You are on page 1of 13

VUKOVII NA DUVANJSKIM VUKOVINAMA

STIPO MANERALO
Livno, Kralja Tvrtka 1

UDK: 930.271 : 726. 825


904 : 726. 825 (497. 6 Duvno)
Izvorni znanstveni lanak
Primljeno: 28. V. 2008.

Na groblju Vukovine, kod duvanjskog sela Lug, pokopavani su preci dananjih sinjskih Vukovia. O tome jo uvijek svjedoe krievi (stari vie od tri stoljea) na kojima su starim pismom bosanicom upisana imena pokojnika. Njihovi
su suplemenici kasnije dali niz glasovitih sinjskih serdara i harambaa i dobro
znanoga fra Pavla, pod ijim su vodstvom njegovi Vukovii napustili stari i
naselili se u novome kraju. Donosimo natpise sa starih Vukovievih spomenika.

UVODNE NAPOMENE
U duvanjskom kraju Vukovia odavno nema. Po konstatacijama nekih
tu ih nakon velike seobe 1687/88. godine1 vie nije bilo.2 No, da je stanovito vrijeme i nakon te seobe bivalo jo poneto preostalih Vukovia u duvanjskom, pogotovo kuprekom kraju, svjedoe neki sauvani dokumenti: u
1 U jednom vlastorunom pismu fra Pavla Vukovia, posrednika seobe i voe ramskih
prebjega, stoji zapisano da se seoba u Cetinu dogodila 1688. godine (STJEPAN ZLATOVI,
Franovci Drave Presvetoga Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888., 153).
Brojne su rasprave napisane o toj velikoj seobi puka iz ramskoga, duvanjskog i livanjskog kraja u Sinjsku krajinu (o uzrocima, nainu seobe i njezinim posljedicama, o tome
na koje su sve naine mletake vlasti nastojale i uspijevale iskoristiti nemuslimansko stanovnitvo u nadmetanju s Otomanskim Carstvom na toj nemirnoj granici), o sudionitvu
tadanjih ramskih franjevaca u seobi, posebno o vrlo znaajnoj ulozi najistaknutijeg meu
njima fra Pavla Vukovia, o njegovu doprinosu pripremama i realizaciji seobe. Svim tim
ope poznatim injenicama ne emo optereivati ovaj tekst (vidi LJUBO LUCI, Rama
kroz stoljea, Rama-it, 2002, 38-44; A. JELI, Rama kroz stoljea pod turskom upravom, Nova et vetera, 1-2, 1988, 47-50).
2 FRA JOSIP ANTE SOLDO, Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu, Nova et vetera, 1-2,
1988, 31.
207

Kai, Split, 2012.-2013, 44-45

Mandinu Selu (Duvno) 11. XI. 1741. godine krizmane su Lucija i Katarina
Vukovi.3 Iste godine u Podmalovanu registrirano je 11 lanova obitelji Petra
Vukovia,4 a 1768. u Botunu (Kupres) 13 lanova obitelji Tome Vukovia.5
U Omolju je 1741. zabiljeena etrnaesterolana obitelj Mate Vuka (inaica
prezimena Vukovi),6 a u Boranima 1768. etverolana obitelj Ante Vujaka
(inaica prezimena Vukovi).7
Svakome, koji se zanima za povijest duvanjskoga i sinjskog kraja, nije
nepoznato da je o Vukoviima (pogotovo o fra Pavlu Vukoviu)8 dosta toga
zapisano i objavljeno.9 Stoga o tome ne emo opirnije govoriti.
Ugledni rod Vukovia iz tih krajeva u dokumentima poznat je jo od poetka IX. stoljea: U povelji bana Stjepana (oko 1322.) spominje se, kao sve(
)
dok T
(T)
" (tj.: OT USKOPLJA
HR[VA]TIN VLKOVI I S BRATI[O]M).10 Dakle, Hrvatin Vukovi
(s bratijom) evidentiran je poetkom XIV. stoljea u uskopaljskom (dananjem bugojansko-vakufskom) kraju.

