POSLANICA ITATELJU

ITATELJU,
Ovdje u tvoje ruke stavljam ono to me je zabavljalo tijekom nekih od mojih dugih sati
dokolice. Ako mi se posrei da tako bude i s tvojima, pa se dogodi da ti uiva itajui to
makar upola toliko koliko sam ja uivao piui, onda e teko pomisliti kako si krivo uloio
svoj novac, kao i ja svoj trud. Nemoj to shvatiti kao pohvalu mojeg vlastitog djela, niti
zakljuiti, zato to je mene radovalo stvarati ga, da sam njime zadivljen sada kada je dovreno.
Onaj koji sokolari nad evama i vrapcima ne zabavlja se ita manje, iako je rije o puno lakem
pothvatu negoli onaj koji lovi plemenitiju divlja; i slabo je upoznat s predmetom ove rasprave,
s RAZUMOM, onaj koji ne zna, budui da je rije o najuzvienijoj sposobnosti due, da se ona
rabi s veim i trajnijim oduevljenjem negoli bilo koja druga. Njegova traganja za istinom nalik
su sokolarstvu i lovu, u kojima sama potraga predstavlja velik dio tog zadovoljstva. Svaki
korak koji um naini u svojem napredovanju prema spoznaji dovodi do nekog otkria, koje nije
samo novo, nego i najbolje, barem za neko vrijeme.
Jer razum, poput oka, motrei predmete samo svojim vlastitim vidom, ne moe ne biti
zadovoljan onim to otkrije, manje alei za onim to mu je promaklo, budui mu je
nepoznato. Stoga onaj koji se izdignuo iznad prosjake zdjelice, pa ga ne zadovoljava
ivotarenje na ostacima isproenih mnijenja, potiui svoje vlastito miljenje na djelovanje,
kako bi pronaao i slijedio istinu, nee (na to god se namjerio) propustiti lovev uitak. Svaki
trenutak njegove potrage nagradit e njegov trud nekom ugodom, a on e imati razloga pomiljati kako njegovo vrijeme nije bilo uzalud potroeno, ak i kada se ne moe osobito
pohvaliti bilo kakvim velikim postignuem.
Jer razum, poput oka, motrei predmete samo svojim vlastitim vidom, ne moe ne biti
zadovoljan onim to otkrije, manje alei za onim to mu je promaklo, budui mu je
nepoznato. Stoga onaj koji se izdignuo iznad prosjake zdjelice, pa ga ne zadovoljava
ivotarenje na ostacima isproenih mnijenja, potiui svoje vlastito miljenje na djelovanje,
kako bi pronaao i slijedio istinu, nee (na to god se namjerio) propustiti lovev uitak. Svaki
trenutak njegove potrage nagradit e njegov trud nekom ugodom, a on e imati razloga pomiljati kako njegovo vrijeme nije bilo uzalud potroeno, ak i kada se ne moe osobito
pohvaliti bilo kakvim velikim postignuem.
To, itatelju, zabavlja one koji putaju svojim mislima na volju, pa ih slijede u pisanju. Na
tome im ne treba biti zavidan, budui da ti oni daju priliku za slinu razonodu, ukoliko
tijekom itanja posegne u svoje vlastite misli. One su to, ako su tvoje vlastite, emu se
preporuam, no ako ih bez razmiljanja preuzme od drugih, onda nije osobito vano kakve su,
budui da ne slijede istinu, nego imaju neki nii cilj. I nije vrijedno truda optereivati se time
to kae ili misli onaj koji govori ili misli samo onako kako mu to drugi odreuje. Ako bude
prosuivao sam za sebe, znam da e prosuivati iskreno, pa me tada nee ni povrijediti ni
uvrijediti tvoja prosudba, ma kakva bila. Jer iako je sigurno da u ovoj raspravi o istini nema
niega u to nisam sasvim uvjeren, ipak se smatram podlonim grijeenju u jednakoj mjeri u
kojoj to mislim i za tebe, pa znam da ova knjiga mora opstati ili propasti zajedno s tobom, a ne
s bilo kojim miljenjem koje ja imam o njoj doli s tvojim vlastitim. Ako u njoj nae malo tebi
novog ili pounog, nemoj za to okrivljavati mene. Nije zamiljena za one koji su ve ovladali
njezinim predmetom te se posvema zbliili sa svojim vlastitim razumom, nego radi mene
samoga i na zadovoljstvo nekolicine prijatelja, koji su priznali da ga nisu dovoljno razmotrili.
Da je umjesno dosaivati te s povijeu nastanka ovog Ogleda, rekao bih ti da se petero ili
estero mojih prijatelja, koji su se susretali u mojem domu i razglabali o predmetu vrlo
razliitom od ovoga, smjesta nalo zbunjenim potekoama koje su iskrsnule na sve strane.
Nakon to smo neko vrijeme bunili jedni druge, nimalo se ne pribliivi rjeenju tih sumnji

koje su nas muile, palo mi je napamet da smo poli krivim smjerom, te da je nuno, prije nego
to se odvaimo na istraivanja takve naravi, istraiti nae vlastite spoznajne moi i razabrati s
kojim predmetima se na razum moe ili ne moe nositi. To sam predloio svojem drutvu, a
oni su svi odmah na to pristali, te se potom sloili da to treba biti nae prvo istraivanje. Neke
ishitrene i nedomiljene misli, o predmetu o kojemu nikada prije nisam razmiljao, koje sam
zapisao za na sljedei susret, nale su svoje mjesto na poetku ove rasprave. Budui da je
zapoeta takvom sluajnou, nastavio sam je pisati prema vlastitom nahoenju, tako to sam
je pisao u nepovezanim odlomcima, te nakon dugih razdoblja nepisanja, ponovno zapoinjao,
kako mi je to doputalo moje raspoloenje ili okolnosti, da bih na koncu, u osami o kojoj mi je
skrb za vlastito zdravlje omoguila dokolicu, poprimila oblik koji je sada pred tobom.
Takav nesustavan nain pisanja vjerojatno je poluio, meu ostalima, dva oprena
propusta, naime to da je u njemu vjerojatno reeno i premalo i previe. Ako otkrije da neto
nedostaje, bit e mi drago da je ono to sam napisao u tebi pobudilo elju za tim da sam trebao
otii dalje. Ako ti se ini da ima vika, onda za to mora okriviti sam predmet, jer kada sam
prvi put stavio pero na papir, mislio sam da e sve ono to imam rei o toj temi stati na jedan
list papira. No to sam se vie udaljavao, to su veim postajala moja oekivanja, a nova otkria
dodatno su me gurala naprijed, tako da je sve to doseglo ovaj zaudan obujam u kojem je sada
objavljeno. Ne odbacujem mogunost da je moglo biti svedeno na neki manji opseg od
predoenog, te da su neki dijelovi mogli biti skraeni, jer nain na koji je rasprava pisana, u
naletima i nakon brojnih dugih razdoblja nepisanja, mogao je pogodovati nekim ponavljanjima.
No iskreno govorei, sada sam ili odve lijen ili odve zaposlen da bih je skraivao.
Svjestan sam toga koliko malo ovdje uzimam u obzir svoj dobar glas, kada namjerno od
njega odustajem priznajui pogreku, to e itekako zasmetati najrazboritijima, koji su uvijek
najbolji itatelji. No oni koji znaju da se lijenost lako zadovolji bilo kakvim izgovorom,
oprostit e mi ako me je moj nadjaao, budui mislim da je moj vrlo dobar. Stoga se neu u
svoju obranu izgovarati kako jedan te isti pojam, budui da ima vie vidova, moe posluiti ili
biti nuan za dokazivanje ili opisivanje nekoliko dijelova iste rasprave, te da se to dogodilo u
mnogim dijelovima ove, no odbacujui to, iskreno u posvjedoiti da sam ponekad dugo
mozgao nad istim problemom i izrazio ga na razliite naine, u posve drugaijem obliku. Nije
mi nakana objaviti ovaj Ogled na zadovoljstvo ljudi dubokih misli i brzog shvaanja: takvim
uzvienim znancima preporuam se kao uenik, pa ih stoga unaprijed upozoravam da ovdje ne
oekuju nita osim onoga, budui je tvorba mojih vlastitih neizbruenih misli, to je primjereno
ljudima mojeg znaaja, kojima, moda, nee biti neprihvatljivo to to sam se prilino potrudio
oko toga da njihovim mislima razjasnim i pribliim neke istine koje su zbog utvrenih
predrasuda, ili apstraktnosti samih ideja, moda teko razumljive. Neki predmeti obraeni su sa
svih strana ako je to bilo potrebno; a kada je neki pojam nov, a priznajem da neki od ovih meni
jesu takvi, ili se ne uklapaju u ono to je uvrijeeno, kakvima e ih pretpostavljam mnogi
doivjeti, tada nije jedno jednostavno motrite ono to e omoguiti njegovo posvemanje
razumijevanje ili ga u njemu uvrstiti kao jasan i trajan utisak. Postoji, vjerujem, samo mali
broj ljudi koji u sebi ili kod drugih nisu zamijetili da je ono to je u jednom nainu
objanjavanja bilo vrlo nejasno postalo vrlo jasno i shvatljivo kad bi se izrazilo na neki drugi
nain, iako je um poslije razabrao malu razliku u izriajima i udio se zato mu nije uspjelo
razumjeti jedan kao i drugi. No razliite stvari razliito utjeu na ovjekovu mo shvaanja.
Svoj razum posjedujemo na isti nain kao i osjetilo okusa, pa onaj koji misli da e svi
podjednako uivati u istoj istini iskazanoj na istovjetan nain, moe se isto tako nadati da e
svakoga zadovoljiti istom vrstom jela: meso moe biti isto, i hrana moe biti dobra, no ne mora
se svidjeti svakome s istim zainima, pa se mora zainiti na drugaiji nain, ako elite da se
svidi nekim ljudima, makar oni bili i snane konstitucije. Istina je to da su me oni koji su me
savjetovali da ovo objavim takoer savjetovali da iz tog razloga raspravu objavim kakva jest; a

budui da su od mene zatraili da je poaljem u inozemstvo, elja mi je da je shvati svatko tko

