolaze ivotom. Samo jednolinost milieu-a
stvara prividnu jednolinost karaktera. Na drugom sam mjestu
predoio, da sve duevne konstitucije imadu u sebi karakternih
mogunosti, koje se mogu oitovati, im se naglo promijeni milieu.
Zato su se medju najbjesnijim lanovima Konventa nalazili i be
zazleni gradjani, koji bi u redovitim prilikama bili mirni odvjet
nici i dobri inovnici. Poto je oluja prola, oni su opet poprimili
svoj normalni znaaj mirnih gradjana. Napoleon je med njima
naao svoje najpokornije sluge.
Budui da ne moemo ovdje ispitati sve stepene obrazovanja
gomila, uoit emo naroito one, koji su posljednji u fazi pot- pune organizacije. Na taj emo nain vidjeti, to one mogu postati,
no ne, to one gdjekad jesu. Samo u toj odmakloj fazi organizacije
javljaju se na nepromjenljivim i gospodujuim osnovima plemena,
izvjesni novi i posebni karakteri, te se izvruje orientacija svib
osjeaja i misli zajednice u istomu smjeru. Tek onda se oituje
ono, to sam vie nazvao p s i h o l o k i m z a k o n o m d u e vnog jedinstva gomila.
Medju psiholokim karakterima gomila ima takovih, koje
one mogu predoiti kao zajednike izoliranim pojedincima; drugi
su naprotiv apsolutno posebni i nalaze se samo kod zajednica.
Ovo su oni specijalni karakteri, koje emo prije ispitati, da im
' bolje istaknemo vanost.
injenica, koja najvie udara u oi kod psiholoke gomile,
je ova: makar kakvi su pojedinci, koji je sainjavaju, makar kako
su srodni ili nesrodni u nainu ivota, zanimanju, znaaju ili inte
ligenciji, oni ve samom injenicom, koja ih je preobrazila u go
milu, dobivaju neku zajedniku duu, kojom osjeaju, misle i rade
na nain sasvim razliit od onoga, kojim bi mislio, osjeao i radio
svaki od njih zasebno. Ima ideja, osjeaja, to nastaju ili se pre
tvaraju u djela samo kad su pojedinci u gomili. Psiholoka je go
mila privremeno bie, sastavljeno od heterogenih elemenata, koji
su se na as stopili, sasvim kao to i stanice, koje sainjavaju
neko ivo tijelo, ine svojim .udruenjem novo bie, koje oituje
znaajke, koje se uvelike razlikuju od onih, to ih ima svaka od
tih stanica.

Suprotno je miljenje, koje je za udo poteklo iz pera tako

pronicavog filozofa, kakav je bio Herbert Spencer: u agregatu,
koji sainjava gomilu, nema zbroja i prosjenosti elemenata, ve
se tu kombiniraju i stvaraju novi karakteri, kao to se i u kemiji
izvjesni elementi, na priliku baze i kiseline, kad se sastave, sta
paju u novo tijelo, koje imade sasvim druge svojine od tijela, koja
su ga sainila.
Lako je konstatirati, koliko se pojedinac u gomili razlikuje
od izoliranoga pojedinca, no manje je lako otkriti razloge te
razlinosti.
Da se barem uzmognu razabrati ovi uzroci, valja se u prvom
redu sjetiti one utvrde moderne psihologije, koja veli, da ne samo
u organikom ivotu, ve i u funkcioniranju inteligencije igraju
nesvijesni pojavi vrlo zamanu ulogu. Svijesni ivot duha predo
uje samo malen dijelak naprama njegovomu nesvijesnomu ivotu.
Najsuptilniji analizator i najpronicavi posmatra moe otkriti samo
malen broj nesvijesnih pokretala, koja ga vode. Naa svijesna
djela proizlaze iz nesvijesnog substrata, koji stvaraju u prvom
redu utjecaji nasljedstva. Taj substrat obuhvata bezbrojne, od pre
daka batinjene ostatke, koji sainjavaju duu plemena. Iza pri
znatih uzroka naih djela ima bez sumnje tajnih uzroka, koje ne
priznajemo, no iza tajnih uzroka ima mnogo jo tajnijih, koje i
sami ne poznajemo. Naa svakidanja djela nisu od vee esti
drugo, nego efekat sakrivenih pokretala, koja i mi ne poznamo.
Po nesvijesnim elementima, koji uobliuju duu plemena,
dolazi do slinosti izmedju svih pojedinaca istoga plemena, dok
razlika izmed njih nastaje uslijed svijesnih elemenata, plodova
odgoja i naroito izuzetnog nasljedstva. Ljudi, koji su najrazroniji svojom inteligencijom, imadu ipak vrlo sline nagone, strasti
i osjeaje. U svemu, to je pitanje osjeaja: u vjeri, politici, mo
ralu, sklonostima i antipatijama itd., vrlo rijetko nadmauju najodliniji ljudi niveau najobinijih individua. Izmedju velikoga
matematiara i njegovog postolara moe u pogledu intelektualnom
postojati jaz, no s obzirom na karakter, razlika je od vee esti
nikakva ili vrlo slaba.
A to su upravo one openite osobine karaktera, kojima
upravlja nesvijesnost i koje se nalaze u veine normalnih poje
dinaca neke rase u gotovo istom stepenu, a koje kod gomilaizbijaju. U kolektivnoj dui nestaju intelektualne podobnosti poje-

17
dinaca, a prema tomu i njihova individualnost. Heterogenost se
utapa u homogenosti i nesvijesne osobine gospoduju.
Upravo ovo izbijanje obinih osobina objanjuje nam, zaSto
gomile nikad nisu kadre, da izvre djela, koja zahtijevaju vei
stepen inteligencije. Odluke od openitoga interesa, to bi ih
stvorio skup odlinih ljudi, koji se u pojedinostima razlikuju, ne
natkriljuju ba izrazito odluke, koje bi stvorio skup proste svjetine.
Oni zapravo mogu zajedno oitovati samo one prosjene osobine,
koje svatko posjeduje. U gomilama se nagomilava .ogranienost, a
ne duh. Zacijelo nije cijeli svijet onaj, koji kako se esto po
navlja ima vie duha od Voltaire-a, ali zacijelo ima Voltaire
vie duha od cijeloga svijeta, ako pod cijelim svijetom valja ra
zumijevati gomile.
No kad bi se pojedinci u gomili ograniili na' to, da po
mijeaju obine osobine, u koliko ih svaki od njih ima, oitovala
bi se naprosto prosjenost tih osobina, a ne bi se, kako smo mi
ustvrdili, stvorili novi karakteri. Kako da se uglave ti novi ka
rakteri? To nam je sada ispitati.
Razni uzroci odrejuju pojavu ovih specijalnih karaktera
gomila, koji se u izoliranih pojedinaca ne nalaze. Prvi se sastoji
u tom, to pojedinac u gomili ve zbog samoga broja dobiva osjeaj
nesavladive moi, koji mu doputa, da se predaje nagonima, koje
bi sam obuzdao. On e se s tim manje trsiti, da ih obuzda, to je
gomila bezimena, a dosljedno tomu i neodgovorna; osjeaja odgo
vornosti, koji uvijek sputava pojedince, potpuno nestaje. .
Drugi uzrok: zaraza, jednako upliva, da odredi kod gomila
oitovanje specijalnih karaktera, a u isto vrijeme i njihovu orijen
taciju. Zaraza je pojav, koji se moe lako utvrditi, ali ne i obja
sniti, a koji valja pripojiti hipnotikim pojavima, koje emo sada
istraiti. U gomili je svaki osjeaj, svaki in zarazan i to tako
zarazan, da pojedinac vrlo lako rtvuje svoj interes zajednikoj
probiti. To je podobnost, koja je u opreci s prirodom ovjeka i
za koju on nije podoban, ve ako se nalazi u gomili.
Trei uzrok, a taj je najvaniji, odredjuje u pojedincima
u gomili specijalne karaktere, koji su ponekad sasvim opreni od
karaktera izoliranog pojedinca. Hou da govorim o sugestivnosti,
kojoj je gore spomenuta zaraza pukim rezultatom.
Da se taj pojav shvati, valja drati na umu izvjesna nova
otkria fiziologije. Danas ve znamo, da se raznim postupcima
moe pojedinac dovesti u takvo stanje, da izgubi svu svoju svijesnu

osobnost i da se pokorava svim' sugestijama operateura, koji mu

ju je oteo, te da ini djela, koja su najopreznija njegovomu zna
aju i navikama. Vrlo pomna istraivanja oito dokazuju, da po
jedinac, koji ve neko vrijeme tone u burnoj gomili, dolazi doskora
uslijed struja, koje iz nje naviru ili iz sasvim drugih uzroka,
koje mi ne poznajemo u neko posebno stanje, koje u mnogom
nalii na neku opinjenost, u kojoj se nalazi hipnotizirani, kad je
u rukama hipnotizera. U hipnotizovanoga je paraliziran ivot
mozga i on postaje robom svih nesvijesnih akcija svoje kimene
modine, kojom hipnotizer po miloj volji upravlja. Svijesne je
osobnosti potpuno nestalo, izgubila se sva volja i prosudjivanje.
Svi osjeaji i misli orientiraju se u smjeru, to ga hipnotizer
odredi.
Gotovo u ovakvom se stanju nalazi i pojedinac, koji je
dijelom psiholoke gomile. On nije vie svijestan svojih djela. Kod
njega, kao i kod hipnotizovanoga, izvjesne su podobnosti unitene,
a druge se mogu dovesti do stepena krajnje eksaltacije. Pod doj
mom sugestije on e se s neodoljivom estinom baciti na vrenje
izvjesnih ina. Ova je estina jo neodoljivija kod gomila, nego
kod hipnotizovanog bia, jer sugestija, koja je ista za sve po
jedince, sve vie raste, postajui uzajamna. Individualnosti, koje
bi u gomili posjedovale dosta snanu osobnost, da se opru su
gestiji, brojano su preslabe, a da bi se mogle boriti protiv bujice.
U najboljem sluaju mogle bi pokuati diverziju kakvom drugom
sugestijom. Uslijed toga je na priliku gdjekoja sretna rije ili
zgodna slika ponekad odvratila gomile od najkrvolonijih ina.
Prema tomu: nestajanje svijesne osobnosti, prevlast nesvi
jesne osobnosti, orientacija osjeaja i ideja u istom smislu suge
stijom i zarazom, tenja, da se sugerirane ideje neposredno pro
metnu u djela, ovo su glavne znaajke pojedinca u gomili. On nije
vie onaj, koji je bio, on je postao automatom, koga vie ne vodi
njegova volja.
Ve i samom injenicom, da je dijelom organizirane go
mile, silazi ovjek za vie stepenica niz ljestve civilizacije. Izoliran
je moda bio kulturno bie, u gomili je barbar, to jest igraka
nagona. U njega je spontanost,, estina, divljatvo, a i zanos i ju
natvo primitivnih bia. On je sklon, da im se priblii ak i
a lakoom, kojom ga mogu impresionirati rijei, slike to bi
ostalo sasvim bez djelovanja na izolirane pojedince, koji sainja
vaju gomilu te da se dade navesti na ine, koji su u opreci s

njegovim najoitijim i najpoznatijim obiajima. Pojedinac u go

mili je zrno pijeska medju drugim zrnjem pijeska, kojima vjetar
po miloj volji gospodari..
I zato se dogadja, da porotna sudita donose osude, koje
ne bi ni jedan lan suda sam stvorio, zatim da parlamentarne
skupine prihvaaju zakone i uredbe, koje bi zabacio svaki pojedini
lan, od kojih su sastavljene. lanovi Konventa bili su zasebice
prosvijetljeni gradjani, mirnih navika. Udrueni u gomilu nisu
oklijevali, da potvrdjuju najmahnitije predloge i da alju pod gilotinu i one, koji su oito bili neduni. ta vie: oni su opreno od
svih svojih interesa odustali od svoje nepovrjedivosti i sami se
decimirali.
No pojedinac u gomili ne odvaja se samo ovim inima bitno
od samoga sebe. Prije nego to je izgubio svu svoju nezavisnost,
promijenie se njegove ideje i osjeaji, a preobraenje je tako
duboko, da je prometnulo krtca u rasipnika, skeptika u onoga,
to vjeruje, potenjaka u zloinca, nitkova u junaka. Odreknue
od svih povlastica, koje je plemstvo izglasalo znamenite noi od
4. kolovoza 1789., ne bi zacijelo bio nikad prihvatio ni jedan o
njegovih lanova zasebice.
Iz svega, to je dosad reeno, zakljuujemo, da je gomila
intelektualno uvijek inferiornija od izoliranog ovjeka, no da ona
s obzirom na osjeaje i ine, to ih ti osjeaji izazivaju, moe
prema prilikama biti bolja ili gora. Sve ovisi o nainu, kako je
gomila sugestionirana. Ovo su potpuno previdjeli pisci, koji su
gomile prouavali samo s kriminalnog gledita. Gomila je bez
znanja esto zloinaka, no ona je esto i herojska. Ovakve su
naroito gomile, koje su se dale voditi u smrt za pobjedu kakvog
vjerovanja ili kakve ideje, koje se oduevljavaju za slavu i ast,
koje srcu gotovo bez kruha i oruja, kao u vrijeme kriarskih
vojni, da se sveti grob oslobodi od nevjernika ili kao godine 1793.
da se obrani otadbina. To je dodue nesvijesni heroizam, ali ova}
heroizam gradi povjesnicu. Kad bi se u aktivu naroda mogla
upisati samo velika djela, koja su bila hladno promiljena, imali
bi anali svijeta malo toga zapisati!

DRUGO POGLAVLJE.

Osjeaji i moralnost gomila.

$ 1. I m p u l z i v n o s t , p o k r e t l j i v o s t i r a z d r a 1 j i v o s t g o m i l a . Gomila je igraka svih vanjskih podraaja,
pod kojima se na njoj odrazuju neprestane promjene. Motivi, ko
jima se ona pokorava, dosta su snani, da izbriu osobni interes.
Kod gomila nije nita unaprijed promiljeno. Akcija plemena.
2 . S u g e s t i v n o s t i l a k o v j e r n o s t g o m i l a . Njihovo
pokoravanje sugestijama. Slike, to joj se izazovu u duhu, smatra
ona stvarnou. Zato su te slike sline za sve pojedince, koji sa
injavaju gomilu. Izjednaenje nauenjaka i budale u gomili.
Razni primjeri iluzija, kojima su podvreni svi pojedinci gomile.
Nemogunost vjerovanja svjedoanstvu gomila. Jednodunost
brojnih svjedoka jedan je od najgorih dokaza, koji se moe na
maknuti, da se utvrdi injenica. Slaba vrijednost historikih
knjiga. 3. P r e t j e r a n o s t i j e d n o s t r a n o s t osje
a j a g o m i l a . Gomile ne poznaju ni sumnju, ni neizvjesnost
i uvijek zapadaju u krajnosti. Njihovi su osjeaji uvijek pre
tjerani. 4. N e t o l e r a n t n o s t , a u t o r i t a r i z a m i konz e r v a t i z a m g o m i l a . Uzroci ovim osjeajima. Ser
vilnost gomila pred jakim autoritetom. asoviti revolucionarni
nagoni gomila ne spreavaju ih, da budu vrlo konzervativne.
One su svojim nagonom nesklone promjenama i napretku. 5.
M o r a l n o s t g o m i l a . Moralnost gomila moe prema su
gestijama biti mnogo nia ili mnogo via od moralnosti pojedinaca,
koji ih sastavljaju. Razlaganja i primjeri. Gomile rijetko
vodi interes, koji je od vee esti iskljuivi pokreta izoliranoga
pojedinca. Moralizatorska uloga gomila.
Poto smo na vrlo openiti nain oznaili glavne karaktere
gomila, preostaje nam, da se zadubimo u podrobnosti tih ka
raktera.
Primijetit e se, da medju posebnim karakterima gomila
Ima vie takovih, kao na priliku impulzivnost, razdraljivost, ne
podobnost razmiljanja, manjak prosudjivanja i kritinoga duha,
pretjerivanje u osjeajima i razni drugi, koji se opaaju jednako
kud bia, koja pripadaju niim oblicima razvoja, kao to su ena,
divljak i dijete. No to je analogija, koju samo mmogredno istiem;
Njen dokaz proizai e iz cjeline ovoga djela. Ona bi uostalom

20
bila. zalina za ljude, koji su upueni u psihologiju primitivnih
bia, a nikad ne bi uvjerila one, koji je ne poznaju.
Sad u redom uzeti u pretres razne karaktere, koji se mogu
opaati kod veine gomila.

1. Impulzivnost, pokretljivost i razdraljivost

gomila.
Prouavajui temeljne karaktere gomila, rekli smo, da go
milu gotovo iskljuivo vodi nesvijesnost. Njena su djela vema
pod uplivom kimene modine, nego li mozga. Ona se u tomu
pribliuje sasvim primitivnim biima. Njena izvrena djela mogu
biti, to se tie njihovog izvrenja, potpuna, no pojedinca vodi u
tome sluaj podraaja, jer mozak njima ne upravlja. Gomila je
igraka u rukama svih vanjskih podraaja, pod kojima se na njoj
odrazuju neprestane promjene. Ona je rob impulsa, koje prima.
Izolirani pojedinac moe biti podvrgnut istim podraajima, kao i
ovjek u gomili, no im mu mozak predoi neugodnosti, koje bi
mogle nastati, ako im se preda, on im se ne predaje. Ovo bi se
moglo fizioloki izraziti tako, da se kae, da izolirani pojedinac
posjeduje podobnost, da vlada svojim refleksima, dok je gomila
ne posjeduje.
Ovi razliiti impulsi, kojima se gomile pokoravaju, mogu
biti, prema podraajima, plemeniti ili okrutni, herojski ili maloduni, no uvijek e biti tako zapovjedni, da ih ne e moi prevla
dati osobni interes, niti interes samoodranja.
Podraaji, koji mogu djelovati na gomile, vrlo su razliiti
i budui da im se gomile uvijek pokoravaju, to su one i vrlo po
kretljive. Zato ih vidimo, gdje u istom trenutku prelaze iz najbjesnijeg divljatva u najapsolutniju velikodunost ili heroizam.
Godila vrlo lako postaje krvnikom, no jednako lako postaje i
muenikom. Iz njenih su grudi potekle bujice krvi, koju je traila
pobjeda svakog vjerovanja. Ne trebamo se prenijeti u herojsko
doba, da uvidimo, to su sve u tom pogledu gomile kadre. One
nikad ne tede svoj ivot u kakvoj pobuni, a prije malo godina
mogao je jedan general, koji je naglo postao popularan, da je
htio zatraiti, nai stotinu hiljada ljudi, spremnih, da se za nje
govu stvar dadu ubiti.
Kod gomila ne moe nita biti unaprijed promiljeno. One
su nalik na lie, to ga uzvitla oluja, raspri na sve strane i
pobaca po zemlji. Prouavajui na drugom mjestu izvjesne revo-

21
lucionarne gomile, predoit emo nekoliko primjera promjenlji
vosti njihovih osjeaja.
Ova pokretljivost gomila ini, da je gomilama vrlo teko
vladati, naroito, ako je dio javne vlasti pao u njihove ruke. Kad
potrebe svakdanjeg ivota ne bi u neku ruku nevidljivo regu
lirale stvari, demokracije ne bi mogle dugo potrajati. No ako go
mile neto s upornim bijesom zahtijevaju, one to zacijelo dugo ne
ine. One su jednako nepodobne za trajnu volju, kao i za miljenje.
Gomila nije samo impulzivna i pokretljiva. Kao i divljak,
ona ne doputa, da se ita umetne izmedju njene elje i ostva
renja te elje. Ona to s tim manje razumije, to joj broj daje
osjeaj neodoljive snage. Pojedinac u gomili gubi pojam ne
mogunosti. Izolirani pojedinac dobro osjea, da sam ne bi mogao
zapaliti kakovu palau, opljakati skladite i kad bi to pokuao,
da bi se njegov pokuaj lako sprijeio. Nalazei se u gomili, ima
on svijest snage, koju mu namie broj i dostaje sugerirati mu
misao o ubojstvu i pljaki, da smjesta popusti kunji. Neoeki
vana zapreka s bjesnilom e se ukloniti. Kad bi ljudski organizam
doputao trajnost bjesnila, moglo bi se rei, da bi normalno stanje
gomile, koja je naila na zapreke, bilo bjesnilo.
U razdraljivosti gomila, u njihovoj impulzivnosti i njihovoj
pokretljivosti, kao i u svim narodnim osjeajima, to emo ih pro
uavati, javljaju se uvijek osnovni karakteri plemena, koji sai
njavaju nepromjenljivu osnovku, na kojoj niu svi nai osjeaji.
Sve su gomile bez sumnje uvijek razdraljive i impulzivne, no
s velikim razlikama u stepenu. Razlika izmedju latinske i anglo
saksonske gomile upravo je golema. Najnoviji dogadjaji nae po
vjesnice bacaju na tu toku ivo svijetlo. Dvadeset i pet godina
prije izdanja ove knjige (1870.) dostajalo je objelodanjenje jednostavnog brzojava, koji je sadravao navodnu uvrijedu, nanesenu
jednom poklisaru, da izazove eksploziju bijesa, iz koje je nepo
sredno potekao strahovit rat. Nekoliko godina kasnije, brzojavno
objavljenje poraza u Langsonu izazvalo je novu eksploziju, zbog
koje je naglo pala vlada. U isto vrijeme pobudio je u Engleskoj
mnogo tei poraz jedne engleske ekspedicije pred Kartumom,
vrlo slabo uzbudjenje, te ministarstvo nije palo. Gomile su svuda
feminilne, ali najfeminilnije su latinske gomile. Tko se na njih
osloni, moe se vrlo visoko i vrlo brzo uspeti, no pri tom e
neprestano lebdjeti na Tarpejskoj hridi i pouzdano je, da e jednog
dana biti s nje survan.

22

2. Sugestivnost i lakovjernost gomila.

Definirajui gomile, rekosmo, da je jedan od njenih glavnih
karaktera, pretjerana sugestivnost, te smo predoili, kako je u
svakom ljudskom sklopu sugestija zarazna, Sto objanjava naglu
orientaciju osjeaja u oredjenomu smjeru.
Makar kako se gomila zamilja neutralnom, ona se od vee
esti nalazi u stanju pozornog iekivanja, koje olakava sugestiju.
Prva formulirana sugestija, koja se pojavi, namee se neposredno
svim mozgovima i u isti mah je orientacija utvrdjena. Kao kod
svih sugestioniranih bia, ideja, koja je prodrla u mozgove, nastoji,
da se prometne u djelo. Bilo da se radi o palai, koju valja za
paliti ili o izvrenju kakvog djela odanosti, gomila je na oboje
spremna s istom lakoom. Sve e ovisiti o prirodi poticala, a ne,
kao kod izoliranog bia, o odnosima, koji postoje izmedju sugeri
ranog djela i razuma, koji se moe isprijeiti ostvarenju.
Lutajui ovako granicama nesvijesnosti, podleui lako
svakoj sugestiji, imajui svu estinu osjeaja bia, koja ne mogu
prizvati na utjecaje razuma, moe gomila biti samo do krajnosti
lakovjerna. Za nju ne postoji nevjerojatnost, to valja dobro imati
na umu, da se uzmogne shvatiti lakoa, kojom se stvaraju i ire
najnevjerojatnije legende i bajke.1)
Stvaranje legenda, koje tako lako krue gomilama, nije de
terminirano samo potpunom lakovjernou. Ono ima svoj korijen
i u zaudnim deformacijama, kojima su podvreni dogadjaji u
uobrazilji sakupljenih ljudi. Najobiniji dogadjaj, to ga vidi go
mila, za as je sasvim promijenjen. Gomila misli u slikama, a
razbudjena slika izaziva samo niz drugih slika, koje nisu ni u
kakvoj loginoj vezi s prvom. Ovo emo stanje lako razumjeti,
pomislivi na bizarno nadovezivanje ideja, na koje nas ponekad
navede izazvanje bilo kakvog fakta. Razum nas upuuje, kako u
tim slikama nema suvislosti, no gomila to ne vidi i ono, ta njena
deformirajua uobrazilja pridaje zbiljskomu dogadjaju, stapa ona
sa samim dogadjajem. Ona smatra stvarnima slike, koje su se u
1) Oni koji su prisustvovali opsadi Pariza, vidjeli su brojne
primjere ove lakovjernosti gomila u najnevjerojatnijim stvarima.
Svijea, to bi je tko zapalio na kojemu katu, odmah se smatrala
kao znak opsjedaima, iako je nakon najkraeg razmiljanja bilo
oevidno, da oni nikako ne mogu na vie milja udaljenosti vidjeti
svijetlo ove svijee.

njenom duhu razbudile i koja su od vee esti u najdaljoj vezi s

posmatranim faktom.
Deformacije, kojima gomila iznakazi neki dogadjaj, kojemu
je svjedokom, morale bi, kako se ini, biti bezbrojne i razliite,
budui da su pojedinci, koji je sainjavaju, vrlo razliitih temperamenata. No ipak nije tako. Uslijed zaraze deformacije su iste
naravi i istoga smjera za sve pojedince. Prva deformacija, koju
je opazio jedan od pojedinaca u zajednici, jest klica zarazne su
gestije. Prije nego to e se sveti Juraj prikazati svima kriarima,
zacijelo ga je opazio samo jedan od opsjedaa.
Takav je uvijek mehanizam ovih zajednikih halucinacija,
koje su tako este u historiji i koje kao da sve imaju klasine
znaajke autentinosti, budui da se radi o pojavima, koje su usta
novile hiljade ljudi.
Da se pobija ovo, to je prije reeno, ne treba se utjecati
duevnoj kvaliteti pojedinaca, od kojih je gomila sastavljena. Ova
kvaliteta je bez ikakve vanosti. Neznalica i nauenjak, im se
nadju u gomili, jednako su nepodobni za posmatranje.
Ova se teza moe initi paradoksalnom. Da se temeljito
predoi, valjalo bi navesti velik broj historikih injenica, za to
ne bi dostajalo ni vie svezaka.
No budui da ne u ostaviti itaoca pod dojmom tvrdnje
bez dokaza, navest u mu nekoliko primjera, ispabirenih slu
ajem izmedju mnogih, koji bi se mogli navesti.
Slijedei je sluaj najtipiniji, jer je izabran izmedju zaje
dnikih halucinacja, koje su zarazile gomilu, u kojoj je bilo najrazliitijih pojedinaca, najveh neznalica i najuenijih ljudi. Pri
povijedao ga je pomorski porunik Julien Felix u svojoj knjizi
o morskim strujama, a donijela ga je i R e v u e S c i e n t i f i q u e .
Ratni brod La B e l l e - P o u l e krstario je morem, da
nadje brod B e r c e a u , od kojega ga je odijelila estoka oluja.
Bilo je to za vedra, sunana dana. Odjednom javi straa, da je
opazila razbijeni brod. Svi uperie poglede na oznaeno mjesto i
cijela posada, asnici i mornari opazie sasvim jasno jednu splav,
krcatu ljudima, koju su vukli amci, na kojima su leprali zna
kovi brodoloma. Sve je to medjutim bila puka zajednika haluci
nacija. Admiral Desfosses naloi, da se opremi jedan amac, da
podje u pomo brodolomcima. Pribliujui se, vidjeli su mornari
i asnici u amcu mnotvo ljudi, kako sa miu, pruaju ruke i
uli muklo komeanje i buku brojnih glasova. Kad je amac

24
prispio na lice mjesta, nadjoe se pred liem pokrivenim granjem
drvea, to je bilo na susjednoj obali polupano. Pred ovako jasnom
oevidnou nestalo je halucinacije.
U ovom se primjeru vrlo jasno opaa razvoj mehanizma
zajednike halucinacije, kako smo ga mi razloili. S jedne strane
gomila u stanju pozornog iekivanja, a na drugoj sugestija, uzro
kovana izvjetajem strae o razbijenoj Iai na moru, sugestija,
koja se putem zaraze prenijela na sve prisutne, na asnike, kao i
na mornare.
Nije potrebno, da gomila bude brojna, da joj se smuti podo
bnost, da pravo vidi, to se pred njom dogadja i da se zbiljske
injenice smijene halucinacijama, koje nisu s njima u srodstvu.
im je nekoliko pojedinaca na okupu, sainjavaju oni gomilu, pa
makar su to i odlini nauenjaci, ipak poprimaju sve znaajke
gomila u onom, to je izvan njihove struke. Podobnost posmatranja
i kritiki duh, to ga svaki od njih posjeduje, u isti mah iezavaju.
Jedan odlini psiholog, g. Davey pruio nam je u tom pogledu
vrlo zanimljiv primjer, koji je iznesen u A n n a l e s d e s Scien
c e s p s y c h i q u e s , a koji zavrjedjuje, da bude ovdje priopen.
G. Davey, pozvavi skup odlinih posmatraa, medju kojima je
bio i jedan od prvih engleskih nauenjaka, g. Wallace, izvodio je
pred njima, poto ih je prije pustio, da ispitaju predmete, te da
svuda, gdje hoe, stave svoje peate, sve klasike spiritistike
pojave: materijalizaciju duhova, pisanje po ploicama, itd. Poto
je iza toga dobio od tih odlinih posmatraa pismene potvrde, da
su se posmatrani pojavi mogli dobiti samo nadnaravnim sredstvima,
otkrio im je, da je sve to rezultat vrlo jednostavne varke. Naj
udnovatije je u Daveyevom istraivanju, pie autor izvjetaja,
ne moda samo udesno eksperimentiranje, ve ona krajnja slaboa shvaanja, to su je oitovali neupueni svjedoci. Ti svjedoci
mogu najposlije praviti brojne i pozitivne izvjetaje, koji su skroz
pogreni, ali iji je rezultat, a k o se n j i h o v i o p i s i u z m u
k a o t o n i , da se pojavi, to ih opisuju, ne mogu objasniti var
kom. Metode, koje je pronaao Davey, bile su tako jednostavne,
da se svatko mora uditi, kako se je usudio, da ih upotrijebi, no
on je imao toliku vlast na duh gomile, da ju je mogao uvjeriti,
da vidi ono, to uistinu nije vidjela. Ovo je uvijek mo hipnotizera nad hipnotizovanim. No kad se vidi, kolika je ta mo i nad
nadmonim duhovima, koji predhodno dolaze s nepovjerenjem, moe
se shvatiti, kako je lako opiniti obine gomile.

25
Slini su primjeri bezbrojni. U as, kad sam pisao ove
retke, bile su novine pune dogadjaja dviju utopljenih djevojica,
koje su izvukli iz Seine. Ovu je djecu u prvi mah na najkategoriniji
nain prepoznalo dvanaest svjedoka. Sve izjave bile su tako u
skladu, da sudac istraitelj nije ni asa sumnjao. On dade sastaviti
spis o njihovoj smrti. No u asu, kad se prelo na pokop, slu
ajno se otkrilo, da su obje pretpostavljene rtve ile i zdrave, te
da su tek neto nalik na male utopljenice. Kao i u veini prijanjih
primjera, dostajala je i ovdje tvrdnja prvoga svjedoka, koji je bio
rtva iluzije, da je sugerira svim ostalima.
U obinim sluajevima polazi sugestija uvijek iz iluzije, koja
nastane kod jednog pojedinca uslijed vie ili manje blijedih podsjeanja, zatim iz zaraze, putem afirmacije, te prvobitne iluzije.
Ako je prvi posmatra vrlo prijemljiv za impresije, dostajat e
esto, da se na mrtvomu tijelu, za koje misli, da ga je prepoznao,
nalazi bez svake stvarne slinosti kakva pojedinost, kakva brazgotina ili dio odjee, koji bi u njemu mogao razbuditi misao na
neku drugu osobu. Razbudjena ideja moe iza toga postati klicom
neke kristalizacije, koja oblada poljem razuma i oslabi svaku kritiku podobnost. Ono, to tada posmatra vidi, nije vie sam pred
met, ve slika, koja se razbudila u njegovom duhu. Ovako se tumai
pogreno raspoznavanje djece po vlastitoj majci, a takav je i slije
dei sluaj, koji je ve dosta star, no na koji su netom podsjetile
novine i iz kojeg se vidi, kako se precizno oituju dvije vrste sugestija, kojih sam mehanizam upravo oznaio.
Dijete je prepoznalo neko drugo dijete koje se prevarilo.
I sad nastade itav niz netonih prepoznavanja.
Doskora se pokazalo neto osobito. Sutradan, poto je dijete
njegov kolski drug prepoznao, povie neka ena: ,Ah Boe, to
je moje dijete!'
Povedoe je k mrtvomu tijelu, ona ga pogleda i ustanovi
brazgotinu na elu. ,To je', ree ona, ,moj nesretni sin, koji se je
izgubio u mjesecu srpnju, Ukradoe mi ga i ubie!'
Ta je ena bila vratarka u ulici du Four, a zvala se Chavandret. Kad dovedoe njenoga urjaka, on bez skanjivanja ree:
,Gle, maloga Philiberta!' Vie stanovnika iz ulice takodjer je prepoznalo u djetetu iz Villette Philiberta Chavandreta, ne izuzevi
ni njegovog vlastitog uitelja, kojemu bijae znakom jedna medalja.
Pa ipak: susjedi, urjak, uitelj i majka, svi su se varali.
est nedjelja kasnije ustanovila se identinost djeteta. Bilo je to

26
neko dijete iz Bordeauxa, ubijeno u Bordeauxa i u potanskom
zaveljaju poslano u Paris.1)
Primjeuje se, da ova prepoznavanja potjeu od vee esti
od ena i djece, to jest od bia, koja se mogu najlake impresio
nirati. Ona nam podjedno pokazuju, koliko mogu vrijediti kod suda
takva svjedoanstva. Naroito to se tie djece, na bi se na nji
hove tvrdnje trebalo nikad pozivati. Sudci obino govore, da se
u toj dobi ne lae. No s malo vie psiholokog znanja mogli bi
znati, da se upravo u toj dobi uvijek lae. Ta je la bez sumnje
bezazlena, ali zato je ipak la. Bolje bi bilo rijebom odluiti o
osudi nekog optuenika, nego odluivati kako se to esto ini
prema svjedoanstvu djeteta.
Vrativi se na posmatranja gomila, doi emo do zakljuka,
da su zajednika posmatranja najneispravnija i da vrlo esto pre
douju puku iluziju nekog pojedinca, koji je putem zaraze suge
rirao i ostale. Moglo bi se navesti nebrojeno primjera, koji doka
zuju, kako valja gojiti krajnje nepovjerenje prema svjedoanstvu
gomila. Prije dvadeset i pet godina prisustvovale su hiljade ljudi
slavnom konjanikom juriu u bitci kod Sedana, pa ipak je nemo
gue iz najoprenijih tvrdnja oevidaca razabrati, tko je njime
zapovijedao. U nedavnoj svojoj knjizi dokazao je engleski general
Wolseley, da su dosad poinjene vrlo teke omake, u predoivanju
najvanijih fakata, koje je vie stotina svjedoka potvrdilo.8)
Takove nam injenice pokazuju, koliko vrijedi svjedoanstvo
gomila. Rasprave u logici unose jednodunost brojnih svjedoka u
kategoriju najsolidnijih dokaza, koji se mogu navesti, da se do
kae ispravnost injenice. No ono, to znamo o psihologiji gomila,
1) E c l a i r od 21. travnja 1895.
2) Znamo li mi za jednu jedinu bitku, kako je tono pro
tekla? Ne vjerujem. Znamo, tko su bili pobjednici, a tko pobijedjeni, no nita vie. Ono, to g. d'Harcourt, uesnik i svjedok,
pripovijeda o bitci kod Solferina, moe se primijeniti na sve bitke:
Generali (obavijeteni dakako stotinama izjava) predaju svoje
slubene izvjetaje; asnici, koji to imaju srediti, preinauju ove
dokumente i priredjuju konani sastav; glavar glavnog stoera
ga osporava i iznova preradjuje. Sad ga nose maralu i on povie:
Vi se varate! i sastavlja novi prikaz. Napokon ne ostane nita
od prvobitnog izvjetaja. G. d'Harcourt pripovijeda ove injenice,
kao dokaz nemogunosti, da se utvrdi istina o najshvatljivijem,
najbolje posmatranom dogadjaju.

