PREDGOVOR

"Upoznajte to inite!" To su rijei iz liturgije sveenikog reenja, kojima se

reenici pozivaju da sve vie uranjaju u dubine otajstva spasenja koje im inom reenja
postaje tako blisko.
Te rijei stavljene su kao moto ovog niza katehetskih homilija o Svetoj misi, o
slavljenju euharistijskog otajstva, tom izvoru, sreditu i vrhuncu svega kranskog ivota, a koje su namijenjene sveenicima i svim ostalim vjernicima.
I o ovoj zbirci homilija o svetoj misi moe se rei "Habent sua fata libelli" - knjige
imaju svoju povijest.
Euharistijsko gibanje je ovih zadnjih godina zahvatilo vie-manje sve mjesne Crkve
u hrvatskom narodu. Da bi plodovi tog hvalevrijednog gibanja bili to bogatiji i trajniji u
naoj banjalukoj Crkvi (i ne samo u njoj), smatrao sam potrebnim - izmeu ostalog pomoi vjernicima da aktivno, svjesno i plodonosno sudjeluju kod svakog
euharistijskog slavlja u svojim upskim odn. liturgijskim zajednicama. Ta bi im se pomo
mogla pruiti i preko prikladnih katehetskih homilija o vanosti mise u njihovom ivotu, te
o smislu svakog pojedinog dijela misnog slavlja.
Uvjeren i sam u opravdanost cijele zamisli, na se Ordinarij, Alfred Pichler rado
odazvao molbi da osobno preuzme na sebe ovaj ni malo lagan posao, na emu mu od srca
zahvaljujem. - Kao lan saborskih i posaborskih Vijea za provoenje liturgijske reforme
II. vatikanskog sabora i dugogodinji predsjednik Hrvatskog liturgijskog vijea pri naoj
BK, on je bez sumnje jedan od najpozvanijih za pravilno tumaenje ne samo liturgijskih
odredaba nego i samog duha obnovljene liturgije misnog slavlja.
Ove homilije o. Biskup odrao u svojoj katedrali, u Banjaluci, u radne dane
Doaa 1982, te od etvrtka iza Pepelnice do utorka iza III. korizmene nedjelje 1983.
Sabrane sada u jednu knjigu, homilije ne mogu, niti ele biti stroga znanstvena obrada i
tumaenje misnog slavlja. Ali, to ne znai da one nisu utemeljene na - uglavnom
najnovijim rezultatima istraivanja liturgije mise, te postulatima liturgijskog pastorala.
Po svojoj tematici, koncepciji, pastoralno-praktinoj usmjerenosti i nadasve po
svojoj originalnosti, ova zbirka homilija o misi svakako je jedinstvena - i to ne samo u nas.
Vrijednost zbirke je i u tome, to njezina aktualnost nije vremenski ograniena.
Budui da su ove homilije slobodno govorene (tj. bez ikakvog pisanog predloka)
prisutnim vjernicima, (a i predviene su u prvom redu kao pomo sveenicima u
tumaenju mise), to se kod skidanja teksta s magnetofonske vrpce nastojalo ostaviti
netaknutom propovjednikovu ivu rije - koliko je to god bilo mogue. Moebitne
specifinosti vremena i mjesta odravanja ovih homilija prilagodit e veoma lako svakoj
konkretnoj situaciji svi oni, koji se njima budu sluili. Svatko tko ih bude itao i o njima
razmatrao, imat e u njima izvanredno duhovno tivo, istinsku duhovnu okrepu.
Brai sveenicima, msgru Josipu Galeiu, Vladi Lukendi, dru Anti Orlovcu i
Ivanu Peri Grgiu, kao i banjalukim bogoslovima na Vrhbosanskoj katolikoj bogosloviji
u Sarajevu iskreno zahvaljujem na njihovoj pomoi prilikom snimanja ovog vrijednog
katehetsko-homiletskog materijala i njegovog pripremanja za tisak. Isto tako zahvaljujem i
rektoru Bogoslovije dru Mati Zovkiu na korisnim sugestijama, te dru Zvonimiru Baotiu,
uredniku "Vrela ivota", koji je ovu publikaciju uvrstio u niz edicija "Vrela ivota" i pruio
veoma rado raznovrsnu tehniku pomo.
Tijelovo, 1983.
Dr. Franjo Komarica,
referent za liturgiju
banjaluke biskupije

PREDGOVOR

II.

IZDANJU

Prvo izdanje ove zbirke katehetskih homilija o sv. misi vrsnog propovjednika i
liturgiara, blagopokojnog biskupa banjalukog mons. Alfreda Pichlera zacijelo je donijelo
bogate plodove. Odavno se osjeala potreba za novim izdanjem. Zahvaljujem mojim
vrijednim suradnicima mons. dr. Anti Orlovcu i mons. Ivici Boinoviu to su nau
domau katoliku javnost u ovoj godini Velikog Jubileja kranstva i euharistijskih
kongresa obradovali ovim drugim izdanjem. Tako e jo mnogi moi bolje upoznati i
zavoljeti najvee blago svoje svete vjere - svetu misu.
Mons. dr. Franjo Komarica,
banjaluki biskup
Mons. Alfred Pichler roen je 18.12.1913. na Otrelju, upa Bos. Petrovac od oca Antona
i majke Matilde, r. Helk. Puku kolu polazio je u Prijedoru, gimnaziju u Travniku, a
bogosloviju u Sarajevu. Za sveenika ga je zaredio sarajevski nadbiskup Ivan ari u
sjemeninoj crkvi sarajevske bogoslovije 13.03.1937.

mons. Alfred Pichler

Sveeniko djelovanje zapoeo je kao kapelan u Banjaluci (1937 1941.), a zatim
je upnik u Novom Martincu (1941 1946.). Po zavretku rata proveo je skoro deset
mjeseci u logoru, tj. od 28.05.1945. do 17.03.1946. Nakon toga bio je upnik u Novoj
Topoli (1946 1952.) odakle je upravljao i susjednim upama Bos. Aleksandrovac i
Mahovljani. Zatim je osuen na zatvorsku kaznu od 25 mjeseci koju je i izdrao u
Banjaluci i Vare Majdanu od 13.03.1952. do 14.04.1954.
Po izlasku iz zatvora bio je jo tri mjeseca upnik u Staroj Rijeci, a zatim je
premjeten za upnika u Prnjavor (1954 1959.), odakle je i dvije godine upravljao i
upom Kulai. Nakon smrti banjalukog biskupa elika izabran je 12.08.1958. za
kapitularnog vikara banjaluke biskupije.
Imenovan je banjalukim biskupom 27.07.1959. Posveen je u Zagrebu
18.10.1959.
Sudjelovao je veoma aktivno na II. vatikanskom saboru. Istaknuo se kao liturgijski
strunjak, te je bio lan saborske Liturgijske komisije.

Kasnije je bio predsjednik Liturgijske komisije BKJ, a papa ga je izabrao za lana

Meunarodne biskupske komisije za dijalog s pravoslavnima. Bio je veliki pobornik
ekumenizma,
veoma
obljubljen
propovjednik
i
ovjek
iroke
kulture.
Umirovljen je 15.07.1989. Umro je 17.05.1992. i pokopan je u kripti banjaluke
katedrale.

1. T O J E S V E T A M I S A ?
1.1. SPOMEN NA KRISTA
Moja draga brao i sestre!
Jedanput je Isus priao usporedbu o zakopanom blagu. Siromaan seljak orao je
tuu njivu. Orui otkrio je blago. Recimo, velik up pun zlatnih dukata. to e seljak tada?
Najprije se osvrnuo je li ga tko vidio, a onda je brzo zatrpao up i orao dalje. Sutradan je
rasprodao sve stoje imao: kuu i bau i njivicu i ivad i stoku. Onda je sa svim onim
novcem otiao vlasniku njive i zamolio ga da mu proda ovu njivu. Vlasnik, ne znajui da je
u njivi blago, proda mu njivu. Na seljak radostan ode kui. Dao je sve to je imao, a
postao je najvei bogata u svojoj okolini.
Na to je Isus mislio kad je ovu priu priao? Mislio je na kraljevstvo Boje, na
milost. On kae: "Kraljevstvo je Boje kao blago sakriveno u njivi" (usp. Mt 13, 44). To je
blago koje mnogi ljudi, ak ni mnogi krani, ne poznaju. A im netko jedanput shvati to
je to kraljevstvo nebesko, onda on ode i dade sve to ima da se domogne toga blaga.
Mi kod toga pomiljamo na svete muenike koji su dali sve to su imali, i svoj
ivot, samo da osiguraju sebi kraljevstvo Boje. To je i Isus mislio.
A ja znam jedno drugo blago koje je takoer zakopano i koje mnogi krani ne
poznaju, a vrijedno je da sve damo za nj. To blago je sveta misa. Svake nedjelje idemo na
misu. Mnogi i radnim danom dolaze na nju. Ali vidjet ete kod ovih propovijedi koje u
drati o misi da ima mnogo toga to vi ne znate. I kad budete jedanput razumjeli veliinu,
uzvienost i divotu svete mise, onda ete cijeniti misu vie nego sve drugo.
to je sveta misa? Kakvo je ustrojstvo svete mise? Koja je povijest svete mise?
Zatim emo ii po redu od poetka prema kraju razmatrajui o svakom dijelu svete mise da
upoznamo ljepotu i dubinu toga najkrasnijega i najsvetijega obreda to ga imamo na ovoj
zemlji.
Tko e nas voditi? Otkud u ja uzimati ovu nauku o sv. misi? Iz tri izvora. Prvi
izvor je sam Isus Krist koji najbolje zna to je sv. misa. On ju je dao nama. Drugi izvor su
njegovi apostoli koji su, nadahnuti Duhom Svetim, napisali knjige Novog zavjeta pa u ja
iz tih knjiga uzimati nauku o sv. misi. A trei izvor e biti:uiteljstvo Crkve: papa i
biskupi s njim sjedinjeni, koje vodi Duh Sveti, i to bilo obinim propovijedanjem, bilo
sveanim proglaavanjem vjerskih istina. I oni e govoriti istinu o sv. misi.
Dakle, mi danas postavljamo prvi put pitanje: to je sv. misa?
To emo pitanje ponoviti jo tri-etiri puta. Danas ja to pitam Isusa Krista. Vodim
vas na Zadnju veeru na Veliki etvrtak uveer uoi Kristove smrti, gdje vidite Isusa za
stolom i oko njega njegove apostole. Isus dri kruh u svojoj ruci i kae: "Uzmite i jedite!
Ovo je tijelo moje koje e se za vas predati" (Mt 26,26). A onda uzme au i kae: "Uzmite

i pijte iz nje svi, ovo je moja krv." (Mt 26,28). A onda dodaje vrlo vanu reenicu: "Ovo
inite meni na spomen!" (1 Kor 11,24).
To je Isus govorio. To je dakle sveta misa: spomen na Isusa Krista. I kad god vi
doete na misu, kad god sveenik vri ove svete obrede, onda vrimo spomen Isusa Krista.
To je prvi odgovor na pitanje: to je sveta misa? A tu emo stati i razmotriti taj odgovor.
Kad sam bio upnik za vrijeme zadnjeg rata, poznavao sam jednu mladu katoliku
obitelj. Imali su dvoje male djece. Bili su to poteni, vrlo dobri, prijazni ljudi. Naalost,
mu je u ratu poginuo, a ena je dobila slubenu obavijest da je mu mrtav, i dobila je
njegove stvari: prsten, sat, novanik. Nastade velika tuga i alost. Sreom je ona imala
neku fotografiju. Kad sam jedanput doao u njenu kuu, ona je stajala pred tom
fotografijom i imala krunicu u ruci, te je molila za njegovu duu gledajui u tu fotografiju.
To je sve stoje ona od njega imala, to je bio spomen na njezina mua. Ali jel'te brao i
sestre, taj spomen je mrtav, to je samo komad papira, njegova slika, to nije on.
Druga jedna majka, koja je izgubila sina, odlazi na groblje. Svaki dan ondje pali
svijee i moli. Taj grob je spomen njezina sina. Samo njegovo mrtvo tijelo ispod one
zemlje lei.
Je li sveta misa takav spomen? Nije! Kad sveenik uzme onaj kruh po nalogu
Kristovu, tada Krist sa sveenikom govori rijei: "Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje!" (Mt
26,26). Onda se taj kruh pretvori u ivo, preobraeno, uskrslo tijelo Isusovo, onakvo kakvo
je tijelo Isusovo sada. I ono vino, na Kristove rijei koje sveenik izgovara, pretvara se u
ivu krv, ne u prolivenu mrtvu krv, nego u krv kakva je sada u ilama Kristovim zajedno s
tijelom. To je spomen sv. mise, ivi spomen, Isus je tu iv. To je prvi odgovor.
Neemo nikad zaboraviti: Sveta misa je ivi spomen na Isusa Krista. Iz toga emo
nauiti da uvijek s dubokim strahopotovanjem slavimo sv. misu.
Jedan musliman iz Doboja mi je jedanput rekao: "Kada bih ja vjerovao da je ovdje
moj Bog, ja ne bih nikada ustao s koljena." Tako osjea jedan musliman. Mi ne moramo
stalno kleati, mi smo djeca Boja, ali emo uvijek sa dubokim potovanjem i sa arkom
vjerom kleati kad sveenik izgovara ove rijei i kad Krist silazi s neba na na kruh i u ovo
nae vino. Jer, misa je spomen Kristov. Amen.

1.1. SPOMEN NA KRISTA

Moja draga brao i sestre!
Jedanput je Isus priao usporedbu o zakopanom blagu. Siromaan seljak orao je
tuu njivu. Orui otkrio je blago. Recimo, velik up pun zlatnih dukata. to e seljak tada?
Najprije se osvrnuo je li ga tko vidio, a onda je brzo zatrpao up i orao dalje. Sutradan je
rasprodao sve stoje imao: kuu i bau i njivicu i ivad i stoku. Onda je sa svim onim
novcem otiao vlasniku njive i zamolio ga da mu proda ovu njivu. Vlasnik, ne znajui da je
u njivi blago, proda mu njivu. Na seljak radostan ode kui. Dao je sve to je imao, a
postao je najvei bogata u svojoj okolini.
Na to je Isus mislio kad je ovu priu priao? Mislio je na kraljevstvo Boje, na
milost. On kae: "Kraljevstvo je Boje kao blago sakriveno u njivi" (usp. Mt 13, 44). To je
blago koje mnogi ljudi, ak ni mnogi krani, ne poznaju. A im netko jedanput shvati to
je to kraljevstvo nebesko, onda on ode i dade sve to ima da se domogne toga blaga.
Mi kod toga pomiljamo na svete muenike koji su dali sve to su imali, i svoj
ivot, samo da osiguraju sebi kraljevstvo Boje. To je i Isus mislio.
A ja znam jedno drugo blago koje je takoer zakopano i koje mnogi krani ne
poznaju, a vrijedno je da sve damo za nj. To blago je sveta misa. Svake nedjelje idemo na
misu. Mnogi i radnim danom dolaze na nju. Ali vidjet ete kod ovih propovijedi koje u
drati o misi da ima mnogo toga to vi ne znate. I kad budete jedanput razumjeli veliinu,
uzvienost i divotu svete mise, onda ete cijeniti misu vie nego sve drugo.
to je sveta misa? Kakvo je ustrojstvo svete mise? Koja je povijest svete mise?
Zatim emo ii po redu od poetka prema kraju razmatrajui o svakom dijelu svete mise da
upoznamo ljepotu i dubinu toga najkrasnijega i najsvetijega obreda to ga imamo na ovoj
zemlji.

Tko e nas voditi? Otkud u ja uzimati ovu nauku o sv. misi? Iz tri izvora. Prvi
izvor je sam Isus Krist koji najbolje zna to je sv. misa. On ju je dao nama. Drugi izvor su
njegovi apostoli koji su, nadahnuti Duhom Svetim, napisali knjige Novog zavjeta pa u ja
iz tih knjiga uzimati nauku o sv. misi. A trei izvor e biti:uiteljstvo Crkve: papa i
biskupi s njim sjedinjeni, koje vodi Duh Sveti, i to bilo obinim propovijedanjem, bilo
sveanim proglaavanjem vjerskih istina. I oni e govoriti istinu o sv. misi.
Dakle, mi danas postavljamo prvi put pitanje: to je sv. misa?
To emo pitanje ponoviti jo tri-etiri puta. Danas ja to pitam Isusa Krista. Vodim
vas na Zadnju veeru na Veliki etvrtak uveer uoi Kristove smrti, gdje vidite Isusa za
stolom i oko njega njegove apostole. Isus dri kruh u svojoj ruci i kae: "Uzmite i jedite!
Ovo je tijelo moje koje e se za vas predati" (Mt 26,26). A onda uzme au i kae: "Uzmite
i pijte iz nje svi, ovo je moja krv." (Mt 26,28). A onda dodaje vrlo vanu reenicu: "Ovo
inite meni na spomen!" (1 Kor 11,24).
To je Isus govorio. To je dakle sveta misa: spomen na Isusa Krista. I kad god vi
doete na misu, kad god sveenik vri ove svete obrede, onda vrimo spomen Isusa Krista.
To je prvi odgovor na pitanje: to je sveta misa? A tu emo stati i razmotriti taj odgovor.
Kad sam bio upnik za vrijeme zadnjeg rata, poznavao sam jednu mladu katoliku
obitelj. Imali su dvoje male djece. Bili su to poteni, vrlo dobri, prijazni ljudi. Naalost,
mu je u ratu poginuo, a ena je dobila slubenu obavijest da je mu mrtav, i dobila je
njegove stvari: prsten, sat, novanik. Nastade velika tuga i alost. Sreom je ona imala
neku fotografiju. Kad sam jedanput doao u njenu kuu, ona je stajala pred tom
fotografijom i imala krunicu u ruci, te je molila za njegovu duu gledajui u tu fotografiju.
To je sve stoje ona od njega imala, to je bio spomen na njezina mua. Ali jel'te brao i
sestre, taj spomen je mrtav, to je samo komad papira, njegova slika, to nije on.
Druga jedna majka, koja je izgubila sina, odlazi na groblje. Svaki dan ondje pali
svijee i moli. Taj grob je spomen njezina sina. Samo njegovo mrtvo tijelo ispod one
zemlje lei.
Je li sveta misa takav spomen? Nije! Kad sveenik uzme onaj kruh po nalogu
Kristovu, tada Krist sa sveenikom govori rijei: "Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje!" (Mt
26,26). Onda se taj kruh pretvori u ivo, preobraeno, uskrslo tijelo Isusovo, onakvo kakvo
je tijelo Isusovo sada. I ono vino, na Kristove rijei koje sveenik izgovara, pretvara se u
ivu krv, ne u prolivenu mrtvu krv, nego u krv kakva je sada u ilama Kristovim zajedno s
tijelom. To je spomen sv. mise, ivi spomen, Isus je tu iv. To je prvi odgovor.
Neemo nikad zaboraviti: Sveta misa je ivi spomen na Isusa Krista. Iz toga emo
nauiti da uvijek s dubokim strahopotovanjem slavimo sv. misu.
Jedan musliman iz Doboja mi je jedanput rekao: "Kada bih ja vjerovao da je ovdje
moj Bog, ja ne bih nikada ustao s koljena." Tako osjea jedan musliman. Mi ne moramo
stalno kleati, mi smo djeca Boja, ali emo uvijek sa dubokim potovanjem i sa arkom
vjerom kleati kad sveenik izgovara ove rijei i kad Krist silazi s neba na na kruh i u ovo
nae vino. Jer, misa je spomen Kristov. Amen.

1.2. SPOMEN KRISTOVE SMRTI I USKRSNUA

Moja draga brao misi, u svakoj sv. misi. i sestre!
U prvoj polovini 16. stoljea engleski kralj Henrik VIII. otpao je od katolike vjere
i povukao za sobom itavu Veliku Britaniju. Razlog je bio taj, to ga papa nije mogao
rastaviti od njegove ene. Jer, katolika je enidba nerastavljiva. Kralj, silovit ovjek,
odmah je sve katolike crkve oduzeo od katolika i dao svojim vjernicima anglikancima, pa
su se katolici morali sastajati u privatnim kuama. A onda je kralj naredio da svaki
domain u ijoj se kui ita katolika misa mora platiti dvije hiljade zlatnih dukata ili ii
dvije godine u zatvor. Tko je bio siromah, iao je u zatvor. Meutim, bogati lord Mc.
Kinsley nije iao u zatvor nego je plaao. Nakon prvog plaanja ubrzo su ga drugi put
pozvali, osudili i on je opet platio. Kad je trei put platio globu od 2.000 zlatnih dukata,
ree mu sudac: "Vae Lordstvo, kako Vam se isplati za jednu misu dati 2.000 dukata?" A
on odgovori: "to je 2.000 dukata? Misa vrijedi vie nego itav svemir, a ne 2.000 dukata!

Ja vrlo rado dajem 2.000 dukata i ponosim se time to za misu plaam 2.000 dukata." Tako
je taj lord cijenio sv. misu.
Mi smo u jueranjem naem razmatranju takoer upoznali jedan dio vrijednosti sv.
mise. Juer smo rekli: Sv. misa je spomen-in Isusa Krista, ali ne mrtav spomen nego ivi,
jer je Krist uskrsli, preobraen i nazoan u sv.
Danas idemo korak dalje i ponovo postavljamo pitanje: to je sv. misa? Ovaj put
pitamo sv. Pavla apostola. A apostol nam odgovara svojom prvom poslanicom
Korinanima, 11. poglavlje. Ta poslanica Korinanima i to 11. poglavlje je najstariji
kranski dokument o sv. misi. Napisan je davno prije evanelja, jo u 55. godini. Tamo
apostol Pavao ima jedno udno tumaenje sv. mise. On pie Korinanima ovako: "Kad god
blagujete ovaj kruh, (misli se na sv. Priest) i kad pijete au smrt Gospodnju (Kristovu)
navijetate dok on (ponovo) ne doe" (1 Kor 11,26) na sudnji dan. To je njegovo i to je
neto novo. I ja se danas pitam, kako to? Kako je apostol doao do toga da se u misi
navijeta Kristova smrt? Kad sveenik poslije podizanja kae: "Tajna vjere", onda vi
odgovorite: "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kale, smrt tvoju, Gospodine,
navijetamo, tvoj slavni dolazak iekujemo". Vidite, to je uzeto od sv. Pavla i time vi
izraavate bitnost sv. mise. To je smrt Kristova. Ali kako je Pavao doao do toga? Ja
mislim ovako: Pavao je znao onaj dogaaj Zadnje veere. Samo, morate dobro paziti!
Zadnja veera je bila na Veliki etvrtak uveer, na Veliki petak Isus umire, a po idovskom
raunanju sa zalaskom sunca u etvrtak ve je poeo petak. Za nas je to etvrtak, jer
brojimo dane od ponoi do ponoi. I to Isus kae na Zadnjoj veeri? "Uzmite i jedite, ovo
je moje tijelo koje e se predati za vas". to je to "predati"? ta e se predati?
Isus. U smrt! Kada? Za nekoliko sati. Sad, na Veliki petak. Gdje? U Jeruzalemu. To
znai, ovo je moje tijelo koje se sad predaje u smrt, i moju smrt ja vama dajem. Moje tijelo
koje umire za vas. I ovo je aa, ovo je krv koja e se proliti za vas i za sve ljude na
otputenje grijeha. Ista stvar! Dakle, Pavao je ve naznaio da u sv. misi nije samo spomen
Kristov, nego je spomen Kristove smrti, ali tako iv spomen, da je taj spomen na neki
nain tu, da je ta smrt Kristova na neki nain nazona u sv. misi. Isusove rijei nad
razlomljenim kruhom i razlivenim vinom su proroka gesta zbiljskog uprisutnjenja skore
nasilne smrti. Crkva obavljanjem te geste Isusove uprisutnjuje njegovu smrt.
A sad idemo korak dalje. Nakon podizanja, odmah nakon: "tajna vjere" sveenik
moli u svim kranskim liturgijama jednu molitvu koja se zove anamneza(molitva
spominjanja). U toj molitvi sveenik moli: "Gospodine, mi sluge tvoje, i tvoj sveti
narod (to ste vi!) slavei spomen blaene muke Krista tvoga Sina, njegova uskrsnua
od mrtvih i uzaaa u nebesku slavu, prikazujemo" (1. Euharistijska molitva). Dakle,
ovdje se takoer spominje smrt. Ali ne samo smrt, nego i uskrsnue od mrtvih i uzaae u
nebesku slavu. Sv. misa nije samo doivljaj Kristove smrti, nego je i doivljaj Kristova
uskrsnua i Kristova uzaaa na nebo. A ima anamneza u starim kranskim liturgijama
koje spominju ne samo uskrsnue i uzaae nego i roenje i Bogojavljenje i propovijed
Kristovu. Dakle, moemo ovako kazati: U sv. misi se dogaa tajanstveno, nevidljivo, ali
stvarno i istinito, smrt Kristova, njegovo uskrsnue i itav spasiteljski ivot Isusov, osobito
ono glavno im nas je spasio, tj. smrt, uskrsnue i uzaae. To je nova poruka koju smo
danas dobili.
A sada dolazi jedno pitanje koje vam je sigurno na pameti: Dobro, molim vas. kako
to? Krist je ivio prije 2.000 godina. I umro je skoro prije 2.000 godina. Pa kako to da je
sad njegova smrt nazona? Da li to znai da u svakoj misi Krist ponovo umire i uskrisuje i
uzlazi na nebo? Ne! Krist je samo jedno umro, prije 2.000 godina. Jedno uskrsnuo iv iz
groba. Jedno uzaao na nebo. Ali ta jedna smrt i to jedno uskrsnue i uzaae postaje u
sv. misi nazono. Kako to moe biti? Ja sada propovijedam i kada svrim propovijed, moja
propovijed pripada prolosti. I ne moe postati nazonom poslije deset dana. E to je, jer
smo mi ljudi, smrtni, prolazni. Sve nae prolazi. A Krist je Bog. On nije prolazan. Njegova
smrt i njegov ivot sadre u sebi vjenost i to je razlog zato Bog moe tu Kristovu
vjenost, taj njegov ivot i smrt, staviti u obred svete mise. Ja bih to usporedio s nekim
magnetofonom to su ga metnuli da hvata moju propovijed. Kad ja svrim propovijed
netko e ga iskljuiti, ali kad god hoe poslije pritisne odreeno dugme i ut e moj glas.

Samo ima i razlike! Vi ete uti samo moj glas, a ja neu biti tamo. A u misi ete doivjeti
muku i smrt i uskrsnue Kristovo, ali on e biti tamo, onaj, koji je muku trpio i uskrsnuo i
uzaao.
Brao i sestre, kad je Mojsije na sinajskom brdu prvi put sreo Boga, Bog ree:
"Mojsije, izuj obuu svoju, jer mjesto na kojem stoji sveto je". I Mojsije izuje obuu i
pade na koljena da se pokloni Bogu. To vai i za misu. Kranine, izuj obuu svoju, jer
mjesto na kojem stoji sveto je! Amen.

1.3. GOSPODNJA VEERA

Draga moja brao i sestre!
Isusovac, misionar meu Eskimima koji stanuje blizu Sjevernog pola, p. Bernard u
knjizi svojih doivljaja iznosi i ovaj dogaaj:
Jedno eskimsko selo imalo je otprilike 2.000 dua. Godinama su vapili biskupu da
im poalje sveenika. Ali biskup nije imao sveenika, pa im ga nije mogao ni poslati. Onda
su oni kazali: "Sagradit emo crkvu i upni stan." I zamislite, bez sveenika, na svoj
troak, sagradili su lijepu crkvu i vrlo udoban upni stan. Sad biskup mora poslati
sveenika. No biskup jo uvijek nije imao sveenika. A onda se desilo neto dirljivo: Svake
nedjelje oko 9 sati prije podne ti su se Eskimi svi sabrali u crkvi i onda su molili svetu
misu bez sveenika, bez ikoga. Molili su: Gospodine, smiluj se, Slava Bogu na visini; tada
je netko proitao Evanelje, a zatim su svi molili: Vjerujem u jednoga Boga, onda: Svet,
svet, svet; poslije toga: Jaganje Boji. Na koncu su jo svi zajedno izmolili sve molitve
koje kranin mora znati napamet i onda su pozdravili Gospu te se razili kuama. Ti
Eskimi su znali daje sv. misa najvee blago koje nam je Bog na ovoj zemlji dao.
Time se mi bavimo u ovim propovijedima. Mi smo ve vidjeli daje sv. misa ivi
spomen na Isusa Krista. Vidjeli smo i jo neto vie: da je sv. misa mistini, ali stvarni
doivljaj Kristove muke, smrti, uskrsnua i uzaaa kao i itavog Isusova djelovanja. A
danas postavljamo pitanje: Kakav je vanjski oblik ovog dragocjenog bisera to nam ga je
Isus dao - sv. mise?
Mogao je Isus uzeti razne oblike. Mogao je, na primjer, napraviti ovakav oblik sv.
mise: da se kod sv. mise zakolje jedno janje i da se stavi na oltar. To zaklano janje, to bi
bila krasna slika Jaganjca Bojega koji je za nas umro na kriu. Ili druga mogunost:
Mogao je narediti da se usred crkve stavi jedna posuda sa ivim ugljevljem, sa eravicom,
pa kad doe obred mise, onda se pod obrednim molitvama pospe tamjana po toj eravici, a
onaj tamjan gori i miris se penje prema krovu crkve. I to bi bila slika: kao to tamjan iri
miris, ugodan miris, tako Isusova smrt iri milost za svakog ovjeka. I to bi bila zgodna
slika! Ali zanimljivo, Isus nije uzeo ni jednu ni drugu od tih slika. Uzeo je jednu, koju mi
ne bismo nikako oekivali, sliku veere. Spomen na Krista, njegova rtvena smrt, bit e
prikazana pod likom jedne veere. Zato veere? Jeste li uli dananje itanje? (srijeda I.
nedjelje Doaa) Izaija prorok, ak u 4. stoljeu prije Krista prikazuje budue Kristovo
kraljevstvo na zemlji, njegovu Crkvu i kae: "U one dane (tj. kad doe Isus), spremit u
svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline" (Iz 25,6). Gozbu na ovoj gori. Kojoj gori?
Na Sionu, gdje je sagraen hram. I zaista, na toj gori Sionu Isus je odrao svoju Zadnju
veeru, svoju jedinu, prvu i zadnju misu. Htio je ostvariti proroanstvo Izaije proroka. Zato
je za oblik svoje najvee svetinje izabrao oblik veere. Budui da mi misu slavimo i
izjutra, pa je nezgodno kazati veera, mi ne obiavamo kazati: Gospodnja veera,
nego: gozba, sveta gozba. To je oblik sv. mise.
Ja u ukratko iznijeti:
1) oblik Zadnje veere to ju je Isus odrao, i
2) apostolsku misu, koja je takoer bila sasvim slina Isusovoj Zadnjoj veeri, a
onda emo bolje shvatiti neke stvari.
Veliki je etvrtak uveer. Ve je mrak. Isus i njegovi apostoli su u dvorani Zadnje
veere na gori Sionu. Najprije su blagovali obrednu, vazmenu veeru. Jelo se peeno janje.
Kruh se zamakao u gorak umak koji se zove haroset. Kruh je bio beskvasan, jer su na
Vazam idovi jeli samo beskvasni kruh. (Ne smijete zamisliti kruh kao na, nego kao prst

debeo, kao jednu deblju prevrtu, takav je bio taj kruh. Takav je kruh i danas kod Izraelaca i
Arapa).
Kad je ta veera bila gotova, oprao je Isus uenicima noge za znak: sad e doi
neto veliko gdje morate biti isti. A onda je opet sjeo s njima za stol, odrao vrlo dug
govor. Zatim je uzeo kruh u ruke, pretvorio ga u svoje tijelo rijeima: "Uzmite i jedite, ovo
je moje tijelo koje e se za vas predati." Potom ga je razlomio na komade i dao apostolima.
Svaki je apostol uzeo jedan zalogaj kruha. Zatim je uzeo au, a to je zapravo bio manji
glineni ili metalni vr, i rekao: "Uzmite i pijte, ovo je moja krv koja e se za vas proliti".
Potom je dao vr apostolima i svatko je otpio pojedan gutljaj i dao ga je dalje. Otili su
zatim na Maslinsko brdo. To je bila prva misa. Sveta veera.
Apostolska je misa bila ovoj sasvim slina. Sve ono od poetka mise pa do onoga
"Molite brao", toga nije u toj misi ni bilo. To se poinje uvoditi istom u 2. stoljeu, dok su
apostoli ivjeli u 1. stoljeu. I oni su se najprije sastajali i molili neke molitve, onda su
imali jednu skromnu veeru kranske ljubavi kao i Isus na Zadnjoj veeri: malo mesa,
malo kruha, malo vina. Ta se veera zvala agape - veera kranske ljubavi. A onda su
donijeli onaj kruh koji e se posvetiti. Apostol je nad kruhom izrekao rijei posvete, nad
kaleom izrekao rijei pretvorbe i svi su stojei izmolili "Oe na" kao molitvu prije jela,
prije priesti. Zatim su se svatko sa svakim zagrlili: mukarci s mukarcima, ene sa
enama, i tada su primili sv. priest. Od onoga kruha otkidalo se komad po komad i davalo
vjernicima te su oni jeli. Zatim je svaki uzeo au i pio iz te ae. To je bila najstarija
apostolska misa.
Kakva je razlika izmeu dananje mise i apostolske? Nema mnogo razlika!
a) Onaj prvi dio do "Molite brao" otpada, to je poslije dodano. A to je jo bilo
drukije? Isus i apostoli prieuju obinim kruhom, otkidaju od kruha. Mi imamo
specijalno peene, tanke, bijele hostije. A zato hostije? Zato to je na kruh s kvascem, a
onaj Isusov je bio bez kvasca. Zato i mi peemo hostije od vode i brana, bez kvasca.
b) Druga je razlika ta, to su u prvoj Crkvi uzimali svaki dan priest i pod prilikom
vina. U nas je to nekako zaputeno. Prieuje se pod prilikom vina, na primjer, kad je
krtenje odraslih zajedno s krizmom, kad je vjenanje, kad su jubileji i kad su neke
posebne sveanosti; onda se dijeli priest pod obje prilike: pod prilikom kruha i prilikom
vina. Meutim, redovito se to ini samo pod prilikom kruha. Kako je dolo do toga da se
ne prieuje pod prilikom vina? Jedan od uzroka jest to to su u Srednjem vijeku nastajale
one uasne bolesti, npr. kuga, koja zarazi ovjeka strahovito brzo, pa su ljudi poeli bjeati
od prieivanja pod prilikom vina, da se ne zaraze, jer iz iste ae piju. Onda je Crkva to
stvarno dokinula. Imala je za to jo jedan razlog. Kruh se, naime, pretvara u cijeloga
ivoga Isusa, zajedno s krvlju, a vino se pretvara u krv, ne prolivenu, nego ivu, zajedno s
tijelom, tako da pod prilikama kruha i pod prilikom vina prima isto, tj. cijeloga Krista.
c) i jo jedna razlika! Onda su se svi prieivali, a danas, naalost, ne. Eto, vidite
kako su prvi krani shvaali misu! Samoj misi, najljepem biseru kranstva, Isus je dao
oblik veere. I u svakoj misi Isus kae: "Uzmite i jedite!" A ti kae: "Hvala, neu!" Tu
neto nije u redu! Recimo, bude 500 ljudi na misi, a 50 ih se priesti. Znam, ne smije se
priestiti s tekim grijehom na dui, to je jasno, ali zar krani koji redovno idu na misu ne
mogu ostati dulje vremena bez smrtnoga grijeha? To ja ne mogu shvatiti. I zato, ako nema
na savjesti teak grijeh, ako si sat prije priesti bez jela i pia, osim vode, doi na priest!
Doi jer te Krist zove. Misa na kojoj se ti ne prieuje nije potpuna misa za tebe. Toj
misi neto nedostaje. Upotpuni je svetom prieu! Amen.

