ARISTOTEL

ARISTOTELOV IVOT I SPISI

Rodio se 384.pr.n.e. u Stagiri (Trakija) kao sin Nikomaha, ljekara makedonskog kralja
Aminita.
Sa 17 godina odlazi u Atenu radi obrazovanja, 368.pr.n.e. postaje lanom akademije
u kojoj ostaje 20 godina neprekidno uz Platona do njegove smrti 348. pr.n.e. kada se i
okree empirijskoj nauci i mogue je da je ve tada u raznim postavkama odstupao od
uenja svog uitelja.
To se svakako nije dogodilo za Platonova ivote- meu njima nije bilo razilaenja.
Predstava da je Aristotel bio u nekom smislu Platonov protivnik u Akademiji teko je
odriva jer je Aristotel u Platonu naao vodia i prijatelja prema kojem je gajio
intenzivno divljenje i mada su u potonjim godinama njegovi vlastiti znanstveni interesi
izbijali u prvi plan, Platonova metafizika i religiozna uvjerenja trajno su na njega
utjecala i predstavljala protuteu vlastitoj naklonosti prema empirijskim
nauavanjima.
Poslije Platonove smrti Aristotel naputa Atenu jer je Speusip naslijedio Platona, a
Aristotel se s njim nije slagao pa nije htio ostati tamo u podreenom poloaju prema
njemu pa u Asosu osniva ogranak akademije.
Tamo se eni sa neakinjom, a zatim i posvojenom kerkom Hermije, upravljaa grada
Ataneje.
Radei u Asosu zapoinje razvijati vlastita neovisna gledita.
Tri godine kasnije odlazi na Lezbos i tamo se vjerojatno susree s Teofrastom, koji e
kasnije postati anjpoznatiji Aristotelov uenik.
Kasnije Hermija dopada u ruke Filipa Makedonskog koji je pretendirao osvojiti to
podruje pa ovaj mui Hermiju, ali od njega nita ne dozna. Zadnje Hermijine rijei su
bile da se kae njegovim prijateljima da nije uinio nita nedostojno filozofije pa je
Aristotel napisao jednu poemu njemu u ast.
343.pr.n.e. Filip Makedonski poziva Aristotela da preuzme obrazovanje njegova
sina Aleksandra kojem je tada bilo 13 godina.
Makedonska miso nije imala utjecala na Aristotela jer on nikada nije napustio tipino
grko shvaanje o gradu-dravi kao sreditu ivota.
Kada je Aleksandar stupio na prijestolje 336.pr.n.e. Aristotel se, sa zavretkom svoje
pedagoke dunosti, vraa u Stagiru (koju je Aleksandar ponovo izgradio kako bi se
oduio svom uitelju).
No s vremenom veza izmeu Aristotela i Aleksandra postaje sve slabija jer Aristotel
nije odobravao njegovu tenju da Grke i barbare tretira jednako.
tove, Kalisten, Aristotelov neak koji je po preporuci bio u Aleksandrovoj slubi
osumljien je za uestvovanje u zavjeri i pogubljen.
1

335. pr.n.e. Aristotel se vraa u Atenu i tamo osniva svoju kolu.

Nova kola je bila u Liceju, u okolini vjebalita posveenog Apolonu Licejskom;
kola je bila je poznata i pod imenom Peripatos, a njeni lanovi kao peripatetici prema
njihovom obiaju da raspravljaju etajui gore dolje u pokrivenom trijemu ili zato to
je velik broj predavanja odravan etalitu.
kola je bila posveena muzama, a imala je vie nego Akademija karakter obrazovne
zajednice u kojoj su zreli mislioci objavljivali svoja istraivanja Licej je bilo
sveuilite, opremljen knjinicom i nastavnim kadrom sa redovnim predavanjima.
323.pr.n.e. umire Aleksandar veliki, a reakcija na makedonsku vlast u grkoj dovela
je do toga da Aristotel bude optuen za bezbonitvo radi njegove bliskosti sa
vojskovoom u njegovim mladim danima. Aristotel se sklonio iz Atene (kako se
Atenjani ne bi po drugi puta ogrijeili o filozofiju) i otiao na Halkidu gdje je ivio na
imanju svoje pokojne majke.
Ubrzo potom 321.pr.n.e. umro je od neke boletine.
ARISTOTELOVI SPISI

Arijevi spisi su nastali u tri glavna razdoblja njegovog ivota:

1. period bliskosti sa Platonom
(Eudem, spis Protreptik, Fizika II knjiga)
2. u godinama djelovanja u Asosu
(dijalog O filozofiji, prvi nacrt Metafizike, spisi O nebu i O nastajanju i
propadanju)
3. period kada rukovodi Licejom u Ateni
a) Logiki spisi
b) Metafiziki spisi
c) Radovi o filozofiji prirode, prirodnim naukama, psihologiji...
d) Etiki i politiki spisi
e) Spisi o estetici, povijesti i knjievnosti
f)
Aristotelovi spisi se takoer dijele u dvije grupe:
1. EGZOTERINA DJELA koja su najveim dijelom napisana u obliku dijaloga i
koja su bila namijenjena opoj upotrebi i
2. PEDAGOKA DJELA koja su bila osnova Aristotelovih predavanja u Liceju.
Djela prve grupe su sauvana samo u fragmentima, ali zato imamo velik broj djela
iz druge grupe. Ta pedagoka djela su prvi put objavljena u izdanju Andronika s
Roda (Rodhosa) oko 50.pr.n.e., a pribavili su Aristotelu status pisca jednostavnog
stila, bez knjievnih ukrasa. Neki su ukazivali da je Aristotel veliki inovator
filozofskih termina, ali da je nemaran stilski, a to i vrijedi za ta pedagoka djela.
Izgubljeni spisi pak posjeduju literarnu ljepotu, hvali ih Ciceron, a navodno se u
njima sreu i mitovi vjerojatno jer su ta djela pisana u ranijoj fazi kada je utjecaj
Platona jak.

