Sie sind auf Seite 1von 512

OPERACIJA „MASLENICA“ – SJEĆANJA SUDIONIKA

(prilozi za istraživanje oslobodilačke operacije „Gusar“/„Maslenica“)

Nakladnik:

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb

Za nakladnika:

dr. sc. Ante Nazor

Urednici:

dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić doc. dr. sc. Ante Nazor

Lektura:

Julija Barunčić Pletikosić

Izrada kazala:

Tomislav Šulj

Priprema i tisak:

Tiskara Rotim i Market

Naklada:

750 primjeraka / copies

Fotografije u knjizi dobivene su od udruga ratnih veterana 1., 2., 3., 4., 5., 7. i 9. gardijske brigade, Udruge veterana Specijalnih jedinica policije, Udruge ratnih veterana 1. HGZ, Udruge bojne „Frankopan“, Udruge IX. bojne HOS-a, MDP „Vange“ Pula, Dragutina Baruškina - Rusa (Planinska satnija „Velebit”) te ratnih fotografa Željka Gašparevića, Branislava Grgurevića i Zvonka Kucelina. Fotografija na naslovnici: Pripadnici 1. bojne TG 112 dižu hrvatski stijeg na mjestu srušenog Masleničkog mosta. Iako su borbe bile u punom jeku, dizanje zastave ovjekovječeno je kamerom kako bi slika oslobađanja područja Maslenice bila prikazana u središnjem Dnevniku HTV-a.

Sva prava pridržavaju izdavači.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 890226.

ISBN 978-953-7439-05-7 (cjelina) ISBN 978-953-7439-58-3 (knj. 8)

OPERACIJA „MASLENICA“ – SJEĆANJA SUDIONIKA

(prilozi za istraživanje oslobodilačke operacije „Gusar“/„Maslenica“)

Zagreb, listopad 2014.

Načelnik GSHV-a Janko Bobetko prima čestitke razdraganih Zadrana po okončanju napadajnog dijela operacije

Načelnik GSHV-a Janko Bobetko prima čestitke razdraganih Zadrana po okončanju napadajnog dijela operacije „Maslenica“. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)

(autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević) Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman i ministar obrane

Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak u posjetu zapovjedniku ZP-a Split, brigadiru Anti Gotovini i zapovjednicima sektora obrane, kolovoz 1993. godine. (autor fotografije: Željko Gašparović)

Sadržaj

Riječ

urednika

7

Riječ

autora

13

I. PLANIRANJE I PRIPREMA ZA OPERACIJU „MASLENICA“

19

II.

TIJEK OPERACIJE „MASLENICA“

37

TEŽIŠNI SMJEROVI NAPADA

37

Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija SJP

37

Rovanjska – Jasenice - Obrovac

66

Podgradina – Paljuv – Pridraga - Bruška

91

Suhovare – Veljane

127

POMOĆNI SMJEROVI NAPADA Briševo – Murvica - Smoković Stara Karaula – Musapstan - Crno Sveti Martin - Babin dub - Zrakoplovna baza Zemunik Prkos – Škabrnja - Ražovljeva glava

134

III. PROTUNAPAD SRPSKIH SNAGA

151

Odnos snaga uoči srpskog protunapada - operacije “Čelik”

151

Velebit

169

Kašić

196

Novigrad

230

Škabrnja

274

Drače

303

IV.

POSEBNOSTI OPERACIJE MASLENICA

323

Iskustva ratovanja na Velebitu

323

Uloga pomoćnih postrojbi na Velebitu (PP Lovinac-Sveti Rok, Velebitska satnija, Planinska satnija “Velebit”)

334

Uloga domicilnih postrojbi (SJP PU Zadar – „Poskoci“, Bojna kralj Tomislav, 112. brigada HV-a i 7. domobranska pukovnija HV-a)

346

Uloga ročne vojske BG-113, 141. brigade HV-a, Vojne policije i SP GSHV-a

368

Uloga HRZ-a

378

Uloga HRM-a

385

Uloga Saniteta

391

Razminiranje Zrakoplovne baze Zemunik

413

Gradnja pontonskog mosta

428

V. OSLOBAĐANJE HE PERUČA

439

VI.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

445

Značaj operacije „Maslenica“ iz perspektive njezinih sudionika

445

Povijesni i strateški značaj operacije „Maslenica“

464

Operacija „Maslenica“ kroz usmenu povijest

474

Osvrt recenzenta

479

Kazalo

imena

499

Kazalo

mjesta

506

479 Kazalo imena 499 Kazalo mjesta 506 Zapovjednik OMB-a 4. GBR Andrija Matijaš (okrenut leđima)

Zapovjednik OMB-a 4. GBR Andrija Matijaš (okrenut leđima) i zapovjednik 1. bojne 4. GBR Čedomir Sovulj u obilasku položaja (Islam Grčki).

Riječ urednika

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar) osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata. Jedna od zadaća Centra je da, uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne važnosti za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, prikuplja i objavljuje me- moarsko gradivo – sjećanja, izjave i zapise sudionika Domovinskoga rata, kako bi informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cje- lokupnoj javnosti.

Iako se drži sekundarnim gradivom, bez memoarskog gradiva nije moguće u potpunosti razumjeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvori, odno- sno procese o kojima su izvori oskudni. Naime, privatne zabilješke i intervjui, od- nosno sjećanja i zapisi neposrednih sudionika događaja iz Domovinskoga rata če- sto otkrivaju nepoznate događaje ili nepoznate aspekte dobro poznatog događaja, te redovno bacaju novo svjetlo na neistražena područja. Njima je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije, a iznošenje osobnih dojmova može pomoći razumijevanju atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati. Uza to, prikupljanjem memoarskoga gradiva pokazuje se poštovanje i zahvalnost prema sudionicima pojedinih događaja iz povijesti, odnosno ljudima koji su svojim životom, prije svega odgovornošću, hrabrošću i žrtvom, zadužili zajednicu kojoj pripadaju.

Upravo zbog navedenoga Centar je pokrenuo seriju Republika Hrvatska i Do- movinski rat 1990.-1995. – memoarsko gradivo. Ovdje prikupljena sjećanja sudioni- ka operacije kodnog naziva „Gusar“, odnosno „Maslenica“, pod kojim se imenom ta operacija naziva u javnosti, čine osmu knjigu u spomenutoj seriji. Nastala je na temelju sjećanja koja su sudionici spomenute vojno-redarstvene oslobodilačke ope- racije hrvatskih snaga dali pred kamerama HTV-a, za potrebe snimanja dokumen- tarnog filma „Maslenica“. S obzirom na to da je snimljeni materijal bio obimniji od predviđenog trajanja dokumentarnog filma, Tomislav Šulj i Vlado Brnardić, kao au- tori intervjua sa sudionicima operacije „Maslenica“ za spomenuti film, u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, priredili su taj materijal u pisanom obliku. Iza njih je gotovo dvogodišnji rad, rezultat kojega je ova knjiga. Zahvaljujući njima i svima koji su sudjelovali u izradi knjige, te Hrvatskoj

televiziji koja je snimila dokumentarni film o operaciji „Maslenica“, a potom omo- gućila da se snimljeni intervjui objave kao memoarsko gradivo, historiografija o Do- movinskom ratu dobila je ovo vrijedno djelo.

Operacija „Maslenica“ po značaju i žestini borbi te odlučnosti i žrtvi hrvatskih branitelja zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Drži se prvom operacijom u kojoj su istodobno sudjelovale sve grane Hrvatske vojske. Prevoženje hrvatskih sna- ga helikopterima iz Zagreba u zaleđe Zadra prva je takva uspostava „zračnog mosta“ u Domovinskom ratu. Prema vojnim teorijama, prevoženje zrakom mora imati: a) određeno mjesto ukrcaja, b) određen smjer leta (visina, osiguranje u zraku lovačkom avijacijom) i c) određeno mjesto iskrcaja. Ako je mjesto iskrcaja na terenu koji kon- trolira protivnička strana (vojskom i topništvom), odnosno ako se ljudstvo koje se prevozi iskrcava pod borbom i odmah prihvaća borbu, riječ je o desantu.

Zbog stanja okupacije dijela teritorija neovisne i međunarodno priznate hrvat- ske države, posebice zbog otežane prometne povezanosti između sjeverne i južne Hrvatske, odnosno Dalmacije, ali i dijela Bosne i Hercegovine, te zbog isključivosti velikosrpske politike koja je odbila razgovore o mirnoj reintegraciji okupiranoga po- dručja, čak i područja koje se Vanceovim planom trebalo već početkom 1992. vratiti pod hrvatsku vlast (tzv. „ružičaste zone“), hrvatsko vodstvo bilo je početkom 1993. primorano na vojnu opciju, upravo na zadarskom području. Činjenicu da su cjelo- kupni cestovni promet i gospodarstvo između hrvatskoga sjevera i juga ovisili o vre- menskim uvjetima, ograničenoj vezi „kopno – otok Pag“ i raketama JNA oštećenom Paškom mostu, Hrvatska više nije mogla trpjeti (i srpski izvori „problem odsečenosti Dalmacije“ isticali su kao prednost za „RSK“ u ratu protiv Hrvatske).

O žestini borbi u zadarskom zaleđu u prvoj polovici 1993. godine svjedoče sjeća- nja hrvatskih branitelja u ovoj knjizi. U prilog njihovim izjavama govori i podatak iz izvora „RSK“ o gubicima srpske strane: od 22. siječnja do 2. veljače 1993. srpske po- strojbe imale su najmanje 82 poginula i 267 ranjenih boraca, a u sljedeća dva mjeseca (do kraja ožujka) ti su gubici narasli na 119 poginulih i 644 ranjena (od kojih su 22 umrla u bolnici). U te podatke vjerojatno nisu uključeni pripadnici dobrovoljačkih postrojbi, posebice strani državljani u njima.

Istodobno, izvori „RSK“, posebice zapovijedi za djelovanje topništva SVK po ci- vilnim ciljevima u hrvatskim gradovima – na „vrlo frekventnim mjestima okupljanja civila“, svjedoče o karakteru vodstva „RSK“ te načinu ratovanja Srpske vojske Krajine i dijela njezinih zapovjednika u Domovinskom ratu, pa tako i tijekom i nakon ope- racije „Maslenica“. I takve zapovijedi potvrđuju da djelovanje po civilnim ciljevima nije bilo slučajno. Provodilo se sukladno strategiji „realne prijetnje“ ili „odvraćanja“,

zapravo strategiji terorističke masovne odmazde “po svim vitalnim objektima i ci- ljevima na celom hrvatskom državnom prostoru“, koju je „RSK“ provodila prema zamisli vojnog teoretičara JNA, odnosno načelnika Uprave za strategijske studije i politiku obrane Ministarstva obrane Savezne Republike Jugoslavije, generala, prof. dr. sc. Radovana Radinovića. Spomenuta strategija, koju je osmislio voditelj najvi- še specijalizirane državne institucije, zadužene za znanstveno osmišljavanje uporabe vojske i drugih potencijala Savezne Republike Jugoslavije, sukladno njezinoj politici, javno je obznanjena u veljači 1993., no u stvarnosti je predstavljala kontinuitet ve- likosrpske vojne strategije i djelovanja od početka Domovinskoga rata. Uključivala je napade raketama „zemlja-zemlja“, višecjevnim bacačima raketa i dalekometnim topništvom, a predloženi ciljevi su bili Zagreb „sa infrastrukturom i industrijskim kapacitetima“ („na svega 24 km od srpskih vatrenih položaja na kordunaškom i ba- nijskom ratištu“), „grad Karlovac kao najveća urbana celina i industrijski centar na Kordunu“ („svega nekoliko kilometara od srpskih položaja“), „Sisak kao petrohe- mijski i metalurški centar“ („svega 6 km od prednjeg kraja srpske obrane“), itd., pri čemu je zaključak glasio: „Republika Srpska Krajina je u stanju da nanese neprihvat- ljive gubitke i razaranja Hrvatskoj po objektima i ciljevima koji za Hrvatsku pred- stavljaju najviše vrednosti. Tu ponajprije mislimo na Zagreb i njegovu širu okolicu. Rušenje i razaranje Zagreba Hrvatska niti može niti sme prihvatiti“ (preuzeto iz: Oz- ren Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb, 2007., 741-742, bilj. 1350).

Jednako tako, i puštanje vagona s eksplozivom niz prugu prema Zadru i namje- ra rušenja HE Peruča, o čemu se govori u ovoj knjizi, svjedoče o karakteru vodstva „RSK“ i potvrđuju da je planerima takvih terorističkih djelovanja cilj bio masovno stradanje civila.

Dakako, zbog subjektivnog dojma kazivača, ali i vremena koje je proteklo od do- gađaja o kojima se piše, memoarsko gradivo je podložno i manje objektivnim pro- sudbama i zaključcima, zbog čega treba biti oprezan u njegovu korištenju, odno- sno treba ga obvezno usporediti s dokumentima te s ostalim memoarskim gradivom (primjerice, sa svjedočenjem većega broja ljudi o istom događaju ili s memoarima ostalih sudionika).

Subjektivnost, toliko svojstvena memoarskom gradivu, posebice je primjetna u prepričavanju ratnih događaja, o čemu svjedoči niz primjera u historiografiji i pu- blicistici. Naime, iskustvo pokazuje da je autora ratnih sjećanja teško spriječiti od eksponiranja samoga sebe, odnosno onoga što je on učinio u ratu ili vojnoj službi,

pa ih u teorijskim radovima o usmenoj povijesti većina teoretičara povijesne zna- nosti smatra izvorom koji treba dodatno provjeriti i oprezno koristiti. Uostalom, na pretjeranu subjektivnost i tendencioznost u iznošenju vlastite uloge u raznim doga- đajima kroz memoarsko gradivo upozorili su i teoretičari usmene povijesti (znan- stvenici koji se bave proučavanjem svrsishodnosti metode razgovora kao nadopune povijesnih izvora, odnosno potrebe stvaranja tzv. „oral history“). Na oprez u korište- nju takvoga gradiva posebno upozorava njihovo mišljenje, da sjećanje nije pasivno skladište činjenica, već aktivan proces stvaranja značenja. Također, istraživanja su potvrdila da autori memoarskog gradiva u svoje zapise često umeću i podatke koji se nisu dogodili, želeći naprosto njihovim navođenjem objasniti ili naglasiti značaj događaja. Tako čitatelj memoarskog gradiva vrlo lako može steći dojam da je autor obavljao dužnosti koje objektivno nije ni mogao obavljati, da svoju ulogu i doprinos precjenjuje, a ulogu drugih podcjenjuje i slično. Ukratko, čitajući memoarsko gra- divo čitatelj često može steći dojam kako je njegov autor važna povijesna osoba bez koje bi uspjeh događaja o kojem se govori u najmanju ruku bio upitan. Sve to treba uzeti u obzir prilikom prikupljanja i korištenja memoarskoga gradiva. Zato je važno da prikupljeno memoarsko gradivo postane dostupno javnosti, posebice sudionici- ma događaja o kojima se govori, kako bi se dobila povratna informacija i reakcija na moguće pogreške.

Usprkos navedenome, držim da su autori ove knjige izjave sudionika u njoj pri- redili s mjerom, odnosno da su izabranim i obrađenim dijelovima njihovih izjava uglavnom izbjegli preveliku dozu subjektivnosti, te da će sjećanja objavljena u ovoj knjizi pomoći razumijevanju prilika i teškoća s kojima su se u operaciji „Maslenica“ suočavali sudionici s hrvatske, a dijelom i sa srpske strane. Jednako tako, držim da memoarsko gradivo objavljeno u ovoj knjizi čitatelju sasvim jasno dočarava značajke terena na kojemu su vođene borbe u spomenutoj operaciji, da prilično realno ukazu- je na probleme u njezinu planiranju i izvođenju, kao i obrani dostignute linije, da uz ambijent izvanredno otkriva i atmosferu među sudionicima operacije, te da kroz sje- ćanja pojedinaca otkriva razmišljanja, brige i strepnje zapovjednika i vojnika u naj- težim životnim – ratnim situacijama, kao i motive koji su ih doveli u takvu situaciju.

Ova knjiga neće odgovoriti na sva pitanja o operaciji „Gusar“, odnosno „Masle- nica“, ne samo zato što to memoarskim gradivom i nije moguće (i u izjavama objav- ljenim u ovoj knjizi neki podaci su u međusobnoj suprotnosti), nego i zato što u knjizi, iz raznih razloga, nema sjećanja nekih vrlo važnih sudionika te operacije, pa su tako i neki dijelovi bojišta ili organizacijskih cjelina slabije zastupljeni. Primjeri- ce, mnogo toga još bi se moglo reći o djelovanju Specijalnih jedinica policije i bor-

bama na Velebitu, posebice za važnu točku Tulove grede, jednako kao i o djelovanju i važnosti logistike u operaciji „Maslenica“. Tako je recenzent knjige general-bojnik

u mirovini Rajko Rakić naglasio potrebu valorizacije logističkih sadržaja, kao što su

opskrbna (prehrana i odjeća) i tehnička struka (tehničko održavanje i tehničko sna- bdijevanje) jer, kako je naveo, „bez njih nema ni života ni borbe na bojišnici“. U tom smislu navodi da je svoje mjesto u ovakvoj knjizi zaslužilo i sjećanje na učinak 307. logističke baze Zadar. Također, general Rakić je u svojoj recenziji knjige primijetio da se ne spominju ni neke pristožerne postrojbe 6. OZ Split, koje su imale važnu ulogu. Primjerice:

- 254. satnija veze OZ Split, jer nema komunikacije u zapovijedanju bez stacioni- ranih i pokretnih sustava veze, a nema ni zaštićenog sustava veze bez onih koji će 24 sata dnevno (neprekidno) to osiguravati;

- 264. izvidničko – diverzantska satnija 6. OZ Split, koja je od samog početka bila razmještena i tijekom operacije djelovala u zadarskom zaleđu;

- 2. bojna 310. brigade remontne potpore (u to vrijeme bila je postrojba MORH-a) smještena u vojarni Šepurine kod Zadra (spominje se samo u kontekstu pripre- me tenkova 4. gbr za operaciju).

No, činjenica je i da se cjelokupno memoarsko gradivo, odnosno sjećanja svih sudionika, pa ni sudionika iz svih postrojbi, jedne operacije takvih razmjera kakvih

je bila „Maslenica“, ne mogu prikazati u jednoj knjizi. Stoga i ovu knjigu treba pri-

hvatiti kao prilog istraživanju operacije „Maslenica“. Na to je u svojoj recenziji ove knjige, čiji je sažetak objavljen na kraju knjige, upozorio i general Rajko Rakić. Osim što se u recenziji nalaze korisni podaci za one koji nisu završili vojne škole, a zanima ih istraživanje vojne povijesti, njegova razmišljanja i ocjene o pojedinim izjavama u knjizi (s dijelom njih neki se vjerojatno neće složiti) mogu poslužiti i kao temelj za neku novu raspravu ili raščlambu VRO „Maslenica“.

Bez obzira na nedostatke, kao i na moguće pogreške u ovoj knjizi, držim da ona svojim sadržajem pridonosi boljem razumijevanju tijeka operacije „Maslenica“ i da snažno podsjeća da je oslobođena područja u toj operaciji trebalo žilavo i krvavo obraniti od snažnih protunapada srpskih postrojbi, o čemu se u javnosti do sada uglavnom nije govorilo, te da će svakome tko je pročita biti mnogo jasniji značaj ope- racije „Maslenice“ za konačnu pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu.

Dakako, to ne znači da u pripremi i tijekom operacije nisu postojali problemi i da nije bilo pogrešaka i neuspjeha. No, unatoč svemu, operacija je ocijenjena uspješ- nom, a iskustvo stečeno u njoj iskoristilo se u planiranju i provedbi sljedećih akcija i

operacija. Uostalom, upravo na temelju uočenih nedostataka i pogrešaka u operaciji „Maslenica“, a da bi se neke od njih otklonilo i ispravilo, na inicijativu tadašnjeg za- povjednika OZ Split brigadira Ante Gotovine, u Šepurinama je utemeljeno Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika „Damir Tomljanović - Gavran”. U nje- mu su, po uzoru na najrazvijenije vojske, hrvatski dočasnici – zapovjednici deseti- na i borbenih skupina, koji su kralježnica svake suvremene vojske, prošli obuku za najzahtjevnije vojne zadaće, da bi nakon povratka u matične postrojbe svoje znanje prenosili na suborce i odigrali značajnu ulogu u konačnom oslobađanju Hrvatske.

Mnogi sudionici te operacije nisu imali priliku javno govoriti o svojim iskustvi- ma i zapažanjima stečenim u njoj, iako bi, s obzirom na ono što su doživjeli i prošli, imali što reći. Svako novo sjećanje novi je prilog za daljnje istraživanje, stoga bi bilo dobro da ova knjiga ne bude zadnje objavljivanje prikupljenog memoarskog gradiva o operaciji „Maslenica“. No, bez obzira na to, vrijednost ove knjige ovisit će i o tome koliko će se sudionika operacije koji nisu dali iskaz moći prepoznati u izjavama na- vedenim u ovoj knjizi, odnosno koliko će sadržaj ove knjige obuhvatiti i ono što su oni doživjeli u operaciji „Maslenica“ i što o njoj misle danas.

Ovom knjigom nije prestalo prikupljanje memoarskoga gradiva o operaciji „Ma- slenica“, tim više jer je u uvodu i osvrtu recenzenta navedeno što nedostaje te s kojim bi zapovjednicima i pripadnicima kojih postrojbi još trebalo razgovarati. Stoga svi koji drže da imaju što reći o toj operaciji ili ispraviti moguće pogreške u ovoj knjizi, mogu svoja sjećanja, zapažanja i primjedbe dostaviti Hrvatskom memorijalno-do- kumentacijskom centru Domovinskog rata, kako bi ih povjesničari mogli koristiti u daljnjem radu.

Iako je u knjizi objavljeno memoarsko gradivo, za ocjenu njezine kvalitete va- žan je podatak da su se u svom radu autori knjige koristili pisanim izvorima, kako iz državnih arhiva, tako i iz privatnih zbirki, što knjigu čini nezaobilaznim historio- grafskim djelom za svako daljnje istraživanje operacije „Maslenica“. U njoj sakuplje- na sjećanja hrvatskih branitelja, sudionika napadajnog dijela operacije „Maslenica“ i borbi za očuvanje oslobođenoga teritorija, ostat će trajan spomenik domoljublju i hrabrosti hrvatskih vojnika i policajaca.

Riječ autora

Već je 21 godina prošla od velike bitke Domovinskog rata u kojoj su hrvatske snage oslobađale područja zadarskog zaleđa i planine Velebit. Operacija „Gusar“, po- znatija kao operacija „Maslenica“, započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27. siječnja 1993. godine. No tada su uslijedile još žešće borbe jer je neprijatelj pokrenuo veliki protunapad i situacija je još neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obje strane podnijele su velike žrtve, mnogo veće nego u napadajnom dijelu spomenute operaci- je Hrvatske vojske i MUP-a. Nema dvojbe da je, kad je riječ o Domovinskom ratu na tlu Republike Hrvatske, ovo bio sukob poseban po tome što su u njemu snage odmje- rile najbolje postrojbe Hrvatskih oružanih snaga i suprotne strane. Pobunjenim Srbi- ma naknadno su dolazile pomagati prekaljene postrojbe, ne samo s teritorija „Repu- blike Srpske Krajine“, nego i brojne druge. „Vukovi s Vučijaka“, Arkanovi „Tigrovi“, „Beli orlovi“ i neke druge bile su postrojbe visoke borbene kvalitete, no dolazile su i svakojake vojne družine. Različiti motivi ponukali su srpske dragovoljce na dolazak. Primjerice, „Vukovi s Vučijaka“ došli su uzvratiti za pomoć koju su dobili od Srpske vojske Krajine prilikom probijanje Koridora 1992. godine. S druge strane, više je gru- pacija motiviranih četničkom ideologijom dolazilo ostvarivati neke svoje „ciljeve“,

a neke grupe su došle iz čisto materijalnih razloga. Primjerice, povrh sela Škabrnja,

pripadnici IX. bojne HOS-a/114. br. HV-a u diverziji su iz stroja izbacili veći dio „do-

brovoljaca“ postrojbe ŠTIT, vojnika ne baš odgovarajuće spreme (i godišta), a koji su na područje Ravnih kotara dolazili jer su trebali biti svojevrsni „novo-krajišnici“, o čemu svjedoči naziv postrojbe, ali i nacionalni sastav (Srbi, Ukrajinci, Rumunji). Teš- ke bitke jenjale su krajem veljače, no povremeni sukobi, posebno nemilosrdna borba za selo Škabrnju, trajali su još cijeli ožujak. Nakon toga, sve do otvaranja pontonskog mosta, a povremeno i poslije, poraženi Srbi činili su diverzantske upade i učestalo udarali topništvom. Sam grad Zadar više nije bio u opasnosti, ali nažalost, upravo

u diverzijama i granatiranju nastradali su mnogi pripadnici Hrvatske vojske i civili.

Bitku za zadarsko zaleđe i planinu Velebit možemo smatrati posebnom u Domo- vinskom ratu ne samo zbog toga što je pobunjenim Srbima nanesen veliki poraz. U toj bitci su po prvi puta istodobno korištene sve tri grane Hrvatskih oružanih sna- ga (kopnena vojska, mornarica, zrakoplovstvo). Pobjedom su hrvatski sjever i jug iznova prometno povezani. Sjajnim se potezom pokazalo to što su Specijalne jedini- ce policije ovladavale Velebitom, kako za sam tijek operacije „Maslenica“, tako i za uspješno izvođenje operacije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine. Također, iako to nije bilo predviđeno planom operacije „Maslenica“, niti je njezin sastavni dio, posljedi-

ca te operacije je i oslobađanje Hidroelektrane Peruča, čime su pobunjenim Srbima onemogućene daljnje aktivnosti i prijetnje o dizanju brane u zrak. Operacija „Ma- slenica“ imala je velik, pozitivan značaj i zbog međunarodne politike, iako su odre- đeni politički krugovi u Hrvatskoj tražili negativnosti u njoj. Na kraju, o značaju te operacije dovoljno govori priznanje suprotne strane. General SVK, Milisav Sekulić, analizirajući vojne poraze vlastite vojske u knjizi „Knin je pao u Beogradu“ vrlo pre- cizno je operaciju „Maslenica“ detektirao kao preokret kojim su započeli svi daljnji porazi njihovih snaga.

Zanimljivo, unatoč navedenim činjenicama, operaciji „Maslenica“ u historiogra- fiji i javnom životu nije posvećena dovoljna pozornost. Povjesničari koji se bave te- matikom Domovinskog rata, s izuzetkom vrijedne analize dr. sc. Davora Marijana, nisu detaljno obrađivali ovu bitku. Nadalje, brojni drugi koji su objavljivali vlastite

analize: sociolozi, umirovljena vojna lica, ljudi raznih profesija koji su se pozabavi-

li ovom bitkom, učinili su to pružajući katkad neutemeljene teze, koristeći netočne

i neprovjerene informacije. Primjerice, jedna od teza koja ne odgovara činjenicama jest da je operacija pokrenuta zbog izbora za Županijski dom Sabora RH u veljači 1993. godine. Tu tezu konstruirali su politički krugovi nenaklonjeni politici Franje Tuđmana, a našla je uporište i u analizama kolega koji su sociološki istraživali Do- movinski rat.

Posebno je zbunjujuća „serija“ raznolikih datuma kojima pojedini autori defi- niraju završetak napadajnog dijela operacije „Maslenica“. Tako se navodi da je na- padajni dio trajao do 24., 25., 26., 27., pa i 28. siječnja, što je iznimno zbunjujuće, posebno zato što je operacija započela 22. siječnja 1993. godine. Također, nejasno

je definiran obrambeni dio, koji je uslijedio nakon prestanka napadajnog djelovanja

hrvatskih snaga, a koji se zbog velikog broja žrtava na neki način počeo prožimati kao cjelina s napadajnim aktivnostima. Određene nejasnoće po pitanju datumskih odrednica uočljive su čak i u službenim monografijama gardijskih brigada Hrvatske vojske.

Svemu tome najvjerojatnije je razlog to što je izvođenje ratne operacije proteklo uz brojne poteškoće, koje su zapravo bile neizbježne u kontekstu okolnosti, primjeri- ce netom provedenog preustroja HV-a i golemog područja obuhvaćenog napadom. Nažalost, te su poteškoće rezultirale velikim ljudskim žrtvama. Zasigurno najtra- gičnije od svih je završila borba za obranu sela Kašić, kada je neprijateljska skupina napala vozila koja su vršila smjenu 3. bojne 3. gardijske brigade, pritom usmrtivši 18 gardista. Ukupan broj žrtava na hrvatskoj strani se do jeseni popeo do broja ve- ćeg od 180 poginulih, što je samo po sebi broj koji raščlambu čini teškom, posebno

onima koji su sudjelovali u tako dramatičnim ratnim događajima. Ipak, čitajući neke knjige, moglo bi se zaključiti kako se uspostavom zračnog mosta 3. GBR i njihovim borbenim djelovanjima uskoro, za koji dan, okončao veliki protunapad, što nikako ne odgovara činjenicama, posebno ne događajima koji se odnose na kasniji boj za Novigrad, potom i Škabrnju.

Sve navedeno, ponajprije sama činjenica da je riječ o sudaru najelitnijih postrojbi koje su na razne načine dolazile na poprište bitke, iako udaljene stotinama kilome- tara, razlog je zbog kojega smo Vladimir Brnardić i ja odlučili prikupiti memoarsko gradivo o operaciji „Maslenica“. Kolega Brnardić predložio je da napravimo plan projekta i snimimo materijal koji će se potom koristiti u kreiranju dokumentarnog filma o operaciji „Maslenica“. Ideja je bila i više nego primamljiva, posebice stoga što je ova bitka tema mojeg doktorskog rada. Pristupili smo poslu, kontaktirali i angaži- rali gotovo 80 zapovjednika i sudionika ove bitke, u kojoj je sudjelovao niz postroj- bi Hrvatske vojske. Čak je za potrebe snimanja dokumentarnog filma na Hrvatskoj televiziji izjavu i sjećanje na bitku iz Domovinskog rata po prvi puta dala i suprotna strana, pripadnici jedne srpske postrojbe, koji su imali značajnu ulogu u protuudaru na hrvatske snage.

Prošle godine, na njenu okruglu, 20. obljetnicu Hrvatska televizija prikazala je dokumentarni film o operaciji „Maslenica“. Film je emitiran u najboljem terminu i postigao je iznimnu gledanost te brojne reakcije. Najveći dio njih bio je vrlo pozi- tivan. No, bilo je i zamjerki, posebno od vojne struke, zbog uočljivih nedostataka. Kronologija nije dovoljno jasno prezentirana, nedostajalo je video i foto materijala, a najvećim se uočio nedostatak zemljovida; smjerova napadajnih i obrambenih dje- lovanja te jasan zaključak o značaju te operacije. Kritike su bile na mjestu, ali javnost nije znala da su veliki problemi pratili cijeli projekt. Osnovni problem bio je taj što se odustalo od zamišljenog (i dogovorenog) emitiranja dvije epizode; prva bi tematski obradila napadajni dio, a druga obrambeni dio nakon završetka operacije „Masleni- ca“. U odluku nadležnih na HTV-u kao scenarist ne bih ulazio, posebno zato što sam zahvalan da su uopće omogućili snimanje dokumentarnog filma i dali da ga osmisli povjesničar koji se isključivo bavi Domovinskim ratom. No odluka je izravno utje- cala na činjenicu da je bilo nemoguće u film takvog formata implementirati sve sni- mljene izjave sugovornika.

Osobno smatram kako je to velika šteta. Naime, istraživanjem smo prikupili čitav niz novih i javnosti, ali i većini povjesničara, poprilično nepoznatih detalja o doga- đajima iz ove bitke. Neke od tih priča toliko su tragične da ih je potrebno prezentirati javnosti, kako bi od zaborava sačuvali činjenicu o surovosti ratovanja (boj za Kašić,

boj za Novigrad, boj za Škabrnju, boj za Drače, boj za Velebit). Neke priče nepoznate su zbog toga što se na neki način ne vežu uz dinamiku ratovanja, pa medijski nisu primamljive, a iznimno su važne; primjerice uloga Saniteta, koja je upravo u opera- ciji „Maslenica“ imala dramatičnu notu. I konačno, prikupili smo sjećanja o doga- đajima koji su uglavnom nepoznati javnosti, a zapravo su posljedično povezani uz dva najvažnija cilja te napadajne operacije. Javnosti zasigurno nije poznato u kako se opasnim okolnostima vršilo razminiranje više tona eksploziva na i oko Zrakoplovne baze Zemunik te kakve su sve pogibelji pratile tijek dizanja pontonskog mosta, a či- me je tada napokon prometno povezan sjever s jugom Republike Hrvatske.

Svjedočanstva sudionika operacije „Maslenica“ ipak nisu propala. Hrvatski me- morijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR), kao sunositelj projekta dokumentarnog filma, prepoznao je vrijednost prikupljenog gradiva, te od- lučio objaviti knjigu memoarskog gradiva. Uz potrebnu kronologiju, podatke koji su nedostajali u spomenutom dokumentarnom filmu, javnost će biti upoznata i sa sjećanjima onih koje nisu vidjeli pred TV ekranima, a sudjelovali su u operaciji. Na- dalje, naknadno su obavljeni razgovori i uzete su još neke izjave važnih sudionika. Konačan broj snimljenih i arhiviranih sjećanja sudionika bitke za zadarsko zaleđe veći je od broja 100, što projektu daje posebnu vrijednost. Kao urednici knjige i au- tori dijela sadržaja, koliko god smo mogli, potrudili smo se cjelokupnu kronologiju ove bitke pratiti uz dostupne pisane izvore, prvenstveno dokumente hrvatskih snaga

i pobunjenih Srba.

Posebno se želimo zahvaliti generalu Rajku Rakiću, divnom čovjeku koji nam je posvetio mnogo vremena i bio od neprocjenjive pomoći tijekom snimanja filma i ka- da god je trebalo pružiti bilo kakvu savjetodavnu pomoć. Zahvalu dugujemo i Dani- jelu Kotlaru koji je bio voljan pomoći na bilo koji način tijekom boravaka i terenskog rada u Zadru. Od velike pomoći bila nam je i Danka Dražina, koja je tijekom ove bitke zapravo bila ratnica u redovima 7. domobranske pukovnije HV-a. Upravo ona omogućila nam je kontakt s više sudionika operacije „Maslenica“, koji inače nerado istupaju u javnost i nisu medijski eksponirani. Osobno se zahvaljujem dr. sc. Suzani Leček koja mi je tijekom studiranja kao i na poslijediplomskom studiju strpljivim ra- dom prenijela svoja znanja i podučila me na koji način što bolje prikupljati ljudska sjećanja. Također, zahvaljujemo na odazivu i suradnji svim sudionicima ovog projek- ta, posebice onima koji su putovali iz udaljenih mjesta na samo poprište bitke ne bi

li nam što autentičnije pružili svoja sjećanja. Naravno, zahvaljujemo i HMDCDR-u, instituciji koja je prepoznala vrijednost projekta i omogućila tiskanje ove knjige, kao

i poduzeću „Despot infinitus“ koje je pokazalo zanimanje za objavljivanje knjige.

Iako smo uložili mnogo truda da bi se ova knjiga konačno našla pred čitateljima, svjesni smo da unatoč golemom poslu koji smo obavili, on ni u kojem slučaju nije okončan. Brojni sudionici ove bitke s kojima nismo uspjeli razgovarati zasigurno bi svojim sjećanjima učinili ovu knjigu kvalitetnijom (pritom ne mislimo samo na one od kojih smo pokušali, ali nismo uspjeli dobiti izjavu), no to je već poticaj za neko novo i šire istraživanje operacije „Maslenica“.

neko novo i šire istraživanje operacije „Maslenica“. Tomislav Šulj Pripadnici jedinica specijalne policije
neko novo i šire istraživanje operacije „Maslenica“. Tomislav Šulj Pripadnici jedinica specijalne policije

Tomislav Šulj

Pripadnici jedinica specijalne policije borbeno su djelovali u iznimno nepovoljnim vremenskim uvjetima na Velebitu.

Djelovanje tenkova i pješaštva 4. GBR

(1993.).

Brigadir Ante Gotovina i zapovjednik UNPROFOR-a, francuski general Jean Cot. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i
Brigadir Ante Gotovina i zapovjednik UNPROFOR-a, francuski general Jean Cot. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i
Brigadir Ante Gotovina i zapovjednik UNPROFOR-a, francuski general Jean Cot. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i

Brigadir Ante Gotovina i zapovjednik UNPROFOR-a, francuski general Jean Cot. (autori fotografija:

Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)

Izdvojeno zapovjedno mjesto (IZM) Specijalnih jedinica policije, a kasnije HV-a u mjestu Bukva na Velebitu. Zapovjednici Specijalne policije IZM su postavili na taj način zbog konfiguracije terena na Velebitu. Time je zapovjedništvo bilo bliže prvoj crti bojišnice što je posebno bilo značajno u fazi napada. (autor fotografije:

Željko Gašparević)

Predah pripadnika 1. GBR „Tigrovi“ ispod dominantne kote Tulove grede. (autor fotografije: Željko Gašparević)

I. PLANIRANJE I PRIPREMA ZA OPERACIJU „MASLENICA“

Tijek planiranja i priprema za napadajnu operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“, zbog nedostatka ili nedostupnosti dijela izvora u ovoj knjizi nije u potpunosti rekon- struiran. Nedostaju i sjećanja nekih važnih osoba koje su planirale i zapovjedno prove- le spomenutu uspješnu oslobodilačku operaciju. Neki od njih više nisu živi, primjerice načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (GSHV), general Janko Bobetko, a sjećanja nekih važnih zapovjednika tijekom rada na ovoj knjizi, nažalost, nismo dobili.

Planiranje i pripremu za napadajnu operaciju pokušali smo rekonstruirati na te- melju određenih dostupnih dokumenata, te na temelju izjava trojice visokih časnika koji su sudjelovali u planiranju operacije: generala Luke Džanka koji je tada bio za- mjenik Ante Gotovine, ujedno i načelnik stožera OZ Split na IZM-u Zadar, generala Rajka Rakića koji je tada bio načelnik Operativnog odjela tog stožera, osoba od po- vjerenja Ante Gotovine, te generala Franje Feldija koji je tada bio načelnik Operativ- ne uprave GSHV-a i pomoćnik načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor. Sjećanja Franje Feldija od posebnog su značaja ne samo zato što je sudjelovao u planiranju operacije na razini GSHV-a, već i stoga što je, prema potrebi, točnije interventno, bio prisutan i na dijelu terena, prije i za vrijeme napadajnog djelovanja hrvatskih snaga te tijekom obrane ciljeva operacije.

Jedno od intrigantnih pitanja o ovoj operaciji je njezin naziv. Naime, u pripre- mnim zapovijedima i zapovijedima izdanim tijekom operacije ona se isključivo na- ziva „Gusar“. Ne postoji dokument koji u pripremi ili izvedbi ove operacije rabi naziv „Maslenica“. Naprotiv, postoji više zapovijedi, potpisanih od brigadira Ante Gotovi- ne (primjerice zapovijedi postrojbama 4. GBR i BG 113) u kojima se operacija na- ziva „Zima ‘93“. Ipak, vrlo brzo ova vojno-redarstvena operacija počinje se nazivati „Maslenica“, i do danas je taj naziv ostao važeći kako u dokumentima i raščlambama Hrvatske vojske, tako i u svim ostalim prigodama u kojima se spominje bitka za za- darsko zaleđe. Iako smo od sugovornika dobili odgovore o uzroku promjena u na- zivlju, zašto i kako je do promjene došlo i otkuda uostalom naziv „Zima ‘93“, nismo sigurni jesmo li uspjeli dobiti potpuno precizne odgovore.

General Luka Džanko je pitanje problematike nazivlja i razloge promjene kod- nog naziva samo prokomentirao riječima da je to ipak bilo isključivo u domeni na- čelnika GSHV-a, Janka Bobetka, napomenuvši da je planiranje operacije „Gusar“ za- početo na samom kraju 1992., a obznanjeno u prvim danima siječnja 1993. godine.

General Rajko Rakić bio je opširniji u razjašnjavanju ove nedoumice:

Prvi, kodni naziv bio je „Gusar“. Vojnik instinktivno kad radi neki novi plan poči- nje od tih naslova, od tih tajnih naziva, kodnih naziva i tako dalje. Ja sam mislio, pošto je to tu na Maslenici, stavit ću „Maslenica“, ali to je meni bilo tek toliko da se podsjetim da se to mora odrediti. Ja to ne mogu kao planer odrediti, to može odrediti samo zapo- vjednik 6. operativne zone, dakle Ante Gotovina. U jednom od mnogih dolazaka i izla- zaka, kad je on to vidio, rekao je: „Ne, ne, ne, nećemo ‘Maslenica’, jer to otkriva poziciju na kojoj ćemo djelovati. Što ako slučajno tko sazna, nekako protivnik provali, dozna da se nešto priprema pod imenom Maslenica? Nego ćemo staviti ‘Gusar’, pa tako nekako neutralno u smislu same lokacije gdje će se operacija provoditi.“ I tako, imamo sada situaciju da na nekim početnim papirima, pripremnim zapovijedima, nekim skicama koje smo radili prvim, drugim, trećim, ne znam u kojoj varijanti, piše „Maslenica“, a kasnije piše „Gusar“. Kodni naziv operacije, to je bio naziv generala Gotovine. Bio sam s njim kada mi je to rekao. Čak sam mu rekao jednu opasku na to. Da mi to gusarstvo nekako ne odgovara našim stvarnim ciljevima, da to nema veze s onim za što smo se borili. Ali je on rekao: „Ne, ne, nema veze. Bit će to dobro.“

U svakom slučaju, „Gusar“ je kodni naziv za napadajnu operaciju. Kad napadaj- na operacija prestaje, prestane važiti i kodni naziv koji je ona nosila. Ako je to bio 27. siječnja ‘93. godine, znači tada je „Gusar“ svoju napadajnu misiju završio, ostvareno je to što je ostvareno. A tada nastupa neko novo razdoblje, neka nova situacija koja će biti obrambenog karaktera.

General Franjo Feldi, operativac GSHV-a, o tome je rekao:

Operacija „Maslenica“ korijene vuče iz 1991. godine, iz studenoga, kada smo radili prvi strategijski plan za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske. Prvi naziv opera- cija „Gusar“ dali smo, dakle, još u onom jedinstvenom, strategijskom planu izrađenom 1991. godine, kada je svaka od oslobodilačkih operacija bila obilježena u zasebnom kvadratu. Bio je to prvi i službeni naziv, potječe još iz 1991. godine. I kao takav će ostati sve do 1993. godine, a operaciju „Maslenica“ imenovao je potom Glavni stožer. Sve su operacije dobile te zasebne nazive i on će postojati kao takav, ali ne za „Maslenicu“, već za oslobađanje šireg područja, do Knina. Ostali nazivi se nisu koristili. Iako, naravno, brigadir Gotovina, kao zapovjednik Operativne zone, a temeljem zapovijedi generala Bobetka, imao je pravo da stavi šifrirani naziv svojem planu, a koji je zapravo bio re- alizacija plana Glavnog stožera. Zbog sigurnosti, on je imao pravo da zaštiti tajnost zapovijedi koju je izdao Glavni stožer, te dati svoj naziv, šifrirani naziv koji je išao na ruke postrojbama predviđenim za izvođenje napada. Takvo što normalno je u praksi šifriranja tajnosti dokumenata.

Kako god bilo, iako ostaje dojam da priča o nazivima i promjenama naziva mož- da nije do kraja razjašnjena, krajem 1992. godine započele su pripreme za napadaj- nu operaciju kojoj je cilj bio osloboditi prostor šireg zadarskog zaleđa. O počecima i tijeku priprema operacije sjećanja sudionika često nisu identična, što je i značajka memoarskoga gradiva. No, u ovoj knjizi ona će biti navedena onako kako su ih su- dionici ispričali.

General Feldi vodio je osobni dnevnik, koji je kao takav i službeno urudžbiran, te je po danima, tijekom cijelog rata, zapisivao važne situacije koje su se događale u Glavnom stožeru. Štoviše, u 30-ak bilježnica zapisao je i brojne izjave kako načelnika Glavnog stožera, tako i predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Vrlo za- nimljivo je njegovo sjećanje na način rada Glavnog stožera Hrvatske vojske i dono- šenje odluke da se pokrene spomenuta operacija:

Uoči operacije „Maslenica“ ja sam bio načelnik Operativne uprave i obnašao sam dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor. Znači, obnašao sam tada dvije dužnosti. Metoda rada nas u Glavnom stožeru, odnosno Operativnoj upra- vi, bila je takva da je konkretnu situaciju na ratištu vodio CORT, Operativni rukovo- deći tim koji je bio u dežurstvu 24 sata. Operativni tim imao je u prosjeku od 16 do 18 stalnih članova koji su dežurali u dvije, odnosno u tri smjene. Svako jutro u 8 sati dje- latnici koji su radili u smjenama su mi referirali kakvo je stanje i situacija na ratištu. Od meteo situacije koju je taj odjel nadgledao i referirao do nadležnih koji su dolazili iz Uprave IPD-a i Uprave SIS-a, kao i predstavnici policije. Da, i oni su bili nazočni tim jutarnjim sastancima i brifinzima, poslije čega sam odlazio kod načelnika Glavnog stožera, generala Janka Bobetka. Njega sam informirao o situaciji te predlagao mjere koje bi trebalo poduzeti da se neke stvari počnu brže rješavati, da se postave pitanja ako postoje problemi i da se započnu pripreme za izvođenje narednih zadaća. To je bi - la metoda rada koja se uglavnom uhodala i bila je standardna. Jedino, ako je načelnik bio odsutan nisam njemu referirao, nego sam ga upoznavao kakva je trenutna situa- cija, a ostalo smo rješavali u hodu do njegovog dolaska. U Glavnom stožeru rađen je i Operativni plan zadaća kojega je utemeljio već general Tus krajem ‘91. godine, a nasli- jedio ga je i prihvatio vrlo rado i general Bobetko, tako da smo radili tromjesečne ope- rativne planove. U njih su bile uključene sve uprave i sektori Glavnog stožera, a poslije i svi sektori Ministarstva obrane. Taj Operativni plan sadržavao je zadaće na kojima se težišno trebalo raditi i služio je za referiranja predsjedniku i ministru obrane što se priprema i radi.

Tada je pripremljen zemljovid na kojemu je bilo predviđeno i područje sjeverne Dalmacije, zajedno s Velebitom. U to vrijeme na Velebitu je djelovala Specijalna polici-

ja MUP-a. I djelovala je Planinska satnija Velebit, za koju je meni prvo general Anton Tus, a potom i general Janko Bobetko dao u zadaću da se o njima moram brinuti. To su bili vrsni planinari iz Zagreba koji su uglavnom pružali potporu Specijalnoj policiji i obučavali ih u skijanju, te kako preživjeti u zimskim uvjetima, kako se kretati u krševi- tim dijelovima Velebita i slično. Izravnu potporu postrojbama Specijalne policije i Pla- ninskoj satniji davalo je zrakoplovstvo koje je imalo bazu u Lukovom Šugarju. Preko zrakoplovstva smo također dobivali određene informacije o mogućnostima slijetanja helikoptera na Velebitu i na području Paga. Govorimo o 1992. godini uoči operacije „Maslenica“, a ja ću se s Veberom naći kasnije u Gospiću, kada smo planirali operaciju za oslobađanje tog dijela Like. On je dobio jednu posebnu zadaću, da sa Specijalnom policijom na prostoru Velebita djeluje prema Lici. No o tim stvarima neću detaljno jer to nije vezano uz operaciju „Maslenica“. Ipak, to su važne informacije jer je značaj u tome što je lijevi bok imao zaštitu. Postrojbe Hrvatske vojske koje su djelovale na po- dručju pod Velebitom, odnosno na području Maslenice, imale su djelovanjem policije na Velebitu zaštićen lijevi bok.

Na temelju operacije koja je isplanirana još u onom strategijskom planu, sačinjen je plan za oslobađanje područja Maslenice. Na tome je inzistirao general Bobetko ka- da se vratio iz Dubrovnika, negdje u studenom 1992. godine. Inzistirao je da ubrzamo pripreme i planiranje operacije za oslobađanje masleničkog područja i da ubrzamo pripreme za oslobađanje pakračkog područja. Tako je 28. prosinca 1992. godine gene- ral Bobetko najavio zadaće takvog karaktera, čije je pripreme trebalo držati u najvećoj tajnosti. Za njega su to bile dvije važne operacije. Detalje oko pripreme operacije „Ma- slenica“ Bobetko je dao na prvom sastanku kojega smo imali na samom početku siječ- nja 1993. godine. Naime, 3. siječnja imali smo sastanak sa zapovjednicima operativnih zona i gardijskih brigada. Na tom sastanku Bobetko je, između ostalih, postavio zada- ću da se ubrzaju pripreme za operaciju „Maslenica“ i prioritetno da se završi sa svim pripremama i da se njemu referira stanje na temelju čega bi on donio odluku o početku operacije. Posebno je tražio da se intenzivira rad u Glavnom stožeru na planiranju ope- racije, procjeni situacije i obavještajnom praćenju kretanja stanja i spreme protivnika da bi se operacija mogla izvesti.