se potrudi proitati je. Toliko nerado dajem ovo u tisak da bih ga, bez da me nisu nagovorili na
to kako bi ovaj Ogled mogao biti od nekakve koristi drugima, kao to mislim da je bio meni,
izloio samo zoru nekih mojih prijatelja, koji su dali i prvi poticaj za njegov nastanak. Budui
da se dakle u tisku pojavljujem s ciljem da bude to korisniji svakome, mislim da je nuno
uobliiti ono to imam za rei na to laki i razumljiviji nain za svakovrsne itatelje. I mnogo
mi je drae da se spekulativni i otrovidni umovi ale da sam u nekim dijelovima zamoran
negoli da bilo tko, tko nije naviknut na apstraktna promiljanja, ili je zaposjednut drugaijim
gleditima, promai ili ne shvati smisao izreenog.
Moda e se osuditi kao upeatljiv primjer moje tatine ili drskosti to to u ovome nastojim
pouiti nae mudro doba: a to se zapravo svodi na injenicu da je, kada tvrdim da ovaj Ogled
objavljujem u nadi da e biti koristan drugima, tome doista tako. No, ako mi je doputeno
slobodno progovoriti o onima koji svojom lanom skromnou osuuju kao beskorisno ono to
sami napiu, onda smatram da mnogo vie odie tatinom ili drskou objavljivanje knjige u
bilo koju drugu svrhu. I u tom smislu u mnogome podbacuje, s obzirom na to to duguje
javnosti, onaj koji tiska i potom oekuje da ljudi itaju ono u emu oni ne bi trebali pronai
nita korisno za sebe ili druge. Stoga neka se nita drugo ne smatra dopustivim u ovoj raspravi,
budui da to zauvijek ostaje moja nakana, pa dobrota moje namjere moe posluiti kao
svojevrsni izgovor za nedostojnost mojeg poklona. Uglavnom je to ono to me titi od straha
od kritike, kojoj se ne nadam izbjei kao to to nisu uspjeli ni bolji pisci. Ljudska naela,
zamisli i uitci toliko su razliiti da je teko pronai knjigu koja veseli ili ljuti sve ljude.
Smatram da doba u kojemu ivimo nije najneukije, pa mu stoga nije ni najlake ugoditi. Ako
ne budem imao dovoljno sree da ugodim, neka se onda barem nitko ne nae uvrijeenim.
Otvoreno kaem svim svojim itateljima da ova rasprava, osim za nekolicinu prijatelja,
prvobitno nije bila zamiljena za vas, pa se dakle ne morate truditi biti poput njih. No ako bilo
tko ipak misli da je primjereno ljutiti se ili obruiti na nju, neka to slobodno uini, jer ja u sebi
pronai neki bolji nain da potroim svoje vrijeme od toga da se uputam u takvu vrstu razgovora. Uvijek u imati zadovoljtinu da sam iskreno stremio k istini i korisnosti, iako u jednom
od najneznatnijih oblika. Uenjakoj zajednici danas ne manjka majstorskih graditelja, ija e
velebna djela, promiui znanosti, iza sebe ostaviti trajne spomenike na divljenje potomstvu.
No ne smije se svatko nadati da e postati jedan Boyle ili Sydenham, tako da je u doba koje je
rodilo takve majstore kao to su veliki Huygenius i nenadmaivi gospodin Newton, s jo
nekolicinom tog znaaja, dovoljno velika ambicija zaposliti se kao trudbenik koji e malo
raistiti teren, te ukloniti neto od otpada koji lei na putu k spoznaji, koja bi zasigurno puno
vie uznapredovala u svijetu da pothvati genijalnih i radinih ljudi nisu u velikoj mjeri bili
optereeni uenom, ali ispraznom uporabom nedoraenih, afektiranih ili nerazumljivih termina
uvedenih u znanosti, u kojima se od njih napravila cijela umjetnost, i to u tolikoj mjeri da se
filozofija, koja nije nita drugo do istinsko poznavanje stvari, poela smatrati neprimjerenom
temom u odabranom drutvu ili pristojnom razgovoru. Dvosmisleni i beznaajni oblici govora
te zloupotreba jezika toliko dugo prolaze kao dubokoumnosti znanosti, a neshvatljive ili krivo
upotrebljive rijei, s malo ili nimalo smisla, zadobile su tako, po obiajnosti, pravo da ih se
krivo poistovjeuje s velikom uenou i visokom spekulativnou, pa nee biti lako uvjeriti
bilo one koji ih izgovaraju bilo one koji ih sluaju da su one tek pokrovi neznanja i prepreka
istinskoj spoznaji. Prodor u to svetite tatine i neznanja bit e, pretpostavljam, od nekakve
koristi za ljudski razum, iako je tek nekolicina spremna pomisliti da obmanjuju druge ili da
drugi obmanjuju njih kroz uporabu rijei, ili da jezik sljedbe kojoj pripadaju u sebi sadri bilo
kakve mane koje bi trebalo preispitati ili popraviti, pa se nadam da e mi se oprostiti to sam se
u Treoj knjizi dugo zadrao na toj temi i to sam se poduhvatio toga da je u tolikoj mjeri
razjasnim tako da ni tvrdokornost zlonamjernosti ni premo navade nee biti nikakav izgovor
onima koji se odbijaju pozabaviti znaenjem svojih vlastitih rijei, te da im nee smetati moje

istraivanje znaenja njihovih izriaja.

Reeno mi je da su neki ljudi bez itanja osudili kratki saetak ove rasprave, koji je bio
objavljen 1688. godine, jer se u njemu opovrgnute uroene ideje: prebrzo su zakljuili da, ako
se ne pretpostave uroene ideje, malo prostora ostaje bilo za pojam bilo za dokaz o postojanju
duhova. Ako itko napravi isti prijestup na poetku ove rasprave, zamolio bih ga da je proita do
kraja, a tada se nadam da e se uvjeriti kako odbacivanje lanih temelja ne doprinosi predrasudama, nego promie istinu, koja se nikada toliko ne oteuje ili ugroava kao onda kada se
pomijea s lai ili na njoj izgradi. U Drugom izdanju dodao sam sljedee:
Moj izdava mi nee oprostiti ako neto ne kaem o ovom Drugom izdanju, u kojemu je
obeao, zbog tonosti, ispraviti brojne pogreke koje su se potkrale u prethodnom izdanju. On
takoer eli da se obznani da ono ima jedno cijelo novo poglavlje o Istovjetnosti, te mnoge
dodatke i ispravke na drugim mjestima. Svojeg itatelja moram izvijestiti da te izmjene nisu u
potpunosti nova graa, nego da je vei dio njih ili dodatno pojanjavanje onoga to sam ve
rekao ili objanjenja koja preduhitruju mogue zabune s obzirom na to to je prije bilo
objavljeno, a ne bilo kakvo moje odstupanje od toga.Izuzetak koji moram spomenuti izmjene
su koje sam napravio u Poglavlju 21., Knjige II.
Ono to sam tamo napisao o Slobodi i Volji prema mojem miljenju zahtijevalo je
najtonije mogue razjanjenje: oni problemi koji su u svim epohama kod uenih ljudi
pobuivali pitanja i tekoe, koji su poprilino zbunjivali moralnu filozofiju i bogoslovlje, oni
dijelovi znanja za iju jasnou su ljudi najzainteresiraniji. Nakon pomnijeg udubljivanja u
djelatnosti ljudskog uma, te stroeg preispitivanja onih pobuda i gledita koji ga pokreu,
naiao sam na razloge za to da donekle preinaim misli koje sam prije imao o onome to u
konanici odreuje Volju u svim voljnim inovima. Ne mogu a da to ne priznam svijetu s
jednakom iskrenou i spremnou kao i kod prvog objavljivanja onoga to mi se tada inilo
ispravnim, budui da sebe smatram sklonijim tome da odustanem od svakog svojeg miljenja i
odreknem ga se, negoli da se odupirem tuem, kada se ono pokae suprotno istini. Jer ja
tragam samo za istinom, i ona mi je uvijek dobro dola, kada god i od koga god ona dola.
No, koliko god ja bio spreman odustati od bilo kojeg svojeg miljenja, odrei se bilo ega
to sam napisao, na prvu naznaku o bilo kakvoj pogreci u njemu, ipak moram ustvrditi da mi
se nije posreilo nikakvo prosvjetljenje na temelju prigovora na koje sam naiao u tisku protiv
bilo kojeg dijela moje knjige, niti sam, na osnovu bilo ega to je reeno protiv nje, naao
razloga da mijenjam svoj stav s obzirom na bilo koje postavljeno pitanje. Bilo to zbog toga to
predmet kojim se bavim esto iziskuje vie promiljanja i panje nego to su to povrni
itatelji, ili barem oni s predrasudama, spremni uloiti, bilo zbog nejasnoe mojeg istraivanja
koje baca sjenu na njega, pa je onda drugima te pojmove teko razumjeti zbog naina na koji
sam ih obradio, uoavam da se esto krivo razumije smisao onoga to elim rei, te da nisam te
sree da me uvijek ispravno shvaaju. Toliko je mnogo takvih primjera da mislim kako je
poteno prema mojem itatelju i prema sebi samome zakljuiti da je moja knjiga ili dovoljno
jasno napisana da je mogu ispravno shvatiti oni koji se udube u nju s panjom i nepristranou
koje bi trebali imati svi koji se potrude neto proitati, ili sam pak svoju knjigu napisao toliko
nejasno da se tu vie nita ne da popraviti. Sto god od toga bila istina, to ide samo meni na
duu, pa u se stoga uzdrati od toga da optereujem svojeg itatelja s onim to mislim da bi se
moglo rei kao odgovor na tih nekoliko zamjerki kojima sam se susreo, na ovaj ili onaj
odlomak u mojoj knjizi: tome je tako budui da sam uvjeren da e onaj tko ih razmotri
dovoljno dugo da bi razvidio jesu li istinite ili lane uspjeti uvidjeti da izreeno ili nije ispravno
utemeljeno ili se pak ne kosi s mojim naukom, kada se mene i moje protivnike ispravno shvati.
Ako itko, paljiv u tome da nijedna od njegovih dobrih misli ne bude izgubljena, objavi
svoju kritiku mojeg Ogleda, ukazujui mu tako ast, ne uzimajui u obzir da je rije o jednom
Ogledu, onda preputam javnosti da ocjeni kako bi se oni trebali odnositi prema svojim
kritikim perima, pa neu troiti vrijeme svojeg itatelja na tako besplodan i nakaradan pokuaj