1.4. RTVA KRISTOVA I NAA

Moja draga brao i sestre!
Evo, mi ve etvrti put postavljamo pitanje: to je sv. misa? Dosad smo dobili tri
razliita odgovora, koji se nadopunjuju. Najprije smo Krista pitali: "to je sv. misa?" A on
nam je rekao: "To je spomen in." Vidjeli smo da to nije mrtav spomen, nego iv, jer je
Krist iv na naim oltarima u svakoj misi. Onda smo pitali sv. Pavla: "to je sv. misa?" A
Pavao nam je kazao daje misa mistini, nevidljivi, ali stvarni doivljaj Kristove muke,

smrti, uskrsnua i uzaaa i uope itavog Kristova spasiteljskog djelovanja. A onda smo
ponovo pitali: "to je sv. misa?" i reeno nam je daje sv. misa po svome vanjskom izgledu
veera, Gospodnja veera.
Danas posljednji put postavljamo pitanje: to je sv. misa? I odgovor nam je
najvaniji, najdublji. Sv. misa je rtva Kristova na kriu. To bih vam sada morao objasniti, a to je jako teko. Teko je zato, jer nai vjernici u svom religioznom ivotu gotovo
nemaju pojma rtve. U svjetovnom, profanom, ivotu, oni upotrebljavaju rije "rtva".
Tako npr. jedna majka rtvuje svoj san, to znai: bdije itavu no uz bolesno dijete. Jedan
otac rtvuje godinji odmor jer hoe da pomogne kolovanje svoje keri. Ili, kad je rat,
onda se svi moramo rtvovati za spasenje domovine. To mi razumijemo. U tom smislu je
rtva nekakvo djelo povezano s odricanjem koje inimo da bismo postigli neki vei cilj.
Ali rtva po svom postanku i po samoj rijei nije svjetovna rije. To je isto bogosluna,
liturgijska rije. I sve su poganske religije imale rtvu, imaju je i danas. I idovski narod u
Starom zavjetu imao je mnoge rtve. to je rtva u religioznom pogledu? rtva u
religioznom pogledu je stvar, meni draga, koju ja poklanjam Bogu (boanstvu), da
bih izrazio svoje potpuno predanje Bogu i da bih postigao sjedinjenje s Bogom. Samo
to to rtvovanje mora izvesti sveenik, ne moe svaki ovjek. Evo jedan primjer.
Oko 1200. godine prije Krista, kau povjesniari, zavrio se trojanski rat. Jedan od
grkih vojskovoa nakon trojanskog rata, stari Nestor, vratio se kui i grizla ga je savjest,
to je u ratu pobio tolike ljude. Poeo se moliti bogu - nije koristilo, poeo postiti - nije
koristilo! Onda mu je jedan sveenik rekao da prikae bogu Zeusu rtvu od deset tovljenih
volova. Dakle, skupa rtva. I Nestor nabavi deset tovljenih volova. Jo ih odvede zlataru da
im pozlati rogove, da budu vredniji. Mislio je: "Bog e se smilovati kad im pozlatim
rogove, jer su mu drai i skuplji." A onda je dotjerao te volove u hram i sveenik boga
Zeusa mu je rekao neka rairi ruke nad volovima, da njegovi grijesi prijeu na volove. I on
je rairio ruke nad volovima. Poklali su volove. Jednog vola su potpuno spalili na oltaru, to
je rtva paljenica. Sad su volovi bili Zeusovo vlasnitvo. Njih su ispekli, pa je svaki od
nazonih ljudi dobio jedan obrok peenog vola. To je Zeus njih astio. To vam doe kao
neka priest kod pogana. I Nestor se sretan vratio kui, uvjeren da su mu grijesi oproteni
po rtvovanju deset volova.
Brao i sestre, da li moe ivot deset volova biti naknada Bogu za makar samo
jedan grijeh, jer Bog je neizmjeran? Zato je i svaki grijeh neizmjerna uvreda. A i jedan vol
i stotinu volova vrlo je ograniena rtva. Ne dosee onu neizmjernost.
Sad ete razumjeti Kristovu rtvu na kriu. Krist je Bog, i zato je njegova rtva
takoer neizmjerna, neizmjerna kao to je neizmjeran grijeh. I kad je Krist dragovoljno
primio na sebe svoju smrt za nae grijehe, on je preobilno zadovoljio, naknadio za sve
grijehe cijeloga svijeta.
Sad dolazi jedno "ali". Krist je umro za mene, ali ja kroz to jo nisam spaen. Nije dosta
izumiti lijek protiv raka. Treba taj lijek i popiti, ako hoe ozdraviti. Tako isto, Krist je za
mene umro da me spasi, ali ja kroz to nisam spaen, jer moram tu Kristovu rtvu uzeti u
sebe, ja moram s njom doi u kontakt. Ona, ta Kristova rtva, mora ui u mene, onda sam
ja spaen. Ona ulazi u mene kroz euharistiju, sv. misu. Ta Kristova rtva nalazi se u sv.
misi na tajanstven nain. Ista je rtva ona na kriu i ova rtva sv. mise. Ima samo jedna
razlika izmeu mise i rtve na kriu, i ta je razlika za nas jako vana. Na kriu je sam Isus
rtvovao svoj ivot i sama sebe. U misi je Janje Boje dano u nae ruke, u tvoje ruke. I ti
se mora spojiti s Kristom. I ti mora zajedno s Kristom prinijeti Bogu rtvu na kriu, ali
ne samo Krista, nego i sebe. Dakle, ti i Krist zajedno, vi ste euharistijska rtva. Amen.

1.5. PREGLED POVIJESTI MISE

Moja draga brao i sestre!
Evo mi, danas je ve peti dan, govorimo o sv. misi, ali svaki put smo zapravo
govorili o onoj misi to ju je Isus slavio na Veliki etvrtak. To je misa Gospodnje veere. A
danas misa ima dvadesetak dijelova. Kako je do toga dolo?

Brao i sestre, veeras bih htio da vam u kratkim crtama iznesem povijest
sv. mise. Osobito me zanima jedna stvar, a sigurno i vas. Isusova misa je imala
dva bitna dijela i jedan nebitni. Dva bitna dijela, to je pretvaranje kruha u tijelo
Isusovo i pretvaranje vina u krv Isusovu. To je prvi dio. Priest sviju nazonih, to
je drugi dio. Nebitni dio je bio pranje nogu. Kako se iz ta dva dijela razvila ova
dananja misa, osobito ovaj prvi dio sv. mise koji se zove sluba Boje rijei?
Dozvolite da vam prikaem tu slubu Boje rijei na poetku sv. mise. Prvi dio
mise. Sluba Boje rijei, ili pouna misa, ili - ako hoete - kola Isusova, ne slui se na
oltaru. Ona se slui na sjeditu i ovdje za ovim ambonom. Isus je najsvetiji dio mise predao
svojim apostolima, Crkvi. Kao to se dijamant uokrui, uokviri u zlato i srebro da ispadne
ljepi, tako tu Isusovu jezgru sv. mise Crkva uokviruje u lijepe molitve da bude ljepa, da
se narod time bolje pripravi na pretvorbu i na priest. to mi ljudi uvedemo, to smijemo i
mijenjati, ali onu jezgru Isusovu ne smije nitko dirati; ona mora u svakoj misi ostati
nepromijenjena. Crkva je, dakle, uokvirila pretvorbu i priest u lijepe molitve i obrede.
Odakle ih je uzela? Uzela ih je iz idovskog bogosluja. Isus je bio idov. I svi su apostoli
bili idovi. I prvi krani u Jeruzalemu su bili idovi. Isus je iao svake subote (idovi
slave subotu!) na idovsko bogosluje, apostoli takoer, a ili su i prvi krani. Mi znamo
tono kakvo je bilo to bogosluje. Sv. Luka u 4. poglavlju svoga Evanelja opisuje jedno
takvo bogosluje u Nazaretu kad je Isus bio tamo. Ja u vam sad ispriati kakvo je bilo to
bogosluje, i vi ete odmah u tom bogosluju prepoznati na prvi dio mise, nau Slubu
Boje rijei.
Kad bi se idovi sabrali, najprije su molili molitve. Onda se italo Sveto pismo i to
najprije jedan dio iz Mojsijeva zakona. Taj se dio zvao paraa. Kad se on svrio, molio se
ili pjevao psalam. Nakon psalma bilo je drugo itanje iz Svetog pisma, iz Proroka. Taj se
dio zvao haftara. Nakon itanja Proroka bila je propovijed. Zatim je slijedila molitva. Time
je bogosluje bilo gotovo.
Jeste li vidjeli kako je to kod nas u sv. misi? Najprije se ita jedan dio Sv. pisma,
onda se moli odnosno pjeva psalam, a zatim se ita drugi dio Sv. pisma - evanelje. Poslije
evanelja se dri propovijed, a onda slijedi sveopa molitva. To je prvi dio sv. mise. Uzeli
smo ga tono iz idovskog bogosluja. Ali kroz stoljea su dolazile kojekakve promjene.
Tako su na primjer u 2. stoljeu uveli ono: Ispovijedam se Bogu svemoguemu, slino kao
to mi danas molimo na poetku mise. U 4. stoljeu su prvi put molili: Slava Bogu na
visini i to na Boi, jer je to boina pjesma, ispoetka su to smjeli moliti samo papa i
biskupi, ali poslije je to doputeno svim sveenicima. U 5. stoljeu su prvi put u Antiohiji u
misi molili: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemoguega, da bi u 11. stoljeu itava Crkva
preuzela ono prvo Vjerovanje. I tako su razne promjene dolazile u sv. misu.
Ne smijemo zaboraviti: nikad Crkva nije dirnula u onu jezgru, u Zadnju veeru, u
pretvorbu i priest. To smrtnik ne smije dirati. A ono drugo se moe i sutra promijeniti; to
su nebitne stvari.
Ja ne znam, brao i sestre, jeste li uli za blaenog Johna Ogilvie-a iz kotske. To
je bio protestant koji se kasnije obratio na katoliku vjeru. Postao je isusovac. Kao
sveenika poslali su ga natrag u kotsku da tamo iri katoliku vjeru, jer je sva kotska
silom, kraljevom naredbom, prevedena na protestantizam. On je ondje radio. Ve ga je
policija zamijetila, a on je ipak etiri godine izvrdavao racije i policijske zamke. Najzad su
ga uhvatili. Muili su ga u zatvoru i objesili 10. oujka 1565. godine. Kad je bio na sudu,
pita ga sudac: "Kako si se usudio ovdje u protestantskoj zemlji protiv zapovijedi naega
slavnoga kralja Jakova Prvog slaviti katoliku misu?" A svetac mu odgovori: "Jakov Prvi,
kralj kotske kae: 'Ne smije slaviti misu.' Isus na Zadnjoj veeri kae: 'Ovo inite meni
na spomen.' Koga da sluam? Bog mi mora biti vei nego kralj."
To emo danas upamtiti: kad god doete na sv. misu uvijek slavite samo Gospodnju
veeru, a svi drugi dijelovi mogu se katkada promijeniti i zamijeniti drugima. Amen.

2. U V O D N I O B R E D I

2.1. ULAZNA PJESMA I POZDRAV

Moja draga brao i sestre!
uo sam da u Beogradu ima jedan sveuilini profesor koji nikad ne ide u crkvu i
nije vjernik. Jedino kad patrijarh ima liturgiju, onda on doe, ali samo na poetak. On hoe
da vidi sveano oblaenje patrijarhovo na poetku liturgije. Za vrijeme tog oblaenja vodi
se dijalog izmeu akona i pjevakog zbora na koru. akon pozdravi svaki komad odjee
to ga patrijarh stavlja na sebe, a zbor odgovori. Kad svri oblaenje patrijarha, profesor
odlazi iz crkve. Njega liturgija na zanima.
Na poetak sv. mise nije tako svean i raskoan kao arhijerejska liturgija u Istonoj
crkvi. Nekada se i kod nas biskup sveano oblaio pred vjernicima u crkvi. Danas se to
rjee ini. Ali i ovako, kako je sada, poetak sv. mise ima svoju ljepotu i, to je najvanije,
svoju preglednost. Sveenik i ministranti se obuku u sakristiji. I tono u odreen sat izau i
upute se prema oltaru. To se zove misni ulaz. Za to vrijeme se pjeva ulazna pjesma.
Ulaznu pjesmu pjevaju ili sami pjevai ili pjevai naizmjence s narodom. elim naglasiti
da vjernici treba da doekaju sveenika u crkvi, a ne da sveenik eka kada e vjernici
doi. Velika je nekultura i nepristojnost zakanjavati na sv. misu. (Kod nas nedjeljom
zakanjava do 10 posto vjernika). A na ulaznu pjesmu vjernici, naalost, premalo paze. Ta
pjesma ima svoje znaenje. Ona je isto to je uvertira kod opere. Na poetku opere, prije
nego se digne zavjesa, muzika svira sve one motive koji se javljaju u operi; koja je opera
alosna, ve tada uvodi sluaoca u alosno raspoloenje, ako je opera radosna - u radosno.
Tako je kod veine ulaznih pjesama. Kod vjernika se eli stvoriti raspoloenje za taj
blagdan i za taj dan. Na primjer, sada u nedjelju ulazna pjesma glasi: "Radujte se u
Gospodinu, opet velim radujte se"... To je trea adventska nedjelja, tzv. radosna nedjelja, i
jer je to radosna nedjelja, treba vjernik da se uivi u to da na temelju svoje vjere i svoje
ljubavi prema Bogu osjeti duhovnu radost.
Ima ulaznih pjesama koje nisu tako openitog raspoloenja. Na sv. Nikolu Tavelia,
na primjer, pjeva se: "Evo pravog muenika koji je ivot dao za Boga". To se odnosi na
Nikolu Tavelia. A u onoj povorci, u sveeniku i ministrantima koji ga prate, rimska Crkva
vidi sveani ulazak sveca u nebo.
Katkad ulazna pjesma govori o samoj povorci kao simbolu naeg putovanja prema
nebu. Npr., u nedjelje kroz godinu pjeva se katkad: "Obradovah se kad mi rekoe:
'Hajdemo u dom Gospodnji'" (Ps 122,1). Povorka koja ulazi iz sakristije slika je itave
Crkve koja ide prema nebu. A mi smo svi ta Crkve koja putuje kroz ovaj ivot u dom
Gospodnji, u nebo.
Kad sveenik doe do oltara, prvo mu je pozdraviti oltar. Ako je Presveti
sakrament u svetitu ili na oltaru, onda sveenik i ministranti s njime moraju pokleknuti.
To je carski pozdrav euharistijskom Kristu. Ako svetohranita nema u svetitu i na oltaru,
nego je sa strane (kao kod nas), onda se samo duboko naklone oltaru koji predstavlja
Krista. To je prvi in pozdrava.
Sveenik se zatim popne i poljubi oltar. To je opet pozdrav oltaru. Dakle, vidite,
oltar mora daje neto silno sveto kad ga Crkva trostruko pozdravlja na poetku svete mise.
(Trei je nain kaenje, koje u nekim misama otpada).
Kad je oltar pozdravljen, dolazi pozdrav narodu. Najprije se sveenik prekrii.
Kae: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", i rukama napravi kri. Zato? to to znai? To
je poetak mise. Sjetite se, mi smo takoer krteni na poetku svoga ivota u ime Oca i
Sina i Duha Svetoga. Mi smo se u ivotu mnogo puta prekriili. Mi smo sve sakramente
primili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I kad budemo otili s ovoga svijeta, ako zovnemo
sveenika, on e nas ispratiti odavde u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Taj znak kria ini se na poetku mise i zato to je misa posadanjenje one rtve
Isusove na kriu. Sad poinje Kalvarija i zato se svi kriamo na poetku mise. A zato to je
poetak, govorimo: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", a vi odgovorite: "Amen". Ali,
molim vas, recite, kad bude vrijeme, gromko: "Amen". Nije poteno da sveenik neto
zapone, a vi to ne prihvatite.

Sada sveenik pozdravi narod. Ima nekoliko mogunosti. Evo na primjer: Prvi
pozdrav: "Milost Gospodina naega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajednitvo Duha
Svetoga sa svima vama!" To je pozdrav. Sveenik rairi ruke i tako vas pozdravlja. A vi
treba da prihvatite pozdrav i da mu odzdravite: "I s duhom tvojim". Otkuda taj pozdrav?
Tono tako je sv. Pavao pozdravio Korinane u svome pismu. U drugoj poslanici
Korinanima imate zapisan ba taj pozdrav (2 Kor 13,13).
Moe sveenik uzeti i drugi: "Milost vam i mir od Boga Oca naega, i
Gospodina Isusa Krista." (Rim 1,7 i 2 Sol 1,2) I na to se odgovara: "I s duhom
tvojim." Taj pozdrav je opet uzet iz jedne knjige Sv. pisma. Ivan apostol u svojoj knjizi
Otkrivenja pozdravlja svoje itatelje na koncu: "Neka milost Gospodina Isusa bude sa
svima" (Otk 22,21).
A trei je pozdrav: "Gospodin s vama." Tako je, ako se sjeate, aneo pozdravio
Mariju: "Zdravo, milosti puna. Gospodin s tobom." I to je tada bio obian idovski
pozdrav. On je jo stariji nego kranstvo. Jo prije Krista idovi su se pozdravljali
sa: "Gospodin s vama." To znai: Neka Bog bude s vama ili s tobom. A odgovor je: "I s
duhom tvojim".
Poslije pozdrava sveenik u malo rijei uvede narod u razumijevanje dotinog
misnog slavlja i pozove ga na sudjelovanje.
Brao i sestre, mi smo danas vidjeli poetak, samo poetak sv. mise. Ali primijetili
ste ve i u tom poetku da je u misi sve tako starodrevno, tako asno. Kad pone misa, vi
se ve prenosite duhom u ono vrijeme kad su jo rimski carevi stolovali na Kapitolu i kad
su rimske legije stupale kroz Rim. Dvije tisue godina ima od tada. Vi slavite misu s
apostolima, s Kristom. I u vas gleda dvadeset stoljea kako je slavite. Amen.

2.2. POKAJNIKI IN
Moja draga brao i sestre!
itao sam u jednom romanu kako je neki talijanski pjesnik bio pozvan od pape u
audijenciju. A evo kako se on spremao za tu audijenciju! Najprije se dobro okupao, onda je
otiao brijau da se obrije i oia, zatim je obukao novu koulju, novo odijelo i nove cipele.
Najzad, sat prije odreenog vremena ve je ekao na vatikanskim vratima.
Sv. misa je audijencija kod Boga. Mi smo pozvani u audijenciju. Zato se na poetku
mise moramo oistiti za tako veliku audijenciju. To spremanje, to ienje due od grijeha
na poetku sv. mise zove se pokajniki in. Odmah poslije pozdrava naroda, sveenik i
narod moraju izvriti pokajniki in. Za taj in imaju u misalu tri obrasca. Sveenik moe
upotrijebiti jedan ili drugi ili trei po volji, kako misli da je zgodnije. Mi emo sada proi
sva tri obrasca i to je dananja moja propovijed.
Prva formula je: "Ispovijedam se Bogu svemoguem"
Mi je ovdje upotrebljavamo nedjeljom i blagdanom. Dakle, ja se ispovijedam Bogu
i vama brao. Zato Bogu i vama? Zato, jer je svaki grijeh uvreda Boga. Zato molimo
Boga priznajui mu grijehe i molei da nam ih oprosti. Ali grijeh nije samo uvreda Boga.
Svaki grijeh ranjava mistino Kristovo tijelo, tj. Crkvu. Ranjava nas sve u dui. To mi ne
vidimo, ali je lako. Pavao kae: "Svako dobro djelo ini da Kristovo mistino tijelo - Crkva
napreduje i raste, a svaki grijeh joj kodi i ocrnjuju je." I zato: "Ispovijedam se Bogu i
vama brao" jer sam ja svojim grijesima i vas povrijedio, i vama nanio tetu. Sagrijeio
sam "vrlo mnogo milju, rijeju, djelom i propustom".
Meutim, potekoa je kod obrasca: "Ispovijedam se" u tome, to mi nismo nauili
da se tako kajemo. Kad smo ili na vjeronauk, nas je sveenik ili asna sestra uila da
kaemo: "Kajem se od svega srca to uvrijedih Boga, najvee i najmilije dobro. Mrzim na
sve svoje grijehe...", itd. To nama odgovara. Mi izriito Bogu kaemo da nam je ao. A
ovo: "Ispovijedam se", te ono "vama brao", pa "Blaenoj Djevici Mariji", pa "svima
svetima", to je s tim?
To je stari nain, tako je prva Crkva apostolska izvravala pokajanje. A taj je nain
vrlo lijep. Kad se moli: Ispovijedam se Bogu svemoguemu, uvijek zamisli jedan veliki
prijestol i Boga na prijestolju. Oko prijestolja stoje Blaena Djevica Marija, aneli i sveci.
Ti se pribliava sav u grijesima i kae: "Ispovijedam se Bogu svemoguemu i vama

brao da sam sagrijeio". A Bog, Blaena Djevica Marija i aneli te mrko gledaju jer si
kriv. Zatim kae: "Zato molim Blaenu Mariju vazda djevicu". U tom asu presveta
Djevica sklopi ruke i klekne pred Boga te moli za tebe. "I sve anele i svete". Sad aneli i
sveti kleknu i mole za tebe da ti se Bog smiluje, da ti oprosti grijehe. Ovako dramatski
zamiljeno i izmoljeno pokajanje postaje vrlo lijepo i korisno.
Druga formula pokajanja je puno jednostavnija i kraa. Ali i ona je vrlo stara. Uzeta
je iz psalama. To su molitve koje je sam Bog nadahnuo, a pjesnici ispjevali. To su molitve
koje je Bog nama dao da nam pokae kako treba moliti. Iz dva psalma uzet je po jedan
redak. Prvu polovinu retka govori sveenik a drugu narod. Vidjet ete, reci su vrlo lijepi.
Psalmi su spjevani nekoliko stoljea prije Krista. Dakle, kad molite ovaj drugi nain
pokajanja, onda se duhom prenosite u tree tisuljee prije ovoga asa.
"Smiluj nam se Gospodine", kae sveenik. To je vapaj. A narod kae: "Jer smo
sagrijeili tebi." Vidite, mi ispovijedamo Bogu da smo greni. Onda sveenik
kae: "Pokai nam, Gospodine, milosre svoje", to znai: Oprosti nam grijehe. Narod
odgovori: "I spasenje svoje daj nam." Tu smo nauili jednu dobru pouku: nema spasenja
bez oprotenja grijeha. To je vano. Nemoj se nadati nebu, ako ti Bog ne oprosti grijehe.
Trei nain pokajanja jest zapravo: "Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se;
Gospodine, smiluj se". Ja u sutra govoriti o ta tri zaziva. Oni dolaze poslije pokajnikog
ina, a ovdje je uzeto samo ono "Gospodine, smiluj se" proireno za jednu reenicu. To su
vapaji. Sva tri vapaja idu Kristu. On je Gospodin i on je Krist. Kaemo: ''Gospodine, koji
si poslan izlijeiti srca slomljena, smiluj se!" To je uzeto iz Sv. pisma. Isus kae da je
njega Otac pozvao da izlijei srca slomljena. (usp. Lk 4,18-19) Mi kaemo: "Mi smo ta
slomljena srca, nas izlijei! Nama pomozi!" Drugi je vapaj: ''Kriste, koji si doao pozvati
grenike, smiluj se!" I to kae Isus u Evanelju: "Doao sam pozvati grenike, a ne
pravedne." Mi kaemo: "Pa mi smo grenici, zato doi, pozovi nas!" I trei
zaziv: "Gospodine, koji sjedi s desne Ocu da nas zagovara, smiluj se." To je iz
poslanice Rimljanima gdje Pavao kae da Isus stalno sjedi s desne Ocu da zagovara za nas,
da se moli za nas (usp. i Mk 16,19). I mi takvim vapajem molimo oprotenje.
Na sva tri ova pokajnika ina dobivamo oprotenje. Sveenik zakljui: "Smilovao
nam se svemogui Bog, oprostio nam grijehe nae i priveo nas u ivot vjeni." To Bog
govori na usta sveenika, on nas odrjeuje od grijeha. Samo, moram neto spomenuti: Ovaj
pokajniki in daje oprotenje malih grijeha. Ako netko ima na dui poslije zadnje
ispovijedi uinjen a jo neispovjeen teki grijeh, smrtni grijeh, njemu ovaj pokajniki in
ne moe oprostiti grijeha. On radi toga grijeha mora ii na ispovijed. Samo sakrament
ispovijedi oprata teke smrtne grijehe. A za one svakidanje, male grijehe, pogreke, moe
se dobiti oprotenje i u pokajnikom inu.
A na kraju jo dvije molbe. Prva: Kad bude pokajniki in molim vas, pokajte se.
Nemojte samo ustima govoriti! Zaista zamislite da ste pred Bogom. Prihvatite one zazive,
pa svim srcem recite onaj zaziv pokajanja i molbe za oprotenje. A druga molba: Nemojte
se samo u srcu kajati. I ustima treba glasno i gromko govoriti, jer to je javno bogosluje.
Amen.

2.3. GOSPODINE, SMILUJ SE I SLAVA

Moja draga brao i sestre!
Gospodine, smiluj se i Slava Bogu na visini, to su molitve o kojima emo danas
razmatrati.
Otkud je molitva "Gospodine, smiluj se"? injenica je da je katolika misa sve do
4. stoljea poinjala itanjem Svetog pisma. im bi se narod okupio, odmah bi se poinjala
itati rije Boja iz Svetog pisma. Onda se vidjelo da to nije zgodno. Ljudi dolaze
rastreseni, ulaze u crkvu, nisu spremni da uju Boju rije, nisu se ni sabrali, nisu duevno
ni stali pred Boga. Zato je odreeno da se neto nadoda na poetku mise, da se prije itanja
govori jedna molitva, gdje e se ljudi malo sabrati, doi do sebe. I sloili su jednu
liturgijsku molitvu koja i danas postoji u grkokatolikoj i pravoslavnoj liturgiji. To je prva
jektenija, dvadesetak akonovih zaziva. Poslije svakog zaziva narod odgovori:

"Gospodine, pomiluj!", to znai: "Gospodine, smiluj se!" Poslije, u 6. stoljeu, sveti je

papa Grgur reformirao itavu liturgiju pa je uklonio tu jekteniju, a ostavio samo ono
"Gospodine, smiluj se!" Smanjio je i broj zaziva, pa je odredio da se moli samo triput
"Gospodine, smiluj se!". Tako je bilo do Drugog vatikanskog sabora, koji je odredio da
bude est zaziva umjesto devet: dvaput "Gospodine, smiluj se!", dvaput "Kriste, smiluj
se!" i jo dvaput"Gospodine, smiluj se!" Tako imamo i danas.
A sada dolazi tumaenje znaenja toga "Gospodine, smiluj se!" Najvei glazbenici
svijeta: Beethoven, Mozart, Schubert, Gounod, Verdi i mnogi drugi, svi su se oni takmiili
da to "Gospodine, smiluj se!" uglazbe, da mu dadnu glazbeni izraz. I ja bih vam najradije
ovdje pustio odsvirati jednu gramofonsku plou s jednim od tih "Kyrie, eleison"
"Gospodine, smiluj se!" pa biste vidjeli koliko duboka enja, vapaj ljudskog srca lei u
tom "Gospodine, smiluj se!" U nebu je Bog, svjetlo, srea. A mi smo vani, izvan vrata, na
zemlji, mi smo izvan svoje domovine, mi smo tuinci i mi vapijemo Bogu. Nas biju
nevolje, mi smo ugroeni sa svih strana, smiluj nam se, Gospodine, obrani nas i uvaj nas.
To je smisao molitve "Gospodine, smiluj se!"
A poslije toga dolazi "Slava Bogu na visini". Vi znate, to su aneli pjevali u
Betlehemu kad se Isus rodio. Evanelje sv. Luke u drugom poglavlju ima ovo: Kad se Isus
rodio u Betlehemu, onda su pastiri uvali stada u okolici i grijali se, jer je bilo hladno.
Najedanput ih je obasjalo svjetlo s neba i aneo im nebeski ree: "Navijetam vam veliku
radost. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Krist, Spasitelj. Idite u talu i nai ele
dijete, povijeno u pelene i poloeno u jaslice." (usp. Lk 2, 10-12). I u tom asu anelu se
pridruila itava vojska anela koji su pjevali: ''Slava Bogu na visini i na zemlji mir
ljudima dobre volje." (Lk 2,14)
Time su aneli iskazali itav program Kristova ivota. Isus je doao na ovaj svijet
zato da Bogu vrati grijehom okrnjenu slavu, a da ovjeku vrati izgubljeni mir.
to je mir? Kad Sv. pismo kae "mir" ne misli se samo na mir od ratova i
revolucija, nego se misli na sve ono to je Isus nama donio. To je mir s Bogom, to je
oprotenje grijeha, to je duboka nutarnja radost, to je vjeno blaenstvo. Sve je to mir: i
milost i sakramenti i Evanelje. Dakle, to je nama Isus donio i to izriemo kada kaemo "I
na zemlji mir ljudima dobre volje". Zato je Isus doao na zemlju. To je samo taj prvi redak.
Od toga prvog retka prvi su krani ispjevali pjesmu. To je dananja "Slava Bogu
na visini". Poznaje se ve po onom oduevljenju da su to spjevali krani koji su puni
radosti zbog svoga spasenja, krani koji se ponose svojim muenitvom, koji su zaneseni
svojom vjerom.
Pjesma se dijeli na tri dijela:
a) Prvi dio govori Bogu Ocu, drugi dio Bogu Sinu, Isusu Kristu, a trei dio Duhu
Svetom. U prvom dijelu, koji govori Bogu Ocu imate razraenu misao "Slava Bogu na
visini". U drugom dijelu imate obraenu drugu misao: "Mir ljudima na zemlji", tako da
itava pjesma jest zapravo obraena misao "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima
dobre volje!" To je naslov. A onda dolazi: "Hvalimo te, blagoslivljamo te, klanjamo ti se,
slavimo te, zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje".
To je neto udno. Mi smo uvijek zahvaljivali za neto to smo dobili, za neki dar.
Ovdje zahvaljujemo radi velike slave Boje. Mi zahvaljujemo zato, da ta slava Boja kroz
nau zahvalu postane jo vea. "Gospodine Boe, kralju nebeski, Boe Oe svemogui" to je prvi dio usmjeren Bogu Ocu i govori o njegovoj slavi.
b) Sad dolazi drugi dio od "I na zemlji mir ljudima dobre volje". "Gospodine, Sine
Jedinoroeni, Isuse Kriste." Ovdje se, dakle, obraamo Kristu. "Gospodine Boe,
Jaganje Boji, Sine Oev." Jaganjac Boji je Isus koji je umro na kriu. "Koji oduzima
grijehe svijeta, smiluj nam se." Navodi se izvor mira. To je oprotenje grijeha. Ti koji
oduzima grijehe, ti nam daje mir. "Koji oduzima grijehe svijeta, primi nau molitvu.
Koji sjedi s desne Ocu, smiluj nam se. Jer ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si
jedini Svevinji, Isuse Kriste." To je drugi dio.
c) A sad dolazi jo pohvala Duhu Svetom, treoj osobi Presvetog Trojstva. Samo je
jedna reenica: "Sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca. Amen."