Krajnji cilj koji je tada postavio general Bobetko bio je da se presiječe komunikacija i blokira Benkovac. Znači, nije svrha napada bila da se produži dalje prema Kninu, ne- go da se od Zadra i Šibenika odbace neprijateljske snage, a da se presiječe komunikacija koja bi omogućila da se s prostora Velebita može komunicirati s Likom. Glavne snage trebalo je planirati obuhvatom sa sjevera, preko Velebita, gdje su bile specijalne snage MUP-a RH. A pomoćne snage trebale su ići dolje prema Benkovcu. U tom trenu bila je

to takva ideja. Kako će se ta ideja dalje odvijati, jedna je druga priča, jer će 4. gardijska brigada preuzeti glavnu ulogu za udar prema Benkovcu, a na padinama Velebita dje- lovat će 112. brigada i dijelovi specijalnih postrojbi. To će biti kasnije realizirano u ope - raciji „Maslenica“. Za pravac od Šibenika prema području Ravnih kotara bilo je pred- viđeno da se blokiraju snage i spriječi njihova moguća intervencija u bok glavnih naših snaga koje će nastupati prema Benkovcu. Tada je Bobetko na sastanku sa zapovjedni- cima izdao zadaću da se on ili ja činimo odgovornim za provedbu ovog cijelog plana, odnosno zamisli. Citirat ću dio njegovog zaključka: „To je neodloživ zadatak, Maslenič- ko ždrilo mora se zauzeti! To je izuzetan politički impuls i preduvjet za funkcioniranje gospodarstva. To nije fantazija. Nema razloga da se živi u neizvjesnosti!“ To su njegove riječi, zabilježene u mojoj službenoj bilježnici u kojoj sam vodio važne zabilješke s tih sastanaka. Tako sam zapisivao i njegove izravne riječi kako bih se njima mogao poslu- žiti, zatreba li, tako da naglasim zapovjednicima: „To je izravno general Bobetko rekao! Svaki detalj mora biti utvrđen i provjeren. Računamo na faktor iznenađenja.“

Na samom kraju 1992. godine u Zapovjedništvu OZ Split započete su određene radnje, uskoro i pripreme za napadajnu operaciju. Ipak, problema, posebno na sa- mom terenu, bilo je više, te je uskoro Zapovjedništvo OZ Split premješteno u Zadar, ne bi li brigadir Ante Gotovina što uspješnije riješio uočene nedostatke. Luka Džan- ko prisjeća se tog razdoblja, tako i problema koje je Zapovjedništvo OZ Split uočilo u Zadru:

Budući da se nije političkim putem osigurala izgradnja pontonskog mosta, a de- blokiran je Dubrovnik i neprijatelj je doživio poraz na Južnom bojištu, politika je za- htijevala da ako ne ide mirnim putem, da Hrvatska vojska oslobodi Masleničko ždrilo vojnim putem. General pobjednik, Janko Bobetko, odlazi 18. studenoga 1992. godine s Južnog bojišta u Zagreb i postaje načelnik GSHV-a. Brigadir Ante Gotovina postavljen je za zapovjednika ZP-a Split, a ja ostajem zamjenik zapovjednika ZP-a Split. U drugoj polovici prosinca general Bobetko telefonom zapovijeda meni osobno da izvršim nad- zor na zadarskom dijelu bojišnice. Zapovjednika ZP-a brigadira Antu Gotovinu upo- znaje s mojom zadaćom, uz napomenu: „Ante, ti nastavi s prijemom dužnosti, a Luka neka ide u Zadar.“

Također, izdao je zapovijed za pripremu izvidničke satnije za izviđanje neprija- teljskih postrojbi na crti. Uistinu, 24. prosinca 1992. godine zapovijeda da se izviđačka satnija uputi u Zadar na izviđanje crte obrane. Kroz zajednički rad na Južnom bojištu stekao sam njegovo povjerenje, pa sam mogao prokomentirati: „Gospodine generale, znate li, sutra je Badnji dan, pa onda Božić!“, na što je odgovorio: „Nećeš valjda slaviti? Čeka te odgovorna zadaća.“

Na zapovijed generala Janka Bobetka, u Zapovjedništvu 112. brigade je 4. siječnja 1993. organiziran sastanak na kojem su bili nazočni general Bobetko, Mladen Markač, brigadir Ante Gotovina i ja. General Bobetko zapovjedio je: „Hajde, Luka, referiraj o stanju spremnosti postrojbi i sigurnosti na crti obrane. Tražim od tebe ocjenu spremno- sti.“ Referirao sam: „Gospodine generale, situacija je ni bolja ni gora nego na drugim crtama, od Dubrovnika preko Splita, Šibenika do Zadra.“ On kaže: „Daj mi ocjenu.“ Ja kažem: „Pa zaključna ocjena je: dobar.“ Kratko je prokomentirao: „Evo, ja ću ti reći ka- kva je ocjena – sve je u redu i ništa nije u redu.“ Kad je on to rekao, ja sam se sjetio tih njegovih riječi, već dva puta rečenih na različitim mjestima. Znao sam da nešto slijedi. A slijedilo je to da oni ljudi koji su dotad radili na tome, oni će morati „ići“, da dosad što se radilo treba zaboraviti, a dalje da će se raditi nešto iznimno bitno i da će iza toga stajati on i njegov tim koji je sastavio.

General Janko Bobetko upoznao nas je s tajnim nazivom operacije – „Gusar“, a za- tim je zapovjedio: „Pripremiti zadaću i postrojbe za oslobađanje okupiranog zadarskog područja. Odgovoran je zapovjednik Zbornog područja brigadir Ante Gotovina. Spe- cijalne postrojbe MUP-a pripremiti za istu zadaću. Odgovoran je zapovjednik Mladen Markač.“ Ante Gotovina predložio je generalu Janku Bobetku da planiranje zadaće „Gusar“ s timom izvrši njegov zamjenik, brigadir Luka Džanko, u izdvojenom prosto- ru Doma zrakoplovstva bivše jugovojske. Prijedlog je prihvaćen. Planiranje je otpočelo 4. siječnja i trajalo je do 19. siječnja uz prekide i određene dopune. Mi smo se odmah smjestili dolje u prostoriju Doma zrakoplovstva bivše vojske na moru. I preostalo nam nije ništa drugo, nego pomno planirati. Eto, tu je začeće i početak planiranja operacije „Maslenica“, koja je, normalno, doživljavala svoje promjene.

Na sličan način početaka priprema prisjetio se i Rajko Rakić, koji je pružio nešto više pojedinosti o ustrojavanju Izdvojenog zapovjednog mjesta (IZM) Zadar i počet- nim koracima u pripremi operacije:

Kompletan ustroj Zapovjedništva 6. operativne zone Split sastojao se od više odjela i zapovjednika. Načelnik tog Stožera bio je tada brigadir Luka Džanko, a ukupan broj ljudi u Zapovjedništvu kretao se oko stotinu. Osnovno zapovjedno mjesto bilo je u Spli- tu. Dolaskom u Zadar i početkom planiranja vojne operacije „Gusar“ nije istovremeno došlo cijelo Zapovjedništvo, nije ni njegov veći dio, nego je ono dolazilo postupno. Zna- či, Izdvojeno zapovjedno mjesto 6. operativne zone Zadar postupno se formiralo dola- skom pojedinih struka i službi.

Gotovo sam sada siguran da je general Ante Gotovina puno prije znao za ono što slijedi, a to je provođenje operacije „Gusar“. Naime, kad to kažem onda se prisjećam nekih njegovih aktivnosti koje je on provodio. Često je obilazio postrojbe na bojišnici do

Zadra. Svaki dan, do Zadra, Šibenika i Sinja. Tada sam ga čekao svaku večer u zgra-

di Zapovjedništva kad će se vratiti, on bi obično dolazio kasno, negdje oko 22-23 sata,

možda i pola noći. I on je jednom prigodom rekao: „Mi ovako više ne možemo, ja ova- ko ne mogu funkcionirati zato što sam udaljen od postrojbi.“ Ja sam odgovorio: „Pa da, ne možete tako izdržati svaki dan, svaki dan u điru.“ A on nije bio čovjek, zapovjednik koji je mogao sjediti u svom uredu u Splitu, ugodno pijuckati kavu ili tako nešto, a da nema uvida u stanje na bojišnici i da nije sa svojim braniteljima s kojima inače mora biti. Dakle, on je bio čovjek od terena i od akcije. Druga stvar koja me navodi na takav zaključak je to što je odjednom odlučio u Zadru ustrojiti Zapovjedništvo operativne grupe, kao neko zapovjedno jezgro, jer se ovdje u Zadru tada nalazilo više različitih manjih postrojbi iz sastava 6. operativne zone i teško je bilo uskladiti sve njihove aktiv- nosti, pa je bilo normalno da se ovdje ustroji Zapovjedništvo operativne grupe.

On je radio nekoliko dana na tome poslu u Splitu, pozivao je neke ljude oko sebe, s njima razgovarao, nekima nije mogao dati to povjerenje zapovjednika. Tada je pozvao Darka Bijuklića i dao mu povjerenje, da bude na čelu tog novoustrojenog Zapovjed- ništva operativne grupe. I tako je počelo ustrojavanje Zapovjedništva operativne grupe između Božića ‘92. i Nove (‘93.) godine. I to je imalo ovako dosta pozitivnoga odjeka u Zadru, da grad dobiva svoje Zapovjedništvo koje će objediniti čitav taj prostor u smislu zapovijedanja.

Ja sam znao da će se nešto dogoditi. Jednom prigodom na kraju ‘92. godine, pred Novu godinu, Božić, Gotovina mi je rekao: „Idemo se malo sad odmoriti“, kaže, „pa će- mo kad se vratimo s odmora poslije Nove godine na posao.“ A ja sam znao, upoznavši

ga za to kratko vrijeme… ne misli on na bilo kakav posao, on misli na konkretan voj-

nički posao.

I tako je, mislim da je to bilo 6. siječnja, pozvao mene i svog načelnika Stožera, bri- gadira Džanka. Gotovina je onda bio brigadir, ja sam bio pukovnik, pozvao nas je da nas tri idemo u Zadar da vidimo šta su oni uradili u smislu ustrojavanja Operativne grupe Zadar, Zapovjedništva Operativne grupe Zadar. I na tom sastanku s njima da dođemo do zaključka što oni mogu. Stekao sam dojam da on nikako nije bio zadovo- ljan s onim što je čuo i rekao je nama: „Idemo se sad u Split odmoriti pa ćemo sutra popodne ponovo doći.“ I tako je bilo, otišli smo u Split, odmorimo se. Sutradan popodne ponovno ista ekipa, dolazimo ponovo kod njih, ponovno razgovaramo, ponovno želimo doći do nekih saznanja. I onda je Gotovina rekao: „Dobro, dobro. Pukovnik Rakić, vi ćete ostati ovdje i počet ćete planirati operaciju za oslobađanje“, nije on rekao tajni na- ziv ni ništa, „za oslobađanje, gore Novskog ždrila, oko Novigradskog mora i tako dalje, ispod Velebita.“

On nikad nije, takav je imao običaj, on nikad nije govorio odmah sve. Nije bilo ni potrebno. I naravno, ja sam odmah te večeri ostao ovdje u Zadru, to je bilo u zgradi bivšeg Doma JNA, odnosno sadašnja zgrada Županije. I počeo sam raditi na zemljovi- dima, u smislu njihove pripreme. Nije bilo pripremljeno ništa. I kad sam to sve slijepio, zamolio sam ga da mi ovako malo na zemljovidu da upute, što, gdje, kako i tako dalje. On je prešao rukom preko mape, obuhvatio šire zadarsko zaleđe: „Uglavnom će taj dio biti predmet naše velike pozornosti, a onda ćemo kasnije vidjeti.“

Inače, u vojnom planiranju ne mora se odmah sve znati da bi se planiralo, nego se može planirati korak po korak, postupno, što je general Gotovina i primijenio. Ja sam napravio prvu tu skicu, to je bio prvi nacrt koji je podložan promjenama, nije bio ko- načan. Ali, imao je smisla, logike. Rekao sam: „Ono što ste rekli sad kad se stavi na ze- mljovid, to vam tako izgleda.“ Kaže: „Dobro, ali vidit ćemo šta možemo tu još popravi- ti.“ To „popraviti“ značilo je da će se trebati uzeti novi zemljovid, dopuniti skice. I tako nekoliko puta se to popravljalo, uzimali su se novi zemljovidi, skiciralo se. Naravno, vrlo važno, da bi se uopće mogla početi planirati operacija, potrebno je jako dobro zna- ti snage s kojima se raspolaže. Ne može se planirati velika akcija ako ne znate koliko imate brigada, koliko pukovnija, kakvo je stanje na crti bojišnice.

Stjecajem okolnosti, ja sam bio ovdje u Zadru prije toga i sve, kompletna crta bo- jišnice je meni bila apsolutno poznata. Meni nije trebao vodič za pokazati gdje je šta i kako. Ja sam znao gdje su zapovjedna mjesta, znao sam tko je na kojem dijelu crte bojišta. Naše snage sam poznavao sasvim solidno i dobro, a protivničke snage također je nužno poznavati da biste mogli planirati. Protivničke snage poznajete toliko koliko imate obavještajnih podataka i kako vam pristižu. Dakle, ti obavještajni podaci, oni se uvijek uzimaju s nekom vrstom rezerve, koliko su vjerodostojni, kako su došli, jesu li podmetnuti, jesu li to stvarne mogućnosti protivničke snage ili nisu. Ne mogu se pohva- liti da sam tih prvih dana baš imao pregled stvarnog stanja na drugoj strani protivnič- koj, ali sam imao dovoljno da mogu raditi svoj posao. Tako da će se to stanje, što se tiče obavještajnih podataka, kasnije popravljati i ono će biti sve kvalitetnije.

U svakom slučaju, iako smo dotada bili u obrambenoj situaciji, svakodnevno, iz dana u dan, iz sata u sat prosuđivala se situacija i donosile su se razne odluke i poduzi- male razne mjere, važne za buduću napadajnu operaciju. Znači, nisu se pripreme po- čele od početka, odnosno iz ničega, nego se započelo od onoga što postoji i što se može iskoristiti za prelazak hrvatskih snaga iz obrane u napad. Počeli smo raditi planove i njihove priloge, odnosno razrađivali smo planove uporabe postrojbi i zamisli njihovih djelovanja u tekstualnom i grafičkom obliku, na zemljovidu. Početni plan bio je podlo- žan brojnim nadopunama i promjenama, sukladno povećanju broja postrojbi koje su dolazile i primale zadaću za napad.

Zapovjednik Zbornog područja Split, Ante Gotovina, u planiranju i pripremama za operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“, susretao se i s drugim velikim proble- mima. Osnovni problem bila je nedovoljna popunjenost i izmorenost pripadnika 4.

GBR koji su, uz to, kao brigada netom prošli preustroj. Ipak, od zamisli za pokreta- njem napadajne operacije nije se odustajalo, a naknadno je, zbog nesretnog slučaja

i pogibije važnih pripadnika 3. bojne 4. GBR, ipak donesena odluka i general Janko

Bobetko dopustio je da se s Južnog bojišta izmjeste dodatne snage 4. GBR. Tih pro- blema prisjeća se Luka Džanko:

Treba napomenuti da su pripadnici domobranskih postrojbi bili nespremni za na- padajno djelovanje jer do tada su korišteni kao vodiči. Nositelj akcije, 4. gardijska bri- gada bila je iscrpljena kroz prethodne borbe. Također, bila je razvučena cijelom bojiš- nicom ZP-a Split i nije bila dovoljno popunjena. Nažalost, nije bilo autoriteta da se načelniku Glavnog stožera, generalu Janku Bobetku, podastru argumenti o nespremno- sti 4. gardijske brigade. Zapovjednik Zbornog područja, brigadir Ante Gotovina tek je primio dužnost. Zapovjednik 4. brigade, general Ivo Jelić bio je zamijenjen, a novi za- povjednik, brigadir Mirko Šundov pokušao je, ali bezuspješno. Ja nisam ni pokušavao jer sam iz iskustva znao da general Bobetko teško mijenja odluku. Te argumente gene- ral Janko Bobetko prihvatio je tek kasnije, kada su tijekom izviđanja poginuli pripad- nici 4. brigade Ivan Šabić i Mate Patrlj.

Upravo zbog te tragedije načelnik GSHV-a Janko Bobetko na teren je poslao ge- nerala Franju Feldija sa zadaćom da ustvrdi kakvo je točno stanje u postrojbama.

No Feldi se osim tog događaja prisjeća i drugih problema koji su bili očiti, baš kao

i odlučnosti načelnika Glavnog stožera da odustajanje od provođenja oslobodilačke operacije nije moguće:

Zanimljivo, 5. siječnja general Ante Roso na sastanku kod generala Bobetka referi- ra da specijalne postrojbe Glavnog stožera imaju manjak ljudi, da se 80% ljudi skinulo iz specijalnih postrojbi. Time je zapravo rekao da se za izvođenje operacije „Maslenica“ moglo računati na vrlo mali broj pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Po- tom, 6. siječnja, u 12 sati, general Bobetko svejedno zapovijeda da se intenziviraju pri- preme za Operativnu zonu Split. Dolje je poslao brigadira Željka Gašparića i pukovni- ka Milana Mihića, načelnika topništva, uz zadaću da do 10. siječnja sve bude spremno za izdavanje zapovijedi Glavnog stožera o angažiranju snaga za napadajnu operaciju. Eto, to su bile neposredne pripreme za operaciju „Maslenica“. Već 7. siječnja general Bobetko je zapovjedio da se u Šepurine dovede Markačev zamjenik, jer je on planirao da bude tamo i da provjeri stanje i uspostavi liniju zapovijedanja za operaciju. Zapo- vjedio je potom 9. siječnja da se za 4. GBR hitno prebace dvije haubice od 122 mm, i da se dalje intenziviraju pripreme za napad.

Dogodio se u međuvremenu neželjeni slučaj, pogibija pripadnika 4. brigade. Ope- rativni tim mi je 14. siječnja referirao da su dan ranije pripadnici 3. bojne 4. brigade kod Islama Grčkog naišli na minsku zasjedu i da imaju velike gubitke. General Bobetko zapovjedio je da odmah odem u Zadar provjeriti situaciju. Dolje odlazim 16. siječnja i nalazim da su tamo već počele pripreme za ustrojavanje Isturenog zapovjednog mjesta za generala Gotovinu u Zadru. Ja sam otišao na teren sa zapovjednicima iz 4. brigade da vidimo kakva je situacija, dokle smo došli s pripremama. Tamo sam sreo brigadira Šundova, tada zapovjednika 4. brigade, koji je rekao da se vraća s ispraćaja poginulih boraca iz Imotskog. Rekao je da brigada nije spremna za izvođenje operacije jer se ovim pogibijama znatno narušio moral u 3. bojni, uz sve ostale nedostatke u ljudstvu koje su tada imali. Te pogibije bile su veliki gubitak u neposrednoj pripremi za operaciju. Razgovarao sam s brigadirom Šundovom što napraviti, kako pripremiti brigadu jer se od operacije nije moglo odustati. Dogovorili smo da bi lošu situaciju moglo popraviti uključivanje jedne pješačke bojne iz Dubrovnika, uključivanjem topništva, inženjerij- ske postrojbe, angažiranjem dijela mornarice, pješačko-desantnih snaga. Također, da se IZM 4. GBR popuni s časnicima s Južnog bojišta.

Odmah nakon povratka u Glavni stožer, istu večer sam upoznao generala Bobet- ka sa situacijom i predložio zapovijedi za rješavanje nastale situacije. Teško se general Bobetko odlučio za prebacivanje snaga s Južnog bojišta, ali je ipak potpisao zapovijedi. Također je tamo bio i general Ivan Čermak koji me podržao. Na kraju se to i realiziralo. Dio postrojbe 116. brigade smijenio je postrojbe 4. brigade na Južnom bojištu. Organi- zirano je prebacivanje dijela snaga i dva topa 130 iz Štikovice, inženjerijske postrojbe s kompletnom tehnikom, prebacivanje 6 Land rovera. Također je regulirano da se ten- kovske posade iz 105. brigade hitno prebace na područje Zadra. I iz Južnog sektora da se prebaci 25 raketa ‘Milan’.

Odobrenje načelnika GSHV-a, odnosno uvođenje dijelova 4. GBR na zadarsku bojišnicu bio je možda i ključan potez koji je omogućio uspješnost provođenja napa- da. Situacija u neposrednom zaleđu linije razdvajanja do samog početka napada nije bila blistava, unatoč tome što su se uključivali dijelovi postrojbi HV-a, a na Velebitu su pripadnici specijalnih postrojbi provodili svoje pripreme. General Rakić prisjeća se:

Kasnije, kada sam pitao generala Gotovinu s kakvim snagama raspolažemo da bi mogli uopće planirati, on je rekao: „S onim šta imamo. Mi za sada nemamo nikakvih naznaka da ćemo imati nešto više, a vjerojatno hoćemo. Ali ti sada planiraj s onim što imamo!“ I doista, ja sam tako i planirao. Znao sam da na prvoj crti imamo Domo- bransku bojnu. Znao sam da ovdje u Zadru imamo 112. brigadu koja je u pričuvi, da imamo jednu pješačku bojnu 4. gardijske brigade. Da imamo Zrakoplovnu bazu Zadar

koja je nosila tada ime Zadar, jer aerodrom Zemunik nije još bio oslobođen. Da ima- mo 307. logističku bazu također ovdje u Zadru. Da imamo specijalnu postrojbu „Kralj Tomislav“, da imamo jednu satniju 72. bojne Vojne policije i da imamo osnovno zbor-

no mjesto Zadar, dakle jedan čitav, čitav niz lokalnih postrojbi. Da imamo dalje jednu oklopnu bojnu u vojarni Šepurine kod Zadra, jednu oklopnu bojnu 4. gardijske brigade

i u toj istoj vojarni imamo remontnu bojnu koja se bavi remontom teške tehnike. Dakle,

i tenkova, haubica, topova i tako dalje.

Ja sam generalu Gotovini rekao, 8. siječanj mislim da je bio, da je red da pošalje- mo pripremnu zapovijed našim postrojbama koje imamo, da slijedi izvršavanje zadaće napadajnog karaktera i da se od njih očekuju određene mjere podizanja borbene spre- mnosti, naoružavanja, opremanja, pripreme u stvari, što smo mi naravno i učinili. Te

pripremne zapovijedi bile su početak stvaranja one hrvatske sile koja će kasnije ići u na- pad. Znači da su prvo te zapovijedi dobile postrojbe koje sam prije nabrojao, ovdje na zadarskom području, a onda će sve postrojbe koje budu dolazile, dobivati također svoje zadaće. Među prvima koja je došla bila je 113. borbena grupa iz sastava 113. brigade, dakle sastav ročnih vojnika, pješaka, časnika i jedan sastav, jednu svoju malu potporu koju su oni imali topničku, minobacačku. Oni su negdje već oko 10. siječnja stigli ovdje

i smjestili se u vojarnu i pripremali su se svakodnevno. Kasnije će doći mnoge druge po-

strojbe. Prije svega specijalne postrojbe Glavnog stožera koje je doveo pukovnik Miljen- ko Filipović. Dakle, to su bile te pripremne radnje. Sve druge postrojbe su bile odavde, domicilne, uključujući i Mješoviti odred mornaričkog pješaštva Ugljan - Dugi otok koji je bio dolje u Lukoranu. Ali su one bile tu i svi su bili na neki način već angažirani i u pripremama. U tome svemu bilo je vrlo bitno da imamo uključeno i Zapovjedništvo operativne grupe Zadar koje je bilo u formiranju, koje je tek stjecalo određena iskustva u zapovjednom smislu.

Postupno su postrojbe dolazile i odmah su se uključivale na bojišnicu, odnosno pri- male konkretne zadaće za napadajna djelovanja. Mi u onim ratnim uvjetima nismo imali vremena smišljati razne taktike, razne strategije, doktrine i tako dalje. Nismo imali vremena. Mi smo u ono vrijeme imali određeno vojno znanje, to znanje nam je bilo korisno za planiranje i za provođenje borbenih djelovanja. A vojne taktike, dok- trine, strategije, one se pišu i pripremaju dugo. One se dugo proučavaju i dugo pripre- maju. Hrvatska vojska nije imala toliko vremena, o tome razmišljati, a da istovremeno ne razmišlja što je čeka danas popodne ili sutra prijepodne. To je bio prioritet, prioritet svega onoga što treba. U svakom slučaju, ono što je smišljeno i provedeno, bilo je dovolj- no za pobjedu u operaciji „Maslenica“. Bile su to dobre, opravdane i pametne odluke, te veoma odgovorne. Uostalom, hrvatske snage bile su spremne nositi se s dobivenim zadaćama u napadu i u obrani, a uskoro su to i pokazale.

General Franjo Feldi dočarao je na koji način je izvršena konačna priprema i ka- ko je načelnik GSHV-a postupao u zadnjim trenucima, neposredno prije pokretanja operacije:

Nadređeni časnik iz Glavnog stožera 19. siječnja 1993. hitno je upućen u Zadar radi uspostave sustava protuzračne obrane. Naime, bili smo sigurni da će neprijatelj angaži- rati zrakoplove i da će njima djelovati po našim snagama. Iz Glavnog stožera 20. siječnja upućen je pukovnik Darko Rukavina koji će kasnije postati i načelnik PZO-a i zapovjed- nik zrakoplovstva. General Bobetko se 20. na 21. siječnja uputio u Zadar. O tome znam ja i nitko drugi iz Glavnog stožera. Odlazi na IZM Zapovjedništva OZ Split koje je us- postavio brigadir Gotovina, a ja sam s njim imao izravnu vezu s tzv. „crnim telefonom“. To je onaj šifrirani telefon gdje smo nas dva mogli komunicirati, preko kojega sam mu referirao situaciju i stanje na ostalom dijelu ratišta, odnosno primao zadaće ukoliko je Bobetko imao kakvu zapovijed. Dolaskom generala Bobetka u Zadar to je postao ujed- no i IZM Glavnog stožera odakle je on zapovijedao svim snagama Hrvatske vojske! Uz njega je tada bio Željko Tomljenović, zamjenik ministra unutarnjih poslova, odgovoran za suradnju i koordinaciju sa svim snagama MUP-a. Znači, Tomljenović nije zapovije- dao snagama Specijalne policije, jer je tamo bio zapovjednik Mladen Markač, nego je on koordinirao rad između svih raspoloživih policijskih snaga na tom području. Također, u Zadru je bio i general Ivan Čermak, kao pomoćnik ministra obrane za gospodarstvo, nadležan za potporu i snabdijevanje, dostavu opreme i streljiva. Operacija je pokrenuta, ali njezin tijek ja ne bih komentirao. Dosta toga o njoj je rečeno i napisano.

Napad je otpočeo u ranim jutarnjim satima 22. siječnja 1993. godine. Rajko Ra- kić prisjetio se samog početka napada te na zanimljiv način pojasnio zašto su dota- dašnje pripreme bile provođene u hodu i sklone promjenama:

Sjećam se da je napad bio 21. siječnja predviđen i da su se dogovorili da to ne bu- de 21., nego 22. siječnja. Vjerojatno su se čekala neka druga odobrenja, zeleno svjetlo. Naravno, ja ne mogu znati što se sve u našem Glavnom stožeru odvijalo. Uglavnom, Gotovina je to malo sa zadrškom odobrio, ali je odobrio.

Počelo se ujutro 22., oko 6-7 sati. Pješaštvo, topništvo, oklopništvo i tako dalje i ta- ko dalje, i počela je ta velika i po mnogočemu jako specifična vojna operacija. Zašto specifična? Specifična po tome što prvi put u Hrvatskoj vojsci jedna operacija obuhvaća snage Kopnene vojske i Specijalne policije, snage Specijalnih postrojbi Glavnog stožera, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koje je imalo Zrakoplovnu bazu Lukovo Šugarje i Hr- vatske ratne mornarice s bazom u Ražancu. Dakle, nikad prije toga takve snage nisu bile skupljene na jedno mjesto i nikad prije toga ni jedna operacija nije bila tako razli- čita po mnogim, mnogim detaljima. Navest ću samo jedan detalj, a to je da su to bile

postrojbe prilično umanjenog brojnog stanja, da su bile različito opremljene, da su bile različitog naoružanja. Da su bile s različitim borbenim iskustvom u prethodnim bor- benim djelovanjima. Da su neke bile prilično iscrpljene na Južnom bojištu, da su neke prekasno mobilizirane, i tako dalje.

Ali mi kad govorimo o operaciji „Maslenica“, mi sve to podrazumijevamo kao nor- malno jer da se nije išlo u takve rizike nikad ništa ne bi uradili. Kaže se da ništa nisu uradili samo oni koji nisu ništa ni poduzimali.

I konačno, iako će o razvoju borbi na samom terenu biti detaljno pisano u dru- gim poglavljima ove knjige, zanimljivo je znati na koji način su načelnik GSHV-a Janko Bobetko i predsjednik Republike Franjo Tuđman reagirali tijekom borbe te u kakvim okolnostima je napadajna operacija obustavljena i prešlo se u fazu obrane dosegnutih ciljeva:

Tijek operacije pratio sam iz Glavnog stožera. Čuo sam se dnevno s generalom Bobetkom. No 24. na 25. siječnja, kasno u noć mene je predsjednik Tuđman pozvao da žurno dođem gore kod njega na Pantovčak. Javio sam mu se, imao pripremljen ze- mljovid sa situacijom. Zanimljivo, prvo što me pitao: „Jesmo li u Škabrnji?“ Rekao sam mu: „Gospodine Predsjedniče, jesmo!“ Mi smo tada bili ušli u Škabrnju, ali nažalost smo morali napustiti jedan njen dio jer nije bilo pričuvnih snaga da zaposjednemo i očuvamo sve potrebne položaje za držanje Škabrnje. Također, pitao me gdje se nalazi general Bobetko, na što sam mu rekao da je on u Zadru i da smo stalno u vezi s „cr- nim telefonom“. Predsjednik je otišao u svoju prostoriju i obavio s njim razgovor. Što su njih dva razgovarali ja ne znam, ali je sutradan već general Bobetko bio u Glavnom stožeru. Znači, bilo je zapovjeđeno da se operacija obustavi. U tom trenutku za nas je to bio određeni hendikep jer mi nismo postigli ciljeve koje smo planirali. Oslobođeno je uistinu veliko područje, međutim ono što smo planirali da ćemo presjeći cijelu komu- nikaciju prema Benkovcu, nije bilo realizirano. Mi smo od obavještajaca dobili dodu- še informaciju da je na području Benkovca nastala velika pomutnja, da ljudi bježe, da napuštaju područje, da idu prema Kninu. Istodobno, imali smo informaciju da je Obrovac kompletno evakuiran i naše snage mogle su to zauzeti, no zapovijed je bila da se napad obustavi. Istovremeno, iz Beograda je kretala kompletna jedna postrojba, pre- ko 200 oficira JNA ne bi li pomogli pobunjenicima iz Knina. Očekivani su stoga napadi neprijatelja. General Bobetko se vratio u Zagreb, a zapovijedanje preuzima brigadir Gotovina. Dva dana poslije on traži da mu se žurno pošalje pomoć 3. gardijske brigade.

General Janko Bobetko, kao načelnik GSHV-a i zapovjednik operacije „Masle- nica“, bio je u poznim godinama (netom je bio navršio 74 godine), a Ante Gotovina bio je relativno mlad zapovjednik, posebno ako se uzme u obzir ukazano povjerenje

i dužnost zapovjednika Zbornog područja koju je tada obnašao. Njihov vojni put u potpunosti se razlikovao; Bobetko je bio istaknuti oficir, general pukovnik JNA i do okončanja vojne karijere, koja je prekinuta zbog potpore pristalicama Hrvatskog proljeća, obnašao je dužnost zapovjednika 5. vojne oblasti JNA. S druge strane, Ante Gotovina kao mladić napustio je Jugoslaviju, uskoro pristupio francuskoj Legiji stra- naca, te postao pripadnikom najelitnije padobranske postrojbe, ne samo Legije, ne- go i francuske vojske. Njegovu karijeru okončale su ozljeda i ranjavanje. Ipak, unatoč svim razlikama, ova dva časnika Hrvatske vojske imali su nekoliko identičnih karak- teristika. Obojica su bili aktivni, energični časnici i obojica su, u granicama svojih mogućnosti, pokušali što više biti na samoj bojišnici ili što bliže bojišnici. Zanimljiva su stoga sjećanja njihovih najbližih suradnika.

Luka Džanko bio je pomoćnik Janku Bobetku tijekom oslobađanja hrvatskog juga, a potom je bio pomoćnik Ante Gotovine upravo u razdoblju bitke za zadarsko zaleđe.

Janka Bobetka poznajem od njegovog dolaska u Hrvatsku vojsku. Upravo on je 14. travnja 1992. godine od mene preuzeo zapovijedanje Južnim bojištem. Obrana Juž- nog bojišta je do tada, prema njegovom mišljenju, bila loša. Dobro je samo od onda od kada je on zapovjednik. Svejedno, od tada pa do kraja njegovog ratnog puta bio sam jedan od njegovih pomoćnika; gdje bi on išao poveo bi mene. Gotovinu upoznajem na- kon dolaska na novu dužnost kao zapovjednika Operativne zone Split koja prelazi u Zborno područje Split. Za mene su, ne samo po funkciji nego i po ponašanju, oni ključ- ni ljudi za pripremu i izvođenje operacije „Maslenica“.

Bobetko je u to vrijeme bio najpopularniji čovjek u državi. Nakon uspjeha na Juž- nom bojištu postao je načelnikom Glavnog stožera i to je umnogome pomoglo daljnjem razvoju planiranja buduće vojne operacije. Naime, dobio je veće ovlasti, stekao je ne- procjenjivo iskustvo na Južnom bojištu, a uz veliku popularnost, sada je imao i direk- tnu vezu s vrhovnim zapovjednikom, predsjednikom Tuđmanom.

Njih dvojicu teško je uspoređivati. Gotovina je kao mlađi učio u hodu, puno je toga usvojio od Bobetka. A Bobetko je bio pun iskustva, iznenađujuće jakog radnog elana, izuzetno dobro predviđa, osigurava postrojbe. Čovjek u visokim godinama, a na nekim zadaćama ga možete usporediti s čovjekom od 30 godina. Dakle, Bobetko je također bio čovjek terena, izlazio je na teren da bi stekao uvid u točnost referiranja. Eventualne vinovnike problema bi bez zadrške uklonio, a radni dan mu je trajao od 8 do 22 sata u noći. Ukratko: znalački je planirao. Na terenu je sve provjeravao. Ništa nije prepuštao slučaju. Neuspjeh postrojbe svejedno kakve razine: nepotrebne žrtve, gubljenje položa- ja, značilo bi da slijedi smjena odgovornog zapovjednika. Gotovina nikako nije bio tip

za kancelariju. Bio je isključivo terenac i praktičar. Planiranje „Maslenice“ prepustio je Stožeru na čijem čelu sam bio ja kao njegov zamjenik.

Bobetko i Gotovina su odigrali ključnu ulogu u izvođenju „Maslenice“ kroz napa- dajni dio, a posebno u njenoj dugotrajnoj obrani. Naime, teško je bilo držati crtu obra- ne, posebno kad su stigle Arkanove snage. Ipak, brifinzi koji su prolazili kroz legionarski dril kakvoga je nametnuo Gotovina davali su rezultate. Dalmatinskog čovjeka ne mo- tivirati, nego prinuditi na rezultate kroz takav dril, smatrao sam do tada nemogućim, neizvedivim. Upravo zato je Gotovina ključna osoba u obrambenom dijelu „Masleni- ce“. Navest ću dva primjera koji dovoljno govore o njegovom karakteru.

Tijekom borbi pristigla je vijest o ranjavanju brata njegovog, koju je u Stožer donio visoki časnik Hrvatske vojske, brigadir čija je supruga ljekar u Zadru. Brigadir mu je rekao: „Gospodine zapovjedniče, vaš brat je ranjen! Moja supruga kao liječnik je podu- zela sve potrebne mjere.“ Gotovina ga je sočno opsovao i rekao: „On je kao i svaki drugi hrvatski vojnik. To što mi je brat, to ništa ne znači. Možeš ići.“

Jednom drugom prilikom Ante Gotovina držao je sastanak s trojicom meni nepo- znatih gardista. Ja prisustvujem kao zamjenik i pišem što se treba odraditi. Jedan od te trojice, koji je sjedio u sredini, bio je zapovjednik Specijalne postrojbe. Gotovina je bio ljut zbog pogibija u Škabrnji. Rekao mu je: „Ti si odgovoran za ovo što se desilo!“ Zapovjednik postrojbe: „Dozvolite da vam objasnim…“ Gotovina: „Nemaš ti meni što objašnjavati! Ako te zgrabim letit ćeš kroz ovaj zid! Izlazi napolje i to žurno da te više ne gledam! Još stojiš? Rekao sam ti da izlaziš. Kreći i sredi stanje u postrojbi!“ Druga dvojica ga hvataju za ruke i držeći ga preko vrata iznose van. Gledam, njemu su no- ge oduzete, to je bio stopostotni invalid. Kad su izašli pitao sam Gotovinu zašto tako postupa prema mladiću, invalidu bez nogu. Rekao mi je: „On je odličan zapovjednik. Nastradao je, ostao je zapovjednikom, ali bez nogu. Ja želim da ostane cijeli. Time ga jačam da ostane ono što je bio. Htio sam da ga napravim punim čovjekom, jer on to je. On nema noge, ali on to je. Ja s njim razgovaram kao s čovjekom koji može da trči, koji može da odlučuje, jer on je takav bio, ja mu vraćam samopouzdanje.“ I poslije ne znam koliko vremena, kad sam ga pitao za tog zapovjednika, rekao mi je: „Stari moj, znaš kako je uspješno poslije one zadaće izvršio!“

U svakom slučaju, upravo je imenovanje Ante Gotovine donijelo brojne pozitivne okolnosti za uspjeh operacije, posebno u kasnijem, obrambenom dijelu. Imao je isku- stvo prekaljenog legionara, razumio je, dakle, probleme na terenu. Imao je dosta isku- stva s bojišta u Slavoniji, a samim time poznavao je dobro i zapovjednike gardijskih postrojbi. Imao je vrlo izraženu sposobnost zapovijedanja i nadasve je brzo donosio odluke. Na koncu, rodom je bio sa šireg zadarskog područja, što je također bilo važno.

General Rajko Rakić bio je osoba od povjerenja Ante Gotovine. Kao glavni ope- rativac u Stožeru je provodio cijele dane, stoga o karakteru i navikama Janka Bobetka ne može toliko svjedočiti kao o osobinama Ante Gotovine, koje je upoznao upravo tijekom operacije „Maslenica“:

General Gotovina je zapovjednik koji je imao niz pozitivnih navika kojih se on ni- kako nije želio odreći. Jedna od tih njegovih navika je da bude stalno u vezi sa svojim zapovjedništvom. Primjerice, kad bi išao u Zagreb, na sastanak ili bilo gdje, on je uvi- jek rekao: „Ja sad idem gore, a ovdje će me zastupati ta i ta osoba.“ Dakle, on je uvijek ostavljao onoga tko je ovlašten da u ime njegovo, jer to je jedan rat, da može izdava- ti određene zapovijedi. Koristio se i jednim „trikom“. Svoje službeno vozilo ostavio bi ispred zgrade Zapovjedništva na trotoaru, a on bi otišao ili drugim vozilom ili avionom iz Splita prema Zagrebu. Pa smo ga pitali: „Zašto?“ - „Pa da oni koji nas promatraju misle da sam ja tu, u zgradi.“ Tako da je to nama bilo vrlo interesantno. To, naravna stvar, nije svaki put radio, ali je jedan od načina kako je on tada radio.

Drugi primjer isto puno govori. Protivnička strana je često djelovala po gradu, obič- no je to radila ujutro. Ujutro, oko 6 - 7 sati, 8 sati, po Zadru prve granate padaju, i to vrlo često. Ljudima koji nisu bili tu ili koji nisu živjeli u takvim uvjetima to je nezami- slivo, ali eto, tako je bilo. Oni ispale dvije-tri granate, više ne znate kad će stati ili kad će nastaviti. Moglo se dogoditi da general Gotovina na šanku hotela u kojem je živio tog momenta pije čaj ili kavu, prije kavu nego čaj, i da ispuši prvu cigaretu. On nikad nije želio odmah napustiti to svoje mjesto i reći: „Ja moram žurno u Zapovjedništvo.“ Ne, on je nastavio piti svoju kavu, popušiti cigaretu i, naravno, usput je listao novine da vidi što se događa. I na taj način davao je do znanja svim zaposlenicima hotela, svim onima koji ga eventualno sa strane promatraju, uključujući i UNPROFOR, da on ne paničari, da on nije zapovjednik koji će paničariti, i da on ovdje u svom Zapovjed- ništvu, u svom centru za operativno rukovođenje ima ljude na koje se može osloniti u svakom momentu, ljude koji znaju što rade.

Za ulogu generala Gotovine dosta sam govorio i pisao, reći ću još jednom da je njegova uloga bila nezamjenjiva, njegovo ratno iskustvo, hrabrost. I on je vjerovao svo- jim podređenima, iako je stalno govorio: „Nemojte nikome apsolutno vjerovati!“ On je bio istovremeno čovjek koji je bio osjetljiv na mnoge stvari, ali je vjerovao, poticao je suradnike. I ono što je najvažnije, siguran sam, budući da sam bio uz njega, imao je razumijevanje za sve teškoće s kojima se podređeni zapovjednici suočavaju u svakod- nevnom zapovijedanju s postrojbama i u svakodnevnom izvršavanju zadaća. Imao je razumijevanje, ali nikad nije dopustio da te poteškoće njega skrenu s osnovnog zadat- ka, osnovnog cilja.

U ovom slučaju, unatoč svim problemima s kojima smo se susretali, Ante Gotovina vidio je puni smisao poduzimanja VRO „Maslenica“ i predvidio je pobjede Hrvatske vojske. Operacija „Maslenica“ bila je sastavni dio njega kao čovjeka i zapovjednika. On se u toj operaciji prepoznavao kao vojnik i odgovorni zapovjednik koji u svemu ima punu inicijativu i kontrolu nad događajima. A upravo po tome se prepoznaju pravi i odlučni zapovjednici.

upravo po tome se prepoznaju pravi i odlučni zapovjednici. Načelnik GSHV-a, general Janko Bobetko, te generali

Načelnik GSHV-a, general Janko Bobetko, te generali Ivan Čermak i Mladen Markač u zapovjedništvu jedinica Specijalne policije nakon uspješno okončane operacije „Maslenica“.

nakon uspješno okončane operacije „Maslenica“. Janko Bobetko i Ante Gotovina uoči otvaranja Zračne baze

Janko Bobetko i Ante Gotovina uoči otvaranja Zračne baze Zemunik i dolaska državnog vrha, 18. srpnja 1993. godine.(autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)

Ustroj Specijalne policije u izvođenju napada tijekom operacije „Maslenica“. Zemljovid Velebita i smjerovi napada

Ustroj Specijalne policije u izvođenju napada tijekom operacije „Maslenica“.

u izvođenju napada tijekom operacije „Maslenica“. Zemljovid Velebita i smjerovi napada združenih postrojbi

Zemljovid Velebita i smjerovi napada združenih postrojbi Specijalne policije.

i smjerovi napada združenih postrojbi Specijalne policije. Smjena pripadnika Specijalne policije u vrlo teškim

Smjena pripadnika Specijalne policije u vrlo teškim vremenskim uvjetima.

II. TIJEK OPERACIJE „MASLENICA“

TEŽIŠNI SMJEROVI NAPADA

Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija SJP

Tijekom druge polovice 1992. godine u akciji „Poskok 1“ Specijalne jedinice Mi- nistarstva unutarnjih poslova ovladale su prostorom Velebita koji nitko od zaraće- nih strana nije kontrolirao. Vladimir Faber koji je u vrijeme operacije „Maslenica“ bio načelnik Stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, prisjeća se:

Priprema za akciju „Maslenica“ počela je još u ljeto, dakle negdje u kolovozu 1992. godine. U operativnoj akciji „Poskok“ pripadnici zadarske jedinice, uz ispomoć nekih drugih jedinica, zaposjeli su nekoliko dominantnih pozicija na Velebitu i izvršili izviđa- nje kompletnog prostora, čime su stvorili prije svega logističke, ali i obavještajne pretpo- stavke za uspješno planiranje i provedbu akcije „Maslenica“.

U akciji „Poskok 1“ sudjelovale su skupne snage Specijalne policije sastavljene od Specijalnih jedinica policije iz Zadra, Rijeke, Splita, Kutine i Zaboka. Značajnu po-

moć u toj akciji, kao i kasnije, tijekom drugih akcija na Velebitu, pružili su im kolege

iz Policijske postaje Lovinac - Sv. Rok. Zapovjednik Specijalne jedinice policije „Po-

skoci“ Zadar, Svemir Vrsaljko - Velečasni, bio je i zapovjednik skupnih snaga policije

u akciji „Poskok“:

Specijalna jedinica policije krajem osmog mjeseca 1992. godine, negdje 28. kolovo- za izlazi na prostor Bucića i Kneževića, gdje zatiče jedan dio pripadnika Policijske is- postave Lovinac i tu uspostavljamo crtu koju smo držali do početka akcije „Maslenica“. Osobno sam dobio zapovijed od generala Markača da izađem na taj prostor Velebita. Prostor Velebita mi je i prije ovog izlaska naše postrojbe bio djelomično poznat. Imali smo određena izviđanja jer su prije neke druge postrojbe boravile u tom prostoru, pa su davale lažne informacije o boravku i utvrđenim položajima neprijatelja. A ne samo o tome, nego su davali lažna izvješća o nekim događanjima, o nekim akcijama koje su bile prije – da je netko uništio streljivo, zapalio nekakve objekte, konkretno mislim tu na Bukvu. I ni više ni manje, nego za to je bila optužena moja postrojba. Onda sam osobno sa skupinom ušao u taj prostor, fotografirali smo sve i pisano izvješće o tim do- gađanjima postoji u sektoru Specijalne policije.

U operaciji „Poskok“ mi smo, znači, izašli na prostor Kneževića, ovladali smo pro- storom Maloga Libinja, došli smo do neke točke s koje smo mogli kontrolirati Sveto brdo. No, međutim, imali smo nekoliko tih naših točaka, punktova s kojima smo kon-

trolirali Veliko Libinje i cijeli ovaj dio, znači Jasenica, sve tamo do Obrovca, do Glinice (tvornice). Imali smo vizualni kontakt s tim cijelim prostorom. Mi smo ga nazvali Or- lovo gnijezdo. Zaista, čovjek se osjeća i dominantno, u svakom slučaju bio je to jedan lijep osjećaj da imamo mogućnost, da imamo snage krenuti u nekakva ofenzivna dje- lovanja. Bili smo duboko uvjereni da to možemo napraviti, i to je ono što nas je držalo, samo smo čekali trenutak kad bi krenuli. Već u akciji „Poskok“ izlaskom na Velebit, ne samo moje postrojbe, nego i zaticanjem djelatnika PU Sveti Rok na prostoru oko Gospi- ća, oko Visočice izlazi i Specijalna jedinica Rijeka, tu je i specijalna jedinica iz Zagreba i druge postrojbe. A također na ovaj prostor se priključuje još Specijalna jedinica Zabok. Znači, mi smo već uspostavili, nazovimo to, Združene snage Specijalne policije i prije same akcije „Maslenica“ u ovoj zoni, koju smo do tada kontrolirali.

U akciji „Poskok 1“ sudjelovala je i SJP „Ajkule“ iz Rijeke, u kojoj je tada smrtno nastradao zapovjednik postrojbe. Ovog tragičnog događaja i sudjelovanja u akciji prisjetio se Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda:

Naša postrojba sudjelovala je u akciji „Poskok“ potkraj kolovoza 1992. godine, a zadaća je bila zauzeti dio Velebita sa strane Gospića, od mjesta Rizvanuša do vrha Visočice, što je i učinjeno. Kolege iz SJP Zadar bili su pak raspoređeni da zauzmu naj- južniji dio oko prijevoja Alana. Nama je tada poginuo zapovjednik postrojbe Marino Jakominić, ubijen je iz zasjede ispod vrha Visočice.