s moje strane da umanjujem bilo ije samozadovoljstvo, ili pak ono to daju drugima u svojem
toliko ishitrenom opovrgavanju onoga to sam napisao.
Moji izdavai, pripremajui etvrto izdanje mojeg Ogleda, dali su mi mogunost da, prema
mojem nahoenju, unesem bilo kakav dodatak ili izmjenu koju smatram prikladnom. Zbog
toga mislim da je potrebno obavijestiti itatelja da je, osim nekoliko ispravki koje sam gdjegod
unio, unesena i jedna izmjena koju je nuno spomenuti, budui se protee kroz cijelu knjigu, a
bitno ju je ispravno razumjeti. Ono to sam tada rekao bilo je sljedee:
Jasne i razgovijetne ideje termini su koje, iako su poznati i esto izgovarani, s razlogom
smatram nedovoljno dobro shvaenim kod svih onih koji ih rabe. I moda se tek gdjekad
pojavi netko tko se potrudi razmotriti ih u tolikoj mjeri da se razlui to tono on sam ili drugi
njima oznaavaju. Stoga sam se na veini mjesta odluio za termine razvidan ili odreen,
umjesto jasan i razgovijetan kao bolje smjernice za moje shvaanje tog pitanja. Pod tim
odreenjima razumijem svojevrsni predmet uma, pa je on tome shodno odreen, odnosno takav
kakav je u umu shvaen i opaen. To se, mislim, primjereno moe oznaiti kao razvidna ili
odreena ideja, kada se,, kao to je to s njom sluaj bilo kada objektivno u umu pa je stoga i
umom odreena, povee sa i bez varijacija odredi imenom ili artikuliranim oglasom, koji
postupno postaje oznaka za taj isti predmet uma, ili razvidna ideja.
Objasnit u to malo podrobnije. Pod razvidnom, kada se to odnosi na neku jednostavnu
ideju, razumijem onu jednostavnu predodbu koju um ima u svojem vidokrugu, ili opaa u
samome sebi, kada se za tu ideju kae da se nalazi u njemu; pod odreenom, kada se to odnosi
na neku kompleksnu ideju, razumijem takvu koja se sastoji od odreenog broja jednostavnih ili
manje sloenih ideja, spojenih u takvom omjeru i na takav nain da ih um ima pred sobom i
vidi u sebi, kada je ta ideja prisutna u njemu ili bi trebala biti prisutna u njemu, kada joj ovjek
nadjene ime. Kaem trebala biti, jer nije svatko, ili moda nitko, toliko paljiv pri uporabi
svojeg jezika da ne upotrijebi nikakvu rije sve dok u svojem umu ne uoi tono odreenu
ideju za koju se odluio kao oznaku za ovu drugu. Manjak toga uzrok je ne male nejasnoe i
zbrke u ljudskim mislima i razgovorima.
Znam da ni u jednom jeziku ne postoji dovoljno rijei kojima bi se odgovorilo na svu
raznolikost ideja koje se pojavljuju u ljudskim razgovorima i razmiljanjima. No to je smetnja
samo onda kada netko pri uporabi bilo kojeg termina moda nema na umu jednu odreenu
ideju, kojeg je nainio oznakom za ovu, te ih ne odrava vrsto pripojene tijekom tog
konkretnog razgovora. Kada to ne ini ili ne moe uiniti, on se uzalud pretvara da ima jasne
ili razgovijetne ideje: oevidno je da njegove nisu takve, pa se iz toga mogu izroditi samo
nejasnoe i zbrkanosti, kada se rabe termini koji nemaju takvo jasno odreenje.
Na temelju takvih promiljanja doao sam do odreenih ideja kao naina izraavanja koji je
manje podloan pogrekama nego jasno i razgovijetno. I kad bi ljudi imali takve odreene
ideje o svemu o emu razmiljaju, o tome to istrauju ili tome to nastoje dokazati, otkrili bi
da to dokida veliki dio njihovih sumnji i prijepora: zapravo najveeg dijela pitanja i sporova
koji mue ovjeanstvo, a ovise o prijepornoj i nepouzdanoj uporabi rijei ili (to je isto)
neodreenih ideja, namjesto kojih stoje. Odabrao sam te termine kako bi oznaili: (1) neki
neposredan predmet uma, koji on opaa i gleda pred sobom, razliit od glasa koji rabi kao
njegovu oznaku; (2) to da ta ideja, tako odreena, odnosno ona koju um ima u sebi, spoznaje i
vidi u sebi, bude odreena bez bilo kakve promjene tog imena, a da to ime bude odreeno
upravo tom idejom. Kad bi ljudi imali takve odreene ideje u svojim istraivanjima i
razgovorima, onda bi kako razluili koliko daleko njihova istraivanja i razgovori mogu ii
tako i izbjegli najvei dio prijepora i raspri koje vode jedni s drugima.
Osim toga, izdava e smatrati nunim to da obavijestim itatelja da su dodana dva
potpuno nova poglavlja, jedno o povezivanju ideja a drugo o oduevljenosti. Njih je, zajedno s
drugim veim dodacima nikad prije tiskanim, dao tiskati nepromijenjene na isti nain, te u istu
svrhu kako je to uinjeno kada je ovaj Ogled izaao u Drugom izdanju.

U ovom Petom izdanju malo toga je dodano ili izmijenjeno. Najvei dio novina nalazi se u
poglavlju XXI, Knjige II, koje bilo tko moe, ako smatra da je to vrijedno truda, uz vrlo malo
napora, prepisati na marginu prethodnog izdanja.

KNJIGA IV

O ZNANJU I MNIJENJU
Poglavlje I
O ZNANJU OPENITO
1. BUDUI da um, u svim svojim mislima i zakljucima, nema nikakvog drugog
neposrednog predmeta osim svojih vlastitih ideja, koje samo on moe motriti i to uistinu
ini, oevidno je da se nae znanje tie samo njih.
2. Stoga mi se ini da znanje nije nita drugo doli uvianje povezanosti i slaganja, ili
neslaganja i nespojivosti, bilo kojih naih ideja. Ono se sastoji samo u tome. Tamo gdje
postoji to uvianje, postoji i znanje; a tamo gdje ga nema, mi tamo, iako moemo matati,
nagaati ili vjerovati, ipak ne doseemo znanje. Jer kada znamo da bijelo nije crno, to li
drugo inimo doli to da uviamo kako se te dvije ideje ne slau? Kada se opskrbimo
apsolutnom pouzdanou dokaza da su tri kuta trokuta jednaka dvama pravim kutovima, to
li drugo inimo doli to da uviamo kako se ta jednakost dvaju pravih kutova nuno slae s
tri kuta trokuta, te da je od njih neodvojiva?
3. No da bismo malo jasnije razumjeli u emu se sastoji to slaganje ili neslaganje, mislim
da ga u cijelosti moemo svesti na ove etiri vrste:
1. Istovjetnost, ili razliitost.
2. Relacija.
3. Koegzistencija, ili nuna povezanost.
4. Realna egzistencija.
4. Prvo, dakle razmotrimo prvu vrstu slaganja ili neslaganja, naime istovjetnost ili
razliitost. To je prvi in uma, kada on ima bilo kakve osjeaje ili misli, njegovo opaanje
vlastitih ideja, i sve dok ih opaa, on spoznaje svaku od njih kakva jest sama za sebe, pa tako i opaa njihovu razliitost, te to da jedna nije istovjetna drugoj. To je toliko apsolutno
nuno da bez toga ne bi moglo biti nikakve spoznaje, nikakvog zakljuivanja, nikakvog
zamiljanja i nikakvih razgovijetnih misli. Na taj nain um jasno i nepogreivo opaa svaku
ideju kao onu koja se slae sama sa sobom i jest ono to jest, a sve razgovijetne ideje kao
one koje se ne slau, tj. da jedna nije istovjetna drugoj, i on to ini bez truda, napora ili
dedukcije, nego na prvi pogled, na temelju svoje prirodne moi opaanja i razlikovanja. I
mada su ueni ljudi to sveli na ova opa pravila, to jest, jest i Nemogue je da ista stvar
jest i nije, kako bi ih spremno upotrijebili u svim sluajevima gdje bi se mogla ukazati
potreba da se o tome promisli, ipak je sigurno to da je primarna primjena te sposobnosti
vezana uz pojedinane ideje. ovjek nepogreivo zna, od trenutka kada ih zapazi u svome
umu, da su ideje koje on naziva bijelim i okruglim upravo te ideje, te da nisu druge ideje
koje naziva crveno i etvrtasto. I nijedna maksima ili tvrdnja koja postoji na svijetu ne
mogu mu pomoi da to spozna jasnije ili sigurnije nego prije, i to bez bilo kakvog slinog
openitog pravila. To je dakle prvotno slaganje ili neslaganje koje um opaa kod svojih
ideja, koje uvijek opaa na prvi pogled, pa ako se tu ikada pojavi bilo kakva sumnja s tim u
svezi, uvijek e se pokazati da je ona bila vezana uz imena, a ne same ideje, ija istovjetnost
i razliitost e se uvijek opaati upravo onda kada i same ideje i jednako tako jasno, i to ni u
kojem sluaju ne moe biti drugaije.
5.Drugo, sljedea vrsta slaganja ili neslaganja koju um opaa kod svih svojih ideja moe
se, mislim, nazvati relacijskom, i nije drugo doli opaanje relacije izmeu bilo koje dvije
ideje, bilo koje vrste, bile one supstancije, modusa ili bilo koje druge. Jer, budui da sve
razgovijetne ideje moraju zauvijek biti spoznate kao neistovjetne, pa se tako moraju
openito i neprestano odricati jedna drugoj, ne bi moglo biti nikakvog prostora za bilo
kakvo pozitivno znanje ukoliko mi ne bismo mogli opaziti bilo koju relaciju meu naim

idejama
i
otkriti slau li se one ili ne slau jedne s drugima, u mnotvu naina na koje ih um
meusobno usporeuje.
6. Tree, trea vrsta slaganja ili neslaganja koja se moe nai kod naih ideja, a kojom je
zaokupljen na um kada ih opaa, jest koegzistencija ili ne-koegzistencija u istovjetnom
predmetu, i to se poglavito odnosi na supstancije. Dakle, kada mi izjavimo, vezano uz zlato,
da je ono vrsto, onda se nae znanje o toj istini svodi samo na ovo: ta vrstoa, ili mo
podnoenja izlaganju vatri bez rastaljivanja, ideja je koja uvijek prati tu odreenu vrstu
utoe, teine, taljivosti, kovkosti i topivosti u otapalu aqua regia i s njima je zdruena, a
sve to pak tvori nau sloenu ideju oznaenu rijeju zlato.
7. etvrto, etvrta i posljednja vrsta je slaganje zbiljske realne egzistencije s bilo kojom
idejom. Unutar te etiri vrste slaganja ili neslaganja nalazi se, pretpostavljam, cjelokupno
znanje koje imamo ili za koje smo sposobni, jer sva istraivanja koja moemo poduzeti u
svezi s naim idejama, sve ono to moemo spoznati ili potvrditi u svezi s njima jest to da
to jest ili nije istovjetno s neim drugim; da to uvijek koegzistira ili ne koegzistira s nekom
drugom idejom u istom predmetu; to da to ima ovu ili onu relaciju s nekom drugom idejom;
ili to da to ima neku realnu egzistenciju izvan uma. Tako je tvrdnja plavo nije uto tvrdnja o
istovjetnosti. Dva trokuta na jednakim bazama izmeu dva paralelna pravca su jednaka,
tvrdnja je o relaciji. eljezo je podlono utjecaju magneta, tvrdnja je o koegzistenciji. BOG
jest, tvrdnja je o realnoj egzistenciji. Iako istovjetnost i koegzistencija zapravo nisu drugo
do relacije, one su ipak posebni naini slaganja ili neslaganja naih ideja tako da zasluuju
to da ih se temeljito razmotri kao zasebna poglavlja, a ne pod relacijom uope, budui su to
dvije znatno razliite osnove za potvrivanje i nijekanje, kao to e to svatko lako uvidjeti
ako samo malo promisli o onome to je reeno na mnogim mjestima u ovom Ogledu. Sada
u prijei na preispitivanje nekoliko stupnjeva nae spoznaje, no prije toga je nuno
razmotriti razliita usvojena znaenja rijei znanje.
8. Postoji nekoliko naina na koje um dolazi u posjed istine, a svaki od njih se zove
znanje.
(1) Postoji neposredno znanje, koje je trenutni uvid koji um ima o slaganju ili
neslaganju bilo koje od svojih ideja, ili o relaciji koje one imaju jedna u odnosu na drugu.
(2) Za ovjeka se kae da poznaje neku tvrdnju, koju nakon to je jednom dospjela u
njegov zor, on jasno opaa u smislu slaganja ili neslaganja ideja od kojih se ona sastoji, pa
je potom pohranjuje u svoje pamenje tako da on, kada god ponovo poeli razmiljati o toj
tvrdnji, bez ikakve sumnje ili oklijevanja, zauzima pravu stranu, pristaje uz istinu i siguran
je u nju. Mislim da se to moe nazvati steenim znanjem, pa se tako za nekog ovjeka moe
rei da poznaje sve one istine koje su pohranjene u njegovom pamenju, uz pomo
prethodnog jasnog i potpunog opaanja, u koje je um siguran izvan svake dvojbe svaki put
kada se ukae potreba da se o njima promisli. Jer, budui je na ogranieni razum sposoban
razmiljati jasno i razgovijetno, ali samo o jednoj stvari u jednom trenutku, pa ako ljudi ne
bi imali znanje o bilo emu drugome doli o onome o emu trenutno razmiljaju, svi oni bili
bi velike neznalice, a onaj tko bi znao najvie, znao bi samo jednu istinu, jer to je ono
jedino o emu je on u stanju razmiljati u jednom trenutku.
9. Steeno znanje takoer, obinim rjenikom iskazano, ima dva stupnja:
Prvo, jedan se sastoji od takvih istina pohranjenih u pamenje na nain da kada god se
one pojave u umu, on neposredno opaa tu relaciju meu tim idejama. A tako je kod svih
onih istina o kojima imamo intuitivnu spoznaju, prilikom koje same ideje, na prvi pogled,
otkrivaju slaganje ili neslaganje jednih s drugima.
Drugo, drugi se sastoji od takvih istina o kojima, nakon to se u njih uvjerilo, um pamti to
uvjerenje, no bez dokaza. Stoga onaj ovjek koji se pouzdano sjea da je jednom stekao uvid
u dokaz da su tri kuta trokuta jednaka dvama pravim kutovima, siguran je da to zna, jer ne
moe posumnjati u istinitost toga. O njegovom pristajanju uz istinu kod kojeg je dokaz uz
pomo kojega je ona prvobitno spoznata zaboravljen, iako se za takvog ovjeka moe
pomisliti da on prije vjeruje svojem pamenju, negoli da neto stvarno zna (i taj nain
dolaenja do istine prije nije nalikovao neemu to se nalazi izmeu mnijenja i znanja, vrsti