27
pokazuje, da se logike raspravo moraju u tom pogledu sasvim
preraditi. Najsumnjiviji su zacijelo oni dogadjaji, koje je po sma
trao najvei broj osoba. Rei, da je neku injenicu utvrdilo hiljadu
svjedoka, znai najee ustvrditi, da se zbiljski fakat uvelike ra
zlikuje od usvojenih navoda.
Iz svega, to je dosad reeno, proizlazi, da historike knjige
valja uzimati kao djela istog uobraavanja. To je skup fantastinih
pria o loe posmatranim injenicama, popraenih naknadnim tu
maenjima. Mnogo je korisniji posao mlatiti praznu slamu, nego
pisati ovakve knjige. Da nam prolost nije ostavila svoja literarna,
umjetnika i monumentalna djela, ne bismo znali ni trunak istine
o onom, to se dogodilo. Poznajemo li jednu istinitu rije o ivotu
velikih ljudi, koji su u ovjeanstvu igrali vane uloge, kao to su
Herkul, Budha, Isus ili Muhamed? Zacijelo ne poznamo! Uosta
lom njihov realni ivot malo nas se tie. Ono, za to se zani
mamo, jesu veliki ti ljudi u onom obliku, kako ih je uobliila
puka legenda. Legendarni junaci, a ne stvarni junaci impresionirali su duu gomila.
Na nesreu legende pa i onda, kad su utvrdjene u knjigama nemaju nikakve postojanosti. Uobrazilja gomila neprestano ih mijenja prema vremenu i prema plemenima. Kolika je
razlika izmedju krvoednoga biblijskoga Jehove i Boga ljubavi
svete Terezije, a Budha, kojega oboavaju u Kini, nema ni jedne
zajednike crte s onim, koji se tuje u Indiji.
Ne treba ni da vijekovi prodju preko junaka, da njihovu legendu uobrazilja gomila preinai. Do toga dolazi ponekad ve i za
nekoliko godina. Iz svojega doba znamo, kako se legenda jednoga
od najveih junaka historije u manje od pedeset godina vie puta
promijenila. Pod Bourbonima Napoleon postaje neka vrsta idilske,
filantropske i liberalne osobnosti, prijatelj potitenih, koji bi, kako
kau pjesnici, u svojim kolibama morali dugo sauvati njegovu
napomenu. Trideset godina kasnije, dobroudni je junak postao
krvoednim despotom, koji je uzurpirajui vlast i slobodu, pogubio
tri milijuna ljudi, samo da izdovolji svoju ambiciju. U nae dane
nalazimo novo preobraenje te legende. Poto pak predje preko
nje nekoliko desetina vijekova, nauenjaci e na osnovu ovih
oprenih prikaza moda i posumnjati, da je taj junak ikad postojao, kako danas neki sumnjaju, da je postojao Budha, te ne e
u njemu vidjeti drugo, nego kakav sunani mit ili razvijenu lege
ndu Herkulu. Oni s se medjutim lako utjeiti zbog te neizvjes-

28
nos ti, jer bolje upueni u poznavanje psihologije gomila, nego danas,
oni e znati, da historija ne moe ovjekovjeiti drugo, nego mite.

3. Pretjeranost i jednostranost osjeaja gomila.

Makar kakvi su^osjeaji, to ih gomila oituje, dobri ili zli,
oni pokazuju dvojaki karakter, da su naime vrlo priprosti i vrlo
pretjerani. U ovoj se toki, kao i u mnogim drugima gomila pribliuje primitivnim biima. Neprijemljiva za nuanse, vidi ona
stvari u cijelosti i ne poznaje prelaze. U gomili je pretjeranost
osjeaja uvrena injenicom, da time, to se oitovani osjeaj
vrlo brzo iri putem sugestije i zaraze, oito odobravanje, kojemu
je predmetom, znatno uveava njegovu snagu.
Priprostost i pretjeranost osjeaja gomila ine, da potonje
ne poznaju ni sumnju ni neizvjesnost. Poput ena zapadaju one
odmah u ekstreme. Iznesena sumnja brzo se promee u neospo
rivu oevidnost. Zaetak antipatije ili negodovanja, koji se kod
izoliranog pojedinca ne bi isticao, postaje odmah divljom mrnjom
kod pojedinca u gomili.
estina osjeaja gomila jo je i pretjerana, naroito kod
heterogenih gomila uslijed odsua odgovornosti. Izvjesnost nekanjivosti, s tim vea izvjesnost, to je gomila brojnija i poznavanje
asovite znatne brojane snage, omoguuje zajednicama osjeaje i
ine, koji su izoliranim pojedincima nemogui. U gomilama su
glupani, neznalice i zavidnici oslobodjeni od osjeaja svoje nitetnosti i svoje nemoi, koji zamjenjuje poznavanje brutalne, prolazne,
ali goleme snage.
Pretjeranost navodi esto gomile na rune osjeaje, na tu
atavistiku ostavtinu nagoni primitivna ovjeka, koju izolirani i
odgovorni pojedinac ,u svojoj bojazni od kazni obuzdava. U tome
lei razlog, zato se gomile mogu tako lako navesti na opake
ispade.
No zato ipak ne stoji, da gomile, ako su vjeto sugerirane,
ne bi bile podobne za heroizam, odanost i vrlo visoke vrline. One
su zato ak i podobnije, nego osamljeni pojedinac. Imat emo do
skora prilike, da se vratimo na tu toku, prouavajui moralnost
gomila.
Pretjerana u svojim osjeajima, gomila je prijemljiva samo
za krajnje osjeaje. Govornik, koji hoe da je zavede, mora zlou
potrebljavati estoke tvrdnje. Pretjerivati, tvrditi, ponavljati i nikad

29
ne pokuati ita predoiti umnim razlaganjem, najpoznatiji je na
in argumentiranja pukih govornika.
Gomila trai isto pretjerivanje i u osjeajima svojih junaka.
Njihove osobine i prividne vrline moraju uvijek biti uveane. U
kazalitu se moe jasno primijetiti, da gomila zahtijeva od junaka
komada sva svojstva hrabrosti, moralnosti i vrline, kakvih u i
votu nikad nema.
O posebnoj optici kazalita nije se bez razloga govorilo.
Ona bez sumnje postoji, no njena pravila nisu od vee esti ni
u kakvoj vezi sa zdravim razumom i logikom. Vjetina govorenja
gomilama bez sumnje je podredjene vrste, ali ona iziskuje sasvim
posebne podobnosti, esto je nemogue po itanju zakljuivati us
pjeh izvjesnih komada. Kazalini ravnatelji, kad ih primaju, vrlo
esto su i sami u neizvjesnosti o uspjehu, jer kad bi htjeli pravo
suditi, morali bi se prometnuti u gomilu.1) I ovdje, kad bismo se
mogli upustiti u ira razlaganja, dokazali bismo preteni utjecaj
plemena. Kazalini komad, za koji se gomila u jednoj zemlji oduievljava, ne doivi ponekad uspjeha u drugoj ili pak doivi uspjeh,
koji se osniva samo na cijenjen ju i utivosti, jer u njemu nema
pokretala, koja bi bila kadra, da njegovo novo opinstvo uzbude.
Ne trebam dodavati, da se pretjeranost gomila odnosi samo
im osjeaje, a nipoto na inteligenciju. Ve sam predoio, da sa
mom injenicom, da je pojedinac u gomili, neposredno i znatno
pada njegov intelektualni niveau. To je utvrdio i iskusni sudac,
g. Tarde, u svojim istraivanjima o zloinima gomila. Prema tomu
mogu se gomile samo u osjeajima izdignuti vrlo visoko ili obratno:
vrlo nisko sii.
!) Ovo omoguuje, da se shvati, zato neki komadi, koje su
vi kazalini ravnatelji, odbili, ipak doivljuju golem uspjeh, ako
c sluajno ipak prikazuju. Poznat je nedavni uspjeh komada g.
Coppc-a Pour la couronne, koji su deset godina odbijali ravnalp||l prvih kazalita, unato imenu njegovog autora. La marr n l u c de C h a r l e y , koji su odbila sva kazalita, a napokon
ic prikazivao o troku nekog bankira, doivio je dvije stotine
prriltnvii u Francuskoj i vie od hiljade u Engleskoj. Bez gornjega
ii!i|iiSnjcnja o nemogunosti, u kojoj se nalaze kazalini ravnatelji,
ilu ne duevno priijube gomili, ne bi se mogle shvatiti tako krupne
mnliludc u ocjeni sa strane nadlenih i vrlo interesiranih osoba.
Ovu je predmet, koji ne mogu ovdje potanje razviti, a koji bi zavrlleillo, da se njim pozabavi pero ovjeka od kazalita, a ujedno
psihologa, kakav je na priliku g. Sarcey.

31

4. Netolerantnost, autoritarizam i konservatizam gomila.

Gomile poznavaju samo priproste i krajnje osjeaje; miljenja,
ideje i vjerovanja, to su im sugerirana, prihvaaju ili otklanjaju
one u cjelini, pa ih smatraju kao apsolutne istin'e ili jednako apso
lutne zablude. Ovako se uvijek dogadja s vjerovanjima, koja su
putem sugestije determinirana, mjesto da su nastala putem raz
miljanja. Svatko zna, kako su religiozna vjerovanja netolerantna
i kako despotski gospoduju duama.
Nemajui nikakve sumnje o onom, to smatra istinom ili
zabludom, a poznavajui u drugu ruku jasan pojam o svojoj snazi,
gomila je autoritativna kao i netolerantna. Pojedinac moe trpjeti,
da mu se protuslovi i da se s njim raspravlja, no gomila to nikad
ne podnosi. Na javnim skuptinama primaju se najblaa protivurijeja sa strane govornika s bijesnom vikom i estokim pogrdama,
iza kojih brzo slijede djela i ako govornik ostane pri svome, bit
e brzo baen na polje. Da nije straha od prisutnoga izaslanika
oblasti, gomila bi izmrcvarila govornika, koji joj protuslovi.
Autoritarizam i netolerantnost openite su svojine svih kate
gorija gomila, no one se javljaju u vrlo razliitom stepenu, te se
i ovdje javlja osnovna znaajka plemena, koja vlada svim osjea
jima i svim mislima ljudi. Autoritarizam i netolerantnost razvijene
su u osobito visokom stepenu kod latinskih gomila. One su sasvim
unitile onaj osjeaj pojedinane nezavisnosti, koji je tako snaan
kod anglo-saksonskoga plemena. Latinske gomile su osjetljive samo
za zajedniku nezavisnost sekte, kojoj pripadaju i znaajka te neza
visnosti je potreba, da se svi otpadnici neposredno i naglo pod
jarme njihovom vjerovanju. Kod latinskih plemena nisu se jakobinci svih vijekova, poevi od onih Inkvizicije mogli izdignuti
do drugog pojma o slobodi.
Autoritarizam i netolerantnost su za gomile vrlo jasne, te
ih one lako shvaaju i jednako brzo prihvaaju, kao to i izvruju,
im im jednom budu nametnute. Gomile slijepo potuju silu, dok
dobrota djeluje na njih slabije, jer ona nije drugo, nego jedan
oblik slaboe. Simpatija gomila nije se, nikad priklanjala dobro
udnim gospodarima, ve tiranima, koji su ih jakom rukom tlaili.
Samo ovakvima diu one najvie spomenike. Ako pak gomile rado
gaze nogama oborenoga despota, biva to zato, jer je izgubio svoju
mo, pa se vratio u kategoriju slabih, koje gomile preziru, jer ih
se ne boje. Tip heroja, koji je drag gomilama, imat e uvijek struk-

turu Cezara. Njegova perjanica ih zavodi, njegov autoritet im im

ponira, a njegova ih sablja nagoni u strah.
Gomila, koja je uvijek spremna, da se podigne na slab auto
ritet, ropski se klanja jakomu autoritetu. Ako je snaga autoriteta
promjenljiva, gomila, slijedei uvijek svoje krajnje osjeaje, prelazi
izmjenice iz anarhije u ropstvo i iz ropstva u anarhiju.
Tko bi vjerovao u nadmanost ravolucionarnih nagona go
mila, ne bi poznavao njihovu psihologiju. U tom nas pogledu zava
rava samo njihova estina. Njihove eksplozije, uzbune i razaranja
uvijek su vrlo efemerne. Gomilama previe gospoduje nesvijesnost
i one su previe potinjene utjecaju stoljetnih nasljedstva, a da ne
bi bile do krajnosti konservativne. Preputene samima sebi, brzo
se zasite nereda i instinktivno zaplove prema ropstvu. Najoholiji
i najneobuzdaniji jakobinci najbunije su klicali Bonapartu, kad je
uguio sve slobode i kruto im dao osjetiti svoju eljeznu ruku.
Teko je shvatiti historiju, naroito onu narodnih revolucija,
ako se ne uoe duboko konservativni nagoni gomila. One e pro
mijeniti imena svojih uredbi, a ponekad izvre i nasilne prevrate,
da se domognu tih promjena, no osnov tih uredbi previe je izraaj
nasljednjih potreba plemena, a da se one ne bi uvijek na njih vra
ale. Njihova neprestana pokretljivost ne odnosi se na drugo, nego
na povrne stvari. Zapravo imaju one isto tako konservativne na
gone, kao i sva primitivna bia. Njihovo idolopoklonstveno poitanje prema tradicijama je apsolutno, a nesvijesno zaziranje od
svih novotarija, koje bi mogle promijeniti realne uvjete ivota, vrlo
duboko. Da su demokracije imale vlast, to je imadu danas, u
vrijeme, kad su pronadjeni mehaniki strojevi, para i eljeznice,
bilo bi ostvarenje tih iznaaa onemogueno, ili bi se bilo omogu
ilo tek iza prevrata i ponovnih pokolja. Sva je srea po razvoj
civilizacije, da je mo gomila poela rasti tek nakon izvrenih
velikih obreta znanosti i industrije.

5. Moralnost gomila.
Ako uzmemo rije moralnost u smislu stalnog tovanja iz
vjesnih drutvenih konvencija i trajnog potlaivanja sebinih po
riva, jasno je, da su gomile previe impulzivne i previe pokretljive,
d budu prijemljive za moralnost. Ako pak u pojam moralnost
ukljuimo asovitu pojavu izvjesnih osobina, kao to su odricanje,
odanost, neinteresiranost, samoprijegor, potreba pravinosti, moemo ustvrditi, da su gomile ponekad prijemljive za vrlo visoku
moralnost.

33

32
Rijetki psiholozi, koji su ispitivali gomile, uzeli su ih u
pretres samo sa stajalita njihovih kriminalnih djela i videi, kako
su ta djela esta, pridali su gomilama vrlo niski moralni niveau.
Bez sumnje je esto tako, ali zato? Naprosto zato, jer su
divlji razorni nagoni ostatci primitivnih doba, koji drijemaju du
boko u svakomu od nas. U ivotu izoliranog pojedinca vezalo bi se
s pogibli, da ih izdovolji, dok stapanje s neodgovornom gomilom,
gdje mu je obezbijedjena nekanjivost, daje mu svu slobodu, da te
nagone slijedi. Budui da ne moemo u obinom ivotu izdovoljavati te razorne nagone na sebi ravnima, izdovoljujemo ih na ivo
tinjama. Openita strast za lovom i divljaka djela gomila potjeu
iz istoga vrela. Gomila, koja lagano mrcvari kakvu rtv,u bez
obrane, dokazuje vrlo kukavnu divljost, no filozofu je ta divljost
blizom rodicom krvoednosti lovaca, kojih se mnogo skupi, da se
nasladjuju, kako njihova pseta gone i kidaju kakvog nesretnog
jelena.
Ako je gomila podobna da ubija, pali i poinja svakovrsne
zloine, ona je jednako podobna i za vrlo visoka djela odanosti,
portvovnosti, i to jo za mnogo via, nego to bi bio podoban
izolirani pojedinac. Na pojedinca u gomili moe se najsnanije i
esto uz rtvu smrti utjecati, budei u njega osjeaje slave, asti,
religije i domovine. Historija vrvi od primjera, koji su slini
onima kriarskih vojni ili francuskih dobrovoljaca od godine 1793.
Samo su zajednice podobne za velike neinteresiranosti i velike oda
nosti. Koliko se gomila dalo herojski poklati za vjerovanja, ideje
i rijei, to su ih jedva razumjele. Gomile, koje trajkuju, ine to
vie zato, da se pokore nalogu, nego da dobiju poviicu mrave
plae, kojom se zadovoljavaju. Osobna probit rijetko je moan poriv
kod gomila, dok je gotovo iskljuivom pobudom izoliranoga poje
dinca. Probit nije zacijelo vodila gomile u tolike ratove, koji su
esto bili njihovoj inteligenciji neshvatljivi i gdje su se tako lako
dale klati, kao eve, hipnotizirane lovakim zrcalom.
Vrlo esto se dogadja, da i potpuni nitkovi time, to se nadju
u gomili, asovito poprimaju naela vrlo stroge moralnosti. Taine
istie, da su oni, koji su u rujnu francuske revolucije klali i ubijali,
donosili na stol odbora lisnice i dragulje, to su ih nali na svojim
rtvama, a koje su lako mogli pokrasti. Buna, divlja i jadna go
mila, koja je za revolucije od godine 1848. provalila u Tuilerije,
nije segnula ni za jednim od predmeta, koji su je svojim sjajem
zabljetaval! i od kojih bi jedan jedini bio dostajao, da namakne
kruha za mnogo dana.

Ovo moraliziranje, koje nad pojedincem vri gomila, nije

stalno pravilo, ali je pravilo, koje se esto opaa. Ono se primje
uje ak i u manje tekim prilikama od onih, koje sam naveo.
Rekao sam ve, da u kazalitu zahtijeva gomila od junaka komada
pretjerane vrline, a opinito je poznato, da se prisutno opinstvo,
pa ako je sastavljeno i od niih elemenata, pokazuje uglavnom
vrlo moralnim. Poznati bonvivanti, izdravati, besposliari i raz
vratnici esto prigovaraju kakvoj slobodnijoj ili otrijoj sceni, iako
su inae u svojim obiajnim razgovorima vrlo slobodni.
Kolikogod se dakle gomile esto predaju niskim nagonima,
pruaju one ponekad i primjer visoke moralnosti. Ako su neinteresiranost, rezignacija, apsolutna odanost kakvom uobraenom ili
zbiljskom idealu moralne vrline, moe se ustvrditi, da gomile esto
posjeduju te vrline u stepenu, koji su i najmudriji filozofi rijetko
dosezali. One ih bez sumnje vre nesvijesno, no ipak ih vre. Zato
ne valja previe aliti, to gomile vodi poglavito nesvijesnost i
to one ne razmiljaju. Da su koji put razmiljale i pitale nepo
srednu svoju probit za savjet, ne bi se moda ni jedna civilizacija
bila razvila na povrini naega planeta i ovjeanstvo ne bi imalo
historije.

TREE POGLAVLJE.

Ideje, razmiljanje i uobraavanje gomila.

1. I d e j e g o m i l a . Osnoivne i poredne ideje. Kako
mogu istovremeno postojati oprene ideje. Promjene, kojima se
moraju podvrgnuti vie ideje, da postanu pristupane gomilama.
Socijalna uloga ideja neovisna je o istinu, koju mogu sadravati.
2. R a z m i l j a n j e g o m i l a . Gomile nisu pristupane
utjecajima razmiljanja. Razmiljanja gomila uvijek su vrlo
podredjene vrste. Ideje, koje prate razmiljanje, imaju samo
prividnost analogije i posljedinosti. 3. U o b r a a v a n j e
g o m i la. Snaga uobraavanja gomila. One misle u slikama,
n te se slike redaju bez ikakve veze. Na gomile naroito utjee
udesna strana stvari. udesnost i legendarnost su prava pot
pora civilizacija. Puko uobraavanje uvijek je bilo osnovkom
vlasti dravnika. Kako se predouju fakti, koji su kadri da dje1 u j u n a uobraavanje gomila.

34

1. Ideje gomila.
Ispitujui u predjanjemu dijelu ulogu ideja u evoluciji na
roda, pokazali smo, da svaka civilizacija proizlazi iz malog broja
osnovnih ideja, koje se vrlo rijetko obnavljaju. Razloili smo, kako
se te ideje utvrdjuju u dui gomila, s kakvom potekoom one u
nju prodiru i kako su mone, kad su ve jednom u nju prodrle.
Vidjeli smo napokon, kako veliki historiki prevrati proizlaze od
vee esti iz promjena tih osnovnih ideja.
Budui da sam dovoljno osvijetlio taj predmet, ne u se sada
na nj vraati i ograniit u se, da kaem nekoliko rijei o idejama,
koje su pristupane gomilama i u kojim ih oblicima one shvaaju.
Te se ideje mogu razdijeliti u dva razreda. U prvi emo
svrstati poredne i prolazne idej'e, koje se tvore pod asovitim utje
cajima: na priliku pristranost prema nekom pojedincu ili kakva
doktrina. U drugi spadaju osnovne ideje, kojima milieu, naslje
dnost, ope miljenje daju veliku stalnost. Ovakve su ideje neka
danja religiozna vjerovanja, te dananje demokratske i socijalne
ideje.
Osnovne ideje mogle bi se predoiti kao vodene mase neke
rijeke, koje sporo teku koritom, a prolazne ideje kao mali valovi,
koji se izdiu na povrini i koji se bez zbiljske vanosti, vie opa
aju od samoga toka rijeke.
U nae vrijeme uskolebahu se velike osnovne ideje, u kojima
su ivjeli nai pretci. Izgubile su svu svoju solidnost i u isti se
mah duboko uzdrmae uredbe, koje su na njima poivale. Dano
mice se stvara mnogo onih prelaznih malih ideja, o kojima sam
upravo govorio, no ini se, da se vrlo rijetke od njih vidljivo uve
avaju i da e zadobiti preteni utjecaj.
Makar kakve su ideje, to se gomilama sugeriraju, one ne
mogu zagospodovati, izim pod uvjetom, da poprime vrlo apsolutnu
i vrlo jednostavnu formu. One se tada prikazuju u obliku slika i
masama su samo u ovom obliku pristupane. Ove ideje ,u obliku
slika nisu med sobom vezane nikakvom logikom vezom analogije
ili posljeinosti, a mogu se uzajamno smjenjivati kao stakla u
arobnoj svjetiljci (laterne magique), koja ovjek izvlai iz kutije,
gdje su bila jedno na drugom ponaslagana. I zato se moe vidjeti,
kako se ugomilama dre jedna do druge najoprenije ideje. Prema
asovitom sluaju gomila e biti pod utjecajem neke od razliitih
ideja, to se nalaze- u njenome poimanju, pa e prema tomu moi

poinjati najrazronija djela. Potpuno otsue kritinoga duha ne

doputa joj, da primijeti protivurijeja.
Taj se pojav ne javlja samo kod gomila, on se opaa i kod
mnogih izoliranih pojedinaca, i to ne samo kod primitivnih bia
ve kod svih onih, koji se bilo kojom stranom svoga duha pribliuju primitivnim biima, kao na priliku kod gorljivih sljedbenika
kakve vjerske nauke. U zanmljivom stepenu opaao sam to kod
uenih Hinda, koji su crpli naobrazbu na naim sveuilitima i
dobivali sve diplome. Ne njihovom nepokretnom osnovu religioznih
ili socijalnih nasljednh ideja, naslagao se a da ih nije nimalo
promijenio sloj zapadnjakih ideja, koje nisu ni u kakvom
srodstvu s prijanjima. Te se ideje prema igri asovitog sluaja
naizmjence javljaju sa svim svojim posebnim inima i rijeima,
te isti pojedinac oituje najotrije opreke. Te su opreke uostalom
vema prividne, nego zbiljske, jer samo nasljedne su ideje dosta
snane kod izoliranog pojedinca, da pokreu njegovim vladanjem.
Samo onda, kad se uslijed krianja nadje u ovjeka razliitih na
sljednih poriva, mogu njegovi ini biti od asa u as sasvim
opreni.
Bilo bi zalino, da se zadrim kod ovih pojava, iako je
njihova psiholoka vanost vrlo zamana. Drim, da onaj, koji ih
hoe razumjeti, mora barem deset godina putovati i posmatrati.
Budui da su ideje pristupane gomilama tek poto su po
primile vrlo jednostavan oblik, moraju, da postanu popularna,
esto proi potpunim promjenama. Naroito onda, kad se radi o
visokim filozofskim ili znanstvenim idejama, moe se konstatirati
dubina promjeni, koje su im potrebne, da silazei od sloja do
loja, dospiju do niveau-a gomila. Ove promjene ovise o kategori
jama gomila ili plemena, kojemu te gomile pripadaju, no one
uvijek umanjuju i ujednostavnjuju. Stoga sa stajalita socijalnoga
nema zapravo vie hierarhije ideja, to jest manje ili vie uzvienih
ideja. Samom injenicom, da neka ideja dolazi do gomila i moe
djelovati, makar kako bila po svom poreklu velika ili istinita,
liena je ona gotovo svega, to je sainjavalo njenu uzvienost i
veliinu.
Uostalom sa socijalnog je gledita hierarhijska vrijednost
neke ideje bez svake vanosti. Ono, to valja prouavati, jesu
uinci, koje ona proizvodi. Kranske ideje srednjega vijeka, de
mokratske ideje posljednjega vijeka, dananje socijalne ideje nisu
bal osobito uzviene. One se filozofski mogu smatrati kao dosta.

36

37

slabe zablude, a ipak je njihova uloga bila i bit e golema, te e

se one dugo ubrajati medju najbitnije faktore vladanja drava.
I onda, poto je ideja prela sve promjene, koje je ine pri
stupanom za gomile, djeluje ona raznim postupcima, koji e
biti na drugom mjestu ispitani, tek poto je prodrla u nesvijesnost
i postala osjeajem, to sve vrlo dugo traje.
Ne treba medjutim misliti, da bi neka ideja, jer joj je
otkrivena opravdanost, mogla proizvesti svoje djelovanje, pa i na
prosvijetljene duhove. O tome se moe biti brzo na istu, kad
se opazi, kako najjasnije predoivanje slabo utjee na veinu ljudi.
Oevidnost, ako je i jasna, moi e shvatiti upueni slualac, no
taj novoobraenik bit e svojom nesvijesnou brzo vraen svojim
prvobitnim pojmovima. Pohodite ga za nekoliko dana i on e vam
opet iznijeti svoje stare argumente, sasvim istim rijeima. On je
de facto pod utjecajem prvobitnih ideja, koje su postale osjeaji
i ovi su jedini, koji djeluju na duboke pobude naih ina i rijei.
A drugaije ne moe biti ni kod gomila.
No kad se raznim postupcima neka ideja napokon ugnijezdi
u dui gomila, dobiva ona neodoljivu mo i pokazuje cijeli niz
uinaka, kojima se treba podvri. Filozofske ideje, koje su dovele
do francuske revolucije, trebale su gotovo jedan vijek, dok su se
presadile u duSu gomila. A kad su se tu uvrstila, zna se, kako
su bile neodoljivo jake. Ustanak cijeloga naroda za poluenje soci
jalne jednakosti, za ostvarenje apstraktnih prava i idealnih slo
boda uzdrmao je svim prijestoljima i stubokom prevrnuo zapadni
svijet. Tokom dvadeset godina obarali su se narodi jedni ne druge
i Evropa je upoznala hekatombe, kojih bi se bio zaprepastio i
Dingiskan i Tamerlan. Nikad jo dotle nije vidio svijet, to moe
proizvesti slom veriga jedne ideje.
Ideje trebaju mnogo vremena, dok se uvrste u dui go
mila, ali i ne trebaju nita manje, da iz nje izadju. Zato su gomile
u idejama uvijek za vie generacija u zaostanku iza nauenjaka
i filozofa. Danas svi dravnici dobro znadu, u koliko su pogrene
osnovne ideje, koje sam ba prikazao, no budui da je njihov
utjecaj jo uvijek vrlo snaan, prisiljeni su, da vladaju prema
naelima, u iju istinitost vie ne vjeruju.

2. Razmiljanje gomila.
Ne moe se rei na sasvim apsolutan nain, da gomile ne
razmiljaju i da razmiljanja na njih ne uplivaju. No argumenti,

koje oni upotrebljavaju i koji mogu na njih djelovati, s logikog

su stajalita tako podredjeni, da se samo putem analogije mogu
kvalificirati razmiljanjem.
Ova inferiorna razmiljanja gomila, kao i uzviena razmi
ljanja osnivaju se na asocijacijama; no ideje, koje se po gomi
lama asociraju, ne veu uzajamno druge vidljive veze, nego ana
logija i posljedinost. One se spajaju kao i ideje Eskimaca, koji
znajui iz iskustva, da se led, prozirno tijelo, topi u ustima, za
kljuuju, da se i staklo, koje je jednako prozirno tijelo, mora takodjer topiti u ustima, ili kao ideje divljaka, koji misli, jedui
srce junakoga neprjatelja, da e zadobiti i njegovo junatvo ili
napokon radnika, kojega je jedan poslodavac sebino iskoristio,
pa misli, da su svi poslodavci sebini eksploateri.
Asocijacija neslienih stvari, izmed kojih postoje samo pri
vidni snoaji i neposredna generalizacija posebnih sluajeva, ovo
su znaajke razmiljanja gomila. To su ona razmatranja, koja
im i uvijek predouju oni, koji umiju njima upravljati; to su i
jedina, koja mogu za njih djelovati. Niz loginih razmiljanja
posve je neshvatljiv za gomile i zato se govori, da gomile ne
razmiljaju ili da krivo razmiljaju i da razmiljanje na njih ne
utjee. itajui izvjesne govore, koji su imali golem upliv na go
mile, koje su ih sluale, moramo se ponekad uditi njihovoj slaboi, no tu se uvijek zaboravlja, da je tim govorima bila svrha,
da predobiju gomilu, a ne da ih itaju filozofi. Govornik, koji
je u intimnom saobraaju s gomilom, umije izazvati slike, koje
gomilu zavode. Ako uspije, postigao je svoj cilj i dvadeset knjiga
razlaganja skovanih uvijek iza gotove stvari ne vrijedi ko
liko onih nekoliko fraza, koje su prodrle u mozgove, koje je
trebalo uvjeriti.
Bilo bi nepotrebno dodati, da nepodobnost gomila, da ispra
vno razmiljaju, sprjeava gomile, da imadu ikakva pojma o
kritikomu duhu, to jest, da budu kadre razaznavati istinu od
zablude i imati makar o emu precizan sud. Sud, to ga gomile
prihvaaju, uvijek je nametnut, a nikad obrazloen sud. U tom
pogledu ima i mnogo ljudi, koji se ne izdiu nad gomilu. La
koa, kojom izvjesna miljenja postaju openita, potjee poglavito
od nemogunosti, u kojoj se nalazi veina ljudi, da stvori posebno miljenje, koje bi se osnivalo na njihovom vlastitom raz
misljanju.

38

39
3. Uobraavanje gomili.

Jednako kao i kod bia, kod kojih razmiljanje ne upliva,

predodbena je uobrazilja gomila vrlo mona, vrlo aktivna i
prijemljiva, da bude ivo impresionirana. Slike, koje u njihovom
duhu razbudi koja osoba, dogadjaj, sluaj, imadu gotovo svu
ivahnost stvarnosti. Gomile su donekle kao ovjek, koji spava,
iji razum, asovito zaustavljen, puta da se u duhu izdiu
slike krajnje intenzivnosti, no koje bi se u tili mah rasprile,
kad bi se mogle podvri razmiljanju. Gomile, koje nisu po
dobne ni za razmiljanje, ni za mozganje, ne poznaju nevjerojatnost: jer ba najnevjerojatnije stvari- uglavnom najjae djeluju
na duu.
Zato na gomile i najvie djeluju udesne i legendarne strane
dogadjaja. Analizirajui civilizaciju, vidimo, da su joj pravi osnovi
udesnost i legendarnost. U historiji je uvijek prividnost igrala
vaniju ulogu od realnosti. Tu nerealno uvijek gospoduje nad
realnim.
Budui da gomile mogu misliti samo u slikama, mogu ih
samo slike impresionirati. Samo slike mogu gomilu zaprepastiti
ili zavesti, te postaju pokretalom akcije.
Kazaline predstave, koje predouju slike u najjasnijem
obliku, imadu uvijek golem utjecaj na gomile. Kruh i igre bijahu
nekad rimskomu plebsu ideal sree i on nije vie traio. Tokom
vijekova taj se ideal u malo emu promijenio. Nita se ne doima
ivahnije gomila svih kategorija, od kazalinih predstava. Cijela
dvorana pokazuje u isto vrjeme ista uzbudjenja, a ako se te emo
cije ne promeu odmah u djela, biva to zato, jer najnesvjesniji
gledalac ne moe neznati, da je rtva iluzije i da se je smijao
ili plakao zbog uobraenih dogodovtina. Ponekad su medjutim
osjeaji, to ih slike sugeriraju, tako jaki, da nastoje poput obinih
sugestija, da se pretvore u djela. esto se ulo, kako je u pukom
kazalitu, gdje se prikazuju samo mrane drame, valjalo na iz
lasku zatititi glumca, koji je prikazivao izdajnika, od nasilja gle
dalaca, koji su se zgraali nad uobraenim dakako zloinima, to
ih je taj izdajica poinio. U tome je, drim, jedan od najoitijih
znakova duevnoga stanja gomila, a naroito lakoe, kojom se
one sugeriraju. Irealno gotovo jednako utjee na njih kao i realno.
Na pukom uobraavanju osniva se mo osvajaa i vlast
drava. Gomile se predobivaju utjecanjem na uobrazilju. Svi veliki
historiki dogadjaji, osnutak budhizma, kranstva, muslimstva,

reformacije, revolucije i u nae vrijeme opasno prodiranje socija

lizma, izravne su ili daleke posljedice snanih impresija na uobra
zilju gomila.
Jednako su i najvei dravnici svih vijekova i krajeva, uklju
ivi i najapsolutnije despote smatrali puko uobraavanje osno
vom svoje vlasti i nikad nisu kuali protiv njega vladati. Pravei
se katolikom, rekao je Napoleon u dravnomu vijeu, svrio
sam rat u Vendee-ji; inei se muslimom uvrstio sam se u
Egiptu, a inei se ultramontanom, predobio sam talijansko sve
enstvo. Da sam vladao Jevrejima, bio bih uspostavio Salomonov
hram. Moda nikad iza Aleksandra i Cezara nije nitko bolje
umio, kako treba impresionirati uobrazilja gomila. On se uvijek
bavio milju, kako da na njih djeluje. Na to je mislio u svojim
pobjedama, u svojim govorima i u svim svojim inima. I na sa
mrtnom je jo krevetu na to mislio.
Kako se impresionira uobrazilja gomila? To emo odmah
vidjeti. Ograniimo se na as, da kaemo, da to nikad ne biva
na nain, da kuamo djelovati na inteligenciju i razum, to jest
putem dokazivanja. Antoniju nije uenom retorikom uspjelo povesti
puk protiv Cezarovih ubica. On je to izveo, itajui puku njegovu
oporuku i pokazavi mu njegovo mrtvo tijelo.
Sve, to snano djeluje na uobrazilju gomila, javlja se u
obliku zavodljive i vrlo jasne slike, bez svakog porednog obja
njenja i bez drugih pritruha, izuzevi nekoliko udesnih ili tajan
stvenih fakata, kakvi su velika pobjeda, veliko udo, veliki zloin,
velika nada. Stvari valja uvijek predoiti u skupnosti, a nikad im
oznaivati poreklo. Stotinu malih zloina ili stotinu malih doga
djaja ne e se snano dojmiti uobrazilje gomila, dok e je se
samo jedan veliki zloin, jedan veliki dogadjaj duboko dojmiti,
makar da je i rezultat daleko manje krvav, nego od onih stotinu
malih dogadjaja zajedno. Epidemija influence, na kojoj je prije
nekoliko godina pomrlo u samom Parizu kroz nekoliko sedmica
5000 ljudi, slabo se dojmila puke uobrazilje. Ova prava hekatomba
nije se predoila u kakvoj vidljivoj slici, ve samo u nedjeljnim
statistikim izvjetajima. Da se je desio drugi kakvi nesretni
sluaj, koji bi bio oitiji, da se je na priliku sruio Eiffelov toranj,
pa da je zaglavilo samo 500, a ne 5000 ljudi, ali istoga dana i
nn javnom mjestu, bilo bi to proizvelo na puku uobrazilju golem
dojam. Vjerojatni gubitak jednog transatlantskog broda, sa koji
se u nestatku vijesti samo pretpostavljalo, da je potonuo, uzbu-

41

40
djivao je osam dana uobrazilju gomila. A slubene statistike ka
zuju, da je iste godine 1894. potonulo 850 jedrenjaa i 203 paro
broda. Ali za ove postepene gubitke, koji su daleko vei od iz
gubljenih ivota i robe na transatlantskomu brodu, nisu se gomile
ni asa zagrijavale.
Prema tomu fakti sami sobom ne proizvode snaan dojam
na puku uobrazilju, ve nain, kako su se oni predoili i svrstali.
Od potrebe je, da oni svojom zbijenou, ako se mogu ovako izra
ziti, proizvedu frapantnu sliku, koja e proeti i opiniti duhove.
Tko poznaje vjetinu impresioniranja gomila, poznaje i umjee,
kako se njima vlada.