Nas 30-ak kolega krenuli smo iz Rijeke prema Gospiću. Sutradan iz mjesta Rizva- nuša šumskom cestom krećemo prema vrhu Visočica, put je inače dug oko 18 km. Kako je bilo na putu jako puno oborenih stabala kretali smo se dosta sporo, taj prvi dan smo prevalili negdje do polovice puta, tu je zapovjednik Jakominić odlučio ostaviti grupu od šest-sedam kolega da prenoće i čuvaju odstupnicu dok se ostatak vratio u Gospić. Su- tradan je postrojba došla s bagerom i motornim pilama i počela raščišćavati cestu tako da se napredovalo puno brže, ali i opasnije jer smo vjerojatno bili uočeni iz podnožja gdje je neprijatelj imao svoja uporišta. Do krajnjeg odredišta, odnosno kraja šumske ceste došli smo tog dana predvečer vozilima i kamionom te iskrcali opremu. Potom smo to sve skupa: velike vojne šatore, streljivo, minobacače, protuoklopna sredstva, kuhinju, namirnice, dakle negdje oko dva puna kamiona opreme, prenesli planinarskom stazom do planinarskog doma na Visočici, koji je oko 1 sat hoda udaljen od mjesta gdje završa- va cesta. No ovo smo nosili cijelu noć. Kako se naša pozicija trenutno nalazila duboko iznad neprijateljskih linija, bilo je potrebno povremeno se spustiti na cestu, kontrolirati stanje, postaviti blokadne punktove zbog dopreme dodatne opreme i namirnica. Nave- čer bi išla narudžba, popis bi se uputio vezom u zapovjedništvo akcije i ujutro bi došla roba s vozilom ili manjim kamionom s djelatnicima SJP Gospić, ali ne prije nego što mi

osiguramo nesmetano kretanje cestom. Toga kobnog dana, 29. kolovoza 1992. godine, zapovjednik Marino je ušao u kamion, u tovarni prostor. Stajao je iznad vozačevog

mjesta, oslonjen o stranicu kamiona i okrenut prema naprijed. Naime, nije bilo cera- de pa su se kolege vozili odostraga osmatrajući usput okolicu. Ja sam taj dan, zajedno s još trojicom kolega, upućen da osiguramo i pregledamo dio ceste do negdje pola puta do Rizvanuše. Tu smo napravili punkt i javili zapovjedniku da je naš dio ceste osigu- ran. Nakon toga vozilo je moglo biti upućeno prema nama. Vrlo brzo nakon toga vo- zilo je prošlo cestom prema gore u podnožje vrha Visočice, predalo namirnice i uputilo

se prema natrag. Dok se vozilo vraćalo mi smo izašli na cestu da se pokažemo, vidimo

zapovjednika, pozdravio nas je. Odmah po prolasku, nakon možda par minuta odje- knuo je dugi rafal i čuli su se još pojedinačni pucnjevi i odjednom tišina. Preko sustava veze čujemo da se traži hitno pojačanje sa sanitetom i oklopom, jer da ima ranjenih. Malo iza toga s naše strane poziva se također preko veze zapovjednik, kodno ime bilo mu je „Čistač“. Dosta poziva bilo je upućeno, ali nije bilo nikakvog odziva. Shvatili smo da to ima veze s pucnjavom te se upućujemo niže prema mjestu događaja, nekih jedan

do dva kilometra od naše pozicije, gdje zatičemo na cesti tri ili četiri kolege koji su bili

u kamionu. Rekli su da su upravo na tom mjestu prošli zasjedu koja je pucala iz više

strojnica po njima i da ima troje – četvero ranjenih, a da je naš zapovjednik pogođen u prsa i da je na mjestu poginuo. Ako se tako može reći, ispada da je sreća po ostale bila u tome što je vozač koji je bio propucan s više metaka nastavio vožnju bez zaustavljanja te tako spriječio još veću tragediju. Ubrzo nakon našeg susreta pregledali smo mjesto zasjede, bilo je udaljeno 30-ak metara od ceste, te pronašli čahure, zapakiranu muni- ciju, neke okvire i veće količine krvi neprijateljskih vojnika. Krenuli smo za tragovima krvi, ali nismo ih sustigli.

Na nas kao postrojbu taj je gubitak bio veliki šok, vrlo, vrlo teško je prihvaćen i sigurno je utjecao na određene probleme i zbunjenost koju smo imali u nadolazećim akcijama.

Unatoč ovoj tragediji, pripadnici SJP Rijeka ostali su na Velebitu u bazi Visočica. U istoj bazi boravili su i pripadnici SJP „BATT“ iz Splita, čega se, kao i sudjelovanja u akciji „Poskok 1“ prisjetio Ivica Glavota:

Specijalna jedinica policije „BATT“ Split prvo upoznavanje Velebita je doživjela u jesen 1992. godine na Visočici, tijekom izvođenja operacije „Poskok“. Zauzimanje do- minantnih visova Velebita bio je jedan od zadataka radi ispunjavanja plana o ovlada- vanju pogodnim položajima za napadajne akcije koje su uslijedile od 1993. do 1995.

godine. Od tog listopada pa sve do kolovoza 1995. godine, s kraćim prekidima, jedinica

je stalno boravila na Velebitu. Upoznali smo, moglo bi se reći, skoro sve ćudi te ujed-

no zastrašujuće i zadivljujuće planine. Teško je i opisati raznolikosti reljefa, klime i vegetacije Velebita jer na istoj planini izmjenjuju se visoravni, pašnjaci, goleti, šume i kraški reljefi. U jednom se danu vremenske prilike znaju u tolikoj mjeri mijenjati, od sunčanog vremena do olujnog nevremena. Te tri godine ostavile su dubok trag u svima nama, do te mjere da više puta godišnje dolazimo na Velebit. Zauzimanje položaja na vrhovima Velebita pokazalo je puni smisao već u prvoj napadajnoj operaciji „Gusar“, poznatijoj pod imenom „Maslenica“. Naime, zauzeti položaji na Velebitu tijekom 1992. godine bili su polazište za napad Skupnim snagama Specijalne policije MUP-a.

Osim na Visočici, kao mjeru zaštite od djelovanja neprijatelja i surovih uvjeta planine, pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a ustrojili su druge baze na Velebi- tu otkuda su polazili u borbene zadaće. Ustrojena je još baza Ponos gdje su se ras- poredili pripadnici SJP Kutina, baza Ivine vodice gdje je bila SJP Zabok, baza Malo Libinje s pripadnicima SJP Zadar, dok su pripadnici Policijske postaje Lovinac - Sv. Rok boravili u Hrvatskom planinarskom domu i na prostoru Starigrada. Od tada na Velebitu u smjenama boravi oko 300 pripadnika Skupnih snaga Specijalnih jedinica policije. Svemir Vrsaljko - Velečasni prisjeća se aktivnosti specijalnih policajaca na Velebitu tijekom druge polovine 1992. godine:

Od naše baze, koju smo uspostavili na Bucićima i Kneževićima, znači tamo kod Malog Libinja, sve dalje prema Tulovim gredama, prema Malom Alanu bila je, na- zovimo to, ničija zemlja. Naša osnovna zadaća je bila onemogućiti upad terorističkih skupina u taj, nazovimo to, zrakoprazni prostor koji se u tom vremenu tu stvorio. Mo- ramo znati da je tada vladalo neko primirje. Imali smo one UNPA zone. U prostor tih UNPA zona je spadao i taj dio Velebita. No zbog specifičnosti prostora uvijek je prijetila opasnost upada njihovih terorističkih skupina, a s druge strane znali smo da tko ovla- da Velebitom, da taj zaista kontrolira ne samo Velebit, nego i zadarsku ploču. Oni su znali da ih mi izviđamo, znali su ne samo poradi toga što su nas uočavali ili znali da smo po nekim informacijama mi ušli u taj prostor, nego u to vrijeme, u toj UNPA zoni, u tom međuprostoru je patrolirala francuska postrojba UN-a koja je, po svim mojim spoznajama, tada bila više naklonjena njima nego nama. Od njih su dobivali informa- cije o našem rasporedu i nekim našim aktivnostima. Naravno, mi smo se potrudili da Francuzi ne znaju baš sve. S UNPROFOR-om, tim francuskim snagama, nismo bili u nekoj ljubavi. Da uistinu nisu gajili ljubav prema nama, svjedoči i negativna vibracija koja se mogla osjetiti u jednom njihovom dolasku kod mene u Zapovjedništvo, gore na Kneževićima. Kad su ugledali na rukavima naših momaka njemačke zastave, naime dobili smo iz donacije vojne opreme one džempere na kojima je bila njemačka zastava, vidjevši to, vidjevši naš stav i konkretno moj nastup, ta ljubav nije stvorena. Naprotiv,

bio je antagonizam, jer sam osobno već vidio u njihovom prvom nastupu da naginju, to jest da su im i njihove baze bliže pobunjenim Srbima, da imaju bolju komunikaci- ju s njima, odnosno da taj prostor ne doživljavaju kao hrvatski teritorij. Oni za mene nisu bili neutralni, nisu bili mirovne snage, nego snage koje su htjele sačuvati taj „sta- tus quo“. Zapravo sve njihove radnje upućivale su na to da ne simpatiziraju ni nas ni hrvatsku državu. Kao primjer mogu navesti slučaj kada je netko od naših pripadnika, mislim Svetoročani, postavili hrvatsku zastavu na Sveto brdo. U jednom trenutku smo vidjeli da netko oko zastave nešto radi i da je više nema. Onda smo zapucali malo po njima. Tad je, između ostalog, bilo nešto zapaljivog streljiva, pa se „zapalilo“ Sveto br- do. Tako da je Sveto brdo zaista izgledalo kao „Sveto brdo“. Nakon toga sam, jer smo imali dolje u Starigradu osobu za kontakt s UNPROFOR-om, dobio informaciju da smo pucali po njima. I kad sam saznao da su bili oni, onda sam zahtijevao da mi do- nesu tu hrvatsku zastavu. I nakon nekoliko dana, za zbilju, došla je ta francuska izvid- nička ekipa i donijela mi hrvatsku zastavu. Oni su je stvarno skinuli, ali su je i donijeli.

Zanimljiva je priča o hrvatskom stijegu koji se vijorio na uzvišenju Sveto brdo. Ipak, nisu ga postavili policajci iz Lovinca, već postrojba koja je također boravila tije- kom 1991. i 1992. godine na Velebitu. Stijeg su postavili pripadnici Planinske satnije Velebit, a dozapovjednik postrojbe Dragutin Baruškin prisjeća se razloga i okolnosti:

Mnogo je priča oko hrvatskog barjaka na Svetom brdu, koji se vidi na fotografija- ma raznih postrojbi. Tu zastavu postavili su naši dečki, na Jurjevo, 23. travnja 1992. godine. Sveto brdo je na Velebitu „drugo“ po visini, ono je 5 metara niže od Vaganskog vrha, 1757 metara. I onda smo mi napravili jarbol od 6 metara i nataknuli zastavu promjera 1 puta 2 metra i dignuli gore pa da to bude najviši vrh, najviša točka Velebi- ta. Jer taj Vaganski vrh je masiv koji nema izraženost da je to vrh. A Sveto brdo baš je onako, markantno izraženo kao vrh.

Početkom kolovoza Planinska satnija Velebit je, prema zapovijedi, započela s procesom demobilizacije, a do 21. kolovoza cijela postrojba poslana je u pričuvu. Položaje na planini držali su pripadnici policijskih snaga iz Lovinca i Svetog Roka, a položaje Planinske satnije Velebit preuzeli su pripadnici domaće postrojbe iz Stari- grada. Uskoro je na najvišoj razini bilo organizirano zapovjedno izviđanje Velebita, te su zapovjednik Specijalnih jedinica MUP-a Mladen Markač i načelnik GSHV-a general Janko Bobetko na samoj planini donijeli odluku da pripadnici Specijalnih jedinica policije preuzmu položaje na Velebitu i vrše zadaće kao pripremu za nado- lazeću operaciju. Iako je postrojba Planinske satnije Velebit stavljena u pričuvu, naji- skusniji alpinisti, predvođeni Jerkom Kiriginom, angažirani su da održavaju tečajeve alpinizma i orijentacije. Ta poduka pokazala se vrlo važnom u djelovanju pripadnika

specijalnih postrojbi u nadolazećim oslobodilačkim operacijama. Kako bilo, od ko- lovoza 1992. godine pa sljedeće tri godine Velebit postaje drugi dom pripadnicima Specijalnih jedinica MUP-a. Otpočele su pripreme za operaciju „Poskok 1“, odnosno vojno-redarstvenu operaciju „Maslenicu“. Zapovjednik Specijalne jedinice policije iz Zadra, Svemir Vrsaljko – Velečasni, prisjeća se razdoblja primirja i iščekivanja za pokretanjem borbene akcije:

Mislim da je dečkima, a i meni samome, u tom vremenu najteže padalo to neko primirje u kojem se ništa nije događalo. Željeli smo da se nešto dogodi, a samim do- laskom na Velebit znali smo da se stvara ne samo vizualni kontakt s jednim širim po- dručjem, nego da nas sigurno čeka jedna zadaća. Na osnovu našeg boravka na Velebi- tu i naših spoznaja u tim izviđačkim i osmatračkim djelovanjima, ja sam i prije akcije „Maslenica“ tražio od sektora Specijalne policije, znači od generala Markača, da do- zvoli izvršavanje jedne borbene zadaće. Naime, držao sam da mi, to jest moja postroj- ba i ovi momci koji su bili nama tu pridruženi iz Svetoga Roka i Lovinca – da možemo ovladati, to jest da možemo osvojiti prostor Rovanjske, Maslenice, Jasenica i tako dalje. Taj prostor smo svakodnevno motrili, izviđali. Imali smo i dubinska izviđanja. Moja prosudba je bila da smo mi to mogli odraditi, i u jednoj zajedničkoj raščlambi mi je da- na naznaka da se uskoro sprema jedna malo šira operacija. Poslije sam shvatio da je to upravo operacija „Maslenica“.

U tom vremenu, konkretno 16. prosinca 1992. godine, u jednom od tih izviđanja pogiba i moj zamjenik Dragan Žunić. Nakon njegove pogibije mi se vraćamo u Zadar, a mijenja nas Specijalna jedinica splitsko-dalmatinska, BATT. Mi se potom opet vraća- mo na prostor Velebita u pripremu, to jest na sam početak akcije „Maslenica“.

Za zapovijedanje postrojbama Specijalne policije osnovan je Stožer skupnih sna- ga Specijalne policije, na čelu s generalom Mladenom Markačem. Načelnik stožera bio je Vladimir Faber, pomoćnik načelnika Mile Smolčić, pomoćnik za sustav veze Davorin Pavlović, pomoćnik za logistiku Slavo Maduna, a Jakob Bukvić, Mirko Hor- vat i Svemir Vrsaljko bili su članovi Stožera. Snagama za vatrenu potporu zapovije- dao je Josip Turkalj. Tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomlje- nović bio je osoba zadužena za koordinaciju rada zapovjedništava MUP-a i HV-a. Načelnik Stožera skupnih snaga Specijalnih jedinica MUP-a, Vladimir Faber, prisje- ća se okolnosti u kojima je trebalo pokrenuti napadajnu operaciju na Velebitu:

Gospodin Markač je već tada bio zapovjednik svih skupnih snaga Specijalne policije i on je osobno sudjelovalo i u pripremi i u provedbi akcije „Maslenica“ kao zapovjednik Specijalne policije MUP-a. Kad mi je gospodin Markač tri dana prije početka opera- cije rekao da treba pripremiti plan napada, i nakon što sam se upoznao s terenom i sa

situacijom, moram priznati da sam sâm sebi rekao: „To je nemoguće!“ Dakle, Velebit, siječanj, bez ikakve prethodne pripreme, bez skoro bilo kakve logistike, dakle, provesti napadajna djelovanja i zadržati se na Velebitu nakon provedenog napadajnog djelova- nja – zaista sam pomišljao da je nemoguće. Naravno, nisam to nikome rekao kako ne bih širio defetizam. Tada sam bio na dužnosti načelnika Stožera koja je otprilike uvi- jek ista: procjena situacije, donošenje odluke, odnosno pripreme, zapovijedi za napad i prenošenje odluke na podčinjene jedinice, odnosno neposredno upravljanje borbenim djelovanjima.

Obavještajni podaci kojima smo raspolagali od zadarskih specijalaca, pa i od pri- padnika jedinice PP Lovinac, bili su dragocjeni. Podaci su govorili da neprijatelj ima pod kontrolom, kroz izdvojene vatrene točke, bunkere i prometnicu koja vodi od Svetog Roka do Obrovca i da se povremeno ubacuje na područje preko Svetog brda i drugih vrhova Velebita, odnosno da se povremeno ubacuje na područje koje je tada bilo pod našom kontrolom. Mi smo imali pod kontrolom greben Velebita, srednji Velebit, negdje do Ivine vodice. Kanjon Maslenice je bila polazna točka odakle smo ubacivali snage na područje Velebita. To je otprilike prostor dubine 20-ak kilometara, širine negdje, gleda- jući od Jadranske magistrale, od juga prema sjeveru do grebena Velebita – dakle nekih 20 puta 10 kilometara. To je teško i gotovo neprohodno područje. Dakle, za ono što pro- sječnom specijalcu s punom opremom treba za svladavanje kilometra – ovdje se računa tri do pet, dakle, koeficijent neki u odnosu na vrijeme koje je potrebno za svladavanje samo zemljišnih prepreka.

Podatke o neprijatelju na okupiranom području na smjeru Bukva, Malo Libinje, Veliko Libinje, Kraljičina vrata, Mali Alan te Mali Golić prikupljala je i izvidnič- ka skupina sastavljena od 20 pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko iz Zagre- ba. Izviđanja, koje je potrajalo 7 dana, prisjetio se jedan od njezinih djelatnika Josip Klemm:

Nekoliko dana prije same „Maslenice“ jedna grupa pripadnika ATJ Lučko već je bila na području Velebita s ciljem operativnog izviđanja i prikupljanja informacija. Prikupljali smo konkretno informacije o tome gdje se neprijatelj nalazi, tako da bi, kad krene sama operacija, mogli koordinirano s topništvom i minobacačkim skupinama djelovati po neprijatelju, a isto tako omogućiti tim našim snagama da ne upadnu u zasjedu i da što prije mogu ovladati područjima. Svima nam je jasno da je boraviti u siječnju mjesecu na Velebitu jako, jako teško. I zamislite sad jednu grupu od 20-ak pri- padnika koji već desetak dana borave na Velebitu. A što znači „boraviti“? Znači živje- ti na tome području, a da vas nitko ne primijeti. Zamislite samo kad bi neprijateljske snage primijetile da se jedna grupa nalazi na Velebitu, da se nešto priprema, sigurno bi

takvo što već ugrozilo akciju. U tih nekoliko dana zato nije bilo nikakve logistike, nego je bilo, možemo reći, surovo preživljavanje.

Okupljanja potrebnih snaga policije i pripremnih aktivnosti prije pokretanja na- padajnih djelovanja prisjeća se načelnik Stožera skupnih snaga SJP-a Vladimir Faber:

Ukupno smo bili angažirali oko 800 pripadnika Specijalne policije. Specijalna poli- cija tada je brojala oko 1500 do 1600 ljudi, međutim, imajući potrebu za smjenom na položajima, odlučili smo se, u dogovoru s generalom Markačem, da se nikad ne anga- žira kompletan operativni sastav jer je trebalo zbog ovih teških uvjeta osigurati konti- nuirani sustav zamjena jedinica na položajima. Tako da je neposredno borbeno djelo- vanje, dakle napad 22. siječnja, izvelo oko 800 pripadnika Specijalne policije.

Mi iz Specijalne policije djelovali smo potpuno samostalno. Prema odluci Stožera u Zadru, mi smo napadajno djelovanje trebali početi noću. Međutim, u neposrednoj

komunikaciji sa zapovjednicima jedinica na Velebitu utvrdili smo da je to jednostavno nemoguće, dakle krenuti u ponoć, kada je vidljivost bila apsolutno nikakva. Teško se

po

ovom terenu kretati i danju, a kamoli noću, pogotovo kad je teren potpuno zaleđen.

Mi

smo odlučili prekršiti zapovijed i krenuti u napad u svitanje, osim jedinica koje su

bačene u zasjedu prema Svetom Roku preko Velebita. I činjenica je da tu odluku tada

nismo nikome priznali, a kasnije, budući da se pokazala ispravnom u odnosu na stanje

na terenu, nismo imali nikakvih posljedica. Bili smo potpuno samostalni jer naš pravac

napada je zaista bio potpuno izdvojen. Budući da smo kao pripadnici MUP-a imali sa- mostalnost i formalnu i organizacijsku, imali smo je i u provedbi akcije, imajući u vidu zemljišne karakteristike.

Postrojbama MUP-a pridodat je i jedan vod Domobranske bojne Obrovac čiji su pripadnici služili kao vodiči, te jedan vod 1. satnije 1. bojne 7. domobranske pukov- nije u ulozi goniča konja, nužnih za logistiku. Zadaća Specijalnih jedinica policije bi- la je ovladavanje područjem Malog Alana, Velike i Male Bobije, Tulovih greda i pre- sijecanje komunikacije Sveti Rok - Mali Alan - Obrovac. Na glavnom smjeru napada

s ciljem ovladavanja prijevojem Mali Alan i presijecanjem komunikacije Sveti Rok

- Obrovac napadali su pripadnici ATJ Lučko i SJP „Grom“ iz Karlovca. Na prvom

pomoćnom smjeru napada sa zadatkom ovladavanja Malom i Velikom Bobijom te Tulovim gredama bile su SJP Zadar, Split, Šibenik i Varaždin pod zapovjedništvom Svemira Vrsaljaka, a na drugom pomoćnom pravcu sa zadatkom blokade ceste od Svetog Roka i prekida svake veze i pomoći neprijateljskim snagama kod Malog Ala- na, bile su SJP Zabok, Rijeka, Zagreb i pripadnici Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok pod zapovjedništvom Zvonka Pausića - Pauka. O zadanim ciljevima načelnik Stožera Stožera Vladimir Faber prisjetio se:

Mi smo u planiranju napadajnog djelovanja odredili sljedeće ciljeve: prvi cilj je bio zaposjesti greben Velebita i Sveto brdo kao dominantnu točku – do ceste Gračac - Obro- vac, odnosno prijevoja Mali Alan, kako bi se spriječila komunikacija neprijatelja tom cestom. Drugi cilj je bio osvajanje vrhova Velike i Male Bobije kako bi se stekla kontrola nad Glinicom, odnosno područjem Obrovca, i kako bi se vezale snage neprijatelja za naše snage, čime bi se omogućilo olakšano djelovanje jedinicama Hrvatske vojske, koje su nastupale duž magistrale, odnosno u zadarskom zaleđu. I treći, vrlo bitan cilj, bio je postavljanje zasjede na području Svetog Roka jer smo očekivali da će neprijatelj u tre- nutku naših napadajnih djelovanja slati pomoć prema Obrovcu, prometnicom Gračac - Obrovac preko Malog Alana. I sva tri cilja, moram reći da su ispunjena u potpunosti.

Ono što je posebno bitno naglasiti, pripadnici Specijalne policije Zabok i Specijal- na jedinica policije Alfa Zagreb su noću 21. na 22. siječnja ubačeni preko Velebita na područje Svetog Roka. To je, znači, nekih 30-ak kilometara zračne linije noću, snijeg, dnevna temperatura je bila negdje oko minus 10 stupnjeva. Uz jak vjetar, noćna tem- peratura je bila oko minus 20, s time da je već 24. i 25. siječnja i sniježilo, tako da su uvjeti onda bili još dodatno pogoršani. Ipak, uspješno su zaposjeli svoje pozicije, posta- vili zasjedu, izvršili, koliko je meni poznato, najuspješnije zasjedno djelovanje uopće u Domovinskom ratu, pri čemu je gubitak neprijatelja bio 22 poginula i više ranjenih. Poznato mi je da je u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini bila višednevna žalost. I činjenica je da je time, osim što je neprijatelju nanesen velik gubitak, zapravo naprav- ljena jedna pretpostavka da držimo položaje, dakle greben Velebita, i ‘93. i ‘94. godine, odnosno pretpostavka da se može planirati i realizirati operacija „Oluja“ 1995. godine.

U spomenutoj zasjedi, na drugom pomoćnom pravcu, zajedno sa SJP Alfa iz Za- greba sudjelovala je Specijalna jedinica policije Krapinsko-zagorske županije „Ba- run“. O njezinu djelovanju u operaciji govori zapovjednik Zvonko Pausić - Pauk:

Prva i glavna zadaća moje jedinice u akciji „Maslenica“ bila je presijecanje komu- nikacije Sveti Rok - Obrovac, koja je bila glavna poveznica za eventualno pristizanje pomoći neprijateljskim snagama, gore na Alanu. To je komunikacija koju smo trebali presjeći i zauzeti prilikom eventualnog nailaska pomoći, da spriječimo dolazak nepri- jateljskih snaga gore.

Krenuli smo s Malog Libinja u tri sata poslije ponoći s 21. na 22. siječanj. Mali Alan, sve smo prešli pješice pod klimatski nepovoljnim uvjetima jer nas je sprječavao snijeg, led, jaki i hladni vjetar. Za taj put pod opremom i tim nepovoljnim klimatskim uvjetima, jer oprema je težila više od 20 do 30 kila, trebalo nam je oko pet, pet i pol sati. Pošto sam ja već bio ovdje u Svetom Roku i Lovincu, donekle sam poznavao teren, pa sam, vjerojatno i zbog toga, i dobio ovaj pravac. Poslužio sam se i s tim da sam jednog

djelatnika iz Policijske ispostave Lovinac, koji sto posto poznaje teren, uzeo kao vodiča. To je bio moj prijatelj Dane Serdar.

Krapinsko-zagorska specijalna policija je tada sudjelovala s 83 čovjeka, s tim da na tom pravcu kojim smo mi išli bila je uključena i Specijalna policija zagrebačka „Alfe“ i Policijska ispostava Lovinac. Zajedničkim snagama napravili smo tu taktičku zasjedu, koju smo odradili pozitivno.

Pripadnici Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok imali su značajnu ulogu upravo u toj akciji, postavljenoj zasjedi na prijevoju Mali Alan, o čemu govori zapovjednik postrojbe, Josip Vrkljan - Jotan:

Mi smo mjesecima prije prikupljali obavještajne podatke o stanju neprijatelja, nje- govoj brojnosti, položaju, čime raspolaže. Obzirom da smo domaći, znamo teren, raz- govarali smo dosta aktivno s generalom Markačem što učiniti i na koji način. U samoj akciji kao postrojba smo borbeno djelovali na prvoj crti. Večer prije početka akcije od generala Markača dobili smo zapovijed, znali smo koji je naš pravac i što trebamo čini- ti. Naš pravac bio je: Dušice – Liščani - Bonarevo. Trebali smo spriječiti neprijatelja na pravcu Sveti Rok - Mali Alan – Obrovac, da ne može uvoditi nove svježe snage na Alan tamo gdje su oni imali položaje. I tu smo akciju u potpunosti izvršili, sve ono što smo dobili za zadaću to smo sto posto izvršili. Mi smo dobili zadaću, imali smo obavještajne podatke gdje se oni otprilike kreću i došli smo, zaposjeli cestu, i kad su oni naišli došlo je do borbenog okršaja. I imali smo tu i jednim dijelom sreću. Nažalost, imali smo jednog poginulog, ali evo, u odnosu na neprijatelja, tu smo mi prošli odlično.

Nakon višesatnog iscrpljujućeg penjanja specijalci su nastavili sa spuštanjem kroz teško prohodan šumski put do kote 614 koja se zove Krč, gdje se put spaja s cestom od Svetog Roka do prijevoja Mali Alan. Dio pripadnika zagrebačkih „Alfi“ ostao je kod šumske kuće u Lišćanoj dragi dok su se pripadnici SJP Barun odvojili i otišli desno prema selu Rajići. Na cestu se prvo spustila protuoklopna grupa, a „Baruni“ i preo- stale „Alfe“ rasporedili su se uz cestu. Zvonko Pausić - Pauk, zapovjednik zabočkih „Baruna“, prisjeća se tijeka okršaja u kojemu su protivničke snage teško nastradale:

Sama akcija uslijedila je odmah dolaskom na prijevoj koji se zove Krč. Izviđačka skupina koja je spuštena dolje ispod ceste, tri djelatnika koji su izašli s te strane prati- li su ih odozgo i javili nam da su oni već krenuli prema ovamo, da idu dva kamiona i jedan Pinzgauer. Tako da nismo imali ni pet minuta da se pripremimo za tu zasjedu. Nismo imali puno vremena, jer su neprijateljske snage već krenule prema ovom prav- cu od Ruke, gdje su imali i svoj stožer, prema nama. Tako da, čim smo došli ovdje, već umorni i iscrpljeni od tog puta, rasporedili smo na brzinu ljude pošto sam već izbacio

izviđače na dominantne točke. Rasporedili smo grupe ljudi po lijevom obronku mjesta koje se zove Krč, sve do zadnjega zavoja izlaska iz šume. Na brzinu smo to odradili, pripremili zasjedu. Doslovno školski smo odradili tu zasjedu i na svu sreću našu i svih ostalih naših suboraca, odradili smo je pozitivno.

Pustili smo prvi kamion koji je došao na sami zavoj, gdje je bila zadnja grupa. I tu smo onda otvorili vatru, jer ostali su bili postavljeni dolje tako da se ni oni zadnji nisu mogli ni povući ni ništa. To je bilo vrlo kratko, negdje možda 5 do 10 minuta, mislim, teško je to sad reći, tu negdje, 5, 10 minuta. Oni su uletjeli u našu zasjedu i doživjeli su teški poraz.

O uspješno odrađenoj zasjedi svjedoči i zapovjednik Jedinice za posebne namje- ne Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok Josip Vrkljan - Jotan:

Mi smo se posložili uz cestu na više lokacija, a oni su došli iz njihove baze na Ruci

kod pruge. Ovo je bila njihova interventna specijalna jedinica koja je intervenirala ta- mo gdje gori. Oni nisu očekivali da ćemo bit’ tu, no mi smo bili tu i svoju zadaću izvrši- li. Nismo dugo čekali, to je trajalo svega nekih 5-10 minuta, nek’ je bilo maksimalno 15. Oni su išli s onim Tamovima 150 ili 110 prema Alanu, jer na Alanu su naše snage došle u kontakt s njihovima i oni su onda išli u pomoć, a nisu znali da mi imamo tu zadaću. Vidjeli smo jednoga koji je preživio i on se spasio. Mislim da se zove Jovica Njegovan i znamo tko je, s obzirom da smo mi tu živili, zajedno smo išli u srednju školu u Gospić. Konkretno, ti Srbi naši, evo tu susjedi koji su bili živjeli i žive i danas, oni u stvari ne prihvaćaju Hrvatsku, koja je i njihova domovina, barem bi trebala biti.

Izvješće o pogibiji 22 pripadnika „Plavog bataljona“ na putu od Svetog Roka do Malog Alana poslano je iz Stanice javne bezbjednosti Gračac Sekretarijatu za unu- trašnje poslove Korenica i Ministarstvu unutrašnjih poslova Knin, istoga dana, 22. siječnja:

„DANA 22. 01.1993 GODINE OKO 11,30 SATI NA RELACIJI SV. ROK – MALI ALAN, SAČEKANA JE U ZASJEDI I POBIJENA JEDINICA PLAVOG BATALJO- NA KOJA JE IŠLA U POMOĆ SVOJIM DRUGOVIMA NA MALOM ALANU.“

U samo nekoliko minuta život su u zasjedi izgubila 22 neprijateljska vojnika, pri- padnika tzv. Plavog bataljona Srpske vojske Krajine. U zasjedi su uništena tri kami- ona i zarobljena je znatna količina naoružanja i vojne opreme. Zvonko Pausić - Pauk svjedoči o posljedicama dobro postavljene zasjede:

Tu su bila dva kamiona i jedan Pinzgauer, koji su bili puni neprijateljskih snaga

i materijalno-tehničkih sredstava, naoružanja, minobacača. To smo čak i zarobili i tu

smo postavili njihove minobacače, koje smo upotrijebili dalje u borbi protiv njih. Nai-

me, iza njih dolazi grupa pješaštva, negdje oko 20 do 30 njih. Još jednom su pješaštvom pokušali proći i borba je sveukupno još potrajala negdje 35 do 45 minuta, tako da smo

mi

tada ovladali s ovim prostorom i kontrolirali u potpunosti sve. Oni su bili maksimal-

no

iznenađeni. I čak ja mislim da nisu ni znali da smo mi tu, nego su pucali s haubica-

ma i tenkovima gore po vrhu Velebita.

I zaista oko 15 sati iz smjera Šulentića uočena je kolona neprijateljskih vojnika potpomognuta s dva tenka i jednim oklopnim vozilom. Tenkovi su se zaustavili kod sela Egeljac i u sljedećih nekoliko sati, uz uporabu teških minobacača, tukli su cijelo brdo. Zbog jačine vatre pripadnici Specijalne policije povukli su se stotinjak metara uz cestu prema Velebitu. Također, evakuirano je i tijelo jedinog poginulog, Ivice Dr- mića. Zapovjednik Specijalne jedinice policije Krapinsko-zagorske županije „Barun“ Zvonko Pausić - Pauk, prisjeća se gubitka kolege policajca:

Na žalost, imali smo i poginulog, gospodina Drmića, iz Specijalne jedinice policije „Alfe“. To je jedina žrtva na ovom pravcu. Imao je rođendan taj dan i želio si je za ro- đendan skinuti jedan tenk. I to je cijelo vrijeme pričao i jednostavno, nije imao sreće.

On

je iz „Alfi“ pridodan nama kao djelatnik koji je rukovao s protuoklopnim sredstvom

za

tenkove, BOV-ove. I išao je zajedno s nama i jednostavno vjerujem da je iz jednog

od

kamiona netko povukao nasumično rafal koji je pogodio u njegovu Osu, i metak se

odbio i pogodio ga u glavu. Ja sam ga osobno s još dva-tri svoja djelatnika izvukao s te prve linije do prvog puteljka. Onda je došla grupa djelatnika Specijalne policije „Alfe“ koji su ga dalje transportirali prema Malom Libinju.

Načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber o okolnostima pogibije Ivice Drmića prisjetio se:

Možda najteži moment bio mi je pogibija kolege Ivice Drmića. Naime, ja sam s njim bio i osobno jako dobar. On je bio pripadnik „Alfi“, ja sam bio tad zapovjednik Specijalne jedinice policije „Alfa“. On je bio osposobljen za rukovanje ručnim raket- nim bacačima. I bez obzira na nemoguće uvjete, on je uspio ručni raketni bacač Osa s tri rakete prenijeti na svojim leđima preko Velebita do Svetog Roka. I kada je kretala kolona neprijateljska iz Svetog Roka, budući da smo imali dominantan položaj, on je dečkima oko sebe rekao: „Ljudi, meni je danas rođendan, ja ću si za rođendan priuštit jedan tenk.“ I u trenutku kad je ispaljivao raketu iz RBR-a bio je pogođen i, na žalost, smrtno je stradao. Kad su mi kolege javili da je on poginuo, znate, čovjeku svašta prođe

kroz glavu – ima li to sve smisla. Ali to je prolazna ona, rekao bih, nevera. Prođe vrlo brzo jer jednostavno dinamika zbivanja na bojišnici je bila takva da nije bilo vremena

za isključiti se privremeno ili malo duže. No, ima smisla, naravno da ima smisla i po-

kazali smo svi zajedno da ima smisla. Ljudski je priznati da je bilo i teških situacija, da je ponekad bilo propitivanja samog sebe. Ali svakako, pokazali smo. U krajnjem sluča- ju i danas, evo, kad dolazimo ovdje na Velebit s ponosom se prisjećamo svih, pogotovo poginulih kolega. Ali ovdje su zaista i oni koji su preživjeli zaslužili spomenik.

Zbog pada mraka te daljnjeg granatiranja zapovjednik akcije Zvonko Pausić - Pauk odlučio je da se povuku:

Mi smo ostali nakon te zasjede, kontrolirali smo cijeli dio dole do Lotića ispred Sve-

tog Roka. To smo držali sve do večernjih sati, ali nismo imali vezu sa Stožerom, tako da sam ja sâm nakon toga, kad je već večer padala, zapovjedio lagano povlačenje prema obronku Velebita na Dušici. Povratak je trajao između 8 do 10 sati, jer su svi ljudi bili maksimalno iscrpljeni. Ništa nam nije pogodovalo, od samih vremenskih, klimatskih uvjeta i samog puta i opreme koju smo nosili i plus toga iza svega toga smo odmah stu- pili u vatrenu borbu s neprijateljem.

Po pričama i slušajući kasnije „Radio SAO Krajinu“ i „Knin“, navodno da je jedan

ostao živ, koji danas živi u Gračacu. I to smo slušali preko njihovog radija i još kojeka- kve gluposti koje su oni navodili, koje nemaju veze s istinom. I na kraju su proglasili tri dana žalosti, vezano za pogibije njihovih vojnika u toj akciji.

Kao podrška zasjedi upućeni su i specijalci iz Rijeke, čega se prisjetio Darko Kle- po, zamjenik zapovjednika voda SJP „Ajkule“ Rijeka. Ipak, dio Riječana nije došao na predviđene pozicije, a priča je zanimljiva jer zorno prikazuje što se sve zbiva u ratnim uvjetima, odnosno da je čak i u ovako dinamičnoj akciji moguće napraviti ljudske pogreške. Naime, Klepo je s nekoliko kolega jednostavno zaspao uoči akcije:

„Ajkule“ su dobile zadatak da zauzmu cestu na području Crvenih potoka i spri- ječe dolazak neprijateljskih vojnika u primorje cestom koja vodi iz Svetog Roka preko Malog Alana na Maslenicu, odnosno Jasenice, što je i učinjeno. Izviđači naše postrojbe odradili su svoj posao, neka dva-tri dana prije same akcije. Iz naše postrojbe išla su u izviđanje četiri djelatnika.

Uoči akcije „Maslenica“ izmješteni smo u Starigrad. Dio postrojbe, sa zapovjedni- kom Galjanićem, upućen je kroz Paklenicu prema zbornom mjestu, a nas pet-šest kole- ga ostali smo s opremom postrojbe u Starigradu. Uskoro smo i mi helikopterom preba- čeni na mjesto, tada prvi puta čujem za naziv Veliko Libinje. Impresionirala me vožnja zrakom, bilo mi je to prvi puta u životu, a već iz zraka se vidjelo da se na Velikom Libi- nju okupila velika masa ljudi. Bilo je tu više postrojbi Specijalne policije: Lučko, Zagreb, Šibenik, Split, Gospić, Rijeka, a mislim da ih je bilo još. Pronašli smo naše, saznali sve o budućoj akciji, smjestili smo se i čekali. Tada, te godine u to doba nije bilo snijega pa

nije bilo niti nešto strašno hladno. Čak se sjećam da je bio prekrasan sunčan dan, tako da smo praktički svi spavali tu po livadama u vrećama, tko je imao, i bez šatora. Tu noć, ja i još trojica kolega stisli smo se uz nekakav kameni zidić i zaspali. Tijekom noći smo čuli kao nekakva komešanja, ali glasnijeg poziva nije bilo pa se nismo ni obazirali previše. Zapravo se sve odvijalo u tišini, ljudi su budili jedni druge, a nas su, eto, zao- bišli i mi nesretnici ostali sve do ujutro na spavanju. Kad smo se digli ujutro, svuda ma- gluština, nema nikoga na cijelom Libinju, samo nekoliko artiljeraca s minobacačima. To jutro započinje akcija i nas četiri ostajemo na Libinju pomažući artiljercima. Malo iza podneva vraćaju se prvi policajci, momci iz Šibenika, saznajemo da su na području oko Alana imali žešći okršaj te da su bili odsječeni od ostatka jedinice neko vrijeme pa su se zato vratili. Isto tako došle su vijesti i o većem otporu na samom prijevoju Alan,

a o našima ni glasa. Kasno popodne netko od zapovjednika artiljeraca upućuje nas u

stožer akcije na Kneževićima. Tamo stižemo kasno navečer, prespavamo u nekim ka- menim kućicama ili „stanovima“, kako ih zovu na Velebitu. Ujutro se javimo u stožer,

opišemo našu glupu situaciju, opet nitko ništa ne zna osim da je naša postrojba trebala biti na području Crvenih potoka negdje sa sjeverne strane Velebita iznad Svetog Roka. Također nam tada predlože da se uputimo u potragu za postrojbom i da javimo stanje

u

stožer koliko je to moguće. Prije polaska nam se priključuju još dva djelatnika ma-

le

postrojbe lovinačke Specijalne policije. Jedan od njih bio je iskusni borac rodom iz

Lovinca, inače prije rata često je „bazao“ po Velebitu i odlično ga poznaje. Tako se nas šestorica krećemo to jutro prema Crvenim potocima, no kako je cijelo vrijeme bila vr-

lo gusta magla uspijemo se dokopati do grebena na vrhu Velebita, do mjesta Dušice i

odlučimo da ćemo tu prespavati u nekoj kamenoj kućici za pastire, nažalost poprilično derutnoj. Ranom zorom uputimo se stazom prema nekakvoj cesti koja onda dalje vodi prema Svetom Roku. Putem smo pronalazili razasute dijelove policijske opreme: nože-

ve, okvire za streljivo, čak i oružje, komade odjeće, tako da je bilo jako neugodno kretati se, ne znajući što se točno desilo i što nas sve čeka. Nakon otprilike 5-6 sati hoda našli smo naše kolege žive i zdrave na dijelu puta iznad Svetog Roka. Ispričamo našu situa- ciju i što smo sve vidjeli i to da je u stožeru potraga za njima. Saznajemo da je oprema rasuta putem od djelatnika „Alfi“ koji su imali žestoki sukob s neprijateljem u blizini Svetog Roka. Uspijemo javiti u stožer naše stanje, a oni nas na tom položaju zadržava-

ju još nekih tjedan dana. Mi nismo imali izravnih borbi zbog toga što se prvog dana sa-

me akcije „Maslenica“ dio djelatnika SJP Zagreb, koji je imao zadatak rušenja mostića

i dijela ceste prema nama, sukobio s neprijateljem na toj istoj cesti, ali puno niže, i gdje

je neprijatelj tada pretrpio znatne gubitke.

Pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a zasjedom na pomoćnom pravcu u pot- punosti su iznenadili neprijatelja. Istoga dana, 22. siječnja, nakon što ih je u prostor

uvela izvidnička skupina ATJ Lučko, u napad na središnjem pravcu krenule su sku- pne snage koje su uz ATJ Lučko činili pripadnici SJP „Grom“ Karlovac. Napad je išao smjerom Libinje – Bukovo pleće – Mali Alan. Njihova djelovanja prisjeća se Josip Klemm iz ATJ Lučko:

Sjećam se, večer prije nego što smo krenuli u samu operaciju „Maslenica“, spavali smo pod vedrim nebom, a temperatura se spustila na minus 18. Od nas trojice bliskih prijatelja jedan nije imao vreću za spavanje, pa se na djelu opet pokazala ona ljudska nesebičnost. Snašli smo se tako da smo raširili jednu vreću za spavanje, stavili je na pod, a sva trojica smo se stisnuli i pokrili se s onom drugom vrećom. Znam samo da nismo mogli zaspati od zime, a ujutro, kad smo već malo i zaspali, sjećam se da smo se probudili s injem i na kosi i na obrvama i trepavicama. I sad zamislite, nakon jedne ta- kve neprespavane noći i nekoliko sličnih dana gdje se već nalazimo na Velebitu, ujutro smo već bili spremni prihvatiti se nove zadaće.

Za vrijeme operacije „Maslenice“ ATJ Lučko je išla u pravcu Tulovih greda i pre- ma Malom Alanu. Na našem pravcu su išle još i jedinice Specijalne jedinice policije iz Karlovca. I ovdje moramo reći da je ATJ Lučko uspješno ovladala svim svojim vrhovi- ma, odnosno zadanim pravcima. Sjećam se, dok sam još bio tamo neposredno ispred Malog Alana, zapovjednik je bio Franjo Drljo, da smo čekali daljnje zapovijedi, jer smo tog trenutka bili spremni osvojiti i Mali Alan i krenuti dalje u osvajanje Like, što znači spustiti se po Velebitu na ličku stranu. Ipak, zapovijed nije bila donesena da se ide u daljnja osvajanja, nego da samo dođemo na dominantne točke. Za vrijeme čitave akci-

je neprijatelj nam je pružao otpor.

U poslijepodnevnim satima, nakon cjelodnevnog pješačenja ispod Tulovih greda, pripadnici jedinica Specijalne policije došli su u borbeni kontakt s pobunje- nim Srbima. Izloženi strojničkoj i minobacačkoj vatri, specijalci zauzimaju strateš- ki važne točke i prostor od Tulovih greda prema Malom Alanu. Načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber jasno je ukazao na značaj uspjeha osvajanja tog prostora:

Njihove postrojbe nisu bile toliko brojne koliko su neprijateljske linije, pogotovo na području Malog Alana do Tulovih greda, bile dobro utvrđene. Mi u Stožeru inzistira-

li smo da prije početka napadajnog djelovanja dignemo na područje Velikog Libinja

naše topništvo, prije svega mješovitu minobacačku bitnicu 120 i 82 milimetra. I ras- polagali smo s nešto naših bacača raketa RAK-12, čime smo također osigurali podršku pripadnicima Specijalne policije koji su pješke pokušavali osvojiti te položaje. Upravo se to pokazalo presudnim za uspješno djelovanje. Naime, neprijatelj je bio dobro utvr-

đen, ukopan u svojim bunkerima i praktički bilo bi nemoguće bez topničkog djelovanja

osvojiti ove položaje i ostvariti nadzor nad cestom Sveti Rok-Obrovac. Vjerujem da su bili iznenađeni, jer mislim da, ne bih rekao u povijesti ratovanja, da ne pretjerujem, ali vrlo rijetko u povijesti ratovanja je netko digao minobacače od 120 milimetara na 1300 - 1400 metara i s njima, uz uspješno navođenje onih naših pješadinaca u prvim redo- vima, uništavao borbene položaje neprijatelja. Činjenica je da bismo bez tog topništva imali deseterostruko veće gubitke i pitanje da li bismo uspjeli osvojiti ove položaje na Malom Alanu, odnosno duž ceste Sveti Rok-Obrovac.

Topništvom skupnih snaga Specijalnih jedinica policije zapovijedao je Josip Tur- kalj, pomoćnik zapovjednika Specijalne jedinice „Alfe“ i načelnik topništva Specijal- ne policije:

Prije nego je krenula akcija „Maslenica“, ja sam tada bio na jednoj drugoj zadaći, koja je bila na području Gospića. Na toj zadaći sam i primio zapovijed da dođem u područje Starigrada gdje smo brzo izvršili određene pripreme za samu akciju „Masle- nica“. I skupili smo oruđa koja su se nalazila u Specijalnim jedinicama, kako bi ih na bilo koji mogući način uspjeli prebaciti na pozicije koje nam u određenoj mjeri mogu odgovarati za naše napadajno djelovanje i za plan koji je tada dan, a to je bilo ovla- davanje komunikacijom, cestom Sveti Rok - Obrovac. Mi smo imali mogućnosti pla- niranja samo putem karata, jer nismo poznavali Velebit, pozicije nam nisu bile točno određene. Trebalo je napraviti određeno izviđanje. Čak i to je bilo upitno. Budući da naši pripadnici Specijalne policije nisu bili upućeni u djelovanje topništva, na neki na- čin morali smo sami sve odraditi. Tad sam ja sjeo u helikopter i napravili smo izviđanje jedno kratko, koje je bilo čak i pomalo riskantno jer smo i prije naših snaga došli na po- ziciju Velikog Libinja. One su tek krenule u zauzimanje određenih prostora koji su bili na području Starigrada. Odredili smo poziciju, budući da topništvo mora zadovoljiti određene uvjete i kriterije: ne može biti kameno tlo budući da minobacači moraju biti ukopani. Odredili smo da to bude pozicija Velikog Libinja. Pozicija Velikog Libinja je negdje oko četiri i pol kilometra od pozicije koju je trebalo ovladati. Ona je nama bila dovoljna s obzirom na to da je domet minobacača 120 milimetara 6 tisuća i 250 meta- ra. Znači, mogli smo djelovati po pozicijama koje su nam bile potrebne. Dio oruđa smo dovukli na konjima, a dio je prebačen s helikopterima. Znači, uz pomoć helikoptera su prebačene cijevi, oruđa 120 mm, lanseri, nešto je prebačeno na konjima, s tim da su minobacači kalibra 82 milimetra bili čak postavljeni još i na druge pozicije s kojih se djelovalo po neprijateljskim ciljevima.

Djelovanje topništva pokazalo se ključnim u savladavanju organiziranog otpora neprijatelja na glavnom pravcu napada. No, bilo je i problema, iako je na kraju polu- čen uspjeh, o čemu svjedoči Vladimir Faber:

Naravno da smo imali i problema. Dakle, imali smo i zastoje. Upravo na tom prav- cu napada pripadnici ATJ Lučko nisu mogli osvojiti nekoliko utvrđenih bunkera bez topničke podrške, a zastoj je trajao pet-šest sati dok nismo uspjeli uspostaviti kvalitetnu vezu, koja je osigurala adekvatno navođenje topničko-raketne podrške. I nakon što smo uspostavili tu vezu, zbog optičkih problema, uspjeli smo neutralizirati te ciljeve. Prvih nekoliko dana bilo je problema jer je područje vrlo zahtjevno. Zemljišni uvjeti su vrlo, vrlo teški. Međutim, nakon tih nekoliko prvih dana mi smo uspjeli uspostaviti putem induktorskih telefona povezanost svih naših položaja, tako da smo imali vezu koja je bila zaštićena od mogućnosti da neprijatelj može pratiti naš unutarnji promet. A s dru- ge strane veza je bila potpuno pouzdana zahvaljujući tome da su u ovakvim uvjetima induktorski telefoni, bez obzira što to djeluje malo zastarjelo, kao sredstva veze, među- tim, vrlo, vrlo efikasni.