Eto, to je "Slava Bogu na visini". Vi ste ve primijetili da se Slava ne pjeva svaki

dan. Ona se pjeva na sve blagdane i na sve nedjelje, osim u Adventu i Korizmi. Advent i
Korizma vrijeme su ozbiljnosti, nosi se ljubiasto misno odijelo u znak kajanja i obraenja
i tu ne spada radosna pjesma "Slava Bogu na visini".
A kako je ta pjesma ula u liturgiju? Poznato je iz povijesti liturgije da se "Slava
Bogu na visini" spoetka pjevala kao jutarnja molitva. Tek poetkom 6. stoljea spominje
se da je papa Simah u Rimu na jednoj boinoj misi prvi put upotrijebio tu pjesmu. Pjevai
su zapjevali "Slava Bogu na visini", itavu ovu pjesmu. To se ljudima toliko svidjelo i bilo
je tako sveano da su mislili kako je to teta pjevati svaki dan. Zato su ovu pjesmu
ispoetka koristili samo biskupi i to na velike blagdane. Tako je to bilo do 11. stoljea. U
11. stoljeu ve ju je svaki sveenik pjevao u misi.
A to znai "Gospodine, smiluj se!" i "Slava Bogu na visini" kad se uklope u
cjelinu sv. mise? Juer sam vam rekao da je sv. misa kao audijencija kod Boga. Prije nego
to doemo Bogu, mi se operemo od grijeha; to je pokajniki in, a onda doemo do
Bojih vrata i kucamo na vrata: "Gospodine, smiluj se!" Unutra je Bog, unutra je vjena
srea, a mi smo jo vani u mraku. "Gospodine, smiluj se!" Onda se vrata otvore i mi
stojimo pred Presvetim Trojstvom i pozdravljamo ga. Pozdravljamo najprije Oca "Slava
Bogu na visini", zatim Sina, onda Duha Svetog. Sad smo spremni da Bogu iznesemo ono,
zbog ega smo doli, onu svoju dnevnu molbu, a to e biti u zbornoj molitvi. O tom emo
govoriti
idui
put.
Amen.

2.4. ZBORNA MOLITVA

Moja draga brao i sestre!
Kad sveenik izmoli s narodom "Gospodine, smiluj se!" i "Slava Bogu na visini",
dolazi molitva koja se zove zborna molitva. To je sveana molitva Crkve toga dana. Ona
se ne moli samo u misi nego i u asoslovu. O toj emo molitvi danas razmatrati. Pogledat
emo:
1. zato se zove zborna molitva?
2. kakva je struktura te molitve?
3. koji su dijelovi te molitve?, i
4. kakav joj je poetak i svretak?
1. U ono staro doba, u poetku 4, stoljea, nije bilo graenih crkava, nije bilo
zvona, nego su se krani sabirali u privatne kue. Katkad su morali ekati itav sat dok se
svi skupe. Kad su se svi skupili, onda je biskup izgovorio tu molitvu. To se zvalo zborna
molitva, molitva nad sabranim narodom.
2. A stil tih zbornih molitava koje su u misnoj knjizi sasvim se razlikuju od onih
molitava koje smo mi nauili moliti. Nae su molitve esto uvstvene, sa mnogo rijei, a
nama odgovaraju jer su lijepe. Sasvim su drugaije ove zborne liturgijske molitve. One su
saete, kratke; duga je ako ima 20 rijei! Pravi onaj rimski, pravniki duh, kao da izrie
neki zakon, pa nema ni jedne suvine rijei. Takvo je ustrojstvo tih molitava.
3. Svaka molitva ima tri dijela. Da vam ih pokaem, najbolje je da uzmem jednu od
tih starinskih molitava pa je rastavim na dijelove. Uzet emo molitvu iz jedne od najstarijih
misa, od mise na Bogojavljenje. To je uzorna, stara rimska molitva. Evo kako ona glasi:
Prvo dolazi zaziv: "Boe", ili "Svemogui vjeni Boe". To znai da se stara
liturgijska molitva veinom upravlja Bogu Ocu. Liturgijske molitve se rijetko upravljaju
Kristu. Ima himana i molitava koje se upravljaju Kristu, ali liturgijska molitva rijetko.
Dakle: "Boe, ti si po zvijezdi prethodnici objavio narodima svoga
Jedinoroenca." To je drugi dio. Sjeti se toga blagdana! Sjeti se onih mudraca sa istoka!
Negdje u Kaldeji su ivjeli. Kad su ugledali na nebu udesnu zvijezdu, poli su za njom,
jer su znali da se rodio Spasitelj, i da e ih zvijezda dovesti do Krista. Stala je upravo iznad
kue gdje je bilo dijete. Tu su se oni poklonili Kristu. To je ono: "Ti si po zvijezdi
prethodnici objavio narodima svoga Jedinoroenca", tako kratko izraeno.

Sad dolazi trei dio. To je blagdanska molba koja izvire iz blagdanske misli: "I mi
smo te ve upoznali po vjeri", kae molitva "dovedi i nas do gledanja tvoje uzviene
krasote". Sad se mi pretvaramo u mudrace s istoka. I mi imamo svoju zvijezdu. To je naa
vjera, koja svijetli kao zvijezda za kojom moramo ii. Ona e i nas dovesti do Krista. Ne
do Krista u jaslicama, nego do Krista u nebu, gdje emo ga gledati licem u lice. Kako
duboka i krasna molitva!
4. Sad jo imamo poetak i zavretak. Na poetku sveenik kae: "Pomolimo
se!" to to znai? To znai: ti si pozvan, tebe zove, ti se mora prikljuiti sveenikovoj
molitvi. Ti mora svojom panjom pratiti ono to sveenik moli. Ono to sveenik ustima
govori, ti mora srcem rei Bogu. Nemoj samo stajati i gledati! Moli se!
Poslije: 'Pomolimo se' ima jedna stanka, utnja od par sekundi. To znai: tebi se
daje vremena da se sjeti da si sad pred Bogom, da se sabere, da prizna svoju
nedostojnost, pa da onda paljivije prati molitvu. To je poetak.
A svretak je uvijek kod onih starih molitava koje se upravljaju Bogu Ocu: "Po
Gospodinu naem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom ivi i kraljuje u jedinstvu
Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen." Vi ste to toliko puta uli i zato
posebno i ne pazite kad se to moli. A ba kod ovih rijei bi trebalo da vaa pobonost bude
najvea. Znate zato? Ja se molim Bogu, ali ja sam ovjek grenik. Hoe li me Bog
usliiti? I sva Crkva se sastoji od grenika. Ima samo jedna osoba koja je na brat, a koja je
nevini Jaganjac pred Bogom, koji nikad nije sagrijeio, a koji ima boanske dostojanstvo.
To je Isus Krist. Zato, kad iznesemo svoju molitvu, onda ne ostajemo samo kod nae
molitve. Onda ja Bogu kaem: "To ja tebe molim po Kristu, on za mene moli, on mene
zastupa, on e mene zagovarati i radi njega uslii moju molitvu. Ne zbog mene, jer ja
nisam dostojan."
Da bi to bilo jasnije, ja u sada izmisliti jedan sluaj, i to e biti svretak
propovijedi. Zamislite jednog naeg Banjaluanina, dobrog kranina. Taj ovjek se oenio
enom koja je donijela u brak jedno nezakonito dijete. Kod obine nezakonite djece, djeca
se pozakonjuju vjenanjem. Ali ima jedna vrsta nezakonitosti, koja se ne moe tako
pozakoniti. Jedino papa moe pozakoniti takvo dijete svojom odlukom, odredbom. Taj na
vjernik odlui da ode papi. Naravski, njemu ja napiem pismo na latinskom jeziku sa svim
podacima i tambiljima i stavim u omot. On to metne u dep i krene u Rim. I doe pred
papu. Kraj pape stoji sveenik koji govori naim jezikom. Pone iznositi papi svoj sluaj.
Zatim se mai u dep i izvadi pismo. Kad papa otvori pismo, tu vidi sve. "A", kae, "u redu
je, odmah ete dobiti sve". I dadne mu pozakonjenje.
Vratimo se naoj usporedbi o misi kao audijenciji papi. Kad mi, poto smo kucnuli
na vrata s "Gospodine, smiluj se!" i pozdravili Oca i Sina i Duha Svetoga, iznosimo svoje
potrebe Bogu Ocu, izvadimo onu preporuku biskupovu, to znai Kristovu, i priloimo
Bogu: "Po Gospodinu naem Isusu Kristu, Sinu tvojem", odmah se rjeava itava stvar,
odmah se usliava molitva, jer je Krist molio za nas. Amen.

3. S L U B A R I J E I
3.1. PRVO ITANJE
Moja draga brao i sestre!
Devetog prosinca 1941. umro je u Parizu vjeni kandidat za Nobelovu nagradu
ruski knjievnik Dmitar Sergejevi Merekovski. Njegove su knjige vrlo slavne, prevedene
gotovo na sve jezike. U jednoj knjizi u kojoj govori o sebi, Merekovski kae: "Ja svaki
dan itam Sveto pismo. I itat u ga dokle god budem imao oi da gledam. itat u ga pri
svakom svjetlu, bilo pri danjem, sunanom svjetlu, ili makar samo uz svjetlo onoga ognjita koje gori. itat u ga i zdrav i bolestan. I kad sam pun vjere i kad sam pun oaja. I kad
sam pun zanosa i kad sam klonuo. ta ete mi metnuti u grob? Metnite mi Sv. pismo. I kad
budem uskrsnuo, da se pojavim pred Bogom sa svojim Sv. pismom. I ako vas ljudi budu

pitali, ta je taj Merekovski veliko uinio, recite im samo ovo: 'itao je Sv. pismo'." Tako
govori jedan od velikih umova ruske knjievnosti.
I mi smo u svome tumaenju sv. mise doli do Sv. pisma. Naime, sve ono to smo
do sada tumaili: pokajniki in. Gospodine, smiluj se. Slava Bogu na visini i zborna
molitva, sve je to naa rije upravljena Bogu. Mi smo govorili to molimo od Boga, a Bog
je sluao. Sad e Bog govoriti u itanju Sv. pisma, a mi emo sluati. I zato dozvolite da u
prvom dijelu dananje propovijedi kaem to je Sv. pismo, a u drugom da vidimo kako se
Sv. pismo ita u naoj misi.
to je Sveto pismo? Evo, ova knjiga u naem jeziku ima 1.300 stranica. Moe se
kupiti ili naruiti. To je knjiga od 73 razna knjievna djela koja su napisali razni ljudi u
raznim stoljeima, na raznim mjestima. Najstarije knjige napisane su na starohebrejskom
jeziku. Onda ima nekoliko koje su napisane na aramejskom jeziku. Novi zavjet je sav
napisan na starogrkom jeziku. Stari zavjet sadri onu Boju objavu koju je Bog uinio od
roenja Isusa Krista, a Novi zavjet sadri ivot i nauku Isusa Krista, te prve Crkve.
Dogaaji objave prenosili su se u idovskom narodu nekoliko stoljea usmeno. Najstariji
dijelovi Staroga zavjeta zapisani su u 10. stoljeu prije Krista, u vrijeme kralja Salomona,
kad je poela knjievna aktivnost kod idova. Posljednje knjige Novoga zavjeta pisane su
oko 100. godine po Kristu.
Zato se Biblija zove Svetim pismom? Zato se kae da je to Boja rije i da to Bog
govori? Evo zato: Kad je Bog htio da objavi ljudima svoju nauku, svoju misao, onda je
izabrao pogodnu osobu, npr. Mojsija ili apostola Pavla. To su bile svete, estite i potene
osobe. Zatim je taj Duh Boji uao u toga ovjeka, u njegov um, u njegovu volju, pa mu je
rasvijetlio um onom svojom svjetlou, onom svojom naukom koju je htio pokazati, a
potaknuo mu je volju da napise ono to Bog od njega trai. I dok je pisac pisao, Bog je
stalno bdio uz njega da napie tono ono to Bog od njega trai, da ne bi pogrijeio. Tako
je Bog zapravo autor Sv. pisma, njegov pisac, i mi s pravom kaemo da je to Boja rije i
Crkva je to uvijek potovala.
Ali nije u Sv. pismu sve od Boga. I onaj zemaljski pisac ima svoju ulogu. Bog je
htio da sv. pisac iznese samo Boju nauku, a koju e knjievnu vrstu upotrijebiti da tu
nauku iznese, u tom je pisac slobodan. Ako je pjesnik, on e tu nauku iznijeti kao pjesmu,
kao neki psalam. Ako je dramaturg, on e tu istu nauku napisati u obliku dramskog
komada, kao to je Pjesma nad pjesmama. Ali ako je historiar, on e tu nauku iznijeti u
obliku povijesnog prikaza, kao Mojsije i sl. Dakle i onaj zemaljski pisac je pisac Sv. pisma,
a i Bog je pisac Sv. pisma; dakle, dva su pisca-autora. Mi potujemo Sv. pismo zato to je
tu izraena nauka koju je Bog htio nama rei radi naeg spasenja i mi kaemo: to je Boja
rije, to Bog nama govori.
A sad pogledajmo kako se to Sv. pismo ita u misi. Do Drugog vatikanskog sabora
su u svakoj misi, osim malo izuzetaka, bila dva itanja: poslanica i evanelje. A na tom
Saboru su biskupi rekli daje u misi premalo Sv. pisma. to su ta 52 odlomka za godinu
dana?! Treba vie Sv. pisma dati narodu. Zato je Sabor odredio da se u misu stavi vie Sv.
pisma. A komisija koja je provodila tu saborsku naredbu napravila je ovako: od sada u
svim nedjeljama i velikim blagdanima bit e tri itanja Sv. pisma: jedno iz Starog zavjeta,
jedno iz apostolskih pisama, jedno iz Evanelja. I ta tri itanja nee se ponavljati svake
godine, nego svake etvrte godine. To znai: tri godine uzastopce bit e svake godine
drugaija itanja. Mi danas imamo godinu "C", to je trea godina. Kad se ona svri,
poinje godina "A", onda dolazi godina "B", pa opet "C". Radnim danom, kroz sve
sedmice Adventa, Boia, korizmenog i uskrsnog vremena ponavljat e se itanja svake
godine. Bit e uvijek dva itanja. Tako je narod dobio puno vie Svetog pisma i puno iri
izbor. U vrijeme "kroz godinu" odabrana su dva niza za prvo itanje, tako da parne godine
dolazi jedno itanje, a neparne drugo.
Kad ita stane pred ovaj ambon da vam proita Sv. pismo, prvo to vas treba
moliti jest da pazite i sluate. To Bog govori, govori nama danas. I nemoj kazati: "Ne razumije se!" Ona vjerska pouka to je Bog eli rei razumije se skoro u svakom itanju. I u

dananjem itanju (utorak III. nedjelje Doaa) govori se o narodu koji nije htio sluati
Boga, koji se nije htio dati pouiti od Boga. Odmah zna: Bog trai da ga sluamo i da nas
pouava. Svatko razumije ono to Bog hoe da kae.
Kad se svri prvo i drugo itanje, onda narod kae: "Bogu hvala!" Reci: "Bogu
hvala!" Da ti je Bog dao zlata i dragulja, ne bi to vrijedilo toliko koliko ona njegova rije.
Zato od srca zahvalimo Bogu. I ako budete paljivo sluali Boju rije, ako jo budete
itali Sv. pismo i kod svojih kua, postat ete mudri u Bojim oima.
Ja sam jedne godine, bilo je to davno, u jednom naem bosanskom selu ispovijedao
u Korizmi. Meu ostalim ljudima dola mi je jedna stara bakica. U ispovijedi ona poe
govoriti o providnosti Bojoj. Tako je govorila, da sam se ja zadivio. Ja nisam nikada itao
takve stvari koje je ona govorila. Nikada takvo neto nisam uo. I kad je ona svrila, ja
kaem: "Majko, a gdje ste to itali?" A ona: "Bog s tobom, ujae, ja ne umijem itati." Ona
ne zna itati. Pa kako je dola do te visoke nauke? Ona je stalno pratila to se ita u Sv.
pismu, pa je to slagala u svojoj glavi. Pratila je paljivo i propovijedi. I te je propovijedi
pamtila. I kroz to je dola do znanja na kojem joj moe pozavidjeti svaki teolog i sveenik.
Amen.

3.1. PRVO ITANJE

Moja draga brao i sestre!
Devetog prosinca 1941. umro je u Parizu vjeni kandidat za Nobelovu nagradu
ruski knjievnik Dmitar Sergejevi Merekovski. Njegove su knjige vrlo slavne, prevedene
gotovo na sve jezike. U jednoj knjizi u kojoj govori o sebi, Merekovski kae: "Ja svaki
dan itam Sveto pismo. I itat u ga dokle god budem imao oi da gledam. itat u ga pri
svakom svjetlu, bilo pri danjem, sunanom svjetlu, ili makar samo uz svjetlo onoga ognjita koje gori. itat u ga i zdrav i bolestan. I kad sam pun vjere i kad sam pun oaja. I kad
sam pun zanosa i kad sam klonuo. ta ete mi metnuti u grob? Metnite mi Sv. pismo. I kad
budem uskrsnuo, da se pojavim pred Bogom sa svojim Sv. pismom. I ako vas ljudi budu
pitali, ta je taj Merekovski veliko uinio, recite im samo ovo: 'itao je Sv. pismo'." Tako
govori jedan od velikih umova ruske knjievnosti.
I mi smo u svome tumaenju sv. mise doli do Sv. pisma. Naime, sve ono to smo
do sada tumaili: pokajniki in. Gospodine, smiluj se. Slava Bogu na visini i zborna
molitva, sve je to naa rije upravljena Bogu. Mi smo govorili to molimo od Boga, a Bog
je sluao. Sad e Bog govoriti u itanju Sv. pisma, a mi emo sluati. I zato dozvolite da u
prvom dijelu dananje propovijedi kaem to je Sv. pismo, a u drugom da vidimo kako se
Sv. pismo ita u naoj misi.
to je Sveto pismo? Evo, ova knjiga u naem jeziku ima 1.300 stranica. Moe se
kupiti ili naruiti. To je knjiga od 73 razna knjievna djela koja su napisali razni ljudi u
raznim stoljeima, na raznim mjestima. Najstarije knjige napisane su na starohebrejskom
jeziku. Onda ima nekoliko koje su napisane na aramejskom jeziku. Novi zavjet je sav
napisan na starogrkom jeziku. Stari zavjet sadri onu Boju objavu koju je Bog uinio od
roenja Isusa Krista, a Novi zavjet sadri ivot i nauku Isusa Krista, te prve Crkve.
Dogaaji objave prenosili su se u idovskom narodu nekoliko stoljea usmeno. Najstariji
dijelovi Staroga zavjeta zapisani su u 10. stoljeu prije Krista, u vrijeme kralja Salomona,
kad je poela knjievna aktivnost kod idova. Posljednje knjige Novoga zavjeta pisane su
oko 100. godine po Kristu.
Zato se Biblija zove Svetim pismom? Zato se kae da je to Boja rije i da to Bog
govori? Evo zato: Kad je Bog htio da objavi ljudima svoju nauku, svoju misao, onda je
izabrao pogodnu osobu, npr. Mojsija ili apostola Pavla. To su bile svete, estite i potene
osobe. Zatim je taj Duh Boji uao u toga ovjeka, u njegov um, u njegovu volju, pa mu je
rasvijetlio um onom svojom svjetlou, onom svojom naukom koju je htio pokazati, a
potaknuo mu je volju da napise ono to Bog od njega trai. I dok je pisac pisao, Bog je
stalno bdio uz njega da napie tono ono to Bog od njega trai, da ne bi pogrijeio. Tako
je Bog zapravo autor Sv. pisma, njegov pisac, i mi s pravom kaemo da je to Boja rije i
Crkva je to uvijek potovala.

Ali nije u Sv. pismu sve od Boga. I onaj zemaljski pisac ima svoju ulogu. Bog je
htio da sv. pisac iznese samo Boju nauku, a koju e knjievnu vrstu upotrijebiti da tu
nauku iznese, u tom je pisac slobodan. Ako je pjesnik, on e tu nauku iznijeti kao pjesmu,
kao neki psalam. Ako je dramaturg, on e tu istu nauku napisati u obliku dramskog
komada, kao to je Pjesma nad pjesmama. Ali ako je historiar, on e tu nauku iznijeti u
obliku povijesnog prikaza, kao Mojsije i sl. Dakle i onaj zemaljski pisac je pisac Sv. pisma,
a i Bog je pisac Sv. pisma; dakle, dva su pisca-autora. Mi potujemo Sv. pismo zato to je
tu izraena nauka koju je Bog htio nama rei radi naeg spasenja i mi kaemo: to je Boja
rije, to Bog nama govori.
A sad pogledajmo kako se to Sv. pismo ita u misi. Do Drugog vatikanskog sabora
su u svakoj misi, osim malo izuzetaka, bila dva itanja: poslanica i evanelje. A na tom
Saboru su biskupi rekli daje u misi premalo Sv. pisma. to su ta 52 odlomka za godinu
dana?! Treba vie Sv. pisma dati narodu. Zato je Sabor odredio da se u misu stavi vie Sv.
pisma. A komisija koja je provodila tu saborsku naredbu napravila je ovako: od sada u
svim nedjeljama i velikim blagdanima bit e tri itanja Sv. pisma: jedno iz Starog zavjeta,
jedno iz apostolskih pisama, jedno iz Evanelja. I ta tri itanja nee se ponavljati svake
godine, nego svake etvrte godine. To znai: tri godine uzastopce bit e svake godine
drugaija itanja. Mi danas imamo godinu "C", to je trea godina. Kad se ona svri,
poinje godina "A", onda dolazi godina "B", pa opet "C". Radnim danom, kroz sve
sedmice Adventa, Boia, korizmenog i uskrsnog vremena ponavljat e se itanja svake
godine. Bit e uvijek dva itanja. Tako je narod dobio puno vie Svetog pisma i puno iri
izbor. U vrijeme "kroz godinu" odabrana su dva niza za prvo itanje, tako da parne godine
dolazi jedno itanje, a neparne drugo.
Kad ita stane pred ovaj ambon da vam proita Sv. pismo, prvo to vas treba
moliti jest da pazite i sluate. To Bog govori, govori nama danas. I nemoj kazati: "Ne razumije se!" Ona vjerska pouka to je Bog eli rei razumije se skoro u svakom itanju. I u
dananjem itanju (utorak III. nedjelje Doaa) govori se o narodu koji nije htio sluati
Boga, koji se nije htio dati pouiti od Boga. Odmah zna: Bog trai da ga sluamo i da nas
pouava. Svatko razumije ono to Bog hoe da kae.
Kad se svri prvo i drugo itanje, onda narod kae: "Bogu hvala!" Reci: "Bogu
hvala!" Da ti je Bog dao zlata i dragulja, ne bi to vrijedilo toliko koliko ona njegova rije.
Zato od srca zahvalimo Bogu. I ako budete paljivo sluali Boju rije, ako jo budete
itali Sv. pismo i kod svojih kua, postat ete mudri u Bojim oima.
Ja sam jedne godine, bilo je to davno, u jednom naem bosanskom selu ispovijedao
u Korizmi. Meu ostalim ljudima dola mi je jedna stara bakica. U ispovijedi ona poe
govoriti o providnosti Bojoj. Tako je govorila, da sam se ja zadivio. Ja nisam nikada itao
takve stvari koje je ona govorila. Nikada takvo neto nisam uo. I kad je ona svrila, ja
kaem: "Majko, a gdje ste to itali?" A ona: "Bog s tobom, ujae, ja ne umijem itati." Ona
ne zna itati. Pa kako je dola do te visoke nauke? Ona je stalno pratila to se ita u Sv.
pismu, pa je to slagala u svojoj glavi. Pratila je paljivo i propovijedi. I te je propovijedi
pamtila. I kroz to je dola do znanja na kojem joj moe pozavidjeti svaki teolog i sveenik.
Amen.

3.2. PRIPJEVNI PSALAM

Moja draga brao i sestre!
Mi smo juer u tumaenju sv. mise doli do vrlo vanog poglavlja, do vrlo vane
toke: Kako razumjeti Boju rije koja se ita u misi, u misnim itanjima? Ako dozvolite,
ponovit u. Prije Slube rijei mi smo govorili Bogu, a on nas je sluao. Sada u Slubi
rijei Bog nama govori, a mi ga moramo sluati. Ta Boja rije mora biti svjetlo u naem
ivotu, naa duhovna hrana u nevoljama, snaga u naoj borbi. Ali kako e to biti kad mi to
katkad ne razumijemo? Najlake se razumije sv. evanelje, tree itanje. Apostolske
poslanice i spisi ve su malo tei. Tu ima mjesta koja je tee razumjeti. Ali, najtee je
razumjeti Stari zavjet. Te su knjige napisane u pradavno doba kad su bile sasvim drugaije

drave sa sasvim drukijim narodima i drukijim vjerama. Tad su bili sasvim drugi zakoni,
drugi obiaji, drugo gledanje na ljudske probleme... Kako emo to razumjeti? Ja sam
zadnji put rekao da ono to je vezano za ona stara vremena, geografija, povijest, literatura,
to mi ne moramo ba sve razumjeti, mi moramo razumjeti samo Boju poruku.
Da to bude lake, Crkva je uvela jednu novost u naoj sv. misi. Poslije prvog itanja
uvijek se umee jedan psalam, jedna pjesma, a zove se pripjevni psalam, jer se pjeva pri
prvom itanju, pripjeva se prvom itanju. A taj psalam je esto lake razumjeti nego prvo
itanje. Onaj glavni redak tog pripjevnog psalma je osnovni sadraj prvog itanja. I taj
redak mora narod ponavljati. Ako ne uspije od prve da mu prodre do uma, prodrijet e
drugi, trei, etvrti... put.
Da vam to pokaem, izabrao sam dananje itanje i dananji pripjevni psalam
(srijeda III. nedjelja Doaa) da vidite kako Bog svojim rijeima u pjesmi tumai i
razrjeava one rijei koje se nalaze u prvom itanju. itanje je Izaije proroka, iz glave 45.
Prema tome moemo se uivjeti u to, koje je to vrijeme: to je vrijeme 6. stoljea prije
Krista, otprilike 550. godina. Babilon je jo svjetska sila na Prednjem istoku, ali ve se
opaaju znakovi raspadanja i propasti. U Babiloniji je kralj Nabonid. To je predzadnji
babilonski kralj. Iza njega e sasvim kratko vladati Baltazar, njegov neak. A u Perziji ve
se zna tko je kralj Kir. On je ve sjeo na prijestol Medije i Perzije. On e poslije satrti
babilonsko kraljevstvo, idovi su jo u babilonskom ropstvu, ali ve je tome ropstvu blizu
kraj. Oni znaju: jo desetak, petnaestak godina i ropstvo e se svriti, jer tako im je obeao
prorok Jeremija. Sad se meu njima nalazi prorok Izaija. I on njima govori. Prva reenica
je: "Ovo govori Gospodin Bog." Prvo to Bog govori jest, da je on svemogu. Jer ono to
on danas navijeta, to moe samo svemogui Bog izvriti, nitko drugi. "Ja sam Gospodin i
nema drugog. Ja stvaram svjetlost i tamu. Ja stvaram sreu i nesreu. Ja mogu sve" (Iz 45,
7). Sad dolazi ona glavna reenica: "Rosite nebesa odozgor i oblaci dadite pravednou.
Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje. Ja Gospodin stvaram
sve" (Iz 45, 8). idovi sluaju. Kakva to pravednost mora doi? Kakvo spasenje,
izbavljenje? Ne moe biti drugo nego osloboenje od ropstva. Tako idovi misle. Ali
prorok nastavlja da odmah vide da to nije ispravno shvaeno. Ne radi se o izbavljenju iz
babilonskog ropstva, jer on kae: "Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje" (Iz
45, 22a). Aha, to nije vie Izraelac u ropstvu, to su svi krajevi zemlje. "Jer ja sam Bog i
nema drugoga! Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, rije neopoziva, da e
se preda mnom prignuti svako koljeno i svaki e me jezik priznati" (Iz 45, 22b-23). Dakle,
dolazi neko spasenje za sve ljude, za sve narode, za sve jezike. To ne moe biti izbavljenje
iz babilonskog ropstva. Onda i ono: "rosite nebesa odozgor" znai da e doi Spasitelj. Oni
znaju za Spasitelja odavno. Dakle, ove rijei: "Rosite nebesa odozgor i oblaci dadite
pravednou" znae spasenje iz ropstva grijeha za sve ljude, a ne samo za njih. To je
sadraj prvog itanja.
A sad ujte pripjevni psalam, reenicu koja se ponavlja: "Rosite nebesa odozgor i
oblaci dadite Pravednika." Ne pie vie kao u onom itanju "pravednou", nego
Pravednika s velikim P. To je Isus Krist, to je Spasitelj svijeta. Odmah je narod upuen na
to se odnose rijei "rosite nebesa". Odnose se na Krista jer on treba doi. A onda slijedi
psalam.
Psalam je mistina krasna molitva o pravdi i svetosti koju e Krist donijeti na svijet
za sve one koji njega prihvate. On kae: "Da posluam to mi to Gospodin govori,
Gospodin obeava mir narodu svome." Sjeate se kad je Isus uskrsnuo da je kazao: "Mir
vama." - "Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje ", koji ga prihvaaju.
"Ljubav e se i vjernost sastati" kada doe Krist u duama onih koji ga prihvate "i pravda i
mir e se zagrliti, vjernost e nicati iz zemlje, pravda e gledati s nebesa" (Ps 85, 9-12
djelom). Ima li ljepeg tumaenja za ono prvo itanje?
Vidjeli smo, dakle da je prvo itanje i psalam Boja rije upravljena nama. I drugo i
tree itanje govori nam Bog. Mi smo u jednoj koli. Bog dri nastavu, pouava, a mi smo
njegovi uenici i treba da ga sluamo. On nam daje svaki dan svoju rije. Jesmo li pazili,
jesmo li prihvatili, jesmo li je proveli u ivot? Amen.