ETVRTO POGLAVLJE.

Religiozni oblici, koji zaodijevaju uvjerenja

gomila.
U emu se sastoji religiozni osjeaj. On je neovisan o
oboavanju nekog boanstva. Njegove znaajke. Mo uvje
renja, kad poprime religiozni oblik. Razni primjeri. Popu
larna boanstva nisu nikad izginula. Novi oblici, u kojima se
radjaju. Religiozne forme ateizma. Vanost ovih pojmova
s historikoga gledita. Reformacija, Bartolomejska no, teror
i svi analogni dogadjaji posljedica su religioznih osjeaja gomila,
a ne volje izoliranih pojedinaca.
Predoili smo, da gomile ne razmiljaju, ve da prihvaaju
ili otklanjaju ideje u cjelini; da ne podnaaju diskusiju ni protuslovljenja i da im sugestije, to na njh utjeu, esto sasvim za
sjene polje razuma i tee, da se odmah pretvore u djela. Pokazali
smo, da su gomile, koje su temeljito sugerirane, spremne, da se
rtvuju za ideal, koji im je bio sugeriran. Vidjeli smo i to, da
one poznavaju samo estoke i krajnje osjeaje, te da se antipatija,
tek to se pomolila, pretvara u mrnju. Ve i ovi openiti znakovi
dostaju, da se razabere priroda njihovog uvjerenja.
Kad se izblie ispituju uvjerenja gomila, u vjerskim epo
hama, kao i u velikim politikim pokretima, kakvi su zaredali u
posljednjemu vijeku, moe se utvrditi, da ta uvjerenja uvijek po
primaju specijalan oblik, koji ne mogu bolje oznaiti, nego da
ga nazovem religioznim osjeajem.

Ovaj osjeaj ima vrlo jednostavne znaajke: oboavanje

nekog neodredjenog, vieg bia, bojazan od arobne moi, koja
mu se pridaje, slijepo pokoravanje njegovim odredbama, nemo
gunost razglabanja njegovih dogma, elja za njihovim irenjem,
tenja, da se svi, koji ih ne prihvaaju, smatraju neprijateljima.
Makar da se takvi osjeaj primjenjuje na nevidljivoga Boga, na
kameni ili drveni idol, na kakvog junaka ili na politiku ideju,
ostaje on uvijek religiozne biti ve od asa, kad poprimi gornje
znaajke. Ono, to je natprirodno i udesno, sastaje se tu u istom
stepenu. Gomile nesvijesno zaodijevaju tajanstvenom moi poli
tiku formulu ili pobjedonosnoga glavara, koji ih u taj as fanatizira.
Religioznost se ne sastoji samo u tome, da se oboava neko
boanstvo, ve i u tome, da se sve sile duha, sve pobude volje,
sva estina fanatizma stave u slubu neke stvari ili nekoga bia,
koje postaje ciljem i vodiem misli i djela.
Netolerantnost i fanatizam bezuvjetni su pratioci religioznog
osjeanja. Oni su neizbjeivi kod onih, koji misle, da posjeduju
tajnu zemaljske ili vjene sree. Ove dvije crte nalaze se kod
svih ljudi u skupini, kad ih pokrene kakvo uvjerenje. Jakobinci
u doba terora bili su jednako duboko religiozni, kao i katolici iz
doba inkvizicije, a njihova okrutna gorljivost proizlazila je iz
istoga vrela.
Uvjerenja gomila poprimaju karaktere slijepe potinjenosti,
divlje netolerancije, potrebe estoke propagande, to sve' sainjava
religiozni osjeaj. Zato se moe rei, da sva njihova vjerovanja
imadu religiozan oblik. Junak, kojemu gomila klie, po nju je
pravo boanstvo. Napoleon je to bio petnaest godina i nikad nije
ni jedno boanstvo imalo vie oboavatelja. Ni jedno nije lake
od njega iljalo ljude u smrt. Bogovi poganstva i boanstvo kr
anstva nisu nikad apsolutnije vladali duama, koje su osvojili.
Svi osnivai religioznih ili politikih vjerovanja osnivali su
ih samo tako, to su umjeli nametati gomilama one osjeaje fana
tizma, koji omoguuju, da ovjek nadje svoju sreu u oboavanju
i poslunosti, te je spreman, da rtvuje ivot za svoj idol. Ovako
je to bilo u svako doba. U svojoj lijepoj knjizi o Rimskoj Galiji,
ispravno primjeuje Fustel de Coulanges, da se rimsko carstvo
nije odralo svojom snagom, ve religioznim oboavanjem, koje
ga je proimalo. U svjetskoj bi povjesnici bilo besprimjerno,
veli on, sasvim opravdano, da bi se vlast, koja je puanstvu omra-

42
ena, drala pet vijekova... Ne bi se moglo objasniti, da bi tri
deset legija carstva bilo moglo drati u pokornosti stotinu mili
juna ljudi. Razlog pokornosti bio je u tomu, to je imperator, koji
je personificirao rimsku veliinu, bio jednodunom privolom obo
avan kao boanstvo. U najmanjem kuerku carstva imperator je
imao svoj rtvenik. U ono se vrijeme vidjelo, kako se s jednog
kraja carstva do drugog die nova religija, koja je imala za bo
anstva same imperatore. Nekoliko godina prije kranske ere
cijela je Galija, zastupana od ezdeset gradova, zajedniki podigla
Augustu hram, nedaleko od grada L y o n a . . . Njegovi sveenici,
Sto su ih birale skuptine galskih gradova, bili su prve linosti
u svojoj zemlji... Nemogue je sve to pridavati bojazni i servil
nosti. Cijeli narodi nisu servilni, a nisu to kroz itava tri vijeka.
Imperatora nisu oboavali udvorice, ve Rim. A to nije bio samo
Rim, ve je to bila i Galija, bila je panjolska, bila je Grka
i Azija.
Danas nemaju vie veliki osvajai dua rtvenike, no imadu
spomenike i slike, a kult, koji im se iskazuje, ne razlikuje se
mnogo od onog, koji im se nekad iskazivao. Filozofiju povijesti
moemo donekle shvatiti tek onda, poto smo pronikli tu osnovnu
toka psihologije gomila. Za gomile ili treba biti bog ili nita!
Ne valja vjerovati, da su to bile predrasude nekog drugog
doba, koje je razum konano razagnao. U svojoj vjenoj borbi s ra
zumom, nije osjeaj nikad ostao pobijedjen. Gomile ne e vie slu
ati rijei boanstva i religije, u ije su ime bile tako dugo ugnje
tavane, no one nisu nikad imale toliko idola, kao posljednjeg sto
ljea i nikad se starim boanstvima nisu dizali toliki spomenici
i oltari. Oni, koji su posljednjih godina prouavali puki pokret,
poznat pod imenom bulanizma, mogli su vidjeti, s kojom se lako
om mogu iznova roditi religiozni nagoni gomila. Nije bilo seoske
krme, koja ne bi imala sliku junaka. Pridavahu mu mo, da sa
nira sve nepravde i uklanja sva zla, te bi hiljade ljudi bilo rado
rtvovalo za nj svoj ivot. Kakvo li bi mjesto bio zauzeo u po
vijesti, da je u njegovom karakteru bilo snage, da neko vrijeme
podri svoju legendu!
Jednako je vrlo zalina banalnost ponavljati, da gomile tre
baju neku religiju, budui da se sva vjerovanja, politika, boanska
i socijalna, uvruju u njima samo pod uvjetom, da se uvijek
zaodjenu religioznom formom, koja ih titi od razglabanja. Kad
bi se gomilama mogao nametnuti ateizam, poprimio bi svu neto
lerantnu gorljivost religioznog osjeaja i u svom bi vanjskom

43
obliku doskora postao kultom. Evolucija male sekte pozitivista
prua nam zanimljiv dokaz. Dogodilo joj se vrlo brzo ono, to
se desilo onomu nihilistu, iji nam dogadjaj pripovijeda pronicavi
Dostojevski. Prosvijetljen jednog dana svijetlom razuma, razbio je
slike boanstva i svetaca, to su visjele nad oltarom kapelice, po
gasio svijee, te ne asei. asa, zamijenio unitene slike djelima
ateista-filozofa, kao to su Buchner i Moleschott, zatim opet po
bono pripalio svijee. Predmet njegovih religioznih vjerovanja se
promijenio, no moe li se rei, da su se uistinu promijenili i nje
govi religiozni osjeaji?
Ponavljam jo jednom, da se izvjesni historiki dogadjaji
i to ba oni, koji su najvaniji rie mogu pravo shvatiti, dok
se ne uzme u obzir ova religiozna forma, koju uvijek na posljetku
poprimaju uvjerenja gomila. Ima socijalnih pojava, koje valja
vema prouavati s psiholoke, nego li s naturalistike stran. Na
veliki historiar Taine prouavao je revoluciju kao naturalist i
zato mu je esto izmakla realna geneza dogadjaja. On je potpuno
posmatrao injenice, no budui da nije prouavao psihologiju go
mila, nije uvijek mogao dokuiti uzroka. Njega su zastraili fakti
svojom krvavom, anarhinom i divljom stranom, on je u junacima
velike epopeje vidjao rulju epileptinih bjesomunika, koji su se
neobuzdano predavali svojim nagonima. Nasilja revolucije, njeni
pokolji i potreba propagande, njeno navijetanje rata svim kra
ljevima mogu se protumaiti samo onda, ako se pomisli, da je
to naprosto bilo uvrenje nekog novog religioznog vjerovanja u
dui gomila. Reformacija, Bartolomejska no, vjerski ratovi, inkvi
zicija, teror, sve su to pojavi iste vrste, izvreni od gomila, pro
etih onim religioznim osjeajima, koji nuno vode do nemilosnog
razaranja maem i ognjem svega, to se opire uvrenju novog
vjerovanja. Metode inkvizicije jesu metode svih onih, koji su zbilja
uvjereni. Oni ne bi bili uvjereni, kad bi upotrebljavali druge.
Prevrati slini ovima, koje sam upravo naveo, mogui su
samo onda, kad su potekli iz due gomila. Ni naiapsolutniji despoti
ne bi ih mogli razbuditi. Kad nam historiari pripovijedaju, da je
Bartolomejska no bila djelo jednoga kralja, pokazuju, da ne po
znaju pshilogiju gomila, kao ni kraljeva. Slina oitovanja mogu
proizai samo iz due gomila. Najapsolutnija vlast najdespotinijeg
monarha ne see dalje, nego da malo pospjei ili uspori momenat.
Nisu kraljevi izazvali Bartolomejsku no, niti vjerske ratove, kad
ni Robespierre, Danton ili Saint-Just nisu izazvali teror. Iza ova
kovih dogadjaja uvijek se krije dua gomila, a nikad mo kraljevi.

45

44

DRUGA KNJIGA.

Miljenja i vjerovanja gomili

PRVO POGLAVLJE.

Udaljeni faktori vjerovanja i miljenja

gomila.
Pripremni faktori vjerovanja gomila. Izbijanje vjerovanja
gomila posljedica je prethodne obradnje. Studija raznih faktora
vjerovanja. 1. P l e m e . Preteni utjecaj, to ga ono vri,
Pleme predouje sugestije predaka. 2. T r a d i c i j e .
One su sinteza due plemena. Socijalna vanost tradicija.
U emu postaju one tetne, poto su bile potrebne. Gomile su
najvjernije uvarice tradicionalnih ideja. 3. V r i j e m e .
Ono pomalo pripravlja uvrenje vjerovanja, zatim njihovo razorenje. Vrijeme ini, da iza kaosa moe nastati red. 4.
P o l i t i k e i s o c i j a l n e u r e d b e . Pogreno miljenje o
njihovoj ulozi. Njihov utjecaj je vrlo slab. One su rezultati,
a ne uzroci. Narodi ne bi znali birati uredbe, koje im se ine
najboljima. Uredbe su natpisi, koji pod istim nazivom zati
uju najrazliitije stvari. Kako se mogu stvarati uredbe.
Nekim su narodima potrebne izvjesne teoretski loe uredbe, kao
centralizacija. 5. N a s t a v a i o d g o j . Zabluda savremenih
ideja o uplivu nastave na gomile. Statistiki primjeri. Demoralizatorna uloga latinskoga odgoja. Uloga, to bi je mogla
vriti nastava. Primjeri, to ih pruaju razni narodi.
Sad emo ispitivati duevni sastav gomila. Poznajemo nain,
kako one osjeaju, misle i sude. Da vidimo, kako nastaju i uvr
uju se njihova miljenja i njihova vjerovanja.
Faktori, koji odredjuju ta miljenja i vjerovanja, dvojake su
vrste: udaljeni faktori i neposredni.
Udaljeni faktori su oni, koji ine gomile podobnima, da po
prime izvjesna uvjerenja, a sasvim nepodesnima, da prihvate iz
vjesna druga. Ovi faktori pripravljaju terrain, iz kojeg niu nove
ideje, kojih snaga i rezultati iznenadjuju, no koje su samo pri-

vidno spontane. Eksplozija i ostvarenje izvjesnih ideja kod gomila

dolaze ponekad s munjevitom brzinom. No to je samo povran
efekat, iza kojeg valja traiti vrlo dug prethodni rad.
Neposredni faktori su oni, koji niui se na taj dugi rad,
bez kojega ne bi imali efekta, izazivaju aktivno uvjerenje gomila,
to jest uobliuju ideju i razvezuju je sa svim njenim posljedicama.
Po ovim neposrednim faktorima nastaju revolucije, koje burno
diu zajednice na noge, po njima nastaje buna ili se odlui trajk;
po njima goleme veine uzdiu nekoga na vlast ili rue vladu.
U svim velikim dogadjajima historije razbire se postepena
akcija tih dviju vrsta faktora. Francuska revolucija da uzmemo
najoitiji primjer imala je medju svojim udaljenim faktorima:
djela filozofa, nedae plemstva, napredak znanstvene misli. Ovako
pripravljenu duu gomila lako su zatim pobunili neposredni fak
tori, kao govori govornika i otpor dvora naprama neznatnim re
formama.
Medju udaljenim faktorima ima openitih, koji se nalaze na
dnu svih miljenja i vjerovanja gomila, a to su: pleme, tradicije,
vrijeme, uredbe, odgoj.
Prouit emo ulogu svakoga od tih razliitih faktora.

1. Pleme.
Ovaj faktor, pleme, valja staviti u prvi red, jer on je u
mnogom pogledu vaniji od svih ostalih. Mi smo ga dovoljno pro
uili u jednom drugom djelu, te je nepotrebno, da se ovdje na nj
vraamo. Pokazali smo u naoj predjanjoj knjizi, to je historiko
pleme i kako ono, poto se uoblie njegovi karakteri, posjeduje po
zakonima nasljedstva takovu mo, da su njegova vjerovanja, uredbe,
umjetnosti ukratko: svi elementi njegove civilizacije samo
spoljanji izraaj njegove due. Pokazali smo, da je mo plemena
tolika, da ni jedan elemenat ne moe prijei iz jednog naroda u
drugi, a da ne podlegnu najdubljim promjenama.1) Milieu, prilike,
dogadjaji predouju asovite socijalne sugestije. One mogu imati
1) Budui da je ova tvrdnja bila jo nova, a historija je bez
nje sasvim nerazumljiva, posvetio sam joj u svom posljednjem
djelu ( P s i h o l o k i z a k o n i e v o l u c i j e n a r o d a ) etiri po
glavlja. Tu e italac moi vidjeti, da unato varavoj prividnosti,
ni jezik, ni vjera, ni umjetnosti, ukratko: ni jedan elemenat civili
zacije, ne moe netaknut prijei iz jednog naroda u drugi.

47

46
znatan utjecaj, no taj je utjecaj uvijek asovit, ako je suprotan su
gestijama plemena, to jest cijelomu nizu predaka..
U vie poglavlja ovoga djela imat emo jo prilike vratiti
se na utjecaj plemena i pokazati, da je taj utjecaj tako velik, da
vlada specijalnim karakterima due gomila; otuda dolazi fakat,
da gomile razliitih krajeva predouju u svojim vjerovanjima i
vladanju vrlo znatne razlike, te se na njih ne moe utjecati na
isti nain.

2. Tradicije.
Tradicije se sastoje u mislima, potrebama, osjeajima pro
losti. One su sinteza plemena i obaraju se na nas sa svom svo
jom teinom.
Bioloke su se znanosti promijenile, otkako je embriologija
dokazala golem utjecaj prolosti u razvoju bia, a isto e se dogo
diti i historikim znanostima, kad se to shvaanje rairi. Zasad
jo nije dosta raireno i mnogo je dravnika ostalo kod ideja teo
retiara posljednjega vijeka, koji su drali, da neko drutvo moe
prekinuti sa svojom prolou i u svim se dijelovima preinaiti,
oslanjajui se samo na svijetlo razuma.
Svaki je narod organizam, to ga je stvorila prolost i
koji se poput svih organizama moe promijeniti samo laganim na
sljednim akumulacijama.
Ljude, pogotovo kad s,u u gomili, vode tradicije i kako sam
vie puta istaknuo, oni lako mijenjaju samo imena i spoljanje
oblike.
Ne treba aliti, da je ovako. Bez tradicija ne bi bilo ni na
rodne due, ni mogunosti civilizacije. Otkako ovjek postoji, on
se bavio dvjema velikim stvarima: stvarao je mreu tradicija i
zatim nastojao, da je razori, poto su se istroila njihova blago
tvorna djelovanja. Bez tradicija ne bi bilo civilizacije, bez raza
ranja tih tradicija ne bi bilo napretka. Sva je potekoa u tome,
da se nadje prava ravnotea izmedju stalnosti i promjenljivosti
i ta je potekoa golema. Kad se u nekom narodu kroz mnogo
generacija presolidno uvrste izvjesne navike, ne moe ih on pro
mijeniti, kao Kina, koja nije podobna za usavrivanje. Velike re
volucije nita ne koriste, jer se uvijek dogadja, da se ili poraskidani
dijelovi lanca opet spoje i da prolost nepromijenjeno zavlada, ili
da poraskidani dijelovi ostaju raspreni i onda za anarhijom brzo
slijedi dekadansa.

Zato je ideal po narod, da uva uredbe prolosti i da ih

neosjetljivo, malo pomalo mijenja. Taj se ideal teko ostvaruje.
Rimljani u staro doba, a Englezi u moderno doba gotovo su jedini,
koji su ga ostvarili.
Najvjerniji uvari tradicionalnih ideja, koji se najupornije
protive svakoj promjeni, zacijelo su gomile i to naroito one kate
gorije gomila, koje sainjavaju kaste. Ja sam se ve pozabavio
konservativnim duhom gomila i dokazao, da se najstranije bure
svravaju pukom promjenom rijei. Koncem prologa vijeka moglo
bi se bilo pred razorenim crkvama, pred otjeranim ili pogubljenim
sveenstvom, pred opim progonom katolikoga kulta misliti, da su
stare religiozne ideje izgubile svu svoju mo, a ipak je ve za
nekoliko godina na openiti zahtjev trebalo uspostaviti ukinuti kult1)
Stare su tradicije opet zagospodovale, poto su na as bile iz
brisane.
Nijedan nam primjer ne moe bolje predoiti mo tradicija
nad duom gomila. U hramovima ne stanuju najstraniji idoli, ni
u palaama najsilovitiji despoti; ovi se mogu za as skriti, ali
nevidljivi gospodari, koji vladaju u naim duama, oni izmiu
svakoj buni i poputaju samo lakom izbljedjivanju vijekova.

3. Vrijeme.
U socijalnim, kao i u biolokim problemima jedan je od
najodlunijih faktora vrijeme. Vrijeme je jedini pravi stvaratelj i
jedini veliki razara. Vrijeme je od zrnaca pijeska stvorilo brdo
i podiglo do ljudskog dostojanstva mranu stanicu geolokih doba.
Da se neki pojav preobrazi, dostaje, da posreduju stoljea. S pra
vom je reeno, da bi mrav, kad bi imao vremena pred sobom, mo1) Izvjetaj nekadanjeg lana konventa Foureroy-a, to ga
navodi Taine, u ovom je pogledu vrlo jasan:
Ono, to se svagdje vidi po svetkovanju nedjelje i pohadjanju crkvi, dokazuje, da se masa Francuza eli vratiti starim
obiajima i nema vie vremena, da se opiremo toj narodnoj
tenji... Velika masa ljudi treba religiju, kult i sveenike. Z abluda je nekih m o d e r n i h filozofa, koja je i mene
p r e d o b i l a , vjerovati u mogunost neke nastave, koja bi bila
tako rairena, da bi razbila religiozne predrasude; one su nebro
jenim bijednicima vrelom utjehe... Valja dakle ostaviti masi njene
sveenike, rtvenike i kult.

48

49

gao nivelirati Mont Blanc. Bie, koje bi imalo arobnu mo, da

po svojoj volji mijenja vrijeme, imalo bi svu mo, koju vjernici
pridaju Bogu.
No ovdje nam se valja baviti samo utjecajem vremena na
genezu miljenja gomila. S ovog gledita njegovo je djelovanje
neizmjerno. Ono dri u svojoj ruci velike sile, kao na priliku
pleme, koje se ne mogu bez njega obrazovati. Ono ini, da se
sva vjerovanja radjaju, rastu i umiru: ono im daje njihovu mo,
a po njemu je ona i gube.
Vrijeme naroito pripravlja miljenja i vjerovanja gomila
ili barem terrain, iz kojeg e ona niknuti. Zato se izvjesne ideje
mogu ostvariti u jednom, a ne mogu u drugom razdoblju. Vrijeme
nagomilava one goleme ruevine vjerovanja i misli, na kojima se
radjaju ideje nekog razdoblja. One ne niu sluajem ili pukom
sreom; korjenje svake od njih see u daleku prolost i zato se
moramo uvijek vraati natrag, da im shvatimo genezu. One su
keri prolosti i majke budunosti, no uvijek robinje vremena.
Vrijeme je prema tomu na pravi gospodar i dostaje, da se
vremenu dade maha, da se doeka promjena svih stvari. Danas
se mnogo uznemirujemo zbog prijeteih tenja gomila, razaranja
i prevrata, to ih one navijetaju. Jedino vrijeme latit e se za
dae, da uspostavi ravnoteu. Ni jedna se vladavina, pie vrlo
opravdano Lavisse, nije za jedan dan osnovala. Politike i soci
jalne organizacije su djela, koja trebaju vijekove; feudalizam je
neodredjeno i kaotino postojao kroz vijekove, prije nego to je
naao svoja pravila; apsolutna je monarhija takodjer kroz vije
kove trajala, dok je napokon nala pravilna sredstva vladavine i
u tim razdobljima ekanja bilo je velikih nemira.

4. Politike i socijalne uredbe.

Ideja, da uredbe mogu ukloniti drutvene nedostatke, da je
napredak naroda posljedicom usavrenja uredbi i vladavina, te
da se socijalne promjene mogu naprosto dekretirati, ta je ideja jo
uvijek openito rasprostranjena. Iz nje je polazila francuska revo
lucija i savremene se socijalne teorije takodjer na nju oslanjaju.
Ni najupornija iskustva nisu jo mogla ozbiljno uzdrmati
ovu golemu zabludu. Filozofi i historiari su uzalud nastojali, da
dokau njenu apsurdnost. No ipak im nije bilo teko dokazati, da
su uredbe keri ideja, osjeaja i navika i da se ideje, osjeaji i
navike ne popravljaju time, to se popravljaju zakonici. Ni jedan

narod ne bira svoje uredbe po volji, ba kao to i nitko ne bira

boju svojih oiju ili kose. Uredbe i vladavine su produkti plemena.
One ne stvaraju neko razdoblje, ve razdoblja stvaraju njih. Naro
dima se ne vlada, kako bi to htjeli asoviti hirovi, ve kako to
zahtijeva njihov znaaj. Potrebni su vijekovi, da se stvori neki
politiki reim i vijekovi, da se promijeni. Uredbe nemaju nikakvu
unutarnju vrlinu, one nisu same sobom ni dobre ni loe. One, koje
su u danom asu za dani narod dobre, mogu biti drugomu zazorne.
Na taj nain nije u vlasti nekog naroda, da stvarno mijenja
svoje uredbe. On dakako moe, uz cijenu estokih prevrata, pro
mijeniti ime tim uredbama, no osnov se ne mijenja. Imena su puki
natpisi, kojima se historiar, koji hoe da pronikne dogadjaje, ne
treba mnogo da bavi. Tako na priliku najdemokratskija je zemlja
Engleska,1) koja ivi pod monarhijskim reimom, dok najljui
despotizam vlada u panjolsko-amerikanskim republikama, unato
republikanskom ustavu. Usudom naroda vlada znaaj naroda, a
ne vlada. Ovo sam stajalite pokuao utvrditi u svojoj prijanjoj
knjizi, pozivajui se na kategorike primjere.
Prema tomu je vrlo djetinjast posao, beskorisno upinjanje
govornikih neznalica, tratiti vrijeme pravei razne ustave. Te e
ve izgraditi potreba i vrijeme, ako smo dosta pametni, da pu
stimo ta dva faktora da rade. Anglo-Saksonci su to i uinili i to
je ono, to nam kae njihov veliki historiar Macaulay na jednom
mjestu, koje bi morali naizust nauiti politiari svih latinskih ze
malja. Poto je predoio dobro, koje su mogli uiniti zakoni, koji
se ine s gledita istoga razuma kao neki kaos apsurdnosti i
opreka, uporedjuje on desetak ustava latinskih naroda Evrope i
Amerike, koji su nestali u velikim prevratima, s ustavom En
gleske i dokazuje, da se je posljednji mijenjao vrlo lagano i djelo
mino, pod utjecajem neposrednih potreba, a nikad spekulativnih
domiljanja. Ne mariti nimalo za simetriju, ne mariti mnogo za
korisnost, ne uklanjati nikad anomaliju samo zato, jer je anoma1) Ovo priznaju i. u samim Udruenim dravama najna
predniji repuklikanci. Amerikanski list Forum izrazio je netom
ovo kategoriko miljenje rijeima, koje ovdje priopujem prema
Revies of Reviews-u od prosinca 1894.:
Nikad ne valja zaboraviti, pa ni najgorljivijim neprijateljima
aristokracije, da je danas Engleska najdemokratinija zemlja na
svijetu, ona, gdje se prava pojedinca najvie tuju i gdje pojedinci
imadu najvie slobode.

51

50
lija, nikad ne uvadjaii novotarije, ve ako se poinje osjeati kakva
nedaa i onda ih uvoditi samo do stepena, da se ukloni nedaa,
ne stavljati nikad ireg predloga, nego Sto ga zahtijeva konkretan
sluaj, koji se ima popraviti: ovo su pravila, koja su od doba
Ivana do dobe Viktorije vodila rasprave naih 250 parlamenata.
Trebalo bi uzeti redom sve zakone i uredbe nekoga naroda,
da se dokae, u koliko su izraajem potreba svoga plemena, pa
se ipak ne bi mogli s ovog razloga silom mijenjati. Moe se na
priliku filozofski raspravljati o prednostima i nazatcima centrali
zacije, no kad vidimo jedan narod, sastavljen od vrlo razliitih
plemena, kako rtvuje hiljadu godina, da postepeno dodje do te
centralizacije; kad ustanovimo, da je velika revolucija, kojoj je
bilo svrhom skriti sve uredbe prolosti, bila prisiljena, da po
tuje tu centralizaciju i da je jo i utvrdi, moemo rei, da je ona
edo zapovjednih potreba, uvjet samog ivota i aliti slab duevni
dohvat politiara, koji nastoje, da je razore. Kad bi im to sluajno
moglo uspjeti, bio bi taj uspjeh znak za strani gradjanski rat,1)
koji bi neposredno doveo do nove centralizacije, mnogo tee od
stare.
Iz predhodnoga zakljuujemo, da ne treba u uredbama tra
iti sredstvo dubokog djelovanja na duu gomila; kad vidimo; da
izvjesne zemlje, kao Udruene drave, dolaze do visokog stepena
napretka s demokratskim uredbama i kad vidimo, da druge, kao
panjolsko-amerikanske republike ive u najtunijoj anarhiji unato
sasvim slinim uredbama, moemo rei, da su te uredbe jednako
strane veliini jednih, kao i dekandansi drugih. Narodima vlada
njihov znaaj i sve uredbe, koje se nisu priljubile tomu znaaju,
samo su posudjeno odijelo, prolazna krinka. Istina: bilo je, a i
bit e krvavih ratova, ljutih revolucija, da se nametnu uredbe,
1) Ako se bolje ispitaju duboke vjerske i politike opreke,
koje dijele razne dijelove Francuske, a koje su poglavito pitanje
plemena, separatistike tenje, koje su se oitovale u vrijeme re
volucije i koje su se poele iznova javljati koncem francuskonjemakoga rata, vidjet e se, da se razliita plemena, koja postoje
u naoj zemlji, nisu jo ni izdaleka stopila. Energina centralizacija
revolucije i stvaranje umjetnih departementa, kojima je svrha
izmijeati stare provincije, bila je zacijelo njeno najkorisnije djelo.
Kad bi moglo doi do centralizacije, o kojoj danas govore kratko
vidni duhovi, dovela bi ona do najkrvavijih nesuglasica. Da se to
ne vidi, valjalo bi zaboraviti cijelu nau historiju.

kojima se kao svetakim relikvijama pridaje vrhunaravna mo

stvaranja blagostanja. Moglo bi se dakle u nekom smislu rei,, da
uredbe utjeu na duu gomila, jer uzrokuju sline pokrete. No za
pravo ne utjeu tada uredbe, jer znamo, da one, pobijedivi ili
pobijedjene, ne posjeduju same sobom nikakvih vrlina. Na duu
gomila utjecale su iluzije i rijei. Naroito rijei, one mone i za
mamne rijei, kojih emo udesno carstvo nie predoiti.

5. Nastava i odgoj.
U prvom redu gospodujuih ideja nekog razdoblja, kojih
smo uostalom malobrojnost i slabu snagu ve oznaili, iako su
ponekad iste iluzije, nalazi se danas ideja, da je nastava kadra
bitno promijeniti ljude i da je njen rezultat, da ih poboljava ili
ak izjednauje. Samom injenicom ponavljanja postala je ova
tvrdnja jednom od najnepokolebivijih dogmi demokracije. Sad bi
bilo jednako teko dirati u nju, kao i nekad u dogme crkvene.
Nu u ovoj toki, kao i u mnogim drugim, demokratske su
se ideje nale u dubokom nesuglasju sa injenicama psihologije i
iskustva. Vie odlinih filozofa, medju njima i Herbert Spencer,
nisu se trebali muiti, da dokau, da nastava ne ini ovjeka ni
moralnijim ni sretnijim, da ona ne mijenja njegove nasljedne na
gone i strasti, da je ona ponekad pogotovo kad je jo zlo vodjena mnogo vie tetna, nego li korisna. Statistiari pofvrdjuju
ovo stajalite, istiui, da kriminalnost raste s generalizacijom na
stave, da se najgori neprijatelji drutva, anarhisti-, esto novae
izmedju prvih odlikaa, a odlian sudac, Adolphe Guillot navodi
u svom najnovijem djelu, da danas otpada 3000 pismenih zloi
naca na 1000 nepismenih i da se je kroz pedeset godina krimina
litet od 227 sluajeva na 1000.000 stanovnika podigao na 552, to
je porast od 133 postotka. On je takodjer sa svim svojim kolegama
primijetio, da kriminalnost raste naroito kod mladih ljudi, za koje
je kola besplatna i obligatna, te je zamijenila patronat.
Ne stoji i nitko nije nikad tvrdio, da valjana nastava ne bi
mogla donijeti vrlo korisnih praktinih rezultata, te iako ne moe
podii moralnost, da barem razvija zvanine podobnosti. Naalost
su latinski narodi posljednjih 25 godina temeljili svoje nastavne
sisteme na pogrenim naelima, te unato opaanju najodlinijih
duhova, kakvi su Breal, Fustel de Coulanges, Taine i drugi, ostaju
oni i dalje u svojim alosnim zabludama. I ja sam u jednoj sta
rijoj ve knjizi pokazao, da na savremeni odgoj pretvara u ne-

52
prijatelje drutva veinu onih, koji su ga crpli i upuuje brojne
uenike na najgore forme socijalizma.
U tom odgoju nazivanim sasvim pravo latinskim prva
se pogibao sastoji u tome, da on poiva na osnovnoj psiholokoj
zabludi, da se inteligencija razvija uenjem na izust itavih
knjiga. S toga se mnogi trude, da ih to vie naue i od puke
kole, pa do doktorata mladi ne ini drugo, nego ui napamet
knjige, a da se njegova inicijativa i sudjenje nimalo ne vjebaju.
Po njega znai nastava: recitirati i pokoravati se. Uiti lekcije,
znati napamet gramatiku ili kakav izvadak, dobro nasljedovati,
evo zanimljiva odgoja, pisao je nekadanji ministar prosvjete
Jules Simon, u kojem je svaki in klanjanje nepogrijeivosti
uitelja, koje nas samo ini jo manjima i slabijima.
Kad bi taj odgoj bio samo beskoristan, moglo bi se rei
samo toliko, da valja aliti nesretnu djecu, koja mjesto da ue
toliko potrebnih stvari u osnovnoj koli, moraju uiti genealogiju
sinova Klotarovih, borbe izmedju Neustrije i Austrazije ili zo
oloke klasifikacije, ali takav odgoj predstavlja mnogo ozbiljniju
pogibao. On puni onoga, koji ga prima, ljutim nezadovoljstvom
s uvjetima, u kojima je rodjen i ivom eljom, da iz njih izadje.
Radnik ne e vie da ostane radnik, seljak ne e vie da bude
seljak, a posljednji gradjanin trai za svog sina samo javno namjetenje, koje drava plaa. Mjesto da pripravlja ljude za ivot,
pripravlja ih kola za javne slube, u kojima se moe uspjeti bez
ikakve samostalnosti i vlastite inicijative. Na dnu ljestve stvara
vojske proletaraca, nezadovoljnih svojim udesom i uvijek spremnih
na bunu, a gore nau frivolnu buroaziju, koja je u isti mah skep
tina i lakovjerna, koja se praznovjerno pouzdaje u dravnu pro
vidnost, kojom je medjutim vjeno nezadovoljna, napadajui uvijek
vladu zbog svojih pogrjeaka i nepodobna, da ita poduzme bez
posredovanja oblasti.
Drava, koja sa svojim naunim knjigama fabricira toliko
diplomiranih ljudi, moe trebati samo malen broj istih, a ostale
ostavlja bez posla. Prema tomu mora se ona odluiti, da hrani
one prve i da ima za neprijatelje druge. S vrha do dna socijalne
piramide, od obinog vjebenika do profesora ili prefekta, jagmi
se danas golema masa diplomiranih za karijerom. Dok trgovac
jedva moe nai agenta, koji bi ga zastupao u kolonijama, otimaju
se za najednija javna namjetenja nebrojeni kandidati. U samom
seinskom departementu ima 20.000 uitelja i uiteljica bez slube,

53
a koji se, ne marei za polje i radionicu, obraaju na dravu, da
ih ona hrani. Budui da je broj izabranih skuen, golem je broj
nezadovoljnika. Potonji su spremni na svaku revoluciju, makar
tko joj bio vodjem i makar kakav imala cilj. Akvizicija znanja,
koje se ne moe trebati, sigurno je sredstvo, da od ovjeka uini
buntovnika.1)
Oito je ve prekasno, da se preokrene taj tok. Samo is
kustvo, posljednji odgojitelj naroda pokazat e nam nau zabludu.
Samo iskustvo e biti dosta jako, da dokae potrebu, da izmije
nimo mrske kolske knjige i tune utakmice profesionalnom na
stavom, koja e biti kadra vratiti mlade na polja, u radionice, u
kolonijalne pothvate, od kojih danas sve uporno bjei.
Ova profesionalna obuka, koju sada trae svi prosvijetljeni
duhovi, bila je ona, koju su nekad primali nai otci i koju su
umjeli sauvati narodi, koji danas svojom voljom, inicijativom
i pothvatnim duhom vladaju svijetom. Veliki mislilac, Taine, jasno
je predoio u jednoj svojoj raspravi, kojoj u nie navesti najhitnija
mjesta, da je na nekadanji odgoj bio gotovo isto, to i dananji
engleski ili amerikanski odgoj i u znaajnoj paraleli izmedju
latinskoga i anglo-saksonskog sistema on je jasno istaknuo po
sljedice obih metoda.
U krajnoj potrebi moglo bi se jo pristati, da se prihvate
sve neugodnosti naeg klasinog odgoja, makar on i stvarao ne
zadovoljnike i propalice, kad bi barem sticanje tolikih znanja i
potpuno recitiranje tolikih knjga dizalo niveau inteligencije. No
1) Ovo uostalom nije specijalni pojav samo kod latinskih
naroda; slino se opaa i u Kini, zemlji, koju vodi hierarhija.
mandarina i gdje se mandarinstvo, kao i kod nas, dobiva utakmi
cama, u kojima je jedini dokaz izvrsno citiranje debelih knjiurina. Vojska pismenih ljudi bez posla smatra se danas u Kini
pravom narodnom nesreom. Isto je i u Indiji, gdje je, otkad su
Englezi stvorili kole, no ne da odgajaju, kako se to ini u En
gleskoj, ve da prosvjetljuju urodjenike nastala posebna klasa
uenih ljudi, Babous-a, koji poto ne dobiju slube, postaju nepo
mirljivim neprijateljima engleske lasti. Kod svih Babousa, bili
oni u slubi ili ne, prvo je djelovanje nastave bilo jako opadanje
njihovog moralnog niveau-a. Ovo je injenica, kojim sam se opir
nije pozabavio u knjizi L e s c i v i l i s a t i o n s de 1' I n d e i
koju su jednako utvrdili svi autori, koji su posjetili veliki poluotok.