1. Periodi bliskosti s Platonom

U tom periodu svoje spisateljske aktivnosti Aristotel je bio blizak svom uitelju
Platonu, a u svojim se dijalozima drao Platonove filozofije da bi tek kasnije
promijenio svoja shvaanja, a neki mu ak pripisuju i Platonovu teoriju o idejama.
Tom periodu pripada:
O dui (zastupa Platonovo uenje o sjeanju i sagledavanju ideja u prethodnom ivotu
due; dua nije puki sklad tijela, ona je nesklad, nastanjivanje due u tijelo je za nju
opaka bolest => to se jako razlikuje od stava koje e kasnije zauzeti)
spis Protreptik u kojem se zastupa Platonsko uenje o idejama, a filozof se opisuje kao
onaj koji opaa forme ili ideje, a ne njihove odraze, naglaava se bezvrijednost
zemaljskih dobara, ovaj ivot se prikazuje kao smrt ili grobnica due koja nastupa u
istinski ivot samo nakon tjelesne smrti i tu se vidi taj Platonov utjecaj.
Uz ovo razdoblje spadaju najstariji dijelovi logikih spisa: Fizika i O dui.
2. Godine djelovanja u Asosu i Mitileni
U svom drugom periodu Aristotel poinje odstupati od prethodno prevladavajueg
platonizma, te se odnosi znatno kritinije prema uenju Akademije.
Tu spada:
dijalog O filozofiji, a pokazuje se i da prvi nacrt Metafizike potjeu iz tog prijelaznog
razdoblja Aristotelovog razvitka.
Tom periodu se pripisuju i spisi O nebu i O nastajanju i propadanju .
3. Period kada je rukovodio Licejom
Aristotel se pojavljuje kao empirijski istraiva i znanstvenik. U svom posljednjem
periodu ivota on radi istraivanja prirode i povijesti koje dosegom premauju
klasifikacije koje su se radile u Akademiji. Taj duh egzaktnog istraivanja pojava
prirode i povijesti predstavljalo je neto novo u antikome svijetu, to je dakle uveo
Aristotel. Ali nije bio puki pozitivist niti ima dokaza da je zbog empirijskog stava
napustio metafiziku usprkos tom zanimanju za egzaktno istraivanje. Pedagoka djela
koja samo spominjali potjeu iz tog 3. perioda njegova ivota i to su zapravo njegova
predavanja koja su kasnije skupljena i koja su pod zajednikim naslovom dobile
jedinstvo.

Ti spisi iz treeg perioda dijele se na:

1. LOGIKE SPISE:
Kategorije,
tumaenju,
Prva analitika,
Druga analitika,
Topika,
sofistikim pobijanjima
2. METAFIZIKI SPISI:
Metafizika (zbirka predavanja nastala u razliito vrijeme, a zajedniki
naslov dao je neki peripatetiar jo prije Andronika)
3. RADOVI O FILOZOFIJI PRIRODE TJ. PRIRODNIM NAUKAMA
Fizika (ima 8 knjiga, od kojih se prve 2 smjetaju u platonski period)
O nebu,
O nastajanju i propadanju,
Povijest ivotinje,
O kretanju ivotinja
O raanju ivotinja
O dui
Manji prirodnjaki spisi (zbirka manjih rasprava koje se bave temama
kao to su pamenje i sjeanje, usnulo i budno stanje...)
Problemi
4. ETIKI I POLITIKI SPISI:
Velika etika
Nikomahova etika (u 10 knjiga, djelo koje je poslije Aristotelove
smrti izdao njegov sin Nikomah)
Politika
5. O ESTETICI, POVIJESTI I KNJIEVNOSTI:
Retorika,
zbornik Didaskalija
Samo navoenje Aristotelovih radova pokazuje da se njihov duh prilino razlikuje od
Platonovih jer je Aristotel bio vie uz iskustveno i znanstveno i nije bio sklon
razmatrati objekte ovog svijeta kao neto nestvarno, ali ta razlika u sklonostima koje je
vremenom postajala sve naglaenija dovela je Aristotela do suprotstavljanja teoriji o
idejama i dualistikoj psihologiji i do rairenog shvaanja o korjenitoj oprenosti
izmeu te dvojice velikih filozofa. Povijesno govorei aristotelizam nije suprotnost
platonizmu ve njegov razvitak koji je ispravio jednostranosti teorije o idejama i
Platonove dualistike psihologije pribavljajui im vre utemeljenje u fizikalnim
injenicama. Promatramo ih kao dva komplementarna sustava.
4

Aristotel u razliitim prilikama razliito dijeli filozofiju, ali dominira slijedea podjela:
1. TEORIJSKA FILOZOFIJA
(tei se ka znanju kao takvom, a ne nekoj praktinoj svrsi)
a) Fizika ili filozofija prirode
(bavi se materijalnim predmetima podlonima kretanju)
b) Matematika
(bavi se onim nepokretnim ali neodvojenim od materije)
c) Metafizika
( bavi se onim odvojenim, transcendentnim i nepokretnim)
2. PRAKTINA FILOZOFIJA
(bavi se prvenstveno politikom naukom, a za pomone discipline ima
strategiju, ekonomiju i retoriku)
3. POETIKA FILOZOFIJA
(treba se baviti proizvodnjom, a ne djelovanjem kao takvim kojim se bavi
praktina filozofija, a ukljuuje etiko djelovanje u irem ili politikom smislu;
pojetina filozofija je po svojoj zamisli i svrsi teorija umjetnosti)

ARISTOTELOVA LOGIKA
Aristotelova logika se esto naziva formalnom logikom, ukoliko je ona analiza oblika
(otuda naziv Analitika); ali ta logika nije odvojena od stvarnosti ve u njoj ima
temelje; ona je analiza forme miljenja, ali onog miljenja koje shvaa stvarnost i
reproducira ju u istinitom sudu.
Kategorije obuhvaaju oblike naeg poimanja stvari i istovremeno su naini postojanja
stvari, a po tome one zahtijevaju i logiko i metafiziko razmatranje.
Aristotel ne postavlja kritiki problem ve usvaja realistiku epistemologiju i vjeruje
da kategorije miljenja koje iskazujemo jezikom jesu takoer i objektivne kategorije
stvarnosti.
U Kategorijama i Topikama nabraja 10 kategorija tj. praedicamanata, dok u 2.
analitici navodi samo 8.
Zasniva teoriju predikabilija na odnosu izmeu subjekta i predikata, govori o
definicijama i o bitnoj definiciji kao strogoj definiciji preko roda i razlike. Bio je
svjestan da nismo uvijek u mogunosti postii tu realnu definiciju pa doputa i
nominalne i deskriptivne makar o njima nema visoko miljenje jer realnu definiciju
smatrao za jedinu koja uistinu zasluuje taj naziv.
Znanstvenu nauku najvieg ranga uzima onu izvoenja pojedinanog iz opeg, iz
uzroka uzrokovano i bio prvi koji je rekao da je temelj znanstvene spoznaje
poznavanje uzroka.
5