3 L. AKOVI, Prilozi za demografsku i onomastiku grau Bosne i Hercegovine


(I), Sarajevo, 1979, 386.
4 Isto, 276.
5 D. MANDI, Croati catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago-Roma 1962, 147.
6 L. AKOVI, Nav. dj., 270.
7 D. MANDI, Nav. dj., 129.
8 Fra Pavao (krsno ime Luka), sin Matin i Mandin, rodio se uvrh Duvna 18. X. 1658,
a umro 17. XII. 1735. u Sinju (KOSOR-STIPI, Apostoli Gospe Sinjske, Sinj, 1987, 10;
K. JURII, Franjevaka provincija svetoga Kaja pape i muenika u Dalmaciji, Kai,
XVII, 1985, 186). Porodica Vukovi iz Brnaza dala je kasnije jo niz franjevaca: Andrija
(umro 1751), Bernardin (umro 1745), Franjo (umro 1787.), Josip (umro 1805.), Karlo
Marijan (umro 1816) i Pavao (umro 1817.). Usp. J. A. SOLDO, Djelovanje franjevaca
Provincije Presvetoga Otkupitelja kroz 250 godina (1735-1985), Kai XVII, 1985, 348.
9 Navedimo samo neke od radova u kojima je rije o Vukoviima: S. ZLATOVI,
Nav. dj., B. DESNICA, Historija kotarskih uskoka (II), Beograd, 1951, 198-203; I. MARKOVI, Sinj i njegovo slavlje god. 1887, Zagreb, 1898; J.A. SOLDO, Prilozi za upoznavanje razvoja Sinja pod Venecijom: Sinjska spomenica, Sinj, 1965, 103-177; ISTI,
Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu, Nova et vetera, 1-2, 1988, 23-33; ISTI, Etnike promjene i migracije stanovnitva u sinjskoj krajini krajem 17. i poetkom 18. stoljea, Zbornik Cetinske krajine, Sinj, 1989, 4, 81-142; ISTI, Fra Pavao Vukovi (1658-1735), Cetinska vrila I, 1993, 19-24; I. BAGARI, Duvno povijest upa duvanjskoga samostana,
Duvno, 1989, 87-91; LJ. LUCI, Rama kroz stoljea, Rama-it, 2002, 38-44; FRA
KARLO KOSOR-FRA MARIJO STIPI, Nav. dj., 9-12; R. JOLI, Duvno kroz stoljea,
Tomislavgrad - Zagreb, 2002, 200-202. i 282-283.
10 M. KARANOVI, Istorijsko-etnografske crtice o upama Rami i Skoplju, Glasnik
Zemaljskoga muzeja (dolje: GMZ), L/1938, 81.
208

S. Manarelo, Vukovii na duvanjskim Vukovinama

Groblje Vukovine na preglednoj karti sjevernoga dijela Duvanjskog polja

elimo li pratiti ta se s Vukoviima dogaalo nakon spomenute seobe,


valja se za njima uputiti u Sinjsku krajinu. O Vukoviima u novome kraju obilje podataka sauvano je u arhivskoj grai, kojom su se bavili mnogi
istraivai, meu kojima se temeljitou i studioznou posebno istie sinjski
franjevac fra Josip Ante Soldo. U vezi s Vukoviima on donosi i ovu konstataciju: God. 1688. stigla su braa harambake obitelji Vukovia s 45 lanova
(istaknuo S.M.), meu kojima je upisan i jedan od organizatora migracije fra
Pavao Vukovi11 i nastavlja: Nastanili su se u novom kraju u selu Brnazama i postali najpoznatija serdarsko-harambaka seoska obitelj. Na drugom
mjestu isti autor biljei: Prva poznata potvrda investiture grupi prebjega je 3.
oujka 1688. brai Miji, Pavlu i Tadiji Vukoviu iz Duvna u Brnazama kojom
su dobili kulu, kuu i sto kanapa zemlje.12 O porodici Vukovi, koja je za
11 J. A. SOLDO, Stanovnitvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII. stoljeu: Duvanjski zbornik, Zagreb-Tomislavgrad, 2000, 167 (poziva se na izvor: DAZd, Spisi op. prov.
G. Cornara, list 516).
12 J. SOLDO, Etnike promjene i migracije stanovnitva, 94. Brnaze su bile podijeljene u dvije banderije: serdara Tadije Vukovia i harambae Jakova Tomaevia.
(Isto, 131).
209

