Dobria Cesari

Balada iz predgraa
....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastoutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja ue
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obino brige
Pree je u par koraka.
A jedne veeri nekoga nema,
A moro bi pro;
I lampa gori,
I gori u magli,
I ve je no.
I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan lei,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je ve,
I snijei...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj ve mirie A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vie...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastoutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Balada o Lazaru
Onomu koji se digne iz groba
Dugo je hljeb u ustima gorak.
On tiho hoda izmeu ljudi,
I nesiguran sad mu je korak.
Nerado njega sretaju ljudi.
A koji ga ruke mu stiui bodre
Potajno trae na njegovom licu
Peate smrti sablasno modre.
Skidoe s njega mrtvako platno.
Ali ne i s lica blijedoga sjenu.
Bezdanu tugu on sebi nosi
I svoju smrt nedvrenu.

Bez oprotaja
Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam sluah svojih nada lom
U jednom zabaenom restoranu.
Kako je bilo? Nije teko rei!
U amoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obino i lijeno,
Sa svime to jo ljubljah.
Da l' miljae da u tom gradu
Ostavlja duu njome bonu?
Da l' iskahu me njene oi
Pogledom enje po peronu?
Daleko negdje juri sada vlak,
Al to to moje srce kuca jae?
Nije l' to moda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plae?
Ah kakav pla! Uobraenje, san!
2

Te njene enje davno sve su

Ve ugaene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.
Mogue zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj dui,
A i taj spomen past e kao list
Minulog ljeta, to se sui.

Breze na ulici
Kraj bijelih breza svakog dana
Ja proem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Izmeu pjesnika i breza.)
Od ega drete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zato vam kronja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet to vie,
Ko da ste izale iz prie.
Njene, treperave i iste
Ba kao prva ljubav vi ste!

Bubica
Veeras, kad sam itao Homera,
Bubica jedna na knjigu mi sleti.
I tako se,
Bezazlena i mala,
Najednom nala meu bogovima.
Stvorenjce malo, to e tu?
Pomislih, dok se ona etae
Heksametrima
Ti nisi bog, ni titan, a ni heroj.
3

Samo si njeni osmijeh majke Prirode,

to pojavi se i ve nestane.
Al tad se sjetih da je ona trun
ivota pravoga,
I da je ivlja
Nego cijeli Olimp,
I bubica odjednom posta velika,
A bozi mali.
I hodajui tako meu bozima
Polako ula je u moju pjesmu.
Stvorenjce malo, nek te ona sauva,
Kao to jantar uva druge bubice,
to sluajno se u njem naoe
Dok bjee smola jo...

Buenje ume
Grane se mirisno njiu,
I diu
Njene zelene grudi.
Na nju se lijeva pun zlata
Sunani katarakt,
I pjeva puno ptica
Ko puno srebrnih ica,
A una udara takt.
U travi se cvjetovi smijee,
A vjeverica slua
Jutarnje glasne pjevae
I veselo, veselo plee
I skae.

Cirkuska skica
Po predstavi, svi po redu,
Ulaze u svoju bijedu.
Miiavi akrobati
Skidaju kostime znojne,
Zadovoljno ko vojnici
Uniforme poslije vojne.
ene, otirui minku,
Pred zrcalom naglo rune,
I vide li novu boru
Postanu im oi tune.

Crnci na mletakom Torre Dell' Orologio

Ve stoljeima stoje na tom tornju
Drei bat sa obadvije ruke.
Nepmini, dok svijet ispod njih vrvi
I brodovi se ozivlju iz luke.
Kadikad samo probudi ih Vrijeme.
Tad pokrenu se, udare o zvono,
Beutno, hladno. Tek vremenu slue
Ravnoduni su, kakvo je i ono.
Od sunca vri il od kie mokri,
Jednako revno svoje sate biju,
A kad u tami sve oko njih spava,
Na svojoj kuli oni sami bdiju.
Ve stoljeima stoje na tom tornju
Drei bat sa obadvije ruke.
I stoput vie mrtvih nego ivih
ulo je njinih udarace zvuke.

Djetinjstvo
Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku,
I udno je da led na povrini
Sakriva jedan ivot u dubini.
Tiina. Kroz snijeg to pada,
Kao kroz zaarani veo,
Ja gledam nekud u davninu.
I u modrini prvog polumraka
Nazirem oi jednoga djeaka,
Jednoga malog, mrtvog djeaka.
I ovo dijete plavih oiju
U meni opet poinje da ivi.
To sada gleda on,
To sada misli on,
To sada sanja on.
I sluam srcem kako negdje zvone
- Ah, u daljini,
Daleko u daljini Djetinjstva moga radosne saone.
-------Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku,
I udno je da led na povrini
Sakriva jedan ivot u dubini.

Djevojka noi
Pred ogledalom je zastala. Kao na licu ugljenarovom ogleda se i na njenom licu
zanat njen.
Jo jedanput povue kaiprstom preko nacrnjenih obrva, namjesti dlanovima kosu
i opipa torbicu.
Klju je u njoj.

Odilazei, misli ko e je noas pohoditi.

Da li kakav ovjek siguran i surov, ili draesno nespretan djeak, koji povlai
ruku pred svakim otrijim pogledom i moli oima doputenje za svaku smjeliju
kretnju.
Hoe li ostaviti u njenoj postelji miris parfema, zadah vina, ili nita do zgnjeenih
jastuka i tople ponjave, koja e ohladnjeti isto tako brzo kao i on.

Dorica
Dorica to je lutka
Koju mi jednom od ale
Donijela ena moja.
Seljanka to je mala
U nonji estinskog dola.
Ona o svjetiljci visi,
U kutu mog pisaeg stola.
I ja je pogledam katkad.
Ona je utjeha moja
Usred bola.

Ivan govori
Na livadi onoj, u travi,
Mnogi sam proleo sat
Bezbrino, potrbuke,
Dre u zubima vlat.
Ili bih nauznak lego
I oblaka pratio let,
Da zatim, zatvorivi oi,
Uem u vlastiti svijet.

Vjetar je njihao travke,

Bumbara uo se glas,
Skakavci skakahu ivo:
Bilo je mnogo nas.
Nad nama sjalo se nebo
Pod nama suno se grad.
Na livadi onoj, u travi,
Tamo sam bio mlad.

Jedne noi
Te noi pisah sjede posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
kripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho iao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da stariicu ne probudim dragu.
I no je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je vie nema.

Jesen
Ona je tu. U tuzi kie
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stie u vis die
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda proe, njezin put
Od otpalog je lia ut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
8

I ne vidi mu vie dna,

A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaeli se sna.
A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strnitima tuno uti:
To polja slute snijeg i avke.
Na cesti uveli se list
U udu digo: gle, ja skaem!
A ovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtaem.

Jesenja pjesma
Divna je jesen vedrih vinograda,
Gdje gajde jee i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavoga grada,
Jesen samoe, emera i utnje.
Trgnut iz snova, uzbuen, u strahu
Pred ovom tvrdo isprenom javom,
Doekao sam je ravan siromahu,
S kletvom u grlu i s pognutom glavom.
Studeni vjetar i reanje pile
U srcu bde brigu koja grize;
Kapljicu kie, to su lani bile
Rosa na oknu, kao suze klize.
Takvog me, evo, naoe ti dani:
U borbi s crnim mukama i gadom;
Knjiga ivota na onoj je strani
Rastvorena, to je natopljena jadom.