izvjesnosti koja premauje puko vjerovanje, jer ono se oslanja na svjedoanstvo drugih),
ipak, nakon podrobnog preispitivanja, otkrivam da dosee potpunu izvjesnost i da zapravo
jest istinsko znanje. Ono to nae prve misli o tome obino zavodi u pogrenom smjeru jest
to da se slaganje ili neslaganje ideja u ovom sluaju ne opaa, kako je to bilo u poetku,
neposrednim uvidom u sve posredne ideje putem kojih se slaganje ili neslaganje ideja u toj
tvrdnji prvobitno zamijetilo, nego pomou drugih posrednih ideja koje ukazuju na slaganje
ili neslaganje ideja sadranih u tvrdnji ije izvjesnosti se mi sjeamo. Na primjer, za tu
tvrdnju da su tri kuta trokuta jednaka dvama pravima, onaj tko je razmotrio i jasno sagledao
dokaz za tu istinu zna da je ona istinita i kada taj dokaz nestane iz njegovog uma, pa
trenutno nije predmet neposrednog zora i moda ga se nije u stanju prisjetiti, no on je
poznaje na drugi nain od onoga kako ju je znao prije. Slaganje te dvije ideje povezane u toj
tvrdnji zamijeeno je, no to se postie ukljuivanjem drugaijih ideja od onih koje su
prvobitno dovele do te zamjedbe. On se sjea, tj. on zna (jer prisjeanje nije drugo doli
oivljavanje nekog prijanjeg znanja) da je neko bio siguran u istinitost te tvrd-nje,-da su
tri kuta trokuta jednaka dvama pravima. Nepromjenjivost istih relacija izmeu istih
nepromjenjivih stvari sada je ideja koja mu ukazuje na to da e, ako su tri kuta trokuta
neko bila jednaka dvama pravima, oni uvijek biti jednaki dvama pravima. I zbog toga on
stjee sigurnost u to da ono to je u tom sluaju neko bilo istinito, uvijek mora biti istinito,
da se one ideje koje su se neko slagale, uvijek moraju slagati, pa tome shodno, ono to je
on neko spoznao kao istinito, on e uvijek prepoznavati kao istinito, sve dok se bude sjeao
da je on to nekada znao. Na temelju tog razloga specifini dokazi u matematici pribavljaju
nam openito znanje. Pa ako opaanje toga da e istovjetne ideje vjeno zadrati iste
sklonosti i relacije nije dovoljan temelj znanja, onda ne bi moglo biti nikakve spoznaje
opih tvrdnji u matematici, jer tada nijedan matematiki dokaz ne bi bio drugo doli jedna
pojedinanost, pa kada bi neki ovjek dokazao bilo koju tvrdnju u svezi jednog trokuta ili
kruga, njegovo znanje se ni bi protezalo dalje od tog pojedinanog lika. Ako bi ga htio
protegnuti dalje, morao bi ponoviti svoj dokaz na nekom drugom primjeru prije nego to bi
mogao znati je li to istina za neki drugi slian trokut, i tako dalje, a na taj nain ovjek
nikada ne bi mogao dospjeti do spoznaje bilo koje ope tvrdnje. Mislim da nitko ne moe
porei da gospodin Newton zasigurno prepoznaje svaku tvrdnju, koju sada u bilo kojem
trenutku proita u svojoj knjizi, kao istinitu, iako on u svojem neposrednom zoru nema taj
divljenja vrijedan niz posrednih ideja uz pomo kojih je prvobitno otkrio da je ona istinita.
Pamenje poput ovoga, koje bi moglo zadrati takav slijed pojedinanosti, s pravom se
moe smatrati neim to premauje ljudske sposobnosti, kad samo otkrie, opaaj i
povezivanje tog prekrasnog niza ideja nadmauje mo shvaanja veine itatelja. No
oevidno je da sam autor prepoznaje tu tvrdnju kao istinitu, prisjeajui se da je neko
uvidio poveznicu meu tim idejama: jednako tako sigurno kao to zna da je jedan ovjek
ranio drugog, prisjetivi se da je vidio kako gaje probio sjeivom. No budui da pamenje
nije uvijek tako jasno kao neposredni opaaj, i budui da ono kod svih ljudi manje ili vie
propada kako prolazi vrijeme, ta razlika, zajedno s drugima, pokazuje kako je diskurzivna
spoznaja znatno nepotpunija od intuitivne, kao to emo to vidjeti u sljedeem poglavlju.
Poglavlje II
O STUPNJEVIMA NAE SPOZNAJE
1. BUDUI se cjelokupno nae znanje sastoji, kao to sam to ve rekao, od uvida koji
um ima o svojim vlastitim idejama, koje je najvea svjetlost i najvea sigurnost za koju
smo mi, s naim sposobnostima i naim nainom spoznavanja, uope sposobni, moda ne bi
bilo na odmet malo razmotriti stupnjeve njegove izvjesnosti. Razliita jasnoa nae
spoznaje poiva, ini mi se, u razliitim nainima opaanja koje um ima na raspolaganju za
uvianje slaganja ili neslaganja bilo kojih od svojih ideja. Jer, ukoliko promislimo o svojim

vlastitim nainima miljenja, otkrit emo da um ponekad opaa sla ganje ili neslaganje dviju
ideja neposredno meu njima samima, bez posredovanja bilo kojih drugih, pa mislim da to
moemo nazvati intuitivnom spoznajom. Jer tu se um ne trudi dokazati ili istraiti, nego
opaa istinu, ba kao to oko opaa svjetlost, samo pukim usmjeravanjem prema njoj. Tako
um opaa da bijelo nije crno, da krug nije trokut, da je tri vie od dva i da je jednako zbroju
jedan i dva. Takvu vrstu istina um opaa na prvi pogled kod povezanih ideja, pukom intuicijom, bez posredovanja bilo koje druge ideje, pa je ta vrsta znanja najjasnija i
najizvjesnija meu onima za koje je ljudska konanost uope sposobna. Tom dijelu znanja
ne moemo se oduprijeti pa nas ono, poput sjajne suneve svjetlosti, prisiljava na to da ga
neposredno opazimo, im um okrene svoj zor u tom smjeru, tako da nam on ne ostavlja
prostor za oklijevanje, sumnju ili ispitivanje, nego se um odmah ispunjava svojom sjajnom
svjetlou. Intuicija]^ ono o emu ovisi cijela pouzdanost i izvjesnost cjelokupnog naeg
znanja, a tu izvjesnost svatko prepoznaje kao toliko veliku da se ne moe ni za misliti, pa
stoga nije ni potrebna, neka vea, jer ovjek sebe ne moe zamisliti sposobnim za dosezanje
vee izvjesnosti od te da spozna kako je svaka ideja u njegovom umu takva kakvom je on
opaa, te da su dvije ideje kod kojih on opaa razliku uistinu razliite, a ne navlas iste. Onaj
tko insistira na veoj izvjesnosti od ove, ne zna na emu insistira, te samo pokazuje da ima
um skeptika koji to nije u stanju biti. Izvjesnost u cijelosti toliko ovisi o toj intuiciji da je na
sljedeem stupnju spoznaje, koju nazivam diskurzivnom, ta intuicija nuna u svim
poveznicama meu posrednim idejama, bez koje ne moemo poluiti spoznaju i izvjesnost.
2. Sljedei stupanj znanja jest onaj na kojemu um opaa slaganje ili neslaganje bilo
kojih ideja, ali to ne ini neposredno. Iako, gdje god um opaa slaganje ili neslaganje bilo
kojih od svojih ideja, tamo moe biti i izvjesne spoznaje, ipak se ne dogaa uvijek to da um
uvidi slaganje ili neslaganje koje postoji meu njima, ak i tamo gdje ih je mogue uoiti,
pa u tom sluaju ostaje u neznanju, te dospijeva najdalje do vjerojatne pretpostavke. Razlog
zato um ne moe uvijek odmah opaziti slaganje ili neslaganje dviju ideja, u svezi s ijim
slaganjem ili neslaganjem je to istraivanje pokrenuto, jest to to ih um ne moe tako
sastaviti da se to pokae. U tom sluaju dakle, kada um ne moe tako povezati svoje ideje
da se poslui njihovim izravnim usporeivanjem i takorei supolaganjem ili primjenom je dne na drugu kako bi uoio njihovo slaganje ili neslaganje, on je sklon, uz pomo
ukljuivanja drugih ideja (jedne ili vie njih, ve po potrebi) otkrivati slaganje ili neslaganje
za kojim traga, a to je ono to nazivamo zakljuivanjem. Tako um, u elji da spozna
slaganje ili neslaganje u veliini izmeu tri kuta trokuta i dva prava kuta, ne moe
neposrednim zrenjem i usporeivanjem istih to postii, budui da se tri kuta trokuta ne
mogu istovremeno obuhvatiti i usporediti s bilo kojim ili s druga dva kuta, pa um o tome
nema neposrednu, nema intuitivnu spoznaju. U tom sluaju umje sklon pronai neke druge
kutove s kojima su tri kuta trokuta u odnosu jednakosti, pa otkrivi da su oni jednaki dvama
pravima, spoznaje da su oni jednaki dvama pravima.
3.Te posredne ideje koje slue za pokazivanje slaganja bilo koje druge dvije nazivaju se
dokazima, pa tamo gdje se slaganje ili neslaganje uz pomo tog sredstva oevidno i jasno
opaa, to se naziva diskurzivnom spoznajom, budui se ono razotkriva razumu, a um je
prisiljen uvidjeti da je tome tako. Brzina kojom um otkriva te posre dne ideje (koje e
razotkriti slaganje ili neslaganje bilo koje druge dvije) i kojom ih ispravno primjenjuje jest
ono to se, pretpostavljam, naziva otroumnou.
4.Oevidnost te spoznaje ostvarene uz pomo posrednih dokaza, iako moe biti izvjesna,
ipak nije u potpunosti toliko jasna i nepomuena, a ni njezino prihvaanje nije toliko brzo,
kao kod intuitivne spoznaje. Jer, iako tijekom dokazivanja um na koncu opaa slaganje ili
neslaganje ideja koje razmatra, to se ipak ne dogaa bez truda i panje: mora tu biti prisutno
neto vie od jednog letiminog pregleda da bi se ono otkrilo. Postojana primjena i
istraivanje potrebni su za takvo otkrie, pa tu mora postojati napredovanje u koracima i
stupnjevima prije nego to um na taj nain uspije ostvariti izvjesnost i uspije opaziti
slaganje ili nespojivost izmeu dviju ideja koje zahtijevaju dokaze i uporabu razuma kako