3.3. EVANELJE
Moja draga brao i sestre!
Meu misnim itanjima najodlinije mjesto zauzima evanelje. Kao to sunce
svojim sjajem nadilazi elektrinu sijalicu, tako evanelje u misi nadilazi svojim
dostojanstvom druga itanja. Da to pokae i istakne, Crkva je naredila da prije evanelja
bude posebna priprava. A samo evanelje okruila je posebnim obredima. Mi emo
najprije pogledati pripravu na evanelje, a onda samo evanelje.
a) Priprava naroda: to je onaj dio mise koji se zove Aleluja. Ovdje stoji ita ili
pjevai koji itaju ili pjevaju: "Aleluja" i mi svi ponovimo: "Aleluja". Onda ita proita
jedan redak, to je ta priprava, i onda sav narod iznova klikne: "Aleluja".
to znai "aleluja"? Rije "Aleluja" dolazi od hebrejske rijei "halelu-Jah".
"Halelu" znai "hvalite", a "Jah" je skraeno od "Jahve" - "Bog". Dakle, "hvalite
Gospodina". Ali ve u Starom zavjetu pod tim "Aleluja" nitko nije mislio na uobiajeno
znaenje, nego je to bio kliktaj dobrodolice, kao kad netko vie: "ivio govornik!" ili
"ivio kralj!", ili tko ve bude. Tako su ljudi klicali "Aleluja" kao izraz dobrodolice,
potvrivanja, veselja, radosti. A znate li zato mi govorimo taj "Aleluja"? Pozdravljamo
Krista koji dolazi u evanelju. To se vidi osobito lijepo u velikim blagdanima, npr. na
polnoki, kad bude misa o Isusovu roenju. Tada onaj redak Aleluja kae: "Javljam vam
veliku radost. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin" (usp. Lk
2,10-11). Sjeate li se tih rijei? To je aneo rekao pastirima. Ova crkva se pretvara u
Betlehem. Vi ste pastiri, a ovaj ita je aneo i on kae: "Javljam vam veliku radost..."
Krasna priprava za evanelje koje e sad doi. To je priprava naroda.
b) A priprava sveenika? Sveenik koji hoe da proita evanelje, mora se duboko
sagnuti prema oltaru i sklopljenih ruku kazati: "Svemogui Boe, oisti mi srce i usne, da
dostojno mogu navijestiti tvoju blagu vijest." to to znai? Taj je sveenik na reenju
polaganjem biskupovih ruku dobio vlast da oprata ljudima grijehe. Kralj i car mora
kleknuti pred njega, ako hoe oprotenje. A taj sveenik moli sada da bude dovoljno ist da
proita sveto evanelje. Taj sveenik moe pretvoriti kruh i vino u tijelo i krv Kristovu, a
sad pokajniki moli da ga Bog oisti, da ne bi na svoju osudu proitao evanelje. Eto, to je
priprava sveenika. Narod ustane i stoji jer e sada govoriti sam Krist. I sveenik i biskup,
svi stoje pred Kristom.
2. Sad dolazi evanelje. Sveenik kae: "Gospodin s vama." To vie nije onaj
pozdrav: neka Bog bude s vama. Ne! To je izjava. Sad je Gospodin tu meu nama, u ovoj
knjizi, u evanelju. Vi odgovarate: "I s duhom tvojim." Jest, iz tvoje e due, iz tvoga
srca govoriti taj Krist, jer emo uti prave Kristove rijei. Onda sveenik kae: "itanje
svetog evanelja po", recimo, "Ivanu". I napravi tri kria. Taj se kri pravi samo u
evanelju. Palcem desne ruke napravi kri na elu, na usnama i na prsima. I vjernici treba
da tako naprave. Oni odgovaraju: "Slava tebi, Gospodine!" Vas vjernike molim da taj
kri napravite dostojno i lijepo. Taj kri, to je Krist i njegova rije. Ta rije koju emo sada
uti u evanelju nek bude u mojoj pameti, na mojim usnama i u mome srcu, da
zagospodari svim mojim biem. To je obred evanelja. A onda se ita evanelje.
O tom evanelju trebao bih vam govoriti mnogo, ali nemamo toliko vremena,
iznijet u samo tri tumaenja evanelja, tri naina razumijevanja. Moemo evanelje
razumjeti ili dogmatski, ili moralno ili mistiki.
a) Dogmatski, kad se u evanelju iznosi neka vjerska istina. To moramo prihvatiti i
kazati: "Gospodine, vjerujem da je to tako!" Na pr. dananje evanelje (etvrtak III. tjedan
Doaa): Isus dri govor i hvali Ivana Krstitelja. Vrhunac te pohvale jesu rijei: "Izmeu
roenih od ene ne usta vei od Ivana Krstitelja." To znai: Ivan je vei od svih svetaca. To
Krist kae, i mi to prihvaamo. A onda Krist dodaje: "a ipak, najmanji u kraljevstvu
nebeskom vei je od Ivana Krstitelja" (Lk 7,28). Kako je vei? Ivan Krstitelj je bio silno
velik svetac, ali nikad nije uo Isusovu propovijed. A mi svaku veer moemo uti Isusove
rijei u evanelju. To Ivan nije mogao i u tom si vei od Ivana Krstitelja. Ivan je bio velik
isposnik, silno velik, ali on nije nikada mogao slaviti svetu misu kao ti. To je ono: "i naj manji u kraljevstvu Bojem vei je od Ivana Krstitelja."

b) Drugo znaenje evanelja moe biti moralno. To je obveza koju Krist nareuje,
to je zapovijed Kristova. Ukratko, npr. kad se slavi blagdan crkvenog uitelja, Isus u
evanelju govori: "Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta. Neka svijetli vaa svjetlost
pred ljudima da vide vaa dobra djela i slave Oca koji je na nebesima" (usp. Mt 5, 13-16).
To je nareenje. Ti kranine, moj uenie, mora tako ivjeti da svijetli kao uzor u
ovome svijetu. I to treba pokazati i ostvarivati u ivotu.
c) A ima i tree tumaenje. To je mistino tumaenje. I to bih vam htio pokazati na
jednom primjeru. Ona udesa koja je Krist inio dok je hodao po zemlji, na slijepima,
hromima, gluhima, nijemima, itd. zapisana su u evanelju. Zato? Zar samo zato da to sto
puta uje, da je Krist svemogu i da moe sve izlijeiti? Ne! To znai da onaj Krist koji je
na zemlji tjelesno lijeio one zemaljske bolesti, u misi duhovno lijei te iste bolesti.
Uzmimo, recimo, evanelje o slijepcu Bartimeju u 30 nedjelji kroz godinu u godini
"B" (Mk 10, 46-52). Bartimej je godinama slijep. uo je negdje da Isus izljeuje sve
bolesti, pa se ponadao da e ga negdje sresti, ali nije, jer Isus onuda nije nikako nailazio.
Jednog su ga dana doveli na put i on je prosio. uo je tapkanje mnogih nogu, pa je pitao
tko prolazi i kau mu: "Isus iz Nazareta." Kao struja proletjele je kroz njega i on pomisli:
sad ili nikad! Poeo se derati: "Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!" (Mk 10, 47b). I Isus je
doista stao i dozvao ga k sebi i dao mu vid. Progledao je. To se evanelje ita u crkvi.
Zato? Jer ja i ti, mi svi smo taj Bartimej, mi smo taj slijepac koji sjedi na putu i prosi. Mi
smo prosjaci pred Bogom. I u misi Isus prolazi kraj nas, a mi viemo: "Gospodine smiluj
se, Kriste smiluj se. Gospodine smiluj se!", a on kae: "to hoe da uinim?" Mi kaemo:
"Gospodine, da progledam." Svi smo mi, brao i sestre, duhovno slijepi. Ne vidimo
veliinu Bojeg kraljevstva, ne vidimo da je jedino potrebno spasiti duu. I u svakoj misi
nam Krist svojom prieu, svojom rtvom popravlja onaj na duhovni vid i mi malo bolje
gledamo ljepotu onoga evanelja, ljepotu Kristove nauke i na jedini cilj - spasenje due.
Kad sveenik svri itanje evanelja, onda ga s potovanjem poljubi i tiho
kae: "Evaneoskom rijeju unitili se nai grijesi", a narod klie: "Slava tebi
Kriste!" Zar to nije lijepo?
Zato ja to uope govorim? Samo zato da ja i vi budemo bolji potovaoci svetog
evanelja, da bolje pazimo, da pobonije sluamo, da shvatimo da je ono evanelje rije
Kristova koja se nama upuuje i da onda to primijenimo na ivot. Amen.

3.4. PROPOVIJED I VJEROVANJE

Moja draga brao i sestre!
Godine 1926. umro je u Rottenburgu uveni njemaki biskup Pavao Wilhelm
Keppler, jedan od najveih njemakih propovjednika u ono doba. Za njega je bilo poznato
da je iao u samostanske i upske crkve da ondje slua propovijedi obinih sveenika.
Svijet se udio to taj veliki propovjednik hoda po malim, seoskim crkvicama da slua
propovijedi za seljake. Onda su ga jedno pitali o tome. On ree: "Da, da, ja sluam
propovijedi za seljake jer u svakoj propovijedi ja neto nauim." Tako je o propovijedi
govorio taj veliki propovjednik.
Brao i sestre, mi smo u tumaenju sv. mise danas doli do propovijedi i
vjerovanja, pa u u prvom dijelu govoriti o propovijedi, a u drugom o vjerovanju.
Na sve nedjelje i na sve velike blagdane duobrinici: upnici, kapelani,
samostanski sveenici... duni su propovijedati. Moraju iznositi vjernicima nauku
Kristovu. U toj propovijedi ili se govori o znaenju toga dana, te nedjelje, ili se tumai
jedan dio sv. mise, recimo jedno itanje, ali moe govoriti i neto drugo, npr. po nalogu
pape ili biskupa moraju narod upokoriti na neki problem za koji se trai rjeenje.
Meni svaka propovijed nekako slii zlatu. Vi znate da ima propovjednika koji znaju
interesantno, suvremeno, zabavno govoriti. A ima propovjednika koji to ne umiju. I jednu i
drugu propovijed ja bih usporedio sa zlatom. Samo, ona suvremena, moderna propovijed je
kao zlato kovano na dananju valutu, recimo dinar, i odmah u prodavaonici moe za nj
neto kupiti. A ona malo staromodna, starinska propovijed je kao zlato kovano na one stare

dukate. Onda mora otii u banku da ga promijeni, da bi ga mogao koristiti, ali i jedna i
druga propovijed su zlato.
U vezi s propovijeu imao bih dvije molbe: prvo: Nemojte u propovijedi traiti
zanimljivosti i zabavu. Traite vjersku pouku, pa ete se uvjeriti da je onaj biskup Keppler
imao pravo. Druga je molba: Kad sluate propovijed, nemojte je primjenjivati na druge:
"Danas je upnik onoj rekao kako joj treba!" Svaki neka mete pred svojim pragom!
Propovijed treba primijeniti na sebe a ne na drugoga.
Sad moemo prijei na Vjerovanje. Na sve nedjelje, na sve velike blagdane poslije
propovijedi govori se vjerovanje. Vi znate da vjerovanje ima dva obrasca. Jedno je apostolsko i poinje rijeima: "Vjerujem u Boga Oca Svemoguega", a drugo je Nicejskocarigradsko, mi bi rekli misno vjerovanje: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca
svemoguega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga." Oba su ova
vjerovanja dobra i ispravna. I slina su. Ono nicejsko-carigradsko je malo proireno,
sveanije, a apostolsko je starijeg porijekla. Predaja kae da su apostoli prije nego su se
razili sastavili dvanaest lanaka nae vjere koje svaki kranin mora znati i vjerovati. To
je kratak saetak itave vjere. To je apostolsko vjerovanje. Najstariji zapis apostolskog
vjerovanja ve je iz drugog stoljea, negdje oko 150. godine. A ono drugo, nicejskocarigradsko vjerovanje sastavljeno je na dva crkvena sabora.
U 4. stoljeu je jedan upnik u Aleksandriji, zvao se Arije, poeo narodu o Isusu
propovijedati: "On je ovjek kao i mi." Narod je odmah po gradu poeo iriti te udne
vijesti da Isus nije Bog. Biskup je Arija odmah skinuo sa slube, zabranio mu itati misu,
zabranio mu propovijedati. Arije nije posluao, nego je obilazio po svijetu i uvjeravao
svijet da Isus nije Bog. Onda su biskupi odluili sazvati sabor. Sastali su se u Niceji,
nekoliko kilometara juno od Carigrada 325. godine. Sabor je osudio Arija i napravio novo
vjerovanje. To vjerovanje kae: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemoguega,
stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa
Krista, jedinoroenoga Sina Bojega. Roenog od Oca prije svih vjekova. Boga od
Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Roena ne stvorena,
istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno." Dakle jasno je izraeno - ne moe jasnije da je Isus pravi Bog, i da je on druga boanska osoba.
Tek to je Arije osuen na tom saboru i to novo vjerovanje izalo, javi se novo
krivovjerje protiv Duha Svetoga. Tvrdilo je: "Duh Sveti nije Bog!" Opet se sastao sabor,
ovaj put u Carigradu 381. godine. Na tom saboru osueno je i to krivovjerje, a u nicejsko
vjerovanje dopisano je: "Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i ivotvorca; koji izlazi
od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa asti i zajedno slavi; koji je govorio po
prorocima." Tu je iznesena vjera u boanstvo Duha Svetoga. I tako se ovo vjerovanje
zove nicejsko-carigradsko i govori se u misi.
U misi se smije govoriti i apostolsko vjerovanje, ne mora biti ono nicejskocarigradsko. Koje e se govoriti, zavisi o sveeniku. Sveenik poslije propovijedi treba da
kae: "Brao i sestre, ispovjedimo svoju vjeru onako kako su nam je predali
apostoli", onda se moli apostolsko vjerovanje. Ako sveenik kae:"Ispovjedimo svoju
vjeru kako su nam je predali sveti Oci" (ili ne kae nita), onda se moli nicejskocarigradsko vjerovanje. Vano je kod svega toga da se sjetimo da je vjera temelj itavog
naeg kranstva i da tu vjeru moramo dobro uvati i upoznavati koliko god je mogue.
Shvatimo ono vjerovanje poslije propovijedi vrlo ozbiljno! Molimo ga iz svega
srca i ako neto nije jasno, pitajmo. Ti nisi nepismen, ti si ovjek pametan, ti mora znati
to vjeruje.
Tako se zavrava ova pouka koju u svakoj misi Bog dri nama. Tri itanja,
propovijed, a na odgovor je najljepi koji se moe zamisliti: "Vjerujemo u jednoga Boga."
Amen.

3.5. SVEOPA ILI VJERNIKA MOLITVA

Moja draga brao i sestre!

Kad smo zadnji put govorili o sv. misi, govorili smo propovijedi i o vjerovanju.
Nakon vjerovanja dolazi sveopa molitva ili molitva vjernih, kojom se zapravo svrava I.
veliki dio mise: - Sluba rijei.
Sveopa ili vjernika molitva je litanijska molitva koja je vrlo stara. Potjee iz
prvog kranskog stoljea. Ve sv. Justin, muenik, koji je umro 165. godine, spominje da
se za njegova vremena molila ta molitva vjernih ili sveopa molitva. Zato se ona zove
molitva vjernih, i kakvu ulogu ima u sv. misi - to je predmet moga nagovora.
Moramo se duhom vratiti natrag u prva kranska stoljea. U prvim stoljeima se
kranstvo jako brzo irilo. U svakom veem mjestu bila je velika grupa vjernika sa svojim
biskupom na elu. Ali je u svakom mjestu bila jo i pozamana grupa ljudi - jo nekrtenih,
koji su traili da budu primljeni u kransku vjeru. Kad bi se takav jedan kandidat javio
biskupu za krtenje, onda bi ga biskup upisao u knjigu oglaenih. Upamtite tu rije:
oglaeni, grki katekumeni. Zato oglaeni? Jer e ga biskup oglasiti kod idue mise
narodu. Oglaeni su bili na misi sve do propovijedi i vjerovanja. Nakon vjerovanja, akon
bi doao pred oglaene i glasno viknuo u crkvi: "Oglaeni, iziite!" Onda su oglaeni
izali, jer oni koji nisu bili krteni nisu mogli, odnosno nisu smjeli biti kod rtvene mise.
Sada su ostali sami vjernici. I vjernici su poeli moliti za sve potrebe svijeta. Zato
se i zove molitva vjernih, jer su je molili vjernici bez oglaenih. A zove se i sveopa molitva zato to su molili za sve potrebe itavog svijeta.
Danas mi takoer molimo tu molitvu vjernika nedjeljama i blagdanima (i kad god
nas je vie u crkvi), samo vrlo skraenu. Ali se jo i danas zamjeuju etiri nakane: Crkva,
sav svijet, bolesni i siromasi i ova, konkretna zajednica. - Uvodnu rije daje misnik, tj.
predvoditelj misnog slavlja, isto tako i zavrnu rije. Ono drugo, tj. pojedine pronje, ita
ita. - Ako je potrebno za zajednicu, moe biskup ili dotini sveenik dodati molitvi
vjernika jedan ili dva zaziva.
Kako vidite, molitva vjernika, koja je danas zadnji in Slube rijei, bila je u
prolosti most za prijelaz u drugi veliki dio mise, u misnu rtvu. Da vam to malo
konkretnije rastumaim, posluit u se jednom poredbom. - Zamislite, recimo godinu
1970., i jednog naeg upnika koji odlui otii u SR Njemaku da posjeti svoje vjernike
koji su tamo na privremenom radu. I prouje se: upnik ide u Njemaku! Ve se poinju
javljati ljudi i mole upnika: "molim Vas kupite mi to i to". upnik zapie. Onda dou
asne sestre pa kau: "treba nam tri metra brokatne svile". upnik i to zapie. I tako dolazi
trei, etvrti... njih petnaestak neto moli, jer upnik ide u Njemaku. "Tamo ima svega, a
mi emo platiti koliko bude trebalo." I dakako, ako upnik to kupi, bude velika radost kad
se povrati i donese.
Sv. misa je posadanjenje Kristove rtve na kriu. U misi se izvruje Kristova muka
i smrt, uskrsnue i uzaae. S ovoga svijeta Krist kroz svoju muku i smrt ide na drugi
svijet k svome Ocu. Isus, da tako reknem, putuje u inozemstvo. I jer e on otii svome
nebeskom Ocu koji moe dati sve darove, mi mu dolazimo sa svojim molbama, i kaemo:
dragi Isuse, molim te, smiluj se za ovo, za ono. Kao onaj upnik, koji je morao kupiti one
stvari za svoje upljane. - Krist onda u rtvenoj misi sve te nae potrebe sjedini u svoju
patnju, u svoje bievanje, u svoju smrt i sve to stavi u svoj kale i preda nebeskom Ocu da
uslii njegovu molbu. I tako je to jedna od najmonijih molitava, jer ih je Krist ukljuio u
svoju muku. - To je dakle ta - molitva vjernih ili sveopa molitva.
A sada bih imao jo jednu molbu. Kad bude molitva vjernika, molim vas, nemojte
samo ustima ponavljati onu "Gospodine, smiluj se" ili "Gospodine, uslii nas", nego iz
tvoga srca neka se vine molitva Bogu. Jer, Bog daje rado darove, ali trai da ti osjeti
potrebu za njima, da vapi za njih, da moli za te darove. On nee dati darove onima koji
tek iz dosade ponavljaju rijei. Neka dakle, ni naa misa ni ijedna molitva nikad ne bude
samo nedostojna igra ili gluma. Amen.

4. E U H A R I S T I J S K A S L U B
A

4.1. PRIIKAZANJE - PRIPREMANJE DAROVA

Moja draga brao i sestre!
U jednoj sam propovijedi kazao da je itava prva polovina mise, ona polovina koja
se sastoji od Uvoda u misu i Slube rijei, zapravo jedna izmjena naih i Bojih rijei. U
uvodnim obredima mi se obraamo najprije Bogu, a on slua; mi se kajemo, mi vapimo
"Gospodine, smiluj se", kliemo "Slava Bogu na visini", molimo onu zbornu molitvu. A
onda Bog govori nama a mi sluamo. Bog govori u misnim itanjima i u propovijedi. U
vjerovanju i molitvi vjernih mi prihvaamo Boju rije i preporuujemo sebe i sav svijet
Bojoj dobroti.
Danas zapoinjemo s tumaenjem drugog glavnog dijela misnog slavlja koji se
zove Euharistijska sluba ili jo rtvena misa. - Kao to je to bio sluaj u prvom dijelu
mise, tako je slino i ova rtvena misa, odn. Euharistijska sluba jedna meusobna
izmjena. Ali ne izmjena rijei, nego izmjena meusobnog darivanja. U prvom dijelu
rtvene mise - prikazanju, mi sebe darujemo Bogu. U drugom dijelu rtvene mise - sv.
priesti Bog sebe daruje nama. U sredini izmeu ta dva dijela je Kristova rtva na
Kalvariji, rtva na kriu. I napokon, konani i ivotni na odgovor na cijelu rtvenu misu i
cjelokupno misno slavlje jest: - uzorni kranski ivot, kao dokaz nae zahvalnosti Bogu,
kao i najsigurniji put naeg spasenja. - To bi bila ukratko itava rtvena misa odn.
Euharistijska sluba. Moja je dunost da vam danas objasnim onaj prvi dio: nae
darivanje vlastitog bia Bogu.
Kako je bilo na Zadnjoj veeri? - Isus je uzeo kruh i vino. To je simbol. Zato i
sveenik na ovom mjestu isto tako uzima kruh i vino, te popratnim rijeima - molitvi
izriito kae: "od Tvoje (Boe) dareljivosti primismo kruh... (odnosno)... vino." Ali
kruh i vino su ujedno plodovi naeg, ljudskog rada. I to sveenik u molitvi istie. A rad, to
je ono najvrjednije u ljudskom ivotu. I u tim simbolima naeg rada, u kruhu i vinu, Krist
je sebe darivao Bogu, ali tako realistino kako mi ne moemo, naime, pretvorio je kruh u
svoje tijelo i vino u svoju krv i onda je izvrio u srcu ono prikazanje koje e sutradan
izvriti na kriu, na Kalvariji.
I u prvim stoljeima Crkva je imitirala Krista. Ona ga je oponaala, pa su na
poetku rtvene mise, na akonov poziv svi vjernici dolazili pred oltar, kao kad sada vi
dolazite na priest. Svatko bi od nazonih nosio u ruci jedan kruh i vr vina. Netko bi
nosio jo i komad voska, netko vune, netko svile, netko zlatni novi ili srebrni novac. I
kad bi doli, akon, odn. sveenik bi primio te darove. A zatim bi ih razdijelio: na oltaru bi
ostalo onoliko kruha i vina koliko mu treba za misu, a drugo je bilo spremljeno u posebnu
prostoriju da bude za uzdravanje crkve, sveenika i siromaha.
to to znai kad ovjek dolazi pred oltar sa svojim kruhom i sa svojim vinom? On
daruje Bogu svoj kruh i vino, on daruje svoj ivot. Zato ivot? - Kad mladi daruje
djevojci ruu ili kakav bro, on hoe da joj kae: "ja te volim!" On hoe da kae: "ja sam
tvoj, ja se tebi predajem." - To je znaenje onog njegovog dara. - Tako je ona cijela
prikazna povorka u ranoj Crkvi bila zapravo glasno vikanje vjernikog sebedarja Bogu. To
vrijedi i za nas. Mi smo svojim darom rekli: "Boe, ja se tebi predajem." I time su vjernici
sebe predavali Bogu. Jo vie: oni su time ulazili u Kristovu rtvu, stapali se s Kristom i s
njime se penjali na kri, s njime duhovno umirali - jer to je zapravo ono predanje samog
sebe. Poslije toga, kad je sveenik razdijelio te darove, prao bi ruke. Sad znate zato
sveenik u ovom dijelu mise pere ruke. Danas vie, takorei, nitko ne dira te darove, jer ih
u redovitim sluajevima nitko niti ne donosi. Ali i danas sveenik pere ruke i tome se
pridaje simbolika duhovne istoe. Prije nego pristupi presvetoj rtvi, mora biti ist. - To
je i takvo je bilo prikazanje u poetku 2. i 3. stoljea.
A kako je danas, u sadanjem obredu misnog slavlja? Danas, na posebne sveanosti
jo ima povorka s darovima. Sjeate se kad smo slavili stogodinjicu nae biskupije, onda
su tu dolazili u narodnim nonjama, pa je netko donio veliki kruh, drugi bavicu vina,

jedna je djevojka donijela misnicu. Drugdje se daruju i slike, ili bilo to drugo to voli, to
se moe dati. Ali je najvanije pritom ono: dar zastupa tvoje srce, dar zastupa tebe. Ali to je
uglavnom rijetko. U obine nedjelje i blagdane nema toga, ali ima neto drugo:
ima kupljenje novca. To je ostalo od onog starog prikazanja. Lake je naime ponijeti malo
novca u depu. A da to ne mora nositi ak do oltara, dou zato prakaraturi ili ministranti
do tebe i ti dadne svoj prilog. O tom sakupljanju novca htio bih vas upozoriti na dvoje:
prvo: shvatite da onaj novac nije samo za uzdravanje crkve, iako jest i za to (za svijee, za
popravak, krov itd.), nego je on u prvom redu tvoje prikazanje. To je tvoj dar koji ti daje
Bogu da naznai da ti sebe daruje Bogu. To je ono najvanije! Drugo: - upnici i
sveenici bi trebali paziti da se novac ne kupi predugo. Novac se smije kupiti od molitve
vjernih pa do "Molite brao i sestre". I onda je gotovo. Ne moe ti vriti prikazanje, a ve
je prola i pretvorba! To vie ne ide!
Novac se kupi nedjeljom i blagdanom. A to je s radnim danom kad se ne kupi
novac? to onda? Onda nema druge, nego se moramo ujediniti sa sveenikom i njegovim
prikazivanjem i prikaznim molitvama, koje emo sada ukratko proi. - Sveenik u nae
ime prikazuje Bogu kruh i vino kao na dar. Najprije hvali Boga radi njegove dareljivosti,
radi osjetnog Bojeg blagoslova (jer da Bog nije zalijevao usjev, ne bi bilo tih darova koji
se sada prinose). To je ono kad sveenik kae:"Blagoslovljen si Gospodine, Boe svega
svijeta, od tvoje dareljivosti primismo kruh odn. vino, to ti ga prinosimo!" Jeste
uli: "prinosimo"! Ujedini se sa sveenikovim molitvama, zahvaljuj Bogu za sve darove
u svom ivotu i prinesi sebe sama Bogu! - Zatim sveenik tiho moli jednu vrlo lijepu
molitvu: "Primi nas Gospodine duhom ponizne i srcem skruene; bila danas naa
rtva pred tvojim licem takva da ti se svidi, Gospodine Boe." Vidi se da je itav
smisao obreda samo nae prikazanje. - Onda sveenik opere ruke za znak istoe i potom
dodaje: "Molite brao i sestre da moja i vaa rtva bude ugodna Bogu Ocu
svemoguemu." To je priprava na najsvetije. Sad dolazi rtva na kriu. I zato sveenik,
kao da se ne usuuje pristupiti toj presvetoj rtvi, moli vas da i vi molite, da to bude
primljeno kod Boga. Vi mu odgovorite i sveenik samo izmoli molitvu nad darovima da
Bog primi te darove i da ih pretvori u svoje tijelo i krv.
Eto, sve te molitve, svi ti obredi imaju samo jednu svrhu: da nas potaknu na
predanje Bogu. Amen.

4.2. PRIKAZANJE - PRINOS NAS SAMIH

Moja draga brao i sestre!
Ja sam vam juer poeo tumaiti onaj drugi, bitni i vani dio sv. mise: Euharistijsku
slubu ili rtvenu misu. Pokuao sam iznijeti pred vas prvi in tog dijela, prvi in rtvene
mise, a to je prikazanje, odn. pripremanje darova. Vidjeli smo da je Crkva kroz duga
stoljea traila izraz kako da iskae ono to mora rei Bogu, pa je uvodila razne procesije s
darovima. U nekim stoljeima bili su to kruh i vino i na koncu novac. Ali, svi ti darovi
samo su zastupali osobu darovatelja. Svi ti darovi znaili su zapravo nae predanje, nae
darivanje svog bia Bogu. Budui da je to darivanje samoga sebe Bogu vrlo vaan dio
rtvene mise - a s druge strane, budui da je to dosta nepoznato naim vjernicima, odluio
sam vam o tom darivanju samog sebe Bogu govoriti jo jednom.
Uzet u jedan biblijski primjer, da shvatite to je to predanje Bogu, to je to
sebedarje. Za primjer e mi posluiti Abraham, i to dva njegova ivotna dogaaja. Prvo:
kad je napustio svoj zaviaj na Boju zapovijed, a drugo: - kad je rtvovao svoga sina, opet
na Boju zapovijed.
Abraham je bio ugledan, imuan graanin u Haranu, u Mezopotamiji, okruen
brojnom i monom rodbinom. Nastojao je da bude pravedan prema Bogu, a poten prema
sugraanima. Jednog dana njega je Bog pozvao. Rekao mu je: "Izii iz svog zaviaja u
zemlju koju u ti ja pokazati i ja u biti s tobom" (usp. Post 12, 1-3). Mi danas ne moemo
shvatiti to to znai napustiti svoj zaviaj u ono doba, kad nije bilo ni milicije, ni suda, ni
zakona koji titi tuince. itava sigurnost ovjekova bila je njegova mona rodbina i oni
sugraani koji ga poznaju i brane. A otii u tuinu i biti doljak gdje nema nikakvih prava,

gdje te svatko moe opljakati ako se sam ne moe obraniti od njega?! - Ja ne znam, je li
se Abraham zaprepastio nad tom Bojom eljom. Sv. pismo samo kae da je spakirao svoje
stvari i da je poao u tuu zemlju, u nepoznato. Znao je, Bog je apsolutni gospodar
ovjekov, i nijedno stvorenje nam ne smije biti pree od Boga, ni naa sloboda, ni na
ivot. To je odanost Bogu. I Abraham je otiao, Bog ga je pratio i uvao i blagoslovio ga i
njegovo se blago umnoilo.
Ali, u svoj toj srei bila je samo jedna gorka kap: Abraham nije imao djece. Vapio
je on svaki dan, i Bog mu je obeavao da e dobiti dijete. No, njegova ena Sara bila je
nerotkinja, a godine su prolazile. Sara je starila, i kad ve ni jedna ena ne moe vie dobiti
djece, tada, zamislite: njemu Bog ispuni svoje obeanje. Abraham od Sare dobije sina i
nadjene mu ime Izak.
I taj Izak je rastao na sreu svojih roditelja. Ali jedne noi javi se opet Bog i zovne
Abrahama: "Uzmi svog sina koga voli, Izaka, i prinesi mi ga za rtvu na brdu koje u ti
pokazati" (usp. Post 22,2). Je li se Abrahamu srce ukoilo od groze, je li kriknuo od bola,
ne znam. Sv. pismo to ne kae. Ono samo kae da je pokupio drva, natovario na magarca,
probudio dijete, uzeo kantu sa eravicom i onaj sveti obredni no kojim se kolju rtve, da
je poslao dijete neka se oprosti s majkom i onda je s djetetom otiao. Put je bio dug i kad je
zora svitala jo je bio na putu. Djeak pita oca: "Tata, ovdje su drva, ti nosi eravicu i tebi
je o pojasu rtveni no, a gdje je rtva ?" A ocu krvari srce i on kae: "Sinko, Bog e se ve
pobrinuti za rtvu" (usp. Post 22, 7-8). I kad su doli na mjesto, Abraham sagradi od
kamenja oltar, metne drva na oltar, a onda svee djeaka. Djeak je shvatio: on je ta rtva. I
poeo je tiho plakati. A otac je zatvorio oi da ne vidi te suze djeakove, uzeo onaj kameni,
rtveni no i podigao ruku. To je Bogu bilo dosta. Ruka nije zaklala djeaka. Jedan aneo
je ustavio ruku. I ree Bog Abrahamu: "Sad vidim da si mi odan" (usp. Post 22,12).
Eto, to je predanje svoga bia Bogu. To znai - rei Bogu: "Gospodine, ti si sve, a
ja nisam nita! to god mi poalje, prihvatit u. Kad god me pozove, ii u, to god od
mene zaite, dat u ti!" - A to je ono najtee i najljepe i Bogu najugodnije, to ovjek
moe uiniti: predati svoje bie Bogu. To je i srika onog sveenikog reenja, kad stoji
pred biskupom, a on polae ruke na tebe, a ti kae: "Gospodine, evo me, to god od mene
zaite uinit u!" - To je predanje Bogu.
To je uinila i presveta Djevica. Kad joj je aneo rekao da e postati majka
Mesijina, a ona je znala da Mesija, kao Sluga Boji, mora strano trpjeti, i da ona prima
najveu ast ali ujedno i ivot najveeg bola, ipak nije ustuknula nego je kazala: "Evo
slubenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj rijei" (Lk 1 ,38)
Sada, kad to zna, moe se ujediniti s Kristom u njegovu predanju; onda se moe
s njim popeti na kri, moe s njime umrijeti duhovno na kriu, jer - nemojte zaboraviti:
Krist i mi, mi smo euharistijska rtva. Amen.