Jesenje jutro
Obukoh se.
Prozoru prioh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj ue u mokrom kaputu I cijelu mi sobu namirie kiom. Ne veli ni:
zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: Jesen.
Ta rije je bila tako svjea Ko narana na grani
Nakon kie.

Jesenje popodne
Stojeke cigaretu palim. Ne prija mi.
Na stari divan ja se svalim. Dodija mi.
Sjedim nepomino ko uk. Najednom ujem udan zvuk. To cvili jesen. To je
prva Maina koja pili drva.
Na okno kaplja kie kapne I zasvjetluca tu i zapne.
Ve kapne druga i svjetluca: To jesen mi na okno kuca.

Kad budem trava

Moda e onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.
Ljuljat u se u travama veselim,
Mjeseinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Nita mi nee ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
10

Ja neu imat ni uha ni sluha,

Da sluam tiinu svojega uma.
Ako me kada stanu i kosit,
Nee mi bola nanijeti kosa
Jedini teret koji u nosit
U novom ivotu biti e rosa.

Kasna jesen
Posve polako, u maglenom platu,
Jutros je ula u selo. Kroz batu
Prola je pored ocvalih lijeha,
Naoh je ispod snudenih streha.
List je za listom, dru od straha,
Poeo padat od njezina daha.
Otkrih je skritu u dimnjaka dimu,
I uh je kako doziva zimu.

Ko slamka sam u silnom viru

Ko slamka sam u silnom viru,
to zahvaena njim skakuta Tajanstvo ljubavi ko udi,
Toga taj bezdan i proguta.
O plei, slamko, plei, plei,
Jo je tu talas, povrina,
I svom se suncu zlatno smijei,
Dok te ne podere dubina.

11

Kod vagona
...I njena mala noga klecnu
Na stubi vagona.
Ona se iznenada lecnu:
Pa to to radi ona?
I jo je mogla nogu povu,
Posluavi klecaje,
I slomljena se doma dovu,
I opet past u jecaje.
Pa da je ko i dosad ljube
Neljubljene usne,
I grle one ruke grube
Nou pre no usne.
Tad osjeti da njeno tijelo
Sve slabije dre
I podigla je s lica velo,
I stisnula je kartu vre!

Krik
itavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al doe no, i razlije se
I najedanput kriknem stihom.
Zavrisnuvi svoj vrisak u svijet
Da uokolo trai jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Med brau neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l' ono sluti da je puten
Iz noi mune, probdivene?

12

Kronos
Sat govori: Ja kucam Neprekidno i ilo. Vremena ja sam bilo.
I jednakim se zvukom
Iz utrobe mu javlja
as nevolje i slavlja.
I teku, teku, teku
Trenuci koji grade
Sve bolove i nade,
Sva zla, sva oajanja,
Sve strasti, sva eznua,
Sve sne, sva nadahnua.
I tkaju, tkaju, tkaju
Sve zanose nam arke,
Sve istine i varke.
Nad svime bog je Kronos:
Ko vjeni tee vrutak,
A dah mu je trenutak.
On daje, da nam uzme;
On uzima, i daje,
I traje, traje, traje.
Ne dira njeg na uzdah,
Ni pla, ni nijemi ponos
Ravnoduan je Kronos.
I vjeno njime gonjen,
U nevolji il sjaju,
Svak svojem ide kraju.
----------------Sat govori: Ja kucam
Neprekidno i ilo.
Vremena ja sam bilo.
13

Laa u noi
Talas za talasom obali alje
Laa to krenu niz maglenu rijeku,
Iz Braa je stigla, i sad e dalje;
Tuli svoj dugi zbogom Osijeku.
U nonoj tiini kota joj lupa
Grabei vodu, eljan daljina.
Du njenog u tamu ovitog trupa
Okruglo gore okna kabina.
I tako se dimi, i umi, i svijetli;
Lijevo i desno obala spava.
Prije no zoru navijeste pijetli
Dunavu na dar dat e je Drava.

Li-Tai-Po
Poklonio mi car na dvoru
Tu haljinu kad na put krenuh.
Ja uvijek sanjarim o moru
Kad gledam plavu svilu njenu.
Ja prooh u njoj, pijan, Kinom,
I zamrljana mi je vinom,
Al sad, kad valja da je zderem,
Sad nije vrijeme da je perem.
Dosadio mi ivot pjan
I gostiju u krmi hvala,
I sve me vue jedan san
Od punoga pokala.
Neu da pjevam uz liru svoj pla
I zanose gostima glupim,
Idem da istim od re svoj ma,
I konja idem da kupim.
Ve travu jedu mjesto hljeba,
A dvor se smije cijelu no.
Sa svjetinom u sinu neba
14

Na razigranom bijelcu do.

I kada uje da mu bunu
Donesoh mjesto zvonkih rima,
I pod balkonom da ga kunu,
Samo e ga proi zima.

Ljubav
Od nae ljubavi i sree,
Gle, zvijezde su veeras vee;
A um to dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?
O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.
U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Ljubavno predveerje
Kako su lijepi oblaci, te rumene
Igrake vjetra, to nam draga lica;
Preneraeno njinim udnim arom,
Odlijee k njima jedno jato ptica.
Nenasluene otkriva mi tajne
Taj predveernji trenut, koji zgrnu
Sve blago enja u oi ti sjajne,
Sav miris enstva u kosu ti crnu.
O, sada shvaam svijetli osmijeh neba!
Tajanstveni govor drvea i trava
U skladu je sa kucajima srca I ponad sviju snova ta je java.
Samo nam srce, samo toplo srce,
15

I sve je srea to mi oi vide,

Ati trenuci - to su slavoluci
Kroz koje ljubav u trijumfu ide!

Ma kako uzdiglo se srce

Ma kako uzdiglo se srce,
Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone,
O daj mu jo jedanput cvasti!
Jo jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade ene,
Jo jedne zaljubljene oi
Za ove oi zanesene.
Kad ve se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slino krcu
Nek ne umre, ve nek se razda!
Jo nekoliko jasnih dana,
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grlei se, ljubei se
Ostatak mladosti da usnem.

Mala kavana
Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubi, zbilja me ljubi,
Drago, jedino moje?!
Mjesece ljubav je meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh rei.
Bio sam sm, ispijen od enja,
A tako blizu srei.

16

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,

Blijed jo od probdite noi,
Da u ti aptati rijei,
Sanjanje u samoi?
I da u tog jutra, to e se vjeno
U riznici srca da zlati,
Nai na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi drui vrati?

Mjeseina
Sad ne mie se nigdje niti list.
Dubokih tajn puno sve se ini
Na ovoj tako bijeloj mjeseini.
U vii sve je podignuto svijet.
Grm nije vie grm, ni kamen kamen.
Dogodila se tajna preobrazba:
Iz svake stvari sad izbija glazba.
Nju uje samo srce. Njime bdij,
Prepusti joj se sav, i pij je, pij!

