BIBLIOTEKA TAJNE SILE

TAJNE ivota oko nas ne skrivaju se

u dalekim, svemirskim prostranstvima, u nepristupanim praumama ili
morskim dubinama.
TAJNE o kojima, osobito ako ih ne
upoznamo, ovisi naa svakodnevna
sudbina, ne treba traiti daleko od
nas, one su negdje pokraj nas, ali
skrivene. TAJNE su nam esto nepristupane, jer nam se ini da se nas
ne tiu. TAJNE naih sudbina nisu
sloene, teke zagonetke, jer iza njih
esto stoje - ljudi. TAJNE su ono
to mi o tim ljudima ne znamo. TAJNE su ono to moramo proniknuti radi vlastita mira i sigurnosti.
SILE ne upravljaju samo magnetskim
poljima. SILE upravljaju svijetom. SILE ne upravljaju samo prostim padom ili kretanjem planeta. SILE
upravljaju sudbinama cijelih naroda,
dakle i naom osobnom sudbinom.
SILE mogu biti pozitivne i negativne,
dobronamjerne i zlokobne. SILE mogu biti opasnije, to manje o njima
znamo.
TAJNE SILE upravljaju nama, naim
precima, naim povijestima. TAJNE
SILE su ime straha koji obuzima ovjeanstvo iz pokoljenja u pokoljenje.
TAJNE SILE mogu se svladati samo
znanjem jer vie nisu ni tajne, ni sile
im o njima sve znamo.
TAJNE SILE naziv su biblioteke zagrebakog Centra za informacije i
publicitet koja treba dati odgovore
na mnoga pitanja koja zanimaju suvremenog ovjeka. TAJNE SILE su
vaa biblioteka, koja e vam pomoi
da shvatite kako mnoge TAJNE nisu
tajne, a kako su mnoge SILE utoliko
slabije ukoliko vie o njima znamo.
TAJNE SILE razotkrivaju ne samo
tajne, nego i zablude, jer prije svega
nude itatelju istinu, koja mu, iz ovih
ili onih razloga, nije bila dostupna.

SLAVKO ODI, roen 1916. u Bihau,

student tehnike, u NOR-u borac, politiki komesar voda, sekretar taba
brigade, politiki komesar bataljona,
pomonik komandanta mjesta i podruja, komandant podruja, pomonik efa obavjetajnog centra taba
korpusa, lan Odjeljenja zatite naroda pri Vrhovnom tabu NOV]. Nosilac
Partizanske spomenice 1941., rezervni pukovnik. Poslije rata na radu
u Ministarstvu unutranjih poslova,
generalni konzul u Torontu, naelnik
odjeljenja u DSIP-u. Objavio knjige
Dosije bez imena, Neostvareni
planovi (prva nagrada 13. maj
1966), i Desant na Drvar (nagrada
22. decembar 1981) i mnoge
lanke na temu NOR-a u strunim asopisima i publikacijama, kao i feljtone u dnevnoj i nedjeljnoj tampi.

SLAVKO KOMARICA, roen 1923. u

Banjaluci, uenik trgovake akademije. U NOR-u borac, politiki komesar
voda, politiki komesar ete, pomonik komandanta podruja, zamjenik
komandanta odreda, naelnik taba
brigade, pomonik naelnika i naelnika operativnog odsjeka taba korpusa. Nosilac Partizanske spomenice 1941., rezervni potpukovnik. Poslije rata generalni konzul u Zrichu,
zatim radi u Institutu za meunarodnu politiku i privredu, u asopisu
Meunarodna politika, slobodni
novinar. Pod pseudonimom S. Koslav
objavio (19541957) trilogiju o drugom svjetskom ratu: Tragom nasilnika, Dogaalo se iza kulisa i
Generali obavjetajne slube. U
mnogim dnevnim i nedjeljnim listovima i periodinim publikacijama objavio brojne lanke i feljtone.

SLAVKO ODI i SLAVKO KOMARICA

zajedniki su objavili vie feljtona na
teme NOR-a u dnevnoj tampi i knjigu No i magla Gestapo u Jugoslaviji.

Biblioteka TAJNE SILE

Redakcija
Bruno Amerl, Stjepan Cer j an, ore Liina,
Konstantin Miles, Jagoda Zeli-Rukavina

Urednik
Jagoda Zeli-Rukavina
Recenzenti
Vojislav Nikoli
Vladimir Milanovi
Likovna oprema
Hinko Bohr

Slavko Odi
Slavko Komarica

PARTIZANSKA
OBAVJETAJNA
SLUBA
1 9 4 1 - 1 9 4 2 .

ta se stvarno dogaalo
knjiga trea

C E N T A R ZA I N F O R M A C I J E I PUBLICITET
Zagreb, 1988.

Copyright by
Centar za informacije i publicitet, Zagreb
I S B N 86-7125-032-6

OBAVJETAJNA SARADNJA S
MOSKVOM
ne stidimo se svojih iluzija najvea ast iznimka specifina uloga Rade Konara Tito u SSSR-u
i povratak u zemlju 1940 Sovjeti su znali za Barbarossu i Churchill obavjetava Staljina sve je bilo
uzalud Titov oprez zbrka oko dislokacije njemakih operativnih divizija izvjetaji Moskvi preko Zagreba direktna je veza uspostavljena razliite napomene uz istu depeu nerijeena nepoznanica
sporne depee Moskve Vlatko Velebit stupa na dunost prva obavjetajna depea Moskve jo jedna
zagonetka novi zahtjevi Djeda i detalji su vani
posljednji Titovi obavjetajni izvjetaji u 1942 informacije o napadu sila Osovine na Tursku Enigma
Bor prestanak utnje o Mustafi Golubiu Vladimir Dedijer izaziva buru dvije knjige, feljtoni, polemika i novi detalji neka pitanja, ipak, bez odgovora
potraga za radiostanicom u Beogradu Titove depee Direktoru puteestvije Pavlodara jedan
propust sudbine Moskva predlae zanimljivu
obavjetajnu igru Fjodor Mahin na sceni ko bi
mogao biti Mars Draa Mihailovi pronalazi novog vou partizana neke teze Vladimira Dedijera
Igra sa Marsom nije izvedena

Dvadesetak godina poslije rata Josip Broz Tito je rekao:

Ne treba sada skrivati ili se sramiti to smo
sve do 1948. otvoreno i iskreno gledali u Sovjetski
Savez. Ne stidimo se svojih iluzija; naprotiv, ponosimo se njima. One su bile neto pozitivno i odraavale su nau duboku vjeru u progres i socijalizam.1
Hotimino ili ne, Tito je tim rijeima parafrazirao
poznatu misao velikog francuskog knjievnika i sociologa osamnaestog vijeka Charlea Montesquiea (arla
Monteskijea):
Ono to je istina u jedno vrijeme u drugo vrijeme je zabluda.

U tokijskom zatvoru, oekujui suenje, u martu

1942, jedan od najbliih saradnika sovjetskog obavjetajca Richarda Sorgea (Rihard Zorge) proglaenog
posmrtno (1964) herojem Sovjetskog Saveza Jugoslaven, dopisnik Politike, Branko Vukeli odlikovan
takoer posmrtno (1965) sovjetskim Ordenom otadbinskog rata I stepena objasnio je razloge koji su ga naveli da deset godina prije toga (1932) u Parizu pristane
da radi za sovjetsku vojnoobavjetajnu slubu (organizaciju). To objanjenje ostalo je zapisano u aktima japanskog suda koji mu je izrekao smrtnu presudu:
ak ako revolucija i ne moe da bude ostvarena u nae vrijeme ipak je postojala jedna zemlja
koja je uspjeno poloila ispite socijalizma, i koja
e i dalje postojati da bi bila pobornik socijalistike revolucije u budunosti... Kada bismo mogli da
branimo Sovjetski Savez kako bismo ga drali u

zaklonu od r a t a desetak iduih godina, ta zemlja

bi mogla da izgradi solidan socijalistiki sistem
na polju ekonomije, kulture i odbrane, to vie nijedna kapitalistika zemlja ne bi mogla da srui...
Uspjeh socijalistike izgradnje i ouvanje mira jesu dvije najvatrenije nade i najautentinije pobude, koje su zasluivale da se stupi u ovu organizaciju... Prema onom to sam uo u Parizu, cilj ove
organizacije bio je da brani SSSR od inostrane invazije a to je bio jedan od glavnih zadataka Kominterne i da prikuplja korisna obavjetenja za
taj cilj kao i za ope aktivnosti komunistikog pokreta. 2
Mnogi komunisti, pa i pojedinci koji to nisu bili po
ubjedenju ve su bili samo napredno orijentisani, u
p r e d r a t n o m su periodu radili za obavjetajnu slubu
tada jedine socijalistike zemlje na svijetu iz istovjetnih
ili slinih pobuda kao i Branko Vukeli.
Pritom treba naglasiti da se u naoj publicistici, koja
se ozbiljno ili neozbiljno (to je ei sluaj) bavi problematikom aktivnosti sovjetske obavjetajne slube, brkaju pojmovi i esto poistovjeuje NKVD (Narodni komesarijat unutranjih poslova) sa Obavjetajnim odjeljenjem Generaltaba Crvene armije. A u emu je rije?
Stvarajui u godinama prije drugog svjetskog rata
svoju obavjetajnu mreu u zapadnoj Evropi, koja je dobila naziv Crveni orkestar (naime muzika je oznaavala radio-stanicu a ta je mrea raspolagala s vie muzika!), Leopold Trepper govori o dolasku sovjetskog
oficira Viktora Sukulova u Belgiju, i to s pasoem urugvajskog dravljanina Vincenta Sierre (Vinsent Siera) i
pod pseudonimom Kent:
Sierra-Kent, koji je poput Alama nakupio svoje godine slube u panjolskoj i na nekim povjerljivim zadacima, nije mi se inio tako pouzdanim
kao njegov drug: sumnjao sam da je sluio
NKVD-u istodobno kada i u vojnoj obavjetajnoj
slubi. To nije bio rijedak sluaj, jer je NKVD
imao lo obiaj da ubacuje svoje agente u obavjetajnu slubu Crvene armije. Crveni orkestar nije
bio nikakav izuzetak, kao to mi se to dokazalo u
vie navrata. 3
Te Trepperove rijei ukazuju na injenicu da se
NKVD u inostranstvu nije bavio obavjetajnom (informativnom) nego kontraobavjetajnom slubom kontroliui rad slubenika sovjetskih predstavnitava i samih sovjetskih obavjetajaca, grupa bjelogardejaca koji
su eljeli da prodru u SSSR radi izvoenja diverzan-

tskih akcija ili pijunae, trockista, ili trockista, stvarnih i izmiljenih protivnika SSSR-a...
U to su vrijeme sve komunistike partije svijeta bile
sekcije Komunistike internacionale (Kominterne) i stoga su bile obavezne da provode uputstva i direktive njenog Izvrnog komiteta. Postupajui tako, rukovodstva
komunistikih partija stavljala su na raspolaganje sovjetskoj vojnoj obavjetajnoj slubi, pa i NKVD-u, i svoje
birane kadrove. Prema ustaljenom pravilu ti su pojedinci od tog trenutka prekidali svaku vezu s matinom
partijom. Govorei o tome, rukovodilac takoer veoma
znaajnog sovjetskog obavjetajnog centra u vajcarskoj prije i u toku rata, andor Rado napisao je:
...jedan je od najvanijih principa sovjetske
obavjetajne slube da ne smije imati nikakve veze s Komunistikom partijom. 4
O tom aspektu odnosa KPJ sovjetska obavjetajna
sluba govorio je u intervjuu objavljenom u decembru
1984. u sarajevskom Osloboenju i na istaknuti politiki radnik i diplomat Ivo Vejvoda. Godine 1934. on je
studirao u Pragu i bio lan KPJ. Jednog dana Zora Gavri, jedna od glavnih aktivistkinja KPJ u Pragu, rekla
mu je: Trai te jedan odgovoran drug.
Ono ta je uslijedilo Vejvoda opisuje ovim rijeima:
Preda mnom se pojavio ovjek srednjeg rasta,
proelav, malo prosijed... Pitao me je to radim,
kako ivim, imam li djevojku, novaca... (tri take u
originalnom tekstu primj. autora). Tog dana mi
je rekao da odmah prekinem sve veze sa Partijom, i da u ubudue raditi iskljuivo s njim (istakli autori). Nisam znao tko je taj ovjek...5
Bio je to ve tada znaajan sovjetski obavjetajac
Mustafa Golubi o kome emo kasnije vie pisati u
ovom poglavlju. No, vrijedi zabiljeiti i ove rijei Ive
Vejvode iz istog intervjua:
Da sam znao ko je, u stvari, Mustafa Golubi,
ja bih sebe sigurno smatrao aristokratom komunistikog pokreta. Jer, raditi za sovjetsku obavjetajnu slubu, za veliku rusku revoluciju, za Staljina, bila je to tada najvea ast koja je mogla da
zadesi jednog komunistu. 6
Princip odvajanja obavjetajnog rada za SSSR od aktivnosti legalnih ili ilegalnih komunistikih partija vaio je i u miru i u ratu, premda je ponekad, iznimno,
znao biti i zaobien.

Situacija s Komunistikom partijom Jugoslavije, zapravo s njenim generalnim sekretarom Josipom Brozom Titom na tom je planu, naroito od trenutka njemakog napada na Sovjetski Savez, bila potpuno drukija. Objanjenje za to moe se nai u ugledu koji je on
stekao u rukovodstvu Kominterne uspjeno i odluno
izvodei renesansu KPJ u predratnom periodu, kao i u
autoritetu koji mu je, nesumnjivo, u sovjetskim vojnim,
a samim time i vojnoobavjetajnim vrhovima obezbijedio brz i uspjean razvoj partizanskog pokreta i narodnog ustanka na raskomadanom i okupiranom teritoriju Jugoslavije, pod njegovim rukovodstvom.
U takvim uslovima Tito je dozvolio i drugim visokim
funkcionerima KPJ da saraduju s predstavnicima sovjetske obavjetajne slube i da rade za sovjetsku obavjetajnu slubu ne prekidajui vezu sa svojom Partijom.
U poruci upuenoj Titu 25. jula 1941. iz Zagreba u Beograd, Josip Kopini je pisao o tome kako se ve 22. juna,
na dan njemakog napada na SSSR, sastao s Vladom
Popoviem, delegatom CK KPJ pri CK KPH, i Pavlom
Papom iljom, lanom CK KPJ, prenio im rije Molotova zapravo sutinu govora koji je komesar za
inostrane poslove Sovjetskog Saveza Vjaeslav Molotov
odrao istog dana preko Radio-Moskve i savjetovao,
pored ostaloga, i organizaciju obavjetajne slube za
Djedu, tj. za Izvrni komitet Kominterne. 7 Potkraj jula
1941. Kopini je u objanjenju predanom istranoj komisiji CK KPJ napisao da je oko mjesec dana prije toga
rekao Br(ki) da treba: da mi sve to je voj(nog) karaktera) kau da javim.8
Br(ko) je bio Rade Konar, tada sekretar CK KP
Hrvatske i lan Politbiroa CK KPJ. Meutim, on se po
obavjetajnoj liniji nije povezao samo s Kopiniem, ve
i s Ivanom Srebrenjakom Antonovim, rukovodiocem
jedne grane sovjetske vojnoobavjetajne slube u Jugoslaviji. Kako je i zato do toga dolo, vidi se iz izjave
koju je Andrija Hebrang, lan Operativnog rukovodstva CK KPH, u avgustu 1941. dao Komisiji CK KPJ (Blagoju Nekoviu i Vladi Popoviu):
... Poslije poruke Tita, da s Antonovim trebamo saradivati, ja sam ga u cilju te saradnje povezao s Brkom, koji ga do sada nije poznavao. Iz
, razgovora, koji sam poslije Titine poruke imao s
Antonovim ja i ostali drugovi, smatrao sam u prvi
mah da bi naa saradnja mnogo koristila naoj
stvari.9
Titova poruka Hebrangu da s Antonovim treba(mo)
saradivati nije naena, ali je najvjerovatnije uslijedila

neposredno nakon njemakog napada na Sovjetski Savez. Uz to, iz tog dokumenta proizlazi da je Hebrang i
prije toga odravao vezu s Antonovim.

0 specifinoj ulozi Rade Konara Brke, pa i Tita, u

radu sovjetske obavjetajne slube u okupiranoj Jugoslaviji, koja je djelovala i preko rukovodioca Kominterninog centra za vezu u Zagrebu Josipa Kopinia te Ivana Srebrenjaka (Antonova) rjeito govori pismo koje je
Konar (Brko) 11. septembra 1941. godine poslao Kopiniu (Vazduhu). Obojica su se tada nalazila u Zagrebu,
a pismo je u cjelini doslovno glasilo:
Drue Vazduh,
Trai(o) sam prije 56 dana da se sastanemo,
nisi nita odgovorio. Javi ako nema vremena, ja
u ti napisati sve ta hou. aljem ti, evo, ovaj telegram to si ga poslao Antonovu; ja sam mu ga
dao ali on ga ne moe otvoriti, tj. raifrovati; kae
ispoetka ide a kasnije se ne slae. Javi da li je
ovaj telegram primljen na njegovu ifru, tj. da li si
ga odozgo primio ovako kako si ga dostavio nama, ili si ga, moda, ti sam ifrovao nekom ifrom
s kojom ti raspolae. Moda sam ja pogreio,
(moda je) trebalo pismo poslati prije Starom, a
on da ga raifra, pa da ga poalje Antonovu. Kad
sam od tebe primi(o) (pismo), video sam (da) pie
Antonovu'; ja sam mu (ga) poslao, meutim, on
ga ne moe raifrati; javi u emu je stvar. A takoe (javi) kad se moemo sastati. Brko.10
Ono odozgo odnosilo se, jasno, na Moskvu, a Stari
je bio Tito.
Kao to vidimo, Rade Konar je u odreenim trenucima imao i ulogu veznika izmeu Vazduha i Antonova, odnosno izmeu Vazduha, Staroga (Tita) i Antonova! Interesantno je jo neto: upravo citirano pismo
Konar je napisao drugu Vazduhu nakon otrog sukoba to ga je imao s njim u julu iste godine!
1 konano, kada je rije o Konarevu obavjetajnom
radu, treba napomenuti i to da su Talijani prilikom njegova hapenja u Splitu 17. novembra 1941. godine nali
kod njega podatke koji su u to vrijeme mogli neto znaiti samo za sovjetsku a ne i partizansku obavjetajnu slubu. U pismu iz zatvora o svom sasluanju, govorei u treem licu, on je o tome napisao:
Donijeli su nekakve dvije cedulje, na jednoj
su bili nekakvi podaci o brodogradilitu, a na dru-

goj podaci da se blizu Bea nalaze benzinski rezervoari.11

Logino, u istragu protiv uhapenog Konara, iji
pravi identitet Talijani jo nisu znali, odmah se ukljuila i talijanska kontraobavjetajna sluba!
Josip Broz Tito (Valter) je, kao funkcioner KPJ, izmeu 1935. i 1940. tri puta boravio u Sovjetskom Savezu,
tj. u Moskvi: prvi put od sredine februara 1935. do sredine oktobra 1936, kada je, pored ostaloga, u sastavu delegacije KPJ prisustvovao VII kongresu Kominterne;
drugi put od kraja avgusta 1938. do kraja januara 1939,
kada je, zajedno s Vladimirom opiem i, prema nekim
indicijama, s Kamilom Horvatinom, prevodio s ruskoga
na hrvatsko-srpski i pripremao za tampu kratki kurs
Historije SKP/b.
U vezi s tim u Hronologiji etvrtog toma Titovih Sabranih djela nailazimo na grubu neloginost koju je lako
uoiti. Naime, pod oznakom Vjerovatno poetak oktobra kraj decembra stoji i ovo:
... Knjiga je izala iz tampe u septembru 1938.
Kako su ve u toku oktobra uhapeni opi i trei
lan redakcije, cio prevod, praktino od druge
glave Historije, p a d a na Tita. Na ovom poslu Tito
je angaovan tri mjeseca, prati prelom u tampariji 'Iskra revolucije'...12
Samo od sebe namee se pitanje: ako je knjiga izala iz tampe u septembru, a V. opi i trei lan redakcije bili uhapeni ve u toku oktobra, kako je mogao
da cio prevod, praktino od druge glave 'Historije'
padne na Tita?! Uostalom, ni podatak o vremenu u kojemu se to dogaalo nikako nije u skladu s tekstom koji
slijedi, jer u registru imena istog toma nalazimo
tvrdnju da je Vladimir opi uhapen u novembru
1938, a Kamilo Horvatin jo u martu iste godine!'3
Trei Titov boravak u Moskvi trajao je od poetka
septembra do kraja novembra 1939. On se tada, kao i
prilikom ranijih boravaka u SSSR-u, viao s Josipom
Kopiniem i razgovarao s mnogim funkcionerima Kominterne, ali nema podataka da je tom prilikom a
rat je u Evropi ve bio poeo razgovarao s bilo kime
iz Obavjetajne (etvrte) uprave Generaltaba Crvene
armije. Meutim, logino bi bilo da se to dogodilo jer se
on u maju 1941. u okupiranom Beogradu sastao sa sovjetskim vojnim ataeom i predao mu vaan izvjetaj, a
funkcioneri te Uprave, koji su se potpisivali sa Direktor, Vanij ili jednostavno sa Centar, obraali su se
lino njemu (Valteru) s molbom da pomogne u rjeava-

nju nekih problema u funkcionisanju njihove slube u

Jugoslaviji.
Na putu za Jugoslaviju, s kanadskim pasoem na
ime Spiridona Mekasa, Tito se zadrao u Istanbulu od
kraja novembra 1939. do sredine marta 1940! Iz tog perioda datira nekoliko njegovih dopisnica i pisama upuenih Josipu Kopiniu u Moskvu, iz kojih se nazire da je
predvien dolazak Kopinia u Zagreb. U februaru 1940.
u Istanbul stie Kopini i o tome se detaljno dogovara s
Titom.14
Konano, poetkom marta Spiridon Mekas, tj. Tito,
naputa Istanbul, dobija jugoslavensku tranzitnu vizu i
13. marta prelazi grko-jugoslavensku granicu... Petnaestog marta on bez prtljaga u Zagrebu silazi iz voza i tu
ostaje. Prtljag uzima i u garderobi ostavlja Mira Rui
koja je pratila Tita na putu od Istanbula...
Interesantno je da je Tito u svojoj autobiografiji koju
je u etiri nastavka u toku aprila i maja 1952. godine objavio ameriki list Life (Lajf), govorei o svom povratku u martu 1940. godine iz SSSR-a u Jugoslaviju preko
Istanbula, napisao:
Sjeo sam u Simplon-Orient Express, a ostalo
je bilo lako. Jednostavno sam napustio vlak kada
je stao u Beogradu.15
O formiranju zagrebakog centra Kominterne za
vezu sa KPJ i partijama susjednih zemalja, koje je poelo pod neposrednim Titovim rukovodstvom, centra koji
e odigrati znaajnu ulogu i u obavjetajnoj saradnji
KPJ s Moskvom, govori Vladimir Velebit:
Tito se vratio u proljee 1940. i zatraio da mu
se javim (obavljao sam neke specijalne zadatke za
njega). Budui da sam ve u to doba imao vlastitu
advokatsku kancelariju, poznavao sam mnoge
osobe u viim zagrebakim krugovima, nisam bio
kompromitiran, pa sam bio pogodan za obavljanje takvih zadataka. Najprije sam morao nabaviti
radio-stanicu. Prisjetio sam se jednog druga koji
je, po mom miljenju bio simpatizer, i zamolio ga
da mi napravi radio-stanicu. Zatim sam uzeo u
zakup vilu na Milerovu brijegu u ernomercu, u
koju je doao Josip Kopini i njegova supruga Stela. Oni su s nabavljenom stanicom uspostavili radio-vezu s Kominternom. Ta radio-stanica funkcionisala je sve do kraja rata.16
U zavrnim odredbama Direktive br. 21, kojom se
predviao napad na Sovjetski Savez (Operacija Barbarossa), a koju je Adolf Hitler u svojstvu vrhovnog ko-

mandanta Wehrmachta potpisao 18. decembra 1940.

godine, stajalo je:
U svim naredbama koje e biti izdavane od
strane glavnih komandanata u cilju izvravanja
ovih uputstava treba izriito naglasiti da se radi o
mjerama predostronosti za sluaj da Rusija izmijeni svoj dananji stav prema Njemakoj. Broj oficira koji e biti odreen za izvoenje poetnih pripremnih radova treba da bude to je mogue manji. Pomono osoblje treba obavijestiti to kasnije
i iskljuivo u onoj mjeri koliko je potrebno za rad
svakog od njih. Otkrivanje naih priprema iji datum izvrenja jo nije ni odreen moglo bi dovesti
do najozbiljnijih politikih i vojnih komplikacija...17
Unato svim tim mjerama, podaci o njemakim pripremama za napad na SSSR ipak su poeli stizati u
Moskvu Direktoru, tj. Obavjetajnoj upravi generaltaba Crvene armije, ve u februaru i martu 1941. godine. Dostavljali su ih, koliko je do sada poznato, lanovi
sovjetske obavjetajne mree Crveni orkestar, koji su
djelovali u Njemakoj (Harro Schulze-Boysen), Francuskoj, Belgiji i Holandiji (Leopold Trepper), u vajcarskoj (Aleksandor Rado, Alexander Foot), te sovjetski
obavjetajci iz Japana (Richard Sorge, Branko Vukeli).
Ubrzo nakon potpisivanja Direktive br. 21, Richard
Sorge (Rihard Zorge) dostavio je Moskvi njenu kopiju.
Poetkom 1941. Harro Schulze-Boysen (Haro ulce Bojzen), zaposlen u Ministarstvu vazduhoplovstva u Berlinu, alje podatke o planu operacije i broju divizija koje
e uestvovati u napadu; u februaru Leopold Trepper
(Treper) obavjetava o broju divizija povuenih iz Francuske i Belgije i upuenih na Istok; poetkom maja,
preko sovjetskog vojnog ataea u Vichyju (Vii), Trepper alje plan i datum napada 15. maj, a ubrzo zatim
javlja da je datum izmijenjen, a na kraju ih obavjetava
i o tanom datumu; Sorge 12. maja javlja da je du sovjetske granice koncentrisano 150 njemakih divizija, a
20. maja da je 22. juna vjerovatni datum njemakog napada.18 I Schulze-Boysen iz Berlina javlja da je za poetak operacija odreen 22. juna.19
Maral Golikov, od juna 1940. do jula 1941. naelnik
obavjetajne slube Crvene armije, napisao je 1975. godine u jednom sovjetskom historijskom asopisu:
Sovjetske obavjetajne slube su pravodobno
saznale rokove i datume napada na SSSR i dale
su znak za uzbunu u pravi as... Obavjetajne
slube dostavile su tone podatke o vojnom po-

tencijalu hitlerovske Njemake, toan broj ljudstva, koliinu naoruanja i strateke planove komande Wehrmachta... 20
Poetkom januara 1941. godine Sam E. Woods (Sem
J. Vuds), ameriki trgovinski atae u Berlinu, poslao je
State Departmentu (Stejt departmant Ministarstvo
inostranih poslova) opiran izvjetaj o planu Vrhovne
komande Wehrmachta za napad na Sovjetski Savez.
Woods je do tih podataka doao pomou svojih veza u
njemakim ministarstvima, u Reichsbanci i Nacionalsocijalistikoj radnikoj partiji Njemake (NSDAP). Medu tim njegovim vezama bio je i ovjek koji ga je redovno obavjetavao o svim razgovorima u Hitlerovu Glavnom stanu. Dravni sekretar SAD Cordell Huli (Kordel
Hal) nakon temeljitog provjeravanja Woodsovih izvjetaja uvjerio se da su tani i preko podsekretara Sumner
Wellsa (Samner Vels) obavijestio o tome 20. marta 1941.
Konstantina Umanskog, sovjetskog poslanika u Washingtonu. 21
A kada je State Department u prvoj polovini juna od
svojih predstavnika u Bukuretu i Stockholmu primio
obavjetenje da e Nijemci u toku narednih etrnaest
dana napasti Sovjetski Savez, kopije tih izvjetaja dostavljene su poslaniku Steinhardtu (tajnhartu) u Moskvu, a on ih je predao Molotovu.22

Prvih dana aprila 1941. godine ulogu sovjetskog

obavjetajca odigrao je Winston Churchill (Vinston
eril), premijer Velike Britanije, koja je tada, sa svojim
dominionima i kolonijama, jedina bila u ratu protiv sila
Osovine RimBerlin.
Potkraj marta 1941. centar Inteligence Servicea za
Jugoistok Evrope, koji se nalazio u Bukuretu, zapravo
jedan od njegovih rukovodilaca, Satvi Lutvi Tozan, turski dravljanin porijeklom iz Hercegovine, za kojega je
Churchill napisao da je jedan od naih najpouzdanijih
izvora, obavijestio je London o kretanju njemakih
tenkovskih jedinica eljeznikom prugom Bukuret
Krakov.23
Na osnovi obavjetenja Satvi Lutvi Tozana, Churchill je 3. aprila poslao engleskom ambasadoru u Moskvi Sir Staffordu Crippsu (Ser Staford Krips) telegram:
Slijedee je od mene za g(ospodina) Staljina,
pod uslovom da mu Vi moete lino predati.
Imam sigurno obavjetenje od jednog pouzdanog agenta 24 da su Nijemci, kada su mislili da su
uhvatili Jugoslaviju u svoju mreu to jest posle

20. marta poeli da prebacuju tri od pet oklopnih divizija iz Rumunije u junu Poljsku. im su
saznali za srpski prevrat, taj pokret je obustavljen. Vaa ekselencija e lako oceniti znaenje tih
injenica.25
Ni Staljin ni Molotov nisu htjeli primiti ambasadora
Crippsa pa je on Churchillovu linu poruku Staljinu
ipak morao da preda zamjeniku ministra spoljnih poslova Viinskom. Uinio je to 19. aprila, a Viinski ga je
tri dana kasnije pismeno obavijestio da je poruka uruena Staljinu.26
Pod srpskim prevratom Churchill je podrazumijevao dogaaje koji su se odigrali u Beogradu 27. marta,
tj. obaranje vlade CvetkoviMaek, koja je dva dana
prije toga potpisala dokument o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
U drugoj polovini aprila britanski ambasador Cripps obavijestio je Viinskog i o tanom datumu poetka
Pothvata Barbarossa. Nije poznato kako, ali za to je
saznao njemaki pomorski atae u Moskvi. To potvruje njegov kratki telegram poslan u Berlin 24. aprila
1941. godine: Engleski poslanik kae da e rat poeti
22. juna.27

Ali sve je bilo uzalud. Staljin je vjerovao da do rata s

Njemakom nee doi prije 1944. godine. Postupajui u
skladu s njegovim shvatanjem situacije, naelnik obavjetajne slube Crvene armije maral Golikov, upozorio
je 20. marta 1941. svoje potinjene:
Sve dokumente po kojima navodno predstoji
rat, treba smatrati krivotvorinama koje potjeu iz
britanskih ili ak samih njemakih izvora.
A na najznaajnijim depeama koje mu alje
Sorge, Schulze-Boysen ili Trepper, Golikov na
margini dodaje: 'dvostruki agent' ili 'britanski izvor'.28
Ovdje se trebamo osvrnuti i na ono to u svojim memoarima o radu sovjetske obavjetajne slube u toku
prve polovine 1941. govori maral ukov, tada u inu
generala armije, zamjenik narodnog komesara odbrane i naelnik Generaltaba Crvene armije. O poruci koju je Winston Churchill poslao Staljinu preko ambasadora Sir Stafforda Crippsa on kae da ju je Staljin s
nepovjerenjem primio29 i dodaje:
U prolee 1941. godine u zapadnim zemljama
je pojaano irenje provokativnih informacija o
velikim vojnim pripremama Sovjetskog Saveza

protiv Nemake. Nemaka tampa je na sve mogue naine naduvavala te informacije, alei se
da takva saoptenja bacaju senku na sovjetsko-nemake odnose.
Eto vidite govorio je J. V. Staljin nas
plae Nemcima, a Nemce plae Sovjetskim Savezom. Hukaju nas jedne na druge.30
Prema navodima ukova, naelnik Obavjetajne
uprave Generaltaba Crvene armije general F. I. Golikov podnio je 20. marta 1941. opiran izvjetaj koji je
sadravao informacije od vanredne vanosti.31 Te su
informacije odraavale sutinu plana Barbarossa, tj.
plana n a p a d a na Sovjetski Savez (koji) treba da pone,
orijentaciono uzev, 20. maja.32
Govorei i dalje o izvjetaju generala Golikova, ukov doslovno kae:
Najzad, u tom dokumentu se istie, pozivajui
se na saoptenje naeg vojnog ataea iz Berlina,
da 'treba oekivati poetak rata protiv Sovjetskog
Saveza izmeu 15. maja i 15. juna 1941. godine'.33
Meutim, zakljuci iz informacija navedenih u
izvetaju u sutini su brisali uzev sav njihov znaaj, jer je na kraju svoga izvetaja general F. I. Golikov napisao:
... Glasine i dokumenta u kojima se govori o
neizbenosti rata protiv Sovjetskog Saveza u prolee ove godine treba ocenjivati kao dezinformaciju koja potie od engleske, a moda ak i od nemake obavetajne slube.34
ini n a m se, ipak, da je poenta ukovljeva kazivanja o Staljinovu stavu prema moguem njemakom napadu na SSSR u ovom pasusu:
Analizirajui i uporeujui sve razgovore koje je J. V. Staljin u mom prisustvu vodio s ljudima
iz svoje okoline, doao sam do vrstog ubeenja
da su sve njegove misli i akcije bile proete jednom eljom: izbei rat! On je bio i uveren da e
mu to poi za rukom (istakli autori).35
I tako je to bilo sve do zadnjeg asa.
Volosjuk, sovjetski vazduhoplovni atae u predstavnitvu u Vichyju, poletio je iz Moskve nekoliko sati prije
nego to je Wehrmacht poeo napad i u Vichy stigao 23.
juna. Istog se dana naao s Leopoldom Trepperom Ottom, efom sovjetske obavjetajne mree Crvena kapela i rekao mu:
... da ga je prije odlaska pozvao naelnik i rekao mu neka meni porui ovo:
'Rei ete Ottu da sam Velikome gazdi (Stalji-

nu primj. autora) prenio informacije o predstojeem njemakom napadu. Veliki gazda udi se,
kako ovjek kao Otto, stari aktivist i obavjetajac,
moe nasjesti engleskoj propagandi. Moete mu
ponoviti intimno uvjerenje Velikog gazde da rata
s Njemakom nee biti prije 1944'...36

Je li u takvim uslovima i rukovodstvo KPJ, odnosno

Tito, dostavljalo u Moskvu obavjetenja o predstojeem
napadu Njemake na SSSR?
Vlasnik zagrebake tvornice Ventilator ing. Pavao
Kopori odravao je od jeseni 1939. vezu s Pavlom Papom iljom, tada rukovodiocem Centralne tehnike KPJ
a kasnije i kandidatom za lana CK KPJ, (koji se predstavljao kao Jovanovi) i pored ostaloga dostavljao mu
razne obavjetajne podatke. O jednom takvom sluaju
Kopori poslije rata pie:
U kolovozu ili rujnu 1940. prisustvovao sam
ruku hrvatskih ministara u Beogradu, koji su bili
u vladi CvetkoviMaek. Na tom je ruku pomonik ministra vanjskih poslova strogo povjerljivo iznio kako je na sastanku u Berlinu saznao
da predstoji napad Hitlerove Njemake na Sovjetski Savez. Nakon mog povratka u Zagreb, prilikom prvog sastanka sa Papom rekao sam mu to
sam uo u Beogradu. Ta ga je vijest veoma zanimala. Nakon nekoliko dana doao je ponovo i traio da mu doslovno citiram rijei koje je pomonik ministra vanjskih poslova rekao na ruku. Tada nisam razumio zato mu je to potrebno, a nisam se nikada interesirao za razloge ni za druge
sluajeve. Kasnije sam pretpostavljao da je drug
Tito poslao tu vijest u Moskvu, a da mu tamo nisu
vjerovali, kao to nisu vjerovali ni Churchillu ni
drugima, koji su Staljina upozoravali da e faistika Njemaka napasti SSSR.37

U sjeanjima na mjesece i dane prije njemakog napada na SSSR Tito je napisao:

Mi smo odmah nakon kapitulacije Jugoslavije poeli sa diverzijama dizanjem raznih objekata u zrak, paljenjem vojnih automobila, kamiona sa municijom, skretanjem putokaza koje su Nijemci postavljali na raskrsnicama, zbog ega bi
obino negdje zaglavili. To im je smetalo u pokre-

tima prema Istoku. Dakle, takve diverzije smo

pravili prije n a p a d a na Sovjetski Savez, za koji
smo znali da e uslijediti. Jer, njemake trupe su
se neprekidno kretale sa Balkana, preko Rumunije, prema Sovjetskom Savezu.
Mi smo i upozoravali Sovjetski Savez. Ja sam
se, na primjer, sastao sa sovjetskim vojnim ataeom i rekao mu da se njemaka vojska kree prema njihovoj granici i da sam siguran da e doi
do napada. Imao sam informacije iz Zagreba od
nekih 'slobodnih zidara', koji su bili upoznati sa
onim to se sprema. Sve sam mu to saoptio i kazao da to treba primiti ozbiljno. Atae me obavijestio da Nijemci od njega trae da napusti Jugoslaviju, kazao je da ga tjeraju da ide kui. Rekao
sam pa ta Vam treba vie! To je bilo uoi samog napada na Sovjetski Savez.38
Postoji i druga Titova verzija uslova u kojima je u
Moskvu poslao obavjetenje o predstojeem njemakom napadu na SSSR:
... sovjetski rukovodioci su se opet uvali da
ita uine to bi moglo da razdrai Nijemce, jer su
jo uvijek vjerovali da je nemogue da e ih Nijemci napasti poslije svega to su se s njima dogovorili. Ja to vrlo dobro znam, jer sam se nekoliko
dana prije, ne sjeam se datuma, bio sastao u Beogradu s jednim sovjetskim savjetnikom, to jest s
vojnim ataeom, kome sam rekao da mislim da
trupe koje sada kreu natrag iz Srbije prema maarskoj granici, idu na Sovjetski Savez. On je rekao da mu je to teko vjerovati.39
Interesantno je, meutim, da u Titovu izvjetaju O
poloaju i dogaajima u Jugoslaviji, pisanom u Beogradu potkraj maja ili poetkom juna 1941, nema podataka o pokretima njemakih trupa prema sovjetskoj
granici niti bilo kakvih drugih obavjetenja koja bi ukazivala na mogunost njemakog napada na SSSR. O
nainu na koji je Tito dostavio taj izvjetaj u Moskvu, on
u pismu poslanom Josipu Kopiniu u prvoj polovini juna 1941. kae:
Ja sam preko brae po njihovoj elji poslao
opiran izvjetaj. Oni kau za Jou (Staljina) pa
mislim da e ga dobiti i djeda (Kominterna).40
Braa su, nesumnjivo, bili lanovi sovjetskog poslanstva u Beogradu koji su upravo odlazili u Moskvu.
Zato Tito u tom izvjetaju za Jou41 nije uope spomenuo mogunost da njemake trupe koje naputaju
teritorij okupirane Jugoslavije idu prema sovjetskoj

granici da bi napali SSSR? Vjerovatno je na osnovi razgovora sa sovjetskim vojnim ataeom u Beogradu ili na
neki drugi nain zakljuio da Staljin takva obavjetenja
smatra provokacijama britanske (pa i njemake!) obavjetajne slube i nije elio da uestvuje u toj igri. Ili se,
moda, radilo o neemu treem?!

Vladimir Dedijer i u prvoj i u drugoj knjizi Priloga

za biografiju Josipa Broza Tita pie o Titovim upozorenjima Moskvi da Nijemci pripremaju napad na SSSR. U
prvoj knjizi kae:
... U to vreme, polovinom maja, poeli su
ubrzano da prolaze sve novi i novi nemaki vojni
transporti kroz Jugoslaviju. Ili su u pravcu Maarske i Rumunije. Jedan nemaki vii oficir priao je jednoj ruskoj emigrantkinji da Hitler sprema napad na Rusiju. Ovu informaciju dobio je i
Tito, pa je jo krajem maja poslao radiogram Dimitrovu obavjetavajui ga o gornjim vestima.42
U Ratnom dnevniku njemake Vrhovne komande
Wehrmachta nismo nali podatke o tome kojim su se
pravcima i kada njemake snage poele povlaiti iz Jugoslavije prema sovjetsko-njemakoj granici. U napadu
na Jugoslaviju i Grku uestvovale su 2. i 12. armija i
Oklopna grupa 1, ali u poetnom rasporedu snaga
Wehrmachta koje su 22. juna prele u napad na SSSR
nalazila se samo Oklopna grupa 1 pod komandom general-pukovnika von Kleista (fon Klajst), u sastavu
Grupe armija Jug.43 Neke su njemake jedinice ubrzo
nakon kapitulacije jugoslavenske vojske napustile teritorij Jugoslavije. Tako je divizija Das Reich ve 21. aprila povuena na podruje Temivara, odakle je i krenula u napad na Jugoslaviju.44
Polovinom maja 1941. sa zapada, ako se pod zapadom razumijevaju Hrvatska i Slovenija, nisu ili nikakvi novi i novi nemaki vojni transporti kroz Jugoslaviju ... u pravcu Maarske i Rumunije. Transporti o kojima se govori da su ili kroz Jugoslaviju polovinom
maja mogli su biti samo povlaenje dijela snaga, uglavnom iz Srbije, preko Rumunije i Maarske, a ne snage koje su sa zapada transportovane kroz Jugoslaviju. Bile su to, zapravo, njemake posadne divizije koje
su u Jugoslaviji zamjenjivale operativne divizije.
U KTB OKW 11. maja 1941. pribiljeeno je:
U Jugoslaviji jo 8 divizija OKH (Vrhovna
komanda suhozemnih trupa primj. autora) re-

zerva za 'Barbarossu'; zamijenie ih 4 posadne divizije (704, 714, 717, 718); 718. u transportovanju. 45
Smjena njemakih operativnih divizija posadnim divizijama obavljena je tek u junu 1941. godine. Tako su
se jedinice 132. i 183. njemake divizije, koje su uestvovale u napadu na Jugoslaviju, tek u prvoj dekadi juna
poele prebacivati, ali ne na istok ve na zapad odnosno sjeverozapad u Austriju, u rej one Klagenfurta
(Celovca) i Graza. Istovremeno s povlaenjem tih divizija stizali su i prvi ealoni posadne 718. pjeadijske divizije, kako je bilo i predvideno i pribiljeeno u Ratnom
dnevniku Vrhovne komande Wehrmachta. 46
Vladimir Dedijer je tekst citiran iz prve knjige Novi
prilozi za biografiju Josipa Broza Tita u drugoj knjizi
dao malo opirnije, a i datumski podudarnije s podacima iz Ratnog dnevnika Vrhovne komande OKW-a o
transportu njemakih trupa na Istok:
Jedanaestog juna 1941. jedna moja poznanica, ruska emigrantkinja, Klavdija uhina, ula je
od jednog nemakog vieg oficira: 'Radujte se, za
dve nedelje emo napasti Rusiju!'
Tito je jo pre toga imao informacije o pokretima nemakih trupa prema sovjetskoj granici, pa
se tajno sastao krajem maja s vojnim ataeom
Sovjetskog Saveza, koji jo nije bio napustio Beograd, kao ni veina lanova sovjetske ambasade u
Jugoslaviji. Tom prilikom ga je Tito obavestio da
ima informacije iz nekoliko krajeva nae zemlje
da se nemake jedinice, koje su bile angaovane u
napadu na Jugoslaviju, uurbano prebacuju preko Maarske i Rumunije prema sovjetskoj granici.
Prema podacima Josipa Kopinia, Tito je poslao vie telegrama Staljinu i Kominterni da e, u
sluaju n a p a d a Nemake na SSSR, on preduzeti
sve mere da se u Jugoslaviji die ustanak protiv
okupatora. 47
No, da vidimo ta je o tome Kopini kazivao Vjenceslavu Ceniu:
... glavni rad Centra otpoeo je sa pripremama za napad Hitlera na SSSR. Tada je Kopini,
ve 19. f e b r u a r a 1941, poslao upozorenje Staljinu
o postojanju tajnog plana Wehrmachta (Vermahta) za prodor na Istok. Dogodilo se to samo dva
mjeseca poto je Hitler dao nalog za izradu plana
'Barbarossa' za pohod na SSSR. Tokom tog i slijedeih mjeseci uslijedila su nova Kopinieva obavjetenja 'iz prve ruke' o koncentraciji 165 njema-

kih elitnih divizija uz granice SSSR-a. Staljinu su

upueni i precizan raspored ovih jedinica kao i
osnovni podaci o njihovom naoruanju i bojevoj
spremnosti.
Prema Kopinievom kazivanju, i Tito je raspolagao slinim informacijama, mada iz drugih izvora. On je krajem aprila 1941. napisao informaciju o pokretu njemakih trupa iz Jugoslavije na Istok i prema sovjetskim granicama. Informaciju je
preko Kopinia uputio Staljinu. Uz tu informaciju
on je zamolio Dimitrova da prenese Staljinu njegovu obavezu: da e jugoslavenski komunisti dii
ustanak, i to odmah, ukoliko i kada doe do faistikog napada na SSSR. Time e oni, pisao je Tito,
osvjetlati obraz KPJ i dokazati njenu privrenost
prvoj zemlji socijalizma.
Na ovaj telegram Josip Kopini je podsjetio Tita jula 1941. godine u pismu koje mu je uputio iz
Zagreba povodom sukoba sa CK KP Hrvatske, a
nakon napada Hitlera na SSSR, zbog, kako je on
smatrao, oklijevanja u organizovanju ustanka u
Hrvatskoj.48
Nije jasno kako je Kopini kao ef centra Kominterne upozoravao i obavjetavao Staljina a ne Kominternu, i kako je Tito preko njega, potkraj aprila, informaciju ... uputio Staljinu te uz tu informaciju zamolio Dimitrova da prenese Staljinu...?! No, sve te neloginosti
moemo pripisati autoru Ceniu, a ne Kopiniu, mada
je on, vjerovatno, prije objavljivanja proitao njegov rukopis!
Meutim, neka Kopinieva kazivanja Vjenceslavu
Ceniu, odnosno Cenievi tekstovi napisani na osnovi tih kazivanja, zbog izvjesnih protivurjenosti i netanosti moraju se primiti s poprilinom predostronou
i rezervom. Kopini mnogo toga govori Ceniu, a i inae, ali nita ne dokazuje. Tako on tvrdi da je u vrhovima
Gestapa i Vrhovne komande Wehrmachta imao saradnike, ali, za razliku od drugih sovjetskih rukovodeih
obavjetajaca koji su djelovali uoi i u toku drugog
svjetskog rata, o tim svojim saradnicima i nainu
odravanja veze s njima, nikada nije dao ni jedan jedini
najuopeniji podatak. A ono to pripisuje tim svojim
izvorima informacija iz prve ruke, ponekad ne moe izdrati temeljitiju historijsku verifikaciju. I podatak
da je ve 19. f e b r u a r a 1941. poslao upozorenje Staljinu
o postojanju tajnog plana Wehrmachta za prodor na Istok... dva mjeseca poto je Hitler dao nalog za izradu
plana 'Barbarossa'... teko bi se mogao prihvatiti bez

najosnovnijih podataka o izvoru informacija.

Od svega to smo iz Cenieve knjige citirali mogli
smo kroz dokumenta provjeriti samo navode iz posljednjeg pasusa. U Kopinievu pismu Titu od 25. jula 1941,
iji je integralni tekst objavljen u prvoj knjizi Dokumenata centralnih organa..., stoji reenica:
4) Ve prve dane rata ja sam njemu (Radi
Konaru Brki primj. autora) rekao da si Ti ve
ranije javio Djedi, da ete u sluaju n a p a d a na Savez podii oruani ustanak. 49
Da vidimo, napokon, ta kae naa Vojna enciklopedija o temi o kojoj je rije:
Informacije o pokretima nemakih trupa prema granici Sovjetskog Saveza dolazile su sa vie
strana. Izmeu ostalih, CK KPJ upozoravao je
sovjetsku vladu o znacima predstojee agresije.50
Osim Titovih sjeanja i sjeanja Pavla Koporia i
Vladimira Dedijera nismo pronali nijedan dokument
koji bi ilustrovao tvrdnju Vojne enciklopedije ili ostale
navode o obavjetenjima o predstojeem njemakom
napadu na Sovjetski Savez koja su iz Jugoslavije stizala
u Moskvu.

Obavjetajna saradnja CK KPJ s Moskvom (Djedom, Direktorom, Centrom) nakon njemakog napada na SSSR, u toku 1941. i 1942. godine, prema do sada dostupnim dokumentima, osim u dva sluaja, bila je
iskljuivo jednosmjerna, moda i zato to u tom vremenu sovjetska obavjetajna sluba nije raspolagala podacima koji bi mogli biti korisni tabovima NOP-odreda, odnosno NOV i PO Jugoslavije. Kasnije je uspostavljena saradnja u punom smislu rijei, tj. ira uzajamna
razmjena obavjetajnih podataka. Uostalom, takva saradnja, na vojnooperativnom planu, uspostavljena je i
izmeu Vrhovnog taba NOV i POJ i odgovarajuih ustanova i tabova zapadnih saveznika.
U svojim depeama, pa i onim iskljuivo vojnoobavjetajnog karaktera, slatim u Moskvu preko centra za
vezu Kominterne, kojim je u Zagrebu rukovodio Josip
Kopini, i preko radio-stanice Vrhovnog taba, koja je
poela raditi 9. februara 1942. na osloboenom teritoriju blizu Foe, Tito je skoro redovno naglaavao da su
za Djeda, to je bio ifrovani naziv za Izvrni komitet
Kominterne, i uvijek ih je potpisivao s Valter. (Naziv
Djed za IK Kominterne prvi put u naoj historiografiji nali smo u zabiljekama Sergeja Krajgera s predavanja Josipa Broza Tita odranog u koli CK KPJ u febru-

aru 1940. godine u Dubravi kod Zagreba.51) Ono za Djeda, bila je formalnost, jer je logino da Kominternu u
iskljuivo vojnoobavjetajnim izvjetajima nisu mogli
interesovati podaci, recimo, o dislokaciji njemakih, talijanskih, domobranskih i drugih neprijateljskih trupa
na teritoriju Jugoslavije i slino, ve ih je onaj tko ih je
primao prosljeivao na odgovarajuu adresu. U malobrojnim sluajevima Tito je i preko jedne i preko druge
radio-stanice slao i radiograme upuene izravno za direktora, tj. za Obavjetajnu upravu Generaltaba
Crvene armije.
U drugom tomu Priloga za biografiju Josipa Broza
Tita Vladimir Dedijer pie da je Tito u leto 1941 slao
depee Kominterni i primao od nje odgovore preko
sovjetskog poslanstva u Beogradu.52
Osim toga, Dedijer napominje da se u Titovim arhivama jo uvijek nalazi i izvjestan broj njegovih depea
dostavljenih Moskvi koje nisu deifrovane. 53

Sudei prema dosad objavljenim dokumentima,

prve iskljuivo vojnoobavjetajne podatke Tito je poslao Moskvi 6. jula 1941, nepunih petnaest dana nakon
njemakog napada na SSSR. Dostavljajui iz Beograda
Kominterni (Djedu) preko Kopinia izvjetaj o aktivnosti KPJ za pripreme ustanka, on je u popratnom pismu poruio Kopiniu, oslovljavajui ga, ini se prvi i jedini put, pseudonimom Aleksandar:
Javi jo to:
Na aerodromu u Bgd ima stalno oko 200300
aviona i ovdje je kola za letenje za njemake pilote.54
Nije poznato od koga je Tito dobio te podatke. Radomir Vujoevi, koji je proveo nauna istraivanja i pripremio za tampu sedmi tom Titovih Sabranih djela
(1979), u kojemu je objavljena citirana depea, dodao je
uz nju sljedeu napomenu:
Odnosi se na Zemunski aerodrom. U to vrijeme na aerodromu se nalazio mali broj aviona, a
vazduhoplovna kola je preseljena iz Zagreba u
Zemun tek poetkom avgusta 1941, na zahtjev komandanta Jugoistoka feldmarala Lista.55
Skoro identinu napomenu uz citirani tekst Titove
depee nalazimo i u prvom tomu Dokumenata centralnih organa KPJ NOR i revolucija 19411945, objavljenom 1985.56
Nije poznato ni to od koga je Tito dobio podatke dostavljene Djedu istim putem 23. avgusta 1941, u sklo-

pu opirnijeg izvjetaja o borbama u Jugoslaviji:

U Beograd su dola jo tri njemaka puka kao
pojaanje. Sada se nalazi u Srbiji oko est divizija
Nijemaca."
Ni ti podaci nisu bili tani...
Uz njih je u sedmom tomu Titovih Sabranih djela R.
Vujoevi dodao napomenu:
Njemaka Vrhovna komanda nije udovoljila
zahtjevu komandanta Jugoistoka, koji je bio upuen poetkom avgusta 1941, da se u Srbiju upute
nove vojne jedinice, ali je stavila u izgled pojaanje 562 bataljona u Beogradu u kojem bi se obrazovale jo dvije ete.58
Skoro identinu napomenu nalazimo i u prvoj knjizi
Dokumenata
centralnih
organa
KPJ...
-.
Poetkom avgusta 1941. komandant Jugoistoka, feldmaral List, je zahtijevao od Vrhovne komande da uputi u Srbiju nove vojne jedinice. Tom
zahtjevu nije bilo udovoljeno, ve je stavljeno u izgled da se pojaa 562. bataljon u Beogradu, u kojem bi se obrazovale jo dvije ete.59
Meutim, ini nam se da tako sroene napomene
nemaju ba mnogo veze sa citiranim tekstom Titove depee! Tito ne govori ni o kakvom bataljonu ve o tri
njemaka puka odnosno o oko est divizija Nijemaca! A tada su se u Srbiji nalazile samo tri njemake posadne pjeadijske divizije (704, 714. i 717) petnaestog talasa i nekoliko landesicenbataljona. Tek 6. septembra
iz Soluna je kao pojaanje upuen u Srbiju 125. pjeadijski puk ojaan 220. lakim artiljerijskim divizionom, a
desetak dana kasnije poeli su iz Francuske da pristiu, na prostor Sremske Mitrovice i Rume ealoni njemake 342. pjeadijske divizije, koja je 24. septembra
krenula u ofanzivu na osloboeni teritorij zapadne Srbije.
etvrtog januara 1942. s Romanije su, preko Sarajeva u Zagreb otili Ivo Lola Ribar i Josip Kopini, koji je,
na Titov poziv, desetak dana boravio u Vrhovnom tabu na osloboenom teritoriju istone Bosne. Nakon dolaska u Zagreb Lola Ribar je 12. januara 1942. godine
poslao Titu pismo u kojemu nalazimo ovo:
Sa Vazduhom odmah smo otpoeli rad. Uspeli smo do sada da predamo sve najosnovnije stvari, i to o aerodromu, zatim seriju o ofanzivi na
Uize itd. koju je Stari napisao u Rog(atici), kao i
jo neke injenine podatke o Drai i engleskoj
misiji koja je bila kod njega. (Iako se o tome nismo
poblie dogovorili smatrao sam s obzirom na nje-

gove ranije upite korisnim da ovo to hitnije dam,

da bi se iskoristili dobri uslovi za rad jer smo i primali i davali prosto izvanredno) (...) ekajui na
nove depee Starog ja u se ograniiti da im dam
samo par osnovnih injenica o borbama i akcijama iz pojedinih pokrajina, koje sam izvadio iz izvetaja koje vam aljem. Kao to je dogovoreno,
na sve depee potpisujem Starog.60
Vazduh je nadimak Josipa Kopinia, a Stari je poznati nadimak Josipa Broza Tita, a upotrebljavali su ga
uglavnom njegovi najblii saradnici. Interesantno je da
u drugoj knjizi drugog toma Zbornika dokumenata i
podataka o NOR Jugoslavenskih naroda umjesto sa
Vazduhom stoji Sa N. N.61, a ostali je tekst identian
sa tekstom objavljenim u treoj knjizi Dokumenata centralnih organa KPJ... A kad je rije o Kopinievu pseudonimu Vazduh, on nema nikakve veze s onim to su
u aru polemike s njim iznijeli pojedinci tvrdei da ga
je dobio zato to se ponaao kao ovjek koji je pao iz
vazduha. Naime, dobio ga je zato to je bio zaduen za
radio-vezu, tj. vazdunu vezu s Moskvom.

Devetog f a b r u a r a 1942. godine, pomou ifre koju je

Kopini donio Titu u Rogaticu, Vrhovni tab iz Foe napokon je uspio da uspostavi direktnu radio-vezu s Djedom. Od tada Titove depee pisane na ruskome, a
ne na hrvatsko-srpskom kao do tada jer ih je ifrirao
Kopini koji je odlino znao ruski vie nisu ile u
Moskvu preko Kopinieve radio-stanice u Zagrebu.
U vezi s tim Tito je 20. februara u opirnijem pismu
poslao Svetozaru Vukmanoviu u Sarajevo i sljedeu
poruku:
S Djedom imamo sada vrlo dobre i neposredne veze. Nastojte da dobijete to vie podataka i
obavjetenja od vojnih lica s kojima imate veze.62

Pet dana kasnije, 25. februara, uslijedila je opirnija

Titova depea vojnoobavjetajnog sadraja, poslana direktno Djedu:
U Bosnu ve dolazi talijanska vojska namjesto njemake, koja ubrzano odlazi.155 Hrvatske ustae, zajedno s Talijanima, pripremaju novu ofanzivu protiv nas.156 276
Imamo podataka da je izdajnik Nedi obeao
Hitleru da na proljee poalje 50 000 srpskih vojni-

ka na istoni front.157 Bojei se toga, Nedievi vojnici dezertiraju.158 277 Paveli je takoe obeao
300 000 vojnika Hitleru, ali mobilizacija nije uspjela. Preko 50 % odbilo je da ide u Pavelievu vojsku.
Mobilizacija je zasad zaustavljena.278
Hitler je naredio Paveliu da amnestira sve lidere HSS-a. Takoe je iz zatvora puten i Maek.
Po Hitlerovom nareenju, Paveli treba da podijeli vlast s Maekom, smatrajui da e tako slomiti
otpor hrvatskih seljaka protiv mobilizacije.15927963
Oigledno se podatak o ubrzanom odlasku njemake vojske iz Bosne u cjelini ili djelomino zasnivao na
obavjetenjima dobivenim iz Tempovih pisama iz Sarajeva od 2. i 22. februara. U prvom je stajalo:
Nijemci su se povratili sa Romanije i brodskom prugom otili ka Brodu. Vie nita ne znamo o njihovim namjerama. Mislim da se upuuju
na istoni front.64
A u pismu Titu od 22. februara Tempo je javljao i o
tome kako su neki njemaki oficiri, koji su popravljali
zube kod jednog simpatizera NOP-a, od njega zatraili
da im kako bilo svri posao jer odmah moraju da putuju za Beograd.65
Nije, meutim, bio posrijedi odlazak svih njemakih
trupa iz Bosne ve samo odlazak 697. puka 342. pjeadijske divizije. On je, uestvujui u operacijama na Ozrenu, zaostao za glavninom svoje divizije koja je ve bila
krenula za Istoni front.
Podaci o odlasku njemakih i dolasku talijanskih
trupa umjesto njih, te o talijansko-ustakim pripremama za ofanzivu protiv partizana, nisu bili tani. Do tih
priprema dolo je tek poslije njemako-talijanskih razgovora u Opatiji 3. marta 1942. godine. Ni podaci o Nediu nisu bili tani. Nedostaju podaci o tome od koga je
Vrhovni tab dobio te informacije. Ostale podatke iz te
depee nalazimo u pismu Edvarda Kardelja i Ive Lole
Ribara poslatog Titu 15. februara 1942. godine iz Zagreba.
Mio Lekovi, prireiva devetog toma Titovih Sabranih djela, koji je iziao iz tampe 1979, stavio je uz tu
depeu pet napomena:
155 Podatak o dolasku italijanskih trupa u Bosnu u njemaku okupacionu zonu nije bio taan.
Nakon reokupacije tzv. II i III okupacione zone u
toku jeseni 1941, italijanske jedinice su se zadrale
u veem dijelu zapadne i u nekim gradovima jugoistone Bosne. Zbog pojaane aktivnosti partizana, Italijani su bili primorani da u toku decem-

bra 1941. povuku svoje posade iz Foe, Gorada,

ajnia i Rudog prepustivi ih etnicima, ali su
ubrzo u ta mjesta uli partizani. Nakon odlaska
njemake 342. divizije iz istone Bosne, krajem jan u a r a i poetkom februara 1942, nijedna italijanska jedinica nije dola u istonu Bosnu. U toku
f e b r u a r a 1942. vrene su pripreme za dogovor njemakih i italijanskih glavnih tabova na Balkanu
(za sastanak u Opatiji) da se u proljee izvedu zajednike operacije protiv glavnih partizanskih oblasti u njemakoj okupacionoj zoni u Jugoslaviji.
Vrhovni tab je dobio neka obavjetenja o tim dogovorima i o namjerama da se italijanske trupe
koje e uestvovati u tim operacijama prebace u
njemaku okupacionu zonu.
156
Rije je o njemako-italijanskoj operaciji u
istonoj Bosni (operacija Trio), u kojoj je trebalo
da uestvuju i oruane snage NDH. Sporazum o
toj zajednikoj njemako-italijansko-ustakoj ofanzivi sklopljen je na sastanku u Opatiji 3. marta
1942.
157
Podaci o slanju kvislinkih, nedievskih trupa iz Srbije na istoni front nisu bili tani. Njih su
donijeli neki nedievci koji su prebjegli. Poto nisu bili u stanju da sami, svojim vojnim i policijskim snagama, obezbjeduju okupacionu upravu u
Srbiji, Nijemci su pristupili intenzivnijem formiranju kvislinkih jedinica, tzv. nedievaca, ljotievaca i bjelogardista. Te jedinice nisu bile namijenjene za upotrebu izvan Srbije.
158
Obavjetenje o navodnom upuivanju
300 000 hrvatskih vojnika na istoni front Tito je
dobio od Kardelja i Ribara (vidi njihov izvjetaj od
15. februara, A - C K SKJ, Fond CK KPJ, br.
1942/70). Na istonom frontu se ve nalazio jedan
legionarski puk NDH i nije bilo predvideno upuivanje novih trupa, jer je situacija u zemlji, gdje je
narodnooslobodilaka borba dobijala velike razmjere, zahtijevala angaovanje svih kvislinkih
snaga, ukljuujui i one koje su se na poligonima
u tokerauu i Delershajmu obuavale i pripremale za angaovanje na istonom frontu. Sve kvislinke trupe NDH koje su u toku 1942. i 1943. obuavane u Njemakoj (legionarske divizije) bie angaovane u Jugoslaviji u borbi protiv narodnooslobodilake vojske.
159
Maek i prvaci HSS-a nisu bili u zatvorima,
ve su samo bili odstranjeni iz javnog politikog

ivota u NDH. Da bi njih i njihove stranake pristalice pridobila za svoju ustaku politiku, Pavelieva vlada je nastojala da ih ukljui u svoj aparat
i iskoristi u borbi protiv narodnooslobodilakog
pokreta. Jedan dio stranakih voda je jo od prvih
dana stvaranja NDH pristupio ustaama. Obavjetenje o navodnom putanju iz zatvora Maeka i
'svih HSS-poslanika' Tito je dobio iz Kardeljevog i
Ribarevog izvjetaja od 15. februara 1942.88
Uz taj Titov radiogram prireiva tree knjige Dokumenata centralnih organa KPJ..., koja je objavljena
sedam godina kasnije (1986), dr Zdravko Antoni dao je
uz istu depeu samo etiri napomene:
27e Vrhovni tab je, nakon odlaska njemake
342. divizije iz istone Bosne, primio neka obavjetenja da se njemaki i italijanski tabovi dogovaraju da oni s kolaboracionistima povedu u proljee 1942. zajedniku protivpartizansku ofanzivu.
Cijenilo se takode da e njemake jedinice u Bosni biti zamijenjene italijanskim. Meutim, o tome
se na zajednikom sastanku njemake i italijanske komande u Opatiji (poetkom marta 1942) nije
pregovaralo.
277
Vijesti koje su irili bjegunci iz Srbije da e
se uputiti jae kolaboracionistike trupe iz Nedieve Srbije na Istoni front u proljee 1942. nisu
bile potvrene. Meutim, Nijemci su zaista intenzivirali formiranje kolaboracionistikih sastava,
ali su i te nove jedinice bile namijenjene za protivpartizanske aktivnosti u Srbiji.
278
Iz izvjetaja E. Kardelja i I. L. Ribara od 15.
f e b r u a r a Tito je izveo zakljuak o mobilizaciji iupuivanju oko 300 000 vojnika za potrebe Hitlera.
279
Dr Vlatko Maek i drugi prvaci HSS nisu
bili u zatvorima, ve samo eliminisani iz tekuih
politikih zbivanja.87
Razlike, ne ba beznaajne, izmeu Lekovievih i
Antonievih napomena lako su uoljive za iole paljivijeg itaoca. A kada je, posebno, rije o napomenama uz
obavjetajne podatke, one, razumljivo, imaju svoju posebnu teinu.
I jo neto o Titovoj depei o kojoj je rije. Iza potpisa
Val t er, u njoj nalazimo upozorenje za ifranta (Pavla
Savia):
Pisao sam ruskom azbukom a ozgor oznaio
latinicom ta koje slovo znai. Zdravo T.T.88
Znai da je i ovu, kao i sve ostale depee koje nije
slao u Moskvu preko Kopinia (Vazduha), Tito pisao na

ruskome, a da bi ifrantu koji, oigledno, jo nije najbolje vladao tim jezikom, olakao posao, pomagao mu je
na nain koji je naveo. O svom tadanjem znanju ruskog jezika govori sam Pavle Savi u pismu od 16. III.
42. Ovo poinje rijeima Zdravo Stari, i u njemu Pavle kae:
Posle nae vesti o hapenju Ant(onova) dobili
smo ovu depeu koju te molim da mi prevede doslovno...69
A o Titovu potpisu T.T., kojim se ponekad koristio,
treba napomenuti da je, koliko smo mogli utvrditi, potekao od Edvarda Kardelja i da su to prva slova rijei
T(ovari) T(ito).

U vezi s temom poglavlja interesantan je i pusus u

pismu Moe Pijade to ga je 28. marta 1942. godine poslao Titu sa abljaka, gdje je oekivao dolazak sovjetskih aviona s poiljkom ratnog materijala:
Cicmil mi je rekao da sa veze sa Djed(om) treba da prede na V(rhovni) (tab) na vezu sa
RKKA. Je li tano? Jesi li im predloio da nam poalju svoje predstavnike i strunjake za na
V(rhovni) (tab)?70
Rije je o Obradu Cicmilu, predratnom lanu KPJ,
tada lanu taba Durmitorskog NOP-odreda. Kratica
RKKA oznaavala je Radniko-seljaku Crvenu armiju
iz perioda oktobarske revolucije, a M. Pijade ju je, vjerovatno, upotrijebio kao sinonim za Generaltab Crvene armije. Otkud Cicmilu citirani podatak iz pisma M.
Pijade Titu, nismo mogli da utvrdimo. Uostalom, Tito je
svoje radiograme vojnoobavjetajnog sadraja i dalje
adresirao na Djeda. Tako je postupao ak i poslije
rasputanja Kominterne (15. maja 1943. godine).

U etvrtoj knjizi Dokumenata centralnih organa

KPJ... nalazi se depea Izvrnog komiteta Komunistike
internacionale Josipu Brozu Titu:
21. april 1942.
(Moskva)
Da bi se tano utvrdio sastav i dislokacija okupatorskih trupa koje se nalaze na teritoriji Jugoslavije, molimo da se kod zarobljenih neprijateljskih vojnika i oficira, koje je zarobila Narodnooslobodilaa vojska dozna sledee:

1) Numeracija, brojno stanje, sastav i ratne akcije Nemaca, Italijana, hrvatskih, ustakih i etnikih jedinica koje vre ofanzivu na Narodnooslobodilaku vojsku.
2) Numeracija, sastav i dislokacija okupatorskih trupa (ukljuujui bugarske i maarske jedinice) na okupiranoj teritoriji (istakli autori).71
Meutim, na originalu te depee nije oznaeno kome je upuena, a na njenom kraju stoji: Potpis N 19 telegr. N84. Nema sumnje da je ona upuena iz Moskve
Titu, samo je pitanje ko je N 19 ili NI 9 i zato je Redakcija Dokumenata centralnih organa KPJ... jednostavno izostavila taj potpis. Uostalom, i sam prijevod depee suvie je slobodan, pa i netaan, jer bi trebalo da
glasi:
U cilju preciziranja sastava i dislokacije okupacionih trupa... (stranih?) koje se nalaze na teritoriji Jugoslavije, molim da se izda nareenje u
pogledu zarobljenih vojnika i oficira protivnika
koje vode sa sobom jedinice nar. osi. vojske.
Objasniti:
1) Numeraciju, brojno stanje i sastav i ratna
djejstva Nijemaca, Talijana, Hrvata, ustakih i etnikih jedinica, koje djejstvuju protiv narod(no)
oslobod(ilake) vojske;
2) numeraciju, sastav i dislokaciju trupa okupatora (ukljuno bugarske i maarske jedinice),
okupiranu teritoriju (istakli autori).
Potpis Ni9 telegr.N84

O tome ta se odmah zatim dogodilo, svjedoi dr

Vladimir Velebit koji je dvadesetak dana prije, 2. aprila
1942. godine, zajedno s Ivom Lolom Ribarom, stigao iz
Zagreba u osloboenu Fou.
Na pitanje Nakon dolaska u partizane, vi ste se odmah prikljuili Vrhovnom tabu. Kakva ste zaduenja
dobili? dr Velebit je odgovorio:
Ba nekako kad sam doao, dobili smo iz
Moskve telegram da im poaljemo podatke o rasporedu njemakih jedinica. Kako nismo imali
slubu koja bi prikupljala takve podatke, nismo
im mogli poslati podrobnije informacije. I tako
me drug Tito odredio da organiziram vojnu obavjetajnu slubu. Obilazio sam tabove i davao
upute kako sasluavati zarobljenike, uzimati od
njih vojne knjiice i sve ostale podatke. To sam ra-

dio sve do jeseni 1942. (istakli autori).72

Naalost, poslije jeseni 1942. godine Velebitova funkcija i radno mjesto ponovno su ostali upranjeni sve
do 1944. godine, kada je dunost obavjetajnog oficira u
Vrhovnom tabu preuzeo pukovnik Vjekoslav Kliani.
Poetkom aprila 1942 Djed je uputio Valteru (Titu)
prvu depeu obavjetajnog karaktera:
Doznali smo da je Mihailovi javio Jovanoviu (predsjedniku jugoslovenske izbjeglike vlade
primj. autora) u London sledee:
'Komunisti nam smetaju u naem radu. Mi
imamo pozitivne dokaze da Nemci i Italijani daju
komunistima oruje, jer oni ele da se ove dve
partije na prolee sudare. U Bosni komunisti su
se ujedinili sa ustaama. Uinite sve to od vas zavisi da bi(ste) ih usmerili na pravilan put.'
Ovo saoptenje ne moe se tekstualno iskoristiti javno.73
Redakcija je uz taj telegram dodala primjedbu: Dokument skoro iste sadrine uputio je Draa Mihailovi
u London 22. marta 1942.74
To je obavjetenje bilo potpuno tano, ali nastao je
mali nesporazum u vezi s njim. On se vidi iz Titove depee Moskvi od 7. aprila iste godine:
Nismo razumjeli moe li se ili ne javno iskoristiti tekst depee koju je Mihailovi uputio Jovanoviu.
Nama je veoma potrebno da raskrinkamo toga generala, koji igra tako gnusnu ulogu.76
Odgovor Moskve nije poznat, ali je vjerovatno glasio
da se depea ne smije navoditi kao izvor obavjetenja,
ve da se prihvati njena sutina i iskoristi u odreivanju pravca vlastite propagande.
O drugom obavjetajnom izvjetaju Djeda, dostavljenom Titu u toku 1942, bie rijei kada budemo govorili o sovjetskom obavjetajcu Fjodoru Mahinu.

U aprilu 1942. godine ustaka je policija uspjela da

izvri veliku provalu meu sarajevskim ilegalcima
saradnicima NOP-a. O tome je Tito (Valter) 29. aprila iz
Foe javio u Moskvu:
Ovih dana dolo je do provale medu oficirima-avijatiarima u Sarajevu koji su bili nai simpatizeri. Jedan avijatiar uspio je da pobjegne i
doao je u na tab. On pria o velikom nezadovoljstvu u redovima hrvatskih jedinica. On je dao

vrlo dragocjene podatke o rasporedu jedinica i

njemake avijacije.76
Ko je bio avijatiar o kome je rije, nismo mogli utvrditi. Uostalom, to nisu uspjele odgonetnuti ni redakcije devetog toma Titovih Sabranih djela i etvrte knjige
Dokumenata centralnih organa KPJ..., u kojima je ta
depea objavljena.