4.3. PREDSLOVLJE
Moja draga brao i sestre!
U naem tumaenju sv. mise stigli smo do samog srca sv. misne rtve, do
Gospodnje Zadnje veere, do obnavljanja rtve na kriu. Narod to zove pretvorba, a
slubene crkvene knjige zovu euharistijska molitva ili misni kanon. Svaka euharistijska
molitva ima svoj uvod koji se zove predslovlje. I ja bih vam danas govorio o predslovlju.
Da biste razumjeli predslovlje moramo se vratiti duhom natrag na Kristovu Zadnju
veeru. Sveta evanelja nam kau da je Isus uzeo u svoje ruke kruh, da jezahvalio (to je
vano), kod nekih kae da je blagoslovio (= odao Bogu duno hvalu), onda je razlomio,
podijelio apostolima i rekao: "Uzmite i jedite ovo je moje tijelo" (Mk 14,22). Do prije 70
godina se smatralo da ono "blagoslovio" znai da je blagoslovio kruh. Meutim, potanja
istraivanja hebrejskih obiaja sigurno danas dokazuju da Isus nije blagoslovio kruh, nego
je Boga blagoslovio. I - ako se vi udite pa kaete da Bog moe blagosloviti ovjeka, ali
kako ovjek moe blagosloviti Boga - onda vam mogu rei, da blagosloviti znai dobro
govoriti, blago-sloviti, to znai hvaliti. I prema tome: blagosloviti Boga i zahvaliti Bogu to
otprilike izae na isto. - ovjek zaista moe blagosloviti Boga. Imamo sigurne podatke da
je svaki idovski domain, npr. prije veere blagoslovio Boga. Rekao bi: "Blagoslovljen

Gospod Bog svemogui koji je dao da zrnje ita raste na naim poljima, pa od toga imamo
kruh. Neka uini da ovaj kruh to ga jedemo bude na spasenje dui i tijelu." - To je
blagoslivljanje Boga, zapravo hvaljenje Boga.
Danas (etvrtak IV. nedjelje Doaa) smo itali o roenju Ivana Krstitelja. Vi se
sjeate, kad je Ivan Krstitelj roen, onda je otac Zaharija od dragosti kazao: "Blagoslovljen
Gospodin Bog Izraelov, jer je pohodio i otkupio narod svoj" (usp. Lk 1,68). Dakle, ovjek
moe Boga blagosloviti u tom smislu da ga hvali. Kad evanelja kau: "Isus zahvali
Bogu", "Isus blagoslovi Boga", to je isto. Znai - hvalio je Boga. I zato su od poetka
kranstva misnici pokuavali zahvaliti Bogu prije pretvorbe, kao to je Isus zahvalio prije
Zadnje veere.
Danas sve ima tampano u misnoj knjizi i sveenik ita onako kako je u knjizi, ali,
u poetku kranstva tako nije bilo, pa su neki biskupi govorei napamet otegli tu zahvalu;
bila je duga i svidjela se ljudima i oni su je pamtili.
Na grkom jeziku se kae euharistomen = zahvaljujemo ti, pa je narod itavu misu
pamtio kao zahvalu = euharistija. Toliko se upeatilo ljudima ono zahvaljivanje. I danas
ima u misi sveana zahvala. Sveenik npr. kae: "Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i
spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oe, svemogui
vjeni Boe, po Kristu naem Gospodinu." To je sveana zahvala, uvod u euharistijsku
molitva. Po njoj je itava molitva dobila svoje ime, euharistijska molitva.
A kad svri ta zahvala, onda Crkva, kao da vidi da ona nije mona da dostojno
zahvali, da bi trebalo jo nekoga zvati u pomo, pa zove anele, arkanele da zajedno s
njom hvale Boga bez prestanka; stoga se svako predslovlje svrava rijeima: "I zato, s
anelima i arkanelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom
pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka." - Ono "gospodstvo", nemojte misliti da su
to neka zemaljska gospoda. Katkad se spominju i "vlasti", ali to nisu dravne ili neke
druge zemaljske vlasti, ni "prijestolja" nisu kraljevska - sve su to zborovi anela. Po
crkvenoj tradiciji ima devet korova aneoskih: aneli, arkaneli, poglavarstva, prijestolja,
vlasti, moi, sile, kerubi i serafi. Dakle, da znate, to su sve skupine anela. I kad
predslovlje svri, narod pjeva ili klie: "Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot, puna su
nebesa i zemlja slave tvoje."
Otkud je uzeta pjesma "svet, svet, svet"? Tko ima kod kue Bibliju neka otvori
proroka Izaiju, esto poglavlje. Tamo e nai kako je Bog pozvao Izaiju u proroku slubu.
Izaija je bio mlad sveenik, molio se u hramu. Najedanput se zanio i u vienju je nestalo
krova hramskog - vidio je otvorene dubine neba i ogroman prijestol i Onoga koji sjedi na
prijestolju, pa kae kako su serafi zastirali oi da ne gledaju Gospodnje lice, jer nisu
vrijedni da ga gledaju i stalno su dovikivali: ''Svet! Svet! Svet! Gospodin Bog Sabaot!
Puna je sva zemlja slave njegove!" (Iz 6,3).
A onda, to dalje pjevamo, odn. kliemo? - "Blagoslovljen koji dolazi u ime
Gospodnje!" Kako je to nastalo? To je iz evanelja. Kad je Isus na Cvjetnicu ulazio u
Jeruzalem, onda su ga apostoli i uenici doekali radosno rijeima: "Blagoslovljen koji
dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!" (Mt 21,9). to je to "hosana"? Hosana je stara
hebrejska rije koja znai: "De, pomozi!" - Ali ve u Starom zavjetu nije imala taj smisao
nego je to jednostavno bio kliktaj, koji je znaio: "Slava tebi"; "Hosana u visini" - znai
dakle: "Slava tebi u visini!"
Sada pogledajmo kako se ovo predslovlje uklapa tajanstveno djelovanje u misi.
Doao je najsveaniji as. Nalazimo se u svetinji nad svetinjama misne rtve. Sad e Krist
stii s neba; sada e njegovo rtveno tijelo biti poloeno na oltar i njegova rtvena krv biti
u kaleu - sada e on s nebeskog prijestolja sii na na oltar. A Crkva, zahvaljujui za taj
veliki, sveti as, poziva svoje vjernike: "Gospodin s vama", znai, sad e biti Gospodin
meu vama! Narod kae: "I s duhom tvojim.""Gore srca", znai - pustite iz srca sve
zemaljske misli i elje, podignite srca prema nebu i napunite ih nebeskim mislima! - Narod
odgovara: Ve smo ih digli, tj."Imamo kod Gospodina." "Hvalu dajmo Gospodinu
Bogu naemu" - (euharistomen = hvalu dajmo!). Narod kae: "Dostojno je i
pravedno." - Onda sveenik rairi ruke i sveano pjeva ili govori predslovlje i na koncu
poziva anele i sve ostale stanovnike neba u pomo da svi zajedno slavimo Boga.

I sada, kao da se nebo otvara, Krist se poinje sputati, a sva nebeska vojska anela
i svi sveci i blaenici ga ispraaju s pjesmom: "svet, svet, svet'' - a mi s njima udruujemo
svoje glase i doekujemo Krista na oltaru rijeima: "Blagoslovljen koji dolazi u ime
Gospodnje, Hosana u visini!"
Kako divno Crkva zna dramatizirati svoje svete obrede! - Sada moe odmah doi
pretvorba, ali o tome, ako Bog da, idui put. Amen.

4.4. EUHARISTIJSKA MOLITVA

Moja draga brao i sestre!
Mi stojimo veeras pred velikom tajnom. Mi slavimo Boi. Onaj Bog, koga nebo i
zemlja ne mogu obuhvatiti, onaj Bog koji je stvorio sve, on je, zamislite, odluio da
postane ovjek i da doe meu nas kao dijete roeno u tali. To ovjek ne moe shvatiti,
toliku ljubav!
I evo, mi danas idemo tu pred "Betlehem", gdje su slike toga dogaaja. A ima jedan
"Betlehem" puno svetiji od ovoga to je tamo napravljen. To je na oltar, na kome zaista
Krist dolazi k nama u sv. misi. Ja sam juer vama govorio da je srce sv. mise, jezgra itave
misne rtve ono to se u liturgijskim knjigama zove euharistijska molitva. Narod to zove
pretvorbom. Vi, koji esto slavite sv. misu sa sveenikom, sigurno ste ve primijetili da sve
euharistijske molitve nisu jednake. Sveenik danas ima kratku euharistijsku molitvu, sutra
ima dugaku. Danas ima jednostavnu i jasnu, a drugi put ima nekakvu sveanu, ali ne tako
jasnu. Zato sam odluio da vam prikaem etiri euharistijske molitve rimokatolike
Crkve koje su danas kod nas u praksi.
Prva euharistijska molitva zove se rimski kanon. Kanon je grka rije, a znai
nepromjenjivo pravilo, jer euharistijska molitva ili kanon je tako sveta molitva da ni biskup
ni sveenik ne smije ni jednu rije u njoj promijeniti, ne smije izostaviti ni dodati. Onako
mora itati kako je napisano. Zato se euharistijske molitve i zovu kanoni. Taj rimski kanon
upotrebljava se eto, od poetka Crkve do II. vatikanskog sabora kao jedini. Nije bilo
drugoga. Taj rimski kanon bio je s poetka vrlo jednostavan, kratak. Ali s vremenom,
tijekom dugih stoljea, ovaj papa je dometnuo ovu molitvu, onaj je umetnuo onu, tako da
je danas rimski kanon najdui od svih. I on je svean, vrlo svean, ima divne molitve, ali
nije svagdje jasan. Kad je II. vatikanski sabor odluio da se misa reformira, kako bi bila
jasnija narodu, htjeli su neki strunjaci promijeniti rimski kanon, ali papa Pavao VI. nije
dao. On je kazao: "Ne! Jo od prvih stoljea kranstva mi molimo taj kanon, to je asna
starost! Ostavite ga kakav jest. A moete jo tri druga kanona napisati, tri druge
euharistijske molitve, krae, jasnije - pa kome je drae neka moli ovo drugo, ali ovaj ima
ostati." Tako je taj rimski kanon ostao i u dananjoj misi.
Druga euharistijska molitva je sastavljena poslije II. vatikanskog sabora, ali nije
originalno sastavljena. Nisu strunjaci nju izmislili, nego su uzeli jedan stari kanon od sv.
Hipolita, oko 220. godine poslije Krista. Taj Hipolit, sveenik i muenik, bio je uenik
uvenog sv. Ireneja. Bio je i sam vrlo uen ovjek. Znao je biblijsku nauku, teologiju i
crkveno pravo. U ono doba, kad je on sastavljao taj kanon, nije jo bilo misnih knjiga,
nego su biskupi onako, napamet govorili euharistijsku molitvu. Zato je on, da bude pri ruci
biskupima, napravio jedan mali uzorak. Ta euharistijska molitva sv. Hipolita je najkraa i
najjasnija od sve etiri koje mi upotrebljavamo.
Trea euharistijska molitva je sasvim novog datuma. Nju su napisali i sastavili
papinski strunjaci za reformu mise. Ta trea molitva je malo dulja od onog Hipolitovog
kanona, ali je vrlo jednostavna, vrlo razumljiva. I nju zato narod voli.
etvrta euharistijska molitva je starodrevna. Napisao ju je sv. Bazilije Veliki,
jedan od najveih likova katolike Crkve etvrtog stoljea. Napisao ju je oko 350. godine.
Taj Bazilije Veliki nije uzalud dobio nadimak "veliki" jer, doista je bio velik ovjek i
biskup. Napisao je prva redovnika pravila na svijetu. Takoer je napisao jo jednu

euharistijsku molitvu koja se u pravoslavnoj Crkvi upotrebljava i danas. Kad je Bazilije

napisao tu nau etvrtu euharistijsku molitvu, htio je u njoj izraziti itavu povijest spasenja,
poevi od Adama i Eve pa do smrti i uskrsnua Kristova. Zato se ta molitva, taj kanon
zove kanon povijesti spasenja. Sadri otprilike ono to sadri nae vjerovanje.
Euharistijska molitva sv. Bazilija je vrlo otmjena stila, elegantna, i zato nekima nije tako
razumljiva. Ali, onima koji dobro znaju kransku vjeru, koji su mnogo itali katolike
knjige, njima je ona najljepa od svih.
Eto, brao i sestre, veeras sam vam govorio o etiri euharistijske molitve koje se
kod nas upotrebljavaju u sv. misi.
Godine 1909., u Moskvi je od carske ruske policije uhapen grof Panijatovski, zato
to je pripadao nekim revolucionarnim udruenjima. I sud ga je protjerao na doivotni
prisilni rad u Sibir. Tamo je radio u rudniku, na to on kao plemi, nije bio navikao. Ondje
je upoznao mladu plemkinju Natau. Zavolio je i zaruio se s njom, onako kao robija.
Jednog dana je grof pronaao u rudniku ogroman dijamant i sakrio ga u svoje odijelo. Tako
ga je iznio iz rudnika. Teki rad i oskudica tako su na njega djelovali da je ubrzo bio na
umoru. Kad je umirao, pozvao je svoju Natau i kazao joj: "Evo ti ovaj dijamant. Tako
velikog nema na svijetu. Ako ikada pobjegne iz Rusije u zapadne zemlje, onda daj da se
ovaj dijamant uokviri u jedan zlatni okvir, recimo u jedan bro ili jedan medaljon. Bit e
jedna od najbogatijih ena na svijetu." I ena je zbilja izbjegla iz Rusije i majstori su zbilja
izbrusili onaj dijamant da se poeo blistati; uokvirila ga je u zlatni okvir i postala je vrlo
bogata ena. Dijamant je mogla prodati za basnoslovne novce.
Gospodin Isus Krist je na Boi napustio nebo i doao meu nas u ovaj "Sibir". Tu
je svojoj Zarunici, Crkvi, pred samu smrt svoju, ostavio svoj dijamant. To je sv. misa.
Rekao je Crkvi: Evo ti najdrae to imam. Ja umirem, i daj to uokviri u zlatne obrede i
molitve. Neka to bude neto najsvetije, najljepe to postoji. I Crkva je uzela taj dijamant,
tu Zadnju veeru, Kristovu smrt na kriu, i uokvirila u molitve. To se sada zove
euharistijska molitva ili misni kanon. I mi emo ga uvijek potivati, ne samo zato, to ga je
Crkva sa svom pomnjom izradila, nego jo vie zato, to sadri onaj Kristov dijamant,
njegovu smrt na kriu. Amen.

4.5. PRETVORBA
Moja draga brao i sestre!
Kad smo se lanjske godine pripravljali na Boi, ja sam poeo tumaiti sv. misu.
Ali nije doteklo vremena da rastumaim do kraja. Doao je Boi, kada smo upravo doli
do samog srca sv. mise, do najstarijeg i najsvetijeg dijela koji se zove pretvorba. Zato sam
odluio sada, u Korizmi, nastaviti ta tumaenja i danas govoriti o pretvorbi, o pretvaranju
kruha u tijelo Isusovo i vina u krv Kristovu.

Brao i sestre, pretvorba ima tri dijela. Prvi dio je zaziv Svetoga Duha,
drugi dio je pripovijedanje Isusove posljednje veere, a trei dio je molitva
spominjanja. Sva tri dijela su vrlo stara, a ovaj srednji dio je ba od samog Isusa
Krista.
Pogledajmo najprije zaziv Svetoga Duha. - Kad god Crkva neto vano
poinje, kad god odluuje u crkvenom ivotu neto sudbonosno, onda zaziva
Svetoga Duha. Misa je neto vrlo vano i sudbonosno, i zato prije najsvetijeg

dijela mise Crkva zaziva Duha Svetoga. Ona kae: "Neka tvoj Sveti Duh
posveti ove darove", to znai kruh i vino neka pretvori u tijelo i krv Gospodina
naega Isusa Krista, "koji nam je povjerio slaviti ova otajstva", znai: koji
nam je odredio da slavimo sv. misu. Vrlo je znakovit obred sveenikov. On dri
ruke rairene nad kruhom i vinom, a to uvijek u Crkvi znai neki blagoslov, koji
treba od sveenika da pree na osobu ili na stvar. Kad biskup krizma, iri ruke da
punina Duha Svetoga, koju je biskup primio, moe prei na krizmanike. Kada
biskup zareuje mladia za sveenika, on polae takoer ruke na njegovu glavu,
da ona punina sveenikog reda pree na onog mladia koji se redi za sveenika.
Tako i ovdje. Sveenik dri rairene ruke da Duh Sveti, koga je u sveenikom
reenju primio, pree na kruh i vino i da ga pretvori u tijelo i krv Kristovu.
Sada dolazi srce sv. mise. Svetinja nad svetinjama itave mise, Kristova rtva na
Kalvariji. Zanimljivo je da se ta pretvorba ne vri nekom sveanom molitvom niti nekom
sveanom sveenikom izjavom, nego pripovijedanjem. Pripovijeda se Isusova Zadnja
veera. Sveenik stupa u pozadinu, a na njegovo mjesto stupa sam Krist. "One veeri
prije nego e podnijeti muku uze Isus kruh i ree: 'Uzmite i jedite ovo je moje tijelo,
koje e se prinijeti za vas'." - I sveenik uzme kruh, a poslije izgovorenih rijei nije vie
kruh u njegovim rukama nego Kristovo tijelo. Zatim sveenik podigne to presveto tijelo
Kristovo da svi padnu na koljena i poklone se. Onda on sam poklekne da se pokloni. Isto
tako uzme kale, pa izgovori Kristove rijei: "Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kale
moje krvi novoga i vjenoga saveza koja e se proliti za vas i za sve ljude na
oprotenje grijeha." To su Kristove rijei Zadnje veere. Sad u kaleu nije vie vino nego
Kristova krv. Opet sveenik podigne taj kale da se ljudi kleei poklone Gospodinu, onda
i sam poklekne da se pokloni. To je rtva sv. mise. Tu se sastaje prolost, sadanjost i
budunost. Jer, im sveenik zavri Zadnju veeru rijeima: "Ovo inite meni na
spomen" vi kaete: "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kale, Tvoju smrt
Gospodine navijetajmo, Tvoj slavni dolazak iekujemo." "Kad god blagujemo ovaj
kruh i pijemo kale", to je sadanjost. Mi smo svi pozvani na priest. "Tvoju smrt
Gospodine navijetamo", to je prolost, koja se ponazouje u ovom asu. "Tvoj slavni
dolazak iekujemo", to je budunost koja takoer postaje nazona u ovom asu. Jer, na
sudnji dan e isti ovaj Krist, sa istim ovim preobraenim tijelom doi. Samo emo ga onda
vidjeti, a u misi ga ne vidimo.
Jo samo nekoliko rijei o molitvi spominjanja. Ja sam o njoj ve govorio u
drugoj svojoj propovijedi o sv. misi. Crkva izvruje zapovijed Kristovu. Krist je
rekao: "Ovo inite meni na spomen." I sada Crkva nastavlja: "kako si ti naredio, evo, mi
tebe spominjemo". Izvrili smo to si naredio, pretvorili smo kruh u Tvoje tijelo i vino u
Tvoju krv, i sad se spominjemo Tvoje muke i smrti, Tvoga uskrsnua i uzaaa, Tvoga
drugog dolaska na sudnji dan.
Brao i sestre, kad je sv. Toma Mor jo bio ministar predsjednik golemog
britanskog imperija, onda je svaki dan slavio sv. misu u najblioj crkvi da dobije snagu za

svoje teke poslove i brige. I kad su mu prigovorili da to ne dolikuje tako velikom

dostojanstveniku, da svaki dan ide na misu, onda je on rekao: "Za mene je najvea ast da
se poklonim najveemu od najveih, svome Gospodinu Bogu, Isusu Kristu." - To emo
upamtiti za cijeli ivot. I mi emo tako kazati: "Za mene je najvea ast da svoje
poklonstvo darujem najveem od najveih, svome Bogu i Spasitelju, Isusu Kristu." Amen.

4.6. MOLITVA POSLIJE PRETVORBE

Moja draga brao i sestre!
Mi smo prije mise molili pobonost krinoga puta. Taj krini put je imitacija onog
pravog krinog puta, kojim je Isus nosio svoj kri u Jeruzalemu prije 2000. godina, kada je
padao pod kriem, bio razapet i umro. To je vrlo lijepa i dirljiva korizmena pobonost, i
Crkva je ne moe dovoljno preporuiti.
Ali ima neto u naoj Crkvi to je neizmjerno dragocjenije od krinog puta, a to je
sveta misa. Misa nije imitacija, misa je stvarnost krinog puta i smrti Isusove. Po pretvorbi
kruh se zaista pretvorio u ivo Kristovo tijelo, i vino u krv Kristovu. I na naem oltaru se
nalazi Kalvarija. Onaj krini put se vri nevidljivo pred naim oima. Stvarno je nazona
njegova muka, njegova smrt i njegovo uskrsnue. Mi smo o tom juer razmiljali.
Danas postavljamo pitanje: "to Crkva moli poslije pretvorbe?'' Kako ona
iskoritava one najdragocjenije asove kad je Krist na oltaru? Danas bih odgovorio na to
pitanje.
Prvu molitvu koju Crkva poslije pretvorbe moli protumaili smo ve zadnji put. To
je molitva spominjanja. A onda Crkva moli da Bog primi rtvu Kristovu, koju
prikazujemo. Moe netko pitati: "Zato Crkva moli da Bog primi rtvu Kristovu kad je
Krist ljubljeni Sin Boji, bez grijeha, a njegovu rtvu Bog uvijek prima?" - Istina, njegovu
rtvu prima, ali misa je i naa rtva. Mi sebe i Krista prikazujemo zajedno Bogu. A mi
nismo uvijek isti. Mi moda nemamo pobonosti kod sv. mise, jer smo rastreseni. Moda
imamo ak i grenih misli. I zato Crkva moli da Bog ne gleda na nae grijehe i slabosti,
nego da ovu nau misu primi milostivo kao rtvu svoga Sina.
Potom dolazi est raznih nakana za koje Crkva moli.
Najprije moli za sav narod Boji, za katolike, ali naziva ih udnim imenom - kae
"priesnici". "Da nas, priesnike Duh Sveti sabere u jedno." Mi smo priesnici. Crkva
eli naglasiti, kako je prirodno da kod svake svete mise primimo priest. Naravski, tko je u
tekom grijehu ne smije doi na priest. Ali Crkva pretpostavlja da se krani uvaju
tekog grijeha, pa da kod svake mise dou na priest, pa nas zato i opravdano naziva
"priesnici". A zato moli "da nas Duh Sveti sabere u jedno?" Ja sam primio ivog Krista u
sebe u priesti, ti si primio ivoga Krista u sebe. Kako emo biti neprijatelji kad je u tebi
Krist i u meni isti Krist?! To je ono: "Neka Duh Sveti sabere priesnike u jedno.''
Zatim moli za papu, biskupe i sveenike. Vi znate koliko je to vano da imamo
svete pape, svete biskupe i svete sveenike, estite, potene sveenike. Bez sveenika,
biskupa i pape nema Crkve. Gdje god nema sveenika, tu se krani osipaju i propadaju. I
zato je vrlo vano moliti na tu nakanu. Zato se i tu uvijek ukljuite kad molimo za papu, za
biskupe i za sveenike.
Sad dolazi trea molitva, jedna sasvim kratka reenica: "svi koji prinose." - "Svi
koji ti prinose", njih ti preporuujemo, moli Crkva. Koji su to to prinose? To su oni koji su
naruili misu, oni koji su platili taksu za sv. misu. Onaj koji je platio taksu za sv. misu
zavrijedio je da se poseban plod svete mise na njega primijeni. Vidite kako Crkva na sve
misli!
U slijedeoj molitvi Crkva moli za sve vas koji ste nazoni kod slavlja svete mise.
te za sve krane po cijelom svijetu.
Zatim dolaze i oni koji nisu krteni, koji ne vjeruju; moda su bezboci, moda su
pogani ali trae Boga. Kae se u molitvi: "sviju koji te trae iskrena srca."Moe jedan
bezbonik zaista bez svoje krivnje biti bezboan, pa on razmilja, trai Boga; on se pita
ima li Boga, te je iskrena srca pripravan prihvatiti Boga ako ga upozna i nae. Eto, za njih
Crkva takoer moli da i njih Bog blagoslovi. Na koncu dolaze jo pokojnici. Oni koji su u

istilitu, koji su nekada bili s nama ovdje na zemlji, ali su svrili svoj ivot pa su doli u
istilite. Mi im moemo pomoi svojom molitvom.
Sada dolazi pitanje: to za sebe i za sve spomenute molimo? - Molimo to, da s
blaenom Djevicom Marijom, svetim apostolima i drugim svetima dobijemovjenu
batinu. To znai da doemo u nebo. To je jedini i glavni cilj ljudskog ivota. "to koristi
ovjeku ako sav svijet zadobije, a duu svoju izgubi!" (Mt 16,26). Ako ne doemo u nebo,
onda je sve uzalud to smo na zemlji trpjeli i radili. Moramo u nebo doi!
I na kraju, brao i sestre, dolazi sveani zavretak cijele euharistijske molitve.
Sveenik uzme, ako je sam, u jednu ruku ovaj poloeni tanjur sa Kristovim tijelom, u
drugu ruku uzme kale sa Kristovom krvi; ako su dvojica, jedan uzme kale, drugi uzme
pliticu i govori: "Po Kristu i s Kristom u i Kristu, tebi Bogu Ocu svemoguemu, u
jedinstvu Duha Svetoga svaka ast i slava." - To je jedno sveano: "Slava Ocu i Sinu i
Duhu Svetomu", sveana zahvala Bogu. Prvo: to mi elimo? - Da se Bogu vrati svaka ast
i slava - sjeate se, zato je Isus doao na zemlju. Kad se Isus rodio, aneli su pjevali:
"Slava Bogu na visini." Sada, po ovoj rtvi, po svojoj rtvi na kriu Krist je zaista vratio
Bogu slavu koja je bila zagaena svim naim grijesima, psovkama, runim rijeima,
mrnjama i laima. Po rtvi Kristovoj mi moemo Bogu vratiti slavu. Ali mi ne moemo to
sami napraviti. Mi smo sami oni krivci pred Bogom i zato mi vraamo Bogu slavu po
Kristu, s Kristom i u Kristu. Po Kristu, jer sve nae molitve aljemo Bogu po Kristu.
Znate, kad bude sudnji dan, pa ve bude presuda izreena, oni prokletnici su baeni
u pakao, mi smo otkupljeni oko Krista, milijuni i milijuni, a onda Krist stupa pred
nebeskog Oca i kae: "Oe nebeski, po meni, sa mnom i u meni vraena je tebi u jedinstvu
Duha Svetoga svaka ast i slava u sve vijeke vjekova." - A milijarde anela i svetaca
kliknu: "Amen!" - Taj "Amen" izgovorite u svakoj svetoj misi na koncu euharistijske
molitve, to je va najvaniji pristanak! Recite taj "amen" svaki puta glasno i iz svega srca!
Amen.

4.7. PRIEST
Moja draga brao i sestre!
Rijeima "Po Kristu, s Kristom i u Kristu" zavrava se euharistijska molitva ili
misni kanon. Sada dolazi trei, odn. posljednji dio euharistijske slube. Zove sepriest. U
ranoj Crkvi nije se toliko esto govorilo - priest, koliko lomljenje kruha, gozba. A u
ovim zadnjim stoljeima Crkve kae se opet najee priest. Rije priest je prijevod s
latinskog "communio", i kad moderni vjernik kae priest, onda misli na zajednitvo
izmeu Krista i nas. Mi blagujemo, jedemo Kristovo ivo preobraeno tijelo i Krist se
stapa s nama jer "communio" znai zajednitvo. Meutim, rana Crkva je takoer vjerovala
da prima Kristovo tijelo u sv. priesti, ali je ona vie pazila na jedno drugo zajednitvo,
"communio". Kod nje je zajednitvo bilo zajednitvo meu vjernicima, meu nama. Ja
primam Krista u sebe, ti prima Krista u sebe. (U starini su se svi vjernici prieivali). U
tebi je Krist, u meni je Krist. Kroz Krista se mi meusobno stapamo u zajednitvo. To je
"communio". To je znaenje priesti u ranoj Crkvi. I sada moemo razumjeti zato Crkva
ne da priesti nikome ako ima ikakvu mrnju ili zlovolju na svoga blinjega. Ne moe
primiti priest, jer priest stvara, produbljuje i pokazuje zajednitvo vjernika izmeu sebe.
Sada isto tako razumijete zato se u sv. misi prije priesti tako esto, nekolika puta
moli za mir. Mir! To je jedinstvo meu vjernicima. Za to se moli - da smijemo ii na
priest. Zato Crkva trai da ti prui ruku svoju svome blinjemu. To pruanje ruke jest
znak da ti svim ljudima oprata, da si sa svim ljudima u miru, inae ne bi smio pruiti
ruku. A jo neto ete razumjeti. Razumjet ete da dokumenti Drugog vatikanskog sabora
kau i ovo: "Euharistija izgrauje Crkvu." To je to! U krtenju mi postajemo lanovi
Kristove Crkve. Postajemo jedno Mistino Tijelo Kristovo, a u priesti se to zajednitvo
krana izmeu sebe produbljuje i pokazuje. Priest izgrauje Crkvu, nae zajednitvo. I
tako kroz priest svi postajemo jedno, poevi od pape pa do onog zadnjeg kranina na
svijetu.
Od kada Crkva sa sv. Pavlom vjeruje da je misa rtva, otada se i priest pokatkada
zove rtvena gozba. Ali, ta rije rtvena gozba nije potekla od krana. Ona je starija od

kranstva. U rtvama Starog zavjeta, ja u rei u poganskim rtvama, postojala je rtvena

gozba. A, budui da su sve te starozavjetne rtve samo blijeda slika jedine prave rtve, sv.
mise, to je i njihova rtvena gozba blijeda slika nae priesti.
Ja u vam sada ispriati kako se to izvravalo kod starih idova. Jedna porodica
hoe da zahvali Bogu za neto. Onda domain kupi besprijekorno janje. Cijela porodica
ide u hram s onim janjetom, nosei sa sobom janje. Sveenik u hramu, uz obrede i obredne
molitve zakolje janje, odere ga i oisti. Sada se salo spali na oltaru - to je Boje! To se zove
hrana Boja, ili "vatrena hrana Svevinjeg". To spaljivanje bilo je znak da je Bog prihvatio
rtvu "na ugodan miris". Njime, tj. spaljivanjem, Bog postaje vlasnik onog janjeta. Ostali
dio janjeta se pee. I kad bude ispeeno, onda Bog, koji je sada domain (jer je on
gospodar onog janjeta), poziva svoje vjernike na objed. Sveenik odsjee od onog peenog
janjeta svakome po jedan komad, koji oni onda pojedu. Time su vjerovali da se stapaju sa
Boanstvom a i izmeu sebe. To je priest starozavjetnih rtava - rtvena gozba se to
zvalo.
Usporeujui s naom, novozavjetnom rtvenom gozbom vidi se koliko je blijeda
slika ona starozavjetna gozba. Jer, u misi, u priesti, mi primamo uistinu ivoga, pravoga
Boga. Mi se stapamo s Bogom i svi postajemo nekako jedno jedinstvo, stopljeno s Bogom
i u Bogu. To je naa priest, naa rtvena gozba, koju nam Krist prireuje, a mi, njegova
Crkva slavimo.
Sada bih vam jo naveo pojedine dijelove samog obreda priesti, a onda emo za
danas svriti. Obred priesti se dijeli na tri dijela. Prvi dio je priprava, drugi dio
je prieivanje, a trei dio je zahvala. - Priprava na priest ima etiri toke. Prvo je
molitva prije jela, gozbe: "Oe na" s uvodom i zakljukom; onda dolazi molitva za mir,
zatim pruanje znaka mira, pruanje ruke za znak da si u miru sa cijelim svijetom i sa
svakim ovjekom, inae nemoj pruati ruku i ii na priest, i konano lomljenje kruha,
hostije i sputanje jednog dijela hostije u kale, u presvetu krv. Zatim dolazi samo
prieivanje. A poslije priesti zahvala, kao u jednom domainstvu poslije objeda.
Ja vam jo, na kraju, elim od srca da vam Boje svjetlo i Boja milost dadnu
veliko zanimanje i veliko potovanje i ljubav prema svetoj priesti. Amen.