Ustvrdio da osjetno opaanje ne moe dosei razinu openitog pa istie da moemo i

zapaati skupinu pojedinanih stvari ili uoavanjem estog ponavljanja jednog
dogaaja i koritenjem pojmovnog aparata mi se moemo podii do spoznaje ope biti
i naela.
Odreuje silogizam ispitujui forme zakljuka u Prvoj Analitici kao govor u kome,
ako se neto postavi, nuno proizlazi neto od tog postavljenog razliito.
Vidio da je u dedukciji potrebno dokazivati premise, moramo stati kod neke (inae
proocessus in infinitum pa nita nee biti ni dokazano) stoga on veli da stanemo kod
izvjesnih naela koja se spoznaju intuitivno i neposredno bez dokazivanja. Primat ima
naelo proturjea za koje ne treba nikakav dokaz kao ni za ostala prva naela pa na
tome bazira epistemologiju pravei razliku izmeu stupnjeva znanja (1 su ta naela, 2
su izvodi iz naela, 3 su predmeti mnijenja tj. vjerojatnosti).
Utemeljitelj logike, izdvojio i analizirao osnovni oblik zakljuka silogizam i ak
kada bi samo to bilo njegovo jedino postignue opet bi bio u trajnoj uspomeni
filozofije, ali nije izvrio potpunu analizu.
Njegov klasini silogizam pretpostavlja 3 termina/stava nije prouio sve oblike
zakljuivanja, ali je on i sam sebe smatrao tak pionirom logike sistematizacije.
Kategorije: bavi se irokim rasponom promjena subjekta i predikata; u O tumaenju: o
suprotnostima stavova (modalnih i asertorikih); U 1. analitici: o konverziji istih
sudova, o nunim i vjerojatnim sudovima i pravilima silogizma, istinitost, indukcija i
dedukcija, pogrekama kod silogizma; u Topici: o predikamentima, definicijom ,
dokazom; O sofistikim pobijanjima: klasifikacija pogreaka i njihovim rjeenjima.
METAFIZIKA
Svi ljudi po naravi tee za znanjem prvo predavanje u knjizi i prva reenica.
MF je zbirka predavanja sakupljena pod tim nazivom, teka za itanje,
Avicena je MF proitao 40 puta i nije ju razumio; to djelo ima najvei znaaj za
razumijevanje Arijeve filozofije i ogroman utjecaj na potonju europsku misao.
Postoje razliiti stupnjevi znanja; umijee tei da proizvede neto, ali to prema Ariju
nije mudrost (sofia) jer najvia mudrost ne tei da ostvari uinak ili neto proizvede,
ve eli znati prva naela stvarnosti tei znanju radi njega samoga, a ovjek koji
traga za znanjem radi njega samoga je iznad onoga koji trai znanje neke posebne
vrste, ili koristi.
Za Arije je via ona znanost koja je poeljna radi sebe same od one kaje postie neke
uinke. Znanost koja jest radi sebe same jest ona o najviim naelima i uzrocima, a
proistekla je iz uenja i zato ju meu svim znanostima traba nazvati slobodnom jer je
kao i slobodan ovjek postoji radi sebe same.
MF je zato mudrost u najviem smislu, a filozof je onaj koji trai znanje i spoznaju
uzroka stvarnosti, a radi samoga znanja. Sofia se u najveoj mjerio bavi prvim
naelima stvarnosti te je ona zato i najopenitije znanje, najudaljenija od osjetila,
najapstraktnija znanost, pa time i najtea znanost budui da podrazumijeva najvei
misaoni napor.
Osjetno opaanje je zajedniko svim ljudima i stoga je lako i nije nikakav znak
mudrosti.
6

Iako je filozofija najapstraktnija znanost, ona je prema ariju najtonija jer one znanosti
koje sadre manje naela su tonije od onih koje sadre vie naela.
Uzroci kojima se filozofija bavi se nabrajaju u Fizici i ima ih 4:
1. bit stvari,
2. materija,
3. djelatan uzrok i
4. svrhovit uzrok ili dobro.
Gleda jesu li prethodnici promatrali i nabrojili uzroke, a on je kao Hegel drao da je
prethodna filozofija uvertira koja vodi do njegovog vlastitog stajalita, postoji
tendencija kod obojice da se osobna filozofija smatra sintezom na viem nivou od
miljenja prethodnika.
Ari je esto bio i nepravedan prema prethodnicima, malo uobraen.
U pravilu su prethodnici razvili 2 od 4 uzroka (materijalni i uzrok kretanja) ali nisu
razradili sustavnu teoriju.
Ari kritizira Platona da se slui samo s 2 uzroka (tostvenim i tvarnim), a da nitko nije
razmatrao finalni uzrok. Ali je nepravedan prema Platonu jer on u Timeju uvodi pojam
demijurga koji predstavlja djelatan uzrok, a i P zastupa uenje o svrhovitosti jer je
finalan uzrok postojanja ostvarenje.
Metafizika se nauka zanima za bie kao takvo, a poto je bie sve to jest, to za arije
znai i da je ono jedno.
Jednost je bitna oznaka bie i kao to se bie nalazi u svim kategorijama tako se u
njima nalazi i jednost. Dobro i ono je primjenjivo svim kategorijama i stoga su jedno
i dobro transcendentalni atributi bia.
Dijeli bia na promjenjiva i nepromjenjiva, a razlikuje 3 vrste bia:
osjetno/propadljivo,
osjetna i vjena (nebeska tijela) i
neosjetna i vjena.
Obraunava se sa P-ovom teorijom o idejama i kae da je ope stvarno, a ne samo
duhovno i da nema dokaza da ope postoji neovisno o pojedinanim stvarima.
Uenje o idejama je beskorisno jer su ideja samo nepotrebno podvostruenje vidljivih
stvari. One navodno trebaju objasniti zato u svijetu postoji mnotvo stvari, ali
problem se ne rjeava tako da se pretpostavi da postoji jo jedan red stvari kao to ini
Platon.Ari veli da je P ovjek koji misli da ako nije sposoban proraunati mali broj
stvari, lake raunati ako ih je dvostruko vie.
Ideje su bespredmetne za nau spoznaju jer nam ne objanjavaju stvari jer nisu njihova
bivstva, inae bi bila u njima. One su beskorisne i kada je rije o objanjavanju
kretanja stvari ideje su nepokretne, a ako su osjetni predmeti odrazi ideja onda b i
oni trebali biti nepokretni.
Pa otkud njihovo kretanje? Ali P je htio objasniti kretanje na drugim temeljima (pojam
demijurga, ari nije pravedan.). teorija o idejama uope nije teorije, veli ari, jer nije
razjanjen odnos izmeu formi i osjetnih predmeta. Jo ga vie iritira teorija o idejama
7