Vjerovatno je Djed urgirao odgovor na svoj radiogram od 21. aprila jer je Tito (Valter) 29. maja, u jeku
tree velike neprijateljske ofanzive, iz Pluina, gdje se
tada nalazio Vrhovni tab, javio Moskvi:
O dislokaciji njemakih i talijanskih jedinica
u Jugoslaviji za sada jo nemamo tanih podataka. Trudiemo se da ih dobijemo i ovih dana emo
izvijestiti. Talijani i Nijemci pokuavaju svim silama da nas unite. U Jugoslaviji je koncentrisano
oko 300 000 talijanskih vojnika. U Hercegovini,
Crnoj Gori i Sandaku dejstvuje pet divizija
'Pusterija', 'Bolcano', 'Venecija', 'ulija', a jedna divizija je zamijenila 'Mesinu', koju smo mi potpuno
razbili u Crnoj Gori. Koje se divizije nalaze u Dalmaciji, Lici, Hrvatskoj i Sloveniji nije nam poznato. U Tirani se nalazi tab 2. talijanske armije,
u Splitu tab armije nepoznate numeracije; tab 3.
talijanske armije vjerovatno je u Trstu.77
Mio Lekovi, prireiva desetog toma Titovih Sabranih djela, koji je iziao iz tampe 1980, uz taj dio Titove depee Moskvi dodao je napomenu:
Podaci o italijanskim okupacionim snagama
u Jugoslaviji u drugoj polovini maja 1942., kojima
je Vrhovni tab raspolagao, nisu bili tani. U Hercegovini i Boki su se tada nalazile snage 6. armijskog korpusa, iji je tab bio u Dubrovniku. Taj je
korpus imao u svom sastavu est divizija: 'Kaatori dele Alpi', 'Marke', 'Taurinenze', 'Mure', 'Mesina' i 'Emilija'. U Crnoj Gori (bez Boke) i Sandaku
nalazile su se trupe 14. armijskog korpusa (Komanda Trupa Crne Gore), iji se tab nalazio na
Cetinju. U sastav tog korpusa ulazile su divizije:
'Pusterija', 'Venecija', 'Ferara', 'Taro' i 'Alpi Graje' i
dijelovi divizije 'Pulja'. U Dalmaciji se nalazio 18.
armijski korpus (sjedite taba u Splitu), koji je u
svom sastavu imao divizije: 'Bergamo', 'Sasari',
'Perua' i 'Zara'. U Lici, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju dejstvovao je 5. armijski korpus
(sjedite taba u Crikvenici) sa svoje tri divizije:

'Re', 'Lombardija' i 'Celere' ('Brza'). U Sloveniji su

se nalazile divizije 'Granatieri' i 'Izonco' 11. armijskog korpusa (sjedite taba u Ljubljani). esti, 11.
i 18. korpus bili su u sastavu 2. armije (sjedite taba u Suaku), a 14. korpus u sastavu 9. armije (sjedite u Tirani).78
Redakcija pete knjige Dokumenata centralnih organa KPJ..., objavljene 1986, smatrala je potrebnim da uz
citirani pasus Titove depee Moskvi od 28. maja 1942.
doda samo lakonsku napomenu: Podaci nepouzdani.79
Pretpostavljajui i sam da podaci o dislokaciji talijanskih okupacionih snaga dostavljeni Moskvi, moda,
nisu tani, a znajui da su nepotpuni, Tito je ve sutradan, 29. maja ujutro, u opirnijem nareenju Operativnom tabu NOP-odreda za Hercegovinu i junu Dalmaciju, zatraio:
5. Recite n a m sve to znate o dislokaciji talijanskih snaga. U tu svrhu tamo aljemo druga
Vladimira Popovia, i nastojte da mu u svakom
pogledu idete na ruku. Naroito je potrebno da se
ispitaju pojedini zarobljenici da bismo mogli to
prije pruiti potrebne podatke koje trae nai saveznici.80
Taj dokument ne nalazimo u petoj knjizi Dokumenata centralnih organa KPJ..., gdje bi kronoloki pripadao!
Redakcija desetog toma Titovih Sabranih djela intervenisala je ve na istoj stranici na kojoj je objavljeno
Titovo nareenje Operativnom tabu NOP-odreda za
Hercegovinu i junu Dalmaciju kratkom napomenom
uz ime Vladimira Popovia: Rije je o Vladimiru Velebitu-Red, a Mio Lekovi je u vezi s tim dodao sljedeu
napomenu:
Vrhovni tab nije imao tane podatke o numeraciji i dislokaciji italijanskih snaga koje je, na
traenje Izvrnog komiteta Kominterne, trebalo
da uputi vrhovnoj komandi Crvene armije. Da bi
dobio to potpunije podatke, uputio je u Hercegovinu Vladimira Velebita, kome je naloio da putem sasluanja zarobljenih talijanskih vojnika
(Velebit je znao nekoliko stranih jezika) i korienjem agenturne mree dobije podatke o rasporedu talijanskih snaga. Zbog specifinosti njegove
misije, odlueno je da se ne otkrije njegov identitet.81
Po svemu se ini da je M. Lekovi bio u pravu. Vladimir Popovi nalazio se tada daleko od Pluina, negdje

u Lici, sa CK KP Hrvatske i Glavnim tabom NOP-odreda Hrvatske.

Pri kraju mara grupe proleterskih brigada od Zelengore do Bosanske krajine Tito je 25. jula 1942. iz sela
donjeg Malovana u Moskvu poslao depeu iji je prvi
pasus glasio:
Postaraemo se da u najblie vrijeme damo
podatke o dislokaciji talijanskih, njemakih i
hrvatskih trupa i da osiguramo redovnu informaciju. Veza s drugim oblastima Jugoslavije je veoma teka, prvo zbog toga to partizani sistematski
rue eljeznike pruge, a drugo zbog toga to se
mi stalno nalazimo u pokretu. Vezu drimo skoro
iskljuivo preko kurira pjeaka i konjanika. 82
Uz prvu reenicu tog pasusa Mio Lekovi, Pero Moraa i dr Slobodan Miloevi, prireivai jedanaestog
toma Titovih Sabranih djela, stavili su napomenu:
Tito je 24. ili 25. jula primio od Izvrnog komiteta Kominterne radiogram (koji su ifranti uspjeli samo djelimino da deifruju) u kome su traeni
podaci o 'jaini, dislokaciji i numeraciji njemakih, italijanskih i bugarskih jedinica' i o 'prebacivanju njemakih i italijanskih jedinica kroz Jugoslaviju, Grku i Bugarsku' (istakli autori). Traeni su jo neki podaci, ali tekst o tome nije mogao biti deifrovan. 83
Meutim, ta je depea doslovno glasila:
Molba:
1) Ustanoviti broj, dislokaciju i numeraciju
njemakih, talijanskih, maarskih i bugarskih jedinica 25. jula
II
3) Ustanoviti broj i karakter njemakih i talijanskih vojnih transporta kroz Jugoslaviju u
Grku i Bugarsku (istakli autori). Te podatke hitno nam poslati. Takoer molba
III
Fier u Zagrebu. No. 19 i Roza pri glavnom tabu Slovenije. Valdes.
Oigledna je greka u prijevodu II take i ona uope
nije beznaajna. Dvije prve take te depee koje nisu do
kraja deifrovane potpisao je sigurno Djed ili, moda,
Direktor. U treoj, do kraja deifrovanoj depei s potpisom Valdes (Josip Kopini), Kopini je preko Moskve javljao Titu da se on (No. 19) i njegova supruga radi-

otelegrafistkinja (Roza, tj. Stela) nalaze pri Glavnom

tabu Slovenije. (O tome opirnije vidi u poglavlju ove
knjige Zagrebaki obavjetajni centar.)

Dvadeset dana kasnije, 15. avgusta, nakon osloboenja Livna, Tito sa planine Cincara iz predjela Male
Drenice, u Moskvu alje opiran radiogram:
Medu dokumentima koje smo zaplijenili u
gradu Livnu nalazi se naredba komandanta
Hrvatske pjeadije od 28. juna 1941. godine o stvaranju tabova 15 pukova pjeadije i o njihovoj dislokaciji. Ovi pukovi su stvoreni od prethodnih bataljona pjeadije.
Prvi puk ima dva bataljona: prvi bataljon
smjeten je u Bjelovaru, a drugi u Varadinu.
Drugi puk ima dva bataljona i oba su smjetena u
Zagrebu. Trei puk ima tri bataljona: prvi u Karlovcu, drugi u Ogulinu i trei u Delnicama. etvrti puk ima dva bataljona, oba u Osijeku. Peti
puk ima dva bataljona: prvi u Slavonskoj Poegi,
a drugi u Novoj Gradiki. esti puk ima dva bataljona: prvi u Vinkovcima, a drugi u Petrovaradinu. Sedmi puk ima tri bataljona, svi u Sarajevu.
Osmi puk ima dva bataljona, oba u Tuzli. Deveti
puk ima dva bataljona, oba u Travniku. Deseti
puk ima dva bataljona, oba u Banjaluci. Jedanaesti puk ima tri bataljona: prvi u Sisku, drugi u
Petrinji, trei u Bihau. Dvanaesti puk ima dva
bataljona, prvi u Otocu, drugi u Gospiu. Trinaesti puk ima tri bataljona: prvi u Mostaru, drugi u
Nevesinju i trei u Mostaru. etrnaesti puk ima
tri bataljona: prvi u Trebinju, drugi u Dubrovniku
i trei u Bilei. Petnaesti puk ima tri bataljona,
prvi i trei i Kninu, a drugi u Sinju.
Jaina ovih bataljona je do 600 boraca i oficira.84
Ve je bila zapoela Staljingradska bitka (23. jula
1942), presudna bitka drugog svjetskog rata, u kojoj je
uestvovalo vie od dva miliona ljudi, 20 hiljada topova,
dvije hiljade tenkova, dvije hiljade aviona... U toj situaciji obavjetajnu slubu Crvene armije interesovao je
svaki detalj o mogunostima Nijemaca da u borbe na
istonom frontu ubace nove snage, svoje ili bilo kog
svog saveznika. Otuda i njeno pojaano interesovanje
za stanje u domobranstvu tzv. NDH (koje ona naziva,
kao i sam Tito nekoliko puta, hrvatskom vojskom) i za
situaciju u svim krajevima Jugoslavije. Zato Moskva (tu

depeu nismo pronali, ali je ona sigurno postojala) poslije prijema opirnog Titova izvjetaja od 15. avgusta
trai jo neka objanjenja o domobranstvu, a Tito 18.
avgusta, iz osloboenog Glamoa odgovara:
Mi smo dali informaciju o dislokaciji hrvatske vojske. Deveti puk ima tri bataljona i svi su u
Sarajevu.
Mi smo vrlo dobro organizovali nau obavjetajnu slubu u Dalmaciji. Informacije slijede.85
Detaljne podatke o partizanskoj obavjetajnoj slubi
u Dalmaciji Tito je dobio od taba IV operativne zone, s
kojim je Vrhovni tab nakon dolaska grupe proleterskih brigada na sektor Livna, uspostavio direktnu vezu.
Priblino u isto vrijeme na depei nema datuma
Tito je iz Moskve dobio depeu:
Kako stoje stvari s partizanskim pokretom u
Srbiji?
Kakvo je stanje u Crnoj Gori? Imate li vezu s
frukogorskim partizanskim odredima? Ded N94.8e
Predratni lan KPJ i lan CK SKOJ-a Stefan Mitrovi ostao je poslije pada Uike republike u Srbiji, na
podruju aka, gdje je ubrzo bio zarobljen. Uspio je,
meutim, da se domogne slobode i u junu 1942. godine,
najprije preko okupiranoga, a zatim preko osloboenog teritorija Hrvatske, stigne u Bosansku krajinu. Saznavi za njegov dolazak, Tito je 12. avgusta 1942. javio
Operativnom tabu NOP i DV za Bosansku krajinu:
Saoptite drugu tefanu Mitroviu da nam
napie podrobniji izvjetaj o Srbiji odnosno o svemu onome o emu je razgovarao s Mihajlom (Blagoje Nekovi, sekretar PK KPJ za Srbiju) i drugim drugovima.87
Dobivi Mitroviev izvjetaj, Tito (Valter) je 18. avgusta radiogramom javio Moskvi:
Drug koji je doao iz Srbije javlja da je od aprila mjeseca njemaka vojska poela da se kree
u pravcu Grke i Bugarske. Te njemake jedinice
sastavljene su od Austrijanaca i takozvanih folksdojera. Njihov moral je veoma slab. Ima mnogo sluajeva dezerterstva i samoubistva.
Karakteristino je da su Nijemci poeli snano
da utvruju gradove Kraljevo i Kragujevac. Stanovnitvo iz est optina okoline Kraljeva Nijemci
su iselili, jer se taj kraj utvruje.88
S druge strane, Ivo Lola Ribar je 20. avgusta 1942. iz
Zagreba za Djedu dostavio opirnu depeu u kojoj su
bili i vani obavjetajni podaci:

3. Doli smo do autentinih podataka o snazi okupatorskih trupa na teritoriji Hrvatske drave. Nemci dre danas u Hrvatskoj dve pojaane
divizije: 718. peaku diviziju sa seditem u Sarajevu i pojaanu 704. peaku diviziju sa seditem u
Banja Luci. Ova druga nosi naziv 'Kampfgruppe
Westbosnien', nalazi se pod komandom general-majora Stahla i sastavljena je od: 721, 734, 737, 758
peakog puka, zatim od 661 i 670 artilerijskog
sklopa, te od dva odreda bornih kola, a razmetena je u trouglu Banja Luka Kostajnica Prijedor. Pored toga, 6 bataljona peadije i tri oklopna
voza osiguravaju prugu Zagreb Beograd, i stacioniraju u Zagrebu, Brodu, Okuanima, Novoj
Gradiki, Rumi i Popovai. Italijanske trupe u
Hrvatskoj pripadaju II italijanskoj armiji, iji je
tab na Suaku. Sastavljene su od jedne specijalne divizije 'Eugenio di Savoia' sa seditem u Karlovcu, i od tri armijska korpusa. V Korpus: tab u
Crikvenici, u sastavu divizije 'Lombardija' sa seditem u Ogulinu i 'Re' sa seditem u Gospiu.
XVIII Korpus: tab u Splitu sastavljen od divizije
'Sassari' sa seditem u Kninu, 'Bergamo' sa seditem u Sinju i specijalne grupe 'Zara' sa seditem u
Zadru. VI armiski korpus: tab u Dubrovniku,
sastavljen od divizija 'Marche' sa seditem u Mostaru, 'Taurinense' sa seditem u Foi i 'Pusteria'.
Dakle, u svemu, 9 divizija.
5. Mislim da gornju depeu saoptite i Walteru.
Fischer.89
I.L. Ribar je tu depeu potpisao svojim pseudonimom Fischer uprkos tome to je u pismu od 12. januara 1942. javio Titu iz Zagreba da e na svim depeama
upuenim u Moskvu potpisivati njega. Meutim, u meuvremenu, aprila iste godine, I. Lola Ribar je boravio
u osloboenoj Foi i tada mu je Tito sigurno naredio da
nakon povratka u Zagreb vlastite depee potpisuje i
vlastitim pseudonimom koji je Djedu bio poznat.
Osim toga, Tito je isto savjetovao i E. Kardelju u pismu
od 1. avgusta 1942, koje mu je pisao s planine Cincara:
Saoptio sam Djedi onaj tvoj izvjetaj o paktiranju slovenake reakcije preko Rima s Londonom i obratno. ini mi se da imate direktnu vezu
s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informiete. 90

U arhivu CK KPJ nalazi se neadresirana Titova depea upuena, sigurno, Moskvi 31. avgusta (?) 1942, a
njezin prvi dio glasi:
U Sarajevu se nalazi tab 718 njemake divizije. Jedan puk nalazi se u Sarajevu a drugi na
obezbjeenju eljeznike pruge.
Nijemci ubrzano rade na opravci i proirenju
aerodroma u Zagrebu, Beogradu a takoer pripremaju za upotrebu i onaj u Sarajevu.
U Zagrebu se nalazi njemaka pilotska kola
za nono letenje.
U Zemunu, Beogradu i Rakovici sve fabrike
aviona rade za njemako zrakoplovstvo. Posebno
je vana fabri(ka) 'Ikarus' u Zemunu i fabrika avionskih motora u Rakovici.
Valter.91
Drugi i trei dio te depee odnose se na Fjodora Mahina i enu Ivana Srebrenjaka. Ta depea nije objavljena u Titovim Sabranim djelima.
U Splitu je jo od jeseni 1941. godine djelovao snaan
i dobro organizovan partizanski obavjetajni centar (vidi poglavlje Splitski obavjetajni centar). Sluei se
podacima dobij enim od tog centra preko CK KP Hrvatske ili taba IV operativne zone, Tito (Valter) 19. septembra 1942. godine s Mlinita dostavlja Moskvi radiogram:
Iz Splita javljaju: Talijani su u avgustu i septembru ponovo postavili mnogo mina u moreuzima Dalmacije. Na obali prave utvrenja i koncentriu sve vie vojsku u srednjoj i junoj Dalmaciji.
U Splitu su istovarili mnogo buradi s otrovnim
gasovima. enama talijanskih oficira komanda je
naredila da napuste Split do 15. septembra. U jednom letku talijanska komanda ponovo poziva
partizane da se predaju, produivi rok do 25. septembra.92
Uz taj pasus citirane Titove depee obraivai dvanaestog toma Titovih Sabranih djela Pero Moraa, Mio Lekovi i dr Slobodan Miloevi dodali su napomenu:
Vijesti obavjetajne slube iz Splita nisu bile
sasvim tane. U toku septembra 1942. na teritoriji
Dalmacije koju je drao 18. armijski korpus nije
dolo do brojnog poveanja okupacionih snaga.
Ni podaci o dopremanju buradi s otrovnim gasovima nisu bili tani.93
U toj se napomeni, ini nam se, potkrala jedna gre-

ka. Naime, Tito nije napisao da Talijani koncentriu

sve vie vojske u srednjoj i junoj Dalmaciji nego sve
vie vojsku, to se, logino, odnosilo na ve postojee
jedinice 18. armijskog korpusa, a ne na neke nove koje
su dovele do brojnog poveanja okupacionih snaga.
Koliko je poznato, Talijani ni tada ni kasnije, nisu
dovozili u Split burad s otrovnim gasovima, mada se u
nekim sauvanim izvjetajima Splitskog partizanskog
obavjetajnog centra spominje mogunost njihove
upotrebe protiv partizana. Tako se u izvjetaju od 30. juna 1942. kae:
4. Jedan tal(ijanski) oficir je izjavio da su njegove kolege miljenja da se moraju upotrebiti plinovi protiv partizana.94
A u izvjetaju od 2. septembra 1942. godine, pod takom Vijesti iz faistikih krugova, naao se i sljedei
pasus:
Mallardo je u Rimu predlagao da se upotrebi
plin protiv partizana. Predlog nije primljen po
njegovim vlastitim rijeima.95
Napokon, u izvjetaju od 18. septembra 1942, pod
takom Obavjetenja iz italijanskih izvora, potvruje
se ve poslani podatak o iseljavanju ena talijanskih
oficira:
Odlazak oficirskih ena iz naih krajeva odreen je za 15. oktobar. Oficiri su intervenisali da
se ukine ta naredba. Kao razlog toj mjeri navodi
se oslabljenje morala oficira zbog prisutnosti porodice.96

Najvjerovatnije odgovarajui na neko pitanje Moskve, Tito depeom od 10. oktobra 1942, petnaest dana
poslije prvog osloboenja Jajca, javlja:
Fabrika u gradu Jajcu proizvodila je prije svega hlorni kre i fero-silicijum. Hlornog krea naeno je u velikoj koliini, a fozgena i difozgena
naeno je veoma malo, to su vjerovatno bili samo uzorci. Pored toga, naena je samo jedna tubica iperita. Hlor su dobijali elektrolizom iz kuhinjske soli. Fabriku smo potpuno unitili zajedno
s elektrinom centralom i svim postrojenjima u
gradu kao i s mostovima.97
Tito (Valter) 20. oktobra 1942. ponovo prenosi Moskvi obavjetenja dobijena od Splitskog obavjetajnog
centra:
Naa obavjetajna sluba iz Dalmacije javlja
izmeu ostalog: u Splitu se nalazi jedan korpus

od dvije pjeadijske divizije 'Bergamo' i 'Zara',

koje se sastoje od etiri pjeadijska puka, 2 bataljona crnokouljaa, jedne artiljerijske grupe od
24 topa 149 mm i 500 vojnika, 2 grupe tenkova od
po 10 tona, 200 milicionera, 300 karabinjera i 500
graniara. Svi su oni naoruani tekim i lakim
mitraljezima i pukomitraljezima. Postoji jo i jedan bataljon bersaljeraca od 500 vojnika, a naoruani su mitraljezima i pukomitraljezima i poljskom artiljerijom srednjeg kalibra; jedna artiljerijska grupa 37 mm s 300 vojnika i 200 konja, jedna hemijska eta od 300 vojnika naoruanih mitraljezima, pukomitraljezima i 8 bacaa plamena,
jedna autogrupa (raggruppamento) od 500 vojnika i 200 automobila, naoruani mitraljezima i
pukomitraljezima, bacaima plamena i artiljerijom 37 mm, 2 bolnice svaka po 200 vojnika naoruanih tekim mitraljezima i malom automatskom
artiljerijom. Jedna inferheria od 100 ljudi, naoruanih tekim mitraljezima i bombama. Faistika
federacija od 600 ljudi, 400 agenata policije naoruanih tekim i lakim mitraljezima, 100 vatrogasaca naoruanih tekim i lakim mitraljezima. Jedna
sekcija sussistenza (za snabdijevanje) od 150 vojnika, naoruana tekim mitraljezima, pukomitraljezima i s 4 topa 'pito'. Jedna sekcija 'kommissariate' (povjerenika) od 500 vojnika naoruanih tekim mitraljezima i pukomitraljezima.
Pored toga, ima ustakih, etnikih i domobranskih jedinica.
U Solinu se nalazi jedan bataljon tenkista od
500 ljudi i 60 tanketa, jedna eta bacaa plamena
od 200 ljudi, jedna rezervna eta od 250 ljudi, svi
naoruani tekim mitraljezima i pukomitraljezima, pored puaka. Jedna artiljerijska grupa od 12
topova, 75 mm, 350 vojnika 'cavalleria a piedi' (konjika pjeadija).
Prije nekoliko dana u gradu Rijeci odrana je
etniko-talijanska konferencija na kojoj su uestvovali Biranin, Jevevi, Ivanievi, anti i
drugi. Postignuta je puna saglasnost.98
Bili su to zaista precizni i uglavnom tani podaci.
Sutradan, 21. oktobra, Tito javlja u Moskvu:
Poevi od 22. oktobra davaemo za vas dvaput dnevno u emisijama meteoroloke podatke rijeima po meunarodnom leginom kljuu.99
Nesumnjivo je bila rije o podacima potrebnim sovjetskoj meteorolokoj slubi radi izrade vremenskih

prognoza neophodnih u prije svega za ocjenu mogunosti djelovanja vlastite i neprijateljske avijacije, a zatim, razumljivo, i djelovanja na zemlji.
U Zagreb su dole 4 divizije 60.000 njemake vojske. S tom vojskom je takoe doao veliki
broj tenkova100
javio je Tito Moskvi sa Otrelja 30. oktobra 1942.
godine.
Uz taj su obavjetajni podatak, objavljen u dvanaestom tomu Titovih Sabranih djela, Pero Moraa, Mio
Lekovi i dr Slobodan Miloevi, koji su priredili taj
tom za tampu, dodali napomenu:
Podaci o dolasku u Zagreb 4 njemake divizije nisu bili tani. U rejon Zagreba stigla je tih dana iz Rajha 187. rezervna divizija, a oekivao se i
dolazak SS-divizije 'Princ Eugen' iz Srbije i 369. legionarske iz Njemake, gdje je bila na obuci. Dovlaenje njemakih divizija u NDH bilo je prouzrokovano pogoranjem situacije uslijed velikog
porasta partizanskih snaga kojima se trupe NDH
i njemake posadne jedinice (iz 714. 718. i 717. divizije) nisu mogle suprotstaviti.101
Nije naodmet dodati da su se informacije iz Titove
depee o kojoj je rije najvjerovatnije bazirale na raznim glasovima o slabosti okupacionih snaga (714. 717. i
718. pjeadijska divizija petnaestog talasa, tj. slabijeg
brojnog stanja i sastavljene od starijih boraca), njihovoj
nemoi da se uspjeno bore protiv partizanskih jedinica i o pojaanju tih snaga dovoenjem novih divizija iz
Njemake. Takvi su glasovi kruili u dobro obavjetenim vojnim krugovima u Zagrebu i za njih je mogao
saznati i Zagrebaki partizanski obavjetajni centar.
Preciznosti radi: jedinice koje su trebale da uu u sastav njemake 187. rezervne divizije poele su se prebacivati iz Austrije posljednjih dana oktobra, a tab divizije sa 45. rezervnim grenadirskim pukom stigao je u
Zagreb 31. oktobra. Narednih dana stigli su jo neki dijelovi divizije.102 Transportovanje 369. legionarske divizije poelo je 20. decembra 1942. godine i njen 370. puk
stigao je 23. decembra iz Njemake u Zagreb. I ostale jedinice te divizije prebacile su se do kraja decembra na
prostoriju Sunja, Dubica, Slabinja.103 SS-dobrovoljaka
brdska divizija Prinz Eugen prebacila se iz Banata u
Hrvatsku izmeu 7. i 17. januara 1943. godine.104 Sve te
dislokacije njemakih jedinica obavljene su u toku priprema za veliku etvrtu neprijateljsku ofanzivu koja je
poela 20. januara 1943. godine.
Tito je 1. novembra 1942. godine javio u Moskvu:

Dvadesetdevetog uvee i 30. oktobra preletjelo je preko nae teritorije u pravcu ZagrebBihaItalija vie od stotinu transportnih aviona.
Imamo neprovjerene podatke da su avioni nosili
njemaku vojsku u Italiju.105
Nijemci su, dakle, znali za njihovu namjeru!
O emu se radilo? Vjerovatno o transportu trupa i
materijala preko Italije u sjevernu Afriku, gdje su se
nedjelju dana kasnije, 7. novembra iste godine, iskrcali
Angloamerikanci.
Posljednji radiogram s vojnoobavjetajnim podacima koji je Tito dostavio Moskvi u toku 1942. nosio je datum 11. decembra, a odnosio se takoer na njemako-talijanska reagovanja na prilike u sjevernoj Africi. Vjerovatno je s tim u vezi u meuvremenu bilo upita iz
Moskve, jer je u njemu stajalo:
Do sada jo nije primijeen pokret njemakih
trupa, ve samo talijanskih, koje evakuiu mnoga
mjesta u Lici i Dalmaciji i odlaze za Italiju, a moda i u Grku.147 Mi smo dobili vjerodostojne izvjetaje da je do 6. januara 1943. godine graanskim
licima zabranjeno kretanje eljeznikim prugama
u Hrvatskoj.148
Na dalmatinskoj obali za sada nema nikakve
njemake avijacije.106
Obraiva trinaestog toma Titovih Sabranih djela,
Mehmedalija Boji, uz taj radiogram daje dvije napomene. Prva147 glasi:
Obavjetenja o pokretima italijanskih trupa u
pravcu Italije dostavio je Vrhovnom tabu NOV i
POJ 4. i 9. decembra 1942. tab 4. operativne zone
NOV i PO Hrvatske. Podaci su bili samo djelimino tani. Radilo se, u stvari, o pripremama i planovima Komande italijanske 2. armije da (uslijed
tekoa nastalih u vezi s iskrcavanjem Engleza i
Amerikanaca na teritoriju sjeverne Afrike i oekivanja njihovog desanta na italijansku obalu) vrati
diviziju 'Sasari' u Italiju, a sve druge snage koje su
se tada nalazile u tzv. 'drugoj okupacionoj zoni' i
u oblasti Karlovca (dio 'tree zone') povue, sredinom januara 1943. godine, na ui obalni pojas. Taj
plan pripreman je pod ifrom 'Raspored 15. januara' ('Schieramento 15 gennaio'). No do ostvarenja
tog plana nije dolo uslijed pritiska njemake
Vrhovne komande oruane sile (OKW) na italijansku Vrhovnu komandu da se protiv jedinica NOV
i POJ najprije izvedu zimske operacije 'u cilju njihovog konanog unitenja'.107

A u drugoj (148) pie:

Zabrana kretanja graanskih lica eljeznikim prugama je uslijedila zbog uestalih diverzija
jedinica NOV i POJ na svim prugama u Hrvatskoj. Sem toga, prugom ZagrebBeograd trebalo
je da se tokom decembra 1942. i januara 1943. prebaci iz Njemake u Hrvatsku 369. legionarska
'vraja' divizija, a iz Srbije u rejon Karlovca SS-dobrovoljaka brdska divizija 'Princ Eugen' radi
uea u operacijama protiv jedinica NOV i POJ
na teritoriji 'Titove drave' (Banije, Korduna, Like
i Bosanske krajine).108
Tako izgleda pregled do sada poznatih depea vojnoobavjetajnog sadraja izmijenjenih izmeu Tita i
Djeda u toku 1941. i 1942. godine. On je sigurno nepotpun i ostae takav sve dok ne budu otvorene Titove line arhive u kojima se, kako tvrdi V. Dedijer, jo uvijek
nalazi izvjestan broj nedeifrovanih radiograma i
bar neke od sovjetskih arhiva u kojima se nalaze radiogrami obavjetajnog karaktera upueni iz Moskve u
Jugoslaviju.
U proglasu kojim se Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu u avgustu 1941. obratio radnicima,
seljacima i graanima Bosne i Hercegovine nala se i
reenica:
Njemake pljakake horde ve se skupljaju
na granici Turske da preko nje pokore i opljakaju muslimanske narode na Srednjem istoku.108
Radomir Vujoevi, koji je priredio tu knjigu dokumenata za objavljivanje, uz taj je tekst dao ovu napomenu:
O pripremama za napad Njemake na Tursku u Glavnom tabu NOPOJ se dolo do ocjene
da je taj napad mogu. Meutim, Turska je za vrijeme drugog svjetskog rata bila van oruanog sukoba.110
Premda je prva reenica tog objanjenja prilino nejasna, ipak se iz nje vidi da je Glavni tab NOPOJ, koji
se, s Titom na elu, jo uvijek nalazio u Beogradu, ve
tada smatrao da je taj napad mogu. Taj zakljuak
potvruje i radiogram koji je Tito u ime Glavnog taba
4. septembra 1941. godine poslao Djedu:
Kod Nia Nijemci spremaju veliki aerodrom.
Tu dnevno prolazi vojska i municija za turski
front. Poduzete su mjere da se unite sve komunikacije na toj liniji.111
Tri dana prije polaska iz Beograda na osloboeni te-

ritorij zapadne Srbije, 13. septembra 1941, Tito je javio

Djedu i ovo:
etvrtog avgusta letjelo (je) preko Beograda
prema Grkoj 300 tuka i 240 talijanskih bombardera. Na Dodekanez je otpremljeno 300 000 vojnika. Nijemci imaju mazivnog ulja svega za dva
mjeseca. Potvruje se stalno nagomilavanje ratnog materijala u Bugarskoj."2
Radomir Vujoevi, koji je pripremio i sedmi tom Titovih Sabranih djela za tampu dao je uz tu Titovu depeu napomenu:
Nije poznat izvor ove informacije, koja nije
bila tana. Vjerovatno je Hitlerova direktiva br.
32, od 11. juna 1941, koja je predviala i pripremu
njemake oruane sile za prodor prema Suecu
preko Turske nakon pobjede na istonom frontu,
prenoena povjerljivim prepriavanjima i obavjetajnim kanalima, najposlije transponovana
kao materijalan podatak, izraen u avionima i
kopnenim snagama.113
Interesantni su navodi Seke (Lepe Perovi), lana
KP KPJ za BiH, koje nalazimo u njenom izvjetaju dostavljenom 24. septembra 1941. iz Mostara Svetozaru
Vukmanoviu Tempu, delegatu CK KPJ u BiH, nakon
posjete 3. hercegovakom bataljonu:
Koliko je u III bat(aljonu) stvar nesolidno postavljena najbolji je dokaz letak koga su oni tamo
izdali, a koji je sav osnovan na temelju jedne neprovjerene komordiske vijesti o tome da je Turska ula u rat. Evo teksta: 'Proglas svima muslimanima, Srbima i Hrvatima: Narodnooslobodilaka vojska djeluje na cijeloj teritoriji Jugoslavije. Ulaskom Turske u rat i stvaranjem fronta na
Balkanu, situacija je takva da e osloboenje od
faizma, Hitlerovih i Musolinijevih bandi i frankovakih ubojica uslijediti vrlo brzo. Mona sovjetsko-tursko-engleska armija nastupa i rui faizam na svim frontovima...'114
Budui da emo o obavjetajnim podacima o njemako-talijanskim pripremama za napad na Tursku,
koje je Tito slao u Moskvu, govoriti i na sljedeim stranicama, potrebno je ukazati na neke utvrene historijske injenice.
Uprkos Ugovoru o uzajamnoj pomoi, potpisanom s
Velikom Britanijom i Francuskom 19. oktobra 1939,
mjesec i po dana nakon poetka drugog svjetskog rata,
turska je vlada, neposredno nakon kapitulacije Francuske pred naletom divizija nacistike Njemake 26. ju-

na 1940. izjavila da zauzima stav nezaraene strane.

Napori britanske diplomacije da uoi njemakog napada na Jugoslaviju i Grku (u aprilu 1941) nagovori Tursku da se odrekne neutralnosti nisu uspjeli. Napokon,
etiri dana uoi njemakog napada na Sovjetski Savez,
18. juna 1941. Turska je s Njemakom potpisala ugovor
o prijateljstvu, to je poslije okupacije Jugoslavije i
Grke za Hitlerov generaltab znailo konano obezbjedenje desnog krila armija koje su napale Sovjetski
Savez.
Istovremeno s brzim napredovanjem njemakog
Wehrmachta na teritoriju SSSR-a front u sjevernoj Africi se, nakon izbijanja osovinskih snaga na libijsko-egipatsku granicu, stabilizovao. Pozivajui se na studije
britanskog historiara general-majora Playfaira (Plejfera), autori edicije Drugi svetski rat tvrde da su u
takvoj situaciji...
... Nemci predlagali Italijanima da angauju
jae pomorske i vazdune snage i zauzmu Maltu,
dok je italijanska Vrhovna komanda zahtevala da
Nemci prethodno, preko Turske, okupiraju Suec...115
O tome se raspravljalo i na anglo-sovjetskoj strani.
O tome je britanski premijer Churchill u pismu Staljinu
od 21. septembra 1941. napisao:
Kad bismo uspjeli navesti Tursku da se usprotivi njemakom zahtjevu o proputanju armija
ili, jo bolje reeno, kad bi Turska stupila u rat na
naoj strani, ja drim da bi to bila najbra i najefektivnija pomo za Vas. Uvjeren sam da i Vi tome pridajete odgovarajue znaenje.118
Talijanski zahtjevi da njemaki Wehrmacht, uz
podrku njihovih trupa, milom ili silom prodre preko
Turske, Sirije i Palestine do Sueza bili su u drugoj polovini 1941. i prvih mjeseci 1942. tema razgovora i rasprava u talijanskim, njemakim, domobranskim i ustakim
tabovima.
U tim uslovima partizanskoj obavjetajnoj slubi nije bilo naroito teko da uoi i registruje razgovore o
eventualnim njemako-talijanskim planovima prema
Turskoj, vodenim u domobranskim i ustakim tabovima, pa i one nerealne planove i pretjerivanja koji su iznoeni u toku njih.
Tako su se u izvjetaju Vlade Popovia, poslanom iz
Zagreba u CK KPJ 21. decembra 1941. nale reenice:
Preko nae obavjetajne slube saznajemo da
se uurbano pripremaju Njemci za napad na Tursku. U tu svrhu pripremaju aerodrome kod Velike

Gorice i na 40 km od Zagreba prema Karlovcu,

koji e im sluiti kao baza. Kod svih mostova i stanica na pruzi DobavaZemun bie izgraeni
bunkeri radi osiguranja iste."7
Da je takvo miljenje vladalo i u Vrhovnom tabu,
potvruje i pismo koje je Edvard Kardelj 2. januara
1942, u ime Vrhovnog taba NOP-odreda Jugoslavije, s
Bijelih Voda na Romaniji poslao Izvrnom odboru Osvobodilne fronte slovenskog naroda:
11. Konano, jo nekoliko optih pitanja. U vezi s pobedama Crvene armije na Istonom frontu
i njemakim pripremama za napad na Tursku
borba naroda Jugoslavije dobija jo i naroiti, meunarodni znaaj i povezae se, bez sumnje, jae
nego sada, sa gigantskom oruanom borbom oba
bloka u Evropi."8
A u pismu koje je Kardelj 15. januara 1942. godine
poslao iz Sarajeva Titu na Romaniju, osim iscrpnih
podataka o pripremi velike neprijateljske ofanzive na
osloboeni teritorij istone Bosne, stajalo je:
6. Sprema se negde oko Sarajeva aerodrom
za 60 bombardera. Poto je to za njihove bosanske
potrebe i suvie velik broj, oito je da se tu radi o
aerodromu protiv Turske.
(...)
14. O samoj svrsi ofanzive govori se sledee: u
samoj stvari ove pripreme nisu samo protiv partizana, nego e se tu stvoriti baza za rat protiv Turske. Ali, oni to ne smeju govoriti, zato utoliko veu
galamu prave, da bi ubedili svet kako se radi samo o kaznenoj ekspediciji protiv partizana i etnika.
(...)

16. ... Drim da e ta ofanziva biti ozbiljna

stvar ba zbog priprema protiv Turske (novine ovde vode ve uveliko kampanju protiv Turske!). Vidi se da stvaraju tu jednu od svojih baza."9
I u pismu koje je CK KPJ, zapravo Tito i A. Rankovi, 27. januara 1942. iz osloboene Foe poslao za Mihajla, tj. za Blagoja Nekovia, sekretara Pokrajinskog
komiteta KPJ za Srbiju, naao se tekst o mogunosti
njemakog napada na Tursku:
Najnoviji uspjesi naih oruanih snaga u okolini Nia i Leskovca, kao i u ostalim dijelovima Srbije, predstavljaju veliku opasnost za okupatorske
snage, naroito u ovom prvom dijelu Srbije, gdje
one ele da stvore svoje vrste baze, kako u cilju
guenja narodnog pokreta tako i u cilju priprema

za eventualni napad na Tursku.120

udno je da se dio citiranog pisma pojavljuje u dvije
verzije: u osmom tomu Titovih Sabranih djela, objavljenom 1979. godine, pie: u cilju guenja narodnog ustanka, a u treoj knjizi Dokumenata centralnih organa
KPJ..., objavljenoj 1986. godine, u cilju guenja narodnog pokreta!?
Redakcija Dokumenata centralnih organa KPJ... uz
taj pasus nije stavljala nikakvu napomenu, a Mio Lekovi, prireiva osmog toma Titovih Sabranih djela
smatrao je potrebnim da istakne:
Poetkom 1942. u Vrhovnom tabu se vjerovalo da predstoji neposredan napad Njemake na
TurskuV21 (Potcrtano u originalu.)
Tu konstataciju indirektno, ali ipak dovoljno jasno,
potvruje direktiva Vrhovnog taba NOP i DVJ dostavljena 27. januara 1942. u 16 asova tabu Kraljevakog
bataljona 1. proleterske brigade:
Obavetenja o situaciji: Imamo izvetaj da je
oko 15.000 Nemaca prelo pravcem: PaleBogoviiPodromanijaHan Pijesak ka Zvorniku. Ni
mi ne razumemo te njihove manevre. Verovatno
se prikupljaju za odlazak na Tursku.122
Komanda sektora Trebinje, Dubrovnik 3. februara
1942. javlja Operativnom tabu NOP-odreda za Hercegovinu:
4.) Sada vam dostavljam izvjetaj od drugova
iz Dalmacije:
Znamo da itava ona ekspedicija, koja je prije
10 do 12 dana bila otila za Mostar, sada se iz
Mostara vraa i ukrcava na brodove. Oni pojedinano govore, a ta se verzija podrava, da navodno idu za Rijeku (Fijumu), ali mi smo vidjeli da
konvoji iz Grude idu prema istoku, dakle ili natrag u Italiju ili u Grku, odnosno Tursku. Oni na
brodove krcaju pjeadiju, komoru i cijelu ratnu
spremu. Jue i danas (29. i 30. januara) nije otiao
nijedan konvoj, a poznato nam je da je jue bio
obustavljen itav saobraaj, pa i lokalni.123
Operativni tab za Hercegovinu vjerovatno je to
prenio Vrhovnom tabu, a Tito je u nekom dosad nepronaenom radiogramu osnovne podatke o spomenutim njemako-talijanskim pripremama za napad na
Tursku poslao u Moskvu. Zatim je uslijedio njegov radiogram za Djedu od 22. f e b r u a r a 1942:
Vojni izvjetaj. (...) Poslije posljednje neuspjene ofanzive Nijemaca i ustaa u Bosni, njemake
jedinice brzo su napustile Bosnu i otile: jedan dio

prema Maarskoj, a drugi prema Srbiji i turskoj

granici. Iz Srbije Nijemci takoe odlaze prema
Turskoj i prema sjeveru.124
Uz taj tekst Mio Lekovi, koji je pripremio za tampu deveti tom Titovih Sabranih djela, dao je napomenu:
Po zavretku operacija u zapadnoj Srbiji i u
istonoj Bosni dvije njemake divizije (113. i 342.
pjeadijska) napustile su Jugoslaviju i otile na istoni front, dok je 125. pjeadijski puk vraen u
Grku. Sve ostale njemake snage ostale su u Jugoslaviji. Obavjetenja o odlasku njemakih trupa
prema Maarskoj i Turskoj kojima je Vrhovni
tab raspolagao nisu bila tana.125
Reakcija Moskve na Titove izvjetaje, ili samo na
onaj od 22. februara 1942, brzo je uslijedila: ve krajem
februara 1942 Tito je iz Moskve dobio nenaslovljeni,
nedatirani i nepotpisani radiogram:
Ako imate mogunosti, molimo da date slijedee podatke:
1) Dislokaciju i brojeve njemakih i italijanskih
divizija u Jugoslaviji.
2) Prebacivanje italijanskih i njemakih jedinica prema turskoj granici (brojevi jedinica, koliina i datum prebacivanja).126
U prijevodu te depee nainjena je greka na koju
moramo upozoriti. Naime, u 2. taki trai se: Nain
prebacivanja italijanskih i njemakih jedinica... (istakli
autori).
Dana 10. marta uslijedila je depea Djeda upuena Centralnom komitetu KPJ:
Vaa informacija o kretanju trupa na istok
prema Turskoj i Grkoj ima vrednosti. Ako izvor
te informacije zasluuje poverenje, to nastavite sa
daljim podrobnijim informacijama o tom pitanju.
ifrant Pavle Savi (Paja) ispod tog teksta dopisao
je napomenu:
P. s.: Ovaj telegram je potpisan ifrom 4 za koju nisam dobio objanjenje od Valdesa.127
Meutim, Vrhovni tab ili nije raspolagao podacima
koje je Moskva traila potkraj februara 1942, ili nije
imao dovoljno povjerenja u izvor informacija o pokretima njemakih i talijanskih trupa prema Turskoj, pa je i
telegram od 21. aprila 1942. godine, kojim je Djed ponovno traio podatke o numeraciji, brojnom stanju,
sastavu i ratnim djejstvima, ovaj put ne samo njemakih i talijanskih, ve i bugarskih i maarskih trupa u
Jugoslaviji, ostao bez odgovora!

U meuvremenu su podaci o agresivnim namjerama sila Osovine prema Turskoj i dalje stizali u Vrhovni
tab.
Ivo Lola Ribar javio je iz Zagreba 17. marta 1942. godine:
Inae, primjeuje se kretanje njemakih transporata via Beograd i dalje. Izgleda da Ljubljana,
Zagreb, Osijek i Beograd treba da postanu etapni
gradovi za rat protiv Turske.128
Tri dana kasnije, 20. marta, I. L. Ribar je u pismu
Mihajlu (Blagoju Nekoviu) malo drukije formulisao svoje shvaanje zbivanja oko Turske:
Inae, to se tie opte situacije mirie sve
vie, kako mi se ini, na guvu oko Turske. Kampanja Nemaca oko navodne 'boljevizacije' Irana,
gomilanje Crvene vojske na turskoj granici, razni
incidenti itd. dovoljno jasno ukazuju na ceo ve
poznati mehanizam ratne provokacije.129
Desetak dana kasnije, 29. marta, neto je slino i
Kardelj javio Titu iz Ljubljane:
Inae u Ljublj(anu) je dolo neto nemake
vojske i stalno prolazi u pravcu Karlovca. Isto tako se oseaju veliki pokreti ital(ijanske) vojske. Tu
se otvoreno govori u vojnim krugovima: a) da se
sprema napad na Tursku i b) da su reeni poto-poto unititi partizane u svim zemljama Jugoslavije. Ljubljanski aerodrom uurbano Nemci i Italijani proiruju na kapacitet 500 bombardera. 130
ak su se i u nedatiranome, ali oito u aprilu 1942.
pisanom i nekom partizanskom tabu upuenom izvjetaju jednog druga iz Sarajeva, u kojeme on spominje i svoj razgovor s nekim njemakim kapetanom, nali reci:
Stalno se pronose glasovi o dolasku njemake vojske u Sarajevo. U tu svrhu rekvirirane su
prostorije svih sarajevskih kola, kao i hoteli na
Ilidi. (...) S tim u vezi ovdje vlada miljenje, da je
ta vojska trebala da krene na istok, prema Turskoj, jer su takoer zapaeni veliki transporti njemake i talijanske vojske na pruzi ZagrebBrod.
Ovi transporti ili su, prema izjavi jednog oevidca eljezniara, nekoliko dana svako dva sata u
kompozicijama po 30 do 40 vagona. Vojska, koja je
trebala da putuje preko Sarajeva, prema izjavi
tog istog njemakog kapetana, ila bi djelomino
kroz Bosnu eljeznicom, a djelomino kamionima
ili pjeke.131
A zamjenik komandanta Kalinovakog NOP-odreda

Vojislav Doki izvijestio je Vrhovni tab 25. aprila 1942.

godine, izmeu ostaloga, i o radu jednog svog obavjetajca:
Juer je, 22. aprila, imao sastanak drug Savo
Toi sa Mirom Bibiem natporunikom, komandirom Ilidanske stanice. Sastanak je odran pod
Igmanom, po elji samog nadporunika. (...) Izjavljuje da se talijanske snage koncentriu radi eventualnog sukoba sa Turskom i da se to u oficirskim
krugovima na taj nain komentarie.132
Konano, u radiogramu poslanom 28. maja 1942. godine Tito je odgovorio Djedu na njegova prijanja traenja podatka o neprijateljskim snagama u Jugoslaviji:
O dislokaciji njemakih i talijanskih jedinica
u Jugoslaviji za sada jo nemamo tanih podataka. Trudiemo se da ih dobijemo i ovih dana emo
izvijestiti.133
U daljem tekstu depee Tito navodi neke podatke o
talijanskim trupama u Hercegovini, Crnoj Gori i Sandaku, pa, vjerovatno pod utjecajem izvjetaja primljenih od I. L. Ribara iz Zagreba, E. Kardelja iz Ljubljane i
Vojislava Dokia, depeu zavrava tekstom:
... Talijani mnogo ure da izvedu jedinice na
istoni front ili na tursku granicu. (...) Mi namjeravamo da se probijemo s nekoliko hiljada odabranih partizana u Srbiju, koja je vrlo vana u sluaju rata s Turskom.134
Tito je ipak navrijeme ocijenio da podaci o predstojeem agresivnom pothvatu Nijemaca i Talijana protiv
Turske ne moraju biti tani i da je proboj nekoliko hiljada odabranih partizana u Srbiju u datim uslovima
nesvrsishodan i veoma riskantan, pa je donio jednu od
svojih najznaajnijih odluka u toku NOR-a: 22. juna
1942. u umi kod sela Vrbnie potpisao je zapovijest za
mar grupe proleterskih brigada s tromee Crne Gore,
Bosne i Hercegovine na zapad, u Bosansku krajinu!

Uslijedila je samo jo jedna depea Moskvi o moguim njemako-talijanskim pripremama za napad na

Tursku. Meutim, tu depeu koja je bila povezana i s
tokom roke ofanzive (vidi poglavlje Roka ofanziva
primj. autora) direktno je iz Slovenije, kamo je Josip Kopini sa enom Stelom u julu 1942. doao iz Zagreba, poslao u Moskvu Birk, tj. Edvard Kardelj:
Za Djeda! 10. 8. 42.
Talijani su trenutno obustavili ofanzivu na ostale sektore osloboenog podruja. Dio trupa su

prebacili u Hrvatsku, vjerovatno protiv ofanzive

Udarnih brigada pod vodstvom Vrhovnog taba.
Molimo obavijestite o tome Valtera. Mi vrimo
koncentraciju i napaemo. Po izjavama talijanskih vojnika ostali dio trupa je poslan na Tursku
granicu. U zadnje vrijeme se preko teritorije Slovenije vre veliki vojniki transporti u pravcu
Hrvatske. I u Sloveniji su poeli smanjivati neke
garnizone.
Oko Ljubljane i na liniji LjubljanaTrst Talijani podiu nova utvrenja. Talijanski oficiri izjavljuju da su sve te pripreme usmjerene protiv Turske. Ljubljanu i prugu utvruju protiv partizana
radi zatite vojnikih transporta. Talijanski vojnici govore da e kroz petnaest dana napasti Tursku. Birk.136
Tom depeom kao da je zavrena serija obavjetenja
o njemako-talijanskim pripremama za napad na Tursku koja su Tito i Kardelj dostavljali Moskvi. Staljingradska bitka, u kojoj je Wehrmacht doivio strahovit
poraz, i bitka kod El Alameina (u sjevernom Egiptu, 70
km od Aleksandrije), koja je uslijedila i takoer zavrila
porazom sila Osovine, definitivno e skinuti s dnevnog
reda mogunost takvog njihova pothvata. A Turska je u
avgustu 1944. prekinula diplomatske odnose s Nijemcima, a 23. februara 1945. objavila joj je i rat. Samo, bie
to rat bez rata.

U knjizi Vjenceslava Cenia Enigma Kopini nalazimo podatak da je i sam Kopini u toku rata poslao
mnogo obavjetajnih depea u Moskvu. U vezi s tim
opisan je i sluaj borskih rudnika bakra:
Poetkom 1942. godine iz Moskve su zatraeni
precizni podaci o rudnicima bakra u Boru i Majdanpeku. Kopini je odluio da ih pribavi od
obavjetajaca kojima je rukovodio Stevo Krajai.
O tome kako se do njih dolo, priao nam je Ljudevit Gerl, tadanji artiljerijski oficir u domobranskim jedinicama NDH, a sada penzioner koji
ivi u Opatiji. (U meuvremenu je Ljudevit Gerl
umro primj. autora.)
'Na sastanak nae grupe obavjetajaca doao
je i inenjer Kadi. Znali smo da on radi za Moskvu. Zatraio je pod hitno podatke o proizvodnji
bakra, zaposlenima i osiguranju Bora, posebno o
snagama protivavionske artiljerije.
Stevo je rekao: Lujo, ti e to prikupiti.'136

Kadi je bio Josip Kopini, a Lujo pseudonim Ljudevita Gerla. Prema Gerlovim navodima koji slijede, on
je odluio da preko jednog inenjera predstavnika
'kode' iz Praga, eha, koji je radio u nekoj zagrebakoj radionici za popravak topova doe do podataka o
Boru. To mu je, poslije izvjesnih peripetija, uspjelo.
Ponovo slijedi eniev tekst:
Izvjetaj je Kopini proslijedio Moskvi radio-putem. Nije prolo ni petnaest dana, a stigla je informacija da na tom podruju partizanske jedinice vre stalne diverzije, kako bi to manje bakra
Njemaka odatle dobivala.137
Kojim putem, kako i od koga je nakon nepunih petnaest dana Kopiniu u Zagreb stigla (je) informacija
da na podruju Bora partizanske jedinice vre stalne
diverzije, na to pitanje V. Ceni nije odgovorio. Nadalje, nigdje, ba nigdje nismo naili ni na jedan podatak
o diverzijama partizanskih jedinica na podruju Bora u
toku prve polovine 1942. godine. Naprotiv, sauvan je
izvjetaj opunomoenika Treeg Rajha za privredu
okupirane Srbije Franza Neuhausena (Franca Nojhauzena) za juli 1942. godine, u kome se o Boru kae:
Angaovanjem svih snaga i zahvaljujui krajnje uspjenoj saradnji Akcionarskog drutva 'Prosjag' i 'Mansfeld', uspelo je da se potpuno razoren
kombinat u srazmerno kratkom vremenu opet
pusti u pogon i da se pri tome povea i njegova
proizvodna mo. Najvee potekoe pri tome bile
su da se, prilikom nabavki novih mainskih ureaja, premoste, usled nemira i nevremena, vrlo
oteane mogunosti transportovanja. Poslednjih
dana oktobra 1941. godine moglo se opet zapoeti
sa eksploatacijom rude; u prvoj polovini novembra 1941. topionica je opet putena u rad, pre svega opet samo za proizvodnju bakrenca. Posle dovrenja novog konverter-uredaja bilo je omogueno da 8. aprila 1942. godine, dakle posle tano jednogodinjeg prekida, zapone sa proizvodnjom
blister bakra. Kombinat danas dnevno iskopa
1500 t rude i za mesec dana proizvede 3.300
3.600 t bakra ,..138
Ni u tom izvjetaju nema ni rijei o diverzijama
koje su partizanske jedinice izvodile na podruju Bora
nakon Kopinieva izvjetaja Moskvi o situaciji na tom
podruju!

Vladimir Dedijer je u Prilozima za biografiju Josipa

Broza Tita zapisao:
Kako mi je Josip Kopini govorio, Tito je primao poetkom 1941. godine i ifrovane depee za
Kominternu, koje je pisao hercegovaki revolucionar Mustafa Golubovi, ef jedne posebne grane
obavetajne slube Kominterne.139
Navodi Josipa Kopinia vjerovatno su tani, samo
se Mustafa nije preivao Golubovi nego Golubi (vjerovatno je rije o tamparskoj greci) i nije radio za Kominternu ve za obavjetajnu slubu Generaltaba
Crvene armije.
O susretima Tito-Golubi pisao je i novinar publicist Milomir Mari na osnovi razgovora s Kopiniem:
Josip Kopini negira da je Golubia bilo kad
u ivotu video, ali dobro zna da je u inu pukovnika vrio specijalne zadatke za etvrtu upravu
sovjetskog general-taba po elom svetu: 'Tito mi
je o njemu dosta govorio. Sretali su se u Beogradu...'140
Da je Tito znao da se Mustafa Golubi nalazi u Beogradu, te da su, moda, nakon Titova dolaska u Beograd, maja 1941, bili i u meusobnoj vezi, indirektno govori i posljednji pasus pisma koje je Marko (Aleksandar
Rankovi) dostavio Titu 16. avgusta te godine preko odgovarajuih veza u njegovo sklonite na Dedinju:
Mustafa nije streljan ve samo neki njegovi
saradnici. Skoro svaki dan ga sasluavaju. Moda
ga uvaju za zamenu.141
Oigledno je Tito usmeno pitao Marka na sastanku Politbiroa CK KPJ odranom 10. avgusta, kome su,
osim njih dvojice, prisustvovali Ivan Milutinovi i Blagoje Nekovi142 ili se pismeno interesovao za sudbinu uhapenog Golubia, a on mu na to njegovo pitanje
pismeno odgovorio.
Uz taj citat iz Markova pisma Titu koje uope nije
registrovano u Hronologiji sedmog toma Titovih Sabranih djelaf!)'43 prireiva prvog toma edicije Dokumenti centralnih organa KPJ... Radomir Vujoevi stavio je
napomenu:
Mustafa Golubi, politiki radnik, lan KPJ
od 1920, koji se iz SSSR-a ilegalno vratio u Jugoslaviju, bio je u junu 1941. uhapen i u zatvoru svirepo muen. Od Golubia policija nije nita saznala. Strijeljan je 29. jula 1941.144
A ko je, zapravo, bio Mustafa Golubi?
Sve do sredine ezdesetih godina njegovo se ime u
naoj tampi, publicistici i historiografiji nije spominja-

lo. Kao da je oko njega vladala neka tajanstvena utnja.

Iznimka je, ini n a m se, donekle bila knjiga Znamenja
revolucije, objavljena u Sarajevu 1959, u kojoj je Borivoje Nekovi spominjao i Mustafu Golubia.145
Posle 1960 izjavio je sarajevski knjievnik
Sead Trhulj, autor drame Mustafa Golubi ovjek bez zaviaja Tito je u vie navrata u razgovoru s bosansko-hercegovakim rukovodstvom, uzgredno pominjao potrebu da se afirmiu
stari i ugledni revolucionari kao to su Blagoje
Parovi, Ivan Krndelj, Mustafa Golubi...146
Sredinom sedamdesetih godina, zapravo 1976. godine, pojavilo se uglavnom u sarajevskoj tampi, niz napisa o Mustafi Golubiu, a istovremeno je i Borba objavila vijest:
(Sarajevo, 17. juna). Odbor za obeleavanje
revolucionarnog lika i dela Mustafe Golubia, koga je formiralo Predsednitvo CK SK BiH, na dananjoj prvoj sednici pod predsednitvom Nike
Mihaljevia, prihvatio je program manifestacija
kojima e se u svim komunama u republici, odati
duno priznanje ovom istaknutom revolucionaru.147
U veem napisu ivot posveen revoluciji, objavljenom u sarajevskom Osloboenju 18. juna 1976, autor
M. Zorabdi donosi kratku Golubievu biografiju:
Mustafa Golubi roden je u Stocu 1889. godine (U Enciklopediji Jugoslavije navedeno je da je
roden 1891. ali neka novija istraivanja utvrdila
su da je roen 1889). U svom akom periodu pripadao je nacional-revolucionarnoj omladini Bosne i Hercegovine. Saradivao je sa Bogdanom erajiem, Vladimirom Gainoviem i drugim istaknutim pripadnicima 'Mlade Bosne'.
1908. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine
emigrirao je u Srbiju.
1912. Kao dobrovoljac uestvuje u balkanskim
ratovima.
1914. Dobrovoljac u srpskoj vojsci. Uestvovao
je u povlaenju preko Albanije i boravio na Krfu.
1916. Predlagao je da izvri atentat na njemakog cara Viljema. 1917.
U toku 'Solunskog procesa' odbio je da lano
svjedoi protiv pukovnika Apisa, iako je bio izloen pritiscima, maltretiranju i internaciji.
1918. Nakon zavretka prvog svjetskog rata bio
je pod nadzorom policije i interniran je u Rakovicu i u Stolac.

1920. Emigrirao je u Be. Tu postaje lan Komunistike partije Jugoslavije. Shvata da je KPJ
jedina prava revolucionarna snaga koja moe izboriti nacionalno i socijalno osloboenje.
1925. Uestvovao je u pokretanju lista 'Srp i eki'. Ilegalno je u Beu napisao i izdao knjigu 'Lenjin o vojnim pitanjima'.
1926. Delegat na Drugom kongresu KPJ.
1927. Odlazi u SSSR. Radio je u Kominterni.
Mnogo je putovao, obavljajui razliite zadatke,
obiao je cijelu Evropu, SAD, bio je u junoj Americi i Aziji.
1940. Vraa se u zemlju. (Sve istakli autori).
1941. U junu ga hapsi Specijalna policija u Beogradu i predaje Gestapou. Ni pod najveim mukama (obje noge su mu bile slomljene) nije nita
rekao.148
Zatim Osloboenje od 3, 4. i 5. jula 1976. donosi
feljton Nike Mihaljevia Revolucionarni lik i djelo Mustafe Golubia, u ijem treem, posljednjem nastavku
nalazimo i jednu novu dimenziju, zapravo novi ugao iz
kojeg autor posmatra njegov lik i djelo:
Mujka, Muja, Mujaga, Dadinka, kako su ga
od milja nazivali drugovi ili: Nikola Nenadovi,
Luka eri, Ismet, Luka Samardi, Gojko Tomindi, Ivan Ivanovi, Popovi, Dorevi i mnogi
pseudonimi kojih se ni on sam nije sjeao, krili su
ime revolucionara Mustafe Golubia, koji je sa
uspjehom obavljao brojne i esto vrlo sloene partijske zadatke po zemljama Evrope, Amerike i
Azije. Iako je njegov rad, naroito posljednjih
predratnih godina, manje bio direktno vezan za
nau zemlju, on se svugdje, i uvijek, do kraja svog
ivota potvrivao kao vjerni lan Komunistike
partije Jugoslavije.
... obiljeavanje lika i djela Mustafe Golubia
treba smatrati poetkom jednog vrlo sloenog,
naunog i politiki znaajnog posla, da od zaborava otmemo i u arsenal naih svijetlih revolucionarnih tradicija smjestimo ovu izuzetnu i veoma
znaajnu linost iz naeg predratnog revolucionarnog razdoblja. Ovo tim prije jer smo svjedoci
pokuaja raznih informbirovskih, rankovievskih, dogmatsko-liberalistikih i nacionalistikih
elemenata, da falsifikuju istoriju Komunistike
partije Jugoslavije. Takvim pokuajima, u sutini,
oni ele negirati istorijsku ulogu Komunistike
partije Jugoslavije i doprinos njenih najistaknuti-

jih lanova, koji su, dajui i svoje ivote, krili puteve revoluciji i njenoj pobjedi u naoj zemlji i na
meunarodnom planu.149
etiri dana kasnije, 9. jula 1976, Tanjug je iz Stoca
emitovao saopenje u kome je stajalo i ovo:
Zavrna sveanost posveena obeleavanju
revolucionarnog dela Mustafe Golubia odrae
se 25. oktobra ove godine u njegovom rodnom
mestu Stocu, u Hercegovini, kada e biti otkrivena bista ovog revolucionara i ustanovljene stalne
nagrade za literarne i likovne radove uenika posveene revoluciji i revolucionarnoj borbi Mustafe Golubia.150
Istog dana, 9. jula, Osloboenje je objavilo dopis iz
Stoca o zajednikoj sjednici izvrnih tijela Republikog i Optinskog odbora za obiljeavanje revolucionarnog lika Mustafe Golubia, u kome se izmeu ostaloga naao i odlomak iz govora Milana Uzelca:
Radi se o velikom revolucionaru i zbog toga je potrebno prilaziti osvjetljavanju njegovog lika paljivo i svesrdno. Taj obiman i odgovoran
posao ne bi trebalo vezati iskljuivo za ovu proslavu i za ovu godinu. Treba nastaviti sa stalnim
istraivanjima i zadatke pretvoriti u dugoroniju
aktivnost... Sredstva informisanja treba da se posebno angauju, te da raspoloivim materijalima
0 Mustafi Golubiu i njegovom revolucionarnom
djelu to bolje upoznaju radne ljude i graane nae republike i Jugoslavije.151
Kako je bilo predvieno, tako se i dogodilo: 25. oktobra Tanjug je iz Stoca emitovao opirno saopenje
o proslavi 32. godinjice osloboenja grada:
Otkrivanje spomen-biste Mustafe Golubia i
nizom drugih manifestacija njegov rodni grad je
danas proslavio 32-godinjicu osloboenja. Od danas najlepi trg grada na Bregavi nosi ime ovog
istaknutog revolucionara, lana KPJ od 1921. godine, koji je ceo ivot posvetio borbi za nacionalno
1 socijalno osloboenje...
Sa sveanosti u Stocu upueno je i pozdravno
pismo drugu Titu.152

Godine 1981. izala je iz tampe druga knjiga Vladimira Dedijera Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita. U
njoj je autor u novom svjetlu prikazao odnos najueg
rukovodstva KPJ prema nekim bliim saradnicima

Mustafe Golubia. Konkretno, rije je o Radivoju Uvali

u i edi Kruevcu.
Uostalom, evo ta je V. Dedijer napisao nijednom ri
jeju ne spominjui Mustafu Golubia:
U jednom pismu Titu 13. avgusta 1941. Aleksandar Rankovi kae da je dobio izvjetaj iz Nia
da su zarobljena 'tri poznata trockistiko-politika agenta. (tamparska greka: u pismu stoji
'trockistiko-policijska agenta' primj. autora.)
Pitaju ta e s njima. Mislim da jo danas poe tamo jedan drug odavde i da ih saslua o njihovom
radu i povezanosti, a naroito o listu Osvit i tipovima oko njega'. Na kraju pisma Rankovi kae:
'aljem ti Osvit iza koga stoje svakako jo i neki
otpaci bive desne i leve frakcije... Utvrdiemo i
zaslueno e dobiti.'
Iz dokumenta broj 1944-583 u Arhivu CK KPJ,
koji je napisao dr Radivoje Uvali-Bata, vidi se da
se gornja pretnja odnosi na njega, zatim na hercegovakog revolucionara edu Kruevca i na
panskog borca Ratka Pavlovia-ika.
Rankovievo nareenje delimino je izvreno:
edomir Kruevac je muki ubijen. On je bio jo
od prvog dana ustanka u partizanskom odredu, a
kada je izrazio elju da pree u rodnu Hercegovinu da se bori, bio je uhvaen i streljan.
O smrti Ratka Pavlovia ika nisam naao
nikakvih podataka.
Nekoliko Partizana protestovalo je zbog streljanja ovih ljudi, pa su neki od njih platili glavom.
To je sluaj sa advokatom Budimirom-Budom Gorunoviem, starim komunistom koji je bio leao s
Edvardom Kardeljem na robiji u Poarevcu.
Dr Radivoje Uvali nije bio tada streljan, a posle je dobio odgovorne funkcije u partizanskim
redovima. Posle rata bio je profesor univerziteta
u Beogradu, zatim ambasador Jugoslavije u Poljskoj i Indiji i pomonik sekretara za spoljne poslove SFRJ.
U predstavci CK-u, od 15. oktobra 1944, on je
opisao kako se ova velika nepravda dogodila a za
edu Kruevca kae da je bio nevin ovek 'koji je
bio vrlo poten i odan naoj borbi, za iji rad od
leta 1938. pa do njegove smrti ja snosim punu odgovornost'.153
Na jednoj od iduih stranica Dedijer donosi fotogra
fiju ede Kruevca s potpisom edo Kruevac, hercegovaki revolucionar, streljan po nareenju Aleksan-

dra Rankovia 1941. godine, a zatim i fotografiju Budimira Bude Gorunovia s napomenom: Streljan jer je
protestovao zbog mukog ubistva Cede Kruevca.154
U istoj knjizi V. Dedijer je objavio i napis Lutve Ahmetovia, starog revolucionara iz Trebinja (odakle je i
. Kruevac), lana Savjeta federacije, s jednostavnim
naslovom edo Kruevac. U napisu se kae i sljedee:
Roeni smo i ivjeli u kui do kue. Djetinjstvo i mladost smo proveli zajedno. Negdje istovremeno smo pristupili naprednom omladinskom
pokretu.
(...)
Negdje 1939. godine pojavio se kod mene u Zagrebu. Ispriao mi je da je bio u Parizu i spominjao onda meni nepoznato ime Mustafe Golubia
i govorio kako je s njime tamo u Parizu imao neke
specijalne zadatke. Govorio mi je kako je u Beogradu nakon povratka iz Pariza bojkotiran od nae
organizacije, navodno radi toga to su ga smatrali trockistom. Kleo mi se da nema nikakve veze sa
trockizmom i da to mora biti stvar nesporazuma
ili da to netko sa zlom namjerom p r e m a njemu i
Partiji iri po organizaciji u Beogradu.
(...)
Poslije rata sam doznao da su ga nai drugovi
1941. godine kada je doao u partizane ubili.155
Dolo je do bure u krugovima naih historiara. Izmeu ostaloga, odran je i Okrugli sto Borbe, na kome je o drugoj knjizi Dedijerovih Priloga za biografiju
Josipa Broza Tita Julijana Vrinac rekla i ovo:
Najzad, dolazim do onoga to je za mene najstranije, to je neasno: a to je zloupotreba dokumenata.
Dedijer prethodno donese sud o oveku a onda doteruje dokumenta da bi mu posluila kao
dokaz.
Donosi, na primer, dva fotosa, jedan Cede
Kruevca, drugi Gorunovia, predratnih komunista, koji, uzgred reeno, nemaju nikakve veze s
Titom.
Slijedi ve navedeni tekst ispod spomenutih fotosa,
a zatim se J. Vrinac osvre na pismo Aleksandra Rankovia Titu od 13. avgusta 1941. i na predstavku Radivoja Uvalia CK-u od 15. oktobra 1944:
U knjizi, Didijer daje prilino mesta tekstu
Rankovievog pisma, ali se iz datog teksta ne vidi
da se navedeno pismo sastoji iz sedam taaka,
meusobno povezanih, da je svaka taka pisma

celina za sebe. Ne kae ni to da je spojio tekst iz

take 2 i take 6 i tako dobio jednu isfabrikovanu
celinu.
Evo ta Rankovi pie u navedenom pismu,
obavetavajui Tita pod takom 2: da su kod Nia
'zarobili Peruniia, Uvalia i Kruevca, poznate
trockistiko-policijske agente. Pitaju ta e s njima. Mislim da jo danas pode tamo jedan drug
odavde i da ih saslua o njihovom radu i povezanosti, a naroito o listu 'Osvit' i tipovima oko njega'.
Oigledno je za svakog potenog itaoca da
Rankovia u ovom pismu najvie interesuje to
oni znaju o 'Osvitu'.
Dedijer donosi ovu taku sa jednom 'sitnom'
izmenom: izostavlja imena navedena u taki 2 i
poinje citat: da su 'prema izvetaju iz Nia zarobljena tri poznata' itd. Izmenjen je samo poetak: u
originalu stoje imena zarobljenih, u Dedijerovom
tekstu oni su nepoznati.
Rankovi pod takom 6 izvetava: 'aljem ti
'Osvit' iza koga stoje svakako jo neki otpaci bive
desne i leve frakcije (Stevan Lili, Cvetin Mihailovi i neki iskljueni tipovi). Utvrdiemo i zaslueno e dobiti. Mislim da o ovom pamfletu napie
jednu noticu za ovaj broj 'Biltena'.
Dedijer, koji je sebe proglasio Titovim biografom, utke prelazi preko ove poslednje reenice
Rankovievog pisma, on je izbacuje iz teksta. Njega, 'biografa', ne interesuje da li je Tito napisao
neto o tome i kada je napisao. Dalje, on iz ovog
teksta brie i imena Lilia i Mihailovia. Zato?
Ako se ovaj tekst ita u originalu onda je jasno da
se reenica 'utvrdiemo i zaslueno e dobiti' odnosi na ljude oko 'Osvita', a ne na onu trojicu takozvanih trockista! Ako ostanu imena koja Rankovi pominje onda e svako, ko makar malo
zna istoriju Partije, shvatiti da poto je Lili poginuo 1937. u paniji ova reenica ne moe
imati smisao pretnje smru kako Dedijer eli da
protumai tu reenicu. Zbog toga on iz teksta i ovde izbacuje imena i spaja obe take pisma jednom
reenicom: da na kraju pisma Rankovi pie:
'aljem ti...' itd.
Poto je na ovaj nain dobio trojicu nepoznatih
'trockista', Dedijer sada 'istrauje' ko su oni.
Tu treba da mu poslui predstavka Radivoja
Uvalia od 15. oktobra 1944. koju je pisao povo-

dom svog vraanja u Partiju. Pisao ju je onako kako su se takve izjave pisale: prvenstveno o sebi i
edi Kruevcu koji je zbog njega 1938. iskljuen iz
Partije, ostala imena se uzgred pominju. I pored
toga, Dedijer se usudio da tvrdi kako se iz predstavke R. Uvalia 'vidi' da se 'gornja pretnja' odnosi na Uvalia, Kruevca i Ratka Pavlovia ika!
itava ova manipulacija sa imenima 'zarobljenih trockista' Dedijeru je bila potrebna da bi Rankovia oklevetao bar za dva ubistva: od imenovanih u Rankovievom pismu, Uvali je ostao iv,
Kruevac je nastradao, a za Peruniia Dedijer nije znao o kome se radi: o Milu Peruniiu, kasnijem sekretaru Avnoja, ili o nekom ko je preiveo
rat. Zato on, na ovakav nedopustiv nain, ubacuje
Ratka Pavlovia ika za koga zna da je poginuo.
Meutim, ni iz Uvalieve predstavke ne moe
da se dobije ovakav sastav 'trojice trockista'. Zato
ga Dedijer ne citira. Uvali nigde ne govori o zarobljavanju, a o Ratku Pavloviu kae: u junu
1941. 'nalazim Ratka Pavlovia koga sam poznavao iz panije. Pitam ga da li moe da nas povee
sa CK Partije, a on mi odgovara potvrdno (kasnije
sam tek doznao da u to doba on nije uopte bio
lan Partije)'.
To je sve to Uvali pie o Pavloviu. Pa, ipak,
njihov poloaj nije bio isti, to je i Uvaliu jasno.
On ne kae: on je trockista, on je zbog toga iskljuen iz Partije, on samo kae da Pavlovi nije u
Partiji.
Da je Dedijer hteo istinu o Pavloviu i njegovom poloaju, mogao je da nade u pismu Okrunog komiteta za Ni od 1. avgusta 1941, upuenom
Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju.
U pismu javljaju: 'U Toplici se nalaze Uvali i
Kruevac, panci. Trae posao, nismo im dali. Ne
znamo ta da inimo. Pavlovi Ratko iz Toplice
pokazuje se aktivan. Mi smo ga zaposlili. Slua direktive, veli da je voljan uvek da slua. Hoemo li
i dalje da ga zapoljavamo?' (Podv. J. B.).
Ovo pismo je reit dokaz o razliitom poloaju
Uvalia i Kruevca, s jedne, i Pavlovia ika s
druge strane. To dokazuje podatak da je Ratko
Pavlovi ve 3. avgusta 1941. uestvovao u formiranju Toplikog partizanskog odreda u kome je
od poetka bio u rukovodstvu, naj pre kao zamenik, a ubrzo kao politiki komesar, komandir, komandant odreda.