4.8. PRIPRAVA NA PRIEST

Draga brao i sestre!
Prvi in nae priprave na priest u svetoj misi jest molitva Oe na. Zove se
i Gospodnja molitva, jer je sam Gospodin Isus Krist svoje uenike tu molitvu nauio. To
je najvrjednija, najuzvienija od svih molitava na svijetu, jer, prvo: uio ju je sam Bog;
drugo: ona u sebi sadri skraeno saeto evanelje Kristovo, i tree: Bog nam u usta stavlja
svoje vlastite misli, svoje vlastite rijei. Trebalo bi zapravo da vam o svakoj rijei Oenaa
odrim jednu ili vie propovijedi, ali nae bi se tumaenje svete mise tada odve rasteglo i
zato emo se zadovoljiti time da u jednoj propovijedi rastumaim itav Oena.
Najprije dolazi naslov: "Oe na koji jesi na nebesima". "Oe", svemogui Bog
je htio da nam bude ljubazan otac. I mi, kao njegova djeca zovemo ga ocem. Ali taj otac
ivi u naoj oinskoj kui, u nebesima. Mi smo na zemlji samo u prolazu, kao turisti,
dolazimo i odlazimo. ivimo neko vrijeme i odlazimo. A tamo, u vjenosti, u nebu, on nas
eka. Tamo je naa domovina, za njom moramo teiti.
Zatim dolazi sedam molbi. Prve tri molbe se tiu vjenosti. Te su najvanije.
Najprije molba: "Sveti se ime tvoje". to to znai? Bog je stvorio svijet u prvom
redu radi svoje slave. Isus je doao i izvrio svoju muku na kriu u prvom redu zato
da Bogu vrati slavu. Zato su aneli na Boi pjevali: ''Slava Bogu na visini!" To je Isusov
program. A to je oznaeno ovdje rijeima: sveti se ime tvoje. Neka svi ljudi u tebe vjeruju,
neka te svi ljudi potuju, neka ti se svi ljudi mole. To znai: "sveti se ime tvoje", slavimo
Boga jer je on to zasluio.
Druga molba je drugi cilj Isusova dolaska. Isus je doao najprije da vrati Bogu
slavu, a onda da spasi nae due. I Bog je stvorio svijet i ovu zemlju, i zato da mi, njegova
djeca, doemo u vjeno blaenstvo. Zato mi molimo: "Doi kraljevstvo tvoje". Doi
vjeno blaenstvo! Da spasimo duu, da svi doemo jedanput u vjenu sreu, da doe to

Boje kraljevstvo, gdje e Bog kraljevati i gdje nee biti ni jada, ni bola, ni bolesti, gdje e
Bog svaku suzu obrisati s naih oiju. Neka doe najprije u moju duu, u moje srce, onda u
moju obitelj, u na narod, onda u cijeli svijet.
Zatim dolazi trea molba. Jedino sredstvo da se postigne slava Boja i spasenje
due jest vrenje Boje volje. Zato kaemo: "Budi volja tvoja kako na nebu tako i na
zemlji". Mi molimo Boga da vrimo njegovu volju. Nije lako uvijek vriti Boju volju.
Katkad je to lako i ugodno. Lijepo je itati lijepu molitvu u ugrijanoj sobi, ali katkad je to
vrlo teko. Katkad se sve urotilo protiv nas da nas odvrati od Boga. Onda je teko vrenje
Boje volje. I mi za ove asove molimo da nama Bog pomogne da uvijek vrimo njegovu
volju, onako tono na zemlji kao to ga aneli sluaju na nebu. - To su tri glavne molbe u
Oenau.
A sad se sputamo s neba, takorei na zemlju i molimo za "kruh na svagdanji". Mi
smo danas na zemlji. ivimo ovdje meu ljudima. I zato molimo Boga da nam dadne ono
to nam je potrebno za ovaj zemaljski ivot: "Kruh nas svagdanji daj nam
danas". Nemojte zaboraviti: u Kristovo vrijeme taj svagdanji kruh je bio grubi, crni,
jemeni kruh. Mi molimo Boga da nam dadne ono to je najnunije za ivot, dakle, kruh,
odijelo, ogrjev, stan i zdravlje koje je potrebno; sve se to razumijeva pod onim kruhom.
Sve to nam je potrebno za zemaljski ivot. A ne mislimo na luksuz, rasko; i ne molimo
za mjesec dana nego samo danas. Kruh na svagdanji daj nam danas!
Sada dolaze jo tri molbe. Sve tri govore o grijehu. Isus je znao da je jedino pravo
zlo na svijetu grijeh. Nita nas ne moe iskljuiti iz neba i baciti u pakao, samo grijeh! Kad
ovjek izgubi svoj imutak mnogo izgubi; kad ti u operaciji odsijeku ruku, onda si jo vie
izgubio; ali kad izgubi Boga u grijehu, onda si sve izgubio. Zato Isus ne jedno nego tri
puta moli da nas sauva od grijeha. Prvo se spominju proli, ve poinjeni
grijesi: "Otpusti nama duge nae kao to i mi otputamo svojim dunicima". Pazite, to
je strana molba! To znai: "dragi Boe, ako ja svojim dunicima, svojim neprijateljima ne
oprostim sasvim, nemoj ni ti meni sasvim oprostiti. Ako im ja sasvim oprostim, onda ti
meni sasvim oprosti''. To je molitva koja nas osuuje - ako mi nismo dobro oprostili
svakome koji nam je neto kriv. I tu je prvi put unesena ideja ljubavi prema svome bratu,
koja e se sve do priesti stalno ponavljati. Jer, ako ti Krista ne sretne, ne prepozna u
svome bratu, u svojoj sestri, ne smije ga primiti ni u priesti. Zato molimo tu molitvu:
"otpusti nama duge nae kao to i mi otputamo dunicima naim". I Bog nama sve
oprata, ali ta njegova ljubav mora se prelijevati iz nas na svakoga naeg brata i sestru.
Sada dolaze budui grijesi koje jo nismo uinili. Mi molimo da ih ne
uinimo: "Ne uvedi nas u napast". To ne znai da ne bude napasti, to je nemogue. Pun
je svijet napasti. Proe ulicom i naie na napast. Nego, vano je da u napasti ne padne,
da ne sagrijei, da odoli, da u napasti ostane vjeran zakonu Bojem.
"Nego izbavi nas od zla." Pazite, "izbavi nas od zla" - to nije od svake nevolje!
Mora biti nevolja! Isus kae: "Tko hoe da bude moj uenik, neka se odree sebe, neka
uzme svoj kri na se, pa nek poe za mnom" (usp. Mt 16,24). Trpljenjem emo stei svoje
nebo. Dakle, nije svaka nevolja zlo; jedino pravo zlo je nevjerovanje u Boga, oholost i
prkos protiv Boga, oaj da za nas vie nema spasenja. To je zlo! Na ovome mjestu: 'nego
izbavi nas od zla' mnogi sveti oci ovo zlo ne smatraju apstraktnim zlom nego osobnim zlim
biem. To je sotona. U istonoj, grkokatolikoj Crkvi glasi na ovom mjestu: "no izbavi nas
ot lukavago". To je avao. Dakle, izbavi nas od avla i njegove vlasti. A u grkom i
latinskom jeziku moe se razumjeti oboje: i zlo i zli. - Izbavi nas od zloga duha!
Eto, to je molitva Oena.
A sada ima jo jedan dodatak. Crkva moli proirenje toga "izbavi nas od zla". To je
molitva: "Izbavi nas Gospodine od svih zala, daj milostivo mir u nae dane, da s
pomou tvoga milosra budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju
nereda." uli ste: "... i sigurni od sviju nereda." to je to? To su klanja, ratovi, revolucije,
prevrati, palei, potresi. Ta je molitva naime, nastala za vrijeme seobe naroda, kada su u
Europu nahrupili milijuni i milijuni divljih Germana i Slavena koji su palili i ruili sve
pred sobom i unitavali sve to im je smetalo. Tada je bio opi nered u Europi, pa je Crkva
molila da Bog nju nekako sauva, da je ne uniti ta poplava seobe naroda. Zato moli da

budemo sigurni od nereda. A narod odgovara: "Jer tvoje je kraljevstvo i slava i mo u

vjekove." "Tvoje je kraljevstvo - ti si kralj svega, ti moe sve. Uini nam ovo to te
molimo. Tvoja je slava - ti si gospodar cijeloga svijeta. Tvoja je mo - ti moe to uiniti.''
Vidite, s kolikim pouzdanjem Crkva vapi Bogu da je sauva od zla!
Brao i sestre, stara tradicija kae da je Isus uio svoje uenike molitvu Oena na
dan posvete hrama. To je bilo u prosincu mjesecu. Zadnji prosinac prije njegove smrti! A
mjesto bila je Maslinska gora. Tamo je Isus uio uenike Oenau. Poslije, u IV. stoljeu,
majka cara Konstantina, carica sveta Jelena, sagradila je ondje crkvu na ast Oenau. To
je raskono lijepa crkva. Danas su tamo neke asne sestre. A oko crkve ima zid sa
svodovima. Na tom zidu imaju 32 ploe, a na svakoj ima napisana molitva Oena, svaki
put na drugom jeziku, meu ostalima i na hrvatskom. Ljudi iz daljine, ak iz Amerike
dolaze vidjeti to mjesto gdje je Zemlja prvi put ula najljepu molitvu svijeta: OENA! A mi emo je moliti uvijek s dubokom sabranou, nikada brzajui i nemarno! Amen.

4.9. PRIPRAVA NA PRIEST - MOLITVA ZA CRKVU

I ZNAK MIRA
Draga brao i sestre!
Mi smo poeli s tumaenjem posljednjeg, treeg dijela euharistijske slube. To je
sv. priest. Juer sam poeo tumaenje priprave na priest koju ima sama misa, i tom
prigodom sam rekao jednu reenicu koja je vrijedna da se pred vama ponovi: Ako tko ne
prepozna Krista u svome bratu ili u svojoj sestri, to znai u bilo kojem ovjeku, ne smije
ga primiti ni u svetoj priesti! Potvrda toj reenici nalazi se u molitvi i u obredu to ga
danas mislim rastumaiti. To je molitva to je sveenik moli poslije proirenog Oenaa.
Molitva glasi: "Gospodine, ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj
dajem. Ne gledaj nae grijehe, nego vjeru svoje Crkve. Smiri je molimo i saberi u jedno
kako je volja tvoja." Tu emo molitvu najprije danas razmotriti.
"Gospodine, ti si rekao svojim apostolima; mir vam svoj dajem, mir vam svoj
ostavljam." Kad je to Isus rekao? Na Zadnjoj veeri. To je bilo one zadnje noi prije nego
e on poginuti. Dakle, te rijei: "mir vam ostavljam, mir vam svoj predajem" sainjavaju
kao neku oporuku Isusa Krista pred njegovu smrt. to je on to rekao? "Mir vam svoj
ostavljam, mir vam svoj dajem." - to to znai? Mir, to je sve ono, to nam je Isus
svojim ivotom i svojom smru pribavio. To je osobito ona njegova beskrajna ljubav koja
je gorjela u njegovu srcu. To on nama ostavlja. A ta ljubav ila je dotle da je za nas
poginuo. I tu ljubav do smrti na kriu on nama predaje kao neki amanet.
Sad mi nastavljamo dalje molitvu. Sveenik moli: "Ne gledaj nae grijehe nego
vjeru svoje Crkve." Tu je pred njim, pred Kristom, njegova Crkva, a on je tu na oltaru.
Mi smo grenici; grijeh smeta da i mi primimo i dajemo tu ljubav koju nam je Krist
ostavio. Svaki grijeh je zapravo povreda ljubavi: ili ljubavi prema Bogu ili ljubavi prema
ovjeku. Zato mi molimo Boga da odvrati glavu od naih grijeha. Neka ne gleda nae
pogreke, nego neka gleda ono to mu se svia kod nas, a to je vjera Kristove Crkve. Mi
smo ta Crkva i mi se svi slaemo u jednoj vjeri. I zato Krist neka i nama dadne tu svoju
ljubav.
Mi molimo dalje: "Smiri je, molimo, i saberi u jedno." A to to znai? To znai:
daj nama, svojoj Crkvi sada taj svoj mir do smrti na kriu. Beskrajnu ljubav daruj nam i
daruj nam jedinstvo da meu nama ne bude razmirica i nesloge, svae i neprijateljstva,
mrnje. Toga ne smije biti meu nama jer mi emo sad primiti presveto Kristovo tijelo. To
je ta molitva.
Kao odgovor Kristov na tu molitvu sveenik iri ruke i kae: "Mir Gospodnji bio
vazda s vama." Kao da kae: "Evo vam taj mir Kristov do smrti na kriu, da volite Boga i
brau do rtve ivota." Bog nam je dao tu ljubav i ta ljubav se sada mora preliti na moga
brata, na blinjega, i zato sveenik ili akon kae: "Pruite mir jedni drugima." - I ti se
rukuje s lijeve i rukuje se s desne strane sa svojim susjedom. to znai ta ceremonija?
Ima katolika koji ne vole to rukovanje. Moda su zatvoreni u sebe. Ja ne znam. Ja sam uo

ak jednog biskupa koji govori protiv tog rukovanja. On kae: "Nije dobro to rukovanje,
jer u mojoj biskupiji ima ljudi koji su godinama zavaeni, krvno zavaeni. I takav jedan
ovjek doe u crkvu, ali ne stane kraj onog svoga zavaenog komije, susjeda, nego stane
kraj prijatelja pa se s njim rukuje, a za onoga komiju, susjeda on nee niti da zna." Na taj
prigovor odgovaram da je to rukovanje znak. To rukovanje znai da ti svima oprata, svakog voli, sa svim ljudima eli ivjeti u miru. I ako ti to nee, onda se nisi ni
trebao rukovati, a na priest i onako ne smije ii. To je jasno. Isus kae: "Ako doe u
crkvu da mi prinese svoj dar." Znate kakav je to dar? - To je molitva. To mi darujemo
Bogu. To je misa! - "Pa se sjeti pred oltarom", kae Isus, "da tvoj brat ima neto protiv
tebe, ostavi svoj dar, otii najprije pa se pomiri sa svojim bratom, onda doi i prinesi dar"
(usp. Mt 5, 23-24). To znai: mi se ne bismo zapravo smjeli ni moliti Bogu ako imamo
neku mrnju protiv nekoga i ako nismo u miru sa svakim. To je Kristova nauka.
Brao i sestre, godine 1870. bio je prusko-francuski rat. Taj je rat bio teak, osobito
za Francuze. U Parizu je buknula jo i epidemija pa su bolnice bile krcate. Onda je ena
francuskog cara Napoleona III, carica Eugenija, poela obilaziti bolnice da ljude tjei, da
im olaka njihove muke. I dola je do jednog kreveta, na kojem je leao jedan slijepi
vojnik. Na frontu je izgubio oi. Razgovarala je s njim, a onda mu je blago namjestila
jastuk. A vojnik kae: "Hvala sestro." Nije vidio, pa nije znao tko je. A predstojnica asnih
sestara, koja je pratila caricu kae: "Nije to sestra, to je carica s kojom ti razgovara."
Carica e na to: "Molim vas, ostavite ga! Ima li ljepi naziv nego to je sestra?"
Carica je imala pravo. A mi emo zavriti ovo razmatranje rijeima Kristovima: "Po
tom e se poznati da ste moji uenici, ako se ljubite meu sobom." (usp. Iv 15, 9-10).
Amen.

4.10. PRIPRAVA NA PRIEST - JAGANJE BOJI I

LOMLJENJE HOSTIJE
Draga brao i sestre!
U ovim poukama o sv. misi sve se vie pribliujemo drugom vrhuncu mise, drugom
najsvetijem inu u misi. To je sveta priest. Ve smo razmotrili molitvu prije jela - Oena;
isto tako i najvaniji uvjet bez kojega nitko ne smije na priest - to je Kristov mir i ljubav
prema svakom ovjeku, pratanje svima. Danas sam odluio da vam opet rastumaim
jednu molitvu i jedan obred. Molitva je "Jaganje Boji" koja prati obred lomljenja hostije.
Najprije emo pogledati to znai ona molitva ili pjesma "Jaganje Boji", a
zatim - to znai obred lomljenja hostije.
"Jaganje Boji koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam se." To se redovito
moli dva puta, a trei put se kae "daruj nam mir".
Moramo se vratiti duhom 3200 godina natrag, oko 1250. prije Krista. idovi se
nalaze u egipatskom ropstvu i moraju vriti prisilni rad, svi mukarci. Uz njih su uvari
Egipani, s biem u ruci. Ako tko ne radi dovoljno brzo, onda ih uvari tuku bievima.
Ljudi su oajni, vapiju Bogu da ih oslobodi. I Bog poalje Mojsija da oslobodi idove od
njihova ropstva. Mojsije dolazi pred kralja egipatskoga i kae: "Pusti moj narod na
slobodu. Mi hoemo da odemo kroz pustinju u svoju zemlju." Egipatski kralj nee ni da
uje. Zato Bog alje na Egipane razna zla, jedno zlo tee od drugoga, da prisili faraona da
pusti narod. Faraon katkad dadne pa opet povue rije. Uglavnom idovi nisu otili. I onda
dolazi odluni as. etrnaestoga dana mjeseca nizana Bog preko Mojsija kae narodu:
"Noas ete biti osloboeni. Noas e vas egipatski kralj moliti da odete, jer e moj aneo
proi kroz Egipat i pobiti sve to je prvoroeno, od prvoroenog konja i vola do
prvoroenog kraljevog sina. Ali, da ne bi aneo Gospodnji i meu vama Izraelcima
napravio pomor, zato evo to morate napraviti: morate uzeti jedno janje, muko, zaklati ga
i krvlju toga janjeta namazati znak na vratima, da aneo zna: ovdje ne smije nikoga pobiti.
A janje oderite i oistite i ispecite i morate ga pojesti. Ali, urite, jer dotle e kralj egipatski
ve rei: 'Idite, otiite iz moje zemlje!'" (usp. Izl 12,31 sl.; 12.21-22 sl.)
Tako je i bilo. Ali, kad su idovi bili ve poodmakli od Egipta i doli duboko u
pustinju, dolazi Boji glas ponovo preko Mojsija: "Pazite, svake godine, 14. dan mjeseca

nizana morate klati ono janje. I svake godine toga dana morate ispriati svojoj djeci to se
to zbilo, i zato se kolje ovo janje" (usp. Izl 13,3-10). Tako su idovi svake godine klali to
janje. Zvalo se "vazmeno janje", jer je Bog rekao prve noi 14. nizana: "Noas je vazam."
To znai "prolaz". "Moj e aneo proi kroz Egipat." To je vazam - prolaz. A nije proao
samo aneo kroz Egipat. I idovi su proli iz ropstva kroz pustinju u slobodu. Dakle, zbog
prolaza idova u slobodu i prolaza anela Gospodnjeg kroz Egipat, ono zaklano janje se
zvalo "vazmeno janje". Svake godine kad su na spomen svog izlaska iz Egipta klali to
vazmeno janje, idovi su slutili da to janje ima jo neko dublje znaenje. Poslije su doli
proroci i poeli narodu tumaiti kako e Mesija - Spasitelj, kada doe, biti pravo vazmeno
janje.
Kad se Isus pojavio meu ljudima prvi put, bio je tamo Ivan Krstitelj, koji odmah
upre prstom u njega i kae: "Evo Jaganjca Bojeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29).
A ljudi su odmah znali: Krist je Spasitelj. On e biti ubijen, zaklan za spasenje svijeta, i to
ba tono 14. nizana. Nisu jo znali da ga nee samo zaklati nego i pojesti. Da e on biti
priest. A mi to sada znamo i zato vapimo: "Jaganje Boji, koji oduzima grijehe
svijeta, smiluj nam se!" Krist je dao svoj ivot za nas i ta se rtva obnavlja ba u misi.
Krist je i hrana, jer vazmeno janje treba jesti i onda mi zazivamo s ta dva znaenja
obiljeeno novozavjetno vazmeno Janje-Krista.
Sad pogledajmo obred lomljenja kruha, hostije. Sveenik razlomi hostiju na
dvoje. To je njegova hostija. Nju e on blagovati. A za ostale vjernike imamo manje hostije
izrezane i stavljene u posebnu posudu. U prvoj Crkvi nije bilo tako. Bila je jedna hostija,
to jest pravi kruh debeo kao moj mali prst i velik kao jedan vei tanjur. Takav je bio
idovski kruh. I onda je Isus na Zadnjoj veeri od toga kruha izlomio 12 komada i dao
svakom apostolu jedan komad od toga istog kruha. Isti kruh su jeli i zato su ujedinjeni tim
jednim kruhom, a taj jedan kruh nije kruh nego Kristovo tijelo. To je znaenje lomljenja
kruha. I sada mi dodue, imamo isto znaenje sa svojim malim hostijama, ali mi se ini da
bi bilo ljepe, kad bismo mi imali jednu veliku hostiju pa se od te jedne hostije svi
priestili. Ali, eto, sada to nije takav propis. Mi imamo, svejedno, isto znaenje, jer isti
kruh, tj. isto tijelo i ista krv Kristova je u svakom od nas, pa ako je Krist u meni, i u tebi i u
svakome od nas, onda mora da smo nekako bliski kao braa i sestre.
Bila je godina 1943. U ratu, u Banjaluci, pria mi jedan lijenik, bolnica je bila
krcata ranjenicima i bolesnicima, a on sjedi pored jednog kreveta nekog ranjenika, i
nemoan gleda kako ranjenik umire. Lijenik kae: "Krvi, krvi bi mi trebalo!" On to
govori sam sa sobom na glas: "Krvi mi treba da vas spasim, a gdje u sad dobiti krvi?"
Pogleda po sali i vidi samu bijedu. U to naie jedan mladi vojnik koji je uo njegove rijei
i kae: "Doktore, pa ja imam krvi." Ovaj ga upita: "Koja grupa?" A on kae: "Nula."
"Odlino, sjedi tu!", veli mu lijenik. I kad je prelio krv u ranjenika odmah se vidjelo da je
krenulo na bolje. Ono smrtno bljedilo je nestalo, obrazi se zarumenili, oi se zasjale.
Ranjenik je poeo opaati oko sebe, i zapita lijenika: "Doktore, to ste vi to sa mnom
uradili? Meni je mnogo bolje!'' A lijenik mu veli: "Evo, ovaj vojnik ti je dao svoju krv." A
ranjenik pogleda vojnika pa kae: "Pa kad imamo istu krv valjda smo braa. Doi da te
poljubim!" I poljubie se.
U svetoj priesti se dogaa jo neto vee. Ne samo da istu krv imamo, nego
imamo i isto tijelo Kristovo. Onda smo bliski kao braa i sestre. Ili jo vie: mi smo udovi
istoga Tijela. Amen.

4.11. POZIV NA PRIEST

Moja draga brao i sestre!
ovjek bi oekivao da e Crkva kod najsvetijih asova bogosluja, kod najveih
vrhunaca svojih sakramenata, upotrebljavati najjae, najsveanije i najsilnije rijei. A
vidite, nije tako. Crkva, valjda, zna da ljudski jezik uope nije u stanju izraziti nebesku
visinu sedam svetih sakramenata i svete mise. Zato, kad ve ne moe nikako to izraziti
dostojno, onda uope ne upotrebljava sveane i kiene rijei nego sasvim skromne, male,
siromane rijei. I kao to se Isus, Sin Boji u Betlehemu rodio u tali, tako se i u svetim

sakramentima on raa ispod sasvim siromanih i skromnih rijei. Mi emo to vidjeti sada,
jer smo u svom razmatranju svete mise doli do same svete priesti.
Sveenik, prije nego to e prieivati sebe i druge mora pokleknuti. Svi
sveenici koji slave euharistiju, ako ih je vie, moraju pokleknuti. Zato? Oni moraju
izraziti svoje poklonstvo Bogu pod prilikama kruha i vina. To je propis. To tako dolikuje,
to tako treba da bude. A onda on, sveenik, uzme razlomljenu veliku hostiju, pokae je
narodu i kae: "Evo Jaganjca Bojeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago
onima koji su pozvani na gozbu Jaganjevu." Ovo "Evo Jaganjca Bojeg", to sam ve
juer rastumaio, a danas bih htio da vam prikaem ljepotu reenice: "Blago onima koji
su pozvani na gozbu Jaganjevu."
Ali da to bude mogue, moram vas malo povesti - u mislima - u ivot Palestinaca
za vrijeme Krista. Stanovnici Palestine, idovi i Arapi, zapravo su vrlo siromano i
skromno ivjeli u Kristovo vrijeme. Njihova redovna hrana bilo je preno zrnje od jema i
malo vode. Ili jemeni kruh s malo vode. Samo kad je bila sezona, onda bi uz to dola koja
smokva ili koji grozd ili koji komad sira. Ali, kad bi bila gozba, osobito svatovska gozba,
onda se nije alilo potroiti. Onda je bilo kruha od boljeg brana, onda je bilo masnoe i
peenog mesa i vina i slatkih stvari koliko ti dua eli. I zato su ti jadni stanovnici
Palestine, u Kristovo vrijeme, eznuli za takvom svadbenom gozbom. Katkad bi je
doekali, katkad i ne bi. I jo neto moram rei. Palestinac je nebo zamiljao kao
neprestanu gozbu, on ljepe neto nije mogao ni zamisliti. Dakako, u nebu nema gozbe, ni
stolova, ni peenja, ni jela... Toga nema na drugom svijetu. Ali, Palestinac sebi nije mogao
u svojoj fantaziji doarati neto ljepe, neto uzvienije i slae od gozbe. I zato je nebo
zamiljao kao neku svadbenu gozbu. Imate za to mnogo primjera i u Sv. pismu. Ja u samo
tri spomenuti. Npr., kad je Isus jednom bio gost kod nekog farizeja, pa im je govorio o
kraljevstvu nebeskom, o ljepotama neba. Onda jedan gost ree: "Blago onima koji budu
dionici gozbe u kraljevstvu nebeskom!" (usp. Lk 14,15). Vidite, farizej, uen ovjek,
zamiljao je nebo, kraljevstvo nebesko kao gozbu. Na drugom mjestu uenici pitaju Isusa:
"Mi smo sve ostavili, poli smo za tobom. Kakvu e nam nagradu dali?" - Onda zamislite,
ak i Isus kae: "Kao nagradu sjest ete za stol u kraljevstvu nebeskom sa Abrahamom,
Izakom i Jakovom i sudit ete 12 plemena Izraelovih" (usp. Mt 12,28). Isus je htio rei:
"Doi ete u nebo", pa se prilagodio onom palestinskom miljenju i prikazao nebo takoer
kao nebesku gozbu. Zato se ne treba uditi da u zadnjoj knjizi Sv. pisma, u Otkrivenju sv.
Ivana Apostola, takoer ima slika o gozbi. Nebeski glas kae Ivanu: "Pii: Blago onima
koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjevu!" (Otk 19,9). Ivan mora napisati: "Blago
onima koji dou u nebo", ali i to je izreeno pod likom svadbene gozbe. Eto, to Crkva hoe
da kae. Samo Crkva to upotrebljava kod priesti, dok je u Otkrivenju Ivana apostola to
bilo nebo. Iz dva razloga: poto je priest zaista gozba (ti e jesti ivo tijelo Kristovo), a
drugo, to je ta priest predokus neba. Mi emo biti beskrajno sretni time to se nae bie
stopi, sjedini s Bogom koji je beskrajna ljubav i pravda. Dakle, priest je predokus neba.
Zato Crkva kae: "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjevu!"
Sada narod odgovara: "Gospodine, nisam dostojan da unie pod krov moj." Vi
znate tu molitvu, ja je ne moram govoriti. Ona je uzeta iz evanelja. Jedanput je jedan
poganski oficir doao Kristu i zamolio ga: "Moj sluga se mui kod kue u bolima. Molim
te, ozdravi ga." A Isus ga pita: "Da doem pa da ga ozdravim?" - A on ponizno odgovori:
"Gospodine, pa nisam ja vrijedan da ti doe u moju kuu, pod moj krov. A ti moe sve, ti
si Bog, ti ne mora doi k njemu da ga ozdravi, ti moe odavde zapovjediti. Reci samo
jednu rije, sada ovdje, i ozdravit e sluga moj!" - Isus se zadivio tolikoj vjeri i rekao:
"Nisam naao toliko vjere ni kod idova" (usp. Mt 8,5-13). Eto, to nas prati kod priesti.
Mi moramo takoer biti ponizni kao i ovaj oficir. Moramo imati vjeru kao onaj oficir. I
tako kod svake priesti onaj poganski oficir ide s nama na priest. I mi se ugledamo u
njega i govorimo: "Gospodine, nisam dostojan da unie pod krov moj nego samo reci
rije i ozdravit e dua moja.''
A zatim sveenik priesti sebe, a onda priesti narod.
Priest moe biti na jezik, kao to je obiaj po cijelome svijetu ili kao u nekim
biskupijama - na dlan. Ima biskupija koje ne doputaju priest na dlan ruke. Npr., u Rimu

se ne prieuje na ruku. U akovakoj biskupiji nije dozvoljena priest na ruku. Nemojte

se sablazniti, ako negdje naiete da vam ne daju priest na ruku. Onda lijepo primite
priest na jezik. Ali prije nego to doete od priesti, treba pokleknuti, isto onako kao to
je sveenik morao pokleknuti prije svoje priesti da izrazi poklonstvo Bogu. Zato, kad
stane u red za priest poklekni, duan si, ako se nee kleei priestiti. A svatko se moe
i kleei priestiti, i tko se kleei prieuje u onom kleanju ima poklonstvo. Taj ne mora
pokleknuti prije priesti. Ali onaj koji se stojei prieuje, mora najprije pokleknuti prije
priesti.
Onda jo, kako se prieuje na ruku? - Isprui desnu ruku s dlanom uvis, a na nju
poloi lijevu ruku, takoer s dlanom uvis. Sveenik (ili akon) metne hostiju na lijevi tvoj
dlan, a ti uzme prstima hostiju, izmakne se da se drugi mogu priestiti, i tu pred
sveenikom mora se priestiti. Ne smije otii tamo na svoje mjesto pa se ondje priestiti,
nego tu, gdje sveenik vidi, mora se priestiti, da ne bi bilo kakvih zloporaba. Sveenik,
prije nego ti dadne posveenu hostiju, tj. tijelo Kristovo, pokae hostiju i kae: "Tijelo
Kristovo", a ti mora odgovoriti "Amen". Amen znai: "Jest, ja vjerujem, to je tijelo
Kristovo.'' Ako ti ne odgovori "amen", zapravo bi sveenik smio da ti uskrati svetu
priest. Ne prihvaa da je to tijelo Kristovo. To treba glasno rei, a ne samo micati
usnama, pa sveenik onda nekako oima pogaa je li rekao ili rekla "amen" ili nije. Reci
stoga lijepo i glasno "amen". To se tie sviju.
Brao i sestre, prije nekoliko godina, u jednoj naoj upi umrla je jedna djevojica
u devetoj godini ivota. Djevojica s naeg vjeronauka. Ne, u Banjaluci, nego u drugom
jednom mjestu. I vjerouitelj da utjei roditelje, otiao je njihovoj kui dva dana poslije
sprovoda i tom prigodom mu majka pria: "Kad je Anica - tako se zvala djevojica - ve
bila sasvim blizu smrti, rekla je meni: 'Mama, pod mojim jastukom nai e biljenicu.
Molim te, izvadi je kad ja umrem i stavi je meni u sanduk. Ja hou da je pokaem Isusu
kad doem k njemu.' I kad je mala Anica umrla, ja sam - kae - uzela biljenicu i stavila je
u sanduk, ali sam prije toga pogledala to sve unutra pie. Na prvoj stranici pie: 'Isuse,
tebi ivim, Isuse, tebi umirem, Isuse, tvoja sam iva i mrtva.' A onda dolazi jedna itava
stranica i onom djetinjom rukom je napisano: 'Moja prva sveta priest', stavljen je datum.
A onda je na drugim stranicama zapisana svaka priest. I najzad, drhtavom, umiruom
rukom na jednom listu na koncu bilo je napisano: 'Moja zadnja sveta priest, poputbina za
nebo.' I metnula je datum.
Ta mala Anica je znala to je najvanije u ivotu, a mi katkada ne znamo!
Najvanije je u ivotu: kako stoji pred Bogom, kako stoji sa svetom misom i sa svetom
prieu! Amen.
Moja draga brao i sestre!
Ja sam u posljednjoj propovijedi tumaio obred sv. priesti u svetoj misi. Ali, mi se
ne smijemo zadovoljiti samo s tom jednom propovijedi o svetoj priesti. Ima toliko stvari,
vanih stvari, koje treba iznijeti kad se govori o svetoj priesti. Ja bih ovdje istaknuo
osobito tri toke, od kojih bi za svaku toku trebala barem po jedna propovijed. Prva je - o
tome u danas govoriti - elja Krista i Crkve da se kod svake svete mise priestimo.
Druga je velika opasnost da se sveta priest primi svetogrdno, nedostojno, sa tekim
grijehom na dui. Protiv toga treba upozoriti vjernike. O tome u sutra govoriti. A trea, jo
jedna vana stvar, jest - dazahvaljujemo poslije svete priesti, svaki put. O tome u
govoriti prekosutra.
Posluajmo dakle, danas elju Krista i Crkve da se priestimo kod svake svete
mise.
Priao mi je preosveeni pravoslavni episkop Andrej (koji je nekad bio u
Banjaluci), da je jedna vrlo pobona ena u Beogradu, koja svaki dan posti, eljela da esto
prima svetu priest. I primila je jedanput u crkvi Ruici u Beogradu, primila je drugi dan
takoer sv. priest, primila je i trei dan; ali je ve nastala buna kod onih drugih ena u
crkvi. Mal' je nisu raskinuli. Kau one njoj; "uje ti, Zoro, nije ovo pura, ovo je priee,
ovo je tijelo Kristovo!" I ustraena Zora prestala je dolaziti na sv. priest.
Ja bih danas postavio pitanje: tko zapravo ima pravo: ovi, koji iz nekog
strahopoitanja odustanu od svete priesti - ili oni, koji dolaze na svetu priest? Koga