54
da li se on uistinu die? Naalost ne! Zdravo sudjenje, iskustvo,
inicijativa, znaaj, ovo su uvjeti uspjeha u ivotu, a ne oni, koji
se crpu iz knjiga. Knjige su korisni rijenici, koji daju savjet, no
zato je sasvim beskorisno drati u glavi duga njihova poglavlja.
Kako zvanina nastava moe razvijati inteligenciju u mjeri,
koja sasvim manjka klasinoj nastavi, predouje nam vrlo lijepo
Taine:
Ideje se obrazuju samo u svojem prirodnom i normalnom
milieu-u; ono, to ini, da njihove klice prokliju, jesu nebrojeni
sjetilni dojmovi, koje mladi danomice prima u radionici, u rud
niku, na suditu, kod nauke, na kveru, u bolnici, gledajui orudje,
materijal i posao s kupcima, radnicima, rad, dobro ili loe izradjeni posao, skup ili lukrativan: to su evo sitna posebna opaanja
za oi, ui, ruke, pa i sam miris, koja se, nehotice primljena i
neopazice izdjelana, organizuju u dui, da prije ili kasnije suge
riraju ovu ili onu novu kombinaciju, ujednostavljenje, pritednju,
dotjeranje ili obret. Mladi je Francuz lien svih tih dragocjenih
dodira i svih tih prijemljivih potrebnih elemenata i to ba u naj
plodnije doba; kroz sedam ili osam godina on je zatoen u koli,
daleko od izravnog i osobnog iskustva, koje bi mu bilo dalo tono
i ivo shvaanje stvari, ljudi i razliitih naina, kako se s njima
postupa.

Barem devetorica od njih deset izgubila je vrijeme i

trud, vie godina svoga ivota i to djelotvornih godina, vanih i
ak odlunih: odraunajte najprije polovicu ili treinu onih, koji
se prijave na ispit, pa budu odbijeni, zatim od onih, koji budu pri
puteni ispitu i polue neki stepen, svjedodbu ili diplomu, opet
je polovica ili dvije treine, onih, kojih su slomljeni radom. Od
njih se previe trailo, zahtijevajui, da nekog izvjesnog dana, na
stolici ili kred ploom, za dva sata i za jednu skupinu nauka budu
ivi repertoari svih ljudskih znanja; oni su to uistinu i bili, onoga
dana, kroz dva sata, no za mjesec dana nisu to vie; oni ne bi
mogli iznova poloiti ispit; njrhovo im je znanje, preveliko i pre
teko, ispalo iz glave, a za drugim vie ne idu. Njihova duevna
snaga je popustila, plodni se sok presuio; oni se priinjaju, kao
da su ljudi spremni za ivot, a kad tamo: oni su ve gotovi sa i
votom. Poto je takav ovjek namjeten, oenjen, spreman,da se
kree u drutvu i to uvijek u istom drutvu, povue se u svoje
zvanje, on ga korektno vri, ali nita vie. Ovo je prosijek, kod
kojega zacijelo nije prihod u razmjeru s rashodom. U Engleskoj

55
i u Americi, gdje se, kao nekad, prije godine 1789. i u Francuskoj,
upotrebljava obratan postupak, dobiveni je rezultat jednak ili jo
vii.
Iza toga nam slavni historiar predouje razliku izmedju
naega sistema i anglo-saksonskoga. Potonji nema onih nebrojenih
specijalnih kola, tu se nauke ne crpu iz knjige, ve iz same stvari.
Inenjer se na priliku obrazuje u atelieru, a ne u koli, to sva
komu omoguuje, da dodje do onoga stepena, koji odgovara njegovoj inteligenciji, da bude radnik ili nadglednik, ako ne moe
dalje, a inenjer tek onda, ako ga njegove podobnosti do toga do
vode. Ovo je po drutvo mnogo demokratiniji i korisniji po
stupak, nego da cijela karijera pojedinca ovisi o ispitu, poloenom
kroz nekoliko sati u osamnaestoj ili u dvadesetoj godini.
U bolnici, u rudniku, u tvornici, kod graditelja, kod o
vjeka od zakona, uenik, doveden vrlo mlad, vri tu prvu obuku
i naunitvo, gotovo kao kod nas pisar u svom zvanju ili liilac
u svojoj radionici. Prethodno ili prije nego stupi u posao, on je
mogao polaziti kakav openiti i skupni teaj, da stekne okvir, u
koji e porazmjestiti kasnija opaanja. Medjutim, prema njegovom
poimanju, ima esto tehnikih teajeva, koje on moe polaziti u
slobodnim asovima, da po mogunosti sredi i uporedi svakidanji
iskustva, to ih stie radom. Pod takvim vodstvom raste praktina
vjetina, te se sama razvija tono do stepena, to ga podnose ue
nikove sposobnosti i u pravcu, potrebnom za budui njegov posao,
specijalnim radom, kojemu se on hoe posvetiti. Tim nainom
dolaze mladii u Engleskoj i u Udruenim dravama brzo do toga,
da izvuku iz sebe sve, to se u njima nalazi. Od dvadeset i pete
godine, a i ranije, ako mu ne manjka temelja i sposobnosti, on je
ne samo koristan radnik, ve i samonikli pothvatnik, ne samo
stroj, ve i pokreta, u Francuskoj, gdje je nadvladao obratni
postupak, te u svakoj generaciij postaje sve vie kineski, golem je
ukupni gubitak snage.
I veliki filozof dolazi do slijedeeg zakljuka o sve veoj
opreci izmedju naeg latinskog odgoja i ivota:
Kroz tri stepena kolskog odgoja, za djecu, djeake i mla
die, postala je teorijska priprema i kolska za klupom s pomou
knjiga, duga i prenaporna s obzirom na ispit, stepen, diplomu i
dekret, a osim toga i zbog najgorih sredstava, primjenom protunaravnog i protusocijalnog upravljanja, internatima, umjetnim za
nosom -i mehanikim bubanjem, preoptereivanjem ,bez obzira na

57

56
vrijeme, koje e doi, zrelo doba i virilnost; apstrahirajui od
zbiljskog ivota, u koji e mladi doskora zapasti, od drutva,
koje ga okruuje i kojemu se odmah mora prilagoditi ili ga ve
od poetka izbjegavati, od ljudskih sporova, u kojima, da se odri
i obrani, mora vrsto stajati, spreman, oboruan, izvjeban, oelien. Ovu prijeko potrebnu spremu, ovu teevinu, koja je vanija
od svih drugih, ovu solidnost zdravog razuma, volje i ivaca, ne
daju nae kole mladiu, ve ba obratno: daleko od toga, da ga
uine sposobnim, one ga liavaju sposobnosti za njegovo blizo i
konano zvanje. Prema tomu njegov prvi nastup u svijetu i njegovi
prvi koraci na polju praktinoga rada, od vee su esti samo niz
bolnih posrtaja, od kojih on ostaje ojadjen i na dugo vrijeme
ogoren, a ponekad i sasvim dotuen. Ovo je kruta, i pogibeljna
kunja, koja utjee na moralnu i duevnu ravnoteu i donosi po
gibao, da se esto i ne e vie moi uspostaviti; dolo je razoa
ranje, prebrzo i prepotpuno; prevarene nade bile su prevelike,
a gnuanje prejako.1)
Nismo li ovim razlaganjem zastranili od psihologije go
mila? Nismo! Hoemo li shvatiti ideje, vjerovanja, koja danas
niu, a sutra e izbiti, moramo znati, kako je bio pripravljen ter1) T a i n e : Le regime moderne, sv. II. 1894. Ove su
stranice bile gotovo posljednje, to ih je Taine napisao. U njima
su krasno sabrani rezultati dugog iskustva velikoga filozofa. Na
alost drim, da su posve neshvatljive profesorima naeg sveui
lita, koji nisu boravili u inozemstvu. Odgoj je jedino sredstvo,
koje bismo imali, da malo utjeemo na duu nekog naroda i vrlo
je alosno, to u Francuskoj gotovo nikoga nema, tko bi mogao
shvatiti, da je naa sadanja obuka straan elemenat brze dekandance i da mlade kvari i upropatuje, mjesto da je die.
Pored Taine-ovih rasprava mogu se u tom predmetu ko
risno upotrijebiti i opaanja o kolskom odgoju u Americi, to ih
je pribiljeio Paul Bourget u svojoj lijepoj knjizi O u t r e - M e r .
Poto je i on utvrdio, da na odgoj stvara samo ogranienu buro
aziju bez inicijative i volje ili anarhiste, ta dva jednako tuna
tipa civilizacije, koja ive u nemonom nitavilu ili u razornoj
bezglavosti, autor uporedjuje francuske kole, te tvorce degene
racije, s amerikanskim kolama, koje tako divno pripravljaju o
vjeka za ivot. Tu se jasno osjea jaz, to postoji izmedju naroda,
koji su uistinu demokratski i onih, kojima je demokracija samo
na jeziku, a ne u svim njihovim mislima.

rain. Po obuci, to se u nekoj zemlji prua mladei, moe se za

kljuivati, to e sutra biti od te zemlje. Obuka, Sto se daje danaSnjoj generaciji, opravdava najcrnja predvidjanja. Nastavom i
odgojem popravlja se ili djelomino mijenja dua gomila. Bilo je
dakle potrebno predoiti, kako ju je uobliio sadanji sistem i
kako je indiferentna i neutralna masa postepeno postala golemom
vojskom nezadovoljnika, spremna da se pokorava svim sugesti
jama utopista i retora. kola stvara danas socijaliste i anarhiste
i pospjeuje za latinske narode as dekadanse.

DRUGO POGLAVLJE.

Neposredni faktori miljenja gomila.

$ 1. S l i k e , r i j e i i f o r m u l e . arobna mo rijei
i formula. Mo rijei vee se sa slikama, koje one pobudjuju.
i neovisna je o njihovom stvarnom smislu. Ove se slike mije
njaju iz doba u doba, od plemena do plemena. Kako se rijei
istroe. Primjeri znatnih promjena smisla nekih vrlo obiajnih
rijei. Politika probit, da se starim stvarima nadijevaju nova
imena, kad rijei, pod kojima su se prije oznaivale, nepovoljno
djeluju na narod. Mijenjanje smisla rijei prema plemenu.
Razliiti smisao rijei demokracija u Evropi i u Americi. $ 2.
I l u z i j e . Njihova vanost One se nalaze u osnovima svih
civilizacija. Drutvena potreba iluzija. Gomile vema vole
iluzije od istine. S 3. I s k u s t v o . Samo iskustvo moe uvr
stiti u dui gomila istine, koje su postale potrebne i razoriti ilu
zije, koje su postale pogibeljne. Iskustvo djeluje samo pod
uvjetom, ako se esto ponavlja. to treba iskustvima, potre
bnima, da uvjere gomile. $ 4- R a z u m . Nitavost njegovog
utjecaja na gomile. Na gomile se moe djelovati samo putem
njihovih nesvijesnih osjeaja. Uloga logike u dogadjaja.
Ispitali smo udaljene i pripremne faktore, koji daju dui
gomila neku posebnu prijemljivost, omoguujui joj, da u njoj
nastanu izvjesni osjeaji i izvjesne ideje. Sad nam valja ispitati
faktore, koji su podobni, da djeluju na neposredan nain. Vidjet
emo u jednom od narednih poglavlja, kako valja postupati s tim
faktorima, da uzmognu proizvesti sva svoja djelovanja.
U prvom dijelu ovoga djela prouili smo osjeaje, ideje, raz
miljanja u skupinama i iz ovoga bi se oito mogla na openit

58

59

nain izvesti sredstva, koja su kadra impresionirati duu. Mi ve

i dosad znamo, to snano djeluje na ubrazilju gomili, poznajemo
mo i prenosivost sugestija, naroito onih, koje se javljaju u obliku
slika. No budui da sugestije mogu biti vrlo razlinih porekla,
mogu i faktori, koji su podobni da djeluju na duu gomila biti
dosta razliiti. Zato je potrebno, da ih odijeljeno ispitamo. To nije
beskorisni studij. Gomile su donekle kao sfinga iz dnevne bajke:
valja umjeti rijeiti probleme, koje nam stavlja njihova psiholo
gija ili lebdjeti u pogibli, da e nas one progutati.

1. Slike, rijei i formule.

Prouavajui uobrazilju gomila, vidjeli smo, da na nju dje
luju naroito slike. Ovim se slikama uvijek ne raspolae, no
mogue je izazvati ih shodnom upotrebom rijei i formula. Ako
se vjeto upotrijebe, imaju one svu tajanstvenu mo, koju su im
nekad pridavali arobnjaci. One diu u dui gomila najstranije*
oluje, a znadu ih i utiati. Od samih kostiju ljudi, koji su pali
rtvom moi rijei i formula, dala bi se podii mnogo via pira
mida, nego to je ona staroga Kheopsa.
Mo rijei vezana je uz slike, koje one pobudjuju, a sasvim
neovisna o njihovom zbiljskom znaenju. Ponekad imadu rijei
najgore definiranog smisla najvie djelovanja. Kao na priliku na
zivi: demokracija, socijalizam, jednakost, sloboda itd., kojih je
smisao tako neodredjen, da ne bi dostajale debele knjige, da se
odredi. A ipak nema sumnje, da se neka arobna mo vee uz
kratke slogove tih rijei, kao da se u njima nalazi rijeenje svih
problema. One stapaju u sebi najrazliitije nesvijesne tenje i nadu
u njihovo ostvarenje.
Razum i argumenti ne bi se mogli boriti protiv izvjesnih
rijei i izvjesnih formula. One se s tolikom pobonou izriu
pred gomilama i im su izreene, lica se napune poitanja i glave
se prigibaju. Mnogi ih smatraju kao sile prirode, kao nadnaravne
moi. One bude u duama veliajne i neodredjene slike, no i sama
ta neodredjenost uveava im tajanstvenu mo. One su tajanstvena
boanstva sakrivena iza svetita, kojima se vjernik drhui pribliuje.
Budui da su slike, to ih bude rijei, neovisne o svom
smislu, mijenjaju se iz doba u doba, od naroda u narod, zadrava
jui indentinost formula. Izvjesnim rijeima prikljuuju se pro-

lano izvjesne slike: rije je samo puce, na koje valja pritisnuti,

da se pojave.
Svaka rije i formula nije kadra, da budi slike, a ima ih,
koje su budile slike, ali su se otrale, pa ne bude vie nita u
duhu. One tada postaju pusti zvui, kojima je glavna korisnost,
da rijee onoga, koji ih upotrebljava, od obveze, da misli. Mala
zaliha formula i fraza, nauenih za mladosti, prua nam sve, to
trebamo, da prodjemo kroz ivot, bez dosadne potrebe, da o makar
emu razmiljamo.
Kad se promatra koji odredjeni jezik, opaa se, da se rijei,
od kojih je sastavljen, dosta lagano mijenjaju tokom godina; no
zato se neprestano mijenjaju slike, koje one bude ili smisao, koji
se uz njih vee. Zato sam u jednom svom djelu doao do za
kljuka, da je potpun prijevod nekog jezika, pogotovo, kad se radi
o mrtvim narodima, sasvim nemogu. to mi zapravo inimo, kad
zamjenjujemo koji francuski termin latinskim, grkim ili sanskritskim nazivom ili kad nastojimo shvatiti knjigu, koja je naim
rodjenim jezikom napisana prije dva ili tri vijeka? Naprosto za
mjenjujemo slike i ideje, koje je moderni ivot ulio u nau inteli
genciju, sasvim razliitim pojmovima, i slikama, koje je stari
ivot ulio u duu plemena, koja su ivjela u prilikama bez ikakve
analogije s naima. Kad su ljudi revolucije mislili, da nasljeduju
Grke i Rimljane, nisu li zapravo pridavali stranim rijeima smisao
koji one nisu nikad imale. Kakva je slinost mogla postojati
izmedju uredbi Grka i onih, koje danas oznauju odgovarajue
rijei? to je onda bila republika, nego bitno aristokratska uredba,
sastavljena od malih despota, koji su vladali gomilom, dranom u
najapsolutnijoj pokornosti. Te komunalne aristokracije, zasnovane
na ropstvu, ne bi bez njega bile ni trenutka mogle postojati.
A to je mogla znaiti rije sloboda prema onomu, to
danas pod njom razumijemo, u vrijeme, kad se nije moglo ni slutiti
o mogunosti slobode misli i kad nije bilo veeg nedjela, nego
raspravljati o bogovima, zakonima i obiajima grada? to je ozna
ivala rije otadbina u dui Atenjanina i Spartanca, ve kult
Atene ili Sparte, a nipoto Grke, sastavljene od suparnikih gra
dova, koji su uvijek bili medjusobno zaraeni. Ista rije otadbina,
kakav je imala smisao kod starih Gala, razdijeljenih na supar
nika plemena raznih jezika i religije, koja je Cezar lako pokorio,
jer je med njima uvijek imao saveznika. Tek Rim je dao Galiji
otadbinu, poto ju je politiki i vjerski ujedinio. No i da se ne

60
vraamo u tako daleku prolost, ve se naprosto prenesemo dva
stoljea unatrag, moemo li vjerovati, da su rije otadbina shva
ali u dananjem njenom smislu francuski prinevi, kao na priliku
veliki Conde, koji su sklapali saveze s tudjincima protiv svojih
suverena? A nije li ista ta rije imala sasvim drugi smisao od
modernoga emigrantima, koji su drali, da se pokoravaju zako
nima asti, borei se protiv Francuske i koji su im se sa svoga
gledita ustinu i pokoravali, budui da je feudalni zakon vezao
vazala gospodaru, a ne zemlji i jer je njima ondje bila prava
otadbina, gdje je bio suveren.
Vrlo brojne su rijei, kojih se smisao ovako duboko mije
njao iz doba u doba, a koje tek nakon dugog upinjanja moemo
danas shvaati onako, kako su ih nekad shvaali. S pravom se
kae, da valja mnogo itati, da uzmognemo razumjeti samo to,
Sto su po nae pretke znaile rijei kralj i kraljevska porodica.
A to je onda s jo zamrenijim pojmovima!
Prema tomu imadu rijei samo pokretna i prelazna zna
enja, koja se mijenjaju iz doba u doba i od naroda u narod; i
ako hoemo njima utjecati na gomilu, moramo znati, koji smisao
imadu one po gomilu u danom momentu, a ne koji su imale nekad
i koji bi mogle imati po pojedince drugog duevnog sastava.
Kad pak gomile uslijed politikih prevrata i promjenjenih
vjerovanja napokon zamrze slike, to ih bude izvjesne rijei, prva
je dunost pravog dravnika, da promijeni rijei, a da ne dira u
same stvari, jer te su previe vezane o nasljedno ustrojstvo, a
da bi se mogle mijenjati. Mudri Tocqueville ve je davno primi
jetio, da se je rad konzulata i carstva sastojao poglavito u tome,
da veinu prolih uredbi zaodjene novim rijeima, to jest, da
smijeni rijei, koje su budile u uobrazilji gomila neprijatne slike,
drugim rijeima, kojih je novost spreavala sline pobude. Poda
vanje priroda pretvorilo se u zemljarinu, solarina u porez na
sol, obveza radnog podavanja u indirektne poreze, a razne pri
stojbe u zanatlijskom svijetu u obrtne poreze itd.
Jedna od najhitnijih funkcija dravnika sastoji se prema
tomu u iznalaenju popularnih ili barem neutralnih imena za stvari,
koje gomile ne mogu podnaati pod starim njihovim imenom. Mo
rijei tako je velika, da dostaje vjeto biranim rijeima oznaiti
najomraenije stvari, da ih gomile prihvate. Taine pravo primje
uje, da su Jakobinci, pozivajui se na rijei sloboda i bratstvo,
koje su onda bile vrlo popularne, mogli uvesti despotizam do-

61
stojan Dahomeje, sudite, koje je naliilo na inkviziciju i ljudske
hekatombe, sline onima u s t a r o m u Mexiku. Umjetnost onih, koji
vladaju, sastoji se kao i odvjetnika vjetina u vjetom uprav
ljanju rijeima. U tom je umjeu velika potekoa, da u istomu
d r u t v u i m a d u od vee esti iste rijei razliito znaenje za r a z n e
d r u t v e n e slojeve. O n i prividno upotrebljavaju iste rijei, ali nikad
n e govore istim jezikom.
U prijanjim p r i m j e r i m a uputili smo naroito na vrijeme,
k a o na glavni faktor u mijenjanju smisla rijei. No k a d bismo
jo pridodali pleme, vidjeli bismo, da u isto doba kod n a r o d a
jednake civilizacije, no razliitih plemena, iste rijei vrlo esto
odgovaraju sasvim oprjenim idejama. O v e se r a z l i k e ne mogu
shvatiti bez brojnih putovanja i zato se ovdje ne u na njima
zaustavljati. Istaknut u s a m o toliko, da ba one rijei, koje go
mile najvie upotrebljavaju, imadu kod raznih n a r o d a najrazliitiji
s m i s a o . Takve su na priliku rijei demokracija i socijalizam, koje
se danas toliko upotrebljavaju.
O n e zapravo odgovaraju sasvim oprjenim idejama i sli
k a m a u d u a m a latinskim i u d u a m a anglo-saksonskim. K o d La
tina rije demokracija znai poglavito nestanak volje i inicijative
pojedinca p r e d onima zajednice, koju zastupa d r a v a . D r a v a je
duna svime upravljati, centralizirati, monopolizirati i sve pro
izvoditi. Na nju se stalno upravljaju apeli svih s t r a n a k a bez ra
zlike, radikala, socijalista ili monarhista. Kod Anglo-Saksonaca,
naroito u A m e r i c i , znai ista rije demokracija sasvim neto
protivno, n a i m e intenzivni razvoj volje j pojedinca, to manju
vlast d r a v e , kojoj izim r e d a r s t v a , vojske i diplomatskih odnosa,
ne preostaje nikakvo drugo upravljanje, pa ni nastava. D a k l e jedna
ista rije znai kod jednog n a r o d a nestanak individualne volje i
inicijative, te premo drave, dok kod drugog znai svojski razvoj
te volje i inicijative bez ikakvog upletanja drave. 1 )
1 ) U djelu: P s i h o l o k i z a k o n i e v o l u c i j e na
r o d a o p i r n o sam se pozabavio razlikom, koja dijeli demo
k r a t s k i ideal latinski od demokratskog ideala anglo-saksonskog.
P a u l Bourget doao j e u svojoj najnovijoj knjizi O u t r e m e r <
na sasvim neovisan nain i na osnovu svojih putovanja do gotovo
istih zakljuaka kao i ja.

62

63

2. Iluzije.
Otkako je svanula zora civilizacija, gomile su uvijek bile
podvrgnute utjecaju iluzija. Tvorcima iluzija dizale su one naj
vie hramova, kipova i rtvenika. Vjerske iluzije nekad, a filo
zofske i socijalne iluzije danas, oni su strahoviti suvereni, koji
se uvijek nalaze na elu svih civilizacija, koje su postepeno cvale
na naem planetu. U njihovo su se ime gradili kaldejski i egi
patski hramovi, vjerski monumenti srednjega vijeka, u njihovo se
je ime pred stotinu godina uskomeala cijela Evropa i nema jedne
nae umjetnike, politike ili socijalne tvorevine, koja ne bi nosila
njihov moni ig. ovjek ih katkad obara uz cijenu stranih pre
vrata, ali ini se, da je osudjen, da ih iznova die. Bez njih ne
bi bio mogao izai iz primitivnog barbarstva, a bez njih bi do
skora opet u nj zapao. One su bez sumnje puste sjene, ali ove
keri naih sanja obvezale su narode, da stvara sve, to sainjava
sjaj umjetnosti i veliinu civilizacija.
Kad bi se u muzejima i bibliotekama unitila i razorila sva
umjetnika djela i svi spomenici, koje su nadahnute religije, to
bi ostalo od velikih ljudskih sanja? Dati ljudima udio u nadi i
iluziji, bez kojih ne mogu ivjeti, to je raison d'etre bogova, junaka
i pjesnika. Znanost je oito pedeset godina radila na tom poslu.
No nju je kompromitirala u ideala ednim srcima injenica, to
se ona ne usudjuje dosta obeavati i to ne umije dosta lagati.1)
Filozofi posljednjega vijeka pregnuli su ivo, da razore re
ligiozne, politike i socijalne iluzije, od kojih su nai pretci
ivjeli tokom dugih stoljea. Razorivi ih, presuili su izvore nade
i rezignacije. Iza razorenih tlapnja nali su slijepe i gluhe sile
prirode. Neumoljive prema slabosti, one ne poznaju samilosti.
Unato svim svojim uspjesima nije jo filozofija mogla pru
iti gomilama nikakav ideal, koji bi ih mogao odueviti, a bu
dui da njima pod svaku cijenu treba iluzija, one su se poput
muice, koja leti prema svijetlu, povele za nagonom i obratile retorima, koji im ih pruaju. Veliki faktor revolucije naroda nije
nikad bila istina, ve zabluda. I socijalizam je danas tako moan
zato, jer je on jedina jo iva iluzija. Unato svim znanstvenim
razlaganjima on neprestano raste. Njegova glavna snaga je u tome,
to ga pobijaju duhovi, koji ne poznaju dosta zbilju stvari, a da
bi se usudili smjelo obeati ovjeku sreu. Socijalna iluzija vlada
1) Daniel Lesueur.

danas na svim ruevinama prolosti i njoj pripada budunost. Go

mile nisu nikad edjale za istinama. Pred oitou, koja im se ne
svia, one se odvraaju, volei da oboavaju zabludu, ako ih za
bluda zanosi. Tko umije gomile opiniti iluzijama, lako im postaje
gospodarom, a tko ih nastoji otrijezniti od iluzija, postaje njiho
vom rtvom.

3. Iskustvo.
Iskustvo je gotovo jedini nain, kojim se u duu gomila moe
usaditi istina i razoriti iluzije, koje su postale previe pogibeljne.
Osim toga je jo potrebno, da je iskustvo ostvareno na vrlo irokoj
podlozi i da se vrlo esto ponavlja. Iskustva jedne generacije redo
vito su beskorisna narednoj i zato ne koristi pozivanje na historike fakte, kao na elemente za demonstraciju. Njihova jedina se
korisnost sastoji u tome, da dokazuju, koliko se iskustva moraju
ponavljati iz doba u doba, da vre neki utjecaj i da samo uskolebaju neku zabludu, poto se je ve vrsto upila u duu gomila.
Budui e historiari na vijek i prijanji zacijelo spomi
njati kao razdoblje osobitih iskustava. Ni u jedno doba nije ih
toliko bilo pokuano.
Najvei orija od tih iskustava bila je francuska revolucija.
Da se otkrije, da se drutvo ne moe iznova izgraditi u svim
svojim dijelovima po uputama istoga razuma, trebalo je poklati
vie milijuna ljudi i dvadeset godina drmati Evropom. Da nam se
eksperimentalno dokae, da Cezari mnogo stoje narode, koji im'
kliu, trebala su dva pogubna iskustva u pedeset godina i unato
svoj jasnoi, kao da ipak nisu bila dosta uvjerljiva. Prvo je sta
jalo oko tri milijuna ljudi i invaziju, a drugo rascjepkanje zemlje
i potrebu dranja permanentne vojske. Tree se je netom imalo
pokuati, to e se jednog dana zacijelo i dogoditi. Da se itavomu
narodu utuvi u glavu, da golema njemaka vojska nije bila, kako
se je kazivalo prije trideset godina, neka vrsta neofenzivne na
rodne garde,1) morao je doi straan rat, koji nas je tako skupo
1) Miljenje gomila bilo je u ovom sluaju obrazovano gru
bom asocijacijom neslinih stvari, kojima sam mekanizam prije
razloio. Naa tadanja narodna garda bila je sastavljena od mi- .
roljubivih kramara bez ikakve discipline, koja se nije mogla oz
biljno uzeti, te se je sve, to je nosilo slino ime i budilo iste
slike, smatralo takodjer neofenzivnim. Zabludu gomila dijelili su
onda, to se esto dogadja u javnom miljenju, i njihovi vodje.

64
stajao. Da se uvidi, da protekcionizam upropauje narode, koji
ga prihvate, trebat e barem dvadeset godina kobnih iskustava.
Ovakvi bi se primjeri mogli bez kraja i konca navoditi.

4. Razum.
U nabrajanju faktora, koji su podobni, da impresioniraju
duu gomila mogao bi se razum sasvim izostaviti, kad ne bi
trebalo istaknuti negativnu vrijednost njegovog utjecaja.
Ve smo predoili, kako su gomile nepristupane razmi
ljanju i da shvaaju samo grube asocijacije ideja. Zato se govor
nici, koji je umiju impresionirati, pozivaju na njihove osjeaje, a
nikad na njihov razum. Zakoni logike nemaju na njih djelovanja.1)
U jednom govoru, izreenom 31. prosinca 1867. u zastupnikoj
kui, a koji je iznio Emil Ollivier u svojoj najnovijoj knjizi, po
navljao je dravnik, koji se je esto povodio za miljenjem go
mila, no nikad mu predusretao, g. Thiers, da Pruska osim aktivne
vojske, koja je brojem gotovo jednaka kao i naa, ima samo na
rodnu gardu, slinu onoj, to je mi imamo i prema tomu bez va
nosti! Ovo je jednako ispravna tvrdnja, kao i predvidjanje istoga
dravnika o slaboj budunosti eljeznica.
1
) Moja prva posmatranja o umjeu impresioniranja go
mila i o slaboj pomoi, to je u tom pogledu imadu pravila logike,
seu u razdoblje opsade Pariza, u onaj dan, kad sam vidio, kako
vode u Louvre, gdje je tada zasijedala vlada, marala V., za kojega
je bijesna gomila tvrdila, da je zateen, kako je izdao nacrt utvrda,
prodavi ga Prusima. Jedan lan vlade, G. P., glasovit govornik,
izadje, da govori gomili, koja je zahtijevala, da se uapenik odmah
smakne. Oekivao sam, da e govornik predoiti apsurdnost op
tube, te istaknuti, da je optueni maral bio jedan od konstruktora
utvrda, kojih se uostalom nacrt prodavao u svim knjiarama. Na
svoje najvee zaudjenje onda sam jo bio vrlo mlad uo sam
govornika, gdje ovako vie: Pravdi e biti udovoljeno i to ne
smiljeno! Pustite vladu narodne obrane, da dovri vau istragu.
Dotle emo optuenoga zatvoriti! Smjesta umirena ovom privi
dnom zadovoljtinom, gomila se razila i maral se za etvrt sata
mogao vratiti kui. On bi bez sumnje bio zlo proao, da je go
vornik razbjenjenoj gomili predoivao logike razloge, koje je
moja velika mladost nalazila vrlo uvjerljivima.

Da se gomile o neemu uvjere, valja u prvom redu voditi

raun o osjeajima, koji ih proimaju, priinjati se, kao da ih i mi
dijelimo, zatim nastojati, da ih preinaimo, budei takim asocija
cijama izvjesne vrlo sugestivne slike. Pored toga valja se prividno
unijeti za njima povoditi i naroito u svaki as pogadjati osjeaje,
koje one bude. Ova potreba, da se neprestano mijenja govor prema
proizvedenom efektu u as, kad se govori, onemoguuje ve una
prijed svaki proueni i pripravljeni govor: u potonjem govornik
slijedi svoje misli, a ne misli slualaca i ovom injenicom postaje
njegov utjecaj sasvim nitetan.
Logini duhovi, vikli, da budu uvjereni nizom zbijenih raz
loga, ne mogu se suzdrati, da se, obraajui se gomilama, ne
uteknu ovom nainu uvjeravanja i uvijek se ude manjku efekta
svojih dokaza. Obiajne matematike posljedice, osnovane na
silogizmu, to jest na asocijacijama identinosti, pie jedan logiar,
upravo su potrebne... Ta bi potreba iznudila odobrenje i neorganske mase, kad bi bila kadra da slijedi asocijacije identinosti.
Nema sumnje, da je tako, ali gomila nije podobnija od neorganske
mase, da ih slijedi, pa ni da ih poima. Neka se pokua, da se na
priliku rezoniranjem uvjere primitivna bia, divljaci ili djeca, pa
e se vidjeti, kako je taj nain argumentacije slabe vrijednosti.
Ne treba sii ni do primitivnih bia, da se upozna potpuna
nemo rezoniranja, kad se valja boriti protiv osjeaja. Sjetimo se
samo, kako su se kroz duge vijekove uporno drale r'eligiozne pred
rasude, koje su bile u oprjeci s najjednostavnijom logikom. Gotovo
dvije hiljade godina prigibali su se pred njihovim zakonima najumniji geniji i trebalo je, da dodje moderno doba, da se uzmogne
samo osporiti njihova istinitost. Srednji vijek i renesansa imali su
dosta prosvijetljenih ljudi, no nije bilo ni jednoga, kojemu bi raz
miljanje bilo predoilo djetinjastu stranu tih predrasuda i pobudilo
barem slabu sumnju u opaku silu djavla ili u potrebu, da se vje
tice spale na lomai.
Treba li aliti, to razum nije nikad vodio gomile? Ne
usudjujemo se, da to ustvrdimo. ovjeji razum ne bi zacijelo bio
mogao povui ovjeanstvo na putove civilizacije s onim arom i
smielou, kojom su ga pokrenule njegove tlapnje. Te tlapnje, keri
nesvijesnosti, bile su bez sumnje potrebne. Svako pleme nosi u
svom duevnom sastavu zakone svojih opredjeljenja i ono se zaci
jelo nekim nesavladivim nagonom pokorava tim zakonima, pa i u
svojim prividno najnepromiljenijim porivima. Katkad se ini, da

67

66
su narodi podvrgnuti tajnim silama, koje s,u nalik na one, koje
stjeraju ir, da se prometne-u hrast ili komet, da slijedi svoj put.
Ono malo, to se moe nasluivati od tih sila, valja potraiti
ru opem toku razvoja nekoga naroda, a ne u izoliranim injenicama,
iz kojih prividno ta evolucija nastaje. Kad bi se posmatrale samo
izolirane injenice, inilo bi se, da historijom vlada nevjerojatni
sluaj. Bilo bi nevjerojatno, kako se je neuki tesar iz Galileje mo
gao kroz dvije hiljade godina tovati kao svemoni Bog, u ije
su se ime osnivale najvanije civilizacije; nevjerojatno je takodjer,
>a bi nekoliko arapskih eta, izaavi iz svojih prauma, moglo
asvojiti preteni dio staroga grko-rimskoga svijeta i osnovati
carstvo, vee od onoga Aleksandra Velikoga; nevjerojatno je ta
kodjer, da bi u vrlo staroj i vrlo hierarhikoj Evropi moglo ma
lom topnikom poruniku uspjeti, da zavlada mnotvom naroda i
kraljeva.
Ostavimo dakle razum filozofima, ali ne traimo od njega,
da se previe uplee u vladanje nad ljudima. Ne razumom, ve
najee protiv razuma stvorili su se osjeaji kao ast, samopri
jegor, vjera, ljubav prema slavi i otadbini, koji su dosad bili ve
liki pokretai svih civilizacija.