Poto je Dedijer na ovakav nain 'utvrdio' ko

su trojica kojima Rankovi 'preti' smrtnom kaznom, on prelazi na prikaz pogibije Kruevca:
zbog elje da ide u 'svoju rodnu Hercegovinu' on
je uhapen i 'muki ubijen'. Uzgred, Uvali o tome
govori mnogo opirnije i verodostojnije. Onda sleduje jedna tendenciozna kratka reenica: 'Nisam
mogao da utvrdim' kako je poginuo Ratko Pavlovi iko. Drugim reima, poruka itaocu da posumnja u herojsku pogibiju narodnog heroja Ratka Pavlovia ika: on nije pao kao heroj, on je
'muki ubijen'!
Da Dedijer pripisuje oba ubistva onoj 'pretnji'
iz Rankovievog pisma, pokazuje dalji tekst: 'nareenje A. Rankovia o streljanju 'ovih ljudi'
oigledno Pavlovia i Kruevca, jer Uvali, trei
koji se spominje u ovom tekstu, ostao je iv
izazvalo je 'proteste partizana', pa su 'mnogi to
platili glavom'!
Uz ove udovine klevete nije mogao da nae
ni jedan dokumenat koji bi 'doterao' da bude dokaz, pa ne navodi, prirodno, ni imena nastradalih. Ubacuje samo jedno ime Bude Gorunovia
koji je poginuo 1942. i koji nema nikakve veze
ni sa Kruevcem ni sa Uvaliem. Dedijer, samim
tim, i ne pokuava da 'objasni' koji su se to partizani 'pobunili', oni iz Toplikog, Jablanikog ili
Kopaonikog odreda, niti kada su se pobunili. Poto je Kruevac nastradao novembra, ili najkasnije poetkom decembra 1941, onda, ako je 'pobuna'
usledila u to vreme, ne moe da pie o pogibiji
'ovih ljudi', a ako je to bilo posle pogibije Ratka
Pavlovia 26. aprila 1943, onda su dugo ekali da
se bune protiv 'streljanja ovih ljudi'.
'Velikom nauniku', nije polo za rukom da
nae nikakav dokument koji bi to potvrdio. Uostalom, da je Dedijer hteo istinu o pogibiji Cede Kruevca, on je u Uvalievoj predstavci mogao da
nae ime i prezime onoga za koga Uvali tvrdi da
je kriv. Ali, ime koje se pominje ne predstavlja ni
lana Centralnog komiteta ni Politbiroa CK KPJ,
ak ni Pokrajinskog komiteta, a Dedijeru treba da
to bude Aleksandar Rankovi, lan Politikog i
vojnog rukovodstva revolucije, jer on oigledno
eli da ukalja sve Titove saradnike, da ih sve proglasi naredbodavcima pokolja.'56
Provjerili smo: citati Julijane Vrinac iz pisma A.
Rankovia od 13. avgusta 1941. potpuno su korektni,157

premda ona s mnogo ironije V. Dedijera naziva samozvanim Titovim biografom i velikim naunikom u navodnim znacima.
U izjavi Radivoja Uvalia od 15. oktobra 1944. nalazimo i ove redove:
Po izlasku iz vojske avgusta meseca 1940. godine, edo (Kruevac) i ja se u Beogradu sastajemo sa drugom Golubiem. On nam saoptava da
pitanje odnosa KPJ prema nama jo nije definitivno reeno, ali da je na dobrom putu skorog reenja. (,..)158
Uvali zatim, uz podrku naprednih ljudi Beogradskog univerziteta postaje docent na Pravnom fakultetu
u Subotici, a poetkom 1941, kako tvrdi, Golubi njemu
i Kruevcu saoptava da ih KPJ ne smatra krivim. Istovremeno obavjetava Uvalia da je njega i edu Kruevca predloio za pohaanje specijalnih kurseva, radi kojih treba da idu u Moskvu...
Izbjegavi zarobljavanje u aprilskom ratu, R. Uvali
se vratio u Beograd.
Ovde se opet sastajem sa edom pie on u
svojoj izjavi doslovno i nastavljamo rad sa
drugom Golubiem. On nam saoptava da je stigao poziv meni i edi za odlazak u Moskvu. Kako
nam je nemogue da legalno napustimo zemlju,
moramo da ekamo da bi nam stigle potrebne isprave za odlazak. Sedmog juna 1941. godine dolazi do hapenja prvih komunista u Beogradu, medu kojima i druga Golubia. U toku hapenja, on
uspeva da porui meni i edi da se odmah sklonimo u provinciju, kako nas ne bi uhapsili. U nezgodnom smo poloaju, poto nemamo nikakvih
isprava. Odlazimo u Jagodinu, a odatle u Kruevac. Cilj nam je da se nekako probijemo do sovjetskog poslanstva u Sofiji, koje je imalo podatke o
nama, odakle mislimo da bismo se lako mogli
prebaciti u SSSR. Zatie nas rat Nemake protiv
SSSR-a. Smatramo da nam je u takvoj situaciji
dunost da ostanemo u zemlji i odluujemo da se
stavimo na raspoloenje KPJ.159

U maju 1985, u povodu izlaska biografije Mustafe

Golubia u privatnom izdanju publicista Borivoja Nekovia, beogradski NIN je donio osvrt na tu knjigu pod
naslovom ovek zagonetka:
Borivoje Nekovi se nije bavio neistraenom
i tajnom delatnou Golubievom, onom 'specijal-

nom linijom', kako je zove, poslovima o kojima nema podataka u otvorenim arhivama. Nije razjasnio (nije ni mogao razjasniti) kako je Golubi, ovek okretan i predostroan, vian riziku i snalaljiv u opasnostima, pao u ruke Gestapou, 6. juna
1941, u Beogradu. Ali, ipak, dao je nekoliko nepoznatih injenica. Ispriao je, pored ostalog, i jedno
olakovievo priseanje:
'Krajem 1932. god(ine) kada su se sreli na ulici,
Mustafa pozove olakovia, koji je tada u Moskvi
iveo kao emigrant i stanovao u hotelu Luks, koji
je bio rezervisan za inostrane rukovodioce, da doe predvee na Crveni trg. Kada su se nali, Mustafa sa olakoviem krene na glavni ulaz u Kremaljski dvorac, u koji se inae nije lako ulazilo.
Straari na ulazu su ih propustili bez legitimisanja. Golubi je Roka odveo u prostorije Staljinove ene Alilujeve na uobiajeni aj, gde se u to
vreme sastajalo izabrano drutvo sovjetskih rukovodilaca i njihovih porodica. Pred kraj ove ajanke u salon Alilujeve uao je Staljin, pa posle pozdrava sa prisutnima, priao je Mustafi, koji mu
je predstavio druga Roka. Posle kraeg razgovora, u kome se Staljin interesovao za 'jugoslovenske stvari i stanje u KPJ, pozdravili su se i razili.
Drug Roko mi je jo rekao da je to bio prvi i jedini put da je sa Staljinom bio u etiri oka, a to nije
bio sluaj sa Mustafom, to dovoljno pokazuje koliki i kakav ugled je Mustafa uivao kod sovjetskih rukovodilaca.160
U broju od 26. maja iste godine NIN je najavio izlazak iz tampe knjige sarajevskog knjievnika Seada
Trhulja Mustafa Golubi, ovjek bez zaviaja:
Trhulj objanjava kako je dolazio do saznanja
(i pretpostavki) o ivotu jedne nadasve zagonetne
linosti, poverenika Kominterne i pripadnika Staljinove line obavetajne slube.
Trhulj se bavi Golubievom sudbinom vie od
deset godina, ... u svojoj knjizi (i) citira Titove rei
o Mustafi Golubiu: 'On je nama uinio izvjesne
vrlo znaajne usluge'. Koje usluge? Na to pitanje
se, kae Trhulj sada moe odgovarati samo pretpostavkama.161
Najzad, septembra 1985. NIN je u dva nastavka donio i feljton Mustafa Golubi ovek zagonetka iz
pera Seada Trhulja. U nekoj vrsti redakcijskog predgovora tom feljtonu itamo:
Uskoro e beogradski izdavai 'Partizanska

knjiga' i 'Narodna knjiga' objaviti dramu Seada

Trhulja 'Mustafa Golubi ovjek bez zaviaja'.
Kako je Trhulj dolazio do podataka i pretpostavki
o ivotu jedne nadasve tajnovite linosti, zaverenika i atentatora, pa posle i generala NKVD-a, visokog poverenika Kominterne, pripadnika Staljinove line obavetajne slube? Uz dramu e biti
tampan i jedan opsean tekst, neka vrsta belenice koja otkriva pieva istraivanja, ali i njegovu lektiru. Sa dozvolom autora i izdavaa iz te belenice objaviemo izvesne odlomke...162
Zatim, u prvom nastavku, u tekstu autora, pie:
... najvei dio svoje revolucionarne aktivnosti
poslije 1927. godine pa do smrti u Beogradu 1941.
Mustafa Golubi je vezao za Komunistiku internacionalu, odnosno za etvrto (obavjetajno) odjeljenje Crvene armije. O tom njegovom radu nemogue je nai bilo kakve pismene tragove u zatvorenim arhivama Kominterne.163
A na kraju drugog (posljednjeg) nastavka feljtona
nalazimo tekst:
Zna se da se Mustafa Golubi u predustanikim danima sastajao sa Josipom Brozom Titom,
koji je tada boravio u Beogradu, i sa jo nekim
lanovima Politbiroa. O emu su razgovarali, ta
je tada Mustafa inio da pomogne akciju u koju je
kretala Komunistika partija, sada je teko rei.
Da li tu postoji dio objanjenja za one Titove rijei
'on je nama uinio znaajne usluge'?164
Evo ta o tim danima pria Ivo Vej voda:
Mustafa je, kau, elio da se vratim u Jugoslaviju i obavljam neke poslove za njega. U Beogradu je uoi rata vrbovao neke ljude za svoju slubu. A ilas i Rankovi su rekli Titu da se tu muva
neki tip, da vrbuje ljude i da ga treba likvidirati.
Tito, oprezan kakav je bio, traio je da mu donesu
njegovu fotografiju. Kada su mu je donijeli rekao
je: 'Ostavite ga na miru!'165
Imao je Mustafa Golubi mnogo mogunosti
da pomogne borbu koja je poinjala: znao je mnogo podataka koje nije znao niko drugi, podataka o
neprijatelju, o domaim izdajnicima i saradnicima okupatora, o mogunostima i snagama za
borbu u zemlji, ali i o onome to se stvarno moe
oekivati od Sovjetskog Saveza. No o svemu tome
mi danas pouzdano ne znamo nita, moemo samo nagaati, kao to nagaaju i neki njegovi prijatelji i saradnici kad se sjeaju Mustafe iz tih dana.166

Poslije objavljivanja feljtona Seada Trhulja u NIN-u

je uslijedila polemika koja, naalost, nije dala odgovora
na za nas kljuno pitanje: koje je to znaajne usluge
Mustafa Golubi uinio KPJ? Sigurno su to bile usluge
obavjetajnog karaktera, kako konstatuje i S. Trhulj, ali
koje vrste, kada su uslijedile itd., to su i dalje ostala pitanja bez odgovora.
Ta je polemika samo potvrdila da kalvarija bliskih
Golubievih saradnika dozvoljava, najblae reeno,
pretpostavku da u odnosima izmeu najvieg rukovodstva KPJ i, moda, samog Golubia ipak nije bilo sve u
redu. U njezinu je toku uz to nedvosmisleno utvreno
da Golubia nije odao njegov stanodavac Tihomir Vinjevac ve neko drugi. Ko? Odgovor na to pitanje, kako je rekao Borivoje Nekovi ... ostaje za budunost.187
A o sudbini R. Uvalia i . Kruevca u toku pomenute polemike pojavile su se i dvije izjave koje zasluuju
punu panju. Prvu je dao Vladislav Popovi:
S obzirom na to da sam 3. avgusta 1941. godine, kada je odred formiran u Ajdanovcu, bio komesar Toplikog partizanskog odreda i lan partijskog rukovodstva u odredu, dunost mi je da iznesem stvarnu istinu o tom dogaaju. Prilikom
formiranja odreda, lan nikog Okrunog komiteta Slobodan (Konrad ilnik) saoptio mi je da su
u odred doli Radivoje Uvali i eda Kruevac koji su od strane najvieg partijskog rukovodstva
osueni na smrt. (Zato su osueni, o tome verovatno postoje dokumenti u arhivama CK Jugoslavije i CK Srbije). Ja sam odredio dva druga u koje
sam imao poverenja da nee zloupotrebiti iroko
ovlaenje koje sam im dao, tj. da prate Uvalia i
edu, i da ih, ako primete neto sumnjivo, likvidiraju. Posle izvesnog vremena pomenuta dva druga, jedan od njih je bio visoki funkcioner o kome
je re, obavestili su me da po njihovom uverenju
ne postoji ni jedan razlog da se Bata i eda likvidiraju. Ja sam o tome obavestio druga ilnika, dodavi da i ja smatram da ne postoje razlozi za njihovu likvidaciju i da bi njihovo streljanje negativno delovalo na odred. Nikakve pucnjave, ni Spreda ni s lea nije bilo.168
Drugu je izjavu dala Razumenka Petrovi:
U vreme o kome je re, ja sam bila lan nikog Okrunog komiteta. Dobila sam zadatak od
sekretara Okrunog komiteta Mike (Sretena Mladenovia) da otputujem u Beograd i da obavestim

Mihajla (Blagoja Nekovia), sekretara Pokrajinskog komiteta Srbije, da, prema izvetaju lana
Okrunog komiteta Konrada ilnika, partizani
nee da streljaju Radivoja Uvalia. Ja sam otputovala u Beograd i o tome obavestila Blagoja Nekovia. Nekovi nije imao nikakav komentar,
samo je slegnuo ramenima. 169
Ko je i zato osudio na smrt Uvalia i Kruevca, bliske saradnike Mustafe Golubia?
Na to pitanje nismo pronali mjerodavan odgovor.

Napokon, 1987. godine u knjiarskim izlozima irom

Jugoslavije pojavila se knjiga koliko upornog toliko i
lucidnog novinara publicista mlae generacije Milomira Maria, s provokativnim naslovom koji ipak sam za
sebe nije govorio nita: Deca komunizma! U najopirnijem poglavlju (od 52. do 95. stranice) Crna ruka crvene Internacionale autor te knjige najvie redaka posveuje Mustafi Golubiu i, oigledno, na osnovi dugotrajnih istraivanja, donosi niz veoma interesantnih detalja zasnovanih na dokumentima i sopstvenim zakljucima, za koje bi se ipak moglo rei, ini n a m se, da
su prevashodno plod pieve bogate mate koja se napajala tim dokumentima!
Poto je opirno opisao ivotni put Mustafe Golubia od srpskog nacionalrevolucionara i komite do do
crne ruke internacionale, Milomir Mari, o njegovim
odnosima s KPJ i Kominternom, odnosno sovjetskom
obavjetajnom slubom (kojom to e do kraja ostati
otvoreno pitanje), kae:
Pouzdano se ne zna kada i kako je Golubi
stupio u sovjetsku slubu. Na vienje, proveru, instrukcije i usavravanje, prvi put je u Moskvu pozvan 1927. godine. Pretpostavlja se da je tada proao kroz naroite kole.
Naivno je oekivati blie podatke o njegovim
konkretnim akcijama, ovlaenjima i zadacima, a
pogotovu zaslugama, uspesima i napredovanju u
slubi. Vrednost bilo kog obavetajca ceni se upravo po tome koliko je uspeno za sobom prebrisao tragove.
A Mustafa Golubi, evo, nije provaljen ni skoro pola veka posle smrti!
Dimitriju Stanisavljeviu je u Moskvi priao
pojedine, obavezno ve zastarele i beznaajne detalje. Ostajui krajnje zagonetan, u dalekim aluzijama stavljao mu je do znanja da radi as za Ko-

minternu, as za GPU ili Generaltab Crvene armije i da se za njega prosto svi otimaju.170
Na jedno je Mari, izgleda, zaboravio: na mogunost da je Mustafa Golubi radio prije svega za linu
Staljinovu obavjetajnu slubu!
U Beograd je Golubi, po ko zna koji put, doao u
martu 1940. godine i od tada je tu ostao sve do hapenja
i smrti esto mijenjajui ilegalne stanove. Meu malobrojnima koji su ga tada posjeivali bio je i njegov sestri
Adem Kapetanovi. On je, prema Marievim navodima, jednom prilikom saoptio Mustafi;
Studentski aktivista Mile otra mu je zajedljivo rekao da je saznao da je Mustafa Golubi u Beogradu, ali da je frakciona. To Mujku nije mnogo
nasekiralo i uzbudilo: 'Znam dobro otkuda to dolazi! Tebi mogu da kaem da ja nisam ni lan KPJ,
nego SKP(b). Sva lica koja su upoznata s mojim
boravkom, prijavljena su Centrali u Moskvi. I tvoje ime je gore. Ako me uhvate, Rusi e me sigurno
zameniti. Moji drugovi u Sovjetskom Savezu kau
da je moj razvoj dijalektian. Od nacionalnog, postao sam pravi proleterski revolucionar'. 171
Moda se u tom pasusu iz Marieve knjige nalazi ili
bar da naslutiti razlog zato je A. Rankovi u pismu Titu od 16. avgusta 1941. spomenuo mogunost da Nijemci uvaju uhapenog Golubia za zamenu? 172
Mustafu Golubia je 7. juna 1941. uhapsila njemaka
policija kao podstanara Luke eria kod Tihomira i
Smilje Vinjevac na Zvezdari, Mirijevski put broj 97. Zajedno s njim uhapen je i njegov stanodavac. Istragu
nad njima vodio je SS-podoficir EG Sipo i SD Adolf Deyerler (Dejerler) koji je, usput reeno, godinu dana kasnije, kao ef ispostave BdS Beograd u Leskovcu, imao
najagilnijeg saradnika Veru Pei, koju je na publicista Miodrag Jankovi donekle s pravom nazvao jugoslovenska Mata Hari!
M. Mari opirno analizira zapisnike sasluanja M.
Golubia i T. Vinjevca i vjerovatno najblieg Golubieva saradnika, najprije u Parizu pa u Beogradu, profesora fizike edomira Popovia, uhapenog 9. juna 1941.
Citiraemo samo Marieve zakljuke:
Ostalo je nerasvetljeno kako je Mustafa Golubi uhapen. Za vreme rata to pitanje, bar javno,
nije potezano...
Hapenje Mustafe Golubia 7. juna 1941. godine u Beogradu i veo tajne oko njega nikome nije
bilo u interesu da isteruje na istinu. (...)
Nikad nije saopten rezultat istrage koju je u

tek osloboenom Beogradu sprovela grupa sovjetskih obavjetajaca, osim vrlo rasprostranjene
prie da su oni iskopali kosti Mustafe Golubia i
ekspresno ih poslali u Moskvu!?
... Aleksandar Rankovi je 1948. zaduio majora Udbe Boru Nekovia da ispita okolnosti oko
Golubievog hapenja i dranja pred Gestapoom.
U tom izvetaju stoji: 'Mnoga lica koja su u isto
vreme bila uhapena i nalazila se u zatvoru Gestapoa, govore da je Golubi danima bio maltretir a n i prebijan. Iz zatvora on je u sedeem stavu,
vezan za stolicu, prenoen u sedite Gestapoa
bivi Ratniki dom. Po povratku sa sasluanja,
prebijenog i iskrvavljenog, previjali su ga takoe
zatvorenici dr Ljubomir ivkovi, novinar Brana
Mesarovi i drugi. Uprkos svim muenjima, Gestapo od Mustafe Golubia nije izvukao ni rei. Utvreno je da ga je Gestapo streljao posle napada
Nemake na Sovjetski Savez, zajedno sa porodicom Vinjevac, kod koje je stanovao, i svojim najbliim saradnikom profesorom edom Popoviem.173
Slijedi verzija za koju bi se moglo rei da zvui prilino fantastino:
Istovremeno je niz Dunav tajnim kanalom
preko Rumunije poseban izvetaj o 'sluaju' Golubi u Moskvu poslao nekadanji pretstavnik KPJ
u Kominterni, sovjetski general i posle rata pomonik Hebranga i Kidria u Planskoj komisiji
Mitar Despotovi.
Iako je Despotovi optuio rukovodstvo KPJ
da je 1941. godine provalilo Golubia u strahu za
sopstvene pozicije u predstojeoj borbi protiv okupatora, to u propagandnoj kampanji Informbiroa
protiv Jugoslavije nije korieno.
Despotovi je ubijen prilikom pokuaja bekstva u Maarsku, posle nekoliko godina provedenih na Golom Otoku.174
I, konano, Mariev zakljuak, neka vrsta rezimea
svega to je otkrio sigurno godinama radei na sluaju Golubi:
Najuzbudljiviju ivotnu priu naeg doba inilo je, zapravo, mnogo razliitih ivota u jednom.
Kao to je Mustafa Golubi za svojih pedeset godina ivota promenio na desetine imena, ideala,
politikih uverenja i slubi, izmiljenih i pravih biografija, tako je i stradao kao neko drugi. Jedan
od mnogih! Gestapo je poverovao da je to zaista

neki sitni prevarant, koji s drutvom neto petlja i

dramatinu situaciju prvih dana rata koristi da bi
doao do para. Likvidiran je bez mnogo provere,
posle krvave i rutinske istrage, kao i toliko drugih
sumnjivih. U sklopu odmazde sto Srba za jednog
ubijenog Nemca!
Sauvani Gestapov dosije Mustafe Golubia,
oigledno su dobro proeljali Rusi, koji su do njega doli u Beu, i naa UDB-a, koja ga je posle dugo skrivala od oiju javnosti. Iz njega se ne vide
okolnosti pod kojima je Golubi uhapen, da li ga
je, ko ga je i zbog ega provalio. Verovatno na osnovu sasvim precizne prijave, Gestapo ga je teretio samo za verc pasoa. Nikoga nije odao, s njim
krug nije otvoren, nego zatvoren.175
U konfliktu s Marievim zakljukom samo je jedna
utvrena historijska injenica: odmazda od sto Srba
za jednog ubijenog Nemca zavedena je naredbom feldmarala Keitela (Kajtla), naelnika OKW, od 16. septembra 1941. pa se, prema tome, Mustafa Golubi, strijeljan dva i po mjeseca prije, nije mogao nai u njenom
sklopu.
U poglavlju koje uglavnom govori o Mustafi Golubiu Milomir Mari pie i o ivotnom putu njegova dobrog druga, prijatelja i povremeno saradnika Pavla
Bastajia koji se, razoaran u sve i svakoga, prije rata
vratio u Jugoslaviju i po nareenju policije ivio u svom
rodnom Topuskom. Dirljiva je to pria, argumentovana, uvjerljiva, pisana iskusnim perom, a onda na kraju
Mari odjednom kao da je pobjegao (zato?!) od stvarnosti. Govorei o Pavlu Bastajiu, koji se i prvih mjeseci
okupacije nalazio u Topuskom, on doslovno pie:
Medu komunistima jo nije bilo rei o ustanku. ak je CKKPH ukoravao Srbe iz Like i Korduna, to se junae i nisu lojalni vlastima NDH.176
Zaista bismo voljeli, da ovo Marievo otkrie moemo smatrati samo tvrdnjom izniklom iz modernog
trenda da se rukovodstvu Komunistike partije Hrvatske iz prvih dana okupacije prikaleme i grijesi koje ono
nije poinilo. Uostalom, netanost Marievih tvrdnji nije teko dokazati. Sauvan je proglas CK KPH iz sredine aprila 1941. u kome stoji i ovo:
Srbi u Hrvatskoj
(...)
Ne dajte se zastraiti krvavim progonom, ne
nasedajte ovinistikoj hajci!
Zbijte svoje redove, udruite se u bratsku slogu sa hrvatskim narodom, koji pati kao i vi, pri-

kij uite se borbenim redovima radnika radi zajednike borbe protiv okupatora i njihovih plaenika frankovake gospode. Mi se nalazimo
pred tekom i odlunom borbom, ali zajednikim
snagama Srba i Hrvata u Hrvatskoj, zajednikom
borbom svih porobljenih naroda Jugoslavije, pod
vodstvom Komunistike partije, sruit emo neprijatelja, izvojevati ne samo nacionalno osloboenje Hrvata nego emo osigurati i nacionalnu
ravnopravnost Srbima u Hrvatskoj.177
A potkraj jula 1941. godine Centralni komitet Komunistike partije Hrvatske u novom proglasu pie:
Hrvatski narode!
Prolo je pet tjedana od podmuklog napadaja
krvavih faistikih razbojnika na slobodne i kulturne narode Sovjetskog Saveza...
Srbi u Hrvatskoj! Ne dajte se terorizirati i ubijati. Ne dajte da vam oduzmu vae domove, krvavo steeno imanje, pa i same ivote. Oduprite se
nasilju i znajte da su simpatije hrvatskog naroda
na vaoj strani, te e vam on u toj borbi pomoi.178
Nigdje nijednog ukora upuenog Srbima iz Like i
Korduna to se junae i nisu lojalni vlastima NDH!
Moda je u ovom sluaju posrijedi samo brzopleti
previd, poput onoga koji je uinio Milomir Mari napisavi u svojoj knjizi:
Drugi svetski rat poeo je 1. septembra 1939.
godine, tako to su nemake i sovjetske trupe
bratski zaposele Poljsku."'79 (Istakli autori.)
A nepobitna historijska injenica koju ba niko u
svijetu do sada, bez obzira na to na kojoj se strani barikade nalazio, nije ni pokuao da ospori glasi: drugi
svjetski rat poeo je 1. septembra 1939. godine napadom
njemakih trupa na Poljsku, to je dovelo do toga da
Velika Britanija i Francuska, ispunjavajui svoje ugovorne obaveze prema Poljskoj, dva dana kasnije (3. septembra) objave rat Njemakoj.
Sovjetske su trupe ule u istone dijelove Poljske,
odnosno zapadne dijelove Ukrajine i Bjelorusije (do
Kerzonove linije) tek 17. septembra 1939. godine!

S obzirom na zagrebaki Gestapo, ef tamonjeg EK

Sipo i SD SS-major Wilhelm Beissner (Vilhelm Bajsner)
dostavio je 4. oktobra 1941. godine centrali Gestapa u
Berlinu i efu EG Sipo i SD u Beogradu dopis s dva priloga: prvi je bila kratka pribiljeka njegova agenta

6800-B, tj. Konrada Klassera (Klasera) alias Kurta

Koppela (Kopela), a drugi Lista komunista meunarodnog formata evidentiranih kod zagrebake policije.
Na spomenutoj listi, oito radenoj na osnovi nekih
sauvanih arhiva kraljevske jugoslavenske policije, nali su se podaci za vie od stotinu komunista, a medu
njima i:
Golubi Mustafa, rod. 1891 u Stocu, srez Mostar, gdje je zaviajan, Musliman, neoenjen, pravnik i novinar, nalazi se u inostranstvu.
Pseudonim: nepoznat.
Veze: CK KPJ u Beu, gdje prima potu na slijedee adrese: Borian Anna, Hernalser Hauptstrasse 83 i Ludmilla Malovac, Be XVI, Taliastrasse 14.
Nije osuivan jer se nalazi u inostranstvu, gdje
je lan Kominterne.180
Podaci su zaista bili turi, ali, kako je stajalo u Beissnerovu dopisu i pribiljeci agenta 6800-B, u sluaju
potrebe mogli su biti dopunjeni. Bilo je naglaeno i jo
neto: neka lica s liste ve su likvidirana, ali njihove nekadanje veze jo uvijek zasluuju panju.
Tri i po mjeseca kasnije, 15. januara 1942, u beogradskom je Gestapu sainjena zabiljeka u kojoj je, izmeu
ostaloga, stajalo da je istraga zakljuena.

I nakon dolaska u Beograd, u prvoj polovini maja

1941, Tito je nastavio da odrava radio-vezu s Moskvom
iskljuivo preko zagrebake radio-stanice na kojoj su
radili brani par Josip i Stela Kopini. Meutim, kurirska veza izmeu Beograda i Zagreba bila je spora i riskantna i on je ubrzo poeo da preduzima mjere da bi
doao do radio-stanice preko koje e odravati direktnu vezu s Moskvom i sa Kopiniem. To se vidi iz dva
sauvana dokumenta koji nisu objavljeni u Titovim
Sabranim djelima. Prvi od njih je radiogram upuen
Djedu poetkom avgusta 1941. preko Kopinia, a objavljen je u prvoj knjizi edicije Dokumenti centralnih
organa KPJ ....Emis(ionu) stanicu koju je negdje sklonio Rom a n (Mato) jo nismo nali. Drugu stanicu (Bra)
smo instalirali, ali se od vas niko ne javlja. Javite
se!
9. VIII, 16 VIII u 12 1/2 sati srednjeevropsko vrijeme, na 52 met(ru) na stari poziv: Inae ostaje sve

po starom. Ako se 16. VIII ne javite, onda vai svaki drugi dan u isto vrijeme.181
Uz taj radiogram bilo je prikljueno kratko pisamce:
Valdes! Molim te da od 8. VIII u 12 uvek pazi
i kontrolie da li se dobro uje na golub na 27
metara, a zvat emo B.g.Z., a ti se javi sa D.o.B.
na 40 metara. Zvaemo 10 minuta. Stari.182
Redakcija Dokumenata centralnih organa KPJ... u
uvodnoj je rijei navela da su uz pseudonime koji se
spominju u dokumentima u polukrunim zagradama
navedena prava imena kada ih je Redakcija uspjela
saznati, a istraivanjem utvrena prava imena i prezimena stavljena su u uglate zagrade. Mi smo se u oba
sluaja sluili iskljuivo polukrunim zagradama. U
ovom sluaju Roman (Mato) je bio Matija Vidakovi,
Bra Brai, Valdes Josip Kopini, a golub
radio-stanica!
Matija Vidakovi je tada ve bio mrtav (vidi poglavlje Zagrebake isprepletene obavjetajno-diverzantske
mree), a kad je rije o Braiu, bio je to Milo Brai,
predratni beogradski novinar i saradnik sovjetske vojnoobavjetajne slube ija je radio-stanica bila instalir a n a u selu Dualoviima na Ovar-planini. No, o njemu e jo biti govora.
Postoji i trei dokument koji govori o Titovim daljim
naporima da doe do, najvjerovatnije, Vidakovieve radio-stanice. To je pismo koje mu je sredinom avgusta
1941. u njegovo beogradsko sklonite uputio Marko
(Aleksandar Rankovi) i u kome je stajalo:
Do beogradskog Goluba jo ne moe da se
doe. Jedini ovek koji za njega zna nalazi se u
Crnoj Gori...183
Ko je bio jedini ovek koji je znao za beogradskog
goluba, nismo mogli utvrditi. Postoje samo neke maglovite indicije koje ukazuju da je to mogao biti Fjodor
Mahin. A na mogue mjesto te stanice ukazuje razgovor koji je beogradski novinar i publicist Vasko Ivanovi poslije osloboenja vodio s poznatom Beograankom Kristom Dorevi, kod koje je prije rata i Tito povremeno odsjedao:
O' da! U mojoj kui stanovali su krae ili due
jo neki drugovi.
Jedan od tih ilegalaca upitao me je posle rata:
ta je bilo s njihovom radio-stanicom?
'Nikakve radio-stanice nije bilo u mojoj kui!'
rekla sam.
'Bila je, bila! Montirali smo je na tavanu tvoje

kue, ali ti nismo rekli da ne bi suvie brinula.'

Kao to vidite, jedan delikatan ovek ume to i tako da objasni.184
Kristina Krista orevi zbog mnogo razloga zasluila je da navedemo bar osnovne podatke iz njene bogate biografije:
Krista Dordevi, kao simpatizer Partije pie Vasko Ivanovi spada po svom porijeklu i
po ozbiljnosti s kojom je vrila obaveze prema revolucionarnom pokretu meu izuzetne linosti.
Porijeklom je iz Srema, iz bogate srpske porodice
umanovia. Ki podbana Hrvatske prije prvog
svjetskog rata, visokog vladinog funkcionera u
Zagrebu, supruga dr Durice Dorevia, jednog od
osnivaa Medicinskog fakulteta Beogradskog
univerziteta, s kojim je dola u Beograd 1918. godine. U novoj sredini Krista se posvetila javnoj
djelatnosti. Bila je jedan od osnivaa drutva za
njegovanje umjetnosti 'Cvijeta Zuzori' i njegov
najagilniji lan. Obrazovana, imuna, veoma komunikativna, Krista je vrlo brzo stekla veliki ugled u beogradskoj intelektualnoj sredini, medu
onim svijetom koji je prezirao ratne bogatae,
skorojevie, korumpirane politiare, svu onu arenu druinu koja je davala ton slubenom Beogradu. U njenoj kui bilo je stjecite profesora i
umjetnika...
I poela je da pomae revolucionarni pokret. S
poetka materijalno, a onda i raznim uslugama.
U njenoj kui stanovali su ilegalci, odravani ilegalni sastanci, pohranjivani su partijski materijali, a ona same odnosila je u Pariz pisma i izvjetaje. Za Kristu nije znala partijska 'tehnika'; nju je
drao, na linoj vezi' Lola Ribar, koji ju (je) uvao,
samo za najpovjerljivije poslove'.185
Poto je u razgovoru s Ivanoviem spomenula da je
Petar Stamboli bio neko vreme ... njena partijska veza, Ivanovi se obratio P. Stamboliu s pitanjem:
Seate li se vi Kriste iz tih dana, drue Petre
Stamboliu?
Da li se seam? odgovorio je P. Stamboli
pitanjem. Ja sam veliki prijatelj... oprostite!
Krista je moj veliki prijatelj. Da li se seam? Govee! Da u jednom trenutku nije bilo Kriste Dordevi, nieg se vie ne bih seao. Bio bih mrtav da
tog asa nije bilo Kriste. (...) Krista mi je nalazila
bezbedne stanove. inila je to hrabro ne mislei
na opasnost i matovito. ... koliko ja znam, nikad

nije postala lan Partije.186

Uz sve navedene vrline, Krista je bila i neobino
skromna ena, drug i komunist i zato se i danas, poslije
njene smrti o njoj govori kao o simpatizeru Partije,
odnosno, kako to ree P. Stamboli, da nikad nije postala lan Partije.
Meutim, u lanku panija sa trideset godina udaljenosti dr Blagoje Nekovi, u pasusu o Marku Orekoviu, partijskom rukovodiocu bataljona Dakovi, u
kojem je pomonik komandanta bio Vladi (Ivan Rukavina), pomonik komesara oko Kovaevi, a Nekovi
ljekar bataljona, spominje i Kristu orevi:
Jo prvih dana pokreta brigade, pre ulaska u
borbe na sektoru Morelje, na jednom poinku posle peaenja, sedeo sam na zemlji, a Marko neto
iznad mene, tako da sam ga posmatrao koso nagore. Tada sam zapazio da ima oiljak s leve strane ispod brade. Setio sam se da sam jednom 1936.
godine jula meseca video jednog druga s takvim
oiljkom na sastanku Mesnog komiteta KPJ Beograda. On je bio partijski instruktor i bio je doao
na sastanak novoformiranog mesnog komiteta,
iji je sekretar bio Neboja Popovi, a lanovi,
sem mene, Radovanovi i Kristina Dordevi, Sastanak smo odrali na Zvezdari...187

Dakle, prema rijeima Nekovia, ratnog sekretara

Pokrajinkog komiteta KPJ za Srbiju, Kristina Dordevi
ne samo da je bila lan Partije, nego je bila i lan Mjesnog komiteta KPJ za Beograd!
U sedmom tomu Titovih Sabranih djela nalazimo
tekst radiograma koji je Tito iz Beograda preko Zagreba, odnosno Josipa Kopinia, 13. septembra 1941. godine poslao u Moskvu:
za direktora,
jednu vau poruku predali, aljemo odgovor.
Brai negdje sakrit, uiniti emo sve da izruimo
vae poruke njemu i drugome. Valter.188
Tu Titovu depeu, koja je odgovor na nepronadenu
depeu dobivenu iz Moskve, nalazimo i u prvoj knjizi
Dokumenata centralnih organa KPJ..., ali pod datumom 16. septembra 1941. godine. 189 Sudei po svemu, datum, te Titove depee je 13. septembar jer je tog istog
dana Tito poslao i odgovor na jednu poruku direktora, a 16. septembra ujutro vozom napustio Beograd i
preko Stalaa i Uike Poege otputovao na slobodni
teritorij zapadne Srbije.

Prireiva sedmog toma Titovih Sabranih djela Radomir Vujoevi uz citiranu Titovu depeu za direktora nije stavio nikakvu napomenu. Uinila je to, meutim, Redakcija:
Nije poznato ko su Direktor i Brai i o kakvim je porukama rije.190
Meutim, poznato je a to je u posebnoj napomeni
naveo i Mio Lekovi, ureiva osmog toma Titovih
Sabranih djela da je Direktor bila ifra Obavjetajnog odjeljenja General-taba Crvene armije nazivanog
i Centar ili Centrala. To se jasno vidi iz mnogih
svjedoenja o aktivnosti sovjetske vojnoobavjetajne
slube u inostranstvu objavljenih poslije rata. Tako
andor Rado, rukovodilac sovjetskog obavjetajnog
centra u vajcarskoj u svojoj knjizi Dora javlja, opisujui poetak svog obavjetajnog rada jo u godinama prije rata, kae:
U tom su mi razdoblju mnogo pomagali oni
savjeti, to sam ih dobivao od 'Direktora', jednog
od rukovodilaca Centrale.191
Blizak saradnik i radist andora Radoa Alexandar
Foot (Fut) u svojim sjeanjima objavljenim u vajcarskom dnevniku Gazzette de Lausanne (Gazet de Lausan) 1941. godine tvrdi da je u noi izmeu 22. i 23. juna 1941. iz Moskve od Centra, odnosno Centrale,
kako to kae Rado, primio radiogram:
Faistike ivotinje su napale domovinu radnike klase. Od Vas se trai da ispunite svoj zadatak protiv Njemake najbolje to moete. Direktor.192
U prvoj knjizi Dokumenata centralnih organa KPJ...,
pod istim datumom koji nosi i citirani Titov radiogram
za direktora, pod 13. septembrom 1941, nalazimo dokument koji bi mogao objasniti Titovu reenicu jednu
vau poruku predali, aljemo odgovor. Rije je o depei koja je glasila:
Za direktora.
Zdravlja dobro(g), Ljubomir u Beu u zarobljenitvu. Aktivni drugari su daleko. Radiu kako
treba. Veliki pozdrav Nikoli. Onaj iz Nia dao odgovor. Radiu kako se poruuje, treba novaca.
Vanij.193
Uz taj radiogram Redakcija prve knjige Dokumenata centralnih organa KPJ... objanjava samo potpis
Vanij, i to na sljedei nain:
Vanij lice koje je u Moskvi u to vrijeme
primalo telegrame iz Jugoslavije upuene IK Kominterne.194

Takvo objanjenje, posmatrano iz bilo kog ugla, u

najmanju je ruku nelogino: Vanij prema nekim
podacima Isajov!195 mogao je biti samo pseudonim
nekog od rukovodilaca sovjetske vojnoobavjetajne
s l u b e u Jugoslaviji, konkretno u Srbiji, jer je njegova
poruka, uz pomo Tita, koji se tada nalazio u Beogradu,
upuena u Zagreb, odakle ju je Josip Kopini prenio
Moskvi.
to se tie Ljubomira, Nikole i onog iz Nia,
nemogue je bilo ta sigurno rei.
Moda je upravo jedan od njih vodio neku vrstu
dnevnika koji je pao u ruke Nijemcima. Njemaki prijevod tog dnevnika, naalost bez prve stranice i bilo kakvog popratnog akta ili podatka o porijeklu tog dokumenta, nalazi se u Arhivu CK SKJ. Taj je dokument interesantan zbog naina na koji je pisan i teko ga je deifrovati. Naime, ujak sigurno nije bio ujak autora
pisma u pravom smislu rijei, bolest sinovca nije sigurno bila bolest itd.
Uostalom, evo teksta prijevoda tog dokumenta s njemakog jezika koji paljivom itaocu omoguuje da,
uprkos svemu, mnogo toga nasluti:
18. novembar 1941.
... samo sam elio da se ujak bre odlui, jer
moje zdravstveno stanje iz dana u dan postaje sve
kritinije, i pored moje nade koju sam do sada gajio.
Od mog sinovca jo uvijek nema nita novo i
teko da e se i ubudue u tome neto promijeniti.
22. novembar 1941.
Mjesto gdje treba da stanujem i koje je korisno
za moje zdravlje mora se bezuslovno ustupiti ujaku. Stanje moga zdravlja je zabrinjavajue i ostaje
zabrinjavajue. Radoznao sam kako e dalje ii.
Najtee mi je to sam postao nesposoban za rad,
mnogo nas je potresla bolest mog voljenog i cijenjenog sinovca. Ja se moram sam boriti sa svojim
slabim zdravstvenim stanjem i ne raunati ni s
kakvim uspjehom u radu. Izgleda da e tako due
potrajati. Moda uope nita uspjeno neu moi
dalje da radim i bezuslovno moram traiti pomo
od Djeda. Kai to ujaku, moda e to dovesti do
breg razumijevanja moga stanja. Iz dana u dan
nailazim na tekoe, na nezdrave stambene prilike itd.
26. novembar 1941.
Ipak od ujaka mora jednom stii oekivani odgovor. Ako si siguran da mi s nekim moe pomo-

i za moje putovanje, ja bih, naravno ekao. Inae

se rjeavam da i bez te pomoi krenem na put, jer
mi teko pada due ekanje.
Dva dobra prijatelja su me molila za visoke cipele br. 40 na njiranje, a kako sam ja svoje cipele
svojevremeno dao svom dragom sinovcu, elio
bih da i sebi nabavim p a r niskih cipela br. 42. Moji roaci ne treba da se zbog toga ljute, sada je za
nas dolo takvo vrijeme.
Kod ujaka u se ipak malo odmoriti i oporaviti. Samo me alosti to to se sa radom tako malo
napreduje; rad je nekako usitnjen. Ali e i to proi!
Po cio dan m o r a m biti napolju, jer su ovdje
moji voljeni roaci zadovoljni samo onda kad me
to manje gledaju! Tako ide do dan-danas! Svakog
d a n a sam na drugom mjestu da tetke ne bi postale histerine, jer sam ja zaista neljubazan posjetilac. Moda u uskoro sretno stii.196
Interesantan je i radiogram od 15. septembra 1941,
koji je takoer preko Tita morao biti poslan u Zagreb, a
odatle u Moskvu:
Za direktora. Primio sve Din (Mia Brai).
Tekst sa g r u p a m a isposlat dalje da se hitno dostavi centru. Muzika etiri puta menjala mesto. anga (Rodoljub Milovanovi) u Turskoj, Dojilo (Mitrovi) u Maarskoj, za mene se interesuje GESTAPO, ali ne konkretno ve po dostavi ljotievaca.
To e biti, verovatno, likvidirano.
Radi se do maksimuma. Ratko (Mitrovi) rukovodi poslom u aku. Puna opreznost! Dolaze dva
korpusa. Brai.197
Din je bio pseudonim Miloa Braia, tekst sa grupama vjerovatno se odnosio na ifrovanu depeu koju
je trebalo hitno poslati centru u Moskvi; muzika je,
jasno, bila radio-stanica; o angi Rodoljubu Milovanoviu nismo nali podataka, a Dojilo Mitrovi se
tada nalazio blizu Subotice, prikljuene, kao i cijela
Baka, Maarskoj, na imanju svog roaka Laja Jaramazovia, budueg aktivnog saradnika NOP-a, i, posebno, partizanske obavjetajne slube. Nije jasno na
koga se odnosi upozorenje Puna opreznost!. U to vrijeme nije bilo ni traga dolasku bilo ijih dvaju korpusa u Srbiju. Ali moda se radilo o njihovu dolasku na
istoni front!?
I nakon odlaska iz Beograda na osloboeni teritorij
zapadne Srbije (16. septembra 1941) Tito je bio prinuen
da i dalje odrava radio-vezu s Moskvom preko Zagre-

ba, odnosno preko Josipa Kopinia, iako je raspolagao

Braievom radio-stanicom. To se vidi iz depee koju je
tim putem 28. septembra 1941. poslao iz osloboenog
Krupnja u Moskvu:
Za Djedu
Vrhovni tab poseduje radiofonsku i radio-telegrafsku centralu. Molimo direktnu vezu sa vama. Potrebna nam je vaa ifra i klju.
Emisija nae stanice daje se u 8,15 ujutro, u 2
asa po podne i 8,45 asova na veer, na kratkom
valu 4546 metara. Za Vrh(ovni) tab Valter.198
Iz jednog dokumenta objavljenog, kao i upravo citirana depea, u drugoj knjizi Dokumenata centralnih
organa KPJ... vidi se da je radio-veza TitoMoskva ak
i u drugoj polovini decembra 1941. ila preko Zagreba:
Starom (Josipu Brozu Titu)
1617. decembar 1941.
(Moskva)
Preko ranij(e)g veziste predajte (adresa, ranije
lozinke). 1) Antonov (Ivan Srebrenjak) (ve predano). 2) Stanko imanovi. Saoptite vae i Ljubomirovo stanje (situaciju). ta radite vi, Sveta, imate li novaca? Centr
Preko ranijeg veziste predajte M(ilou) Bra(iu) (adresa, lozinke iste). Radite na raciji (treba:
relaciji, Redakcija) po podacima: vai pozivni
KFO, talasi 56 metara osnovni, 37 metara rezervni, vreme 22,30 po Griniu, to jest po Moskovskom 01,30. Pozivni centra EHO, talasi 55 osnovni,
38 rezervni, radite sredom i subotom svakog meseca do uspostavljanja dvostrukih veza. Posle radite sredom. A spoljni zid? Bolje podeavajte
predajnik, ponovo napravite drugu kaskadu. Na
rezervnom talasu radite posle 20 minuta rada na
osnovnom. Prijem ovog telegrama potvrdite. Centr199
Naslov tog dokumenta dala je Redakcija, a Starom
ga je adresirao Kopini, dodavi u zagradi da je ono to
je poslano za Antonova ve predano. Ko su bili Stanko imanovi, Ljubomir i Sveta odgovore nismo
pronali.
Na kraju tog radiograma nalazi se pribiljeka Vlade
Popovia, delegata CK KPJ pri Centralnom komitetu
KP Hrvatske, koji se nalazio u Zagrebu: Mi primili (telegram) 20. XII Vl(ado).200
Meutim, ni poslije te depee Centra nita se nije
promijenilo: direktna veza s Moskvom nije mogla da
bude uspostavljena. U takvoj je situaciji, prema Titovu

nareenju, uoi nove 1942. godine u Rogaticu, gdje se

trenutno nalazio Vrhovni tab, stigao iz Zagreba Josip
Kopini-Vazduh...

A ko je bio Milo Brai o kojemu je ve bilo govora i

kojega Centar takoer spominje u depei od 1617.
decembra 1941. godine?
Beogradski novinar, spoljnopolitiki urednik izrazito reimskog i antikomunistikog dnevnika Vreme,
dopisnik amerike novinske agencije United Press
(Junajted pres), referent za tampu patrijarha Srpske
pravoslavne crkve Varnave Mia Brai radio je za sovjetsku vojnu obavjetajnu slubu jo od 1932. godine.
Ideje komunizma prihvatio je pod uticajem dra Sime
Markovia, jednog od osnivaa Komunistike partije
Jugoslavije, ali se nikada nije eksponirao. Motivi koji su
ga ponukali da postane sovjetski pijun bili su slini,
ako ne i jednaki motivima Branka Vukelia, dopisnika
Politike iz Tokija, i zato je uvijek odbijao da za svoj
obavjetajni rad primi bilo kakvu novanu naknadu.
Zapravo, ja sam bio dobro situiran napisao je Brai 1980. godine poto su mi moj meseni dohodak kao politikog urednika lista 'Vreme', dopisnitvo 'Junajted presa' i druga honorarna saradnja u novinarstvu, donosili prihod od oko
20.000 dinara meseno, a toliko su onda priblino
iznosile dve regularne ministarske plate.201
Do uspostavljanja sovjetsko-jugoslavenskih odnosa
M. Brai je svoje obavjetajne izvjetaje preko sovjetskog poslanstva u Sofiji, a zatim preko poslanstva u Beogradu dostavljao Moskvi.
Nakon okupacije i komadanja Jugoslavije lanovi
sovjetskog poslanstva morali su da napuste Beograd.
Odgaali su odlazak uz raznorazne isprike, ali su, ne
svi odjedanput, to ipak morali uiniti. Tako su sredinom maja 1941. sovjetski vojni atae general Samohin i
njegov pomonik pukovnik Maslov, prije polaska u
SSSR predali Mii Braiu radio-stanicu nazvanu Pavlodar, ifru i detaljna uputstva za rad. Tada je, prema
vlastitom priznanju, on po prvi put, primio i znatna
materijalna sredstva u dolarskoj valuti i zlatu. Brai
je tada dobio konspirativno ime Din i zadatak da proiri ve postojeu mreu obavjetajnih saradnika i o
svemu redovno obavjetava Direktora (Centar), tj.
Obavjetajnu (etvrtu) upravu Generaltaba Crvene armije.
Uslovi rada u Beogradu ubrzo su postali suvie

opasni i zbog toga se Brai preko svog predratnog saradnika, takoer beogradskog novinara Dojila Mitrovia, unato Samohinovu upozorenju da bez prethodnog odobrenja Direktora (Centra) ne stupa u vezu s
KPJ, povezao s njegovim bratom, studentom Ratkom
Mitroviem lanom Okrunog komiteta KPJ za aak.
U sporazumu s Ratkom, Brai je odluio da radio-stanicu prebaci k njemu u aak, a da on prijee u
Vrnjaku Banju. Ratka Mitrovia je odredio za svog pomonika, dao mu nadimak Lanski i zaduio ga da
pronae povjerljivog radio-telegrafista da bi mogli to
prije uspostaviti redovnu vezu s Moskvom.
Ratko Mitrovi je pristao na Braiev prijedlog da
mu bude pomonik, ali je odmah o svemu obavijestio
Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju, a on je obavijestio
CK KPJ, tj. Tita. U meuvremenu je Brai zajedno sa
svojim saradnikom Batom Bugarskim, prenio Pavlodar iz Beograda u Kragujevac, odakle je prebaen u
selo Mrajevce, u kuu lana KPJ Radie Potia, a dalje u aak, do Ratka Mitrovia...
Saznavi za postojanje Pavlodara, Tito je preuzeo
cijeli sluaj i uz Braievu saglasnost preduzeo mjere
da preko Pavlodara uspostavi vezu s Moskvom.
Iako je bio mlad (32 godine), ve tada poznati naunik fiziar i od 1934. do 1939. blizak saradnik dobitnika
Nobelove nagrade Frederika i Irene Joliot-Curie (olio-Kiri), lan KPJ dr Pavle Savi, uoi rata je po Titovu
nareenju napravio radio-stanicu i smjestio je na skrovito mjesto u zgradi beogradskog Medicinskog fakulteta, gdje je radio. Ta je radio-stanica u bombardovanju 6.
aprila unitena. Dr Savi je dobio specijalan zadatak. O
tome je on izjavio novinaru Darku Stupariu u februaru 1974. godine:
Tada me je Aleksandar Rankovi (uoi 7.
srpnja) uputio u Ovar-banju zajedno s radio-stanicom i telegrafistom edom Makedoncem. Tamo sam ivio neko vrijeme sa suprugom, sve dok
nije osloboeno Uice, kada smo se tamo premjestili.202
Meutim, njegova supruga Branka Savi nekoliko
godina kasnije opisuje te dogaaje s mnogo vie pojedinosti:
Prve nedelje jula meseca 1941. godine doao
je ponovo kod nas drug Stari. Sada sam i ja prisustvovala razgovoru. Pavlu je dao zadatak da sa
jednim telegrafistom poe u unutranjost Srbije
gde e organizovati rad ilegalne radio-stanice.
Rekao je da e biti dobro ako poem i ja s njim, ali

da povedemo i ker jer bi tako delovali kao prava

porodica koja odlazi na oporavak u selu. Ana, naa ki, imala je tada etiri i po godine. Bila je vedro, bistro i komunikativno dete... Ispriala sam
drugu Starom da je dan pre toga u komiluku
rekla: 'Tata i mama, kada sluaju radio, mene izbace iz sobe'. Drug Stari je odmah izmenio predlog i tako mala Ana nije otila u partizane.
Nekoliko dana kasnije, kad sam se vratila kui, Pavle mi je rekao da te veeri putujemo...
ekala sam ispred eleznike stanice Beograd
kada se pojavio Pavle sa jo jednim drugom. Drug
koga mi je Pavle predstavio kao edu i koji je u
zamiljenoj kamuflai trebalo da bude moj brat,
nije ni malo liio na mene, a jo manje na nekoga
kome je bio potreban planinski vazduh. Bio je izrazito crn, okruglog lica, srednjeg rasta i snane
konstitucije, dok sam ja bila izrazito plava i mrava. Putovali smo vozom za aak.203
Saputnik branog p a r a Savi koga su znali samo
kao edu, odnosno edu Makedonca, bio je zapravo
predratni lan Partije Sedak Kostovski, prije rata neko
vrijeme zaposlen kao radio-telegrafist u Agenciji Avala.204 Nakon dolaska u aak, pomou lozinke koju je
Pavle Savi dobio u Beogradu, oni su se povezali s obuarom majstor Miom u njegovoj radnji. On ih je odveo do nekih kua na periferiji, gdje su zbog prekinutih
partijskih veza ostali nekoliko dana, a zatim su preko
Ovar-Banje produili do sela Dualovia, gdje se ve
nalazila radio-stanica Pavlodar.
Kako je u izjavama Pavla i Branke Savi, o radio-stanici dolo do raskoraka veoma je logino objasnila sama Branka:
U naoj izjavi generalu Pajoviu, Pavle i ja
smo tvrdili da smo sobom iz Beograda poneli radio-stanicu u jednom malom crnom koferu. Ja
sam se seala ede koji u ruci dri neki omalen
kofer i verovala sam da se u njemu nalazi radio-stanica. Ostale su mi u seanju i rei d r u g a Starog da treba sa radio-stanicom da poemo u
unutranjost Srbije. Pavle se sea kofera iz voza
koji nas je vozio za aak. Ali su to mogli biti koferi sa naim stvarima? Danas, kada o tome razmiljam postaje mi jasno da nismo mi doneli radio-stanicu, jer to bi bilo protivu svih pravila konspiracije.205
A kako je Pavlodar dospio u selo Dualovie?
To opisuje saradnik Ratka Mitrovia, predratni lan

KPJ, pripadnik partijske elije u Dualoviima Ratko

ibinac:
U junu me je pozvao Ratko i saoptio mi da
treba da izvrim vaan zadatak. Mnogo kasnije
sam saznao da je trebalo da ja obezbedim smetaj
radio-stanice Glavnog taba NOPOJ i Pavla Savia, u selu Dualoviima. U stvari, evo kako je to
bilo:
Ratko mi je samo nagovestio da pred naom partijskom elijom predstoji ozbiljan zadatak. Ali, nije rekao kakav. Jednog d a n a me pozvao
da poem u selo Rtare. Nali smo se u kui Vuja
Patrovia. Rekao mi je da treba da idem u aak,
da se javim njegovoj sestri Olgi koja e mi dati
znake kako bih stupio u vezu sa ovekom koji e
doi vozom iz Beograda. Taj ovek bio je kurir
Centralnog komiteta KPJ. Saekao sam ga sa
ugovorenim znacima. Ja sam bio kod mlekare i
drao u ruci kapu preko koje sam stavio list 'Vreme'. Kurir je stigao, stavio mi ruku na rame, ja
sam izvadio crvenu olovku, a on mi je rekao: 'Nai
smo'. To je bio ugovoreni znak. tfa sam ve bio
obezbedio fijaker kojim smo se prevezli kod Ratka.
U prvoj polovini jula Ratko mi je poruio da
pronaem zaprena kola, u stvari volovsku zapregu, i da odreenog d a n a sa Timotijem (Radoiiem primj. autora) budem u Pivarskoj ulici u
aku. Rekao mi je da tu treba da primimo neke
stvari i da ih prevezemo u Dualovie. Kola i volove sam naao kod sinovca Mijalka ibinca. U odreeno vreme, oko jedan sat, Dragan Vrani, lan
Mesnog komiteta KPJ u aku, u ezama je doterao stvari upakovane u nekoliko ranaca. Natovarili smo ih na kola, pokrili aom i krenuli.
Timotije i ja smo razmiljali uz put ta bi to
moglo biti upakovano u rancima. Ali, tek to smo
krenuli, u vrh arije, izae pred nas andarmerijski narednik Jankovi iz Mrakovice. Pitao nas
je moemo li da ga poveemo. Timotije i ja se zgledasmo. Trudili smo se da budemo hladnokrvni,
da ne budemo sumnjivi. Ali poeli smo da sumnjamo da nas je andar dokuio, da nas je pratio.
Ipak, bili smo naoruani... Sauvali smo hladnokrvnost. A onda, pred n a m a su bili Nemci... and a r m je seo na upakovanu radio-stanicu. [Tri take (...) u originalu ne oznaavaju izostavljeni tekst
primj. autora.]

Kad dodosmo do Nemaca, andarm skoi i pozdravi: 'Hajl, Hitler!' Proli smo nesmetano, skrivajui osmeh. Uz put, penjui se prema Jelici, sretali smo nove kolone Nemaca. andarm je svaki
as ustajao sa radio-stanice, i pozdravljao. Kad
smo skrenuli sa glavnog druma, vie nije bilo problema. Na tom mestu, aca se s n a m a pozdravio,
pa se zahvalio.
Radio-stanicu smo sakrili u Timotijevoj kui.
Sutradan je Ratko Mitrovi javio da e doi. Istovremeno, iz Beograda su stigli Pavle Savi, njegova
ena Branka i eda zvani Makedonac, sa Miom
Zlatiem.
Sa Ratkom smo preneli radio-stanicu u naputenu popovu kuu. Tek tada, on nam je rekao ko
je Pavle i ta smo Timotije i ja prevezli iz aka.
Saznali smo tada da je to bila radio-stanica Glavnog taba NOPOJ.206
O radu s Pavlodarom i o njegovoj daljoj sudbini
Branka Savi kae:
ifru smo doneli mi, a Ratko nam je dao pozivne znake, ili smo mi doneli i pozivne znake, toga se ne seam.
Svako drugo vee vadili smo zakopanu radio-stanicu i eda je slao u etar pozivne znake. I niko
nije odgovarao na njih. Ratko nas je povremeno
obilazio. Posle mesec dana boravka u toj kui partizanske akcije su bile sve ee, poele su da se
stvaraju i prve osloboene i poluosloboene teritorije. Ispod nas kroz selo Markovicu prolazili su
nemaki kamioni i motociklisti. Poeo je teror i
paljenje kua uhvaenih partizana. Doao je Ratko Mitrovi i mi smo svi zajedno zakljuili da bi
trebalo da sa stanicom preemo na teritoriju koju
kontroliu partizani.207
U tome Branka Savi grijei jer je i ifru i pozivne "
znakove za vezu s Moskvom Ratku Mitroviu dao Mio
Brai. Uostalom, u datim okolnostima to je jedino on i
mogao uiniti.
Po nareenju Ratka Mitrovia, Branka Savi je kao
kurir, nosei partijsku potu, u drugoj polovini jula otputovala u Beograd, gdje se poslije niza peripetija sastala s Aleksandrom Rankoviem Markom, koji je nekoliko dana prije, 29. jula, osloboen iz bolnice, gdje se
naao poslije hapenja i muenja. On se sloio s prebacivanjem Pavlodara na osloboeni teritorij i Branka
se ponovo vratila u Dualovie. Nakon njenog povratka
radio-stanica je prebaena u selo Lisu kod Ivanjice,

mladom seoskom uitelju Vitomiru Vuloviu. Budui

da su etnici poeli upadati u to selo, odlueno je da se
mjesto Pavlodara ponovo promijeni i on je prebaen
u selo Bukovicu.
Kada je osloboen aak (1. oktobra 1941
primj. autora) pie Branka Savi otili smo
u grad i tu ostali desetak dana. Polovinom oktobra Ratko Mitrovi n a m je preneo direktivu da idemo u Uice. eda i ja ili smo do Poege a odatle
vozom u Uice. Pavle je iao preko planine sa naom desetinom iz Virova i sa sobom poneo stanicu i ifru. Nije hteo da rizikuje prolazom kroz Poegu koja je bila u etnikim rukama...208
Ni iz Dualovia, ni iz Lise, ni iz Bukovice, ni iz aka, ni iz Uica, uprkos svim naporima radio-telegrafista ede Makedonca da uspostavi vezu s Moskvom, to
mu nije uspjelo. Poginuo je prilikom eksplozije u uikoj fabrici oruja 22. novembra 1941, tuan zbog neuspjeha zbog kojeg nije mogao biti kriv: neto nije bilo u
redu s pozivnim znacima ili sa ifrom. Naime kada se
Pavlodar ve nalazio u Uicu, Moskva je jedanput odgovorila na pozivni znak, ali je odmah i zautala...
O tome govori i Branka Savi:
Samo su jednom, sea se Pavle, odgovorili na
nae pozivne znake, meutim, dalja veza bila je
prekinuta. Mnogo kasnije sam ula da su nai pozivni znaci u Moskvi bili uhvaeni, ali da se radilo
o nekoj specijalnoj slubi koja je znala da to nije
njihova veza. Da li je to tano ne bih mogla da
tvrdim. Moda su bili u pitanju pogreno dati radio-talasi i plan rada.209
Nakon povlaenja glavnine partizanskih snaga iz
zapadne Srbije i Uica u Sandak, a zatim odlaska u istonu Bosnu, Pavle i Branka Savi i novi radio-telegrafist Veljko Dragievi nalazili su se stalno uz Vrhovni
tab. Veljko je doao u Jugoslaviju kao radio-telegrafist
misije koju je uputila britanska obavjetajna sluba s
kapetanom D. D. Hudsonom (Hadson) na elu u drugoj
polovini septembra 1941. u tab Drae Mihailovia. I
dok su Hudson i druga dva lana misije majori bive
jugoslavenske vojske Ostoji i Lalatovi otili na
Ravnu Goru, Veljko je izabrao drugi put. Ostao je u
partizanima i kao major NOV i POJ, ef radio-telegrafske slube Vrhovnog taba, poginuo u njemakom desantu na Drvar 25. maja 1944. godine.
Nerjeiv problem veze s Moskvom primorao je Tita
da pozove Josipa Kopinia da iz Zagreba doe na osloboeni teritorij istone Bosne i donese svoje rezervne

pozivne znakove i ifru. Odazivajui se na Titov poziv,

Kopini je, zajedno s Ivom Lolom Ribarom, stigao u osloboenu Rogaticu u posljednjoj dekadi decembra 1941.
godine.
Moramo se ponovo pozvati na rijei Branke Savi:
Pavle mi je ispriao da su posle toliko truda
uspeli da uspostave vezu sa Kominternom kada
su bili u Rogatici i to tek posle dolaska Josipa Kopinia-Valdesa koji je sa sobom doneo nove pozivne znakove i ifre. Isto tako Pavle mi je ispriao
sluaj koji se desio odmah po uspostavljanju veze
sa Kominternom i predaji jednog telegrama. Na
radio-stanici, onoj istoj koju smo doneli iz Uica,
zbog velike premorenosti, Pavle je napravio kratki spoj i lampa je izgorela. Hteo je da se ubije, ali
ga je Ivo Lola Ribar u tome spreio, zadrao ga i
izveo napolje da bi ga tamo umirio. Nakon izvesnog vremena iz Zagreba su dobili novu lampu.210
Tek uspostavljena veza s Moskvom iz Rogatice (24.
decembra 1941) bila je, kako smo vidjeli, smjesta prekinuta. A onda, nakon zamjene pregorjele lampe, dobivene iz Zagreba, preko radio-stanice Pavlodar, ovaj put
iz Gorada, gdje su postojali uslovi za njen rad, ponovo
je uspostavljena veza s Moskvom. To se dogodilo 9. februara 1942. godine! O tom dogaaju Tito je, osim Tempa
koji se nalazio u Sarajevu, pismom od 24. f e b r u a r a obavijestio Edvarda Kardelja i Lolu Ribara u Zagrebu:
... moram vam javiti vrlo veselu novost da mi
ve 14 dana imamo s Djedom direktne veze, tako
sjajne da se bolje zamisliti ne moe. Vie to nije
sluajno i na sreu, ve svakog dana aljem dugake kobasice, to bi kod vas prosto bilo nemogue. Paja i Veljko prosto skau od radosti. Muili
su se, siromasi, mnogo na svim mjestima, ali nikako uspjeti. Tek kada smo ponovo osvojili centralu na ijoj su struji o Boiu bili poslali onu jednu opirnu poruku, uspjeli smo opet uspostaviti
vezu.211
Od tada do njemakog desanta na Drvar 25. maja
1944. Pavlodar je osim kraih prekida izazvanih
tehnikim tekoama, kvarovima ili marevima koji nisu dozvoljavali njegovo instaliranje odravao direktnu vezu Tita s Moskvom. Preko te radio-stanice Tito je
u toku 1942. godine istim putem, preko Moskve, odravao vezu i s Kopiniem u Zagrebu i s E. Kardeljem u
Sloveniji.
Zato nije uspostavljena direktna veza na tim relacijama?

Postoje, istina, dokumenti iz kojih se vidi da se to nastojalo postii, pa ak i to da se i Moskva s tim sloila.
Meutim, na to pitanje koje prelazi okvire nae teme
odgovor do danas nije dobiven. A moda ga niko nije
ni traio!

Direktna radio-veza Vrhovnog taba s Moskvom

prvi je put uspostavljena tek iz Rogatice 24. decembra
1941, odnosno 9. f e b r u a r a 1942. iz Gorada. To izriito
tvrdi i Branka Savi u svom lanku Rad ifranata u
Vrhovnom tabu uspostavljanje veza sa Kominternom i nae prve ifre, objavljenom u drugoj knjizi edicije Ratna seanja, VEZE U NOB-u 19411945. Meutim,
u prvoj knjizi iste edicije, u lanku Miloja Tomia Iz
slavnih dana 1941, itamo:
Oko petnaest dana radio-stanica je bila u Bukovici. Svake noi tasteri su otkucavali. Slali poruke. Veza sa Sovjetskim Savezom je redovno odravana. ifrovane poruke su putovale i u Uice, u
Vrhovni tab.212
A u drugoj knjizi iste edicije, u lanku Efima Ristovskog, nalazimo i ove retke:
U Uicu je uspostavljena radio-veza sa Moskvom. Pavle Savi se ne sea da li je veza odravana dva puta dnevno ili svaki drugi dan. Pavle je
bio ifrant, a eda radio-telegrafista, sve do njegove pogibije pri eksploziji fabrike oruja, nakon
ega je na dunost radio-telegrafiste doao Veljko
Dragievi.213
Zaista je u najmanju ruku udno da Redakcija jednog takvog izdanja kao to su Veza u NOB-u 19411945
nije smatrala potrebnim da upozori itaoce ako ve
nije upozorila autore da ti navodi nisu tani. Autori
su sigurno na osnovi svojih zapaanja da radio-telegrafist edo Makedonac redovno ima pune ruke posla
vjerovali da on odrava vezu s Moskvom. Naalost, to
nije bilo tano. Ali bez upozorenja na tu injenicu italac zaista ne zna kome da vjeruje!

Ratko Mitrovi je kao politiki komesar aanskog

NOP-odreda poslije povlaenja Vrhovnog taba i glavnine partizanskih snaga iz Uike republike u Sandak ostao na terenu svog odreda. Meutim, ubrzo je
pao u ruke etnika koji su ga predali Nijemcima. Objeen je 11. decembra 1941. u svom rodnom gradu. Imao

je tada 28 godina; proglaen je narodnim herojem.

Mio Brai Din preao je u rano ljeto 1941. iz Beograda u okolinu Vrnjake Banje, odakle je uspostavio
vezu s Titom u Beogradu i od njega nekoliko puta primio radiograme koji su preko Kopinia u Zagrebu stizali iz Moskve s oznakom Starom za Braia. Te
mu je radiograme donosila Vera Dimitrijevi-Herman.
I on je poslije pada Uike republike ostao ondje gdje
se tada nalazio, u okolini Vrnjake Banje, i nastavio s
organizovanjem svoje obavjetajne mree koja je radila
za sovjetsku i partizansku obavjetajnu slubu. Je li tada preko sovjetskog poslanstva u Sofiji ponovo uspostavio vezu s Direktorom, nije poznato. Meutim, na
publicist Milomir Mari, koji je detaljno i poteno istraivao sluaj Brai, tvrdi, premda to niim ne dokazuje:
Brai je tokom rata obavio niz specijalnih
zadataka za sovjetsku i nau OZN-u. Krcun Penezi je esto govorio da je Braiev doprinos NOB-u otprilike ravan doprinosu jedne partizanske
divizije.214
Ubrzo poslije osloboenja Beograda, prema ve ustaljenoj praksi, Din je pozvan od sovjetske obavjetajne slube u Moskvu na referisanje. U opirnoj izjavi datoj historijskom odjeljenju CK SKJ on kae da mu je ondje predbaeno to je Pavlodar ustupio Vrhovnom
partizanskom tabu, ali se preko toga prelo jer je u pitanju bio Tito. Dodao je i to da mu je postavljeno pitanje
zato se nije pridravao instrukcija, zadataka i naloga
sadranih u depeama koje su mu slane iz Moskve preko Vazduha, odnosno Kopinia, na adresu Starom
za Braia. Odgovorio je da mu te ifrovane depee niko nikada nije uruio i da za njih prvi put uje. Kako je i
zato do toga dolo odgovora nema. injenica je samo to da se u Arhivu CK SKJ nalazi niz nedeifrovanih
depea upuenih iz Moskve Braiu!
Dolo je do neminovnog sukoba TitoStaljin, odnosno KPJInformbiro, u kojemu je, u plejadi nedunih i krivih, stradao i Mio Brai Din: jedne je noi
potkraj 1948. godine uhapen i odveden na Goli otok.
Naavi se poslije nekoliko godina na slobodi u
novim uslovima nastalim u jugoslavensko-sovjetskim
odnosima poslije Staljinove smrti i priznanja krivice
sovjetskih rukovodilaca za izmiljene optube protiv
KPJ Mio Brai se odazvao na poziv Historijskog
odjeljenja CK SKJ i u granicama mogunosti jer su
godine i bolest, a zatim i saobraajni udes koji je doivio, uinili svoje osvijetlio mnoge pojedinosti iz svog

rada za sovjetsku obavjetajnu slubu. Bio je, oigledno, ozlojeen i uvrijeen onim to je dotad bilo pisano o
prvoj radio-stanici Vrhovnog taba a da pritom njegovo
ime uope nije spomenuto. Ipak je, bar kad je rije o kolegama novinarima, pokazao razumijevanje napisavi,
bez obzira na duboku starost, jo uvijek britkim novinarskim perom:
to se tie dnevne tampe nisam tome pridavao izuzetnu vanost, poto se i u meunarodnim
razmerama esto dogaa da u ratu, politici i diplomatiji prvo strada istina, bilo zbog taktike,
svrsishodnosti ili samohvale. Dodue u ovakovim
sluajevima novinari su dobronamerno skupljali
obavetenja sa raznih strana, nemajui mogunost da ih proveravaju, a objavljeni napisi sticali
su postepeno snagu dokumentacije. Zato mi je
svako pisanje izgledalo kao elja za neskromnim
jako zakasnelim afirmiranjem, koje vie nema nikakve vrednosti.215
Te je retke Mio Brai napisao 25. marta 1980. godine, a nekoliko godina kasnije je umro.

U treoj knjizi Dokumenata centralnih organa KPJ

NOR i revolucija 19411945, objavljenoj 1986. godine,
nalazi se dokument koji doslovno glasi:
Djeda (izvrni komitet komunistike
Internacionale)
(Josipu Brozu Titu)
(28. februar 1942)
Moskva
288
U ime Pravdina,
razmotrite s Mahinom, 289
kakve mogunosti ima on za rad obavjetajne
slube na teritoriji okupiranoj od strane Nijemaca
i Italijana i kako organizovati taj rad. Pravdin ima
namjeru takoer da iskoristi Mahina i Marsa 290 za
organizaciju slanja ljudi u susjedne zemlje radi
sakupljanja informacija i veza s agentima. Razmotrite sa njim i konkretan plan u tom pogledu.
Bie potrebno da Marsu date na rad ljude koje ete vi odrediti. Zasad drite vezu s njim vi. Ako ne
naete pogodne ljude, radio-stanicu i radistu
predajte mu za vezu sa susjedima.
Pri tome uzmite u obzir da, iako je Mars provjeren na radu kod susjeda, on ipak nije predstavnik njihovih kadrova, i zbog toga je nad njim potrebna kontrola, ali u takvoj formi da se on ne uvrijedi.

ifra za njega bie poslata preko vas.

Razmotrite s Marsom cjelishodnost i, u pozitivnom sluaju, plan organizacije sastanka sa Trifunoviem. 291 Od toga sastanka mogu se oekivati
informacije o namjerama (Dragoljuba Drae) Mihailovia, o organizaciji dezorganizatorskog rada
medu pristalicama Mihailovievim i (...) hvatanje
samog Trifunovia. Molimo da razmotrite konkretne prijedloge Marsa i javite vae miljenje.292
Djeda.218
Oznaku (...) u tekstu Redakcija objanjava ovako:
Rijei neitljive.
Uz taj radiogram koji u originalu, na ruskome, nije
adresiran ni na koga, nema oznake datuma ni mjesta
odakle je poslan, a na kraju, ispod teksta, stoji djelomino neitak potpis Ded...ju, Zdravko Antoni, prireiva ove knjige Dokumenata, daje pet napomena:
288Pravdin je vjerovatno pseudonim jednog od
rukovodilaca sovjetske obavjetajne slube.
^ Fjodor Mahin, prevodilac sa ruskog jezika;
na radu pri VNOV i DVJ. Umro 1945. godine.
290
Nije se moglo utvrditi o kome je rije.
291
Ilija Trifunovi Biranin, etniki vojvoda.
Od septembra 1941. boravio u Splitu, saraujui
sa Italijanima. Umro 1943. u Splitu.
292
Evidentni broj iz knjige primljenih radiograma radio-stanice VNOP i DVJ.217
Original tog dokumenta na ruskome nalazi se u Arhivu CK SKJ u fondu CKKPJ-KI i nosi oznaku 1942/20
(stara oznaka br. 15543). Ko je i zato oznaio da je
Djed poruku Pravdina poslao Titu iz Moskve ba 28.
februara 1942 nije jasno. A ta je poruka datumski veoma znaajna upravo zato to bi bila prvi dokaz o dvosmjernoj saradnji sovjetske i partizanske obavjetajne
slube. Naime, do tada imamo samo radiograme s podacima koje je sakupila partizanska obavjetajna sluba, a koje je Vrhovni tab, odnosno Tito (Valter) slao u
Moskvu. Uz sve to, postoji jo jedan veoma znaajan
momenat: ta bi Pravdinova poruka bila dokaz da se
obavjetajna sluba Crvene armije nije kruto pridravala zvanine linije sovjetske spoljne politike u odnosu
prema jugoslavenskoj izbjeglikoj vladi u Londonu i
njenom eksponentu u zemlji ministru vojske i mornarice Drai Mihailoviu!
Meutim, ini n a m se da 28. februar 1942. nikako nije pravi datum tog dokumenta, a uz to ni njegov prijevod nije potpuno taan. No, ovo drugo za nas sada nije
bitno....

Drugi dio depee napisane na ruskome, koju je Valter (Tito) poslao u Moskvu 31. VIII. 42, prema naem
miljenju, datumski je prvi dokument u Arhivu CKSKJ
u kojemu se spominje Fjodor Mahin:
Kod nas se od samog poetka partizanskog
rata nalazi ruski emigrant, pukovnik Mahin. U
poetku on je bio u Crnoj Gori, sada se on nalazi
u naem tabu i bavi se publicistikom.
U Crnoj Gori on je pao u etniko zarobljenitvo zajedno s profesorom Miloeviem, ali nae
jedinice koje su stigle na vrijeme oslobodile su ih.
On se dobro dri i sada namjerava da pie
knjigu o borbama u Jugoslaviji, o Drai Mihailoviu itd. Molim zapitati Naro(dni) kom(esarijat)
unutr(anjih) poslova za miljenje o njemu i javiti
nam.218 (Preveli autori)
Sljedei dokument o Mahinu jest pismo pisano njegovom rukom na ruskome:
Drugu Pravdinu
Progonjen od strane Nijemaca i bjelogardejaca ja sam se 23. juna prole godine sklonio u Crnu
Goru gdje sam uestvovao u partizanskom pokretu od samog njegovog poetka i tako se prilino
kompromitovao u oima etnika Drae Mihailovia. Naao sam se u njihovom zarobljenitvu partizani su me oslobodili i tako sprijeili da budem izruen Talijanima. Poslije talijansko-etnike ofanzive u Crnoj Gori povukao sam se s partizanima u
Bosnu i tu se pridruio Vrhovnom tabu. Od Mihailovievih saradnika dobro poznajem njegovog
pomonika Iliju Trifunovia (Biranina) biveg
predsjednika Narodne odbrane, iju sam vam karakteristiku, ini mi se, saopio. Sada Trifunovi
uz pomo Talijana nastupa protiv partizana s
pravca Splita. Pokuau se posredstvom partizanskog Vrhovnog taba, povezati s njim, i ukoliko
mi to pode za rukom ugovoriti s njim sastanak. S
tim u vezi poeljne su Vae direktive. Zbog neprekidne potrage Gestapoa za mnom sada mi je nemogue prebaciti se na okupirana podruja. Iduih dana dostaviu iscrpnu informaciju o stanju
nae sadanje borbe. Veoma me je obradovala
mogunost nae veze i rada. Srdaan pozdrav
Mahin.219 (Preveli autori.)
Ispod tog teksta Titovim je rukopisom napisano: 19.
IX. 1942. Valter. To je, oigledno, znailo da je tog dana
Valter (Tito) odobrio da se ifruje i preko radio-stanice
Vrhovnog taba drugu Pravdinu dostavi citirano Mahinovo pismo.

Tek tada je, logino, mogla da uslijedi depea iz

Moskve koju je Redakcija tree knjige Dokumenata
centralnih organa KPJ... datirala dalekim 28. februarom 1942. godine!