emo pitati? - Pitat emo najprije Isusa Krista, a zatim Crkvu; nju vodi Duh Sveti i ona
nam mora govoriti istinu. Ona se ne moe prevariti.
Najprije Krist! - Godinu dana prije svoje smrti Isus Krist je drao vrlo znamenit
govor. Najbolje bi bilo da vi, kad doete kui, otvorite Sv. pismo i naete evanelje po
Ivanu, esto poglavlje. U tom vanom govoru Isus obeava idovima priest koju e on
njima poslije dati. Isus kae: "Ovo je kruh koji je siao s neba", i pokazuje na sebe; "kruh
koji u ja dati svijetu, to je za ivot svijeta " (usp. Iv 6,50-51). Vidite, Isus je htio da svoje
tijelo nama prui u obliku kruha, ne u obliku nekakve rijetke skupocjene hrane. U obliku
onoga to jedemo svaki dan, u obliku kruha. Zar iz toga ne smijemo zakljuiti da je Krist
elio da, kao to svaki dan jedemo kruh, tako svaki dan jedemo i njegovo tijelo. On dalje u
istom govoru kae: "Oci nai, kad su prolazili iz Egipta kroz pustinju u obeanu zemlju,
jeli su manu" (usp. Iv 6,31) U pustinji nije bilo ita, nije bilo kruha. Onda su idovi molili
Boga i Bog im je 40 godina svaki dan davao manu. To je bijelo zrnje koje se moglo jesti.
Isus kae: "Nije vama Bog u pustinji dao pravu manu. Ovo je prava mana" (usp. Iv 6, 3233). A i manu su jeli svaki dan. Dakle, ini se da je Isusova elja da jedemo i priest svaki
dan.
Onda je dola Zadnja veera, uoi smrti, onoga sudbonosnog etvrtka uveer. Ve
ste toliko puta uli kako je tekla Zadnja veera i nije potrebno da vam ponovno to izlaem.
Za veerom Isus uzima kruh i kae: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo." Onda uzme au
vina i kae: "Pijte iz ovoga svi, ovo je moja krv. Ovo inite meni na spomen." Pazite, to je
prva misa. Kad je Isus slavio sv. misu, od mise nita drugo nije opstojalo nego ta veera.
Misa ima oblik veere i misa jest Gospodnja veera. I sad zamislite, vi ste pozvani na
Gospodnju veeru. Ima li smisla da doe na Gospodnju veeru i fino gleda, a nita ne
jede? Ako si pozvan na veeru, onda treba jesti. To je jasno. To znai ono "uzmite i
jedite". Ti na tu rije ne moe kazati: "Hvala Isuse, ja osjeam da nisam dostojan."
To je Isusov odgovor.
A sada upitajmo Crkvu. - Najprije bih vam prikazao neke obrede iz najstarije
misne liturgije iz prvih stoljea kranstva. Ti najstariji obredi sauvani su do danas u
istonoj, pravoslavnoj i grkokatolikoj Crkvi. Prije priesti izlazi akon pred narod pa
kae: "Sveto svetima." To znai: samo tko je svet, bez tekog grijeha taj smije primiti
svetinju, priest. Onda izlazi sveenik pa kae: "Sa strahom Bojim i vjerom pristupite na
priest!" I znate kako to alosno izgleda kad jo danas sveenik u liturgiji narodu kae: "Sa
strahom Bojim i vjerom pristupite na priest", a nitko ne pristupa! emu onda slui taj
obred? Prva Crkva je shvaala: kod svake mise se treba priestiti. I zato je taj obred uao u
Crkvu, jer su se zaista prieivali kod svake mise i to ne samo neki nego gotovo svi.
A onda imate i papina pisma. Tu ne bih naao kraja, kad bih vam sve nabrojio. Papa
Leon XIII. oko 1880. godine pie jedno pismo i kae: "Dokinite te neosnovane strahove,
uklonite predrasude. Na priest treba ii kod svake svete mise." A to jo nije nita prema
onome to je papa Pio X. rekao par godina kasnije, kad je u jednoj svojoj enciklici pozvao
svijet da djeca rano prime priest, da se vjernici svaki dan prieuju, a ne samo koji put. I
ne treba svaki put sv. ispovijed za svaku sv. priest. Zamislite, jedne godine, kad su
njemaki katolici htjeli da papa njemakoj djeci dadne prvu priest, (papa je znao da
Nijemci ne sluaju ono to je on naredio), on je bio pristao ali im je poruio: "Da, ali
nijedno ne smije biti starije od osam godina." Onda su Nijemci odustali. Tako je papa
strogo pazio da sv. priest prime svi kod sv. mise, a da djeca im dou razumu, dakle sa
sedam godina prime priest.
Eto, to je Isusova i crkvena odredba. O njoj nema sumnje. Boja je elja da se
priestimo svaki put kad slavimo euharistiju.
Jedino, ako ima na savjesti teak grijeh koji jo nisi okajao i ispovjedio, onda ne
smije ii na sv. priest bez ispovijedi. Ali, o tome emo sutra govoriti malo vie.
Jo neto bih vam elio rastumaiti glede prieivanja. Ima ovdje sigurno
pobonih ljudi koji esto budu na dvije, tri i etiri mise, jedne nedjelje. Ja znam ovdje
naih starih vjernika koji odu prvo u upsku crkvu izjutra u 8 sati, pa onda dou ovdje u 9

sati; dakle budu dva puta na misi. To ne znai da se kod svake mise treba priestiti. - Ali,
zanimljivo, novi crkveni zakon kae da svaki kranin kad slavi dvije mise istoga dana
moe pod obje mise i priestiti se!
Brao i sestre, jedna asna sestra, koja je umrla na glasu svetosti (a vjerujem da e
biti proglaena sveticom), pie u svom ivotopisu kako je njoj doao poticaj da se posve
preda Bogu i da bude sveta. Ona kae: "Bilo mi je 12 godina, kad sam ila na ispovijed i
sveenik me pita: 'A radnim danom ne ide na misu?' Ja odgovorim: 'Gotovo svaki dan.'
'Pa zato se ne priesti?' 'Veleasni, nisam dostojna.' A on najprije zauti, pa mi ree:
'Dijete moje, papa se svaki dan prieuje - nije dostojan, biskupi se svaki dan prieuju nisu dostojni, ja se svaki dan prieujem, a nisam dostojan. Upamti, nitko na ovoj zemlji
nije dostojan da primi svetu priest. Priest je takva svetinja da bi moda presveta Djevica
i aneli Boji smjeli svetu priest dostojno primiti, ali njima Bog nije dao svete priesti.
Njima ne treba. Dostojnima ne treba priest. Treba nama, koji nismo dostojni. Ovo je lijek
za nae bolesti, a nae bolesti su nae strasti, srditost, lijenost i takve stvari. Tu je jedini
najjai lijek sveta priest. I zato, djevojice, od sada kod svake mise idi na svetu priest.
Najprije se ponizi, a onda se pobono priesti'!"
to jo da kaem? - Slijedi primjer ove asne sestre! Amen.

4.13. NEDOSTOJNA PRIEST

Moja draga brao i sestre!
U jednoj staroj crkvi u Njemakoj postoji udna priesna ograda. Vi znadete to je
priesna ograda. Izmeu oltara i naroda se prua poprijeko i uz tu ogradu se prieuje, pa
se zove priesna ograda. Ali, u toj crkvi je priesna ograda posebna. Na oba kraja ograde
stoji po jedan kip anela. Na jednom kraju stoji aneo vesela, prijazna lica i pokazuje na
ogradu, kao da ti veli: "Doite k meni svi!... Tko jede od ovoga Kruha, ivjet e uvijeke"
(usp. Iv 6,51). Na drugom kraju ograde stoji aneo ozbiljna lica, s platnenim maem u ruci.
Kao oni kerubi, to su stajali na vratima zemaljskog raja kad su nai praroditelji zbog
grijeha istjerani van, pa su uvali ulaz da nitko vie ne unie. Ovaj aneo kao da kae:
"Tko nedostojno jede tijelo Sina ovjejega osudu sebi jede" (usp. 1 Kor 11,29).
Zaista, sveta priest, najvei dar Boji, moe za nekoga postati najstraniji otrov.
Sveta priest, koja je najvee dobroinstvo Boje, moe biti najstranija kazna. Pakao. I
time smo doli do onoga to ja danas elim govoriti o nedostojnoj, svetogrdnoj svetoj
priesti.
Ali, prije nego to ponem tumaiti, ja bih vas, brao i sestre, htio utjeiti. Vas koji
se straite svake rastresenosti u molitvi svake napasti, svake hladnoe u srcu i mislite: "Ne
smijem ii na svetu priest." Samo onaj ne smije ii na priest, koji sigurno zna da ima
smrtni grijeh na dui i zna pouzdano da taj grijeh nije nikad dostojno ispovjedio i da mu se
nikad taj grijeh nije oprostio. A nemojte misliti vi poboni, dobri krani, da bi se vama
moglo dogoditi da vi imate moda smrtni grijeh a da i ne znate. Vama se to ne moe
dogoditi. Moe jednom ovjeku, koji se godinama nije ispovijedao, pa ima preko sto
smrtnih grijeha na sebi. Njemu se moe dogoditi da ima jedan ili dva ili vie, a on za to ne
zna. Ali tebi se to ne moe dogoditi. Kad ti upadne, ne daj Boe, u teki grijeh, ti e
sigurno znati da si u tekom grijehu i onda lijepo idi na ispovijed.
A sad preimo na stvar. to se tie one rastresenosti, nemojte se plaiti.
Rastresanost sama sobom nikad nije teki grijeh, a osim toga, tko god pravo moli, zna to
je to. Nego, borimo se protiv rastresenosti i naa e molitva biti odlina. Isto tako neki se
plae ii na priest, jer nemaju osjeaja ljubavi prema Kristu. Nekako su prazni i hladni se
osjeaju, nemaju ara, nemaju revnosti. Nemojte se plaiti, to nije teak grijeh. To je tek
neki osjeaj. Sveci su znali godinama trpjeti radi te duhovne suhoe, kako se to slubeno u
duhovnim knjigama zove. Od te hladnoe, od te praznine. A bili su sveti. Imali su oni
ljubavi, samo je nisu osjeali. Isto tako to se tie napasti: recimo, napast ga uzbudi unutra
i on misli sad je u najteem grijehu. Ne tako, napast nije grijeh. Kad je avao mogao Isusa
napastovati, kad su sveci mogli trpjeti teke napasti, a bili su sveti, zato onda ti ne bi
mogao ili mogla podnijeti napast? Napast nije grijeh. Tek kad ti svojevoljno i potpuno
pristane na napast onda to moe biti teak grijeh.

Sad moemo prei na sam predmet svetogrdne priesti. Otkud ja znam da postoji
svetogrdna priest i da je to teki grijeh? Znam iz Sv. pisma. Ovdje sam donio Sv. pismo
Novoga zavjeta. Otvorit emo knjigu: Prvu poslanicu Korinanima, sv. Pavla, glava 11,
redci 26-29, i ja u ga itati, a vi sami prosudite. Pavao pie Korinanima ovako: "Uistinu,
svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kale, navjeujete smrt Gospodnju dok on ne
doe. Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kale Gospodnji, bit
e odgovoran za tijelo i krv Gospodnju."
Iz tih rijei sv. Pavla moemo zakljuiti tri ozbiljne istine. Prva istina: - postoji ne
samo spasonosna priest, postoji i jedna svetogrdna, grena, prokleta priest. Sveti Pavao
je to vidio u Korintu. Njemu su javili da neki krani u Korintu dolaze pijani na vjerske
sastanke, dok drugi, gladni, nemaju ime da se nahrane. To su teki grijesi. I radi njih
Pavao to pie. I koji je taj historiar koji moe izbrojiti koliko je tih stranih svetih priesti
bilo i koliko to boli Krista?! I je li Krist predvidio kad je naredio ovu priest, je li
predvidio da e ga neki svetogrdno primati? On kae sv. Mariji Margareti Alacoque, koja
ga je gledala u svojim vienjima: "Gledaj ovo srce koje je toliko voljelo ljude, a za uzvrat
prima samo nezahvalnosti i nemarnosti!" Toliko ga je to boljelo! to kae Pavao: "Tko
nedostojno jede tijelo Kristovo i pije au, krv Kristovu, krivac je tijela i krvi Kristove."
to to znai: "krivac je tijela i krvi Kristove?" - Ako ja tebi otmem svu tvoju uteevinu, ja
sam razbojnik. Ja sam krivac za tvoju imovinu i to je smrtni grijeh. A ako netko doe pa te
sasvim namjerno ubije iz puke, pitolja, on je ubojica, krivac je tvoje krvi. I tvoja krv vie
sa zemlje Bogu da kazni krivca. To je teki grijeh. Ali ako ti neist, pun prljavtine doe
na priest i jo ti sveenik kae: "Tijelo Kristovo", i ti to primi, onda si krivac za tijelo i
krv Kristovu. Ti si svetogrdnik. Pogazio si Boju svetinju. I to je takoer teki grijeh. - To
je prva injenica, prva istina. Postoji svetogrdna priest. Druga istina: takva svetogrdna
priest je teki grijeh. To Pavao sasvim jasno kae: "Krivac je tijela i krvi Kristove." I onda
on jo kae: "Zato neka ispita svatko sebe prije nego to doe na priest!" - To je trea
istina! Pavao hoe da se ispita. Pogledaj u svoju duu, sjeti se; ako ima teki grijeh, onda
idi na ispovijed! Lijepo, jednostavno bez izmotavanja i bez uljepavanja i bez
pogoravanja ispovjedi fino svoj grijeh i okaj ga. I dobit e oprotenje i onda smije doi
na priest. Dobro si doao i sretna ti sveta priest! Amen.

4.14. PRIEIVANJE I KRANSKI IVOT

Moja draga brao i sestre!
Ja vas pozivam da sa mnom u duhu odete u esto kransko stoljee. Vladao je
papa Grgur Veliki koji je reformirao liturgiju. Slavi se nedjelja poslije Uskrsa, Bijela
nedjelja. Idemo u ogromnu crkvu sv. Petra u Rimu... Ona je ve krcata ljudima i onda
doivljavamo ulaz papin i onoga sveenstva. Sluamo evanelje. U evanelju: Isus se na
Uskrs javio apostolima. Toma nije bio s njima. I kad je Toma poslije doao k njima, oni mu
rekoe: "Vidjeli smo Gospodina." A on nee da vjeruje. A kad su ga ukorili, kako to da ne
vjeruje ni Majci Bojoj, ni apostolima, on tvrdokorno i oajno viknu: "Dok ne metnem
ruke na rane od avala, dok ne stavim prste na onu ranu na prsima neu vjerovati." I osam
dana kasnije, a to je ba Bijela nedjelja, doe Isus ponovo, a i Toma s njima, tj. apostolima.
Isus se odmah uputi Tomi i kae: "Toma, prui ruku svoju i metni na ranu od avala, stavi
svoje prste na ranu mojih grudi i ne budi nevjeran nego vjeran!" A Toma proplae i kae:
"Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 25-28). Misa se nastavi i doe do priesti. Papa se
priestio, sveenici se priestili i sad se pravi povorka, svi idu na priest. Najedanput
pjevai zapjevali: "Prui ruku svoju i stavi na mjesto od avala, i stavi svoje prste na ranu
mojih grudi i ne budi nevjeran nego vjeran." - A priest se primala tada na ruku. I kako koji
doe, prui ruku, a narod s pjevaima ponavlja: "Prui ruku svoju i stavi na mjesto od
avala i ne budi nevjeran nego vjeran!" I jedan po jedan primaju priest, psalam se pjeva, a
u meuvremenu narod ponavlja: "Prui ruku svoju i metni prste na mjesto od avala i ne
budi nevjeran nego vjeran."
Ja ne znam, da li ste vi shvatili dramatiku toga prieivanja. Ono evanelje u kom
smo sluali kako se neko dogodilo, sad postaje moj ivot. Evanelje se ostvaruje u meni.
Ja sam taj "Toma". I meni Krist kae: "Prui ruku i stavi u mjesto avala", jer hostija je na

mojoj ruci, i ja takorei rane Kristove mogu opipati prstima "i ne budi nevjeran nego
vjeran!" a meni samo preostaje da padam na koljena i kaem: "Gospodin moj i Bog moj!" Tako se u onoj staroj priesti evanelje ostvarivalo u ivotu krana. Program i snaga
krana prela je u vjernike i vjernik je od tada predstavljao Krista. Od tada su prohujali
vjekovi. Nestalo je onog sveanog pjevanja: "Prui ruku svoju", ali, u misnim knjigama je
ostala ta priesna pjesma. Tako se zove - priesna pjesma.
I danas, kad se sveenik prieuje, pjevai govore ili pjevaju taj redak. Tako e i
danas, na Bijelu nedjelju biti ona ista pjesma, kao i neko: "Prui ruku svoju", u drugim
zgodama bit e druge pjesme. Naalost, ta se priesna pjesma ne istie dovoljno, ni kad se
pjeva, a pogotovo kad se samo izrecitira, jer se obavlja dosta povrno, tako da ne ostavlja
skoro nikakva traga. A osobito na velike blagdane te su priesne pjesme prekrasne, veoma
sadrajne, i ti ih moe i treba primijeniti na sebe. Npr., na Marijine blagdane ima u
Doau: "Djevica e zaeti i roditi Sina i zvat e se ime njegovo Emanuel, Bog s nama."
Pa, ti si ta "Djevica", ti dolazi tu i u asu priesti Krist je u tebi! Ti si zaela, ti si zaeo
Krista! I on je sada Bog s tobom, Emanuel, s nama Bog. Ti izlazi van s mise kao presveta
Djevica puna Krista, puna boanstva i snage. I sada ti predstavlja pred Bogom i pred
anelima i pred ljudima presvetu Djevicu Mariju. Kako je to snano!
Dananja misa - da uzmem jo nju! - U prvom se itanju (srijeda nakon II.
korizmene nedjelje), sveti prorok Jeremija tui Bogu kako neprijatelji njega hoe da ubiju.
Hoe da ga otruju. On je tu pralik Isusa Krista u Starom zavjetu, jer, u evanelju Isus kae
takoer: "Sina ovjejeg", a to je on "razapet e, bievati i ubiti ga, a trei dan e on
uskrsnuti" (usp. Mt 20,19). A onda dolazi pria sa majkom Zebedejevih sinova, a to je
prigoda da Krist kae: "I ti mora biti takav! Ako hoe sa mnom biti u mojoj slavi, mora
piti moju au bola, patnje i trpljenja"; a vrhunac se dobiva u ovim rijeima: "Sin ovjeji",
kae Isus za sebe, "nije doao da bude sluen, nego da slui i svoj ivot dadne kao
otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). Ta reenica se ponavlja i u priesnoj pjesmi dananje
mise. Shvaate, bili smo u Isusovoj koli. Isus nam je rekao: "Mora i ti biti kao ja, ako
hoe sa mnom u nebo mora sa mnom na kri!" I ti dolazi na priest, a ovdje itaju: "Sin
ovjeji nije doao da bude sluen nego da slui i ivot svoj dadne kao otkupninu za
mnoge". I ti primi svetu priest. Otii na svoje mjesto, sjedi i zamisli se: - Sin ovjeji, to
je Krist, to je Bog! U milijardama stoljea, jedan jedini put je doao Bog na ovu zemlju, i
taj jedan put je mogao traiti da ga cijeli svemir slui. A on nije doao da mu slue drugi,
on je doao da on nama slui. Bog - nama! To njegovo sluenje je ilo dotle, da sebe dadne
u smrt, da bude ubijen, dragovoljno, iz ljubavi prema nama. To je bila lozinka njegova
ivota. I sada, u priesti ta lozinka njegova ivota prelazi u tebe. I ti kae: "Gospodine, pa
ja moram biti kao ti! I moj ivot mora biti sluenje! I ako moj ivot nije sluenje, on nita
ne vrijedi; jer nemam zato ivjeti ako neu sluiti." I papa slui svim kranima. I biskupi
i sveenici slue, ak i djeci kad ih ispovijedaju i kad im predaju vjeronauk, i odraslima i
mladencima i mladei. Svima sluimo i moramo sluiti. To je jedino to vrijedi u naem
ivotu. Ono drugo i ne vrijedi nita. A i ti mora sluiti! Svatko u svom staleu! Mora
sluiti mua, odnosno enu svoju, djecu mora sluiti; pa kad im kuha ruak, kad im daje
opomenu, kad im sprema kuu - to je sluenje! Nemoj zaboraviti: ti si sluga i slukinja
svoje djece. Nisi im gospodar. Gospodar je samo Bog!
I sada ti, sluga sviju, sa prieu u sebi, pravi program sluenja poslije ove svete
mise! Vidite, tako program evanelja prelazi u na ivot preko svete priesti! Da u jednoj
reenici samem sve ono to smo danas kazali: Primaj Krista u svetoj priesti s dubokim
potovanjem i velikom vjerom, koju nije dosta samo ustima priznavati, nego se ona mora
odraavati i u tvome svakodnevnom ivotu! Amen.

5. SVRETAK EUHARISTIJSKE
SLUBE - ZAVRNI OBRED

5.1. ZAHVALA IZA PRIESTI - BLAGOSLOV I

OTPUST
Moja draga brao i sestre!
Jedan dobar kranin, Nijemac, za vrijeme drugog svjetskog rata, bio je zatvoren u
nacistiki logor Dachau. Vi ste uli za taj logor. I jedan od malobrojnih koji su preivjeli
bio je on. Poslije rata je napisao knjigu o svojim doivljajima u nacistikom logoru. U tim
doivljajima opisuje kako je primao u zatvoru svetu priest. Kad se razbolio od upale
plua, premjestili su ga u bolniku baraku, gdje je zajedno sa dvadesetak drugih bolesnika
tavorio dane. Tih dana svaki dan ga je posjeivao njegov prijatelj, logora kao i on,
sveenik Ziegler. Kad bi Ziegler uao u baraku, najprije bi ga pozdravio, upitao za zdravlje
i govorio nekoliko minuta o nevanim stvarima. A onda bi iz svoje robijake bluze izvadio
nacistike novine "Voelkischer Beobachter" i kazao: "Donio sam vam neto da itate",
oprostio se s njim i otiao. A bolesnik se pravio da ita te novine, a sve ispod oka gleda da
li ga tko promatra. Onda polako povue te novine i gurne ih pod deku. Pod dekom lijevom
rukom odvrne dva lista i okrene, a desnom rukom se mai unutra i izvadi u papir zamotanu
svetu hostiju, priest. I onda, dobro pazei da ga nitko ne primijeti, on tu hostiju odmota i
kao da zijeva zakloni usta rukom i priesti se. "Da su me uhvatili, to bi me stajalo ivota.
Bio bih strijeljan na mjestu." - Tako pria taj ovjek da je primao priest.
Interesantna stvar: neki uz opasnost ivota trae da prime Kristovo tijelo u svetoj
priesti, a neki, kojima je to najlake ne mare za to!
I jo neto veoma vano: nikako ne smijem propustiti da naglasim potrebu zahvale
za svetu priest, bilo pod misom, bilo iza mise. Crkva predvia da poslije dijeljenja priesti
sveenik s narodom nekoliko minuta u tiini zahvaljuje na svetoj priesti. Krist je doao u
posjet; zar mu nema nita kazati?! Nemoj ga primiti neprijateljski, nego mu reci da ti je
dobro doao, da u njega vjeruje, da mu zahvaljuje za posjet. Zamoli ga za sebe, svoju
porodicu, za vjeno spasenje i za sve to je potrebno. Obeaj mu dobar kranski ivot! Mjesto utnje mogu se pjevati euharistijski himni. Onda se barem u mislima udrui s
pjevaima (ako sam ne zna pjesme) i srcem prati one rijei kojima Crkva pozdravlja
Krista. - Meutim, ako sveenik ne uvede zahvalu iza priesti pod misom, to ti preostaje,
nego da tu zahvalu obavi poslije mise.
Poslije zajednike zahvale neposredno iza priesti moli se popriesna molitva.
Ona je jednako graena kao i zborna, kao i darovna molitva. Jezgrovita, kratka, sadrajna.
Ali ima neto interesantno u popriesnoj molitvi, ja vas upozoravam da pazite na to.
Gotovo svaka popriesna molitva pretpostavlja da su se svi koji su slavili euharistiju, misu
i priestili. Ona to ne kae izriito, ali pretpostavlja. Kae: "Primili smo Gospodine tvoj
dar", to je priest. Ili "Okrijepio si nas Gospodine, svojim tijelom i krvlju". Ili: "Nahranio
si nas, Gospodine, svojim nebeskim darom." Uvijek tako. To znai da je ta molitva
sastavljena u vrijeme kad su zaista svi pristupali, svi prisutni ili na sv. priest. Ako i mi
danas upotrebljavamo tako sastavljenu molitvu, onda je to znak da Crkva i danas eli da
to vei broj prisutnih na misi (ili bolje reeno svi, osim izuzetaka) idu na svetu priest i da
od te svete priesti proeti, donose plodove u svakodnevnom svom ivotu.
Sa priesnom molitvom zavrava ujedno drugi glavni dio misnog slavlja euharistijska sluba.
Kad je priesna molitva gotova onda sveenik smije proglasiti neke stvari koje ba
bitno ne spadaju na misu; npr. enidbene oglase, navjetaje, onda upske naredbe, druge
oglase; smije moliti s narodom one molitve koje smatra da treba s narodom ponavljati:
Oena, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset zapovijedi ili pozdraviti Gospu kao to mi
inimo u svojim misama. A kad je sve to gotovo, onda slijedi jo zavrni obred i kraj
mise. Moe se zapjevati i koja Gospina pjesma ili pjesma u ast pojedinom svecu, odn.
koja druga prikladna pjesma. - Sveenik zatim rekne narodu: "Gospodin s vama", a to vam
doe kao pozdrav - znai: zbogom, dovienja! - Gospodin s vama! A vi otpozdravite: "I
s duhom tvojim" - i tebi dovienja, zbogom! - Onda sveenik blagoslovi
narod: "Blagoslovio vas svemogui Bog Otac, Sin i Duh Sveti." A svi

odgovore: "Amen!" Na koncu sveenik ili akon kae: "Idite u miru!" A vi

odgovorite: "Bogu hvala!"
Meni je cijeli taj zavrni obred, taj blagoslov i "idite u miru" drag. Ja se uvijek
sjetim uzaaa Kristova. Znate, kako je ono bilo na uzaae! Isus je s apostolima i
uenicima doao na Maslinsko brdo i s njima razgovarao. Tamo im je dao svoje zadnje
pouke i zadnje upute, a onda je digao ruke na blagoslov, blagoslovio ih i digao se pred njihovim oima, dok ga oblak nije zaklonio. Apostoli i uenici su zaneseni gledali za njim,
kao da se ne mogu otrgnuti od njega dok nije aneo doao i kazao: "Ljudi, Galilejci, io vi
stojite tu? Idite! Izvrite Kristov nalog, propovijedajte evanelje! Sada je vae da irite
Kristovu nauku" (usp. Dj 1,11). I onda su se oni razili da propovijedaju.
Neto slino je i sveta misa. U misi mi drugujemo s Kristom. Krist nama govori u
itanjima mise, u evanelju, propovijedi, a onda jo Krist izvruje svoju rtvu i dolazi k
nama u svetoj priesti. Sada, na koncu, on se rastaje s nama i dijeli svoj blagoslov
sveenikovom rukom. I mi gledamo zaneseno za njim. Najedno nas budi kao iz zanosa
sveenikova rije: "Idite u miru!" - I kao da hoe rei: Ljudi, sad je misa gotova, sada
poinje misa ivota, misa rada, misa svjedoenja za Krista! Krista ponijeti sa sobom u
svoju kolu, u svoju kancelariju, u svoj ured, u svoju tvornicu... Krista ponijeti u obiteljski
ivot, u odnose sa majkom, ocem, ukuanima, susjedima!
Tako ti predstavlja Krista svojim vladanjem, svojom dobrotom, svojim
potovanjem, svojim razumijevanjem.
Ovim smo, draga brao i sestre, zapravo svrili homilije o svetoj misi. Imam jo
nekoliko homilija openitog znaenja o svetoj misi. Ali, uglavnom, ono najvanije to se
tie misnog slavlja, proli smo u ovim dosadanjim homilijama, propovijedima.
A sada, ostaje na vama, da to pobonije, sa to veim potovanjem molite sve
molitve i pjevate ono to na vas spada, sve sluate to morate sluati, prikaete srcem Bogu
Krista i sebe u svetoj rtvi i konano se u svetoj priesti sjedinite s Bogom i Spasiteljem
naim Isusom Kristom. Amen.