kao brojevima, koja moda uope i nije bila P-ova, a ari kritizira suvremenika da su
zamijenili filozofiju matematikom.
Ako su ideje brojevi kako one mogu biti uzroci, kako mogu postojati dvije vrste
brojeva, na emu s temelji razlika izmeu dvije vrste brojeva, to je izvor kretanja.
Ta je teorija puna jaza (chorismos) i to je opravdana kritika.
P-ova teorija je odrava ukoliko ju kombiniramo sa Arijevom teorijom o imanentnoj
formi koju razmatramo apstraktno u njenoj oposti. Al i sam P daje sebi kritizira u
Parmenidu. Ari ga je pak skroz napadao i nije prihvatio demijurga i zanemario ga kao
simbolinu figuru, ali ni p nije odredio njegovu tonu prirodu. Arijeva teorija
predstavlja ukljuivanje tog formalnog elementa u bie, a kojeg p nije objasnio iako ga
je pretpostavljao u osjetnim stvarima.
Ariju sa biolokog stajalita koji je imao i teolokog stava u MF nisu mu bili potrebni
P-ov matematizacija ni demijurg.
Iako Ari kritizira P-ovu teoriju ideja, on se ipak slae da ope nije tek subjektivan
pojam jer oposti u naem duhu odgovara tipina bit u objektu, bit ne postoji u
nikakvom stanju odvojenosti izvan duha, ona je odvojena samo djelovanjem uma, u
umu.
Ari je vjerovao u mogunost objektivnog znanja, i da je ope predmet znanosti, a kada
ope nikako ne bi bilo realno i ne bi imalo nikakve objektivne stvarnosti onda ne bi
bilo ni znanstvene spoznaje jer se nauka ne bavi pojedinanim kao takvim.
Ope je stvarno, postoji u realnosti u konkretnim stvarima, mada ne povlae za sobom
onu formalnu opost koju ope ima u duhu.
Pojedinana bia koja pripadaju nekoj vrsti su stvarna bia, ali nemaju udjela u jednoj
objektivnoj oposti koja je numeriki ista kod svih lanova vrste. Ta specifina bit je
numeriki razliita kod pojedinog pripadnik klase, ali svi su u vrsti isti.
P i A su na istom terenu kada govore o karakteru istinske znanosti ona je upuena na
opi element u stvarima, tj. na specifinu slinost (bit).
Platonsko shvaanje zametnuo je ve Sokrat svojim formalnim odreenjem, ali on nije
odvojio pojedinane stvari od opeg jer se bez opeg ne moe stei znanstvena
spoznaja, a razdvajanje opeg i pojedinanog prouzroilo je tekoe vidljive u uenju
o idejama..
Za arija ne postoji nikakva objektivna opost, ali u stvarima postoji objektivna osnova
subjektivne oposti u naem umu.
Mi prvo spoznajemo pojedinana bia (1. supstancija), a oposti tek apstrahiranjem (2.
supstancija - vrsta).To 1. ili 2. nije rezultat vrednovanja ve u odnosu na nas i spoznaju
( u redu spoznaja).
Ope posjeduje viu realnost od pojedinanog kao takvog. Ariju je primarno
pojedinano konkretno bie, ali ne porie postojanje opega kao formalnog elementa u
biu, iako porie odvojeno postojanje opega.
Pojedinano je pravo bie, ali ono to ga ini pripadnikom vrste, biem, a i ono to je
ujedno i predmet nauke, to je ono ope.

Arijev hilemorfizam: bie je sastavljeno od materije i forme, i to je bie u 1. stupnju