TREE POGLAVLJE.

Vodje gomila i njihova sredstva za

uvjeravanje.
1. V o d j e g o m i l a . Instinktivna potreba svih bia u
gomili, da se pokoravaju vodji. - Psihologija vodja. - Samo oni
mogu stvarati vjeru i dati gomilama organizaciju. - Prisilni despotizam vodja. - Klasifikacija vodja. - Uloga volje. - 2. S r e d
s t v a za a k c i j u v o d j a . Tvrdjenje, ponavljanje, zaraza.
Posebna uloga tih razliitih faktora. - Kako se zaraza moe uspeti
iz donjih slojeva u gornje slojeve drutva. - Puko miljenje po
staje doskora openitim miljenjem. - 3. P r e s ti. - Definicija
i klasifikacija prestia. - SteCeni i osobni presti. - Raznt pri
mjeri. Kako nestaje presti.
Sad nam je poznat duevni sastav gomila i sad znamo i to,
koji su motivi kadri, da impresioniraju njihovu duu. Preostaje
nam, da ispitamo, kako se moraju primjenjivati ti motivi i tko ih
moe korisno pokrenuti na djelo.
,

1. - Vodje gomila.
im se nadje na okupu izvjesni broj ivih bia, bila to gomila
ljudi ili opor ivotinja, ona se instinktivno stavlja pod vlast jednog
glavara.
U ljudskim je gomilama taj glavar esto samo vodja, no
kao takav ima on vanu ulogu. Njegova je volja arite, oko ko
jega se stvaraju i uskladjuju miljenja. On je prvi elemenat U
organizaciji heterogenih gomila i on pripravlja njihovu organizaciju
u sekte. Dotle on njima upravlja. Gomila je posluno stado, koje
se ne bi nikad moglo rijeiti gospodara.
Vodja je u poetku bio od vee esti sam vodjen. On je bio
hipnotiziran idejom, kojoj je kasnije postao apostolom. Ona ga je
tako prevladala, da mu je sve, to je izvan nje, iezlo s vida i da
mu se svaka oprjena misao ini zabludom i predrasudom. Tako
je na priliku Robespierre, hipnotiziran filozofskim idejama Rousseau-ovim, upotrebljavao sredstva inkvizicije, da ih rasprostrani.
Vodje esto nisu ljudi od misli, ali su ljudi od djela. Oni
su slabo otrovidni i ne bi takvi i mogli da budu, jer otrovidnost
dovodi do sumnje i spreava akciju. Oni dolaze iz redova ner
voznih, razdraljivih, napolak obezumljenih, koji tapaju po rubu
ludosti. Makar kako bila apsurdna ideja, koju brane ili cilj, to ga
slijede, njihovo se .uvjerenje isprjeuje svakom mudrovanju. Prezir
i progoni ih ne diraju ili ih samo jo vie podstiu. Osobni interes,
porodica, sve se to rtvuje. U njih nema ni nagona samoodranja
i u tom idu tako daleko, da jedinu nagradu nalaze u tomu, da po
stanu muenici. Intenzivnost njihove vjere daje njihovim rijeima
veliku sugestivnu mo. Mnotvo je uvijek spremno sluati ovjeka
jake volje, koja mu se namee. Ljudi, sabrani ju gomilu, gube svaku
volju i instinktivno se obraaju prema onomu, u koga je ima.
Narodima nije nikad manjkalo vodja, no ovi moraju biti
proeti snanim uvjerenjima, koja stvaraju apostole. esto su to
suptilni govornici, koji idu samo za osobnim interesima i koji
nastoje uvjeravati ugadjajui niskim nagonima. Utjecaj, koji oni
na taj nain mogu imati, ponekad je vrlo velik, ali uvijek je vrlo
kratkotrajan. Veliki apostoli uvjerenjem, koji s,u uzdizali due go
mila, kao Petar Eremita, Luther, Savonarola, muevi revolucije,
opirejali su tek poto su sami bili opinjeni nekim vjerovanjem.
Oni su tada mogli stvarati u duama onu stranu silu, nazvanu
vjerom, koja ini ovjeka apsolutnim robom svoje sanje.

68
Stvarati vjeru, radilo se o religioznoj, politikoj ili socijalnoj
vjeri, pretvarati vjeru u djelo, u osobnost, u ideju, ovo je glavna
uloga velikih vodja i zato je njihov utjecaj uvijek vrlo velik. Od
svih sila, kojima ovjeanstvo raspolae, bila je vjera jedna od
najveih i evangjelje joj s pravom pridaje mo, da razmie brda.
Proeti ovjeka vjerom, znai podeseterostruiti njegovu snagu.
Velike historijske dogadjaje ostvarili su neznani vjernici, koji nisu
imali za sebe nita, nego svoju vjeru. Knjievnici i filozofi, a po
gotovo skeptici, nisu sazdali velike religije, koje su vladale svije
tom, niti golema carstva, koja su se sterala od jedne hemisfere
do druge.
No u ovakvim se primjerima radi o velikim vodjama, a ti
su dosta rijetki, te im historija moe lako oznaiti broj. Oni ine
krajnji vrhunac dugoga niza, koji od tih monih vodja silazi do
radnika, koji u kakvoj zadimljenoj krmi lagano opinja svoje
drugove, ponavljajui neprestano nekoliko fraza, koje i samba
ne razumije, no koje bi u svojoj primjeni zacijelo dovele do ostva
renja svih sanja i svih nada.
U svim socijalnim sferama, najviim i najniim, pada po
jedinac brzo pod zapovijed vodje, im jednom nije izoliran. Ve
ina ljudi, naroito u pukim masama, nema osim u svom posebnom
zanimanju, jasne i promozgane ideje o bilo emu drugomu. Oni su
nepodobni, da se sami vode. Vodja je njihov putokaz. On se moe
samo zamijeniti, iako vrlo nedostatno, onim periodinim publikaci
jama, koje tvore miljenja za svoje itaoce i pribavljaju im one
sasvim gotove fraze, koje ih razrjeuju od razmiljanja.
Autoritet vodja vrlo je despotski, te se samo tim despotizmom
i namee. Cesto se primijetilo, kako oni lako, iako nemaju nikakva
sredstva, da podupru svoj autoritet, pribavljaju sebi pokornost u
najnemirnijim radnikim slojevima. Oni utvrdjuju radno vrijeme,
plae i nadnice, odluuju o trajkovima, te odredjuju, kad se trajk
ima poeti, a kada obustaviti.
Vodje danas nastoje, da sve vie zamijene javnu vlast, u
koliko ova doputa, da se izlae pretresanju i slabi. Tiranstvo ovih
novih gospodara ini, da im se gomile pokoravaju mnogo poslunije, nego to bi se pokoravale ikojoj vladi. Ako pak kakvim slu
ajem nestane vodje i on ne bude smjesta zamijenjen, gomila po
staje skupom bez veze i otpora. Duom gomila vlada potreba
ropstva, a nikad potreba slobode. One tako ude za pokoravanjem,
da se instinktivno podredjuju onome, koji se izjavi njihovim go
spodarom.

Klase vodja mogu se dosta odredjeno razvrstati. U jednu

spadaju ljudi energini, snane, ali asovite volje; u drugu, koja
je mnogo manja od prve, ljudi, u kojih je snana i podjedno us
trajna volja. Prvi su estoki, hrabri, smjeli. Oni su korisni naro
ito da upravljaju iznenadnim udarima, da povuku za sobom mase
unato pogibli i da promeu u junake jueranje novake. Takvi su
primjerice bili Ney i Murat pod prvim carstvom. Takav je u nae
vrijeme Garibaldi, pustolov bez svakog talenta, ali energian, ko
jemu je uspjelo, da se sa akom ljudi domogne nekadanjeg napuljskog kraljevstva, koje je branila disciplinirana vojska.
No iako je energija ovih vodja silna, ona je asovita i ne
preivljuje podraaj, koji ju je razbudio. Vrativi se u tok obinog
ivota, posvjedouju esto zaudnu slabou junaci, koji su bili sama
vatra. ini se, da su nepodobni, da razmiljaju i da se prilagode
najjednostavnijim prilikama, dok su drugima umjeli divno uprav
ljati. To s,u vodje, koji mogu vriti svoje Junkcije samo pod uvjetom,
da budu sami vodjeni i neprestano podjarivani, koji uvijek moraju
imati nad sobom nekog ovjeka ili ideju i da slijede jasno odre.
djene stope.
Druga kategorija vodja, koja se sastoji od ljudi ustrajne
volje, vri unato manje sjajnim formama mnogo znatniji utjecaj.
U njoj se nalaze pravi osnivai religija ili velikih djela: sveti
Pavao, Muhamed, Kritof Kolumbo, Lesseps. Ne pita se, da li su
inteligentni ili ogranieni, svijet e uvijek biti za njih. Uporna
volja, kojom oni raspolau, vrlo je rijetka i neizmjerno snana
svojina, koja sve savija. Nikad se dovoljno ne uzima u obzir, ko
liko moe snana i uporna volja: nita joj ne odolijeva, ni priroda,
ni bogovi, ni ljudi!
Najnoviji primjer, to moe snana i uporna volja, dao nam
je onaj veliki ovjek, koji je razdvojio dva svijeta i ostvario ono,
to su kroz tri hiljade godina uzalud pokuavali najvei suvereni.
On je kasnije na slinom pothvatu propao, no dola je starost, pa
se sve utrnulo, a i volja.
Kad bi se htjelo predoiti, to moe sama volja, trebalo bi
samo u svim pojedinostima prikazati potekoe, koje je trebalo
prebroditi, da se prokopa Sueski kanal. Jedan oevidac, dr. Cazalis, sabrao je u nekoliko snanih redaka sintezu toga velikoga
djela, kako ju je pripovijedao njen besmrtni zaetnik. >I on je
pripovijedao, iz dana u dan, epopeju kanala. Pripovijedao je sve,
to je morao svladati, sve nemogunosti, koje je uinio moguima,
sve otpore i koalicije protiv njega, sve patnje, nezgode, poraze, to

ga medjutim ipak nije moglo oboriti ni potaknuti, da klone duhom.

Spominjao je Englesku, koja ga je neprestano pobijala i napadala,
skanjivanje Egipta i Francuske, te francuskog konzula, koji se
najvie protivio prvim poslovima, kako mu je on pravio neprilika,
morei radnike edju, kratei im slatku vodu; spominjao je i mi
nistarstvo mornarice i inenjere, same ozbiljne, iskusne i uene
ljude, koji su mu svi bili neprijateljski raspoloeni i svi znanstveno
uvjereni o katastrofi, koju su izraunavali i navijetali, kako se
za izvjesni dan ili sat navijeta pomrina.
Knjiga, koja bi prikazivala ivot svih tih velikih vodja, ne
bi sadravala mnogo imena; no ta su imena bila na elu najvanijih
dogadjaja civilizacije i historije.

2. Sredstva za akciju vodja: tvrdjenje, ponav

ljanje, zaraza.
Kad se radi o tom, da se za as povue sa sobom gomila
i da se potakne, da izvri neki in: da opljaka kakvu palau, da
se dade poklati, branei neko utvrdjeno mjesto ili barikadu, valja
na nju djelovati brzim sugestijama, od kojih je primjer najenergi
nija; no tada treba, da je gomila ve pripravljena izvjesnim pri
likama, a naroito, da onaj, koji hoe, da je povue za sobom, po
sjeduje osobinu, koju u dalje ispitati pod imenom presti.
No kad se radi o tomu, da ideje i vjerovanja prodru u duh
gomila na priliku moderne socijalne teorije postupci su
vodja razliiti. Oni se uglavnom utiu trima, vrlo jasnim postup
cima: tvrdjenju, ponavljanju i zarazi. Akcija je dosta lagana, no
efekti te akcije, kad su jednom proizvedeni, vrlo su trajni.
isto i jednostavno tvrdjenje bez ikakvog rezoniranja i do
kaza jedno je od najsigurnijih sredstava, da neka ideja prodre u
duh gomila. to je tvrdjenje zbijenije i to je vie lieno svakog
privida dokaza i razlaganja, ima to vie autoriteta. Religiozne
knjige i zakonici svih vijekova uvijek su se sluili jednostavnim
tvrdnjama. Dravnici, koji su zvani, da brane kakvu politiku stvar,
industrijalci, koji oglasima prave reklamu svojim produktima, po
znaju vrijednost tvrdjenja.
Tvrdjenje medjutim ima pravu vrijednost samo pod uvjetom,
da se uporno ponavlja i po mogunosti istim rijeima. Drim, da
je Napoleon rekao, da ima samo jedan ozbiljni oblik retorike: po
navljanje. Ponavljanjem se tvrdnja tako uvruje u duhovima, da
je napokon prihvaaju kao dokazanu istinu.

Utjecaj, to ga ponavljanje vri na gomile, moe se pravo

razumjeti, uoivi, kako ono mono djeluje i na najprosvjetljenije
duhove. Ta mo dolazi otuda, Sto se esto ponavljana stvar na
pokon upije u duboke regije nesvijesnosti, u kojoj se obradjuju
motivi naih akcija. Iza nekog vremena mi vie ne znamo, tko je
zaetnik ponavljane tvrdnje i napokon joj vjerujemo. Otuda dolazi
zaudna mo oglasa. Poto smo itali stotinu puta, hiljadu puta,
da je najbolja okolada okolada X., poinjemo sebi uobraavati,
da smo to uli govoriti s vie strana i napokon smo i sami o tomu
uvjereni. Kad smo itali hiljadu puta, da je brano Y. izlijeilo
najvee linosti od najtvrdokornijih bolesti, napokon emo ga i sami
okuati, kad nas snadje ista bolest. itamo li uvijek u istim novi
nama, da je A pravi nitkov, a B vrlo poten ovjek, najposlije smo
i sami o tom uvjereni, no dakako, ako ne itamo esto kakve
druge novine protivnoga miljenja, gdje se obratno tvrdi. Tvrdjenje
i ponavljanje su sami za sebe dosta jaki, da se uzmognu pobijati.
Kad je neka tvrdnja dovoljno puta ponavljana i ako je po
navljanje jednoduno, kako to biva kod izvjesnih financijalnih pot
hvata, dosta bogatih, da kupe sve glasove, nastaje ono, Sto se na
ziva strujom miljenja i sad djeluje snani mekanizam zaraze.
U gomila imadu ideje, osjeaji, emocije, vjerovanja onu prenosivu
mo, kakva je u mikroba. Taj je pojav vrlo prirodan, jer se moe
promatrati i kod samih ivotinja, im su u gomili. im jedan
konj u staji zare, odmah mu se pridrue i drugi konji u istoj
staji. Panika, ili kakvo komeanje ovaca odmah se prenosi na
cijelo stado. Kod ljudi u gomili sve se emocije vrlo brzo prenose
i u tome lei razlog brzini panike. ivana poremeenja, kao na
primjer ludilo, takodjer se prenose. Poznato je, kako esto obole
duevno lijenici za umobolne. Nedavno su ak prikazani oblici
ludila, kao agorafotija, koji se sa ljudi prenose na ivotinje.
Zaraza ne zahtijeva istodobno prisue pojedinaca na istoj
toki, ono se moe vriti i u razmaku, pod utjecajem izvjesnih
dogadjaja, koji orientiraju sve duhove u istom smislu i daju im
karaktere, koji su specijalni gomilama, naroito onda, kad su
duhovi pripravljeni udaljenim faktorima, koje sam vie prouio.
Tako se na priliku revolucionarna eksplozija godine 1848., koja je
krenula iz Pariza, brzo raSirila velikim dijelom Evrope i uzdr
mala vie monarhija.
Nasljedovanje, kojemu se pridaje toliko utjecaja u socijalnim
pojavima, nije zapravo drugo, nego jednostavni efekt zaraze. Bu

72

73

dui da sam na drugom mjestu predoio njegov utjecaj, ograniit

u se ovdje na to, da ponovim, to sam rekao prije petnaest go
dina, a to su od onda razvili drugi pisci u svojim najnovijim
djelima:
Slian ivotinjama, ovjek je po prirodi sklon nasljedovanju.
Po njega je nasljedovanje potrebom, ali pod uvjetom, da je to
nasljedovanje lako. Ta potreba pridaje svu mo utjecaju onoga,
to se naziva modom. Kad se radi o miljenjima, idejama, knji
evnim manifestacijama ili naprosto o toaletama, koliko ih se
usudjuje, da se ne podvrgne njenoj vlasti? Gomile se ne vode
argumentima, ve modelima. U svako doba ima nekoliko indivi
dualiteta, koji udaraju svoj ig na akcije, koje nesvijesna masa
nasljeduje. No ne treba, da se ove individualnosti previe odaleuju od primljenih ideja. Onda bi ih bilo preteko nasljedovati i
utjecaj bi im spao na niticu. U tome lei razlog, da ljudi, koji
su previe superiorni svomu razdoblju, nemaju na nj nikakva utjecaja. Razmak je prevelik. S istog razloga Evropejci sa svim pred
nostima svoje civilizacije neznatno utjeu na istone narode, jer
se od njih previe razlikuju..
Dvojaka akcija prolosti i uzajamnog nasljedovanja ini,
da su najposlije svi ljudi istoga kraja i istoga doba toliko slini,
da ak i oni, koji bi se od te slinosti morali najvie odvajati,
filozofi, nauenjaci i knjievnici, imadu u mislima i stilu neku
porodinu slinost, koja omoguuje, da se odmah utvrdi vrijeme,
kojemu pripadaju. Ne treba dugo govoriti s nekim ovjekom, a
da se odmah razaberu njegove lektire, obiajno zanimanje i milieu,
u kojem ivi.1)
Zaraza je tako snana, da namee pojedincima ne samo
izvjesna miljenja, ve i izvjesne naine osjeanja. Ova zaraza ini,
da se u izvjesno doba preziru pojedina djela, kao na priliku T a nh a u s e r, a kojima e se za nekoliko godina kasnije diviti ak i
oni, koji su ih najvie opadali.
Mekanizmom zaraze, a nipoto rezoniranja, rasprostiru se
miljenja i vjerovanja gomila. U krmi se tvrdjenjem, ponavljanjem
i zarazom uvruju sadanja shvaanja radnika, a ovako su se
stvarala i inae sva vjerovanja gomila svih vijekova. Renan s pra
vom uporedjuje prve osnivae kranstva sa socijalistama-radnicima, koji ire svoje ideje iz krme u krmu. Ve je i Voltaire
1) Gustav le Bon: L'homme et les Societes, sv. II. str. 116,
1881.

s obzirom na kransku religiju primijetio, da ju je samo najnia

rulja prigrlila za vie od prvih stotinu godina.
Primjeuje se, da u primjerima, analognim onima, koje sam
upravo naveo, zaraza, poto se vrila u pukim slojevima, prelazi
u vie slojeve drutva. U dananje doba opaamo to kod socija
listikih doktrina, koje poinju predobivati one, koji su odredjeni,
da im postanu prvom rtvom. Mehanizam zaraze tako je moan,
da se pred, njegovom akcijom gubi osobni interes.
I zato se svako miljenje, koje je postalo popularno, napokon
namee s velikom snagom i najviim socijalnim slojevima, makar
kako je moda oita apsurdnost pobjednikog miljenja. U tome
ima neka reakcija niih drutvenih slojeva na vie slojeve, koja je
s tim udnovatija, to vjerovanja gomile uvijek vie ili manje proistiu iz neke vie ideje, koja je esto ostala bez utjecaja u oko
lini, u kojoj je nikla. Tu viu ideju preuzimaju vodje, koje je opi
nila, preoblie je i ustroje sektu, koja je iznova preoblii, a zatim
iri gomilama, koje je sve vie izobliuju. Kad napokon postane
popularnom istinom, ona se na neki nain natrag vine svomu
vrelu i utjee tada na vie slojeve naroda. Tako u posljetku inteli
gencija vodi svijet, ali ona ga uistinu iz daleka vodi. Filozofi, koji
stvaraju ideje, odavna su se ve vratili prahu, kad napokon djelo
vanjem mekanizma, to sam ga ovdje opisao, pobijedi njihova misao.

3. Presti.
Ono, to idejama, koje se rasprostranjuju tvrdjenjem, po
navljanjem i zarazom, daje vrlo veliku mo, ima svoj korijen u
tome, to one napokon zadobiju tajanstvenu mo, koja se naziva:
presti.
Sve, Sto god je vladalo svijetom, ideje ili ljudi, nametnulo
se je poglavito onom neodoljivom silom, koju oznauje rije presti.
Ovo je termin, iji ukupni smisao razumijemo, no koji se previe
raznoliko primjenjuje, da bi se mogao lako definirati. Presti moe
oznaivati izvjesne osjeaje, kao divljenje ili bojazan; ponekad se
ak dogadja, da su mu i osnovkom, no on moe postojati i bez
njih. To su mrtvi i prema tomu bia, kojih se ne bojimo. Alek
sandar, Caesar, Muhamed, Budha su na priliku takvi, koji imadu
najvie prestia. U drugu ruku ima bia ili fikcija, kojima se ne
divimo, kao to su primjerice boanska udovita podzemnih hra
mova u Indiji, a koja nam se ipak ine, da su zaodjenuta velikim
prestiem.

74
Presti je zapravo neka vrsta gospodovanja, to ga neki
pojedinac vri na na duh, kakvo djelo ili ideja. Ovo gospodstvo
paralizira sve nae kritike podobnosti i puni nam duu udivljenjem i poitanjem. Izazvani osjeaj n'e moe se protumaiti, kao
ni svi osjeaji, no on mora biti iste vrste kao to je i fascinacija,
kojoj je magnetizirani subjekt podlegao. Presti je najmonije
sredstvo svakog gospodstva. Bogovi, kraljevi i ene ne bi nikad
bili bez njega vladali.
Razliite vrste prestia mogu se svesti na dva glavna oblika:
steeni presti i presti osobni. Steeni presti je onaj, to ga
daju ime, imutak, reputacija. Ovaj moe biti neovisan o oso
bnom prestiu. Osobni presti naprotiv neto je individualno, to
moe postojati zajedno s reputacijom, slavom, imutkom i biti po
njima uvreno, no to moe i bez njih postojati.
Steeni presti ili umjetni, mnogo je rasprostranjeniji. Samom
injenicom, da pojedinac ima izvjesni poloaj, posjeduje izvjesni
imutak, ili ima kakve naslove, dobiva svoj presti, makar kako mu
je nitetna osobna vrijednost. Vojnik u odori, sudac u crvenoj
halji imadu uvijek presti. Pascal je vrlo dobro opazio potrebu, da
suci nose vlasulje i halje. Bez toga bi izgubili tri etvrti svoga
autoriteta. I najbjesniji se socijalist malo uzbuni, kad vidi princa
ili markiza, a dostaje usvojiti takve naslove, da se izmami trgovcu,
sve, togod se hoe.1)
U raznim prilikama nisam obraao panje na osobiti za
nos, koji oblada najtrjeznijim Englezima, kad dodju u dodir ili
ugledaju kojega engleskoga paira.
Ako je samo njegovo stanje u skladu s njegovim rangom,
oni ga ve unaprijed vole i kad se nadju pred njim, s odue
vljenjem podnose sve od njega. Vidi se, kako se rumene od slasti,
kad im se priblii, a kad ih nagovori, kako im se od radosti lica
jo vie rumene, a oi neobino krijese. Oni imadu lordove tako
rei u krvi, kao panjolci ples, Nijemci glazbu, a Francuzi revo
luciju. Njihova strast za konje i Shakespeare-a je manje estoka,
a zadovoljstvo i ponos, kojim ih to proima, manje temeljito.
Knjiga o plemstvu ima znatnu prodju i svagdje ete nai, kako
je svijet kao bibliju ita.
1) Ovaj utjecaj naslova, vrpca, odora na gomile nalazi se kod
svih naroda, pa i kod onih, u kojih je osjeaj osobne neovisnosti
najvie razvijen. U tom pogledu navodim zanimljivo mjesto iz
knjige nekog putnika o prestiu izvjesnih linosti u Engleskoj.

Presti, o kojem sada govorim, je onaj, koji vre osobe;

pored ovoga moe se postaviti presti, to ga vre miljenja, lite
rarna ili umjetnika djela itd. esto to nije nita drugo, nego akumu
lirano ponavljanje. Historija, naroito literarna i umjetnika histo
rija, sadravaju samo ponavljanje jednog istog suda, koje nitko ne
kua kontrolirati, svatko ponavlja, to je uio u koli, pa ima
imena i stvari, kojih se nitko ne bi usudio da dirne. Modernomu
je itaocu lektira Homera bez sumnje vrlo dosadna, no tko bi se
to usudi izrei? Partenon u svom sadanjem stanju jadna je
razvalina bez ikakve zanimljivosti, no on ima takav presti, da
ga nitko ne gleda onakva, kakav jest, ve u pratnji njegovih historikih uspomena. Svojina je prestia, da spreava, da se stvari
vide onako, kakve jesu i da paralizira svaki sud. Gomile uvijek,
a pojedinci vrlo esto trebaju, da o svakoj stvari dobiju gotovo
miljenje. Uspjeh tih miljenja neovisan je o dijelu istine ili za
blude, Sto ih sadravaju, on ovisi samo o njihovom prestiu.
Sad dolazim na osobni presti. On je sasvim druge naravi,
nego li umjetni ili steeni presti, koji sam prije predoio. To je
neovisna podobnost od svih naslova, autoriteta, kakvu posjeduje
malo ljudi i koja im omoguuje, da s magnetskom silom opinjaju
one, koji ih okruuju, pa i onda, ako su im ovi socijalno ravni i
nemaju nikakvog obinog sredstva gospodstva. Oni nameu svoje
ideje, svoje osjeaje onima, koji ih okruuju i sve im se pokorava,
kako se divlja zvijer pokorava krotiocu, kojega bi mogla lako
progutati.
Veliki vodje gomila, kao Budna, Isus, Muhamed, djevica
Orleanska, Napoleon, posjedovali su visok stepen ovoga prestia,
te su naroito njime predobivali. Bogovi, heroji i dogme nameu
se, a ne pretresaju se; oni se gube, im se uzmu u pretres.
Velike linosti, koje sam spomenuo, imale su ovu svoju
mo opinjanja ve prije, nego to su postale slavne, a ne bi to
nikad bile postale bez nje. Oito je na primjer, da je Napoleon
na zenitu svoje slave vrio samom injenicom svoje moi golem
presti; no tim je prestiem bio donekle obdaren i onda, dok jonije imao vlasti i bio potpuno nepoznat. Kad je, kao neznani ge
neral, bio iz protekcije poslan, da zapovijeda vojskom u Italiji,
zapao je medju iskusne stare generale, koji su se spremali, da
mladomu naolici, kojega im je poslao direktorij, priprave nemili
doek. I od prvoga asa, od prvoga susreta, bez rijei, bez gesta,
bez prijetnja, na prvi pogled buduega velikoga ovjeka, bili su
ukroeni. Taine iznosi po savremenim memoarima zanimljiv opis
toga susreta.

76
Divizijski generali, medju njima Augereau, uzorak juna
kih i krutih bojovnika, ponosan sa svog visokog stasa i junatva,
dodjoe u glavni stan vrlo loe raspoloeni prema malomu skoro
jeviu, kojega im je Pariz poslao. Po opisu, koji su o njemu dobili,
Augereau je isprva bijesan, nepokoran: taj skorojevi je ljubimac
Barrasov, vendemijerski general, ulini general, smatran za me
dvjeda, jer je uvijek sam i zaduben u misli, neznatno lice, reputa
cija za matematiara ili sanjara! Kad su ih uveli, Bonaparte ih
pusti, da ekaju. Napokon osvane, opasan sabljom, s kapom na
glavi i objasni im svoje dispozicije, dade im naloge i otpusti i'h.
Augereau ostade bez rijei i tek na polju se sabere i udari u svoje
obine psovke; on priznaje, da mu to g . . . . od generala ulijeva
strah, ne moe shvatiti silu, koja ga je ve na prvi pogled pre
vladala.
Postavi velik ovjek, njegov je presti rastao sa svom
slavom njegovom i postao gotovo ravan prestiu boanstva prema
vjernicima. General Vandamne, revolucionarni bojovnik, jo bru
talniji i energiniji od Augereau-a, rekao |e o njemu maralu d'
Ornanu, godine 1815., jednog dana, kad su se zajedno uspinjali
stubitem Tailerija: Taj me djavo od ovjeka opinja nekom a
robnom silom, koje i sam ne mogu shvatiti. I ja, koji se ne bojim
ni Boga ni djavla, gotovo drhem kao dijete, kad mi se priblii i
on bi me mogao nagnati, da se prov,uem kroz usku igle, da se
bacim u vatru.
Napoleon je jednako opinjao sve, koji su mu se pribliili.1)
1) Vrlo svijestan svoga prestia, Napoleon je znao, da ga
uveaje postupajui kao s konjuarima s velikim ljudima, koji su
ga okruivali i medju kojima je bilo vie onih glasovitih konventovaca, koji su tako dugo terorizirali Europu. Savremeni opisi
puni su injenica, znaajnih po tu toku. Jednog dana, u punom
dravnom vijeu, Napoleon se grubo okosnu na Beugnota, postu
pajui s njim, kao s kakvim slugom. Proizvevi dojam, on mu se
priblii i ree: No, veliki mokljane, jeste li, napokon nali
glavu? Na to se Beugnot, visok kao hrast, pokloni vrlo duboko
i mali taj ovjek, podigavi ruku, uhvati ga za uho, znak osobite
milosti, pie Beugnot, familijarna gesta gospodara, koji postaje
blagonaklon. Takvi primjeri jasno predouju, kako moe presti
izazvati nisko puzanje. Oni prikazuju i golemo preziranje velikoga
despota prema ljudima, koji su ga okruavali i s kojima je po
stupao kao s krmom za topove.

77
Davous je kazao, govorei o odanosti Mareta i o svojoj:
Kad bi nam car obojici rekao: Interesi moje politike zahtijevaju,
da se Pariz razori, a da nitko iz njega ne izadje ni umakne,
Maret bi bio zacijelo sauvao tajnu, no ne bi se bio mogao spri
jeiti, da je ne oda, otposlavi iz grada svoju porodicu. A ja iz
straha, da se ne dozna, bio bih ostavio i enu i djecu.
Valja drati na umu ovu zaudnu mo fascinacije, da se
uzmogne shvatiti onaj divni povratak s Elbe; ono neoekivano
zauzee Francuske po osamljenom ovjeku, koji je imao pred
sobom sve organizirane bile velike zemlje, za koju se moglo mi
sliti, da joj je dozlogrdilo njegovo tiranstvo. Nije mu trebalo vie,
nego da pogleda generale, koji su bili poslani, da ga uhvate i koji
su se zakleli, da e ga uhvatiti. Svi su mu se bez rijei potinili.
Napoleon se, pisao je engleski general Wolseley, iskrcao
u Francuskoj gotovo sam i kao bjegunac s malog otoka Elbe, koji
je bio njegovo kraljevstvo, te mu je uspjelo za nekoliko sedmica,
bez prolijevanja krvi prevrnuti cijelu organizaciju vlasti u Fran
cuskoj pod njenim legitimnim kraljem: da li se je ikad udesnije
potvrdila lina snaga nekog ovjeka? Ali od poetka do kraja
ove vojne, koja je bila njegova posljednja, kolika li je sila, kojom
je jednako uplivao na saveznike, prinudivi ih da slijede njegovu
inicijativu i kako je malo trebalo, da ih satre!
Napoleona je preivio njegov presti i rastao je i dalje. On
je uinio carem jednog njegovog neznatnog neaka. Gledajui, kako
se danas iznova radja njegova legenda, vidi se, kako je ta velika
sjena jo uvijek mona. Zlostavljajte ljude, kako vas je volja, pokoljite ih nekoliko milijuna, sve vam je doputeno, ako u vas ima
dosta prestia i talenta, da ga uzdrite.
Ovdje sam naveo bez sumnje sasvim izuzetni primjer pre
stia, no koji je trebalo navesti, da se predoi geneza velikih
religija, velikih doktrina i velikih carstva. Bez vlasti, koja se nad
gomilom vri prestiem, ne bi ta geneza bila razumljiva.
No presti se ne temelji samo na osobnoj snazi, vojnikoj
slavi i religioznom teroru, on moe imati i ednije poreklo, pa
jo uvijek biti znatan. Na vijek moe dati vie primjera. Jedan
od najveih, kojeg e se potomstvo sjeati od vijeka do vijeka, dat
e historija onog slavnog ovjeka, koji je promijenio lice globa
zemaljskog i trgovake relacije, razdvojivi dva kontigenta. On je
uspio u svom pothvatu svojom golemom voljom, ali i fascinacijom,
koju je vrio nad svima, koji su ga okruivali. Da skri jednodunu
protimbu, trebao se samo pokazati. On je as govorio i pod dojmom

78
dara, to ga je rasprostirao, postajali su mu protivnici prijateljima.
Naroito Englezi pobijali su uporno njegovu osnovu, no trebao se
samo pojaviti u Engleskoj, da dobije sve glasove. Kad je kasnije
prolazio kroz Southampton, zvonjela su mu u slavu sva zvona
i danas mu Engleska die spomenik. Poto je sve pobijedio, ljude
i stvari, barutine, hridi i pijesak, nije vie vjerovao u potekoe
i htio Suez ponoviti u Panami. Poeo je s istim sredstvima, no
snala ga starost i uostalom: vjera, koja pokree brda, pokree ih
pod uvjetom, da nisu previsoka. Brda s,u se oduprla i katastrofa,
koja je nastala, unitila je blistavu aureolu slave, koja je ovjen
ala junaka. Njegov ivot predouje, kako moe rasti presti i
kako moe nestati. Poto je u veliini dosegao najvee heroje hi
storije, bacie ga sudovi njegove zemlje u red najniih zloinaca.
Kad je umro, ponesoe njegov osamljeni lijes kroz redove indi
ferentne gomile. Samo strani suvereni odali su potu njegovom
spomenu, kao jednomu od najveih ljudi, to ih je historija poznavala.1)
1) Beki list N e u e F r e i e P r e s s e upustila se u po
gledu Lessepsove sudbine u razmatranja vrlo ispravne psihologije,
koju s toga razloga ovdje donosim:
Nakon osude Ferdinanda de Lessepsa nemamo vie prava,
da se udimo tunomu koncu Kritofa Kolumba. Ako je Ferdi
nand de Lesseps sljepar, onda je svaka plemenita iluzija zloin.
Drevnost bi Lessepsov spomen bila ovjenala aureolom slave i
poastila ga vrem nektara nasred Olimpa, jer on je promijenio
lice zemlje i izvrio djela, koja upotpunjuju stvoriteljevo djelo.
Osudivi Ferdinanda de Lessepsa, uinio se predsjednik apelacionog suda besmrtnim, jer narodi e uvijek pitati za ime ovjeka,
koji se nije bojao, da ponizi svoj vijek, zaodjevi kanjenikim
odijelom starca, iji je ivot bio na slavu njegovim savremenicima.
Neka nam se vie ne pripovijeda o neumoljivoj pravdi, tu,
gdje vlada birokratska mrnja protiv smionih, velikih djela. Na
rodi trebaju te odvane ljude, koji vjeruju u same sebe i prelaze
preko svih zapreka, bez obzira na vlastitu osobu. Genij ne moe
biti mudar, mudrou se nikad ne bi mogao proiriti krug ljudske
aktivnosti.
. . . Ferdinand de Lesseps poznavao je pjanost slave i gor
inu poreza: Suez i Panama. Tu se srce buni protiv morala
uspjeha. Kad je Lessepsu uspjelo, da spoji dva mora, astili su
ga prinevi i narodi; danas, kad se je slomio na kordiljerskim

No razni primjeri, koje sam naveo, pokazuju krajnje oblike.