bi se to moglo pokazati.
5. Druga razlika izmeu intuitivne i diskurzivne spoznaje jest to da je, iako se u ovoj
drugoj moe ukloniti sva sumnja kada se, uz pomo posrednih ideja, uoi slaganje ili
neslaganje, prije tog dokaza ipak postojala odreena sumnja, to se kod intuitivne spoznaje
ne moe dogoditi umu koji na raspolaganju ima svoju sposobnost opaanja u tolikoj mjeri
da je u stanju poluiti razgovijetne ideje, ba kao to ni oko ne moe posumnjati (ukoliko
jasno razaznaje bijelo od crnog) u to jesu li ova tinta i ovaj papir iste boje. Ukoliko oi
dobro vide, taj vid e odmah, bez oklijevanja, uoiti rijei napisane na ovom papiru, kao
drugaije boje od one papira. Stoga ako um ima sposobnost razgovijetnog opaanja, on e
opaziti slaganje ili neslaganje onih ideja koje omoguuju intuitivnu spoznaju. Ukoliko oi
izgube sposobnost vienja, ili um opaanja, mi onda uzaludno tragamo za otrinom vida
kod prvih ili jasnoom opaanja kod drugoga.
6. Istina je da je uvid ostvaren dokazivanjem takoer vrlo jasan, no ipak ga esto prati
nedostatak te oevidne nepomuenosti i potpune sigurnosti koji uvijek prate ono to ja
nazivam intuitivnou: ono je poput lica koje se uz pomo mnotva zrcala ogleda jedno u
drugome pa, dokle god ti odrazi odraavaju slinost i slau se s predmetom, ono donosi
spoznaju, no ono ipak sa svakim sljedeim odrazom gubi tu savrenu jasnou i
razgovijetnost koje su prisutne u prvom odrazu, sve dok se ono, nakon mnotva odraza,
znatno ne pomuti pa prestane na prvi pogled biti toliko prepoznatljivo, osobito onome tko
ima slab vid. Tako to biva sa spoznajom koja se ostvaruje uz pomo dugog niza dokaza.
7. Dakle, na svakom koraku koji napravi razum u diskurzivnoj spoznaji, postoji intuitivna
spoznaja tog slaganja ili neslaganja za kojim on traga uz pomo naredne posredne ideje koju
rabi kao dokaz. Jer, kad to ne bi bilo tako, ona bi tek trebala dokaz, budui da se bez tog
opaanja takvog slaganja ili neslaganja, nikakva spoznaja ne bi mogla poluiti. Ako se ono
uoi samo po sebi, to je onda intuitivna spoznaja; no ukoliko se ono ne moe uoiti samo po
sebi, javlja se potreba za nekom posrednom idejom, kao svojevrsnim opim mjerilom koje
ukazuje na njihovo slaganje ili neslaganje. Iz toga jasno slijedi da svaki korak u
zakljuivanju koji dovodi do spoznaje ima intuitivnu izvjesnost, to znai da, kada um neto
opaa, nije potrebno nita vie doli zapamtiti je kako bi se slaganje ili neslaganje ideja, kod
kojih to istraujemo, uinilo vidljivim i jasnim. Dakle, da bi ita bilo dokazivanje, nuno je
uoiti neposredno slaganje posrednih ideja uz pomo kojih se razotkriva slaganje ili
neslaganje dviju ideja koje se istrauju (od kojih je jedna uvijek prva, a druga posljednja u
tom razmatranju). To intuitivno opaanje slaganja ili neslaganja posrednih ideja, na svakom
koraku u razvijanju procesa dokazivanja, takoer se mora tono provesti u umu, i ovjek
mora biti siguran da mu nije promakao nijedan njegov dio, i to zbog toga to, u dugim
dedukcijama i uporabi mnotva dokaza, pamenje ih uvijek ne slijedi sasvim spremno i
tono, pa se dogaa da to bude nepotpunija spoznaja od intuitivne spoznaje, tako da ljudi
esto prihvaaju lai kao dokaze.
6. Nunost te intuitivne spoznaje znanstvenog ili diskurzivnog za kljuivanja potaknula
je, pretpostavljam, pojavu onog pogrenog aksioma, da je cjelokupno zakljuivanje
praecognitis et praeconcessis, o emu u, u smislu koliko je to pogreno stajalite, imati
prilike razglabati opirnije, kada budem raspravljao o tvrdnjama, a osobito o onim
tvrdnjama koje se nazivaju maksimama, pa u pokazati da je pogreka to to se
pretpostavilo kako su one temelji cjelokupnog naeg znanja i zakljuivanja.
8. Ope prihvaeno je uvjerenje kako je samo matematika u stanju poluiti diskurzivnu
izvjesnost, no budui da posjedovanje takvog znanja o slaganju ili neslaganju kakvo se
moe intuitivno uoiti nije, pretpostavljam, povlastica samo ideja o broju, protenosti i
obliku, moda je nepostojanje metode ili primjene u nama, a ne nedostatak dovoljne
oevidnosti u stvarima, ono zbog ega se misli da dokazivanje ima tako malu vanost u
drugim podrujima znanja, pa jedva da mu je itko i teio osim matematiara. Jer koje god
ideje mi imali, a kod kojih um moe opaziti neposredno slaganje ili neslaganje koje meu
njima postoji, tu je um sposoban imati i intuitivnu spoznaju; a tamo gdje on moe opaziti
slaganje ili neslaganje bilo koje dvije ideje, uz pomo intuitivnog uvida u slaganje ili
neslaganje koje one imaju u odnosu na bilo koje posredne ideje, tamo je um sposoban i za

dokazivanje, koje nije ogranieno samo na ideje o protenosti, obliku, broju i njihovim
modusima.
10.Razlog zbog kojega se ono openito zahtijevalo i pretpostavljalo samo u navedenim
sluajevima, pretpostavljam, nije bio samo opa korisnost tih znanosti, nego i to to je, pri
usporeivanju njihove jednakosti ili nejednakosti, kod modusa brojeva i najmanja razlika
vrlo jasna i lako zamjetljiva. I mada kod protenosti ba i najmanja nejednakost nije toliko
jasno zamjetljiva, umje ipak iznaao naine kako da istrai i diskurzivno otkrije tonu
jednakost dva kuta, ili dvije protenosti, ili dva oblika, pa se oboje, tj. brojevi i oblici, mogu
oznaiti vidljivim i trajnim oznakama tamo gdje su ideje koje se razmatraju savreno tono
odreene, to uglavnom nije sluaj tamo gdje su oznaene samo imenima i rijeima.
11. No kod drugih jednostavnih ideja, iji modusi i razlike se obiljeavaju i raunaju u
stupnjevima, a ne u kvantiteti, mi nemamo tako jasno i tono zapaanje njihovih razlika da
moemo uoiti ili otkriti naine za mjerenje njihove tone jednakosti ili najmanje ra zlike
meu njima. Jer, budui su te druge jednostavne ideje pojavnosti ili osjeti koje u nama
proizvode veliina, oblik, broj i kretanje siunih tjeleaca koja su sama po sebi
nezamjetljiva, njihovi razliiti stupnjevi takoer ovise o promjenama nekih ili svih tih
uzroka, koje, budui ih ne moemo zamijetiti kod estica materije od kojih je svaka odve
siuna da bi se mogla opaziti, nama je nemogue imati bilo kakve tone mjere za razliite
stupnjeve tih jednostavnih ideja. Jer ako pretpostavimo da je osjet ili ideju koju imenujemo
bjelina u nama proizveo odreen broj tjeleaca koja, vrtei se oko vlastite osi, udaraju u
mrenicu oka s odreenom snagom rotacije kao i sa sve veom brzinom, iz toga e jasno
uslijediti da to su povrinski dijelovi bilo kojeg tijela vie tako graeni da odbijaju vei
broj tih tjeleaca svjetlosti, i daju im tu potrebnu rotaciju koja je dovoljna za proizvoenje
tog osjeta bijelog u nama, to e se vie to tijelo doivljavati bjeljim koje, s jednake
udaljenosti, odailje k mrenici oka vei broj takvih tjeleaca s takvim specifinim nainom
gibanja. Ja ne tvrdim da se sutina svjetlosti sastoji od vrlo malih okruglih tjeleaca, niti od
bjeline takvog ustroja djelia nekog tijela koji daje odreenu rotaciju tim tjelecima kada ih
ono odbije, budui se ja sada ne bavim fizikalnim istraivanjem svjetlosti ili boja, no
mislim da ovo mogu rei: ja ne mogu (a volio bih da to netko uini razum ljivim ako ikako
moe) shvatiti kako tijela izvan nas mogu na bilo koji drugi nain djelovati na naa osjetila
osim neposrednim dodirom tih zamjetljivih tijela samih, kao to su kuanje i dodirivanje, ili
pak podraajem nekih nezamjetljivih estica koja dolaze od njih, kao kod gledanja, sluanja
i mirisanja, iji podraaji pak proizvode mnotvo osjeta u nama koji su uzrokovani oblikom,
veliinom i gibanjem tih estica.
12. Bez obzira na to jesu li one tjeleca ili ne, vrte li se oko svoje osi proizvodei u nama
ideju o bijelom ili ne, ovo je sigurno: to se vie estica svjetlosti odbije od nekog tijela,
koja su podatna za to da im daju to specifino gibanje koje u nama proizvodi osjet bijelo ga,
a moda i to je to gibanje bre, to e nam se vie ono tijelo pojavljivati bjeljim od kojeg se
odbio vei broj estica, kao to je to oito kod istog lista papira izloenog sunevim
zrakama, zaklonjenog u hladovinu i stavljenog u neku mranu rupu, koji u svim tim
sluajevima u nama proizvodi ideju o bijelome u znatno drugaijim stupnjevima.
13.Dakle, budui da ne znamo koliki je broj estica, kao ni to kakvo njihovo gibanje je
potrebno kako bi se proizveo bilo koji toan stupanj bjeline, mi ne moemo ni dokazati
tonu jednakost bilo koja dva stupnja bjeline, jer mi nemamo nikakvo pouzdano mjerilo za
njih, kao ni bilo kakvo sredstvo za razaznavanje i najmanje realne razlike meu njima, tako
da nam jedinu pomo pribavljaju naa osjetila, koja nam pak u ovom sluaju ne mogu
pomoi. No tamo gdje je ta razlika dovoljno velika da u umu proizvede jasne i razgovijetne
ideje ije razlike se mogu savreno zapamtiti, te ideje o bojama, koje vidimo u razliitim
nijansama, kao to su plava i crvena, mogu se jednako dobro dokazati kao i ideje o broju i
protenosti. Ono to sam ovdje rekao o bjelini i bojama mislim da vrijedi i za sve
sekundarne kvalitete i njihove moduse.
14. To dvoje, naime intuicija i dokaz, stupnjevi su naeg znanja, pa to god se ne uklopi
ujedno od tog dvoga, s kakvim god se povjerenjem prihvatilo, tek je vjerovanje ili mnijenje,