Kai, Split, 2012.-2013, 44-45

cijelo vrijeme mletake uprave sauvala ast serdara, vrijedne podatke (cijeli
rodoslov) zabiljeio je fra Andrija Kai Mioi. Vjerujemo da su dosta pouzdani, jer ih je mogao dobiti, osim od mnogih Vukovia, i od svoga suvremenika i brata fra Pavla Vukovia, a i prepisati iz dokumenata do kojih je doao.
To izriito i kae kad poinje izlagati rodoslovlje te loze: Pleme Vukovia
izlazi od Nemana, kako se nahodi u njegovim starim pismim (istaknuo S.M.).
Od njega izae Vuko, ter oni koji se posli rodie prozvae se Vukovii. Nakon te konstatacije slijedi rodoslovlje Vukovia s koljena na koljeno.13

NADGROBNI SPOMENICI I NATPISI


Uspomena na odseljene duvanjske Vukovie u njihovu je staromu kraju
ostala u toponimu Vukovine (kod sela Luga), gdje su do seobe ivjeli i gdje
su pokojnike pokopavali.14 To vrlo staro groblje na brijegu i danas se zove
Vukovine.15 Najstariji spomenici u obliku kria u o tome groblju ba su Vukovievi.16 Na nekoliko su upisana imena pokojnika i vrijeme njihove smrti. Te epitafe napisane bosanicom (tadanjim narodnim pismom) vjerojatno
su pisali mjesni sveenici (bilo franjevci, bilo popovi glagoljai), koji su se
njome dokasno sluili (i do prvih decenija XIX. stoljea).17 Logino bi bilo
zakljuiti da je bar neke od tih natpisa na svome mjesnom groblju pisao fra
Pavao Vukovi. Evo tih natpisa, da se vidi koje su svoje Vukovie na tome
groblju ostavili njihovi suplemenici kad su prebjegli u Sinjsku krajinu.
13 ANDRIJA KAI MIOI, Razgovor ugodni naroda slovinskoga MATIJA
ANTUN RELJKOVI, Satir iliti divji ovik, Zagreb, 1988, 539-540.
14 I livanjski kraj ima svoju Vukovinu (brdo izmeu sl abljak, Drinova Mea i
Stupe), a imao je i svoje Vukovie. Pod imenom Vuak, Vuko, Vujak, Vui, Vukalo,
Vuevi i Vuk (ali i Vukovi) ivjeli su u drugoj polovici XVIII. i u prvoj polovici XIX.
st. u mnogim livanjskim selima (Strupni, Lusni, Priluka, Kablii, Bila, Prolog). Nema
nikakvih konkretnih pokazatelja o tome bi li se u kakvu vezu moglo dovesti livanjske i
duvanjske Vukovine, livanjski i duvanjski Vukovii.
15 Jo i u srednjem vijeku tu je bila nekropola. U blizini starih Vukovievih grobova
i do danas je sauvan jedan srednjovjekovni spomenik (steak u obliku sanduka). Bakulin
navod u ematizmu iz 1867. godine da je na tom groblju bila sagraena velika crkva na
ast sv. Jerke R. Joli dri sigurnim (R. JOLI, Nav. dj., 255).
16 U to staro groblje i danas svoje pokojnike pokopavaju sela Mokronoge, Lug i Kuk
(porodice Jakia). Ograeno je prije etvrt stoljea.
17 U prilog tome kao ilustraciju navedimo podatak: Nakon odravanja prve kapitularne kongregacije fra Ivan Skoibui alje prvu okrunicu brai 15. lipnja 1778. godine.
U njoj on naglaava da denitorij Provincije brai ne nalae nita novoga nego samo skree pozornost na postojee obveze i to: () kad se dopisi piu Ordinarijatu na narodnom
jeziku neka se piu i narodnim pismom bosanicom. (M. VRGO, Duhovni stupovi
Bosne Srebrene, Sarajevo-Zagreb, 2007., 377).
210

S. Manarelo, Vukovii na duvanjskim Vukovinama

Slika 1. Spomenik Stipanu Vukoviu s istone strane (lijevo)


i sa zapadne strane danas (desno)