O djelovanju topništva hrvatskih snaga na podvelebitskom području i napredo- vanju pripadnika SJP MUP-a RH na Velebitu govori izvješće načelnika Stanice javne bezbednosti Obrovac Dragana Veselinovića, upućeno MUP-u RSK:

„Dana 22. januara 1993. godine oko 06,30 sati, došlo je do artiljerijskog napada na položaje brigade za posebne namjene u rejonu Rovanjske, Maslenice i Jasenica, na području Opštine Obrovac. (…) Oko 08,00 sati primjećena su prebacivanja pješadije sa područja Velebita na potezu Libinje – Tulove grede i na potezu Starigrad – Libinje. Oko 08,00 sati došlo je do pješadijskog kontakta izmedju pripadnika brigade milici- je za posebne namjene i neprijatelja u rejonu Bukovo Pleće na području Velebita. U ovom okršaju nije bilo na našoj strani poginulih niti ranjenih, dok ne raspolažemo informacijom da li je bilo gubitaka na neprijateljskoj strani. Oko 11,00 sati primje- ćeno je prebacivanje jedne neprijateljske grupe preko saobraćajnice Obrovac – Sveti Rok u rejonu ‘Alanca’, jačine 40-50 vojnika. (…)“

Zadaća ATJ Lučko i SJP „Grom“ bila je ovladati prijevojem Mali Alan te presi- jecanje komunikacije Obrovac – Sveti Rok, a po zemljovidu na kojem je naznačen smjer djelovanja ATJ Lučko (Zemljovid 19. - 22. I. 1993., prilog br. 9b) može se išči- tati smjer napada: Malo Libinje – Veliko Libinje – Širića pećine – Jelovac – Bukovo pleće te otuda dva smjera, jedan prema Ruji gdje je bio neprijateljski položaj, kao i prema Alanacu, odnosno Kraljičinim vratima i Malom Goliću gdje je također bio neprijateljski položaj. Prvog dana operacije, ATJ Lučko ovladala je širim područjem Malog Alana te je prijevoj bio pod nadzorom hrvatskih snaga, iako fizički nitko nije boravio na samom prijevoju. O teškoćama i napredovanju ATJ Lučko svjedoči Josip Klemm:

Tri puta smo se susretali s neprijateljem. Nismo išli samom cestom nego smo išli po vrhovima iznad te ceste i došli neposredno do Malog Alana. Mali Alan u vrijeme akcije „Maslenica“ nije zauzet, nego je napredovanje bilo zaustavljeno nekih 50 do 100 meta- ra ispred Malog Alana zato što je zapovijed bila takva da nema potrebe da se ponovo izlažemo određenim rizicima, a puno više smo mogli kontrolirati taj dio odavde. Ma- li Alan je išao onako u potkovu unutra, ali smo mi već u njihovome zaleđu bili, zna- či uvijek je to bila, mislim da je Crvena zemlja, koja je bila ničija, pa su se svaki dan mijenjale situacije na terenu. U jednom trenutku mi smo odozgor vidjeli što se događa dolje. Međutim, neprijateljske snage nisu imale snage da dođu i da nam se neposred- no suprotstave. Nisu prvo ni znali koliko nas ima, a njihove snage koje su bile gore bile su neutralizirane. Jedini prostor gdje su oni i htjeli napraviti nešto je bilo komunikaci- jom od Svetog Roka prema Malom Alanu, ali je borbena skupina kojom je zapovijedao gospodin Pausić u zasjedi neutralizirala jednu takvu skupinu. Mi smo prvi dan došli neposredno do Malog Alana i onda smo se izvukli kako su se uvodile nove snage Spe- cijalne policije.

Nakon dvodnevnog držanja zauzetih položaja, ATJ Lučko izvlači se na odmor u području Malog Libinja. U osvajanje Tulovih greda pošle su nove snage, jedinica SJP BATT iz Splita koja je u akciju upućena zajedno sa SJP „Krpelj“ iz Vinkovaca. Njiho- va zadaća bila je da izvrše prodor kroz neprijateljsku crtu obrane i zauzmu važne po- zicije: Tulove grede, Potprag i Veliku i Malu Bobiju. Prema nadnevku od 25. siječnja 1993., u 4,30 sati SJP BATT kreće na izvršenje zadaće, a pratila ih je gusta magla, jak vjetar i kiša koja je ometala i usporavala brzinu kretanja. Istog dana, oko 9 sati, jedi- nica stiže na odredišnu točku na Bukvi gdje je prisiljena sačekati SJP Vinkovci koja je kasnila. Po dolasku SJP Vinkovci krenulo se u daljnje napredovanje, iako je ono još uvijek bilo praćeno surovim vremenskim uvjetima. Kretanje je izvršeno od Bukve preko Alanca prema Tulovim gredama. Ivica Glavota, pripadnik SJP BATT, prisjeća se teških okolnosti u kojima su osvajane Tulove grede:

Nije u operaciji teklo sve baš glatko i munjevitom brzinom, naprotiv, bilo je izni- mno teško. Neprijatelji su bili dobro utvrđeni, taktički u dobroj poziciji i, pokazalo se, odlučni braniti zauzeti teritorij. Iz tog razloga, pokušaji osvajanja neprijateljskog upo- rišta na Tulovim gredama trajali su nekoliko dana.

Prva je zapovijed glasila da dvije jedinice u punom sastavu idu u napad. Naše iskustvo iz dotadašnjih borbenih akcija na sličnom terenu ukazivalo je da takav napad nije adekvatan. Nismo se slagali s taktikom određenom za napad jer reljef na kojem se djeluje zahtijeva drugačiji napad od frontalnog. Jedinica je iz tog razloga povučena sa zadatka. Druge jedinice iz sastava Skupnih snaga koje su pokušavale zauzeti taj polo-

žaj, zbog krškog reljefa i goleti, te utvrđenosti neprijatelja, nisu to uspijevale. U takvim okolnostima odlučeno je da naša jedinica i vinkovački „Krpelji“ odradimo taj zadatak. Druge jedinice nisu ništa manje bile spremne ili motivirane od nas, no mi smo dobili taj zadatak. Iza nas je bilo dosta borbenih akcija, koje smo s više ili manje uspjeha izveli, no iz svake od njih smo nešto naučili. S takvim iskustvom, znali smo da teren na kojem se djeluje zahtijeva drugačiji pristup, odnosno da je potrebno manjom grupom prikrasti se neopaženo do neprijateljskog položaja i neutralizirati ga. Naša jedinica je uvedena u borbu 24. siječnja, a zadani pravac napadajnog kretanja je bio Tulove grede - Potprag

- Bobije. Sve je krenulo teškom hodnjom Seline (Bucići) – Kneževići - Bukva. Pokret je trajao skoro 24 sata u uvjetima noći, hladnoće, sitne kiše i magle.

Ponovnim zaostajanjem SJP Vinkovci, pomoćnik zapovjednika Vlado Kalauz za- tražio je odobrenje od zapovjednika Mladena Markača za samostalnim nastavkom djelovanja SJP BATT, odnosno napadom na Tulove grede. Nakon njegova odobrenja jedinica kreće dalje pod jakom topničkom paljbom i uz lošu vidljivost koja je bila uzrokovana gustom maglom. Nakon kratkog vatrenog okršaja jedinica SJP BATT oslobađa Tulove grede, a neprijatelj napušta položaje, ostavljajući oružje i opremu. Ivica Glavota prisjeća se:

Kako sam ja u to vrijeme bio raspoređen u jedinici na radnom mjestu instrukto- ra, dolaskom na polaznu crtu jugoistočno od Bukve na Alanac uslijedile su dodatne konzultacije s meni nadređenim Vladom Kalauzom, tada pomoćnikom zapovjed- nika u našoj jedinici. Predložio sam i složili smo se da povedem pet dragovoljaca i

pokušamo neutralizirati neprijatelja na položaju Tulove grede jer manja grupa ljudi lakše se može neopaženo kretati i realizirati prednost iznenađenja. Noću smo krenuli

s Kneževića na izvršenje da bi pred zoru stigli na polaznu crtu. Dragi Bog je te noći pogledao na nas i spustio gustu maglu, što će se kasnije pokazati kao važan čimbe-

nik da nismo imali niti jednu žrtvu u osvajanju Tulovih greda. Uz pomoć lokalnog vodiča, došli smo do ceste Mali Alan - Tulove grede, nekih 600 metara udaljeni od neprijateljskog položaja. Nas šestorica prepuzali smo taj put po snijegu, hladnoći i magli. Nedaleko od njihovih položaja naišli smo na prekinutu telefonsku žicu i prate-

ći ju došli smo takoreći u neprijateljski bunker. Došavši do izgrađenoga kamenog vje-

trobrana uz cestu, shvatili smo da dolazimo na same Tulove grede. Nakon obostrane izmjene vatre, neprijateljski položaj bio je neutraliziran. Tu smo pričekali ostatak je-

dinice i krenuli prema Potpragu, gdje su bili neprijateljski minobacači. Tijekom istog dana osvojili smo Potprag i tu smo, iscrpljeni od prethodne noći i dana, odlučili pre- noćiti. Prespavali smo gotovo na otvorenom, uz vatru, u vrećama. Tu noć na nas je palo i do desetak centimetara snijega.

Nakon osvajanja Tulovih greda uništena su još dva minobacačka gnijezda nepri- jatelja u blizini kamenoloma, oslobođeno je mjesto Potprag i crkva sv. Ivana, a zbog dolaska noći organizirana je kružna obrana. Već ranije pripadnici BATT-a izvukli su teško ranjenog pripadnika „Poskoka“, Ivicu Kapetanovića, koji je prilikom izviđanja stao na minu. U teškim vremenskim uvjetima gotovo dvadeset specijalaca iz postroj- bi ATJ Lučko, BATT Split i Zadar nosilo je Kapetanovića na nosilima više od deset sati jer se helikopter zbog magle nije mogao spustiti. O izvlačenju Kapetanovića, što

na neki način simbolizira nadljudski trud koji su specijalci iskazali u ekstremno teš- kim uvjetima, više je rečeno u sjećanju dr. Josipa Mihaljevića, odnosno u poglavlju

o ulozi Saniteta.

U međuvremenu, tijekom trećeg dana akcije i nakon izvlačenja s položaja ATJ Lučko dobiva novu zadaću da s manjom skupinom pod zapovjedništvom Franje Dr- lje izvrši miniranje planinske ceste u mjestu Šulentići, koja vodi prema Malom Ala- nu, kako bi onemogućili prodor neprijateljskih tenkova. Pješačenje smjerom Malo Libinje – Lički doci – Porobljenik – V. Vršina (Lišćana draga) – Bilo vrilo – Egeljac

Ledenac - Šulentići trajalo je 16 sati. Jedinica se vratila u sjedište 26. siječnja 1993.

u

1.30 sati, a o samoj akciji svjedoči pripadnik ATJ Lučko Josip Klemm:

Uloga ATJ Lučko u samoj akciji „Maslenica“, osim ovladavanjem najtežeg dijela pravca, bila je presjeći cestu preko Velebita koja ide od Svetog Roka preko Malog Ala- na, pa dolje se spušta prema Obrovcu gdje su neprijateljske snage bile spremne dignuti svoje tenkove. Na njoj je već bila izvedena zasjeda, međutim general Markač je donio zapovijed da se ta cesta mora uništiti, odnosno da se mora spriječiti komunikacija od Svetog Roka prema Malom Alanu.

Sjećam se, tu večer smo došli u jedan od stožera da se odmorimo, prije nego što smo krenuli doma. Zapravo to nije bila soba, nego jedan prostor, možemo reći da je to bio više smještaj za stoku. Nakon nepunih sat vremena zapovjednik Jakob Bukvić je ušao i rekao da treba nekoliko dragovoljaca koji se sutra ponovo moraju vratiti s one strane Like i dignuti cestu u zrak. Tog trenutka u sobi je nastupio muk. Znači, zamislite da smo svi već iscrpljeni, da se nalazimo desetak dana na tome području. Međutim, pred nas se stavlja nova zadaća. Ja znam ponekad reći da smo bili u paklu i u pakao se moramo ponovo vratiti. Istina, kad je u pitanju dragovoljnost, tad vas nitko ne tjera, ali stvar je u tome tko će prvi reći da se javlja. I ovoga puta također moram spomenuti i Franju Dr- lju, Božu Krajinu, Berislava Garića, Dražena Ćurkovića, Josipa Čerića, Zvonka Tubića, Zdravka Modrušana, Tomislava Čavleka, Željka Cvrtilu i druge, ne bih želio nikoga izostaviti. I ja sam bio među njima. Znači, to je bila jedna grupa koja se javila i koja se ponovno trebala vratiti na ličko područje. Tamo nam je zapovjednik Jedinice za posebne

namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok, Josip Vrkljan - Jotan dao nekoliko svojih prijatelja, koji bi nas opet malo vodili i osigurali nam pomoć jer morate nositi sa sobom eksploziv, a ispred nas je bio put od nekih osam sati hoda bez stajanja.

Gospodin Vukšić je bio naš zapovjednik i on je znao da to može učiniti nas petna- estak. Međutim, tad ne možete poimenično reći: „Ideš ti, ti, ti!“, nego opet pitate onoga koji ima najviše snage i tko je spreman izdržati neke stvari. I dobro je da se u takve stvari ide dobrovoljno jer u takvim akcijama svi moramo raditi kao tim. Onaj koji se nije osjećao sposobnim, ne zato što je manje vrijedan ili zato što nije hrabar, nego pu- no puta je stvar u tome je li netko istrošen bio nekoliko dana prije. I kad smo krenuli, nismo se mi puno ni logistički opremili. Znači osim eksploziva koji smo nosili, svatko je stavio u džepove par konzervi i krenuli smo tamo. To su neke stvari koje se ad hoc rje - šavaju, tako da što manje znaš i razmišljaš, još bolje.

Na svu sreću u tim danima nije bilo snijega. Snijeg je pao nekoliko dana poslije.

Međutim, kako nije bilo snijega nije bilo ni vode. Znači, nismo mi mogli nositi toliko

vode sa sobom jer bili smo već imali puno i naoružanja i eksploziva. Sjećam se da smo pili vodu iz rupa od konjskih kopita. Dakle, govorim o osam sati hoda u jednom pravcu

i

nakon toga što smo izvršili uspješno zadaću ponovno smo došli u neposredni sukob

s

neprijateljem. Na svu sreću nitko nije toga trenutka stradao. Jer da je stradao, tada

nam ne bi nitko mogao pomoći jer nismo imali ni kirurške ambulante sa sobom. Zna- či, bili bi prepušteni sami sebi. I to u situaciji kada se trebalo vratiti nazad i opet osam sati pješačiti.

Znači, mi smo prešli skroz na ličku stranu i krenuli u dubinu. Jer, što znači dignu-

ti cestu u zrak? Vi cestu ne možete u zrak dignuti tamo gdje vi to želite, nego se teren

mora pogledati i tu je zadužen bio gospodin Čurković, koji je bio naš i pirotehničar i zapovjednik, te imao najviše iskustva i znao je gdje je najbolje mjesto gdje se može ta-

ko nešto napraviti. Kad smo izašli na cestu mi smo po cesti još išli bar jedno 5 km da

bi našli najbolje mjesto gdje izvršiti diverziju. I hodajući, hodajući… gledamo: ono nije

dobro, nije ovo dobro… i na kraju smo došli skroz pred Sveti Rok. Znači, mi smo već prošli mjesto gdje je bila ona naša prva zasjeda nekoliko dana ranije i u kojoj je nepri-

jatelj smrtno stradao, gdje je upao u zasjedu kod Krča. Među nama je bio i moj prijatelj

i suborac Marko Krpan koji je inače iz Svetog Roka, a koji je bio s nama i u Lučkom.

Sjećam se razgovora s njim jer smo već došli na pozicije gdje smo vidjeli njegovu kuću

u Svetom Roku. I sjećam se i njegovih suza i neraspoloženja i njegovog stava. Jer kad netko vidi svoju kuću teško mu je odoliti da ne ode tamo.

Mi smo se, znači, još spustili dok smo odlučivali gdje uopće da stavimo taj eksplo-

ziv. Poslije miniranja ceste njihove inženjerijske snage sigurno nekoliko dana nisu bile u

mogućnosti popraviti tu cestu. Međutim, mnogo je značajniju stvar predstavljala činje- nica da je kod njih nastao jedan strah da im netko uvijek može doći unutra, u dubinu njihovog teritorija. Sad treba zamisliti kako im je bilo, a imali su jednu akciju koja je bila nekoliko dana prije i onda još jednu. Stoga je i njihova reakcija bila brza, pa kad smo digli tu cestu u zrak onda je tek nastao problem jer nastupila je akcija našeg iz- vlačenja. Sve je bilo dotad dobro i mi nismo bili primijećeni do onoga trenutka dok to nismo digli u zrak. Onoga trenutka kad smo mi to digli u zrak, sjećam se da smo bili poklopljeni s neprijateljskom vatrom, odnosno granatama i da smo trčali po toj cesti pa dobrih 15 minuta samo da se maknemo s toga područja. Kako smo išli po toj cesti, kad su nas poklopile granate, nikad ne znate gdje da zalegnete. I onaj mali kanalčić izgleda vam najveći, a u jednom trenutku vam izgleda tako mali, da misliš da ne možeš staviti glavu unutra.

Desno od glavnog smjera napada, pomoćnim smjerom, napadalo se prema Ma- loj i Velikoj Bobiji, također s ciljem ovladavanja starom alanskom cestom na tom di- jelu. Na tom smjeru djelovale su Skupne snage sastavljene od SJP „Poskoci“ Zadar, SJP „Jastreb“ Šibenik i SJP „Rode“ Varaždin, pod zapovjedništvom Svemira Vrsalja- ka. O njihovu djelovanju govori zapovjednik „Roda“, Specijalne jedinice policije Po- licijske uprave varaždinske, Goran Mihalić - Japa:

Negdje 18. siječnja 1993. godine dobili smo zapovijed da s jedinicom krenemo na područje Velebita, gdje smo dobili zadaću da se moramo javiti Zapovjedništvu u Luko- vom Šugarju. Iz Varaždina je došlo 110 djelatnika. Mislim da je u akciji „Maslenica“ više od 50 posto ljudi u SJP bilo sa sjevera, ako tu uzmemo u obzir i Krapinsko-zagor- sku županiju, pa onda zagrebačke „Alfe“, koje su isto sjevernjaci, tako da nas je bilo do- sta. Meni je to bio i prvi susret s Velebitom. Naravno, prijašnjih godina kad smo hodili na more prolazili smo preko njeg’, ali to ne može dočarati čari te planine dok je sam ne isprobaš i dok je ne pregaziš svojom čizmom. Prvi utisak je bio surov, ne znaš kud ideš. Ha, možda malo nekakav strah, onaj negativan, ali navire ujedno pozitivan adrenalin. Očekuješ da se nešto mora desiti, ne znaš ni sam što, ali ideš. Unatoč svemu, moji spe- cijalci, s obzirom na psihofizičke sposobnosti, to su prihvatili kao i svaku drugu zadaću. Oprez je bio možda malo povišen baš zbog konfiguracije terena i raslinja na terenu, znači nema šume, nema ničega, tu i tamo kakav grm makije, i to. Oprez je uvijek bio prisutan, uvijek se kretalo strogo po pravilima službe, uvijek se pazilo da na izvršenje zadaće krenemo u najvećoj dozi opreza, da bi se ona izvršila sa što manjim gubicima.

Naša zadaća je bila da ovladamo planinama Mala i Velika Bobija. Time bi skrenuli pažnju neprijateljskim snagama, da bi naše vojne snage, koje su djelovale na suprotnoj strani Novskog ždrila, mogle što prije izvršiti akciju i da se pažnja neprijatelja svrati

na pravac prema planinama. Jer s Velike i Male Bobije Glinica u Obrovcu je bila na puškomet.

Odmah na početku akcije negdje na predjelu Lipovog vrha bio sam ranjen. U ranim jutarnjim satima, kad se razdanilo, 22. siječnja, naletjeli smo najvjerojatnije na nepri- jateljsku izviđačku patrolu koja je otvorila vatru po našim snagama. U toj vatri ja sam bio ranjen. Dečki su sanirali ranu i s obzirom da smo bili daleko od baze, a i nemoguć-

nost da se pruži neka veća pomoć, krenuli smo dalje u izvršenje akcije. Ranjen sam u prsa, u lijevu stranu prsa, na sredini prsa mi je metak izašao van. To je bio prvi metak,

a drugi metak me pogodio u okvir puške. Za taj drugi, to sam saznal tek kasnije, kad

sam već se pribrao i kad sam došao k svijesti. Mislim, znao sam o čemu se radi. Bil sam pri svijesti. Bol je bila prisutna, ali nije bila bol, s obzirom da mi nisu bili vitalni organi povrijeđeni. Skoro sam mogao normalno raditi. Tada nisam imao pancirku i možda bolje da je nisam imao jer čini mi se da bih onda poginuo. Metak bi se najvjerojatnije odbio od pancirke natrag u tijelo i tako bih stradao. Previo me moj suborac Ive Lobo-

rac koji je već prilikom proboja za Vukovar bio ranjen, pa je već znao, imao je iskustvo

u tome, i onda je uz pomoć još troje kolega uspio sanirati ranu, zaustaviti krvarenje. S

obzirom na to da je naša baza bila daleko, više od pola dana hoda, donijeli smo odluku da nastavimo dalje k izvršenju zadaće, jer ne bi imalo smisla zbog jednog čovjeka cijeli

posao prekinuti. U tim uvjetima nije bilo šanse da me evakuiraju. Oni su pokušali: „Ja- pa, kaj ti pošaljem kamion?“ Ja sam rekao: „Kaj će mi kamion?“ Kamion, to je bio konj. Kad bu stigao? Za pol dana možda bu akcija već gotova. Prenijeli smo si prek’ veze kaj treba napraviti i išli smo dalje. S obzirom na to da je jedan od mojih pomoćnika, Dra- žen Vitez, bio kod mene, podijelili smo zapovjedništvo. Tako da sam neke poslove, na koje je utjecalo moje usporeno kretanje, morao prenijeti na svog pomoćnika.

Samo ranjavanje teško je opisati. Obuzme vas neka toplina. Onda ste negdje gdje sami ne znate gdje. Nakon toga se probudite. Kad sam bio u pokretu, sve je bilo u redu, kad je rana bila topla. Ali drugu noć, onda mi je bilo loše, jer je temperatura bila minus 25, možda čak i minus 30, tako da mi se rana smrzla. A možda me to i spasilo, što sam ostao živ, da nisam iskrvario.

Tako je i unatoč ranjavanju Goran Mihalić - Japa ostao sa svojom postrojbom koja se u međuvremenu našla pod novim napadom neprijatelja:

Cijelo vrijeme sam se sa svojom postrojbom i postrojbom Policijske uprave šiben- ske i zadarske kretao k izvršenju zadaće, do Velike i Male Bobije. Usput smo imali i tenkovski napad na nas iz prostora Glinice, gdje smo imali još dva teško ranjena dje- latnika, od kojih je jedan od njih, Emil Baneković, preminuo u Rijeci u bolnici. Kad je bio napad, naravno, uzmeš zaklon, a zaklon po konfiguraciji terena nije bog zna

kakav. I granate su padale između nas. I jedan od dečki je pogođen u nogu, a drugi u prsa. Njih smo pokušali evakuirati helikopterom. Za vrijeme akcije imali smo dva ma- la helikoptera. No međutim, prvi helikopter je bio pogođen u elisu i morao se vratiti, te smo onda prebacili ta dva ranjenika na nekoliko stotina metara od prve crte na je- dan ravni dio gdje se helikopter mogao spustiti. Nije se spustio na zemlju, nego lebdio u zraku, da smo dečke mogli ubaciti i prevesti u bolnicu. Oni su gađali helikoptere s nekim protuavionskim topom jer mu je elisa oštećena i, čini mi se, staklo. On se morao vratiti jer se jedva spustil.

Nisu svi dečki znali za moje ranjavanje. Dok smo se vratili za dan i pol, drugu noć oni su vidjeli da ja jedini ne spavam, onda su skužili zašto ne spavam. Bili smo tri eki- pe, tristotinjak ljudi. Nismo bili striktno podijeljeni, ovdje Međimurci, tu Šibenčani, bili smo pomiješani malo i zbog toga, radi poznavanja terena. Tak’ da, mislim, oni koji su znali, koji su bili u blizini mene su znali, ostali možda neki nisu znali. Tak’ da se nisu preveć sekirali jer svakomu je žao. Ali rat je, ne?

Poslije dva dana borbi zadani ciljevi su postignuti, ali su se postrojbe morale vratiti na početne položaje. Zapovjednik varaždinskih „Roda“ Goran Mihalić - Japa prisjeća se:

Naravno, tu nije bilo samo pješačenje, tu je bilo i tih napada s njihove strane, za- sjeda. Mi smo malo išli u izviđanje. Kak’ se napredovalo, tak’ smo i obostrano izmje- njivali vatru. Nakon tih zauzetih linija, čekajući sljedeću zapovijed, s obzirom na to da se dostignuta linija najvjerojatnije nije mogla održati, morali smo se vratiti. Naravno, vraćam se sa svojim ljudima kad se završava akcija na početnu liniju. Noć boravimo na jednoj livadi i drugo jutro se vraćamo na Veliko Libinje. Tu se pregrupiramo, svi zdravi kreću pješke u podnožje, u Starigrad - Paklenicu na početne položaje, a ranjeni se izvlače.

Nakon izvlačenja skupnih postrojbi SJP Zadra, Varaždina i Šibenika prema Bo- bijama su u drugom valu upućene skupne postrojbe SJP BATT iz Splita i SJP „Krpe- lji“ iz Vinkovaca. Poslije osvajanja Tulovih greda dio postrojbe pod zapovijedanjem Ivice Glavote kreće 26. siječnja prilikom svitanja u smjeru Male Bobije te oko podne vrši zaposjedanje tog važnog položaja. Drugi dio postrojbe, pod zapovijedanjem po- moćnika zapovjednika Vlade Kalauza zauzima Veliku Bobiju. Prilikom zaposjedanja Bobija iz smjera Glinice u vozilu Pinzgauer dolazi neprijateljska grupa i zaustavlja se u mjestu Potprag, gdje upada u postavljenu zasjedu. Ivica Glavota prisjeća se:

Sljedeće jutro smo krenuli u osvajanje Bobija, gdje je neprijatelj imao smještenu artiljeriju. Njome je djelovao po našim snagama, a ujedno je bio zaklonjen Bobijama

od djelovanja artiljerije Hrvatske vojske iz zadarskog zaleđa. Kada smo osvojili Bobije mogli smo ići i dalje, jer je taj položaj bio zadnji prema Obrovcu, no zadatak je izvršen osvajanjem Bobija i uspostavljanjem crte obrane za odbacivanje protunapada nepri- jatelja.

I zaista, u popodnevnim satima neprijatelj je pokrenuo protunapad te minoba- cačkom i tenkovskom vatrom iz smjera tvornice Glinice i Obrovca gađao zaposjed- nute položaje Velika Bobija, Mala Bobija i Potprag. Pripadnici Specijalne policije dobro su postavili obranu i ukopali se, te nisu imali ljudskih gubitaka, iako je gra- natiranje trajalo do noći, potom i čitav sljedeći dan. Taj dan do njihovih položaja stiže logistička pomoć te na Maloj Bobiji postavljaju bestrzajni top i protuoklopna sredstva, jer cilj je bio blokirati cestovni pravac od Glinice prema Potpragu. Osim toga, s Male Bobije specijalci vrše korekciju i navođenje raketno topničke potpore združenih snaga topništva Specijalnih jedinica policije i Hrvatske vojske na neprija- teljske položaje. Nakon uspješno izvedene cjelokupne akcije, 27. siječnja u večernjim satima stiže zapovijed o smjeni skupnih postrojbi SJP BATT i „Krpelj“ od strane SJP „Grom“, PU karlovačke. Uvođenjem SJP „Grom“, pripadnici SJP BATT uspješno su se izvukli do baze na Bukvi i potom u matičnu bazu. Time je ujedno i završio napa- dajni dio operacije „Gusar“, odnosno „Maslenica“, na Velebitu. Uspješnost djelova- nja svoje postrojbe objašnjava Ivica Glavota, ali ujedno ističe i važnu ulogu topništva Specijalne policije:

Tijekom akcije nismo imali gubitaka, jer smo bili iznimno osposobljeni za takvu vr- stu terena i zadaća. Bili smo dobro organizirani, naoružani i oboružani velikim borbe- nim iskustvom. Kad bi jedan drugoga pogledali, znali smo tko što misli, takvo je zajed- ništvo vladalo među nama. Uvijek smo svi bili vedra duha, jedan drugome pomagali, zato smo uz dobru psihofizičku pripremljenost i ovu zadaću vrhunski odradili.

Svaka od jedinica imala je svoj zadatak i pravac djelovanja. Nije bilo lako, taj kraš- ki reljef je prirodni fortifikacijski objekt, i svaki iole utvrđeni položaj koji se nalazi na vrhu uzvisine ima takva svojstva da ih je praktično nemoguće osvojiti. Svako napadaj- no djelovanje na Velebitu izlazi iz okvira vojnih doktrina o brojčanom omjeru za na- pad i obranu. U ovakvim uvjetima taj omjer je jednostavno neiskaziv, jer jedan dobro utvrđen vojnik uz adekvatno oružje i dovoljno streljiva može kontrolirati prostor i za- držati cijele postrojbe u napadu. Jedan od bitnih elemenata za osvajanje neprijateljskih položaja bila je podrška artiljerijske bitnice Specijalne policije. Kao potpora jedinica- ma u napadu iskazali su vrhunsku preciznost, u što sam se i sam uvjerio. Nekada su s udaljenosti od više kilometara neutralizirali neprijatelja, a da su se pri tome naše snage nalazile oko pedesetak metara udaljene od cilja.

Svi pripadnici Jedinica za specijalne namjene MUP-a redom naglašavaju veliki značaj djelovanja združenog topništva Specijalnih jedinica policije. No ustrojavanje topništva u specijalnim postrojbama MUP-a nije bilo nimalo jednostavan posao, če- ga se vrlo dobro prisjeća Josip Turkalj:

Treba spomenuti da je prema topništvu u samim počecima Domovinskog rata u Specijalnoj policiji postojao čak i svojevrsni otpor jer ljudi nisu bili upoznati što je to, na koji način topništvo djeluje. Možda eventualno na svojoj koži kada je djelovalo tuđe topništvo. No u Specijalnoj policiji jednostavno nisu imali dovoljno stručnih i sposobnih ljudi da bi mogli kvalitetno i dobro raditi taj posao. Pa čak je bilo i određenih zamjerki. Ovo je prvi put da je naše topništvo djelovalo u sastavu Stožera, da je bilo planirano, i da se djelovalo po ciljevima na najbolji mogući način.

Naravno, policija nema topništvo. Kada je počeo Domovinski rat u Hrvatskoj, tada su osnovane i formirane specijalne jedinice po svim policijskim upravama. Prije svega toga postojala je samo Antiteroristička jedinica Lučko. Te sve jedinice koje su počet - kom rata djelovale i radile na svom području, na području svojih policijskih uprava i nešto šire, obavljale su poslove specijalnih jedinica koje su bile više pješačke namjene. Te jedinice imale su u sebi jedan mali dio koji se može nazvati topništvom, uglavnom su koristili minobacače malog kalibra, 60 i 82 milimetra, eventualno nešto kalibra 120 milimetara, koji već spada u artiljerijska oruđa. Budući da su postojali pojedini ljudi, znači, koji su bili u bivšoj vojsci, ili su za vrijeme vojnog roka služili u artiljerijskim je- dinicama, oni su i korišteni za pojedine poslove iz djelovanja topništva. Kada je izdana zapovijed za akciju „Maslenica“, svi mi koji smo u tome sudjelovali odlučili smo da je za ovakvu operaciju, za ovakvu zadaću Specijalne policije nužno formirati mješovitu bitnicu ili jedno određeno topništvo s kojim bi se mogla odraditi ta zadaća. Naravno da smo bili svjesni da u ovakvim uvjetima i na ovakvom terenu, i ovakav široki prostor s kojim je trebalo vladati, da to nije bez topništva bilo moguće.

O značaju uloge topništva na Velebitu mnogo pohvalnog imaju reći sami zapo- vjednici postrojbi. Zapovjednik SJP „Poskoci“ PU zadarske, Svemir Vrsaljko - Vele- časni prisjeća se:

Neovisno o broju ljudi, neovisno o njihovoj psihofizičkoj sposobnosti, ovdje vam je dovoljno nekoliko zauzetih ćuka, nekoliko pojedinaca s puškomitraljezima da danima drže u šahu na tisuće ljudi. Ali mi smo u akciji „Maslenica“ izveli to naše topništvo na prostor Velebita i zahvaljujući njegovom uspješnom djelovanju uspjeli smo neutralizi- rati te njihove položaje i tako onesposobiti neprijatelja. Ali ne samo ta topnička pripre- ma i topnička odrada.

O suradnji pješaka Specijalne policije i njihovog topništva svjedoči zapovjednik SJP „Baruni“ Zvonko Pausić - Pauk:

Imali smo potporu topništva, koje nam je u svakom slučaju spasilo puno života. Jer ovaj rat nije onaj 1941., gdje se juriša na bunkere, kako se bilo prikazivalo na filmo- vima. Ovdje je trebalo sačuvati ljudske glave. I onda kad se dođe do takvih bunkera, onda se stane i zove se topništvo, daju se koordinate i oni to odrade i ljudi ostanu živi i idemo dalje. Topništvo je, ne zato što su to moji kolege i prijatelji, nego naše topništvo je bilo na vrlo zavidnoj razini.

Ipak, koliko god bilo učinkovito, topništvo Specijalne policije na Velebitu imalo je i svojih ograničenja, kojih se prisjeća načelnik topništva Zlatko Turkalj:

Mi smo bili ograničeni logistikom, stvarno nismo mogli djelovati koliko hoćemo.

Morali smo, u biti, ciljeve pogađati sa što manje projektila budući da je nama logistika mogla doći jedino ili uz pomoć helikoptera ili na konjima. Na konjima je to bilo vrlo malo mina koje su mogle biti donesene na paljbeni položaj. Uz pomoć helikoptera to je išlo dosta dobro. Imali smo ipak tada dovoljno mina da možemo djelovati po ciljevima, koliko je to za naše specijalce bilo potrebno. Uz minobacače 120 milimetara, na paljbe- nom položaju nalazili su se i jednocjevni raketni lanseri, koji su nam služili za gađanje ciljeva na malo većim udaljenostima. Svakako za ovaj teren i za ovakve uvjete rada napadajnog djelovanja – bili su najbolji minobacači 120 milimetara.

Mogu reći da smo s njima bili dosta precizni. U biti, to najbolje su mogli reći oni koji su bili stvarno na prvoj crti i u izravnom kontaktu s neprijateljskim snagama. Mi smo morali pogađati ciljeve koji su se kretali unutar 25 metara, što je za topništvo izu- zetno dobro.

Također valja naglasiti da pripadnici policije tada i nisu bili potpuno obučeni za djelovanje s topničkim oruđima, a posebno ne u samom gađanju. Znači, u gađanju oruđima, budući da je to vrlo riskantno i vrlo opasno jer se gađa preko naših snaga, i gađa se na blizini 50, 100 metara ispred naših snaga. To je jedan veliki rizik. Mi smo u svakom trenutku koristili priliku, ja osobno, da naše policijske službenike, koji su nešto i znali, ali ne baš u najboljoj mjeri – da koristimo pauzu u trenutku između djelovanja. Jednostavno, stvorili smo jednu školu ovdje na ovom terenu, Libinju, otkud je u biti kre- nula priprema, obuka i ustroj topništva Specijalne policije.

Uz uobičajene elemente, na djelovanje topništva ovdje utiču nadmorska visina i

vjetar, ali ne u toj mjeri gdje bi se moglo riskirati za samo djelovanje. Naravno da se i vjetar i nadmorska visina uzimaju u obzir pri određivanju elemenata za gađanje. Ipak, najteži uvjeti za samo djelovanje bili su magla, oblaci, loši vremenski uvjeti. Bilo je par

slučajeva, možda čak i zgodnih za samo ovo djelovanje, kada se nisu vidjeli piketi. Pi- keti su štapovi pomoću kojih se određuju ciljevi, odnosno pomoću kojih se nišani na dati cilj i mi smo prije samog nišanjenja morali ispaliti minu pod najdaljim kutom ta- mo gdje znamo da nisu naše snage – jednu ili dvije kako bi se magla i oblak razišao. E, onda smo mogli nišaniti i gađati.

U napredovanju južnim padinama Specijalne jedinice policije bile su u dodiru s postrojbama Hrvatske vojske koje su napredovale smjerom Modrič – Rovanjska – Maslenica – Jasenice. O međusobnoj suradnji hrvatskih snaga govori načelnik Sto- žera Specijalne policije Vladimir Faber:

Suradnja s Hrvatskom vojskom odvijala se neposredno na terenu s pripadnicima 112. brigade, koji su imali borbeni pravac napada duž magistrale preko Rovanjske, i naravno u Stožeru. Mi smo u Stožeru u Zadru imali svog časnika za vezu kao predstav- nika Stožera Specijalne policije, koji nam je prenosio sve zapovijedi, odnosno prenosio stanje na terenu u realnom vremenu, tako da, bez obzira na ovu fizičku izdvojenost, imali smo jako dobru komunikaciju.

Iako su 27. siječnja napadajna djelovanja prestala, i dalje su vođene borbe za odr- žavanje dostignutih položaja. Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda SJP Rijeka „Ajkule“, prisjeća se vrlo teških okolnosti koje su uslijedile nakon što je okončana napadajna akcija i zauzeti ciljevi:

Zbog borbi u primorskom dijelu, iscrpljenosti svih sudionika i manjka snaga, ka- sno smo dobili smjenu, bili smo oko 9 dana na tom području. „Ajkule“ cijelo to vrijeme drže područje Crvenih potoka, to je danas negdje malo pored ulaza u tunel Sveti Rok s ličke strane, bez borbi i gubitaka zaštićeni gustom maglom sve vrijeme boravka do sa- me smjene sa SJP Pula „Bak“.

Smijenila nas je postrojba SJP iz Pule, tada još mlada postrojba bez nekog većeg iskustva. Tijekom smjene, iz doline, s okupiranog područja, primijetio nas je neprijatelj i raspalio po nama sa svim sredstvima, minobacačima, topovima. Puležani su se mora- li ukopavati kako su znali, a mi već gladni i žedni jedva smo dočekali smjenu i „štura“ po Velebitu. Cijela postrojba tu noć hoda preko Velebita bez svjetala i pred zoru stižemo do Stožera. Umjesto odmora, 10-15 „dobrovoljaca“ iz mojeg, prvog voda, naravno i ja, kao zamjenik zapovjednika voda i vođa grupe, upućujemo se nazad, u istom smjeru, na Crvene potoke. Zadaća je bila da pronađemo i pomognemo momcima iz Pule koji su se navodno raspršili. Taj dan dižemo se ponovo do Dušica, ponovo noćimo u istim onim kućicama, smrzavamo se poprilično. Ujutro opet put prema Crvenim potocima. Nalazimo Puležane ukopane u priručna skloništa, od njihovog zapovjednika dobivamo

informacije da je zasada situacija pod kontrolom, ali nije baš najbajnija. Ipak, tu su. Ostavljamo ih i po noći odlazimo natrag na Dušice gdje noćimo još jednu noć i ujutro se spuštamo s vrha Velebita kroz Veliku Paklenicu u Starigrad i nazad u Rijeku. Napo- kon, nakon punih devet dana terena na Velebitu bez neke kvalitetnije opreme. Napomi- njem da taj teren nismo imali izravnih sukoba s neprijateljem, osim jednog događaja. Sjećam se dok smo boravili na Crvenim potocima, 4-5 djelatnika uputilo se prema pri- jevoju Alan gdje su zaskočili posadu UNPROFOR-a s transporterom jer su vidjeli da se neki vojnici ukrcavaju u transporter. Na njihov upit tko je to unutra, UNPROFOR-ci su uperili oružje i pod prijetnjom ih otjerali od vozila. Bilo je sigurno da se radi o neprija- telju koji je držao poziciju zajedno s UNPROFOR-om.

Najveći dio akcije „Maslenica“ odvijao se u južnom dijelu Velebita, a „Ajkule“ su bile jedina postrojba sa sjeverne strane Velebita. Tada, u to vrijeme nekih jačih susta- va veze nije bilo, nego je trebalo tada instalirati manji prijenosni repetitor na neku do- minantnu točku i tako ostvarivati komunikaciju, što se radilo u danima nakon akcija, ali tijekom same akcije to nije bilo moguće zbog neprijatelja koji je dominirao tim po- dručjem, i to je bio glavni razlog prekida komunikacije ne samo s „Ajkulama“, nego i s ostalim postrojbama koje su držale istu poziciju poslije u smjenama, kolegama iz Pule i Dubrovnika. Značajno je i to da kad smo se povukli nakon akcije s pozicije Crvenih potoka neprijatelj je poziciju prijevoja Alan zadržao sve do akcije „Oluja“.

Završnu ocjenu djelovanja Specijalne policije u napadajnom dijelu operacije „Maslenica“ dao je načelnik Stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih po- slova, Vladimir Faber:

U čitavoj ovoj ofenzivnoj akciji na Velebitu Specijalna policija imala je tri poginula pripadnika, devet teško ranjenih i sedamnaest lakše ranjenih, što u odnosu na gubitke neprijateljske vojske iznosi deset puta manje, odnosno i više od toga. Što se tiče gubita- ka u odnosu na zemljišne i meteo uvjete, mislim da je ovo najbriljantnija akcija Speci- jalne policije u Domovinskom ratu.

akcija Speci- jalne policije u Domovinskom ratu. Pripadnici Specijalne policije na ulazu u kanjon Paklenice.

Pripadnici Specijalne policije na ulazu u kanjon Paklenice. Planina Velebit postati će drugi dom snagama Specijalne policije sve do oslobodilačke operacije „Oluja“.

Rovanjska – Jasenice - Obrovac

Ovladavanje okupiranim podvelebitskim prostorom bio je jedan od dva ključ- na cilja operacije „Maslenica“. Zamišljeno je da se uspjehom snaga Specijalne poli- cije na Velebitu, te oslobađanjem podvelebitskog prostora, s naseljima Rovanjska, Jasenice, Maslenica, Nekići i brojnim okolnim zaseocima, konačno stvore uvjeti za prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske. Time bi protivničke snage bile odbačene prema Obrovcu. Na ovom smjeru napada dogodio se zastoj u napredo- vanju koji je uključivanjem ojačane satnije 6. gardijske brigade iz Gospića (kasni- je preimenovane u 9. gardijsku brigadu) bio nadvladan. Neprijatelj je poražen i potisnut je u Obrovac. Zauzeti su dominantni položaji i uzvišenja, oslobođena je sjeverna strana Novigradskog mora i omogućen je pristup Novskom ždrilu, te su napokon stvoreni uvjeti za dizanje pontonskog mosta kojime je iznova prometno spojena Hrvatska. Ipak, tijek oslobađanja podvelebitskog područja od okončanja operacije „Maslenica“ prate suprotstavljene interpretacije sudionika, koje su i da- lje aktualne. Podnesena izvješća nakon okončanih borbenih djelovanja ne pokla- paju se, baš kao ni iskazi i službene raščlambe koje su načinjene godinama kasnije. Sporan je problem zastoja u prodoru kod nasipa boksita, na brdu Dračevac, čime

je ostvareni uspjeh Specijalnih snaga policije na Velebitu doveden u opasnost. Pri-

padnici Specijalnih postrojbi ostvarili su ciljeve u napadu na prostoru Velebita.

No s obzirom na to da ispod Velebita srpske snage nisu bile potisnute, našli su se

u nezavidnom položaju, jer su bili izloženi topničkim udarima tih srpskih snaga.

Vremenska kronologija i okolnosti osvajanja brda Dračevac, odnosno pitanje tko

je službeno zapovijedao napadom, prilično su neusklađena problematika zbog ra-

zličitih interpretacija prvog zapovjednika TG 112 i pripadnika ojačane satnije 6. GBR (odnosno ratnih veterana 9. GBR). Iako se izvješća razlikuju, kao i naknadni iskazi, pokušali smo pomoću njih rekonstruirati tijek oslobađanja podvelebitskog područja, dok će problem zastoja u napredovanju i osvajanja brda Dračevac zasi-

gurno i dalje izazivati polemike. U pripremnom dijelu, od 7. do 21. siječnja pro- vedena su intenzivna izviđanja podvelebitskog područja. Uz određene probleme, ali ipak uspješno, 21. siječnja navečer iz Ražanca u Starigrad se brodovima preba- cila 1. pješačka bojna kojom je zapovijedao bojnik Mladen Fuzul. Na smjeru Ro- vanjska – Jasenice - Obrovac napadala je TG 112, ojačana vodom 72. bojne Vojne policije i Domobranske bojne Obrovac, te borbena skupina SP GSHV-a („Matija Vlačić“) jačine voda. Glavnina snaga napadala je smjerom Modrič - Rovanjska

- Maslenica, dok su pomoćne snage (vod 1. satnije TG 112, vod SP GSHV i dva

voda db Obrovac) napadale smjerovima Jadrešinovica - Bužonjići i Kneževići -

Stražbenica - Starčevića glava. Za zapovjednika Taktičke grupe 112 postavljen je bojnik Ante Žoni Maksan, čije je svjedočenje o okolnostima u kojima je postrojba ustrojena i angažirana za izvršavanje zadaće važno u razumijevanju problema na koje je kasnije nailazila:

Taktička grupa 112 bila je sastavljena od dijelova postrojbi 112. zadarske brigade, pripadnika Specijalnih postrojbi Hrvatske vojske, koji su pridodani toj Taktičkoj grupi, vodu Vojne policije 72. bojne Vojne policije i Domobranske postrojbe iz Obrovca. Jedan dio tih ljudi mogao se borbeno upotrijebiti u potpunosti, a drugi ne. Recimo, iskustvo 1. bojne 112. brigade, pripadnika Specijalnih postrojbi, također i 72. bojne Vojne poli- cije moglo se upotrijebiti. Dio domobranskih postrojbi također se mogao upotrijebiti, a ostalo ljudstvo – samo za čuvanje položaja.

U osnovi, 6. siječnja izdana je zapovijed, a 7. siječnja 1993. godine sam ja preuzeo zapovjedništvo, odnosno zadaću za formiranje Taktičke grupe. I tako, imali smo jedno desetak, dvanaestak dana pripreme za napadajnu operaciju. Prvo morate formirati u potpunosti Taktičku grupu da biste znali kako je možete iskoristiti u određenim uvje- tima i u napadu. Morate znati i sposobnosti određenih ljudi, grupacija unutar samih postrojbi koje su pridodate. Iskustvom iz ‘91. i ‘92. godine, znali smo koje dijelove po- strojbi možemo upotrijebiti, a koje ne. Međutim, teško je bilo i obuzdati na takav na- čin domaće ljude, koji su zaista imali volju ići u napad. Pa tijekom tih desetak dana, dvanaestak dana, mi smo prvo naše izviđačke postrojbe već poslali unutar prostora iznad Jasenica, prema Velebitu, preko mosta. Oni na drugoj strani također su izviđali kretanje neprijateljskih vojnika. Topnici su svoje izvršavali, zapovjednici postrojbi svo- je, a posebno je bio aktivan taj izviđački dio, koji je svakodnevno donosio izvještaj o kretanju neprijatelja, o broju neprijatelja, tehnike, sredstava, pozicija. Iako, bilo je jako škakljivo, jer radili smo unutar prostora neprijatelja.

Prebacivanje snaga bilo je najdelikatnije. Mi smo imali zadaću 21. na 22. siječnja prebaciti kompletnu postrojbu, znači Taktičku grupu 112 uvesti u prostor za napad. Trebali smo ju desantnim čamcima prevesti iz Ražanca u Seline i Starigrad. Međutim, desantnih čamaca nije bilo! Tako da smo nešto ljudi privatnim čamcima prebacili, a tehniku, kamione i ostalo smo noću, oko ure poslije ponoći, dvi ure poslije ponoći, slali na Pag redovnim trajektom: jednostavno – svi vani, kamioni unutra, vojska unutra. Na početnu poziciju ipak smo uspjeli doći do ujutro, do 6 sati.

Napad je trebao početi 22. siječnja, ujutro u 6 sati, međutim, nešto prije 6 sati je došla zapovijed o premještanju satnice. Znači, u 7 sati ujutro je došlo do stvarnog na- pada.

Snagama u napadu vrlo kvalitetnu podršku pružalo je topništvo 112. brigade te su prvi dan, 22. siječnja, uspješno ovladani ciljevi: na glavnom smjeru napada do 16 sati osvojena je Rovanjska, a na pomoćnom smjeru ovladano je selom Božići. Žoni Maksan prisjetio se kako je teklo početno napredovanje snaga TG 112:

Naše je bilo uzeti, odnosno vratiti selo Rovanjsku, selo Jasenice, Maslenicu, izaći sve do Pariževačke glave, to je, znači, na pristupu Obrovcu do Tvornice glinice. Osloboditi Maslenički most, normalna stvar. To je, uostalom, bio simbol svega.