Podaci koje o Fjodoru Mahinu daje prireiva tree

knjige Dokumenata centralnih organa KPJ... Zdravko
Antoni u napomeni broj 289 uz datumski spornu depeu najblae reeno isuvie su ogoljeni ako ih uporedimo, recimo, s njegovom biografijom u naoj Vojno] enciklopediji:
MAHIN Fjodor, Nikolajevsk-na-Amuru, Sibir,
april 1882 Beograd, 2. VI 1945, generallajtnant
JA. Pre I SR zavrio Vojnu kozaku kolu i generaltabnu akademiju u Rusiji. U Dobrudi priao
Srpskoj dobrovoljakoj diviziji s kojom se prebacio na Solunski front i uestvovao u proboju fronta. U Jugoslaviji je od 1923. gde radi kao publicist
piui i o Sovjetskom Savezu. lan je KPJ od 1939,
a u NOR od 1941. Radio u Propagandnom odeljenju V NOVJ i bio naelnik Istorijskog odeljenja
Generaltaba JA. Napisao je knjigu L'armee Rouge (Pariz, 1939), Kina u plamenu (Beograd, 1940),
broure Juri na Nemaku (Beograd, 1945) i Naa
regularna vojska (Beograd, 1945). Odlikovan
0(rdenom)P(ariizanske)Z(vijezde) sa zlatnim vencem i dr.220
Mars je zaista linost iji je identitet prije otvaranja
sovjetskih, a moda i nekih Titovih arhiva teko, a vjerovatno i nemogue utvrditi. Ako bismo zali u domen
pretpostavki, onda bismo jednom od njih mogli smatrati mogunost da je Mars bio talijanski kapetan Vincenzo (Vinenco) Marussi, obavjetajni oficir divizije
Sassari, sa tabom u Kninu, ije je pravo prezime bilo
Vice Marui. Dolazio je u kontakt s mnogim etnikim
komandantima u Dalmaciji i Lici, pa i s njihovom perjanicom Ilijom Trifunoviem Biraninom, a odravao je
vezu i s partizanima radi razmjene zarobljenika. Tako
Vicko Krstulovi, komandant IV operativne zone, 4. avgusta 1942. godine javlja tabu 5. krajikog odreda:
Dne 3. VIII. 1942. preko taba bataljona 'Starac Vujadin' dobili smo odgovor od Vincenza Marussi, kojega je divizija 'Sassari' ovlastila da izvri
razmjenu. U tom dopisu, iji vam prepis aljemo,
Vincenzo Marussi nam javlja da emo moi pristupiti razmjeni im on od italijanskih vlasti iz
Splita primi popis naih rodoljuba.221

Isto je tako mogua i pretpostavka da je Mars bio

talijanski porunik Mulini, za kojega se u dodatku
Obavjetajnom izvjetaju rejonskog komiteta u Splitu
od 23. jula 1942. godine pie:
Ovdje se nalazi talijanski porunik Mulini
(porijeklom Slovenac) premjeten iz ibenika. Mulini tvrdi da je on bio branilac optuenih u zadnjem procesu u ibeniku. Kae da je etvoricu
spasio od smrti i td. Trebalo bi ga provjeriti, jer on
trai nekakav kontakt sa 'svojim ljudima'. M.222
Napokon, rije mars na ruskome oznaava korpu,
zapravo kruni ko oko katarke broda. Iz njega je u
davna vremena deurni mornar (marsovoj) osmatrao,
pa bi, prema praksi da se agentima daju pseudonimi s
poetnim slovom njihova prezimena ili ovisno o njihovim zanimanjima, Mars mogao biti oficir talijanske
mornarice.
U ovom je sluaju mnogo znaajnija injenica da Izvrni komitet Kominterne (Djed), a zapravo Obavjetajna uprava Generaltaba Crvene armije predlae dezorganizatorski rad medu pristalicama Mihailovievim
i ... hvatanje samog Trifunovia.
Meutim, iz sadraja depee moe se zakljuiti da
se Mars nalazi u Jugoslaviji, a poto je provjeren ... na
radu kod susjeda, da je, najvjerovatnije, iz Italije.
Sam Pravdin je oigledno, kao to je reeno u napomeni u treoj knjizi Dokumenata centralnih organa
KPJ..., pseudonim nekog rukovodioca sovjetske obavjetajne slube.

O predratnoj publicistikoj, a pogotovo obavjetajnoj aktivnosti Fjodora Mahina nema mnogo podataka.
Bio je urednik biblioteke Beli medved, a prije rata radio je u redakciji beogradskog Trgovinskog glasnika
kao pomonik Jovana Donovia, biveg kraljevskog poslanika u Tirani i veoma znaajnog saradnika britanske obavjetajne slube (SOE). Prema nekim podacima,
zajedno s njim bio je upleten i u pripreme vojnog pua
od 27. marta 1941. Naime, u tom su se pothvatu podudarali interesi SSSR-a i Velike Britanije: ne dozvoliti Hitleru da ovlada Balkanom!
Uostalom, to podudaranje stratekih sovjetsko-britanskih interesa na Balkanu, odnosno u Jugoslaviji
jer bi to za Njemaku istovremeno znailo obezbjeenje desnog krila u eventualnom napadu Wehrmachta
na SSSR i mogunost direktnog ugroavanja Sueza
jasno se vidi iz depee koju je Dimitrov preko Kopinie-

ve radio-stanice poslao Valteru (Titu) 22. marta 1941, a

koja je poinjala rijeima:
Preporuujemo da se zauzme odluan stav
protiv kapitulacije pred Njemakom. Podravati
pokret za svenarodni otpor politici ratne najezde.223
Kao to smo saznali iz Mahinova pisma drugu
Pravdinu, on je predratnih mjeseci, a moda i godina,
saradivao s Ilijom Trifunoviem Biraninom, predsjednikom Drutva starih etnika, takoer agentom britanske obavjetajne slube.
Vidjeli smo kada je i na koji nain Mahin dospio u
Vrhovni tab NOV i DVJ i da se prije toga dva puta naao u Crnoj Gori u rukama etnika. Meutim, u radiogramu koji je Draa Mihailovi 7. maja 1942. godine dostavio izbjeglikoj jugoslavenskoj vladi u Londonu nali su se i ovi reci:
Poseban izvjetaj o komunistima... Pobili su
mi mnogo hrabrih oficira meu njima najboljeg
majora Boka Todorovia. Oekuju pomo u oruju od Rusije. Voa im je pukovnik Mahin i neki
pod lanim imenom Tito...224
Tako je Draa Mihailovi proglasio Fjodora Mahina,
a da on to nije ni znao, vodom jugoslavenskih komunista, tj. partizana, a tek poslije njega bio je to i neki pod
lanim imenom Tito!
Draa Mihailovi je vrlo dobro znao da je Tito partizanski vrhovni komandant, ali svjestan injenice da
britanska cenzura pomno prati njegovu prepisku s
jugoslavenskom izbjeglikom vladom u Londonu, nastojao je da i na ovaj nain, prije svega Britancima, servira podatak da na elu NOP-a stoji njima poznati sovjetski obavjetajac Fjodor Mahin!

Vladimir Dedijer je, koliko smo mogli utvrditi, prvi

put spomenuo Fjodora Mahina u etvrtom nastavku
feljtona Draa Mihailovi u mrei velikih sila, objavljenom u Politici ekspres 13. januara 1972. godine. Uinio je to piui o beogradskom advokatu i knjievniku i
moguem saradniku sovjetske obavjetajne slube Dragii Vasiu i njegovu dolasku na Ravnu Goru, u tab
Drae Mihailovia u ljeto 1941. godine.
Znaajno je pie doslovno V. Dedijer
da je s Dragiom Vasiem na Ravnu Goru otiao
i bivi saradnik beogradske 'Politike' Ratko Sotirovi. On je pripadao grupi naprednih novinara u
'Politici', sve do 1937. godine, ak je bio postao i

lan Komunistike partije, ali je odjednom prestao da se bavi politikim radom. Odravao je samo veze sa nekim svojim roacima, visokim oficirima.
Oni koji su bolje poznavali Ratka Sotirovia
znali su da on nije postao 'likvidator', to jest da nije napustio svaki politiki rad u Partiji po svojoj
volji. On je ostao revolucionar i davao je utisak da
je po neijem viem nareenju morao da napusti
politiki rad. Nema dokumenata da je on takvu
direktivu dobio od organa Komunistike partije
Jugoslavije.
Na zaprepaenje svojih drugova komunista, Ratko Sotirovi se obreo na Ravnoj Gori kao
oficir Drae Mihailovia. Kad je pisac ovih redova, kao komesar Kragujevakog partizanskog odreda, bio ranjen u Gornjem Milanovcu 1. oktobra
1941. godine, Ratko Sotirovi mu je poeleo srene
rane u duhu nae narodne ratnike tradicije.
Ali, Ratko se bio zadrao i dalje na Ravnoj Gori i posle napada Drae Mihailovia na partizane.
Jednom prilikom pisac ovih redova osudio je
dranje Ratka Sotirovia pred bivim ruskim pukovnikom Fjodorom Mahinom, a kasnijim generalom, koji, i pored tolikih godina ivota u emigraciji, nikad nije prestajao da bude dobar ruski
patriota. Mahin je stavio ruku na srce i slavjansko-serbskim jezikom rekao:
Vladjimire, nemoj da ga kudi. Treba da ga
razume...
Kada je opao uticaj Dragie Vasia na Ravnoj
Gori, nestalo je i Ratka Sotirovia. ulo se da je
1943. godine ubijen po nareenju etnikog komandanta Srbije Miroslava Trifunovia-Dronje.225
Naa traganja za Ratkom Sotiroviem, predratnim
komunistom i ratnim oficirom u tabu Drae Mihailovia, nisu dala rezultata. Naili smo samo na porunika
Dragana Sotirovia Mihailovievog saradnika iz prvih
dana ravnogorskog etnikog pokreta i pisca knjige
'Ravnogorski narodni pokret' objavljene u Parizu
1952!226
V. Dedijer u upravo citiranom tekstu prilino otvoreno daje naslutiti da je novinar Ratko Sotirovi po
nareenju rukovodstva KPJ postao likvidator da bi
mogao uspjeno raditi za sovjetsku obavjetajnu slubu, to je bilo poznato Fjodoru Mahinu!

U svojoj prvoj knjizi Priloga za biografiju Josipa

Broza Tita V. Dedijer donosi odlomak iz etnikog letka
pronaenog prilikom unitenja etnikog taba Karaore u Graacu u Lici:
Partizane ne priznaje ni Rusija. Oni vodu
svih naih nacionalnih snaga u zemlji, generala
Drau, nazivaju izdajnikom. Oni otkazuju svaku
poslunost Staljinu (koga su u jednom letku osudili na smrt, jer je paktirao sa Engleskom i Amerikom), zbog toga to je naredio da se stave pod komandu Drainu i da se potine njegovoj volji.227
Uz taj pasus etnikog letka V. Dedijer je dao napomenu:
Ovo optuivanje da su partizani trockisti nije
moglo sluajno da padne na pamet seoskom popu i etnikom komandantu ujiu. Jedna je tu
stvar veoma karakteristina. Glavni savetnik i komandant popa ujia bio je Ilija Trifunovi-Biranin, za koga su postojale jake indicije da je bio u
kontaktu sa sovjetskom obavjetajnom slubom.
O tome postoje i izvesni dokumenti.228
Kao to smo utvrdili, Biraninov predratni kontakt
sa sovjetskom obavjetajnom slubom postojao je i odvijao se preko Fjodora Mahina.

Na Fjodora Mahina u ratu smo prvi put naili u sjeanjima Svete Kovaevia:
U danima sloma jug(oslavenske) vojske, sredinom aprila 1941, u Gackom se pojavio ovjek
nieg rasta, debeljukast s bijelom bradicom tipian Rus. Pretstavio se omladincima u separeu
jednog hotela kao napredan Rus a ne bjelogardejac i poklonio im jednu svoju knjigu o Sovjetskom
Savezu s posvetom.229
U napomeni uz Titov dopis tabu I. proleterske narodnooslobodilake udarne brigade od 2. juna 1942.230
Mio Lekovi pie:
U selu Zvijerini, u zgradi osnovne kole, nalazila se bolnica Operativnog taba za Hercegovinu
(dvije bolesnike sobe s oko 30 kreveta), koja je
imala vlastitu kuhinju i intendanturu. U toku 29.
maja 1942. ljubomirski etnici Save Kovaa napali
su bolnicu i zarobili sve ranjenike i bolesnike. U
kratkom okraju bio je ranjen ljekar dr Safet Muji. Meu zarobljenim ranjenicima su se nalazili i
neki rukovodioci: Milija Stanii, politiki komesar Sjevernohercegovakog NOP odreda (koga

etnici nisu prepoznali), Rade Pravica, Jovo Ljubibrati, Risto Milievi, Duan Grk (koji je iste
veeri uspio da pobjegne), Husref ii, Fjodor
Mahin (istakli autori), Bora Prodanovi. U toku
noi etnici su ubili nekolicinu zarobljenika (Milievia, iia i jo petoricu), a Rada Pravicu i Jovu Ljubibratia su odveli u Trebinje, gdje su nekoliko dana kasnije ubijeni. U Zvijerini su etnici oslobodili zarobljene italijanske vojnike. U cilju spaavanja zarobljenih partizana tab 1. proleterske
brigade je 30. i 31. maja uputio k Zvijerini dva bataljona (4. i 6.). U napadu, u kome je uestvovao i 1.
hercegovaki udarni bataljon (komandant Ljubo
Kovaevi, politiki komesar Stevo Kovaevi),
koji je imao 3 poginula i 1 ranjenog, etnici su bili
odbaeni, a preivjeli ranjenici spaseni. Partizani
su 2. juna napustili Zvijerinu, evakuisavi jednu
koliinu namirnica u koju su sljedeeg dana etnici ponovo uli.230
A Branka Savi je zapisala:
Fjodor Mahin, pukovnik ruske carske vojske,
doao je u Jugoslaviju kao ruski emigrant. Poznat
po svojim naprednim lancima u predratnoj
tampi. Iz Beograda doao u Hercegovinu prvih
dana okupacije. Pre nego to je doao u partizane,
dva puta su ga hapsili etnici, ali im je on oba puta pobegao. Doao je u Vrhovni tab 8. juna 1942.
godine u selo Pluine.231

Atilio Duplani, jedan od radio-telegrafista Vrhovnog taba, sjea se:

Uz Dragievia od radio-telegrafista je bio i
Jozo Butorac. Jozo je po radio-vezi bio zaduen za
primanje vijesti, koje je koristila Redakcija 'Borbe'
u Driniima, a pomagao mu je i Fjodor Mahin,
Rus, prije rata urednik 'Belog Medveda' u Beogradu, koji je ovdje primao vijesti i depee iz Moskve,
na ruskom jeziku i pripremao ih za 'Borbu'.232
(oktobar 1942 februar 1943).
Borba je ponovo poela da izlazi u selu Driniu
kod Bosanskog Petrovca 8. oktobra 1942. godine233, kada
je, po loginom slijedu zbivanja, iz Moskve trebala da
stigne depea o zajednikoj igri sovjetske i partizanske obavjetajne slube u kojoj e Mars povezati Fjodora Mahina s njegovim predratnim poznanikom Ilijom
Trifunoviem Biraninom i, u krajnjoj liniji, organizo-

vati ak i njegovu otmicu. Igra je, pak, ukoliko je i

bila zapoela, morala biti prekinuta Biraninovom boleu, a zatim i smru u Splitu u februaru 1943. godine.

MISIJE BRITANSKE UPRAVE ZA

SPECIJALNE OPERACIJE (SOE)
prva misija SOE stie ... meu partizane SOE ostaje bez veze s Jugoslavijom dolaze tri nove misije
je li Henna bila samo boja za kosu zapaanja Ive
Lole Ribara i neshvatljiv izvjetaj Glavnog taba Hrvatske dr Jovan Marjanovi o misiji Stanka Rapoteca
podaci Gestapa i ocjena Drae Mihailovia partizani
prihvataju i Hydru rezime Titova stava dvadeset
i pet dana u Foi partizanska kontraobavjetajna
sluba je izigrana dogaaji koji su slijedili perfidna igra bez granica kap koja je prelila au nepovjerenja

Kada ]e, kako i s kojim ciljem britanska obavjetajna sluba, zapravo SOE (Special Operations Executive
Uprava za specijalne operacije), 1941. godine uspostavila prve veze sa tabom Drae Mihailovia jo je
uvijek predmet diskusije i medu naim i medu britanskim historiarima. injenica je da o tim naporima,
dok su oni bili u toku, partizanska obavjetajna sluba
nije znala nita. Meutim, dolaskom prvih misija SOE
na tlo Jugoslavije, sticajem niza okolnosti, ona je upoznata s njihovim namjerama i zadacima prije nego Draa Mihailovi!
U dnevniku britanske podmornice Triumph (Trijumf), koja je 16. septembra 1941. otplovila s Malte za
Jadransko more, stajalo je:
Kapetan Hudson (Hadson) i njegova tri Srbina otplovili su ... u veoma dobrom raspoloenju...'
Istog dana, dok se u ast osamnaestog roendana
jugoslavenskog kralja Petra II Karaorevia, u londonskoj katedrali s deset dana zakanjenja?! odravalo
sveano bogosluenje kojemu je prisustvovao ak i Winston Churchill, generalni sekretar KPJ i komandant
Glavnog taba NOP-odreda Jugoslavije Josip Broz Tito
nalazio se na opasnom putu iz Beograda za osloboeni
teritorij zapadne Srbije, a Adolf Hitler je, osim naredbe
Tajfun, za osvajanje Moskve, potpisao i naredbu za
uguenje ustanikog pokreta na jugoistoku Evrope, prije svega u okupiranoj Srbiji...
Pet dana kasnije podmornica Triumph, proavi
Otrantski kanal i uavi u Jadransko more, izronila je
nou izmeu 20. i 21. septembra izmeu Budve i Petrovca na moru. Iz nje su se gumenim amcem na obalu
prebacila etiri ovjeka s najnunijom opremom i sa
dvije radio-stanice manjom, za rad na baterije, i ve-

om, za rad na struju. Bili su to britanski kapetan Duane Tyrrell Hudson (Duan Tajrel Hadson) zvani Bil i
Marko, majori bive jugoslavenske vojske Mirko Lalatovi i Zaharije Ostoji te radio-telegrafist, rezervni
narednik bive jugoslavenske vojske Veljko Dragievi.
Drugog dana nakon iskrcavanja ta je misija SOE
naila na crnogorske partizane koji su je dopratili u selo Radove, u Glavni tab NOP-odreda Crne Gore.
Bil Hadson je bio ovek sklon lutanju i naviknut na tekoe napisao je poslije rata F. W. D.
Deakin (Dikin), koji je i sam 1943. doao u Jugoslaviju i boravio u njoj kao lan odnosno kao ef britanske vojne misije pri V NOV i DVJ. Ranije je
bio rudarski inenjer u Junoj Africi. Jo od kolskih dana u Engleskoj razvio se u pravog atletu i
bio je bokserski ampion vetine koje je znao i
koje je sa uspehom primenjivao u odgovarajuim
prilikama. Bio je to mlad ovek izvanredne hrabrosti i nepokolebljive nezavisnosti duha. Radio je
kao savetodavni rudarski inenjer u Beogradu i u
nekim drugim mestima u Srbiji nekoliko godina
pre izbijanja rata, koji ga je zatekao na radu u
rudnicima antimona u zapadnoj Srbiji. Kratko
vreme posle toga stupio je u jugoslovenski Odsek
D (prvobitno jezgro Ministarstva rata, koje je inilo osnovu za buduu organizaciju S. O. E.). Teno
je govorio srpskohrvatski i imao je dragocena iskustva iz Srbije.2
Meutim, u neemu se Dikin prebacio: Hudsona
rat nije zatekao na radu u rudnicima antimona u zapadnoj Srbiji jer je on jo potkraj 1940. zbog uea u
sabotanim antinjemakim aktivnostima, morao da napusti Jugoslaviju!
Interesantni su podaci koje daje narednik Veljko
Dragievi. Prema mnogim indicijama (podaci su pisani 1942. i nalaze se u arhivi Vojnoistorijskog instituta),
on se nakon aprilskog rata naao na Bliskom istoku, u
Amanu (Jordanu). A onda:
30. avgusta pozvan sam depeom da hitno doem u Kairo. Otiao sam istog dana. Javio sam se
engleskoj komandi u kojoj sam se upoznao sa radiostanicama, kao i iframa za rad, dakle uspeo
je moj predlog iz logora Aman da idem za Jugoslaviju. Ovde sam ostao do 13. septembra. Toga dana pojavili su se majori Lalatovi Mirko i Ostoji
Zaharije kao i jedan engleski oficir. Odmah smo
uzeli nae najnunije stvari i krenuli na put sa
avionom preko Aleksandrije za Maltu. Pre polas-

ka dobili smo novac i to svi po 100 napoleona i

ukupno za sve oko 450.000 dinara i talijanskih lira.
Na Malti smo se odmarali dva dana a odatle krenuli smo podmornicom za Jugoslaviju. Za vreme
vonje ova dva oficira neto su se stalno dogovarala. Ja tome nisam pridavao nikakav znaaj. 3
Opisavi ukratko iskrcavanje s podmornice i uspostavljanje veze s prvim partizanima, V. Dragievi kae:
Ovde smo se odmorili i nastavili put za Glavni crnogorski tab. Svuda smo imali pratnju od
partizana. Posmatrao sam stalno ta se radi. Osetio sam da nerado gledaju partizane. Po dolasku
u Glavni crnogorski tab oni su poeli mnogo da
obeavaju. Ja sam uspostavio radio vezu sa Maltom. Jednog dana ree mi major Ostoji da se ja
mnogo druim sa partizanima i da to ne treba initi. Dobili smo i jednu depeu u kojoj je stajalo da
odmah stupimo u vezu sa nekim pukovnikom
Draom Mihailoviem, koji se nalazi na planini
Suvoboru u Srbiji. Na ovu vest je major Ostoji sa
engleskim oficirom odmah otputovao, a ja i major
Lalatovi ostali smo kod Glavnog crnogorskog
taba jo nedelj u dana pa smo i mi nastavili put
za Srbiju.4
Polazei u Jugoslaviju, Hudson i njegovi saputnici
zaista nisu znali za Drau Mihailovia. Nareenje da se
upute u njegov tab na Suvoboru (Ravna gora) dobili su
od Komande SOE za Balkan, koja se nalazila u Kairu, i
to tek kada su se nali meu partizanima u Crnoj Gori.
I, logino, morali su da postupe po njemu. Prvi su na
put krenuli Hudson i Ostoji, a u Radovu su, s obje radio-stanice ostali Lalatovi i Dragievi.
Putujui zajedno s partizanskim rukovodiocima Arsom Jovanoviem, Milovanom Dilasom i Mitrom Bakiem, kapetan Hudson i major Ostoji stigli su u osloboeno Uice. Bilo je to oko 25. oktobra. Ostoji je odmah
produio za Ravnu goru, a Hudson se kratko zadrao u
Uicu.
Hadson je tada sreo vodeu linost pokreta,
koja je bila predstavljena pod konspirativnim
imenom Tito napisao je F. W. Dikin.
Nema dokumentovanih zapisnika sa prvog
sastanka ova dva oveka, ali ga je moguno priblino rekonstruisati iz odlomaka njihovih kasnijih seanja. 5
Dr Jovan Marjanovi o tome kae:
U izjavi koju je dao 1974. godine pukovnik D.
T. Hadson kae da je prilikom polaska na zadatak

u Jugoslaviju sredinom septembra 1941. dobio

mainom otkucan list hartije sa sasvim odreenim zadacima koje treba da izvri. Njegov osnovni zadatak bio je, navodno, 'da koordinira akcije
snaga otpora protiv neprijatelja'. On, dalje, tumai 'da je to znailo da treba svuda da putuje i da
razgovara sa svakim, to bi omoguilo izvravanje njegovog zadatka koordinacije'. Hadson tvrdi
da je ovaj list hartije sa zvanino odreenim njegovim zadacima pokazao prvo Titu u Uicu, a zatim na Ravnoj Gori D. Mihailoviu.
(Moda e se jednog dana iz britanskih arhiva
pojaviti i ovaj list hartije ili njegova kopija!)."
Sudei po svemu navedenom, partizansko je rukovodstvo, a prije svega Vrhovni komandant Tito, bilo
upoznato o dolasku, zadacima i namjerama prve misije
SOE upuene u okupiranu Jugoslaviju mnogo prije nego etniki voa Draa Mihailovi. A kada se tome doda ono to je uinio radio-telegrafist te misije Veljko
Dragievi, postaje jasno i to zato je partizanski
Vrhovni tab uspio da pripremi svoje jedinice oko Uica da spremno doekaju i razbiju opi etniki napad
od 1. novembra 1941.
Opisujui svoj i Lalatoviev dolazak u Uice, Veljko
Dragievi je zapisao:
Doli smo u Uice gde se nalazio Vrhovni
partizanski tab, odmah su n a m saoptili da se
major Ostoji nalazi kod Drae Mihailovia i da
se od svog odlaska vie nije ni javljao. Na ovo je i
major Lalatovi zatraio da ga sprovedu kod Drae na to mu je odmah izaeno u susret. Ja sam
ostao da bi naknadno doao poto se njemu urilo. Dobro sam video ta se radi, nije prolo ni tri
d a n a po odlasku majora Lalatovia, a oruane
bande etnika Drae Mihailovia ve su poele
napadati partizane s leda, s kojima su imali sporazum o zajednikoj borbi protiv okupatora. Ja nisam hteo otii kod etnika. Ostao sam kod partizana.
Tako su i ova dva izdajnika oficira poslana
od izbeglike vlade doprinela da se kod nas razvila bratoubilaka borba a okupator zatiti od narodnooslobodilake borbe.
Mene je zbog tog prelaska na stranu partizana, izbeglika vlada liila ina rezervnog narednika sa motivacijom da sam izdajnik i da sluim
gestapovcima. Ja jesam izdao one koji se celog
svog ivota bave raznim izdajstvima prema svom

narodu. Ja sam video da mi nije mesto tamo i preao sam na stranu pravih boraca za slobodu i boraca za narodna prava. 7
Nema nikakve sumnje u to da je V. Dragievi nadlenim drugovima u Vrhovnom partizanskom tabu ispriao mnogo vie nego to je zapisao, i na taj nain
potpuno svjesno odigrao ulogu vrlo znaajnog partizanskog obavjetajca.
Pogledajmo, napokon, to je o njemu napisala Branka Savi koja je, ispekavi zanat kod svog supruga
dra Pavla Savia, dugo bila ifrant Vrhovnog taba:
... Kapetan Hadson je otiao kod Drae, a Veljko je ostao kod nas. Veljko je bio rodoljub, video je
svoj crnogorski narod, video partizansku vojsku u
kojoj je naao i svog roenog brata partizana.
Njegov ga je brat dopratio do Uica. Veljko nije
hteo da napusti partizane, nije hteo ni da preda
radio-stanicu koju su sa sobom doneli, engleskom
kapetanu Hadsonu, ali mu je drug Tito naredio
da to mora da uini. Tako je Veljko napustio kapetana Hadsona. Poto je telegrafista eda Makedonac poginuo, drug Stari je odluio da Veljko ostane pri Vrhovnom tabu kao radio-telegrafista. 8

Kapetan Hudson je stigao na Ravnu goru, gdje su se

ve nalazili Ostoji i Lalatovi, 25. oktobra 1941. Manja
radio-stanica jo mu je ostala u Glavnom tabu NOP-odreda Crne Gore u Selu Radovu, a ona vea u Uicu,
pa je vezu s Kairom ili Maltom mogao da odrava samo preko radio-stanice koja je uspostavljena na Ravnoj
gori za potrebe Drae Mihailovia. Da bi okonao tu za
sebe neugodnu situaciju, on je 28. novembra poao u
Uice po svoju radio-stanicu. Meutim, sutradan su Nijemci uli u Uice i on se nekoliko iduih dana povlaio
s partizanskim Vrhovnim tabom, a onda s radio-stanicom krenuo iz Sandaka natrag u Srbiju da trai tab
Drae Mihailovia. Meutim, nije imao radio-telegrafista, a tom vjetinom nije bio ovladao, pa mu je radio-stanica bila samo teret. Zbog toga ju je ostavio kod jednog etnikog komandanta, Boe Javorskog, u blizini
Ivanjice.
U meuvremenu su, poetkom decembra, dijelovi
342. njemake divizije izvrili napad na Struganik i
Ravnu goru, te bez ikakva otpora kako je Mihailovi
i obeao na sastanku u Divcima 11. novembra zarobili oko 500 etnika i zaplijenili, pored ostaloga, radio-stanicu njihove glavne komande. etniki je vrhovni

komandant s nekoliko pratilaca uspio da pobjegne, a

ostali su se njegovi odredi legalizovali kao Nedieve jedinice.
Tako je od 5. decembra 1941. komanda SOE za Balkan ostala bez radio-veze s okupiranom Jugoslavijom!
Moralo se neto poduzeti.

Britanska podmornica Thorn zaplovila je 17. januara 1942. iz Aleksandrije u pravcu Otrantskog kanala i
Jadranskog mora. Deset dana kasnije, u noi izmeu
27. i 28. januara, podmornica je na ostrvo Mljet iskrcala
dva ovjeka s radio-stanicom i malo opreme i oruja. 9
Nastavivi podvodno krstarenje Jadranom, u noi
izmeu 3. i 4. februara izronila je u blizini Budve odnosno Petrovca na moru i iskrcala jo tri ovjeka, takoer s
radio-stanicom, malo opreme i oruja.
Idue noi, izmeu 4. i 5. februara, iz britanskog aviona koji je poleteo s Malte padobranima su sputena
na Romaniju etiri ovjeka...
Dvojku (ifrovani naziv Henna u prijevodu: boja za kosu, kna ili bro) koja se prva iskrcala, na Mljet,
sainjavali su tridesetogodinji rezervni porunik kraljevske jugoslavenske vojske Stanislav Rapotec i radio-telegrafist narednik Stjepan inko, predratni policajac.10
U grupi koja se iskrcala kod Budve (ifrovani naziv
Hydra u prijevodu: devetoglava zmija, adaja) nalazili su se britanski major Terence Atherton (Terens
Aterton), vazduhoplovni kapetan jugoslavenske vojske
Radoje Nedeljkovi i vodnik radio-telegrafist, Irac po
nacionalnosti, Patrick O'Donovan (Patrik O'Donovan).
Treu grupu (ifrovani naziv Disclaim u prijevodu: odricanje, poricanje), koja je na slijepo iskoila
nad Romanijom, sainjavali su britanski major Cavan
Eliot (Keven Eliot), jugoslavenski porunik Pavle
Crnjanski, narednik vodnik Petar Miljkovi i britanski radio-telegrafist Robert Chapman (Cepmen). Sva su
etvorica odmah nakon prizemljenja uhvaena i odvedena u njemako zarobljenitvo.
Sve tri grupe SOE je uputila u saradnji s izbjeglikom jugoslavenskom vladom da bi ispitale to se dogaa u Jugoslaviji i da bi uspostavile vezu sa tabom Drae Mihailovia i britanskim kapetanom D. T. Hudsonom (D. T. Hadson).11

Potkraj jula 1941. godine u Istambulu se obreo, dolazei iz okupirane Jugoslavije, tridesetogodinji inovnik ispostave Hipotekarne banke u Splitu (roen 1911. u
blizini Trsta), rezervni kraljevski jugoslavenski porunik Stanislav Rapotec. Prema onome to je u svojim uspomenama zapisao Vasilije Trbi, nekadanji komitski
vojvoda veleki, izmeu dva rata radikalski poslanik
i jedan od organizatora atentata na predsjednika vlade
Milana Stojadinovia zbog ega je 1937. godine bio
osuen na dvije godine robije i, najzad, nakon okupacije jedan od obavjetajaca SOE i kraljevske jugoslavenske vlade u Turskoj, Rapotec mu je tada ispriao
da revoluciju u Srbiji izvode komunisti, ali da na elu
jednog pokreta stoji Dragoljub Mihailovi, eneraltabni pukovnik s kojim on nije uspio da uspostavi vezu iako je to traio.12
I u toku istranog postupka i u toku suenja Draa
Mihailovi je naveo Rapoteca kao moguu osobu koja
mu je od britanskog Intelidens servisa, prije njemakog napada na SSSR, donijela Instrukciju za jugoslovensku ekipu. Bila je to, meutim, jedna od Mihailovievih hotiminih mistifikacija.
Prema navodima Jovana Donovia, delegata izbjeglike jugoslavenske vlade na Bliskom istoku, Rapotec je
iz Dalmacije stigao do Carigrada", a njemaki podaci
o njemu govore da je bio predratni agent IS-a.14 onovi, meutim, ne spominje ono to se dogodilo ubrzo
nakon Rapoteeva dolaska. Naime, prema navodima
britanske historiarke Elizabete Barker, predsjednik
jugoslavenske izbjeglike vlade general Duan Simovi
je 14. avgusta 1941. britanskom premijeru Winstonu
Churchillu (erilu) uputio pismo u kojemu je...
... zatraio od erila da poalje podmornicu
kako bi stupili u dodir 's radnim odborom za akciju' u Splitu, koji im je izaslao kurira. Taj je odbor
dodaje Barkerova bio moda u vezi s Ilijom
Trifunoviem, voom Narodne odbrane, od kojeg
se moglo oekivati da e, igrati veliku ulogu u otporu; u Splitu je kasnije bio njegov tab. No nema
vrstog dokaza za to, a Simoviev prijedlog nije
ostvaren.15
Partizanska obavjetajna sluba veoma je brzo saznala za dolazak Rapoteca i inka. Drago Gizdi, tada
istaknuti aktivist NOP-a u Dalmaciji, ve je 1. februara
1942. godine pribiljeio sljedee:
Nedjelja, 1. februara
Prije tri dana, 29. prolog mjeseca, navodno su
se iskrcali na Mljet kod sela Prour neki ne-

poznati ljudi. Pria se da su doli iz inozemstva,

sa sumnjivim zadatkom.16
Odmah nakon iskrcavanja Rapotec i inko su zakopali dvije radio-stanice, oruje i novac vie od tri milijuna lira i 300 engleskih funti u zlatu te drugi materijal koji su iznijeli s podmornice. Nakon dvodnevnog
skrivanja sklonili su se kod seljaka Nikole Bjeline, rekavi mu da su pobjegli iz Hercegovine, a zatim su se
prijavili talijanskim vlastima kao Slovenci, izbjeglice iz
Srbije, gdje su im Nijemci iselili porodice. Ne sumnjajui u kazivanje Rapoteca, Talijani su mu dali propusnicu
i on se prebacio u Split, ondje se povezao sa etnikim
komandantom Ilijom Trifunoviem Biraninom i njegovim politikim istomiljenicima, jugoslavenskim nacionalistima Nikom Bartuloviem, Dankom Anelinoviem, Jurom Arneriem i drugima, te s nekim predratnim funkcionerima Hrvatske seljake stranke (HSS-a) i
Samostalne demokratske stranke (SDS-a).
O pojavi i aktivnosti Rapoteca u Splitu partizanski
obavjetajci s pseudonimima Duko i Kai odmah su
poeli detaljno da obavjetavaju Pokrajinski komitet
KPH za Dalmaciju.
Dukov Izvjetaj br. 4 bez datuma ali, oito, pisan
prvih dana februara 1942. godine, u pasusima o Rapotecu doslovno je glasio:
1.) U Splitu se nalazi eneraltabni kapetan
Rapotec, lan eneraltaba u Kairu. Doao je ovamo preko Carigrada po specijalnoj misiji. Njegovi
su zadatci:
a) Ispitati mogunost desanta na Jadran.
b) Stupiti u vezu sa Draom Mihajloviem i
etnicima u Bosni.
c) Dati direktive etnicima i Drai Mihajloviu
da sarauje sa partizanima. Svakako izbjegavati
borbu etnika i partizana, te gledati kroz saradnju etnika i partizana, vodstvo da bude stalno u
rukama etnika Drae Mihajlovia, zatim cijelu
borbu i rad bazirati na nacionalnim elementima.
d) U samom Splitu ima (i ve poima) da stupi
u vezu s ljudima koji rade na terenu i s vojnim licima. Svraa kod Slovenca pana (koji ima trgovinu pored Hip(otekarne) Banke). Dalje sa Radoem
inov(nikom) Hip(otekarne) Banke.
ovjek je iao na Korulu da se povee sa dr.
Arneriem i preko njega s Dr. Ivkoviem biv(im)
podbanom da sazna ako je izvren neki zadatak (vjerovatno u vezi s orujem, neki transport).
(Znai u Koruli treba nai ovjeka, koji e pa-

ziti i javljati o radu Dr Ivkovia i Dr Arneria i mene redovito obavetavati, stvar je vana i tu mi
treba pomo P. K.)
Nastavak i nadopuna ranijeg.
1.) Rapotec je kurir istovremeno lan eneraltaba u Kairu i njega je kao kurira poslao eneraltab u Kairu, da uspostavi vezu s Draom Mihajloviem, koja je prekinuta od sadanjeg napadaja Njemaca na partizane i etnike u Srbiji. Sad
je Rapotec poslao kurira preko Splita i eka da se
veza konano uspostavi. Kurir je sobom poneo i
direktive u gore navedenom smislu. Kroz par dana e ii i drugi kurir Drai Mihajloviu koga alje Rapotec iz Splita.
2). U Mljetu se krije kurir Drae Mihajlovia sa
vanim materijalima i sa tri revolvera, mora se
kriti jer nema ispravne dokumente.
3). Danas je otiao kurir Rapoteca u Korulu k
Dr. Ivkoviu i Dr Arneriu (na ovjek) sa sledeim zadatkom:
a) Mora pomoi Dr. Ivkovia i Dr Arneria da
dozna od Dr Arneria da li su ona dva predmeta
(?) prebaena i smjetena (vjerovatno sa Peljeca
na Korulu), ako jo nisu, treba da priekaju dok
on (R-ec) ne dode sam na Koruli.
b) Treba rei dr Arneriu da onog pravoslavca
(kurir na Mljetu od D. M.) svakako prebace na
Koruli i da mu se pribave potrebni dokumenti,
da se moe legalno kretati po mogunosti treba
ga poslati u Splitu. Dokumente i materijal koje
ima kod sebe neka donese u Koruli a zatim prebace u Split, a 3 kom(ada) revolvera neka se zakopaju na Mljetu.
4) Rapotec veli da se Jugosl(aveni) ovde sada
organizuju i da imaju meu talj(anskim) oficirima
ljude koje potkupljaju isto tako i na policiji. U
stan(j)u su svakog jugosl(avena) iz policije izbaviti
samo da dotini nije imao oruje. Propusnice i ostalo dobivaju potkupljivanjem.
5) Raduje se (Ra-ec) tome, da je na pokret
mnogo okrnjen naim akcijama, a ovo zatije da
je za njih Jugoslavene dobro dolo te da bi se mirno organizovali.
7) Rapotec prima 40 funti mjesene plate pare ovdje ne tedi.
(...)

Ova imena u izvjetaju ili unitite ili spremite

izvjetaj na sasvim sigurno mesto. Nita se za sa-

da ne sme pisati u Izv(jetaju) o ovim stvarima, jer

bi mi inae onemoguili rad.
Pozdrav Duko.17
Ko su bili partizanski obavjetajci Duko i Kai, o
tome e biti rijei u ovoj knjizi, u poglavlju Splitski
obavjetajni centar.
Oito je da je sadraj citiranog Dukova izvjetaja
pisan na osnovi podataka dobivenih s nekoliko strana,
da su podaci prikupljani u linom kontaktu s Rapotecom ili njegovim praenjem! Ako ostavimo po strani
nesumnjivo Rapoteevo samohvalisanje kao lana eneraltaba u Kairu, ostali su podaci manje-vie tani.
Pravoslavac je Stjepan inko, a kratica Izv. u posljednjoj reenici oznaavala je list Na izvjetaj, koji
je 1941/1942. izlazio u Splitu kao ilegalno glasilo PK
KPH za Dalmaciju.
U Izvjetaju Br. 5, takoer nedatiranome, ali s potpisom Kai, opirno se govori o prebacivanju S. inka
i materijala koji je ostao s njim s Mljeta na Korulu
(spominju se obavjetajni materijali i 3 revolvera!).
Kurir koji je trebalo da iz Splita bude tamo upuen
oigledno je saradivao s partizanskom obavjetajnom
slubom jer se spominje njegov razgovor sa drom Arneriem, a u Izvjetaju je i reenica:
...Rapotec se ali kuriru da su Jugosl(aveni) u
Splitu slabo organizovani i ta vie preplaeni, jer
traei od njih da mu izvre neki zadatak svak se
skanjivao i izvlaio.18
U Kaievu iduem Izvjetaju br. 8 ponovo se, ovaj
put mnogo opirnije, govori o samom Rapotecu i njegovim planovima, a s druge strane taj izvjetaj upuuje i
na direktive koje je on morao dobiti prilikom polaska iz
Kaira u Split. Moda je u svemu tome ponovo bilo hotiminoga ili samohvalisavog pretjerivanja. Ne treba pri
tome nikako zaboravljati naziv njegove misije Henna,
tj. boja za farbanje kose. Da li je u njemu bilo i drukije
simbolike? Ipak moda upravo zbog toga taj izvjetaj
treba paljivo proitati:
1) Ra-ec odlazi u Ljubljanu a od tuda u Zagreb, u Zagreb odlazi i onaj kurir 'na ovjek' ali
par dana docnije, tako po svoj prilici u ponedjeljak. Iz razgovora sa R-com izvuena su ova njegova razlaganja, koja su u vezi sa njegovim dolaskom u Split
a) Ako u proljee (1942. godine primj. autora)
Sovjeti budu uspeli tui Njemce, doi e neminovno do desanta na Balkanu, desant e se izvriti u
Dalmaciji ili u Grkoj. Glavna dunost (t. j. Ra-eca)

da ispita mogunost desanta u Dalmaciji. U tu

svrhu dobiva iz raznih strana u Dalmaciji informacije potrebne za to, sreuje ih, a kao glavni pomaga i strunjak slui qiu zet suca Marovia (to
je neki Glavini) za ovog ovjeka veli R-ec, da je
najpovjerljivije lice u vezi s tom stvari. Preko Jugoslavije prei e kao desantne trupe eka i Poljska legija a takoer i engleske trupe. esi bi krenuli p r e m a ekoj, a Poljaci p r e m a Poljskoj, Engleske trupe jedan deo e krenuti u pomo esima i Poljacima, a vei deo bi ostao na Balkanu.
to se tie transporta eta i oruja za desant R-ec
smatra da ne pretstavlja za Engleze nikakovu zapreku talj. mornarica i vojska. Draa Mihajlovi
koji se sada nalazi u Istonoj Bosni imao bi da za
ovo vreme sredi i okupi etnike, da bi sa svojima
ljudima, kako se R-ec izrazio 'prihvati' taj desant
tj. D. Mihajlovi bi trebao da digne ustanak u pozadini i da oisti onaj deo teritorije kojim e prolaziti desantna vojska i na taj nain olaka prve
operacije. Draa Mihajlovi ih duan da okupi i
sjedini sve snage (etnika) i da ih ne izloi borbi sa
Talijanima tj. treba da izbjegava vee borbe sa Talijanima, da bi mogao u zgodan momenat na proljee pomoi desant vojske iz Engl. Na primjedbu
da etnici i onako uruju s Talijanima on je prosto
odbio i veli da su neosnovane takove tvrdnje, to je
bio samo taktiki potez. Do tzv. urovanja dolo je
samo tamo, gdje su etnici morali da se bore protiv vie neprijatelja, kao na primer ustaa i nekih
pljakakih banda, prosto razbojnika, na pitanje
da ne misli sa time da su partizani pljakake
bande on odbija (ali izgleda da oni nazivaju razbojnikim odredima sve one part, odrede koji su
se suprotstavili etnicima a drugo, oni na taj nain pripremaju javno mnjenje za sluaj desanta
da opravdaju postavljanje svojih ljudi na rukovodea upravna mesta).
On veli dalje: 'time to su se privremeno i prividno priklonili Taljanima oslobodili su se treeg
neprijatelja tj. Talijana. Sa ovakovim taktiziranjem etnici tede svoje ljude do desanta, koji su
jako potrebni i koji u prvo vreme moraju osigurati
prelaz desanta. Na pitanje jeli moda bila zgodna
za jedan deo desanta Crna Gora, on veli da je nezgodna i to zato to u Crnoj Gori n e m a ni jednog
etnikog odreda, tamo su veli samo partizani. O samom mjestu desanta nee da govori, ali

neto mnogo se susree Makarska Peljeac, po

svoj priliki on ima materijal za nekoliko poloaja,
a tamo Engl, e morati izabrati mesto. Na pitanje
pa kako mu ide taj posao veli da ide vrlo dobro.
Zatim on kae da je istovremeno doao i za to
da bi video kako su Jug. organizovani i da bi im
pomogao u radu. Meutim, kad govori o Jugosl.
izraava se vrlo negativno, naziva ih da su kukavice i kafanski ljudi, koji se boje da ma to poduzmu i najglavnija im je zadaa ouvati svoju kou.
Veli da se ipak na tom polju radi i da su ve organizovane neke grupe, koje e se iriti i prikljuiti
etama Drae Mihajlovia kad uslijedi desant. Za
Danu Anelinovia veli da je strahoviti kukavica i
da se boji poduzimati bilo ta.
R-ec dalje kae da osim priprema za desant na
Balkanu istovremeno se vri priprema za velike
desante u Francuskoj, Norvekoj, svi bi ovi desanti morali uslediti u isto vreme.
Jugosloveni imaju stalnu vezu sa jugoslovenskom emigracijom preko radio stanice u istonoj
Bosni, osim toga postoji veza i preko kurira koji
stalno odlaze i dolaze. Sam R-ec je vezan preko
kurira koji dolaze iz Sofije. (Ja smatram da bi o
ovom kao i prolom trebalo opirno izvjestiti na
S. K. /treba CK, tj. Centralni komitet primj. autora/ da nas ne bi iznenadio ovaj desant).
2) U ponedjeljak je otputovao za Korulu novinar Barii, po kakovom poslu za sada ne znam,
ali je poslat preko R-eca. Ako neko ima vezu sa
Bariiem javite mi, ako nema gledati u ja sam
nekako uspostaviti. Kao aktivni macher u ovom
radu Jugosl. treba ubrojiti i dr. Mimicu.19
Nekakvi britanski planovi o desantu na Balkan u
proljee 1942. godine ako... Sovjeti budu uspeli tui
Njemce nisu postojali. Isto tako u januaru te godine,
kada je Rapotec polazio iz Kaira za Dalmaciju, nisu postojale ni desantne trupe eka i Poljska legija. Njegove prie o mogunosti nekog saveznikog desanta u
Dalmaciji u to vrijeme mogle su biti namijenjene samo
podizanju morala probritanski raspoloenih grupa i
pojedinaca. Ali, i to je neto znailo.
Podatak da se Draa Mihailovi sada nalazi u Istonoj Bosni nije bio taan. Interesantno je da su njemake komande u Srbiji i partizanski Vrhovni tab raspolagali istim podacima.
Druga strana medalje Rapoteeve prie o moguem
saveznikom desantu u Dalmaciji mnogo vanija od

prve jest njegovo tumaenje potrebe urovanja etnika s Talijanima da bi ovakvim taktiziranjem etnici
tede(li) svoje ljude do desanta!
Pria o tome da Jugoslaveni imaju stalnu vezu sa
jugoslovenskom emigracijom preko radio stanice u istonoj Bosni, gdje se navodno nalazio i Draa Mihailovi, bila je obina Rapoteeva izmiljotina... Vidjeli smo
da su misije i Rapoteca, i Atertona, i Eliota potkraj januara i poetkom februara 1942. upuene u Jugoslaviju
upravo zato to je Komanda SOE za Balkan bila izgubila svaku vezu i s kapetanom Hudsonom i s Draom Mihailoviem!
I dio Kaieva izvjetaja br. 9 takoer se odnosi na
Rapoteca:
2) R-ec je angaovao jo jednog ovjeka kao
kurira, a to je neki Barii novinar, on je ve bio
na Koruli kako sam Ti i ranije javio. Na pitanje
zadano R-ecu, zato ne ide u Zagreb, odgovorio je
da mu se ne uri, da on ima 2 mjeseca vremena,
ali da e uskoro ii on, onaj 'na ovjek' i ovaj Barii bi imao da u Zagrebu stupi u vezu sa
H.S.S.-cima (lanovima Hrvatske seljake stranke
primj. autora) a onaj na ovjek sa Jugoslavenskim) nacionalistima, a instrukcije bi im davao R-ec. Znai ve se ujedinjuju H.S.S.-ci i Jugosl(aveni)
nacional(isti). Simptomatino je da je Jugoslavenski) nacionalista Grisogono u Splitu (sin biveg
ministra Grisogona) dolazio kod Ant. H.S.S. biveg i predlagao mu zajedniki rad, koji on treba
da u Splitu provede. Do nedavna su Jugoslavenski) nac(ionalisti) znali samo da grde H.S.S.-ce.
Trebati e paziti na ovaj novi momenat izgleda
da je dola direktiva iz Londona za zajedniki rad
Jug(oslavena) i H.S.S.20
Komentar nije potreban: jedan od Rapotecovih zadataka bio je i taj da pomiri i povee jugoslavenske nacionaliste i HSS-ovce!
Sauvan je i Kaiev Izvjetaj br. 10, bez datuma,
ali pisan poetkom aprila 1942, u kojem je pored ostaloga pisalo:
3). Onaj kurir kojega je iskrcala podmornica
je otiao u Zagreb i Ljubljanu jo se nije povratio.21
To je znailo da je Rapotec raunao s mogunou
svog povratka u Split. A moda se radilo i o njegovoj
hotiminoj dezinformaciji jer do toga nije dolo.
A u Izvjetaju br. 13, koji je Kai pisao takoer u
aprilu, itamo:

5). Rapotec je nestao jer izgleda da je na Koruli pronaen neki materijal. Barii se skriva a
Arandelinovi je uhapen. Izgleda da su uhapsili
nekog mladia i pronali kod njega 200.000. lira,
a izgleda da su pronali i jo neku veliku koliinu
novca koja je dola iz Engleske. Evo ti priloena
slika Rapoteca, on se nalazi u sredini.22
Konano, u Izvjetaju br. 14, koji je takoer potpisao Kai, a koji je pisan potkraj aprila, jedna se reenica odnosi na Rapoteca:
8). Talijanski su na Koruli zahvatili neka
3.000.000. lit. koja su bili prebaeni podmornicom iz Engleske.23
To je bilo sve to je partizanski obavjetajni centar u
Splitu registrovao o Stanislavu Rapotecu, odnosno sve
to je napisano i sauvano o njegovu dolasku i radu u
Splitu. Svakako ne malo!
Za razliku od Rapoteca, Talijani su posumnjali u
inka i zadrali ga. Bio je u nekoj vrsti kunog zatvora
u hotelu Porta Sabra, odakle je, uz pomo vlasnika
hotela, pobjegao i prebacio se u Split. Odatle je, uz pomo dra Jure Arnerija s Korule, bezuspjeno pokuavao da s Mljeta prebaci zakopane radio-stanice i drugi
materijal u Split, odnosno na Korulu, a odatle u Split.
Kasnije ga je Biranin prebacio na sektor Knina, popu
Dujiu, u ijem je tabu radio pod imenom porunika
Steve Jakovljevia.24

U Titovu pismu poslanom iz Foe Bevcu i Loli (Edvardu Kardelju i Ivi Loli Ribaru) u Zagreb 6. marta 1942.
nali su se i podaci o dolasku misije majora Athertona
u Crnu Goru, a zatim je slijedilo upozorenje:
Oni su izjavili da se jedna njihova misija iskrcala negdje u Dalmaciji. Bilo bi dobro da skrenete na to panju dalmatinskim i primorskim
drugovima da pronau tu misiju.25
To Titovo upozorenje bilo je nepotrebno jer je, kao
to smo vidjeli, partizanska obavjetajna sluba odmah
saznala za dolazak Rapoteca i inka i budno pratila
njihov rad i kretanje.
Izvjetaji Duka, odnosno Kaia, dostavljani su Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, koji je, besumnje, obavjetavao CK KPH Hrvatske o njihovu sadraju.
Ta su obavjetenja zatim stizala do Ive Lole Ribara, koji
se od poetka januara 1942. godine jedno vrijeme, zajedno s Edvardom Kardeljem, nalazio u Zagrebu. Vrlo

su interesantna i lucidna zapaanja koja je Ivo Lola Ribar, u vezi s Rapoteevom misijom, 17. marta 1942. poslao Titu u Fou a 20. marta 1942. i Mihajlu (Blagoju Nekoviu) u Beograd.
U prvom pismu on javlja Titu:
Prema obavjetenjima dalmatinskih drugova
i tamo je stigla neka misija iz Kaira koja je navodno nosila Drai direktivu da se 'pomiri s nama', i
studirala mogunosti za desant trupa. O ovome
emo dobiti preciznije podatke koje u vam javiti,
a izgleda da je neka ozbiljnija petljavina. 26
A u pismu Mihajlu Ivo Lola Ribar pie o guvi oko
Turske, pa nastavlja:
... U vezi sa svim tim, nije bez znaaja spomenuti ni to za obavetenje samo tebi da je jedna nova anglo-jugosl(avenska) misija stigla u
Dalm(aciju), gde navodno ispituje teren za 'desant' trupa. Drai su doneli neke direktive za 'izmirenje' s nama, koje ustvari samo kriju njihov
plan da osvoje rukovodstvo nad partiz(anskim)
pokretom (vidi se da su daleko prevazieni razvojem u zemlji).27
Kad se uzme u obzir sve do sada reeno o misiji Stanislava Rapoteca, onda zaista i sadrajno i datumski
zauuje dopis koji je Glavni tab NOP-odreda Hrvatske 24. juna 1942. godine poslao Vrhovnom tabu partizanske i dobrovoljake vojske Jugoslavije:
Meu anglofilima se u Splitu negdje u martu
pojavio neki kapetan Repetec, koji je navodno doao iz Kaira. Prialo se da je doao s misijom da
ispita mogunost iskrcavanja desanta. Prialo se
da bi u tu svrhu dolazio u obzir sektor od Splita
put Kotora. Repetec je navodno imao neku radio-stanicu na Koruli, koja da je vrlo skupocjena.
Njega je nestalo iz Splita i tek je po njegovom nestanku nastala velika potraga za njim. Za svog se
boravka sastao s Biraninom, kojega uvaju Talijani. Po tome drugovi Dalmatinci sude da su talijanske vlasti znale za njegovu misiju. (Uzgred budi reeno, Biranin je 2. VI. otputovao iz Splita u
Strmicu na tromei da preuzme komandu nad tamonjim etnicima.)28
U svojoj studiji Draa Mihailovi izmeu Britanaca i
Nemaca, objavljenoj 1979, dr Jovan Marjanovi prilino
se namuio pokuavajui da objasni smisao i namjere
misije Henna, tj. misije Stanislava Rapoteca i Stjepana inka. Evo to je, izmeu ostaloga, napisao:
O radu misije 'Henna' nisam naao mnogo

podataka. Izgleda da je Rapotec ostavio na Mljetu

inka sa radio-stanicom, a on otiao u Split. Tu se
svakako povezao s Ilijom Trifunoviem Biraninom i Srpskim komitetom, obrazovanim jo ranije (...). Moda je upravo S. Rapotec bio taj ovjek
koji je Trifunoviu preneo gledita nekih britanskih slubi o tome da etnici mogu i treba da sarauju sa Italijanima i da na taj nain od njih 'nabavljaju oruje'? Meutim, o tome nema izvornih
podataka. Uopte, misija S. Rapoteca nije jo sasvim razjanjena. Prema jednim izvorima, on je doao u vezu sa etnikim vodama u Splitu, Mostaru i Beogradu, kao i sa D. Mihailoviem i nadbiskupom A. Stepincem. Poto se sretao sa nadbiskupom Stepincem, znai da je bio i u Zagrebu. Rapotec je doao i u vezu sa Mihailovievim opunomoenikom za Sloveniju majorom Karlom Novakom.
O tome ima podataka u nekim izvorima. Vraajui se iz Zagreba i Beograda za Istambul, Rapotec
se u Beogradu povezao sa Mihailovievim obavetajcem majorom . Todoroviem. Preko njega
je 25. juna 1942. javio radio-vezom Mihailoviu da
je na putu za Kairo. Traio je za Kairo i London
poruke DM 'bez posredovanja Engleza.' Mihailovi je juna 1942. ve bio otiao za Crnu Goru (...) pa
Rapotec iz Beograda nije iao da ga poseti, a da li
je Mihailovi po Rapotecu poslao neke poruke za
Kairo i Lodnon to se ne zna. U pismu jugoslovenskog Generalnog konzulata u Istambulu od
10. jula govori se da je Rapotec stigao u Istambul i
da moli da doe u London. Poslednji pomen o Rapotecu u raspoloivim izvorima nali smo u pismu britanskog poslanika Rendela SI. Jovanoviu
27. jula. Rendel u tom pismu kae da Rapotec 'nije
bio u dodiru sa Draom Mihailoviem'.
Iz ovih oskudnih podataka vidi se da je Rapotec ovom prilikom proveo u okupiranoj Jugoslaviji vreme od kraja januara do poetka jula 1942.
Kretao se od Dalmacije do Hercegovine, pa preko
Zagreba i Beograda do Istambula. to je sve on za
to vreme radio? Ako se uzme u obzir da je isti S.
Rapotec dolazio u okupiranu Jugoslaviju i u leto
1941. (...) onda samo moe da se kae da je nesumnjivo bio obavetajac velikog stila. Da li je i koliko
on koristio etnikom pokretu DM, morae jo da
se istrauje.29
J. Marjanovi nije raspolagao citiranim izvjetajima
Duka i Kaia, a pogreio je samo u jednome: Rapotec

nije dolazio u okupiranu Jugoslaviju i u leto 1941, ve

je tada prvi put otiao iz okupirane Jugoslavije u Istanbul.

Gestapo je saznao za boravak Rapoteca u Jugoslaviji tek poslije njegova povratka u Carigrad, poto su deifrovani radiogrami koje je jugoslavenski generalni
konzulat u Carigradu i u njega ugraeni obavjetajni
centar s majorom Vladimirom Periem na elu slao izbjeglikoj jugoslavenskoj vladi i od nje ih primao. Pokrenuvi na osnovi toga istragu, Nijemci su ustanovili
da se Rapotec na jugoslavenskom teritoriju zadrao
oko pet mjeseci, do juna 1942. godine, i tom prilikom, izmeu ostalih, posjetio i nadbiskupa Stepinca i Drau
Mihailovia. Meutim, prema podacima iz drugih izvora, koji takoer potvruju Rapoteevu posjetu Stepincu, on nije uspio da se sastane s Draom Mihailoviem.30
ef etnikoga obavjetajnog centra u Beogradu
major arko Todorovi u radiogramu poslanom tabu
Drae Mihailovia 16. septembra 1942. godine postavio
je i ovo pitanje: Da li funkcionie Rapotecova direktna
veza ili ne?
Sudei po tome, Rapotec se prilikom prolaska kroz
Beograd sastao s Todoroviem i predao mu neke ifre.
Meutim, Todoroviu je 15. oktobra stigla sljedea radio-depea od Drae Mihailovia: ... Za Rapoteca znajte ubudue da je on bio isto engleski agent.
To je Draa Mihailovi ponovio i u toku suenja rekavi za Rapoteca:
To je rezervni oficir koji je bio u slubi Intelidens servisa, ali je iskoriavao veze katolike
crkve.31

Trojku (Hydra) s britanskim majorom Terenceom

Athertonom (Terens Aterton) na elu koji je od 1931.
do 1941. ivio u Jugoslaviji (Beograd, Zagreb, Novi Sad,
Dubrovnik), oenio se Muslimankom iz Sarajeva, obavljao dunosti dopisnika britanskog dnevnika Daily
Mail (Deili meil) i glavnog urednika South Slav Herald-a, a uz to bio britanski obavjetajac odmah nakon iskrcavanja (5. februara 1942) prihvatili su crnogorski partizani, a zatim je preko taba bataljona Jovan
Tomaevi i taba Lovenskog NOP-odreda sprove-

den do Glavnog taba NOP-odreda za Crnu Goru.

Primivi od Glavnog taba za Crnu Goru i Boku
obavjetenje o dolasku Athertonove misije, Tito je 25.
februara iz Foe uputio pismo Moi Pijadi, koji je na abljaku oekivao dolazak sovjetskih aviona:
Iz Glavnog crnogorskog taba nam piu da je
tamo stigla kod njih opet jedna englesko-jugos(lavenska) misija na isti nain kao i prva, samo to
su sada dola dva Engleza, a samo jedan Jugosloven. Oni trae da dou u na Vrhovni tab da razgovaraju sa mnom, a osim toga da vide ta se dogodilo s njihovim prethodnikom Markom (Hudson primj. autora). Oni priaju da se jedna ista
takva misija iskrcala negdje u Dalmaciji. Osim toga, kau da e se ovih dana njihov avion spustiti
na abljak, pa bih te upozorio da mu ne pada u
zagrljaj mislei da je to onaj na koji mi ekamo.
Ako se tako neto dogodi, ti ga primi i onda javi
nama. Ja sam po itavom tom pitanju javio Djedi i
traio od njega upute ta da radim. Ovu misiju koja dolazi k nama treba sigurnim putem i bez
smetnji dovesti ovamo.32
Pismo Glavnog crnogorskog taba nismo pronali,
ali zna se da je pisano 13. februara; 33 misija koja se iskrcala negdje u Dalmaciji bila je Henna, a avion koji
e se, kako je pisao Tito, ovih dana ... spustiti na abljak najvjerovatnije je bio onaj koji je prebacio nesretnu misiju Disclaim do iznad Romanije.
Titova poruka Moskvi, za Djedu, po itavom tom
pitanju bila je poslata takoer 25. februara, istog dana
kad i pismo Moi Pijadi, i glasila je:
Ovih dana dola je podmornicom u Crnu Goru jedna engleska vojna misija jedan jugoslavenski porunik, jedan engleski oficir i radista sa
radiostanicom. Sada se nalaze u Crnogorskom
partizanskom tabu. Oni kau da je jedna njihova
misija stigla u Dalmaciju i da e jo neke stii avionima. Oni trae sastanak s Titom u Vrhovnom
tabu. Ne znam kako da postupimo. Molimo javite odmah ta da radimo. Moe li se u njih imati
povjerenja.34
Ve nakon tri dana, 28. februara, uslijedio je odgovor iz Moskve:
Ovdje se nita ne zna o engleskoj vojnoj misiji. Susret sa Titom u Vrhovnom tabu je cjelishodan. Treba, meutim, prilikom razgovora sauvati dvostruku opreznost. Ne odavati nikakve svoje
tajne. Truditi se da se objasne pravi ciljevi i zadaci

misije. Molimo da nas drite u kursu ovog posla.35

Taj odgovor Moskve Tito je u pismu Moi Pijadi od 5.
marta prokomentarisao rijeima:
Djeda mi je odgovorio da je cjelishodno da
engleska misija doe do mene i da razgovaram s
njome, ali da moram biti oprezan i izmamiti to
oni zapravo hoe. Dalje, trai da ga stalno drim
u kursu stvari.
Osim ostaloga Djeda mi odgovara da njemu
nije nita poznato o odlasku te misije u Jugoslaviju. Iz toga se po prilici vidi i vjera u toga saveznika. im dou, poalji ih.36
A u pismu dostavljenom sutradan, 6. marta, Bevcu i
Loli (Edvardu Kardelju i Ivi Ribaru) u Zagreb Tito pie:
Dalje nam javlja tab crnogorskih partizanskih odreda da je tamo kod njih stigla, na isti nain kao i proli put, jedna engleska misija od dva
engleska oficira i jednog jugoslovenskog porunika. (...) Na moje pitanje kod Djede da li je ta misija
dola s njihovim znanjem, odgovorio je da njima
to nije poznato i da budemo na oprezu. Ali je preporuio da ja razgovaram s njom, jer je ta misija,
im je stigla, izjavila da eli razgovarati sa
T(itom), odnosno sa mnom. Sada oekujemo te
goste da vidimo ta hoe. Ali ja se niemu dobrom
ne nadam od njihove strane, i biemo ovog puta
na oprezu.37
Na Titovo nareenje da se Atherton, Nedeljkovi i
O'Donovan upute u Vrhovni tab, lan Vrhovnog taba
i CK KPJ Ivan Milutinovi, koji se nalazio u Glavnom
tabu za Crnu Goru i Boku, poslao je Titu 7. marta sljedeu poruku:
Engleze upuujemo vama, ali elimo da vam
naglasimo da za cijelo vrijeme koliko su bili kod
nas nijesu uspjeli da uspostave vezu. Iako su nekoliko puta predavali depee, nama nijesu rekli
da li su ma kakav odgovor dobijali na njih. Nama
je sumnjivo, a oni sami ne mogu da objasne zato
ne mogu da uspostave vezu. Mi neemo ponavljati nae ranije gledite, ali smatramo da treba biti
vrlo obazriv prema njima, tj. major Englez, koji
vrlo dobro poznaje prilike u zemljama Jugoslavije, ak i ljude jeste ovjek vrlo prepreden. Srbijanac izgleda vrlo sumnjiv i uplaen. Mi smo vam
u ranijem jednom pismu traili jedno opte uputstvo daljeg dranja prema ovakvim gostima.38
U meuvremenu, Tito je 12. marta jo jedanput pisao Moi Pijadi:

... hitno mi poradi na tome da ta engleska misija ve jednom doe ovamo. Porui drugovima
da mi jame svojom glavom da mi ta misija stigne
ovamo itava, jer hou da jedanput ve tu stvar istjeram na istac, a i sam Djeda to trai.39
Kada je Athertonova grupa stigla do Mose Pijade,
on je 15. marta poslao Titu jo jedno pismo:
Jutros sam malo razgovarao sa porunikom
Nedeljkoviem. On mi veli da cela misija dolazi
od engl(eske) vlade a ne od jugoslovenske, pa i on
sam. I engleski kapetan govori dobro srpski iveo je u Beogradu i sea se da me je viao kod
'Milanovia' (poznata beogradska kafana primj. autora), a poto mi je pomenuo neke Jevreje
novinare, svoje prijatelje, dobio sam utisak da zna
s kim ima posla.
(...)
Vuku prilian prtljag. Akumulatori idu za njima, i Milutin (Ivan Milutinovi primj. autora)
im (je) rekao da e ih dobiti na abljaku za etiri
dana, te da tu ekaju. Ja sam opet pritisnuo na
njih da odu to pre tebi, jer da ih ti oekuje i nema smisla da su oni u zemlji ve mesec i po a da
jo nisu tamo kod tebe. Doista, ti slabo izdravaju
putovanje peke po ovim stranim prtinama, koje
su doista ubistvene, ali sam ih nagovorio da sutra, 16-og krenu tebi. Bie vano da im se pokau
jasni dokazi o 'gospodinu ministru vojske'. Nadu
se u vrlo neugodnom poloaju kad ih pita: zar tamo u Londonu tako slabo poznaju situaciju da su
ba njega odredili za ministra. U svakom sluaju
treba na misiju ostaviti najjai utisak, dokazati im
da je na partizanski pokret jedina patriotska vojska. Ja sam kapetana pitao: to nas nita dosad
nisu pomagali orujem i municijom. Veli da bi to
moglo biti. Ti e ve biti u lakem poloaju da istera naisto zbog ega su doli i ta hoe. Pitali
su me nisu li moda kakve njihove kolege stigle u
abljak.
Vladamo se prema njima korektno i po vorkovoj (Ivana Milutinovia primj. autora) preporuci ne pravimo s njima glupe viceve.40
Sutradan, 16. marta, M. Pijade ponovo pie Titu, izmeu ostaloga:
Misija polazi odavde 17. III u 6 sati izjutra. (...)
Sigurno mogu biti kod tebe tek 19-og po podne.
Oni vele da im je (radio-)stanica jaka 6 volti i
da je dovoljno jaka za Maltu. Ali imaju kratku an-

tenu, pa da oni nisu primali nita, niti im je potvren prijem njihovih depea, ali veruju da su
njihovi izvetaji primljeni. Izrazio sam im uenje
kako to da sami nisu traili od Milutina (Ivana Milutinovia) da ih poalje tebi; oni vele da jesu, ali
da je Milutin odlagao, nekiput zbog snega, nekiput zbog kurira, a moda zato to se koristio njihovim radio-aparatom, dok je Milutinov bio pokvaren.
Iako znam da zna ta e s njima i kako, mislim ovo: Dolaze od engl(eske) vlade i imaju jasno
da kau zato su doli i da pokau mandat. Ako
su doli da sarauju i budu neka kontrola, onda
im treba rei da mi rado primamo predstavnike
saveznika, ali ne jednostrano, nego neka svi saveznici Engl(eska), USA i SSSR poalju predstavnike vojne i politike k nama kao zajedniko
predstavnitvo. Drugi zahtev: bez obzira jesu li
doli da sarauju ili da nas nagovaraju na saradnju sa Draom (Mihailoviem primj. autora),
postaviti zahtev: da se Draa ima izbaciti iz jugoslavenske) vlade kao izdajnik i prizna naa
partiz(anska) vojska i na V(rhovni) (tab) kao jedina patriotska vojska i jedino rukovodstvo ustanka; da prestane Lond(onski) radio da popularie
Drau.
Kapetan (treba: major Atherton primj. autora) mi kae da je lond(onska) vlada slabo obavetena o situaciji u Jugosl(aviji) i da je jugoslavenska) vlada imenovanjem Drae htela da pokae
pred engl(eskom) vladom da ona nije isto izbeglika vlada, nego da ima i jednog ministra i neku
snagu na terenu. Rekao sam mu da e se dovoljno
uveriti da taj ministar radi sa okupatorima. 41
Dan nakon dolaska misije Hydra u Fou, 20. marta 1942, Tito je poslao (neadresiranu) depeu u Moskvu:
Devetnaestog marta u tab je dola engleska
misija major Terens Aterton, jedan vojnik radista i jugoslovenski avijatiar porunik Nedeljkovi.
Aterton je prije rata bio u Jugoslaviji kao dopisnik 'Dej li Mela' i kao organizator Intelidens-servisa. Na moje pitanje zato su doli, odgovaraju: 'Da se informiu o situaciji u Jugoslaviji i da
pomognu da se doe do sporazuma s Draom Mihailoviem'. Mi smo pokazali originalne dokumente o tome da Draa Mihailovi sarauje s
okupatorima zaklonjen Nediem kao paravanom,

i da se osim nas niko vie ne bori protiv okupatora. Oni kau da u jugoslovenskoj vladi u Londonu
nije sve u redu i da su oni bili pogreno informisani o onome to se kod nas dogaa. Kau da smo
mi sami krivi to ne obraamo vie panje propagiranju nae borbe u inostranstvu. 42
Dana 24. marta uslijedila je nova Titova depea za
Djedu:
Engleska misija se uvjerila iz dokumenata da
svi etnici neposredno i posredno sarauju s okupatorima. Misija jo nema veze sa svojom vladom
i trae nau pomo da bi je obavijestila o pravoj
situaciji kod nas.
Zbog izdaje Drae Mihailovia jugoslovenska
vlada u Londonu potpuno se kompromitovala
pred narodima Jugoslavije. Ako ona bude nastavila da podrava Drau Mihailovia, mi emo morati otvoreno da istupimo protiv vlade u Londonu.
Smatramo za potrebno da se obrazuje nova
vlada od demokratskih elemenata u zemlji i inostranstvu, koja bi izdala proglas s pozivom narodima Jugoslavije da se odluno bore protiv okupatora i javno igosala izdajnike saradnike okupatora.
O ovome smo obavijestili misiju i ona se sloila da o tome javi u London. Molimo za vae miljenje.43
Sauvana je i nepotpuna Titova depea dostavljena
u Moskvu oko 6. aprila 1942.:
... (jer Englezi gledaju samo svoje interese, a
meusobni graanski rat odgovara ciljevima Engleza). (Radoje) Nedeljkovi smatra da Englezi
pripremaju teren za iskrcavanje svojih grupa u
Dalmaciji im Italija ostavi Hitlera i poe na sporazum s Englezima.
Poto mi smatramo da je nemogue sporazumeti se sa Draom Mihailoviem zato to se on
sasvim kompromitovao pred narodom time to
sarauje s okupatorom i bori se protiv nas, Nedeljkovi smatra da je potrebno da Mihailovi da ostavku i javnu deklaraciju o svojoj greci. Potrebno
je, kae Nedeljkovi, da se nae takva forma da
se jugoslovenska i engleska vlada ne nau u nezgodnoj situaciji.
(...)"
Redakcija Dokumenata centralnih organa KPJ,
NOR i revolucija 1941 1945. tvrdi da u toj depei nedostaju prva i druga stranica te kraj. Meutim, iz nje se

ipak jasno nazire da je lan Athertonove misije porunik Nedeljkovi, bar u jednom trenutku poeo da igra
ulogu partizanskog obavjetajca. ini se da je to ipak
samo privid. Naime, lan Vrhovnog taba Sreten ujovi Crni, koji ga je dobro upoznao, napisao je o Nedeljkoviu da je bio udan ovek, nervozan i, ini mi se,
bolestan, koji je za vreme razgovora sa mnom plakao.45

Dvadesetak dana nakon dolaska Athertona i Nedeljkovia u Fou, nakon niza razgovora s njima, a sigurno
i na osnovi iskustva s Hudsonom, Ostojiem i Lalatoviem te nakon nekih naknadno dobivenih obavjetenja,
Tito je u pismu poslanom 8. aprila drugovima iz hrvatskog ae, tj. CK-u KP Hrvatske, napisao i retke u kojima je rezimirao svoj stav prema tadanjoj politici u Jugoslaviji:
Radi vaega ravnanja, ali ne za iru publikaciju, mi smo duni da vas obavijestimo o vrlo interesantnim stvarima koje smo nepobitno utvrdili.
Naime, mi znamo pozitivno da Engleska u Jugoslaviji preko svojih agenata ne podrava nas, nego,
naprotiv, raspiruje sukobe izmeu nas i nekih
grupa kao to su vojni etnici itd. Ona podrava
razne etnike bande isto tako kao i Nijemci, s tim
da nas napadaju. Engleskoj politici je stalo, i mi
za to imamo dokaza, da u Jugoslaviji to vie zamuti, da kompromituje narodnooslobodilaku
borbu i da u momentu kada za to bude zgodna situacija, tj. kada se Italija presaldumi u njeno naruje i ostavi Hitlera, iskrca svoje trupe u Dalmaciju i druga mjesta, da se pojavi ovdje kao spasilac i da izvede zemlju iz haosa. U tu svrhu ve je
dolo u Jugoslaviju oko 10 njenih tzv. 'vojnih misija', koje sada po raznim mjestima Jugoslavije vre
svoju prljavu rabotu. Jedna od takvih misija stigla
je u na tab, jedna se iskrcala u Dalmaciju, a druge se nalaze na drugim teritorij ama, tako da mi
za njih ne znamo, ali po onome to se dogodilo na
nekim mjestima, kao u Kolainu itd., gdje su se
odjednom stvorile jake etnike bande, dobro naoruane i uglavnom voene od londonskih pristalica, jasno se vidi da je to njihovo djelo zajedno s
talijanskim okupatorom, koji ovo isto pomae iz
svojih interesa. Te etnike bande napale su nae
crnogorske partizane kod Kolaina, zauzele Kola-

in i prolile mnogo krvi naih najboljih boraca. Vi

sami znate da u Crnoj Gori nije bilo druge vojske
osim partizana. Ali odjednom po itavoj Crnoj Gori poele su se pojavljivati etnike bande, koje su
vodili petokolonai i pristalice Londona. Dakle,
ovdje je jasno, bez obzira na to to talijanski okupator vrlo vjeto radi, da nije mogue da su svi
oni koji su pristalice Londona i koji su do jue ili
s nama, preko noi ustali protiv nas po nalogu talijanskog okupatora, ve je sigurno da su dobili
mig iz Londona.
U vezi sa svim tim, vi u Hrvatskoj morate biti
vrlo oprezni. Ako se pojave takve misije, pazite da
vam ne napakoste. Na neki nain gledajte da ih
izolirate od masa i da ih drite pod kontrolom.
Svaka takva misija ima sa sobom i radio-stanicu.
One neposredno stoje (u vezi) sa svojom glavnom
organizacijom Intelidens servisom. Svaki pokuaj etnikog napada na vaoj teritoriji morate
odmah u klici uguiti. U vojnim uputama imate
tano kazano ta trebate preduzeti s vojnike
strane za uvrenje nae vojne moi. Ove engleske misije u Hrvatskoj vjerovatno e se povezati s
HSS-ovcima, SDS-ovcima i jugoslovenskim nacionalistima, pomou kojih e nastojati da razbiju
nau narodnooslobodilaku borbu i na uticaj.
Naglaavamo da sve ovo nije za objavljivanje, ali
izvjesne stvari moraju znati nai rukovodei partijski i vojni kadrovi.46
Mio Lekovi, koji je pripremio za tampu ovu knjigu Titovih Sabranih djela, uz citirani je tekst stavio dvije bitne napomene. U prvoj je reeno:
Tito nije bio obavijeten o tanom broju 'vojnih misija' koje su britanske obavjetajne slube
upuivale u Jugoslaviju.47
Kao to smo vidjeli, SOE je do aprila 1942. u Jugoslaviju uputio ukupno etiri svoje misije.
Druga Lekovieva napomena glasi:
U Vrhovnom tabu se na temelju aktivnosti
jugoslovenske emigrantske vlade i podrke koju
je ona uivala u Engleskoj s nepovjerenjem i zaziranjem gledalo na dolazak britanskih vojnih misija u Jugoslaviju koje su upuivane da uhvate vezu
s Draom Mihailoviem. Njihov dolazak i aktivnost su dovoeni u vezu s pojaanom aktivnou
etnika u borbi protiv narodnooslobodilakog pokreta, s mukim napadima i puevima koje su etnici izazivali u partizanskim jedinicama i s pove-

zivanjem etnikih tabova s okupatorima. 48 (Istakli autori.)

ini nam se da druga Lekovieva napomena na izvjestan nain, sigurno ne hotimino, ublaava Titove
postavke iznijete u pismu drugovima iz hrvatskog ae. To se odnosi prije svega na reenice:
...mi znamo da Engleska u Jugoslaviji ne podrava nas, nego, naprotiv, raspiruje sukobe izmeu nas i nekih grupa kao to su vojni etnici itd.
(...) Engleskoj politici je stalo i mi za to imamo dokaze, da u Jugoslaviji to vie zamuti... (Istakli
autori.)
Istina, kapetan Hudson nije bio osoba koja je Drai
Mihailoviu donijela uputstva da napadne partizane,
ali uinili su to njegovi saputnici, lanovi njegove misije
SOE, majori Ostoji i Lalatovi! A taj isti Hudson, uprkos svemu to je vidio, saznao i doivio u toku osam
mjeseci boravka u Jugoslaviji, napisao je 11. juna 1942.
Drai Mihailoviu pokajniko pismo u kojemu je dao
punu podrku njegovoj politici. U tom pismu nale su
se i reenice:
Stalo mi je do toga da Vas jo jednom izvestim da Vam se stavljam potpuno na Vae raspoloenje, ako smatrate da mogu koristiti Vaoj organizaciji. Hudson zatim trai da se sastane sa
crnogorskim etnikim komandantima uriiem i Staniiem i ostalim vodama koji su se tako uspeno borili protiv komunista i oslobodili
svoje krajeve od njih.
Ja mislim nastavlja on da bi moda
pomoglo kad bih njima lino saoptio, da je Velika Britanija reena da stoprocentno pomae Vas
za ujedinjenje svih nacionalnih snaga u zemlji...!49
Stanislav Rapotec sa svojim istupima i potezima,
onako kako ih je registrovala partizanska obavjetajna
sluba, nikako nije ostavljao mjesta postavkama koje bi
dovodile u pitanje Titove zakljuke.