Da se utvrdi u pojedinostima psihologija prestia, trebalo bi te
primjere postaviti na vrh niza, koji bi polazio od osnivaa religija
i carevina, do obinog pojedinca, koji kua, da opsjeni svoje
susjede novim odijelom ili kakvim odlijem.
Izmedju najudaljenijih krajeva toga niza trebalo bi postaviti
sve oblike prestia u razliitim elementima neke civilizacije: zna
nosti, umjetnosti, knjievnosti itd., pa bi se vidjelo, da on obuhvata
osnovne elemente uvjerenja. Svijesno ili ne, bie, ideja ili stvar,
koji imaju prestia, bivaju putem zaraze odmah nasljedovani i
nameu cijeloj generaciji izvjesne naine osjeanja i provodjenja
njihove misli. Nasljedovanje je uostalom od vee esti nesvijesno
i ba to ga ini potpunim. Moderni slikari, koji reproduciraju
nejasne boje i ukoene poloaje izvjesnih primitivnih bia, i ne
slute, odakle dolazi njihovo nadahnue; oni vjeruju u svoju vlastitu
iskrenost, pa da nije jedan odlian majstor uskrisio ovaj oblik
umjetnosti, bio bi on i dalje smatran samo s naivne i podredjene
strane. Oni, koji ugledavi se u kakvog drugog umjetnika prvoga
reda, mre svoja platna ljubiastim sjenama, ne vide u prirodi
vie ljubiaste boje, nego to se je vidjelo prije pedeset godina, ali
oni su sugestionirani osobnom i specijalnom impresijom slikara,
koji je unato toj osobitosti umio stei veliki presti. U svim ele
mentima civilizacije moglo bi se lako nai mnogo takvih primjera.
Iz prethodnog se vidi, da se u genezu prestia mogu uplesti
mnogi faktori: jedan od najvanijih je uspjeh. Svaki ovjek, ko
jemu to uspije, svaka ideja, koja se nametne, prestaju ve time
biti osporavani. Da je uspjeh glavni osnov prestia, dokazuje i to,
da potonji gotovo uvijek s njim nestaje. Heroj, kojemu je gomila
sino klicala, bit e sutradan izloen ruglu, ako ga je zadesio ne
uspjeh. Reakcija e biti s tim ivlja, to je presti bio vei. Gomila
tada smatra palog junaka sebi ravnim, pa se osveuje, to se je
klanjala pred nadmonou, koje mu vie ne priznaje.
Kad je Robespierre dao rubiti glave svojim drugovima i
mnogim savremenicima, imao je golem presti. Kad mu je nekohridima, on je obini sljepar... U tome je rat drutvenih klasa,
negodovanje birokrata i namjetenika, koji se osveuju kaznenim
zakonikom onima, koji su se htjeli izdii iznad d r u g e . . . Moderni
se zakonodavci nalaze u zabuni pred tim velikim idejama ljuskoga
genija; javnost ih jo manje shvaa i onda je lako dravnomu od
vjetniku dokazati, da su Stanlev ubojica, a Lesseps varalica.

80

liko glasova otelo mo, izgubio je odmah i presti, pa ga je go

mila pratila na gilotinu s isto toliko kletava, kao to je juer pra
tila njegove rtve. Vjernici uvijek s bijesom razbijaju kipove
svojih starih bogova.
Presti, koji je neuspjehom uniten, naglo iezava. On se
takodjer moe troiti diskusijom, ali na vrlo spor nain. No
efekat ovog postupka vrlo je siguran. Presti, o kojemu se pre
tresa, nije vie presti. Bogovi i ljudi, koji su umjeli dugo uvati
svoj presti, nisu nikad trpjeli pretresanja. Tko hoe, da mu se
gomile dive, mora uvijek ostati u razmaku.

ETVRTO POGLAVLJE.

Granice promjenljivosti vjerovanja i

miljenja gomila.
$ 1 . S t a l n a v j e r o v a n j a . Nepromjenjivost izvje
snih openitih vjerovanja. Ona su vodii civilizacije. Kako
ih je teko iskorijeniti. U emu je netolerantnost vrlina za neki
narod. Filozofska apsurdnost nekog openitog vjerovanja ne
moe biti na utrb njegovom rasprostiranju. 2. P o k r e
t l j i v a m i l j e n j a g o m i l a . Krajnja pokretljivost mi
ljenja, koja ne potjeu iz openitih vjerovanja. Prividne iz
mjene ideja i vjerovanja za vrijeme ni od jednog stoljea.
Stvarne granice tih promjenljivosti.. Elementi, na koje se odnosi
promjenljivost. Dananje nestajanje openitih vjerovanja i kraj
nja rasprostranjenost tampe ine u nae vrijeme miljenja sve
pokretljivijima. Kako se miljenja gomila o veini predmeta
klone indiferentnosti. Nemo vlada, da upravljaju kao nekad
miljenjima. Dananja razmrvljenost miljenja spreava1 njihovu
tiraniju.

1. Stalna vjerovanja.
Izmedju anatomskih karaktera bia i njihovih psiholokih
karaktera postoji izravna paralelnost U anatomskim karakterima
nalazimo izvjesne elemente nepromjenljive ili tako malo promjen
ljive, da je od potrebe trajanje geolokih vijekova, da se promi
jene, a kraj tih stalnih, nerazdvojivih karaktera opaaju se vrlo
pokretljivi karakteri, koji se lako mijenjaju okolinom, umjeem
uzgajatelja, katkad do toga stepena, da malo paljivi posmatra
izgubi s vida osnovne karaktere.

Isti pojav nalazimo i kod moralnih karaktera. Pored psiho

lokih, nerazdvojivih elemenata nekog plemena nalaze se pokretni
i promjenljivi elementi. I zato se kod prouavanja vjerovanja i
miljenja nekoga naroda uvijek moe konstatirati vrlo stalan snov,
na koji se naniu miljenja, koja su pokretna kao pijesak, koji
pokriva hrid.
Vjerovanja i miljenja gomila sainjavaju prema tomu dvije
odijeljene klase. Na jednoj su strani velika stalna vjerovanja, koja
traju vie vijekova i na kojima poiva cijela civilizacija, takva
su na priliku bila nekad: feudalni pojmovi, kranske ideje, ideje
reformacije, takva su danas: naela narodnosti, demokratske i so
cijalne ideje. Na drugoj su strani asovita i promjenljiva miljenja,
koja od vee esti proiztiu iz openitih pojmova: takve su teorije,
koje u izvjesno vrijeme vode umjetnost i knjievnost, kao to su
na priliku one, koje su proizvele romanticizam, naturalizam, mi
sticizam itd. Ova su miljenja od vee esti povrna kao i moda,
pa se i jednako lako mijenjaju. To su oni sitni valovi, koji se ne
prestano niu i nestaju na povrini dubokog jezera.
Velika openita miljenja su suena u broju. Njihov po
stanak i njihova smrt ine za svako historiko pleme kulminativne
toke njegove historije. One su pravi kostur civilizacija.
Vrlo je lako usaditi u duu gomila neko prolazno miljenje,
ali je vrlo teko usaditi u nju trajno vjerovanje. A kad se potonje
uvrsti, jednako ga je teko razoriti. Ono se od vee esti moe
izmijeniti samo uz cijenu estokih prevrata. No ni revolucije
nemaju te moi, ve ako vjerovanje nije izgubilo gotovo svu svoju
vlast nad duama. Tada revolucije konano uzdrmaju ono, to je
ve bilo gotovo naputeno, no to je jaram navike spreavao, da
se sasvim napusti. Revolucije, kad nastaju, zapravo su vjerovanja,
koja nestaju.
Lako je razabrati dan, kad koje veliko vjerovanje treba da
umre, to je dan, kad se poinje pretresati njegova vrijednost.
Budui da sva openita vjerovanja nisu drugo, nego fikcija, to se
i svaka fikcija moe odrati samo pod uvjetom, da ne bude pod
vrgnuta ispitivanju.
No i onda, kad je neko vjerovanje vrlo potreseno, uredbe,
koje iz njega potjeu, uvaju mu mo i vrlo lagano se gube. A
poto to vjerovanje napokon sasvim izgubi mo, odmah se rui
sve, to je ono podravalo. Jo nikad nije narodu bila dana vlast,
da mijenja svoja vjerovanja, a da nije podjedno bio osudjen, da
izmijeni sve elemete svoje civilizacije.
6

On ih mijenja, doklegod ne nadje novo openito vjerovanje,

koje bude prihvaeno, a dotle ivi u anarhiji. Openita su vjero
vanja nuni potporanj civilizacija, ona daju idejama smjer. Samo
ona mogu proimati vjerom i stvarati dunost.
Narodi su uvijek osjeali korisnost toga, da stiu nova
openita vjerovanja i instiktivno su poimali, da im njihovo nesta
janje znai as dekadanse. Fanatiki kult Rim bio je po Rimljane
vjerovanjem, koje ih je inilo gospodarima svijeta i kad je ovo
vjerovanje zamrlo, morao je umrijeti i Rim. I tek poto su stekli
neka vjerovanja, zajednika s barbarima, koji su razorili rimsku
civilizaciju, mogli su dokuiti izvjesnu koheziju i izai iz anarhije.
Narodi nisu bez razloga uvijek s netolerantnou branili
svoja uvjerenja. Ta netolerantnost, koja bi se s filozofskog gledita
uvelike mogla podvrgnuti kritici, predouje u ivotu naroda naj
potrebitiju vrlinu. Da osnuje ili uzdri openita miljenja, srednji
je vijek dizao more lomaa, a u tome je razlog, zato je toliko
obretnika i novotara umrlo u oaju, da izbjegne mukama. Da brani
openita miljenja, svijet se toliko puta stubokom uskomeao, i
zato su pali, a i padat e milijuni ljudi na bojnomu polju.
Ima velikih potekoa, dok se neko openito vjerovanje
uvrsti, no kad se jednom konano uvrstilo, njegova je mo
dugo nesavladiva, pa makar kako je velika njegova filozofska ne
ispravnost, ono se namee i najsvjetlijim duhovima. Ta nisu li
evropski narodi vie od petnaest vjekova smatrali neoborivom
istinom religiozne legende, koje su jednako barbarske,1) kad se
poblie proue, kao i one o Molohu. Strana apsurdnost legende
o Bogu, koji se na svom sinu stranim kaznama osveuje za ne
poslunost jednoga od svojih stvorenja, nije se kroz mnogo vijekova opaala. Najsnaniji geniji, kao Galilej, Newton, Leibnitz,
nisu ni trenutka pretpostavljali, da bi se istinitost takvih dogmi
mogla pretresati. Nita ne predouje bolje hipnozu, koju vre
openita vjerovanja, no nita i ne oznauje bolje ponizujue granice
naega duha.
im se je neka nova dogma usadila u duu gomila, postaje
ona inspirator njenih uredbi, njenih umjea i njenog vladanja.
Vlast, koju tada ta dogma vri nad duama, jest apsolutna. Ljudi
od djela ne misle na drugo, nego da je ostvare, zakonodavci je
1) S filozofskog gledita barbarske! U praksi su one stvo
rile sasvim novu civilizaciju i kroz petnaest vijekova doaravale
ovjeku one rajske sanje i nade, kojih ne e vie poznavati.

primjenjuju, filozofi, umjetnici, knjievnici bave se same time, da

je izraze u raznim oblicima.
Iz osnovnih vjerovanja mogu niknuti poredne, asovite ideje,
ali i one uvijek nose ig vjerovanja, iz kojeg su potekle. Egipatska
civilizacija, evropska civilizacija srednjega vijeka, muslimanska,
civilizacija Arapa, potjeu iz sasvim malog broja religioznih vje
rovanja, koja su udarila svoj ig na najmanje elemente tih civili
zacija i koja omoguuju, da se odmah raspoznaju.
Tim openitim vjerovanjima valja zahvaliti, to su ljudi
svakoga doba okrueni mreom tradicija, miljenja i obiaja, ko
jima se oni inae ne bi dali upregnuti u jaram, a koji im uvijek,:
pridavaju uzajamnu slinost. Ljudima upravljaju i vode ih vjero
vanja i obiaji, koji potjeu iz tih vjerovanja. Ona odluuju naj
manjim inima u naem ivotu i najneodvisniji duhovi ne misle,,
da im se otmu. Pravo je tirjanstvo ono, koje se nesvijesno vri nad
duama budui da je ono jedino, koje se ne moe suzbijati. Ti~
berije, Dingiskan, Napoleon bili su bez sumnje opaki tirjani,
ali Mojsije, Budha, Krist, Muhamed, Luther vrili su bez sumnje
na dnu svoga groba kud i kamo dublji despotizam. Tirjanin se
moe urotom oboriti, ali to moe urota protiv dobro uvrenog
vjerovanja? U svojoj estokoj borbi protiv katolicizma i unato
prividnom odobrenju gomila, kao i unato razornim postupcima,
poput onih inkvizicije, naa je velika revolucija ostala pobijedjena.
Jedini pravi tirjani, koje je ovjeanstvo poznavalo, bile su uvijek
sjene mrtvih ili iluzije, koje je ono sebi stvaralo.
Filozofska apsurdnost, koju esto pokazuju openita vjero
vanja, nije nikad bila zaprekom njihovoj pobjedi. Ta pobjeda kao
da je samo i mogua pod uvjetom, da ona sadravaju neku tajan
stvenu apsurdnost. Oita slaboa savremenih socijalistikih vjero
vanja ne e ih sprijeiti, da triumfiraju u dui gomila. Njihova
prava inferiornost naprama svim religioznim vjerovanjima sa
stoji se samo u tome, to se ideal sree, koji obeaju potonja, ima
ostvariti tek u nekom buduem ivotu, pa njegovo ostvarenje nije
nitko mogao osporiti. Ideal socijalistike sree ima se ostvariti
na zemlji, te e ve prvi pokuaj ostvarivanja predoiti nitavost
obeanja i novo e vjerovanje u isti mah izgubiti sav svoj presti.
Njegova e mo rasti samo do dana, kad nakon slavlja otpone
praktino ostvarivanje. I u tome je razlog, to ova nova vjera,
koja u poetku kao i sve, koje su joj prethodile, vri razornu
ulogu, ne e kasnije moi, kao one prve, vriti ulogu tvorca.

84

2. Pokretna miljenja gomila.

Iznad stalnih vjerovanja, kojih smo mo sada prikazali,
nalazi se sloj miljenja, ideja, misli, to se neprestano radjaju i
umiru. Neke od njih traju samo po jedan dan, no i najvanije
rijetko preivljuju jednu generaciju. Ve smo istaknuli, da su
promjene, koje nastaju u tim miljenjima, katkad vie povrne,
nego stvarne i da uvijek nose ig plemenskih osobina. Prouimo
li na priliku politike uredbe zemlje, gdje ivimo, vidimo, da
stranke prividno najopreznijih smjerova: monarhisti, radikali, im
perijalisti, socijalisti itd. imadu sasvim identian ideal i da taj
ideal jedino odgovara duevnoj strukturi naega plemena, jer se
pod analognim imenima nalazi kod drugih plemena sasvim
oprean ideal. Osnov stvari ne mijenjaju imena, koja se daju mi
ljenjima, niti varava prilagodjivanja. Gradjani revolucije, proeti
latinskom literaturom i koji upirui oi u rimsku republiku, usva
jahu njene zakone, njene liktorske snopie i toge, te nastojahu,
da nasljeduju njene uredbe i primjere, nisu postali Rimljanima, jer
su bili pod dojmom mone historike sugestije. Zadaa je filozofa,
da ispita, to pod prividnim promjenama preostane od starih
vjerovanja i da odvoji ono, to je ,u hitroj bujici miljenja deter
minirano openitim vjerovanjima i duom plemena.
Bez ovog filozofskog kriterija moglo bi se misliti, da gomile
esto i po volji mijenjaju politika ili religiozna vjerovanja. Cijela
historija, politika, religiozna, umjetnika, knjievna, kao da to
uistinu potvrdjuje.
Uzmimo na priliku samo vrlo kratko razdoblje iz nae hi
storije, od godine 1790. do 1820., to jest trideset godina, trajanje
jedne generacije. Tu emo vidjeti, kako gomile, isprva monarhistike,
postaju vrlo revolucionarne, zatim vrlo imperialistike, a zatim opet
vrlo monarhistike. U religiji prelaze one u isto doba s katolicizma
na ateizam, zatim na deizam, iza ega se opet vraaju najpretjeranijim formama katolicizma. A to nisu samo gomile, ve jednako
i svi, koji njima upravljaju. Moramo se uditi gledajui, kako oni
veliki Konventovci, zakleti neprijatelji kraljeva, koji zaziru od
bogova i gospodara, postaju Napoleonu pokornim slugama, a za
tim pobono nose svijee u procesijama pod Ljudevitom XVIII.
A kroz sedamdeset daljnjih godina kojih li i opet promjena
u Miljenjima gomila! Perfidni Albion s poetka vijeka, postao
je pod Napoleonovim nasljednikom saveznikom Francuske; Rusija,
koju smo u dva navrata napali oruanom silom i koja je toliko

povladjivala naim posljednjim jadima, odjednom se poela sma

trati prijateljicom.
U knjievnosti, umjetnosti, filozofiji promjene su miljenja
jo mnogo bre. Romanticizam, naturalizam, misticizam itd., redom
se radjaju i umiru. Umjetnik i pisac, kojemu se jo juer pljeskalo,
sutra je ve duboko prezren.
No to vidimo, analizirajui sve te promjene, koje su pri
vidno tako duboke? Sve one promjene, koje su oprene openitim
miljenjima i osjeajima plemena, vrlo kratkog su vijeka i skre
nuta rijeka brzo poprima opet svoj tok. Miljenja, koja nisu u
vezi ni s kojim openitim vjerovanjem niti plemenskim osjeajem
i koja prema tomu ne bi mogla imati stalnosti, preputena su na
milost i nemilost svakomu sluaju ili bolje rei najmanjim pro
mjenama milieu-a. Obrazovana sugestijom i zarazom, ona su uvijek
asovita; ona se radjaju i nestaju ponekad jednako brzo, kao pje
ane sipine, to ih uoblii vjetar na obali morskoj.
U nae je vrijeme skup pokretnih miljenja gomila vei,
nego to je ikad bio i to s tri razliita razloga:
Prvi je razlog, to stara vjerovanja, gubei sve vie svoju
vlast, ne utjeu vie kao nekad na prolazna miljenja, da im dadu
izvjesni pravac. Nestanak openitih vjerovanja ustupa mjesto mno
ini posebnih miljenja, koja su bez prolosti i budunosti.
Drugi je razlog, to mo gomila, postajui sve vea i vea,
ima sve manje i manje protutee za odranje ravnotee, te se tako
krajnja pokretljivost ideja, koju smo kod njih utvrdili, moe slo
bodno oitovati.
Trei je razlog napokon dananja rasprostranjenost tampe,
koja neprestano stavlja pred oi gomila najoprenija miljenja.
Sugestije, koje svako od tih miljenja moe proizvesti, unitavaju
odmah oprene sugestije. Iz toga slijedi, da se svako miljenje ne
moe rasprostraniti i da je osudjeno na vrlo kratak vijek. Ono je
umrlo, prije nego to se moglo dosta rasprostraniti, da postane
openitim.
Iz ovih raznih uzroka proizaao je sasvim nov pojav u hi
storiji svijeta, koji je vrlo znaajan po savremeno doba, mislim
naime nemo vlada, da ravnaju miljenjem.
Nekad, a taj nekad nije vrlo daleko, akcija vlada, utjecaj
nekolicine pisaca i sasvim malenog broja novina, sainjavahu prave
regulatore javnog miljenja. Danas su pisci izgubili svaki utjecaj,
a novine su samo ogledalo miljenja. to se dravnika tie, oni

86
su daleko od toga, da upravljaju miljenjem, oni samo nastoje, da
ga slijede. Oni se boje miljenja, koje katkad ide do terora i odu
zima im svaku odredjenost pravca u dranju.
Prema tomu miljenje gomila tei, da sve vie postane vr
hovnim regulatorom politike. Ono danas namee alijanse, kako
smo netom vidjeli u alijansi s Rusijom, koja je iskljuivo proizala
iz popularnog pokreta. Vrlo je zanimljiv simptom, gledati danas
pape, kraljeve i careve, kako se podvrgavaju interviewu, da u
danom predmetu iznesu svoje miljenje na ocjenu gomila. Nekad
-se je moglo rei, da politika nije stvar osjeaja. Moe li se to
ustvrdili danas, gdje ju sve vie vode impulsi nestalnih gomila,
koje ne poznaju razum i koje moe voditi samo osjeaj?
to se tie tampe, te nekadanje vodilje miljenja, ona je
morala, kao i vlade, izblijediti pred silom gomila. Ona bez sumnje
posjeduje znatnu mo, no samo zato, jer je ona iskljuivo refleks
miljenja gomila i njihovih neprestanih promjena. Poto je postala
jednostavnom agencijom za informacije, ona se odrekla toga, da
namee kakvu ideju ili doktrinu. Ona slijedi sve promjene javnoga
miljenja i potrebe konkurencije je obvezuju, da ih slijedi, jer e
inae izgubiti itaoce. Stari ugledni i nekad uplivni organi, kao
C o n s t i t u t i o n n e l , D e b a t s , S i e c l e ija j e proricanja pri
janja generacija pobono sluala, ieznuti su ili postali infor
mativni listovi, isprepleteni zanimljivim kronikama, mondainim
brbljarijama i financijalnim reklamama. Koji bi danas list bio dosta
bogat, da bi mogao dopustiti svojim urednicima osobna miljenja
i koju bi vrijednost imala ta miljenja kraj italaca, koji trae samo
informacije ili zabave i koji iza svake preporuke nasluuju speku
lanta. Ni kritika nema vie moi, da protura kakvu knjigu ili pozorini komad. Ona im moe nakoditi, ali ne moe koristiti. No
vine su toliko svijesne beskorisnosti svega, to je kritika ili osobno
miljenje, da su pomalo dokinule literarne kritike, ograniivi se
samo na to, da navedu naslov knjige s dva ili tri retka reklame,
a za dvadeset godina dogodit e se po svoj prilici isto i s kazali
nom kritikom.
Danas je postalo bitnim poslom tampe i vlada: uvrebati
miljenje. Kakvo je djelovanje proizveo koji dogadjaj, zakonski
prelog, politiki govor, ovo im treba neprestano doznavati, a to
nije laka stvar, jer nita nije tako pokretljivo i promjenljivo, kao
misao gomila i nita nije tako esto, kao vidjeti, da gomile s ana
temom primaju ono, to su sino s klicanjem pozdravljale.

87
Ovo potpuno odsue pravca u miljenju i ,u isto doba raspa
danje openitih vjerovanja, urodilo je, kao konanim rezultatom,
potpunim razmrvljenjem svih uvjerenja i sve veom indiferentnou
gomila naprama svemu, to se ne odnosi na njihove neposredne
interese. Pitanja doktrina, kao to je socijalizam, dobivaju uistinu
uvjerene branie samo u najnepismenijim slojevima, na priliku:
medju rudarskim i tvornikim radnitvom. Mali gradjanin i radnik,
koji je barem donekle polazio kolu, postao je skeptik ili se barem
ne e da gane.
Evolucija, koja se je na taj nain kroz dvadeset i pet godina
izvrila, upravo je frapantna. U prethodnom razdoblju, koje nije
ba daleko, imala su jo miljenja openitu orientaciju; ona su
proizlazila iz usvojenja nekog osnovnog vjerovanja. Samom inje
nicom, to je netko bio monarhist, imao je u historiji, kao i u
znanosti izvjesne vrlo odredjene ideje, a samom injenicom, da
je bio republikanac, imao je sasvim oprene ideje. Monarhist je
znao, da je samo sobom razumljivo, da ovjek ne potjee od maj
muna, a republikanac je jednako pouzdano znao, da potjee. Mo
narhist je morao govoriti o revoluciji s grozom, a republikanac
s poitanjem. Bilo je imena, kao Robespierre i Marat, koja je
trebalo izricati pobona lica, a bilo je i drugih, kao Cezar, August,
Napoleon, koja se nisu smjela promrsiti bez pogrda. Ovaj naivni
nain shvaanja bio je openit, ne izuzevi ni samu nau Sorbonu.1)
Danas, pred diskusijom i analizom, gube sva miljenja svoj
presti; njihova otrina brzo otupi, a vrlo malo ih ostane, koja bi
nas mogla zagrijati.
Ne alimo mnogo ovu openitu razmrvljenost miljenja! Da
je to simptom dekadanse u ivotu nekog naroda, ne moe se ospo1) Izvjesne stranice knjiga naih zvaninih profesora vrlo
su zanimljive u tom obziru i pokazuju, kako je naom sveuilinom
izobrazbom slabo razvijen kritiki duh. Kao primjer u navesti
slijedee retke izvadjene iz Francuske revolucije jednog biveg
profesora povijesti na Sorboni, koji je bio i ministar prosvjete:
Zauzee bastilje kulminirajue je djelo ne samo u povijesti
Francuske, ve i itave Evrope. Njime se poinje nova historija
svijeta!
to se Robespierre-a tie, doznajemo iz iste knjige, da je
njegova diktatura proizala iz opeg miljenja, uvjerenja i mo
ralnog autoriteta; ona je bila u neku ruku pontifikat u rukama kre
posna ovjeka! (Str. 91. i 220.)

89

88
riti. Nema sumnje, da vidoviti ljudi, apostoli, vodje, ukratko: oni,
koji su vrsto uvjereni, imadu drugu mo, nego oni, koji sve ne
giraju, kritiari i nehajnici; no ne zaboravimo, da bi uz dananju
mo gomila, ako bi jedno jedino miljenje zadobilo dovoljno pre
stia, da se svima nametne, ono doskora bilo zaodjeveno tolikom
tiranskom vlau, da bi mu se brzo moralo sve pokloniti i da bi
za dugo bilo zakljueno doba slobodnog pretresanja. Gomile ponekad
predstavljaju mirne gospodare, kakvi su bili u svoje doba Heliogabal i Tiberije, no one imadu i bijesnih hirova. Kad je neka ci
vilizacija zrela, da im padne u ruke, ona je previe izloena slu
aju, a da bi mogla dugo potrajati. Ako bi ita moglo malo usporiti
as unitenja, bila bi to upravo krajnja pokretljivost miljenja i sve
vei nehaj gomila prema svakom openitom vjerovanju.

TREA KNJIGA.

Klasifikacija i opis raznih kategorija

gomili

Polazna toka bit e nam obino mnotvo. Najnii se oblik

mnotva javlja, kad je ono sastavljeno od pojedinaca, koji pripa
daju raznim plemenima. U ovoga nema drugih zajednikih veza,
nego volja poglavice, koja se vie ili manje tuje. Kao tip takvih
mnotava mogu se postaviti barbari sasvim razliitih porekla, koji
su vie vijekova provaljivali u rimsko carstvo.
Iznad ovih mnoina razliitih plemena nalaze se one, koje
su pod utjecajem izvjesnih faktora stekle zajednike karaktere i
napokon sainile pleme. One e predoiti specijalne znaajke go
mila, no ovim e znaajkama vie ili manje gospodovati plemenske
osobine.
Ove dvije kategorije mnoina mogu se pod utjecajem faktora,
koje smo u ovom djelu prouili, pretvoriti u organizirane ili psiho-,
loke gomile. U tim organiziranim gomilama moi emo utvrditi
slijedeu razdiobu:
1. A n o n i m n e . (Na priliku uline
A. Gomile
gomile.)
heterogene
2. N e a n o n i m n e . (Porote, parla
mentarne skuptine itd.)

B. Gomile
homogene

PRVO POGLAVLJE.

Klasifikacija gomila.
Openita razdioba gomila. Njihova klasifikacija. 1.
H e t e r o g e n e g o m i l e . Kako se one razlikuju. Utjecaj
plemena. Dua gomile jest to slabija, to je jaa dua plemena.
- Dua plemena predouje stanje civilizacije, a dua gomile stanje
barbarstva. 2. H o m o g e n e g o m i l e . Razdioba homo
genih gomila. Sekte, kaste i klase.)
Naprijed smo opisali openite karaktere, koji su zajedniki
psiholokim gomilama. Ostaje nam, da iznesemo posebne karak
tere, koji se prikljuuju opim karakterima, prema raznim katego
rijama zajednica, kad se one, pod utjecajem podesnih podraaja
promeu u gomilu.
Pozabavimo se najprije s nekoliko rijei klasifikacijom
gomila.

1. S e k t e . (Politike sekte, religi

ozne sekte itd.)
2. K a s t e. (Vojnika kasta, sveenika kasta, radnike kaste itd.)
3. K l a s e . (Gradjanska klasa, se
ljake klase itd.)

Oznaimo s nekoliko rijei razne karaktere ovih razliitih

kategorija gomila.

1. Heterogene gomile.
Ovo su one zajednice, kojih smo karaktere ispitali u ovoj
knjizi. One se sastoje od bilo kakvih pojedinaca, bez obzira na za
nimanje i inteligenciju.
Znamo, da se samom injenicom, kad ljudi sainjavaju uzbudjenu gomilu, njihova zajednika psihologija bitno razlikuje od
njihove individualne psihologije i da ih ni inteligencija ne izu
zima iz toga razlikovanja. Vidjeli smo, da u zajednicama inteli
gencija ne igra nikakve uloge. Tu rade samo nesvijesni osjeaji.
Jedan osnovni faktor, pleme, ini, da se razliite heterogene
gomile dosta duboko medjusobno razlikuju.

91

90
Ve smo se vie puta navratili na ulogu plemena, pa smo
predoili, da je ono najmoniji od svih faktora, podobnih, da odredjuju akcije ljudi. Ono jednako oituje svoju akciju u karakterima
gomila. Gomila, sastavljena od makar kakvih pojedinaca, ali samih
Engleza ili Kineza, duboko e se razlikovati od druge gomile, sa
stavljene takodjer od makar kakovih pojedinaca, ali razliitih ple
mena: na priliku Rusa, Francuza, panjolaca.
Duboke razronosti, koje u nainu osjeanja i miljenja stvara
kod ljudi nasljednu duevni sastav, izbijaju neposredno, im pri
like, koje su uostalom dosta rijetke, skupe u istu gomilu, u prilino
jednakim razmjerima, pojedince raznih narodnosti, makar kako su
prividno istovjetni interesi, koji su ih sakupili. Pokuaji socija
lista, da na velikim kongresima sjedine predstavnike radnikoga
puanstva svih zemalja, dovadjali su uvijek do najbjesnijih nesu
glasica. Latinska gomila, bila ona makar koliko revolucionarna ili
konservativna, apelirat e, da ostvari svoje zahtjeve, na posredo
vanje drave. Ona je uvijek centralistika i vie ili manje cezaristika. Engleska ili amerikanska gomila naprotiv, ne poznaje dr
avu i apelira samo na privatnu inicijativu. Francuska gomila dri
se u prvom redu jednakosti, a engleska gomila slobode. I ba te
plemenske razlike ine, da ima gotovo isto toliko oblika socija
lizma i demokracije, koliko i narodnosti.
Dua plemena gospoduje potpuno duom gomile. Ona je
moni supstrat, koji postavlja granice njenim oscilacijama. Sma
trajmo kao bitan zakon, da se n i i k a r a k t e r i g o m i l a to
m a n j e i s t i u , t o je j a a d u a p l e m e n a . Stanje gomile
i gospodstvo gomile jest barbarstvo i povratak u barbarstvo. Do
bivajui solidno sastavljenu duu, pleme se sve vie otkida ispod
nepromiljene vlasti gomila i izlazi iz barbarstva.
Osim plemena, mogla bi za heterogene gomile postaviti je
dina vana klasifikacija samo time, da se razlue u anonimne
gomile, te u neanonimne gomile, kakve su parlamentarne skup
tine i porote. Osjeaj odgovornosti, kojega kod prvih nema, a kod
drugih je razvijen, daje njihovim inima esto vrlo razliite orientacije.

2. Homogene gomile.
Homogene gomile sadravaju: 1. s e k t e , 2. k a s t e , 3.
klase.
S e k t a oznauje prvi stepen u organizaciji homogenih gomila. Ona obuhvata pojedince ponekad vrlo razliita odgoja, zani-

manja, milieu-a, koje medjusobno ne vee nita osim njihovog vje

rovanja. Takve su na priliku religiozne i politike sekte.
K a s t a predouje najvii stepen organizacije, za koji je go
mila podobna. Dok sekta obuhvata pojedince vrlo razliitih zani
manja, odgoja, milieu-a, vezane samo zajednikim vjerovanjem,
obuhvata kasta samo pojedince istoga zanimanja i dosljedno tomu
gotovo sasvim slinog odgoja i milieu-a. Takve su na priliku voj
nika i sveenika kasta.
K l a s u sainjavaju pojedinci raznih porekla, sakupljeni: ne
zajednikim vjerovanjem, poput lanova sekte, ni zajednicom zvaninih zanimanja, kakvi su lanovi kaste, ve izvjesnim vrlo slinim
interesima, ivotnim navikama i odgojem. Takve su na priliku kasta
gradjanska, poljoprivredna itd.
Budui da se u ovom djelu bavim samo heterogenim gomi
lama, ostavljajui studij homogenih gomila (sekta, kasta i klasa)
za drugu knjigu, ne u se ovdje zaustavljati na karakterima potonjih.
Studij heterogenih gomila pako ograniit u na prouavanje nekih
odredjenih kategorija gomile, izabranih kao tipove.

DRUGO POGLAVLJE.

Tako zvane kriminalne gomile.

Tako zvane kriminalne gomile. Gomila moe biti legalno,
no ne psiholoki kriminalna. Potpuna nesvijesnost ina gomila.
Razni primjeri. Psihologija septembrista. Njihov nain
miljenja, njihova osjetljivost, njihova krvoednost i njihova mo
ralnost.
Kad gomile nakon izvjesnog razdoblja uzbudjenja, zapadnu
u stanje obinih nesvijesnih automata, vodjenih sugestijama, tad
ih ja oito teko kvalificirati, no ni u jednom sluaju ne valja ih
kvalificirati kao kriminalne. Ovaj pogreni naziv ostavljam samo
zato, jer je posveen najnovijim psiholokim istraivanjima. Iz
vjesni ini gomila zacijelo su kriminalni, ako se promatraju sami
za sebe, no i onda s istim pravom, kao i in tigra, koji je progutao
kakvog Hinduza, poto je najprije pustio svojim malima, da ga
malo izmrcvare, da se pozabave.
Zloini gomila imadu redovito svoj motiv u nekoj monoj
sugestiji i pojedinci, koji su u njima uestvovali, uvjereni su, da su
se pokoravali dunosti, to nikako nije sluaj kod obinih zloinaca.