Sam početak dovođenja postrojbi uopće na početnu poziciju za izvršenje napada- ja – to je osnovni problem bio. A drugi problem bio je taj što je ulaz u sam prostor gdje smo se trebali razvijati prema neprijateljskim položajima bio jako uzak. To je ona ce- sta koja vodi dolje iz Selina prema selu Modriči, prema Rovanjskoj. Znači, ili tako ili gore ići u brda pa se spuštati niz brda, što je jako škakljivo, osjetljivo zbog djelovanja topništva, di od šrapnela, od kamenja i od svega može doći do pogibije, do ranjavanja, može se izgubiti ljudstvo. Jako, jako teško je bilo uvesti kroz uski prostor, koji je bio šti- ćen dominantnom kotom 199 Dračevac, znači nasipom boksita, di je bila najjača ot- porna točka neprijatelja. Poveli smo se iskustvom unazad dvije godine, a to je: manjim grupama probiti se na određenim linijama, osigurati pozicije da bi se mogli dalje širiti.

Proboj je već od jutra prema selu Rovanjska krenija malo otežano jer su četnici imali položaje već na prilazu u Rovanjskoj. Jako, jako je nezgodno bilo jer ulazimo u krivine što se tiče ceste, a moramo preko brda prići prema Rovanjskoj. Da bi prišli pre- ko brda tučeni smo od strane Dračevca. UNPROFOR je bio također uz njih. Oni su se sakrivali iza UNPROFOR-a, tako da smo, nekako smo imali taj sendvič – UNPROFOR i Srbe. Međutim, mi smo to srušili negdje do jedno podne, jedne ure smo to srušili i Ro- vanjsku smo očistili negdje do četiri sata poslijepodne, skupa s onim okolnim prosto- rom.

U pripremi i napadajnom djelovanju, te prilikom osvajanja važnih neprijateljskih uporišta posebno se istaknulo ljudstvo 1. bojne TG 112 čiji se zapovjednik Mladen Fuzul prisjeća velikih poteškoća u izvođenju napada:

Samo uvođenje nije išlo po planu kako je to predviđeno. Prevoženje ljudstva u sam prostor operacije, iz sela Ražanac išlo je izuzetno otežano. Na kraju su nas prebacivali na razne načine, pa i trajektom. Dio tehnike, dio topništva je uveden u zonu odgovor- nosti preko Paga, odnosno trajektne linije. Sigurno je da brojno stanje i struktura TG 112 tada nije bilo dostatno za izvršenje takve zadaće. Mislim da je ovaj pravac napada, iako je bio jedan od pomoćnih, trebao biti ojačan oklopom. Pripadnici postrojbe nisu bili osposobljeni ni opremljeni za uvjete ratovanja u dijelu brdsko-planinskoga prosto-

ra. No usprkos tome, nadljudskim naporima ta se zadaća izvršavala. Zadaća TG 112 bila je da na jednom od dva pomoćna pravca operacije „Maslenica“ ovlada prostorom Rovanjska - Maslenica i dalje po dubini. Treba naglasiti da je riječ o izuzetno teškom brdsko-planinskom prostoru, gdje je prije napada neprijatelj držao sve dominantne kote. Ta prednost omogućavala mu je nad cijelim prostorom vizualni nadzor, ne samo nad prostorom podvelebita, nego i na velikom dijelu Ravnih kotara. Također, važno je istaknuti i da je na tom prostoru bila sužena mogućnost manevra snaga. Praktično se ta mogućnost manevra svela jedino na prostor Jadranske magistrale. Zamišljeno je bilo da se dijelom snaga kroz planinski dio izvede obuhvat i izbije u dubinu sela Jase- nice dok se paralelno napada iz pravca Rovanjske i na taj način prisili neprijatelja na povlačenje. Međutim, kretanje kroz planinski dio Velebita je zahtijevalo višesatno ho- danje što je uvođenje snaga činilo otežanim i vrlo složenim. U međuvremenu smo na pomoćnom pravcu napada uspjeli probiti prednju crtu u prostoru sela Rovanjske, ući u neprijateljsku dubinu te zarobiti jedan dio neprijateljskih vojnika. Na taj način uspjeli smo destabilizirati prednju liniju neprijateljske obrane.

Zanimljivo je istovremeno pratiti izvješća vojske pobunjenih Srba o događaji- ma na podvelebitskoj bojišnici. Tako se, primjerice, u dnevnom izvješću Komande 7. korpusa SVK od 23. siječnja navodi da snage HV-a koriste zračni i morski desant, dok s druge strane znamo da postrojbama TG 112 za taj „desant“ nisu osigurani ni jurišni čamci, već su se prebacili brodicama:

„Na pravcu Seline - Rovanjska neprijatelj je izvršio opšti napad oklopno mehani- zovanim snagama, uz prethodnu artiljerijsku podršku. Za dovođenje snaga koristio je helikoptere i brodove, a za napad na Maslenicu za zaštitu koristio je snage UN- PROFOR-a. Komandant snaga Rob je upozoren da će biti gađane njegove snage za- jedno sa ustašama ukoliko im nastave pružati podršku.“

Snage UN-a zaslužuju jedno zasebno poglavlje u rekonstrukciji bitke za zadar- sko zaleđe, ponajprije zbog različitih stavova kojima su njihovu ulogu poimale suko- bljene strane. Takvo što ipak je krajnje nezahvalno rekonstruirati već iz razloga što nemamo zabilježena sjećanja pripadnika Mirovnih snaga, niti dokumente s njihove strane koji bi bili od pomoći. Nepovjerenje i sumnjičavost prema UN-u bila je prisut- na s obje strane, a posebno je, što je i logično, takvo što naglašavala gubitnička strana, kako tijekom sukoba, tako i u kasnijim analizama. Snage UN-a optuživane su da su znale da će napad biti izvršen, te da su tijekom borbi blisko surađivali s hrvatskom stranom odajući podatke o položajima i borbenom rasporedu, čak i vršeći špijunske aktivnosti. S druge strane, prvi zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan tvrdi kako su Srbi ratovali, gađajući ih (i štiteći sebe) iza položaja UN-a, te da je napredovanje

hrvatskih snaga, između ostalog, priječila suradnja pobunjenih Srba i pripadnika mirovnih snaga UN-a.

Francuski UNPROFOR je bio smješten u motelu „Plitvice“, tu kod starog Maslenič- kog mosta. Tu im je bila baza, ali su bili raspoređeni i u selu Rovanjska, što je bilo jako bitno, jer to je naša početna točka bila uopće za napadaj. Po meni, ja i dan-danas, kao jedan od visokih zapovjednika Hrvatske vojske u ratu, tvrdim da su oni uvijek davali informacije drugoj strani. Mi nismo imali nikakve kontakte s UNPROFOR-om. Jedno- stavno: „Makni se u stranu. Mi imamo svoju zadaću, vi svoju, ne mrdajte!“, i to je to. Vrlo jednostavno, vojnički. Bilo je protesta njihovih, ali u napadu ne možemo rješavati te stvari. To je administracija. Mi smo vojska.

Sjećanje Žonija Maksana o pristranosti snaga UN-a prema srpskim pobunjeni- cima nije jedino takvo u ovoj knjizi, ima ih više. No svakako treba imati na umu i svjedočenja onih koji su iznijeli drugačija sjećanja, ponajprije ono načelnika stožera 126. brigade, Ante Kotromanovića, koji je posvjedočio kako je upravo intervenci- jom visokog časnika UN-a Cetinska krajina spašena od ekološke katastrofe. Uopće nema sumnje da „plave kacige“ nisu bile učinkovite u provedbi svojih zadaća, ponaj- prije u reintegraciji „ružičastih zona”. Uostalom, iz tog razloga i jest pokrenuta ope- racija „Maslenica”, jer su pobunjeni Srbi fizički onemogućavali povratak izbjeglica i prometnu komunikaciju, dok su njihovi politički lideri u mirovnim pregovorima u Ženevi takve korake kanili „oploditi” raznim zahtjevima, pa čak i onim da će pro- met biti omogućen ukoliko Hrvati koji prolaze okupiranim područjem budu plaćali cestarinu. Čak je i predstavnik UN-a u razgovorima s vodstvom pobunjenih Srba 3. ožujka 1993. u Ženevi konstatirao da su „Hrvati 22. siječnja 1993. napali jer nisu mo- gli izdržati razdvajanje države” te da su „ružičaste zone teritorij pod hrvatskim suve- renitetom”. Jednako tako, predstavnici UNPROFOR-a pokušali su 1. ožujka 1993. u Beogradu uvjeriti „predsjednika RSK“ Gorana Hadžića, koji je inzistirao da se pro- vede rezolucija UN-a br. 802, tj. da se Hrvatska vojska povuče na položaje prije ope- racije „Maslenica”, da se prvo mora ispoštovati rezolucija UN-a br. 762, prema kojoj su „ružičaste zone“ hrvatski teritorij u kojem ima pravo biti hrvatska policija. Stoga je teško realno procijeniti kome su i zbog čega bile naklonjene ili nenaklonjene „pla- ve kacige“, jer stanje na okupiranim područjima bilo je sve samo ne normalno. Ipak, tijekom pokretanja operacije snage UN-a teško da su u jednom primarno nepovolj- nom položaju mogle na bilo koji način pomagati ijednoj strani, već su se, vjerojatni- je, držale neutralno. Takvo što potvrđuje sjećanje Brune Zorice Zulua koji je zapovi- jedao snagama na pomoćnom smjeru, gdje je uspješno napredovala borbena grupa koju su činili pripadnici Specijalnih postrojbi GSHV-a, Vojne policije i pridruženih

dijelova domaćih postrojbi. Ipak, i na tom smjeru bilo je teško ovladati prostorom koji su neprijatelji štitili bunkerima. Stoga se protuoklopnim sredstvima pokušao neutralizirati otpor iz utvrđenih položaja, što je izvedeno uspješno, ali uz rizik i gu- bitke zbog nesretnog slučaja. Zapovjednik tih snaga bio je Bruno Zorica Zulu, koji se prisjeća:

Mi smo bili podređeni direktno generalu Gotovini. Imali smo pridružene ljude iz

lokalnih postrojbi, iz 112. taktičke grupe i pridružene vodove Domobranske bojne iz Obrovca. Ante Žoni Maksan bio je zapovjednik tog sektora. Oni su imali velike proble- me na svom smjeru napada jer su bili pokriveni s vatrom iz bunkera, nisu mogli napri- jed, pješadija nije mogla napredovati. I tu su kasnije došli do izražaja Fagoti i lansirne rampe Milan, odnosno protuoklopna skupina koju je vodio Miljenko Šimičević - Slave.

Moja borbena grupa, mi smo već dan prije nego što je počela operacija „Maslenica“ dobili zadaću da zauzmemo neprijateljske položaje koji su se nalazili ispod Velebita, na potezu Paklenica – Rovanjska – Božići - Jasenička glava. Neprijatelji su tamo imali isturene položaje u slučaju napada hrvatskih snaga, ali oni su bili prazni jer nisu mogli sve pokrivati. Bila je to trka protiv vremena. Znači, mi smo morali zauzeti te položaje, tako da kad počne akcija, da oni ne mogu doći do tih položaja. To su bile dominantne kote. I mi smo ih zauzeli. Drugi dan, kad je počela operacija „Maslenica“, Srbi su kre- nuli prema tim položajima. Vidjevši da su ti položaji zauzeti, oni su se povukli nazad.

Na terenu je djelovala i naša Protuoklopna grupa, predvođena s Miljenkom Šimi-

čevićem - Slavom. Imali su na jednom kamionu dvije lansirne rampe, Fagot i Milan. Milan je protutenkovska lansirna rampa francuske proizvodnja, koja uništava sve po- stojeće tenkove koji su danas u funkciji. Ipak, zbog okolnosti, mi smo s njima pod Ve- lebitom skidali bunkere. Nažalost, ta priča imala je i tragičnu stranu. Protuoklopna grupa krenula je iznad Rovanjske, a u Rovanjskoj je još bila stacionirana jedna satnija UNPROFOR-a, od francuske mornaričke pješadije. Šimičević Miljenko, kao bivši legio- nar govorio je perfektno francuski, a Francuzi su bili korektni. Mi smo ih već upozorili da se ne miješaju i oni su se maknuli iz direktne zone borbenih djelovanja, da ne budu na udaru. Tamo kod njih, iza Rovanjske, bio je jedan puteljak koji je vodio taman da dođemo na položaj da bi mogli tući bunkere. I Slavi je francuski poručnik objasnio:

„Nemoj prolaziti, gore je minirano.“ Ali srce je jače od svega – on je maknuo tu bodlji- kavu žicu. I oni su došli na položaje, ispalili protuoklop i uništili su bunkere. Slave je pogađao kao s iglom u otvore bunkera i potom je pješadija mogla napredovati dalje. Naravno, vraćali su se istim putem, a taj put je uistinu bio miniran; 15 tenkovskih mina položeno je poprijeko ceste. Oni kad su išli gore, prošli su vjerojatno između tih mina. Ali kad su se vraćali nazad, kamion je zakvačio – možda nisu išli točno u milimetar – i

nagazili su na tenkovsku minu. Tu je bilo tri mrtva i svi ranjeni u TAM-iću. Poginuo je naš Srećko Vidervol, Slovenac, koji je kao Šimičević, Stanko Krešo i ja isto nekoć služio u Legiji stranaca. I poginula su dva domobrana, pridružena iz domobranske postrojbe iz Obrovca. A Šimičević, kao zapovjednik ekipe, bio je teško ranjen. U stvari, svi su bili ranjeni, ali on najteže. Iako je sve to bilo tragično, apsolutno ničim nije utjecalo na naše daljnje djelovanje. Mi smo dalje nastavili raditi naš posao.

Na glavnom smjeru napada, u drugom danu, 23. siječnja, polučen je uspjeh u borbama oko Vodovoda, zarobljeno je 11 neprijateljskih vojnika, no ipak, snage Hr- vatske vojske nisu ovladale brdom Dračevac, odnosno mjestima Maslenica i Bužo- njići do 16 sati sljedećeg dana, 24. siječnja, znači treći dan nakon što je operacija za- počela. Zapovjednik 1. bojne TG 112, Mladen Fuzul, prisjeća se velikih poteškoća na koje su pripadnici TG 112 nailazili u napadajnom djelovanju u prva dva dana opera- cije i značaja zarobljavanja neprijateljskih vojnika:

Borbeno djelovanje u planinskom dijelu zahtijevalo je višesatno pješačenje i oteža- no prebacivanje svega onoga što je potrebno za borbeno djelovanje. Mi smo prvo oslo- bodili prostor sela Rovanjska. I zbog toga se naše djelovanje težišno usmjerava na ovoj smjer napadajnog djelovanja. Tu smo najvećim dijelom koristili i našu topničku pot- poru. Na ovom smjeru napada neprijatelj je možda bio u povoljnijoj situaciji nego ig- dje drugdje jer imao je apsolutno dominantnu kotu Dračevac. S te kote je u potpunosti kontrolirao cijeli prostor u zoni napadajnog djelovanja. Uz to, imao je čitav niz nižih planinskih kota koje se uzdižu do Tulovih greda. A same Tulove grede omogućavale su nadzor kompletnih Ravnih kotara. Dakle, neprijatelj se nalazio na svim dominantnim visovima! Također, bili su ukopani, a i bili su zaštićeni minskim poljima. Ključni doga- đaj bio je dakle ulazak u neprijateljsku dubinu i zarobljavanje njihovih vojnika. To je destabiliziralo njihovu liniju obrane.

Zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan, prisjeća se problema na koje su pri- padnici postrojbe nailazili u borbenom djelovanju prema brdu Dračevac tijekom 23. i 24. siječnja 1993. godine.

Mi smo na Masleničko ždrilo izbili već 23. siječnja, znači drugi dan. Međutim, dan-danas postoji fama oko toga da zašto ja nisam kao zapovjednik Taktičke grupe izvijestio zapovjedništvo o tome da se nalazimo na Masleničkom mostu. To nisam na- pravio iz jednog prostog razloga: bili smo u tijeku napadajne akcije, ja još nisam izvr- šija kompletno zadaću čišćenja prostora, di mogu osigurati ljude koji su već izašli na Maslenički most da bi ušli u selo Maslenica. Doveo bih njih u opasnost, jer to bi se dalo u javnost.

A imali smo i problem veze cijelo vrijeme, i to moram napomenuti. Jako teško smo stupali u kontakt, mi s njima – oni s nama, i s izviđačima također jer veze nisu radile. Jednostavno, konfiguracija terena nije dozvoljavala. Ujutro 24. siječnja, uglavnom smo sebi već dali prostora da možemo uvesti određeni dio postrojbi prema Masleničkom mostu, i da se pripremimo lagano za ulaženje prema selu Jasenice, od Maslenice pre- ma selu Jasenice, odnosno kod Vulića Dolca. Negdje, dok smo još čistili prostor gore na Dračevcu, to je, znači, 14.45 sati, smo to uzeli, čistili kompletno selo Bužanić, također zaseok Bužanići. Uslijedilo je čišćenje tog prostora, odnosno panično bježanje neprija- telja. Zastava na srušenom Masleničkom mostu je podignuta 24. siječnja poslijepodne. To je kratko trajalo, to je trajalo jednu minutu, i nazad. Jer ja kao zapovjednik nemam mogućnosti biti na dizanju zastave, a u tijeku mi je napadajna akcija. A ponos postoji, jer simbolika je bio Maslenički most, koji je bio srušen, doći, osigurati taj prostor. To smo i učinili.

Mi smo, znači 24. siječnja, negdje oko 11.45 zauzeli najbitnije položaje, oslobodili smo kompletno Dračevac, znači kotu 199, nasip boksita. Već dan prije osvojen je predio oko Vodovoda, kota 159, Pekin dolac. Moram napomenuti, mi smo tamo zarobili 11 četnika. U dva dana poginulo ih je oko dvadesetak u tim borbama gori. Koliko smo mi vidjeli, brojali smo ih dok su bižali, jedno 20-ak, 30-ak imali su ranjenih, nešto napu- štenih tenkova, kamiona, streljiva. S gornje pak strane, selo Božići, koje se nalazi ispod visoravni Velebita prema selu Jasenice, već je bilo u našim rukama od prvog dana. Boj- na Matija Vlačić je to već držala pod svojom kontrolom.

U osnovi, kota 199 Dračevac je dominantna kota koja vlada ovim prostorom. Dominantna je u potpunosti prema udolini, prema selu Rovanjska, prema Selina- ma, prema cesti, prema Velebitu, kompletno je za sebe. I ako to probijemo, ulazimo u čisti prostor gdje možemo dalje napredovati. Na tom Dračevcu bilo je utvrđeno 37 bunkera, u kojima je nakon borbe bilo, dakle, negdje oko dvadesetak poginulih ne- prijatelja.

Nedvojbeno je da su snage TG 112 imale velikih problema u napredovanju. Zbog tih problema u pomoć je pridodan dio snaga 6. GBR iz Gospića, no sve do dolaska na teren zapovjednika 6. GBR, pukovnika Mirka Norca, pripadnici postrojbe te brigade na terenu nisu polučili očekivani uspjeh, niti su imali dobru komunikaciju sa zapo- vjednikom TG 112. Iskazi pripadnika ojačane satnije 6. GBR u potpunosti se razli- kuju od iskaza prvog zapovjednika TG 112 Žonija Maksana. Ti iskazi ni danas nisu usklađeni. Pojednostavljeno, Maksan tvrdi (i u izvješćima je potpisao) kako su snage TG 112 bez podrške priključenih snaga 6. GBR osvojile Dračevac, dok zapovjedni kadar i pripadnici ojačane satnije 6. GBR tvrde suprotno, da je zapovijedanje TG 112

već bio preuzeo pukovnik Mirko Norac, koji je u međuvremenu angažirao dva tenka brigade, nakon čega je osvojeno brdo Dračevac. Sporne su same okolnosti i vrijeme preuzimanja zapovjedništva nad TG 112. Ante Žoni Maksan također ističe niz pro- blema u borbenom djelovanju, no odbija mogućnost da TG 112 do 24. siječnja nije kvalitetno izvršavala borbene zadatke. Kao osnovni problem ističe nedostatak dobre komunikacije s nadređenim časnikom i Zapovjedništvom u Zadru:

Mišljenja sam da se povijest i povijesne činjenice malo iskrivljuju. Mora se točno znati i napraviti analiza uloge određenih postrojbi unutar akcije „Maslenica“. Bio sam prisutan u Zadru prije dvi godine kad je bila javna analiza akcije „Maslenica“, di su govorili predstavnici 112. brigade, di su govorili predstavnici 9. gardijske brigade, pred- stavnici Stožera. Žao mi je što se povijest na takav način piše. Naravno, uloga 9. gar- dijske brigade u operaciji „Maslenica“ bila je časna, pogotovo nakon samog završetka napada, di smo imali zadaće za obranu prostora.

Ovako je bilo: 22. siječnja navečer se daje zapovijed za izmještaj satnije 6. gardij- ske brigade, da se pridoda Taktičkoj grupi 112. Znači, satnija 6. gardijske došla je 22. siječnja. Razloge ne znam. Uglavnom, piše u zapovijedi njihovog zapovjednika Norca, koji je bio u Gospiću, da dolaze zapoviješću generala Bobetka, a s ciljem ojačanja ovog prostora u napadajnim akcijama. Tako piše. I tako je zaista bilo.

Zaista, 23. siječnja ta grupa dolazi. Ja ih upotrebljavam na pravcu prema selu Bu- žonjići, skupa s dijelom specijalnih postrojbi i s dijelom domobranskih postrojbi, na način da mi fingiraju napad, odnosno da neprijatelj vidi masovnost snaga. Poslije, 24. siječnja, oko 4 sata poslijepodne, dolaze dva tenka 6. gardijske brigade. Dakle, tu mo- ramo razdvojiti što je, a što nije. Nije TG 112 pridodana 6. gardijskoj, nego su dijelovi 6. gardijske, poput te satnije časnih momaka, također i ta dva tenka, pridodati Taktič- koj grupi 112.

U tom momentu tenkovi nam više nisu ni bili potrebni. Ja sam tražija tenkovsku potporu na način da mi se tuku ciljevi s tenkom poput naše samohotke po ciljevima Dračevca u momentu kad budemo i osigurali prostor za to da se uđe s tenkovima, da se dođe s pravca Dolca. Kasnije, nama kasnije ti tenkovi puno znače, jer dolazimo na širok prostor, prostor di tenkovi imaju svoj smisao. A tu, u osvajanju Dračevca teško, ništa. Nema koristi. To su brda. Tenk na brdima ne znači ništa. Pogotovo ne u četiri sata poslijepodne 24. siječnja kad je sve oslobođeno. U te bunkere na Dračevcu, tog 24. siječnja ujutro, ušla je Prva satnija Prve bojne Taktičke grupe 112, kojom je zapovi- jedao Zlatko Turković. S momcima je ušao unutra u tranšeje i jednostavno redom su očistili. Vojnički.

Veza sa Zadrom bila je jako teška. Telefonima smo to morali, nešto je bilo prekinuto koji put, nešto nije, i tako. Ali uglavnom, komunikacija je bila na sličan način. Gospo-

din koji je bio ispred generala Bobetka postavljen ovdje kao šef pravca napada, a kojega

je kasnije naslijedio Mirko Norac, jednostavno nije htio slušati uopće što mu se govori.

Na kraju krajeva, recimo, moje izdvojeno mjesto je bilo u selu Modrići, odakle je zapo-

čeo napad. On je zahtijevao od mene kao zapovjednika Taktičke grupe da budem kraj njega u Selinama. Mislim, pa ja odatle ne mogu vodit napad ni u kom slučaju, niti mo-

gu imati postrojbe pod kontrolom. Mi smo hrvatski ratni zapovjednici koji smo naučili

na prvoj crti voditi svoje postrojbe.

Nadalje, postojao je i problem izvještavanja jer mi kad smo prišli Masleničkom mo- stu, to je bilo 23. siječnja, ja sam reka tom gospodinu da smo mi izašli ovamo i da ćemo pokušati proboj prema selu Bužonjići, ali samo na način da ćemo fingirati napad i da

to tako izgleda, a da ćemo polako ulazit u napad. Međutim, u njegovim izvještajima

prema Bobetku, i prema Gotovini, taj gospodin, ja sam namjerno zaboravio prezime,

ali

piše u dokumentima, daje oprečne informacije: da se nismo ni pomakli, da i ne zna

di

su postrojbe, ne zna di su linije zauzete, i tako dalje. On je imao kompletno izvješće

uvijek ispred sebe, svaku večer. A kao zapovjednik, on je u stvari bio previše udaljen od terena. Neka je, to je njegova pozicija i smatram da je tamo trebao biti, u Selinama, i

dobivati informacije. On je triba također koordinirati spajanje nas sa Specijalnom po- licijom na mjestu Velika i Mala Bobija, ali do toga nije došlo.

Mirko Norac je mene pozvao kao zapovjednika Taktičke grupe 24. siječnja ujutro, oko 10 sati, ili možda nešto ranije. Snimano je sve na ovaj, kako se zove, diktafon. Pitao

je da li ja kao zapovjednik Taktičke grupe 112, da li pridodajem postrojbe u potpunosti

pod njegovo zapovijedanje i da li ću slušati njegove zapovijedi. Najnormalnije, zapovi-

jed je od generala Bobetka bila takva, to je najnormalnije, apsolutno, postrojbe su pri- dodate, ja kao zapovjednik zapovijedam postrojbama, stavljam se na raspolaganje, to

je zapovijed. Ali isto tako, izvijestio sam ga da su napadajne akcije u tijeku, izvijestio

gdje se točno postrojbe nalaze i izvijestio ga da je upravo uzet Dračevac kao takav, i da smo konačno sebi postavili ciljnu poziciju da možemo počistiti kompletno selo Jasenice.

Ja nisam išao u Stožer na sastanke, jedino prije napadaja i same akcije sam išao, znači na pripremu, ali dok je trajala ovdje operacija, ja nisam. Jednostavno, ne možeš ti svako malo ići u Zadar, a preko mora. Tako da je taj gospodin prvo to vodio, a nakon toga Mirko Norac. Tko je koga izvještavao o čemu, to zaista ne mogu znati, ali mi ima- mo svoje izvještaje koji su arhivirani, zapisani, i tako stoji.

Treba napomenuti da je iskaz zapovjednika TG 112 identičan izvješću koje je potpisao za potrebe raščlambe operacije. Po tim izvješćima, drugi dan, 23. siječnja,

dijelovi TG 112 simulirali su napade prema selu Bužonjići da bi zavarali neprijatelja,

te u kasnijem pješačkom napadu uspješno ovladali kotom Vodovod, prilazom Ma-

sleničkom mostu, a pri čemu su zarobili 11 neprijateljskih vojnika. Po tim izvješći- ma, uz dobru potporu topništva 112. brigade „oko 11.45 sati oslobođene su sljedeće pozicije: 1. nasip boksit, 2. tt 199 Dračevac. Bitno je napomenuti da su 24. siječnja

1993. god. u 14.10 sati uključena dva tenka 6. gmtbr u nastupanju pješačkih postroj-

bi prema selu Bužonjići i selu Jasenice. Isto tako bitno je napomenuti da 24. siječnja

1993. god., a nakon oslobođenja nasipa boksit i tt. 199 DRAČEVAC zapovjedništvo

nad kompletnom akcijom preuzima pukovnik Mirko Norac.“ Isto izvješće u završ- nom dijelu naglašava nekvalitetnu komunikaciju sa zapovjedništvom i nadređenim

brigadirom.

Prije iskaza i izvješća zapovjednika 6. GBR, treba primijetiti kako je djelovanjem TG 112 nezadovoljan bio zapovjednik operacije Janko Bobetko. Za potvrdu tog ne- zadovoljstva i svojevrsne konfuzije nastale u komunikaciji unutar TG 112 bitno je sjećanje zapovjednika skupnih postrojbi Vojne policije, Marijana Biškića. Ostaje za razlučiti je li zavaravanje protivnika i obuhvat manevrom bio dobar potez zapovjed- nika TG 112, no činjenica je da je komunikacija između postrojbi i zapovjedništva u Zadru bila vrlo loša.

Kako je to izgledalo, odnosno kako je tekla primopredaja zapovjedništva TG 112

u nadležnost pukovnika Mirka Norca, prisjeća se Marijan Biškić, zapovjednik po- strojbi Vojne policije:

Na tom pravcu Rovanjska - Jasenice bile su također angažirane snage Vojne policije koje su uspješno već u prvom danu zauzele Rovanjsku. Tijekom drugog dana borbenih djelovanja osobno sam došao na prostor operacije „Maslenica“, javio se generalu Bobet- ku i na neki način preuzeo zapovijedanje snagama Vojne policije u zoni odgovornosti operacije „Maslenica“. U prvom danu mog dolaska obišao sam postrojbe Vojne polici- je i na jednom i na drugom dijelu bojišnice. Također sam posjetio zapovjedništvo 112. taktičke grupe, uvjerio se u stanje na tom dijelu bojišnice, vratio se, upoznao generala Bobetka i tada brigadira Gotovinu o uporabi snaga Vojne policije, o postignutim re- zultatima. Isto tako sam iskazao bojazan u sustav zapovijedanja u zoni odgovornosti Taktičke grupe 112. brigade. General Bobetko je tog trenutka pitao da li imam neki prijedlog. S obzirom da je na tom dijelu bojišnice bio pukovnik Norac, tada polaznik Zapovjedno-stožerne škole, koji je došao obići svoju satniju koja je bila angažirana na tom pravcu, ja sam generalu Bobetku predložio da pukovnik Norac preuzme to zapovi- jedanje. General Bobetko se složio i isti dan je izdao zapovijed koju sam osobno prenio pukovniku Norcu. On je preuzimanjem zapovijedanja na tom dijelu bojišnice preokre-

nuo situaciju i uspio u roku od 24 sata osvojiti iznimno jaka uporišta, jer su tu rudnici boksita, osvojiti Maslenicu i na neki način napraviti preokret u tom području borbenih djelovanja.

U knjizi „Sve moje bitke“ pokojni general Janko Bobetko također je ukazao na složenost i značaj napada, te nastale probleme prilikom osvajanja Novskog ždrila, kao i osobno nezadovoljstvo tom činjenicom:

Najosjetljivija stvar je bila na ždrilu, Maslenici, jer su se tu nalazile otporne točke koje je neprijatelj imao držeći ždrilo i sve masive, trigonometar 195, koji je kontrolirao Novigradskim morem i svom dubinom na kojoj je 4. brigada upravo trebala izvršiti udar. Zapovjednik kojeg sam postavio za izvršenje toga zadatka odmah je pokazao niz slabosti, prije svega plašljivost. Osim toga, zapovjedništvo je postavio 20 km daleko. Slučajno sam čuo da se u neposrednoj blizini, u svojoj satniji, nalazi Norac, zapovjed- nik 9. gardijske brigade. Tada je to bila jedna ojačana bojna. Pozvao sam ga i dao mu zadatak da preuzme odmah taj dio fronte.

Ipak, navodi Janka Bobetka nisu u potpunosti jasni jer je, između ostaloga, zapi- sao, štoviše citirao zapovijed izdanu pukovniku Norcu, da ima zadaću zauzeti Masle- nicu i Rovanjsku, a nepobitno je da su snage TG 112 zauzele Rovanjsku dok Mirko Norac nije još ni pristigao na bojišnicu. Na taj način otežana je rekonstrukcija osva- janja brda Dračevac i okolnosti preuzimanja zapovjedništva nad TG 112. Naime, ge- neral Bobetko je pokojni, a general Mirko Norac zbog pravnih odredbi nije mogao dati iskaz. Kako za uzimanje iskaza nismo uspjeli dogovoriti sudjelovanje članova Stožera 6. GBR, preostaje nam jedino da uz stav zapovjednika TG 112 ponudimo i drugačiju analizu kronologije boja za Novsko ždrilo, objavljenu u službenoj mo- nografiji 9. gardijske brigade (9. gardijska brigada Hrvatske vojske - Vukovi, Zagreb, 2011., 195-198.):

„Praćenjem tijeka borbe na širem području Rovanjske general zbora Janko Bo- betko uočio je da su snage TG-112 preslabe za daljnji prodor i da ih treba pojačati novim snagama radi čega je odmah angažirao snage Ojačane satnije iz 6. gmtbr iz Gospića. U Zapovijedi Glavnog stožera HV-a koja je donesena oko 22:00 sata dana 22. siječnja, precizirano je da se iz sastava 6. gmtbr, od najsposobnijih vojnika, doča- snika i časnika formira satnija sastava tri motorizirana voda i voda za potporu (MB- 82 mm; protuoklopna sredstva zolje i ose, a u svakom vodu po tri MB-60 mm). Spre- mnost za izvršenje Zapovijedi bila je u 4:00 sata dana 23. siječnja, kada je predviđen početak hodnje iz Vojarne „Eugen Kvaternik“, smjerom Gospić – Oštarije – Karlobag – Starigrad Paklenica – Rovanjska. Za izvršenje zadaće satnija je podređena zapo- vjedniku TG-112 u Rovanjskoj do 7:30 sati.

Zapovjednik 6. gmtbr, pukovnik Mirko Norac, analizom Zapovijedi odlučio je ravnomjerno oslabiti pričuvne snage 6. gmtbr (izuzeto je oko sto pješaka iz 1. gos- pićke bojne i oko sto pješaka i poslužitelja minobacača iz 2. otočačke bojne) radi ustrojavanja Ojačane satnije. Zapovjednu strukturu Ojačane satnije činilo je Zapo- vjedništvo 1. bojne na čelu sa satnikom Ivanom Čanićem, a kao ojačanje i za pomoć novoustrojenoj postrojbi upućen je operativni časnik iz Stožera Brigade, natporuč- nik Stevo Pražić. Spajanje i priprema postrojbi iz Gospića i Otočca bila je brza i te- meljita. Namjenski ustrojena satnija hodnju je započela u zapovjeđeno vrijeme, a za- vršila u Starigradu Paklenici 23. siječnja 1993. oko 7:00 sati, javljanjem Zapovjedniku TG-112, bojniku Anti Maksanu. Kako zapovjednik Ojačane satnije nije odmah po javljanju dobio zadaću uvođenja u borbu, snage su razmještene u Starigradu očeku- jući uporabu tijekom dana.

Drugoga dana napadajna djelovanja počinju u svitanje, podilaženjem pješačkih snaga TG-112 neprijateljskim položajima na području zaseoka Stupice (šire područ-

je nasipa boksita). Topnička priprema počinje u 8:00 sati, a poslije prelazi u „topnič-

ko nadmudrivanje“ i neutraliziranje otpornih točaka neprijateljske obrane.

Toga jutra u Starigrad stiže i zapovjednik 6. gmtbr, pukovnik Mirko Norac, sa svojim najbližim suradnicima: načelnikom Stožera, bojnikom Zvonkom Brajkovi- ćem; pomoćnikom za informativno-političku djelatnost, bojnikom Franom Tomi- čićem; pomoćnikom za logistiku, pukovnikom Milanom Čanićem; pomoćnikom za sigurnost, natporučnikom Milanom Karićem te bojnikom Mirom Lacom. Dolaskom

u Starigrad oko 10:00 sati, zapovjednik Ojačane satnije upoznao je zapovjednika 6.

gmtbr i njegove suradnike s lošim stanjem. Obrazlažući dobivenu zadaću, kojom su izdvojena dva voda iz sastava Satnije i pridodana postrojbama koje provode napad, zapovjednik Ojačane satnije izložen je kritikama članova Zapovjedništva Brigade. Osnovna je zamjerka i razlog negodovanja bilo postupanje zapovjednika Ojačane satnije koji je dopustio komadanje postrojbe, umjesto da je zahtijevao svoj smjer dje- lovanja i uporabu cjelovite postrojbe. Suočeni s realno vrlo lošim stanjem, nemoći snaga i neuspjesima na tom dijelu bojišta, članovi Zapovjedništva 6. gmtbr odlučuju se informirati o zadaći i snagama za njezino provođenje te u kratkom vremenu do- nose logično rješenje za provedivost zadaće. Odlazeći na Zapovjedno mjesto TG- 112, zatječu brigadire Rudolfa Brlečića i Željka Gašparića (savjetnici iz GS HV-a na tom pravcu), i predlažu im inačicu napadajnog djelovanja, koju oni nisu odbili, ali niti prihvatili, uz obrazloženje da za to nisu ovlašteni. Zaključivši da je dobivenu za- daću nemoguće provesti bez potpore oklopnih snaga, zapovjednik 6. gmtbr samoini- cijativno upućuje pomoćnika za logistiku u Gospić sa zadaćom da Ojačanu satniju 6.

gmtbr dodatno ojača vodom tenkova (dva tenka). Tek u večernjim satima zapovjed- nik 6. gmtbr susreće zapovjednika TG-112, bojnika Antu Maksana, koji ga upoznaje sa stanjem na bojištu.

Tijekom dana bilježe se i manji pomaci na crti bojišta. Oko 14:00 sati pješačke su snage TG-112 krenule u napad, razbile i potisnule neprijatelja i ovladale područjem Stupica – kota 159 (Vodovod) – prilaz Masleničkom mostu – Marinkov gradac (tt 147) – kota 115, gdje ih zaustavlja jak i organiziran neprijateljski otpor (Dračevac/tt 199/). Prilikom ovladavanja kotom 159 (Vodovod) zarobljena je skupina od jedana- est neprijateljskih vojnika.

Sutradan, 24. siječnja, trećega dana napadajnih djelovanja, pješačke snage u ju- tarnjim satima ponovno pokušavaju razbiti neprijateljske snage, ali bez većih uspje- ha. Na prostor Starigrada upućen je, po Zapovijedi generala Janka Bobetka, pukov- nik Marijan Biškić, kako bi provjerio stanje i razloge sporog provođenja zadaće na podvelebitskom smjeru djelovanja. Obilazeći zapovjedništvo TG-112 utvrdio je sla- bosti, a nakon obilaska postrojbi zaključuje da dovedene snage 6. gmtbr nisu uvede- ne u borbu. Tijekom obilaska susreće zapovjednika 6. gmtbr i njegove suradnike koji ga informiraju o tome da su upoznati sa stanjem, da imaju rješenje situacije te da su već samoinicijativno doveli ojačanje (tenkovski vod).

Povratkom u Zadar, pukovnik Biškić odmah je informirao generala Bobetka o stanju te o nazočnosti pukovnika Norca s dijelom časnika iz njegova zapovjedništva na Maslenici. General Bobetko izdaje Zapovijed, koju osobno, oko 12:00 sati, pukov- niku Norcu predaje pukovnik Biškić. U njoj je ‘(…) s obzirom na izuzetnost situacije, čišćenja ukupnog prostora tijekom današnjeg dana i potrebe uspostavljanja taktič- kih veza sa snagama policije koje djeluju sa pravca Velebita sjeverno od Velike i Male Bobije, a koje još nisu zauzete (…)’, zapovjeđeno da zapovijedanje svim snagama u sastavu TG-112 preuzme pukovnik Mirko Norac koji ‘donosi odluke i odgovara za njih’, te da mu je ‘osnovni zadatak da ovlada prostorom do Zrmanje i organizira obra- nu isključujući svako iznenađenje (…), a po izvršenju dobivenog zadatka izvršit će potrebne pripreme sa zapadnim susjedom u pogledu Velike i Male Bobije. Zadaću izvršiti odmah i neopozivo.’

Pukovnik Mirko Norac odmah saziva zapovjednike, upoznaje ih s dobivenom Zapovijedi te iznosi Odluku i izdaje zadaće (prema inačici koju je dan prije pred- ložio brigadirima Brlečiću i Gašpariću). Satnija 6. gmtbr sa svim ojačanjima dobila je zadaću da se što hitnije uvede u borbu na pravcu: Modrič – Božići – Kita tt 262 – Marune kota 135, s ciljem presijecanja puta Jasenice – Obrovac, onemogućiva- njem logističke potpore neprijateljskim snagama u okruženju u utvrđenom čvoru

oko Dračevca tt 199. Ostalim je pješačkim snagama TG-112 (1. satnija sto dvadeset ljudi, 2. satnija šezdeset ljudi i Vojna policija četrdeset ljudi) i ojačanju (dva tenka iz 6. gmtbr), zapovjeđeno da produže napad na pravcu Rovanjska – Gradac – Masleni- ca i Rovanjska – Dračevac – Vulića Dol.

Napadajna su djelovanja počela istoga dana u 15:00 sati. Ubrzo je probijena ne- prijateljska obrana, oslobođeno je mjesto Maslenica, a hrvatske se snage u večernjim satima zaustavljaju na crti Kita (tt 262) – Božići – Bužonjići – boksit (31-45) – Ki- ta (tt 133) – Graovište. Vrlo je značajan bio brzi manevar i izbijanje satnije 6. gmtbr na Kitu (tt 262), što je stvorilo preduvjete za brzo presijecanje neprijateljskih snaga i njihovo okruženje na predjelu Jasenica. Brzo napredovanje snaga TG-112 i satnije 6. gmtbr navelo je neprijateljske snage da se tijekom noći povuku.“

Iskazi časnika ojačane satnije 6. GBR pristiglih na smjer napada prema Obrov- cu dragocjeni su, no nećemo ih koristiti u potpunosti, odnosno u dijelu u kojemu objašnjavaju situaciju preuzimanja Zapovjedništva TG 112, jer ti ljudi nisu osobno sudjelovali u operativnom radu Zapovjedništva brigade. Prema njihovom mišljenju, problemi nastali u napredovanju bili su sasvim logični s obzirom na to da je ovlada- vanje brdom Dračevac bilo iznimno zahtjevno, posebno zbog brojnog stanja i bor- bene spreme dijela pripadnika TG 112. Na tu činjenicu u iskazu je jasno upozorio i Žoni Maksan, istaknuvši da je samo manji dio vojske bio na odgovarajućoj fizičkoj razini za izvođenje složenog napada. Problem, gledano iz perspektive časnika ojača- ne satnije 6. GBR, bio je taj što se pješačka satnija, pristigla 23. siječnja, nije iskori- stila na odgovarajući način. Na tu okolnost u izvješću upućenom Glavnom stožeru HV-a (Klasa: 81/93-02705, Ur. broj: 512-06-04/2-93-2) ukazao je i načelnik pješaštva GSHV-a, brigadir Rudolf Brlečić. On je pohvalio sudionike i zapovjedni kadar koji je sudjelovao u oslobađanju podvelebitskog prostora: Mišljenja sam, da su 112 TG i snage 6. gmtbr dobro pripremljene za napadajna djelovanja, a ovaj boj im je novo isku- stvo. Ponašanje najodgovornijih časnika 6. gmtbr i 112 TG je za pohvalu. Ipak, ukazao je i na „objektivne i subjektivne“ okolnosti koje su zaustavile napredovanje 24. siječ- nja, te kao ključni problem, „grubu taktičku grešku“, istaknuo neuporabu pristiglih snaga iz Gospića: Motiv vojnika i časnika u borbi bio je odličan, za svaku pohvalu. Je- dina slabost, nepravilna uporaba satnije iz 6. gmtbr tokom 23. 01. 1993. mora se razja- sniti po okončanju cjelokupne operacije „Gusar“. Izvješće brigadira Rudolfa Brlečića sukladno je sjećanju zapovjednika Skupnih snaga Vojne policije, Marijana Biškića, kao i monografiji 9. GBR o načinu i vremenu preuzimanja zapovjedništva nad TG 112 od strane pukovnika Mirka Norca: Rano ujutro 24. 01. 1993. oko 07.00 sati ge- neral zbora Janko Bobetko je promijenio dio zapovjednog sastava na tom pravcu. Za

zapovjednika cjelokupnih snaga postavio je pukovnika Mirka Norca a za predstavnika GSHV i nadzornog savjetnika brigadira Brlečića. U svakom slučaju, dolazak Mirka Norca i časnika iz Zapovjedništva brigade, Norčeva inicijativa za angažiranjem dva tenka, i posebice vojni manevar kojim su snage TG 112 napadale, promijenili su sta- nje na bojišnici.

Milan Čanić bio je tada pomoćnik za logistiku 6. GBR i njegovo sjećanje ima značaj jer on je bio uključen u rad Zapovjedništva brigade. Njegovo sjećanje je krat- ko, ali svjedoči o konfuznoj situaciji na bojišnici, te o inicijativi pukovnika Norca za angažiranjem dva tenka:

U to vrijeme Norac je bio u Zagrebu na školovanju, a ovdje su poslali jednu bojnu

u Starigrad. Zapovjednik bojne Čanić-Baja i Stevo Pražić su nas obavijestili da ovdje nešto ne štima, da ne mogu krenuti u napad jer ove domaće snage nisu krenule. I po-

što smo dobili obavijest da nešto ne štima u Starigradu, da naša postrojba nije krenula,

a Mirko Norac je bio poslan iz Zagreba u Gospić, nas smo dvojica i Laco sjeli u auto i

došli ovdje. Kad smo sagledali situaciju, vidjeli smo da tamo nešto nije u redu, a kad smo pogledali ovaj teren, s obzirom na njihove jake topničke snage i jako težak teren ustanovili smo da bez oklopa ne možemo krenuti. I Norac je donio odluku da se dovedu tenkovi. Ja sam se vratio nazad u Gospić po dva tenka. Ja sam došao u Zborno područ-

je Gospić kod zapovjednika Češnjaja. On se baš nije složio s tim, ali sam rekao, da li se

složio ili ne, mi moramo oklop imat. I uzeo sam labudice i došao s dva oklopa ovdje. I

tada je to krenulo. Norac je preuzeo zapovjedništvo tog pravca prema Maslenici. Norac

je kao zapovjednik bio dobar, brz i odlučan. Eto, ja sam bio malo stariji pa smo malo

to korigirali.

Nema sumnje da će problem zastoja u prva dva dana napredovanja TG 112 i okolnosti preuzimanja zapovjedništva nad Taktičkom grupom 112, posebno osva- janje brda Dračevac, i dalje izazivati prijepore između pristiglih pripadnika 6. GBR i prvog zapovjednika TG 112, Ante Žonija Maksana. Stoga je uistinu šteta što iska- zi zapovjednika 6. GBR Mirka Norca ili Mire Lace i Zvonka Brajkovića kao članova Stožera brigade nisu uzeti. Kako god bilo, osvajanjem brda Dračevac protivnička obrana se raspala, a napredovanje pješaka i tenkova polučilo je paniku u redovima pobunjenih Srba. Sjepan Škrinjarić, u to vrijeme zamjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, prisjeća se prvotnih problema, a dao je vrlo slikovit opis vojnog manevra kojim je polučen daljnji uspjeh:

Mi smo u večernjim satima 22. siječnja 1993. godine dobili zapovijed za pripremu i za pokret. U kasnim večernjim satima formirali smo kolonu i krenuli pravcem Gospić

– Karlobag - Starigrad. I tu smo došli u jutarnjim satima negdje oko 6 - 7 sati. Došli

smo u sastavu dvije pješačke motorizirane satnije, dio logistike te naše bojne, pa smo se onda poslije ojačali nešto tenkovima. Smjestili smo se u mjestu Starigrad. I odmah taj dan prva motorizirana satnija se javila u Modrič, u zapovjedništvo 112. taktičke gru- pe, kojima smo stigli kao ojačanje, jer oni su već vodili akciju. Ta satnija kada se javila, onda je to njihovo zapovjedništvo TG 112 imalo namjeru da ju raskomada i da ih po- dredi svojim postrojbama, da oni budu jači. Međutim, kako to ne ide po vojnim pravili- ma, naša grupa koja je prethodila nama, koja je došla na dogovor s njima, s Taktičkom grupom 112, nije dala tako rascjepkati postrojbu, jer nema onda zapovijedanja, nema odgovornosti, nema ništa, tako da se taj dan mirovalo.

Kada se zapovjednik te naše postrojbe, satnije, javio zapovjedniku Taktičke grupe 112. brigade, on je to gledao riješiti na svoj način: „Hajde malo pomogni tamo, hajde malo pomogni tamo.“ Ali time se dobiva jedna nesposobna postrojba. Ako meni kao zapovjedniku oduzmu postrojbu, što sam onda ja, nitko i ništa. Jer mi smo obučavani da djelujemo kao postrojba, kao jedna kompaktna cjelina, gdje smo imali i sredstva za potporu. Ako ti ostaneš bez toga, ostaneš bez zapovijedanja, onda što će ti postrojba? Tako da je bilo negodovanja zapovjednika ove naše grupe koja je išla na dogovor, ope- rativca i pokojnog Čanića – oni su odmah vidjeli da to nama ne štima i javili su zapo- vjedniku Norcu da to tako ne ide. Nisu dali svoju postrojbu isparcelirati.

Znači, 23. siječnja satnija nije nikud krenula. Sve je bilo u nekim dogovorima, spo- razumima. I ona je čekala tu u Modriču dok naš jedan iz Operative i pokojni zapovjed- nik te naše bojne, Ivan Čanić - Baja, nisu javili Mirku Norcu koja je njihova namjera. Odmah je Mirko Norac to stopirao: ne može se raspačati postrojba. I uto je Mirko s užim dijelom Zapovjedništva brigade došao tu, na zapovjedno mjesto 112. brigade. Satnija koja je do tada još uvijek čekala, 24. siječnja kreće u proboj. Mi smo išli južnim padinama Velebita. I sad, možete zamisliti, po onom grmlju i po brdašcima, to su ljudi išli kao mravi. To je pješaštvo, to su sitne snage. Međutim, one zadaju veliki problem neprijatelju koji je bio na području Jasenica. Zašto? Zato što im zalazimo iza leđa i dovodimo ih polako u okruženje. Jest, polučili smo paniku neprijatelju, što je možda rezultat taktičkog poteza. Ako vi manevrom ratujete – to je bolje nego oružjem, a posti- žete isti cilj. Dakle, ako vidiš po onim padinama pod Velebitom one „mrave“ da idu, da gmižu tamo, i da danas-sutra će te presjeći, ti onda moraš nešto učinit. A oni nisu imali što učiniti, jer to je ogroman prostor, nisu imali takve mogućnosti da to nekom zapreč- nom vatrom spriječe taj sitan prodor pješaka. Za ove sitne stvari oni nisu bili spremni.