Athertonova misija provela je u Foi punih 25 dana,

od 20. marta do 15. aprila 1942. godine. Iz tog vremenskog perioda sauvano je jo nekoliko dokumenata koji
direktno ili indirektno govore o njezinoj aktivnosti. Jedan od njih vrijedan je da bude registrovan. To je Titova depea Moskvi od 1. aprila 1942. godine:
Hitno
Engleska vojna misija do sad nije uspjela da

uspostavi vezu s komandom na Malti. Ona moli

za nau pomo da bi poslala depeu o stvarnoj situaciji kod nas. Molimo da javite moe li se dati
takva pomo.
Pavle, ovo je hitno i molim te da otpremi im
prije.50
Posljednja reenica, napisana na hrvatsko-srpskom
jeziku bila je namijenjena ifrantu Vrhovnog taba
Pavlu Saviu.
Medu vane dokumente pripada i pasus iz Titova
pisma poslanog 7. aprila Moi Pijadi. U njemu je stajalo
i OVO:
S Englezima neto nije u redu. Oni se svaaju
meusobno, ali jo nismo uspjeli prokljuviti o emu se radi. Svaa je dola tako daleko da onaj
na porunik dolazi posebno za ruak i uope vie ne idu zajedno. Englez nam pria da oni nemaju ba povjerenja u jugoslovensku vladu, a ja guram da se ta vlada skine, jer je to u interesu saveznika u dananjoj borbi. Javio sam i Djedi da
smatram potrebnim stvoriti jednu novu, narodnu
vladu, iji e lanovi biti veim dijelom u zemlji i
koja e izdati jedan proglas u kome bi pozvala narod na energinu oruanu borbu protiv okupatora. To sam kazao i Englezima. Djeda mi jo nita
nije na to odgovorio.51
Boravak Athertonove misije i generala Novakovia
u Foi kao da je najupeatljivije ostao u sjeanju Luki
Booviu, koji je o tome zapisao:
Pored razgovora sa Atertonom, drug Tito ga
je vodio i na frontove da se uvjeri o akcijama partizana i izdaji etnika Drae Mihailovia. Vjerovalo se da e misija pomoi da se raskrinka Draa i
prodre u svijet istina o tome ko vodi narodnooslobodilaku borbu u Jugoslaviji.
U to doba u Foi se nalazio i general bive, jugoslovenske vojske Ljubo Novakovi. U januaru
1942. on je bio u okolini Sarajeva i poeo da okuplja etnike oko sebe i pored prisustva naih jedinica na tom terenu. Zbog toga ga je 4. (kraljevaki)
bataljon 1. proleterske brigade sproveo do Vrhovnog taba u Foi. Ovdje je imao punu slobodu kretanja. General Novakovi se u Srbiji izjanjavao
protiv okupatora i napustio je Kostu Peanca. Ali
kad je doao u istonu Bosnu uspostavio je vezu
sa etnicima Drae Mihailovia. U Foi je izraavao svoju lojalnost partizanskom pokretu i predao Vrhovnom tabu neke svoje napise za izbjeg-

liku vladu u Londonu, koji su govorili o stanju

oslobodilake borbe u zemlji. Cesto je razgovarao
sa seljacima koji su dolazili u Fou. Iz Jahorinskog dobrovoljakog odreda dolazili su mu u posjetu komandant bataljona Mile Radovi i komandir ete Vlado Blagojevi, koje je Novakovi poznavao,dok je bio na terenu Jahorine. On se esto
sastajao sa lanovima engleske misije, a najee
sa majorom Atertonom. Na sve to nije se obraala
velika panja.52
O voenju majora Athertona i na frontove, Valter
(Tito) je u jednom opirnijem izvjetaju obavijestio i
Moskvu:
Ja se nalazim s engleskom misijom na prednjim poloajima da bi se ona uvjerila u to ko se
bori.53

Sve je na prvi pogled izgledalo normalno. Odnosi sa

Athertonom i Nedeljkoviem bili su uglavnom korektni. A onda je 16. aprila 1942. Valter (Tito) bio prinuen
da u Moskvu, za Djedu, poalje depeu:
Nou 14. aprila bez traga je nestala Engleska
misija sa svojom stanicom i generalom Novakoviem, koji je iveo kod nas i kome smo tri puta spasavali ivot jer je bio osuen na smrt od Mihailovia, Peanca i Javorskog. General Novakovi je
ostavio jedno veoma bezobrazno pismo za na
tab.
Smatramo da je ta podlost delo Intelidens-servisa i to nam razotkriva mranu rabotu i ciljeve ovih agenata. Uiniemo sve da uhvatimo te
hulje, koji su se koristili naim gostoprimstvom,
jer smo ih mi smatrali za saveznike.54
Uz tekst te depee, napisane na ruskome, Tito je za
ifranta Vrhovnog taba Pavla Savia na hrvatsko-srpskome dopisao reenicu:
Kako vidi, drue Pajo, gosti odleteli i malo je
verovatnosti da emo ih dobiti.55
Tako je i bilo.
Svi drugi izvori osim te Titove depee govore da su
britanska vojna misija Hydra i general Novakovi nestali iz Foe u noi izmeu 15. i 16. aprila, a ne nou 14.
aprila. Tito je tada nainio datumsku greku. Uostalom, to se vidi i iz pisma koje je 16. aprila iz Foe poslao
drugu Didi (Milovanu ilasu):
Engleski gosti pripremili su n a m veliko iznenaenje. Ove noi (istakli autori) nestali su bez

traga sva trojica, zajedno sa starom lopuom generalom Novakoviem i s jo par civilnih lica. Ja
sve mislim da su oni krenuli ili prema Sandaku
ili prema Crnoj Gori, iako je ona stara generalska
lopua ostavila u svom stanu pismo u kome nam
prijeti s nekih 5000 bosanskih Srba. Preduzmite
sve i sa svoje strane da ih se zadri ako se pojave
na vaoj teritoriji.58
To isto samo ponovo s pogrenom naznakom datuma javio je Tito sutradan, 17. aprila, i drugu ikiju (Moi Pijadi):
Jue navee su nam engleski gosti priredili
veliko iznenaenje. Tokom noi su nestali u neizvjesnom pravcu, ostavivi sve svoje stvari, pa i radio-stanicu. Zajedno s njima je nestao i ona stara
lopua general Novakovi i jo neka civilna lica.
Mi smo preduzeli sve mjere da se pronau i, kako
izgleda, krenuli su prema Srbiji.57
No, vratimo se ponovo tekstu Luke Boovia:
16. aprila 1942, Engleska misija je otila iz Foe, a sa njom i general Novakovi. S njima su otili i Radovan Blagojevi i njegova kerka Jela, kod
kojih je Engleska misija stanovala. Pretpostavljalo se da su pobjegli ili prema Jahorini ili prema
elebiu. Sumnjalo se da su generalu Novakoviu posluili kao veza sa etnicima, M. Radovi ili
V. Blagojevi iz Jahorinskog dobrovoljakog odreda. Prvih dana maja dobij ena su obavjetenja da
se kriju u peini kod s(ela) Grdijevia, odakle su
etnici povremeno napadali transporte ita za Pivu. Jedna eta 3. (kragujevakog) bataljona 1. proleterske brigade pretresla je taj teren ali ih nije
pronala. 58
Vladimir Dedijer je u Dnevniku, koji je tada redovno
vodio, pod datumom Ponedeljak, 20. april, zapisao i
ovu reenicu:
Krcun i Jurica se vratili bez begunaca. 59
Krcun Slobodan Penezi prema nekim podacima, bio je i u Foi, kao i u Uicu, od Vrhovnog taba zaduen za kontraobavjetajni rad. (To donekle potvruje
i ono to je V. Dedijer zapisao u svom Dnevniku pod datumom 28. mart, subota... Svratio sam kod Krcuna u
kancelariju da mi da 'Novo vreme' koje su donela tri
Hercegovca koji putuju jo iz Beograda. Krcun mi je ponudio da razgovaram sa njima.60)
Jurica je bio mladi brat Ive Lole Ribara i radio je u
agitpropu pri Vrhovnom tabu.
Moa Pijade (iki) na sebi svojstven nain proko-

mentarisao je ono to se dogodilo s majorom Athertonom i generalom Novakoviem u pismu Titu od 25. aprila:
udim se da se moglo dogoditi da vam gosti i
onaj matori lopov klisnu. Trebalo je da Komfanda) mesta bude budnija, a i V(rhovni) tab je morao imati za njih posebnu kontrolu. Treba proakati sve kue koje je Novakovi poseivao (i knjiara, jer tamo je od poetka zalazio; onda ima i
nekih crnogorskih petokolonakih porodica). Slaba je verovatnoa za njihovo hvatanje, jer su sigurno imali dobre kanale, ali ove treba otkriti.
Upozoriti hrvatski Gl(avni) tab na one njihove.
Kako sad u svetlosti tog zajednikog bekstva izgleda raskid izmeu porunika Nedelj(kovia) i
engl(eskog) majora i cela njegova pria? 61
Zapaanja Moe Pijade bila su potpuno ispravna.
Samo, poslije boja... Pod matorim lopovom Pijade je
razumijevao generala Ljubu Novakovia, a raskid izmeu porunika Nedelj(kovia) i engl(eskog) majora i
cela njegova pria o kojoj smo ve govorili kao o
sumnjivoj prividnoj ulozi Nedeljkovia kao partizanskog obavjetajca pokazao se zaista kao uspjena obmana. Sve u svemu, konaan zakljuak koji treba izvui iz sluaja Atherton glasi: bio je to klasian primjer
poraza partizanske kontraobavjetajne slube!
Meutim, nije to bila samo obmana partizanske
kontraobavjetajne slube ni nesmetano prikupljanje
niza vojnih tajni do kojih su Atherton, Nedeljkovi i Novakovi nesumnjivo doli ne birajui metode djelovanja. Atherton je jo u Crnoj Gori dao Ivanu Milutinoviu kao neku vrstu pomoi za borbu protiv okupatora,
kako pie Jovan Marjanovi, iznos od 250 000 lira,62 a
zatim dodaje:
Izgleda kao da se ovoj misiji nije mnogo urilo ili je bila toliko zabavljena svim onim to je videla, da nije mogla da se snae i radi prema zadacima koje je u Kairu dobila. Izvori govore da
ova misija 'iz tehnikih razloga' nije mogla uspostaviti radio-vezu sa svojom komandom. Tito nije
dozvolio da se koristi njegova radio-stanica. Oigledno da je Tito bio prema ovoj misiji vrlo nepoverljiv, a i s pravom. Ona nije ni bila upuena njemu, ve Mihailoviu.63
F.W.D. Deakin, koji se kao lan britanske vojne misije padobranom spustio u Crnu Goru u jeku pete neprijateljske ofanzive (27. maja 1943), a zatim, poslije pogibije kapetana Stuarta (Stjuart), preuzeo dunost efa te

misije pri Vrhovnom tabu NOV i POJ, posvetio je, u

svojoj knjizi Bojovna planina (The Embattled Mountain), objavljenoj u Londonu 1971, prilino mnogo prostora misiji Hydra, odnosno sluaju majora Athertona.
Govorei o prvom susretu s Titom, on kae:
Prvim reima koje nam je uputio otkrio je osnovu svojih sumnji. Smatrao je da Britanci nee
vie dolaziti u njegovu komandu posle nestanka
majora Atertona (Atherton) iz privremenog glavnog partizanskog sedita u bosanskoj varoi Foi
prethodne godine. Pretpostavljao je da Britanci
smatraju da je on odgovoran za iznenadni nestanak ovog oficira i za njegovo ubistvo. Aterton je
napustio Fou nou, ne davi nikakvo objanjenje
za svoj nagli odlazak. Tito je mogao samo doi do
zakljuka da je to bilo po nareenju pretpostavljenih i da je Aterton izvetavao nepovoljno o partizanskom pokretu.64
Deakin zatim spominje i sluaj kapetana Hudsona,
koji je takoer napustio istina, javno partizanski
Vrhovni tab i vratio se u tab Drae Mihailovia, te dodaje:
Meutim, od odlaska Hadsona i nestanka
Atertona Britanci nisu davali nikakvog znaka o
slanju emisara u podruja koja su drali partizani. tavie, odali smo javno priznanje i dali podrku, i u pogledu vojnog snabdevanja i u propagandi preko B.B.C.-a, Mihailoviu kao jedinom
predstavniku jugoslovenskog pokreta otpora. Da
li je naa Misija samo ponavljanje ovih ranijih dodira, ili smo moda odreeni da vrimo slabo prikrivenu pijunau da bismo upoznali ciljeve i vojnu snagu partizanskog pokreta, koji nismo nikad
ni priznali, da bismo napravili uporeenje sa
onim to je Tito pretpostavljao da smo morali znati, sa stanjem kod etnika, i moda u onim podrujima u kojima operiu partizanske snage i gde
su obim etnikog prisustva i priroda njihovih aktivnosti bili nepoznati? 65
Kapetan Hudson, koji se ponovo nalazio u tabu
Drae Mihailovia, dobio je od centrale SOE za Balkan
nareenje da ispita to se dogodilo s misijom Hydra.
Istovremeno je po nareenju iz Londona i Draa Mihailovi poduzeo korake u tom pravcu. Sve to F.W. Deakin
rezimira ovako:
Kratak pregled rezultata ovog istraivanja
Hadson je poslao Kairu. Prema ovoj poruci, Aterton i njegova grupa pobegli su iz Foe nou 15. ap-

rila 'u pratnji etnikog voe Spasoja Dakia'...

Grupa se sedam dana krila u peini blizu sela
elebia, na reci Drini. Dvadeset drugog aprila,
prema Hadsonovim telegramima, Aterton, 'iji
stav prema bekstvu nije bio poznat', odluio je da
se prebaci dalje u Srbiju posle svae s Nedelj koviem i Novakoviem...Aterton i njegov radio-telegrafista O'Donovan
napustili su elebi 22. aprila i poli ka selu Tatarovini. Deo puta pratio ih je Deki. Posle toga niko
ih vie nije video. Daki, koji se docnije pojavio u
Mihailovievom tabu sa Atertonovim dvogledom
i nosei njegove izme, verovatno je obojicu ubio,
uzevi veliku koliinu zlatnih funti koje je Aterton
nosio sa sobom.66
Uz taj tekst Deakin daje napomenu:
Aterton je nosio milion lira i blizu 2000 zlatnih funti. Njegova sudbina posluila je kao pouka
za budue misije, koje nikad nisu bile snabdevene
tolikim novcem.67
Sauvano je i pismo koje je Atherton 21. aprila, est
dana nakon bjekstva iz Foe, poslao Spasoju Dakiu:
elim uoi moga odlaska za Srbiju radi sastanka sa Vaim voom eneralom Draa Mihailovi, da Vam ovde izrazim, u ime moje i moje misije, nau iskrenu zahvalnost, za pomo koju ste Vi
ukazali nam u naoj neugodnoj prilici nedavno u
Foi.68
Odgovarajui na pismo komandanta Kalinovikog
NOP-odreda Rade Hamovia od 20. aprila 1942, Tito mu
je dva dana kasnije napisao i ovo:
Opasnog pijuna i razbijaa narodne borbe
Mila Radovia mora nam ivog, svezanog sprovesti to hitnije u Fou. On je organizovao bjekstvo generala Novakovia i njegove pratnje zajedno s onom engleskom misijom. Mora razviti izviaku i obavjetajnu slubu da se sluajno ne nalaze na tom terenu.69
Meutim, Mile Radovi se tada nije nalazio u rukama partizana. On je uskoro postao komandant bataljona u etnikoj brigadi i poginuo je tek u julu 1945. godine kao odmetnik.
Interesantno je i donekle neshvatljivo zato je
Djed 3. maja 1942. poslao Titu depeu:
Mi nemamo nikakve izvetaje o odailjanju u
Jugoslaviju Engleske misije, a imena o kojima Vi
javljate, postaraemo se da proverimo. U svakom

sluaju itava ta istorija je dosta sumnjiva. Zbog

toga vam preporuujemo najveu opreznost i savesno proveravanje na licu mesta. Ne dajte tim
ljudima nikakve podatke o vaim planovima i
uopte o vaim unutranjim stvarima. Molimo da
nas redovno drite u kursu te stvari.70
Mjesec dana kasnije, 6. juna, iz Moskve je CK-u KPJ
upuena depea nepotpuno deifrirana u kojoj se
kae da londonski izvor javlja (istakli autori) da unutar Osvobodilne fronte Slovenije nema jedinstva, da
njome diktira komunistika grupa, zagaena trockistima i agentima Gestapoa, da u Srbiji partizanski pokret skoro ne postoji itd. Posljednja reenica depee
glasi:
Javljamo vam sve ovo radi vaeg upravljanja.
Po pojedinim takama dajte vae objanjenje. Javite takoe ta se desilo sa tom Engleskom misijom koja je bila u partizanskom tabu i koja je iezla bez traga.71
Tito je sutradan, 7. juna, reagirao na tu depeu uputivi iz sela Pluine u Moskvu, Izvrnom komitetu Komunistike internacionale, ovaj odgovor:
Molimo da ponovo pregledate ifru vae posljednje depee od ... Moe se samo naslutiti da se
tu radi o jugoslovenskoj vladi i klevetanju naeg
partizanskog pokreta u Jugoslaviji. Mi smo razumjeli samo nekoliko posljednjih rijei, na koje
odgovaramo.
Naa istraga u vezi s Engleskom misijom otkrila je sljedee: Engleska misija; Aterton, Patrik,
Nedeljkovi, jugoslovenski porunik u slubi Intelidens servisa, i general Novakovi otili su zajedno s 3 lana porodice kod koje je general Novakovi bio nastanjen. To su priznali ena i sin Blagojevia, sopstvenika stana generala Novakovia.
Mi smo u vezi s tim uhapsili nekoliko etnikih elemenata iz Jahorinskog dobrovoljakog odreda, koji su pomagali da se organizuje bjekstvo
generala i misije. Istraga je takoe otkrila da je
general pomou tih elemenata pripremao pobunu u Jahorinskom dobrovoljakom odredu. Oni
su htjeli da ubiju sve rukovodee drugove tog odreda, koji je drao najvanije poloaje kod Sarajeva. Jedan od zavjerenika napustio je svoju jedinicu bez odobrenja komande i doao u Fou kod generala Novakovia. To je bilo 2 dana prije bjekstva misije. Taj ovjek je pri povratku bio uhapen

zato to nije imao dokumenta. General je to doznao, uplaio se da ova zavjera ne bude otkrivena
i zato je prije vremena pobjegao zajedno sa misijom. General i misija bili su dugo vreme sakriveni
u rejonu elebia. Mi smo otkrili kuu u kojoj je
on ivio, ali nismo uspjeli da ga uhvatimo. O svemu tome imamo dokumente i svjedoke. Ne znamo
zato je pobjegla misija, koja je uivala svu nau
pomo koja je mogla slobodno da ode kuda hoe.
Smatramo da je podmuklo djelo Intelidens servisa sraunato na kompromitovanje naeg Vrhovnog taba. A moda je to bilo i djelo generala, koji
se uplaio za sebe i neto izmislio da bi misiju povukao sa sobom. U svakom sluaju, n a m a takve
misije nisu vie potrebne, jer one imaju namjeru
da nas kompromituju. Ovdje je svakome jasno da
je engleska misija igrala m r a n u ulogu.
Pria se da se sin genarala Novakovia od samog poetka ustanka nalazi u slubi talijanskih
okupatora u Danilovgradu, u Crnoj Gori, a mi
smo otkrili prepisku generalovu sa sinom.72
Uz posljednju reenicu te depee Mladen Stefanovi, koji je za tampu priredio petu knjigu Dokumenata
centralnih organa... dopisao je napomenu:
Odnosi se na Jaku Novakovia, kapetana
vojske Kraljevine Jugoslavije, sinu generala Ljube Novakovia. Kao etniki oficir u jedinicama
pukovnika Baja Staniia, bio je u slubi italijanskog okupatora u Danilovgradu. 73
Citirana Titova depea, i u onom dijelu u kojemu govori o zavjeri to ju je organizovao general Novakovi u
Jahorinskome dobrovoljakom odredu, i u posljednjoj
reenici iz koje se, istina ne vidi kada je otkrivena njegova prepiska sa sinom, jo vie istie opravdanost zakljuaka koji smo ve dali: cijeli sluaj Atherton Novakovi dokazuje krajnje n e m a r a n odnos partizanske
kontraobavjetajne slube p r e m a svojim zadacima. A
takav je odnos imao i teke posljedice na meunarodnome propagandnom polju.

Uprkos tome to je vrlo dobro znao kakvu su sudbinu doivjeli Atherton i O'Donovan, Draa Mihailovi je
u svojoj perfidnoj igri bez granica, kada je bilo u pitanju unitavanje ili kompromitovanje partizana, lansirao u svijet vijest da su ih partizani pobili. Ponovo dajemo rije F.W. Deakinu:
Mihailovievo prvo reagovanje na ove doga-

daje bilo je da, kao pronicljiv propagandni potez,

natukne Londonu da su lanove britanske grupe
ubili partizani. On je ovo izjavio u jednoj poruci,
datiranoj 27. maja, u trenutku kada su on i britanske vojne vlasti u Kairu imale razloga da veruju
da je Aterton bio iv. Na kraju ove poruke Mihailovi je obznanio da je on zbog ovih ubistava, 'objavio otvoren rat svim partizanima'. 74
Deakin se zatim udi kako to da je slian izvjetaj
stigao i od vode grupe 'Henna', porunika Rapoteca,
koji je stigao (je) poetkom jula 1942, s lanim italijanskim pasoem, u Carigrad, gde su ga sasluali britanski slubenici75.
Premda posljednji tekst o sasluanju Rapoteca od
britanskih slubenika u Carigradu zvui ne samo poprilino naivno ve je u potpunom neskladu s onim to
je sam Deakin u istom pasusu svoje knjige rekao o njemu (kako su britanski slubenici u Carigradu mogli
da sasluavaju vou jedne misije SOE?!). Pogledajmo,
ipak, to Deakin o tome kae:
Rapotecova izjava bila je prva od nekoliko
slinih, iz etnikih izvora, koje su optuivale partizane za Atertonov nestanak. Ova kampanja dostigla je vrhunac u jednom pismu jugoslovenskog
predsednika vlade u Londonu, profesora Jovanovia, britanskom Ministarstvu inostranih poslova,
s datumom od 31. jula 1942, u kome se tvrdi da su,
prema jednom izvetaju iz Madrida, 'Atertona,
brata jednog laburistikog pera, ubili partizani,
koji su se dokopali njegovog novca namenjenog
Mihailoviu' ,..76
Zatim:
U jednom lanku u Njujork tajmsu (New York
Timesj u februaru 1943, koji pominje Dedijer u
svom dnevniku, od dopisnika iz Londona Salcbergera (C. L. Sulzberger), tvrdilo se da su, partizani
prole godine streljali nekoliko engleskih oficira,
meu njima i engleskog korespondenta u Beogradu Atertona'.77
I, konano, zakljuak:
Elemenat tajanstvenosti jo okruuje pojedinosti o iezavanju Atertona i O'Donovana. Meutim, postoje jaki dokazi da ih je ubio Daki, koji je
poginuo 1946. godine prilikom 'specijalnih operacija' koje su Titove snage bezbednosti preduzele
protiv ostatka Mihailovievih jedinica.78
Porunik Nedeljkovi je napustio Mihailoviev tab
i obreo se, iz nepoznatih razloga, u Beogradu. Tu su ga

sluajno, u jednoj raciji, 1. januara 1943. uhapsili Nijemci, sasluavali ga i otpremili u logor, gdje mu se izgubio
trag. General Novakovi je u toku druge polovine 1942.
i 1943. godine esto boravio u svome rodnom selu i aktivno saradivao s etnicima u Crnoj Gori sve dok ponovo, ko zna koji put, nije pao partizanima u ruke. Tada je
osuen na smrt i strijeljan.

Tito je 4. februara 1943, u jeku etvrte velike neprijateljske ofanzive, iz sela Tunice kod Livna poslao u
Moskvu depeu:
U 'Njujork Tajmsu' londonski dopisnik Salsberger objavio je saoptenje da su partizani prole godine toboe strijeljali nekoliko engleskih
oficira koji su htjeli da se prikljue Drai Mihailoviu, meu kojima i engleskog dopisnika u Beogradu Atertona. Mi odgovaramo da je to jedna od
mnogih kleveta i izmiljotina jugoslovenske gospode iz Londona, sklepana zajedno s Draom Mihailoviem, i koja ima za cilj da kompromituje jugoslovenske partizane pred svjetskom javnou, a
prije svega pred engleskim narodom. Ponavljamo: Salsbergerovo saoptenje je obina izmiljotina i kleveta. to se tie Atertona koji je stvarno
doao u na tab zajedno s jugoslovenskim porunikom Nedeljkoviem i narednikom Patrikom,
oni su isto tako slobodno otili kako su i doli: tom
prilikom njihova uloga bila je veoma mrana, i
samo nae obaveze prema Saveznicima primoravaju nas da utimo o Atertonovoj ulozi. Njihov
sluaj je potpuno razjanjen i tek po svretku rata
moi e o tome da se govori.7"
Sluaj Atherton kao da je bio kap koja je prelila
au opravdanoga Titova nepovjerenja u namjere, zadatke i tenje britanskih vojnih misija koje su stizale u
Jugoslaviju. Te su se misije, uprkos svemu to su vidjele
i saznale, prikljuivale etnicima, preutno ili otvoreno
odobravale njihovu taktiku saradnju sa okupatorima i Talijanima i Nijemcima nedievcima i ustaama. ak i vie od toga: kao da je sve vie izbijalo na
vidjelo da su one inicijatori te i takve politike, zapravo
politike u kojoj je sve dozvoljeno samo ako vodi unitenju partizana i NOP-a. Pri svemu tome treba imati na
umu i injenicu da se poslije bjekstva misije Hydra iz
Foe u etniku Vrhovnu komandu i nie njihove komande (Sandak, Suvobor, Majevica, Hercegovina, Kopaonik...) samo u toku 1942. godine od kraja aprila do

kraja septembra-spustilo jo devet britanskih vojnih

misija! Istovremeno su znatno poveane britanske isporuke oruja, municije, sanitetskog materijala i novca
etnicima Drae Mihailovia. Partizanska je obavjetajna sluba za neke od tih britanskih pothvata saznavala, a za neke nije... Meutim, i ono to je uspijevala
da registruje uz perspektivu iskrcavanja britanskih
trupa na tlo Jugoslavije bilo je dovoljno za donoenje
ocjene da etnici Drae Mihailovia predstavljaju potencijalno glavnu opasnost za ciljeve i tekovine narodnooslobodilake borbe, te da je, ako se ti ciljevi i tekovine ele odbraniti i sauvati, potrebno prije svega njima
nanijeti smrtonosan udarac. ini nam se da ponajprije
kroz tu prizmu treba gledati na neke privremene kombinacije do kojih je dolo u sklopu pregovora s Nijemcima oko livanjske razmjene (septembar novembar
1942), a zatim i martovske razmjene 1943. godine.

RAZMJENE - MA SA DVIJE OTRICE

1941. godina dva specifina sluaja neuspjeli
pokuaji i izvrene razmjene opravdani strah, ali...
telegram poslanika Kaschea i izjava SS-majora Herbsta
1942. godina pregovori i razmjene se nastavljaju
neuspjeli pokuaji razmjene Rade Konara moralo se razmjenjivati i civilno stanovnitvo prva razmjena na Kordunu posljednje razmjene 1942. godine
livanjska razmjena (avgust-septembar 1942) prva
partizanska lista za razmjenu ko se nalazio na ustako-njemakoj listi in. Ott i Marijan Stilinovi odlaze
u Zagreb Titova depea Moskvi general Horstenau insistirao na nastavljanju pregovora zbrka oko
nove liste i zagonetne depee dvije izjave Tito o
razgovoru sa in. Ottom nekoliko verzija razmjene
kod Studenih Vrela Titovo pismo Centralnom komitetu KP Hrvatske i jedna isputena reenica obavjetajna komponenta livanjske razmjene Titov obavjetajni izvjetaj Moskvi ko su bili gestapovci s radiostanicama u Jajcu
slavonska razmjena (23 septembra 1942) zarobljavanje Vutuca i Wagnera zato se ustaama urilo
partizani trae Hebranga i etrnaest drugih aktivista
NOP-a jedna interna ustaka depea ko je sve razmijenjen za Vutuca i Wagnera potjernica za zamijenjenim uhapenicima i logoraima
ponovo u Bosanskoj krajini osloboenje Jajca i
nestanak rukovodilaca 3. ( (sandake) proleterske brigade na sceni su ponovo Kasche i general Horste-

nau komplikacije oko razmjene pripreme sastanka od 17. novembra 1942 poseban znaaj pregovora
od 17. novembra 1942 nije se radilo o pismu Vrhovnog taba jedina etiri dokumenta jo jedna razmjena i prekid pregovora

Tragajui za obavjetajnim aspektima problema

razmjene zarobljenih partizana i uhapenih aktivista
NOP-a na okupiranom teritoriju u toku NOR-a za zarobljene pripadnike njemakih, talijanskih i kvislinkih
oruanih snaga, morali smo, prije svega, da kronolokim redom registrujemo sve razmjene na koje smo u
obilju dokumenata, studija, monografija, svjedoenja i
lanaka nailazili u bilo kojem kraju nae zemlje. Sluajevima koji su u cjelini ili nekim karakteristinim pojedinostima upuivali na njihovo uklapanje u obavjetajni rad neprijatelja ili u partizansku obavjetajnu slubu, logino, pridavali smo veu panju.
Radei ovo poglavlje, naili smo na niz neprijateljskih dokumenata, uglavnom njemake provenijencije,
koji osvjetljavaju metode i domete neprijateljskog obavjetajnog rada u sklopu razmjena, a istovremeno pokazuju i slabosti partizanske kontraobavjetajne slube,
posebno u uvanju vojnih tajni. Stoga smo pojedine od
njih citirali u irim izvodima, imajui pri tome na umu i
ulogu razmjena u nekim aspektima razvoja NOR-a, posebno na planu borbe za priznavanje NOV i POJ bar
de facto za zaraenu stranu.

1941. godina
Razmjena ratnih zarobljenika izmeu zaraenih
strana poznata je jo iz srednjeg vijeka.1 Do specifinog
oblika prve razmjene zarobljenika u drugom svjetskom
ratu, koja je bila povezana s jugoslavenskim teritorijem, dolo je, odmah nakon zavretka aprilskog rata
1941. godine. Zbila se izmeu sila Osovine i Kraljevine
Jugoslavije. Prema navodima britanskog obavjetajca
Basila Davidsona (Bezil Dejvidson), lanovi britanskog

poslanstva u Beogradu, medu kojima se naao i on, na

elu s poslanikom Sir Ronaldom Campbellom (ser Ronald Kembel), pali su u Herceg-Novom u ruke Talijana.
Odvedeni su zatim u Albaniju, pa preko Italije, francuske rivijere i panije prebaeni u Lisabon, gdje su razmijenjeni za talijanskog vojvodu Amadea od Aoste, koga
su Britanci zarobili u Etiopiji.2
U vezi s tim interesantni su i podaci koji se nalaze u
nedatiranom pismu Prvislava Grizogona, poslanom,
najvjerovatnije, u drugoj polovini maja 1941. iz Beograda Iliji umenkoviu, kraljevskom jugoslavenskom ambasadoru u Ankari:
Vreme je vraeno bratu Stojadinovia. Ne izlazi jo. Govori se da e za koji dan doi Stojadinovi, koji da e biti zamenjen za Kembela. 3
Rije je o beogradskom dnevniku Vreme i o Milanu Stojadinoviu, bivem predsjedniku kraljevske jugoslavenske vlade (19351939), koji je tada kao britanski zatoenik bio interniran na Seyshelskim (Sejelskim) ostrvima u Indijskom okeanu.
Kakve je podatke o svemu to su doivjeli i zapazili
britanska obavjetajna sluba dobila od Campbella i
njegovih saradnika, a talijanska obavjetajna sluba od
vojvode od Aoste nije poznato. Moe se, meutim,
pretpostaviti da ti podaci u datim uslovima nisu bili
beznaajni.
Suprotno meunarodnim obavezama Nijemci nakon izbijanja aprilskog rata nisu dozvolili jugoslavenskom diplomatsko-konzularnom osoblju da napusti teritorij Treeg Reicha niti zemlje koje su oni okupirali.
To je osoblje, s kraljevskim jugoslavenskim poslanikom
u Berlinu Ivom Andriem na elu, sprovedeno u Beograd, gdje je odmah nakon dolaska znatnim dijelom pohapeno i vraeno u Njemaku. Protiv njih je povedena
istraga pod optubom da su se bavili pijunaom protiv
Treega Reicha. Saznavi preko poslanstava u Vatikanu, Bernu, Madridu i Ankari za sudbinu svojih diplomatsko-konzularnih slubenika, pa i onih koji su ostali
u Beogradu pod policijskom kontrolom, kraljevska jugoslavenska vlada u izbjeglitvu preduzela je akciju za
njihovu razmjenu. Predviajui brz ulazak Sjedinjenih
Amerikih Drava u rat protiv Njemake, vojni izaslanik pri poslanstvu u Ankari, potpukovnik Milan Prosen, pisao je 23. jula 1941. gospodinu ministru vojske i
mornarice, koji se nalazio u Kairu:
Miljenja sam da bi bila potrebna energina
intervencija (moda preko Vatikana?) da se nai
pretstavnici oslobode. Sjedinjene drave mogle bi

u tom pogledu da nam pomognu, ako bi uspele

da neke nemake pretstavnike zadre kao taoce,
naravno pod uslovom da se pretstavnici Sjedinjenih drava prethodno, tj. pre prekida odnosa, izvuku. Konano bi se nemaki pretstavnici mogli
zarobiti i posle naputanja teritorije Sjedinjenih
drava.
Svakako smatram da bi trebalo preduzeti neto i to to pre.4
I sama je jugoslavenska vlada ubrzo preduzela diplomatske korake da se njeno spomenuto diplomatsko-konzularno osoblje zamijeni za njemake diplomatsko-konzularne slubenike koji su pri ulasku britanskih i sovjetskih trupa u Iran, potkraj avgusta 1941. godine pali Britancima u ruke. 5
Meutim, od svega toga nije bilo nita.
Nakon izbijanja ustanka u Jugoslaviji prva razmjena zarobljenika izmeu partizana i Nijemaca pokuana je potkraj jula i poetkom avgusta 1941. godine. Dijelovi Valjevskog NOP-odreda napali su 27. jula, na cesti
Uice-Valjevo, dva njemaka vojna policajca (fildandara); jedan je ubijen, a drugi zarobljen. tab odreda
poslao je pismo njemakoj komandanturi u Valjevo s
prijedlogom da se zarobljeni narednik Schmidt (mit)
razmijeni za svrenog pravnika Staniia, koji je bio u
tamonjem zatvoru. Meutim, Nijemci na taj prijedlog
nisu odgovorili, a zarobljeni je narednik 18. avgusta uspio da pobjegne.6
U meuvremenu, u avgustu 1941, ipak je obavljena
prva razmjena. O tome je u ediciji aanski kraj u NOB
zapisano:
8. avgust... NEVADE. Na putu izmeu G(ornjeg) Milanovca i Nevada, kod Divljake, grupa boraca Takovske partizanske ete napala je nemaku patrolu, ubila dvojicu vojnika i zarobila jednog
podoficira, koga su partizani zamenili za est
uhapenih pripadnika NOP-a.7
U Hronologiji nalazimo podatak da su jedinice aanskog NOP-odreda 16. avgusta zarobile jednog njemakog vojnika kod Gornjeg Milanovca i kasnije ga zamijenile za est zarobljenih partizana." Nismo pronali
detaljnije podatke o toj razmjeni: ni kada je, ni gdje je
izvrena, niti koji su zarobljeni partizani tada dobijeni
u zamjenu za zarobljenog Nijemca. Najvjerovatnije je
rije o istom dogaaju koji je u ediciji aanski kraj u
NOB registrovan pod datumom 8. avgusta 1941.

Na podruju Kozare kao pregovara za razmjenu

pojavljuje se ustaniki organ vlasti, a ne partizanska
komanda. Grupa folksdojera, koja je prvih dana ustanka pobjegla iz sela Vranovca u Bosansku Dubicu,
uspostavila je vezu sa svojim dotadanjim komijama i
pokuala da se vrati u selo da bi pokupila svoju imovinu i porodice. O emu se radilo, vidimo iz pisma koje je
Odbor sela Mljeanice 10. avgusta 1941. godine poslao gospodinu S.S. Okrunom voi (44) u Bosansku
Dubicu:
Potovani gospodine!
Primili smo pismo, koje ste Vi i Vai sunarodnjaci iz Vranovca uputili g(ospodinu) Peroviu
dne 8/VIII s tim da pustimo Vau djecu, a i marvu
u Bos(ansku) Dubicu.
Mi smo u naelu za to, ali traimo u zamjenu
da nam oslobodite sve nae ljude koji se nalaze
tamo u zatvoru, pa bilo to graani ili seljaci, bilo
da su ih odavle otjerali Ustae ili koji su sami otili u grad i zadrani od strane ustake vlasti.
Na prijedlog glede izmjene je ovako:
Neka g(ospodin) Johan Helfinger sa jo 3 ovjeka Vranovana (Njemca) doe po dijecu i blago
sutra u 8 sati na Mljeanicu gdje e ih nai ljudi
doekati i sprovesti do kue, omae pokupiti svoje
blago u vrijednosti od 500 Din. i 50 kg stvari po
osobi.
Nae ljude, koji su uhapeni, dovedite sa sobom a i graane koji ele da dou ovamo.
To su nai uslovi od kojih ne rfioemo odstupiti, upozorujemo Vas da vojne pratnje ne vodite,
jer nije oportuno t.j. Okruni voa moe sa pratiocima da doe, ali samo do Mljeanice.
Odgovor poaljite jo danas.9
Nismo nali dokumente iz kojih bismo saznali kako
su ti pregovori zavreni, ali je interesantno da Odbor
Mljeanice stavlja vabama do znanja da mogu pokupiti svoje blago u vrijednosti od 500 Din. i 50 kg stvari
po osobi, jer su i ustae Srbima, prisilno iseljavanim s
njihovih ognjita, dozvoljavale ponijeti samo 500 dinara
i 30 kg stvari po osobi!10
oko Jovani, jedan od organizatora ustanka u Lici
i lan taba gerilskih odreda u Lapcu, pribiljeio je u
svojim Ratnim sjeanjima i ovo:
... ujem da su, 14. avgusta, na Drenovai, zarobljena dva Nijemca, inenjera, koji su tamo ili
automobilom iz Bihaa. Poli su da izvide eljezniku prugu Gospi-Knin i da predvide daljnje ra-

dove na njoj. Dovedeni su u Lapac. Otiao sam da

ih vidim. Bili su tridesetih godina, vie zbunjeni
nego uplaeni. Znatieljno su promatrali sve to
se oko njih dogaa. Smjestili su ih u jednu sobu, u
kamenoj kui nedaleko od taba, ispred koje su
postavili strau.11
Zarobljenici su iz Lapca sprovedeni u Drvar, gdje je
istragom ustanovljeno da je, navodno, rije o njemakim obavjetajcima, a ne inenjerima. 12
Njemako poslanstvo u Zagrebu preduzelo je u septembru 1941. godine mjere da dvojicu zarobljenih pripadnika Organizacije Todt (Tot), jer se radilo o njima,
oslobodi uz pomo Talijana. Premda su Talijani obeali
da e posredovati, njihovi pokuaji u tome nisu uspjeli.
Organizacija Todt ili, kako su je krae nazivali OT
bila je zapravo njemaka tehnika sluba koja je tako
nazvana po svom osnivau i organizatoru Fritzu Todtu
(Fric Tot), a izvodila je razne graevinske radove za potrebe njemake drave i, naroito za potrebe njemakih
oruanih snaga u Reichu i okupiranim zemljama Evrope. Neposredno potinjena Ministarstvu naoruanja i
ratne proizvodnje, bila je to poluvojnika nacistika organizacija iji su pripadnici poetkom drugog svjetskog
rata dobili i jednoobrazne uniforme, kao i nazive (inove) koji su odgovarali njihovim funkcijama (nadzornik,
palir, upravnik gradnje, vii upravnik gradnje itd.).
Na akciju Njemakog poslanstva za spasavanje zarobljenih pripadnika Organizacije Todt nadovezala
se, kako je to i kasnije praktikovano, aktivnost same organizacije Todt. O tome svjedoi na poznati knjievnik Ervin inko u svom Drvarskom dnevniku, opisujui
dogaaje koji su se tih dana odigravali u Kninu, kamo
je on pobjegao iz Drvara, pod kakvu-takvu zatitu Talijana, plaei se ustakih represalija protiv idova:
... ispred 'Hotela Grand' pojavila su se elegantna kola iz kojih je izaao jedan gojazan, koliko
mlad toliko i debeo nemaki oficir. (...) Jo istog
dana mi je kapetan Pui ukazao na ovu upadljivu
pojavu 'sad e se, kroz dva-tri dana, ve sigurno odluiti o sudbini Drvara' rekao mi je, jer je
zbog toga doao i ovaj nemaki oficir iz jedinice
'Todt'. Jo na samom poetku ustanka, ustanici su
uhvatili dva nemaka oficira iz ove jedinice i
zbog njih sada ovaj debeli Nemac pouruje Italijane, oekuje njihovo oslobaanje. Debeli se posle,
svaki drugi-trei dan, pojavljivao sa svojim kolima u Kninu.13
U vezi s tim sluajem interesantan je detalj iz pisma

jednog aktivista i obavjetajca NOP-a iz Knina, potpisanog pseudonimom Bili. Bili 1. septembra, pie nekom
komandiru (Drue komandire) u Dalmaciju i izvjetava ga o broju Talijana u Kninu te dodaje:
Ree mi jedan komesar iz blizine ovdje, da su
uhvaena 2 njemaka oficira GPU, mislim da e
ih strijeljati u Drvaru.14
Bili je, oigledno, pod terminom GPU razumijevao
Gestapo, odnosno njemake pijune, a u stvari se radilo
0 pripadnicima organizacije Todt koji su, i to nerijetko, radili i za njemaku obavjetajnu slubu.
Grupa banatskih boraca zarobila je 22. avgusta 1941.
godine njemakog komesara vridbe u Mokrinu i zamijenila ga za jednog uhapenog simpatizera NOP-a.15
Zbog zaotravanja situacije Kika Damjanovi i
Dorde Doka Jovanovi Jarac, panski borac, otili su u
ime Kosmajskog NOP-odreda, potkraj avgusta ili poetkom septembra 1941. u selo Junkovac na pregovore s
predratnim jugoslavenskim generalom Ljubom Novakoviem i Peanevim etnikim vojvodom Nikeviem.
Primili su nas, ali rezervisano i formalno nisu odbili saradnju biljei Kika Damjanovi kazivanje Drae Markovia. Ali su govorili o proglasu Peanca, koji i njih obavezuje. To je bio poslednji susret posle prethodno odranih sastanaka i zajednikih zborova. Meutim, sutradan su
ve zarobili dva naa partizana, meu njima i
Janka Sekulia. Sreom, odmah posle toga mi zarobismo grupu etnika i medu njima sina vojvode
Nikevia. Izvrili smo razmenu i uskoro prekinuli svaku saradnju.16
Ozrenski su ustanici 24. avgusta 1941. godine saekali u zasjedi kod Lipca kamion i zarobili devet tuzlanskih ustaa, medu kojima i brau Zvonka i Tomu Pipala
1 sutradan, 25. avgusta, sproveli ih u ustaniki tab u selo Brezike, gdje ih je Luka Lazarevi, komandir kurira,
zatvorio u kolski podrum.
Toga dana napisao je tadanji komandant
Ozrenskog partizanskog odreda Todor Vujasinovi doprla je do njega (do Lazarevia primj.
autora) panika koju su pronele neke izbeglice. On
je na brzinu odredio da se streljaju onih devet ustaa, meu kojima i Pipale.17
Da bi saznali za sudbinu brae Pipal i eventualno ih
spasili iz ustanikog zarobljenitva, tuzlanski su ustae
2. septembra po sekretaru opine Bosansko Petrovo Selo poslali ustanicima sljedei dopis:

Pobunjenikom taboru
Ozren
Graani grada Tuzle potrauju tri civila, to
jest Zvonko Pipal kao i brat mu Tomo Pipal kao i
njihov ofer. Imenovani su zarobljeni u automobilu 4 km pred Dobojem na glavnoj dravnoj cesti a
sa njima i est ustaa. Sprovedeni su preko sela
Osijeane i mi po svemu sudei smatramo, da nisu ubijeni nego zadrani kod vas kao taoci, te
vam ovim putem dajemo prilike da se izjasnite
potpuno jasno kako u pogledu dotinih devetero
zarobljenih tako isto za uopte smirenje.
Smatrajui ovo za astan pregovor, elimo da
se nam poalje odgovor ujedno potivajui meunarodne odredbe to molimo da se s naim dostavljaem ovog pregovora najfinije postupa.
Ispod tog teksta stajalo je samo: Graanin grada
Tuzle, bez ikakva potpisa, i ig Nezavisna drava
Hrvatska, optinsko poglavarstvo Bosansko Petrovo
Selo Kotar Graanica.18
Budui da na taj dopis nisu dobili nikakav odgovor,
ustae su ustanicima poslale svoje parlamentare.
Istih dana da ponovno citiramo T. Vujasinovia tuzlanske ustae uputile su nam trgovca Peru Jokanovia i kazandiju edu Popovia
da nam preko njih ponude zamenu zarobljenika
traei da im pustimo Pipale. Naravno da su se
vratili neobavljena posla.19
Premda taj prvi pokuaj razmjene zarobljenika nije
uspio braa Pipal su, kao to smo rekli, ve bili strijeljani na podruju Ozrena ipak je malo kasnije dolo
do razmjene zarobljenih Nijemaca za zarobljene partizane i uhapene pripadnike NOP-a. Ustaki su, pak, milicioneri nekoliko puta zamjenjivani za vreu soli.20
Prema pisanju Grge Milainia, lana taba partizanskog odreda Debela Kosa, na Kordunu je u Svinjarici, selu nedaleko od Krnjaka, 12. septembra 1941.
zarobljen talijanski porunik, obavjetajac, Giuseppe
Blasi (Duzepe Blai), rodom iz Rijeke, uesnik u ratovima protiv Abesinije (danas Etiopija), Albanije i Grke.
Blasi je, zahvaljujui znanju hrvatsko-srpskog jezika,
irio po kordunakim selima propagandu protiv ustanika.
Stanko Opai anica poslao je istog dana u ime
komande odreda talijanskoj komandi u Karlovcu dopis:
Komandi okupatorske talijanske vojske Karlovac. Dana 12. IX u 18 sati, upao je na teren pod
kontrolom odreda 'Debela Kosa' oficir iz vae ko-

mande, porunik Duzepe Blai. Obavjetavamo

vas da emo zbog nedoputene propagande i vojne djelatnosti zadrati vaeg oficira u zarobljenitvu. Za njegovo osloboenje traimo da nam u roku od 24 sata uputite na isto mjesto 2 pukomitraljeza, 10 vojnih puaka i 10.000 puano-mitraljeskih metaka. U oekivanju vaeg odgovora Smrt
faizmu sloboda narodu!21
Talijanska je komanda odmah odgovorila komandiru neredovite ete koja operie u zoni Krnjaka, nudei za Blazija novac, talijanske lire ili njemake marke, i zavrila pismo prijetnjom:
Ukoliko vaa komanda ne oslobodi porunika uzepea Blazija, nae oruane snage e svom
silom poduzeti odgovarajue mjere za osloboenje naeg oficira.22
Primivi takav odgovor, komanda odreda prebacila
je Blasija u logor Crna lokva u Petrovoj gori. Dan-dva
kasnije Talijani su prodrli u Petrovu goru. U blizini logora odreda Debela Kosa dolo je do borbe u kojoj je
poginuo i talijanski porunik Blasi!23
Instruktor Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju pri
jagodinskom Okrunom komitetu Bonjak (Petar Stamboli primj. autora) 12. septembra 1941. obavjetava
Pokrajinski komitet o stanju partijske organizacije, pa
dodaje i ovo:
Belikana putu Krag(ujevac)Jag(odina) na
duini od 1 km, zajedno sa seljacima dva sela, poseeni su tel(efonski) stubovi i spaljeni. Na istom
putu zarobljeno je 7 Nemaca, zarobljen izvanredan sanitetski materijal, l luksuzni automobil,
mnogo aleve paprike, salame i slanine. Zapaljena
tri kamiona, jedan sa hranom, jer nisu mogli poneti, iako su im seljaci pomagali. Nudili smo zamenu za zarobljene Nemce. Medu njima ima jedan lekar, koji nam je operisao jednog ranjenog
druga. Ako ne doe do zamene, Nemce emo streljati.24
Jesu li Nijemci pristali na razmjenu ili na ponudu
nisu uope odgovorili? O tome, kao ni o sudbini zarobljenika, nismo nali podatke.
U izvjetaju Pokrajinskom komitetu od 21. septembra 1941. godine OK i ora, tj. Okruni komitet KPJ
za poarevaki okrug i instruktor Pokrajinskog komiteta za taj okrug Moma Markovi, izvjetavaju i o aktivnosti Poarevakog NOP-odreda:
20. septembra u 6 sati ujutro na odred udario
je na Vel(iko) Gradite i posle jake borbe koja je

trajala 3 i po sata savladan je otpor. (...) Zarobili

smo 7 nem(akih) oficira, komandanta mesta, dva
kulturbundovca... Posle toga odran je veliki zbor
i nai su se povukli iz Gradita. (...) ostavljena je
vrlo mala patrola na mostu... Kad su Nemci naili, patrola je pucala, ali slabo, povukla se. (...)
Nemci ... doli su u Gradite ... traili da graani
interveniu kod partizana i najzad oni poslali pregovarae. Nai su odbili da pregovaraju i Nemci
su se povukli iz Gradita u Rumuniju. (...) Ranom
zorom oni su opet poslali pregovaraa sa kojim
su nai pristali da pregovaraju...
I to se dalje dogodilo?
Da naglasimo samo stoji u izvjetaju
da su pregovori sa Nemcima voeni bez konsultovanja nas, rukovodstva, i da smo ih zbog toga
otro kritikovali...25
U sjeanjima objavljenim 1987. godine Moma
Markovi kae:
tab Odreda je prihvatio pregovore, ali sam
se ja tome usprotivio... Kad sam kasnije sluao o
tajnim pregovorima voenim marta-aprila 1943.
izmeu predstavnika nemake vrhovne komande
na teritoriji NDH i predstavnika Vrhovnog taba
NOVJ, setio sam se svog uskog gledanja na pregovore sa neprijateljem i proputene prilike da na
taj nain bar spasemo neke uhapene drugove...26
Nou izmeu 9. i 10. oktobra Jastrebaka i Pasjaka
eta Toplikog i Jablanika eta Kukavikog NOP-odreda zauzele su Prokuplje tvravu Koste Peanca,
razoruale etnike i povukle se s bogatim plijenom. Bio
je to teak udarac na koji je Peanac brzo reagirao: mob i l i s e je oko 3000 ljudi i ve 12. oktobra s nekoliko kolona krenuo u napad na partizane u irem rejonu planine Pasjae.
Istog dana krenuli su iz Nia u Topliki partizanski
odred beogradski ilegalci Raki Mirko, Srba Andrejevi i iva iklovan. U selu itorau upali su u etniku
zasjedu i zarobljeni su.
Poslije trodnevnih borbi partizani su potpuno razbili etnike: poginulo ih je oko 50, a zarobljeno vie od
400, uglavnom prisilno mobilisanih seljaka. Neke zarobljene etnike partizani su 15. oktobra zamijenili za
uhapene beogradske ilegalce.25
U borbi na Jelinu dubu 19. oktobra 1941. jedinice
Zetskog partizanskog odreda zarobile su 44 talijanska
vojnika i 20 oficira i podoficira. Glavni tab NOP-odre-

da za Crnu Goru i Boku, prema ve ustaljenom obiaju,

pustio je 20. oktobra na slobodu zarobljene vojnike poslavi po njima talijanskoj komandi u Nikiu pismenu
ponudu da se zarobljeni oficiri i podoficiri zamijene za
20 Crnogoraca koji su najmanje tri mjeseca u zatvoru.28 Neke su uhapenike i poimenice traili, a meu
njima i doktoricu Sau Boovi. Dva via talijanska oficira dola su 26. oktobra u Martinie na pregovore s
Blaom Jovanoviem i Pekom Dapeviem. Ubrzo zatim, 6. novembra, obavljena je i razmjena. Meu zamijenjenima bila je i dr Saa Boovi, koja se dotada nalazila u Albaniji, u koncentracionom logoru u Kavaji. Na
osloboeni je teritorij stigla sa svojom, tih dana u logoru roenom djevojicom Dolores!29
Komandant Romanijskog partizanskog odreda Slavia Vajner Cia pismeno je predloio domobranskoj
komandi u Sarajevu, u oktobru 1941. godine, zamjenu
zarobljenih domobranskih oficira za pohapene pripadnike NOP-a: ivka Joila, Mladena Kneevia, Lulu
Frkovia, Ibru engia, Veru Kuec... Domobranska je
komanda prihvatila ponudu i potpukovnik Rajnman je
3. novembra krenuo limuzinom u kojoj su se, osim njega i autanta, nalazili i uhapeni pripadnici NOP-a Vera Kuec, studentica medicine, koja je do hapenja
obavjetajno radila za NOP u Visokom, i Ibro engi,
koji je trebao da obavi razmjenu. Radi sigurnosti, ukljuili su se u dugaku kolonu kamiona s domobranima,
orujem i municijom, koja je krenula u selo Mokro da
smijeni tamonju posadu.
Na drugom kilometru od Sarajeva, kod Kozje uprije, kolonu je saekala partizanska zasjeda. Poto su domobranima u pomo stigla dva njemaka tenka, zasjeda je probijena i kolona je produila, ali su je nedaleko
od sela Bulozi sa svih strana ponovo napali partizani
tako da je tek u sumrak stigla na odredite u Mokro.
Do uspostave veze sa tabom Romanijskog NOP-odreda prola su tri dana i razmjena je najzad ugovorena
i tek 6. novembra obavljena. Tog dana oko 17 sati dolo
je do sastanka na Crvenim stijenama, gdje su u sumrak
stigli partizani i u fijakeru dovezli zarobljene domobrane.
Vi ste nama doveli na razmjenu samo dvoje
rekao je partizanski parlamentar Moric Mita
Fliker a ugovorili smo desetoro!
Ostali su u logoru odgovorio je potpukovnik
Rajnman. Ovo dvoje je bilo u Sarajevu. I druge
emo vam dovesti, im ih pronaemo. 30
Da bi izvrio obeanje njemakoj komandi, a hvalio

se da moe u svako doba skupiti dovoljan broj etnika

da oisti Jablanicu (u Srbiji) od partizana, bivi ministar Milo Dragovi 1. novembra 1941. godine krenuo je
u uniformi pukovnika na teren. Meutim, prije nego
to je uspio da okupi etnike naao se u rukama boraca
Leskovakog partizanskog odreda. Osam dana kasnije,
9. novembra, Nijemci su, pod komandom zloglasnog
majora Kniga (Kenig), organizatora jednog od najstravinijih zloina iz drugog svjetskog rata, pokolja u Kragujevcu (20. oktobra 1941. godine), zajedno s nedievcima i etnicima, poduzeli ofanzivu protiv Leskovakog i
Jablanikog partizanskog odreda. Udruene neprijateljske snage pretrpjele su osjetne gubitke, a poginuo je i
major Knig. Podoficir iz njegove pratnje je zarobljen.
Nedievska komanda iz Leskovca i Nia je
zbog toga poslala delegaciju kod partizana u Jablanicu da pregovara o putanju na slobodu senatora Miloa Dragovia, zarobljenog nemakog
narednika i 11 nedievaca svjedoi Vujadin
Blei, borac Leskovakog partizanskog odreda.
Na elu nae delegacije bio je Vojin Bajovi
Vuk (komandir Pasjake ete iz Toplikog odreda). Nemaka komanda nije htela da oslobodi
tri zarobljena partizana, pa su ovi pregovori i zavrili bez uspeha. 31
Poslije neuspjelog napada na Pljevlja (1. decembra
1941), u toku kojeg su Talijani zarobili pedesetak uglavnom ranjenih partizana, tab Durmitorskog NOP-odreda, u ijem su se zarobljenitvu nalazila 73 Talijana,
predloio je generalu Giovanniju Esspositu (ovani Espozito), komandantu divizije Pusteria, razmjenu zarobljenika na principu jedan za jednoga. Primivi 14.
decembra 1941. partizansku ponudu, Talijani su odgovorili da oni nemaju partizanskih zarobljenika. U stvari, oni su ve desetak dana prije toga zarobljene partizane, a meu njima i ranjenike, strijeljali!
Prepiska izmeu taba Durmitorskog NOP-odreda i
generala Essposita oko zarobljenih Talijana nastavljena je, ali bez rezultata... 32
Upoznavi se s Titovim pismom od 2. decembra 1941,
u kojemu se nalazila i poruka:
Oekujemo da e vai napori oko osloboenja
Brke (Rade Konara) uspjeti. Poradite sve, ne alite truda, on se mora osloboditi...33
Centralni komitet KP Hrvatske odmah je preduzeo
odgovarajue postupke. Istoga je dana Titovu poruku
^ doslovno prenio Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju.34 Rezultat tih mjera sigurno je bio i izvjetaj

Glavnog taba Hrvatske Vrhovnom tabu od 15. decembra, u kome se kae da je na savjetovanju s predstavnicima Like i Korduna, odranom dva dana prije toga
13. decembra osim ostaloga zakljueno:
Hvatati oficire kao taoce za izmjenu sa naim
hapenim drugovima.35
Dana 24. decembra 1941. godine izdana je Naredba
Br. 3 Komandanta Narodno-oslobodilakih Partizanskih Odreda Hrvatske, koju su potpisali polit(iki) komesar V. Kati (Vladimir Bakari) i komandant Ivo
Vladi (Ivo Rukavina) i dostavili na znanje Vrhovnom
tabu Jugoslavije, a na znanje i postupak Likoj grupi partizanskih odreda, Kordunakom partizanskom
odredu i Primorsko-goranskom partizanskom odredu.
U toj je naredbi pod takom II pisalo:
U posljednje vrijeme je uspjelo protivniku da
uhvati nekoliko naih istaknutih boraca. Postoje
mogunosti da te drugove oslobodimo vrei zamjenu za zarobljene visoke linosti talijanske, ustake ili domobranske vojske. Zbog toga je potrebno da se organizuju specijalne zasjede ili upadi u
mjesta za hvatanje i zarobljavanje pogodnih neprijateljskih linosti. Prema tome, ako ubudue
koja jedinica zarobi vieg oficira, nee ga odmah
strijeljati nego e ga drati u zarobljenitvu i obavijestiti o tomu ovaj tab, koji e ve prema potrebi dati nareenje za daljnji postupak.36
Premda se u citiranim dokumentima ne spominje
Rade Konar, oigledno je da su najavljene mjere prije
svega bile povezane s planovima za njegovu razmjenu.
Potkraj decembra 1941. Ivan (Sreko) Manola, komandant partizanskih odreda Korduna i Banije, poslao
je komandantu domobranske posade u Karlovcu sljedee pismo:
U mom logoru zarobljenika nalaze se: Krizmani Josip, domobranski priuvni porunik... i
Devoi Frane, stoerni narednik:
Voljan sam izvriti razmjenu ove dvojice zarobljenika za slijedea lica, nae drugove, koje
smatram ratnim zarobljenicima, zarobljenim na
neprijateljskom teritoriju, a to je u potpunoj suglasnosti s meunarodnim ratnim pravom i meunarodnim ratnim uzusima. Ta lica jesu slijedea:
Zvonko Dri, zarobljen 16. X. o. g. u Karlovcu od
Karlovake policije, po agentu Saletu, a sada se
nalazi zatoen u Zagrebu;
Vera Novak, zarobljena 16. X o. g. u Karlovcu

na kolodvoru od inovnika policije Ivania, sada

zatoena u Zagrebu.37
Istoga je dana Sreko Manola pismeno obavijestio i
porodicu zarobljenog Krizmania:
Potovanoj obitelji Krizmani, Zagreb.
aljem Vam pismo Vaeg sina Josipa Krizmania, domobranskog priuvnog porunika, koji se
nalazi u mom logoru zarobljenika i bit e zadran
sve dok dananje vlasti ne pristanu na izmjenu
koju traim. (...)
Sigurnost ivota Vaeg sina je potpuna, jer nije na obiaj'i savreno je daleko od naih shvaanja i odnosa medu ljudima rav postupak prema
ratnim zarobljenicima. Borba koju vodimo i cilj te
borbe jeste bolji ivot i vie prava za sve Hrvate i
Srbe, jasno ne za one koji su svoje ruke uprljali
krvlju nevine djece, ena i staraca srpskog naroda, a Va sin nije u tome uestvovao niti se uprljao nedunom krvlju...38
Glavni tab narodnooslobodilakih partizanskih odreda Hrvatske javio je 16. januara 1942. godine komandantu Kordunakog partizanskog odreda:
Pismo vaeg zarobljenika Krizmania uputili
smo njegovoj porodici. Popratno pismo komandanta Kordunakog partizanskog odreda smo zaustavili. (...)
Odobravamo prijedlog za izmjenu zarobljenika, a koji je komandant Kordunakog partizanskog odreda uputio domobranskom zapovjedniku
u Karlovac.39
Meutim, zamjena Marijana avia Grge, sekretara
Mjesnog komiteta KPH u Karlovcu i lana Operativnog
partijskog rukovodstva Okrunog komiteta KPH jer
to je bilo pravo ime Zvonka Dria i Marice Pataki,
zagrebake studentice, kurira Okrunog komiteta KPH
Karlovac koja je imala isprave na ime Vera Novak
nije obavljena. Ustae su ih oboje ubili.
Tako su izgledali prvi neuspjeli pokuaji i prve uspjele razmjene zarobljenika, odnosno uhapenih pripadnika NOP-a u gradovima, izmeu Nijemaca, Talijana, Peanevih etnika i domobrana tzv. NDH, s jedne,
te partizana, s druge strane, preduzimane u toku 1941.
godine. Pri tome je, jasno, svaka strana imala svoju raunicu.

Od prvih dana ustanka postavljalo se pitanje postupanja sa zarobljenim okupatorskim i kvislinkim vojnicima, podoficirima i oficirima. S tim u vezi interesantno je svjedoenje dvojice liko-krajikih prvoboraca
Milana Majstorovia i Mie Media. Piui o borbi protiv domobranske kolone 19. avgusta 1941. na cesti GraacGornji LapacKulen Vakuf, u kojoj je zarobljeno
90 neprijateljskih vojnika, oni kau i ovo:
...U to vrijeme zarobljenici su za nas predstavljali izvjestan problem. Nismo znali to bi s njima.
Bojali smo se da ih pustimo. Raunali smo da bi
neprijatelj pomou njih mogao tota da dozna o
nama i to onoga to mi nismo eljeli da on zna (istakli autori). Ubiti zarobljene neprijateljske vojnike bilo je u suprotnosti s naim nastojanjima da
se osujeti plan neprijatelja u izazivanju bratoubilakog rata.
U naim redovima tada je jo bilo i onih koji
nisu krili da najbolje rjeenje vide u tome da zarobljenici ostanu tu gdje su i zarobljeni, a da se
tabu poalje izvjetaj da zarobljenih uope nema.
Ali, to smo se vie odmicali od poetka ustanka,
takva gledanja sve vie su pripadala prolosti. Jaala je uloga i utjecaj Partije. (...)
Tako je 23. dan ustanka u ovom kraju bio obiljeen velikom pobjedom... Ona nije bila samo u
broju ubijenih neprijateljskih vojnika, u koliini
otetog oruja, nego posebno u tome to su zarobljeni neprijateljski vojnici po svim zakonima rata
bili predati viem tabu. (...) Nakon desetak dana
zarobljenici su puteni svojim kuama. 40
Strah ustanika da e osloboeni zarobljenici biti izvor obavjetenja za neprijatelja bio je opravdan, ali to
je bilo neizbjeno. To se pokazalo i prilikom razmjena
zarobljenika. Meutim, znaaj obavjetenja to su ih
zamijenjeni zarobljenici prenijeli uvelike je zavisio o
razvijenosti i umjenosti kontraobavjetajne slube one
strane u ijim su se rukama nalazili.

Podaci dobiveni od razmijenjenih ratnih zarobljenika ni za okupatora ni za kvislinge nisu imali primarno
znaenje, osim ako neki od njih ve otprije nije bio iskusni obavjetajac. Mnogo vanija, naroito za Nijemce, bila su zapaanja njihovih pregovaraa i mogunost
da se putem razmjena u partizanske redove ubaci neprijateljski agent. Citiraemo dva dokumenta koji, bez

obzira na datume, objanjavaju o emu se radilo od

prvih do posljednjih dana rata.
Kada je potkraj marta 1943. godine ministar spoljnjih poslova Treega Reicha von Ribbentrop (fon Ribentrop) doveo u pitanje svrsishodnost njemako-partizanskih pregovora o razmjeni zarobljenika, koji su upravo bili u toku, njemaki poslanik u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj Siegfried Kasche (Zigfrid Kae) odgovorio
je (30. marta) depeom, u kojoj je pisalo:
Lino poznavanje prilika kod partizana, to
ga je Ott (Ot) tom prilikom stekao, stvorilo n a m je
spomenute mogunosti razmjene zarobljenika i
obezbijedilo uvid u unutranje i u vojne prilike
kod partizana to do sada nije bilo mogue nikojim drugim putem. Ve radi toga molim da se ne
zabrani odravanje ove veze koja nas ni na ta ne
obavezuje(Istakli
autori.)
In. Hans Ott bio je njemaki pregovara u pregovorima o razmjeni zarobljenika, odnosno uhapenika, u
avgustu 1942. godine u Livnu i Glamou.
Odgovarajui na pitanje isljednika Uprave dravne
bezbjednosti UDB-e, ef Odjeljenja IV (Gestapo) Djelatne grupe E Policije sigurnosti i slube sigurnosti
(Einsatzgruppe E Sipo und des SD) za tzv. NDH SS-major Fridrich Herbst (Fridrih Herbst) na sasluanju
od 14. decembra 1948. godine, objanjavajui mjesto i
ulogu svog pretpostavljenog SS-pukovnika Gnthera
Herrmanna (Ginter Herman) u razmjeni zarobljenika
izmeu Nijemaca i partizana, doslovno je rekao i ovo:
Nisu mi poznate pojedinosti koje su rukovodile Herrmanna da se toliko naglaeno angauje u
razmjenama koje su, po svom vanjskom izgledu,
predstavljale prvenstveno vojniku stvar, a politiki bile obojene samo utoliko to su ljudi za razmjenu preteno smatrani politikim zatvorenicima. Nisam upoznat dogovorom Herrmanna s generalom Glaiseom Horstenauom (Glez Horstenau). Meutim, vjerujem da on nije htio propustiti
priliku da razmjene iskoristi u obavjetajne svrhe.
Nain na koji su se razmjene praktino odvijale
omoguavao je da se vrlo lako ubace agenti. Partizani su, dodue, poimenino traili lica, ali te njihove elje nisu potpuno ispunjavane, i umjesto
nekih traenih nuena su druga lica i partizani
su ih prihvatili.42 (Istakli autori.)
U posmatranju obavjetajnog aspekta razmjene zarobljenika uvijek treba imati na umu i ono to je Kas-

che napisao Ribbentropu, kao i ono to je Herbst izjavio

isljedniku.
Nije sporno da su i Nijemci, i Talijani, i ustae od
svojih pregovaraa, a zatim i od razmijenjenih zarobljenika, traili i dobivali detaljne izvjetaje o svemu to su
doivjeli, uli i vidjeli za vrijeme boravka meu partizanima, i na taj nain ponekad dolazili i do dragocjenih
podataka. Nasuprot, tome i partizani su, sasluavajui
neprijateljske zarobljenike, nastojali, pa ponekad i uspijevali, da od njih dobiju podatke koji su im mogli koristiti, dok su njihovi pregovarai usmeno podnosili
svojim tabovima izvjetaje o svojim zapaanjima.
Meutim, Herbstove navode treba shvatiti kao potvrdu o postojanju zaista velikog raskoraka izmeu
Herrmannovih elja i stvarnih mogunosti. U sauvanim ratnim arhivima nismo naili na dokumente ni
svjedoenja o tome da je bilo koja neprijateljska obavjetajna sluba u sklopu razmjena zarobljenika u toku
1941. godine pokuala, da u partizanske redove ubaci
svog agenta. Isti je sluaj i s partizanskom obavjetajnom slubom. Uostalom, u toku cijelog rata njene mogunosti na tom planu bile su minimalne, osim u sluaju pripadnika domobranstva tzv. NDH i etnika Drae
Mihailovia, a oni su uglavnom putani na slobodu bez
razmjena. Meu njima je partizanska obavjetajna
sluba traila i nalazila svoje budue saradnike, ali to
nije tema ovog poglavlja (vidi poglavlje Partizanska
ofanzivna obavjetajna sluba),
A kada su u toku iduih godina 1942, a pogotovo
1943, 1944. i 1945. razmjene zarobljenika na tlu Jugoslavije dobile neusporedivo iri zamah, i Nijemci i Talijani, i ustae pokuali su da tim putem u partizanske redove ubace i svoje agente. Bilo je to novo iskuenje za
partizansku kontraobavjetajnu slubu!
1942. godina
tab Drugog krajikog (kozarskog) NOP-odreda namjeravao je da mijenja zarobljene oficire za pohapene
pripadnike NOP-a u gradovima. To se vidi iz njegova
Izvjetaja o vojno-politikim akcijama... od 10. XII. 1941.
do 20. XII. 1941. godine, u kojemu se navodi da su jedinice odreda u izvjetajnom periodu zarobile 126 domobrana i tri oficira, te da su svi (su) hr(vatski) vojnici
puteni kuama. Oficiri zadrani za zamjenu.43
U prvom broju biltena Partizan iz Kozare, izdanom l. januara 1942. godine, navodi se da je u akcijama...