Mladi na uglu
Ve po sata stoji mladi na uglu. Ve je po trei put gledajui u dubinu ulice
zamijenio djevojku koju oekuje sa drugom.
Jedna je imala utu haljinu kao ona.
Druga je hodala kao ona.
A trea ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom.
Kao to se more po alu razlijeva i povlai tako ue u nj radost kad pomisli da
ju je meu prolaznicima otkrio, a povue se kad vidi da se je prevario.
17

Nje nema, i on se osjea smijean.

Pretrauje oima prozore kua, odakle ga mogu vidjeti.
Moda netko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvi zato stoji, zabavlja se njim
kao smijenim ovjekom. Prije deset minuta odluio je otii za pet minuta, ali on
jo uvijek eka i gleda paljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane,
lagat e joj iz ponosa da ju je ekao samo deset minuta.

Moj prijatelj pria

Probdismo no. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.
A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.
Nad vodom trak se dima vio.
Zato sam stajo? to sam htio?

Moje jutro u Maksimiru

Ne dopire do moga srca pjev
Tih ptica to se javljaju sa grana.
Ja ujem uhom, al ne ujem srcem,
I pjev me samo dotie izvana.
Ne smije mi se nebo, nit me dira
Ta raspjevana sunana tiina.
ivotarim u sjeni. Izvan sjene
Niega nemam, sve mi je tuina.
U mojem srcu pjevale su ptice
U tiha jutra, za sunanih sati.
Sad u to staro, naputeno gnijezdo
Nijedna nee da se vrati.

18

Molitva
to htjedoh rei, davno sve sam
U djetinjstvu jo reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat jo mogu,
Za ovo dijete koje volim,
Ovako boga bih da molim:
Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
to sija zvjezdama iz tmine.
Svejedno dali emo stii
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ii, ii
Svud kud nas put vodi zvjezdan!
O dobri Boe, ako one
Zvijezde to sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U oajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oi kao lane,
Od buduih joj dana crnih
Uini, Boe, svijetle dane!
Sve zvijezde to joj ivot mrae,
O dobri Boe, ti ugasi Sve one zvijezde koje znae
Besanih noi sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.
Al ako nee da ih zgasi
I ako iskuenja treba,
Ti mora, Boe, da je spasi
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj ivot zgadi,
Odrediv puno bola za nju,
19

A kada spusti ruku na nju,

Spusti je samo da je gladi!

Mrtva luka
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nae
uti e ujutro pjevanje uka.
I vidjet e umorne lae.
Brodovi u njoj vjeno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno poivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreu,
A plovit se boje.
Na jarbole arene zastave meu
I stoje.

Mrtvac
Skupina poluglasnih ljudi
Kraj odra stoji. Titra plam
Visokih razbuktalih svijea,
Al u tom skupu on je sam.
Na prozorima sunce sja.
Treperi. Ali nema moi
Da baci ma i jedan trak
U tamu beskrajne noi.
Govor i jecanje i pla
Tiina njegovom su uhu,
ivotu uzez, on tek uti,
Tajanstven u svom crnom ruhu.
Oko njega miriu rue.
20

On lei smiren, kao svet.

Ne osjea ih. Njihov miris
Ne dopire u njegov svijet.

Mrtvanica najbjednijih
U bijelo okreenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvaka kola.
Sluavke, umrle u bijedi,
Il sijede ispaene pralje,
Kojima ukoene ruke
Ne mogu vie prati dalje,
I koje - uzevi im ruho Ubonica amo alje.
Bludnice, koje pohotne ruke
Nikada vie nee da dirnu,
to poslije sviju budnih, bludnih noi
Uoe u jednu posve mirnu.
Il stigne ovamo kanjenik
Kojeg je andar presto da vodi,
Il napuhnuti utopljenik
Kojemu ime nesta u vodi,
Il skitnjom izmuene skitnice,
Vjeito gonjene do mitnice,
to prooe kroz ovaj ivot bosi,
Sa sijenom tuih sjenika u kosi.
Svi oni amo jednom dou,
Zbiti u lijesove proste,
I zauzmu svoje mjesto na stolu
to vjeno oekuje goste.
ive su ih gonili i gnjeli,
Noem su ih rasparali mrtve Ti, to rtve za ivot bjehu,
21

Ostae i poslije smrti rtve.

Stanovahu na kraju grada,
U prljavome kvartu roblja,
Poivat e na kraju groblja,
Daleko od arkada.
I kao to je vie njih
Imalo zajedniku sobu Tako e i sad vie njih
Noivati u istom grobu.
------------U bijelo okreenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvaka kola.

Na Aheronu
U tamnoj noi stigoh sm do Aherona.
"Harone!" viknuh u gluhi mrak. Tiho je crna umila voda.
Bio sam ko jo nikada sam.
Kroz maglu nazreh da pristaje un. "to hoe?" uh iz tame glas. Ja podigoh
glavu i rekoh: "Preko!" - "Ima li putnicu?" upita Haron. Nasmijeih se: pokazah
svoje patnjama izbrazdano srce. On klimnu glavom i prihvati veslo.
Ve stupih nogom u njegov un. Tad zauh iza lea krik (odakle poznajem taj
glas?), i dvije me ruke trgoe natrag, snagom koju tek ljubav daje.
Ja sada sluam onaj glas (ne ujem crne vode um) i gledam nee l' na tamnome
nebu ipak se koja pokazati zvijezda.

22

Na kraju ljeta
Svjetlucave i sasvim tanke niti
Lelujaju se zrakom amo tamo.
Bez ikakve su koristi te niti,
A ao nam je da ih pokidamo.
Trenutak lebde, ko da i ne znadu,
Onako lake, za zemaljsku teu.
Tajanstveno su radosne i tihe.
I ko bi znao s im nas one veu.

Na novu plovidbu
Vedri se nebo. Sunce se raa.
Plovi iz luke jedna laa;
Jedna to dugo stajae u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vue je na krilo.
Ljulja je, ape: Nita nije bilo.

Nad svojim poletima palim

Nad svojim poletima palim
Neu da plaem i da kukam.
Preponosan da sebe alim,
Ja pjesmu svoje propasti fiukam.
A svi to polaze u propast
Nerado na svom putu staju.
Sam sebi ja se hou dopast.
Gle kako vedar idem svome kraju!
Samo kadikad, iznenada,
srcu neto me zazebe.
Protrnem. udan bol me svlada:
Izgubio sam sama sebe.
Zanijeme tada moja usta,
23

Ve navikla na drske zvuke.

Oko mene je tama tako gusta.
- Eliza, gdje su tvoje ruke?

Narana
Dohvatih naranu sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci drim komad juga.
I zlati mi se narana u ruci.
Sauvala je malo junog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I mirie,
I gori.

No tajanstva
Ja utim da sam neim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam ime.
Da l' za mnom, draga, prua ruke,
Ili si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja ekam znak tvoj da se javi.
Ja ekam budno, ekam udno;
Ja bdim u jednoj vioj javi.
Marina, to je no tajanstva;
eznua putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit e negdje u daljini.

24

O sati sumnje, sati bola

O sati sumnje, sati bola,
Ko stvara taj vas kleti nee;
Jer radosti su male svijee,
A iz vas raste aureola.
Slabanu djecu radost raa,
I njezin porod brzo gine,
A pjesme, rasplamsane bolom,
Gore ko svjetla za daljine.