supstancije, a bie u drugostupanjskom smislu je formalan element, specifina bit koja
odgovara opem pojmu. Iako je samo pojedinano bie bie, ono se ne da definirati
zbog tvarnog elementa koji sadri jer ga ini tvarnim i neprozirnim za nau spoznaju, a
s druge strane je bie upravo ta forma koja se da definirati ili forma stvari, ono naelo
prema kojem materijalni element jest odreen kao neki objekt bie je dakle forma
koja je po sebi nematerijalna. Po tome slijedi da su bia u punom smislu iste
nematerijalne forme, a to su za arije bog i djelatni um u ovjeku, a ako MF prouava
bie, onda ona u ovoj toki postaje ekvivalentna sa teologijom i tu se vidi utjecaj
platonizma (forma kao inteligibilni element).
Ari navodi 4 naela, a tu nam je bitan pojam promjene ili kretanja koja je svaki
prijelaz od terminus a quo ka terminus ad quem. Uvia promjenu kao neto realno i
vidi da u njoj mora postojati 1 supstrat koji se ne mijenja. To to se mijenja najprije je
u stanju mogunosti prema novom odreenju, a zatim djelovanjem nekog eficijentnog
uzroka to poprima novu aktualizaciju. Pokazuje se neki krajnji supstrat koji nema
svojih svojstava ve je potencijalnost kao takva i to ari razumijeva kao materiu primu
koja se nalazi u svim materijalnim stvarima i predstavlja krajnju osnovu promjene. No
eficijentni uzrok uvijek djeluje na neku konkretnu stvar, jer 1. materija nikada ne
postoji kao takva, gola, per se ve u spoju sa oblikom koji je formalizirajui imbenik.
1. materija ne postoji bez forme pa je od nje samo logiki razluiva, ali ukoliko je ona
zadnji temelj predmeta koji trpi promjenu utoliko je ona razluiva od forme zbiljski.
Mi ne bi rekli da je 1. materija najjednostavnije tijelo u svemiru, jer ona uope nije
tijelo nego element svakog tijela makar i najjednostavniji. Promjena se dogaa kao
aktualizacija potencijalnosti, a potencija podrazumijeva 1 stvarno bie koje jo nije to
bi moglo biti. U promjeni postoje 3 a ne samo 2 imbenika: forma i materije i
nedostatak (nije pozitivan element kao materija i forma, ali ju promjena ipak nuno
pretpostavlja). Forma nije naelo individualizacije ve je to materija. To kasnije
preuzima Sv. Toma koji se pita o tekoi kako je materia prima, koja je potpuno liena
svojstava, naelo individualizacija? On je govorio da je materia signata quantitate tj.
Da je materija oznaena koliinom kavantitet je taj koji ini posebnom materiju; ona
ve ima anticipativnu potrebu za kvanitetom to e kasnije i stvarno posjedovati u
svom sjedinjenju sa formom. Ukoliko je materija ona koja ini bie pojedinanim
posljedica je da je forma ono ope. A iz toga logiki slijedi da svaka ista forma mora
biti jedini lan svoje vrste i mora iscrpljivati mogunosti svoje vrste jer unutar te vrste
nema materije koja moe djelovati kao naelo individualizacije! Pa je Toma rekao da
iste inteligencije ili aneli ine toliko mnogo vrsta da ne moe postojati mnotvo
anela jedne vrste. To vidi i ari jer je primijetio da mnotvo zavisi od materije pa veli
da je nepokrenuti pokreta, budui je bez ikakve materije, numeriki jedan! A ne samo
jedan u pojmu ili definiciji. Tu sad Ari kiksa jer ukoliko je materija naelo
individualizacije i nespoznatljiva po sebi, a iz toga proizlazi da pojedinana konkretna
stvar uope nije spoznatljiva. tovie, Ari sam navodi da se ne moe definirati
pojedinano, a znanost se zanima za definiciju ili bit, pojedinano kao takvo nije
objekt znanosti i nije potpuno spoznatljivo. To Ari rjeava tako da se pojedinani
predmeti mogu pojasniti opaanjem, ukoliko se ve ne mogu definirati.

Ari govori i o potenciji i aktualnosti. Megarska kola je negirala potencijalnost. Ari

navodi da je zbiljnost uvijek prije potencije i vremenski i logiki, tj. Potencija se
dovodi u aktualnost uvijek neim to ve je ostvareno, a potencija ima za cilj
aktualnost. Nauka o potenciji i aktu ariju omoguava objanjenje promjene. Analogno
toj nauci, ono to je vjeno jest aktualno i to u najveem smislu. Bog postoji nuno i
on je potpuno aktualan. Vjene stvari moraju biti u istom stupnju i dobra, u njima
nema manjkavosti ili iskrivljenosti iz toga proizlazi da ne postoji zlo po sebi kao
naelo jer ono to je bez materije predstavlja itavu formu, zlo ne postoji odvojeno od
zlih stvari. Tu je vidljivo da je Arijev bog preuzeo neto od Platonove ideje dobra, a i
uzrok svega dobra mora biti samo dobro, to veli i sam ari. Bog postoji kao finalni,
krajnji uzrok radi kojeg se aktualizira potencijalnost, zbog kojeg se razvija dobrota.
Naukom o aktu i potenciji ari odgovara Parmenidovoj teoriji o nemogunosti
promjene. Distinkcija izmeu potencije i akta vodi i uenju o hijerarhiji bia jer je
jasno da se neko bie koje se nalazi u aktu naspram svog terminus a quo moe biti i
dalje u potenciji spram svog terminus ad quem. Dua je prema tome aktualnost u
odnosu na tijelo, ali potencija u odnosu na viu funkciju uma. Ari objanjava nastanak
bia kao spoj prve materije i forme koje tvore 4 elementa (zemlja, zrak, vatra i voda)
koje daljnjim spajanjem i odjeljivanjem tvore neorganska tijela i kasnije razliita bia.
Postupno se po hijerarhiji penjemo preko toga do ovjekova djelatnog uma
nepomijeanog sa materijom, pa do odvojenih umnosti i nebeskih sfera i konano do
boga. Uenje o hijerarhiji se ne razumijeva kao neka evolucija (iste forme ne nastaju
iz materije). Ari je prvi rekao da bog i priroda nita ne proizvode uzalud. Kretanje je
prijelaz iz potencije u aktualnost i zahtijeva naelo u ostvarenja, a sukladno tome svijet
u cjelini zahtijeva prvog pokretaa. Taj Prvi se ne razumije vremenski jer je kretanje
prema Aristotelu nuno vjeno ve u smislu najvii. Prvi pokreta nije bog
stvoritelj: svijet je postojao oduvijek, a da nije bio stvoren oduvijek tj. Bog oblikuje
svijet, ali ga nije stvorio, on je izvor kretanja, vue svijet kao finalni uzrok. Da je bog
izazvao kretanje djelatnim inom, on bi se tada sam izmijenio, dolo bi do protudjela
onog pokrenutog na samog pokretaa. Dokaz za boga: naelo za kretanje mora biti
isti akt, akt bez potencijalnosti, prethodno je pretpostavio vjenost svijeta jer da je
vrijeme moglo nastati onda bi postojalo vrijeme prije vremena , a to je proturjeje.
Mora postojati prvi pokreta koji izaziva kretanje tako da se pritom sam ne mijenja,
isti akt, bez materije (jer ona za sobom povlai mogunost trpljenja, djelovanja i
mijenjanja). Ari nije imao ba vrsto uvjerenje kada je govorio o broju nepokrenutih
pokretaa navodi ih mnotvo u Fizici i Metafizici (55 transcendentalnih pokretaa,
49 dana kritika: kakav je njihov odnos prema 1. pokretau i kako ih je 55 ako je
materija naelo individualizacije????), a kasnije govori o samo 1. Zbog tog mnotva
srednjovjekovni su mislioci pretpostavljali da postoje vie inteligencije ili aneli koje
pokreu sfere te ih uinili podreenima prvom pokretau, Bogu i zauzimali jedino
mogue stajalite: drugi pokretai, ako uope treba ostvariti neki sklad meu njima,
moraju se pokretati kako su podreeni 1. pokretau. To su posebno uviali
neoplatonovci. 1. pokreta je nematerijalna pa i nema nikakvu tjelesnu aktivnost,
njegova je djelatnost isto duhovna tj. Intelektualna njegov je aktivnost aktivnost
miljenja. Pa to bog misli? Miljenje je umno sudjelovanje u predmetu, a predmet
boje misli mora biti najbolje od svih moguih predmeta jer boje znanje ne moe biti
ono znanje koje ukljuuje promjenu, osjetilnosti ili razvitak. Otud slijedi: bog zna sebe
u vjenom aktu intuicije ili samosvijesti. Stoga ari definira boga kao miljenje
10