5.1. ZAHVALA IZA PRIESTI - BLAGOSLOV I

OTPUST
Moja draga brao i sestre!
Jedan dobar kranin, Nijemac, za vrijeme drugog svjetskog rata, bio je zatvoren u
nacistiki logor Dachau. Vi ste uli za taj logor. I jedan od malobrojnih koji su preivjeli
bio je on. Poslije rata je napisao knjigu o svojim doivljajima u nacistikom logoru. U tim
doivljajima opisuje kako je primao u zatvoru svetu priest. Kad se razbolio od upale
plua, premjestili su ga u bolniku baraku, gdje je zajedno sa dvadesetak drugih bolesnika
tavorio dane. Tih dana svaki dan ga je posjeivao njegov prijatelj, logora kao i on,
sveenik Ziegler. Kad bi Ziegler uao u baraku, najprije bi ga pozdravio, upitao za zdravlje
i govorio nekoliko minuta o nevanim stvarima. A onda bi iz svoje robijake bluze izvadio
nacistike novine "Voelkischer Beobachter" i kazao: "Donio sam vam neto da itate",
oprostio se s njim i otiao. A bolesnik se pravio da ita te novine, a sve ispod oka gleda da
li ga tko promatra. Onda polako povue te novine i gurne ih pod deku. Pod dekom lijevom
rukom odvrne dva lista i okrene, a desnom rukom se mai unutra i izvadi u papir zamotanu
svetu hostiju, priest. I onda, dobro pazei da ga nitko ne primijeti, on tu hostiju odmota i
kao da zijeva zakloni usta rukom i priesti se. "Da su me uhvatili, to bi me stajalo ivota.
Bio bih strijeljan na mjestu." - Tako pria taj ovjek da je primao priest.
Interesantna stvar: neki uz opasnost ivota trae da prime Kristovo tijelo u svetoj
priesti, a neki, kojima je to najlake ne mare za to!
I jo neto veoma vano: nikako ne smijem propustiti da naglasim potrebu zahvale
za svetu priest, bilo pod misom, bilo iza mise. Crkva predvia da poslije dijeljenja priesti
sveenik s narodom nekoliko minuta u tiini zahvaljuje na svetoj priesti. Krist je doao u
posjet; zar mu nema nita kazati?! Nemoj ga primiti neprijateljski, nego mu reci da ti je
dobro doao, da u njega vjeruje, da mu zahvaljuje za posjet. Zamoli ga za sebe, svoju
porodicu, za vjeno spasenje i za sve to je potrebno. Obeaj mu dobar kranski ivot! -

Mjesto utnje mogu se pjevati euharistijski himni. Onda se barem u mislima udrui s
pjevaima (ako sam ne zna pjesme) i srcem prati one rijei kojima Crkva pozdravlja
Krista. - Meutim, ako sveenik ne uvede zahvalu iza priesti pod misom, to ti preostaje,
nego da tu zahvalu obavi poslije mise.
Poslije zajednike zahvale neposredno iza priesti moli se popriesna molitva.
Ona je jednako graena kao i zborna, kao i darovna molitva. Jezgrovita, kratka, sadrajna.
Ali ima neto interesantno u popriesnoj molitvi, ja vas upozoravam da pazite na to.
Gotovo svaka popriesna molitva pretpostavlja da su se svi koji su slavili euharistiju, misu
i priestili. Ona to ne kae izriito, ali pretpostavlja. Kae: "Primili smo Gospodine tvoj
dar", to je priest. Ili "Okrijepio si nas Gospodine, svojim tijelom i krvlju". Ili: "Nahranio
si nas, Gospodine, svojim nebeskim darom." Uvijek tako. To znai da je ta molitva
sastavljena u vrijeme kad su zaista svi pristupali, svi prisutni ili na sv. priest. Ako i mi
danas upotrebljavamo tako sastavljenu molitvu, onda je to znak da Crkva i danas eli da
to vei broj prisutnih na misi (ili bolje reeno svi, osim izuzetaka) idu na svetu priest i da
od te svete priesti proeti, donose plodove u svakodnevnom svom ivotu.
Sa priesnom molitvom zavrava ujedno drugi glavni dio misnog slavlja euharistijska sluba.
Kad je priesna molitva gotova onda sveenik smije proglasiti neke stvari koje ba
bitno ne spadaju na misu; npr. enidbene oglase, navjetaje, onda upske naredbe, druge
oglase; smije moliti s narodom one molitve koje smatra da treba s narodom ponavljati:
Oena, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset zapovijedi ili pozdraviti Gospu kao to mi
inimo u svojim misama. A kad je sve to gotovo, onda slijedi jo zavrni obred i kraj
mise. Moe se zapjevati i koja Gospina pjesma ili pjesma u ast pojedinom svecu, odn.
koja druga prikladna pjesma. - Sveenik zatim rekne narodu: "Gospodin s vama", a to vam
doe kao pozdrav - znai: zbogom, dovienja! - Gospodin s vama! A vi otpozdravite: "I
s duhom tvojim" - i tebi dovienja, zbogom! - Onda sveenik blagoslovi
narod: "Blagoslovio vas svemogui Bog Otac, Sin i Duh Sveti." A svi
odgovore: "Amen!" Na koncu sveenik ili akon kae: "Idite u miru!" A vi
odgovorite: "Bogu hvala!"
Meni je cijeli taj zavrni obred, taj blagoslov i "idite u miru" drag. Ja se uvijek
sjetim uzaaa Kristova. Znate, kako je ono bilo na uzaae! Isus je s apostolima i
uenicima doao na Maslinsko brdo i s njima razgovarao. Tamo im je dao svoje zadnje
pouke i zadnje upute, a onda je digao ruke na blagoslov, blagoslovio ih i digao se pred njihovim oima, dok ga oblak nije zaklonio. Apostoli i uenici su zaneseni gledali za njim,
kao da se ne mogu otrgnuti od njega dok nije aneo doao i kazao: "Ljudi, Galilejci, io vi
stojite tu? Idite! Izvrite Kristov nalog, propovijedajte evanelje! Sada je vae da irite
Kristovu nauku" (usp. Dj 1,11). I onda su se oni razili da propovijedaju.
Neto slino je i sveta misa. U misi mi drugujemo s Kristom. Krist nama govori u
itanjima mise, u evanelju, propovijedi, a onda jo Krist izvruje svoju rtvu i dolazi k
nama u svetoj priesti. Sada, na koncu, on se rastaje s nama i dijeli svoj blagoslov
sveenikovom rukom. I mi gledamo zaneseno za njim. Najedno nas budi kao iz zanosa
sveenikova rije: "Idite u miru!" - I kao da hoe rei: Ljudi, sad je misa gotova, sada
poinje misa ivota, misa rada, misa svjedoenja za Krista! Krista ponijeti sa sobom u
svoju kolu, u svoju kancelariju, u svoj ured, u svoju tvornicu... Krista ponijeti u obiteljski
ivot, u odnose sa majkom, ocem, ukuanima, susjedima!
Tako ti predstavlja Krista svojim vladanjem, svojom dobrotom, svojim
potovanjem, svojim razumijevanjem.
Ovim smo, draga brao i sestre, zapravo svrili homilije o svetoj misi. Imam jo
nekoliko homilija openitog znaenja o svetoj misi. Ali, uglavnom, ono najvanije to se
tie misnog slavlja, proli smo u ovim dosadanjim homilijama, propovijedima.
A sada, ostaje na vama, da to pobonije, sa to veim potovanjem molite sve
molitve i pjevate ono to na vas spada, sve sluate to morate sluati, prikaete srcem Bogu
Krista i sebe u svetoj rtvi i konano se u svetoj priesti sjedinite s Bogom i Spasiteljem
naim Isusom Kristom. Amen.

6. PREDMETI, STAV TIJELA, ULOGE

I PRIPRAVA ZA SVETU MISU
6.1. NEKI VANI LITURGIJSKI PREDMETI
ZA SLAVLJE EUHARISTIJE - SVETE MISE
Moja draga brao i sestre!
Ove etiri idue veeri razmotrit emo jo neke vane elemente za nae svjesno i
plodonosno slavljenje svete mise, tog najveeg blaga kojeg posjedujemo. - Ja u odmah
veeras poeti s najvanijim priborom koji se upotrebljava u sv. misi. Npr. zato sveenik
nosi kod mise ovakvo liturgijsko odijelo? Zato gore svijee? Zato se
upotrebljava tamjan? emu slui oltar i emu slui svetohranite?
Nastojat u biti kratak i jasan.
Neki nam moderni ljudi prigovaraju to sveenik kod bogoslunih ina oblai ovo
udno, po izgledu prastaro odijelo. Ja mislim da je najbolje objasniti na taj nain, to
uzmemo odijelo npr. ambasadora, rektora sveuilita ili gradonaelnika itd. Ne znam, da li
ste vidjeli: ambasadori u sveanim zgodama nose frak izvezen zlatom. Neki rektori
sveuilita nose lanac oko vrata, neki jo imaju neku udnu kapu na glavi i nekakav plat.
Gradonaelnici starih gradova, recimo, nose takoer lance i kape na glavi. Zato? Razlog
je taj, to ti slubenici nisu u tim asovima privatne osobe. Oni zastupaju nekoga drugoga.
Onaj ambasador zastupa svoju zemlju i suverenost svoga naroda. Kad ga pogleda, onda se
sjeti: to je drava, a ne Marko Petrovi. Tako i onaj rektor sveuilita zastupa svoje
sveuilite; tako i onaj gradonaelnik svoj grad.
Slino i sveenik, kad slui bogosluje-liturgiju, nije privatna osoba. On pred
narodom zastupa Isusa Krista; on govori Kristovu nauku, on izgovara Kristove rijei, kruh
pretvara u tijelo Kristovo, a pred Bogom zastupa svoj narod. Onda nije pravo da on
nastupa u onom istom ulinom odijelu u kojem hoda i po pijaci i po ulici. On nosi posebno
posveeno, liturgijsko odijelo koje zaista potjee iz prvih vremena kranstva i prelo je
ve u neku simboliku. Tako npr. ljubiasto odijelo znai pokajanje, bijelo odijelo radost,
zeleno nadu, crveno znai krv muenika, njegovu ljubav radi koje je poginuo za Kristovu
vjeru (itd.).
Zato se pale svijee? - esto i usred bijela dana! Moda netko smatra da je i to
neopravdano i smijeno? Svjetlo, paljenje svijea, to je starije od kranske vjere. U starim
poganskim religijama palile su se svijee osobito kod mrtvaca. Time su htjeli da otjeraju
zle duhove koji bi se mogli domoi due onoga mrtvaca. A onda su doli krani, pa su kod
svojih pokojnih muenika, koji su poginuli za Krista palili svijee, ali ne vie radi zlih
duhova nego zato, da pokau kako je taj muenik samo prividno mrtav; on je kod Boga, i
njegova vjera sada gori pred Bogom. I od tada je liturgijsko svjetlo postalo simbol Boje
nazonosti. Kad se u sveanim misama pjeva evanelje, tu je Krist i on vama govori, onda
dvije svijee stoje kraj onoga sveenika koji pjeva evanelje. I tako, kod svih liturgijskih
ina, jer je Bog nazoan, pale se svijee.
Uvijek emo imati duboko potovanje prema obredu kod kojega svijee gore.
Sada o tamjanu. - Tamjan je vrlo star. Nastao je na Istoku. Morate znati, to je
potreba za mirisom. Na Istoku vrlo lako trunu stvari. A higijena se tamo nije nikada visoko
cijenila, zato nastanu zadasi, neugodni mirisi. I radi toga je Istok upotrebljavao tamjan, ak
i u kuama. Ne samo kod mrtvaca gdje se zadah mrtvaev osjeti, nego i u uglednim
kuama su imali tave sa eravicom na koju se stavljao tamjan, pa je itava kua, cijeli dan
mirisala tamjanom.

I kranska je Crkva preuzela tamjan da izrazi potovanje pred predmetima ili pred
osobama. Npr. kad pone sveana misa, sveenik stavi tamjan u kadionicu i kadi oltar. to
je to? To je pozdrav oltaru, potovanje prema oltaru koji oznaava Krista. Ili npr. kod
prikazanja: okadi se sveenik. Kad biskup dolazi sveano u neku crkvu, onda ga imaju
sveenici doekati na vratima i okaditi. To je pozdrav, poast biskupu. Eto, to znai za nas
tamjan. To je pozdrav, poast izraena osobama ili stvarima.
elim vam jo dvoje - ukratko protumaiti. To je svetohranite i oltar. U poetku
nije bilo u crkvama svetohranita, nego se presveti sakrament uvao u posebnim malim
kapelicama, u sakristijama, u sobicama. Tada je glavna stvar u crkvi bio oltar. I vi ste
sigurno zapazili: kada mi dolazimo na poetku mise do oltara, duboko se naklonimo oltaru
i onda svi sveenici poljube oltar. Oltar zastupa Krista, on je simbol Krista, i mi
pozdravljamo oltar time to se naklanjamo. Ako se presveti sakrament nalazi na oltaru,
onda se poklekne, jer je ivi Krist na oltaru. Ja bih volio da to znate. Nemojte prolaziti kroz
crkvu kao kroz gostionicu ili kao kroz kino dvoranu. Kad proete kroz sredinu crkve
okrenite se k oltaru, naklonite glavu i tako odajte poast oltaru koji predstavlja Krista. To,
kad nema na njemu presvetog oltarskog sakramenta.
Tamo, u onoj posebnoj maloj kapeli je presveti oltarski sakrament u svetohranitu.
- To je onaj mali ormari od mramora, sa ukraenim metalnim, pozlaenim vratima. Zove
se svetohranite. To je stari hrvatski izraz, kad je "hraniti" znailo uvati. Gdje se "Sveto"
uva ondje je svetohranite. Iznad njega mora gorjeti dan i no svjetiljka za znak da svi
vjernici znaju: ovdje se uva presveti sakrament. I pred tim presvetim sakramentom se
pozdrav izvrava poklecanjem. Desno koljeno se spusti do lijeve pete. Molim vas, izvrujte
to kad uete u crkvu gdje ima presveti oltarski sakrament. Nemojte onako samo trgnuti
koljenima, nego zbilja pokleknite pred svetohranitem, tj. pred Kristom u presvetom
oltarskom sakramentu.
Na koncu ovog svega postavljam pitanje: da li mi pravo pokleknemo kad uemo u
crkvu? Da li prije mise ili poslije mise odemo pred svetohranite, pred presveti sakrament
da se Kristu poklonimo, zahvalimo, da mu izrazimo svoju vjeru, pokajanje i ljubav? Je li
pravo da ti, kad ue u crkvu ode najprije npr. sv. Anti, njega pozdravi, pred njega
klekne, a svemoguega Boga, kome je Anto tek sluga, zanemari, kao da ga nema u
crkvi? Da li pred svetohranitem zamoli Krista za njegovu pomo? On je tu i eka dok ti
doe. A ti moda nikad ne doe, nikad ga nita ni ne zamoli.
Mi emo postati onda istom dobri krani, kad postanemo euharistijski krani.
Amen.

6.2. STAV TIJELA U MISNOM SLAVLJU

Moja draga brao i sestre!
Kad god sam iao u inozemstvo, nedjeljom sam rano izjutra znao slaviti svetu
misu, sam ili s drugim sveenicima. A onda sam preko dana jo jedanput ili dvaput, kao
obian vjernik, slavio sv. misu u drugim crkvama mjesta u kojem sam boravio. To ima
svoju prednost; jer sa vae vjernike strane misa izgleda drugaije nego s oltara. Ja sam
mogao tu, prvo, pobono slaviti sv. misu - nisam morao paziti na neke obrede; a drugo,
mogao sam vidjeti pogreke sveenika, pa nauiti da ih ja ne inim. Mogao sam vidjeti i
kod naroda bolje nego s oltara, koje se lijepe, a koje nezgodne stvari ine.
Sjeam se dobro, jednog dana sam uao u jednu beku crkvu. Uao sam u klupu i
misa je zapoela. Desno od mene kleao je jedan gospodin i molio krunicu. Lijevo od
mene sjedila je jedna gospoa. Ja sam pogledao po crkvi. Jedni stoje, drugi sjede, a drugi
opet klee. Vrlo runa pojava. Sveta misa je rtva koju sveenik s narodom prikazuje. Sam
sveenik bez naroda uope ne smije slaviti svetu misu. Mora barem jedan od naroda biti s
njim. Narod kao da je u ovoj crkvi bio odijeljen od sveenika. Sveenik slavi misu, a u
narodu je svatko molio neto svoje privatno. Za vrijeme svete mise mora narod misu
moliti, ne krunicu, ne litanije, ne bilo kakve molitve, nego ba misu. - Meu 325 propisa
Rimskog misala ima jedan propis, toka 20., 21. i 22., u kojima pie kako se narod mora

vladati kod svete mise. - Stoga sam ja danas nakanio s vama proi propise: kada emo u
misi stajati, kada emo sjediti, a kada kleati.
Da ponemo s kleanjem! - Klei se u crkvi samo jedanput, i to za vrijeme
pretvorbe. Vi znate to je pretvorba. Kada sveenik nad kruhom izgovara rijei:"Uzmite i
jedite, ovo je moje tijelo: uzmite i pijte, ovo je moja krv." Onda se kruh pretvara u Kristovo
tijelo, a vino u Kristovu krv. Samo onda treba kleati. Kleanje je stav poklonstva. Tu prvi
put Bog silazi na oltar, a mi, njegova stvorenja, kaemo: "Gospodine Boe, priznajem te, ti
si moj Bog, moj Spasitelj, moj sudac, moj gospodar. Ja ti se klanjam, priznajem te svojim
Bogom." To je stav kleanja u svetoj misi.
Dakako, brao i sestre, moe se dogoditi da je crkva tako krcata, da ne moe
kleknuti. I kad bi pokuao, udario bi nogom ovjeka iza sebe. U tom sluaju se ne klei.
Onda ostanite stajati. Moe se dogoditi i to, da je misa izvan crkve, na dvoritu, kao to se
dogaa kod velikih zborova, ili na groblju, ili kod blagoslova polja. Onda ti stoji i ba
pred tobom nekakva lokva ili nekakvo blato. Dakako Crkva ne trai da ti oteti svoje
lijepo nedjeljno odijelo, pa da klekne u ono blato. Onda nemoj kleknuti, ako se ne moe
izmaknuti, pa kleknuti na neko ljepe mjesto. Inae, kod podizanja, pretvorbe, emo
kleati. To nai vjernici, Bogu hvala, i rade.
Sada emo govoriti o sjedenju. to znai sjedenje u crkvi? Sjede aci kad sluaju
nastavnika kad im predaje, sjede u kinu i kazalitu kad promatraju i razmiljaju o onom
komadu to ga gledaju, sjede u kuama kod zajednikog ruka kad se jede. To su ta tri
stava koja znae sjedenje. Sjedenje znai dakle: sluanje - kao aci; znai razmiljanje i
zajedniki objed. I zato se u misi tri puta sjedi. Prvo se sjedi kad se slua Sveto pismo. To
Bog nama govori, a mi sjedei treba da sluamo. To Crkva eli. Nije red da se stoji kad se
ita Sveto pismo. Tako isto i kod onog pripjevnog psalma i kod drugog itanja nedjeljom. I
kod propovijedi se sjedi. Jedino kod evanelja se stoji iz potovanja. Krist nam u evanelju
govori i mi stojei sluamo.
Drugo se sjedi poslije propovijedi ili poslije molitve vjernih, kada sveenik sprema
svetu rtvu. Ministrant donosi kale, sue, hostije, vino, vodu. Knjiga se stavlja na oltar, vi
sjedite, promatrate i razmiljate o svetoj misi. Sve do: "Molite brao i sestre". Kad svri
"Molite brao i sestre", onda svi ustajete.
Tree sjedenje je poslije priesti. Neki to ne mogu shvatiti, i ja, naravski, ne mislim
natjerati da netko sjedi, ako hoe da klei. Ali, nije red. Primi svetu priest kleei ili
stojei, kako hoe, na jezik ili na ruku, a onda se vrati na svoje mjesto i sada si gost u
Bojoj kui. Zadnja veera se dogaa. Ti sa apostolima i Kristom sjedi za gozbom
Gospodnjom i zahvaljuje Bogu na onome daru to si ga primio, sjedei, jer to je stav onih
koji jedu kod zajednikog stola.
Sve ostalo vrijeme se stoji. Stav stajanja kod svete mise je sveeniki stav. Brao i
sestre, ja sam vama ve tumaio i moram ponovo rei: u krtenju i u krizmi svi ste vi
posveeni za puko sveenstvo. Svaki od vas je dobio vlast i mo da zajedno sa zareenim
sveenikom prikazuje Bogu molitve i rtve. I odvajkada, otkako svijet stoji, sveenik je za
oltarom uvijek stajao kad je molio ili kad je rtvovao. I zato vi stojite kad molite i kad
rtvujete. To je va stav.
Dakako, to se tie sjedenja, ima sluajeva (nedjeljom ili velikim blagdanima) kad
ne moemo nabaviti dosta stolica za sve koji dou. I onda, ako nema gdje sjesti, onda se
stoji. Ne moemo drugaije. Ali, molio bih, kad je radni dan, kad ima mjesta u klupama,
onda nemojte stajati tamo otraga, nego naite sebi mjesto, stolicu ili klupu i sjedite da
moete izvriti propis, pa sjedite kad se ita Boja rije, pripravlja sveta rtva i kad se
poslije priesti zahvaljuje na priesti.
Od godine 1945. do 1955. mnogo je naih sveenika bilo po zatvorima, u kazneno
popravnim domovima. I dogaalo se ak i u kazneno-popravnim domovima da se misa
itala, slavila. Dakako, tu se nije smjela itati-slaviti sveta misa kao u crkvi, jer, vidio bi
onaj sobni starjeina, javio bi poglavarima i nastala bi nova potekoa, nove kazne. Zato je

- priali su mi sveenici koji su dugo godina bili po zatvorima - sveta misa u tim kaznenopopravnim domovima bila ovakva: Tu su katoliki sveenici, tu su pravoslavni sveenici,
tu su muslimanski vjerski slubenici, svi su bili zajedno. Nisu ih smjeli mijeati sa drugim
kanjenicima. Katoliki sveenici znadu kad e biti misa. Na jednom krevetu to nije
zapravo pravi krevet, zvala se to "palaa" - drvena neka naprava sa slamaricom, lei
sveenik. Pred sobom dri knjigu, kao da ita, a on slavi svetu misu. Drugi sveenici
katoliki, jedan ita neto, drugi neto pie, toboe pie, i onaj trei ita. I tako svi ostali,
po redu, a svi prate onoga koji lei na palai i slavi svetu misu. Vi ete pitati: odakle vino?
Kupovali su groe, pa su groe cijedili u au i tu su pustili da provre, da fermentira,
onda je bilo vino. A hostije? - Hostije su dobivali u paketu, kriom tako da kontrola nije
znala. I onda kad bude podizanje, pretvorba, onaj sveenik to slavi misu zagrebe noktom
po onoj dasci. uje se tiho. Svi sveenici znaju sad je pretvorba. Nitko ne klei. Ne smije
se kleknuti, upalo bi u oi. A jedan se rtvuje pa sa sobnim starjeinom igra ah, samo da
sobni starjeina bude koncentriran na ah, a ne da gleda to tamo drugi rade. I kad bude
priest, opet zagrebe noktom. Onda jedan po jedan sveenik toboe, ravnoduno, doe,
sagne se i uzme onu hostiju, priesti se. Onda se svaki vrati na svoje mjesto.
Tu se nisu mogli obdravati nikakvi liturgijski propisi. Nije bilo ni liturgijskog
odijela, nego samo ono robijako. Ali, to su izuzetni sluajevi. A kad god se moe, vrimo
liturgijske propise Crkve. Amen.
Moja draga brao i sestre!
Prije dvadeset godina, tono 11. listopada 1962., sabrali su se u Rimu na poziv
pape Ivana XXIII. svi biskupi katolike Crkve koji su mogli doi. Bilo ih je preko dvije
tisue. Tako je zapoeo II. vatikanski sabor, koji je vijeao o tekim vjerskim problemima
katolike Crkve. I premda je bilo raznih tekih pitanja, najprije su poeli raspravljati o
pitanjima bogosluja, liturgije. Ne samo zato, to je bogosluje najsvetije, to je vrhunac
svega djelovanja Crkve, nego i zato to je za reformu bogosluja bilo pripravljeno ve
mnogo prijedloga. Ve odavno se prigovaralo tadanjem latinskom bogosluju i svi su
prijedlozi bili izraeni, spremljeni i pripravljeni. Ipak je trebalo jo mnogo uraditi, odrati
mnoge sjednice i vijeanja prije nego je tek idue, 1964. godine, 4. prosinca Sabor izglasao
tzv. "Uredbu o svetom bogosluju". Koje su zamjerke bile staroj misi? Moglo se svesti sve
zapravo na jedno: misa je latinska, a zato to je latinska, nju razumije samo onaj koji zna
latinski, a to je sveenik. A narod? Narod nije sudjelovao u misi. On se duhom sjedinjavao
sa sveenikom, to je istina, ali misa je bila isto sveenika, dok je narod molio iz
molitvenika neto deseto. Bio je poboan, prieivao se, ali nije sudjelovao, a to ne smije
biti, to Isus tako nije naredio. Naprotiv, prva Crkva koja je najbolje shvatila Isusa, jako je
naglaavala sudjelovanje vjernika u svetoj misi. Jedan dio liturgije spada na
vjernike, ne spada sve na sveenika.
Ja bih danas pred vama spomenuo osobito 28. toku one saborske Uredbe o svetoj
liturgiji. Ona glasi ovako: "U liturgijskim obredima svatko, bio sveenik, bio vjernik,
neka vri svoju slubu i ini ono i samo ono to na njega spada, bilo po naravi obreda,
bilo po liturgijskim propisima." - To je jedno od temeljnih pravila obnovljene liturgije!
Tu je reeno to vjernik treba da ini u misi. Ne moe, dakle, samo sjediti ili stajati u uglu i
gledati to drugi krani rade. On mora vriti svoju slubu, kae Sabor, sve ono i samo ono
to na njega spada. Drugu ulogu ima sveenik. On mora vriti sve ono i samo ono to na
sveenika spada. I zato sam ja danas htio vama izloiti: prvo: - to zapravo u svetoj misi
spada na sveenika; drugo: - to spada na sam narod, i tree: - to spada zajedno i na
sveenika i narod. Mislim da e vam biti korisno da to ujete.
Sveenik u svetoj liturgiji, kae obredna knjiga, predsjeda slavljenju svete mise, on
je predsjednik, predvodnik. On vodi. I zato sveenik zapravo poinje svetu misu: "U ime
Oca i Sina i Duha Svetoga." To na njega spada. A onda narod prihvati i potvrdi
sa "Amen". To je uloga naroda. Isto tako sveenik, odn. akon zavri sv. misu: "Idite u
miru", a narod prihvati i kae: "Bogu hvala." I tako i oni i svi drugi pozivi spadaju na
predstojnika, sveenika, a na narod spada da mu odgovara. Tako npr. sveenik pozdravlja

narod i kae: "Gospodin s vama", a narod otpozdravlja, prihvaa i kae: "I s duhom
tvojim." To, dakle spada na sveenika. Drugo to na sveenika spada jest da - ako nema
akona - proglasi sveto evanelje, inae, druga itanja Svetog pisma kod mise moe svatko
od vas itati. Nek mi se javi, i ako vidim da lijepo glatko i jasno ita, ja u mu dozvoliti i
zamoliti ga da doe ovamo pa da ita. Ali evanelje je posebno itanje! Tu sam Krist
govori, i iz potovanja pred Kristovom rijeju, evanelje ita zareeni sveenik ili akon.
Nadalje, zareeni sveenik, jedini moe pretvoriti i kruh u tijelo Isusovo i vino u krv
Isusovu. Zato pretvorba spada iskljuivo na sveenika i sve one molitve koje uokviruju
pretvorbu, to je od predslovlja pa do "Po Kristu i s Kristom i u Kristu''. To sve sainjava
jednu euharistijsku molitvu, i to sve spada na sveenika.
Vidite, ja sam uo da u nekim crkvama narod zajedno sa sveenikom govori rijei
pretvorbe: "Uzmite i jedite ovo je moje tijelo koje se za vas predaje." To je zloporaba! Ja
mislim da su za to krivi neki sveenici koji su ili krivo shvatili Vatikanski sabor ili ga nisu
dobro prouili. To ne smije biti. Nemojte se dati zavesti da biste vi to negdje govorili! To
smije govoriti samo zareeni sveenik. Isto tako sam uo da u nekim crkvama narod pjeva
ili govori sa sveenikom i ono: "Po Kristu i s Kristom i u Kristu tebi Bogu Ocu svemoguemu" itd. Ni to ne spada na narod. To spada na sveenika. Tu se nemojte dati zavesti
da biste govorili! Narod u itavoj pretvorbi daje potvrdu: "Tvoju smrt Gospodine
navijetamo...", ili "Kad god blagujemo...", odn. "Spasi nas..."; a nakon to je sveenik
rekao ili otpjevao: "Po Kristu, s Kristom..." narod daje svoj pristanak, potvruje s "amen"!
To je, taj "amen" je vjernika uloga!
Pogledajmo sada to jo spada na vjernike. Ve sam rekao u prvom dijelu da na
vjernike spada da otpozdrave sveeniku, odgovaraju na njegove pozive i poklike. Toga ima
puno, i to je sluba vjernika. To je tvoja sluba. I, ako ti to ne vri, ti ne vri ono to na
tebe spada, ne vri svoju slubu. Ti ini propust! - Zatim spada na vas vjernike
npr. "Slava Bogu na visini", onda "Jaganje Boji", to morate vi moliti (ili pjevati), to
ne spada na sveenika. Na vjernike spada i donoenje darova na prikazanje i davanje
novanih priloga kad se kupe u crkvi.
I sad jo ono tree: to sveenik i vi zajedno molite (ili pjevate). Na primjer
sveenik na poetku mise mora se isto tako pokajati kao i vi. Kad on kae"Ispovijedam
se" onda i on govori itavu molitvu kajanja i udara se takoer u prsa na rijei: "moj grijeh,
moj grijeh, moj preveliki grijeh." To spada zajedno na vas i na sveenika.
Onda "Vjerovanje", ispovijest vjere! I to molite i vi i sveenik zajedno; i sveenik i vi
morate izraziti svoju vjeru poto ste svi uli Boju rije. Onda ima jo i ona molitva prije
same priesti: "Gospodine, nisam dostojan", to isto govori sveenik zajedno s vama.
Takoer i "Svet, svet, svet" i '"Blagoslovljen" mole, odn. pjevaju i sveenik i svi prisutni
vjernici, pozdravljajui tako svi zajedno Krista koji dolazi ispraen od anela i doekivan
od svojih uenika, svih nas.
Eto, to neka bude sve za danas. Molim vas, vrite svoju slubu u slavlju svete mise!
Nemojte proputati da govorite ono to spada na vas; nemojte proputati da pjevate ono to
na vas spada kao lanove pjevake grupe ili zbora ili cijele zajednice vjernika to se
okuplja na svetu misu. I smatrajte propustom ako propustite jedan dio ili sve od onoga to
na vas spada da govorite, pjevate ili inite kod svete mise. Amen.

6.4. PRIPRAVA ZA NEDJELJNU SVETU MISU

Moja draga brao i sestre!
Tridesetprvog sijenja 1888. umro je u talijanskom gradu Torinu sveti Ivan don
Bosco, osniva jednog mukog samostanskog reda i jedne enske drube. Sv. Ivan don
Bosco se odlikovao i neim drugim. Bio je udesan odgojitelj mladei. Okupljao je oko
sebe onu zaputenu mlade, egrte bez roditelja, podivljale djeake, potencijalne
kriminalce, depare i provalnike. Za njih je gradio domove i iskazivao im ljubav sa tolikim
uspjehom da su se ti podivljali, zaputeni deki vrlo brzo pretvorili u pristojne, dobro
odgojene djeake i mladie. Iz itave Europe dolazili su ugledni ljudi da se dive tome
pedagokom udu. Ministri su dolazili da vide kako on to radi. Jedan engleski ministar je
pogledao taj njegov zavod za mlade, a onda je na koncu kazao: "Svi su djeaci bili tako

pristojni, tako umiljati, tako mili. Recite, veleasni, kako Vi to postiete?" A svetac
odgovori: "Tajna moga uspjeha je u svakidanjoj sv. misi i sv. priesti." To je odgovorio sv.
Ivan don Bosco. I nad tim emo se odgovorom malo veeras zamisliti.
Kad je sv. Ivan don Bosco osnovao svoje zavode za mlade, onda je u cijelom
svijetu katolika misa bila skroz latinska. U Italiji se samo evanelje katkada italo na narodnom jeziku, a katkada nije ni toga bilo. Sigurno sv. Ivan don Bosco nije svoje deke slao
samo u crkvu da sluaju latinsku misu koju ne razumiju, nego ih je pouavao, pripravljao
na misu. On im je unaprijed prije mise govorio, tumaio znaenje pojedinih itanja,
pojedinih molitava, i time postigao svoje uspjehe.
Ovo je zadnja naa homilija o svetoj misi. Mi danas svravamo tu itavu seriju i
kao zadnje pitanje postavljam problem: Kako da se mi pripravimo barem za nedjeljne i
blagdanske mise?! Ja imam za to dva pokuaja, dva prijedloga.
Evo prvog! - Ovdje ima jedna grupa mladih djevojaka i mladia koja je bila u
Lurdu na euharistijskom kongresu i mene zamolila da im svake sedmice, recimo, petkom
uveer ili subotom, rastumaim nedjeljnu ili blagdansku misu. To je mala grupa. Svatko od
njih dobije mali misal na hrvatskom jeziku. Ta misna knjiga izvadak je ove velike na oltaru
to se nalazi kod mise. Onda itamo molitve i itanja. Ja to tumaim, sve bude gotovo za
pola sata, do 40 minuta, ali su deki i djevojke pripravljeni na svetu misu i mogu sa nekim
znanjem, sa nekim predznanjem, puno plodnije pratiti i slaviti svetu misu nedjeljom, nego
to bi to bio sluaj bez te priprave. To bi bila jedna mogunost da se i drugi pridrue tome.
Dakako, neemo imati za svakoga misal, ali e barem uti itanja i uti njegovo tumaenje,
pa e to biti od koristi da se plodnije i bolje i pobonije proslavi nedjeljno euharistijsko
slavlje, sveta misa.
Drugi nain bi bio ovaj: Mogli biste pokuati da u Zagrebu naruite sami onaj mali
nedjeljni misal. To je knjiga dosta malog formata, ali ima 940 stranica. Dakle, nee biti
sasvim jeftina. I pitanje je, nije li naklada ve rasprodana, jer oni prave novo izdanje te
knjige, pa moda je ba sada nestaica tih knjiga dok ne doe novo izdanje. Ali, ja govorim
- ne za danas, ni za sutra niti za ovu godinu, nego za stalno. Pokuajte da dobijete tu
knjigu! Onda u subotu uveer sjedite, lijepo proitajte one uvode, vrlo su dobri uvodi u toj
knjizi. Proitajte one uvode, proitajte itanja, malo zaklopite knjigu pa razmiljajte o
Boanskoj rijei, to nam Bog eli kazati u tim misnim itanjima i tako se pripravite za
svetu misu. I to je bolje nego da bez ikakve priprave onako, banemo i onda sa pola
razumijevanja (i interesa) pratimo svetu misu.
A sada, da zavrimo itavu seriju ovih homilija o misi!
Sveta misa je najvee blago koje imamo ovdje na zemlji. To je posadanjenje i
ponazoenje Kristove rtve na kriu. To je naa duhovna hrana. Najbolja duhovna hrana na
putovanju kroz pustinju ovoga ivota. To je predokus neba! I zato, od itave ove serije
propovijedi napravite samo jednu dobru i vrstu odluku: da neete nikada nemarno slaviti
svetu misu, nego ete uvijek s velikom panjom, s dubokom pobonou, sa ivom vjerom
i s velikom ljubavlju tovati onu Boju rije koja se uje u svetoj misi, a jo vie cijeniti
onu Kristovu rtvu na kriu i nastojati da se s njome sjedinite. Amen.