Oblak
U predveerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se ari,
Al oi sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je io svojim putem:
za vlau, zlatom il za hljebom,
A on - krvarei ljepotu Svojim nebom.
I plovio je sve to vie,
Ko da se kani dii do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

25

Orao u volijeri
To nije stijena sure, slobodne planine, nego nagomilani kamen u kavezu. Ovo je
svijet u kome se lepra,a ovaj dan to nije pravi dan.
On sjedi nepomino, sa suvinim krilima, i samo spava, spava. Kadikad otvori oi
i gleda oblake kako putuju u beskraj. Kadikad zauvi zov visine rairi krila,
ali ih odmah skupi: zna da e prvim zamahom udariti o ice kojima su mu ukrali
ivot.

Pjeni se more
Uzdiu vali
Pjeni se more
Pred njim smo mali
Pjeni se more
Pljuskanjem bdi
enje i udi
Godina ludih
Pjeni se more.
to me to boli?
Pjeni se more
Da l' me jo voli?
Pjeni se more
Sve to imadoh
Ljubavi dadoh,
Poraen padoh
Pjeni se more.

Pjesma gorka
ta je to hladno, i gorko, i sivo
ta nie u dui ko korov njen?
Je li to suton? Zbilja ve suton?
Il samo prolazna sjen?
to sada? Brbljati vesele rijei,
Skrivati rane za humor;
26

Ko da se ita sakrivanjem lijei:

Tuga je tuga, a umor je umor.
Mili moj! Ti, koji dolazi za mnom,
Da srcem ok sebe osvijetli svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat
Odrei krila pruena za let!
Na domaoj gozbi su udna veselja,
I pjano se bunca i bui.
Sudbina, to drugima nalijeva vina,
Tebi e naliti ui.
Pa pij je, dragi, pij i pij,
I uvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed e spremno da dolije.

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene vie nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, to dri je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je ita - u ivot me budi.
Probudi me, i bit u tvoja java.
Ja nemam vie proljea i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Nita od svijeta ne moe da prima.
I to od svijetlog osta mi ivota,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smru ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U aru sam ih kovo,
Al zatvori li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja u u te prijei
Ko bujna rijeka u korito novo.
27

Jo koji asak htio bih da ivim

U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja u ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve to mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi ivote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hou svjetla! Sunca, koje zlati
Sve eg se takne. Ja topline hou
I obzorja, moj drue nepoznati.
I zanosa! i zvijezda, kojih nema
U mojoj noi. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice none
Oko ivota tualjke mi krue.
Pomozi mi da dignem svoje vjee,
Da ruke mi se u eznuu prue.
Ja hou biti mlad, ja hou ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani drue!
Sav ivot moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proivjet emo oba
Sve moje stihom zadrane sate,
Sve sauvane sne iz davnog doba.
Pred vratima ivota ja sam prosjak.
uj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Pjesma o kurtizani
U tronom ruhu prolih dana,
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Preavi rasko ide bijedom.
Ti, to si mladost proivjela nou,
U zagrljajima bez broja,
Ritnuta si u samou,
Izmeu etir' zida svoja.
28

Prestae davno etnje u krznu,

I nikoga nema da te jo voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je ust kao na toli.
No dobar san ti katkad vrati
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladou pozlati,
Staraki korak pretvori u plesni.
U zagrljaju nekom starom
Oivljuju ti trome grudi,
I, raareno novim arom,
Propalo srce opet bludi.
Al sutra ti je tee zurit
U prolost, tvoje carstvo sjena;
O, kako se je teko zgurit
Na prijestolju od uspomena!

Pjesma o probuenim spomenima

Propala ljubav ne nosi se na put
Kao to nosi kovege i svenje.
U spomenima ivot samo spava;
Kad probudi se oni budu enje.
Putuje dane i putuje noi:
Oni su tvoje drutvo u samoi.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otide dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca ue sumnje; uju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te mue,
U sutra sjenu bacaju od jue.

29

Pjesma o smrti
Doi e jesen bez uvelih grana,
Bez kie, bez tuge, bez vina e do.
Gle, ona nee imati dan:
Imat e samo jednu no!
Crnu e zimu vrijeme nam dovu,
Al snijeg te zime nee past;
Zemlju e sunce u proljee povu,
Al ono nee sjat i cvast.
Sasvim ko zima i ljeto e minut;
I godine prazne tako e te,
I sunce ti nee nikada sinut
Ni rijei nee na to re.

Pjesma o tiini
Ona se uvijek javi kad zanoa.
U veernjici svako vee sija.
U tami bdije, u liu arlija,
A njena sestra zove se Samoa.
Ne lae nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagou ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku poloi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uvea,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi srea.

30

Pjesnik
Iako ima malo ljeta,
Razmiljao je ve o mnogom.
ivi u gradu, gdje imadu
Duu tek lopte nogometa
Zato ih i biju nogom.
Al kad mu duh ekstazom voen
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopo u bari roen
Tako mu se barem ini.
No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da e ko cvijet u doba sue
Uvenut u gradu, gdje imaju due
Samo lopte nogometa.

Plesaica
Gibala se bez ikakva zvuka,
Ko ene koje viamo u snima.
Za veo, nalik na oblaak dima,
Skrivala se as dojka, as ruka.
Koraci na prstima i skokovi
Imahu lakou letanja;
Umiljato bijeljahu se bokovi
Kod okretanja.
Ko da je teinu htjela potisnut
Od sebe, ko koprenu u plesu,
I u zrak se nekud otisnut,
Ostavivi za sobom, ko znak
Da nije samo zaarani zrak,
Daske to se od skoka jo tresu.

31

Poetak proljea
...U mladoj travi
Tad se javi
Zvidanjem glasnim prvi kos.
I gle! od pjesme utokljunca
Odjednom vrt je prepun sunca. Tiptip... do puta
Doskakuta,
I digne krilo, pa se suna.
A onda se u travu vrati,
I slua gdje ga hvale vlati.

Pogled
U tvojim oima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek to sine ve i mine.
to skriva u svom udnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?
Da l' bol, to nee da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?
Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
to svagda e mi ostat skrit,
A tvoga bia on je bit.

Poludjela ptica
Kakvi to glasi uju se u mraku,
Nad nonim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nita, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
32

Nadlijee sebe i oblake trome,

S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima nosei,
Kuda to leti, to bi htjela dsei?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u niu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru to je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Nee za odmor na nijedno drvo.

Polusan
Ponekad, kada zaklopim oi,
Neka se rijeka umei javi.
Pod vrbom se njie poznati amac.
O, djetinjstvo moje na Dravi!
Evo i Lole, kujice ute.
I Lorda. Uza me stoje.
Gladim ih. Staromu vraa mi srcu
Jedan svoj asak djetinjstvo moje.
Mislim na vrt, na ljuljaku u njem.
Na bunar, na kruku, na lijesku.
Sitnice! A kako raduju srce.
Ko srebrna zrnca u pijesku.