92
Historija zloina, koje su gomile poinjale, dokazuje gornje
navode.
Kao tipian primjer moe se navesti ubojstvo ravnatelja bastilje de Launaya. Poto je tvrdjava bila zauzeta, dobivao je ra
vnatelj, okruen vrlo uzbudjenom gomilom, sa svih strana udarce.
Predlagalo se, da se objesi, da mu se odrubi glava ili da se privee za konjski rep. Dok se je branio, udari on iz nepanje nogom
jednoga od prisutnih. Netko predloi i njegova sugestija bude odmah
po gomili prihvaena i burno pozdravljena, da naime onaj, kojega
je ravnatelj udario nogom, odrubi potonjemu glavu.
Ovaj, kuha bez mjesta, koji je u dokolici poao do bastilje,
da vidi, to se dogadja, pomisli, da je in, to se openito predlae,
rodoljuban i da e zasluiti kolajnu, unitivi onog ovjeka. I on
ga udari sabljom, koju su mu predali, po golom vratu, no kad
tupa sablja nije sjekla, izvadi on iz depa mali no sa crnim
drkom i (kao kuha umio je rezati meso) sretno izvrii svoj posao.c
Ovdje se jasno vidi vie spomenuti mehanizam. Pokoravanje
sugestiji, koja je s tim monija, to je zajednika, uvjerenje ubice,
da je poinio vrlo zasluno djelo i uvjerenje s tim prirodnije, to
mu sugradjani jednoduno povladjuju. Slian se in moe kvalifi
cirati kriminalnim s psiholokog, no ne moe s legalnog stajalita.
Openiti karakteri tako zvanih kriminalnih gomila su oni
isti, koje smo konstatirali kod svih gomila: sugestivnost, lakovjer
nost, pokretljivost, pretjerivanje ,u dobrim i zlim osjeajima, oito
vanje izvjesnih oblika moralnosti itd.
Sve ove karaktere nai emo i kod jedne od gomila, koje su
u naoj historiji ostavile najcrnje uspomene: kod septembrista. Ona
uostalom pokazuje mnogo slinosti s gomilama, koje su skrivile
Bartolomejsku no. Pojedinosti preputam Taine-ovom opisu, koje
je on crpao iz savremenih memoara.
Ne zna se pouzdano, tko je izdao odredbu ili sugerirao, da
se isprazne tamnice i pokolju uapenici. Bio to Danton, kako je
vjerojatno ili koji drugi, ne dolazi u obzir; jedina injenica, koja
nas zanima, sastoji se u snanoj sugestiji, koju je primila gomila,
koja je imala izvriti pokolj.
Gomila, koja je to imala uiniti, sastojala se od tri stotine
ljudi i sainjavala potpuni tip heterogene gomile. Izuzevi neznatni
broj zvaninih lupea, sastojala se od trgovia i obrtnika svih
struka: postolara, bravara, vlasuljara, zidara, slugu, slunika itd.
Pod utjecajem primljene sugestije, oni su, kao i gornji kuha, pot

puno uvjereni, da vre domoljubnu dunost. Oni su vrili dvojaku

funkciju, sudaca i krvnika, no nisu se ni u kojem pogledu smatrali
zloincima.
Proeti vanou svoje dunosti, zapoee posao obrazova
njem nekoga suda i neposredno iza toga javio se duh jednostra
nosti i jednako jednostrane pravinosti gomila. Vidjevi, kolik je
broj optuenih, bude odmah na poetku zakljueno, da se plemii,
sveenici, asnici, kraljevi sluge, to jest sve osobe, koji su ve
svojim zvanjem u oima dobrog rodoljuba dokazale svoju krivnju,
hrpimice pokolju, bez posebne odluke. Ostalima e se suditi po
licu i reputaciji. Primitivnoj savjesti gomile bilo je na taj nain
udovoljeno i sad je ona mogla sasvim legalno pristupiti pokolju i
dati oduka svojim krvoednim nagonima, kojih smo genezu na
drugom mjestu predoili i koje zajednice mogu uvijek razviti do
vrlo visokog stepena. Oni medjutim ne e sprijeiti to je ve
pravilo kod gomila da se ne oituju i drugi, suprotni osjeaji,
koji ih prate, kao to je osjetljivost, koja je esto jednako pretje
rana, kao i krvoednost.
Oni imaju ekspanzivnu simpatiju i naglu osjetljivost pa
rikih radnika. U tamnici Abbay jedan od njih, doznavi, da su
uapenici bili dvadeset i est sati bez vode, htjede da utue
tamniara, kojega je teretio propust i bio bi to i uinio, da se nisu
sami uapenici za nj zauzeli. A kad je koji uapenik bio rijeen
krivnje (po njihovom improviziranomu sudu), sve ga je oduevljeno
grlilo, straari i krvnici, sve mu je mahnito pljeskalo i zatim se
opet latie posla, da redom ubijaju. Za vrijeme pokolja neprestano
je vladala neka ljubezna veselost. Plesali su i pjevali oko leina,
dijelili klupe, za dame, koje su bile sretne, gledajui, kako se
ubijaju aristokrati. Oni su i dalje dokazivali neku specijalnu pra
vinost. Kad se jedan ubica potuio, da su u Abbayu dame pre
daleko smjetene, da dobro ne vide i da bi neki od prisutnika takodjer htjeli uivati, mlatei aristokrate, oni dadoe pravo ovom
prigovoru i naredie, da se rtve lagano vode izmedju dva reda
prisutnika, no da ih ovi smiju udarati samo tupim bridom sablje,
da produlje kazan. Iz tamnice La Force izveli su rtve sasvim
nage, mrcvarili ih pol sata, a zatim, poto je svatko sve dobro
vidio, dotukli ih, rasporivi im trbuh.
Ovi su krvnici u ostalom vrlo skrupulozni i oituju mo
ralnost, za koju smo ve istaknuli, da postoji u grudima gomila.
Oni ne e, da se domognu novca i dragocjenosti rtava, ve ih
nose na stol odbora.

95
U svim njihovim inima nalaze se uvijek one primitivne
forme razmatranja, koje su znaajne po duu gomila. Poto su
tako poubijali 1200 do 1500 neprijatelja naroda, netko primijeti
i njegova bi sugestija odmah prihvaena, da ostale tamnice, u
kojima se nalaze stari prosjaci, skitnice, maloljetni uapenici,
hrane zapravo ljude, koji badava jedu, te da bi bilo dobro, da se
i ovih rijee. Uostalom i medju njima ima zacijelo neprijatelji
naroda, kao to je na priliku gospodja Delarue, udovica nekog trovatelja. Ona mora biti bijesna, to je u zatvoru; kad bi mogla, za
palila bi Pariz; bit e, da je ona to rekla, ona je to i rekla! Metimo
jo malo! Objanjenje se uini oevidnim i oni su i ove uapenike
redom poklali, ne izuzevi ni pedesetak djece u dobi od dvanaest
do sedamnaest godina, koja bi uostalom kasnije mogla postati
neprijateljima naroda, zarad ega je u oevidnom interesu, da ih
se rijei.
Iza jedne sedmice rada bilo je sve svreno i ubice su mogli
misliti na odmor. Duboko uvjereni, da su stekli zasluge za otad
binu, podjoe, da od vlasti trae nagradu; najgorljiviji ili su tako
daleko, da su zahtijevali i kolajnu.
Historija komune od godine 1871. daje nam vie fakata, koji
su slini prijanjima. A sa sve veim utjecajem gomila i nepre
kidnim kapitulacijama vlasti pred njima, zacijelo emo moi vidjeti
i mnogo drugih.

TREE POGLAVLJE.

Porotnici.
Porotnici. Glavni karakteri porota. Statistika pokazuje,
da su njihove odluke neovisne o njihovom sastavu. Kako bivaju
porotnici impresionirani. Slaba akcija razmiljanja. Metode
uvjeravanja glasovitih odvjetnika. Priroda zloina, za koje su
porotnici blagi ili strogi. Korisnost porotne uredbe i krajnja
pogibelj, koju bi imala njena zamjena redovitim sudovima.
Budui da ovdje ne mogu istraiti sve kategorije mjeovitih
sudaca, ispitat u samo najvaniju od njih: porotnike. Ovi mje
oviti suci pruaju prekrasan primjer neanonimne heterogene go
mile. Tu nalazimo sugestivnost, prevlast nesvijesnih osjeaja, slabu
podobnost za razmatranje, utjecaj vodja itd. Prouavajui ih, imat
emo prilike, da posmatramo zanimljive pojedinosti o zabludama,
koje mogu poiniti osobe, neupuene u psihologiju zajednica.

Porotnici nam prije svega daju krasan primjer o slaboj

vanosti, to je u pogledu presudjivanja ima duevni niveau raznih
elemenata, koji sainjavaju gomilu. Vidjeli smo, da inteligencija
ne igra nikakvu ulogu, kad je neka skuptina pozvana, da dade
svoje miljenje o nekom pitanju, koje nema sasvim tehniki znaaj
i da skup nauenjaka ili umjetnika ve samom injenicom, to su
zajedno, nema o openitim predmetima mnogo drugaijih miljenja,
nego skup zidara ili sitniara. U razna doba, naroito prije godine
1848. uprava je brino birala lica, koja su bila zvana, da sasta
vljaju porotu, pa ih je birala izmedju prosvijetljenih klasa: od
profesora, inovnika, knjievnika. Danas se porota sastavlja od
malih trgovia, obrtnika i pomonika. I sad se moradoe zauditi
strukovni pisci, jer makar kako je porota bila sastavljena, statis
tika dokazuje, da su njene presude bile istovjetne. I sami suci,
koji su toliko neskloni uredbi porote, morali su priznati ispravnost
ove tvrdnje. Evo, to pie u tom pogledu jedan bivi predsjednik
porote, Berard des Glajeux u svojim Uspomenama:
Danas su izbori porota zapravo u rukama opinskih odbor
nika, koji primaju ili odbacuju, po svojoj volji, prema politikoj
i birakoj zauzetosti, koja zasijeca u njihovu situaciju... Veina
izabranih se sastoji od manje uglednih trgovaca, koji se prije nisu
birali i od inovnika izvjesnih administracija... Sva se miljenja
stapaju sa svima zanimanjima u ulozi suca, mnogi gorljivi novaj
lije, kao i ljudi najbolje volje nadju se u najskromnijim situacijama
i duh pprote nije se promijenio: n j e n e su p r e s u d e o s t a l e
Iz mjesta, koje sam naveo, zapamtit emo zakljuke, koji su
vrlo ispravni, no ne objanjenja, koja su vrlo slaba. Ovoj se slaboi ne treba previe uditi, jer psihologija gomila, a prema tomu
i porotnika, oito je bila jednako nepoznata odvjetnicima kao i
sucima. Dokaz nalazim u injenici, koju iznosi malo prije citirani
autor, a prema kojoj je jedan od najglasovitijih odvjetnika pred
porotama, Lachaud, inio sistematski upotrebu od svog prava ot
klanjanja naprama svim inteligentnim licima, koja su uestvovala
u poroti. A iskustvo jedino iskustvo najposlije je pokazalo
svu beskorisnost ovih otklona. Dokaz je u tome, to su se danas
dravni odvjetnik i odvjetnici, barem u Parizu, toga sasvim odrekli
i kako primjeuje Glajeux, presude se nisu promijenile one nisu
ni bolje ni gore.
Poput svih gomila porotnici se vrlo lako impresioniraju osje
ajima, a vrlo slabo razlaganjima. Oni ne mogu da odole, pie

96
97
jedan odvjetnik, kad vide enu, gdje doji dijete ili kad pristupi
itav niz siroadi. Dostaje, da kakva ena bude prijatna, da
stee blagohotnost porote.
Neumoljivi u zloinima, koji ih mogu dirnuti i koji su
uostalom bez sumnje u drutvu najvie omraeni porotnici su
naprotiv vrlo blagi u tako zvanim strasnim zloinima. Oni su
rijetko strogi u edomorstvu, to ga poinjaju djevojake majke,
a ni prema ostavljenoj djevojci, koja polije vitriolom svoga zavo
dnika, osjeajui vrlo dobro nagonom, da ti zloini ba nisu pogi
beljni po drutvo1) i da je u zemlji, gdje zakon ne zatiuje osta
vljene djevojke, zloin one, koja se osveuje, vie koristan, no
tetan, jer zastrauje budue zavodnike.
Porote, kao i sve gomile, veoma zabljetava presti i pred
sjednik Glajeux umjesno primjeuje, da su porote, koje su vrlo
demokratske svojim sastavom, vrlo aristokratske u svojim osje
ajima: Ime, poreklo, velik imutak, glas, obrana kakvog glaso
vitog odvjetnika, stvari, koje odlikuju i stvari, koje se svijetle,
znatan su potporanj u ruci optuenih.
Utjecati na osjeaje porotnika i kao kod svih gomila, razlagati vrlo malo ili upotrebljavati tek primitivne oblike razlaganja,
mora biti glavna zadaa svakog dobrog odvjetnika. Jedan engleski
odvjetnik, koji je bio na glasu sa svojih uspjeha kod porotnih su
dova, lijepo je predoio nain, kako treba postupati.
On je govorei paljivo motrio porotu. To je povoljan momenat. S neto vjetine i vjebe ita odvjetnik, na licima uinak
uinak svake fraze, svake rijei, a iz toga izvodi zakljuke. U
1) Nuzgredno pridodajemo, da ova razdioba na zloine
opasne po drutvo i zloine neopasne po drutvo, nije bez svake
ispravnosti. Cilj kaznenih zakona treba da titi drutvo od pogi
beljnih zloinaca, a ne da im se osveuje. No nai zakonici, a na
roito duh naih sudaca sasvim su proeti duhom osvete starog
primitivnog prava i termin vindicte (v i n d i c t a, osveta) jo se
uvijek upotrebljava. Ovu tendenciju sudaca dokazuje i to, da mnogi
od njih ne e, da primjenjuju izvrsni Berangerov zakon, koji do
puta kanjeniku, da ne izvri kazan, osim u sluaju preupada.
A nema ni jednog suca, koji ne bi znao, jer to i statistika dokazuje,
da izvrenje prve kazni gotovo bezizuzetno radja preupadom. Kad
suci puste osudjenoga na slobodu, uvijek im se ini, da drutvo
nije osveeno. Da ne ostane neosveeno, oni radije stvaraju pogi
beljnog zloinca preupadnika.

prvom se redu radi o tom, da uoi lanove, koje je ve u poetku

predobio. Poto mu je uspjelo ove potpuno predobiti, prelazi on
na porotnike, koji su oito zlo raspoloeni, pa nastoji pogoditi,
zato su protiv optuenika. Ovo je delikatni dio posla, jer tu, da se
osudi jedan ovjek, moe biti beskrajno mnogo razloga, koji su
izvan osjeaja pravinosti.
U ovih nekoliko redaka sadran je sav mehanizam govor
nike umjetnosti, pa iz njih vidimo, zato je unaprijed pripravljen
govor beskoristan, jer valja umjeti svaki as mijenjati upotrebljene
rijei prema proizvedenom dojmu.
Govornik ne treba uvjeravati sve lanove porote, ve samo
vodje, koji odluuju o openitom miljenju. Kao u svima gomilama,
ima i ovdje malen broj lica, koja vode sve ostale. Ja imam isku
stva, veli naprijed navedeni odvjetnik, da u asu, kad valja izrei
presudu, dostaju jedan ili dva energina ovjeka, da za sobom po
vuku i ostale. I to su ona dvojica-trojica, koje valja vjetim su
gestijama uvjeriti. Prije svega valja im se svidjeti. ovjek u go
mili, kome se to svidjelo, blizu je uvjerenju i sklon, da kao iz
vrstan, prihvati svaki razlog, koji mu se donese. U jednoj zani
mljivoj radnji nalazim o Lachaudu slijedee anegdotu:
Poznato je, da tokom cijelog plaidoyera, to ga je drao
porotnicima, Lachaud nije skidao pogleda s dvojice ili trojice po
rotnika, za koje je znao ili osjeao, da su uplivni, ali opori ljudi.
Gotovo uvijek mu je polazilo za rukom, da tvrdoglavce umeka.
No jednom prilikom, u pokrajini, naidje on na jednoga, kojega je
uzalud tri etvrti sata juriao svojim najupornijim argumentaci
jama: bio je to prvi u drugoj klupi, sedmi porotnik. Bilo je upravo
oajno! Odjednom, nasred strasnog razlaganja, Lachaud srane i
obrativi se prema predsjedniku porote, ree: Gospodine predsjed
nie, ne biste li odredili, da se ovdje povue zavjesa. Gospodinu
sedmom porotniku bljeti sunce u oi. I sedmi porotnik porumeni,
nasmijei se i zahvali. Bio je predobiven za obranu.
Vie pisaca, a medju njima i nekoliko odlinih, u posljednje
su vrijeme mnogo napadali uredbu porote, ovaj jedini zakon, koji
jo imamo protiv zabluda, i to vrlo estih od jedne kaste bez nad
zora.1) Jedni bi htjeli porotu, sastavljenu samo od prosvijetljenih
1) Sudstvo je uistinu jedina administracija, koja u svojim
inima nije podvrgnuta kontroli. Unato svim revolucijama, demo
kratska Francuska nema pravo habeas corpus, kojim se En
gleska toliko ponosi. Mi smo otjerali tolike tirjane, ali smo u

98
klasa, no ve smo dokazali, da bi u tom sluaju bile presude isto
vjetne s onima, koje se danas stvaraju. Drugi se pozivaju na za
blude, koje su poinile porote, pa bi ih eljeli dokinuti i zamije
niti sucima. No kako mogu smetnuti s uma, da su te zablude, koje
se spoitavaju poroti, poinili u prvom redu suci i da optuenika,
kad dolazi pred porotu, smatraju krivim mnogi suci: istrani
sudac, dravni odvjetnik i sud, koji ga je stavio pod optubu. A ne
opaa li se, da bi optuenik u sluaju, da mu konano sude suci
mjesto porote, izgubio jedinu ansu, da bude proglaen nekrivim?
Zablude porotnika uvijek su bile u prvom redu zablude sudaca.
Prema tomu valja samo potonje uiniti odgovornima, kad dolazi
do monstruoznih pravnih zabluda, kakva je na priliku bila u novije
vrijeme osudjenje doktora L..., koji bi, proganjan po uistinu vrlo
ogranienom istranom sucu, na denuncijaciju sulude djevojke,
koja je optuila lijenika, da joj je za 30 franaka uinio, da dodje
do pometnua, bio poslan u tamnicu, da nije bilo javnog negodo
vanja, zbog kojeg ga je glavar drave odmah pomilovao, asnost
osudjenoga, koju su posvjedoili svi sugradjani, inila je oe
vidnom sva grubost zablude. To su priznavali i sami suci, pa su
ipak po duhu kaste uinili sve, to su mogli, da sprijee, da lijenik
bude pomilovan. U svim analognim sluajevima, punim tehnikih
pojedinosti, od kojih ona nita ne razumije, porota naravno slua
javnoga tuitelja, drei, da su stvar u prvom redu ispitali suci,
koji su vjeti svim pojedinostima. Tko su onda pravi autori za
blude: porotnici ili suci? uvajmo dakle brino porotu! Ona sa
injava moda jedinu kategoriju gomile, koju ne bi ni jedna indivi
dualnost mogla zamijeniti. Samo ona moe ublaiti krutost zakona,
koji, jednak za sve, mora u naelu biti slijep: ne smije poznavati
svakom gradu postavili po jedan sud, koji po volji raspolae
au i slobodom gradjana. Kakav mali istrani sudac, tek to je
iziao iz kole, ima vlast, da po svom miljenju i na prostu su
mnju sa svoje strane, koju ne treba nikomu opravdavati, poalje u
zatvor najuglednije gradjane. Tu ih moe uvati est mjeseci ili
godinu dana pod izlikom istrage i kad ih napokon pusti na slobodu,
ne treba im se ispriavati, niti im dati odtetu. Nalog, da se gradjanin zatvori, apsolutno je istovjetan s lettre de cachet, s tom
razlikom, to su ovi nalozi zbog kojih su toliko napadali staru
monarhiju, bili u vlasti vrlo visokih linosti, dok je to pravo danas
u rukama jedne cijele klase gradjana, koja je daleko od toga, da bi
bila najprosvjetljenija i najneovisnija.

99
izuzetnih sluajeva. Nepristupaan samilosti i znajui samo za
pisano slovo zakona, udarat e sudac sa svojom zvaninom krutou istom kaznom provalnoga razbojnika i sirotu djevojku, koju
su nevjerni zavoditelj ili bijeda naveli na edomorstvo, dok porota
e svojim nagonom vrlo dobro osjeati, da je zavedena djevojka
daleko manje kriva, nego li zavodnik, koji je izmakao zakonu i
da ona zavrjedjuje svu obzirnost.
Znajui vrlo dobro, to je psihologija kasta a to je psiho
logija drugih kategorija gomila, ne vidim ni jedan sluaj, u kome,
optuen nepravo za kakav zloin, ne bih volio, da imam posla
s porotnicima, nego sa sucima. Kod prvih bih imao dosta izgleda,
da budem rijeen krivnje, a kod drugih ni najmanje. uvajmo se
sile gomila, ali uvajmo se jo mnogo vie moi izvjesnih kasta!
Prve se jo mogu dati uvjeriti, dok druge ne moe nikad nita da
umeka.

ETVRTO POGLAVLJE.

Izborne gomile.
Openiti karakteri izbornih gomila. Kako se one uvjera
vaju. Osebine koje mora imati kandidat. Potreba prestia.
Zato radnici i seljaci tako rijetko biraju kandidate iz svoga kruga.
Mo rijei i formula na izbornika. Openiti pregled izbornih
govora. Kako se stvaraju miljenja izbornika. Mo odbora.
Oni predouju najzazorniju formu tiranstva. Odbori revolu
cije. Unato svojoj slaboj psiholokoj vrijednosti, openito pravo
glasa ne moe biti zamijenjeno. Zato e rezultat glasovanja
biti isti, da se i pravo glasovanja suzi na ogranienu klasu gra
djana. to odaje openito pravo glasa u svim zemljama.
Izborne gomile, to jest zajednice, koje su zvane, da biraju
nosioce izvjesnih funkcija, sainjavaju heterogene gomile; no bu
dui da one djeluju samo na jednu odredjenu toku: da biraju
izmed razliitih kandidata, mogu se kod njih promatrati samo neki
od prije opisanh karaktera. Karakteri gomila, koje one uglavnom
oituju, jesu: slaba podesnost za razmatranje, odsue kritikoga
duha, razdraljivost, lakovjernost i jednostranost. U njihovim se
odlukama opaa i utjecaj vodja i uloga faktora, koje smo nabrojili:
tvrdjenja, ponavljanja, prestia i zaraze.
Istraimo, kako se gomile zavode. Iz postupaka, koji naj
bolje uspijevaju, najjasnije emo izvesti njehovu psihologiju.

100
Prva svojina, to je kandidat mora imati, jest presti.
Osobni se presti moe nadomjestiti samo prestiem, to ga daje
imutak i srea u ivotu. Talenat, genij nisu elementi, podesni za
uspjeh.
Ova potreba, da kandidat ima prestia, to jest da moe bez
diskusije imponirati, od glavne je vanosti. injenica, da izbornici,
kojih je veina sastavljena od radnika i seljaka, vrlo rijetko biraju
svoga ovjeka, da ih zastupa, potjee odatle, to osobe njihovog
ranga nemaju u njihovim oima nikakva prestia. Kad pak sluajno
imenuju kojega od sebi ravnih, biva to najee iz nuzgrednih
razloga, na priliku, da osujete posao kakvom odlinom ovjeku,
monomu vlastelinu, prema kojemu dolaze izbornici svaki dan u
ovisnost i kojemu oni na taj nain ele na as postati gospodarom.
No presti ne dostaje, da obezbijedi kandidatu uspjeh. Iz
bornik se dri onoga, to laska njegovim poudama i tatinama;
treba ga obasuti najveim ulagivanjima i ne tediti s najfantastinijim obeanjima. Ako je izbornik radnik, valja to vie grditi
i vrijedjati njegove poslodavce. to se tie protukandidata, valja ga
uguiti tvrdjenjem, ponavljanjem i zaraljivou, da je on poslje
dnji nitkov i da je svakomu poznato, da je poinio vie zloina.
Ako protivnik slaba poznaje psihologiju gomila, on e pokuati,
da se argumentima opere, mjesto da na tvrdnje odgovori drugim
tvrdnjama i on ne e imati anse, da pobijedi.
Program, to ga kandidat napie, ne smije biti previe kate
gorian, jer bi mu ga njegovi protivnici mogli kasnije staviti na
suprot, no ni njegov usmeni program ne smije biti previe pre
tjeran. Najznatnije reforme mogu se bez straha obeavati, asovito
poluuju ta pretjerivanja mnogo efekta, a za budunost ne obve
zuju. Redovito se opaa, da izbornik nikad ne mari, da dozna, do
kojeg se je stepena izabrani drao danih obeanja, koja su bila
burno pozdravljena i na osnovu kojih je bio i izabran.
Ovdje raspoznajemo sve faktore uvjeravanja, koje smo opi
sali. Nai emo ih i u akciji r i j e i i f o r m u l a , kojih smo
arobnu mo ve opisali. Govornik, koji ih umije upotrebljavati,
moe voditi gomilu, kudgod mu se prohtije. Fraze: infamni kapital,
bezduni iznudjivai, divno radnitvo, socijalizacija bogatstva itd.,
uvijek se jednako rado sluaju, makar kako su ve otrcane. No
kandidat, koji nadje novu formulu, makar da je i bez preciznoga
smisla, pa moe njome zadovoljiti najrazliitije tenje, uvijek e
postii nepromaivi uspjeh. Krvava panjolska revolucija od godine

101
1873. bila je podjarena jednom od onih arobnih rijei zamrenoga
smisla, koju svatko moe na svoj nain tumaiti. Jedan savremeni
pisac opisao je njenu genezu rijeima, koje zavrijedjuju, da se
iznesu:
Radikali su pronali, da je unitarna republika prikrivena
monarhija i da im zadovolje, Kortesi su jednoduno proklamirali
federativnu republiku, makar da ni jedan od glasaa ne bi bio
mogao kazati, to je votirano. No ova js formula svakoga opinjala,
bila je to prava mahnitost, ludovanje. Sad e nastati na zemlji
vladavina kreposti i sree. Jedan republikanac, kojemu je njegov
neprijatelj uskratio naslov federativni, uvrijedio se, kao da se
radi o smrtnoj uvredi. Ljudi su se na ulicama nagovarali rijeima:
S a l u d y r e p u b l i c a f e d e r a l ! Iza toga su se pjevale pjesme
svetoj nedisciplini i autonomiji vojnika. to je to zapravo fede
rativna republika? Jedni je shvaahu kao emancipaciju pokrajina,
kao uredbu slinu onima u Udruenim dravama ili kao admini
strativnu decentralizaciju; drugi vidjahu u njoj unitenje svakog
autoriteta i blizi poetak velike drutvene likvidacije. Socijalisti
iz Barcelone, Andaluzije propovijedahu apsolutni suverenitet opina,
oni su htjeli dati panjolskoj deset hiljada neovisnih opina, koje
ne e primati zakona ni od koga, osim od sebe samih, ukidajui
u isti mah vojsku i orunitvo. Doskora se opazilo, kako se junim
pokrajinama iri ustanak, od grada do grada, od sela do sela. Cim
je koja opina nainila svoj p r o n u n c i a m e n t o , bila joj je prva
briga, da razori telefone i eljeznice, da presijee svoj saobraaj
sa susjedima i Madridom.Nije bilo zabitnog mjestanca, koje ne bi
htjelo, da zasebice gospodari. Federalizam je ustupio mjesto bru
talnom kantonizmu, koji je palio i klao i na sve su se strane sla
vile krvave saturnalije.
to se tie utjecaja, to bi ga mogla imati razmatranja na
duh izbornika, valja da ovjek nije nikad itao izvjetaj s kakve
izborne skuptine, da ne bude s tim na istu. Tu se smenjuju
tvrdjenja, pogrde, ponekad i udarci, no nikad razlazi. Ako na as
zavlada utnja, znai to, da jedan prisutnik otekog karaktera na
javljuje, da eli staviti kandidatu jedno od onih neugodnih pitanja,
koja uvijek u slualaca pobudjuju veselost. No zadovoljtina proti
vnika ne traje dugo, jer je glas upadaev brzo zagluen urlanjem'
protivnika. Kao tip javnih skuptina moe se smatrati slijedei
izvjetaj, uzet izmedju stotinu slinih izvjetaja, a koji sam posudio
iz svakidanjih novina:

102
Tek to je jedan od sazivaa skuptine zamolio, da se iza
bere predsjednik, podigla se graja. Anarhisti srnue naprijed, da
zauzmu predsjedniku tribinu. Socijalisti se energino brane, pa
daju udarci, pogrde, jedan drugoga naziva uhodom, prodanom mjeinom itd.... jedan se gradjanin povlai nabreknuta oka.
Najposlije se sred vreve kako-tako postavilo predsjednitvo
i govornika tribina ostade drugu X.
Govornik strano napada socijaliste, koji ga prekidaju vi
ui: Kreten! Razbojnik! Nitkov! itd., na koje epitetone drug X.
odgovara nekom teorijom, prema kojoj su socijalisti, idioti i
nitarije!
Stranka alemanista sazvala je sino u trgovaku dvoranu
u ulici Faubourg-du-Temple, veliku skuptinu za priredbu proslave
prvoga svibnja. Lozinka je bila: Mir i tiina.
Drug G . . . nazvao je socijaliste kretenima i klevetni
cima.
Na te rijei poee se grditi govornici i sluaoci, pa se raz
vila tunjava; stolice, klupe, stolovi stupie na poprite itd. itd.
Nemojmo misliti, da je ovaj nain raspravljanja posebnom
svojinom odredjene klase izbornika i da ovisi o njihovom dru
tvenom poloaju. U svakoj anonimnoj skuptini, bila ona makar
kakva, pa da je sastavljena i od samih nauenjaka, poprimaju go
vori uvijek iste oblike. Pokazao sam, da ljudi u gomili tee prema
izjednaenju, i svaki as nalazimo zato dokaze. Evo kao primjer
izvadak iz izvjetaja o skuptini, sastavljenoj iskljuivo od naue
njaka, koji sam izvadio iz Temps-a od 13. veljae 1895.:
to je vee vie odmicalo, to je vie rasla galama; drim,
da ni jedan govornik nije mogao izrei dvije reenice, a da ne bi
bio prekidan. Neprestano se vikalo s jednog kraja na drugi iil
sa svih strana u isti mah; pljeskalo se, zvidalo; medju raznim
sluaocima zapodijevale se prepirke; poelo se mahati i prijetiti
tapovima, udaralo se po podu i vikalo onima, koji su prekidali:
Na polje! Na tribinu!
G. C. nazvao je udrugu gadnom i podlom, monstruoznom,
jadnom, podmitljivom i osvetljivom, te izjavio, da je eli unititi
itd., td...
Moglo b se pitati, kako se u slinim prilikama moe uobli
iti miljenje izbornika? No staviti slino pitanje, znailo bi pra
viti sebi neku neobinu iluziju o stepenu slobode, koju moe uivati

103
neka zajednica. Gomile imadu nametnutih, no nikad promiljenih
miljenja. U sluaju, kojim se ovdje bavimo, jesu miljenja i gla
sovi izbornika u rukama izbornih odbora, kojih su vodje od vee
esti krmari, koji mnogo utjeu na radnike, kad im otvaraju
kredit. Znate li, to je to izborni odbor? pie jedan od najodlinijih branitelja savremene demokracije, Scherer. Naprosto klju
naih uredbi, glavni dio politikoga stroja. Francuskom danas
vladaju odbori.*)
Da li je onda teko utjecati na njih, ako je samo kandidat
prihvatljivi ima dovoljno izvora, da se pomogne? Prema priznanju
darovatelja bila su tri milijuna dostatna, da se general Boulanger
na vie mjesta izabere.
Takva je eto psihologija izbornih gomila. Ona je identina
s psihologijom ostalih gomila. Ni bolja, ni gora.
Ne u li iz prijanjega morati izvesti zakljuak protiv ope
nitoga prava glasa? Kad bih ja mogao o tomu odluivati, zadrao
bih ga onako, kako jest, i to iz praktikih motiva, koji proizlaze
iz studije psihologije gomila i koje u s ovog razloga razloiti.
Neugodnosti openitoga prava glasovanja bez sumnje su
tako oite, da se moraju primijetiti. Ne moe se pobijati injenica,
da su civilizacije bile djelo male manjine superiornih duhova, koji
ine vrh piramide, koje se stranice sve vie ire u razmjeru opa
danja duevne vrijednosti i predouju, duboke slojeve narodne. Op
enito pravo glasovanja niih elemenata, ve i s obzirom na broj,
zacijelo ne moe biti ono, o emu e ovisiti veliina neke civi
lizacije. Osim toga glasovanja gomila esto su jo i vrlo pogi
beljna. Ona su nas ve stajala vie neprijateljskih provala, a s po*) Odbori, makar kako se nazivali: klub, sindikat itd., pre
douju moda najstraniju pogibao po vlast gomila. Oni predsta
vljaju najneosobniju i prema tomu najteretniju formu tiranstva.
Vodje, koji upravljaju odborima, dre, da govore i rade u ime
zajednice, odbacuju od sebe svaku odgovornost i mogu sebi sve
dopustiti. Ni najmahnitiji tirjanin ne bi se nikad bio usudio
ni da sanja o proskripcijama, kakve su odredjivali revolucionarni
odbori. Oni su, veli Barras, decimirali i trajno terorizirali konvent.
Robespierre je bio apsolutni gospodar, dok je mogao govoriti u
njihovo ime. Onoga dana, kad se strani diktator odvojio od njih
u samoljubivim pitanjima, bio je izgubljen. Vladavina gomila jest
vladavina odbora, to jest vodja. I sanjati se ne moe o kruem
despotizmu.

105

104
bjedom socijalizma, koja se sprema, zacijelo e nas fantazije puke
suverenosti jo i skuplje stajati.
No ovi teoretski izvrsni prigovori gube u praktinom ivota
svoju snagu, ako se sjetimo nesavladive sile ideja, pretvorenih u
dogme. Dogma o suverenitetu gomila s filozofskog se stajalita
moe jednako slabo braniti, kao i vjerske dogme srednjega vijeka,
ali ona ima danas apsolutnu mo. Ona je danas jednako neoboriva,
kao to su nekad bile nae religiozne ideje. Zamislite modernog
slobodnog mislioca, baenog kakvom arobnom silom nasred sre
dnjega vijeka. Mislite li, da bi on, poto se je uvjerio o suverenoj
moi religioznih ideja, pokuao, da ih pobija? Kad bi zapao u
ruke sudaca, koji bi ga htjeli spaliti, okrivljujui ga, da ugovara
s djavolom ili da je bio u vrzinom kolu vjetica, da li bi se on
smio usuditi, da osporava postojanje djavola i vrzinoga kola
vjetica? S vjerovanjima gomila ne moe se diskutirati, ba kao
ni sa ciklonima. Dogma o openitom pravu glasovanja ima danas
mo, koju su nekad imale kranske dogme. Govornici j pisci
govore o njemu s poitanjem i laskanjem, kojeg nije poznavao
Ljudevit XIV. Prema tomu valja se prema njemu drati, kao i
prema svim religioznim dogmama. Jedino vrijeme ih je moglo
svladati.
Bilo bi uostalom s tim beskorisnije kuati, da se obori ta
dogma, to vie prividnih razloga govori za nju: U vrijeme je
dnakosti, veli Tocqueville, nemaju ljudi vjere jedan u drugoga,
jer su jedan na drugoga nalik, no ova slinost im ulijeva gotovo
neogranieno pouzdanje u s,ud javnosti, jer im se ne ini vjeroja
tnim, da se istina ne bi nalazila na strani najveega broja, kad svi
imadu slino poimanje.
Treba li sad pretpostavljati, da bi se suenim pravom glaso
vanja recimo: suenim na kapacitete popravili rezultati gla
sovanja, gomila? Ja to ni asa ne bih mogao dopustiti, a to s ra
zloga, to sam ih ve naveo i koji se nalaze u duevnoj inferiornosti
svih gomila, makar kakvog sastava. U gomili se ljudi uvijek izje
dnauju i kad se radi o opim pitanjima, glasovanje etrdesetorice
akademiara nije bolje od etrdesetorice vodonoa. Nikako ne vje
rujem, da bi i jedan od rezultata glasovanja, toliko predbacivanih
openitomu pravu glasa, kao to je na priliku uspostavljenje car
stva, bio drugaiji, da su glasai bili odabrani iskljuivo iz redova
nauenjaka i pisaca. Ako koji pojedinac zna grki ili matematiku,
a zanimanjem je graditelj, veterinar, lijenik ili odvjetnik, on ne
stie u socijalnim pitanjima osobitu spremu. Svi su nai ekono-

misti ljudi izobraeni, od vee esti profesori i akademiari. Ima

li jednog openitog pitanja: protekcionizam, bimetalizam itd., u
kojem bi se mogli sloiti? A to zato, to je njihova znanost samo
vrlo ublaena forma openitog neznanja. Pred socijalnim proble
mima, gdje se sastaju mnogostruke nepoznate injenice, sva se
neznanja izjednauju.
Ako bi dakle ljudi od znanosti sami za sebe obrazovali iz
borno tijelo, njihova glasovanja ne bi u svom rezultatu bila bolja
od dananjih. Oni bi se dali voditi poglavito po svojim osjeajima
i duhu svoje stranke. I mi ne bismo imali ni jednu od sadanjih
neugodnosti manje, a zacijelo bismo imali jo i teretnu tiraniju
kaste.
Sueno ili openito, u zemljama republikanskim ili monarhikim, vreno u Francuskoj, u Belgiji, u Grkoj, u Portugalu
ili u panjolskoj, glasovanje je gomila svuda slino i ono, to se
njime konano oituje, jesu nesvijesne tenje i potrebe plemena.
Prosjenost izabranih predouje u svakoj zemlji duu plemena. Od
jednog narataja do drugog ona je gotovo identina.
I tako jo jednom dolazim na ovaj osnovni pojam o ple
menu, koji smo ve esto susretali i na onaj drugi pojam, koji
proizlazi iz prvog: da uredbe i vlade igraju neznatnu ulogu u i
votu narodi. Narode vodi u prvom redu dua njihovog plemena,
to jest pradjedovski ostatci, od kojih je ta dua sastavljena. Pleme
i svakidanje potrebe oni su tajanstveni gospodari, koji vladaju
naim udesom.

PETO POGLAVLJE.