Tada je počelo njihovo izvlačenje i ljudstva i tehnike cestom. Osim toga, zapovjed- nik Norac je naredio da se dovedu i tenkovi. Mi smo 24. i 25. siječnja probijali kod Ja- senica, da bi dosegli liniju kota Kita - selo Marune - Pariževačku glavu koja već domi-

nira iznad Zrmanje. To je bio učinak te dvije pješačke satnije koje nisu bile u punom sastavu, jer smo mi tek bili brigada u formiranju, tako da popunjenost još nije bila 100 posto. Dakle, njihova snaga bila je sastava malo jače normalne satnije.

Ovaj teren je čudan, to je teren kad vas zaspu s minama i granatama – vi nemate gdje glavu sklonit. Sve je kamen ovdje, nema prirodnog skloništa. Tako da su vojnici sve to poprilično hrabro izdržali. Ipak je to bila već pomalo uigrana, uvezana gardijska postrojba i tu nije bilo problema nikakvih. To se išlo, samo je trebalo zvati. Mi na ovom području u tom razdoblju nismo imali nikakvih gubitaka, osim nešto manjeg ranjava- nja, i to u selu, gdje su nas zasuli jakom topničkom i minobacačkom vatrom. Sjećam se, bilo je nešto uništenog oružja, čisto od kamenja, od gelera, malo ogrebotina, udaranja kamenom i tako dalje, ali nije bilo prostrijelnih rana, teško ranjenih.

Gospodin Stjepan Škrinjarić na zanimljiv je način dočarao situaciju u kojoj po- bunjeni Srbi nisu mogli reagirati, usporedivši pješake koji stupaju u daljini s mravi- ma koje ljudsko oko vidi, a ne može im nauditi iako manevrom okružuju protivnika. O djelovanju pješaka koji su prodirali podnožjem Velebita svjedoči Ivica Živković, zapovjednik Prve satnije Prve bojne 6. gardijske brigade:

Moj zadatak bio je da predvodim svoju satniju kombiniranu s Drugom bojnom iz Otočca. Bilo je to negdje 180 ljudi. Oko 12 sati noću smo krenuli. To je hitno trebalo izvesti i dolazimo u Seline i javljamo se Zapovjedništvu. Drugi dan smo bili u Starigra- du, ali nismo odmah sudjelovali u akciji, jer nešto u sistemu organizacije nije bilo u re- du. I onda je Mirko Norac, koji je tad bio u Stožernoj školi, došao i njega Bobetko postav- lja za zapovjednika i on pravi plan napada. I mi sad krećemo od krivine Modriča gore. Jedno 5-6 kilometara prije smo izašli iz kamiona i bacamo se uz padine Velebita, tu ima jedno 17-18 kilometara. Krenuli smo negdje oko jedan sat popodne i ujutro smo izbili na kotu Kita i dole prema Marunama presijecamo cestu. Kad su vidjeli da ih opkolja- vamo, oni su se u sumrak ujutro jednostavno izvukli. S naše lijeve strane, vidjeli smo po noći kamione da se izvlače i odlaze dole. A s desne strane ceste napredovala je 112. TG.

Pa ima jedna šala baš iz te akcije. Pitaju me preko motorole: „Gdje si“, ja dogova- ram: „Pa na Kiti sam“, a oni, udri se smijati. Ali kota se baš zove Kita, a to je bila ključ- na kota da se presiječe ovaj dio. To je bio doista ključni obuhvat, da ih se presiječe jer neprijatelji onda ostaju u okruženju, pa su se morali izvući. To je odigralo ključnu ulo - gu. Jer da nismo ovo napravili, oni se ne bi izvlačili. To je olakšalo posao ovim drugim jedinicama što su išle uz obalu.

Tu smo bili dva dana i poslije toga odlazimo gore, na Potprag, preuzimamo Velebit, zauzimamo gore taj dio. I onda nas je zamijenila Jasenička satnija, a mi odlazimo gore

natrag u Gospić. Akcija „Maslenica“ nama je bila u dobrom duhu, raspoloženje je bilo na nivou, to su bili sve dobrovoljci i to je sve išlo s veseljem! Nemaš čega se bojati jer kako ti Onaj gore napisa, tako će ti biti.

Nema sumnje da je djelovanje dva tenka 6. GBR bilo od iznimne važnosti nakon uspješnog ovladavanja brdom Dračevac. O djelovanju tenkista svjedoči Milan Gen- da, tada zapovjednik Oklopne grupe 6. GBR pridodate TG grupi 112. brigade.

Prvi dan kad smo došli iz Gospića, 23. na 24. siječnja, po zapovijedi zapovjednika Norca, došli smo u Seline. Tamo smo čekali. I kad je svanulo, 24. siječnja, krenuli smo odmah iz hodnje u napad. Dok je dio moje matične postrojbe išao gore rubnim dijelo- vima Velebita, preko Kneževića, ja sam išao s TG 112 koju je vodio Žoni Maksan, a za- povjednik satnije je bio Stanko Buljat. S mojim tenkom po Dračevcu je djelovao i njihov samohodni top, jedna samohotka. Polazak iz Modriča, pa Rovanjska, pa napad na vo- dovod Dračevac. Kada smo ovladali vodovodom Dračevac, negdje oko podnevnih sati, nastavili smo dalje na cestu. Na cesti smo se razdvojili: jedan tenk je išao prema samom mjestu Maslenica, a moja grupa je skrenula lijevo prema Vulića Dolcu, prema rudniku. Došli smo do Bužanića i tu smo taj dan stali. Ujutro 25. siječnja smo izvršili popunu streljiva, maziva, goriva i poslije topničke pripreme krenuli smo prema Tvornici glinice kao cilju. Kod Osnovne škole Jasenice naišli smo na neprijateljski tenk. Kako je bio u bijegu, nasukao se na neki beton. Neprijateljski vojnici su pobjegli i iako smo ih vidjeli, po zapovijedi smo ih pustili nek’ idu. Napušteni tenk je bio sasvim u redu, popunjen, u njemu je bilo i streljiva i goriva i svega. Mogli smo s njime bez problema ići kud je tre- balo, dapače, nama je dobro došao. Ipak, ukupni uvjeti ovdje nisu bili dobri za djelova- nje tenkova. Tenk nije za ovakve kanalizirane prostore. Tenk je za otvorenu borbu, gdje može neposredno djelovati, odličan. Ali poslužio je. Osim toga tenk je oružje koje sije i paniku. Nije ono samo što puca, tenk i paniku sije. Nije to lako čekati kad se približava.

I onda smo nastavili do Maruna. Tamo smo stali i rečeno je da se moramo vratit nazad. Tu smo čekali jedno vrijeme do navečer. Onda smo se vratili u zaleđe Pariže- vačke glave, na jedan dio nasipa i tu smo utvrdili položaje, da bi podržavali pješaštvo ispred nas, koje je bilo na Pariževačkoj glavi i tamo držalo liniju. S nasipa u Jasenicama smo djelovali po Debelom brdu i tamo dalje po neprijatelju u dubini. Tako se ta linija utvrdila i tu smo bili dok nije probijena cesta prema Zelenikovcu, Zubaku i gore prema Potpragu i Kraljičinim vratima. Nismo štedili streljivo, tukli smo sve moguće utvrđene objekte koje dobijamo. Znači, kad je pješaštvo ispred nas i kaže: „taj i taj objekt, pod kojim kodnim brojem, tim i tim“ – tuče se taj objekt. I tako. Je li bio teško ili lako utvr- đen – nema veze. Znači, manje je šteta granate nego ljudskog života. Bili smo dosta precizni, mogu reći 80 posto.

Prvotni zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan, ima ponešto drugačije sjećanje o kronologiji osvajanja brda Dračevac i uporabi tenkova, ali također ističe kako je nakon tog uspjeha neprijateljski otpor slomljen u potpunosti:

Najveći problem bila je ta kota 199 koja je dominantna. Drži sve pod kontrolom.

Desno, lijevo, sjeverno, istočno, zapadno i južno. Kompletno sve drži, ne možeš joj prići,

a

37 bunkera je na njoj bilo kroz rovove iskopano. Znači, okolo imaju kružnu obranu.

S

koje god strane priđeš, s teškim strojnicama tuku. Jednostavno je bilo teško prići kroz

nasip, jer ti upadaš u nasip. Postoji samo jedan put – probiti selo Bužaniće pa izaći van, što je bilo vrlo delikatno. Ne mogu upotrijebiti ljude masovno tamo. Jednostavno upo- trebom manjih grupica sam odlučio probiti di je najuže, a to je ući između mora i tih kota koje su dominantne – grupicama unutra s dijelovima Prve bojne, kao što sam već učinio sa Specijalnom postrojbom Glavnog stožera Bojnom Matija Vlačić, koji su već bili u selu Božići. Već su i ove grupe od Prve satnije Prve bojne ušli uskim prostorom prema Paklenom dolcu. Odmah iza toga se penje ta kota 147, pa kota 159, Vodovod i tako dalje prema gori. Tim uskim prolaskom sam uveo polako dijelove satnije prema Masleničkom mostu, prema Maslenici selu i prema tim kotama, di sam bočno ulazio polako unutra. Znači, u osnovi nisam iša iza obuhvatno, nit’ sam iša direktno napa- dom, nego sam ih uveo bočno unutra i probija kompletno, kako i triba, bez gubitaka, što je najbitnije. Jer svi možemo iskoristiti 1000 ljudi i reći: Krećemo u napad. Od toga će ti poginuti 500, a mi smo osvojili cilj jer smo nadmoćniji. Ali nije bit u tome. Bit je bila osvojiti ključne položaje u određenom roku, bit je bila ne izgubiti ljude, ne izgubiti prvenstveno ljude, tehniku i tako dalje. Zauzet poziciju, i to smo učinili. Mi smo ih tu počistili kompletno do gore. Kad smo to očistili, tada dolazimo na prostor koji je jedno- stavno slobodan, četnici bježe iz sela Bužanići. Tada ne pružaju jaki otpor, gotovo je, bježu ka selu Jasenice.

Četiri ure poslije podne došla su dva tenka pridodana iz 6. gardijske brigade, tu isprid motela, i Mirko Norac koji je taj dan dobio zapovijedanje nad pravcem na- pada od gospodina Gašparića, a po zapovijedi generala Bobetka, di nas je pozva usred napadajnih operacija: „Da li će postrojbe Taktičke grupe 112 slušati njegove zapovijedi?“ Mi smo ga uredno izvijestili o tome di se nalazimo: „Trenutno traje na- padajna akcija na kotu 199, na Dračevac, kao najotporniju i najjaču točku njihovu. Ako to srušimo, gotovo je. A tu smo negdje da je srušimo.“ I u tom vrimenu i dolazi do mene izvješće: „Zapovjedniče, oslobođeno, krećemo!“ Tako smo ja i on krenuli prema motelu, odnosno prvo u Rovanjsku, gdje je bilo trenutno zapovjedništvo Pr- ve bojne Taktičke grupe 112, kojom je zapovijedao sadašnji general Mladen Fuzul. Nakon toga dolaze dva tenka. Pripremamo se, zovu nas da dignemo zastavu gore.

Mirko Norac, momci iz 72. bojne Vojne policije, također iz 112. brigade, momci iz domobranskih postrojbi. Podižemo zastavu. Istog momenta nakon toga vraćamo se nazad na tenkove i prelazimo prema Vulića Dolcu. Od Vulića Dolca idemo prema selu Jasenice, gdje nailazimo na jak topnički otpor VBR-ovima, topništvom. I tu do- lazimo do zastoja. Eto, na neki način i to smo prebrodili, krenuli prema naprijed, izašli van sela Jasenice. To je bilo 24. siječnja 1993. godine. Sutradan već idemo da- lje, onda se uzima već Pariževačka glava, dostižu se pozicije koje su nam bile i date da ih zauzmemo.

Zapovjednik 1. bojne TG 112, Mladen Fuzul, prisjeća se što je za postrojbu znači- lo uvođenje u borbu dijela postrojbe 6. GBR i tenkova, te naglašava značaj osvajanja brda Dračevac: Uvođenje tenkova 6.gardijske brigade u borbu omogućilo nam je brži tempo napada. U tijeku zajedničkih napada i prilikom uspostavljanja crte obrane, su- radnja naše dvije postrojbe zaslužuje visoku ocjenu! Posebno kada smo utvrđivali crtu bojišnice, kada je inženjerija radila za potrebe obje postrojbe. Trebalo je žurno izvršiti utvrđivanje dostignute crte bojišnice i sukladno mogućnostima probiti prometne komu- nikacije da bi uopće mogli funkcionirati u tom prostoru. Samo osvajanje brda Drače- vac bilo je od presudnog značaja! Time je prednji kraj neprijateljske linije bio destabi- liziran. Oni jesu na nekoliko točaka pružali daljnji otpor, međutim taj otpor praktično je bio slomljen osvajanjem brda Dračevac.

Izvješća Stanice javne bezbednosti u Obrovcu koja su upućivana Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Knin u potpunosti potvrđuju iskaze časnika Hrvatske vojske i daleko su realnija od izvješća SVK. Ona pokazuju da je nakon osvajanja Dračevca u redovima pobunjenih Srba zavladala panika:

23. siječnja 1993.:

„U vezi naših depeša broj i datum gornji izvještavamo Vas da je trenutno stanje na obrovačkom dijelu ratišta oko 19 sati stanje sljedeće:

- Još uvijek su jaki pešadijski napadi u rejonu rudnika Trnovače i Bužonjići, koji se izvode iz pravca Rovanjske, kao i iz pravca Velebita sa bočne strane. Naše snage sa ovog područja nisu pomjerene, odnosno nisu pomjerene linije odbrane. U ovim napadima ranjen je teže jedan borac čiji identitet do sada nismo saznali. Informacija koju smo vam dostavili u našoj depeši broj: 01/1-STR.POV./93-5 u kojoj smo naveli da su nam lakše ranjena dva borca kasnije je iz štaba brigade demantirana, tako da tada nije bilo ranjenih. U ovim borbama nismo imali poginulih boraca niti gubitaka u tehnici.

- Napadi artiljerije sada su slabijeg intenziteta i uglavnom su usmjereni na naše položaje u rejonima rudnika Trnovače i Bužonjića, dok se ostali položaji povreme- no napadaju. Osim napada artiljerije i dalje dejstvuju tenkovi iz rejona Modriča po rejonu Rudnika.

Tokom večeri zbog snažnog pešadijskog pritiska od strane neprijatelja na naše položaje upućena su pojačanja u pešadiji. Neprijateljska pešadija je iz pravca Stari- grada prišla prvim kućama u naselju Rovanjska, dok se naše snage nalaze u rejonu rudnika, tačnije na mestu Nasip koje se kao kota nalazi neposredno iznad Rovanjske i odatle kontrolišu naselje Rovanjska, kao i prilaze ovom naselju iz pravca Starigrada.“

24. siječnja 1993.:

„Izvještavamo vas da je u podnevnim satima oko 15 sati pješadija koja se na- lazila na području Jasenica i iz rejona rudnika „Trnovača i Bužonjići“, kao i iz vi- kend naselja Maslenice počela povlačenje u paničnom bjegu bez ikakve komande. Do 19.00 sati povukli su se uglavnom svi pripadnici naših snaga iz navedenih mjesta

u Obrovac i TG (Tvornica glinice, nap. ur.) Obrovac gdje se nalazi komanda brigade. Dolaskom do komande brigade veći dio vojske samovoljno je napustio komandu i uputio se svojim kućama, dok je jedan dio ostao na TGO Obrovac i u mjestu Obro- vac. Ovakvim ponašanjem naših boraca došla je u pitanje sigurnost mjesta Obrovac

tako da je radi toga iz mjesta evakuisano cjelokupno stanovništvo koje ne učestvuje

u obrani grada. U toku sinoćnjih i današnjih borbi prema našim informacijama ko-

jima raspolažemo poginula su četiri naša borca, pet je ranjeno, dok je najmanje 11 boraca zarobljeno od strane neprijateljskih formacija. Prilikom bjega naših boraca s položaja, na položajima je ostalo dosta tehnike i oružja, a među njima i tenk koji se navodno pokvario.“

25. siječnja 1993.

„Obavještavamo Vas da je stanje u toku noći ostalo nepromijenjeno u odnosu na poslednje javljanje. Panika koja je jučer u večernjim satima zavladala stišava se. Voj- ska se još od ranih jutarnjih sati ponovo vraća u komandu. U toku noći bilo je manjih oružanih dejstava.

Milicionari se nisu povlačili s položaja u predjelu Tulovih greda. Jedno odelenje rezervnog sastava milicije također je ostalo na položaju iznad zaseoka Marune. Ju- tros u 5,30 sati počela je da dejstvuje naša i neprijateljska artiljerija. Tijela trojice po- ginulih naših boraca na bazenu u Jasenicama u toku jučerašnjih borbi do sada nisu izvučena.

Sadašnje stanje (9,00 sati) vojska se vraća u svoje jedinice u manjim grupama. Ju- tros su autobusi išli po MZ (mjesnim zajednicama, nap. ur.) da sakupljaju vojsku koja se sinoć povukla sa svojih položaja. Neprijateljske snage su došle do centra Jasenica.

Pojačanje iz SUP-a Korenice je stiglo sinoć i jedan dio pojačanja jutros je otišao na položaj. Prema raspoloživim podacima u toku noći primjećeni su pokreti nepri- jateljske pješadije u predjelu Velebita zapadno od Tulovih greda.

U samom mjestu Obrovac ne radi nijedna prodavaonica kao ni ugostiteljski objekti.

O daljnjim promjenama bićete na vreme obaviješteni.“

Navedena izvješća potpisao je Đorđe Jelić, načelnik Stanice javne bezbjednosti Obrovac.

Zapovjednik borbene grupe SP GSHV-a, Bruno Zorica Zulu, na zoran način svjedoči kako je pobunjene Srbe nakon osvajanja brda Dračevac obuzela panika, od- nosno kako je paniku u neprijateljskim redovima bilo moguće vidjeti motreći polo- žaje nad Obrovcem:

Dalje smo krenuli podno Velebita, zauzeli smo selo Božići, Jaseničku glavu i onda se krenulo prema Obrovcu. U to vrijeme je stigla Deveta gardijska brigada u pripomoć, s pukovnikom Norcem, sa svojim tenkovima. Uz pratnju tenkova krenuli smo prema Obrovcu. Stigli smo iznad Glinice. I u to vrijeme je došla zapovijed iz Glavnog stožera da se prekine akcija. Mi smo ostvarili naš cilj i krenuli smo dalje kao plima. Kad smo krenuli prema Obrovcu, naši izviđači, imao sam dečke, dva-tri izvidnika, izviđači mi javljaju: „Obrovac se napušta, a Tvornica glinice je napuštena“. To su kolone već bile išle iz Obrovca. Znači, mogli smo praktički za sat, sat i pol biti tamo, jer smo bili iznad Obrovca. Znači, s kamenom smo ih mogli gađat i ući u Obrovac bez metka. Ali zapo- vijed je bila takva. Bobetko je dao zapovijed da se prekine. U međuvremenu je kod njih bilo rasulo. Oni nisu znali šta ih je snašlo.

Dokumenti Stanice javne bezbjednosti Obrovac potvrđuju navode Brune Zorice o panici pobunjenih Srba u Obrovcu, odnosno da su se snage koje su branile mjesto već pomirile s gubitkom Obrovca, što se ipak nije dogodilo:

„Dana 26. 1. 1993. godine u jutarnjim satima nije bilo artiljerijskih napada na grad Obrovac i na okolna mjesta oko Obrovca. Jedinice vojske napustile su prednje položaje prema neprijatelju, a također su se povukli iz rejona Velebita/Tulove grede u toku prošle noći i jutra. Oko 12 sati kompletna vojska se povukla sa položaja, a pošto je bilo očigledno da će neprijatelj najvjerovatnije ući u grad Obrovac na položaje u mjesto Zaton izašli su pripadnici milicije SJB Obrovac i to ukupno 95 pripadnika mi-

licije da bi sprečili eventualni pokušaj ulaska neprijatelja u grad. Oko 15 sati u mestu Bilišani ispred komande brigade došao je Željko Ražnatović „Arkan“ i izvršio postro- javanje preostalog dijela vojske koji se tamo nalazio, te je oko 16.20 sati na položaje

u Zaton i Jasenice izašlo oko 100 pripadnika vojske i dobrovoljaca“, javio je u Knin u popodnevnim satima načelnik Policijske stanice Obrovac Đorđe Jelić.

Pripadnici Ražnatovićevih „Tigrova“ jesu, koliko-toliko, posložili obrambene li- nije u razbijenom otporu pobunjenih Srba, no Obrovac nije obranjen njihovim bor- benim djelovanjem protiv hrvatskih snaga. Naime, već dan ranije, 25. siječnja, pri- padnici TG 112 okončali su napadajno djelovanje i započeli pripremu za očekivani protunapad neprijatelja. Unatoč svim problemima u početna dva dana napada, za- daća je izvršena u potpunosti i uz minimalne ljudske gubitke: nesretnom pogibijom Ivana Kneževića, Ante Šerića (db Obrovac) i Srećka Vidervola (Bojna Matija Vlačić) koji su kamionom ušli u minirano područje. S druge strane, iz stroja je izbačen veći broj neprijateljskih vojnika, 11 ih je zarobljeno prilikom osvajanja kote 159 Vodovod.

Također, zarobljen je neprijateljski tenk i velika količina oružja i streljiva. Uz sve pro- bleme i nesuglasice, napad na ovom smjeru ipak je okončan velikim uspjehom. Sim- boličnim podizanjem hrvatske zastave na srušenom Masleničkom mostu 24. siječnja 1993. godine hrvatskoj javnosti dano je na znanje da su sjever i jug Hrvatske iznova prometno povezani. Dosegnute ciljeve ipak je trebalo obraniti jer su uslijedili jaki napadi neprijatelja. Zapovjednik organiziranja obrane bio je pukovnik Mirko Norac, novoimenovani zapovjednik Taktičke grupe 112. Po zapovijedi Janka Bobetka, TG 112 preuzela je i položaje Velike i Male Bobije koje je na Velebitu osvojila Specijalna policija. Kasnije je upravo zbog proširene zone obrane na Velebit izmještena ojača- na bojna 1. GBR – „Tigrova“, pod zapovijedanjem pukovnika Damira Tomljanovića

- Gavrana. Cjelokupnim područjem, nazvanim Sektor 1, zapovjedno je bio nadležan

pukovnik Mirko Norac, sve do 20. ožujka 1993. kada zapovjedništvo Sektora 1 pre- uzima pukovnik Damir Tomljanović – Gavran iz 1. GBR. Oba su zapovjednika bili jako mladi ljudi, najmlađi časnici tog zapovjednog ranga u Hrvatskoj vojsci te su po mnogočemu bili karakterno slični. O tome kako je Tomljanović - Gavran ustrojio obrambene linije i osobno bio iznimno aktivan u obrani na Velebitu bit će više ri- ječi u drugom poglavlju. O inicijativi i energičnosti Mirka Norca imali smo priliku upoznati se čitanjem iskaza pripadnika ojačane satnije 6. GBR, pa i kroz pohvale od načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka. Ipak, Stjepan Škrinjarić, u to vrijeme zamjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, dao je vrlo slikovit osvrt o tome što za jednu postrojbu ili za tijek bitke znači imati za zapovjed- nika energične ljude poput Damira Tomljanovića ili Mirka Norca:

Norac je, ne samo u ovoj akciji, nego i inače bio energičan, snažno je zastupao pra- va svakog vojnika i svaki ranjeni ili poginuli njemu bi teško pao kao i svima nama. Ka- ko bi što bolje upravljao postrojbom on je bio energičan, do kraja energičan. To ga je možda nekada i koštalo, i karijere i svega toga. Ali vojnici su ga baš voljeli zato što je bio uvijek na mjestu događaja. Recimo, i pri samom daljnjem držanju položaja. Okre- nete li se iz Jasenica, vidite u planini onaj zub na Tulovoj gredi. Tamo je jedan vojnik iz neke postrojbe ostao, smrznuo se. A on, Norac, bio je otišao i tamo. Znači, to je jedan takav zapovjednik – nema točke gdje on nije došao. To mnogo znači za postrojbu – ta velika briga za svakog vojnika. To je moral. Jer nije samo oružje snaga postrojbe. Puno stvari se ne može proračunat ni tonažom olova. Jer ti matematički ne možeš proračunat moral, a to je snaga postrojbe. Zapovjedni kadar koji ima znanje i diže moral. Moral puta olovo, to je probojnost.

znanje i diže moral. Moral puta olovo, to je probojnost. Pripadnici Borbeno mješovite grupe SP GSHV-a
znanje i diže moral. Moral puta olovo, to je probojnost. Pripadnici Borbeno mješovite grupe SP GSHV-a

Pripadnici Borbeno mješovite grupe SP GSHV-a (pri TG 112) tijekom oslobađanja prostora podvelebita, okolica sela Jasenice.

Združena obuka pripadnika 6. GBR uoči izvođenja operacije „Maslenica“ (Gospić, siječanj 1993. godine).

Podgradina – Paljuv – Pridraga - Bruška

Najzahtjevnija zadaća u fazi priprema za napadajno djelovanje bila je dovođenje postrojbi 4. gardijske brigade (4. GBR), posebno zato što je ona krajem 1992. godine ušla u temeljit preustroj svojih postrojbi. Također, Brigada nije bila na okupu, njezine postrojbe nalazile su se na području Zadra, Splita i Sinja, a dio na dubrovačkoj bo-

jišnici. Jedina postrojba koja je izvršila preustroj, 1. pješačka bojna, nije sudjelovala

u izviđanjima i pripremama za napadajnu operaciju „Maslenica“, nego je angažirana neposredno prije početka napada.

Dio 4. GBR, 2. bojna, kojom je zapovijedao Miroslav Ušljebrka, nalazio se na zadarskom području, u vojarni „Ante Banina“. S ostalim zapovjednicima već je u prvim danima siječnja 1993. godine izviđan teren zadarskog zaleđa. Oklopno-meha- nizirana bojna (OMB), jačine dvije tenkovske i jedne mehanizirane satnije, nalazila se u vojarni „Šepurine“. Ona je tijekom preustroja doživjela najveće promjene, jer je iz satnije u sastavu 4. GBR preustrojena u bojnu, što se postiglo priključivanjem tenkovskih satnija iz domicilnih postrojbi s područja Zadra (112. brigada), kasnije i Sinja (126. brigada). U Splitu, u vojarni „Dračevac“, nalazili su se: dio zapovjedniš- tva Brigade (onaj koji nije bio na dubrovačkom bojištu) i 3. bojna (zapovjednik Jozo Šerić) koja je preustrojena spajanjem 1. i 3. bojne te satnije s područja Metkovića (iz redova 116. brigade). Ta se pješačka bojna (zajedno s protuoklopnim divizijunom i inženjerijskom satnijom) 10. siječnja 1993. izmjestila na područje Zadra, također vršeći zapovjedna izviđanja. Izvidnička satnija (zapovjednik Zvonko Asanović) pro- vodila je obuku u kampu Voštane, a na području Splita nalazio se i dio Satnije veze (zapovjednik Damir Matijević). Do početka operacije, 4. GBR nije mogla računati na dio zapovjedništva i 1. pješačku bojnu (zapovjednik Čedomir Sovulj) koja se nalazila na položajima oko Dubrovnika. Također nije mogla računati na Topničko raketni di- vizijun (TRD, zapovjednik Rade Lasić) i protuoklopni divizijun (zapovjednik Zdrav- ko Baković). Upravo su te dvije postrojbe imale značajnu ulogu u operaciji „Gusar“, odnosno „Maslenica“, kako za njeno uspješno izvođenje, tako i u pomaganju drugim postrojbama u obrani dosegnutih ciljeva. Također, iznimno uspješnim se pokazao rad Satnije veze, odnosno samostalnog Voda ED (elektronskog djelovanja) koji je za- sigurno spasio Brigadu od većih ljudskih gubitaka.

Važan događaj u pripremama za operaciju dogodio se tijekom zapovjednog izvi- đanja 3. bojne 4. GBR na smjeru Rupalj - Islam Grčki. Naime, tijekom izviđanja doš-

lo je do nesreće u kojoj su poginula dvojica pripadnika 4. GBR, a devet ih je ranjeno.

Posebno otežavajuća okolnost ove tragedije bila je činjenica da je u njoj nastradao zapovjedni kadar bojne (časnici i dočasnici), koji su postrojbu trebali voditi u napad.

To je dovelo do pada borbene spremnosti, a već dotad prikupljeni podaci ukazivali su na to da 4. GBR ne može izvesti zadaću u ovakvim uvjetima. Nakon što je o nesre- ći i njenim posljedicama zapovjednik Brigade, brigadir Mirko Šundov, poslao izvje- šća, zapovjednik Glavnog stožera OS RH, Janko Bobetko na teren je poslao general bojnika Franju Feldija da realno prosudi situaciju i zahtjeve zapovjednika 4. GBR. Uočeno je da su pritužbe Brigade bile opravdane, da je nerealno izvesti napad na planirani način te se izvršila promjena plana koja je dobrim dijelom ipak udovoljila zahtjevima zapovjedništva 4. GBR. Zapovjeđeno je da se i ostatak snaga Brigade, 1. pješačka bojna, izvuče s dubrovačkog bojišta te s dijelovima TRD-a priključi snaga- ma na zadarskom području. No, zbog kratkoće vremena zapovjednici tih postrojbi nisu mogli izvršiti zapovjedna izviđanja, pa su izviđani samo pravci uvođenja u bor- bu. Također, Brigadi je na pravcu djelovanja dodijeljena i jedna bojna 7. domobran- ske pukovnije (oko 350 boraca). Problema Brigade uoči operacije i tijekom napadaj- nih aktivnosti prisjetio se Stanko Čelar, operativni časnik u Zapovjedništvu 4. GBR u vrijeme operacije „Maslenica“, odnosno jedan od zamjenika načelnika stožera, pu- kovnika Milana Perkovića:

Dio Brigade imao je teške borbene zadaće na dubrovačkom bojištu. To je praktič- ki bila trećina Brigade kod koje je dijelom izvršen preustroj. Ostali dio Brigade je išao u preustroj i usporedo radila se i obuka. Kad se dobila zadaća, mi praktički nismo još tada završili s preustrojem. Najveća, najobimnija zadaća preustroja provedena je u 2. samostalnoj satniji koja je praktički bila čisto pješaštvo, a iz nje je nastala Oklopna bojna. Točnije, od te 2. samostalne satnije, te jedne tenkovske satnije iz 112. brigade i jedne satnije iz 126. brigade napravljena je Oklopna bojna. Tada smo dobili 26 tenkova T-55 i 12 oklopnih transportera M-80. Međutim, problem je bio što te dvije satnije nisu do tada bile u našem borbenom sastavu. Nismo znali njihovu stvarnu borbenu moć i nismo znali koliko su oni bili spremni za izvršavanje napadajne borbene zadaće. Tako da je pokojni Matijaš sa svojim suradnicima uložio ogroman napor u pripremnom pe- riodu upravo na obuci tih ljudi i pripremi sredstava za operaciju.

Popunjenost Brigade, kad se pogleda platni popis, bila je solidna, međutim, i svi oni pripadnici Brigade koji su bili ranjeni, koji su bili na bolovanjima, vodili su se na tom popisu. U stvarnoj operativnoj uporabi stanje je bilo sasvim drugačije. Znači, popunje- nost je bila negdje između 35 i 40 posto. Konkretno, znam da 3. bojna, koja je u prvom dijelu zadaće napadala na glavnom pravcu, na smjeru napada nije imala ukupno niti 90 pješaka, a na popisu je njihovo brojno stanje bilo oko 160 (162 ili 163) ljudi.

U pripremama za operaciju imali smo i tragičan slučaj, kada je 13. siječnja grupa časnika koju je predvodio pokojni Neven Petric, na izviđanju na potezu Paljuv - Islam

Grčki, ušla u neprijateljsko minsko polje. Tom prigodom život su izgubila dva časnika, Mate Patrlj i Ivan Šabić, a mislim da je njih osam ranjeno. S obzirom na to da se radi mahom o časničkom i dočasničkom kadru koji su trebali biti vođe udarnih grupa na tom smjeru napada, taj događaj je u Brigadi izazvao, ha, mali pad raspoloženja i spre- mnosti za izvršenje zadaće. Onda se interveniralo u smislu da se napravilo jedno izvje- šće put Glavnog stožera. Predložilo se da se zadaća Brigade ne izvodi u planirano vrije- me nego da se odgodi za dva do tri mjeseca ili da se Brigada zamijeni s nekom drugom postrojbom. Iza tog izvješća dolazi general Feldi da vidi stanje i spremnost Brigade. Bilo mu je predočeno stvarno stanje i naši zahtjevi koji su bili upućivani put Glavnog

stožera još prije te tragedije, ali nisu bili realizirani. On je rekao da smo mi apsolutno

u pravu, da ukoliko se želi ići u operaciju da se ti zahtjevi stvarno moraju zadovoljiti

i već sutradan smo vidjeli da se naši zahtjevi pomalo ostvaruju. Dobili smo zapovijed

od načelnika Glavnog stožera da se dio Brigade koji je izvodio borbene zadaće na du- brovačkom bojištu vraća u matičnu potrojbu. Zatim, naš je zahtjev bio da se Brigada ojača s topničkim i topničko-raketnim sredstvima za potporu i za protuoklopnu borbu i tu smo dobili isto tako pojačanje. Oformila se jedna topničko-raketna skupina Zbornog područja koja je bila namijenjena isključivo za potporu snaga Brigade, to su bili jedna bitnica topova 130 milimetara, jedna bitnica haubica 155 i jedan vod VLR 40 mili- metara. Međutim, mi smo tražili još da nam desni susjed bude 1. gardijska brigada, s obzirom na naša dosadašnja iskustva u radu s „Tigrovima“, ali taj zahtjev nije prošao.

Ne može se reći da nismo bili spremni. Međutim, vi kad napadate ne cijenite samo

svoje snage, vi morate procijeniti i neprijatelja, vi morate procijeniti i zemljište na koje-

mu ćete to raditi, a i vrijeme u kojemu ćete to raditi. Znači, to je jedna složena zadaća. Što se tiče optimizma naših boraca, mi smo bili spremni. Međutim, da je Brigada bila „ful“ popunjena, da smo imali 2700 ljudi, da smo imali kompletno naoružanje, ono koje je bilo po ustroju, mi smo mogli tada riješiti cijelu Dalmaciju, a ne samo izvesti tu operaciju.

Mi smo 22. siječnja krenuli po planu, tako da nam je s lijeve strane bila TG 112.

brigade sa specijalnim snagama, a desni susjed je bila Taktična grupa 113. brigade. Naša je zadaća bila proći kroz borbeni raspored neprijatelja i koristiti potporu 7. do- mobranske pukovnije, domaće postrojbe koja je dotad branila prostor. Prvi dan smo probili prvu crtu i snage na glavnom smjeru napada i snage na pomoćnom smjeru na- pada su izvršile svoju zadaću. Riješili smo ključne objekte koje je neprijatelj bio utvrdio, imao je tamo dobro razrađen paljbeni sustav. Međutim, tempo napada zbog navede- nih nedostataka nije bio onakav kakav smo mi poslije, recimo 1994. ili 1995. godine, izvodili. Tako da je operacija trajala, odnosno mi smo napadali do 26. siječnja, kada

smo ujutro izbili na crtu Donje Viduke – Pedići - Ramići i zapadni dio sela Smilčić. U pet sati ujutro general Bobetko zapovijeda obustavu daljnjih manevara i zabranu palj- benog djelovanja prema neprijatelju. Ta pozicija za nas je bila operativno-taktički is- ključivo nepovoljna, jer smo došli pod Debelo brdo, a Debelo brdo je bilo glavni oslonac neprijatelja za izvođenje obrambenih zadaća. S druge strane, tko ima Debelo brdo taj kontrolira cijeli prostor Ravnih kotara.

Već 27. siječnja neprijatelj pokušava napadom na Paljuv, a i napadom na Kašić po- vratiti izgubljene pozicije. Međutim, biva odbijen i nije uspio. Kad je neprijatelj krenuo u protunapad, vrlo intenzivno i vrlo dobro su nam pokrili radiovezu svojim sustavom ometanja, tako da su nas praktički paralizirali. Ipak, naši ljudi zaduženi za elektronsko djelovanje pokušali su i uspjeli 27. siječnja kad su napadali na Paljuv formirati jednu lažnu mrežu. Odvukli smo njihov ED na tu mrežu i lažno smo im prikazali da smo ubacili snage za protuoklopnu borbu s raketnim sustavom srednjeg dometa na padine Debelog brda i da čekamo da njihovi tenkovi, a znali smo gdje se oni nalaze, krenu put Paljuva. Njihova je namjera bila da uključe te oklopne snage u borbeni raspored Arka- novih „Tigrova“ i da krenu prema Paljuvu, a mi tada vjerojatno ne bismo uspjeli obra- niti te pozicije. Međutim, znali smo da će nasjesti na tu našu dobro osmišljenu lažnu mrežu. Koristili smo čak i Morseovu abecedu u prenošenju tih lažnih informacija. U jednom trenutku nas četiri časnika smo to radili, ja sam bio kao upravna stanica i re- kao sam otvorenim glasom: „Što čekaš, što više to ne lansiraš, što ne uništiš taj tenk koji vidiš!?“ A kolega je rekao: „Je, vidim ga, al’ mi je u granama, pa neću ga moći dobro pogoditi. Čekam da iziđe na čistinu.“ Ta i ostale informacije bile su odmah prenesene njihovom sustavu zapovijedanja i ta grupacija oklopnih njihovih postrojbi se makla dalje, tako da nisu izvršili svoju zadaću, a mi smo uspjeli taj dan zahvaljujući upravo toj lažnoj mreži spasiti Paljuv.

Inače, prilikom smjene ljudstva i zamjene dijela posluga na tenkovima 3. brigade bio je ranjen zapovjednik Andrija Matijaš Pauk. Zanimljivo, kad su ga izvlačili iz Pa- ljuva u oklopnom transporteru, on je radiovezom komunicirao sa zapovjednikom ten- kovskog voda u Kašiću i pitao ga za tenkove u Kašiću. Jedan tenk se zvao ‘Poglavnik’, a drugi se zvao ‘Dubrovnik’. Pita on: „Šta je s ‘Dubrovnikom’?“ Zapovjednik voda, koji se odazivao na poziv Kova, kaže: „‘Dubrovnik’ je razoren“. On ga pita šta je s ‘Poglav- nikom’. Kaže: „‘Poglavnik’ je kapitulirao“. A on ga opet pita: „Ej, što je bilo s ‘Poglavni- kom’, di ste vi bili?“ Odgovora nije bilo. A to je upravo bio trenutak započinjanja napa- da na Kašić i povrat tih pozicija.

U pripremi i za vrijeme trajanja napadajnih borbenih djelovanja mi smo imali ukupno devet mrtvih i 54 ranjena. Dok smo bili u obrani imali smo još osam mrtvih,

ali i neusporedivo veći broj ranjenih ljudi, tako da su nam satnije dolazile na brojno stanje od 12 do 15 ljudi. To nije ni vod, kamoli satnija! „Maslenica“ je za Brigadu zna- čila puno. Najprije, stekli smo jedno borbeno iskustvo, jer je po prvi puta Brigada u kompletnom sastavu izvodila jednu složenu zadaću. To je ogromno iskustvo i u tom smislu Brigada je naglo rasla. Poslije operacije „Maslenica“ došlo je do smjene zapo- vjednog kadra, ali imali smo i onda jedan period mira pa smo upravo postigli velik uspjeh u treningu i obuci naše postrojbe, tako da smo kroz 1994. godinu bili, po mom skromnom sudu, jedna od najjačih postrojbi na jednom širem prostoru

Snage 4. GBR s pridodanim snagama 7. domobranske pukovnije napadale su na

smjerovima:

A) Podgradina - Paljuv – Novigrad

B) Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić – Smilčić.

Na smjeru prema Novigradu i Pridrazi napad su započele snage 2. bojne 4. GBR, Izvidničke satnije, Oklopne satnije i satnije 1. bojne 7. domobranske pukovnije. Po- dilaženje neprijateljskim položajima započelo je u 5 sati, kad su glavne snage krenule prema Gradini (tt 165). Još tijekom noći 21. na 22. siječnja u neprijateljsku pozadi-

nu, na područje Novigrada, s ciljem presijecanja komunikacije uspješno se ubacila Izvidnička satnija. Topništvo je počelo djelovati u 7 sati i 5 minuta, a snage 2. bojne

i Izvidničke satnije kreću u napad i uspješno vrše zadaću. Tijekom jutra, do 11 sati,

vrlo važna točka Gradina (uzvisina opasana sustavom bunkera i zapriječena min- skim poljima) stavljena je u okruženje. Neprijatelj se odbijao predati pa su pripad-

nici 2. bojne, uz pomoć djelovanja dva tenka, uspjeli osvojiti tu važnu uzvisinu koja

je dominantna nad širim novigradskim područjem. Istovremeno, napad Izvidničke

satnije na području Novigrada unio je prilične probleme u redove neprijatelja. Time

je omogućeno uspješno napredovanje 2. bojne, ojačane oklopom, prema selu Paljuv,

a rezultiralo je time da su već oko 14.30 sati snage 2. bojne ovladale selom Buterini. Međutim, vrlo brzo neprijatelj uvodi pojačanja i već prvog dana na tom području izvodi svoj protunapad. Zbog gubitaka u tehnici (dva tenka) i ljudstvu, 2. bojna 4. GBR se tijekom dana povlači na Podgradinu. Tijekom noći se i Izvidnička satnija iz-

vlači iz okruženja na područje Podgradine. Zbog gubitaka i umora, 2. bojna i Izvid-

nička satnija izvlače se iz borbe, a zamijenile su ih 1. i 2. satnija 1. bojne koja je za- pravo netom uvedena na područje Zadra i čekala je u pričuvi. Sljedećeg dana, ujutro

u 7 sati, 1. bojna, uz sudjelovanje pet tenkova i dva BVP-a kreće u napad smjerom:

Podgradina - Paljuv i Podgradina - Novigrad. Bitke traju cijeli dan, snage 1. bojne tučene su teškim topništvom s Debelog brda. Posebno su teške borbe na području zaseoka Buterini, gdje je došlo do izravne tenkovske borbe pri čemu je neprijatelju

uništen jedan tenk i zarobljen jedan oklopni transporter. Napad je uspješno izveden te je u večernjim satima 1. bojna 4. GBR ovladala područjem Novigrada (novigrad- sko groblje) i Paljuva. Nova borbena djelovanja pokrenuta su 24. siječnja, kad 1. boj- na uvodi u borbu 3. satniju i tijekom dana u cijelosti oslobađa područje Novigrada, tako i zaseok Ramiće, gdje je neprijatelj pružio snažan otpor. Četvrti dan, 25. siječ- nja, 1. bojna je nastavila napredovanje u području sela Pridraga i zauzela sela Pedi- će, Gašpiće i Barabe. Tog dana neprijatelju su naneseni prilični gubici na oba smjera napada. Petoga dana, 26. siječnja, vode se velike borbe kod Pridrage i na području Glavice. Tijekom dana zapovjednik i dozapovjednik 1. bojne, Čedomir Sovulj i Mla- den Pupić, provode zapovjedno izviđanje na području Pridrage. Kod Donjih Vidu- ka nailaze na skupinu neprijatelja i prihvaćaju borbu, pri čemu je ranjen i zarobljen zapovjednik voda Stipe Balić. Nakon toga, borbe su za 1. bojnu na ovom području uspješno okončane. Sljedećeg dana, 27. siječnja, 1. bojna je izvučena, a položaje pre- uzima 3. bojna. Zadatak je bio da uz potporu satnije 7. dp organiziraju obranu na području Pridraga - Paljuv. No, već u jutarnjim satima neprijatelj je žestoko napao područje Paljuva (i Glavice). U borbama za selo Paljuv poginuo je zapovjednik 3. sat- nije 3. bojne Mario Glavota, no neprijatelj je ipak odbačen iz sela Paljuv, a svi važniji položaji bili su obranjeni.

O djelovanju 2. pješačke bojne na smjeru napada Podgradina – Novigrad - Pri- draga svjedoči dozapovjednik 2. bojne Stjepan Nižić. Tijekom 27. siječnja 1993. teš- ko je ranjen zapovjednik bojne Miroslav Ušljebrka, pa je Nižić preuzeo zapovjed- ništvo nad postrojbom. Uoči početka operacije, 2. bojna 4. GBR imala je velikih problema. Nalazila se u razdoblju preustroja postrojbe, a njezina popunjenost ljud- stvom nije bila na potrebnoj razini. Nakon teških okršaja prvog dana izvučena je iz borbe, ali se kasnije uvodi na smjeru prema Kašiću i naposljetku vraća na područje Novigrad - Pridraga.

Za vrijeme operacije „Maslenica“ bio sam na dužnosti dozapovjednika 2. pješačke bojne. Nažalost, tijekom obrambenog djelovanja zapovjednik bojne, Miro Ušljebrka, bio je ranjen tako da sam u jako teškim okolnostima bio prisiljen preuzeti zapovije- danje 2. pješačkom bojnom. Polovicom studenoga ‘92., poslije završetka napadajnih djelovanja i konačnog oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske, tada 4. pješačka bojna, kao i ostale postrojbe 4. brigade, započinje preustroj. Nažalost, nova postrojba, novoime- novana 2. bojna, ujedno popunjena s jednim PZO vodom, prema popisu je brojala 186 ljudi. Međutim, na tom su popisu vođeni i ljudi koji su ranjeni, koji su bili na bolova- nju. Na dan početka napadajne operacije „Maslenica“, 2. pješačka bojna brojala je 126 ljudi.

Ojačana s tenkovskim vodom i pješačkom satnijom iz 7. domobranske pukovnije, 2. pješačka bojna imala je zadaću izvršiti napad na smjeru: Podgradina – Paljuv - Pri- draga, naravno uz sudjelovanje sa snagama na lijevom boku gdje su ubačene snage Izvidničke satnije i na desnom boku uz sudjelovanje s 1., odnosno s 3. pješačkom boj- nom koja je napadala na smjeru Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić - Smilčić. Uvjeti su bili teški, iako ništa nije teško kad čovik ide prema nekom cilju. No, bilo je tvrdo, do- voljno je pogledati objekt Gradinu koji je predstavljao jaku utvrđenu točku neprijatelja. Cijeli taj objekt bio je opasan s utvrđenim bunkerima koji su međusobno bili povezani s prometnicama ispred njih, odnosno dodatno kružno osiguran minskim poljima. U sva- kom slučaju, presudna je bila upornost i odlučnost onog prvog pješačkog dijela snaga koji je išao, koji je iskoristio borbeno iskustvo i podvukao se protivniku izravno. Bor- bom prsa u prsa, naravno uz potporu našeg brigadnog topništva, tako i potpore naših minobacača koji su tu dolje neposredno ispod objekta posjeli položaje, konačno su ga osvojili. Zauzet je tako ključni objekt za koji mislim da su vjerovali da je neosvojiv. Na- ma je stoga čitav dio prema Paljuvu ostao prazan prostor, odnosno njihovih snaga više nije bilo pred nama. To je nama dalo krila pa smo krenuli, ne poštujući možda neka načela ratovanja, ali naravno s ciljem da se čim prije povežemo sa snagama Izvidničke satnije koje su bile ubačene i već vodile borbu s neprijateljskim snagama. Dakle, cilj je bio što prije izbiti u Paljuv i povezati se sa snagama Izvidničke satnije, gdje smo mi u odnosu na desni bok ušli munjevito šest kilometara u klin. No, takva nesmotrenost, da ju tako nazovem, koštala nas je. S obzirom na snage s kojima smo raspolagali, mi ni- smo imali odgovor na njihov protunapad.

Prema tome, objektom na Gradini potpuno smo ovladali do 12 sati prvog dana borbenog djelovanja, a već u 14 sati smo bili u Paljuvu. No, oko 14.30 do 15 sati usli- jedio je njihov snažni protunapad, i to bočno na taj mali broj ljudi. Na taj protunapad nismo imali s čime odgovoriti pa smo bili prisiljeni izvlačiti se iz Paljuva i ponovo doći na Podgradinu, i time je u biti prvi dan djelovanja bojne i završio.

Za osvojiti toliki prostor i objekt na Podgradini možda bi danas netko mislio da trebaš biti lud jer je ovdje otvoren prostor apsolutno, protivnik je zaštićen i tebe može gađati kako hoće. Tu, dakle, treba srca! Samo srce i zbilja odlučnost, krajnja odlučnost, čak možda ići k tome da to graniči s ludošću. Ali ljudi su dali sve od sebe! Ušli su u pro- stor njihova pješaštva, među bunkere, u tranšeje, prometnice i tu se vodila borba prsa u prsa.