miljenja bog je postojea misao koja vjeno misli sama sebe. Bog ne moe imati
nikakvo miljenje izvan sebe jer bi to znailo da ima neku svrhu izvan sebe. Bog zna
jedino sebe. Sv. Toma je pokuao protumaiti Aristotela tako da ne iskljui spoznaju
svijeta i djelovanje boanske misli. Ari ponekad govori o 1. nepokrenutom pokretau,
kao bogu, a u Nik. Et. Govori o bogovima kao veina grka on nije mario za broj
bogova. Njegov bog nije osoban bog u religijskom smislu, ali jest u filozofskom
smislu ukoliko je on umnost ili misao. Ari ga nije zamiljao kao predmet oboavanja
ili upuivanja molitava ve je njegov bog potpuno okrenut prema sebi. U tzv. Spisu
Velika etika, ari izriito kae da grije oni koji misle da moe postojati prijateljstvo
prema bogu jer
a) bog ne bi mogao uzvratiti tu ljubav
b) ni u kom sluaju se ne moe rei za nas da volimo boga!
U nerazvijenim Arijevim spisima nalaze se i drugi dokazi za egzistenciju boga:
opaanje ljepote zemlje i velianstvenost neba pa se iz tog zakljuuje na postojanje
bogova (teleoloki dokaz) i jo jedan argument koji e se kasnije razviti u 4. put Tome
Akvinskog: tu ari dokazuje: gdje postoji neto dobro, tu postoji neto bolje i najbolje.
Iako je ari pokazao jasnije poimanje boanstva od Platona, zamjera mu se to nije uzeo
u obzir boje djelovanje u svijetu na kojem je Platon inzistirao a koje je i bitna element
svake zadovoljavajue racionalne teologije Arijev bog je eficijentni uzrok samo tako
to je i finalni uzrok, on ne poznaje ovaj svijet i nikakva boanska zamisao se ne
ispunjava u ovom svijetu stoga je Aristotelova MF inferiornija u tom pogledu prema
Platonovoj.
FILOZOFIJA PRIRODE I PSIHOLOGIJA
Priroda je za arija cjelokupnost materijalnih stvari podlonih kretanju, cjelokupnost
onoga to je sposobno zapoeti i zavriti promjenu, ono to ima unutranju sklonost ka
promjeni. Kretanje se dijeli na nastajanje i propadanje i na kretanje u uem smislu koje
se dijeli na
1. kvalitativno (kvalitet, Promjena)
2. kvantitativno (kvantitet, Promjena)
3. lokalno (kretanje u obinom smislu rijei)
Pretpostavke kretanja su mjesto i vrijeme (pod mjestom se misli na prostor?). Dokaz
da mjesto postoji pokazuje injenica mogunosti premjetanja i injenica da 4
elementa imaju svoja prirodna mjesta, a ari ga gleda kao granicu unutar koje se nalaze
tijela, granicu koja je smatrana kao nepotrebna jer onda izvan te granice nema nita
sve u svemiru se nalazi na nekom mjestu, ali ne i sam svemir. Do kretanja dolazi
promjenom mjesta, ali sam se svemir ne moe kretati nikako nego kruno (ne moe
naprijed) i to dok se pokreta nalazi u dodiru sa njim. Vrijeme ne moe se izjednaiti
sa kretanjem ili promjenom jer je kretanja mnogo a vrijeme je jedno, ali je s njima
usko povezano. Vrijeme je ono brojivo kretanja obzirom na prije i poslije tu ukazuje
na brojivi aspekt kretanja. Meutim vrijeme je kontinuuum kao i kretanje oboje se ne
sastoje od odvojenih toaka. Samo on to se nalazi u prostoru na takav nain da je
sposobno za kretanje jest u vremenu, ono to je vjeno i nepokretno nije u vremenu.
Kretanje je vjeno ali oigledno nije nepokretno, stoga je i ono u vremenu. Iz tog
slijedi da je vrijeme vjeno nikada nije zapoelo i nikada nee zavriti. Vrijeme je
11