Parlamentarne skupine.
Parlamentarne gomile predouju veinu karaktera, zajed
nikih heterogenim neanonimnim gomilama. Jednostranost mi
ljenja. Sugestivnost i granice te sugestivnosti. Stalna i ne~
promjenljiva miljenja i pokretna miljenja. Zato prevladava
neodlunost. Uloga vodja. Razlog njihovog prestia. Oni
su pravi gospodari skupine, koja prema tomu u svom glasovanju
predouje votum male manjine. Apsolutna vlast, koju vre
vodje. Elementi njihovog govornikog umjea. Rijei i slike.
Psiholoka potreba za vodje, da su uglavnom uvjereni i ogra
nieni. Nemogunost po govornika bez prestia, da predobiva
svojim razlozima. Pretjeranost osjeaja, dobrih ili loih, u

106
skuptinama. Automatizam, u koji one zapadaju u izvjesnim
asovima. Sjednice konventa. Sluajevi, u kojima skuptina
gubi znaajke gomila. Utjecaj strunjaka u tehnikim pitanjima.
Prednosti i pogibli parlamentarne vladavine u svim krajevima.
Ona se prilagodjuje modernim potrebama, ali dovodi do financijalnog rasipanja i postepenog suavanja svih sloboda. Z ak 1 j u a k d j e 1 a.
Parlamentarne skupine predouju heterogene, neanonimne go
mile. Unato njihovom razliitom sastavu prema razdoblju i na
rodima, one su dosta sline po svojim karakterima. U njima se
osjea utjecaj plemena, da ublauje ili pregoni, no ne, da spreava
oitovanje karaktera. Parlamentarne skupine najrazliitijih krajeva,
Grke, Italije, Portugala, panjolske, Francuske i Amerike, oituju
u svojim raspravama i glasovanjima veliku slinost i zadavaju
vladama istovjetne neprilike.
Parlamentarni reim predouje uostalom ideal svih modernih
civiliziranih naroda. On zastupa ideju, psiholoki pogrenu, ali
u openitosti usvojenu, da je mnogo sakupljenih ljudi podobnije
od malo njih, da stvara mudre i neovisne odluke u danim pred
metima.
U parlamentarnim skupinama nalazimo openite znaajke
gomile: jednostranost ideja, razdraljivost, sugestivnost, pretjeranost osjeaja, preteni utjecaj vodja. No u pogledu specijalnog sa
stava predouju parlamentarne skupine neke razlike, koje emo
odmah osvijetliti.
Jednostranost miljenja jedna je od njihovih najvanijih zna
ajki. Kod svih stranaka, naroito pak latinskih, nalazimo nepro
mjenljivu tendenciju, da se najzamreniji socijalni problemi rjea
vaju najjednostranijim apstraktnim naelima i openitim zakonima,
koji se mogu primijeniti na svaki sluaj. Naela se dakako mije
njaju sa svakom strankom, no samom injenicom, da su pojedinci
u gomili, nastoje one uvijek, da pregone vrijednost tih naela i
da ih tjeraju do njihovih posljednjih konsekvencija. Na taj nain
parlamenti poglavito predouju krajnja miljenja.
Najsavreniji tip jednostranosti skuptina ostvarili su jakotinci nae velike revolucije. Sve sami dogmatiari i logiari, pro
eti pukim openitostima, oni su se trsili, da primjenjuju stalna
naela ,ne marei za dogadjaje, pa se je moglo s pravom rei, da
su proli kroz revoluciju, a da je nisu vidjeli. Na osnovu vrlo
jednostranih dogma koje su ih vodile, mislili su oni, da e preu-

107
strojiti drutvo i uvesti vrlo rafiniranu civilizaciju, veoma odmaklu
socijalnom razvoju. Sredstva, koja su upotrebljavali, da ostvare
svoje snove, bila su jednako proeta apsolutnom jednostranou.
Oni su se uistinu ograniili na to, da silom srue sve, to im
je smetalo. Uostalom svi: irondisti, montanjari, termidoristi itd.,
bili su proeti istim duhom.
Parlamentarne su gomile vrlo sugestivne; sugestija, kao i
kod svih gomila, proizlazi od vodja, koji imaju prestia, ali u par
lamentarnim skupinama ima sugestivnost vrlo jasne granice, koje
valja poblie oznaiti.
U svakom pitanju lokalnog ili regionalnog interesa imade
svaki lan skuptine utvrdjena, nepromjenljiva miljenja, koja ne
bi ni jedan argumenat mogao uzdrmati. Ni Demostenov talenat ne
bi dostajao, da promijeni votum zastupnika u pitanjima poput pro
tekcionizma ili povlastica pecara este, koja predouju zahtjeve
uplivnih izbornika. Prethodna sugestija ovih izbornika dosta je
snana, da uniti sve druge sugestije i da uzdri apsolutnu vr
stou miljenja.1)
U openitim pitanjima: obaranju ministarstva, ustanovljenju
kakvog poreza itd., nema te stalnosti u miljenju i tu mogu dje
lovati sugestije vodja, no ne onako, kako u obinim gomilama.
Svaka stranka ima svoje vodje, koji ponekad imadu jednak utjecaj.
Iz toga proizlazi, da se uzajamnim pobijanjem utjecaja zastupnik
nalazi pod suprotnim sugestijama i nuno postaje vrlo neodluan.
Zato se moe esto vidjeti, kako zastupnik u razmaku od etvrt
sata glasuje u protivnom smjeru, kako nekom zakonu dodaje kakav
lanak, koji unituje zakon: kad se na priliku oduzima industri
jalcima pravo, da biraju i otputaju svoje radnike, a zatim se
kakvom nadopunom ta mjera gotovo uniti.
Zato u svakom zakonodavnom tijelu imade vrlo stalnih mi
ljenja i drugih, koja su vrlo neodredjnea. Budui da su pak ope
nita pitanja najbrojnija, to de facto prevladava neodlunost, koju
podrava stalni strah od izbornika, ija latentna sugestija uvijek
nastoji, da nadbije utjecaj vodja.
1) Na ova prethodno utvrdjena i nepromjenljiva miljenja,
koja proizlaze iz potreba izbornika, odnosi se bez sumnje raz
matranje jednog starog engleskog parlamentarca: Pedeset godina,
to sjedim u Westminsteru, sluam hiljade govora, no malo ih je
bilo, koji su promijenili moje miljenje, a ni jedno nije promije
nilo moj votum.

108
Vodje medjutim ostaju konani pravi gospodari u mnogim
raspravama, u kojima lanovi skuptine nemaju prethodnih, tvrdo
ustaljenih miljenja.
Potreba ovih vodja je oevidna, jer se pod imenom proel
nika stranke nalaze u skuptinama svih zemalja. Oni su pravi
suvereni skuptine. Ljudi u gomili ne bi mogli biti bez gospodara.
I zato glasovanje cijele skuptine predouje uglavnom miljenje
male manjine.
Vodje vrlo slabo utjeu svojim razmatranjima, a mnogo svo
jim prestiem. Tomu je najbolji dokaz, da u sluaju, da kojom
prilikom izgube presti, nemaju vie ni upliva.
Ovaj presti vodja je individualan i ne ovisi ni o imenu ni
o glasovitosti. Jules Simon, govorei o velikim ljudima iz skup
tine od godine 1848., u kojoj je on zasijedao, prua nam vrlo za
nimljive primjere.
Dva mjeseca, prije nego to e postati svemoan, LouisNapoleon bio je- nitica.
Victor Hugo pope se na govorniku tribinu. Nije imao
uspjeha. Sluali su ga, kako su sluali Feliksa Pyata, no nije mu
se ni toliko odobravalo. ,Ja ne volim njegove ideje', ree mi Vaulabelle, govorei o Feliksu Pyatu; ali to je jedan od najveih pisaca
i najveih govornika u Francuskoj'. Edgar Quinet, taj rijetki i
snani duh, nije se uzimao u obzir. On je imao svoj momenat
popularnosti prije otvorenja skuptine, u skuptini nije imao
nikakve.
Politike su skuptine ona mjesta na zemlji, gdje se naj
manje osjea sjaj genija. Oni tu dolaze u obzir samo po svojoj
rjeitosti, koja odgovara vremenu i mjestu, te po uslugama, iska
zanim ne otadbini, ve strankama. Da se oda pota Lamartine-u
godine 1848. i Thiersu godine 1871. trebalo je poticaja prenih,
neumoljivih interesa. im je pogibao minula, nestalo je u isti mah
i zahvalnosti i straha.
Prethodno sam mjesto naveo zbog injenica, koje sadraje,
a ne zbog objanjenja, to ih daje. Objanjenja su srednje psiho
loke vrijednosti. Gomila bi odmah izgubila svoj znaaj gomile,
kad bi vodila rauna o vodjama prema iskazanim uslugama, bilo
to otadbini ili strankama. Gomila, koja se pokorava vodji, podli
jee njegovom prestiu i ne uplee u to nikakav osjeaj probiti ili
zahvalnosti.
Vodja pak obdaren dovoljnim prestiem, ima gotovo apso
lutnu vlast. Poznat je upliv, to ga je mnogo godina uivao na

109
osnovu svog prestia jedan glasoviti zastupnik, koji je za poslje
dnjih izbora pao zbog izvjesnih financijalnih dogadjaja. Na jedno
stavni njegov znak, padali su ministri. Jedan je pisac jasno oznaio
u slijedeim retcima zamaaj njegove akcije:
Uglavnom dugujemo gospodinu X., to smo kupili Tonkin
tri puta skuplje, nego to bi bio smio stajati, to smo nesigurnom
nogom zapremili svoje mjesto na Madagaskaru, to smo dopustili,
da nam se otkine cijelo jedno carstvo na donjemu Nigru, to smo
izgubili preteni poloaj, koji smo zauzimali u Egiptu. Teo
rije gospodina X. stajale su nas vie teritorija, nego porazi Na. poleona I.
A zapravo se ne bi trebalo toliko obarati na vodju, o kojem
se radi. On nas je oito mnogo stajao, no velik dio njegovog utje
caja dolazio je od toga, to je on slijedio javno miljenje, koje u
kolonijalnim pitanjima nije bilo u ono vrijeme ni iz daleka ono,
to je postalo danas. Rijedak je sluaj, da vodja prednjai miljenju,
on se gotovo uvijek ograniuje na to, da ga slijedi i da prihvaa
sve njegove zablude.
Sredstva vodja za uvjeravanje, osim njihovog prestia, jesu
faktori, koje smo ve vie puta nabrojili. Da uzmogne njima uprav
ljati, treba da je vodja proniknuo, barem na nesvijestan nain,
psihologiju gomila i da zna, kako im valja govoriti. On mora u
prvom redu poznavati arobni utjecaj rijei, formula i slika. On
mora imati posebnu rjeitost sastavljenu, od energinog tvrdjenja
bez dokaza, od uplivnih slika, uokvirenih vrlo zbitim razlaganjem.
Ovo je nain rjeitosti, koji se nalazi u svim skuptinama, ne izu
zevi ni engleski parlamenat, koji se od svih najvie cijeni.
Moemo stalno itati, veli engleski filozof Maine, debate
donje kue, gdje se sya diskusija sastoji iz vrlo slabih openitosti
i dosta estokih osobnosti. Na uobrazilju iste demokracije vri
ona vrsta openitih formula udesno djelovanje. Uvijek e biti lako
pobuditi gomilu, da usvoji openita tvrdjenja, iznesena ivim rije
ima, iako nisu nikad bila verificirana, te moda za verifikaciju
i ne bi bila podobna.
Vanost ivih rijei, oznaena u predjanjem citatu, ne
moe se dosta naglasiti. Mi smo ve vie puta isticali posebnu
mo rijei i formula. Valja ih tako birati, da one izazovu vrlo
ive slike. Slijedea fraza, uzeta iz govora jednoga od vodja naih
skuptina, daje izvrstan primjer:
Onog dana, kad isti brod ponese u zatoenje u grozniave
krajeve nepotenog politiara i ubilakog anarhistu, mogu se oni

110
upustiti u razgovor i uinjat e se jedan drugomu kao dopunjujui
primjerci istoga socijalnoga reda.
Ovako izazvana slika veoma je vidljiva i svi govornikovi
protivnici osjeaju se njome ugroeni. Oni vide u isti mah grozni
avi predjel, brod, koji bi ih mogao onamo ponijeti, jer nisu li
moda oni dio dosta nejasno odredjene kategorije ugroenih poli
tiara? Tada oni osjeaju mukli strah, to su ga morali osjeati
lanovi konventa, koje su neodredjeni govori Robespierre-ovi vie
ili manje ugroavali gilotinom i koji su mu pod uplivom toga straha
uvijek poputali.
Vodje imaju interesa, da zapadaju u najnevjerojatnija pretjerivanja. Govornik, iju sam frazu sada naveo, mogao je tvrditi,
a da nije izazvao velike prosvjede, da bankiri i sveenici potplauju
one, koji bacaju bombe i da administratori velikih financijalnih
pothvata zavrjedjuju iste kazni, kao i anarhisti. Ovakva tvrdjenja
uvijek djeluju na gomile. Tvrdjenje nije nikad previe bijesno, ni
deklamacija suvie strana. Nita ne zastrauje sluaoce vie od
ove rjeitosti. Prosvjedujui, oni se boje, da budu smatrani izdaji
cama ili sukrivcima.
Ova specijalna rjeitost uvijek je, kako sam rekao, vladala
nad svim skuptinama; u kritinim razdobljima ona se samo jo
pojaava, itanje govora velikih govornika, koji su sainjavali
skuptine revolucije, vrlo je zanimljivo u tom pogledu. Oni su se
svaki as smatrali duni, da zastanu u govoru, da pogrde opainu
i uzveliaju krepost; zatim su udarali u psovanje tirjana i zakli
njali se, da e ivjeti slobodni ili umrijeti. Svi prisutni su usta
jali, divlje pljeskali, zatim smireno opet sjedali.
Vodja moe katkad biti inteligentan i uen, no to mu ugla
vnom vie kodi, nego koristi. Predoujui zamrenost stvari, do
putajui, da se sve objasni i shvati, inteligentnost uvijek ini o
vjeka strpljivim i otupljuje intenzivnost i estinu uvjerenja, koja
su potrebna apostolima. Veliki vodje svih vijekova, naroito oni
iz revolucije bili su strano ogranieni, a oni, koji su bili najogranieniji, vrili su najvei utjecaj.
Govori najslavnijega od njih, Robespierrea, esto zapanjuju
svojom nesuvislou; kad ih ovjek samo ita, ne bi mogao nikako
objasniti golemu ulogu monoga diktatora:
Svakidanje fraze i bujice pedagoke rjeitosti i latinske
kulture u slubi due vie djetinjaste, nego prazne i koja se u
napadajima i obrani ograniuje na onaj djaki: Hej, naprijed!

111
Nigdje ni jedne ideje, ni jednog okreta, ni jednog motiva, prava
dosada u oluji. Kad se izadje iz tog sumornog tiva, ovjek bi
najvolio s Kamilom Desmoulius-om promrsiti: uh!
Katkad je strano pomisliti na mo, koju daje ovjeku, koji
ima prestia, snano uvjerenje, spojeno s krajnjom skuenou
duha. No ti se uvjeti moraju ostvariti, da se ne zna za zapreke
i da se provede volja. Gomile instiktivno raspoznavaju u tim ener
ginim uvjerenicima gospodara, koji im je uvijek potreban.
U parlamentarnoj skuptini ovisi uspjeh govora gotovo je
dino o prestiu, to ga govornik imade, a ne o razlozima, to ih
iznosi. Tomu je najbolji dokaz, da govornik, kad bilo s kojeg ra
zloga izgubi svoj presti, u isti mah gubi i svoj upliv, to jest mo,
da po volji upravlja glasovanjima.
to se tie nepoznatog govornika, koji izlazi govorom, koji
sadrava dobre razloge, ali samo razloge, on nema izgleda, da
bude barem sasluan. Jedan zastupnik, koji je bio i pronicav psi
holog, Descubes, netom je na slijedei nain ocrtao sliku zastu
pnika bez prestia:
Poto je zauzeo mjesto na tribini, izvlai iz omota skup
spisa, koje metodino razmjesti pred sobom i sa sigurnou po
inje.
On sebi zamilja, da e u duu slualaca prenijeti uvjerenje,
koje njega proima. On je svoje argumente dobro promozgao, pun
je brojeva i dokaza, siguran, da ima pravo. Oevidnost, koju on
iznosi, osujetit e svaki otpor. I on poinje, pouzdavajui se u
svoje pravo i u panju drugova, koji zacijelo idu samo za tim,
da upoznaju istinu.
On govori i odmah je iznenadjen gibanjem u dvorani i malo
razdraen nemirom, koji je nastao.
Zato ne vlada tiina. Odakle ta openita nepanja? Na to
misle oni tamo, koji se med sobom razgovaraju. Kakav preni
razlog potie onoga, da ostavlja svoje mjesto?
Na licu mu zatitra nemir. On namrti elo i prekida govor.
Obodren predsjednikom, poinje iznova viim glasom. No sad ga
jo manje sluaju. On pojaava glas, gestikulira i amor oko njega
jo vie raste. On ne uje vie ni samoga sebe, opet se zaustavlja,
zatim bojei se, da njegova utnja ne izazove onaj mrski: dosta,
iznova poinje, to ljepe moe. Buka postaje nesnosna.
Kad se parlamentarne skuptine razdrae do nekog izvjesnog
stepena, postaju istovjetne s obinim heterogenim gomilama i nji-

112
hovi osjeaji predouju osobinu, da su uvijek ekstremni. Tada se
skuptine mogu uznijeti do najveih djela heroizma ili do najgorih
ekscesa. Pojedinac nije vie onaj, koji jest, on je to tako malo, da
e glasovati za mjere, koje s,u najoprenije njegovim osobnim in
teresima.
Historija revolucije pokazuje, do kojeg stepena mogu skup
tine postati nesvijesne i pokoravati se sugestijama, koje su naj
opreznije njihovim interesima. Za plemstvo je bila neizmjerna rtva,
da se odree svojih privilegija, a ono je to ipak bez skanjivanja
uinilo one glasovite noi u ustavotvornoj skuptini. Bilo je to
stalno ugroavanje smru za lanove konventa, da se odreknu svoje
nepovrjedivosti, a oni su to ipak uinili, ne bojei se uzajamnog
decimiranja, znajui medjutim dobro, da je stratite, na koje su
oni danas iljali svoje drugove, s u t r a za njih rezervirano. Ali oni
su doli na onaj stepen automatizma, koji sam opisao, te ih nikakvi
obziri nisu mogli sprijeiti, da se predaju sugestijama, koje su ih
opinile. U tom je pogledu tipino slijedee mjesto iz memoara
jednoga od njih, Billard-Varennes-a: Odluke, koje nam se toliko
predbacuju, n i s m o m i e s t o d v a d a n a h t j e l i , j e d a n d a n
p r i j e t o g a : s a m a i h j e k r i z a d o n o s i l a . Nita ispravnije od toga!
Isti pojavi nesvijesnosti oitovali su se za svih burnih sje
dnica konventa.
Oni odobravaju i dekretiraju, veli Taine, ono, od ega
ne strepe, ne samo gluposti i ludorije, ve i zloine, ubijanje ne
vinih, ubijanje svojih prijatelja. Jednoduno i s najivljim odobra
vanjem, ljevica, udruena s desnicom alje na stratite Dantona,
svog prirodnog poglavicu, velikog zaetnika i vodju revolucije.
Jednoduno i s najburnijim pljeskom, desnica udruena s ljevicom,
votira najstranije dekrete revolucionarne vladavine. Jednoduno i
s udivljenim i zanosnim klicanjem, s posvjedoivanjem strasne
simpatije za Collot d'Herboisa, za Couthona i Robespierre-a, konvent, birajui ih spontano i mnogostruko, zadrava ubilaku vladu,
koju mrzi plaine kao ubice i koju mrzi montagne, jer ga decimira. No i plaine i montagne, veina i manjina napokon pri
staju, da izvre svoje vlastito samoubojstvo. Dne 22. prerijala cijeli
konvent nije vie pokazivao nikakva otpora i 8. termidora, etvrt
sata, iza Robespierre-ova govora on se jo takodjer nije odupirao.
Slika moe izgledati mrana. Ali je ipak tona. Parlamen
tarne skuptine, dovoljno uzbudjene i hipnotizirane, pokazuju iste

113
karaktere. One postaju pokretno stado, koje se pokorava svakom
impulsu. Slijedei opis skuptine od god. 1848., koji potjee od
parlamentarca Spullera, kojemu se ne moe osporavati demokratizam, a koji sam izvadio iz Revue litteraire-a, vrlo je tipian.
U njemu e se nai svi oni krajnji pretjerani osjeaji, koje sam
opisao u gomilama i ona pretjerana pokretljivost, koja doputa,
da se od asa u as predje ljestvicom najsuprotnijih osjeaja.
Neslonost, ljubomor, sumnjienje, kao i slijepo pouzdanje
i neograniene nade dovedoe u propast stranku republikanaca.
Njena naivnost i njena blagost bijahu isto, to i njena openita
nepovjerljivost. Ni traga legalnosti, poimanju discipline: terori i
iluzije bez svakih granica: seljaci i djeca sastaju se u toj toki.
Njen mir nadmee se s njenom nestrpljivou. Njeno je divljatvo
nalik na njenu pokornost. To je osobina temperamenta, koji nije
izradjen i odgojen. Niemu se ne ude i nita ih ne zbunjuje.
Drhtavi, bojaljivi, neustraivi, junaki, oni e se baciti u plamen
i ustuknuti pred najmanjom sjenom.
Oni ne poznaju djelovanja i odnose stvari. Jednako brzi,
da izgube odvanost, kao i na eksaltaciju, podlijeu svakoj panici,
uvijek su vrlo visoko i vrlo nisko, a nikad na stepenu, na kom
bi trebalo i na mjeri, koja je shodna. Fluidnjji nego to je voda,
prelijevaju se oni u svim bojama, poprimaju sve oblike. Kakva bi
se mogla vladavinska baza na njima zasnovati?
Sreom se svi karakteri, koje smo opisali, uvijek ne oituju
u parlamentarnim skupinama. One su gomile samo u izvjesnim
asovima. Pojedinci, koji ih sastavljaju, u mnogom sluaju uuvaju
svoju individualnost i u tome je razlog, zato ovakva skuptina
moe izraditi tehniki izvrsne zakone. Ti zakoni imadu kao autora
jednog ovjeka, koji ih je izradio u tiini sobe i votirani je zakon
zapravo djelo pojedinca, a ne skuptine. To su dakako zakoni, koji
su i najbolji. Oni mejutim postaju kobni, poto ih itav niz ne
sretnih nadopuna uini zajednikim djelom. Djelo gomile uvijek je
i svagdje inferiornije od djela izoliranog pojedinca. Strunjaci su
oni, koji spaavaju skuptine od nesredjenih i neprokuanih mjera.
Strunjak je tada asoviti vodja. Skuptina ne utjee na njega, ve
on na nju.
Unato svim potekoama svoga funkcioniranja, parlamen
tarne skuptine predouju ono, to su narodi jo nali kao najbolje
za samoupravljanje, a naroito, da bi se to vie oslobodili jarma
osobnih tiranstva. Parlamentarne su skuptine zacijelo ideal svake
8

114
vladavine, barem za filozofe, mislioce, pisce, umjetnike i nauenjake,
ukratko za sve, koji sainjavaju vrak civilizacije.
Uostalom pokazuju one samo dvije ozbiljne pogibli, od kojih
je jedna rasipanje financija, a druga postepeno suavanje indivi
dualnih sloboda.
Prva od ovih pogibli je nuna posljedica pretjeranosti i neobzirnosti izbornih gomila. Kad koji lan skuptine predloi neku
mjeru, koja prividno zadovoljuje demokratske ideje, kao to je na
priliku osiguranje radnitva, poveanje plaa javnih namjetenika,
ne smiju drugi zastupnici, sugestionirani strahom od izbornika
otkloniti takav predlog, kao da podcjenjuju interese spomenutih
ljudi, makar da dobro znadu, da e se time teko opteretiti pro
raun i da e to dovesti do potrebe novih poreza. No nije im mo
gue, da se susteu od votiranja. Posljedice poveanja izdataka
daleke su i po njih same bez nepovoljnih rezultata, dok posljedice
negativnog glasovanja mogle bi im jasno predoiti onaj blizi dan,
kad im valja stupiti pred izbornike.
Uz ovaj prvi uzrok prevelikih izdataka, ima jo i jedan
drugi, ne manje imperativan: obveza pristajanja na sve izdatke
sasvim lokalnih interesa. Zastupnik ne moe, da im se opre, jer
i ovi predouju zahtjeve izbornika i jer ni jedan zastupnik ne bi
mogao dobiti ono, to treba za svoj kotar, ve pod uvjetom, da po
pusti analognim zahtjevima svojih drugova.1)
1) asopis L'Economiste donio je u broju od 6. travnja
1895. zanimljiv pregled, koliko mogu stajati na godinu izdatci sa
svim izbornikih interesa, naroito izdatci za eljeznice. Da se
spoji Langayes (gradi s 3000 stanovnika), koji lei na jednom
brdu, sa Puy, votirana je eljeznica, koja e stajati 15 milijuna.
Da se spoji Beaumont (3500 stanovnika) sa Castel-Sarrazinom, se
dam milijuna. Da se spoji selo Oust (523 itelja) sa selom Seix
(1200 itelja) sedam milijuna. Da se spoji Prades s mjestancem
Olette (747 itelja) est milijuna itd. Samo za godinu 1895: votirano je 90 milijuna za eljeznice, koje su bez ikakvog openitog
interesa. Drugi izdatci, koji su potrebni za izbornike, nisu manje
znatni. Zakon o radnikim mirovinama doskora e stajati najmanje
165 milijuna na godinu po raunu ministra financija, a 800 milijuna
prema raunu akademiara Leroy-Beaulieu-a. Nema sumnje, da
neprestano dizanje takvih izdataka vodi bankrotu. Mnoge zemlje
u Evropi: Portugal, Grka, panjolska, Turska ve su i dotjerale
dotle, a druge e doi u istu nepriliku, no ne treba se zato previe

115
Druga, od gore spomenutih pogibli: nuno suavanje slo
boda po parlamentarnim skuptinama prividno je manje oevidna,
ali vrlo stvarna. Ona je posljedica bezbrojnih zakona, koji uvijek
nose u sebi neka ogranienja, kojih loe posljedice parlamenti u
svom jednostranom duhu ne vide, a misle, da su obvezani, da ih
votiraju.
Ta je pogibao zacijelo jako neizbjeiva, kad i sama Engle
ska, koja zacijelo prua najsavreniji tip parlamentarnog reima,
gdje je zastupnik najneovisniji o svom izborniku, nije mogla, da
joj se otme. Herbert Spencer pokazao je u jednom starom svom
djelu, da bi proirenje prividne slobode moralo slijediti umanjenje
stvarne slobode. Vraajui se na istu tezu u svojoj najnovijoj knjizi
P o j e d i n a c p r e m a d r a v i , izraava se on ovako o
engleskom parlamentu:
Od ovog razdoblja slijedilo je zakonodavstvo ton, koji sam
oznaio. Diktatorske mjere, koje su se rapidno umnoile, stalno su
teile, da suze individualne slobode, i to na dva naina: svake go
dine stvaralo se sve vie propisa, koji su gradjanima nametali
obveze u svemu, u emu su prije bili sasvim slobodni, te ih prinudjivali, da izvruju djela, koja su dotle mogli vriti ili ne vriti,
kako ih je bila volja. U isto su vrijeme javni tereti, sve tei i tei,
naroito nameti, jo vie suavali gradjaninu slobodu, smanjujui
onaj dio dobiti, koji su mogli po volji potroiti, a uveavajui dio,
koji im se uzima, da ga po volji mogu potroiti javni agenti.
Ovo postepeno suavanje sloboda oituje se u svim zemljama
pod specijalnim oblikom, koji Herbert Spencer nije oznaio, a koji
se sastoji u tome: stvaranje nebrojenih nizova zakonodavnih mjera,
koje u glavnom idu za restrikcijom, bezuvjetno vodi proirenju
broja, moi i upliva inovnika, potrebnih za njihovu primjenu. Ovi
postepeno tee, da postanu pravim gospodarima civiliziranih ze
malja. Njihova je mo s tim vea, to u neprestanom mijenjanju
vlasti, jedina upravna kasta ostaje potedjena od promjena, kao
brinuti, poto je publika bez velikih prosvjeda postepeno primila
redukciju od etiri petine u plaanju kupona raznih zemalja. Ova
otroumna bankrotstva omoguuju, da se poremeeni prorauni
opet dovedu u ravnoteu. Ratovi, socijalizam, ekonomske borbe pri
pravljaju nas i na druge katastrofe, te u vrijeme openitoga rastrojenja, u koje smo uli, valja se odluiti, da se ivi od dana u
dan, bez prevelikih briga za sutranji, o kojem i ne znamo, kakav
e biti.

jedina, koja ima neodgovornost, bezlinost i stalnost. A od svih

despotizama nema teih od onih, koji se javljaju u ova tri oblika.
Ovo neprestano stvaranje restriktivnih zakona i propisa,
koji s najsmjenijim formalnostima sputavaju svaki in u ivotu,
ima fatalni rezultat, da sve vie i vie suzuje sferu, u kojoj se
gradjani mogu slobodno kretati. Narodi, koji su rtva iluzije, da
se urmnaanjem zakona obezbjedjuju jednakost i sloboda, prihva
aju danomice sve tee okove.
No oni ih ne prihvaaju nekanjeno. Vikli, da nose svaki
jaram, oni napokon pokuaju, da mu se prilagode i gube svaku
spontanost i energiju. Oni tada nisu drugo, nego puke sjene, pa
sivni automati, bez otpora i snage.
No tada je ovjek prinudjen, da one pokretae, koje ne
nalazi u samomu sebi, potrai izvan sebe. Prema tomu, to vie
raste indiferentnost i nemo gradjana, raste i uloga vlada. One
moraju imati duha, inicijative, pothvatnosti i naina, kakvog po
jedinci vie nemaju. Vlade moraju sve poduzimati, sve dirigirati,
sve zatiivati. Drava postaje svemoni bog. Ali iskustvo ui, da
mo takvih bogova nije bila ni vrlo trajna, ni vrlo jaka.
Ovo postepeno suavanje svih sloboda kod izvjesnih naroda,
izgleda unato svoj spoljanjoj prividnosti, koja im daje iluziju,
da ih posjeduju, kao da je posljedica njihove starosti, jednako, kao
i starosti nekoga reima. Ono je jedan od simptoma, koji se ja
vljaju kao pretee one faze dekadanse ,kojoj dosad nije mogla iz
bjei ni jedna civilizacija.
Ako se o tomu sudi prema poukama iz prolosti i po sim
ptomima, koji izbijaju sa svih strana, dolo je vie naih modernih
civilizacija u fazu krajnje starosti, koja prethodi dekadansi. ini
se, da su identine faze sudbonosne za sve narode, jer se vrlo
esto vidi, da historija ponavlja svoj tok.
Ove faze glavnih evolucija pojedinih civilizacija lako je u
glavnom obiljeiti i njihovim resume-om zakljuit emo ovo djelo.
Ova kratka slika moda e donekle osvijetliti uzroke sadanje
moi gomila.
*
*
*
Ako uoimo u krupnim crtama genezu veliine i dekadanse
civilizacija, koje su prethodile naoj, to emo vidjeti?
U praskozorje ovih civilizacija vidimo bujicu ljudi raznog
porekla, sluajno ujedinjenih seobama, provalama i osvajanjima.

Razne krvi, kao i raznog jezika i jednako raznih vjera, ovi ljudi
nemaju zajednikih veza, osim polupriznate vlasti jednog poglavice.
U ovim nesredjenim aglomeracijama nalaze se u visokom stepenu
psiholoki karakteri gomila. One imadu asovitu medjusobnu vezu,
junatvo, slaboe, impulzivnosti i estine. U njima nema nita
stalno. To su barbari.
Zatim vrijeme upotpunjuje svoje djelo. Slinost sredine, po
novna ukrtanja, potrebe zajednikog ivota pomalo djeluju. Aglomerat razronih jedinica poinje se stapati i sastavljati pleme,
to jest agregat, koji posjeduje zajednike karaktere i osjeaje, koje
e nasljednost sve vie uvrstiti. Gomila se pretvorila u narod i
taj e narod moi izai iz barbarstva.
On e sasvim iz njega izai, kad nakon dugih upinjanja, ne
prestano ponavljanih i nebrojenih borbi stee svoj ideal. Narav
toga ideala ne dolazi u obzir, moe to biti kult Rima, mo Atene
ili pobjeda Alahova, a da e ipak dostajati, da svim pojedincima
plemena, koje se stvara, dade potpuno jedinstvo osjeaji i misli.
Sad se tek moe roditi nova civilizacija sa svojim uredbama,
vjerovanjima i umjetnostima. Proeto svojom sanjom, pleme e
postepeno stei sve, to daje sjaj, snagu i veliinu. Ono e bez
sumnje u izvjesne asove biti jo uvijek gomila, ali tada e se iza
pokretnih i promjenljivih karaktera gomila nai onaj solidni sup
strat, dua plemena, koja ograniava talasanje naroda i ot
klanja pogibli.
No poto je izvrilo akciju stvaranja, vrijeme otpoinje ak
ciju razaranja, kojoj ne mogu izmaknuti ni bogovi ni ljudi. Prikuivi se izvjesnom niveau-u moi i savrenosti, civilizacjja pre
staje rasti, a kad vie ne raste, osudjena je, da pada. Odbio je as
starosti.
Taj je as neizbjeiv i uvijek je oznaen slabljenjem ideala,
koji je podravao duu plemena. U razmjeru, kako taj ideal blijedi,
poinju se drmati sva religiozna, politika i socijalna zdanja, koja
je on nadahnuo.
S postepenim nestajanjem svoga ideala, pleme sve vie gubi
uzajamnu vezu, jedinstvo i snagu. Pojedinac moe rasti linou
' i inteligencijom, ali istodobno je i zajedniki egoizam plemena za
mijenjen pretjeranim razvijanjem individualne sebinosti, udruene
sa slabljenjem karaktera i malaksanjem sposobnosti za akciju.
Ono, to je sainjavalo narod, jedinstvo, cjelinu, postaje najposlije
aglomerat pojedinaca bez unutranjeg spoja, koji jo neko vrijeme

118
umjetno uzdravaju tradicije i uredbe. Tada ljudi, razdvojeni svojim
interesima i tenjama, ne mogu vie sobom upravljati i trae, da
u svojim najmanjim inima budu upravljani, a drava onda vri
svoj apsorbirajui utjecaj.
Definitivnim gubitkom staroga ideala, izgubi pleme najposlije sasvim svoju duu; ono nije vie drugo, nego bujica izoli
ranih pojedinaca i postaje ono, to je bilo u svom poetku: gomila.
Kao takva ima sve prolazne karaktere bez stalnosti i bez trajnosti.
Civilizacija nema vie nikakve vrstoe i pada na milost i nemilost
svakomu sluaju. Plebs je zavladao i barbari napreduju. Civilizacija
se jo dodue moe initi sjajna, jer posjeduje spoljanje proelje,
koje je stvorila duga prolost, no to je zapravo trulo zdanje, koje
nita vie ne dri i koje e prva oluja razoriti.
Izai iz barbarstva u civilizaciju, slijedei neku sanju, a
zatim ginuti i izginuti, im je ta sanja izgubila svoju mo to
je eto krug ivota svakoga naroda.

SADRAJ
Strana

Predgovor
Uvod. Era gomila

................................

3
6

PRVA KNJIGA.
Dua

gomila.

Prvo poglavlje. Openite karakteristike gomila. Psiho

loki zakon njihovog duevnog jedinstva . . . . .
Drugo poglavlje. Osjeaji i moralnost gomila . . .
Tree poglavlje. Ideje, razmiljanje i uobraavanje gomila
etvrto poglavlje. Religiozni oblici, koji zaodijevaju uvje
renja gomila

12
19
33
40

DRUGA KNJIGA.
Miljenja

vjerovanja

gomila.

Prvo poglavlje. Udaljeni faktori vjerovanja i miljenja

gomila
Drugo poglavlje. Neposredni faktori miljenja gomila
Tree poglavlje. Vodje gomila j njihova sredstva za uvje
ravanje
etvrto poglavlje. --- Granice promjenljivosti vjerovanja i mi
ljenja gomila

44
57
66
80

TREA KNJIGA.
Klasifikacija

opis

raznih

kategorija

gomila.

Prvo poglavlje. Klasifikacija gomila

Drugo poglavlje. Tako zvane kriminalne gomile . . .
Tree poglavlje. Porotnici
etvrto poglavlje. Izborne gomile . . . . . . .
Peto poglavlje. Parlamentarne skupine .....................................

88
91
94
99
105