Sam Novigrad je napadala Izvidnička satnija. Ona je izravno bila pod zapovijeda- njem zapovjednika Brigade tako da tu konkretnije neke stvari ne mogu reći. No, naše izvlačenje iz Paljuva je utjecalo na položaj Izvidničke satnije. Bez obzira na uspjeh koji

su oni već tamo postigli, oni faktički ostaju u zatvorenom, u okruženju. Tako da su pod

okriljem mraka, kako Izvidnička satnija, tako i dio pričuve koja je išla iz naše bojne, oni dolje uz Novigradsko more iskoristili mrak i izvukli se. I tu smo se konsolidirali i uspostavili obranu. Odnosno, pripremali smo se za sutrašnji dan kada je uvedena 1. pješačka bojna i nastavila djelovanje na zadanom smjeru.

Povlačiti se zbilja nije bio nimalo dobar osjećaj. Bili smo utučeni, posebno zato jer smo još za vrijeme osvajanja Gradine imali jednog poginulog gardista, pokojnog Sudi- ća. I još jedno njih četiri – pet je ranjeno, da bi se osvojio taj objekt. Poslije, za vrijeme protunapada neprijatelja, mi smo isto imali 12 što lakše, što teže nastradalih gardista tako da je osjećaj bio gadan. S druge strane, veselilo nas je ukupno napredovanje osta-

lih snaga i da nismo izgubili objekt na Podgradini. Nažalost, mi smo faktički s ovim

gubicima već spali ispod 100 ljudi. Spoznaja o ranjavanju, a posebno pogibiji kolega gardista to je sigurno naj najteži moment, ali bez obzira na sve, to je trenutni udarac.

Međutim, to se mora, htio čovjek ili ne, prebroditi i nastaviti dalje u toj zadaći koja oči-

to

nije bila do kraja odrađena. Dakle, nakon što je 22. siječnja Bojna izjutra izvučena

na

konsolidiranje, već je 23. siječnja ponovo uvučena u borbeni raspored napadajući

na

smjeru prema Smilčiću.

Stanje i borbeni duh, moral ljudi su zasigurno bili na razini, no brojčano stanje ljudi bilo je kritično. Kada smo preuzeli potpuno obranu na području dolje: Ninković, odnosno Mandići, Kašić, Islam Latinski, Islam Grčki, takav prostor je potpuno popu- njena bojna trebala držati. Međutim, to je spalo dakle na tih 90-ak ljudi, ojačanih sa snagama Oklopno-mehanizirane bojne. Tako da je već 27. siječnja, dakle šestog dana borbe, bilo jasno da je ljude potrebno ipak izvući iz borbe i da je nužno položaj predati nekome drugome.

Ovi koji su došli u protunapad bili su opasni, a i u svojim nekim postupcima su dokazali da su puno opasniji od prethodnika. Međutim, mi smo imali sreću što je naše

elektronsko djelovanje, prisluškivanje toliko bilo dobro da je svaki njihov pokušaj even- tualnog proboja na određenim smjerovima na vrijeme bio nama dojavljen. Time smo

mi preventivno mogli djelovati. Posebno teško bilo je 27. siječnja. Ja sam bio na Kašiću

gore i provodili smo obranu. Motorolom sam dobio obavijest da dođem u Zapovjed- ništvo. Zapovjednik Bojne, Ušljebrka, bio je na položaju minobacača 120 milimetara i uslijed topničkih napada geleri su mu ozlijedili nogu tako da je došlo do potpunoga loma noge. Bilo je jasno što je činiti u tako otežanim okolnostima i svaki, ne samo ja, vjerujem svaki časnik Hrvatske vojske u ono vrijeme je bio spreman, i na kraju krajeva morao biti spreman, da preuzme odgovornost, u ovom slučaju zapovijedanje postroj- bom.

Već prvog dana napada, na potezu Novigrad - Paljuv došlo je do dramatičnih borbi u kojima su se pješaci, ali i tenkisti 4. GBR našli u iznimno nepovoljnom polo- žaju, što su u povlačenju platili ljudskim žrtvama. O djelovanju tenkista na tom smje- ru svjedoči Branko Morić, zapovjednik Oklopno mehanizirane satnije (OMS) 112. brigade HV-a, koja je u pripremama za operaciju „Maslenica“ ušla u sastav 4. GBR:

U večernjim satima 21. siječnja 1993. godine prebacili smo tenkove na područje Posedarja - Timigrad i područje Grgurica kod Zelenog hrasta. Drugi dan, rano ujutro, krećemo u napad s dva tenka i BVP-a i napadamo cestom za Novigrad. Cilj nam je bio da pokušamo doći iza leđa neprijateljskim snagama koje su bile utvrđene na Podgra- dini, a dva tenka išla su sa zapadne strane, u čelo neprijateljskih snaga. Pobunjeni Srbi djelovali su po nama jakom topničkom vatrom i maljutkama, ali ništa nas nije taj dan moglo zaustaviti! Već oko 11 sati istog dana Podgradina je bila osvojena.

Okupljamo svoje snage i opremamo se za daljnju borbu. U kratkom periodu dobi- vamo zapovijed po kodiranoj karti da idemo u Paljuv gdje se nalaze naši izviđači. Ka- da smo došli u Paljuv shvatili smo da su veće neprijateljske snage došle prije nas jer one su se povlačile prema Novigradu. Tu je nastao jedan neopisiv metež u kojemu se nije se znalo tko je tko. Ulazimo u tešku borbu. Moj tenk primio je prvi udar. Dobio je udar nekoliko projektila, ali srećom, još je bio borbeno aktivan.

Posade druga tri tenka dobile su otprilike ovakav zadatak: „Ovdje nema naših, pucajte bez upozorenja!“ Borba je trajala sat vremena. Kada sam uvidio da ne može- mo dalje izdržati, zapovjedio sam povlačenje. Tenkovi su se povlačili jedan po jedan. Nažalost, predzadnji tenk je uništen, a moj je bio oštećen. Nevjerojatno da se projek- til zolje zabio u turelicu zapovjednika posade i nije se aktivirao. Pri povlačenju stali smo stotinjak metara da bi sredili, posložili ljudstvo u obrani. Zapovjednik pogođe- nog tenka došao je do mene i upozorio me da je u tom tenku ostao jedan naš suborac, Borko Šarlija - Kesa. Potrčali smo prema tenku, kada smo došli do samog tenka on je planuo…

Dao sam zapovijed da se povučemo do Podgradine jer na onom području stvarno nismo mogli postaviti obranu. Štoviše, imali smo dosta povrijeđenih i ranjenih, i ja sam imao ranjenu ruku. S dva preostala ispravna tenka povlačimo se u Podgradinu gdje smo ustvrdili, nažalost, da nam nedostaju dvojica suboraca. Navečer smo dobili infor- maciju da se Borko Šarlija, pošto je njegov tenk izgorio, krenuo povlačiti kroz minirano područje, šumom prema Podgradini. Borko je teško ranjen i poginuo je, a njegov vozač tenka Rade Gunjević bio je lakše ranjen. Neprijateljske snage taj dan nisu dalje napa- dale, već se veći dio njihovih snaga povukao prema Novigradu.

Ja sam u večernjim satima završio u bolnici. Te večeri naše snage u toku noći na pravcu Paljuva konsolidiraju snage i vrše popunu ljudstva i sredstava: 1. vod 2. satnije, koji je dotad bio raspoređen na dubrovačkom ratištu, došao je interventno. Momci, vo- đeni zapovjednikom Ivicom Kneževićem - Pivcom preuzeli su taj pravac i sljedeće jutro napadaju. Taj dan, 23. siječnja, u teškim borbama Paljuv je bio oslobođen, a idući dan oslobođen je i grad Novigrad. Potom 25. siječnja u teškim borbama oko Sv. Martina u Pridragi naše snage oslobađaju dio Pridrage, sve do zaseoka Baturi. Oslobađanjem Ba- tura uspostavlja se crta obrane Baturi - Sv. Martin – Pedići - Paljuv.

Izvidnička satnija 4. GBR odigrala je vrlo značajnu ulogu ne samo tijekom na- padajnih borbi, već i kasnije, pomažući pristiglim postrojbama u obrani od velikog protuudara neprijatelja (Kašić, Novigrad). Stoga ju zapovjednici i pripadnici drugih postrojbi često spominju, a neka od tih sjećanja zabilježena su i u ovoj knjizi, pose- bice prilikom pružanja pomoći za obranu od napada na Novigrad. Uspjeh, odnosno paniku neprijatelja, Satnija je polučila ubacivanjem na područje Novigrada, noć uo- či početka napada, što su prisluškivanjem zabilježili pripadnici Voda za elektronsko djelovanje. Izvidnička satnija 4. GBR nastala je spajanjem Izvidničkog i Diverzant- skog voda. Zapovjednik Satnije bio je Zvonko Asanović. Njegov zamjenik, Romeo Ružić, prisjeća se:

Temeljna zadaća Izvidničke satnije bila je prikupljanje podataka prije same akcije i tijekom akcije, koji se mogu koristiti za druge borbene situacije. Znači, u samim pri- premama provodili smo izviđanja za potrebe cijele Brigade i to nam je koristilo tako što smo uspjeli pronaći jedan donekle otvoreni prostor u protivničkoj obrani, što smo kao smjer predložili zapovjedniku Brigade. Kasnije je to tako isplanirano i provedeno. Izvidili smo prednju crtu protivnika i protivnički raspored po dubini, stanje topništva, pričuve i tako dalje. Utvrđena je prednja crta protivnika, međutim, pošto je svaka pje- šačka bojna također raspolagala sa svojim izvidnicima, oni su dalje preuzeli aktivnosti na tom području, a mi smo se temeljno bazirali na prostor oko Novigrada kuda smo se trebali provući i ubaciti u protivnički raspored.

Naša zadaća je bila u noći 21. na 22. siječnja, da se ubacimo kroz protivnički ras- pored iz smjera Posedarja prema Novigradu, da dođemo do određene točke, jedno dvije trećine puta, gdje se nalazila jedna otporna točka protivnika, da nju blokiramo, riješi- mo i osiguramo sebi bok. Tako da smo to i napravili. Podijelili smo se u četiri skupine, tri manje skupine smo poslali na svoju južnu stranu da nam osiguraju bok. Lijeva stra- na bilo je Karinsko more, blokirali smo taj objekt i uspješno ga riješili. Protivnik je bio pozvan na predaju, on je to odbio i mi smo vojnički riješili tu otpornu točku. I to već u jutarnjim satima kad je akcija počela.

Tada smo dobili zapovijed da čekamo pojačanje jer je Satnija bila nedostatna za daljnje napredovanje i osiguranje boka. Tu smo osigurali svoj bok dodatno s dolaskom pješačke bojne, tenkom i transporterom i nastavili smo dalje prema Novigradu. Ove

naše snage koje su bile na desnom boku nama za osiguranje, nastavile su dalje i u po- podnevnim satima su izbili na novigradsko groblje. Međutim, na samom ulazu u No- vigrad data nam je zapovijed da zaustavimo daljnje napredovanje i da se izvučemo

u

Podgradinu. To smo i napravili, s tim što smo imali problema s okupljanjem Satni -

je

zbog skupina koje su bile na osiguranju boka, tako da smo se tek ujutro ponovo svi

skupili na jednome mjestu. Tijekom noći tu nam je ranjen naš pripadnik Zlatko Kava- ra, naišao je na minu. Ali prije toga nam je poginuo Marsel Dvornik, kad smo čistili objekt, jedna veća kuća, koji je bio zapriječen, znači taj se protivnik nije htio predati. Bila je borba u tom objektu. Očekivali smo da nećemo zateći otpor unutra, krenili smo onda to vojnički rješavati, međutim, raspored vrata je bio takav da Dvornik nije dobro prošao i on je tu prvi poginuo.

Koristili smo se motorolama i zato smo 22. siječnja imali određenih problema jer smo radili na simpleksu i ove grupe koje su bile priključene na bok, dosta smo gubili vezu s njima. Problem je nastao jer je to izravna veza. Znači, faktički morate imati op- tičku vidljivost da biste s njima komunicirali. Ako ste izgubili optičku viziju onda ta ve- za nije više tako kvalitetna. Zato se i jesmo tako kasno okupili, sve dok nismo s drugim snagama dogovorili sve što je trebalo, da se i oni izvuku.

Iznenađenje je igralo vrlo veliku ulogu! Nisu očekivali da ćemo im ući toliko u du- binu i očito je bilo da protivnik svoju pričuvu nije koncentrirao na nas nego na druge

smjerove. S tim da su i ove skupine koje su išle prema novigradskom groblju, isto tako na osnovu iznenađenja, vrlo brzo riješile otporne točke na njihovim smjerovima na- pada. Imali su mogućnost spustiti se u Novigrad s ove istočne strane. Navečer smo se morali izvući jer dvije noći nismo spavali. Jedan dan je trajala borba, imali smo jednog poginulog i jednog ranjenog. Zapovjednik Brigade je odlučio uvesti svježe snage i nas

je izvukao van. Također, bilo je par momaka mlađih, neiskusnih koji su bili pogođeni,

tako da je samo izvlačenje postrojbe za njih bilo poželjno da dođu k sebi. Uostalom,

faktički smo se pred kraj dana našli u poluokruženju.

Nakon toga, dio Satnije se u borbu ponovno uvodi 25. siječnja i priključuje jednoj pješačkoj satniji. Nailazimo na žestok otpor i u tim borbama pogiba nam Tomislav Baždarić, čovjek koji je rodom iz Novigrada, a dan prije je sam došao i prijavio se u Satniju. Zapravo, poginuo je na kućnom pragu. On je već bio u postrojbi pa je iz nekih svojih razloga istupio. Kad je krenula akcija „Maslenica“ ponovo se prijavio. Došao je oslobađati svoj dom, svoju kuću i tu je poginuo. Nakon toga opet jedno dva dana mi

smo bili u borbenim djelovanjima. Tada su nastupili određeni problemi, protivnik je počeo uvlačiti pričuvu koju je dovodio iz dubine, zajedno s paravojnim postrojbama koje su bile izrazito raspoložene za borbu. Za razliku od pričuvnih postrojbi koje su bi-

le s ovoga područja, ovi su bili puno borbeniji. Pružali su žešći otpor, više su napadali i

protiv njih je bilo teže boriti se, žilavi su bili.

Naše snage su već bile dosta izmučene i svaki dan, svaki drugi dan Izvidnička sat- nija je u biti bila korištena kao pričuva na najtežim pravcima gdje je postojala mo- gućnost proboja protivnika. Uglavnom, većinom smo u borbu ulazili iz pokreta, nismo znali što će nas tamo zateći, je li crta probijena, da li ćemo trebati vraćati položaje ili ćemo samo pojačati naše, ali te sve akcije smo usješno odradili. Recimo, i oko 27. siječ- nja je isto bilo gadnih okršaja, ali ne mogu se točno sjetiti na kom području, jer protiv- nik je stalno pokušavao probiti svaki dan na nekom drugom mjestu. Sudjelovali smo

u

intenzivnim borbama sve dok Brigada nije bila zamijenjena. Čak i u trenutku kad

je

došla 3. gardijska brigada na područje Kašića, imali smo i na njihovom smjeru dva

puta intervenciju.

Zanimljiv događaj zbio se kada smo stigli u Kašić. Znali smo gdje trebamo izići i protivnik je iz VBR-a otvorio vatru po našoj dubini gdje smo se nalazili. Ušli smo u prvu veću kuću, u podrum, i čujem da me netko zove. Gledam tko je, a ono moj prvi

rođak iz Slavonije. Uspjeli smo popričati tri minute, nismo se vidjeli četiri godine. Kad

je stala vatra idemo dalje obojica, ja izlazim van i idem na položaj. Neočekivan susret,

a vremena za razgovor koliko smo malo imali nakon toliko godina što se nismo vidjeli,

sve govori o intenzitetu borbi.

Bile su žestoke borbe. Nekad bi protivnik čak probio neke položaje. Pa, i što je vrlo bitno, bile su i vrlo bliske borbe, znači, moglo bi se reći na par metara. U svemu tome iskustvo koje smo stekli na jugu, iskustvo koje smo stekli 1991. na ovim bojišnicama, odigralo je vrlo veliku ulogu. Poznavali ste ljude oko sebe, vjerovali ste im, znali ste da možete okrenuti leđa, da će vas čuvati, da vas neće ostaviti nebranjene i to je ono što je nama davalo snagu. Klasičnih borbi, doslovno prsa u prsa, nije bilo, ali ako se protivnik nalazi od mene 10-ak metara udaljen, onda je to vrlo, vrlo bliska borba. Te bliske bor- be dešavale su se najčešće prilikom ulazaka u naselje. Znači iza svakog kantuna kuće mogli ste očekivati nekoga tko bi mogao zapucat na vas.

Momci su bili jako izmoreni, tako da su u neke zadaće koje smo odrađivali, ako ni- su bile intervencije, išle manje skupine, jedan dio se odmarao. I tako smo se rotirali. U slučaju intervencije, naravno, išla je cijela Satnija. Uostalom, tada smo bili mlađi, mo- gli smo tri dana i tri noći ne spavati i za jedan dan se odmoriti, što je danas teško poj- mljivo, za naše godine i naše zdravstveno stanje. Ali onda nas je srce nosilo, vjera i želja

za slobodom Hrvatske. Uostalom, adrenalin skoči svaki puta kada vas stave u borbu. I onda najmanje razmišljate, to vas nosi. A kad se izvučete toliko ste umorni da o tome ne razmišljate, punite baterije i čekate dalje.

Dok je u zadarskom zaleđu bila 4. brigada, dotle smo i mi izviđači bili, znači, pa skoro jedno mjesec dana. Kao i u mnogim prijašnjim i kasnijim borbama izvukli smo pouke. Najveća pouka bila je što smo vremenom naučili ne držati se strogo pravila. Im- provizacija domaćeg čovjeka može napraviti puno veće koristi u ratovanju nego strogo se držati pravila. I kad vi date čovjeku da sam odluči na terenu, ako je on sposoban, a naši ljudi s krša su nekako naučeni na to jer su kroz povijest morali preživljavati, vje- rujte da će to napraviti. Nažalost, ranjenih je bilo, i poginulih je bilo. Poslije toga bilo je momaka koji su tražili da promijene postrojbu, zbog težine zadaća. S druge strane, Izvidnička satnija stekla je visoku reputaciju i bilo je dosta dobrih boraca iz pješačkih postrojbi koji su željeli pristupiti Izvidničkoj satniji.

Osvajanje Podgradine, odnosno objekta Gradina 22. siječnja 1993. godine bio je izuzetno težak zadatak jer taj je položaj bio od iznimne strateške važnosti. Pješak 2. bojne, Ivan Šundov, svjedoči o borbama za Gradinu, za osvajanje bunkerima utvrđe- ne uzvisine koja dominira širim područjem Novigrada:

Naša je zadaća bila da se podvučemo ispod Gradine u ranim jutarnjim satima i čekamo dok bude topnička priprema, te krenemo u napad kad se završi. Mi smo došli ranom zorom, oko 5 uri. Bili smo podijeljeni u tri grupe. Bilo je nevrijeme, bilo je malo magle i nije se moglo dobro vidjeti. Mi smo to iskoristili, podvukli se što smo više mogli ispod Gradine. To je bilo možda 100 metara ispod njihovih položaja. Problem je bio što su ti položaji imali duple zaštite, okolo su bile ograde velike metar i po, metar i osam- deset. I svugdje naokolo imali su bunkere, šest ili sedam bunkera su imali debelih, be- tonskih. Negdje oko 25-26 ljudi je tu bilo njihovih. I onda je počelo, kad je svanulo, lipo je bilo vrime ujutro, oko 7 uri. Onda su naše bitnice počele to zasipati i tukli su možda jedno 10-15 minuta. I kad je to stalo mi smo krenuli, pješaštvo. Došli smo ispod njih na 20 metara kad je to već stalo. I nakon par minuta imali smo jednoga poginuloga, Sudi- ća, i dva teško ranjena: Božu Zadru i Stanka Gašpara. To je ona grupa što je napadala prva. Onda smo mi došli, moja grupa, došli smo pomoći njima. I već kad izgubite tri čovjeka, gadno je, ranjene treba izvući, jedan je mrtav. Ružno, apsurdno zvuči, ali lakše je kad je mrtav jer neće ga nitko ostaviti, pokupit ćemo ga poslije, on je tu, ali ovu dvo- jicu triba izvući. Znači, triba najmanje pet-šest ljudi da izvuku čovika ranjenoga, pa izgubite 10 ljudi samo na izvlačenje. I odmah se gubi odnos snaga prema neprijatelju.

A oni, mi smo njih gledali iz sela, ono već kad je počela ta priprema, već su počeli neki bižati. Ostalo ih je duplo manje. I kad smo došli tu kod njih, ovi što su ostali, neće da se pridaju. To je nastala stvarno borba prsa u prsa. To se išlo na bunker. Neće oni van, mi njega zovnemo da ide van. Neće. Onda smo bacili tu bombe i tako da… Nije se izvukao ni jedan. Jest, to kad s neprijateljem dobacuješ bombe, zovu to „vruće bombe“,

i to je trajalo dva sata skoro, malo i duže. Ipak je teško doći do bunkera i baciti bombu.

Imali su i mitraljeze, gnijezda mitraljeska, pa su s te strane ljudi isto bacali bombe, jer nikako nisu tili van izići. Tako da je dvi-tri ure to trajalo. Mi smo njih tili zarobiti, ali ne, oni se uopće nisu tili predati. Na kraju su sami sebi bacali bombe unutra, nisu tili van izaći niti jedan. Neće živi u ruke nama, jer nisu virovali da bi ih pustili žive i sami sebe su ubijali.

I kad smo to osvojili, e tek je onda proradio onaj adrenalin u ljudima. Osvajanje Gradine povuklo nas je to da iđemo dalje, što nismo smili ići, jer nam desni bok još nije bija probijen i tad je tu nastao nesporazum u zapovijedanju i poremećaj, ali to kad te nešto povuče, onda ne znaš stati. A zapravo nevjerojatno, jer nas je pješaka ono bilo 70-ak, a to nije ni puna satnija u biti, to su dva voda, najviše dva voda. Adrena- lin, nešto nas je vuklo. Najviše smo se bojali baš te Gradine. To je strašno bilo uporište, ono, tvrđava u tvrđavi je bila. Cijelo brdo, Gradina, to je bilo sve okolo sa svih strana minirano, samo je cesta bila slobodna. Okolo ograde od metar i po, metar i osamde- set, a sve su to bile stijene, gromade i u tome svemu krugu su još bili bunkeri. Bunkeri betonski, pokriveni s kamenjem i zemljom tako da je izgledalo neosvojivo. To su po dva metra bili debeli armirani zidovi. Preko toga, gori na njima, je bilo metar i nešto zemlje, stina…

Izvlačili smo ranjenike, ja našeg Božu Zadru. Došo sam kod njega, Stanka su već Gašpara izvukli, Sudića su odnili, a Božu Zadru nismo mogli, nismo imali čime nositi.

I dvojica pripadnika, jednoga smo zvali Penzija i jedan Škiljo, su doli iz sela donili jed- ne skale - drvene, ljestve. I onda su priko minskih polja donili te skale i onda smo nas četvorica njega stavili na te skale. Čak je viko da ga boli, pa sam ga ja plesnio malo. „Pa, boli i mene!“, govorim. „Šta te boli? Boli te, a šta ću ti ja sad? Ajmo ča, pakuj ga na one skale i goni ga ča, bogati, i idemo dalje.“ I onda smo ga nosili doli na cestu, do naše Hitne pomoći. Zadru Božu smo odnili, i onda smo išli dalje. Taj Bože Zadro bio je ranjen gadno. I onda mi je zahvalio kasnije, reka mi je da će mi vratiti onu pljusku što sam ga udrio. Je, tako je bilo u ratu. Kada smo Zadru odnili doli, mi smo se vratili, nas četvorica i dotad je još jedan bunker osta za osvojit.

Meni je zapravo svugdje bilo skoro isto. Krenuo sam od prvog dana i došo sam do zadnjeg dana, tu u vojsci. Ali lako se čovik prilagodi i mistu i situaciji i ne treba puno.

Tek nakon par dana kad se to sve prođe, e tek onda dođu emocije, onda osjećaš da nešto nije u redu. Nakon par dana emocije dolaze, ne u tom momentu.

Položaji nad Podgradini bili su iznimno važni i pobunjeni Srbi pokušali su ih iznova osvojiti. U nastalom ratnom metežu nije se točno znalo tko drži položaje pod brdom, pri čemu je došlo do bliskih okršaja sukobljenih strana. Denis Anić Matić, zapovjednik bitnice TRD-a i topnički izvidnik, svjedoči kako je neprijatelj pokuša- vao iznova osvojiti Gradinu, pri čemu je on teško nastradao. Zanimljivo, u sukobu s posadom neprijateljskog tenka stradao je i Goran Opačić - Klempo, jedan od najcje- njenijih boraca suparničke strane, rodom upravo iz Ravnih kotara. Još od razdoblja prije izbijanja ratnog sukoba slovio je kao jedan od najekstremnijih pobunjenika, javno se izjašnjavao da je sudjelovao u brojnim uspješnim akcijama protiv hrvatskih snaga, od čega je kao najveći uspjeh pripisivao navodne likvidacije Franka Lisice, Mi- re Barešića i njegovih suboraca.

Zadaća topničkog izvidnika je da osmatra bojišnicu, prati neprijateljske položaje, navodi topništvo i olakšava napredovanje pješaštvu. Kad je počela akcija, mi smo imali položaj na drugom mjestu, ali bila je magla. Bila je velika magla i nije se moglo navo- diti s tog položaja i onda je došla zapovjed da promijenimo položaj jer su naši ujutro zauzeli čuku Gradinu. Ja i pokojni Ivan Leskur krenili smo na taj položaj. Međutim, pokušali smo preko sela se popeti uzbrdo, ali sve je to bilo minirano, tako da smo se vratili na cestu i cestom smo pokušali doći. Tamo dolje, na raskrižju koje se penje ka Podgradini, naletili smo na tenk i neprijateljski vod, dočekali su nas u poluokruženju. Pustili su nas do tamo, znali smo mi ‘ko su oni, znali su oni ‘ko smo mi. Tako je jedno- stavno počela kao neka priča: „Ko ste vi, čiji ste, šta radite?“, ovo-ono. Uokolo nije bilo kuća tako da nije naprosto ni postojala mogućnost da se izvučemo. I najednom jedan njihov, valjda im je to bio znak, zadera se: „Ovo su ustaše!“, i krenula je pucnjava. Ne sjećan se detalja pucnjave. Jednostavno se samo sjećan kako se budim na zemlji u leže- ćem položaju i vidin ih da oni jednostavno idu ća u panici, da u panici biže. Ispucali su rafal pored mene, kamenčići oni padaju po meni, vidim da me falilo je l’, i vidin, čekam da se udalji taj motor od tenka. I kad se udaljia, ja gledan, vidim ranjen sam. Bilo mi je čudno jer odmah sam posegnija za motorolu, za vezu, a oni nisu odnili vezu. Znači, jednostavno su u nekoj panici pobjegli. Gledan, okrenija san se da vidim di je Leskur. On je leža, ja sam bija malo naprijed, on je leža iza mene. Međutim, kako san ranjen, sve boli, onda sam posla poruku zapovjedniku Radi Lasiću preko motorole, s obzirom da san zna kodirano ime toga raskrižja. Tako sam mu posla kodirano priko motorole da pošalje smjenu, pomoć. To je bilo oko pet manje deset u popodnevnim satima (16.50 sati, nap. ur.) 22. siječnja. Oni su onda zvali ovde gore, jer tu su već držali naši neke

položaje, pa su se momci, Brekalo i ekipa, spustili doli da vide jesmo li živi. Oni su čak mislili da smo obadvojica gotovi. Iz Posedarja je doša naš tenk, jedan tenk se popeja na raskrižje, s obzirom da je već pao mrak, ostavia je, spustia je cijev u pravcu ceste. Jedan je ostao u tenku, a drugi su zauzeli položaje, čuvali dok dođe ekipa koja će me odvest, čekali su sanitetsko vozilo da me odveze u zadarsku bolnicu. Jedanaest metaka je, jeda- naest prostrijelnih metaka je ušlo u mene, kroz cijelo tijelo.

Ja sam cilo vrime bio svjestan neizlazne situacije. Kad je počela ta pucnjava jed- nostavno nastao je „black out“. I onda se budim, gledam, oni idu ća. Tu se probudim

i onda jednostavno ne smiš zaspat, sve čekaš naše, govoriš: „Sad će doć, sad će doć“.

I sićam se, sve u bunilu, još sićam se samo ulaska u zadarsku bolnicu, to je bija po-

drum, to je bilo, ja mislim, oko 8 sati navečer. I sićam se u operacijskoj dvorani ono-

ga lustera, svjetla. I budim se 10-ak, 15 dana nakon toga. Je l’ je, ono, prvo operirana

pluća da vide ‘oću li ostat živ, onda kasnije popravci svega ostalog. Moram priznati da je njihov odlazak mene jednostavno zbunio jer ide jedna logika, je li, da kad ne’ko strada u sukobu, ako si ti osta pobjednik ideš prvo vidit sustav veze i pokupiti karte

njegove. Oni su jednostavno sve ostavili. I puške i sustav veze, sve, sve su nam ostavili. Nisu nas niti dirali, samo što su, kad su krenili, ispalili su te rafale po nama, ono točno

uz cestu, ono uz tijelo je padalo. Tako da mi je to bilo čudno. Kasnije, kasnije se, eto,

pojavio taj članak u „Dugi“, da je u toj pucnjavi nastrada neki njihov važan lik pa ih je valjda panika ulovila, pa su ga na brzinu htjeli vratiti nazad. Leskur je izgleda is-

palia rafal put njega i vjerovatno ga je pogodija. On je bija valjda na tenku, ja to sad

po tome članku iz „Duge“ znam. On je, čak je Leskur s njima i razgovara. Bilo je to

pomalo, pomalo smišno, je li. Znaš ‘ko je, šta je, a ne misle se ovi predat, ne mislimo

se mi predat. Oni se prave da ne znaju ‘ko smo mi, mi se pravimo isto da ne znamo.

Mi govorimo: „Bižmo, bižmo, svugdje su ustaše!“, smišno. Na kraju po tom članku u

„Dugi“ ispalo je da su nas sačekali, jer oni su tu kao na maloj uzvisini vidili kako se

mi

penjemo uz tu cestu, mi njih nažalost nismo, eto. Bilo bi bolje da smo mi njih vidili

pa

bi se drukčije poigrali.

Bilo ih je jedno 15 – 20, al’ oni su nas u poluokruženju imali, u sredini je bija tenk,

s druge dvi strane smo bili u poluokruženju. Tenk je bija baš tamo, meni kasnije govo-

re ovi naši koji su tu bili na položaju, da je tu jednostavno bija nekako ukopan. Jer ja sam dolazija kasnije, meni jednostavno nije jasno kako ga nisam vidio. To je komad, veliki komad metala, tako da… On je valjda tu bija ukopan jer oni su vjerojatno mi- slili vratit nazad taj važan položaj. Položaj je to jako važan, kontrolira cilu komuni- kaciju ka Novigradu. Tako da su bitke bile stalno. Tu ima valjda neki put kojim su oni priko polja u stvari dolazili, tu su čak iznenadili naše. Jer ovi što su iz moje postrojbe,

diviziona, oni su krenuli s te strane s vozilom po mene, međutim, onda je došlo jasno da jednostavno ta komunikacija nije moguća. Tako da su onda sa strane posedarske došli po mene.

Lako je meni za moje metke, teško je kad vidiš križ doli na tom raskrižju Podgradi- ne. Leskur, to je momak krasan bija. Ja san iz topničkog raketnog diviziona, on je bija izvidnik od protuoklopnog, al’ je bija momak i po, non-stop smo bili, susretali se i jako dobar momak, jako dobar momak. Čovik nikad ne bi ništa minjao u životu, al’ to bi uvik prominija, toga mi je ža. A ovo sad šta sam pokrpan, šta ćeš, jer šta je mene, ja sam živ. A on je tu, Leskur je možda ima 22 godine, život mu se tu ugasija. A za mene, ne’š ti, to je jedan metak više-manje. Bolje jedanput popit sve, nego 11 puta po jedan. Srića da nisam bija ka sad, dobio bih 15 metaka da san bija širi, bija san uži.

U prvom danu napada veliku poteškoću djelovanju 4. GBR predstavljala je gu- sta magla zbog koje tog jutra topništvo nije moglo pružati odgovarajuću podršku. Upravo iz tog razloga zapovjednici TRD-a poslali su topničke izvidnike da osmotre područje, što je na kraju i rezultiralo stradavanjem Leskura i Matića na Podgradini. Čelnik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se tih nepovoljnih okolnosti:

Bojeći se da i naredni dan ne bude magla i loša vidljivost, već poslijepodne sam od- lučio premještati elemente borbenog rasporeda prema naprijed. Tako sam zapovjedio svojim izviđačima da odmah napuste trenutnu promatračnicu i da posjednu novu na Gradini koju su već momci iz 2. bojne oslobodili. Nažalost, momci su naišli na minsko polje i odlučili se za drugi put koji vodi do brda, sa strane koja je otvorena neprijatelju. U međuvremenu su neprijateljske snage izvršile protuudar i dospjele do samog podnož- ja Podgradine. Tako se nekako poklopilo da su se na tom putu moji izvidnici iznenadno susreli s neprijateljem. U direktnom okršaju njih dvojice protiv petnaestak neprijatelj- skih vojnika i tenkom, smrtno je stradao Ivan Leskur – Cido, dok je Denis Anić Matić jako teško ranjen i samo je čudom ostao živ. Denisa su izvukli momci iz 2. pješačke bojne, a pokojnog Ivana Leskura smo izvukli mi; Milan Burić – Ćićo, Ante Kalajžić i ja, i prevezli ga do zadarske bolnice. Istu noć sam premjestio sve paljbene položaje svog diviziona i doveo ih u rajone puno bliže neprijatelju.

Sljedećeg dana, 23. siječnja, u borbe, čišćenje smjera prema Novigradu i Pridragi uvodi se 1. pješačka bojna, pristigla s dubrovačkog ratišta, praktično bez zapovjed- nog izviđanja.

Postrojba je, uz vrlo malo odmora, uvedena u borbu na nepoznat teren, štoviše, na liniju kod Podgradine, položaj koji je zbog svog značaja bio pod stalnim napadom

neprijatelja. Prva bojna kasnije je sudjelovala i u borbama za selo Kašić i okolna se- la na tom području. Zapovjednik 1. bojne bio je Čedomir Sovulj - Kenedi, a njegov zamjenik Mladen Pupić - Nina, koji se prisjeća žestokih borbi i otpora neprijatelja, također i opasne situacije u kojoj su umalo on i zapovjednik Bojne nastradali:

Prije same akcije 1. bojna bila je u preustroju, mislim jedina bojna 4. brigade ko- ja je odradila kompletan preustroj. Tako da smo mi brojili najviše ljudstva, tehnike i svega, bili smo kompletniji nego ostale bojne. Nakon oslobađanja Dubrovnika i dole Konavala ostali smo dole kao jedina od svih postrojbi. Mi smo ostali štititi taj dio, to područje poviše Dubrovnika. Tako da je cila bojna bila raspoređena na dubrovačkom zaleđu. Dva dana, tri dana prije dobijemo signal da moramo doći u područje Zadra. Sićam se, doša je baš Kenedi i kaže:„Zapovijed je došla, Nina. Moramo s vojskom gore.“ I sad ne znamo šta, nije jednostavno u dva dana prebaciti 350 ljudi. Čak je bilo nešto tenkista s nama doli, kamiona, opreme, to je sve tribalo pribaciti vamo gori. A razlog je bio, je l’, momci koji su išli u izviđanje, mislim iz 3. bojne, njihov zapovjedni kadar je u minskom polju stradao tako da nisu bili u mogućnosti biti kompletni. Tako da smo mi, naša bojna tijekom noći i dan prije uputila se iz Dubrovnika. Pokojni Matijaš, Mafo smo ga zvali, nas je dočekao, mene i Kenedija i tijekom zore kreće akcija. Već se tenkovi pale naši, kreće akcija i on nas upućuje, kaže: „Evo vidite, to vam je tamo Islam Grčki, ono Islam Latinski…“ Trenutno nam je bila došla samo jedna satnija, moliš Boga da se ne uvedeš odmah u borbu ipak, jer smo mi i lutali, ne poznajući teren. Uz to, naša vojska nije bila na odmoru ni sekunde! Ipak je to razlika napraviti 500-600 km, doći ovde, i ajd’ sad u akciju.

I akcija je „Maslenica“ krenula uredno. Gledam našu postrojbu, lipo, šesno ljudi iđu, izgleda da se mi nećemo ni uvoditi, mi ćemo zatvoriti poslije. Ko Bog! Ali desi se taj trenutak gdje su četnici tijekom večeri vratili naše na one položaje di smo bili, do Podgradine. Dan poslije, ranom zorom krećemo i mi s te Gradine, put Paljuva. Znam samo da sam večer prije upitao: „Je l’ se itko više nalazi ispred nas“, jer naše su postrojbe bile jutro prije tu. Kažu u zapovjedništvu: „Naše su postrojbe sve izvučene. Neprijatelj je sve van one Gradine“. Tako da se 1. satnija 1. bojne uvukla do tamo, a prve otpore smo imali među obližnjim kućama, iza Gradine. Znači dole, do Gradine nisu ni vozi- la išla ni tenkovi jer doli je ipak bio otvoren prostor. Znači, tom širinom, tim poljem i držanjem ceste, uvukli su se novi tenkovi i 1. pješačka bojna je dobila pravac napada:

oslobađanje Paljuva. Mi smo udarili oko Paljuva, a ispred samog Paljuva su nas doče- kali četnici. I tu smo negdi u roku možda dva-tri sata ovladali onim područjem. Uvodi se 2. satnija priko njih i upućuje se put Novigrada. Do Novigrada su se vodile velike bitke, tu nam je poginuo zapovjednik 2. satnije Branko Bašić. Oni su vodili bitku oko

groblja i na ulazu u sami Novigrad. Jedan je vod vodio na samom ulazu u Novigrad bitku s njima. Nakon toga četnici su osjetili, hvala Bogu, ako im mi zauzmemo one gore visove, oni u Novigradu ostaju u okruženju. I oni su tijekom noći izvršili izvlačenje put Pridrage. U to vrime vodili smo tamo tešku bitku. Ima crkva ispred Pridrage, jedna sta-

ra crkva i groblje tu, tamo su nas četnici dočekali. Tu je isto 2. satnija počistila taj teren. Nakon što su oni ovladali time, doli se uvodi 3. satnija koja je išla na pravcu od Paljuva

na zaštitu desnog boka, to je put famoznog Debelog brda koje je u biti stvaralo posli-

je sve probleme u ovome zadarskom području. Stvaralo je problem kako nama, tako i svim postrojbama u ovom području. Sve su nas neprijatelji gledali u biti od gore. Treća satnija je osigurala desni bok i očistila teren od Paljuva desno, 1. satnija je zadržala Pa- ljuv, ušla u Baždariće i Pediće, 2. satnija je dole prodrla sve do pravca Pridrage. U biti,

mi smo imali cilu Pridragu u to vrime, koliko se sićam. Tada je rečeno, znači nakon ta

dva-tri dana, da se prikine sa svim aktivnostima. Ne znam zbog čega, ali dobili smo zadaću da uspostavimo liniju bez osvajanja Debeloga brda. Je l’ onda to bilo pametno ili nije, ja ne mogu sad naknadno biti pametan. Možda da smo krenuli gore, možda bi prošli gadno, al’ nije bitno više, mi smo išli uspostavljati zadanu liniju…

Najgori dio je bio kad smo ulazili put Pridrage. Jer, u biti, njima je tada bilo već i

gotovo. Ovaj dio neprijatelja koji se izvukao iz pravca Novigrada već je bio gotov. Na tom pravcu je išao dio 1. satnije, u Baždariće i Pediće, to su jedni zaseoci dolje. Pravo

da kažem, više se nisam vraćao nikad, nisam 20 godina bio tamo, ali po sjećanjima,

naviru i osjećaji. Oni su se tu održali. Cijelo popodne smo se mi gonjali tamo s njima. To je bilo baš, ono, gadno. I šta tu možeš na tom prostoru? Prije, povrh Dubrovnika, sve kamen, stina, sakriješ se ovdje, sakriješ se ondje. A ovdje jesi izašao s jedne strane, ali druga strana ti je čisti, otvoreni prostor i neprijatelj te gleda otamo. Znači za Novigrad,

za Baždariće i Pediće smo se žestoko potukli, ali nakon što je Paljuv pao, prostor je bio

osiguran što se tiče te naše Bojne. Veće bitke se dan-dva nisu vodile. Bilo je to ka njiho- va priprema za ono što je slijedilo. A to, poslije što je uslijedilo, to je sasvim druga priča. To je bilo gore 10 puta nego ovaj dio što je odradila 1. bojna.

Poslije je slijedio protunapad, mi smo išli pripomoći gore, vraćat se gore na Kašić. Ja sam zapovijedao desnim krilom, Novigrad i ovo dole preuzeo je Marko Vukasović, a Kenedi je otišao onda za načelnika gore u Brigadu. Tako da smo mi ostali cilo vrime na području. Poslije toga, kad su se četnici stabilizirali, to je svaki dan bilo novo kreševo. Ovdje je poslije Arkan doša, oni su tu dosta i stradali. Naši pješaci i izvidnici imali su izravne okršaje. Mi smo radili pred-izvidničke skupine, nisu to bili klasični izvidnici što hodaju i gledaju, ne diraju ništa, već ispred linije smo imali ubačene skupine po tri-če- tiri momka, tako smo se par puta susreli s njima. Ti momci, izvidnici koji se upute tako

na drugu stranu u izviđanje, nije sad to mačji kašalj. Taj je spreman poginuti, spreman

je sigurno sa svim oružjem boriti se. To je fajter, on zna šta triba odraditi: viditi, vratiti

se nazad ili ako triba upucati - upucati. Mi smo imali par slučajeva. Evo, baš u Kašiću gore di su nama snajperisti radili te probleme. Znači, isto su bili fajteri. Tijekom noći, pogotovo dva-tri puta tijekom noći, meni je momak iz Kaštela ranjen, sićam se ko sada, zapalio je cigaru na stražarskom mistu, a pada mrak, znači nije sami mrak, pada mrak i točno po odsjaju cigare ovaj ga je naša. Točno ga je u glavu pogodio, samo se čuo taj hitac i ništa više.

Ima jedna priča, ne znam je l’ ju Kenedi kad pričao kome. On je bio zapovjednik Bojne, ja sam bio zamjenik. Stipe Balić je bio zapovjednik voda i bio je baš na tom po- dručju Pridrage. I kaže on: „Ajmo mi vidjeti!“ I mi se uputimo i ponio nas taj adrena- lin, euforija. Došli pješke pred Debelo brdo, pješke. Naravno da smo napravili grešku,

jer Kenedi, Stipe i ja kao zapovjednici nikad ne smijemo biti skupa, ratna pravila su

jasna. Ali nas je sve to ponilo. Spuštali se u Pediće i lagano pješke mi naprid, naprid,

dođemo na cestu Smilčić - Karin. Kad, ajde iđemo, iđemo dalje, i dole, skoro na ulazu

u Karin nas u zasjedi dočekali četnici. I u tom okruženju, oni su htjeli da se pridamo,

nisu oni znali tko smo mi. A nismo ni mi znali tko su oni. Jer u međuvremenu su se i naši izvidnici, što su okolo bili već dva dana, počeli vraćati sa zadaća. Stipe je njih pr-

vi primijetio, mi brzo zalegli tamo-vamo. Oni: „Stojte! Ne mičite se!“ Mi: „Ne mičite

se vi! Ne mičite se vi!“ Sad mi pričamo s njima: „‘Ko ste? Što ste?“ I sad je odjedanput izletia. Stipe je osta klečati, ja sam se diga i ja sam krenio. Kenedi je već počeo trčati, vidim kako oni meci frcaju s druge strane. Ali gledam: nema Stipe. Ja se dižem. Sad oni gore kako pucaju, opalio i ja gore rafal. Vičem: „Stipe!“ Bit će Stipe uteka desno, mislim si. Ma nismo stali ni par sekundi, sad, možda je bilo dvi bombe, tri, ja sam mislija da

ih je palo sto. Vidiš samo odjedanput bombe ka u filmu, ono, lete bombe. As ti Gospu,

bombe lete! Mi priko suhozida, baci se priko suhozida. Sad je to ravnica, sad je čisto,

preko toga suhozida ne vidiš ništa. A suhozid stoji strmo, nije, ono, lagano pa ćeš ti ići

uz suhozid. I onda smo se mi tu uspjeli izvući. A Stipe je dobio tri metka. Zašto ga ni-

sam vidio? Zato što je on sklonija se u ono za vodu. On je uša u to, zato mi njega nismo vidili. A u međuvremenu, jedan četnik kako je uteka gore, ja sam mislija da je on iša,

međutim nije, već je bio četnik iša nas probati zaobići. Onda smo se vratili nazad i tada

je u biti više zabranjeno bilo i tenkovima da napreduju.

Pa smo se mi vratili nazad, čekali, čekali da će doći Stipe. Stipe nije doša, zarobili

su ga. Eto, poslije je Stipe ispriča da su oni rekli njemu da su nas ubili. Bio je u zatvoru,

ne

znam, šest ili osam mjeseci, i on je cilo vrime, dok nije doša u Split, mislio da smo

mi

mrtvi. A srićom njega je SKY NEWS ili neka televizija snimila odmah. Jer ovi su se

tili pohvaliti kako su zarobili ustašu, to im je bio tada pojam, uvatiti nekoga od naših

momaka i onda se hvaliti, i tako je Stipe, eto, srićom i dan danas s nama, živi sritno. To su „minđušari“ bili, ima ih na onom dokumentarcu s kapetanom Draganom. To su bili baš ti „minđušari“ i bili su fer što se tiče Stipe. Kad su ga zarobili, ovi drugi su tili, ostali borci ‘oće da kolju ili da te ubijaju, da tuku. Onda su im ovi rekli: „Imate vi gore ustaša koliko ‘oćete, pa vi odite, a ovoga ustašu ne dirajte!“ I oni su Stipu spremili u bolnicu. I eto, u biti i ranili su ga, al’ su ga i spasili, ono, bili su fer što se tiče vojnički. To su „min- đušari“. Kako sam ja njega razumio, kaže on da su to bili „minđušari“.

Je, je, pogriješili smo, a šta da radimo? Ha, moga sam ja slobodno te dane ostati iza,

moga je i Kenedi ostat u zapovjednim kolima. Ali to je u našoj Brigadi možda još od Ju-

ga (Južno bojište, nap. ur) postala rutina neka. U našoj Brigadi sasvim je normalno da

zapovjednik satnije, voda, bojne, eto, čak i bojne, ima svoju skupinu i ide u akciju. Jer

mi smo izašli kao borci nakon 1991. Ja sam bio pješak, zapovjednik desetine, pa zapo-

vjednik voda. Nisu to bili neki vodovi, nisu to bile neke satnije. Ali u tom trenutku sam

bio ja taj. I ja sam kao i svi drugi iša na čuku. Svi smo bili dica sa sela, što bi se reklo,

nismo mi ni vojno obrazovani, ni ništa, i to je tako došlo. A ovo što se dogodilo, onda te

to kao borca i povuče. Povuče te, povuče te i tako se to dogodilo, povuklo nas je. Bila je to glupost tada, srića je ispalo tako kako je, eto, sva tri živa i zdrava, ali eto.

Ovdje je čak poginio načelnik topništva, Ivan Čule. Poginuo je baš na ulazu u No- vigrad, tijekom obilaska postrojbi. Hoću reći za taj odnos vojnika - časnika, kod nas

smo svi bili isto. Tu je stradalo možda najviše vojnika - ratnika na ovom području. Baš ratnika, bio on desetnik, pozornik, vojnik, poručnik ili bojnik, uopće nije bitno. Jer smo

mi

tako od početaka disali i tako srasli. Recimo, ja sam s tom bojnom krenuo ko vojnik,

pa

desetnik, pa sve to na kraju kad smo se fuzionirali s Kenedijevom postrojbom, on je

bio

zapovjednik, ja zamjenik. Znači, srasli smo tu skupa, eto, do te akcije.