ali ne i znanje, barem ne ono o opim istinama. Postoji, doista, i opaanje uma druge vrste,
koje se rabi za pojedinanu egzistenciju konanih bia izvan nas, koje, iako premauje puku
vjerojatnost i mada ne dosee u potpunosti nijedan od gore spomenutih stupnjeva
izvjesnosti, ipak nosi oznaku znanja. Ne moe biti nita izvjesnije od ideje koju u svoj um
primamo od nekog izvanjskog predmeta: to je intuitivna spoznaja. No postoji li ita vie od
te puke ideje u naim umovima, moemo li mi otuda pouzdano zakljuiti da postoji bilo to
izvan nas to odgovara toj ideji jest ono to se prema miljenju nekih ljudi moe dovesti u
pitanje, budui da ljudi mogu imati takve ideje u svojim umovima i onda kada ne postoji
nijedna takva stvar, kada nijedan takav predmet ne djeluje na njihova osjetila. No ipak
mislima da nam ovdje stoji na raspolaganju dokaz koji nas rjeava svake sumnje: jer pitam
bilo koga ne bi li on neizostavno bio svjestan jednoga drugaijeg opaaja kada gleda u
Sunce tijekom dana pa razmilja o njemu tijekom noi, kada uistinu kua pelin ili pomirii
ruu, ili pak samo razmilja o tom okusu ili tom mirisu? Pri tome jasno uoavamo razliku
koja postoji izmeu bilo koje ideje oivljene u naim umovima uz pomo naih osjetila, kao
to to inimo i izmeu bilo koje dvije razliite ideje. Ako itko ustvrdi da san moe uiniti
istu stvar, pa sve te ideje u nama mogu nastati bez djelovanja bilo kojeg izvanjskog
predmeta, neka pokua kao san protumaiti moj odgovor na njegov prigovor: (1) Nije
osobito vano hou li ja ukloniti njegovu sumnju ili ne, jer ako je sve samo san,
zakljuivanje i argumenti nisu od bilo kakve koristi, a istina i spoznaja su beznaajni. (2)
Mislim da e se priznati postojanje vrlo oevidne razlike izmeu sanjanja o tome da gorimo
i stvarnog gorenja. No ukoliko on ipak odlui ustrajati u svojem skepticizmu i smatrati da je
ono to ja nazivam stvarnim gorenjem samo jedan san, pa mi stoga ne moemo pouzdano
znati da ita takvo kao to je vatra zbiljski postoji izvan nas, ja odgovaram: budui da sa
sigurnou otkrivamo da uitak ili bol slijede nakon djelovanja nekih predmeta na nas, a
iju egzistenciju mi opaamo ili o kojoj sanjamo da je opaamo uz pomo naih osjetila, oni
su jednako tako znaajni kao naa srea ili nesrea, izvan kojih nemamo razloga bilo to
spoznavati ili postajati. Mislim, dakle, da prethodnim dvjema vrstama spoznaje takoer
moemo dodati i ovu o opstojnosti pojedinanih izvanjskih predmeta, uz pomo opaanja i
svjesnosti koje imamo o zbiljskom prodoru ideja u nas koje su dole od njih, pa moemo
priznati ta tri stupnja spoznaje, naime intuitivnu, diskurzivnu i osjetilnu, a unutar svake od
njih postoje razliiti stupnjevi i naini postizanja oevidnosti i izvjesnosti.
15. No, budui se nae znanje temelji samo na naim idejama i primjenjuje samo na
njih, ne slijedi li iz toga to da se ono podudara s naim idejama, pa e onda tamo gdje su
nae ideje jasne i razgovijetne, nejasne ili zbrkane, takvo biti i nae znanje? Na to
odgovaram: ne, jer budui se nae znanje sastoji u opaanju slaganja ili neslaganja bilo koje
dvije ideje, njegova jasnoa ili nejasnoa sastoji se u jasnoi ili nejasnoi tog opaaja, a ne
u jasnoi ili nejasnoi samih ideja: na primjer, neki ovjek koji ima jednako jasne ideje o
kutovima trokuta, te njihovoj jednakosti s dva prava kuta, kao i bilo koji matematiar na
svijetu, ipak moe imati samo vrlo nejasan uvid u njihovo slaganje, pa tako imati i vrlo
nejasnu spoznaju o tome. No ideje koje su, uslijed njihove nejasnoe ili nekih drugih
razloga, zbrkane, ne mogu proizvesti bilo kakvu jasnu ili razgovijetnu spoznaju, jer, onoliko
koliko su bilo koje ideje zbrkane, toliko ni um ne moe jasno opaziti slau li se one ili ne.
Ili da iskaemo istu tu stvar na nain za koji je vjerojatnije da nee biti krivo shvaen: onaj
tko nema odreene ideje s obzirom na rijei koje upotrebljava ne moe iznositi tvrdnje o
onima u iju istinitost ne moe biti siguran.

Knjiga IV. poglavlje X.

O NAEM ZNANJU O POSTOJANJU BOGA
1. IAKO nam BOG nije ucijepio nikakve uroene ideje o njemu, iako on nije utisnuo
nikakve prvobitne biljege u nae umove iz kojih bismo mogli iitati njegovu opstojnost, no,
opskrbivi nas onim sposobnostima kojima su nai umovi obdareni, on se ipak nije sasvim
prikrio, budui da mi imamo osjetila, opaaje i razum, pa nam ne moe uzmanjkati jasan
dokaz o njemu ukoliko se osvrnemo oko sebe. A ne moemo se opravdano poaliti na nae
neznanje u tom vanom pitanju, budui da nas je on tako izdano opskrbio sredstvima kojima
ga moemo otkriti i spoznati, u mjeri u kojoj je to nuno s obzirom na svrhu naeg bitka i
ogroman znaaj toga za nau sreu. No, ako je to najoevidnija istina koju razum otkriva, i
mada je njezina oevidnost (ukoliko ne grijeim) jednaka matematikoj izvjesnosti, ona ipak
zahtijeva pomno promiljanje, pa se um mora pozabaviti njezinom pravilnom dedukcijom na
temelju nekog dijela nae intuitivne spoznaje, jer u suprotnom, mi emo u tom pitanju biti
jednako tako nesigurni i neuki kao to smo u pogledu drugih tvrdnji koje je same po sebi
mogue dokazati. Dakle, da bismo pokazali kako smo mi u stanju spoznati, odnosno biti
sigurni da postoji BOG te kako moemo dospjeti do te izvjesnosti, mislim da se moramo
otisnuti onkraj nas samih i tog neupitnog znanja koje imamo o svojem vlastitom postojanju.
2. Mislim da je neupitno to da ovjek ima jasan uvid u svoju vlastitu opstojnost: on
pouzdano zna da postoji i da je neto. Onome tko moe sumnjati u to je li on neto ili nita ja
se ne obraam, kao to se ne sporim s istim nitavilom, a ne trudim se ni uvjeriti neko
nepostojee bie da je ono neto. Ako itko nastoji biti toliko sumnjiav da osporava svoju
vlastitu egzistenciju (jer doista u to sumnjati je oigledno nemogue), neka samo uiva u
svojoj oboavanoj srei bivanja niim, sve dok ga glad ili neka druga bol ne uvjeri u suprotno.
To, dakle, mislim da mogu smatrati istinitim, u to svakoga uvjerava njegova izvjesna
spoznaja, izvan svake sumnje, naime da je on neto to zbiljski postoji.
3. Nadalje, ovjek zna intuitivnom izvjesnou, da iz istog nita ne moe proizai bilo
kakvo realno bie ita vie nego to ono moe biti jednako dvama pravim kutovima. Ako
ovjek ne zna da nebitak, ili odsustvo cjelokupnog bitka, ne moe biti jednak dvama pravim
kutovima, onda je nemogue da on spozna bilo koji Euklidov dokaz. Ako mi, dakle, znamo da
postoji nekakav realni bitak, te da iz nebitka ne moe proizai bilo kakav realan bitak, onda je
oevidno dokazano to da je od pamtivijeka postojalo neto, budui da je imalo poetak ono
to ne postoji od pamtivijeka, a ono to je imalo poetak sigurno je proizalo iz neeg drugog.
4. Nadalje, oevidno je da ono to je zadobilo svoj bitak i poetak od neeg drugog
takoer mora dobiti sve ono to jest u njegovom bitku i to mu pripada od tog drugog. Sve
moi koje ima ovise o istom izvoru i potjeu od njega. Taj vjeni iskon cjelokupnog bitka,
dakle, mora takoer biti iskon i izvorite cjelokupne moi, pa to vjeno bie mora biti i
najmonije.
5. tovie, ovjek u sebi otkriva opaaj i znanje. Tako smo napravili jedan korak dalje,
pa smo sada sigurni da ne postoji samo neko bivstvujue, nego i neko misaono, inteligentno
bie u svijetu.
Dakle, postojalo je doba kada nije postojalo nikakvo misaono bie, a znanje je zapoelo
postojati, ili je pak postojalo neko misaono bie od pamtivijeka. Ukoliko bi se ustvrdilo da je
postojalo doba kada nikakvo bie nije imalo nikakvog znanja, kada je to vjeno bie bilo
ispranjeno od svake razumnosti, onda ja odgovaram da je nemogue to da je ikada postojalo
ikakvo znanje: jer, jednako je nemogue da bia koja su sasvim ispranjena od znanja, pa
djeluju slijepo i bez ikakvog uvida, ikada stvore neko misaono bie kao i to da neki trokut
stvori samoga sebe sa svoja tri kuta vea od dvaju pravih. Jer nespojivo je s idejom o
besvjesnoj materiji da ona sama u samu sebe umetne osjet, opaaj i spoznaju, ba kao to je