1. Kri Stipana Vukovia (85 x 58 cm). Na njegovoj istonoj plohi (vidi


sliku 1 - lijevo)18 urezane su jedna uz drugu dvije zagrljene identine ljudske
gure. Svaka u svojoj drugoj slobodnoj u stranu ispruenoj ruci dri po jedan
kri. Iznad glava na vrhu spomenika urezan je polumjesec, ispod kojega je
stajao upisan tekst sad gotovo potpuno uniten atmosferilijama i nedostupan
za itanje jer je zaklonjen novopostavljenom granitnom ploom. Ipak se u prvom retku jedva naziru slova
, a u drugom retku ne moe se
nita odgonetnuti. Glavni dio teksta upisan je okomito, u dva stupca.19 Natpis
poinje od desnoga vrka polumjeseca i sputa se do ispruene lijeve ruke desne osobe. Tu je odozgo prema dolje upisano ime
. U drugom
stupcu (u prostoru izmeu dvaju likova) od ruku prema dolje itamo:
(tj. 1674).20 Rije je, dakle, o STIPANU VU18 Sad mu je visina smanjena na 67 cm, jer ga je Josip Jaki iz Kuka naknadno
ugradio u betonsku plou kad je pravio spomenik svojoj eni Mari (1909.-1981.). Velika
je teta to je novopostavljena granitna ploa potpuno zaklonila ovaj uistinu zanimljivi i
vrijedni kri. Po kazivanju Josipa Jakia (r. 1907.) u taj grob su pokopani: njegov otac Ilija, djed Mijo i pradjed. Ne zna kakva bi veza bila izmeu Jakia i Vukovia, niti kad su se
Jakii poeli pokopavati u Vukovieve grobove. Kae da su Jakii starinom iz Rokoga
Polja. U duvanjskom kraju Jakii nisu evidentirani ni 1741, ni 1768. godine.
19 U to vrijeme u duvanjskom kraju okomito pisanje teksta susree se i na nekim
drugim spomenicima. Vidi, na primjer, natpis na kriu u katolikom groblju u Sarajlijama
(R. JOLI, Nav. dj., 159).
20 R. Joli je na tome kriu vidio samo natpis u drugome stupcu i pokuao ga proitati
kao (kri) Kovia 1673. Zadnje slovo u upisu godine proitao je kao
(g), no ja u njemu
vidim slovo
(d). Usp. R. JOLI, Nav. dj., 160.
211

Kai, Split, 2012.-2013, 44-45

KOVIU.21 Sa zapadne strane na ovome spomeniku je jo jedan jednostavno


urezani kri (slika 1 - desno). Uz grob Stipana Vukovia (prema jugu) drugi je
stari kri (70 x 50 cm) iz istoga vremena (najvjerojatnije takoer Vukoviev).
Na njegovoj istonoj strani uklesan je dosta skladan kri. Danas na tom spomeniku nema vidljivih tragova natpisa. U rodoslovu koji donosi fra Andrija Kai
Mioi toga Stipana ne nalazimo. Jedini Stipan u toj staroj generaciji Vukovia
u fra Andrijinoj genealogiji jest sin Tadijin No on je umro tek 1748. godine.22

Slika 2. Spomenik imunu Vukoviu (lijevo) i dio natpisa bosanicom (desno)

2. Nad grobom imuna Vukovia stoji kri (120 x 63 cm) s reljefno skladno uklesanim manjim kriem na njegovoj sredini s istone strane (slika 2 - lijevo). Na zapadnoj strani je bez ornamentike. Natpis je na istonoj strani. Ispod
lijevog kraka reljefnog kria u 1. retku urezano je
i slijedi ispod
desnog kraka
; u 2. retku ispod lijevoga kraka
, ispod
desnog
i ispod toga u treem retku
(dakle: OVDE LEI
21 Slovo e iza upisano je kao oznaka prizvuka (u starijim tekstovima tu bi se upisao
poluglas). Ta pojava nije nepoznata ni u upisima na narodnom jeziku u starim matinim
knjigama.
22 A. KAI MIOI, Nav. dj., 539.
212