Popodne, kada presta kia

Popodne, kada presta kia,
U asak siv i monoton,
Pjevae neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.
33

Pjesma, pjevana uz klavir

U polumranom jednom kutu
Nekoga starca obrva sijedih
Zaustavila je na putu.
Stajae tako na ulici starac:
Bog bi ga znao to miijae on Pjevae neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Popudbina
Jo nikad nije stari kesten
Uivao u sjaju danjem
Ko jutros, kad je cijelo jato
Vrabaca zaivkalo na njem.
Prenaseljene su mu grane.
U kronji mu je udna vreva.
Hiljadu malenih ivota
Na njem se preplie i pjeva.
Moda e ipak rekoh sebi
Jo radost osjetit, to jesi.
Tu svijetlu popudbinu ptiju
Na neizvjesni put ponesi!

Posve polako
Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni iri.
To zamrla radost otvara oi.
Ah, sunce u moje srce ve viri.
Ne, nije jo jako.
Jo uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, ve miri.
34

Ali polako, polako, polako

Gube se pred njim noni vampiri.
Povratak
Ko zna (ah, niko, niko nita ne zna.
Krhko je znanje!)
Moda je pao trak istine u me,
A moda su sanje.
Jo bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je elim,
Ili ne elim.
U moru ivota to vjeito kipi,
to vjeito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Moda iste kapi I kad proe vjenost zvjezdanijem putem,
Jedna vjenost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu nai
Neka ista usta.
Moda e se jednom uvee pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne slutei da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji piem srcem punim tebe
Ove udne rime,
Oh, ja neu znati, enjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i dua u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim e glasom zagluiti razum
Sve to slutnja apne;
Kod veernjih lampi mi emo se kradom
Pogldat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas veu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kree, no vrijeme se kree
35

Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono to je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut e oi, nai e se ruke,
A srca se dii I slijepi za stope bivega ivota
Njima emo ii.
------------------Ko zna (ah, niko, niko nita ne zna.
Krhko je znanje!)
Moda je pao trak istine u me,
A moda su sanje.
Jo bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je elim,
Ili ne elim.

Pratnja
Njene mi oi nisu dale
Zaboraviti posve na nju.
One su samo meni sjale
Na mojem dugom putovanju.
Kao da hoe da me brane
Sve moje pratile su pute.
A u tegoba pune dane
Pogledahu me zabrinute.

Prazan ivot
Sve ulice nas vrijeaju
Uvijek istim licima,
A nae due eaju
Za beskrajnim vidicima.
O mi smo toga presiti.
36

Pobje, pobje nekamo!

Mi udo jedno ekamo,
A nee nam se desiti.
Ne kunemo u mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vjeno praznim rukama.

Pred jednom starom nadgrobnom ploom

Kroz nekoliko stoljea sve kie
I mrazovi, i snijezi svake zime
Pomagali su vremenu da zbrie
Pismena, to su nekad bila ime
Na ovoj ploi. Nije vie vidljiv
Ni gordi grb. Gle, postao je stidljiv
I sakrio se. Ime, roda znamen Oboje nesta. Sporo vrijeme hodi,
Al ono to je klesano u kamen
Za njeg je kao pisano na vodi.

Pred sivom kuom

Pred sivom kuom fijaker je stao. S njeg je sila jedna mlada ena. Trak laterne,
to je po njoj pao, Otkri da je modro odjevena.
Sinulo je svjetlo za roletom. Kasnije, u drugoj sobi, drugo. Muei me enjama i
sjetom Gorjela su oba dugo.

Predgrae
Kraj kuica, koje me sjeaju sela,
alosne, hladne kuerine Tu se na oknima vjeito zrae
Uboge crvene perine,
A ljudi kroz ponienja idu
37

Dok jad ih u grob ne rine.

Kad u sobu stupi, potresu se stakla
I prljave daske na tlima.
Na stijenama soba umjesto slika
Pjega od vlage ima,
A kada ti najbolji ponude stolac,
Stide se jer se klima.
Na oknima krljave fuksije cvatu
U zraku punom sjete.
Djevojka jedna u arenoj bluzi
Sjedi i arapu plete,
Pjevuckaju neku tugaljivu pjesmu
Iz stare operete.
Ariju, koju zaboravi grad,
Zapjeva neko tu, u tiini
Svojega okna, u crveno vee,
Kao to puanin pui u Kini
Opijum, kada ga popue svi,
Svi bogatai i mandarini.
A ene rade, vjeito rade,
I rade i djecu doje,
I rijetko i nerado u grad povedu
Deke i kerkice svoje,
A kada kroz bogate ulice idu,
One se izloga boje.
Jer tamo ima malih maina
I lutaka na hrpe,
I sve je to lijepo, i sve je to ljepe
No njihova lopta od krpe,
I samo im elje na oi navru,
I djeca i matere trpe.
Tramvaj je pred njima petnaest koraka,
One se boje ve prijei.
Neko ih grubo na ulici gurne,
One ne vele ni rijei Davno su one ve navikle na to
38

Da ih se gura i gnjei.
Maleno zvonce na vrat'ma duana
Nije tek igraka puka.
Stupi l' u duan, nenajavljen zvukom,
Prosjak il ovjek iz puka,
Mogla bi zgrabiti emlju sa tezge
Kakva siromana ruka.
Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice,
Kosu po starinski dijele
Djevojke, koje na nezgrapne noge
Navlae arape bijele Jeftine arape, arape krasne,
Samo ako su cijele.
A kada se koja ljepotica nae,
Jedan se drugome prijete
Zaljubljenici iz cijeloga kraja
Derui za njom pete,
A nje se nauiva mladi iz grada,
I ostavi i nju, i dijete.
Nedjeljom oci napune krme,
A majke crkvene lae,
I krste se prstima tvrdim od posla
Da utjeha s neba im sae,
Pa ako i nemaju kod kue kruha
Za svijeu se mora da nae.
Govori ovjek u lijevom ornatu
- Ruavi ruak svoj teni Da e ih Isus, kralj siromaha,
Povest u ivot vjeni,
I da e med anelima ivjet,
I da e biti sreni.
Pa ako te amo dovela etnja
U jedan sunani dan,
Sa smijekom na licu i svjetlom u dui,
Bez njih e otii van,
39

I zaman e htjeti obnoviti radost Uzaman.

Predjesenji dan
Ve nema sunce starog ara,
Al dan je nasmjeen i vedar.
Bez Posla i ne viu vie
Posljednji proe sladoledar.
Tumara bijeli ovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne uti list
Pred kota njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja eka prvu kiu,
A kestenjari-ti uglariPrainu ljeta s pei briu.

Prei
Iz vojske u umu on ode
I korijenjem se hranio.
I nemae nita osim slobode,
A nju je bijegom branio.
Maarica se jedna mlada
Zaljubi u toga mladia;
Nomad i unuka nomada
Raahu nova luda bia.
Tvo dvoje, kojim' ideali
Bijahu puti u nedogled,
ivot su mome djedu dali,
A meni tuan pogled.
I esto, kad u noi leim,
40

Osjetim siinu enju da bjeim. Kud - neka sluaj odredi smjer:

To u meni pjeva zanosom svjeim Stari, mrtvi dezerter.
I pjeva i pjeva o slobodi
Bez granica,
I kako su ljepe velike ume
Od oranica,
I kako je lijepo, i kako je ludo
Hej!
Rastrgati rudo.