... na Drakseni, Svodnu, Podgradce, Grbavce, Mrakovicu, Turjak, Donju Dragotinu, Jeliku,
Umetaljku i dr(ugdje), zarobljeno (je) ukupno 430
vojnika i podoficira, 6 oficira, 23 andara i 1 ljekar. Osim tri oficira i jednog podoficira koji su zadrani za razmjenu sa naim pohapenim drugovima i taocima po gradovima, svi ostali su puteni
svojim kuama...44
Nismo nali dokumente koji bi potvrdili da su Kozarani bilo gdje izvrili razmjenu zarobljenih domobranskih oficira.
Grupa hercegovakih i crnogorskih partizana napala je 6. januara 1942. godine na cesti TrebinjeBilee,
kod sela Panika, talijansku motorizovanu kolonu: zarobljen je jedan oficir i stotinu talijanskih vojnika, meu kojima je bilo i ranjenika. Sutradan, 7. januara, Privremeni operativni tab NOP-odreda za Hercegovinu
poslao je talijanskoj komandi zahtjev da preuzme svoje
ranjenike i nadoknadi za njih utroeni sanitetski materijal, ponudivi istovremeno i razmjenu ostalih zarobljenika za internirane lanove partizanskih porodica i
aktivista NOP-a.
Prvom zahtjevu Talijani su odmah udovoljili, a razgovori o razmjeni obavljeni su 12. januara izmeu Lastve, gdje se nalazilo sjedite Operativnog taba, i Arslanagi-Mosta. Partizanski pregovarai (Sava Kovaevi,
Petar Ili Drapin, Savo Orovi, Vlado egrt i jo neki)
predali su jednom kapetanu i dvojici porunika iz taba 32. pjeadijske divizije Marche (Marke) spisak
osoba koje su traili u razmjeni. Meutim, na tome je
sve i zavrilo: Talijani nisu pristali na razmjenu svojih
vojnika u Hercegovini, iji se broj u meuvremenu popeo na oko 250. O tome stevo G. Kovaevi kae:
Uzalud se pokuavalo vie puta uspostaviti kontakt
sa italijanskim vojnim vlastima, da bi se olakala ishrana oko 250 italijanskih zarobljenika. Oni su radije rtvovali svoje vojnike i oficire nego to bi priznali partizane
kao ravnopravnu zaraenu stranu.45
U blizini Stoca (Hercegovina) na vrelu Bregave nalazila se talijanska posada od dvadesetak vojnika, koja je
uvala vodovodne instalacije. Borci jedne ete Stolakog partizanskog bataljona napali su 13. februara 1942.
tu posadu i razoruali je. Ubrzo je iz Stoca nailo nekoliko kamiona s talijanskim vojnicima pa su i oni napadnuti i veina ih je zarobljena. Tako se u rukama boraca
Stolakog partizanskog bataljona nalo vie od 70 tali-

janskih vojnika. O onome to se zatim dogaalo priaju

Vojo Erceg i Lazo Galija:
Sutradan smo jednog zarobljenika uputili u
Stolac, sa zahtjevom da odmah iz njihovog garnizona alju hranu zarobljenim Italijanima. Preko
ovog 'emisara' Italijani su od nas traili pregovore. Nakon 56 dana pregovori su i odrani u kui
Tripka Brkia u Dolu. Nau stranu su predstavljali estorica drugova meu kojima su bili Duan
Grk, Miro Popara, Gojko Mihi, Todor krba i Lazo Galija. Ugovoreno je da na mjesto pregovora
doe est Italijana, ali bez oruja. Nie od zakazanog mjesta prezidali smo cestu da nas ne bi iznenadili prodorom motorizacije.
Kad su poeli pregovori, italijanski major nam
je predloio da mi ne napadamo Italijane, pa ni
oni nas nee napadati. Na to im je Miro odluno
rekao:
'O tome nema ni razgovora! Moda emo vas
noas napasti u Stocu i goniti dok vas ne istjeramo iz nae zemlje!'
Traili smo da alju sljedovanje zarobljenicima. Major je rekao da oni to nee i da svako treba
da hrani svoje zarobljenike. Miro im je odgovorio:
'Mi ih nemamo ime hraniti, jer su nam Italijani sve opljakali.'
Bilo je onako kako smo zahtijevali. Tako je
osam dana jedan Italijan, svaki dan na mazgi, dogonio hranu za njihove ljude u naem zarobljenitvu, to je imalo jakog politikog odraza na mase.
Kako nismo imali hrane za zarobljene Italijane,
dodijelili smo ih, po jednog ili dvojicu, imunijim
seljacima da ih hrane a da im oni rade. Tako su
Musolinijevi vojnici ovdje ostali sve do tzv. tree
neprijateljske ofanzive.46
Oigledno je major koji je istupao u ime talijanske
komande pokuao da pregovore o razmjeni, voene u
kui Tripe Brkia u Dolu, iskoristi za druge ciljeve, ali
to mu nije uspjelo.
U zapisniku sa prve oblasne konferencije KPJ za
Bosansku krajinu, odrane 21, 22. i 23. februara 1942.
godine u Skender-Vakufu (srednja Bosna), nalazimo i
nekoliko reenica o jednom neuspjelom pokuaju razmjene zarobljenika na sektoru Jajca:
Drug Kasim (Hadi) greka je to se zarobljenici dovode u kolu kod Pljevlja (treba Pljeve
primj. autora) gdje je najcrnje. Kada se uputilo
pismo za razmjenu Hrvatskim vlastima obavijes-

tili smo i drugove u Jajcu da organizuju uticaj na

vojne vlasti.
Drug Nemanja, milicioneri iz Janja upueni su
u svoje jedinice. Potvruje da je komisija za hrvatske vojnike stvorena od najgorih boraca, da je rok
od 8 dana za razmjenu a poslije je produena jo
dva dana, olaj a je potpao pod uticaj harangera i
vojnici su streljani. Razmjena svakako ne bi upalila jer Paveli je nije dozvolio.?47
Drug Kasim (Hadi) bio je tada sekretar Okrunog
komiteta Jajce, drug Nemanja (Vlatkovi) bio je zamjenik politikog komesara 3. krajikog NOP-odreda a olaja (Simela) komandant 2. bataljona 3. KNOP-odreda.
Kada i gdje su hrvatski vojnici o kojima je rije zarobljeni, koliko ih je bilo i za koje je osobe traena njihova
razmjena, nismo uspjeli utvrditi.
Sedmog marta 1942. godine Ivan Milutinovi je u
ime Glavnog taba NOP-odreda za Crnu Goru i Boku
javio Vrhovnom tabu:
Kao to smo vas ranije obavijestili, Lovenski
odred imao je u toku januara 48 zarobljenika
Talijana, pa je odmah ponudio pregovore za razmjenu okupatoru na Cetinju, pa je ovaj odmah to
usvojio. Mi smo u tim razmjenama oslobodili 48
naih interniranih drugova, a medu njima i 35
lanova Partije. Mi emo pokuati da traimo razmjenu i za ostale zarobljenike koji se nalaze na teritorijama raznih odreda.48
Mada je na terenu Lovenskog NOP-odreda bilo prilino mnogo zarobljenih pripadnika talijanskih oruanih snaga jedno se vrijeme u Crmnici nalazio i svojevrsni sabirni logor za njih u ovom se sluaju, najvjerovatnije, radilo o 46 talijanskih vojnika koje su dijelovi Lovenskog NOP-odreda i Orjenski bataljon Nikikog NOP-odreda 4. decembra 1941. godine zarobili
u selu Dragalju kod Grahova.49 Prepiska izmeu taba
Lovenskog NOP-odreda i talijanske komande u Cetinju voena je dulje vremena i razmjena je obavljena
tek l. marta 1942. godine, ali tada nisu zamijenjene 48,
ve samo 32 osobe sa svake strane. To potvruju i zavrni dokumenti iz prepiske o toj razmjeni. tab Lovenskog NOP-odreda uputio je grupu zarobljenih Talijana u Cetinje s dopisom:
Na osnovu vaeg pisma od 28. februara 1942.
godine upuujemo vam 32 zarobljena vojnika, za
koje traimo da nam danas, posle podne uputite
nae sugraane.

Talijanska komanda u Cetinju odgovorila je istog

dana:
Danas 1. marta 1942. godine u 15 asova stigla
su u Cetinje 32 naa vojnika, stoga vam se u zamenu upuuju 32 vaa graanina. 50
U Izvjetaju obavjetajne slube taba NOP-odreda za Liku, upuenom 2. marta 1942. godine komandantu Glavnog taba Hrvatske i potpisanom od politikog
obavjetajnog oficira Pere (Grubora) pod takom 4. nalazimo ove retke:
Izvjetavamo vas o toku i rezultatu razgovora
s neprijateljem po pitanju razmjene zarobljenika... Razgovori su se vodili na Ljubovu. Predstavnici Talijanske komande otpoeli su razgovore o
miru, umjesto o razmjeni zarobljenika. Pitali su
nas: 1) Pod kojim bi uslovima pristali da obustavimo neprijateljstva; 2. da li bi moda htjeli promjenu vlade i 3) da li bi komanda njihove II armije
mogla doi u kontakt s naom Vrhovnom komandom. Mi smo im odgovorili da nismo doli da razgovaramo s njima o miru nego o razmjeni zarobljenika. Rekli smo da smo mi neprijatelji, izmeu
kojih ne moe biti mira dok ne napuste nau zemlju. to se tie promjene vlade, odgovorili smo im
da mi ne priznajemo ni njihovu okupatorsku vlast
ni Pavelievu vladu. Na tree pitanje odgovorili
smo im da ako hoe dodir s naom Vrhovnom komandom po pitanju mira, da je besmisleno, jer da
o miru ne moe biti ni rijei. Zatim su n a m postavili pitanje pod kojim uvjetom bi tab grupe dozvolio da se njihova vojska evakuie iz Korenice i
Udbine. Mi smo im odgovorili: jedino pod uvjetom
da n a m predaju svo oruje i municiju u potpuno
ispravnom stanju.
Po pitanju razmjene zarobljenika mi smo ostali pri naem ranijem stanovitu. Razgovori su se
zavrili tim da e talijanski delegati saoptiti svojoj komandi nae miljenje i nae uvjete.51
Postavljajui partizanskim parlamentarima prva
dva pitanja, Talijani su, oigledno, eljeli da steknu sliku o stepenu njihove odlunosti da istraju u oruanoj
borbi i protiv njih kao okupatora, i protiv ustake NDH.
S obzirom na tree pitanje, njihova je namjera vjerovatno bila da utvrde postoje li i kako funkcioniu veze izmeu taba NOP-odreda za Liku i najvieg partizanskog taba.
Odgovori na prva dva pitanja bili su onakvi kakvi
su morali biti, jer ih nije bilo moguno izbjei; na osno-

vi njih Talijanima je, konano, postalo jasno da u likim

partizanima imaju beskompromisnog protivnika s kojim o nekom modusu vivendi ne moe biti ni rijei. A
odgovor na tree pitanje? Pa i on je bio onakav kakav je
morao biti: iz njega Talijani nisu, zapravo, mogli nita
da zakljue!
I partizanska je strana na temelju pitanja koja su
postavili talijanski parlamentari mogla da izvue odgovarajue zakljuke o daljim namjerama Talijana u odnosu prema ustanicima, kao i o stavu prema Pavelievoj vladi!
Poto je prva faza pregovora zavrena, uslijedila je
druga. O tome Pero Grubor u istoj taki navedenog izvjetaja pie:
Desetak dana posle toga obavijestila nas je
talijanska komanda da pristaje na nae uvjete
razmjene zarobljenika, tj. na paritet, i da e pristupiti razmjeni im se vrijeme pobolja i im naprave spisak naih ljudi koji se nalaze u njihovim
rukama. 52
U Splitu je 17. novembra 1941. uhapen sekretar CK
KPH i lan Politbiroa CK KPJ Rade Konar Brko i o tome je Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju izvijestio
au:
Drug Brko nalazi se u bolnici. Koristimo svaku priliku, da doemo do njega, ali bilo n a m je
nemogue. Odredi u Lici i Dalmaciji smatraju da
treba zarobiti nekoliko talijanskih oficira i u zamjenu za njih traiti Brku. Miljenja smo, da ga
ne moemo osloboditi pomou oruane akcije.53
Usvajajui miljenje i sugestiju Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i primivi Izvjetaj obavjetajne
slube taba NOP-odreda za Liku od 2. marta, o kome
je upravo bila rije, Glavni tab Hrvatske je 13. marta
naredio komandantu i politikom komesaru Like grupe partizanskih odreda:
Budui da ste stupili u vezu s talijanskom vojskom zbog izmjene zarobljenika, ispitajte pod kojim bi uslovima oni pristali na izmjenu druga Rade Konara. Prihvatite ponudu makar i za sve zarobljene talijanske oficire, a mogli bi se s njima
nagaati i oko toga da im za druga Radu Konara
propustite opsjednutu posadu Korenice.54
Meutim, sva nastojanja da se Rade Konar razmijeni ostala su bezuspjena: Talijani su ga osudili na
smrt i 20. maja 1942. godine strijeljali u ibeniku.

Primivi Titovu sugestiju da pohapene drugove pokuaju spasiti razmjenom za zarobljene talijanske oficire, Glavni tab NOP-odreda Slovenije uputio je 21. marta 1942. Dnevnu zapovest br. 1 svim komandantima
partizanskih bataljona i eta:
Za zamenu nekih zatvorenih drugova, Gl(avnom) tabu je potreban vei broj viih oficira za
taoce. Nareuje se etama da brzo pohvataju nekoliko oficira i odmah jave. Oficire treba da uva
jaka straa, postupati s njima dostojno. Predloiti
im da i sami piu svojim komandama za izmenu.
Pisma tano pregledati i na drugom mestu predati na potu.55
Nije poznato da je u toku 1942. na teritoriju Slovenije
dolo do pregovora ili do razmjene zarobljenika.

U akciji izvedenoj 11. marta 1942. godine 4. bataljon

Budunost Treeg krajikog NOP-odreda razoruao
je ustaku strau koja je obezbjeivala pilanu i mlin u
okolici Glamoa, unitio postrojenja, a znatan dio ita i
brana to ga je zatekao u mlinu evakuisao uz pomo
mobilisanih seljaka i njihovih zaprega. Kada je ujutro
iz Glamoa prema pilani krenulo talijansko skijako
odjeljenje, eta koja je obezbjeiv ala taj pravac saekala ga je, nanijela mu gubitke i zarobila nekoliko vojnika
i jednog potporunika.
Za svoje zarobljene vojnike i oficire pie
Simo Lonar, jedan od uesnika te akcije Talijani su intervenisali preko nekih graana kod
partizana, zahtijevajui da ih partizani odmah oslobode. Za svaki sluaj pokupili su nekoliko seljaka u selima oko grada kao taoce i prijetili da e ih
pobiti ako partizani odmah ne oslobode njihove
zarobljene vojnike. Partizani su prihvatili zamjenu za seljake taoce, pod uslovom da im Talijani
doznae izvjesne koliine sanitetskog materijala.
Tako je, nakon izvjesnog natezanja, najzad postignut sporazum. Talijani su pristali na partizanski
uslov i razmjena je bila izvrena.56
Posljednjih dana decembra 1941. godine bataljon
Marko Orekovi iz sastava Like grupe NOP-odreda
drao je pod opsadom talijanski garnizon u Korenici. U
njemu je bilo i ustaa i domobrana. Prvog januara 1942.
godine u pomo im je krenulo oko 250 Talijana, ali su ih
Liani saekali na serpentinama ceste VrhovineKorenica, razbili ih i 125 njih zarobili. Nakon toga se broj

zarobljenih Talijana popeo na nekoliko stotina. Budui

da su zbog problema prehrane bili veliko optereenje i
za narod i za partizanske jedinice, jednoga su ih dana
sve sproveli do Poivala i odatle uputili u Korenicu. U
zarobljenitvu je radi razmjene zadrano samo osam
viih i niih oficira.
O njihovoj zamjeni govori Jovan Kokotovi:
Dobio sam zadatak da preko kurira-civila vodim pregovore s italijanskom komandom u Gospiu, gdje su bili nai zarobljeni drugovi.
Za 8 zarobljenih oficira pristali smo da zamene 13 naih terenskih radnika. Bili su medu njima
Joco Levnai, Stevo Dugandija, otac Perice Kleuta, nekoliko ena iz AF i jo neki drugi.
Trajalo je to neko vreme dok smo se sporazumeli.
Zakazali smo sastanak za 15. mart u Podovima
kraj iroke Kule... Dobio sam detaljne instrukcije
od druga Jakova Blaevia...
Oko 8 sati ujutro stigli su u Podove i italijanski
pregovarai. Bila su dva kapetana i jedan porunik. Uz njih je bio i jedan ustaa kao tuma s trakom Crvenog kria oko rukava.57
elei da razgovaraju i o drugim pitanjima, talijanski su parlamentari predloili da odu na pregovore u
iroku Kulu, to je Kokotovi prihvatio. Naravno, svi
pokuaji Talijana da se razgovara o primirju, nenapadanju i slinim temama, nisu u Kokotoviu nali zahvalnog sagovornika i on se nakon izvrene razmjene
iz iroke Kule vratio na partizanski teritorij.
U izvjetaju Koe Popovia, komandanta Proleterske operativne grupe (1. i 2. proleterska brigada), formirane poetkom marta, Vrhovnom tabu, nalazimo i
sljedei pasus o akcijama grupe u istonoj Bosni od 21.
marta 1942. godine:
U toku poslednjih dana zarobljena su 55 etnika. Oni etnici u Vlasenici i u Miliima sami su
se predali, a medu ovim zarobljenim je i Raiev
eskadron sa konjima. Osueno 15 na smrt, ali
kazna nije izvrena nego smo uspeli da ih zamenimo za est drugova iz Uikog bataljona, koje
su etnici zarobili kod Han Pijeska.58
Dragoslav Rai, koji se spominje u izvjetaju, bio je
komandant Cerskog etnikog odreda i jo prije prve
neprijateljske ofanzive na Mavu i Pocerinu sabotirao
je borbu protiv okupatora (napad na abac i dr.)
Ismet Dilberovi, borac 1. ete Konjikog (Mostarskog) partizanskog odreda (bataljona), koja je u prvoj

polovini 1942. godine drala poloaje iznad Konjica, pria:

... 21. marta izvrena je razmjena trojice zarobljenih italijanskih oficira za Franca Novaka i
porodicu Pere Bilia, koji su se do tada nalazili u
zatvoru. Tih dana, prije nego to se obavila razmjena, u eti je vladala posebna atmosfera. Odabrana je desetina koja e izvriti razmjenu, na elu
sa komandirom Radom pancem. S obzirom na
to da je u eti vladalo arenilo i raznolikost u pogledu odjee i obue, on je naredio da borci desetine budu jednoobrazno i, to je mogue vie vojniki obueni. Dio ete koji je ostao na poloajima, trebalo je da bude spreman za sluaj da se
neto neoekivano dogodi. Prilikom susreta, na
faistiki pozdrav italijanskog oficira i njegovih
vojnika, Rade panac i nai borci odgovorili su
naim partizanskim pozdravom stisnutim pesnicama.58
U borbi protiv njemake motorizovane kolone, vodenoj 10. marta 1942. godine na Badrljaama, na cesti
LjubinjeStolac (opirnije o tome u drugoj knjizi, u poglavlju Ofanzivna /informativna/ obavjetajna sluba
u akciji) partizanske jedinice Komande sektora LjubinjeStolac zarobile su 46 njemakih vojnika i preko talijanskog komandanta garnizona u Stocu ponudile njihovu razmjenu. Vie o tome saznajemo iz izvjetaja Velike upe Dubrava, sa sjeditem u Dubrovniku, poslanog 18. aprila 1942. Ministarstvu unutranjih poslova
tzv. NDH u Zagrebu:
Kotarski predstojnik u Stocu dostavio je prijepis pisma koje su partizani uputili talijanskom zapovjedniku toca majoru Barteleu. Iz ovog pisma
se vidi da partizani, prema sporazumu zakljuen o m izmeu majora Bartelea i politikog komesara Branka otre, 25. III tek(ue) god(ine) predlau
razmjenu italijanskih i njemakih vojnika sa
grkoistonjacima-komunistima koji se nalaze u
naim, italijanskim i njemakim logorima i zatvorima. Uz ovo pismo poslali su tri iskaza svojih ljudi, od kojih jedan sadri imena 58 mukaraca,
drugi imena 63 ene i djevojke, a trei imena 10
komunista koje je uhapsila italijanska vojna komanda u Stocu 11. III 1942. godine i odvela u Metkovi.
Italijansko zapovjednitvo u Stocu poslalo je
ovo pismo svojoj pretpostavljenoj vlasti, a o tome
je bila obavijetena i njemaka vojna komanda u

Mostaru. Njemakih zarobljenika kod partizana

ima 43. U pomenutom pismu navodi se da su partizani strijeljali 11 italijanskih zarobljenika (10 vojnika i jedan asnik), a kao razlog navode to to su
bile paljene kue njihovog mirnog i nedunog stanovnitva.60
O samom toku partizansko-talijanskih pregovora i
postignutom sporazumu svjedoi Simo Radi, jedan od
uesnika tih dogaaja:
Major Barteleo pristao je na pregovore i na
ugovoreno mjesto doao sa tumaem profesorom iz Stoca. Pregovore su ispred naih jedinica
vodili Mirko Sikimi i Branko otra. Major je sedam dana zadran u Komandi sektora, gdje su se
utvrdili svi uslovi pregovora o razmjeni zarobljenika, preuzimanju poginulih njemakih vojnika i
druge pojedinosti. Jedan od uslova istaknut na
pregovorima bio je da se ne smije vriti nikakva
odmazda nad stanovnitvom, jer e, u protivnom,
svi zarobljeni biti strijeljani. Tok pregovora i utvrene uslove neprestano je prenosio njemaki
vojnik u ulozi kurira, kreui se na motociklu i sa
bijelom zastavom. Major Barteleo prihvatio je (po
odobrenju njemake komande iz Mostara) postavljene zahtjeve o isporuci hrane, sanitetskog materijala i druge pomoi, jedino nije htio prihvatiti
traenu isporuku municije partizanima, jer su mu
to zabranili Nijemci.
Kada su pregovori okonani, izvrena je razmjena u kojoj je izvedeno 18 zatvorenih naih graana. Po uhapenike u Stocu dobrovoljno je poao komandir Vlahovike ete Milan Domazet. Time je ta razmjena zavrena. 61
Prilikom napada na ustaku posadu u selu Turiji
kod Puraia nou izmeu 12. i 13. januara 1942. godine
zarobljena su tri borca Ozrenskog partizanskog odreda: Cvetko Arseni, Aleksa Evevi i Petar Stepanovi.
Saznavi sredinom marta da se oni nalaze u Tuzli i da
im se sprema javno suenje, a znajui da ih ustae nee
htjeti zamijeniti za zarobljene domobrane, ak ni za domobranske oficire ili ustake milicionere, tab Odreda
naredio je jedinicama koje su djelovale na eljeznikoj
pruzi SarajevoBosanski Brod da zarobe nekoliko Nijemaca. To je i uinjeno.
Ve 29. marta pie komandant Ozrenskog
NOP-odreda Too Vujasinovi zarobili smo
jednog nemakog podoficira i tri vojnika. (...) Izvrili smo jo nekoliko napada na vozove, a 4 ap-

rila, na sam katoliki Uskrs ... (zarobili smo) jednog nemakog vojnika... i nekoliko maglajskih
milicionera.62
(Katoliki Uskrs je 1942. bio 5. aprila primj. autora.)
Tako su se ve prvih dana aprila 1942. u rukama boraca Ozrenskog NOP-odreda nala etiri njemaka vojnika i jedan podoficir. Tada je tab Odreda ponudio
njemakoj komandi u Tuzli njihovu razmjenu za trojicu
svojih boraca zarobljenih kod Turije i dva uhapenika
koja su bila u tuzlanskom zatvoru. Nekoliko dana kasnije na Ozren je stigao edo Popovi, kazandija iz Tuzle, kojega su ustae jo u avgustu 1941. slali da posreduje u razmjeni zarobljenih ustaa. Pomou njega je utanaeno da se razmjena obavi 9. aprila, to je i uinjeno.
Tom je prilikom njemaki major, oigledno pripadnik Abwehra, koji je odlino govorio na jezik, pokuao
da pridobije za saradnju efa partizanskih parlamentara Todora Pania, zamjenika komandanta Ozrenskog NOP-odreda. Pozivao se pritom na majora Jezdimira Dangia, pokazivao mu njegovu sliku s posvetom,
traio ponovni sastanak ali uzalud.
Meutim, u toku pregovora za tu razmjenu dogodilo se neto potpuno drugo: edo Popovi, kojega su i
ustae i Nijemci smatrali svojim ovjekom i agentom,
uspjeno je odigrao ulogu partizanskog obavjetajca! O
tome govori tadanji komandant Ozrenskog NOP-odreda Todor Too Vujasinovi:
Dok se edo kod mene bavio, uspeo sam da
saznam dosta interesantnih novosti. Tako sam, izmeu ostaloga, saznao da u Tuzli borave tri tajanstvene linosti. edo je smatrao da su to gestapovci, medu kojima i neki dr Ivo Koli. Taj Koli ga je
i poslao da doe do nas. On se negde, pred nekim
domobranskim oficirima, hvalio da njih trojica
pripremaju kraj Ustanka u Bosni. edo mi je priao da su ta trojica pre nekoliko dana ila sa troja
nemaka borna kola na Majevicu i da su tamo sa
majevikim etnicima i njihovim vojvodom Keroviem utvrdili primirje. Koli je tvrdio da e to postii i na ostalim podrujima, jer da on svagde
ima svoje ljude preko kojih radi. Uveravao je da
e se ustanici uskoro poeti da kolju sami izmeu
sebe. edo me je upozoravao da treba da budemo
vrlo oprezni, jer da je gestapo sigurno ve uhvatio
neke veze i kod nas.63
Podaci koje je edo Popovi dao Todoru Vujasinoviu bili su tani i dragocjeni.

Tri tajanstvene linosti... medu kojima i neki dr Ivo

Koli nisu bili gestapovci. Dr Ivo Koli bio je pripadnik njemake vojnoobavjetajne slube (Abwehra), odnosno njenog centra u Beogradu. Sluio se pseudonimom Ivan Koli, pa se tako i potpisivao, ak i u slubenoj prepisci. Inae se zvao Hans Kohl i kao zastupnik
neke njemake firme prije rata je ivio u Srbiji i dobro
je znao na jezik. Neposredno je bio podreen kapetanu dru Matlu, efu odsjeka beogradskog Asta (Abwehrstelle), koji je lino dolazio i u tab Drae Mihailovia
na Ravnoj gori da bi pripremio njegove pregovore s
njemakom komandom, do kojih je i dolo 11. novembra 1941. godine u selu Divcima. Nakon povlaenja partizanskih snaga iz Uica u Sandak, dr Mati je u Uicu
formirao, ispostavu beogradskog Asta Meldekopf
Uice a za efa postavio Hansa Kohla, alias Ivana
Kolia.
Vidjeli smo da je u akciji izvedenoj 4. aprila osim
njemakog vojnika bilo zarobljeno i nekoliko maglajskih milicionera. U vezi s njima tab 1. bataljona Ozrenskog NOP-odreda (komandant Jovo Bajkanovi, politiki komesar Fikret Dedi) obratio se 5. aprila komandantu hrvatske vojske Maglaj:
Na dan 4. ovog meseca zarobljeni su od strane nae vojske: jedan domobran, etiri straara
eljeznike strae i tri vojnika iz Maglaja, milicije
pomenute vojske. Vratiemo toj komandi pod uslovom da za svakog zarobljenog poaljete po 50
kg soli. So uputite jablanikim putem civilnim licima.64
I ta je razmjena obavljena po ve ustaljenoj praksi!
U pismu dostavljenom sa abljaka Titu u Fou 14. aprila 1942. iki (Moa Pijade) izmeu ostaloga pie i sljedee:
Za Fatija (Andriju Hebranga) mi je jako teko.
Ne bi li se moglo preko Hercegovakog taba razmeniti za zarobljene Nemce? Imaju ih pedesetak.
Ovi nai pametnjaci postreljali su sve zarobljene
italijanske oficire, pa sad ne moemo da vrimo
zamenu i drugove nam ubijaju na iju su zamenu
ve pristali.65
0 razmjeni Andrije Hebranga opirnije se govori u
poglavlju Slavonska razmjena, ali o zamjeni na koju
su Talijani ve pristali, a koja nije mogla biti izvrena
jer su svi talijanski oficiri postrijeljani, nismo mogli nita poblie da utvrdimo.
1 na Baniji je pripremana razmjena zarobljenog domobranskog porunika za zarobljenog pozadinskog

politikog radnika NOP-a Janka unjara. Meutim,

razloge zbog kojih ta razmjena nije obavljena objanjava Ranko Miti, politiki komesar Odreda:
Tada smo kod sebe drali zarobljenog domobranskog porunika iz Mrakove jedinice. Namjeravali smo ga mijenjati za Janka unjara, koji je bio uhvaen kao terenski radnik. Kada smo
uli za pogibiju Gaeinu, izdali smo nareenje
da se odmah likvidira porunik, jer je na nas pucao do posljednjeg metka. Sada su O(kruni)
K(omitet) KPH za Baniju i tab Partizanskog odreda donijeli odluku: mjesec dana osvete za naega
prvog komandanta Vasilja Gaeu.66
Vasilj Gaea bio je jedan od najpopularnijih organizatora ustanka na Baniji. Kada je formiran tab Korduna i Banije, postao je njegov lan, a u oktobru 1941. i
lan Glavnog taba NOP-odreda Hrvatske. U decembru
je postavljen za komandanta Banije. Poginuo je 29. aprila 1942. godine u selu Brubnom probijajui se s vodom boraca iz ustakog obrua. Proglaen je narodnim
herojem.
Komande 1. junodalmatinske i Neretvanske ete
poslale su 9. maja 1942. godine tabu Dinarsko-dalmatinskih NOP-odreda zajedniki izvjetaj o borbi voenoj
6. maja na sektoru ua Neretve, u kojoj su zarobili jednog porunika i 17 vojnika.
Dana 7 t.m. stajalo je u izvjetaju o ovoj
borbi zarobljenike smo sasluali i uputili jednog podoficira zarobljenika kao kurira sa pismom italijanskoj 6. Compagnia Chimica Posta Militare 4 Metkovi.
Prilaemo tekst pomenutog pisma.
Uz citirani dio izvjetaja Redakcija druge knjige
Narodnooslobodilaka borba u Dalmaciji 19411945,
Zbornik dokumenata dala je dvije napomene. U prvoj je
rije o prijevodu naziva talijanske jedinice: esta kemijska eta, vojna pota 39, a u drugoj Redakcija napominje da su u pismu data imena, prezimena i ostali podaci o zarobljenicima, pa zatim doslovno citira dio pisma:
'Za porunika Flavio Setin i cap(orale = kaplar primj. autora) Parma Enzo (Enco) koji su tee ranjeni, a koji trebaju hitnu bolniku njegu,
traimo u zamjenu naa dva partizana: Cvitani
Antu i Lovria, koji su uhapeni 5. maja t. g. izjutra na uu rijeke Neretve, skupa sa njihovim
orujem. Osim toga za istu razmjenu dostavite
nam sanitetski materijal, koji je utroen sa nae

strane za vae ranjenike i to kako slijedi: 2 komada 'kaliko' zavoja, 12 mull-zavoja, 3 kutije jodoform gaze, 50 grama jodne tincture, 3 komada burovih obloga, 50 grama hydrogena, deset grama
lyzola, 20 dec. gr. vate, jednu kutiju od 3 metra
flastera, jednu tubu streptazol tablete, 1 kutiju
bor vazelina, 1 kutiju alb vazelina...'
Za zamjenu za ostala tri ranjena vojnika traena je obua ili hrana i sanitetski materijal.
Dalje, za zarobljene zdrave vojnike pie: 'Kako
je naprijed izneseno ostali su zdravi, te ih zadravamo uz zahtjev, da im dostavite hranu za jedan
mjesec dana, kako im pripada. Ove zdrave Vae
vojnike zadravamo kao taoce, pa se nadamo, da
e na raun ivota vaih vojnika prestati zloinaka pljaka imovine i paljenje kua potenih i slobodoljubivih seljaka ovog kraja'.67
ta se dalje dogaalo, je li obavljena predloena
razmjena nismo mogli utvrditi.
Prva junodalmatinska eta napala je 13. maja 1942.
poslije podne dijelove talijanske divizije Messina
(Mesina) kolonu od 300 vojnika i jednim tenkom
na cesti RogotinGradac kod Strieva, tj. kod zaseoka
Baine. Ubijeno je pet vojnika i dva oficira, a zarobljeno
15 vojnika i pet oficira.
Kada su se Talijani povukli u selo Rogotin, Komanda ete predloila je da im ranjene zarobljenike preda
u zamjenu za sanitetski materijal. Talijanska je komanda prihvatila prijedlog i sutradan su u osloboeni Gradac uplovila tri talijanska broda. Meutim, kada su ranjenici ukrcani, brodovi su otvorili artiljerijsku vatru
po selu: razruena je 21 kua i vie oteeno, poginule
su tri ene, a tri su ranjene. 68
tab Grupe NOP-odreda za Liku postigao je prvih
dana jula 1942. sporazum s predstavnikom generala
Raffaella Peligrea (Rafaelo Peligre), komandanta divizije Re, ije je sjedite bilo u Gospiu, o razmjeni njihovih zarobljenih oficira za osmoricu pripadnika narodnooslobodilakog pokreta koji su se nalazili u njihovim zatvorima: Juru Blaevia iz Gospia (oca Jakova
Blaevia), Katu Rubi-Brkljai i Ruu Brkljai iz
Lea, Josipa Hadelana, Franju uka i Franju Vadlja iz
Zagreba, Janju Kupreanin i Mirka Oklobdiju iz Metka.
Dogovoreno je da se razmjena obavi blizu sela Vukave kod iroke Kule, 9. jula 1942. godine u 11 sati. I sve
je poelo kako je dogovoreno, ali, naalost, zavrilo se
kako nitko nije oekivao.

O tome to se dogodilo, pie dr Nikola Rubi:

... Osobito me je obradovalo pismo sekretara
Otoakog komiteta... u kojem mi javlja Brico da
su moja majka i sestra putene iz zatvora u Vrhovinama i da su prebaene u Gospi radi zamjene.
(...) 9. srpnja 1942. (...) bila je ugovorena zamjena.
(...) Talijani je trebalo da dovedu i predaju tabu
Grupe osmoricu interniraca: ...Oni su dovedeni u
iroku Kulu velikim talijanskim autom Crvenog
kria. Pred tim autom vozio se kao prethodnica
motociklist, a iza njega u osobnom automobilu talijanski oficir, sveenik tuma i voza pod bijelom zastavom i zastavom Crvenog kria. Automobili su ekali nedaleko od andarmerijske stanice u irokoj Kuli dok se izmeu parlamentara
ne odredi mjesto zamjene i druge formalnosti. Ustae su, meutim, odluile da te ljude pobiju prije
nego se izvri zamjena. Poznati ustaki krvnik
bojnik Ivan Devi Pivac, zapovjednik V like bojne, odmah je organizirao dobrovoljce... i uputio ih
na mjesto nedaleko od Kule. A kad je auto s pratnjom krenuo, saekali su ga i zatraili od talijanske posade da izae iz automobila. Talijani su to
uinili bez ikakva protesta i otpora. Na to su ustae otvorile vrata automobila i naloile zarobljenicima da izau i da se postave na desnoj ivici ceste.
Sedam ih je izilo iz kola, dok se Oklobdija skrio
iza vrata i tamo ostao. Ustae su otvorile vatru iz
strojnica i ubile Juru Blaevia, Ruu Brkljai,
Franju uk i Franju Vadlja, dok je Kata Brkljai
pala teko ranjena. Samo dvoje je uspjelo pobjei:
Josip Hadelan i Janja Kupreanin.69

Jedna od metoda talijanskih okupatora u borbi protiv partizana bila je odvoenje manjih ili veih grupa
civila u zatvore i logore. To se dogaalo i na sektoru
Bosanskog Grahova. Tako se polovinom 1942. godine u
talijanskom zatvoru u Kninskoj fortici nalazilo vie od
stotinu zatvorenika.
Sa mnom je bilo pie David Mandi
oko 100 zatvorenika u jednoj tjesnoj i mranoj
prostoriji. Hranili su nas sa 50 grama hljeba i pola
litre vode dnevno.70
Kako se u partizanskom zarobljenitvu nalazilo vie
talijanskih vojnika, partizanska je komanda odluila
da ih zamijeni za one iz kninskog zatvora i u vezi s tim

polovinom avgusta 1942. godine s talijanskom komandom u Bosanskom Grahovu ugovorila sastanak u selu
Borovai, nekoliko kilometara sjeverozapadno od Bosanskog Grahova. Talijansku je komandu zastupao major (?) Marui, obavjetajni oficir divizije Sassari, a
partizanski su parlamentari bili Nikola Kotle, pomonik politikog komesara Petog krajikog NOP-odreda i
Niko Duri.
Dok je D. Mandiu ostalo u sjeanju da su avgusta
1942. godine zamjenili (su nas) 75 zatvorenika za 35 Talijana, Niko Duri, jedan od partizanskih parlamentara, daje malo drukije brojke zamijenjenih:
...Dogovorili (smo se) da za svaka 3 naa zatvorenika damo jednog njihovog vojnika kae
Niko Duri. Sjeam se da smo tada razmjenili
36 italijanskih vojnika za naih 108 interniraca,
medu kojima je bilo i ena, djece i staraca.
(...)
Utanaili smo ... da se zamjena izvri na mostu
kod kue Jovandia u Borovai. I zaista poslije nekoliko dana javili su dan zamjene, koja je zaista
izvrena na ugovorenom mjestu, uz obostrano
obezbjedenje.
Nai internirci su bili veoma iscrpljeni, tako
da mnogi nisu mogli sii sa kamiona nego su ih
po dvojica pridravali i jedva su hodali. Italijani
su, meutim, bili debeli kao praii, samo to nisu bili u uniformi nego u naim civilnim seljakim odjelima; bili su veseli kao i obino.71
U Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu nalazi se vrlo interesantan dokument o pregovorima pri
razmjenama. To je dopis koji je tab XIV n(arodno)
o(slobodilake) udarne brigade 2. septembra 1942. godine poslao komandi peadijske divizije Mostar za
kapetana g(ospodina) Berlingeri Giulio (Berlineri ulio). Dajemo ga u cjelini:
Kao to vam je poznato nalazi se u naem zarobljenitvu vei broj talijanskih vojnika, podoficira i lekara. Na osnovu vaeg dopisa upuenog
ovoj komandi na inicijativu gospodina Otta, dali
smo raspis svim naim vojnim komandama u Jugoslaviji za prikupljanje podataka o zarobljenim
Talijanima. Poto je tu stvar uzela u svoje ruke
naa vrhovna komanda, nadamo se u najskorije
vreme dobiti sve potrebne podatke. Ali smatramo
da se razmena moe vriti i po grupama, ne ekajui podatke o celokupnom broju zarobljenika. To
bi olakalo i tehniku stranu razmene.

Budui da ste voljni vriti razmenu predlaemo prvu grupu od etrdeset i jednog zarobljenika.
U prilogu dostavljamo spisak zarobljenih talijanskih vojnika.
Istovremeno aljemo vam spisak onih 109 rodoljuba koje elimo dobiti u razmenu za gornju
grupu vaih vojnika. Rodoljube, koje iskljuivo
traimo, navodimo onim redom kojim elimo da
budu uzimani u obzir.
Predlaemo da se zamena zarobljenih izvri
8-X-1942 negde u blizini Grahova.
Po naem parlamentarcu dostavite vau konanu odluku i predloge u pogledu tehnike strane razmene. Pored toga dostavite nam i spisak
naih rodoljuba koji se nalaze kod vaih vojnih,
civilnih i sudskih vlasti. Taj spisak emo iskoristiti
za odabiranje naih ljudi u razmenu za sledee
grupe.72
Po svemu sudei, citirano je pismo mogao poslati
samo tab 10. hercegovake brigade, jer u to vrijeme u
sastavu NOV i DVJ uope nije postojala brigada s rednim brojem XIV. (U toku 1942. jedina brigada s tim brojem bila je 14. primorsko-goranska, ali ona je formirana tek 26. novembra 1942. godine!) Prema tome, moglo
se raditi samo o namjernoj upotrebi netanog naziva
zbog uvanja vojne tajne i dezinformisanja talijanske
vojno-obavjetajne slube.
Popis koji je talijanska komanda poslala iz Mostara
na inicijativu gospodina Otta, najvjerovatnije je in.
Hans Ott donio i lino predao tabu Brigade. Naime,
on je u avgustu poslije zarobljavanja u Livnu u vezi s pregovorima o svojoj razmjeni i razmjeni svojih saradnika, u prvo vrijeme postao parlamentar, i to partizanski i njemaki. O toj njegovoj ulozi vie emo govoriti u poglavlju Livanjska razmjena. U sklopu pregovora o razmjeni livanjskih zarobljenika njega je put do
Zagreba i natrag uvijek vodio preko Mostara, a s komandom talijanskih trupa u Mostaru morao je da uspostavi i odrava tijesnu vezu i saradnju ve i zato to
se u talijanskim logorima i zatvorima nalazila veina
osoba koje su partizani u poetku pregovora traili u
zamjenu. Put ga je vodio preko teritorija koji je kontrolisala 10. hercegovaka brigada, a i veza s Vrhovnim
tabom uspostavljana je preko taba te brigade.
Interesantno je, meutim, da je in. Ott, oigledno iz
vlastitih pobuda i radi vlastitih obavjetajnih kombinacija, ne samo pokuao ve i napravio prve korake da se
u razmjene zarobljenika izmeu talijanskih i partizan-

skih komandi unese vie reda i postigne naelan sporazum na viem nivou.
Moda je druga reenica dopisa taba 10. alias 14.
hercegovake brigade dali smo raspis svim naim
vojnim komandama u Jugoslaviji samo nespretno
formulisana. Takvo tumaenje sugerira i sljedea reenica da je tu stvar uzela u svoje ruke naa Vrhovna komanda. Ipak, postoji mogunost da je takva formulacija na neki nain sugerirala da e se i daljnji tok razgovora i pregovora o razmjenama, bar privremeno, voditi
preko taba brigade.
Da su poslije prvog koraka nastavljeni pregovori o
talijansko-partizanskim razmjenama u okvirima koje je
tab Brigade sugerirao citiranim dopisom, potvruju
sauvani, mada nepotpuni, dokumenti: spisak 109 osoba koje su se nalazile po talijanskim logorima i zatvorima to ga je tab talijanskih trupa poslao iz Mostara
tabu 10. hercegovake, odnosno XIV n. o. udarne brigade i spisak italijanskih zarobljenika koje vam aljemo za razmjenu, koji je tab Brigade poslao talijanskoj komandi. Ti spiskovi nemaju popratnih dopisa, bez
peata su, bez potpisa i bez datuma!
Spisak od 109 osoba73 ima rubrike: prezime i ime,
ime oca, ime i djevojako prezime majke, mjesto i datum roenja. Bilo je tu osoba iz raznih dalmatinskih i
bosanskih naselja: rnovice, Bosanskog Grahova, Bitelia, Tikovca, Sinja, Otoka, Zabriia, Livna, Drvara,
Korita, Kninskog Polja, Kazanaca...
Od spiska zarobljenih Talijana sauvana su samo
dva lista: jedan s rednim brojevima 1 7, a drugi s rednim brojevima 36 41, a zarobljenici su pripadali 3. bataljonu 152. puka divizije Sassari.74
Nismo nali dokumente o izvrenoj razmjeni. Meutim, svjedoenja Davida Mandia i Nike Duria o razmjeni izvrenoj u selu Borovai kod Bosanskog Grahova dozvoljavaju pretpostavku da je ta razmjena bila rezultat opisanih pregovora, jer je obavljena u blizini
Grahova, kako je tab Brigade predloio, a prema navodima N. Duria, tom je prilikom zamijenjeno naih
108 interniraca. U brigadnom dopisu govori se o 109
rodoljuba, ali je jedan od razmijenjenih ostao u Kninu.
Dakle, razlika je samo u datumu: tab Brigade dopisom od 2. septembra 1942. predlae da se razmjena izvri 8-X. 1942, a D. Mandiu i N. Duriu ostalo je u sjeanju da je razmjena izvrena polovinom avgusta. Vjerovatno ih vara sjeanje.

Poetkom novembra 1942. po nareenju taba 4.

operativne zone NOP-odreda Hrvatske Braka se partizanska eta od oko 80 boraca prebacila, ponajprije
zbog tekoa u prehrani, na planinu Biokovo. Na ostrvu je ostao samo jedan njen vod. A onda...
... Po odlasku ete Talijani su uspjeli da uhapse uoi godinjice Oktobarske revolucije dva druga Jozu Bodlovia i Andriju Jugovia... Partizanski vod i nai aktivisti brzo su reagirali i odmah postavili zasjedu na moru i na kopnu. U zasjedu je upao talijanski kamion, u kom se nalazio
nitko drugi ve komandant talijanske vojske na
Brau sa svojom pratnjom od 13 vojnika. Svi su
oni zarobljeni. Da bi oslobodili uhapene drugove, nai su Talijanima ponudili zamjenu. Talijani
su je odmah prihvatili, a zatim je i izvrena kod
Pranice.75
Uz taj pasus autor knjige Dalmacija 1942 Drago Gizdi dao je napomenu:
1) J. Bodlovi bio je tada lan O(krunog)
K(omiteta) za BraHvar. Poginuo u avgustu
1943. prilikom osloboenja Bola.
2) A. Jugovi nalazio se na dunosti predsjednika NOO-a Bol.
3) Talijani su kasnije iz zatvora pustili sve (oko
20) drugova Braana, koji su se nalazili u zatvorima na Brau, kao i one u Splitu i ibeniku, koje su
partizani traili.78
Bila je to uspjena razmjena. Samo je pitanje jesu li
braki partizani postupili po direktivi nekog vieg taba ili samoinicijativno.
Prilikom akcije na Sitnicu, juno od Banjaluke, koju
su uspjeno izvela etiri bataljona 1. proleterske NOU
brigade jedna je eta 3. bataljona 4. krajike brigade nou izmeu 19. i 20. novembra 1942. godine saekala dijelove neprijateljske posade (jednu satniju domobrana)
koji su se povlaili i zarobila 65 domobrana. Tri Nijemca i tri domobrana uspjela su pobjei, ali ih je kasnije,
uz pomo seljaka iz sela Sokolova, uhvatio obavjetajni
oficir 7. krajike polubrigade. 77
O tome je tab 4. krajike brigade 21. novembra izvijestio tab 1. udarnog NOU korpusa i tab 5. NOU divizije:
Zarobljene domobrane smo uputili u Bos. Petrovac Komandi podruja da ih uputi njihovim kuama. Dva oficira i tri Nijemca uputili smo isto
Komandi podruja da ih stavi Vrhovnom tabu

na raspolaganje, ukoliko bi bili potrebni za razmjenu.78

Z a r o b l j e n i c i su prikljueni ve postojeoj grupi zar o b l j e n i h Nijemaca o ijoj je razmjeni Vrhovni tab preg o v a r a o . Meutim, njihova je razmjena obavljena tek u
m a r t u 1943- godine, u toku etvrte neprijateljske ofanzive.
U izvjetaju taba 3. operativne zone Glavnom tabu
NOP-odreda Hrvatske od 20. novembra 1942. godine naao se i podatak da je jedan bataljon I. slavonske narodnooslobodilake partizanske udarne brigade...
... postavio zasjedu 200 metara od ulaza u Novu Gradiku, na koju je naiao jedan civilni auto ... U automobilu se je nalazila jedna umarska
komisija koja (je) zarobljena i dopremljena u tab
Zone ... Zarobljenici su 4 ininjera, od njih dva su
inovnici Ministarstva uma i ruda, a druga dvojica namjetenici umske uprave u Novoj Gradiki
(Sada vodimo pregovore o razmjeni), o emu e
biti rijei u politikom i informativnom izvjetaju.79
Mada nismo nali dokumente taba 3. operativne
zone koji se odnose na pregovore o razmjeni etvorice
inenjera, sudei po svemu, tab zone poslao je lugara
Jovana Bakarca u Novu Gradiku s ponudom za razmjenu. To indirektno potvruje telegram Drage Jileka,
tadanjeg zapovjednika UNS-a, poslan u Novu Gradiku upskoj redarstvenoj oblasti na ruke upravitelja g.
Wagnera 2. novembra 1942. godine. Dajemo ga doslovno:
Lugaru Jovanu Bakarcu dozvoliti i omoguiti
pregovore sa partizanskim odredima u pogledu
putanja na slobodu zarobljenih ininjera Kfnoti
Loger Knez i kopac. Rezultat pregovora lugar e
obavjeavati Redarstvenu oblast u Novoj Gradiki a ova e o svemu najurnije dostavljati istim
putem izvjea potpisanom. Bez prethodnog
odobrenja neka redarstvena oblast nita ne preduzima.80
Deset dana kasnije, 12. novembra 1942, proelnik
protukomunistikog Odjela III Ureda I UNS-a dr
Aleksandar Benak obraa se, u vezi sa zarobljenim inenjerima, po Jilekovu nareenju, upskoj redarstvenoj oblasti u Novoj Gradiki s pitanjem:
... da li se vode pregovori sa partizanima o njihovom izruenju bilo sa kojom oblasti. Broj:
80148.81
U meuvremenu je uspostavljena veza izmeu ta-

ba 3. operativne zone i upske redarstvene oblasti u

Novoj Gradiki. tab Zone je za zarobljene inenjere,
oigledno, u zamjenu traio vie uhapenih pripadnika
NOP-a, dok je zapovjednik UNS-a Jilek insistirao na
brojanom reciprocitetu poslavi upskoj redarstvenoj
oblasti u Novoj Gradiki 25. novembra sljedea uputstva i nareenja:
U predmetu ing. kopca i drugova jedino je
naslov ovlaten za voenje pregovora. Partizanima odgovoriti da pristajemo na izmjenu jedino na
osnovici 4:4. Partizani neka dostave popis dvadesetorice od kojih emo mi izabrati etvoricu. Potrebno je istima diktirati da se sauva autoritet
vlasti. Broj 88813.82
Zapovjednik UNS-a Drago Jilek, oigledno, nije bio
naroito zainteresovan za razmjenu etvorice inenjera: znao je da oni nemaju pojma o radu ustake obavjetajne slube i njenih agenata u partizanskim redovima ili u redovima ilegalnog NOP-a, njihova radna
mjesta nije bilo teko popuniti, a njihovo radno podruje ume i rude ionako je bilo pod partizanskom kontrolom.
Ponudu taba 3. operativne zone za njihovu razmjenu Jilek je ipak prihvatio ne elei da prekine uspostavljenu vezu zlu ne trebalo! Upozorenje o liavanju
upskog redarstva u Novoj Gradiki bilo kakvih kompetencija u pregovorima, uz izriito nareenje da bez
prethodnog odobrenja... nita ne preduzima, bilo je posljedica ve izdane okrunice o zabrani bilo kakvih
pregovora sa partizanima. 83
tab Zone nije pristao na ustaku ucjenu o dostavljanju popisa dvadesetorice od kojih e... (ustae) izabrati etvoricu i pregovori su prolongirani. Budui da
su ustae insistirale na reciprocitetu 4 :4, naglaavajui
da to nije priedlog nego zahtjev,84 tab Zone je prihvatio taj reciprocitet i dopisom od 17. decembra 1942,
koji je potpisao politiki komesar zone Marijan Stilinovi, u zamjenu za zarobljene inenjere traio Zlatu egvi Noru, Anu Paveli Hanu, Maru eatovi i Svetozara
Bosjeria. upska redarstvena oblast je 6. januara
1943. odgovorila da je Ana Paveli umrla 2. 9. 1942,
Zlata egvi 14. 9. 1942...85
Pregovori su nastavljeni i zavreni tek 8. februara
1943. kada su razmjenom zarobljenih inenjera dobiveni Ljubica Buba Jani, Ljudevit Beloevi, Marija Smiljani i Anka Liina.86

Druga lika i 4. kordunaka brigada 24. oktobra

1942. godine napale su i likvidirale jako neprijateljsko
uporite Tuilovi Brezova Glava, zarobivi 427 nep r i j a t e l j s k i h vojnika. Medu zarobljenima su se nalazila
i dva ustaka potporunika iz 1. klase ustake vojne
akademije u Zagrebu: Tomislav Stilinovi i Boidar Mati. Uplaeni za ivot, pokuali su, na zaista naivan nain. da prevare partizanske rukovodioce i prikau se
pristalicama i aktivistima narodnooslobodilakog pokreta. Prema navodima Ignjatija Gnjace Perica, tadanjeg naelnika Komande Kordunakog podruja, Stilinovi je tvrdio da je uestvovao u graanskom ratu u
paniji, a Mati da je uestvovao u akciji kojom je oteena glavna pota i transformator u Zagrebu!
Providni pokuaji dvojice ustakih oficira da se lano predstave brzo su i lako razoblieni i utvren je njihov pravi identitet. Poslije istrage obojica su prebaena
u zatvor Kordunakog vojnog podruja.
Glavni tab Hrvatske odluio je da zarobljene ustake oficire zamijeni za komuniste Jerka Bakovia i Jou
Horvata, koji su bili u ustakim logorima. Bakovi je
svojevremeno bio s Radom Konarom i Stipom Ugarkoviem u partijskoj eliji koja je rukovodila tehnikom
Centralnog komiteta KP Hrvatske. Kada je zagrebaka
ustaka policija uhapsila Milana Huperta, on je, pored
ostalih, provalio i Bakovia, koji je zato zavrio u logoru Jasenovac. Joa Horvat, pekarski radnik, pao je u
ruke ustake policije poetkom 1942. godine, poslije jedne diverzantske akcije i zavrio je u logoru Stara Gradika.
Prepiska o toj razmjeni trajala je cijeli novembar i
na kraju je dogovorena za 1. decembra 1942. godine.
Tog su dana u 10 sati prije podne na most preko rijeke
Korane kod sela Barilovia stigli ustaki parlamentari
s ustakim efom policije u Karlovcu Prohaskom na elu, a preko Kosijerskog sela doao je partizanski parlamentar Ignjatije Gnjaco Peri. Poto su jedan drugome
pokazali svoja punomoja, obavljena je razmjena. Bila
je to prva razmjena ratnih zarobljenika na Kordunu! 87

Mislei da su Ignjatije Peri, kako je pisalo u njegovu punomoju, i Gnjaco Peri dva ovjeka, Prohaska je
izrazio elju da bi hteo da se sastane sa Gnjacom, na
to je on pristao i o svemu tome napisao:
U 12 asova zvanini deo zadatka bio je zavren, pa smo svi zajedno... krenuli u Kosijersko

Selo. Partizani i narod su i dalje pred licem itave

neprijateljske posade i ustakih rukovodilaca iz
Karlovca manifestovali i slavili.
Odmakli smo se od mosta jedno stotinjak metara. Nalazili smo se na slobodnoj teritoriji Korduna, a Prohaska je i dalje pitao da li e stvarno
imati sreu da se sastane sa Gnjacom Periem. To
njegovo esto ponavljanje jednog te istog bilo mi
je dosadilo. I ako jo nismo bili stupili na sigurnije tlo, okrenuo sam se Prohaski i ostalima i iznenadno im saoptio da sam ja Gnjaco Peri. Ovo
saznanje iznenadilo je prisutne a posebno Prohasku. On mi je kasnije priznao da je oekivao
susret s jednim starijim, snanijim i otrijim ovekom, ovekom koji je od poetka ustanka 1941.
krstario svojom jedinicom po Kordunu i ee dolazio u blizinu njihovih garnizona u Karlovcu,
Skakavcu, Vukmanoviu i Bariloviu. 'Pa na koncu na ovom terenu Vi ste imali i zapaenih uspjeha', cinino je izjavio Prohaska, 'Eto zbog ega
sam elio da se sastanem s Vama'. (...)
Dolaskom u Kosijersko Selo borci i narod ostali su na svojim mestima. Samo mi je komandir ete priao i raportirao da je stanje redovno, mada
nije bio obavezan na taj raport. Za vreme raporta
iznenadno se pojavio na belom konju Mili Dejanovi, komesar odreda, to je za ustae bio jo jedan veliki dogaaj, jer su elele da se susretnu i s
jednim politikim komesarom. Prohaska je, onako policijskim oima, sve to posebno, dobro pratio
i nastojao da to vie ivih slika i dogaaja dobro
zapamti kako bi po povratku u Karlovac mogao
to bolje i vernije ispriati svojim pretpostavljenim stareinama ta je sve video (istakli autori).
Pre nego to se vratio u Barilovi, zamolio me je
za dozvolu da se sa mnom i Dejanoviem fotografie kako bismo mi i on imali trajnu uspomenu na
dan naeg prvog sastanka. (...) Nakon dva meseca
Prohaska je po jednoj eni, koja se vraala iz Karlovca na Kordun, poslao obeane fotografije. 88
Bilo je, eto, i takvih situacija kada se smatralo um
jesnim ak i jednom funkcioneru ustake policije do
zvoliti da osmotri to se dogaa na slobodnom parti
zanskom teritoriju, i da se za uspomenu na taj doga
daj fotografie s partizanskim obavjetajcem i politi
kim komesarom!
Poslije osloboenja Bihaa 4. novembra 1942. godi
ne, 4. divizija 1. bosanskog udarnog korpusa orijentisa

la je svoje snage prema utvrenoj neprijateljskoj liniji

B o s a n s k i Novi Ljubija, tzv. odbrambenom pojasu Jugozapad, i u borbama koje su poele 18. novembra nanijela neprijatelju teke gubitke: 6. ustaka bojna i dvije
domobranske satnije bile su razbijene, a jedna bojna 1.
domobranske pukovnije oko 600 ljudi zarobljena.
Jedinice 4. divizije poele su nakon proboja utvrene linije i razbijanja neprijateljskih snaga proeljavati teren, hvatati i zarobljavati manje grupice rasprenih neprijateljskih jedinica.89 Pritom su naile na grob svoga
druga Ilije Malea, komandira voda u 3. bataljonu 6.
krajike brigade. Njegova je jedinica napadala uporite
na trigonometru Pota na Novskoj planini, ali ga nije
uspjela zauzeti. Izgubivi, meutim, susjedni poloaj na
Veljkia-brdu, neprijatelj je ipak bio prisiljen da se povue. Doavi sutradan na taj poloaj, borci su zatekli
(smo) na brisanom prostoru ispred mitraljeskog gnijezda svjeu humku sa krstom od dasaka, na kojem je neko od neprijateljskih vojnika napisao 'Slava palom junaku Iliji Maleu i dvojici nepoznatih drugova.90
O tom proeljavanju terena politiki komesar 4. divizije Dimitrije Bajalica Baja izvijestio je 19. novembra
tab 1. bosanskog korpusa da su oieni Dolovljani
prema Ekiima (Bosanski Novi primj. autora), zarobljeno desetak domobrana, jedan pukovnik i jedan natporunik.91
Bili su to u stvari potpukovnik Ivan Severovi, komandant neprijateljske odbrambene linije Javorak-Brajia Tavan, i natporunik Teufik Pleteli.
Durica Labovi i Milan Basta u knjizi Partizani za
pregovarakim stolom 19411945. piu da je...
... Desetak dana poslije njihova zarobljavanja,
kad su pomno ispitani svi zarobljenici, 2. decembra 1942. godine, tab 4. divizije, kojom su komandirali Josip Maar oa i Milinko Kui, predloio
(je) ustako-domobranskoj komandi da se izvri
razmjena domobranskih oficira za zatvorene pripadnike narodnooslobodilakog pokreta.
Autori dalje navode da su ustae vrlo brzo odgovorile na prijedlog taba 4. divizije, a zatim citiraju taj
odgovor:
U spoju vaeg pisma od 2. decembra 1942. godine (istakli autori) pod brojem 6199, saopava
vam se da su za zamjenu zarobljenog potpukovnika Ivana Severovia i natporunika Teufika Pletelia zatraene osobe, tj. Mubera Karabegovi i Jelica Herceg. Zatraene su od zapovjednitva banjalukog zdruga u Banjaluci, i tamo su na raspo-

laganju. Trea zatraena enska Zaga Umievi

nije jo mogla biti pronaena kod odnosnog etnikog zapovjednitva, te e vam se takoer saopiti im bude naena. Kako se ova zamjena ne bi
otegla, predlaemo da zamjenu izvrimo odmah,
a navedena Umievi uputit e vam se naknadno,
a ukoliko ne bude pronaena imenujte vi jednu
odgovarajuu osobu koja e vam se uputiti...82
Citirani dokument u verziji D. Labovia i M. Baste
zbog neshvatljivih se razloga poprilino razlikuje od
originala. To e italac lako uoiti uporeujui njihov
tekst s tekstom originala:
U spoju naeg pisma od 2. om. pod O(evidnik) br(oj) 6199, poslatogpreko naih kurira (istakli autori) pravcem GlinaMajaKlasni, koje ste
valjda primili saopava Vam se, da Vam za zamjenu za zarobljenog potpukovnika Ivana Severovia i natporunika Teufika Pletelia zatraene
osobe t.j. Mubera Karabegovi i Jelica Herceg stoje kod Zapoviednitva Banjalukog Zdruga u Banja Luci na raspolaganju. Trea zatraena enska
Zaga Umievi nije jo mogla biti pronaena kod
odnosnog etnikog zapovjednitva, te e Vam se
takoer ustupiti im bude mogue.
Kako se ova zamjena nebi otegla predlaem
da zamjenu izvrimo odmah a navedena Umievi uputiti e Vam se naknadno a u koliko ne bude pronaena imenujte Vi jednu odgovarajuu
osobu koja e Vam se uputiti.
O tome je obavijeteno Zapovjednitvo Banjalukog Zdruga kao i Vae Vrhovno zapovjednitvo preko zrakoplova u Luci Palanci.93
Zbog sintagme vaeg pisma umjesto naeg pisma,
koju su sami napravili, autori su i datum dopisa Ministarstva hrvatskog domobranstva (2. decembra) naveli
kao datum dopisa taba 4. krajike divizije.
No, nije sve u tome. Vratimo se na poetak dogaaja. Potpukovnik Severovi i natporunik Pleteli zarobljeni su 18. novembra 1942. godine kod Suhae. Tri dana
kasnije, 21. novembra (a ne 2. decembra!) tab 1. bosanskog NOU korpusa (a ne tab 4. divizije!) alje dopis pod
brojem 597 gospodinu pukovniku Slavku Petruharu
Bosanski Novi, nudei zamjenu zarobljenih domobranskih oficira...
... za Zagu Umievi, koja je zarobljena izmeu 16. i 17. oktobra t.g. u Srbcu od strane etnika
Velimira Banjca, a bila je na sasluanju u tabu
etnikog bataljona 'Knez Arsen' u Ilovi, a zatim

vjerovatno poslata na sasluanje u Joavku, i Berku Karabegovi koja se d a n a s po obavjetenjima

s a k o j i m a m i r a s p o l a e m o n a l a z i u l o g o r u Bos.
G r a d i k a , J a s e n o v a c ili b a n j a l u k i z a t v o r , i J e l i c u
E r c e g r o d o m iz Bos. Novog, k o j a se n a l a z i u zag r e b a k o m zatvoru. 9 4

Dopis je potpisao komandant 1. bosanskog NOU

korpusa Kota Nad, i to svojim imenom, kao to se uvijek potpisivao.
Iz Bosanskog Novog pismo je stiglo u Zagreb, u kancelariju Glavnog stoera Ministarstva Hrvatskog Domobranstva, koji je prihvatio ponudu razmjene zarobljenika i svoj odgovor od 2. decembra poslao Posadnom zapovjednitvu u Glini, s popratnim dopisom:
Priloeno urno pismo sa uputama za zamjenu kod partizana zarobljenih astnika a koje je
upueno zapoviedniku I. Bosanskog NO Udarnog
Korpusa Kosti imade se preko jednog povjerljivog
seljaka iz sela Maje predati u selu Klasni odgovarajuoj osobi u svrhu da se odnese najbliem
partizanskom zapovjednitvu posredstvom seljaka iz sela Klasni, kojima je poznato gdje se nalaze partizanski postavi.
Dotino partizansko zapovjednitvo umoliti,
da pismo bude urno predano njihovu zapovjednitvu podruja u s(elu) irovac odnosno da dode
u ruke zapoviednika Koste.95
Gornji dopis nije datiran, ali se iz ve citiranog dokumenta vidi da je pisan 2. decembra 1942. godine, a na
njemu se nalazi i potvrda Zapovjednitva Petrinjskog
zdruga, da je po prednjem postupljeno, uz naznaku
Br.: 1605/Taj., Glina, 5. XII. 1942. god..
Iz dopisa od 2. decembra vidi se da je Glavni stoer
domobranstva obavijestio tab 1. bosanskog NOU korpusa, odnosno partizansko Vrhovno zapovjednitvo
preko zrakoplova u Luci Palanci da prihvaa ponuenu razmjenu. U arhivi Vojnoistorijskog instituta u Beogradu o pismu baenom iz aviona nismo nali pismene tragove. Vjerovatno je to bilo 1. decembra jer Glavni
stoer domobranstva navodi taj datum i kao dan obavjetenja taba Korpusa i kao dan kada je izdao nareenje Zapovjednitvu Banjalukog zdruga da od odnosnog etnikog zapovjednitva trai putanje Zage
Umievi na slobodu.96 Zapovjednitvo je 16. decembra 1942. izvijestilo Glavni stoer domobranstva da je
15. decembra zamjenik etnikog voe Luka Radi bio
(je) osobno u Banja Luci i da je tom prilikom od njega

zatraeno putanje Zage Umievi na slobodu, ali da je

on izjavio da...
... ne moe sigurno obeati, jer se imenovana
sada nalazi kod svoje tetke u banji Vruici kod
Teslia a Tesli je sada odsjeen od etnikih snaga poto su ovim krajem ovladali partizani.97
U meuvremenu Berka Karabegovi i Jelica Herceg
su, po nareenju Ustake nadzorne slube od 4. decembra 1942. godine, prebaene iz ustakog logora preko
Zagreba, Banjaluke i Prijedora u Sanski Most i 9. januara u okolini Starog Majdana izvrena je razmjena.
Nakon povratka iz zarobljenitva potpukovnik Ivan
Severovi je u svojoj pismenoj izjavi datoj na zahtjev
Glavnog stoera domobranstva pri opisu razmjene dao
i sljedei pasus:
Preavi preko Grmea jo istu veer stigli
smo do taba Korpusa, gdje su nas zadrali sve do
9. sijenja, koga smo dana krenuli radi razmjene
prema Starom Majdanu. Kad smo doli na mjesto
razmjene ustanovljeno je da su na zamjenu sa nae strane stigle samo dvije osobe, dok su trebale
stii tri. Partizani zbog toga nisu htjeli pustiti natporunika Pletelia i vratili su ga natrag s tim da
e ga pustiti im se pronae osoba, koju su oni
traili, odnosno jedna druga ije su ime dali...98
Zaga Umievi, sekretar Okrunog komiteta KPJ za
srednju Bosnu tom prilikom nije, a nije ni mogla biti zamijenjena. Ona je ve bila na slobodi: kada su se jedinice 1. proleterske i 3. krajike brigade pojavile na podruju Teslia i 28. decembra zauzele Gusti Tesli, Zaga
Umievi im se pridruila. Pridruila im se i etnika
eta s tog terena, iji je komandir Nedo Nedi titio Zagu i u kojoj su utoite i zatitu u najteim danima nali
jo neki komunisti.
Uskoro je otpoela i etvrta neprijateljska ofanziva
na slobodni teritorij pa zamjena natporunika Pletelia
nije obavljena. Sticajem okolnosti naao se meu partizanima kao zarobljenik, a zatim je vlastitom odlukom
ostao s njima kao saborac. Zalaganjem na radu i hrabrou u borbi brzo se je snaao u novoj sredini. Kasnije
je postao naelnik taba 8. krajike brigade.

U prvoj polovini decembra 1942. nekoliko su puta

obavljene razmjene s Talijanima u selu Rakiima, est i
po kilometara sjeveroistono od iroke Kule. Za razliku
od likih partizanskih jedinica, koje nikada nisu osku-

dijevale zarobljenim talijanskim vojnicima, talijanske

su jedinice malokad uspijevale da zarobe nekog partizana. Interesantno je kakvim su se sredstvima sluile
talijanske komande da bi obezbijedile zarobljenike za
razmjenu. O tome nalazimo podatke u izvjetaju Orunike postaje Gospi od 12. decembra 1942. godine, u
kojemu doslovno pie:
Dne 8 prosinca u nou Kraljevski Italijanski
Karabinjer u Gospiu, postaje 93, u saradnji sa
orunikom ove postaje Stjepanom Crnogorcom i
ovdanjim redarstvenim organima iz Gospia
uhitili su nie navedene osobe pod sumnjom da
su komunisti i stavili ih u ovdanji italijanski zatvor i tO:...
Poto je poimenice naveo imena i prezimena 19
mukaraca i 15 ena, zapovjednik narednik Petar Sabljak nastavlja svoj izvjetaj:
Sve napred navedene osobe uhiene su i stavljene u talijanski zatvor, a za koje se ima podataka da e sve biti zamjenjene za zarobljenike talijanske kod partizana.99
A Orunika postaja iroka Kula dopisom broj
484/taj. od 14. decembra 1942. godine izvjetava Zapovjednitvo 2. orunikog krila u Gospiu:
Dne 9, 10 i 11 prosinca 1942. dola su 2 talijanska vojnika samovoza teretna i jedan luksuzni, iz
Gospia u iroku Kulu, u kojim samovozima su
Talijani 9. o. mj. dovezli 24 osobe navodno zarobljene partizane to mukih to enskih i iste odvezli u selo Rakii... i tamo ih zamijenili za svoje
zarobljene astnike i vojnike kod partizana.
(...)
11. o. mj. opetovano su Talijani dovezli iz Gospia vie graanskih osoba i odvezli ih u selo Rakii, gdje su dobili 6 talijanskih vojnika, a u zamjenu dali 6 graanskih osoba.100
ini se da Talijani taj put nisu uspjeli ba sve pohapene Gospiane da zamijene, jer u citiranom izvjetaju
gospike orunike postaje nalazimo i ovaj pasus:
Dne 11. ov. mjeseca Talijanske vlasti zaista su
nekuda prema irokoj Kuli odvezli na samovozu
nekoliko navedeni pritvorenika navodno u zamjenu ali su iste povratili nazad, navodno da ih partizani nisu htjeli primiti jer da nisu njihovi pripadnici.
(...)
Istina je zavrava zapovjednik gospike an-

darmerijske stanice ima i takovi koji uope nemaju pojma za nita.101

U borbi u selu Trijebovu kod MrkonjiGrada decembra 1942. godine etnici su zarobili Krstu egrta i
dvije partizanke, borce 10. hercegovake brigade. Meutim, njih troje ubrzo su, vjerovatno jo u decembru,
zamijenjeni, jer u izvjetaju taba Operativnog sektora
JajceMrkonji-Grad Vrhovnom tabu od 4. januara
1943. godine nalazimo i ove retke:
Zarobljene drugove dobili smo od etnika. Zamjenu smo izvrili za njihove taoce. Jednu su nam
drugaricu ubili koja je bila poela bjeati. Tukli su
ih i maltretirali.102

Tako bi, u najkraim crtama, izgledao pregled pokuanih i obavljenih razmjena aktivista NOP-a i zarobljenih partizana iz kvislinkih i talijanskih zatvora ili
logora te onih koji su se nali u etnikim rukama za
zarobljene pripadnike neprijateljskih formacija u toku
1942. godine.
Ono to je reeno za 1941. vrijedi i za 1942. godinu:
obje su strane u toku pregovora i razmjene dolazile do
vie ili manje vrijednih obavjetajnih podataka o protivniku, ali koliko smo mogli da utvrdimo, pritom jo
nije bilo ubacivanja vrbovanih agenata u protivnike
redove.
Iz ovog pregleda razmjena u 1942. godini izdvojili
smo samo dvije: tzv. slavonsku razmjenu (avgust-septembar 1942), u kojoj je razmijenjen i Andrija Hebrang,
te livanjsku razmjenu, koja se vremenski priblino
podudarala s prvom i kojom je de facto rukovodio
Vrhovni tab NOV i DVJ. Pregovori oko tih razmjena isprepleli su se. Slavonska je izvrena, ali je vjerodostojnost nekih dokumenata, objavljenih u literaturi o toj
razmjeni, posljednjih godina dovedena u sumnju. Livanjska je, pak, oznaila uvod u napore partizanskog
Vrhovnog taba da za svoje jedinice izbori status zaraene strane, a istovremeno i poetak dalekosene vojno-diplomatske igre koja e se nastaviti u martu 1943.
godine. Ako italac pronae jo neki razlog zato smo
slavonsku i livanjsku razmjenu izdvojili iz konteksta ostalih razmjena izvrenih u 1942. godini, onda e to
biti samo dokaz njegove pronicljivosti ili sklonosti kombinacijama koje nisu zasnovane na ba vrstim temeljima.

Livanjska razmjena (avgustseptembar 1942)

U maru prema Bosanskoj krajini grupa udarnih
brigada pod neposrednom komandom Vrhovnog taba
oslobodila je 7. avgusta 1942. godine Livno. Tom je prilikom u partizansko zarobljenitvo pala i grupa Nijemaca: direktor livanjskog biroa berlinske firme Hansa
Leichtmetall A. G. (Hanza Lajhtmetal A. G.) Anton Jorgo i ekipa za geoloko istraivanje pet buakih majstora s in. Hansom Ottom (Ot) na elu. Bila je tu i Jorgova supruga. Svi su oni, premda civili, zajedno s grupom ustaa i domobrana, pruali otpor iz utvrene
zgrade biroa Hansa Leichtmetall (kua dra Mitrovia) do posljednje mogunosti. Tek kada su partizani otvorili artiljerijsku vatru na zgradu, istakli su bijelu zastavu jer se u zgradi nalazilo etiri hiljade kilograma
eksploziva.
Iz zgrade je izala jedna ena koja je poslata
kao parlamentarac, da uje nae uslove. Mi smo
zatraili bezuslovnu predaju svih i sveg oruja i
druge opreme pribiljeio je Pako Romac, politiki komesar Omladinske ete 1. proleterske
brigade u svojim sjeanjima. ... Komanda odbrane u Mitrovievoj kui pristala je na nae uslove. U dogovoreno vreme poeli su izlaziti iz kue
dignutih ruku iznad glave.103
Prema njemakim dokumentima, partizanska je komanda garantovala Nijemcima da e ih tretirati po meunarodnom zakonu kao zarobljene oficire, a ostalima, domobranima i ustaama, garantovano je vojniko
zarobljenitvo. I jednima i drugima je, prema jednom
njemakom dokumentu, najavljena mogunost zamjene za zarobljene partizane. Opkoljeni su se tada predali i nakon toga su odvedeni u manastir Goricu, u blizini
Livna, gdje se nalazio tab 1. proleterske brigade i gdje
su podvrgnuti istrazi104 koju je vodio dr Vladimir Velebit, ef vojno-sudskog odsjeka Vrhovnog taba.
U jesen 1942. ispitivao sam skupinu njemakih zarobljenika izjavio je dr V. Velebit u jednom poslijeratnom intervjuu. Jedan zarobljeni njemaki inenjer predloio mi je da pokuamo
razmjenu zarobljenika s Nijemcima. Ponudio je
da sm ode do njemakih jedinica, uvjeravajui
nas kako e organizovati razmjenu. Savjetovao
sam se s drugom Titom i on je pristao na taj eksperiment, premda je postojala opasnost da se taj
inenjer vie ne vrati.105

Inicijativa za razmjenu zarobljenika dola je i od zarobljenog livanjskog kotarskog predstojnika Marka akia, koji je predloio da se on i nekoliko graana, mahom pripadnika ustake pripremne bojne, zamijene
za 22 lica iz Livna, koji su sprovedeni u Mostar dana
26. VIII. 1942, a meu kojima su bili aktivisti NOP-a Anto Krezo, Dragutin Morovi i dr.106
I njegov je prijedlog prihvaen.
Tako su poeli livanjski pregovori koji e dovesti
do prve razmjene zarobljenika u neposrednoj reiji
Vrhovnog taba NOV i DV Jugoslavije.
Danas smo, u sporazumu sa drugom Markom javio je komandant 1. proleterske brigade Koa Popovi 12. avgusta Titu uputili u
Mostar jednog ovdanjeg graanina i jednog Nemca da posreduje u razmeni zarobljenika.107
Drug Marko bio je Aleksandar Rankovi, jedan ovdanji graanin livanjski trgovac Jakov Kai, a jedan Nemac in. Hans Ott.
In. Hans Ott nosio je spisak jedanaestorice partizana koje je Vrhovni tab traio u zamjenu za njega i grupu Nijemaqa, a Jakov Kai je nosio pismo Marka akia, biveg kotarskog predstojnika u Livnu, pisano 11.
avgusta i upueno zapovjedniku 6 pjeake divizije na
ime glavara Stoera (naelnika taba) podpukovnika
Kliania (Vjekoslava). (Kasnije se V. Kliani naao u
redovima partizana i u prvoj polovini 1944. godine postao ef vojno-obavjetajnog odsjeka Vrhovnog taba
NOV i POJ!)
Pismo Marka akia poinje reenicom:
Jao to vam je poznato Livno se nalazi u rukama partizana od noi 4/5 o. m.
italac ne mora znati psihoanalizu da bi shvatio
greku: u pismu zaista stoji Jao umjesto Kao! No, za
nas je mnogo interesantniji onaj dio pisma Marka akia koji se odnosi na sam prijedlog razmjene:
Ja se nalazim u zarobljenitvu, kao i nekoliko
naih graana, kod partizanskih vlasti, a pored
toga sam i ranjen. Partizanske vlasti su prihvatile
moj predlog da se izvri zamjena moja i tih nekoliko graana za 22 lica iz Livna...
Molim vas da se odmah, najaurnije stavite u
sporazum sa upskom redarstvenom oblasti u
Mostaru, te da ustanovite da li se ti ljudi tamo nalaze. Ukoliko se nalaze tamo, da odmah telefonom izvjestite generala g. Lukia da on trai telefonom od ministra g. Artukovia da istim putem
odobri da se razmjena izvri.