S. Manarelo, Vukovii na duvanjskim Vukovinama

IMUN VUKOVI). Ispod reljefnog kria upisana je godina


(tj.
1678.), a onda u etiri retka slijedi natpis 1. redak:
; 2.
redak:
; 3. redak:
; 4. redak:
(OVI KRI UINI TADIA BRAT IMUNA). I na samom dnu urezan
je kri i latinika slova IHS, tj. Isus Krist Spasitelj23 (slika 2 desno). Tadija
i imun imali su jo dvojicu brae: Miju (Miu) i fra Pavla. imunu je Tadija
podigao spomenik, a fra Pavao je najvjerojatnije urezao epitaf. Sva trojica
imunove brae, kao i sin mu Boe,24 napustivi Vukovine, zauvijek su se
nastanili u sinjskome kraju.25
3. Prvi do groba Stipana Vukovia (na zapadnoj strani) Kri ene Frane Vukovia, najstariji je Vukoviev sauvan datirani spomenik na tome
groblju. Na sredini istone plohe, toga skladno oblikovanog i dosta dobro
ouvanog, malo na zapad nagnutog kria (80 x 55 cm) isklesan je manji
reljefni kri, i na gornjem i bonim krakovima kria jo je po jedan u krug
urezani stilizirani kri, s jo jednim malim krugom u sredini, pa svaki od
njih djeluje kao rozeta (slika 3 - lijevo). Na donjem kraku (ispod reljefnog
kria), ne osobito lijepo oblikovanim slovima bosanice, urezan je tekst
u est redaka. U prvom retku ispod teksta urezan je manji kri a od njega
dalje slijedi natpis u est redaka. Prvi redak:
; 2. redak:
; 3. redak:
; 4. redak: M
; 5. redak:
; 6. redak:
(tj. 1660.); slika 3 - desno.
23 Joli nije dobro proitao godinu. On kae da je to 1675, a jasno je vidljivo da je
1678. Dobro je proitao zadnja etiri retka, ali nije vidio da je imunu prezime Vukovi
(R. JOLI, Nav. dj., 159-160).
24 I Bou e, kao i ostale junake Vukovie, opjevati fra Andrija Kai Mioi u
pjesmi koja je prikazana gosp. pris. serdaru Justi Vukoviu (A. KAI MIOI, Nav.
dj., 540-544).
25 Ako pogledamo popis i nacrt estica, vidjet emo da najvee estice i najveu
koliinu kanapa imaju upravni i vojni funkcioneri. Najvie zemlje ima serdar Tadija Vukovi; njegovo vlasnitvo iznosi preko 150 kanapa, tj. 50 dana oranja. (S. GUNJAA,
Najstarija poznata katastarska mapa Sinja, Zbornik Cetinske krajine, 1981, 2, 174). Kasnije e i Tadijin sin Stipan biti serdar Sinja (S. ZLATOVI, Nav. dj., 206). O monom Tadiji
serdaru J. Soldo jo konkretnije kae: Tadija Vukovi odvojio se od svojih u Brnazama
i preao u Maljkovo. On je s Jurom Budimirom, iz Livna, i Pavlom Bilandiem nastanjenim u Dicmu (Kruvaru), ali iz Duvna, dobio 3. prosinca 1691. stopedeset kanapa zemlje
i to od Potravlja do mjesta Otiia i od Cetine do vrha Svilaje da bi tu privukli i druge
izbjeglice, to oni nisu inili, jer su i danas oni jedini ostali u Maljkovu. (J. SOLDO, Etnike promjene i migracije stanovnitva, 116). Tadija je prvi od Vukovia dobio titulu
serdara, a nakon njegove smrti, serdarom je imenovan (22. III. 1706.) njegov sinovac
Boo, sin imuna, pokopanog na Vukovinama (J. A. SOLDO, Prilozi za upoznavanje
razvoja Sinja, 134-135). Justin Vukovi, sin tad ve pokojnog Boe, takoer e biti
serdar, dobio je 8. IV. 1718. osam kanapa livade u Duboki (Isto, 159).
213