Prije etvrt stoljea

(Bdjenje)
Prolazi no. Ja spavati ne mogu.
Hoe li jutro ikada da svane?
Na jadnom svome prevrem se logu.
Sam sipam sol u svoje rane.
to hou? Mira, mira, samo mira!
A to sam htio? Dii se do slave.
A sad mi svaka miso ranu dira.
Od rana idem oborene glave.
Ja tekoga iskustva teret nosim.
I esto putem, da odahnem, stajem.
Poniavam se, pretvaram se, prosim,
A bilo mi je sueno da dajem.
Nemirni snovi moje srce griju,
I nove muke pohlepno ga trae.
Bolovi u njem kao strae bdiju,
I smjenjuju se u njem, kao strae.
Sav brian varim omamljivo pie,
Ko mudri vra od ponajljuih trava,
I moje srce po svijetu se skie
Da budi srca kojima se spava.

41

Pa ipak, esto, ja ne mogu dalje.

Gluhoa dua koga nee smesti?
Na muni put ko nejaka me alje?
Ko izgubljeno dijete sam na cesti.
*
ernernu kletvu na dnu sebe krijem.
Nju kunu nai najbolji mrtvaci.
Al njezin glas je zatrpan i nijem,
I neko mora da je u svijet baci.
U beznau se raala i sramu,
U jadne zore, predveerja pusta,
I krila se u utnju, ko u tamu,
Da najzad opet nae svoja usta.
0 zemljo moja, ti si kao bara.
Kad koja glava iz mulja izviri,
Ne viri dugo. Ima, ko se stara
Da dotuena zauvijek se smiri.
Ko nekad, iza obeanja vinskih,
Kaljuca i sad varani Lisinski,
A usred bunih zdravica i fraza
uje se jecaj slomljenoga Vraza.
To na je lovor, prastar, vjeno zelen.
Nek sklanja glavu kom je gorak pelen!
Ko usmjeli se, kom se otme vapaj
Za suncem ut e kao jeku: Skapaj!
*
itave noi ja se tako borim
Sa oajem. I mada nisam krikom
Zavrisnuo u muenjima sporim,
Zaludu! On je osto pobjednikom.
Ve svie. Zvona ujem izdaleka.
Za novu patnju dan je pute utro.
Pred prozorima krvniki me eka
Dadivo, sivo, alostivo jutro.
1955.
42

Proljee koje nije moje

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljee svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne ivim u njem, ve sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kanjava ivot svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Proljetna kia
Proljetna kia nije ko druge.
Proljetna kia rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome umu.
Kada rominja i uti po liu
Zaljubljenici - kako se stiu!
Smiju se oi, srca se mlade.
Proljetna kia zalijeva nade.

Pukotina ima svaki ivot

Pukotin ima svaki ivot,
Kroz koje blinji radoznalo zure
Motrei nae dane to se ure.
I tako nita nije posve nae:
Mi sremo taj ivot kao vino
Iz tuom rukom uprljane ae.
43

Al ko je udi gadljive i stidljiv,

Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj dui, i biti nevidljiv
Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Neujno vali jedne ponornice.

Putujui Slavonijom
Evo me opet vozi vlak
Kroz magle zaviajne ravni.
Svie. Sa novim jednim danom
Bude se neki davni.
Palicom pozdravlja me pastir,
I ja mu odzdrav maem.
Kako je sraslo moje srce.
S tim poljima i aem!
Promatram ganut (ve je jesen)
Daleko razlivene vode.
Svaki puteljak tu me mami.
"Sii!" klepeu rode.

Rana ptica
Zaljuljala se jedna grana, Oglasila se jedna ptica.
Smijeio sam se. Pio vino. I osjeo sam: ovaj rani Trenutak zelenoga jutra Sreu
je rodio na grani.
I pjesma bjee posve jasna, Sva srdana i sva duboka, I tekla je ba ko to teku
Suze iz radosnoga oka.

44

Rimska fontana del Tritone

Na koljci, koju mu dre
etiri vjerna delfina,
to radi taj mramorni triton?
Da li u trubu duva,
Il ispija bukaru vina?
Ne doznah. U tome trenu
U mlazu udo se rodi:
Duga se areno smije
I kupa se u vodi.

Sakriveni bol
Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga vrsto u sebi zgnjei
I ne da mu prijei u suze i rijei.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadre, zadre u njoj kadikad,
Ali u rijei se ne javi nikad.
Dua ga u se povue i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega baen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

Sam sa vatrom
U pei vatra bruji i umri.
Ja stojim o zid naslonjen u tami.
Sad ja i vatra u sobi smo sami.
Sve jaim umom javlja se iz pei.
I ko da znak mi daje, zapucketa.
To vatra hoe neto rei.
45

Ali ja vatru samo sluat umijem,

I udnovata spopada me sjeta,
to njezin jezik ne razumijem.

etnja
(R. Tudiu)
Hodamo nas dva po travi, Mokroj, visokoj;
umi od naih koraka trava U noni pokoj.
Prijatelju, sklopio sam oi,
I mislim da mjesto tebe sa mnom Jedna vitka ljepotica kroi.
To ne umi trava,
Nego ona hodei
uti svojim tijelom u posve tankoj odjei.

Shelley
Kadikad, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I sluam umne razgovore
Sa vjetrom to ih vodi more.
Na vruem elu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjas me sretnim ini.
Prolazi no. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja ivim njime, u njem bdim.
Da plaem? Piem? to u s njim?

46

Sijeno
U grad je seljak sijeno dovezo
U doba rasvijetljenih kua;
Miris je ladanja ulicom provezo,
Budei putem za njim eznua.
Vukui kola polako i lijeno
Glomazni seoski konji su nosili
Konjima grada prvo mlado sijeno.
Seljaku se drmahu noge i lulica
Ko livada, koju su jutros pokosili,
Okolo kola je mirisala ulica.

Slap
Tee i tee, tee jedan slap;
to u njem znai moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dre u hiljadu ara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomae ga tkati.

Slavlje veeri
Moe li ikoji proljetni dan
Smijekom tu veer da nadsija?
S hiljadom koji osatvljaju stan
U strujanje ulica ulazim i ja.
amor, i um, i arena vreva.
Tramvaji zvone, auta se glase.
Du jednog se krova crvena slova
Pale i gase, pale i gase...
Radosne misli. Hod bez teine.
47

Veernji vjetar nam proljee nosi.

S juga je dolo. Prepun svjeine
Zbija nam svoje ale u kosi.
Bit' u talasanju ulice talas!
Osjeat ivot i srce, to voli! Veer u svome punome sjaju
I njega svojom svjetlou poli!...
To su duboki asovi zdravlja,
Koji nas jaima, boljima ine.
Izmeu svjetala veernjeg slavlja
Nije li ovo put u visine?

Slavonija
Stara se Slavonija opet
Otkriva ganutome srcu.
Sluam... U klasju pjeva cvrak
Da dani etve dohode,
I da e skoro smei hrak
itu do u pohode.
Po stazi, koja poljem vodi, Dalekoj ermi ena hodi, I pjeva za sebe, na putu,
Pjesmu iroku, otegnutu, Ko ova zemlja to je rodi.