General Mihajlo Luki bio je zapovjednik III domobranskog zbora, u ijem su sastavu bile 5. i 6. pjeaka
divizija, a Andrija Artukovi ministar unutranjih
poslova tzv. NDH.
S Markom akiem vodeni su detaljni razgovori i o
tehnikoj strani realizacije razmjene. To potvruje dalji
tekst njegova pisma Klianiu:
Po ishoenju odobrenja, molim vas javiti po
kuriru koga d a n a i u koliko sati e biti kamion sa
tim licima kod orunike postaje Studena Vrela.
Tu neka se iskrca Dragutin Morovi, a ostali neka
produe naprijed dok ne sretnu grupu sa naim
ljudima. Ja u toj grupi neu biti, jer u ostat kao
jamstvo da e se razmjena poteno izvriti. Kada
se ove dvije grupe razmjene, onda emo se razmijeniti i Drag(utin) Morovi i ja.
Ukoliko navedena lica ne budu u Mostaru, nego su otpremljena za Sarajevo ili Jajce, onda molim ustanovite gdje su, pa ih potom, kad g. ministar odobri razmjenu, dopremite hitno u Mostar i
dalje postupite kao naprijed.
Najnunije je, naroito obzirom na moju ranu,
pa vas molim da stvar svrite po mogunosti u toku jednog dana.
Prilaem osobnu ispravu radi identifikacije
potpisa.108
In. Hans Ott i Jakov Kai krenuli su iz Livna automobilom do Podhuma, odakle su pjeice produili do
Arana, gdje su prenoili u nekoj gostionici. Sutradan,
13. avgusta, stigli su preko Imotskoga u Mostar s ovlaenjem partizanskog komandanta Livno, zapravo komandanta 1. proleterske brigade Koe Popovia, da
razgovaraju o razmjeni zarobljenih Nijemaca i ustakih funkcionera za zarobljene partizane i u Livnu pohapene pripadnike ilegalnog NOP-a.
Je li in. Ott u sporazumu s partizanima prije polaska iz Livna poslao kurira do prvog neprijateljskog uporita s molbom da ono obavijesti zainteresovane u Mostaru o mogunosti njihove zamjene za zarobljene partizane, ili je to obavio telefonski nije n a m poznato. Meutim da je to na neki nain uinjeno, potvruje dopis
mostarske filijale Organizacije Todt (Organizacija
Tot, skraeno OT) pretpostavljenoj komandi u Zagreb
od 12. avgusta u 10,55 sati, kojim je ta komanda obavijetena da je u izgledu (je) zamjena Nijemaca zarobljenih u Livnu za zarobljene partizane. Tu prvu informa-

ciju o mogunosti razmjene njemaki poslanik u Zagrebu Siegfried Kasche (Zigfrid Kae) prenio je istog dana
svom ministarstvu inostranih poslova.'09
Gospodin Kai Jakov... donio je danas u 8,45
sati pismo ustakog predstojnika u Livnu aki
Marka izvijestio je 13. avgusta 'velikog upana
Velike upe Hum' Petra Zlatara zapovjednik 6.
pjeake divizije pukovnik Franjo Pacak. Istovremeno mu je uputio i Kaia radi daljeg uredovanja ... poto se radi o graanskim osobama.110
Istog je dana veliki upan telegrafski obavijestio
gospodina ministra Benaka u Sarajevu o akievu
pismu. Sutradan, 14. avgusta, stigao je Benakov odgovor:
Prihvaa se predlog o zamjeni i biti e izrueni 22 pritvorenika koji se sada nalaze u Sarajevu
uz uvjet, da se nijednoj pritvorenoj osobi u Livnu
nita ne dogodi te da e se razmjena obaviti za
nekoliko dana, kad stigne pismeni odgovor iz
Ministarstva u Zagrebu.111
I pukovnik Pacak je kod domobranskih mjerodavnih vlasti pokrenuo pitanje zamjene zarobljenih astnika u Livnu zatraivi 15. avgusta ifrovanim telegramom od Glavnog stana Poglavnika obavjetenje da
li se mogu i smiju povesti pregovori o zamjeni zarobljenih astnika.112
Odgovor je stigao tek 19. avgusta i bio je vrlo
kratak: Vojskovoa (Slavko Kvaternik primj.
autora) nije usvojio predlog za pregovore sa partizanima.113
Trinaestog avgusta navee in. Ott doletio je avionom u Zagreb i sutradan, 14. avgusta, prijepodne razgovarao s njemakim generalom u Zagrebu Edmundom Glaise von Horstenauom (Glez fon Horstenau) i
njemakim poslanikom Kascheom. Poslije razgovora s
Ottom, Kasche je razgovarao s hrvatskom vladom, a
preko generala Glaisea obratio se i komandantu talijanske 2. armije generalu Mariu Roatti (Mario Roata)
sljedeom depeom:
Ekselencijo! Prilikom pada Livna palo je partizanima u ruke osam njemakih dravljana. Na
asnu rije gospodina Otta, oni su ga danas poslali kao pregovaraa. Partizani nude osloboenje
dravljana Reicha (Rajha) ako im predamo zarobljene partizane: Dragicu Pravicu, studenticu, skupa s njenim bratom, edomira Pleevia, Miru

Popovia, Latifi efika, Bari Jozu, Alku imia, Spahu Grgia, Ivicu Vujanovia, Arifa efu i
Niku Mihajlovia (pravilno: Mihaljevia primj.
autora).
Najvei broj ovih partizana navodno su uhapsile vae trupe i otpremile u Zadar. Ja u ove ljude
izruiti kada budu u njemakim rukama, a o tome u razgovarati i s hrvatskom vladom. Molim
Vas da oslobodite za razmjenu zarobljenike koji
se nalaze kod Vaih trupa. Predlaem da se osloboeni zarobljenici upute Vaoj diviziji u Mostar..."4
Pismo identinog teksta Kasche je poslao i talijanskom poslaniku u Zagrebu Raffaelu Casertanu (Rafael
Kazertano) zamolivi ga da u interesu spasavanja njemakih dravljana u Livnu, prui sa svoje strane podrku mjerama za njihovo osloboenje. U 17,05 sati istog dana o tome je obavijestio i Ministarstvo vanjskih
poslova Reicha, s molbom da najkraim putem s time
upozna talijansku vladu da bi ona mogla dati uputstva
da se razmjena to bre provede.
U toku 14. avgusta Kasche je razgovarao s predstavnikom ustake vlade o razmjeni zarobljenih njemakih
dravljana u Livnu za zarobljene partizane. O svemu
tome njemaki je vojnoprivredni oficir u Zagrebu, potpukovnik Schardt (art), 14. avgusta u 20,30 sati radiogramom obavijestio potinjenog oficira u Mostaru, kapetana Heyssa (Hej s), i naredio mu da poslove oko razmjene pripremi i sprovede u dogovoru s Ottom koji e
se vratiti avionom, vjerovatno, u nedjelju 16. avgusta,
te da se radi toga povee s tamonjim ustakim velikim
upanom upe Hum i talijanskom divizijom u Mostaru." 5
Iz citiranih njemakih dokumenata proizlazi da se u
toku boravka Hansa Otta u Zagrebu, od 13. do 16. avgusta 1942, razgovaralo samo o razmjeni jedanaest aktivista NOP-a ija imena poslanik Kasche navodi u svojim depeama! Poslanik Kasche je i s predstavnicima
tzv. NDH razgovarao samo o njima, to se vidi i iz depee potpukovnika Schardta od 21. avgusta:
Hrvatska vlada nedvojbeno izjavljuje da se jedanaest partizana, koje je komandant brigade
Livno poimenice naveo i koje trai, ne nalaze u
hrvatskom zatvoru." 6
O osobama koje je komandant brigade Livno traio za razmjenu pri Ottovu odlasku u Zagreb nema naeg dokumenta, kao ni podataka o tome zato su traene ba te, a ne neke druge osobe. Prema V. Velebitu, ci-

jela je akcija smatrana eksperimentom, pa je i sam izbor ljudi, vjerovatno, bio uslovljen neizvjesnou ishoda razmjene.
A tko su bile osobe sa spiska za razmjenu?
Dragica Pravica (1919), studentica filozofije, i njen
brat Rade, rodom iz Trebinja, bili su predratni lanovi
Partije. Dragica je obavljala razne partijske funkcije
od dunosti sekretara SKOJ-a u Trebinju do lana Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, a Rade je bio politiki komesar taba sektora TrebinjeDubrovnik i
lan Sreskog komiteta KPJ Trebinje. Oboje su zarobili
etnici 27. juna 1942. godine. Rade je jedno vrijeme bio i
u talijanskom zatvoru u Trebinju. Za edu Pleevia
general Roatta je javio Kascheu da se ne nalazi kod
njega. Interesantno je, meutim, da su mu Talijani znali i zanimanje i mjesto odakle je: pravnik iz Aranelovca!"7 Za njegovu sudbinu saznajemo iz Titove depee
Moskvi, poslane iz Glamoa 12. septembra 1942. godine:
Javiti preko 'Slobodne Jugoslavije': u junu
uputili smo u Srbiju poznatog politikog radnika
Demokratske stranke edu Pleevia i iku Kostia zajedno s nekoliko izbjeglica iz Srbije. Kod Kalinovika etnici Drae Mihailovia su ih uhvatili i
odveli u Gacko, gdje su ih strijeljali.118
Pero Moraa, Mio Lekovi i dr Slobodan Milosevic
u napomeni broj 50 uz dvanaesti tom Titovih Sabranih
djela za Cedu Pleevia i iku Kostia kau da su iz Foe krenuli u Srbiju, da su ih na tom putu uhvatili etnici i predali Talijanima, koji su ih 24. juna 1942. godine
strijeljali u Nevesinju.119
Ostale osobe sa spiska, meu kojima je bilo i predratnih lanova Partije, ustae su pohapsile u Livnu poetkom marta 1942. godine. Kasnije su preko Sinja, Splita i Zadra, prebaeni u talijanski koncentracioni logor
Lazaret na otoku Oljaku kod Zadra. efik Latifi bio
je sekretar Okrunog komiteta KPJ u Livnu, a Mirko
Miro Popovi i Niko Mihaljevi lanovi OK KPJ. Jozo
Bari je bio predratni lan KPJ.120
Postigavi naelnu saglasnost njemakih organa i
osoba mjerodavnih za razmjenu (mada Nijemci do njegova odlaska od Talijana jo nisu bili obavijeteni o rezultatima traganja za osobama koje su partizani traili)
in. Ott je, s obzirom na ugovoreni rok povratka, vjerovatno odletio 16. avgusta dopodne u Mostar, odakle je
produio preko Ljubukog, Imotskog i itluka u Livno,
da bi izvijestio predstavnike Narodnooslobodilakih
partizanskih odreda i DVJ o rezultatima zagrebakih
razgovora.121

Njemaki je poslanik iz Zagreba 17. avgusta, preko

zagrebake Organizacije Todt, poslao kapetanu Heyssu u Mostar radiogram:
Hrvatska vlada je spremna da za razmjenu u
Livnu stavi na raspolaganje jedanaest partizana
iz zarobljenikog logora u Sarajevu, koji su iz iste
partizanske akcije (zapravo su uhapeni u istoj
akciji kao i oni koje su partizani traili primj.
autora). Poimenini spisak bie poslan neposredno Direkciji policije Velike upe u Mostaru. Molim vas, ako je to jo mogue, da o tome obavijestite Otta i da se angauje veliki upan.122
Posljednja reenica potvruje da je in. Ott napustio
Zagreb najkasnije 16. avgusta!
ef politikog odsjeka Njemakog poslanstva u Zagrebu dr Kreiner pribiljeio je 20. avgusta da ga je Miroslav Fulanovi, glavni pobonik Ustake nadzorne
slube, obavijestio da je 19. avgusta sarajevskoj policiji
nareeno da jedanaest partizana koji se nalaze u Sarajevu u zatvoru odmah sprovede u Mostar radi zamjene za njemake dravljane u Livnu i da je, prema izvjetaju iz Sarajeva, to ve uinjeno.123 Dr Kreiner je u
svojoj zabiljeci naveo netaan datum. Ko je pogrijeio
M. Fulanovi ili dr Kreiner ne znamo, ali nareenje o kojemu je rije Zatitno redarstvo za grad Sarajevo i upu Vrhbosnu primilo je dan ranije, 18. avgusta i
istog dana poslalo u Mostar Velikoj upi Hum, na ruke g. Velikog upana Petra Zlatara osobno (istaknuto
u originalu) sljedei dopis:
Savezno sa brzoglasnim nalogom od danas
(istakli autori) Upravitelja Ureda I Ustake nadzorne slube u Zagrebu g. Vjekoslava Pavera, preprauju Vam se 22 partizana kojih popis imena
prilei, zarobljenih po naim vlastima u Livnu, time, da 11 partizana od pomenutog broja izvolite
zamijeniti prvenstveno (istaknuto u originalu) za
8 Njemaca iz Livna, koji se nalaze u partizanskom
robstvu, a ostalih 11 partizana izvolite zamieniti
za to vei broj partizanskih zarobljenika, Hrvata
iz Livna u prvom redu svakako za kotarskog
predstojnika iz Livna, g. Marka akia, gvardijana samostana i dalje redom za ostale Hrvate.
Ukoliko e partizani za spomenutu osmoricu
Njemaca traiti za zamienu druge partizane zarobljenike, izvolite im saobiti, da Hrvatske vlasti
osim spomenute 22-jice ne raspolau drugim partizanima zarobljenicima.
Ujedno se umoljavate, da prema gore spome-

nutom nalogu, izvolite nastojati, da se izmiena izvri ako ve ne u samom gradu Mostaru, a ono
svakako na podruju, koje je u potpunom domaaju Hrvatskih vlasti.124
U ustakim dokumentima koji se odnose na livanjske pregovore o razmjeni susreemo se s neuobiajenim formulacijama: 22 partizana... zarobljena po naim vlastima u Livnu. Rije je, meutim, o Livnjacima,
lanovima Partije i SKOJ-a, pohapenim 21. jula 1942.
godine, koji su poslije hapenja otjerani u Mostar, u zatvor elovinu, a zatim u Sarajevo, u Belediju.125 Bili su
to Luka Milanovi, radnik; Ibrahim Hodi, inovnik;
Muhamed eremet (Meho, Mehmed), tehniar; Jufo
Krezo (Jure, Juko) i Ante Krezo, tkalci; Drago Sui
(Darko), stolar; Nurija Halapi, novinar; Dane Mio,
penzioner; Nazif Brki (Zifo), brija; Ibrahim Seferehaji (Ibrica), slastiar; Tomislav Dalto i Perica Dalto,
krojai; Kasim Bori, automehaniar; Ante Vidovi, ebedija; Ljuba Propalo (Propadalo), krojaica; Mehmed
efo (ebo), elektriar; Muhamed Huski (Muharem),
posjednik; Marko Jazvo, obuar; Stipo Tustovi, koar;
Isak Zirko (Iskan Dirlo), obuar svi iz Livna, te Bosiljko Mio, stolar iz Cazina i Dragutin Morovi (ime), agronom iz Filip-Jakova kod Biograda na Moru. 126
Rafael Bri i Mile Bogovac u knjizi Livanjski kraj u
revolucionarnom radnikom pokretu i NOB medu pohapenima ne navode Luku Milanovia, a imena i prezimena koja oni donose, verovatno tana, na odgovarajuim su mjestima navedena u zagradama.
Na spisku pohapenih Livnjaka to ga je Velika upa Hum pripremila za potrebe razmjene nalazi se i ime
Luke Milanovia, a dati su i detaljniji podaci o svakom
pojedincu (mjesto i godina roenja, ime oca, zanimanje). Razlike su minimalne: za brau Juku i Antu Krezo
navodi se da su mutabdije zanatlije koji od kostrijeti
izrauju konjske pokrove, vree i sline predmete a
to, ipak, nije tkalaki posao! Za Nuriju Halapia navodi
se da je opinski inovnik; za Ljubu da se zvala Ljubica
Propadalo, ime se potvruje da je posljednji oblik njezina prezimena taan za Isak, Iskan pravilan je oblik
Ishan, a upotrebljava se i oblik Isak. Tano prezime
glasi Dirlo.127
Stavljajui 22 pripadnika narodnooslobodilakog
pokreta uhapena u Livnu na raspolaganje za razmjenu, ustae nisu mislile na razmjenu svih njih za zarobljene Nijemce, ve, kako se iz citiranog dopisa vidi, i na
razmjenu za nae, to jest njihove funkcionere Livnjake koji su bili u rukama partizana i za koje su bili zain-

teresovani. O tome je Vjekoslav Paver, upravitelj Ureda I Ustake nadzorne slube, jo 13. avgusta u 19,24
sata, dakle prije nego to se in. Ott s Butmira kod Sarajeva avionom prebacio u Zagreb, Zatitnom redarstvu u Sarajevu poslao telegram:
U vezi Vaeg dananjeg brzojava Taj. 97/42
odmah javiti koji su to ugledniji taoci iz Livna zarobljeni po partizanima. Javiti Vae miljenje u
gornjem predmetu o zahtjevima partizana.128

Unato intervencijama na najviim nivoima i

spremnosti generala Roatte da izide Nijemcima u susret, traganje za partizanima koji su bili u talijanskom
zarobljenitvu odvijalo se prilino sporo:
2. talijanska armija javio je potpukovnik
Schardt kapetanu Heyssu 21. avgusta izjavila
je da je naelno spremna da sprovede i stavi na
raspolaganje talijanskoj komandi u Mostaru partizane koje su zarobili Talijani, a koji bi poimenino bili traeni, im ih pronae, s tim da je obavijesti koje su od 11 partizana, koje brigadir Livna
poimenino navodi Talijani zarobili kada i gdje, i
gdje se sada nalaze.129
Oigledno, ti zahtjevi Talijana nisu obeali da e se
traganje za partizanima s popisa brzo okonati i poslanik Kasche se dogovorio s ustaama da partizane
nedvosmisleno obavijeste da Nijemci prihvataju pregovore o razmjeni i da su spremni ispuniti partizanske zahtjeve u granicama stvarnih mogunosti. A da bi se dobilo na vremenu jer Ott se morao vratiti u Livno
Nijemci su bili spremni da umjesto traenih ponude
erzac-partizane. Bilo je ak i prijedloga da Eugen Dido Kvaternik naredi hapenje izvjesnog broja sumnjivih lica i da ih zadri za razmjenu, a da se u Mostaru
pohapsi 150 komunista i partizanima zaprijeti da e
pohapeni biti strijeljani ako se ne obavi razmjena. 130

Nakon povratka in. Otta na osloboeni teritorij nastavljeni su razgovori i pripreme za razmjenu, u toku
kojih je postepeno razjanjavano i reducirano mnotvo
problema i nejasnoa. Poslovi oko razmjene Nijemaca
potpuno su odvojeni od poslova oko razmjene osoba za
koje su bile zainteresovane tzv. vlasti NDH i za svaku
od te dvije grupe bio je zaduen poseban parlamentar:
za prvu in. Ott, a za drugu Jakov Kai. Poslanik Kas-

che stalno je insistirao na tome da se zamjena jednih i

drugih obavi istovremeno, te da i 22 partizana iz sarajevskog zatvora prvenstveno budu iskoritena za zamjenu njemakih dravljana, ako bude potrebno.131
U Mostar su prebaena 22 partizana iz sarajevskog zatvora, a i Talijani su s otoka Olja prebacili estoricu svojih partizana.132 Premda je kapetan Heyss
javio pukovniku Schardtu da je preostalih pet navodno stradalo u talijanskom zarobljenitvu, to ipak nije
bilo tano. Naime, poto su Jozo Bari, Arif efo, efik
Latifi, Niko Mihaljevi, Miro Popovi i Ivica Vujanovi
prebaeni u Mostar, general Roatta je javio poslaniku
Kascheu da su pronaena jo dvojica: Cismic Alia pokojnog Bodira, roen u Livnu 1900, uitelj, musliman i
Gagi Jafet pokojnog Mahmura, roen u Livnu 1922,
student, musliman, zamolivi ga za obavjetenje jesu li
Cicmic Alko i Gagi Spaho, koje je on traio, identini s
osobama koje su kod njega registrovane kao Alia Cismic (Alija izmi) i Gagi Jafet (Safet).133
Kasche je dokumentaciju koja se odnosila na to pitanje predao potpukovniku Schardtu da on to sve raisti i sredi sa tabom talijanske divizije Murge
(Mure) u Mostaru, ali nedostaju podaci jesu li Alija
izmi i Safet Gagi prikljueni grupi za razmjenu i jesu li tada razmijenjeni.134
S obzirom na to da su in. Ott i Kai bili na partizanskom teritoriju, a u Mostaru je sve bilo spremno za razmjenu, kapetan Heyss je 21. avgusta, sporazumno s velikim upanom i komandantom divizije Murge, poslao u Livno neidentificiranog parlamentara da obavi
potrebne formalnosti i dobije saglasnost partizanske
komande da se razmjena izvri, ili, ukoliko u tome ne
uspije, da pozove in. Otta i Kaia da bi se o svemu mogao informisati iz prve ruke i obavijestiti poslanika
Kaschea, koji je sve to forsirao.135
Budui da su razgovori u Glamou bili uglavnom
ve zavreni, primivi Heyssovu poruku, in. Ott i Klai
otputovali su u Mostar.
U meuvremenu su partizanske jedinice zauzele Posuje (17. avgusta) i Studena Vrela (19. avgusta). Kako su
se njemako-partizanski pregovarai kretali tim pravcem, neke su pojedinosti o tome sauvane u pribiljeenim sjeanjima mjetanki Posuja Ande Durii, Ivule
Juki i Drage Juki:
Dok su voene borbe oko Posuja, dolo je u
Studenim Vrilima (ikavski oblik primj. autora) i
do razmjene zarobljenih njemakih oficira za pripadnike partizanskih jedinica i komunista, koji su

se nalazili po zatvorima. Budui da je most na Riini bio poruen, prevoz pregovaraa oko zamjene vren je u dvije etape: pregovara iz Livna, po
imenu Kaji, dovezao se do mosta na Riini, a tu
je preao u kola imenka Bakule, koji ga je odatle
prevozio do Mostara i natrag. Prevoz je izvren u
potpunom redu i na zadovoljstvo pregovarakih
strana.136

to se u meuvremenu dogaalo u Glamou?

U Vrhovnom tabu sastavljen je spisak od 15 lanova KPJ koji su se nalazili u ustakim zatvorima i logorima. Odlueno je da se oni trae u zamjenu za zarobljene Nijemce i da in. Ott, u pratnji partizanskog parlamentara, ponovo otputuje u Zagreb i da nastavi pregovore. Za partizanskog parlamentara odreen je predratni komunist i robija Marijan Stilinovi, koji je za tu
priliku uzeo pseudonim Sreko unjarevi.137 Taj e se
njegov pseudonim u njemakim dokumentima najee pojavljivati u raznim izvitoperenim oblicima: unjevari, unarevi, unjevarevi i si.
U svom ratnom dnevniku Marijan Stilinovi je pod
datumom 22. augusta, subota, zapisao:
Glamo Uvee su me pozvali drugovi Stari,
Marko, Crni, Dido i Milutin (Josip Broz Tito, Aleksandar Rankovi, Sreten ujovi, Milovan Dilas,
Ivan Milutinovi primj. autora) i pitali da li sam
voljan da poem u Zagreb na pregovore s Nijemcima radi razmjene zarobljenika. Mi smo u Livnu
zarobili 8 Nijemaca, dva inenjera i est radnika, i
predloili njemakoj komandi da ih razmijeni. Nijemci su pristali i sada je valjalo ugovoriti s njima
o licima koja mi traimo i o samoj proceduri. Pored toga Nijemci bi eljeli da razgovaraju o jo nekim drugim pitanjima (istakli autori). Pristao sam
odmah da poem u Zagreb koji nisam vidio ve
skoro devet godina.
23. august, nedjelja
Studena Vrela Ujutro u 6 sati krenuo sam
autom s Nijemcem Ottom iz Glamoa. Doli smo
u Livno i dogovorili se s komandantom I brigade
Koom o svim pitanjima razmjene. Kod naih nastalo je veliko interesiranje za tu razmjenu i svi se
ude kako u da putujem u Zagreb, mnogi kimaju
glavom i kau da se oni ne bi usudili da pou na
takav put. Oko 10 sati krenuli smo za Duvno i on-

da preko Duvanjskog polja do Studenih vrela

gdje je bio tab nae Hercegovake brigade. S nama je putovao i trgovac i hotelijer iz Livna Kai
kojeg smo uzeli kao taoca za onih 22 Livnjana koje su ustae pohapsili i odveli sa sobom u Mostar.
Sada on putuje s nama da uredi s velikim upanom to pitanje njihove razmjene.138
Da na putu do Mostara i prilikom ulaska u grad ne
bi imao neprilika s ustakim i talijanskim straarima,
Stilinovi je, na prijedlog Vlade egrta, komandanta 10.
hercegovake brigade, poslao in. Otta i Kaia po kapetana Heyssa, da ga on uvede u Mostar.
to se dalje dogaalo, opisuje Milinko Okiljevi, komandir l. ete 1. bataljona 10. hercegovake brigade:
Duan (Grk, zamjenik komandanta 1. bataljona primj. autora) je 24. avgusta odvezao Vlada
egrta i Vasa Mikina (zamjenika politikog komesara brigade primj. autora) u Duvno na zakazani sastanak. Ubrzo su se vratili u Studena
Vrela.
Toga dana je nagovijeteno da e jedan njemaki oficir posjetiti tab brigade. On dolazi iz
Mostara radi pregovora oko zamjene njemakih
vojnika zarobljenih prilikom borbi za osloboenje
Livna.
Parlamentarci su doli do kafane Pila Petria.
Cesta je bila prekopana, pa se automobilom dalje
nije moglo. Njemakog oficira je pratio jedan
mjetanin iz Mostara. Patrola druge ete dovela
ih je u selo Doci.
Oficir je stigao u tab 1. bataljona. (...)
Predstavio se: doktor Ot. Dobro je govorio
srpskohrvatski. Drugovi su ga poastili hercegovakim duhanom i crnom kafom. Oito je bio zadovoljan takvim gostoprimstvom.
Pria da je prije rata esto dolazio u Mostar i
da se dugo u njemu zadravao. Sklapao je ugovore o eksploataciji boksita. Dobro poznaje hercegovaki narod.
Produio je za tab brigade. Pratio ga je Duan. Na putu ih je doekao Vlado egrt. Ubrzo su
krenuli za Studena Vrela. Vozio ih je Duan. (...)
U tabu brigade je odlueno da se zamjena izvri 5. septembra kod kafane Pila Petria.139
Nakon toga su M. Stilinovi, in. Ott i kapetan Heyss
krenuli automobilom preko Posuja, Koerina i irokog Brijega (danas Listia primj. autora) i oko devet
sati navee stigli u Mostar. Odsjeli su u njemakoj ko-

mandi za eksploataciju boksita i sutradan, 25. avgusta,

oko 14 sati produili automobilom prema Sarajevu.
Oko 18 sati stigli su na aerodrom Butmir, odakle su se
za sat i 15 minuta prebacili u Zagreb. In. Ott odsjeo je
u luksuznom zagrebakom hotelu Esplanade, a Marijan Stilinovi, koji je na put krenuo u partizanskoj uniformi s crvenom petokrakom na kapi i pitoljem o pojasu, bio je za vrijeme boravka na okupiranom teritoriju
pod njemakom zatitom i stoga je odsjeo u njemakoj
Feldkommandi. Redarstveni porunik-izvidnik na
slubi kod nadzora hotela obavijestio je sutradan, 26.
avgusta u devet sati prije podne Redarstvo o dolasku i
razlozima dolaska in. Otta i partizanskog parlamentara u Zagreb, ali ime posljednjeg nikad nee saznati.140
to se dogaalo sutradan, 26. avgusta, zapisao je Stilinovi u svom dnevniku:
... U Tukancu stanuju samo njemaki oficiri,
ustae i gestapovci. Stadosmo pred jednom vilom.
Kasnije sam saznao da je to bio stan potpukovnika Schardta.
Kod pregovora su bili prisutni: oberst (pukovnik primj. autora) von Funk, Oberstleutnant
(potpukovnik primj. autora) Schfer, Oberstleutnant Schardt, major von Pott, dr Kreiner iz
njemakog poslanstva, kapetan Heiss i in. Ott.
Uz tursku kavu i rakiju razgovara se o svemu i
svaemu, priaju se otrcani vicevi krava travu
pase i tome slino. Stari austrijski oficir Schfer,
koji govori pomalo naki, gurka dr Kreinera da
povede razgovor sa mnom o pitanjima koja njih
najvie interesiraju. Kreiner ne zna kako da pone. Konano zapoinju razgovori o razmjeni i
brzo se zavravaju. Oni su sporazumni sa naim
prijedlozima, ali nisu sigurni da e dobiti one ljude koje mi traimo, jer ipak to je 'nezavisna drava' i oni ne mogu njoj da diktiraju i da se mijeaju
u njezine unutranje stvari.141
Ko su bili Stilinovievi partneri u zagrebakim razgovorima i koga su predstavljali?
Erwin dr Kreiner (Ervin Krajner), ef politikog odsjeka poslanstva bio je predstavnik njemakog poslanika Siegfrieda Kaschea, glavnog organizatora razmjene. Pukovnik baron von Funck (fon Funk) i major baron Eugen von Pott (fon Pot) predstavljali su tab njemakog generala u Zagrebu Glaisea von Horstenaua.
Prvi je bio naelnik taba i u toku rada oko razmjene
poduzimao je sve to je bilo potrebno preko njemakog
oficira za vezu u tabu talijanske 2. armije, zatim preko

Eugena Dide Kvaternika i potpukovnika Schardta.

Drugi, Austrijanac von Pott, bivi bankovni inovnik,
obavljao je dunost obavjetajnog oficira. Potpukovnik
Erich Schfer (Erih efer), Austrijanac i dobar poznavalac prilika u Jugoslaviji, bio je ef teritorijalne organizacije vojne obavjetajne slube (Abwehra) u tzv.
NDH, tzv. Ratne organizacije (Kriegsorganisation
KO), kako su Nijemci nazivali Abwehrstelle (Abvertele
Ast) u neutralnim i saveznikim dravama.
Kapetan Heyss, s ijim se imenom ponajvie sreemo u vezi s razmjenama, bio je u ispostavi ustanove
njemakog vojnoprivrednog oficira potpukovnika
Schardta u Mostaru obavjetajni oficir. S njim je Stilinovi putovao od Studenih Vrela do Mostara i u Mostaru razgovarao do 3 sata ujutro, pribiljeivi o njemu u
svoj dnevnik:
Ovaj kapetan dobro govori na jezik. On je
Austrijanac, sudjelovao je u prolom ratu, ivio
dugo u naim krajevima i kolovao se u Ljubljani.
Na svretku 1918. protjerali su ga u Austriju iz
Ljubljane kao Nijemca. Zanimanje mu je geodet.142
Neposredni povod za njemako-partizanske razgovore s njemake strane stvarno je bila elja da se spase
ivoti i iz zarobljenitva oslobode strunjaci vani za
njemaku ratnu industriju. Meutim, kada je veza ve
bila uspostavljena i kad je dolo do pregovora, njemaki se partneri nisu ograniili samo na tu, trenutno aktuelnu temu, ve su eljeli da vezu uspostavljenu s
Vrhovnim tabom stave u iri okvir njemakih interesa
i u razgovorima u tom smislu ispitaju teren. Drutvo
u navedenom sastavu sigurno se nije moralo sastajati
radi same razmjene. To je i bio razlog to se razgovori
o razmjeni (se) brzo zavravaju i to se prelazi na druge teme, za Nijemce mnogo interesantnije. O tome je
Stilinovi u svoj dnevnik pribiljeio:
Po zavretku tog dijela razgovora zapoinje
dr Kreiner okolinim putem govoriti kako nema
smisla da se unitavaju ljudi meusobno, kako bi
trebalo uspostaviti red u NDH i kako emo uskoro vidjeti uspostavljen red u itavoj Evropi. Postavio sam mu pitanje s kime bi se mi to trebali sporazumjeti, zar u NDH ima nekoga s kime bismo
mogli razgovarati. Kreiner i ostali odmah potvrdie da takvih ljudi ima i da su oni spremni da razgovaraju s nama. Nakon izvjesnog natezanja, da
bih saznao to oni zapravo hoe takvim razgovorima, ispostavilo se da Nijemci ele da u Bosni ek-

sploatiraju nae rudnike, naroito boksit, i ako

bismo im mi omoguili tu eksploataciju i transport, tada mi moemo sa svoje strane postaviti
prijedloge kako da se uredi NDH, i kako da se rijei srpsko pitanje. 'Mi, zaboga, nismo okupatori'
kae potpukovnik Schffer 'i nemamo na
Balkanu, a specijalno u Jugoslaviji, nikakvih vojnih ni politikih interesa, nego samo neto malo
privrednih'. Rekao sam im da nemam nikakvog
mandata da pregovaram o tim stvarima nego mi
je jedino dat nalog da se informiram o emu se tu
zapravo radi.
Tako su se i zavrili nai razgovori.143
Stilinovi se u objavljenom dijelu dnevnika nije
uputao u pojedinosti o predmetu razgovora. Tako je
on pribiljeio da su mu u Vrhovnom tabu rekli da bi
Nijemci, osim o razmjeni, eljeli da razgovaraju o jo
nekim drugim pitanjimaAli koja su ta druga pitanja, o tome samo poneto saznajemo iz pribiljeke o izlaganjima dra Kreinera (Krajner) i potpukovnika
Schffera (efer), mada je logino pretpostaviti da je
in. Ott nakon povratka iz Zagreba morao prenijeti
Vrhovnom tabu mnogo vie pojedinosti o onome o emu Nijemci ele da razgovaraju s partizanskim parlamentarom, pa prema tome i Vrhovni tab njega o tome
detaljnije informisati.
Marijan Stilinovi o zagrebakim razgovorima u
svom dnevniku vie nije pribiljeio ni jedne jedine rijei, i s posljednjom reenicom: Tako su se zavrili nai
razgovori zavrio je i dnevnik. Mada je teko povjerovati da je on nakon te reenice prestao da biljei svoje
ratne doivljaje i uspomene, Stilinovi nikada vie o toj
temi nije objavio ni jednu jedinu rije.
A da su u razgovorima vodenim u vili u Tukancu
razmatrana i razna druga pitanja i da su bar neka od
njih nailazila na razumijevanje njemakih sagovornika, potvruje i pasus iz pisma to ga je dr Gojko Nikoli, ef saniteta Vrhovnoga taba 14. septembra 1942.
godine poslao Titu iz Bosanskog Petrovca.
Drue Tito,
Uinili smo znatan propust to nismo dali nikakva uputstva drugu Marijanu (Stilinoviu
primj. autora), povodom njegove misije u Zagrebu, u pogledu nabavke nekojih vanredno vanih
stvari za sanitet. On pria da je imao neograniene mogunosti za to (istakli autori).
Poto sam saznao da je u planu jo jedna izmena, i to zarobljenika-avijatiara, molim Te da se

ovaj priloeni spisak preda naem eventualnom

'parlamentarcu' s nalogom da ove stvari pod svaku cenu nabavi.144
O razgovorima u Zagrebu Tito je 25 d a n a poslije
obavljene livanjske razmjene, 30. septembra 1942. godine, s Mlinita javio Moskvi:
Jedan na drug, koji je putovao u Mostar i Zagreb po molbi zarobljenih njemakih graana radi njihovog zamjenjivanja za nae drugove koji se
nalaze u kandama Gestapoa, ustaa i Talijana,
donio je vana obavjetenja. (Istakli autori.) Njemake vojne vlasti htjele su da iskoriste ovaj sluaj za...145
Naalost, tu je depea prekinuta, a Redakcija Titovih Sabranih djela u napomeni konstatuje:
Kraj depee nije sauvan. U tekstu koji slijedi
vjerovatno je rije o elji njemakih vlasti da odravaju kontakte s Vrhovnim tabom u cilju nastavljanja pregovora o razmjeni zarobljenika. 146
Meutim, to je objanjenje, ini se, samo djelomino
tano jer se nije radilo samo o odravanju kontakata
i samo o pregovorima o razmjeni zarobljenika!
O emu se, zapravo, moglo raditi u nesauvanom
dijelu depee?
Djelomian odgovor na to pitanje nalazimo u Titovoj depei Moskvi poslanoj sa Otrelja 14. oktobra 1942.
godine. Prenosei u njoj svoj dijalog sa in. Ottom, on
ga zavrava pasusom:
Ovaj Nijemac je donio iz Zagreba prijedloge
za pregovore predstavnika naeg taba i jednog
njemakog opunomoenog generala (Glaisea von
Horstenaua primj. autora). Oni su to ponavljali
nekoliko puta, ali smo mi odbacili svake pregovore.147
Mada je potpukovnik Schfer poentu svog dijela
razgovora u Tukancu stavljao na samo neto malo
privrednih interesa, garnirajui ih i njemakom zainteresovanou da se rijei srpsko pitanje (!), elje i planovi Nijemaca bili su neusporedivo dalekoseniji! Potvrdu za to nalazimo u taki 11. pribiljeke podsjetnika generala Glaisea von Horstenaua za razgovor s
vrhovnim komandantom (njemakih oruanih snaga
na Balkanu primj. autora) gospodinom Lhrom (Ler)
U Sofiji 17. 9. 1942:

Partizanski parlamentari su u posljednje vrijeme, u toku uspjenih pregovora o razmjeni njemakih dravljana koji su pali u njihovo zarobljenitvo, prenijeli njemakom generalu (Glaiseu
primj. autora) elju da doe do razgovora njegovog opunomoenika s partizanskim komandantom u Bosni, poznatim pod pseudonimom Tito.
Takav razgovor, dodue, u nikom sluaju ne bi
mogao dovesti do sporazuma, ali bi uvijek pruao
uvid u budue namjere partizana i razjasnio pretpostavke pod kojima bi moglo doi do obustavljanja njihovog otpora. Molim uputstva za dalji postupak na ovom podruju.148
Glaise pie i o elji partizana da doe do razgovora njegovog opunomoenika s ... Titom. Mada se u svakom pojedinom sluaju ne moe sigurno ustanoviti o
ijoj se inicijativi i prijedlogu radilo, partizanskome ili
njemakome, to najee nije ni imalo osobitu specifinu teinu, u nizu sluajeva, kada je neosporno bila
rije o njemakim inicijativama i prijedlozima, general
Glaise von Horstenau i poslanik Kasche u svojim su ih
izvjetajima uvijek pripisivali partizanima. Bila je to, s
njihove strane, mjera predostronosti i samozatite
pred viim instancama i komandama zbog poznatog
Hitlerova stava da se s pobunjenicima ne smije pregovarati, da njih treba strijeljati. Na to emo se pitanje opirnije osvrnuti malo kasnije.

Ni u naim ni u njemakim dosad pronaenim dokumentima nema podataka o emu je Tito elio da razgovara s opunomoenikom njemakog generala Glaisea, kako je Glaise Horstenau naveo u pribiljeci od 17.
septembra o temama za razgovor s Lhrom, odnosno,
kakve je in. Ott prijedloge za pregovore predstavnika
naeg taba (Vrhovnog taba primj. autora) i jednog
njemakog opunomoenog generala donio iz Zagreba, kako Tito javlja Moskvi s Otrelja 14. oktobra
1942. godine.
Interesantno je, meutim, da se medu partizanima
otvoreno prialo ne samo o odlasku in. Otta i Marijana Stilinovia u Zagreb, nego i o sadrini ondje vodenih
razgovora. O tome svjedoi Izvjee kotarskog upravitelja Marka akia o pregovorima izmeu Njemaca i
partizana, koje je on poslije septembarske razmjene
samoinicijativno podnio u Zagrebu 14. oktobra Glavnom stanu Ministarstva Hrvatskog Domobranstva:

Kako je poznato bio sam prilikom napada

partizana na Livno od istih zarobljen, te sam se u
robstvu nalazio od 7 kolovoza do 5 rujna o. g. ...
Kao kurir Nijemaca iz Livna ... g. Ott ... je tri puta
iz Livna iao u Mostar, a dapae i u Zagreb. Kada
je g. Ott trei put doao na pregovore o zamjeni,
poao je sa njime i partizan Marijan unjevari u
partizanskoj uniformi sa crvenom petokrakom
zviezdom na kapi i pod orujem. (...) unjevari je
navodno imao od partizana odrieene ruke u
svrhu priegovora sa Njemcima, i nakon est do
sedam dana se je povratio u Livno sa utvrenim
datumom razmjene i sa iskazom lica koja e se za
zarobljene Nijemce zamieniti.
Kako je moja r a n a u posliednje dane robstva
se bila pogorala, jer je bila nastupila flegmona
(trovanje), to su me partizani prebacili iz zatvora,
u Glamou, gdje sam se do tada nalazio u bolnici
u Livno i tu sam se nalazio zadnjih est dana pred
razmienu. U bolnici sam leao zajedno sa ostalim
ranjenim partizanima te sam i pored toga to je
kod mene bila neprekidno straa, imao prilike, da
razgovaram sa mnogim ranjenim partizanima,
pa i njihovim vodeim linostima, koje su dolazile, da ranjenike obilaze. Po povratku g. Otta i Marijana unjevaria iz Zagreba, Partizani jednoglasno svi su govorili o tome, kako je njihov 'drug'
iao u uniformi i pod njihovim znacima u Zagreb
i da je u Njemakom poslanstvu u Zagrebu pregovarao sa jednim Njemakim generalom, koji je u
svrhu tih pregovora doletio krilaem iz Njemake. Pregovori o zamjeni zarobljenih Njemaca da
su posluili samo kao maska drugim pregovorima. U tim pregovorima koje je unjevari vodio
navodno sa Njemakim generalom, Nijemci su
partizanima nudili jednu teritoriju, da se oni kao
'najjaa' vojna snaga Balkana primire, da e ih
Nijemci tolerirati i na datoj teritoriji, da e partizani biti suvereni, Nijemci su navodno jedino traili, da im partizani dozvole, da izvoze za Njemaku rude i ostale zemaljske proizvode. unjevari
navodno je ovaj njemaki priedlog donio u Livno i
tamo ga predao Vrhovnom tabu koji se nalazi
negdje oko Glamoa i Livna...)
Na ove verzije koje su kolale medu partizanima, izjavljivali su mi skoro svi partizani jednoduno, da oni ne mogu pristati na predloge Njemaca
jer je njihov cilj, da sa cijelog podruja bive Ju-

goslavije protjeraju okupatora, a oni nee, da se

stave u poloaj vazala Njemake, kao to su to
uinili Nedi i Draa Mihajlovi, za koga tvrde, da
se nalazi u Beogradu i da saraduje sa Nediem
odnosno sa Njemcima.149
Izvjee* Marka akia upuuje na zakljuak da je
u stvari in. Ott nakon svog prvog povratka iz Zagreba
Vrhovnom tabu prenio elju i prijedlog njemakih ustanova da razgovaraju s predstavnikom Vrhovnog taba i o drugim pitanjima, a ne samo o konkretnoj razmjeni, kao i to u emu je sutina tih drugih pitanja, te
da je to i bio osnovni razlog odlaska Marijana Stilinovia u Zagreb. Nadalje, to je za nau temu, s obzirom na
razne poslijeratne verzije o tim pregovorima, naroito
vano, iz akieva Izvjea se nedvojbeno vidi da ti
pregovori nisu bili nikakva tajna za najiri boraki sastav oko Vrhovnog taba, kao i to da uope nisu dovodili
u pitanje osnovni cilj i zadatak NOV i POJ da sa cijelog podruja bive Jugoslavije protjeraju okupatora!
Meutim, u vezi s Izvjeem Marka akia ipak
moramo istaknuti poraznu injenicu za partizansku
kontraobavjetajnu slubu: vie od godinu dana od poetka ustanka partizanski borci pa i njihovi rukovodioci jo uvijek nisu bili shvatili znaenje uvanja vojne
tajne! Bie, naalost, pogotovo u vezi s razmjenama, jo
primjera koji e to ilustrovati.

U svakom sluaju, bez obzira na pripisivanje partizanima nekih vlastitih inicijativa, Glaise Horstenau nastojao je da dobije saglasnost za prolongiranje kontakata s partizanima ne samo od komandanta njemakih
oruanih snaga na Jugoistoku, general-pukovnika
Aleksandera Lohra, ve i u Vrhovnoj komandi Wehrmachta. Spremajui se za odlazak s Kascheom i Paveliem u Hitlerov Glavni stan u Vinici (Ukrajina), on je u
pribiljeci podsjetniku o kojim pitanjima treba da
razgovara pod 3. takom pribiljeio: Tito-Popovi-Livno. Nismo naili na dokumentarne podatke o razgovoru na tu temu, ali ve i sama injenica da su partizansko-njemaki razgovori o razmjenama nastavljeni i poslije sastanka kod Hitlera (23. septembra 1942) sama za
sebe govori dovoljno. O tome je in. Hans Ott poslije rata izjavio jugoslavenskim istranim organima:
S Glaiseom Horstenauom sam imao vaan
dogovor u njegovom stanu (u Zagrebu primj.
autora)... General mi je priao o svojoj posjeti Fire-

rovom Glavnom stanu i o svom razgovoru s generalfeldmaralom Keitelom (Kajtel) na osnovi izvjetaja koje sam mu ja dao. (...) General je kod
Keitela tako daleko doao da vie nije morao da
prekine zapoete pregovore o razmjenama... 150
U pismu poslanom godinu dana kasnije, 9. novembra 1943. godine, in. Hermannu Neubacheru (Hermanu Nojbaheru), opunomoenom ministru i specijalnom
opunomoeniku Ministarstva spoljnih poslova Treeg
Reicha za Jugoistok, general Glaise svoj stav prema
razmjenama precizno obrazlae:
Dragi prijatelju!
... Mi ve dulje vremena pregovaramo s Titovim ljudima o razmjeni zarobljenika. (...) ovi pregovori nisu samo u interesu razmjene ranjenika i
zarobljenika i stoga ih treba i dalje voditi. Kontakti s prominentnim ljudima protivnika omoguavaju interesantan uvid u odnose u neprijateljskom taboru, a esto mogu pruiti i koristan materijal o shvatanju njihovih sljedbenika koji su nacionalno orijentisani i nisu inficirani komunizmom i njihovom pridobijanju. 161
Dogaaji e pokazati da e se kasniji razgovori odnositi i na ta pitanja. Njemaki policijski atae u Zagrebu SS-major Hans Helm o tome je poslije rata izjavio isljedniku Ozne:
... Poslanik je ee vodio dulje razgovore s
ing. Ottom, te zastupao miljenje da se veze s partizanskim pokretom preko njega ne smiju prekinuti, jer bi u daljnjem sluaju mogle biti korisne.
Osim toga poslanik je zadrao iskljuivo pravo da
razgovara s ing. Ottom, odnosno da mu daje naloge. isto vojni dio pregovora obavljao je ing. Ott
po direktivama njemakog generala (Glaisea von
Horstenaua primj. autora). Sjeam se jo da je
Ott bio u vezi i s Abwehrstelle. I mene je obavjetavao o svojim razgovorima s partizanskim komandantima... 152
O svemu tome jo emo govoriti.
Ni u dnevniku Marijana Stilinovia, niti u dokumentima njemake provenijencije, pa ak ni u objavljenom
sjeanju bilo kojeg direktnog uesnika dogaaja o kojima je rije ne spominje se poimenini sastav druge liste
osoba koje su partizani traili za zamjenu, ve samo
brojke uhapenih aktivista NOP-a koji se trae ili nude
u zamjenu za zarobljene Nijemce.
Te brojke nalazimo u Zabiljeci za policijskog ata-

ea Hansa Helma koju je 27. avgusta 1942. godine napisao dr Anderssen (Andersen):
Poto su partizani postavili nove zahtjeve za
15 poimenice navedenih partizana, za njihovu zamjenu mogu doi u obzir estorica partizana koje
su prvi put traili, a koji se nalaze u Mostaru, i 8
partizana s drugog spiska imena, dok se, prema
ve navedenom objanjenju, spomenuta grupa od
22 partizana u Mostaru ne moe koristiti za njemaku akciju razmjene.
Jutros mi je, poslije poziva dra Vidalija (Danko, glavni pobonik, tj. pomonik Eugena Dide
Kvaternika primj. autora), predana priloena
lista od 22 ovjeka, u ijem hrvatskom uvodnom
tekstu u stvari stoji da su ovi partizani na raspolaganju za razmjenu za 'nae' /tj. Hrvate/. (Iznad
liste imena stajao je tekst: Popis zarobljenih partizana koji su prepraeni od strane ovog Zatitnog redarstva Velikoj upi Hum u Mostar, radi
zamjene sa naim koji se nalaze zarobljeni u Livnu primj. autora.
Izgleda da je potrebno razjasnisti kako stvari
stoje, pri emu bi, po mom miljenju, pored bezuvjetno potrebne istovremenosti akcija razmjene,
odnosno prvenstva njemake akcije razmjene,
trebalo nastojati da za njemaku akciju stoji na
raspolaganju to vei broj imena partizana, poto
se zasad jo ne moe predvidjeti da li e se 15 ljudi
s nove liste i daljih 8 ljudi moi pronai. U vezi
s ovim, po mom miljenju, bilo bi naroito poeljno ako bi i 22 partizana s priloene liste u datom
sluaju, mogli biti, kao 'erzacpartizani' stavljeni
na raspolaganje za njemaku akciju razmjene. 153
Kako vidimo, s prve poimenino navedene liste osoba koje su partizani traili Talijani su pronali estoricu i oni su se 27. avgusta ve nalazili u Mostaru radi
razmjene. Rafael Bri i Mile Bogovac u svojoj ve spominjanoj knjizi navode da su svi pohapeni Livnjaci bili zamijenjeni za zarobljene Nijemce firme 'Hansa Leichtmetall' i nekoliko ustakih oficira (zarobljenih primj. autora) prilikom borbi u samom gradu.154 Iako se u
njemakim dokumentima govori o estorici, njih sedmoricu sve osim Dragice i Rade Pravice, ede Pleevia i Alije izmia sreemo kasnije ili kao borce
partizanskih jedinica, ili kao partijske funkcionere!
Druga je lista (spisak) obuhvaala 11 takoer u Livnu uhapenih pristalica NOP-a koje su ustae predloili kao erzacpartizane. Dok se za onima s prve liste jo

tragalo, i oni su ukljueni u treu listu od 22 uhapenika i svi su poimenino poznati. O tome zato je 11 erzacpartizana sa spiska reducirano na osam, nedostaje
objanjenje.
Imena osoba s nove, etvrte liste od 15 ljudi koje su
partizani traili u zamjenu za zarobljene Nijemce nakon povratka Otta iz Zagreba nalazimo samo u knjizi
Mile Milatovia Sluaj Andrije Hebranga, ali ne u tekstu, ve u priloenom faksimilu depee koju je glavni
pobonik zapovjednika Ustake nadzorne slube dr
Viali 27. avgusta u 10 sati i 10 minuta poslao Poslanstvu Nezavisne Drave Hrvatske, Povjereniku Ustake
nadzorne slube u Berlinu:
U Livnu se od partizana nalazi uhieno osam
njemaca od toga dva ingeniera toka Dvadesetestog na veer njemako poslanstvo zatrailo da
se za te Niemce preda partizanima petnaest lanova kompartije veina centrkom i to Andrija
Hebrang, Mladen Ivekovi, Zlata egvi, Vlado
Lonari, Heinrich nidari, Olga Naki, Hanna
Paveli, Vanda Mates, Beba Evi, Dr Bocak, Dr
Gasparini, Hanna Osmo i Ruica Markovi toka
Bez obzira da su ve veina strieljani napominjem da u koliko bi se izruili partizanima rezultat ciele protukom borbe u Hrvatskoj bio bi iluzoran toka Posjetite Gruppenfhrera Mllera (grupenfirer, ef IV uprave RSHA, tj. Gestapa primj. autora) i izjavite mu da je sav redarstveni rad
nemogu toka.155
Analizirajui faksimil te ustake depee (jezik, nazive ustakih funkcionera i njihove nadlenosti, uobiajene administrativne naznake na aktima Ustake nadzorne slube itd.), Zvonko Ivankovi Vonta osporava
autentinost tog dokumenta, 159 ali se ne zadrava na pitanju je li parlamentar Vrhovnog taba Marijan Stilinovi prilikom pregovora i razgovora vodenih 26. avgusta
1942. godine u Tukancu za razmjenu zaista traio osobe navedene u toj depei.
Mile Milatovi se, osim na Hebrangu, ne zadrava
ni na jednoj drugoj osobi navedenoj u faksimilu Vidalijeve depee, niti se poziva na neke druge dokumente ili
izvore. Ipak su se na spisku od 15 osoba koje je Marijan
Stilinovi traio nakon dolaska u Zagreb vjerovatno nalazile ako ne sve, a ono bar neke iz tog faksimila.
Pada u oi brojana nepodudarnost na koju upozorava Zvonko Ivankovi Vonta, izmeu partizanskog
spiska osoba traenih u zamjenu za zarobljene Nijemce

(15) i spiska koji daje glavni pobonik zapovjednika Ustake nadzorne slube dr Viali (13).
Mada ustaki predstavnik nije uestvovao u razgovorima u vili u Tukancu, Viali je moda mogao i saznati da partizani trae 15 osoba. Koje osobe poimenino trae, sigurno je saznao jer su ih Nijemci od organa
tzv. NDH poimenino i traili. U tome je udnovata samo njegova formulacija u depei dostavljenoj 27. avgusta u Berlin da je dvadesetestog na veer njemako
poslanstvo zatrailo da se za te Niemce preda partizanima petnaest lanova kompartije (istakli autori), jer
Njemako poslanstvo od njega niti je moglo niti je trailo petnaest uhapenih komunista!
O emu se radilo?
Samo za dvije osobe sigurno znamo da su bile na
partizanskom spisku od 15 osoba, jer su o tome sauvani podaci u njemakoj arhivi. Bile su to Vanda Novosel-Mates i dr Olga Dedijer. Budui da se dr Olga Dedijer,
prema podacima to su ih partizani dostavili Nijemcima, nalazila u Beogradu, ili u zatvoru ili u logoru, ona
nije mogla biti traena, a nije ju traila ni ustaka policija.
Ni predstavnik njemake policije, tj. njemakog policijskog ataea u Zagrebu, nije prisustvovao sastanku u
Tukancu. A budui da je u neposrednoj saradnji s ustakom policijom trebalo obaviti sve poslove oko prikupljanja osoba koje su partizani traili i koje su se nalazile po ustakim zatvorima ili logorima, poslanik
Kasche je taj dio poslova oko razmjene sutradan, 27. avgusta, prenio na policijskog cltciSB SS-majora Hansa
Helma. Helm je pak taj zadatak povjerio svom potinjenom, kriminalistikom sekretaru, SS-potporuniku Heinzu Stweu (Hajnc Stive), koji je, u vezi s intervencijom
dra Svetislava Popovia, ministra u penziji, kod BdS-a
Beograd da mu se kerka dr Olga Dedijer oslobodi, i
prepiske u vezi s tim, 21. novembra 1942. godine napisao zabiljeku za gospodina dr Kreinera iz Politikog
odsjeka Poslanstva u Zagrebu, u kojoj je pisalo:
Ustanova policijskog ataea je 27. 8. 42. dobila
nalog (istakli autori) od gospodina poslanika da
se u saradnji s hrvatskom policijom pobrine da se
prikupe i budu na raspolaganju 15 uhapenih komunista, koje su ustanici poimenino naveli. Prema listi ustanika treba da se svi nalaze u zatvoru.
Olga Dedijer, na listi pod rednim brojem 15,
prema podacima ustanika trebalo je da se nalazi

u Beogradu, ili u zatvoru ili u koncentracionom

logoru. Telegram kojeg je poslanik potpisao, poslan je 27. 8. 42. Njemakom poslanstvu u Beogradu, s molbom da se D. u cilju razmjene zarobljenika odmah sprovede.
Nakon toga je BdS u Beogradu 31. 8. 42. Olgu
Dedijer prebacio u Zagreb, odakle ju je Wehrmacht, u cilju daljeg transporta, sproveo, navodno, u
Sarajevo.
Ustanova policijskog ataea je iz telegrama
Njemakog poslanstva u Beogradu, upuenog 2.
9. 42. Njemakom poslanstvu u Zagrebu, saznala
da je otac D. nadlenim ustanovama u Beogradu
pisao da njegova kerka vodi brakorazvodnu parnicu i da nee vie da zna za svoje komunistiko
opredjeljenje i uvjerenje. Nadalje, prenesena je
oeva elja da mu se njegova kerka to je mogue prije oslobodi.
Prije prijema ove depee nije bilo poznato da
se D. u Beogradu nije nalazila u zatvoru nego na
slobodi i da je zbog ovdanje razmjene zarobljenika morala biti ponovno uhapena. 157
U svjetlu zabiljeke SS-potporunika Stwea udnovata je i Vidalijeva konstatacija u citiranoj depei da je
dvadesetestog na veer njemako poslanstvo zatrailo da se... preda partizanima petnaest lanova kompartije. Iako nedostaju precizniji podaci u koliko je sati
poeo i zavrio sastanak u Schardtovoj vili u Tukancu,
malo je vjerovatno da je Njemako poslanstvo 26. avgusta bilo to poduzimalo poslije onoga na veer, iz
jednostavnog razloga to taj zadatak poslanstvo nije ni
obavljalo direktno ve ustanova policijskog ataea. A
prema zabiljeci SS-potporunika Stwea, njima je taj
zadatak povjeren sutradan, 27. avgusta! No, kao to
smo ve rekli, ne moe se iskljuiti ni mogunost da su
ustae na neki nain bile obavjetene, a budui da taj
detalj za nau temu nema poseban znaaj, na njemu se
neemo ni zadravati.
O ostalim osobama s partizanske liste od 15 ljudi za
razmjenu u njemakim dokumentima nismo naili na
bilo kakav trag, a ni Marijan Stilinovi, kako smo napomenuli, nije nigdje nita objavio ni o njima ni o daljem
toku i rezultatima pregovora i razgovora vodenih u Zagrebu poslije sastanka u tukanakoj vili 26. avgusta
navee. Isto se tako tano ne zna koliko se on zadravao u Zagrebu, kada ga je i kako napustio i kada je stigao natrag u Vrhovni tab.
Sudei po svemu, in. Hans Ott i Marijan Stilinovi

napustili su Zagreb 31. avgusta ili 1. septembra prije

podne jer su za put ZagrebSarajevoMostarLivno
bila potrebna dva dana, a Ott je neposredno poslije rata na sasluanju isljedniku Ozne izjavio:
Prvog ili 2. septembra doli smo u Livno kod
Popovia (Koe) i odvezli se odmah dalje u Glamo, gdje sam uo, od drugih ljudi, da je doao
komandant partizana Tito. Treeg septembra
uvee pozvan sam na razgovor. U jednoj nusprostoriji nalazilo se 4 do 5 osoba, a medu njima i Petrovi (Velebit), Dedijer i Lola Ribar. Razgovor je
vodio pleat, snaan ovjek od nekih 45 godina,
visok 175 cm. Kada mi je ponudio cigaretu primijetio sam trag povrede na kaiprstu desne ruke.
Petrovi mi je kasnije rekao da je to bio Tito. On je
odobravao razmjenu i tom prilikom se, uope, zadrao sa mnom u razgovoru. Pokazivao je vrlo dobar uvid u njemake odnose, naroito u unutranju strukturu stare austrijske vojske.158
U svom vrlo opirnom Izvjetaju o 28-dnevnom partizanskom raju, u kojemu je kronoloki opisala dogaaje na putu od Jablanice gdje su njen mu i ona
imali pilanu i gdje su ih partizani uhapsili do Glamoa, gdje su oboje bili prikljueni grupi u Livnu zarobljenih Nijemaca, Emma Szedressy (Erna Sedresi) registrovala je i ovaj Titov razgovor s in. Ottom:
Sljedeeg dana, 1. septembra, povezli smo se
dalje do komande u Glamou, gdje smo stigli u 8
sati ujutro... Drugog septembra premjeteni smo
u drugu, veu sobu gdje se nalazilo sedam Nijemaca iz Hans Leichtmetallwerke. (...) Nakon to
smo legli dolo je 6 ili 8 visokih partizanskih funkcionera, meu njima, kako smo kasnije saznali, i
vrhovni komandant partizana s imenom ili nadimkom Tito. On se upustio u dulji politiki razgovor s gospodinom Jorgom na njemakom jeziku.
Razgovor je zavrio izjavom: 'Najzad, mi emo
ipak morati gledati da se vi svi uskoro vratite kui.' Ubrzo poslije toga pozvan je gospodin Ott i
vratio se vrlo kasno. Sutradan, 3. septembra, gospodin Ott je cijelo prijepodne razgovarao s partizanima o predstojeoj razmjeni 4. septembra.159
Poto je in. Ott o tim dogaajima sasluavan poslije
rata, a Emma Szedressy je o njima pisala 10. septembra
1942. godine, s obzirom na datum, prednost treba dati
njenom izvjetaju, prema kojemu je in. Ott 2. septembra ve bio u Glamou.

I Tito je poslije rata, 15. decembra 1947. godine, evocirao svoja sjeanja na te dane. Pribiljeio ih je Vladimir Dedijer i objavio u drugoj knjizi Novih priloga za
biografiju Josipa Broza Tita pod naslovom Prvi Titov
razgovor s Hansom Otom:
U Glamou, gdje sam doao nou, ]& sam lino sasluao jednog u Livnu zarobljenog njemakog pukovnika. Zvao se Oto, bio je Nijemac iz Vestfalije, inenjer-geolog. Na mene je ostavio utisak
vrlo pametnog ovjeka. Pozvao sam ga i upitao
ta je radio ovdje. Odgovorio je da je istraivao teren, u namjeri da otkrije rude. Pitao sam ga ta je
i on je odgovorio da je inenjer. Odgovarao je odmah i tano. Na pitanje zato je toliko krvi proliveno u Livnu, rekao je: 'Ja sam Nijemac.' 'A zato
se niste predali?' upitao sam ga ja i objasnio
mu da mi ne ubijamo zarobljenike i ne radimo
ono to oni rade. (Tada sam ja ponovo bio naredio
da se ne ubijaju zarobljeni Nijemci, a u to vrijeme
jo nismo znali ta su oni uradili sa naima na
Zlatiboru). Zatim sam ga upitao, zar misli da e
oni dobiti rat. Odgovorio je: 'Dobiemo'. 'A na osnovu ega dolazite do tog zakljuka?' pitao
sam ja dalje. 'Pa evo, u Rusiji idemo naprijed'. 'Da,
ali zapelo je kod Staljingrada i to e biti kraj'
rekao sam mu ja, iako mi nismo znali ta se tamo
dogaa, iako je i nama bilo tada vrlo teko ba zato, to nismo znali kako je tamo. Zatim sam mu
rekao da on, iako inenjer, nije nita vie vrijedan
nego obian na ovjek koji je u njemakim kandama. 'Zato emo vas mijenjati' rekao sam
mu. Dotle je bilo 10 naih za jednog njihovog, ali
sam mu ja rekao ipak da emo mi za njega traiti
vie. 'Kako to vie?' pitao je on. 'Tako, ako hoete da spasite glavu i da odete kui, napiite pismo!' On je to uradio i mi smo za njega dobili prilino veliku grupu naih ljudi iz logora.
No, interesantno je da su tada svi zarobljeni
Nijemci na elu s njim, kada sam ja doao, stali
mirno. 'Pazi, boga mu, on je odmah znao da sam
ja Tito'.160
Interesantan je jo jedan detalj iz Titova razgovora s
in. Ottom, koji je pribiljeio SS-major dr Heinrich, ef
sarajevskog Gestapa, na osnovi razgovora s Ottom poslije njegove razmjene:
Na rastanku Tito je Nijemca upitao ta misli
da radi poslije razmjene i kamo misli da krene.
Na njegov odgovor da to zavisi od nareenja fir-

me, Tito mu je dobronamjerno savjetovao da se

ne zadrava juno od Save i Kupe, jer bi, inae,
moda, mogao uskoro proslaviti ponovno videnje.16'
Dogaaji su ipak krenuli tim tokom i poslovi su in.
Otta ponovno doveli juno od Save i Kupe, na slobodni partizanski teritorij, ali kao parlamentara u njemako-partizanskim pregovorima, a tu je ulogu on obavljao do kraja rata. A o tome poneto govori i Tito u produetku citiranog sjeanja:
Taj Nijemac htio je poslije da igra neku posredniku ulogu, osjeao se nekako obavezan prema nama. I kad se na Neretvi dogodilo ono opkoljavanje, poruio nam je: Ako je Tito tamo, neka
se uva! Moe da nastrada, jer se ovdje sprema
straan napad i opkoljavanje'. Javio nam je onda
kad sam ja ve bio doneo rjeenje o prelazu, a uz
to nas je obavijestio da e jo biti velikih i stalnih
napada avijacije, kojih treba da se uvamo. Nesumnjivo, bila je potrebna velika odvanost da se
tako neto uradi. Tada su se, dakle, oni ve malo
kolebali u uvjerenju da e pobijediti.162

S obzirom na to da je razmjena zarobljenika bila dogovorena za 5. septembar, grupa zarobljenih Nijemaca

i domobrana krenula je dan prije iz Glamoa na mjesto
dogovoreno za razmjenu. Pojedinosti o tome, do sada
neobjavljivane, sauvane su u ve spomenutom Izvjetaju o 28-dnevnom partizanskom raju, nekoj vrsti
dnevnika Emme Szedressy, to ga je ona, nakon izvrene razmjene, pedantno rekonstruirala od dana do dana i predala dru Heinrichu, efu Gestapa u Sarajevo:
U petak 4. septembra put za Livno, odakle
smo oko jedan sat poslije podne poli s dva omnibusa za Duvno. Osim nas 10 Nijemaca (s gospodom Jorgo) bilo je jo 12 hrvatskih oficira, koji su
pridoli iz Livna, i oko 12 domaih ljudi iz Glamoa i Livna. etiri hrvatska avijatiara su u glamokom zatvoru. U Duvnu je itavo drutvo prenoilo u dvije velike sobe. S jelom smo bili obilno
opskrbljeni. (Istakli autori.)
Petog septembra ujutro produili smo k mjestu razmjene (Studena Vrela). Vozili smo se oko
dva sata autom i zaustavili kod neke gostionice uz
cestu. Gospodin Ott je otiao jo ranije u isturenu
partizansku komandu. (...) Nakon dvosatnog eka-

nja kod gostionice, gospodin Ott se vratio s bijelom zastavom, jaui na konju. Dogovoreno mjesto razmjene je otpalo jer su ga u meuvremenu
zaposjeli ustae. (...) Gospodin Ott je zatim odjahao dalje kao parlementar. U jedan sat poslijepodne poli smo i mi pjeice. Nakon to smo pjeaili pet kilometara ponovno smo stali. Poslije
dvosatnog ekanja, s brda na kojem su bile postavljene strae, dat je znak da dolazi protivna
grupa. Mi smo tada produili, pjeaili oko jedan
kilometar i stigli na veliku livadu, gdje je dola i
protivna grupa. Komandanti obadviju grupa sastali su se u sredini. S njemake strane je to bio kapetan Heyss. Tada su bila proitana imena i razmjena je zapoela. Nijemci su bili zamjenjivani po
kljuu 1 : 2, a ostali 1:1. Zatim je uslijedio rastanak i odlazak u oba pravca.183
Dr Vladimir Velebit, jedan od aktera te razmjene,
napisao je o njoj poslije rata ove retke:
... Kad su pregovori uspjeno okonani, dogovoreno je tano mjesto i vrijeme gdje e se razmjena obaviti.
Bilo je to na jednom kamenitom uviku, pokraj same ceste DuvnoStudena VrelaPosuje.
Dotle se pruala naa, partizanska teritorija. Jedinice Desete hercegovake brigade nalazile su se
na toj graninoj liniji prema neprijatelju. Nai
borci bdjeli su na svom tvrdom, stjenovitom poloaju, a ja sam sa komesarom brigade edom Kaporom i jo nekim drugovima iz taba, u ugovoreno vrijeme iziao na odreeno mjesto. Vodili smo
Nijemce zarobljene u Livnu. U isto vrijeme, s druge strane, pojavila su se dva njemaka oficira (kapetan u uniformi organizacije 'Tot' i porunik, zapovjednik tog sektora), u pratnji nekolicine vojnika koji su sprovodili grupu ljudi i ena u civilnim
odijelima. I mi i neprijateljski vojnici bili smo pod
orujem. Jedan njemaki vojnik nosio je podignutu bijelu zastavu.
Vrlo kratko je trajala formalnost. Njemaki
oficir je proitao spisak lica koje su doveli, pozivajui ih redom, a mi smo zatim predali njihove. Sve
strogo zvanino. Nijemac je saoptio da se meu
dvadeset tri dovedena lica ne nalazi Vanda Novosel. (Istakli autori.)
Bolesna je od tifusa i kasnije emo je dati
objasnio je. (Tada sam mislio da je posredi neka

obmana, ali moram rei da sam se kasnije obradovao kada sam uo da su i nju pustili).
Nai drugovi, iscrpeni i izgladnjeli u njemakim i ustakim muionicama i logorima, smjestili
su se u dva autobusa i odmah smo krenuli cestom, nazad, da bismo se malo kasnije zaustavili
kod taba brigade, na Studenim Vrelima, gdje im
je pripremljeno neto za jelo.164
Koliko je aktivista narodnooslobodilakog pokreta
stvarno dobiveno za zarobljene Nijemce, hrvatske oficire i domae ljude iz Glamoa i Livna?
Ako su tani navodi Emme Szedressy o kljuu razmjene, a ini se da jesu, onda su tom prilikom zamijenjena (oko) 42 pripadnika narodnooslobodilakog pokreta koji su se nalazili u ustakim i talijanskim zatvorima i koncentracionim logorima.
Naime, dr . Bali, podupan, dao je 3. septembra
punomo kapetanu Heyssu da preuzme(te) iz kaznione sudbenog stola u Mostaru 22 poimenice navedena
uhapenika:
Sva ova lica stajalo je u punomoju ovlateni ste izmieniti za isto toliko lica koja se nalaze u zarobljenitvu partizanskih odreda i to u subotu 5. rujna (septembra) 1942. u 16 sati na mjestu
kod razruenog mosta 3 km. sjeverno od Posuja
na glavnoj cesti koja vodi u Tomislav-grad (Duvno
primj. autora).165
A u izvjetaju Ministarstvu unutarnjih poslova od 7.
septembra podupan dr . Bali javlja da su 6. septembra izmjenjena (su) sliedea lica sa isto tolikim brojem
partizanskih zarobljenika, navodei zatim poimenice
devet'osoba iz Livna i etiri osobe iz Glamoa.166
S obzirom na te podatke, u partizanskom zarobljenitvu nije bilo 12 hrvatskih oficira i oko 12 domaih
iz Glamoa i Livna, kako je ostalo u sjeanju Emmi
Szedressy, ve trinaest Livnjaka i Glamoana te devet
hrvatskih oficira!
U Prilozima za biografiju Josipa Broza Tita Vladimir Dedijer o toj razmjeni pie:
Kada je 1942. godine izvrena prva razmena
zarobljenih nemakih oficira i naih drugova u
tamnicama, u grupi od 38 partizana i partizanki
koji su tada doli na osnovu razmene na osloboenu teritoriju, nalazila se i moja supruga Olga
Dedijer. Kasnije sam bio obaveten da su ideju da
se Olgino ime stavi na spisak osoba koje smo mi
traili za razmenu, dali Tito i Aleksandar Rankovi.167 (Istakli autori.)

U svojim sjeanjima Ivica Kraneli opisuje kako je,

kao sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a u Zagrebu,
uhapen poetkom jula 1942. godine, a zatim kae:
... Agenti su me odveli na Trg N (sadanji Trg
rtava faizma) i ispitivali. Poslije svih tortura
prebaen sam u zatvor na Savsku cestu.
Nakon nekog vremena grupu drugarica i drugova, u koju je bila ukljuena i dr Olga Dedijer iz
beogradskog zatvora, doveli su u njemaku komandu u Gajevoj ulici. Odatle su nas odveli na
vlak. Nismo znali to smjeraju s nama i, naravno,
pomiljali smo na najgore. Kada smo doli u Sarajevo, doznali smo da idemo na razmjenu za njemake zarobljenike. Grupu su inili: Olga Kovai, dr Olga Dedijer, Marica Zastavnikovi, Krunka Zastavnikovi (Mariina ki), Ana Vueti,
Nada Novosel, (sestra dra Ozrena Novosela), Marijana Novosel (Ozrenova supruga), Beba Krajai, Vlado Radoevi, Nikola Cvita, Pavao Daskijevi, ja i drugi ijih se imena ne sjeam. Ubrzo je
izvrena zamjena kod Duvna u prisutnosti predstavnika Vrhovnog taba...168

Pet dana poslije razmjene kod Studenih Vrela, 10.

septembra 1942, Tito je iz Glamoa poslao Centralnom
komitetu Komunistike partije Hrvatske sljedee pismo:
Dragi drugovi,
Ovih dana izvrena je razmjena njemake grupe zarobljenika za dvadeset naih drugova (od kojih 6 Livnjaka) iz logora i policijskih zatvora. Kako
su skoro svi ovi drugovi s vae teritorije, to vas
obavjetavamo o njihovom dranju na policiji i u
logorima kao i o njihovom rasporedu. (Istakli autori.)
Pavao Daskijevi, svrio srednju poljoprivrednu kolu, star 22 godine, stupio u Partiju marta
mjeseca o. g. i bio lan jedne terenske elije u Zagrebu. Na policiji se drao izdajniki. Priznavao
tereenja, teretio i provalio Ferdu Mandia i Stjepana Bubania, koji se sada nalaze negdje u partizanima, zatim provalio Vjekoslava Dolinia, sada u policiji. Odlukom CK KPJ od 8. o. m. iskljuen iz KP zbog izdajnikog dranja i rasporeen u
I proletersku n(arodnooslobodilaku) u(darnu)
brigadu.