Kai, Split, 2012.-2013, 44-45

Upisiva je prilikom klesanja napravio nekoliko pogrjeaka: tree slovo


prve rijei ostalo je nedovreno. Moe se samo slutiti da je rije ili o slovu
ili o slovu
(d), pa bi se ta rije mogla itati kao OVO ili kao OVD(e). Prva
dva slova u prezimenu Vukovi nespretno su mu srasla, a na mjestu treega
slova bio je najprije urezao slovo A, pa je preko njega kasnije slovo morao
dublje urezati. Evo toga natpisa latinicom. Prvi redak: OVO LEI; 2. redak:
POD OVIM; 3. redak: KRSTOM POK(ojnog); 4. redak: FRANE VUKOVI;
5. redak: A ENA NA 1660 (cifra 60 prenesena je u sljedei esti redak).26

Slika 3. Spomenik eni Frane Vukovia


s istone strane (lijevo)
i natpis bosanicom (desno)

Na zapadnoj plohi spomenika takoer je urezan jednostavan kri. O kojem


je Frani Vukoviu ovdje rije, ne zna se. Njega ne spominje ni rodoslov Vukovia koji je zapisao fra Andrija Kai Mioi. To nije onaj Frano kojeg fra Andrija biljei kao unuka Tome Vukovia (brata Matijeva, Grgina i imunova).27
4. Kri nad grobom Tome Vukovia (90 x 64 cm) skladno je i jednostavno komponiran, ali vrlo ukusno ornamentiran. Na istonoj plohi na njega je
urezan jo jedan kri i polumjesec, a na zapadnoj: konture ljudske gure koja
u desnoj ruci dri uklesani kri, a lijevom se podboila28 (slika 4 - lijevo). Pri
26 Joli nije uspio proitati taj natpis (R. JOLI, Nav. dj., 160).
27 Vidi A. KAI MIOI, Nav. dj., 539.
28 Gotovo identian lik urezan je na jednom kriu u katolikom groblju u Sarajlijama,
na kojemu je (kao i na ovom) natpis bosanicom. Na tomu Tominu Joli nije vidio natpisa.
Gotovo je sigurno da ih je radio isti majstor (usp. R. JOLI, Nav. dj., 159).
214

S. Manarelo, Vukovii na duvanjskim Vukovinama

Slika 4. Spomenik Tomi Vukoviu (lijevo)


i natpis bosanicom (desno)

vrhu kria, na gornjem kraku, urezan je polumjesec, a na prostoru izmeu


polumjeseca i glave ljudske gure bosanicom je upisano u etiri retka. Prvi
redak:
; 2. redak:
; 3. redak:
; 4. redak:
(dakle: OVO LEI TOMO VUKOVIA); slika
4 - desno. Iz kazivanja fra Andrije Kaia Mioia zna se za dvojicu Toma
Vukovia: jedan je stric brae imuna, Mie, Tadije i fra Pavla Vukovia,
drugi je sin spomenutog Tadije. Jedan Tomo Vukovi, kako pjeva fra Andrija, poginuo je branei Krf od Turaka.29 Bit e da je to onaj alr Tomo, sin
Tadijin, pa bi onda, vjerojatno, ovaj Tomo, to poiva na Vukovinama, bio
Tadijin stric.
5. Jo je jedan vrlo stari, atmosferilijama dosta oteeni kri (60 x 45 cm),
naoko malen i neugledan, ali vrlo zanimljiv. Na njemu je na istonoj plohi
uklesan drugi reljefni kri, oko kojega je natpis urezan slovima bosanice, i to
drukije nego na bilo kojem drugom tamonjem spomeniku. Zbog istroenosti
slova danas je s njega nemogue bilo to suvislo proitati, osim to se moe
odgonetnuti pokoje slovo ili slog:

Najvei broj slova poredan je kruno, oko uklesanoga reljefnog kria (slika 6). Kri
je okruen dananjim Bakovievim spomenicima i u neposrednoj je blizini
srednjovjekovnog steka (sanduka).
Usporedimo li oblike slova bosanice kojima su ispisani navedeni epita
na Vukovinama s oblicima slova bosanice s natpisa na stecima XV.-XVI.
29 A. KAI MIOI, Nav. dj., 539 i 544.
215