Slutnja
Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oi sjaju,
Dosta je znati da te eka neko.
U strahu za ljubav ispitujem srce.
to ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smijeim nekud u daljinu:
Doekaj spremna svoga gosta.
48

Spoznaje
Prigno sam pred ivotom elo
Upoznavi mu mudru dvojnost:
to najjae u srcu pee,
Postat e najvia opojnost.
Jer ivot alkemista stari
Umijee znade nepoznato.
Od muka, bolova i sumnja
U mome srcu stvara zlato.
to dublji mi je bio bol,
U veem sjaju je umino.
I tako vrim poziv svoj:
Od suza pravei vam vino.

Srce
I
Neprekinuti lanac src vodi
Od naeg srca u davnu davninu.
uje li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se prei nestali u tminu.
Njihove strasti, uspavane enje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u naem srcu,
Svjee, ko dugim snom oporavljene.
O, ima tuga uvanih u krvi,
Koje vrijeme ne niti, ve jaa
I najedanput naemo se tako
U gru jednog iskonskoga plaa!
Da l' nam se oi mute, ili krijese,
Mi smo ko lie koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora?
To lie ne zna, tek tresti se mora.

49

II
Gle mojih srca u beskrajnom nizu!
Biju i bdiju, svoje tajne kriju,
Ljube i mrze, umiru i gnjiju
T stara srca kako su mi blizu!
Hodoasnici s molitvom ko suza,
to po tom svijetu lutaste ko stranci,
Bekrije, lole gamad moje krvi
I svi vi drugi svi ste moji lanci!
I kad mi rijei miriu ko tamjan,
One su stigle nekud izdaleka,
I kad mi kletva nagrne na usta,
Ona je neke davne kletve jeka!
O srce moje! Da li mrnjom gori,
Il enjom jeca, il zanosom sija
Ti svuda vue lanac svojih prea,
I ti si samo iskusni robija!

to mi je govorio pariski vlak

Zvidukom opet zove vlak:
Jesi li spreman? Jesi li jak?
I nizom prozora mi sija,
Svjetla pun, ko iluzija.
Gledam ga. Sam. Sa licem u tami.
On stoji, dahe, pa me mami:
Ti si uvijek tu. A teku dani.
Trgni se, otmi, pocigani!
Gle iza moga stakla sjene:
Nove mukarce, neznane ene.
Probij se meu ljude te
Moderna erga je coup.
50

Sve ti ve uzeh prijatelje,

Tek ti da ostane kod elje?
Ui ve jednom! to koleba?
Ta ti me kao niko treba!
Vagonima se mojim kree
U nove nade, nove sree,
umea volja moje pare
U mladost vozi sve to stare.
Jer ovdje je ivot, krt i tijesan,
Na srcu rano stvara pjijesan.
Odvai se! Ne preuj zova
Toliko uenih gradva.
Zar ne uje? Ja zovem glasno.
Pouri se! Jo nije kasno.

Bez mene kree vlak to sija

Svjetla pun, ko iluzija.

turak
Dugo je u no pjevao sam,
Jo budan, kad vrt je ve spavo.
Uz njegovu jasnu i drhtavu pjesmu
Polako je ocvjetavo.
Svoj jedini, tanki, srdani zvuk
Ponavljo je bezbroj puta.
Tad nesta Ieptira. A vilinja kosa
Zrakom poe da luta.

51

Sve tii i tii mu bivae glas,

Ko tuno neto da sluti.
Na rubu puteljka, neprimjetno skoro,
Trava je stala da uti.
A kada je k njem doleprao list
Ve svenut, uutje potresen.
Granjem je proao priguen um:
U vrtu je bila jesen.

Suputnik
Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se ine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice iv.
I blizu tebe moda neko ide
Ba istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

Svirka na citri
to dugo mualo je mukom
Oglasilo se sad pod rukom,
O kako slatko! Kako slatko!
Davninom zvoni stara citra,
U svakom zvuku spomen titra,
O kako slatko! Kako slatko!
Sa dna se moga srca die
(Da osvijetli ga, da ga vida!)
Djetinjstva moga Atlantida.
Dubokom enjom bruje ice,
I sve je vea moja srea,
I obasjano mi je lice.

52

Svjetlo u dolini
Svjetalce jedno gori u daljini:
Jedino svjetlo u nonoj dolini:
I trepti njeno.
Tako milo
Ko da se smijei.
Ali gle! ve se skrilo.
Ugasilo se. I ko bi ga znao,
Zato ti bude odjedanput ao.

Tiha bolest
Ja nosim jednu posve tihu bolest.
Htio bih da se mogu nemicati,
Da mi uho umi tiinu ko koljka,
I svaka boja koja me vrijea
Da umre iza sputenih vjea.
Leati nijem, nepmian, ko kip
Jednoga boga, to u zemlji spava,
I ne sluti da jo uvijek
Ponad njeg
Sunce sja i nie trava.

Tiho, o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
utanjem lia i apatom kie.
Al zima srcu govori jo tie.
I kada snijei, a sputa se tama,
U pahuljama tiina je sama.

53

Tiina
Sjedim u travi.
Al ne sjedim sam.
Na razliku, to se lako njie
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine sie.
Ne boji me se. Kao da se sviko
Ve posve na me.
Ne smeta nas niko.

Truba sa Seine
(Mato u Parizu)
Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdrati mogo
Da mi oi ne sanjaju budne.
Al ne ropem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi udan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ruo samo aj.
Al vlana blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim nas svoj rodni kraj.
I enja preobraava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine ujem Savu,
I Tukanac mi umi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Peta, i baca je Be.
Ona je sva u crno zavijena Ne uje, Majko, niko tvoju rije!
umori, die more, tee Drava,
A izmeu njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoilea, Saint-Michaela!
54

O boe moj, tu treba biti jak!

U tome svjetlu jo me vie boli
Roene moje grude gluhi mrak.
Udiem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu duu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjee vlasi.
Ja ene nemam, a ni druga nemam.
to jo imadem? Samo jezik svoj
U koji ivot svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnotvu
Daleko negdje stiem sebi ime.
I muku muim samca dezertera,
to zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero... ta mala, ta obina stvar,
A kako iva, kako puna snage!
Kad iz njeg tee novih rijei ar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
to pod njim nie, smije se i plae,
I sja, i grije, i vraa mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i ar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode irim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeu,
Ja neu, neu, neu da se smirim.
Ko svjei vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada due lijene,
Na otpor trubim ja truba sa Seine!
ta mi je plaa? Mrnja gmizavaca
to svoje blato lijepe o moj glas.
55

Al ja pred licem roda stojim vedar.

Za hljeb slobode prilaem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

U krajikom gradiu
Kako je davno, kako davno
to ne obioh ovaj gradi!
A tu sam se ko djeak igro
I, nasmijan, vragolao ko mladi.
Nita promijenilo se nije
Na promenadi. Isti red
Stabla na suncu se grije.
Djevojke smiju se ko prije,
I ljubav im se ini isti med.
Zaumi lie. Ja ga sluam.
Podilazi me udna sjeta.
Ja jasno ujem gdje mi ape.
Da sve cvate i odcvjeta.
Nita promijenilo se nije
Na promenadi. Isti red
Stabla na suncu se grije.
Djevojke smiju se ko prije.
Ja hodam ispod kestenva sijed.