nespojivo s idejom o trokutu da on u sebe ugradi vee kutove od dva prava kuta.
6. Dakle, na temelju razmatranja nas samih i onoga to mi nepogreivo otkrivamo u
svojem vlastitom ustroju, na razum nas privodi spoznaji ove izvjesne i oite istine: postoji
jedno vjeno, najmonije i najumnije bie, a to hoe li ga itko nazvati Bogom, nebitno je. To
je oevidno i, iz te ideje podrobno razmotrene, lako e se izvesti svi oni drugi atributi koje
trebamo pripisati tom vjenom biu. No ukoliko bi se ipak pojavio netko toliko nesuvislo
umiljen pa pretpostavio kako je samo ovjek uman i mudar, no da je ipak nastao iz neznanja i
sluaja, kako se cijeli preostali svemir razvija na temelju takve slijepe sluajnosti, prepustit u
ga ovom vrlo razumnom i otrom prijekoru Tulija (De Legibus, knji. II) da o njemu potanko
razmisli. "Moe li ita biti gluplje, arogantnije i neprilinije od toga da ovjek pomisli kako
on ima um i razum u sebi, no da takvo neto ne postoji nigdje drugdje u cijelom svemiru? Ili
da one stvari, koje on uz najvee napore svojeg razuma jedva moe shvatiti, pokree i njima
upravlja neto to je u potpunosti lieno svake razumnosti?" Quid est enim verius quam
neminem esse oportere tam stulte arrogantem, ut in se mentem & rationem putet inesse, in
caelo mundoque non putet? Aut ea quae vix summa inegenii ratione comprehendat nulla
ratione moveri putet?
Iz onoga to je reeno jasno proizlazi da mi imamo izvjesniju spoznaju o opstojnosti
BOGA negoli o bilo emu drugom to nam naa osjetila nisu neposredno otkrila. tovie,
pretpostavljam da mogu rei kako mi pouzdanije znamo da postoji BOG negoli da ita drugo
postoji izvan nas. Kada kaem da znamo, onda mislim rei kako postoji takovo znanje unutar
naeg dohvata, koje nam ne moe promai samo ako svoje umove usmjerimo na to, ba kao
to to inimo u naim brojnim drugim istraivanjima.
7. U kojoj mjeri ideja o najsavrenijem biu, koju ovjek moe uobliiti u svojem umu,
dokazuje ili ne dokazuje postojanje BOGA, ovdje neu ispitivati. Jer, uslijed naina njihovog
miljenja, neki argumenti vie podupiru jednu a drugi drugu stranu kako bi se potvrdila jedna
te ista istina. No ipak mislim da mogu rei kako je ovo lo nain utvrivanja te istine i
uutkivanja ateista: postavljanje ogromne vanosti tako vanog pitanja na taj jedan jedini
temelj i uzimanje u obzir injenice da neki ljudi imaju tu ideju o BOGU u svojim umovima
(jer oevidno je da neki nemaju nikakvih, a neki i manje od toga, a veina vrlo razliite) kao
jedinom dokazu postojanja boanstva, pa onda iz pretjerane ljubavi prema tom milom izumu,
odbacuju ili barem nastoje obezvrijediti sve druge argumente i zabraniti nam pristajanje uz te
dokaze kao slabe ili pogrene, a koje pak nae vlastito postojanje i zamjetljivi dijelovi svemira
nude tako jasno i suvislo naim mislima, tako da ja smatram kako je misaonom ovjeku
nemogue odbaciti ih. Jer moja je prosudba da je onoliko izvjesna i jasna istina, koliko se ona
uope igdje moe razotkriti, to da se nevidljivi utjecaji BOJI jasno razaznaju od stvaranja
svijeta, budui se shvaaju uz pomo stvorenih stvari, pa ak i njegova neograniena mo i
boanskost. lako nas na vlastiti bitak opskrbljuje, kako sam to pokazao, oevidnim i
neosporivim dokazom o boanstvu, pa vjerujem da nitko ne moe zanemariti suvislost toga
ukoliko se njime pozabavi barem onoliko pomno kao s bilo kojim drugim dokazom koji se
sastoji od toliko mnogo dijelova. No, budui se ovdje radi o jednoj toliko temeljnoj istini od
tolike vanosti da cjelokupna religija i istinska moralnost o njoj ovise, ne sumnjam da e mi
itatelj oprostiti ukoliko iznova razmotrim neke dijelove tog argumenta i malo ih nadopunim.
8. Nijedna istina nije oevidnija od toga da neto mora postojati odvajkada. Jo nikada
nisam uo za nekoga toliko nerazboritog, ili nekoga tko moe pretpostaviti jedno toliko oito
protuslovlje, kao to je ono da je postojalo doba kada nije bilo ba niega: to je od svih
besmislica najvea, naime da isto nita, potpuna negacija i odsustvo svih bia ikada moe
iznjedriti bilo kakvu realnu egzistenciju.
Stoga sva razumna stvorenja neizbjeno moraju zakljuiti da je neto moralo postojati
odvajkada, pa pogledajmo sada kakva vrsta bia je to morala biti.
9. Postoje samo dvije vrste bia u svijetu kakvog ovjek poznaje ili shvaa.

Prvo, takva koja su posve materijalna, bez osjeta, opaaja ili misli, poput odrezanih dlaka
nae brade ili noktiju s naih prstiju.
Drugo, osjetilna, mislea, opaajna bia, kakva otkrivamo da mi sami jesmo. Njih emo,
ako dopustite, od sada nazivati mislea i nemislea bia, to su za nau trenutnu nakanu, ako
ve ni za to drugo, moda bolji termini nego materijalna i nematerijalna.
10. Ako, dakle, mora postojati neto vjeno, pogledajmo kakva vrsta bia to mora biti. A
to mora nuno, to je razumu vrlo oito, biti neko mislee bie. Jer jednako je nemogue
zamisliti da bi gola nemislea materija ikada mogla iznjedriti neko mislee inteligentno bie
kao i to da bi nitavilo samo od sebe moglo proizvesti materiju. Pretpostavimo postojanje bilo
kojeg dijela materije kao vjeno, bio on velik ili mali, pa emo otkriti da on, sam po sebi, nije
u stanju proizvesti nita. Na primjer: pretpostavimo da je materija prvog kamenia na koji
naiemo vjena, vrsto sjedinjena a njezini djelii postojano u mirovanju jedni u odnosu na
druge. Pa da i nema nijednog drugog bia na svijetu, ne mora li on vjeno ostati takav kakav
jest, beivotna nepomina grudica? Je li mogue zamisliti da se on pokrene sam od sebe,
budui da je sasvim materijalan, ili da ita stvori? Materija, dakle, svojom vlastitom snagom,
ne moe sama po sebi proizvesti ak ni gibanje, a gibanje u kojem se nalazi takoer se mora
odvijati odvajkada, ili ga pak mora potaknuti i dodati materiji neko drugo bie koje je monije
od materije, jer materija, to je oevidno, nema mo proizvesti kretanje sama po sebi. No pretpostavimo da je i kretanje vjeno, pa materija ipak, nemislea materija i kretanje, kakve god
promjene ona mogla proizvesti u obliku i veliini, nikada ne moe proizvesti misao: to da mo
gibanja i materija proizvedu znanje bilo bi i dalje neto nemogue, kao to je nemogue i to
da nitavilo ili nebitak iznjedri materiju. I upuujem svakoga na njegove vlastite misli ne
moe li on podjednako lako zamisliti da iz niega proizae materija kao i to da se iz iste
materije rodi misao, ukoliko prije nije postojalo nita nalik misli ili inteligentnom biu.
Podijelite materiju na najstitnije mogue dijelove (to smo mi skloni zamisliti kao svojevrsnu
spiritualizaciju, ili njezino pretvaranje u misleu stvar), pa mijenjajte njezin oblik i gibanje
koliko god hoete: pretvorite je u kuglu, kocku, stoac, prizmu, valjak, itd. iji promjeri su
samo milijunti dio jednoga graja1, no ona nee djelovati drugaije na druga tijela sline
veliine nego to djeluje na ona s promjerom od jednog ina ili jedne stope, pa onda moete
jednako razumno oekivati da ete proizvesti osjet, misao ili spoznaju sjedinjujui u odreeni
oblik i kretanje grube estice materije, kao i one koje su najmanje to uope igdje postoje.
One udaraju i pokreu jedna drugu, i opiru se jedna drugoj ba kao to to ine i velike, i to je
sve to one mogu initi. Dakle, ako insistiramo na pretpostavci da nije bilo nikakvog poela ili
neeg vjenog, materija nikada ne moe zapoeti postojati; a ako pretpostavimo da su samo
materija i gibanje prvobitni ili vjeni, misao nikada ne moe zapoeti postojati. Jer nemogue
je zamisliti da je takva materija bilo s gibanjem bilo bez njega izvorno mogla imati, u sebi i po
sebi, osjet, opaaj i znanje: iz toga je dakle oevidno da osjet, opaaj i znanje moraju biti svojstva koja su vjeno neodvojiva od materije i svake njezine estice. I usput, iako nas nae ope
ili specifino shvaanje materije nagoni na to da o njoj govorimo kao o jednoj stvari,
cjelokupna materija ipak nije jedna nedjeljiva stvar, ba kao to i ne postoji neka takva stvar
kao to je jedno materijalno bie ili jedno cjelovito tijelo koje poznajemo ili moemo shvatiti.
I stoga, da je materija bila vjeno prvotno mislee bie, onda ne bi postojalo jedno vjeno
beskonano mislee bie, nego beskonani broj vjenih konanih misleih bia, koja su
meusobno neovisna, ogranienih moi i zasebnih misli, to nikada ne bi moglo proizvesti
ovaj poredak, sklad i ljepotu koji se mogu nai u prirodi. Dakle, to god bilo to prvotno
vjeno bie, ono nuno mora sadravati i zbiljski u sebi imati barem sva savrenstva koja su
1

Graj je desetina crte, crta desetina ina, in desetina filozofske stope, filozofska stopa jedna treina klatna iji
diadromi su, na 45 irine, svi jednaki jednoj vremenskoj sekundi ili jednoj ezdesetini minute. Ovdje sam se
namjerno posluio tom mjerom, te njezinim decimalnim dijelovima s njihovim imenima, budui da smatram
kako bi bilo od ope koristi kad bi to postala ope prihvaena mjerna jedinica u civiliziranom svijetu.

poslije toga mogla postojati, i ono niem drugom nikada ne moe dati bilo kakvo savrenstvo
koje samo nema, ili zbiljski u sebi ili barem u nekoj veoj mjeri: iz toga nuno slijedi da
prvotno vjeno bie ne moe biti materija.
11. Ako je, dakle, oevidno da to neto nuno mora postojati odvajkada, onda je jednako
tako oevidno da to neto mora nuno biti jedno mislee bie. Jer jednako je nemogue da
nemislea materija proizvede neko mislee bie kao i to da nitavilo, ili negacija cjelokupnog
bitka, proizvede neko konkretno bie ili materiju.
12. Iako nas ovo otkrie nune opstojnosti jednog vjenog uma u dovoljnoj mjeri privodi
spoznaji BOGA, jer iz toga proizlazi da sva druga misaona bia koja su otpoela postojati
moraju ovisiti o njemu, pa nemaju nikakvih drugih naina spoznavanja ili opseg moi doli
onih koji im on podari, te stoga, ukoliko ih je on stvorio, on je takoer stvorio manje izvrsne
dijelove ovog svemira, sva neiva bia, ime su dokazani njegovo sveznanje, mo i
providnost, tako da i svi njegovi ostali atributi nuno iz toga proizlaze. No ipak emo
razvidjeti koje se sumnje mogu pojaviti u svezi s tim kako bismo to jo malo razjasnili.
13. Prvo, moda e se ustvrditi da, iako je jasno da mora postojati neko vjeno bie koliko
god se to uope moe postii dokazom, te da to bie mora biti i misaono, iz toga ipak ne
slijedi nita drugo doli to da takvo mislee bie takoer moe biti materijalno. Neka je tako,
no i dalje ipak slijedi to da postoji BOG. Jer, ukoliko postoji neko vjeno sveznajue,
svemono bie, onda je sigurno da postoji BOG, bez obzira na to zamiljate li vi to bie kao
materijalno ili ne. Noja pretpostavljam da u ovome poiva opasnost i pogreka te pretpostavke: budui da ne postoji nikakav nain zaobilaenja dokaza da postoji vjeno misaono
bie, ljudi, odani materiji, rado bi namjerno uzeli zdravo za gotovo da je to misaono bie
materijalno, a onda bi, dopustivi da im izmakne iz njihovih umova ili rasprava takav dokaz
kojim se dokazalo kako jedno vjeno misaono bie nuno postoji, dokazivali kako je sve
materija i tako zanijekali BOGA, to jest, jedno vjeno mislee bie, ime se toliko udaljavaju
od utvrivanja toga da podrivaju svoju vlastitu hipotezu. Jer ukoliko moe postojati, prema
njihovim miljenju, vjena materija bez ikakvog vjenog misleeg bia, oni demonstrativno
razdvajaju materiju i miljenje te pretpostavljaju kako meu njima nema nikakve nune
povezanosti, pa tako potvruju nunost postojanja jednog vjenog duha, ali ne i materije, jer
ve je prije bilo dokazano da se neizbjeno mora priznati egzistencija jednog vjenog
misleeg bia. Dakle, ako se miljenje i materija mogu razdvojiti, vjena opstojnost materije
nee slijediti iz vjene opstojnosti jednog misleeg bia, pa je oni pretpostavljaju bez ikakvog
razloga.
14. No pogledajmo sada kako oni mogu uvjeriti sami sebe, ili druge, da je to vjeno
mislee bie materijalno.
Prvo, ja bih ih pitao zamiljaju li oni to da cjelokupna materija, svaka estica materije,
misli? To e oni, pretpostavljam, teko potvrditi, budui bi tada bilo onoliko vjenih misleih
bia koliko ima estica materije, pa tako i beskonaan broj bogova. No ipak, ukoliko ne
dopuste da je materija kao materija, to jest svaka estica materija, kako mislea tako i
protegnuta, oni e imati teak zadatak razjasniti svojem vlastitom razumu kako jedno mislee
bie proizlazi iz nemisleih estica, kao neko protegnuto bie iz neprotegnutih djelia, ako to
mogu tako iskazati.
15. Drugo, ako cjelokupna materija ne misli, ja potom pitam je li onda samo jedan atom
to to misli?. To obiluje besmislicama kao i prethodna teza, jer tada taj atom materije jedini
mora biti vjean, ili pak nije takav. Ako je on jedini vjean, onda je on sam, putem svoje
mone misli i volje, stvorio svu ostalu materiju. Tako mi, dakle, imamo stvaranje materije
monom milju, a to je ono ega se vrsto dre materijalisti. Jer ukoliko oni pretpostave
postojanje jednom jedinog misleeg atoma koji je proizveo svu ostalu materiju, oni mu ne
mogu pripisati to prvenstvo na osnovu ijednog drugog razloga osima na temelju njegovog
miljenja, to je jedina pretpostavljena razlika. No neka je tako i na osnovu neega to