Kai, Split, 2012.-2013, 44-45

stoljea, lako emo uoiti da su veinom gotovo istovjetni.30 ini se dovoljnim


da ostanemo pri toj generalnoj konstataciji, jer bismo detaljnom paleografskom analizom svakoga slova nepotrebno razvukli i opteretili tekst. Dodajmo
samo da su i na Vukovinama upisivai brojeve u oznakama godina biljeili
ne brojkama nego slovima, kako je bilo ustaljeno i u zapisima na srednjovjekovnim stecima.31

Slika 5. Spomenik Miji Mlakiu (lijevo)


i natpis bosanicom (desno)

6. Ni cijelo stoljee nakon spomenutih natpisa na Vukovievim spomenicima nema ni jednoga drugog spomenika na tome groblju (ili takav
nije sauvan) na kojemu bi bilo zabiljeeno ime pokojnika i vrijeme njegove smrti. Nakon te duge pauze prvi spomenik na kojemu ima zapis jest
Mlakiev kri iz 1773. godine (slika 5 - lijevo), koji je u neposrednoj blizini
30 Usp. IRO TRUHELKA, Bosanica prinos bosanskoj paleograji, GZM,
IV/1889, 67; BENEDIKTA ZELI-BUAN, Bosanica u srednjovjekovnoj Dalmaciji,
Split, 1961 (tabela I); MARKO VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1980, 129-276 (passim); . BELAGI, Steci kultura i umjetnost, Sarajevo
1982., 427-438. i tablica na str. 439.
31 Sve do poetka XIX. st. u epitama i po ovdanjim starim pravoslavnim grobljima
nalaze slovima obiljeene brojke. I do danas ima takvih sauvanih epitafa po grobljima u
Mandinu Selu i u Opleanima (R. JOLI, Nav. dj., 157-158). Dosta takvih spomenika do
danas je sauvano i u livanjskom kraju (S. MANERALO, Groblje u Zastinju kod Livna,
GZM, XXXIX/1984, 154-168).
216

S. Manarelo, Vukovii na duvanjskim Vukovinama

Vukovievih spomenika (najblii je kriu Stipana Vukovia). Na sredini


njegove istone plohe uklesan je povelik reljefni kri iznad kojega je u se; 2.
dam redaka natpis ispisan bosanicom. Prvi redak:
redak:
1773; 3. redak: (?)
(
?)
; 4. redak:
; 5. redak:
; 6. redak:
; 7. redak:
(slika 5 - desno).
Poetak teksta je oteen. Na mjestu oteenja, po tada ustaljenom
obrascu, najvjerojatnije je stajala rije miseca,32 a onda slijedi: ..SARPNJA NA 1773 (trei redak je neitak) ONDA JE OVO KRI POKOJNOGA
MIJE MLAKIA. Tekst upisan u treem retku nije mogue suvislo proitati zbog oteenja na njegovu poetku i zbog toga to su dugotrajnim djelovanjem atmosferilija slova (osim nekih) oteena do jedva vidljive prepoznatljivosti. Nazire se da je tu najvjerojatnije bilo urezano slovo (v), pa
(a), pa do njega: ili slova
(se) ili je to, moda, urezano razvueno slovo
(k), i onda izdvojeno od svih na kraju je dobro ouvano slovo (z), ili
je to, mogue, broj 3. U etvrtom retku upisiva je nainio lapsus urezavi
jedno do drugoga dva puta slovo d. Plastino isklesani kri razlomio je
tekst sedmoga retka nadvoje: s lijeve strane urezano je
(laki),
(a). Slova kojima je napisan ovaj epitaf najveim dijelom
a s desne
imaju odlike kurzivne bosanice kakva se nalazi u matinim knjigama toga
vremena (npr. slova: a, d, k, n, p, r, ).33 O Miji Mlakiu, pokopanom u
ovome grobu, nema nikakvih podataka, ali o rodu Mlakia iz toga vremena
ima ih podosta. Godine 1741. u Sarajlijama je evidentirano 29 Mlakia u
dvije brojne obitelji: Ivanovoj (16 lanova) i Ilijinoj (13),34 a 1768. godine
je u selu Lug domainstvo Luke Mlakia (18 lanova) i u Letki obitelj Pave
Mlakia (3 lana).35