U pononom restoranu
U pononome restoranu,
Kad bjee u njem sama radost,
Oh, najedanput, najedanput
Pojavila se opet mladost.
Cigani su gudiili, gudili,
Jesu l' je oni probudili?
56

Pogledi ena su bludili, bludili,

Jesu l' je oni probudili?
Uivaj staru, divnu no,
to ustade iz onog svijeta,
Kad ivot bjee hrpa sna
U srcu od osamnaest ljeta.
I lampe ko da gore jae,
I dua sva u udnji strepi,
A violina plae, plae
I svi su ljudi opet lijepi.

U spomen Sergeju Jesenjinu

Izmeu ljudi to pjevaju ivot
I grabe uitke iz noi i vina,
Ima ih koji padaju rastu,
Padaju rastu kao lavina.
Njihova dua gasne i gasne,
Da sto puta jae u pjesmama sine,
A njihov put je ist i bijel
Kao snjeni put lavine.

U suton
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu
Ja tiho hodam pored kua
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smijeim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svean,
57

I osjetim dubinu svega,

I da je ivot vjean vjean.

U svjetlosti
Ve oajan i lien moi,
Ja nisam oekivo spas.
Tada u emernoj samoi,
Tvoj njeni zauo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na ivot nov.
I ti mi ruku svoju prui,
I ljubav nas u jedno zdrui.
Kako je duga bila no
U kojoj, draga, tebe snivah!
Ve mislio sam: nee do.
I rekoh: ona ti je iva
u tvojoj elji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroi
Ta, ije divne eka oi.
A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Uguie u srcu krik.
Oima tvojim obasjani
Protiu sada moji dani.
Raskoan, rujan, vedar, ut,
Otvara jesen za nas put
Poimo zagrljeni ,draga,
O ovaj zaarani svijet;
U ljubavi je udna snaga,
to korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka srea svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.
58

Utjeha
Slatko ko krv iz prerezanih ila
Stihovi teku, ivot sobom nosei;
Uu u srca puni tajnih sila,
Nadom ih tjee i suzama rosei.
Spasavam sebe. U stihove stavljam
Sve svoje blago, da u njima zasja;
Svu svoju svjetlost u stihove stavljam.
Neka me jedno klonula obasja.
Odmiu ljeta, i srce nam stari.
Al ovaj zanos, pohranjen u zvuke,
Sjat e u tmini dolazeih dana,
I arit oi, dizati mi ruke.

Vagonai
Mi stanujemo u vagonu
to nije nikada na putu,
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.
Tu svaki vagon dimnjak ima,
eljezni, nahereni, tuni.
U ovom kraju starei i dima
Najljepi dan poruni.
A naa ulica je duga,
Duga,
I udno ima ime:
Naputena pruga.
Sve kue brojeve imadu,
Pa ima ga i naa, boe moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko na bijeli eljezniki broj.
I vrt imade naa kua:
59

Ukraj pruge dra,

Da igraju se u njem djeca
Zaborave na glad i pla.
U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko enu bije.
Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol kodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
Sada je ljeto... veliko, zlatno.
Odoe bogatai iz grada
Da trae odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.
I nae oi dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Nai stanovi.
Nedjelja. Tuno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol kodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Veernja pjesma
Na izvoru, u tiho vee,
Sa vodom jedna rije istee
ubore isto kao voda.
Tiina drugu rije mi doda,
A treu vrba ili zova.
Poneku vjetar jo mi dadne,
A neka bogzna otkud padne,
I govor mi je pun darova.

60

Veernji vidik
Proljetno vee puno obeanja.
Gle opet jednom osjeam se mlad.
Pod silnin nebom, koje zvijezde sania,
Rairio se rasvijetljeni grad.
Neto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tiini mraka,
Tee u moje srce iz nizine,
Od nizova hrpa svjetiljaka.
Ko da mi apu ta svjetla daleka:
Ne kloni! Neto radosno te eka!
U dublji zanos, ili ljubav novu Kuda me zovu?

Vergla
U sivu veu nae kue
U godini dva, tri put
Dovede nekog starca put.
On, vrtei svoj vergl, budi
Arije koje u njem spavaju,
I koje ga - pod stare dane Hrane.
I uvijek uju isti ljudi
Iste pjesme ko i lane.
Tek svake godine
U vei
Vergl ko da vie rei.

61

Vjetru
Znam ja to hoe, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhn mi sjenu.
Al ako je ona sa njime ve srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!
Ja sam ve dugo vremena tuan.
Na kriu mranih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S liem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!

Voka poslije kie

Gle malu voku poslije kie:
Puna je kapi pa ih njie.
I blijeti suncem obasjana,
udesna rasko njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te arolije.
Ona je opet kao prvo,
Obino, jadno, malo drvo.

Vraanje
Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo ti rani
Zbunjeno srce, i svlada te tuga.
U amorenju zauje mu glas
I ti ga vidi. Izaav iz mraka
U tebi ivi. Ali samo as:
Desetak, dvadesetak koraka.
Prolost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noi. Ti mu gleda kretnje,
62

Smijeh, govor uje davne neke etnje.

No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.

Zaboravljena rije
Iz dragih usta neka rije,
to godinama mirno spava
U crnoj sjeni zaborava,
Odjednom u tebi se prene
I sine sjajem uspomene.
Probudiv se u svojoj noi,
Trenutak sja ti u samoi;
No drugi asak ve je zbrie,
I ne vrati se nikad vie.

Zapis o vrnjacima
Sve ee u okviru crnom
Imena itam ja vrnjak
to skrenue u tajne mraka.
Na narataj u zmlju ide.
Na zemlji se je malko vrzo,
A sada u nju ide brzo.
Sve manje zanos i elja
U sebi utim. Zato pamtim
Sve vie mrtvih prijatelja.
I njima lica, kretnje, rijei
U meni poesto se bude.
Ja ive gledam mrtve ljude.
Smrt radosti polako truje.
63

I tamnu pjesmu prolaznosti

Sve glasnije mi uho uje.

Zapis o zimi
To nije zima i tu nema zime:
U gradu osta od nje samo ime.
Ona je tamo gdje zavija vuk,
Gdje snijeg je visok i jedva se hoda.
Na silnoj ravni gdje je svean muk
Beskrajnih polja i zamrzlih voda.

elje
Sve se elje naglo u duu povuku
Kada vide hladnu, nemitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavi cilju,
I ive u muku.
Samo kadto koja u oku se javi,
Kao lijepa ena, to na tiho okno
Jedne tamne noi u no pgleda.

eljeznicom
Telegrafski stup, telegrafski stup,
I smrznuto polje,
I pogled zasien i tup
I ivot bez volje.
Mijenjaju se krajevi i postaje,
Ali tuga, tuga ostaje.
Nosim je od stanice do stanice,
Nosim je od granice do granice.
Osjeam da sam ko kota vagona,
64

Koji Sila vazda u daljinu nosi

I pokree,
Ali on se vjeno oko svoje osi
Okree, okree,

Zidari
Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao.
Pala je kia i polila krov
On je blistao.
Oprasmo ruke. Sjedosmo ruat,
A pri objedu
Pogledasmo esto na blistavi krov Na nau pobjedu.

65