nadilazi nau mo shvaanja, to i dalje mora biti stvaranje, pa ti ljudi moraju odustati od svoje
uvene maksime: Ex nihilo nihil fit. Ukoliko se ustvrdi da je sva ostala materija jednako
vjena kao i taj mislei atom, to bi onda znailo tvrditi neto proizvoljno, iako nita nije
apsurdnije od toga. Jer ukoliko se pretpostavi da je cjelokupna materija vjena, ali da je jedna
njezina mala estica po svojem znanju i moi bezgranino iznad svega ostalog, nainje to
postavljanja hipoteze u kojemu nema ni najmanje naznake razumnosti. Svaka estica materije,
kao materije, sposobna je za sve one iste oblike i gibanja kao i bilo koja druga, pa ja pozivam
bilo koga da u svojim mislima pokua ijednoj od njih pridodati neto to druge nemaju.
16. Tree, ako dakle nijedan pojedini atom sam po sebi ne moe biti to vjeno mislee
bie, a ni cjelokupna materija kao materija, tj. svaka estica materije, onda preostaje to da je
neki odreeni skup materije, pomno sastavljen, to mislee vjeno bie. To je onaj pojam koji
su ljudi, pretpostavljam, najskloniji imati o BOGU, i to oni koji bi eljeli da on bude nekakvo
materijalno bie, budui da im se to najprije namee uslijed uobiajene zablude koji oni imaju
o sebi i drugim ljudima, za koje smatraju da su materijalna bia. No ta zamisao, koliko god
prirodnija ona bila, nije nita manje besmislena negoli prethodna. Jer zamisliti da vjeno
mislee bie nije nita drugo doli nekakav sloaj estica materije, od kojih je svaka nemislea,
znai pripisati cjelokupnu mudrost i znanje tog vjenog bia samo skupu estica, od ega nita
ne moe biti apsurdnije. Jer nemisleim esticama materije, kako god meusobno povezane
one bile, na taj se nain nita ne moe pridodati osim neke nove pozicionalnosti, koja im
nikako ne moe pridati misao ili spoznaju.
17. tovie, svi djelii tog tjelesnog kompleksa ili se gibaju ili se pak njegovo miljenje
zasniva na nekom odreenom gibanju djelia. Ukoliko on u potpunosti miruje, on je tako
jedna gruda, pa stoga ne moe imati nikakvih posebnih moi iznad atoma.
Ukoliko je gibanje njegovih djelia ono o emu ovisi njegovo miljenje, sve te misli
neizbjeno moraju biti sluajne i ograniene; budui da nijedna estica koja gibanjem
uzrokuje misao, jer je svaka samo po sebi bez ikakve misli, ne moe upravljati svojim
kretanjem, a jo manje njime moe upravljati misao cjeline, jer to da misao nije uzrok gibanja
(jer tada ona mora njemu prethoditi pa je o njemu neovisna), nego njegova posljedica kojom
e se u potpunosti ukinuti sloboda, mo, izbor, te cjelokupno razumno i mudro miljenje ili
djelovanje time e se u potpunosti opovrgnuti, tako da takvo mislee bie nee biti ni bolje ni
mudrije od puke slijepe materije, jer svesti sve na sluajna nasumina gibanja slijepe materije,
ili na misao koja ovisi o nasuminom gibanju slijepe materije, ista je stvar, a da i ne
spominjemo ogranienost takvih misli i znanja koji moraju ovisiti o gibanju takvih djelia. No
nema potrebe vie nabrajati dodatne besmislice i nemogunosti u toj hipotezi (koliko god ona
njima obilovala) osim gore navedenih, budui je, pa bio taj mislei sloaj cijela materija
svemira ili samo neki njezin dio, nemogue da bilo koja estica zna za svoje vlastito ili
gibanje bilo koje druge estice, ili da cjelina zna za gibanje svakog svojeg dijela, pa tako
upravlja svojim vlastitim mislima ili gibanjima, ili ak ima bilo kakvu misao koja bi proizala
iz takvog gibanja.
18. Drugi bi pak htjeli da materija bude vjena, iako doputaju postojanje nekog vjenog,
misleeg, nematerijalnog bia. Razmotrimo to malo iako se time ne odrie opstojnost BOJA,
budui se time ipak ne priznaje jedno i prvo veliko djelo njegovog savrenstva, stvaranje.
Mora se priznati da je materija vjena: zato? Budui da ne moete shvatiti kako ona moe
nastati iz niega, no zato onda ne smatrate da ste i vi sami vjeni? Vi ete moda odgovoriti
zato to ste zapoeli postojati prije dvadeset ili pedeset godina. No ako vas upitam to je to vi
koje je tada poelo postojati, teko da mi moete rei. Materija od koje ste sainjeni nije tada
poela postojati, jer da jest, onda ona nije vjena. No tada se poela oblikovati na taj nain i
poprimati oblik koji ima vae tijelo. Taj sloaj estica ipak niste vi, on ne tvori to mislee bie
koje vi jeste (jer ja se sada moram pozabaviti s onim tko doputa postojanje jednog vjenog,
nematerijalnog, misleeg bia, no tko takoer eli da nemislea materija bude vjena): Dakle,

kada je ta mislea stvar poela postojati? Ako ona nikada nije zapoela postojati, jeste li vi
onda oduvijek bili mislea stvar, to je besmislica koju ne moram opovrgnuti dok ne
susretnem nekoga tko je toliko nerazuman da to zastupa. Pa ako, dakle, moete dopustiti da
mislea stvar nastane iz niega (kao to i moraju sve stvari koje nisu vjene), zato onda ne
doputate moguim da na isti nain nastane neko materijalno bie iz niega, nego imate u
vidu iskustvo o prvom, ali ne i o drugome? Iako, kada se temeljito razmotri, otkrit e se da
stvaranje duha ne zahtijeva nita manje moi od stvaranja materije. I nije nemogue, kad bi se
oslobodili od prizemnih pojmova i uzdigli svoje misli to god vie moemo prema tonijem
promiljanju stvari, stvoriti neku nejasnu i neodreenu predodbu kako bi materija mogla
prvobitno nastati i zapoeti postojati djelovanjem moi tog vjenog prvog bia, no zamisao o
nastanku i bitku duha pokazat e se tee shvatljivim uinkom te svemone sile. No budui je
to neto to bi nas moda odvelo daleko od pojmova na kojima je filozofija danas izgraena u
svijetu, ne bi bilo oprostivo toliko se od njih udaljiti ili pak istraivati, onoliko koliko nam to
doputa sama gramatika, je li tome opreno ope uvrijeeno mnijenje, osobito na ovome
mjestu gdje nam usvojena doktrina slui dovoljno dobro za nau trenutnu nakanu i ovo stavlja
izvan svake sumnje: ukoliko se jednom prihvati stvaranje ili nastanak bilo koje
SUPSTANCIJE iz niega, stvaranje svega drugoga osim STVORITELJA samog moe se
pretpostaviti s jednakim pravom.
19. No vi ete rei: Nije li nemogue priznati nastajanje bilo ega iz niega, budui da mi
to naprosto ne moemo pojmiti? Ja odgovaram: ne, budui da nije razumno opovri
postojanje moi jednog beskonanog bia, jer ne moemo pojmiti njegove inove. Mi ne
poriemo druge uinke na temelju tog razloga, budui da mi nikako ne moemo shvatiti nain
njihovog nastanka. Mi ne moemo zamisliti ita drugo doli to da se tijelo moe pokrenuti
samo djelovanjem drugog tijela na njega, no to ipak nije dovoljan razlog koji bi nas nagnao na
opovrgavanje toga kao mogueg, unato neprestanom iskustvu koje o tome imamo u sebi, kod
svih naih voljnih pokreta, koji kod nas nastaju samo uslijed slobodnog djelovanja ili misli
naih vlastitih umova pa nisu, niti mogu biti, uinci djelovanja ili odreenja danog kretanju od
strane slijepe materije u naim tijelima ili na njih: jer tada ne bi bilo u naoj moi ili stvar
naeg izbora da ga promijenimo. Na primjer, moja desna ruka pie dok moja lijeva ruka
miruje. Sto uzrokuje mirovanje u jednoj i kretanje u drugoj? Nita doli moja volja, misli
mojeg uma; doe li samo do promjene u mojem umu, desna ruka mi miruje, a lijeva se kree.
To je injenica koju nije mogue opovrgnuti. Objasnite to i uinite to razumljivim, pa e
sljedei korak biti razumijevanje stvaranja. Jer davanje novog odreenja kretanju vitalnih
energija (koje neki rabe kako bi objasnili voljno kretanje) ni trunke ne razjanjava tu tekou,
budui da mijenjanje odreenja kretanju u ovom sluaju nije nita lake od uzrokovanja
samog kretanja, jer novo odreenje samo vitalnim energijama mora se odviti ili neposredno
pomou misli ili pomou nekog drugog tijela koje im se isprijeilo na putu uslijed misli koja
se prije nije nalazila na njihovom putu, pa stoga svoje kretanje mora dugovati misli, a nijedno
od toga ne ini voljno kretanje razumljivijim nego prije. U meuvremenu, svoditi sve na uske
granice naih sposobnosti znai precijeniti nas same, pa zakljuiti da je nemogue izvesti bilo
to od onoga iji nain nastajanja nadilazi nae moi shvaanja. To znai uiniti nae
razumijevanje beskonanim ili BOGA konanim, kada je ono to on moe uiniti ogranieno
na ono to mi o tome moemo zamisliti. Ako ne razumijete djelatnosti vaeg vlastitog
konanog uma, te mislee stvari unutar vas, nemojte smatrati udnim to to ne moete
razumjeti djelatnosti tog vjenog beskonanog uma koji je stvorio sve stvari i njima upravlja, i
kojeg ne moe ograniiti ni nebo nad nebesima.