onaj vid elemenata kretanja koji umu omoguuje da u njemu prepozna mnoinu faza.
Postoji li beskonano tijelo? Ono nije mogue jer je svako tijelo ograniena povrina!
Ne postoji ni beskonaan broj jer je broj ono to se moe izbrojati, dok beskonaan
broj ne bi bio brojiv. No on doputa beskonano kao potencijalno (kontinuum je
beskonaan potencijalno, broj, svemir..). Svako prirodno kretanje je upravljeno prema
nekoj svrsi, a tei svom prirodnom razvitku od stanja potencijalnosti prema stanju
aktualnosti, razvijanju forme u materiji. Svemir se sastojiod dva razliita svijeta
nadmjeseni (tu su zvijezde koje su nepropadljive i nepodlone ikakvoj promjeni osim
mjesnoga kretanja, samo kruno, a sastavljene su drugaije od drugih mat. Stvar, od
aithera koji je 5. i najvii element, sposoban samo za promjenu mjesta u krunom
kretanju). Ari zemlju vidi kao loptasti oblik, lebdi u sreditu svemira, a oko nje krue
koncentrini slojevi 4 elementa. Iza njih su nebeske sfere, od kojih se krajnja, zvijezda
stajaica kree zahvaljujui 1. pokretau. Ima 55 sfera (kao i 55 nepokrenutih
pokretaa) uz 1. pokretaa koji pokree tu krajnju sferu. Pojedinane sfere nestaju i
nastaju, ali su vrste i rodovi vjeni. Dua je ivotni princip, uzrok kretanja ivog tijela
kao finalni uzrok i kao istinsko bie formalni uzrok. Ne zagovara platonski dualizam
i dua i tijelo ine jedinstvenu supstanciju. Tako doputa znatno veu povezanost due
i tijela nego to su to doputali platonovci. Ne gleda tijelo kao grob due nego je cijelo
jastvo sainjeno od tijela i due i uope nije upitno to jedinstvo. Oko poglavlja o
djelatnom umu se vodile ustre polemike jer nije jasno to je ari elio rei. Tako neki
izjednaavaju taj njegov djelatni um sa bogom pa tumae da boje djelovanje kao
osvjetljavanje potencijalno znanog je slino sunevoj svjetlosti koja ini vidljivim ono
to se aktualno gleda, no te usporedbe sa bogom nisu vjerojatne (kao da bi Ari, prema
Rossu, govorio u O dui o bojoj imanenciji, a u MF o njegovoj transcendenciji).
Moda je ari shvaao djelatan um kao naelo koje je isto kod svih ljudi, kao jednu
umnost koja ima iznad sebe hijerarhiju drugih odvojenih umnosti, a koja djeluje unuta
pojedinca i preivljava smrt.
ETIKA
Njegova je etika izrazito teleoloka, zanima ga djelovanje, a ne djelovanje ispravno
po sebi, nego djelovanje ukoliko ono vodi ka ovjekovom dobru. Dobro? Veli da se na
to ne moe odgovoriti s onom tonou kojom bi odgovarali na matematiki problem
ona kree od opih naela a zatim radi zakljuke, a etika zapoinje zakljucima. Za
Arija je srea smisao ivota, a vidi ju u djelovanju u suglasnosti sa vrlinom to
predstavlja idealan ivot za ovjeka, koji e ga uiniti sretnim, a o tome raspravlja u
Nikomahovoj etici. Karakter se moe vjebati da bi se razvio kao dobar, a ta je vjeba
djelovanje u skladu sa vrlinom. Zajednika svrha svih dobrih ina je to da se oni dre
odreene mjere, a i vrlina je za arija sredina izmeu dvije krajnosti (krajnosti su
poroci). Za arija e zadovoljan ovjek biti onaj koji vidi to je za njego dobro u bilo
kojem spletu okolnosti, to istinski pristaje ljudskoj prirodi u odreenoj okolnosti.
Vrlina se sastoji obiju krajnosti u mjeri da nijedna ne postaje prekomjerena upravo su
u sintezi manje opasnosti od onih koje su latentno sadrane u pojedinoj jer se u svijesti
paralizira njihova tiranija. Ari je u razmatranju vrlina bio pod utjecajem estatikoga
stava Grka prema ljudskoj moralnosti, a koje se pokazuje posebice u razmatranju
ovjeka iznimne duevne veliine njemu je vbio ideal ponosan a ne ponizan ovjek.
Ariju bi vjerojatno bio odvratan pojam o razapetom bogu, on bi za njega bio
istovremeno i neestetski i nerazuman. Pretpostavka moralnog djelovanja je sloboda, a
12

Grk snosi odgovornost samo za dobrovoljno uinjene radnje ovjek se ne smatra

odgovornim ako su djela uinjena pod ikakvom prisilom ili iz neznanja. U
Nikomahovoj etici raspravlja o pravednosti, a pod pravdom razumijeva ono to je
zakonito i ono to je poteno i jednako. Opa pravda izjednaena je sa potivanjem
zakona, ali za Arija se zakon protee na itav ivot pa tako tjera na moralne radnje pa
je tako opa pravda izjednaena sa vrlinom shvaenom u socijalnom vidu. Slino
Platonu i Ari je vrsto uvjeren u odgojnu funkciju drave kojoj je i podlona
pojedinana sloboda (sve je u vidu prosperiteta drave). Pravda je sredina izmeu
vrenja i trpljenja nepravde. Jedinstvo uma i znanja daje teorijsku mudrost koja se bavi
najviim predmetima (MF, mat, Fiz), a promiljanje tih sadraja pripada idealnom
ivotu ovjeka. Uzvienost spoznaje potjee od njezinog predmeta, a zato je mudrost
umovanje o onome najznaajnijim pa je ona najvia znanost. Sokrat je tvrdio da su sve
vrline produkt razuma, a Ari to preinauje u misao da su sve vrline prije uz razum
nego iz njega jer razboritost pretpostavlja moralnu vrlinu, ali vrlina ne moe bez
razboritosti. Ari je samo htio pokazati da je Sokrat u krivu jer bi prema njegovoj teoriji
znanje o pravdi i postajanje pravednim bili simultani dogaaji veli da ako netko zna
to je pravednost, on nije samim time pravedan. Ari razmatra tu i prijateljstvo te ga
naziva vrlinom. Osim toga ono je neto najnunije u ivotu: odnosi prema prijatelju
jesu jednaki odnosu prema sebi samome jer je prijatelj drugo Ja; prijateljstvo je vie u
tome da se voli nego da se bude voljen. Savreno je prijateljstvo ono zbog drugog
samog ( a slijedi hijerarhijski red prijateljstva iz uivanja i iz koristi koji je na
najniem stupnju). ovjekova najvia srea je u intelektualnom razmatranju jer je um
najvia ovjekova sposobnost, a kontemplacija najvia aktivnost uma koja je i
najtrajnija ovjekova aktivnost. Filozof je najsamodostatniji sebi od svih ljudi. I njemu
trebaju zemaljska dobra, no on moe i bez njih. Iako je vano imati prijatelje, filozofu
nije potrebna suradnja drugih iako mu je ona od velike pomoi. Filozofija se voli radi
nje same, daje ispunjenja. Srea ovisi o dokolici, ali iako sumo ljudi i smrtni, ne znai
da se trebamo brinuti samo za zemaljske stvari. Najvia mudrost bavi se onim vjenim.
Tako tu spada MF, fizika ukoliko se bavi traenjem nunog u kontingentnim pojavama
koje inae prouava.
POLITIKA
Pod dravom razumijeva grki polis koji kao i svaka druga zajednica postoji radi
nekog cilja. Za dravu je taj cilj najvie ovjekovo dobro moralan i umski ivot.
Obitelj je prvobitna zajednica koja je nastala s ciljem odranja ivota, a kad se vie
obitelj udruilo u tenji za neim to nadilazi puko zadovoljavanje ivotnih potreba,
nastalo je selo koja se udruuju da proire teritorij i tada nastaje drava nastaje zbog
odranja golog ivota a nastavlja postojati radi odranja boljeg ivota. I zato ari
naglaava kvalitativnu i specifinu razliku drave i domainstva.. Samo u dravi
ovjek vodi dobar ivot, a poto je dobar ivot ovjekova prirodna svrha, drava se
smatra prirodnom zajednicom, a u tom smislu onaj koji uopene treba dravu ili je
zvijer ili je bog. Graanstvo se dijeli po prirodi ljudi imaju razliite interese i
sposobnosti uslijed ega zauzimaju razliite poloaje u drutvu. Ropstvo je razumljivo
u toj povijesnoj okosnici. Pravilna je trgovina razmjena robe dok je neprimjereno
stjecanje dobara novanom razmjenom. Nije vjerovao da su dravi potrebne takve
korjenite promjene kakve je predlagao Platon. Odbacio je ustro Platonov prijedlog za
zajedniko odgajanje djece uvara drave sa obrazloenjem da je dijete svih ustvari
13