32 Vidjeti upise u starim crkvenim maticama iz toga doba. Usp. i Kroniku Pavla ilobadovia (Starine JAZU, XXI/1889., 90-112).
33 Po istom obrascu kao i taj epitaf napisan je i onaj na groblju u livanjskom selu
elebiu: NA 1752. OVO JE KRI P. JAKOVA OSIA. I slova na tim dvama spomenicima umnogome su slina (vidi S. MANERALO, Prilog prouavanju bosanice u
livanjskom kraju, Hercegovina, Mostar, III/1983, 68 i 77).
34 L. AKOVI, n.d., 271. Te su godine (8. studenog) u Eminovu Selu krizmani:
Grgo, Kata, Luka, Josipa, Mato i Ivan Mlaki, a kao kumovi krizmenika upisani su Luca,
Petar, Marta, Tomo i Ivan Mlaki (Isto, 381-385).
35 D. MANDI, Nav. dj., 132. U Lugu su Mlakii i poetkom XIX. stoljea. Tu su
evidentirani 1822. godine (Matica vjenanih upe Seonica, sv. I, 14, 52), a u ujici su
1857. godine (Matica vjenanih upe Livno, sv. I, red. br. 19 za 1857. godinu).
217

Kai, Split, 2012.-2013, 44-45

Slika 6. Oteeni spomenik Vukovia (?),


iji je natpis bosanicom
nemogue proitati

ZAGLAVAK
U duvanjskom je kraju postojbina dananjih sinjskih Vukovia, iji je
rod, osim glasovitog fra Pavla, dao niz proslavljenih serdara, harambaa i sveenika. U starome kraju su ostali samo pokojnici na srednjovjekovnom groblju
Vukovine nedaleko sela Luga. Nakon steaka njihovi su spomenici najstariji
u tome groblju, nazvanom po njihovu prezimenu. To su spomenici: Stipanu
Vukoviu, Tomi Vukoviu, eni Frane Vukovia, spomenik to ga je Tadija
Vukovi (kasnije opjevani serdar) podigao svome bratu imunu, i jo jedan
iz istoga vremena (svi su oni tu due od tri stoljea), iji je tekst toliko oteen
da ga je nemogue proitati. Ti krievi, osim to su vrlo zanimljivo isklesani,
znaajni su za kulturnu batinu po tome to su natpisi na njima ispisani bosanicom (tadanjim narodnim pismom), istom onakvom kakvom su pisani epita
po stecima XV. i XVI. stoljea.
Kao znakovite tragove jednoga vremena, te vrlo vrijedne (makar i ne monumentalne) spomenike na Vukovinama treba uvati i, koliko je god to mogue, zatititi od propadanja. Nuno je to zbog onih kojima su podignuti, onih
218

S. Manarelo, Vukovii na duvanjskim Vukovinama

koji su ih podignuli i zbog truda zapisivaa koji su na njima biljeili imena


pokojnika s plemenitom nadom da e trag o njima tako biti sauvan i za itav
niz buduih pokoljenja. Treba ih uvati i zato to svjedoe o tome kakve su krieve (kao nadgrobne spomenike) prije vie od tri stoljea svojim pokojnicima
podizali tadanji ljudi, kojom su ih vjetinom klesali i kako i kojim motivima
ukraavali tadanji klesari. Ti krievi trae zatitu i kao vrijedni nadgrobni
spomenici svojevrsne zavrne faze razvoja srednjovjekovnih spomenika, bolje reeno, prijelazne faze od steaka ka rustikalnim krievima, isklesanim
sasvim jednostavno, bez osobito izraene ornamentike. Treba ih uvati i kao
svjedoanstvo o poetnim koracima pismenosti u tim selima, o (ne)spretnosti
upisivaa i o bosanici kao tadanjem narodnom pismu ovoga kraja, a nadasve
o religioznim spomenicima da su ljudi toga doba bili vjernici katolici.
Treba se nadati da e navedene razloge imati na umu svi kojih se to tie (a
tie se nas svih), prvenstveno onih u lokalnim vlastima, a naroito onih meu
njima koji se po slubenoj dunosti bave zatitom spomenika kulture. Stoga
treba oekivati da e taj zanimljivi dio vjerske i kulturne duvanjske batine biti
primjereno zatien i sauvan za budue narataje.

219