Napad na drugom smjeru: Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki - Kašić - Smilčić započela je 3. bojna uz pomoć Oklopne satnije i topničku potporu. Napad je započeo u 7.05 sati po ciljevima Islam Latinski, Islam Grčki (kula Janković Sto- jana, igralište i škola), te raskrižju prema selu Kašić. U 6.30 sati na smjeru napada zapovjednik 3. bojne Jozo Šerić tijekom topničke pripreme uvodi dvije satnije na dva smjera napada. Potpomognuti djelovanjem Oklopne satnije, pripadnici 4. GBR razbijaju jak neprijateljski otpor, prvo kod škole u Islamu Latinskom, potom kod fortifikacijskog objekta kule Janković Stojana. Popodne osvajaju i taj položaj, potom Islam Grčki i zaustavljaju se pred selom Kašić. Drugi dan na ovom smjeru vode se borbe, ali bez napredaka, odnosno ostvareno je napredovanje zapadno od sela Kašić (selo Režani). Predvečer obje satnije 3. bojne u napadu stižu pred selo Kašić. Skupi-

na koju osobno predvodi zapovjednik Jozo Šerić 24. siječnja osvaja zaseok Lakiće, a druga borbena skupina ovladala je dijelom sela Kašić (područje oko crkve) u prije- podnevnim satima. Potom do kraja dana ovladavaju cijelim selom, osvojena je važ- na kota 212 gdje se pripadnici 3. bojne konačno utvrđuju. Tijekom borbi zarobljene su značajne količine naoružanja i opreme, tako i tenk T-55 u selu Kašić. Položaji na području Islama Grčkog i Latinskog ojačani su uvođenjem minobacačkih bitnica, a dosegnute crte 3. bojna potom je prepustila 2. bojni (kasnije zajednički djeluju na području Paljuva). Snažan protuudar neprijatelja uslijedio je 26. siječnja na cijeloj liniji, potom, uz pristigla pojačanja, 27. siječnja, kada je ranjen zapovjednik 2. bojne Miroslav Ušljebrka. Ipak, položaji i selo Kašić su očuvani.

Zapovjednik 3. bojne bio je Jozo Šerić, mladi časnik Hrvatske vojske. Postroj- ba je imala nedostatak u ljudstvu, započela je napad sa svega 86 pješaka (!), a prije polaska u napad imala je golemih problema unutar bojne i na neki način je njezino djelovanje bilo improvizacijskog karaktera. Ipak, uz pomoć oklopnih snaga, vrlo je učinkovito polučila rezultate na ovom smjeru napada. Problema u preustroju te od- nosa u 4. GBR, potom i borbi na području Ravnih kotara, prisjeća se zapovjednik 3. bojne Jozo Šerić:

Treća (3.) bojna 4. brigade spojena je od 1. splitske i 3. imotske bojne. Negdje pred kraj 1992., početkom 1993. godine dobili smo zadaću: „premještaj u Zadar, spremati se za operaciju ‘Maslenica’“. Moja bojna je brojila 164 vojnika po popisu, borbeno spo- sobna, s njima sam došao ovdje na teren. Nažalost, prilikom zapovjednog izviđanja, od sela Rupa prema Islamu Latinskome, skupina Druge satnije imotske je upala u minsko polje i imali smo dva mrtva i devet ranjenih, tako da mi je ta satnija ispala iz stroja prije nego što je akcija uopće pokrenuta. Na njihovo mjesto mi je dovedena satnija iz Metkovića - A satnija, koja je bila u 116. brigadi. Oni su zauzeli njihovo mjesto i drugi dan su krenuli s nama u napad.

Sve to teško je riječima opisati, to treba doživjeti. Ja sam imao sreću da sam imao dobre suborce i ljude hrabre koji su tada, nažalost, neki i dali svoje živote. Mnogima je neobičan taj razvoj zapovjednika 4. brigade, kako smo tako funkcionirali, upravo ovdje na Maslenici. Naša 4. brigada je osnovana 1991. godine u Splitu i većina zapovjednog kadra bili su prebjezi iz JNA, Hrvati. Međutim, dvi godine je bilo potrebno da se i ljudi kao ja, koji nisu imali vojnih znanja, dokažu u borbama i u radu, u ratu, tako da smo već bili stasali na razinu satnije i bojne. Prava sreća za 4. brigadu je ta što su se ljudi na zapovjedne dužnosti stavljali zapravo prirodnim putem. Oni koji su bili najbolji, nisu birani i dovođeni sa strane po nekakvim drugim mjerilima. Jedino mjerilo je bilo: rad, borba i odanost postrojbi. Tako da kod nas je važila samo zapovijed: „za mnom!“ Na

razini bojne već tada mi koji smo stasali u Brigadi u Domovinskom ratu smo zapravo tako se i ponašali. Što se tiče borbenog morala, tu nije bilo nikakvih problema. Naža- lost, i tu spremnost i volju ljudi smo, po meni, slabo iskoristili u tom tempu napada jer dio od Islama Latinskoga, odnosno od Zelenog hrasta do kraja Kašića, odnosno do La- kića, do Smilčića dok smo došli, došli smo za četiri dana, a mislim čak da smo mogli za dva dana taj dio operacije odradit, da nije bilo drugih okolnosti.

Uvođenje snaga u napad je bilo planirano u zoru i nikakvih problema nije bilo osim što su nam malo tenkovi kasnili. Tako da su se na Zelenom hrastu naši tenkovi i 1. sat- nija susreli, čak je bilo izmjenjivanje paljbe u svanuće, odmah, jer su mislili da su ne- prijatelji. Nakon intervencije to se smirilo i onda se krenulo prema Islamu Latinskome. Za pola sata smo došli do pola sela već, gore do crkve i do baze UNPROFOR-a. Nakon toga se nastavilo dalje do kule Jankovića Stojana, e tu smo već imali jači otpor neprija- telja koji se dobro organizirao. Već i tenkovi su im došli tamo, kod kule Janković Stoja- na su nam napravili veliku zapreku. Naime, kula se nalazi malo na uzvišenju, a jedan dio prije kule, dio prema Islamu Latinskom, tamo je bilo dosta bašti i goli je bio prostor, tako da nismo mogli prići tome dijelu gore. Tu smo malo zastali, rasporedili smo vod tenkova koji smo imali, tri tenka i onda smo se organizirali i jednostavno morali smo pretrčati u jurišu taj dio brisanoga prostora. Topništvo je gađalo sam dio prijevoja kod kule Jankovića Stojana i mi smo uspjeli pretrčati taj brisani prostor i ući u samu kulu Jankovića Stojana i naselje Islama Grčkoga. Imali smo samo jednoga lakše ranjenog koji je dobio metak u bedreni mišić. Srećom, kost mu nije bila prelomljena. Oni su bili brojno barem kao mi, znači imali su negdi jedan tenkovski vod, a u pješaštvu ih je bilo najmanje jedna satnija. Uspjeli smo taj dio odraditi, krenuli smo prema Islamu Grč- kom. U samom Islamom Grčkom imali smo opet jak otpor jer je naselje gusto, kuće su. Tu smo vodili borbu za svaku kuću s njima. Iza jedne kuće smo čak vidili tenk i tri puta smo ga gađali. Bila je to „72-ojka“, tri puta smo ga pogodili, al’ bila je velika blizina ta- ko da se i RPG-ovi i Ose nisu aktivirale zbog velike blizine. Motor mu je bio počeo raditi ko brodski, trokirati, al’ se uspio izvuć. Tu smo vidili po dokumentima neprijatelja koji su bili zarobljeni ili mrtvi, da su većinom bili domaći ljudi, al’ bilo je ljudi i iz Srbije, iz Šumadije i odsvukuda. Imali su čak brade do pojasa dole, velike.

Taj dio smo nastavili onda i na kraju smo zanoćili do Kašića. Druga ekipa, drugi dio Satnije je krenuo dole na Lakiće, jedan dio na Kašić i tu smo onda imali najveći otpor, dolje na prijevoju prometnice koja vodi ka selu. Tu noć smo zanoćili, tenk na tenk je bio negdje, pa niti 50 metara. Šuma koja je danas sa strane na tom prostru, onda uopće nije postojala koliko su je topovske cijevi i mitraljezi uništili. Jednostavno su paljbom pokidali svu tu šumu. Bilo je stvarno bliske borbe, recimo naše protuoklo-

pne skupine su, ponavljam, bile između naših i njihovih tenkova katkad na 30 do 50 metara razdaljine. Iza nas je bilo ukopano njihovo topništvo, bitnice 105, tukli su nas osnovnim punjenjem tu noć. Da smo još dvista metara prošli kroz šumarak, bili bi im zarobili tu bitnicu, „105-icu“, međutim mislili smo da su tenkovi i radije smo stali da ne doživimo nešto gore.

Kad smo zanoćili onda je bila kružna obrana, reorganizacija, ali je cilu noć bilo problema od ovih ljudi koji su zapravo zaostali tijekom našeg udara, neprijateljskih vojnika koji su ostali skriveni po kućama i po dvorima. Oni su se pokušali izvući put Smilčića. Tako da smo cilu noć imali isto tako borbi po selu i ujutro smo krenuli na sam Kašić, i uspjeli smo u Kašiću se popeti do crkve, na početku sela. To je bilo negdje do

podne. Uspjeli smo doći do pola Kašića i onda je opet nastao boj, veliki otpor. Selo Ka-

šić je gusto naseljeno i ima velike dvore. E, onda smo tu malo zastali jer ovaj dio snaga,

donji prema selu Lakiću, prema Smilčiću, je već prešao ispred nas, ova satnija kojoj je zapovijedao Mile Lucić, splitska satnija, uz pomoć Metkovčana. Tako da smo morali malo zaustaviti njih da bi se mi izravnali, i onda smo uz veliku upotrebu paljbene moći naših samohotki i minobacača probili taj dio u sredini Kašića, da bi onda krenuli dole na kotu 212 kod stare škole, da bi napokon izbili na kraj Kašića.

Bilo je svakakvih situacija, među njima i onih smiješnih. Dolaskom kod crkve u Ka- šiću, tu smo zarobili jedan tenk, a posada tenka nam je pobjegla. Onda smo išli u prve kuće, u pretraživanje terena. Jedan od tih tenkista nam je pobjegao u kuću. Ušli smo za njim u kuću, bila je neka gospođa, valjda mu mater. Nismo ga uspjeli uhvatit, on je pobjegao kroz prozor, ali mu je ostala futrola od naoružanja, a baka je rekla da mu ne diramo to, da je on „malo nagao“, da će se ljutiti ako mu budemo dirali njegove stvari, na što sam ja rekao da ćemo ga mi vidit, da mi je to prijatelj, da ću ga ja do Smilčića negdje naći već dole. A jesmo li ga našli, ne znam.

Najveća borba je bila upravo u Kašiću jer selo, već sam rekao, selo je dosta gusto na- seljeno tako da se za svaki, svaki dio kuće trebalo boriti. Ručne bombe su se dobacivale

iz dijela dvorišta u dio dvorišta. Čak znam u jednoj prigodi ispred nas su proletila dva

neprijateljska vojnika, bio je Ljubo Ugrina, ovako malo je bio jači dečko. Ja sam imao

pušku na spremnosti na rafal i nisam smio pucati da njega ne pogodim, a on nije odre- agirao. Bacili smo dvije ručne bombe u dvorište, oni su se vratili u kuću do, i onda smo

se

zaletili do njih i gledamo gdje su. Dvorište klasično, bunar, hidrofor

Sad smo gledali

di

je, ili su pobjegli u baštu ili su se popeli gore na kat. Meni je iza leđa nešto šušnulo,

ostao je jedan taj neprijateljski vojnik u hidroforu, u onoj maloj spremnici i mogao me ubiti, ali nije pucao. Onda smo tražili da iziđe i čovik se predao i odveden je za Zadar.

Imao sam sreću i ja mu i danas zahvaljujem što me nije ubio, a mogao je.

Drugi primjer, imali smo dva brata Barišića, Ivana i Zorana. I na polovici Kašića

kad smo zastali malo se odmoriti, ovaj Ivan je bio malo nestašan iako je bio najstariji

od nas, išao je u susjedno dvorište. Odjednom se začula pucnjava, a ovaj brat mu ima

malo kreštav glas, dječački, i vikao je: „Ubiše mi brata!“ Srića je da je on skočio u dvori-

šte, brat mu je već bio pogođen u nogu i kako je pa na pod, okvir s „falovke“ mu je pao, a tri su četnika bila oko njega. Ipak, onda mu je brat pomogao, ubio je dvojicu, ovaj jedan je pobjegao. A mi smo se svi uvatili za stomak od smija zbog toga glasa njegovog

dječačkog, smijali smo se kako je ovi kreštao da su mu ubili brata

Bilo je dosta gadnih situacija i u dijelu Lakića, gdje su imali, već sam spomenuo, onu bitnicu, „105-icu“. Treći dan ujutro smo došli s jednim tenkom i nas petorica do njihovog poligona. Imali su tamo za balote, košarku, sve lipo uređeno. Mi smo došli ujutro, oni su se povukli. Tek tada sam shvatio da su izvukli haubice, da to nisu bili

tenkovi. U zaseoku tom, Lakićima, čuli smo galamu, oni nisu znali šta će, je l’ će bižat ili neće. Bilo je prepucavanje. Tri-četiri minute prije smo izišli da bi cestom priječili taj njihov tenk koji je krenuo, a poslije smo ga zarobili kod crkve. Iza njega je išla jedna Lada i pokušavala je proć. Ja sam imao Osu na ramenu, no Lada je bila malo daleko i nisam htio pucati, pozvali smo naš tenk koji je to odradio, a onda su se oni doli u selu razbižali i onda je nastala tarapana teška. I tu kod Lakića svako jutro i svaku večer su nam pokušavali probit jer je velika šuma od Smilčića dole, tako da su se tu pokušavali ubaciti. Meni dan-danas nije jasno zašto su uvijek koristili tu šumicu jer jednostavno

mi smo je dobro topništvom pokrivali tako da nisu imali šanse proći.

U samom napadajnom dijelu nismo imali, moja bojna nije imala gubitaka. Imali smo dva lakše ranjena, međutim u ovom obrambenome dijelu smo imali dosta gubi- taka i ranjenih. Jednostavno, treba reći da ta vojska paravojna njihova koja je došla, oni su stvarno bili ‘al pari’ nama. Znam u Paljuvu su nam uletili u selo, njihova jedna veća skupina. Tada nam je poginuo zapovjednik Satnije, Mario Glavota. Tada smo se s njima ganjali tri dana po šikari. Temperatura je bila i minus 10 ujutro, grozno. Jed- nostavno, naoružanje kad si uzeo u ruku lijepilo se od leda. I tu smo uspjeli odraditi dobru stvar. Nakon smrti zapovjednika Satnije, mi smo ih opkolili tako da su uvečer vezom tražili svoje da im oni sa svjetlećim mecima pucaju gdje će se izvuć, na koju stra- nu. Naši prisluškivači su to čuli i javili su meni tako da smo mi svim našim položajima javili kad počnu svjetleći meci s njihove strane, da svi pucaju. Tako da je cijelo bojište odjednom, cijeli krug se zatvorio svjetlećim mecima. Nije im bilo jasno na koju stranu će se izvući. Onda su tražili od svojih, putem veze da im ponovo nekim signalom daju kud će se izvuć. Međutim, nisu se izvukli, ujutro smo ih mi dočekali u zasjedi dole kod Cvitića i obavili smo ono što smo trebali.

Srićom ga je spasio.

Kažem, mi smo imali 167 ljudi kad smo krenuli u ovu operaciju, a 128 ljudi 3. boj- ne je završilo operaciju „Maslenica“, s tim da smo imali nešto ranjenih, nešto mrtvih. Jedan dio ljudi je bio i potjeran zbog nediscipline sa samog bojišta, a jedan dio ljudi je otišao i sam jer više nije mogao izdržati. Naime, tamo u Kašiću i okolo je stvarno bila borba prsa u prsa, za svaku kuću, bombe su se dobacivale na metar, čak po noći. Prve

dvije večeri smo se miješali s njima. Bilo je čak doli u Islamu Grčkom situacija da si pi-

tao „vatre“ neprijateljskog vojnika kad bi htio zapaliti cigaru.

Što se tiče operacije „Maslenica“, 4. brigada u nju je ušla nakon preustroja, što je, prema mom mišljenju, dosta uticalo na spremnost. Imotska bojna i Splitska bojna su se spajale, to je nastala 3. bojna kojoj sam ja bio imenovan za zapovjednika, tako da se posade još nisu uigrale, ljudi se nisu poznavali tako da je u tome dijelu malo nam poremetilo sam tijek rada i borbe. Jer ljudi se i posade nisu toliko poznavale, nisu imali povjerenja dok se nije krenulo. Kad se krenulo onda nije bilo problema.

Što se tiče same strategijske razine sam cilj operacije je bio, znači, da u prvoj fazi izbijemo na crtu Karin – Benkovac, što nismo dostigli, a mogli smo. Četvrti dan uvečer, pred noć, ja sam dobio šifriranu poruku zapovjednika Brigade da ne idemo dalje, a već

smo bili ušli u Smilčiće. Pošto je Smilčić u rupi morali smo se vratit malo nazad. Tražio sam da izađemo na Debelo brdo, da se uhvatimo sela Radmanovića i gore uzbrdo, što

mi nisu dozvolili. Nakon pregovora predsjednika, načelnik Glavnog stožera je odmah

zapovjedio da prekinemo sve akcije zbog sankcija Vijeća sigurnosti. Zapravo, na Juž- nom bojištu, sve do operacije „Maslenica“ 4. gardijska brigada je bila slabo opremljena. Čak neke postrojbe domobranske i 113. brigada bile su opremljenije što se tiče topništva i ostaloga od 4. brigade. Prvi puta 4. gardijska brigada ovdje nastupa s komplet topniš- tvom, s Oklopnom bojnom. Prvi puta imamo kompletnu Oklopnu bojnu, priučeni, od ljudi koji su bili tenkisti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a i pješaka koji su bili pri- učeni. Pokojni Andrija Matijaš - Pauk je organizirao, ovdje se to pokazalo, pješaštvo i naš oklop u pravom svjetlu. S tim da nismo imali nikakvih ograničenja u streljivu. Do tada, na Južnom bojištu, ako je naše topništvo imalo do 30 granata to je bilo, ono, „veli- ka stvar“. A ovdje, znam da su moji iz bitnica 120 mm prva dva dana ispalili 960 mina. Imali su ruke do poda od posla.

Topnička i oklopna potpora imala je iznimno značajnu ulogu, ne samo u napa- dajnom dijelu operacije. Kasnije, u obrani, posebno u kritičnim datumima za selo Kašić i Novigrad, upravo je topništvo 4. GBR, potpomognuto topništvom pridruže- nih postrojbi, bilo možda presudan čimbenik u slamanju borbene moći neprijatelja za daljnje napade. TRS 4. GBR bio je sastava: mješovita bitnica H-105 mm, 76 mm, 122 mm, dvije bitnice PO 90 mm M 34 i bitnica „RAK 12“. Zborno područje davalo

je potporu TRS sustavom: topovima 130 mm i VBR-ovima 128 mm. Topništvo nije štedjelo streljivo, a djelovalo je učinkovito. O tome svjedoči i druga strana, zapovjed- nici neprijateljskog topništva, o čemu će više detalja biti izneseno u drugom dijelu knjige. Zapovjednik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se u kakvim se uvjetima to- pništvo brigade izmjestilo s dubrovačkog na zadarsko bojište, kako su se prilagodili terenu i kako su djelovali do 27. siječnja, odnosno protunapada neprijatelja:

Nakon završenih borbi i deblokade Dubrovnika, postrojbe 4. gardijske brigade su se povukle na odmor. TRD je imao zadaću ostati još uvijek u zoni odgovornosti 4. gar- dijske brigade i biti paljbena potpora 1. pješačkoj bojnoj. Za nas gardiste koji smo do tada bili navikli na učestala bojna djelovanja na Južnom bojištu je već pomalo postaja- lo dosadno. Crta obrane je bila uglavnom mirna i vrijeme se trošilo na obuku posada topničkih oruđa. Znali smo da se ostatak Brigade polako prebacuje u rajon Zadra i da se tamo sprema nekakva napadajna operacija. Svakodnevno sam razgovarao sa zapo- vjednikom 1. pješačke bojne Čedomirom Sovuljem i njegovim zamjenikom Mladenom Pupićem, otprilike smo imali isti osjećaj, da nam je vojska pomalo utučena zbog toga što nećemo sudjelovati u tim borbama oko Zadra. Borbeni moral je bio u padu i održa- vao se samo pukim izvršavanjem svakodnevnih vojničkih zadaća.

U to smo vrijeme mi topnici dobili novog načelnika topništva. To je bio pukovnik Ivan Čule i došao je iz Karlovca. Nakon kratkog obilaska vojnika na Južnom bojištu i on se odmah morao uputiti za Zadar. Iskreno, nismo se ni upoznali kako treba, no me- đutim taj prvi utisak je bio jako pozitivan. Vidio sam da se radi o ratniku koji voli prići vojniku i koji zna s ljudima.

Ujutro 20. siječnja prilazi mi Mladen Pupić Nina i kroz smijeh kaže: „Mi danas dobivamo smjenu i putujemo za Zadar!“ - „Je li stigla kakva zapovijed za nas topni- ke?“ Odgovara da nema još ništa, ali da je od Dubrovčana čuo, da bi mogli i mi topnici za Zadar. Nakon dva sata zaista dobivamo zapovijed, da budemo u najvećem stupnju pripravnosti, te da izvršimo pripreme za primopredaju paljbenih položaja sa 163. bri- gadom HV-a. Primopredaju smo napravili prvim padom mraka. Zapovjedio sam da se divizion izvlači po bitnicama u vremenskim intervalima od trideset minuta i da u rajonu Vrtova sunca formiraju hodnu kolonu. Istu noć smo krenuli prema Zadru. Ko- lona je bila dugačka oko 2 kilometra, a do Zadra smo napravili samo dva zastanka u trajanju od 10 minuta.

Po dolasku u Zadar javio sam se i dao izvješće o dolasku skupine načelniku topniš- tva, Ivanu Čuli, koji je kasnije poginuo u borbama oko Novigrada. Pitao me da li sam umoran i gladan, odgovorio sam: „I jedno i drugo!“ Otišli smo nešto pojesti. Za stolom, dok smo jeli, Čule vadi kartu i objašnjava zadaću. Shvatio sam da baš nekog vremena

za odmor nećemo imati. On mi objašnjava i pokazuje da je on već odredio, izvidio i inženjerijski utvrdio topničke položaje koje mi samo trebamo posjesti. Odmah nakon ručka odlazimo obići te položaje, ali na žalost zbog izmaglice ne vidimo previše. Napad već ujutro počinje i nemamo vremena za gubljenje. Morali smo u toku noći posjesti te položaje i to po mogućnosti prije nego tenkovi krenu iz Šepurina prema polaznim po- ložajima. Negdje oko 4 sata smo završili sve poslove i nadali se da će jutro osvanuti bez magle…

Nismo imali sreće. Ujutro je bila jako gusta magla i vidljivost je bila manja od 50 metara. Zvao sam moje izviđače na promatračnici, oni su isto rekli da je vidljivost jako slaba. Odmah sam izvijestio zapovjednika brigade, Šundova, da ćemo topničku pripremu napada morati prebaciti po dubini obrane neprijatelja, a vatre po prvoj crti neprijatelja možemo ostvarivati jedino na zahtjev pješaštva. On se složio s tim, ali mi je skrenuo pažnju da u slučaju bolje vidljivosti preuzmem upravljanja vatrom. Zbog te magle ja i dan-danas pomalo žalim što u prvim satima napada nismo mogli pomoći našem pješaštvu i oklopu onoliko koliko smo mi željeli. Ostvarivali smo mi jake i snaž- ne vatre po dubini obrane neprijatelja, ali to su uglavnom bile neosmatrane vatre. To su bile vatre koje su uglavnom planirane po topografskoj karti.

Prvi i zadnji put tijekom cijelog rata nisam imao pojma što točno gađamo i da li to pogađamo. Kasnije će se ispostaviti da ni to nije bilo tako loše, obzirom na okolnosti. Dobra okolnost je bila to što smo preustrojem na Južnom bojištu minobacače 120 mm prebacili u pješačke bojne, kao njihova vlastita sredstva potpore. Tako da su baš ti mi- nobacači bili velika potpora svojim pješacima u početnoj fazi napada, jer se oni mogu dovući gotovo do same prve crte neprijatelja.

Nekako usporedo probijanju prve crte obrane neprijatelja od strane naših snaga i vrijeme se poboljšavalo. Tako da smo tijekom dana mi preuzeli odgovornost za topnič- ku potporu i vatrom i pokretom pratili nastupanje naših postrojbi. Na pravcu napada 3. pješačke bojne: Zeleni hrast - Kašić, najviše smo se iskazali kada je neprijatelj postav- ljao jaku obranu na otpornim točkama, kod škole u Islamu Latinskom i kule Janković Stojana. E, za tu kulu Janković Stojana me veže jedna nelogičnost. Kao srednjoškolac sam znao napamet pjesmu „Ropstvo Janković Stojana“, a eto, do toga dana nisam znao gdje se nalazi ta kula…

Po prvom danu borbe, odmah sam zaključio da će ovo biti bitka kakvu do tada nismo doživjeli. Tada smo raspolagali s vodom haubica H122 mm D30, mješovitom bitnicom haubica 105 mm i topova ZIS 76 mm, bitnicom višecjevnih lansera raketa 128 mm. Zbog toga sam želio da mi topnička oruđa budu što bliže neprijatelju i da što preciznije pogađamo neprijatelja. Međutim, intenzitet borbi stvorio nam je još jedan

veliki problem. Znao sam ako se naredni dan nastavi borba istim intenzitetom, mi će- mo brzo ostati bez streljiva. Odmah sam uputio zahtjev prema Brigadi za nadopunom potrebnog streljiva i uključio sam u borbu jedan top B-1 76 mm. Mi smo taj top trebali

ostaviti na Jugu, ali smo ga ponijeli zbog toga što smo imali osam projektila za njega. Rekao sam ljudima da ukopaju i pripreme i taj top pa ako bude potrebno, trošit ćemo sve do zadnjeg projektila. Ljudi su me pitali: „A što ćemo onda, zapovjedniče?“ - „Puške

u ruku, zolje na leđa, bombe u džepove i idemo svi u pješaštvo.“

Međutim, čudni su ti naši logističari, kad se čini da je situacija bezizlazna oni uvi- jek izvuku, pronađu rješenje i u tijeku noći dostave nam streljivo. Tako da smo mi drugi i treći dan trošili streljiva koliko je bilo potrebno za ostvarivanje borbenih zadaća, jer smo imali povjerenje u našu logistiku. U tim djelovanjima posebno su se isticale samo- hotke 90 mm jer su imale najviše streljiva i moram priznati da je Boris Šerić s njima radio jako dobar posao.

Drugog ili trećeg dana operacije, nisam siguran, ali mislim 24. veljače, zbio se jedan jako zanimljiv događaj. Tadašnji zapovjednik bitnice VLR 128 mm, Ivica Duvančić, je zamolio da mu posudim terensko vozilo, da ode u izviđanje na položaje kod Kašića,

kako bi pronašao najbolje mjesto za promatračnicu. Kontakt s pješaštvom je bio uspo- stavljen i oni su ga trebali čekati na raskršću Lakići –Kašić. Ivica Duvančić je bio onako malo divlji u srcu i „operiran“ od straha. On je vozio po svome, malo nagazio po gasu i jednostavno prošao našu prvu crtu. Zaustavio se tek u zaseoku Mandići u Biljanima. Nakon upornog pozivanja preko sredstava veze, on se mrtvo hladno javio i kaže: „Ka- kva je panika, pa ovdje nema nikog živog!“ Odmah nakon toga vratio se iz Mandića,

a pripadnici naše 2. bojne su tek nakon dva dana ušli u Mandiće. Ti Mandići su u voj-

nom smislu totalno beznačajni jer su u podređenom položaju u odnosu na neprijatelja. Ipak, da se našalim, ovo će ostati kao jedinstven primjer u povijesti ratovanja da su

jednom i topnici osvojili neko selo.

Na smjeru prema Kašiću posebno se istaknula i novoustrojena Oklopna bojna 4. GBR. Zapovjednik Andrija Matijaš bio je vrlo aktivan u preustroju postrojbe za nadolazeće zadaće u operaciji „Maslenica“. Spajanjem s tenkovskim satnijama 112. i 126. brigade Oklopna bojna uoči napada raspolaže s 26 tenkova T-55 i 12 BVP-ova M80. Stanje tehnike nije bilo dobro te je Matijaš uložio golemi napor, zbog čega je do početka napada u zadovoljavajuću funkcionalnost osposobljeno 16 tenkova i osam BVP-ova. Također, bio je vrlo aktivan i u brojnim drugim zadaćama, neke od njih bile su neuobičajene za zapovjednika jedne oklopne postrojbe. Primjerice, osobno je polazio u izviđanje neprijateljskih položaja preobučen u zemljoradnika. U svakom slučaju, Matijaš je ustrojio vrlo učinkovitu postrojbu koja je, posebno u kasnijim

akcijama 4. GBR, dolazila do izražaja. O djelovanju Oklopne bojne koja je u napad na nimalo idealnom području (tenkoprohodnost je iznosila oko 40%) pošla s dvije satnije tenkova i satnijom transportera (po osam vozila) prisjeća se njegov zamje- nik, tada satnik, Zdravko Glavota. Priča nije potpuna jer je Glavota u drugom danu teško ranjen (kasnije i sam Matijaš biva ranjen). Privatan dio Glavotine priče prožet je pomalo nevjerojatnim detaljima, a na slikovit način svjedoči o motivu hrvatskih branitelja (u ovom slučaju jedne cijele obitelji) da sudjeluju u oslobađanju okupira- nih područja. Naime, u operaciji su sudjelovala četiri brata Glavota. Zdravko Glavo- ta teško je ranjen, Mario Glavota poginuo je kao zapovjednik satnije 3. bojne, a Ivica Glavota ranjen je kao pripadnik Specijalne policije, postrojbe BATT koja je djelovala u oslobađanju Velebita.

Tenkovi, bile su sve „55-ice“. Uglavnom, sve je bilo u dobrom stanju i pripremlje- no, jer pripreme su već bile urađene u Šepurinama. Tako i ovi tenkovi, kad smo ih do- bili sve, onda su se još doradili. Jer tu je isto remontna baza bila i svi su tenkovi bili u potpunosti ispravni. Krenuli smo najprije iz Šepurina, ujutro u 5 sati s oklopom, tako da smo na početnim položajima bili negdje oko 7 sati. I onda je ujutro počela topnička priprema, odnosno akcija. Moj zadatak je bio preko Baštice uvesti tenkove i spojiti se s drugim vodovima tenkovskim i s pješaštvom. Imali smo jedan od težih putova jer to je bilo močvarno tlo, sve voda i blato, tako da smo imali možda najteži put za prići i spoji- ti se. A za tenkistu je najgori to bio mogući pravac zato što je močvarno. Uz sve napore, opet smo prošli. Gledali smo malo koji je tvrđi teren da bi mogli proći… A mi smo u to- me uspjeli i negdje već oko 2.30 - 3 sata popodne, gore smo se spojili u Islamu Grčkomu.

Kula Jankovića, to je bio njihov simbol. I za nas je isto bilo važno uzeti upravo kulu Stojana Jankovića, jer ako je oni izgube, to je odmah u startu za neprijatelja šok. Oni su držali da je ta kula Stojana Jankovića utvrda, da to neće uzeti nitko. Ali eto, na kraju se uzela, uzeo se i Kašić i dalje sve. Tu nas je čekalo većinom pješaštvo i protutenkovski topovi. Tu nije bilo tenkova, samo su protuoklopnjaci tu bili. Kad je počela topnička priprema najprije su te protuoklopnjake naši dobro vatrom poklopili, a naše pješaštvo je već bilo uvučeno tokom noći, dole ispod Kule i onda su ujutro pješaci krenuli iz ta dva pravca. Tako da kad je topnička priprema već počela oni su poslije, iza topničke paljbe, bili ispred i onda krenuli na Kulu i zauzeli ju. Tu je došao još jedan vod tenkova tako da se moglo slobodno krenuti naprid, prema Kašiću, di smo se mi spojili poslije.

I tu smo sačekali noć i obranu formirali u slučaju protunapada, da bi ujutro nasta- vili put dalje prema Kašiću. Odmah sutra tijekom zore, pješaštvo je već bilo tu ispred nas, ali nije se znalo di su njihovi položaji. Tako da kada su izvidnici rekli da su po- ložaji blizu, mi smo već bili u pripravnosti. Onda je počela i njihova topnička paljba,

neprijateljska. Onda smo i mi krenuli odma’ naprid s tenkovima, di je došlo do sukoba, ajmo reći, „prsa u prsa“. Jer mi isto nismo znali da smo došli na njihove rovove, na nji- hovu prvu crtu. I onda je tu nastala pusta paljba i u toj strci i brci ja sam bio ranjen.

Mi smo već izašli na njihovu prvu crtu, možda ni 100 metara od njih, ali nismo znali za njih zato šta je već bio mrak, noć nas je uhvatila, tako da nismo mogli ni znati točno di su oni. Bilo je gadno onda, čak i za uigranu posadu, jer tenk nije samo kutija, nije konzerva. Opet od posade sve zavisi jer oklop ko oklop ne vridi ništa. Jer neprijatelj ga uništi i za tren oka, ali kad je uigrana posada onda on djeluje i daje sigurnost pje- šaštvu. Ja sam poslije ranjen, a onda su tek i počele te tenkovske borbe: tenk na tenk. To ranjavanje, ja samo se sićam da su pješadinci njihovi izašli ispred nas i pucali. Onda smo mi pucali iz PKT-a, iz topa i Browinga i onda samo znam da je nešto nas „puklo“ i ja sam ostao na kupoli, viseći. Pa zovem našeg vozača, a on… ne javlja mi se nitko. Ja sam računao da smo svi poginuli. I onda mi se on javi i ja ga pitam je l’ more voziti. On govori da mu zuji u ušima, u glavi i da mu krv teče. Ja mu govorim: „Ako možeš malo nazad voziti, vrati se.“ E, onda se on vratio malo nazad na cestu, mene izvuka s tenkom. Ja nisam moga izaći, pa su mene na transmisiju stavili i počeli voziti put Kule Jankovića i tad je naiša jedan naš kombi. Stavili me u kombi i odvezli za Zadar.

Članovi posade: vozač, punjač, ciljač i ja kao zapovjednik, sva četvorica smo bili ozlijeđeni. Liječili se misec-dva i kad smo malo ozdravili, svi se opet ponovno vratili u postrojbu. Ja sam u pluća bija ranjen, jer sam gore virio van kupole, tako da vidim ove ispred sebe. Jer tribalo je pucati s Browingom i onda kad nas je pogodilo, onda je mene pogodilo ravno u pluća. Paniku, naravno, nisam doživio nikakvu, bilo mi je najbitni- je vidit jesu li živi ovi iz posade i kada sam vidio da je sve u redu, onda su oni mene izvukli. S tim nije završila ova bitka za mene, ja se vraćam kasnije, za misec, misec i po dana, u biti kad je akcija službeno završila. I onda opet sudjelujemo u držanju ovih linija, ali tada nisam imao nekih velikih borbenih djelovanja.

U akciji „Maslenica“ nas četiri brata smo sudjelovali. Ja u oklopu, a brat drugi, bio je u Specijalnoj policiji, oni su išli priko Velebita. A ova druga dva brata, oni su bili pje- šačka bojna, 3. bojna naše brigade. I baš kada sam ja završio nesretno, bio par dana u bolnici, tad sam čuo za tragediju, da je brat naš ovi najmlađi, da je poginia, eto spletom okolnosti. Ja tada nisam mogao ni na sahranu otići i eto. On je poginuo tu u Paljuvu, ispred nas par kilometara. Za to sam saznao u bolnici, a pošto nisam mogao na noge jer mi je kičma bila oštećena gelerom, nisam moga ni na sahranu ići jer nisam mogao na nogama stajati, nisam se mogao ni dizati onda. Nisu mi dali ići, pa sam ja nakon nekoliko dana, čim sam stao na noge, ja sam uteka iz bolnice i otiša ća kući, na grob bratu. Nekako teško je o tome pričati, ne samo meni, već većini nas iz Oklopne bojne.

Jer izgubio si nekoga, ili prijatelja ili brata ili bilo koga, dosta je to nezgodno. A zašto sam se vratio? Vratio sam se zato šta je to bio moj cilj i, eto, za Hrvatsku. Nas četvorica, svi smo krenuli u obranu 1991., nije nas nitko zva. Isto smo krenuli i tako smo i ostali do kraja. A, eto, spletom okolnosti desilo se šta se desilo i kad bude tribalo, mi bi opet krenuli svi. Bratova pogibija, poslije mi je to dalo još neku dodatnu snagu. Jer baš je i naš zapovjednik, Andrija Matijaš, on je isto bio ranjen par dana iza mene. Kada smo se trefili u bolnici, on pita: „Kad ćemo natrag?“ - „Čim na noge se dignemo“, ja govorim, „iđemo nazad!“ Tako je i bilo, on je otišao i vratio se prije mene, možda jedno desetak dana. Onda sam i ja doša iza njega.

Zapovjednika, generala Andriju Matijaša, kao vojnik onakvoga čovika bi želio imati svatko u svojim redovima. Jer on je nami bio ne samo ko zapovjednik, on nam je bija, ajmo reći, drugi ćaća, drugi otac. On se razumio u te oklope i njemu je bio isto san, Oklopna bojna da se stvori. I stvarno, on je to ustrojio sve skupa i sa zapovjednicima i s vojnicima do jedne oklopne bojne kojoj nije bilo ravno u Hrvatskoj od svih oklopa. I to može svatko reći jer mi smo prvi počeli s tim napadima s oklopom, pa onda su poslije uvele to i druge oklopne bojne tako da što manje gine pješaštvo.

O kasnijem djelovanju Oklopne bojne i završetku napadajnih aktivnosti na pote- zu: Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić - Smilčić svjedoči zapovjednik posade tenka, Hrvoje Pupić Vurilj. Ni on nije dočekao kraj borbe u širem području Kašića, jer je 1. veljače 1993. godine izravnim pogotkom bio teško ranjen, čini se, upravo tijekom velikog napada neprijatelja na selo Kašić:

Iz obrane Dubrovnika, iza akcije Vlaštica nas je prebacilo u Šepurine. Tamo smo

se, ajmo reć, konsolidirali. Došli su tenkovi iz karlovačke brigade, tada gajnc novi, za nas, i iz sinjske 126. brigade. Fuzionirali smo se i napravili Oklopnu bojnu. Sve do tada

to je bila kao Oklopna satnija. I onda smo se u Šepurinama uvježbali. Čak prije akcije

„Maslenica“, iza Nove godine, išli smo u Pazin, na pazinski plato gore, na neko uvjež- bavanje. To je naglo prekinuto i došli smo u Šepurine nazad. Formirana je kolona za napad i prvi put mislio sam: „To je to, to smo mi! Nema tu ispred nas nitko više stati!“

Uvedeni smo kod Grgurice jer tamo je bio početni položaj. Kad smo izašli kod Kule Jankovića, preko one dole močvare, ja sam mislio da ćemo i ostati u onim rupama za odvodnjavanje. To su bili grozni uvjeti za tenkista. Kad smo došli na cestu, na spoj s drugim pravcima, onda smo se formirali prema naprijed i prvi dan smo odmah došli na raskrižje, na kraj Islama Grčkog i početak Kašića, di nam je naš Glavota bio ranjen. Sutradan, kad smo se probudili nismo ni znali da je tu mala razdaljina između nepri-

jatelja, jedan šumarak, to je par stotina metara. I cilu noć je vozila „72-ojka“ njihova,

a mi u biti nismo imali tada uopće „72-ojku“. I to je, ono, samo ti se koža lagano ježi,

ali sve je bilo u pripravi, je l’. Sutra je počeo njihov topnički napad i mi smo tribali kre- nuti. Međutim, pošto je Glavota ranjen i izbacili su iz redova još par naših momaka, onda smo odgodili polazak za drugi dan… I u jednom momentu je ta „72-ojka“ iza tog šumarka izašla na čistinu. Oni su se iznenadili da smo mi tu, a i mi smo se iznenadili da je ona uopće izašla, je li… I to je ono, dvoboj, kako se kaže, „dvoboj tenkova“. Upalili smo ga, ja sam svog ciljača Đevada po kacigi tuka samo da požuri. Ja govorim: „Tenk! Tenk!“, jer nije bilo vrimena, je l’. I dobro, „72-ojka“ je ipak „72-ojka“. Od nje je granata samo rikošet napravila. Oni su isto opalili, fala Bogu falili su… To je jedna nevjerojat- na scena, tukli smo granatama na 50 metara, 100 metara u taj šumarak ispred sebe jer nije bilo potrebe dalje, oni su bili tu, je l’. I to je ono… malo što se čovik naježi od toga. Naša „55-ica“, ruski tenk, mi smo ga zvali „koza“. On je tako mehanički jednostavan da mu se nema šta pokvariti u ovome našemu kršu. Nema elektronike, nema ništa… Opet, „55-ica“ kao tenk, to je naš temeljni tenk u ratu bio. S njim smo u biti i dobili sve početne bitke. Poslije smo naknadno dobili „84-vorke“, odnosno „72-ojke“. On je ‘54. godine proizveden, negdje ‘55. piše, ali to je nekakva preinaka bila ‘55. godine. Nema elektronike nikakve na sebi, mehanika teška i nema mu se šta ni pokvariti, to nas je pu- no puta i izvuklo u ratu. Jer, mi smo u njemu i spavali, tu je bilo i vlage i kiše i svega, a on je uvik to otrpio kako Bog zapovida… On ima četiri člana posade. A „72-ojka“ je superiornija, drugačiji je oklop, drugačiji je sistem oklopa, on je „sendvič oklop“. Ima motor puno jači nego u „55-ice“. „55- ica“ ima 500 konja, 550-60, a „72-ojka“ ima 750 konja, dok „84-vorka“ ima 1200 konja. Ona je veća, ona je Ferrari za ove ostale… Ali kažem, mi smo najviše imali tih „55-ica“. Da se ne sjetim, ne daj Bože, onih „34-vorki“ koje smo imali na jugu, pa trči jedan vojnik iza da bi prominio brzinu, a ono rat, puca se, ali moralo se tako… Najveća razlika je u biti bio taj jedan član posade u „72-ojki“. Ako tamo jedan bude ranjen ili izbačen iz stroja bilo kako, ona je mrtva za upotrebu. Ostane vozač ili ciljač, ili jedan ili drugi, tako da ne mogu djelovati. U „55-ici“, s tri člana posade tenk može ići naprijed i djelovati, raditi, „72-ojka“ je svojim izgledom drugačija, oklop je drugačiji, špicastiji, ima sendvič oklop, kupola je niža ko i svi ovi noviji tenkovi, tako da granata često rikošet napravi kad ga pogodi. Teže ga je uništiti. Pogodak baš mora biti s boka ili u motor, pa da se ona uništi. Od naprid je malo teže za uništiti. Ali najbitniji su ljudi unutra. U oklopu su najbitniji ljudi! Tu, u blizini Kašića, morali smo cestom ići i zbog terena uvijek je postojala mogućnost da nas netko dočeka s Osom, pa Fagotom, Maljutkom… Ali ja, recimo, ne bih štedio granatu na to. Ja kad bih vidio da bi me moga ne’ko dočekati, ja idem uništiti taj zaklon. I onda kad neprijatelj već nakon drugoga puta vidi kako funkcioniramo, on neće čekati na četvrtom zaklonu da pogine. Tako da se on diže i ide ča… To je ono, bitan je čovik. Ne jedan, normalno, posada cijela. Tako je u svakom tenku.

Glavota nam je ranjen bio, on je zapovjednik Satnije, veliki gubitak. Ja sam iša do njega da vidim da ga njegovi odvezu. Na nesreću, baš u tom momentu je taj pješački napad njihov počeo s druge strane. Ja sam morao pritrčati cestu da bih ušao u svoj tenk. I taman kad sam ulazio u tenk je počelo. Ne znam kako, taj tenk je izaša. U biti, oni su probali protunapad napraviti. Jer je bila prethodno topnička priprema na raskrižje, normalno to je uvik orijentir, ta raskrsnica. I njihov tenk kad je naišao, tada smo, ono, instinktivno reagirali jer je uvijek granata bila u cijevi topa, nije se moglo čekati da kad on naiđe pa da se cijev napuni, nego je uvijek bila granata u cijevi topa i pripravna za baš onaj dio gdi bi moga netko naići, jer je tamo bila naciljana. Evo. Tako smo otjerali njihovu posadu, u tom momentu on se vratio samo u rikverc. I mislim da je tad to bi- lo, ajmo reći, prijelomno. Taj dan je to bio zadnji napad. Jer su tada i pješački pokušali napasti. Na „nula“ je tad ciljnička naprava našeg topa bila namještena i tako da, pucali smo, da ne kažem, u živo meso. Bez dvogleda, nije bio potreban, bili su ispred nas na 50 metara u toj šumi. I to je bio zadnji dan pokušaja napada njihovog. Sutradan smo već krenuli naprijed i izašli smo na potez Kašić - Lakići, došli smo pred njihove rovove tamo u Lakićima. Odatle su oni sutradan počeli bižati.

Zanimljivo, sutradan ujutro bilo je tiho, dosta tiho. Pješaštvo je išlo normalno, za- povjednik pješačke bojne Jozo Šerić bio je ispred mog tenka s Osom i pozivao me da krenemo cestom. Mi smo baš očekivali di će sad odjedanput pružiti otpor. Međutim, to je lagano puškaranje bilo. Oni su, vjerojatno ovo teže naoružanje, recimo onaj tenk njihov, već izvukli. Mislim da su tu ostavljeni, ajmo reći, njihova pričuva ili već kako ih nazvati. Tu nisu očekivali da ćemo mi ići naprijed, a to ih je iznenadilo. I onda su oni nastavili bižat dalje, bez pružanja otpora.

Ni meni ni mojim kolegama nije bilo službenog i neslužbenog dijela akcije. Nama je poslije bilo teže tri puta držati obranu nego napadati u samoj akciji. Njima je trn u oku bio Kašić, što smo izašli u Kašić. To je bilo njihovo uporište. A on je zemljopisno kao poluotok usrid polja i iz Drača i iz Smilčića se može po njemu tući. I tako isto u Lakićima, ja sam konkretno bio baš na tom prostoru, to je bio jedan prazan prostor od Lakića, recimo, do početka Paljuva. I tu su oni ulazili. Išli su, ja sam ih gledao s dale- kozorom prije napada, išli su s puškama na ramenu lagano u koloni. Njih nismo tukli dok nisu došli da ih možemo vidjeti bez dvogleda. Opet, ciljnu napravu nismo trebali podignut poviše „nule“, a „nula“ je u oklopu do 1000 metara za tući, to je sve brisani prostor. U biti, imali smo mi dva izvidnika bočno, oni su nama govorili kad će nepri- jatelji izaći i u kojem pravcu se kreću i mi bi s tenkovima izašli i onda bi tukli po nji- ma. Također zanimljivo, mi bi dnevno imali četiri ispaljena kompleta i uvečer bi peti napunili da sutra ujutro čeka spreman za njihov protunapad. E sad, ako u komplet za

„55-icu“ ide 56 granata, lako je izračunati koliko smo otprilike pucali. Naravno, ne bi

ispaljivali svih 56, uvik se mora ostaviti nekakva rezerva. Ispaljivali bi oko 25 granata,

to je iz takozvane „sače“ i okolo sa zida kupole di granate vise. Evo, takvih bi ispalili po

četiri kompleta, znači oko nekih stotinjak granata je bilo.

Matijaš je bio taj koji nas je ustrojio, koji nam je da onu vojničku notu. Normalno, ono borbeno smo imali svi u sebi, ali on nas je, ajmo tako reći, stavio u kalupe, u gaba- rite da svi takvi budemo. Hijerarhija je itekako postojala mada sam ja spava sa svojim vojnikom kroz rat više nego sa svojom ženom, šta sam se oženio nakon ranjavanja.

Za cjelokupnu obranu, posebno za 4. GBR, 27. siječnja 1993. bio je iznimno težak ratni dan. U ranim jutarnjim satima neprijatelj je počeo žestoko napadati na pod- ručje Paljuva gdje pogiba zapovjednik satnije 3. bojne Mario Glavota. U napadu na cjelokupnom području toga dana iz stroja su ranjavanjem izbačena i dvojica zapo- vjednika bojni: Andrija Matijaš-Pauk (Oklopna bojna) i Miroslav Ušljebrka (2. boj- na). Gubici su bili golemi: devet poginulih i 54 ranjena u pet dana borbi, gardisti su bili izmoreni i zapovjednik Brigade Mirko Šundov zatražio je izvlačenje postrojbe, čemu je 28. siječnja i udovoljeno. Ipak, dijelovi postrojbe ostali su pomoći postrojba- ma koje su preuzimale položaje.

U konačnici, iznova treba naglasiti da je 4. GBR bila nositelj operacije „Masleni- ca“ i da je Brigada, uz pomoć dijelova 7. domobranske pukovnije kao i postrojbi koje su joj držale bokove, tu ulogu odradila vrlo kvalitetno. Uspješnost je tim značajnija ukoliko se uzmu u obzir svi spomenuti otežavajući čimbenici (neizvršen preustroj postrojbi, izmorenost, nepopunjenost, problemi u pripremama). Od svih, zasigurno je najveći problem bio nedostatak ljudstva, gardista-pješaka, jer tijekom 1992. godi- ne Brigada gotovo da nije bila popunjavana svježim snagama. O ulozi i realnim pro- blemima koji su otežavali djelovanje 4. GBR zorno svjedoči sjećanje načelnika Stože- ra OZ Split, tada brigadira, Luke Džanka:

Zamislite, uza 4. brigadu, dio 112. brigade, dio 113. brigade, specijalne postrojbe,