niije dijete. Govorio je da je bolje biti nekome obian roak nego Platonov sin.
Kritizirao je ideju zajedniki dobara jer bi ona izazivala stalnu svau, time i
nedjelotvornost drave jer u srei koju izaziva imanje svojine uiva ili pojedinac ili
nitko. Slobodan ovjek sudjeluje u sudstvu i politici, ali ne i klasa zanatlija jer nema za
to potrebnu dokolicu, a i mukotrpan rad sputava duu i ini je nesposobnom za istinsku
vrlinu. Zastupao demokraciju i naizmjeninu vlast graana. Od monarhije je prema
njemu bolja aristokracija, no ona je suvie visok ideal pa zagovara politeju, ureenje
ekvivalentno vladavini srednje klase, a stoji na sredini izmeu oligarhije i
demokracije. Drava treba biti dovoljno velika da omogui pravilan ivot graana, ali
ne prevelika, te niti premala da u njoj nema dokolice, ali niti da bude preobilna.
Poljoprivrednici i zanatlije su neophodni dravi ali ne trebaju uivati graanska prava.
Samo su pripadnici 3. klase (ratnici) biti graani u punom smislu, a oni kasnije
preuzimaju funkciju upravljaa, i konano sveenika. Svaki graanin treba posjedovati
komad zemlje blizu grada i drugi blizu granica da se osigura da svi budu zainteresirani
za obranu drave. I Platon i Ari su svojim poticanjem na istinski oplemenjen ivot koji
osigurava drava odbacivali viziju o imperijalistikoj vojnoj dravi jedino u miru
graani postiu zadovoljstvo i ka ouvanju tog mira drava tei.
ESTETIKA
Razlikuje lijepo od onoga to se samo svia i razluuje istinsku objektivnu ljepotu od
onoga to je samo predmet poeljnosti. Glavi oblici ljepote su red, sklad i odreenost
te je ljepota u veliini i poretku. Glazba je od svim umjetnosti najvie podraivalaka,
a dao je i univerzalan pogled na poeziju. Definirao tragediju i njenu funkciju
proienja kroz saaljenje i strah, a koja je cilj tragedije. Zaplet je vaniji od likova, a
dao je i one zaplete koji se moraju izbjegavati da bi se katarza postigla. Tragedija mora
prikazivati srednju linost koja je pogoena nekom nesreom, ali koja nije plod
iskvarenosti ili poroka protagonista
STARI PERIPATETIARI
Stara akademija je nastavila sa Platonovim matematikim spekulacijama, a stari
peripatetiari Aristotelovo empirijsko usmjerenje uz neznatna preinaavanja i
razvijanja posebno na podruju logike. Teofrast dolazi poslije Aristotela na elo
peripatetike kole i djeluje na tom poloaju do svoje smrti, a on se posebno istie na
nastavljanju Aristotelova rada na podruju prirodnih nauka, posebno se bavei
botanikom te je ostavio djela koja su ga inila bespogovornim autoritetom za botaniku
sve do kraja srednjeg vijeka.
Aristoken je donio u peripatetiku kolu neke kasnije pitagorejske teorije npr. uenje
da je dua harmonija tijela pa ga je to navelo da negira besmrtnost due, a u svojim
empirijskim prirodoznanstvenim radovima i istraivanjima povijesti glazbe, on je iao
Aristotelovim putem.
Demetrije Teofrastov uenik i plodan pisac koji se istakao svojom politikom
djelatnou.
PLATON I ARISTOTEL
Su bili ne samo dvojica najveih grkih filozofa ve i jedni od najveih filozofa koje je
svijet ikada vidio. Iako imaju slinosti, izmeu njih postoji i izrazita razlika pa njihove
filozofije moemo karakterizirati kao odnos teze i antiteze platonizam i
14

aristotelizam. Okarakterizirati Platonovu filozofiju idejom bivstvovanja, a Aristotelovu

idejom nastajanja znai sluiti se generalizacijom koja ne predstavlja potpunu istinu.
Platon je slino Sokratu polazio od vrijednosti moralnih sudova, kao Sokrat je pokuao
dijalektiki doi do poimanja moralnih vrijednosti i te vrijednosti obuhvatiti
definicijom da razjasni odreene etike ideje, uvidio je objektivno utemeljenje
moralnih duova ukoliko su oni opevaei i oiglednost da su moralne vrijednosti
ideali, u smislu da nisu neto konkretno (poput ovce) i one imaju udjela u dobru ili
ljepoti tako da se za njih pravilno kae da sudjeluju u dobru po sebi, da izlaze iz
idealne biti, apsolutne dobrote ili ideje dobra. Na taj je nain Platon na temelju
sokratske etike razvio Mf, a svoju dijalektiku s vremenom je poeo primjenjivati ne
samo na moralno etike vrijednosti ve i na sveope pojmove. Tvrdei da pojedinane
stvari sudjeluju na biti ba kao to dobre stvari sudjeluju na dobroti.

15