2. Nikola Cvita, radnik iz Garenice, star 30

godina, u Partiju stupio maja 1940. u Zagrebu. Prijem mu saoptio Ivan Burija koji se sad nalazi u
logoru. Uhapen 7. VII 1942 u kui svoga brata
gdje je bila smjetena tamparija na kojoj su raeni partijski materijali Mjesnog i Centralnog komiteta. Na taj posao doao je kao rejonski tehniar.
Teretila ga Cincipinka, a prije toga je priznao
lanstvo i provalio Daskijevia, Dolinia i iskljuenog iz Partije Antona Rihtnera, koji se sada nalazi u logoru. Odlukom CK KPJ iskljuen je iz Partije zbog izdajnikog dranja na policiji. Upuuje
se vama radi rasporeda.
3. Vladimir Radoevi, auto-mehaniar iz Zagreba, star 17 godina, nije bio lan Partije niti
SKOJ-a. Neto je radio u omladini. Uestvovao u
paljenju njemakog slagalita benzina i prilikom
polaska u partizane bio uhapen. U vezi s izvrenom akcijom teretio je Ivana Kranelia i jo jednog druga. alje se vama na dalji raspored.
4. Anton Alaber student agronomije iz Slavonskog Broda, star 21 godinu. U Partiju stupio 8.
juna na Brau a 9. juna uhapen u istom mjestu
zbog odravanja veze s partizanima i s poznatim
komunistima. Kako na Brau, tako i na ustakom
redarstvu u Zagrebu nije nita priznavao. Upuen
u PK KP za Dalmaciju radi daljeg rasporeda.
5. Ivan Kraneli, obuarski radnik iz Donje
Stubice, star 22 godine. Stupio u Partiju marta
1940. Prijem mu je saoptio Jovo Strievi, koji je
sada vjerovatno u partizanima. Prije i poslije stupanja u Partiju radio aktivno u sindikatima i meu omladinom. Uhapen je kao sekretar Mjesnog
komiteta SKOJ-a u Zagrebu naletivi na policijsku zasjedu u radionici Martina Pribania. Tereen je od vie njih, ali nije nita priznavao, nikoga
teretio ni provaljivao. Odlukom CK KPJ odreen
je za Politodjel, tj. po skojevskoj liniji.
6. Mira Paut, srednjokolka iz Zagreba, stara
16 godina. Od osnivanja NDH poela aktivno raditi u SKOJ-u. Prvog jula o. g. uhapena zbog veza
s partizanima, odailjanja sanitetskog materijala
i drugih potreba. Po svoj prilici bila je i kurir izmeu nekih drugova u Zagrebu. Bila je tuena,
ali nije nikog teretila niti provaljivala. Upuuje se
vama na raspored.
7. Marica Zastavnikovi, inovnica u Dravnom tajnitvu za promidbu, iz Rume, stara 45 go-

dina. Nije lan Partije. Prije nego to je uspostavila veze s naim drugovima bila je tajnica Kotarske organizacije HSS-a u Zagrebu, tj. prije kapitulacije Jugoslavije. Provaljena i tereena od Marine Gregori. Nije nita priznavala. Zadrana pri
Vrhovnom tabu.
8. Krunka Zastavnikovi, inovnica iz Zagreba, stara 22 godine. U Partiju stupila marta mjeseca o. g. Prijem joj saoptili drugovi Milovan ubranovi i Ivan Karli, koji se sada nalaze u logoru,
prvi teko bolestan. Uhapena 14. jula. Tereena
od Marine Gregori, Cincipinke, partizana Dasovia i Vladimira Lonaria. Nije nita priznavala
niti koga teretila.
9. Marijana Novosel, profesor iz Zagreba, stara 30 godina. U Partiju bila primljena 1937. u Zagrebu, a iskljuena 1939. odlukom CK KPJ kao nepartijni elemenat. Od tada neaktivna, sluajno
uhapena. Upuuje se vama na dalji raspored.
10. Nada Brni, student iz Zagreba, stara 24
godine. U Partiju bila primljena 1940. godine i odmah se pasivizirala. Nije lan Partije. Upuuje se
vama na dalji raspored. Uhapena sluajno.
11. Anka Vueti, uiteljica iz Brinja, stara 47
godina. Nije lan Partije. Uhapena 15. marta o. g.
i sprovedena u logor u Bakru kod Talijana, odakle je putena i ponovno uhapena 24. juna. Upuuje se vama radi odreivanja nekog posla.
12. Bosiljka Krajai-Evi, privatna namjetenica iz Zagreba, stara 29 godina, stupila u Partiju
1935. u zagrebakoj organizaciji. Uhapena sluajno na ulici i ispitivana o poslovanju knjiare
'Svjetlost'. Dobro se drala. Odlukom CK KPJ odreena za Politodjel.
13. Olga Kovai, privatna inovnica iz Zagreba, stara 29 godina. Stupila u Partiju 1935. Uhapena 28. juna pod sumnjom da odrava veze s Bebom (Bosiljkom Krajai primj. autora) i Bakariem i da je lan Partije. Nije nita priznavala.
Odlukom CK KPJ odreena u Politodjel.
Po obavjetenju mnogih drugova Vlado Lonari se dri izdajniki, tereti i provaljuje drugove,
osim toga dao je policiji i nacrt o strukturi Partije.
(U Titovim Sabranim djelima taj je pasus izostavljen i umjesto njega stavljene tri take primj.
autora.)
Danas smo uputili predstavku Ministarstvu
domobranstva za razmjenu zarobljene grupe avi-

jatiara za drugove Hebranga Andriju, Zlatu egvi, Lavevi-Luci Ivana, Paveli Anu i Novosel
Ozrena, koji se prema naknadnim obavjetenjima
nalaze na policiji i u logoru. (Istakli autori.)
Drugaricu Vandu Mates dobiemo za koji dan
za vjerenicu jednog razmijenjenog Nijemca koja
se nalazi u Livnu.
S drugarskim pozdravom
SMRT FAIZMU - SLOBODA NARODU!
10. IX. 1942.
M. P.
Tito, s.r.
P.S. aljite nam redovno podatke o drugovima
koji se nalaze u logorima i u policijskim zatvorima.189

Pero Moraa i dr Slobodan Miloevi, koji su radili

napomene za dvanaesti tom Titovih Sabranih djela, u
napomeni 39 uz citirano Titovo pismo CK-u KPH piu
puteno je iz zatvora 49 pripadnika NOP-a, meu kojima 21 (a ne 6) iz Livna,170 pri emu, oigledno, gree. Iz
dokumenata se vidi da je zamijenjenih Livnjaka bilo
dvadeset osam: 22 koje su ustae dovele iz sarajevskog
zatvora i priloili njihov poimenini spisak, te est koje
su Talijani doveli sa Oljaka. Tito spominje samo njih
est jer su oni mijenjani za njemaku grupu zarobljenika, a ne spominje grupu zamijenjenu za neke mjetane i funkcionere ustake vlasti, zarobljene u Livnu i
Glamou.
Pero Moraa i dr Slobodan Miloevi vjerovatno su
se koristili podacima Rafaela Bria i Mile Bogovca,
koji na 236. stranici svoje knjige piu da je pet Nijemaca slubenika firme 'Hansa Leichtmetall' bilo zamijenjeno za 49 pripadnika NOP-a, koji su se nalazili u raznim ustakim i okupatorskim zatvorima i logorima, a
na stranicama 3940 da je 49 pripadnika NOP-a... zamijenjeno za pet Nijemaca... i etiri-pet oficira NDH (ustae emigranti Vodopija i Perajica, i domobranski bojnik Krianec i jo neki, uz objanjenje da je rije o pristalicama NOP-a u logoru Oljak (a odatle ih je bilo
6!) i u sarajevskom zatvoru (gdje su bila 22!).171
U prvom sluaju Bri i Bogovac se za navedenu
brojku (49) pozivaju na Arhiv Vojnoistorijskog instituta,
Njemaka arhiva, mikroteka, London, rolna 19, snimci
308811 308830, a u drugom u napomeni samo poimenino navode 21 (a ne 49) pohapenih pa zamijenjenih
Livnjaka, pozivajui se pritom na sjeanja nekih preivjelih iz te grupe.

Kada je rije o brojkama, greke ponekad nastaju

prilikom prekucavanja teksta ili njegova slaganja u
tampariji, i moe se shvatiti da se umjesto tane rolne
(16) pojavila netana, (19). Meutim, niim se ne moe
opravdati injenica da se navedena brojka (49) ne moe
pronai ni na jednoj od trideset u napomeni navedenih
stranica mikrofilma, pa ak ni u cijeloj rolni od 286 snimaka, kao ni u drugim rolnama (16, 17, 18. i 20), u kojima se nalaze neki dokumenti o tim dogaajima!
Osim ustakog dokumenta faksimil kojega je objavljen u knjizi Mile Milatovia, ne postoji, ili bar dosad nije poznato da postoji, originalan spisak 15 osoba koje je
Vrhovni tab traio za razmjenu, niti dokument bilo ije provenijencije u kojemu bi se te osobe poimenino
spominjale. Mile Milatovi kao to smo ve napomenuli tom spisku uope nije pridao nikakvu panju,
pa ak ni dvanaestorici iz ustake depee, niti je naveo
neke druge izvore. Svu je panju koncentrisao iskljuivo na Hebranga. Ipak se izvjesni zakljuci mogu indirektno izvui.
Da rezimiramo: razmjeni 5. septembra zamijenjeni
su sljedei pripadnici NOP-a koji su se nalazili po ustakim zatvorima i logorima: Anton Alaber, Nikola Cvita, Pavao Daskijevi, dr Olga Dedijer, Olga Kovai,
Bosiljka Beba Krajai-Evi, Ivica Ivan Kraneli, Marijana Novosel, Nada Novosel-Brni, Vanda Novosel-Mates (ostala u Zagrebu u bolnici i naknadno izruena), Mira Paut, Vladimir Vlado Radoevi, Anka Ana
Vueti, Krunka Zastavnikovi i Marica Zastavnikovi.
U ustakoj depei spominju se: dr Bocak, dr Gasparini,
Andrija Hebrang, Mladen Ivekovi, Evi Beba (Krajai
Bosiljka), Vlado Lonari, Ruica Markovi, Vanda Mates, Olga Naki, Hanna Osmo, Zlata egvi i Heinrich
Znidari.
Kako vidimo, na oba se spiska pojavljuju samo dvije
iste osobe: Bosiljka Beba Krajai-Evi i Vanda Mates
(Novosel). Na osnovi svjedoenja i Titova pisma CK-u
KPH od 10. septembra 1942. godine, moe se smatrati
da su na partizanskoj listi od 15 osoba bili i dr Jurica
Bocak, Andrija Hebrang, Mladen Ivekovi, Hanna Ana
Paveli i Zlata egvi.
Mladen Ivekovi u knjizi Nepokorena zemlja, objavljenoj 1945. godine, pie i o livanjskoj razmjeni i o postupku ustaa prema uhapenicima koje su Nijemci
traili radi zamjene. On kae da su oni znali ponekad
jednostavno izvijestiti Nijemce da neke osobe koje su
partizani traili za razmjenu nisu vie ive ili da se nalaze na slobodi, ali ih je nemogue pronai. Uz to, dr

Ivekovi tvrdi da su ustae i ubijale neke aktiviste NOP-a im bi saznali da ih partizani trae, a dodaje i ovo:
To je npr. utvreno za Zlatu egvi, koja je iz
logora nestala nekako u isto doba, kad ju je
Vrhovni tab traio. Nije iskljueno, da je i dr Junca Bocak ubijen tada, kad je zatraen za izmjenu. Nekoliko dana prije, nego to su mene za izmjenu traili slavonski partizani, traio me je, u
ime Vrhovnog taba, Marijan Stilinovi (koji je
kao izaslanik V doao u Zagreb). Ustae su Nijemcima poruili, da me ne mogu pronai. A u
stvari su me isti dan, t.j. 27. avgusta 1942., potajno
iz zagrebakog zatvora po drugi put prebacili u
jasenovaki logor, gdje su me drali tri tjedna potpuno izolirano od sviju, u jednoj od est logorskih
samica ili tzv. elija smrti.
Sigurno su postojali neki razlozi, to nisam bio
odmah ubijen. Ali kad su me ve u to vrijeme ostavili na ivotu, onda je to vjerovatno bilo zato, to
su me istodobno traili za izmjenu slavnoski partizani. Ustae su me tako ja mislim lake dali
naim Slavoncima, jer su oni imali u akama Vutuca i Wagnera, dakle dvojicu ustakih glaveina,
do kojih im je bilo zaista mnogo stalo. A poto
sam i ja, kao Andrija (Hebrang primj. autora),
bio jedan od rijetkih logoraa, koji smo ostali na
ivotu, dok su drugi, koje su partizani traili, svi
odreda bili pobijeni, ustae su odmah pristali da
me predaju, samo da bi bar koliko-toliko udovoljili zahtjevima partizana. I ja mislim, da je samo ta
okolnost, to su me nekako u isto vrijeme traili i
Vrhovni tab i tab III. op(erativne) zone (Slavonci), uinila, da sam ostao na ivotu i da sam zamijenjen.172
Ivekovievi su podaci o postupku ustaa s traenim
komunistima tani. Ustae nisu mogle odbiti zahtjev
svojih saveznika Nijemaca da im za zamjenu daju potreban broj komunista, ali su na razliite naine izbjegavale da im izrue znaajnije partijske funkcionere i
aktiviste NOP-a. Pritom se mora imati na umu i injenica da oni nisu bili neposredno zainteresovani za njemake razmjene. O njihovim makinacijama u tom
smislu jo emo govoriti u vezi s Ozrenom Novoselom,
Vandom Novosel-Mates i drugim uhapenim komunistima i zarobljenim partizanima koji su kasnije traeni
za razmjenu.
Iz citiranog teksta Mladena Ivekovia vidimo da se i

dr Jurica Bocak mogao nalaziti na partizanskoj livanjskoj listi od 15 osoba traenih za razmjenu.
A kada je razmjena izvrena 5. septembra kod Studenih Vrela i zamijenjeni drugovi i drugarice prebaeni u Glamo, gdje se nalazio Vrhovni tab, oni su dali
podatke o komunistima za koje su znali da su jo uvijek
ivi u zatvoru ili logoru. Tako je Marica Zastavnikovi
ispriala kako je saznala da je Andrija Hebrang iv i da
je iz zatvora u Zagrebu prebaen u koncentracioni logor u Staroj Gradiki, a i ostali su dali podatke o drugima.173
Na osnovi tih podataka, Vrhovni tab, odnosno tab
1. proleterske NOU brigade traio je od Ministarstva
domobranstva razmjenu zarobljenih avijatiara za Andriju Hebranga, Ivana Lavevia-Lucia, Anu Paveli,
Zlatu egvi i Ozrena Novosela, koji se prema naknadnim obavjetenjima nalaze na policiji i u logoru
kako je Tito 10. septembra 1942. godine pisao CK-u
KPH.174
Prema tome, na livanjskoj listi vjerovatno su se
mogli nalaziti i dr Jurica Bocak. Andrija Hebrang, Mladen Ivekovi, Beba Krajai, Ivan Lavevi-Luci, Ozren Novosel, Vanda Novosel-Mates, Hanna Ana Paveli, Zlata egvi i dr Olga Dedijer.
Podaci o trinaest aktivista NOP-a navedeni u Titovu
pismu CK-u KP Hrvatske nesumnjivo su bili rezultat
partijske istrage provedene poslije njihove razmjene. A
ta je istraga, pored ostalog, trebala da sprijei i eventualni pokuaj protivnike strane da tom prilikom u partijske i partizanske redove ubaci svoje agente.
Meutim, ini nam se da drugovi koji su vodili tu istragu nisu imali na umu, ili bar nisu u konkretnom sluaju dovoljno dobro ocijenili injenicu da je ustaka policija sraunato irila glasine po zatvorima i logorima,
a i izvan njih, o loem dranju pojedinih uhapenih
aktivista NOP-a, o tome kako odaju sve to znaju, kako
terete ovoga ili onoga, da bi privolili i neke druge uhapenike da pou njihovim putem, a meu aktivistima
NOP-a na slobodi unijeli nemir, nesigurnost, demoralizaciju i meusobna sumnjienja.
Pasus iz Titova pisma CK-u KP Hrvatske koji se odnosi na Vladu Lonaria u Titovim Sabranim djelima,
kao to smo napomenuli izostavljen je i naznaen takama. Ne bez razloga, mada ga je, prema naem shvatanju trebalo ostaviti i dati potrebno objanjenje! Lonari je zamijenjen istoga mjeseca u tzv. slavonskoj razmjeni i pokazalo se da su prvotni podaci o njemu bili

netani, a on je iz rata izaao kao general Jugoslavenske armije!

Kontakti oko razmjena omoguavali su i jednoj i
drugoj strani da opipava puls protivnika, utvruje
stepen njegove odlunosti i borbenosti, sazna ili nasluti, osmatranjem koje je esto bilo nemogue sprijeiti ili
u razgovorima, mnogo toga o n a m j e r a m a u neprijateljskom taboru. Dogodilo se to i u sluaju livanjskih zarobljenika.
Ve pri prvom dolasku iz zarobljenitva u Zagreb,
poto je iznio svoja zapaanja i sadraj razgovora voenih s partizanskim rukovodiocima, in. Ott je naiao na
puno razumijevanje i podrku najviih njemakih vojnih i politikih predstavnika poslanika Treeg Reicha u tzv. NDH Siegfrieda Kaschea i njemakog generala u Zagrebu Edmunda Glaise von Horstenaua.
Veoma inteligentan i vispren, general Glaise von
Horstenau je od prvog trenutka nastojao da, pored ostaloga, uz pomo Otta, doe i do obavjetajnih podataka o partizanskom vrhovnom komandantu, o njegovim
najbliim saradnicima, njihovim pogledima na zbivanja u svijetu i na podruju okupirane i raskomadane
Jugoslavije. Smatrajui ustaki reim osnovnim uzronikom situacije nastale na teritoriji tzv. NDH, smatrao
je da se ta situacija ne moe izmijeniti primjenom samo
vojne sile protiv narodnooslobodilakog pokreta, ve
kombinacijom te sile s odreenim politikim mjerama.
A za takve mu je poteze bio neophodan mnogo bolji
uvid u odnose i zbivanja u partizanskom taboru nego
to ga je dotada imao.
A upravo je in. Ott bio obavjetajac takvog profila i
formata kakav je generalu Glaiseu von Horstenau odgovarao i on je ubrzo postao njegov najbolji i najsigurniju informator o partizanima uope, a posebno o partizanskom rukovodstvu, ukljuivi i lanove Vrhovnog
taba. In. Ott bio je ovjek, znatieljan i zainteresovan
za sve to se oko njega dogaalo, vrlo obrazovan i inteligentan, komunikativan i nenametljiv, izvanredno
izotrenog zapaanja, sposoban da iz mnotva sitnih
podataka napravi selekciju sporednoga od bitnoga te
analizom doe do zakljuaka o situaciji i vjerovatnom
pravcu razvoja dogaaja u doglednoj ili daljoj budunosti. Nije se gubio u trkaranju za izvorima informacija, ali je uvijek znao da se postavi i nae ondje gdje e
one naii na njega!
Hans Ott je potekao iz radnike porodice. U Brohlu

(Brolu) na Rajni proveo je djetinjstvo, a gimnaziju je pohaao i zavrio u Koblenzu (Koblenc). Poslije prvog
svjetskog rata, koji je proveo na zapadnom frontu, zaposlio se u Erkelenzu (Erkelenc), u koncernu za izradu
maina i buakih garnitura, pohaajui istovremeno
tehniku kolu u oblinjem Aachenu (Ahen). kolovanje je zaokruio 1928. godine diplomom rudarske akademije i tehnikog fakulteta, kao specijalist za rudarska istraivanja. S takvim zadacima firma ga alje na
Javu, a zatim u Brazil. Nakon povratka angaovan je
na ruskim poslovima, tj. na njemakim liferacijama
SSSR-u. Nakon dolaska nacista na vlast postao je lan
NSDAP-a. Poetkom 1938. odlazi u Egipat radi istraivanja rudita bakra, a zatim ga Wehrmacht angauje na
istraivanju nalazita vode u njemakom zapadnom
odbrambenom bedemu, tzv. Siegfriedovoj liniji (Zigfrid). Potkraj juna 1941. firma ga alje da za potrebe njemake ratne privrede istrai podruje Livna.
Rajnlananin Ott uvijek je znao spretno i okretno
prilaziti i najteim problemima pred koje ga je ivot
stavljao. Znao se prilagoditi svakoj situaciji i s nevjerovatnom se upornou boriti za ostvarenje postavljenog
cilja, to ubjedljivo potvruje cijela njegova biografija.
Od zanatlije je postao inenjer i strunjak koji je i za visokorazvijenu i industrijalizovanu Njemaku znaio cijenjenu i poeljnu linost. Upornost i vedrinu, osnovne
crte svog temperamenta, znao je unijeti u svaki posao
koji bi ga zainteresovao.
Stigavi u Jugoslaviju s odreenim zadacima, Ott je
nakon dolaska u Zagreb uspostavio vezu s direktorom
zagrebake filijale Hansa Leichtmetall i s vojnoprivrednim oficirom potpukovnikom Schardtom. Upoznavi se kod njih detaljnije sa zadatkom i prilikama na terenu na kojemu je trebao da istrauje, Ott je otputovao
u Livno, gdje se upoznao s mjesnim rukovodiocem kancelarije Hansa Leichtmetall, direktorom Jorgom, i
opunomoenikom vojnoprivrednog oficira za Hrvatsku
u Mostaru, kapetanom Heyssom te 17. oktobra 1941. poeo istraivanje opremljen sa est builica.
Ott je prije snjenih meava, kada je prekinuo radove, postigao dobre rezultate u podruju Tunice, ali ispitivanja u Polju nisu ispunila oekivanja. Proljetne i
rane ljetne radove onemoguio mu je prodor proleterskih jedinica u to podruje, a zavrio je osloboenjem
Livna i Ottovim zarobljavanjem od partizana, s kojima
je otpoela njegova sjajna obavjetajna karijera ije su
rezultate visoko cijenile i najvie i najkompetentnije
njemake linosti i ustanove. Postao je strunjak za

partizanska pitanja, zbog ega su ga u tabu Zapovjednika Wehrmachta na Jugoistoku zvali partizanskom
tukom (Partisanenhecht).
O Ottovu uspjenom obavjetajnom radu svjedoi i
pribiljeka koju je dr Kreiner napisao o svom razgovoru s njim u njemakom poslanstvu 15. avgusta 1942, prilikom njegova prvog dolaska u Zagreb kao parlamentara. Zabiljeka s naslovom Situacija u Livnu u cjelini
opisuje dranje Talijana i njihovo povlaenje iz Livna
(29. juna 1942), koje je doprinijelo padu tog grada u ruke
partizana. 175 Poslije zamjene in. Ott je tu kratku informaciju 26. septembra 1942. dopunio opirnim izvjetajem o odnosu talijanskih trupa prema njemakim istraivanjima koja je on obavljao u podruju Livna, o njihovu odnosu prema etnicima i o drugim pitanjima. 178
Nakon povratka s prvog boravka u Zagrebu u svojstvu parlamentara, in. Ott je svoja zapaanja saopio
Heyssu. Sauvana je depea koju je kapetan Heyss 18.
avgusta 1942. u 18,30 sati poslao njemakom vojnoprivrednom oficiru u Zagrebu, potpukovniku Schardtu, a
on ju je 20. avgusta proslijedio Glaiseu. Ona svjedoi o
Ottovoj obavjetajnoj aktivnosti tih dana:
Direktor Ott iz Hansa Leichtmetall A. G., koji
je ovdje bio kao posrednik u Livnu zarobljenih,
ve izvjetava da partizani namjeravaju da nadiru prema Mostaru, da se to vidi i iz pravca njihovog nastupanja prema irokom Brijegu, i da oni
nastoje da tu namjeru prilino brzo ostvare pa
predlae vojnoprivrednom oficiru u Zagrebu da
obezbijedi, ne samo preko Njemakog taba za
vezu kod 2. talijanske armije, ve i preko Zapovjednika oruanih snaga na Jugoistoku, i talijanskog Operativnog taba, da Talijani bezuslovno
dre liniju zapadno od Koerina. Uspiju li partizani da ipak prodru preko Koerina i zauzmu boksitne rudnike zapadno od irokog Brijega, tada e
propasti izvoz boksita iz itavog mostarskog bazena. Poto se prema postojeem programu 25%
proizvodnje aluminijuma u Reichu treba da pokriva hrvatskim boksitom, teko se moe i procijeniti znaaj mostarskog boksitnog podruja za njemake ratnoprivredne interese.177

Nakon dolaska grupe razmijenjenih Nijemaca u Sarajevo, s in. Ottom i Antonom Jorgom razgovarao je,
zapravo ih je sasluavao, zapovjednik tamonje Djelat-

ne komande Sipo i SD SS-major dr Alfred Heinrich

(Hajnrih). Na osnovi tih razgovora sasluanja, Heinrich je napisao opiran izvjetaj Partizani na podruju
ProzorGlamoKlju, izgradnja, organizacija, naoruanje i jaina, koji je 10. septembra poslao Obavjetajnom odjeljenju (Ic) taba njemake 718. pjeadijske
divizije u Sarajevu, i svojim neposredno pretpostavljenim: zapovjedniku policije bezbjednosti i SD (BdS) u Beogradu SS-pukovniku dru Emmanuelu Schaf eru (Emanuel efer) i policijskom ataeu pri njemakom poslanstvu u Zagrebu SS-majoru Hansu Helmu. Izmeu ostaloga, SS-major Heinrich javljao je da dva njemaka
dravljanina, koja su prilikom napada partizana na
Livno zajedno s ostalim namjetenicima Hansa Leichtmetallwerke pali u njihovo zarobljenitvo, iznose
sljedea svoja zapaanja:
Pojedine brigade nose imena mjesta iz kojih
je ljudstvo regrutovano, odnosno mjesta gdje su
bile formirane. Ratna jaina brigade je oko 2500
dobro naoruanih vojnika, s tim da svaka desetina ima po jedan laki mitraljez... Naoruanje je gotovo iskljuivo talijanskog i jugoslavenskog porijekla. Njemake mainske pitolje majsere
(automate primj. autora) imaju samo pojedinci
i to komandanti; nije se moglo ustanoviti da imaju
njemake mitraljeze. Moe se pretpostaviti da je
ukupna jaina oko 25.000 dobro naoruanih partizana, od kojih se, razumljivo, samo dio njih moe
smatrati pravim komunistima.
Istakavi da su poslije zauzimanja Livna i Varcar-Vakufa (Mrkonji-Grada primj. autora) partizani
objavili podatke o plijenu koji je ukupno iznosio vie od
1000 puaka, 30 lakih mitraljeza itd., dva njemaka
dravljanina primjeuju:
Naravno da e se poslije ovog bogatog plijena
u oruju i municiji borbena snaga partizana znatno pojaati na tetu hrvatskih vojnih jedinica.
Nadalje se moglo ustanoviti da su brigade u
posljednje vrijeme raspolagale veim brojem
transportnih vozila. Videna su slijedea vozila: 2
velika i 2 mala Mercedes omnibusa, 2 Mercedesa
teretnjaka i 2 Magirus teretnjaka, 1 Deutz traktor
s prikolicom, 1 mali Chevrolet transporter, 1 Horch-cisterna, l osobni automobil komandanta Tita,
1 osobni auto DKW i 1 stari Ford kao sanitetska
kola. Osim toga partizani s ovog podruja raspolau kompletnom talijanskom divizijskom bolnicom, ukljuivi i potrebna joj transportna vozila.

O borbenoj snazi partizanskih jedinica treba

rei da njihovu borbenu vrijednost treba znatno
vie cijeniti nego domobranskih i ustakih jedinica. Dogaaji prilikom napada na Livno to su nedvojbeno dokazali...
Vrhovni tab partizana nalazi se sada u Glamou, gdje je i sjedite vrhovnog komandanta Tita. Sve pripreme ukazuju na namjeru partizana
da se tamo na dulje vrijeme domainski smjeste.
Na itavom podruju uspostavljene su telefonske
linije s centralom u Glamou, a u Glamou se uspostavlja i pravi magazin materijala i zaliha. Komandant jedne brigade je jednom prilikom saopio, odnosno primijetio, da e drugi front, ukoliko
ne uspije na zapadu, tada biti stvoren na ovom
podruju. (...)
Jedan od dvojice njemakih dravljana imao
je priliku da due razgovora s komandantom Titom, kojeg je opisao rijeima: star oko 4245 godina, energinih crta lica s isturenom bradom, na
kaiprstu desne ruke nema pola nokta. Tito je s
Nijemcem opirno razgovarao o organizaciji bive austrijske vojske i o svjetskom ratu. Pritom je
pokazao dobro struno znanje i besprijekorno
vladanje njemakim jezikom, tako da se moe
pretpostaviti da je Tito bio austrijski oficir. Meu
ostalim Tito je rekao da je partizanima lako da se
uspjeno bore protiv domobrana, ustaa i Talijana. A ako bi Nijemci htjeli da se uspjeno bore
protiv partizana morali bi angaovati deset
brdskih divizija, koje oni u sadanjem trenutku
teko da e moi imati na raspolaganju.(...)
Podnosioci izvjetaja s naroitim naglaavanjem istiu da se s njima za vrijeme zarobljenitva, u svakom pogledu korektno postupalo i da su
se udili kako im se esto putala upravo velika
sloboda. Samoj toj okolnosti moe se zahvaliti da
su se sprijateljili s dijelom pridodate im strae, te
da su inae imali mogunost da u sjeditu taba
mnogo promatraju, to je od vee vojnike vrijednosti (istakli autori). Imao se utisak da se ovaj velikoduni postupak svodio na to da i dio partizana
koji odluuje, po svom uvjerenju nije komunistiki orijentisan, nego je samo protiv sadanjeg
hrvatskog reima. Oni dapae djelomino trae
oslonac na Nijemce, a dolazilo je do izraaja i njihovo neprijateljstvo prema Engleskoj i Drai Mihailoviu.

Lojalan postupak u tabu iao je dapae tako

daleko da su Nijemci u nedjelju bili pozvani na
ruak. Stol je bio prekriven bijelim stolnjakom, a
posluenje je bilo kao u prvorazrednom hotelu.
Takoer je i redoslijed jela tome odgovarao.178
Iz sadraja tog izvjetaja jasno proizlazi zakljuak
da su Heinrichovi sagovornici, Hans Ott i Anton Jorgo,
bili iskusni obavjetajci. Jedan od njih onaj koji je
imao priliku da due razgovara s Titom bio je
Hans Ott.
SS-major Heinrich citiranom je izvjetaju istoga dana, 10. septembra 1942, prikljuio nadopunu u kojoj su
se nali podaci dobiveni od ostalih razmijenjenih Nijemaca, a iz koje vrijedi navesti:
O postupku za vrijeme zarobljenitva, Nijemci izjavljuju da njihova lina sloboda gotovo nije
bila ograniena. Bili su internirani u Glamou u
kuu u glavnoj ulici, mogli su se sami snabdijevati i kupovati. U zarobljenitvu su imali mogunost
da razgovaraju sa straarskim osobljem i priliku
da razgovaraju i s pojedinim partizanskim funkcionerima... (Istakli autori.)
Dr Heinrich zatim ponovo govori o nekim navodnim izjavama partizanskog vrhovnog komandanta
datim prilikom razgovora s jednim Nijemcem (najvjerovatnije in. Ottom) o tome kako se saznalo da je on
nakon rasputanja Komunistike partije Jugoslavije,
bio ilegalni opunomoenik te partije u Jugoslaviji, a
zatim u jednome od iduih pasusa dodaje:
Tito radi svoje stroge discipline uiva veliki
ugled u jedinicama.
U razgovoru s drugim licima saznalo se dalje
da partizani ele da uspostave vezu s dalmatinskom obalom i da se, po mogunosti, doepaju
podruja juno od Save i Kupe, te da se u cilju
sprovodenja aktivnog uznemiravanja i vrenja sabotaa prije nekog vremena ve uputili u Reich
1200 Slovenaca kao udarnu grupu. Ove udarne jedinice su se, navodno, pod komandom jednog biveg talijanskog tenkovskog oficira (Istranina, Slovenca) probile preko talijanskog podruja u Reich
i ve aktivno djeluju.178
Navodi da je u Reich ve ubaeno 1200 Slovenaca
kao udarna jedinica bili su prilino tani. U naoj Vojnoj enciklopediji, u odrednici Pohodi na tajersku,
stoji:

Polovinom juna 1942. Glavni tab Slovenije

naredio je da se 2. grupa odreda iz Dolenjskog
prebaci preko Notranjskog prvo u Gorenjsko, a
zatim u tajersku. Grupa je 20. juna krenula iz rejona Muljava, Stina (Dolenjsko) sa etiri bataljona (... 541 borac)...180
Gorenjsko i tajerska tada su bili u sastavu Treeg
Reicha. I dalje u Vojno] enciklopediji stoji:
Posle dolaska u Gorenjsko tab 2. grupe je
planirao da zajedno s jedinicama 1. grupe odreda
oslobodi Poljansku dolinu. Meutim, u to vreme u
Gorenjskom je poela nemaka ofanziva. (Nemci
su tada imali u Gorenjskom preko 20 000 vojnika).
Posle tekih borbi u rejonu s. Luine, Gabrka gora, Pasja ravan od 13. do 17. jula, jedinice 2. grupe
odreda po delovima probile su se na podruje
Blegoka (k. 1562) i Mladog vrha, i zatim prele u
napad na nemaka uporita u Poljanskoj i Selkoj
dolini.181
Komandant 2. grupe odreda bio je Franz Rozman
(Stane Mlinar), roen u Ljubljani 1911, njegov zamjenik
Petar Skante (Ivan Skalar), roen 1914. u Celju, a politiki komesar Duan Kveder (Toma Poljanec), roen u
entjurukod Celja 1915. godine, tako dajenetaan podatak da je bivi talijanski oficir Istranin, Slovenac komandovao partizanskim jedinicama koje su prodrle u
Reich. Meutim, sve drugo u Heinrichovim navodima o
prodoru slovenskih partizana u Reich bilo je uglavnom
tano. Postavlja se pitanje bez odgovora: kako su podaci o zbivanjima u Sloveniji dospjeli do Nijemaca zarobljenih u Livnu?
Supruga vlasnika parne pilane u Doljanima kod
Jablanice Emma Szedressy, koja se s muem Fritzom
nala u partizanskom zarobljenitvu i bila razmijenjena zajedno s Nijemcima zarobljenim u Livnu, ve odranije Heinrichova poznanica i informator, napisala mu
je u Jablanici 10. septembra pomalo lirski naslovljen i
napisan Izvjetaj o 28-dnevnom partizanskom raju.
Prije nego to prijeemo na citiranje veoma interesantnih i, kao to smo ve rekli, do sada, koliko nam je
poznato, neobjavljenih dijelova njezina izvjetaja, potrebno je napomenuti da su se ona i njezin mu Fritz
uspjeno angaovali u spasavanju Srba koje su ustae
pohapsile 3. avgusta 1941. u Jablanici s namjerom da ih
poubijaju. O tom dogaaju predratni aktivist radnikog
pokreta u Jablanici Ibro ili napisao je i ove retke:

U Jablanici su ivjeli od prije rata vlasnici

parne pilane 'Prenj' Fric i Emma Sedreski (pravilno: Sedrei primj. autora), inae porijeklom
Austrijanci. Preko njih, a uz pomo najuglednijih
Jablaniana, zatraeno je od njemake komande
u Sarajevu da se sprijei likvidacija zatvorenika. I
zaista, ve u toku veeri stigao je njemaki automobil sa dva oficira koji su, poto su se smjestili u
kafanu Muhe Tahirovia obili logor i u kasarni
popisali i fotografisali sve zatvorenike. Poto su
stavili do znanja ustaama da se likvidacija ne
smije izvriti, sutradan su njemaki oficiri napustili Jablanicu.
Iz logora je putena jedna grupa za Srbiju, dok
su jednu poveu grupu u icu vezane, ustae
strpale u voz i otpremile u pravcu Sarajeva. Nakon nekoliko dana, iz logora su vezani, na eljezniku stanicu dotjerani ostali zatvorenici i transportom upueni u pravcu Sarajeva, gdje im se zameo dalji trag.182
Jedan od dvojice njemakih oficira bio je dr Heinrich, ef sarajevskog Gestapa.
Emma Szedressy moda i nije bila Heinrichov agent
u uobiajenom smislu te rijei. Ali kao Njemica odnosno Austrijanka, smatrala je svojom dunou da ga
prijateljski obavjetava o svemu to sazna naslovljavajui ak i svoj partizanski dnevnik izvjetajem za
dra Heinricha. Vjerovatno joj to i nije bio prvi, ali jest
jedan od posljednjih. Ona je nakon povratka iz partizanskog zarobljenitva u Jablanicu 8. septembra 1942.
godine sestri ili rodaki Idi Hefer u Graz (Mein liebstes
Iderl!) napisala: Na gestapomajor (dr Heinrich primj. autora) uinio je za nas sve to je mogao.
S obzirom na njene bliske odnose s Heinrichom,
sumnje u njenu saradnju s Gestapoom imale su realnu
podlogu i bile povod njezinu sasluavanju o tome od
strane partizanskih kontraobavjetajaca. Meutim,
zbog njezina angaovanja na spasavanju Srba u Jablanici 3. avgusta 1941. te zbog namjere da se zamijeni za
neke zarobljene partizane, prema njoj je primijenjen
jednak postupak kao i prema ostalim njemakim zarobljenicima, to joj je, s obzirom na njeno poznavanje
prilika i velikog broja ljudi s tog terena, u Mostaru i
djelomino u Sarajevu omoguavalo da prikupi bitne
podatke korisne njemakoj obavjetajnoj slubi.
Opisujui kako je zajedno s muem dospjela u partizansko zarobljenitvo, ona u osnovnim crtama kae:
Jedne lijepe sunane nedjelje, 9. avgusta 1942.

oko 18 sati, iznenada se kod pilane pojavila banda

partizana... Moj mu i ja smo bili kod kue... 5 ili 6
ih je ulo unutra, sjeli su i traili vode. Vjerovatnog komandira grupe oslovljavali su sa 'doktor'.
Uinio mi se jako poznat i na moje pitanje rekao
da smo se vidjeli u Mostaru. Moda se zove Pintol
ili slino (Ahmet Pintul, roen u Mostaru 1923,
lan SKOJ-a od 1940. Poginuo u decembru 1943.
kod Bradine. Narodni heroj primj. autora.) ...
Traio je nae puke. (...) Predala sam im obje puke, nakon ega mi je reeno da se vratim u raniju
prostoriju, naravno pod straom. Vraajui se vidjela sam ing. Josefa Kiltza (Joef Kile), iz umske
direkcije u Mostaru, koji je upravo doao da bi oznaio drvo za rudnik. Sjedio je na panju s Husom
Kurtom, jednim od naih radnika, i jednim partizanom (Safet Alagi, prole godine ustaa i kao
takav bio je aktivan u Jablanici u poznatoj akciji
3. avgusta 1941. Od tada on i poznaje SS-majora
dra Heinricha). (...) Tada se pojavio, vjerovatno,
komandant bande (kako sam kasnije saznala politiki komesar Aziz Koluder iz Mostara) i do mene su doprle njegove rijei da on vie ne eka ni
minutu. Zatim sam ula povik 'komora', nakon ega su sve poslovne knjige bile odnesene u pilanu i
zavrene pripreme za njeno paljenje (polivanje
petrolejem). Nas troje smo tada svezani i odvedeni. Nakon kraeg pjeaenja put nam je osvjetljavao plamen zapaljene pilane. Kasnije sam saznala da je stvarni komandant ove bande bio Leo
Bruck (Bruk) iz Mostara, bivi inovnik Rudnika u
Mostaru. Njegov otac je bio uitelj u Dubrovniku,
po vlastitom prianju njemakog porijekla... Dio
plijena, naroito ilime i jorgane, komandant bataljona Salko Feji iz Mostara (njegov otac je u
Mostaru, svojevremeno je bio gradonaelnik ovog
grada) podijelio je kao nagradu vlasnicima tovarnih konja... U selu Pidriu pozdravilo nas je nekoliko ranijih poznanika, medu njima i Ejub Omeragi, bivi frizer iz Jablanice, Salko Zeba iz Jablanice (njegov otac je mesar u Jablanici), Mustafa
iber, bravar na eljeznici u Jablanici, Branko
Andriji (braa u Jablanici), Hasan Begovi
radnik u kamenolomu u Jablanici, Salko Beribak
bivi brija u Jablanici, i jo neki poznanici, ija
sam imena, naalost, zaboravila. (...) U etvrtak
ujutro ininjer Kiltz je odveden na sasluanje i nakon toga puten. Poslije njega bio je sasluan moj

mu Fritz, a onda sam ja dola na red. Prisutni su

bili ininjer Faslo Alikalpi (Fazlija Alikalfi
primj. autora), bivi umarski ininjer u umskoj direkciji u Mostaru, kao porunik bio mobilisan u hrvatsku vojsku iz koje je preao k partizanima; jo i sada nosi hrvatsku uniformu. Njegova
porodica se nalazi u Mostaru. Kod partizana on
vjerovatno fungira u neku ruku kao generaltabac , Salko Feji (ve ranije spomenut), pravnik,
komandant Konjikog bataljona, i Smajo Grci
politiki komesar (bivi advokatski pripravnik
kod advokata dra Spuevia u Mostaru)... Prije odlaska iz Pidria sreli smo se jo s brigadirom Pete
brigade (Savo Kovaevi, Crnogorac) i morali da
izdrimo dulje politiko predavanje, a osim toga i
njegova pitanja: kakvo je raspoloenje u Zagrebu,
gdje su Nijemci, koliko je Talijana bilo u Jablanici...
Onda smo napustili Pidri u pratnji jednog
partizana (Sabita Delalia iz Ostroca, uenik
graanske kole, prole godine je bio ustaa)...
Sasluavao je komandant mjesta u Prozoru (Joco)
s dvojicom pomonika. Svi su bili izraziti zloinaki tipovi. Nakon kraeg vremena mi je bila jasna
glavna tema tog sasluavanja 'Gestapo' kada, gdje i kako sam se upoznala s drom Heinrichom, koliko je on puta bio u Jablanici i kod nas, u
kakvom sam ja odnosu s njim. Pokuavano je na
svaki nain da mi se dokae tajna pripadnost Gestapou. Nakon to u tome uope nisu uspjeli, proglasili su me izvanrednom glumicom. (...) 14. avgusta vidjela sam kroz prozor poznata lica iz Jablanice i Doljana, meu njima i mladog umskog
uvara (Asima ZeuJ, iji su roaci u Jablanici.
Htio mi je kroz prozor dati kutiju cigareta, to
sam ja odbila. Kako sam kasnije ula radi toga je
bio sumnjien da mi je htio prenijeti tajnu poruku
Gestapoa. Sljedea dva dana prouavali smo partizanski ivot u Prozoru, koliko se to moglo iz naeg malog vidokruga... Mala soba, u crnoj tapeciranoj fotelji sjedio je komesar ije ime, naalost,
nisam mogla saznati (primjedba tefana Zonsa:
mogao bi biti R. Babi, koji se na pismu, koje sam
dobio od partizana, potpisao kao politiki komesar). (...) Predsjedavajui mi se obratio rijeima: 'Vi
se nalazite pred partizanskim ratnim sudom' ...
morala sam da opiem itav ivot od roenja do
dana kad sam dola u partizanski raj. Sva ostala

pitanja ponovo su se kretala iskljuivo oko Gestapoa... Glavna tema itavog unakrsnog sasluavanja bio je opet dr Heinrich i bila sam zaudena
kako imaju tane podatke o njemu. Osim tanog
imena i njegov stan u Sarajevu, njegova putovanja, a i ime Elle Bart (Ela Bart) im je dobro poznato...
Slijedeeg dana (18. 8.) oko 10 sati dopodne ja i
moj mu smo ponovo pozvani u tab. (...) Vrativi
se u nau sobu bili smo mirni do 6 sati popodne,
kada sam ja bila opet odvedena gospodi. Prisutna
su bila ista dvojica kao i prijepodne. Sasluavao
me mladi, mislim da se on zove Branko Jovanovi. U svakom sluaju on je bio jedan od rijetkih
koji je inteligentno i mirno sasluavao... Naravno,
opet je glavna tema bio Gestapo. (...) On je htio
moje isto, duboko prijateljstvo s drom Heinrichom da povlai po blatu i svede na intimne odnose.-183
Saznavi da se Emma i Fritz Szedressy nalaze u partizanskom zatvoru u Prozoru, Nijemci su poduzeli mjere za njihovo osloboenje iz zarobljenitva i radi toga
su u Prozor slali tri deputacije.
Posljednja radnika deputacija otila je u
Prozor 19. 8. pie Stephan Sonns, slubenik.
Szedressijeve pilane. Osim dvojice svi ostali su
se sutradan vratili. S njima je doao i ininjer Kiltz (Kile). Od njega sam saznao da je osloboenje
zarobljenika Emme i Fritza Szedressy jako neizvjesno. I dvojica zadranih ljudi iz radnike deputacije dola su 21. 8. Donijeli su od partizana
dva pisma: jedno je bilo upueno talijanskoj okupacionoj komandi u Jablanici a drugo meni. Mene su obavijestili o sadraju pisma poslatog talijanskoj komandi, prema kojem je partizanski ratni sud osudio zarobljenog Fritza i Emmu na smrt
strijeljanjem kao agente Gestapoa. Ali partizani
su bili spremni da ih oboje zamijene za etvoricu
poimenino navedenih partizana koji se nalaze u
talijanskom zarobljenitvu. Odmah sam im odgovorio da su Talijani spremni da navedene partizane izrue, ukoliko ih budu mogli nai. Ali to nije
bio sluaj. Sve je ovo raeno u punom sporazumu
s talijanskom okupacionom komandom u Jablanici. O svemu sam obavijestio SS-majora Heinricha, koji je takoer doao 21. 8. u Jablanicu i u
Mostar, gdje je kod talijanske komande interveni-

sao radi pronalaenja i izruenja traene etvorice partizana. 184

Do zamjene branog para Szedressy za etvoricu
partizana nije dolo jer su trojica od njih ve bila
umrla u talijanskom zarobljenitvu i stoga se SS-major Heinrich...
...dogovorio s gospodinom kapetanom Heissom, koji je radio na zamjeni njemakih dravljana iz firme Hansa-Leichtmetall u Livnu, da vlasnika pilane i njegovu suprugu Emmu ukljui u
ovu razmjenu...185
Poslije te intervencije kapetan Heyss je predloio
partizanima da se i brani par Szedressy prikljui grupi Hansa Otta, nakon ega je i Emmi Szedressy saopeno da e biti prebaena u Livno radi razmjene. O daljem toku dogaaja ona je u svom Izvjetaju pribiljeila:
...31. 8. kamion je konano bio osposobljen za
vonju i mi smo se s naim pratiocima Muhamedom i Rabijom Ljubiniem odvezli u Livno. Pratioci su bili vrlo ljubazni i priali su mi da imaju nareenje da nas odvezu u Livno radi razmjene. (...)
oko 11 sati stigli smo u Duvno... nakon dvosatnog
zadravanja produili smo za Livno, gdje smo saznali da moramo dalje u Glamo. U Livnu smo prenoili i o n a m a je u svakom pogledu vodena briga. Sutradan, 1. 9. rano, povezli smo se dalje do
komande u Glamou, gdje smo stigli u 8 sati ujutro. (...) Tu su se nalazila i 4 hrvatska avijatiara
oficira, medu njima jedan major iji je avion prije
kraeg vremena (10 dana) bio sruen kod Kupresa
puanim mecima.
2. 9. poslijepodne doao je u nau sobu, navodno, komandant Glamoa... Poslije toga bili smo
premjeteni u drugu, prostranu sobu, gdje se nalazilo 7 Nijemaca iz Hansa Leichtmetallwerke...
pojavilo se 6 ili 8 visokih partizanskih funkcionera, medu njima, kako smo kasnije saznali, i vrhovni komandant partizana, po imenu, ili nadimku,
'Tito'. On se upustio u dulji politiki razgovor s
gospodinom Jorgom na njemakom jeziku. Razgovor je zavrio izjavom vrhovnog komandanta:
'Mi emo ipak morati gledati da se vi svi uskoro
vratite kui.' Ubrzo zatim bio je pozvan gospodin
Ott. Vratio se vrlo kasno. Sljedeeg dana, 3. 9, gospodin Ott je razgovarao itavo prijepodne s partizanima i vratio se s veselom vijeu o predstojeoj
razmjeni na 5. 9. (...) Sljedeeg jutra u 8 sati odvez-

la nas je OT u Mostar. Tamo smo morali da od talijanske komande pribavimo putnice i tom prilikom talijanski komandant grada je pozvao mog
mua i on mu je kratko opisao postupak partizana, njihov broj, jainu, naoruanje itd.
U Jablanicu smo stigli oko 5 sati poslijepodne...186

Sutradan, 11. septembra, na izvjetaj Emme Szedressy svoje je primjedbe, zapravo dopunu, dao slubenik pilane u Doljanima, oigledno stari Heinrichov
agent Stephan Sonns (Stefan Zons). Ta je dopuna poinjala pasusom:
Na dan napada na pilanu sluajno sam bio
odsutan i za napad sam saznao tek narednog dana. Kad sam se vratio u Jablanicu opisali su mi itav tok napada. Ponavljanje je suvino jer je taj
opis sadran u prethodnom izvjetaju. Mogao bih
samo dodati da je Muho Tahirovi, na obavjetajac (Vertrauensmann) u Jablanici dobio od partizana koji su izvrili napad jednu cedulju kojom
mu je bilo nareeno da odmah podijeli radnicima
pilane u Jablanici postojee ivotne namirnice,
koje su oni krvavo zaradili. U protivnom sluaju
da e ga zadesiti ista sudbina kao i vlasnika pilane. Na cedulji je bio potpisan Leon. Kako sam kasnije mogao utvrditi to je Leon Bruck,187

O svom angaovanju u razmjeni Emme i Fritza

Szedressy SS-major Heinrich je 15. septembra 1942.
obavijestio SS-pukovnika dra Schfera, efa BdS-a u
Beogradu, i policijskog ataea Hansa Helma u Zagrebu:
Skupa s njemakim dravljanima iz Livna zamijenjeni su i vlasnik pilane u Doljanima i njegova supruga Emma, njemaki dravljani iz Graza...
Do zamjene je dolo nakon to sam se dogovorio s
Talijanima da oslobode etiri partizana. Do ove,
prvobitno predviene zamjene, naravno, nije dolo jer su trojica partizana koje je trebalo zamijeniti umrla u talijanskom zarobljenitvu. Stoga
sam se dogovorio s gospodinom kapetanom Heyssom, koji je radio na razmjeni njemakih dravljana iz firme Leichtmetall u Livnu, da vlasnika pilane i njegovu suprugu Emmu ukljui u ovu razmje-

nu, tim prije to je kapetan Heyss, zbog predostronosti ve raspolagao s nekoliko partizana vie
za razmjenu. 188
Emma Szedressy je smatrala da treba da nadopuni
svoj izvjetaj dru Heinrichu, pa je 12. 9. napisala kratak
tekst s naslovom Utisci o partizanstvu:
U toku 28-dnevnog puteestvija i promjena
mjesta, studirala sam ivot partizana iako je taj
studij esto bio vrlo ogranien malim prostorijama u kojima sam bila prisiljena da boravim. Po
mom miljenju pripadnost partizanstvu je trojaka. Inteligencija je pritom, uglavnom, zadojena
fanatizmom, osjeajem bezrezervne pripadnosti
Rusiji i Engleskoj, duboko uvjerena da ove sile
moraju da pobjede, i ispunjena mrnjom slavenstva prema Njemakoj. Oni s oduevljenjem pjevaju svoje pjesme 'dole Hitler, Musolini', svi zidovi
kua i soba ispisani su parolama smrt faizmu,
itd. Drugi dio partizana je sastavljen od ljudi
eljnih osveta, ljudi koji su prije godinu dana u
grozotama ustakih akcija izgubili svoje roake i
morali da gledaju kako im kolju mua, brata, enu i djecu i kojima je jedino preostalo da prihvate
puku da bi ivjeli za osvetu. Trei dio je sastavljen od poluodraslih mladia, koji svrhu ivota
prije svega gledaju u tome da ne moraju nita raditi, koji su ponosni to nose puku, i da dobiju dovoljno za jelo. Ovi posljednji su najgori za zarobljenike jer nemaju nikakvog ljudskog osjeanja.
Ova tri dijela uzeta zajedno na svaki nain daju
skupinu iji se porast ne moe sagledati i koja
predstavlja veliku opasnost. Disciplina im se ne
moe porei, njihovi zakoni su vrlo strogi. Ko se o
njih ogrijei kanjava se vrlo strogo. Imala sam
dvaput priliku da se u to uvjerim. Drugarstvo je
vrlo veliko, naroito to se tie ena, kojima se
moral ne moe porei. Uvee sjede svi zajedno,
predavanja i pjesma ih sjedinjuju tako da se
mora rei da postoji neki stanovit smisao u toj
stvari. Na svaki nain smatraju se pozvanima da
spasavaju narod i uvjereni su u to da nije daleko
dan kada e mir, rad i blagostanje sve bratski sjediniti, kada e oni ono to danas unitavaju ponovno izgraditi i kada e plug zamijeniti puku.
Jadni zaslijepljeni ljud! to su moji lini utisci.189
Ko je bio jadan i zaslijepljen, pokazao je Razvoj

dogaaja, a Emma Szedressy je u Grazu imala dosta

vremena da o svemu tome ponovo razmilja.

Iako je SS-majoru dru Heinrichu, doavi poslije

razmjene u Studenim Vrelima (5. 9. 1942) u Sarajevo,
dao iscrpne podatke o partizanskim jedinicama, in.
Ott je o toj temi vodio razgovore i nakon dolaska u Zagreb, ne zaboravljajui pritom ni na ljude na koje se oslanjao u svom radu u Livnu. Interesantna je u tom
smislu Zabiljeka dra Kreinera od 12. septembra 1942.
godine:
Gospodin Ott mi je saopio da je Petar enik,
upravnik pote u Livnu, bio vrlo revnostan na
svojoj dunosti za vrijeme partizanskog napada
na grad i da je na radnom mjestu izdrao do kraja. Kada je mjesto ve bilo neposredno ugroeno
od partizana, odnosno djelomino ve zauzeto, on
je jo uvijek odravao vezu za telefonske razgovore biroa 'Hansa Leichtmetall-Werke' u Livnu. Tek
poto su partizani zauzeli grad on je pobjegao i
sad se nalazi u Zagrebu kod ing. Borovskog u
Gundulievoj 56. Sada je na raspoloenju i nije dobio novo radno mjesto.190
Bila je to nenametljivo podnesena molba in. Otta
njemakom poslanstvu da se pobrine za njegova ovjeka u novoj sredini, a o rezultatu govori pribiljeka na
istom dokumentu od 17. septembra da se s predmetom
upozna ustaki ministar dr Vjekoslav Vrani.

ak i najpovrnija analiza citiranih, inae vrlo opirnih i detaljnih izvjetaja, kako parlamentara in. Otta, tako i zamijenjenih njemakih dravljana, pokazuje
da su oni sadravali dragocjene podatke za njemaku
obavjetajnu slubu. Osim toga i to moramo ponovo
naglasiti ta analiza nedvosmisleno pokazuje nedostatke, pa ak dovodi u pitanje i samo postojanje organizovane partizanske kontraobavjetajne slube koja je u
granicama svojih mogunosti morala, i direktno i indirektno, da spreava dospijevanje vojnih tajni i drugih
obavjetenja u ruke neprijatelja, koje on, sigurno, nije
propustio da itekako dobro iskoristi.
Tako dr Heinrich u ve citiranom izvjetaju od 15.
septembra 1942. javlja SS-pukovniku Schfern i SS-majoru Helmu:
Preduzeemo mjere da se osobe, koje se u iz-

vjetaju (Emme Szedressy primj. autora) poimenino spominju, i njihovi roaci, pronau i da se
da podsticaj (Talijanima i ustaama primj. autora) za njihovo hapenje.191
Talijanima i ustaama trebalo je dati podsticaj zato to je veina ljudi o kojima su Emma Szedressy i ostali dali podatke ivjela na talijanskom okupacionom
podruju tzv. NDH, gdje njemaka egzekutiva nije mogla djelovati!
to se tie partizanske obavjetajne (ofanzivne) slube, i ona je, vie-manje sticajem okolnosti, putem raz-,
mjene livanjskih zarobljenika dola do niza podataka,
naroito onih koji su bolje i vie osvjetljavali odnose izmeu Nijemaca, ustaa i Talijana!
Nema sumnje da je Marijan Stilinovi svoje utiske i
zapaanja nakon povratka na osloboeni teritorij opirno prenio prije svega Titu. Osim njega sigurno su i
Koa Popovi i Vladimir Velebit, kao i drugi koji su bili
slubeno zadueni za razgovore s in. Ottom i ostalim
njemakim zarobljenicima i njemakim parlamentarima, u tim razgovorima dolazili do dragocjenih obavjetenja. Meutim, oni nisu ostavili pisani trag o svojim
zapaanjima, ili ih bar dosad nisu objavili. Ali Tito je na
osnovi vlastitog razgovora s in. Ottom i obavjetenja
koja je dobio od Stilinovia, Velebita, Popovia i ostalih,
napisao detaljan, veoma znaajan obavjetajni izvjetaj
koji je 14. oktobra 1942. godine poslao u Moskvu:
Za vrijeme razmjene zarobljenih njemakih
slubenika iz Gering-verke (Herman Gring Werke) u gradu Livnu saznali smo od njih neke detalje o odnosu s Talijanima i drugo. Jedan od njih,
Ot, koji je putovao u Zagreb u vezi s razmjenom,
odgovorio je sljedee na nae pitanje:
1) Kakvi su odnosi izmeu Njemake i Italije?
Odgovor: Talijani su nai saveznici kao to su
Englezi vai.
2) Zato?
Zato to mi znamo da nam Talijani u Jugoslaviji stalno ine smetnje i nastoje da pod svoj uticaj
stave to veu teritoriju i s tim ciljem sada koriste
etnike Drae Mihailovia u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Znamo da u Italiji struja princa Umberta ima snaan uticaj u vojsci i u pozadini i da
su povezani s Engleskom i s raznim krugovima
okupiranih zemalja Evrope.
3) ta Njemaka preduzima protiv toga?
Mi paljivo pratimo tok dogadaja i u sluaju
potrebe postupiemo energino u Italiji. Treba da

znate dodaje taj Nijemac da bi u Njemakoj

bio veoma popularan rat protiv Italije.
4) Vjerujete li vi u Njemakoj u pobjedu nad
Rusijom?
Vjerujemo da e se rat protiv Rusije uskoro zavriti kompromisom, jer Njemaka treba da obrauna s Engleskom.
5) Da li u Njemakoj ima politikih i vojnih
krugova koji su nezadovoljni Hitlerovom politikom?
Ima. To su katoliki centar Bjuninga, koji sarauje s engleskim krugovima i predstavlja opasnost. Osim toga, postoje krugovi u oficirskom koru, vjerovatno s Rundtetom na elu, koji nee dozvoliti da Hitler sasvim pokopa Njemaku. Dalje,
postoje komunisti, koji takode mogu u kritinom
momentu spasti Njemaku.
6) Kakvo je raspoloenje narodnih masa u
Njemakoj?
Veoma loe. Naroito je pogorano u posljednje vrijeme. Narod u Njemakoj kae: zato na
front ne idu mladi nacisti i gestapovci koji etaju
stotinama hiljada siti u njemakim gradovima i
teroriu narod?
7) Kakav je odnos Njemake prema Hrvatskoj
ustakoj vladi Pavelia?
Mi bismo ih poslali do avola sve i objesili kad
bismo mogli u Hrvatskoj da naemo druge adekvatne linosti zbog toga to su sve budale svojom
krvoednom politikom podigle na ustanak veinu
naroda i izazvale nezadovoljstvo.
8) Kakve su vae namjere u Jugoslaviji?
Nemamo nikakvih
teritorijalnih pretenzija,
nama su potrebne samo odreene komunikacije i
sirovine.
Ovaj Nijemac je donio iz Zagreba prijedloge za
pregovore predstavnika naeg taba i jednog njemakog opunomoenog generala. Oni su to ponavljali nekoliko puta, ali mi smo odbacili svake
pregovore.
Napomena. Ovaj Nijemac nas je pitao zato
nae jedinice nisu zauzele Imotski od Talijana
kad su ve dole do samog grada. Nama se ini
da vi nemate nekakav sporazum s Talijanima
dodao je taj Nijemac. Iz ovoga se vidi da su saveznici veoma nepovjerljivi jedan prema drugome. U
Jajcu smo otkrili dva njemaka gestapovca s ra-

dio-stanicama, koji su nam priznali da su imali

zadatak da kontroliu Talijane i njihove agente u
Bosni itd. Oni su prikupljene podatke slali direktno u Njemaku.
Molimo vas da nam javite svoje miljenje o
ovome i da ne objavljujete izvor.192 (Sve istaknuto
u originalu.)
Je li Moskva javila Titu svoje miljenje o podacima
koje je dao Ott to nismo mogli utvrditi.

to se tie dva njemaka gestapovca s radio-stanicama otkrivena u Jajcu, za jednog od njih podatke daje Milovan okanovi, tada vojnik u 4. bataljonu 2. proleterske NOU brigade, koja je uestvovala u oslobaanju grada, a iji je vod nakon toga dobio zadatak da
obezbjeuje zatvor:
U zatvoru se pie Milovan okanovi
pored deset-petnaest ustaa, nalazio i neki Lazi.
Prilikom blokade grada naen je sa radio-stanicom u jednoj kafani. Bio je rodom iz Slavonije, po
zanimanju berberin, Srbin po narodnosti. Njega
su gestapovci zavrbovali, a zatim kolovali za
obavjetajni rad i borbu protiv partizana. Njegov
je zadatak bio da se ubaci u svako osloboeno
mesto u Bosni i odatle radio-vezom da dostavlja
potrebna obavetenja Gestapou. Izvravajui revnosno svoj izdajniki zadatak, on se naao u osloboenom Jajcu gotovo istog dana kada je u grad
stigao i Vrhovni tab sa drugom Titom. Brzo je
uhvaen.193
To je bio Branko Lazi, agent Abwehra a ne Gestapa. Bio je brat Boka Lazia, kojega je istureni centar
bekog Asta njemake vojnoobavjetajne slube (Abwehr) u Celovcu (Klagenfurtu) vrbovao prije rata, kada
je kao andarmerijski narednik bio na dunosti u Celju.
Celovaki centar bekog Asta, zakamufliran pod
firmom Arhiv Wehrmachta (Wehrmachtsarchiv), pod
neposrednim rukovodstvom Andreasa Zitzelsbergera
(Andreas Cicelsberger), alias dra Webera (Veber), nakon okupacije Jugoslavije preselio je u Celje i nastavio
s obavjetajnim radom na podruju tzv. NDH, nezavisno od svih ostalih organa i organizacija njemake
obavjetajne slube. Meu najaktivnije saradnike dra
Webera u tzv. NDH za vrijeme rata pripadao je Boko
Lazi, koji je za Weberovu obavjetajnu mreu, osim
mnogih drugih ljudi i ena, vrbovao i vlastitu enu, ses-

tru, brata, kuma... Pripadnici te njemake obavjetajne

mree bili su snabdjeveni radio-stanicama velikog dometa smjetenim u putnike kofere (Kofergert), pomou kojih su odravali radio-vezu sa stanicom bekog
Asta.
Premda je Hitler zabranio obavjetajni rad protiv
Italije, dr Weber je preko svoje agenture, pod izlikom
obrade ustaa, etnika i, naravno partizana, u talijanskoj okupacionoj zoni tzv. NDH intenzivno prikupljao i
podatke o talijansko-ustakim i talijansko-etnikim
odnosima i saradnji, odnosno trvenjima i sukobima.
Podatke o drugom gestapovcu nalazimo u postskriptumu dopisa komandanta l. proleterske brigade
Koe Popovia upuenog komandi njemakih vojnih
snaga u Banjaluci 25. oktobra 1942. u vezi s razmjenom
etvorice Nijemaca zarobljenih u Jajcu, o emu emo
govoriti malo kasnije:
Napominjemo da je Otto Bayer (Oto Bajer)
bio agent dra Webera iz Slovenije i da je posjedovao radiostanicu tajne obavjetajne slube.1"4

Slavonska razmjena (29. septembra 1942)

Dvadeset i sedmog avgusta 1942. godine prije podne,
drugog dana nakon dolaska partizanskog parlamentara Sreka unjevaria (Marijana Stilinovia) i inenjera
Hansa Otta iz Livna u Zagreb (25. avgusta navee), zbio
se u Slavoniji dogaaj koji je doveo do novih, ovaj put
neposrednih partizansko-ustakih pregovora o razmjeni. O tom je dogaaju politiki komesar 3. operativne
zone NOP-odreda Hrvatske Karlo Mrazovi Gapar 29.
avgusta popodne napisao komandantu zone Grgi Jankesu, koji se tih dana nije nalazio u tabu:
... jedna naa jedinica koja je sastavni dio II.
bataljona I. odreda, 27. o.mj. postavila je zasjedu
na cesti OkuaniLipik. Zasjeda je apsolutno uspjela. Ubijeno je 5 bandita a 2 su uhvaena iva.
Unitena su dva luksuzna automobila, zapljenjen
1 pukomitraljez sa 6 pitolja i 2 karabina te
8.292, Kune.
Poginuli banditi su slijedei: Holuk Fric, voa
njemake narodne skupine iz Vinkovaca, Hofman N., okruni voa njemake narodne skupine,
Cvizak Franjo, zloglasni agent i dvojica ofera. Jedan od ofera je Josip Budisavljevi.
ivi su uhvaeni Vutuc Mirko, natporunik ustake nadzorne slube i Wagner Karlo, upravitelj

upskog redarstva u Novoj Gradiki. Zapljenjeni

su neki spisi koji se nalaze pri ovom tabu.195
Ustake vlasti u Novoj Gradiki reagirale su i brzo, i
neuobiajeno. Ve sutradan, 28. avgusta, poslale su tabu 3. operativne zone NOP-odreda Hrvatske ponudu za
razmjenu Vutuca i Wagnera.
Ko su bili zarobljeni ustaki funkcioneri i zbog ega
je njihovo zarobljavanje izazvalo takvu reakciju u ustakim vrhovima?
Sigurno e njihove biografije malo bolje osvjetliti te
dogaaje.

Mirko Vutuc roen je u Koprivnici (1913), u siromanoj zemljoradnikoj porodici s osmero djece: etiri sina
i etiri kerke. U rodnome mjestu pohaao je i zavrio
osnovnu kolu i gimnaziju, a zatim se 1934. godine upisao na Pravni fakultet Zagrebakog sveuilita. Jo dok
je pohaao esti razred gimnazije u Koprivnicu su bili
protjerani frankovaki omladinci Mijo Bzik i Vlado Singer, s kojima se Vutuc, ve prononsirani frankovac,
sprijateljio i preko njih se upoznao i povezao s mnogim
lanovima ilegalnog ustakog pokreta: Zlatkom Fraissmannom (Frajsman), Nikolom Jasinskim, Ivom Hereniem, Antom Mokovom, Erikom Lisakom, Ivanom
Grgiem i drugima, koji su za vrijeme okupacije veinom bili na rukovodeim poloajima u tzv. NDH.1"8
Mijo Bzik je emigrirao i postao izvrni tajnik Glavnog ustakog stana (GUS). Uestvovao je, zajedno s Eugenom Didom Kvaternikom i Antom Godinom, 1934.
godine u izboru atentatora na kralja Aleksandra Karaorevia. A kada je Ante Paveli 1940. obnovio GUS, u
njega su, osim Eugena Dide Kvaternika, Godine, Herenia i drugih provjerenih i starih ustaa, uli i Mijo
Bzik i Vladimir Singer sa zadatkom: uspostaviti kanale sa zemljom, uhvatiti vezu sa istomiljenicima i izvriti pripreme za upad u Hrvatsku radi prekidanja veze izmeu Zagreba i Beograda.197 Martin Nemec, koji je Vutucu, skupa s Mijom Bzikom, s Janka Puste donosio ustake listove Ustau i Gri, postao je u tzv. NDH
zapovjednik prvog koncentracionog logora, osnovanog
potkraj aprila 1941. godine u Koprivnici, koji se zvao
Danica, po tvornici kemijskih proizvoda u ijim je
prostorijama bio smjeten.
Govorei u svojoj autobiografiji, o svojim predratnim vezama i poznanstvima u ustakom ilegalnom pokretu, Mirko Vutuc, elei, oigledno, da im ne prida

vei znaaj, za Herenia, Mokova, Lisaka i Grgia kae da je s njima bio samo upoznat i to s Mokovom kad
se skrivao pred redarstvom u stanu moje sestre a s Lisakom u njegovom stanu dan prije ili isti dan, kad je
odlazio u emigraciju. A zatim nastavlja:
Preko mene (istakli autori) bila je s imenovanim i s pok(ojnim) Begoviem upoznata i moja
sestra Marija, a Singer, Kostelac i Jasinsky (Jasinski) su i stanovali kod brata ure u Martievoj
ul(ici) 8., gdje je opet sestra bila pazikua odnosno
njen mu podvornik 'Dunava' ija je bila ujedno i
zgrada. Kostelac i Jasinsky otili su u zatvor i robiju, Singeru je uspjelo pobjei u emigraciju, a
kasnije je u vezi s Orebom i Begoviem i to 17.
prosinca otila u zatvor i sestra Marija i ogor
(Stjepan Pui primj. autora), a trebao sam navodno i ja, ali sam ipak ostao. ogor je bio ini mi
se nakon 3 mjeseca puten, a sestra je nakon zagrebakog redarstvenog tavana (policijsko muilite primj. autora) bila predana sudu i 1934
osuena na 10 god(ina) robije.198
Petar Oreb i Joso Begovi uhapeni su u decembru
1933. zbog pripremanja atentata na kralja Aleksandra
Karadorevia u Zagrebu, 1934. osueni na smrt i objeeni, a trei je lan te atentatorske grupe, Ivo Hereni,
uspio da pobjegne u inostranstvo.
Nakon proglaenja tzv. NDH, ve u maju 1941. Singer je zaposlio Vutuca u Ravnateljstvu za javni red i sigurnost (Ravsigur), odakle je, nakon osnivanja Ustake nadzorne slube (UNS) povuen i postavljen za vrioca dunosti efa Ureda I UNS-a. U februaru ga je na
toj dunosti zamijenio dr Vukosav, a on je otiao k majci u Koprivnicu, odakle se potkraj marta vratio u Zagreb i ostao, kako je sam doslovno napisao...
...mjesec dva bez ikakve udjelbe (zaduenja
primj. autora)... Onda je Kvaternik htio osnovati
glavno nadzornitvo s ulogom disciplinskog nadzora nad osobljem. Postavio je za glavnog nadzornika Herenia, a mene dodijelio kao zamjenika.
Kad je to nainio, dolo je do imenovanja Herenia zapovjednikom eljeznike ustake vojnice i
ja sam ostao sam u tako neroenom Glavnom
nadzornitvu i to do danas bez odreenog posla.
Kako ne postoji ured Glavnog nadzornitva ni
osoblje, ja sam radio do danas na istragama stegovnim (disciplinskim primj. autora) kad (je)
tko nainio kakav prekraj.
To je moja sluba.199

Bili bi to kratki biografski podaci uzeti iz zapisnika

sastavljenog dne 30. kolovoza 1942. god(ine) u predmetu
sasluanja Mirka Vutuca zamjenika Glavnog nadzornika Ustake slube u Zagrebu, tj. dan nakon njegova
dovoenja u tab 3. operativne zone.
Bez obzira na citirano zaglavlje zapisnika, oigledno to nije bilo sasluanje ve je Mirku Vutucu dato da
sam napie svoju biografiju. Budui da je to uradio
obavjetajni oficir taba 3. operativne zone NOV Hrvatske, Vladimir Majder Kurt je za neka pitanja, koja je
najvjerovatnije pismeno formulisao, traio nadopune
jer su odgovori na ta pitanja oznaeni sa Ad 1)., Ad
2)., Ad 3) i Dodatak na Ad 2).
Zato je bilo tako, vidjeemo kasnije.
Na ovom je mjestu potrebno navesti i podatak da su
u vrijeme zarobljavanja Mirka Vutuca njegove sestre
Marija i Anica radile u kartoteci Ustake nadzorne
slube!
Franjo Wagner, roden u Travniku, imao je s Mostarkom Marijom, roenom Fischer, dvoje djece. U Sarajevu, gdje je bio knjigovoa u pivovari, rodio mu se sin
Karlo. Tu je zavrio osnovnu kolu i dva razreda gimnazije. U Brodu, kamo mu je premjeten otac, nastavio
je i zavrio gimnaziju. Za vrijeme kolovanja Wagner u
svojoj biografiji, pisanoj u istim uslovima kao i Vutuc,
kae:
Politikom se nisam bavio niti sam imao bilo
kakovo politiko uvjerenje, vjerovatno zato to su
me kod kue uvijek odvraali od politikih tema...
Nakon zavretka gimnazije 1933. godine K. Wagner
se upisao na Pravni fakultet Zagrebakog sveuilita.
Prema svemu sudei, Karlo Wagner je i kao ak i
kao student bio aktivan u redovima desniarskoga,
frankovakog omladinskog i studentskog pokreta, mada mu se moe vjerovati da se nakon zavretka studija
politiki pasivizirao, imajui na umu ponajprije sebe i
svoju karijeru.
Zavrivi 1938. pravo, otiao je na odsluenje vojnog
roka, a zatim se u decembru 1939. zaposlio u gradskom
redarstvu u Brodu n/S. U ljeto 1940. premjeten je za
v(rioca) d(unosti) predstojnika kotarske ispostave B.
Brod. Na toj je dunosti ostao i poslije aprilskog rata i
stvaranja tzv. NDH, sve do 21. juna 1941, kada je dobio
rjeenje o premjetaju u Sisak.201
Istog dana je doao nalog pie K. Wagner
iz Zagreba da se imadu pohapsiti svi evidentirani komunisti to su organi redarstva Sisak, pom

. .

200

kuali izvesti ali im to nije podpuno uspjelo jer su

se neki pod vodstvom Jani Vlade sakrili i odmetnuli.202
Iz Siska je Wagner u maju 1942. godine premjeten
u Novu Gradiku za upravitelja upske redarstvene oblasti. Svoj zapisnik spisan dne 30. VIII. 1942 zavrio je
rijeima:
Na put sam krenuo po nalogu g. Mirka Vutuca radi istrage u Sirau, a na tom putu sam zarobljen.203 (Istakli autori.)
Dvadeset i etvrtog septembra 1942, dan nakon povratka iz partizanskog zarobljenitva, Mirko Vutuc je
dao opirnu izjavu o svome i Wagnerovu zarobljavanju
i o svemu to je doivio i zapazio za vrijeme svoga, sticajem okolnosti, kao i u sluaju Emme Szedressy, takoer 28-dnevnog boravka u partizanskom zarobljenitvu. Izjava je data nekoj njemakoj ustanovi uz pomo
tumaa i pribiljeena je na njemakom jeziku. Na sauvanom primjerku, objavljenom u treoj knjizi Grae za
historiju narodnooslobodilakog pokreta u Slavoniji,
kojim smo se koristili (do originala nismo uspjeli da doemo), nema potpisa ni osobe kojoj je Vutuc dao izjavu,
ni Vutucova vlastitog potpisa, ni potpisa tumaa, niti
zaglavlja akta, pa samim time ni oznake u kojoj je ustanovi izjava data!204 Logino bi bilo pretpostaviti, s obzirom na Vutucovu funkciju zamjenika glavnog nadzornika Glavnog nadzornitva Ustake nadzorne slube
UNS-a, i njemako-ustake odnose, da je Vutuc bio
zamoljen lino ili preko svog pretpostavljenog, Eugena
Dide Kvaternika, kojemu je Glavno nadzornitvo
UNS-a bilo neposredno potinjeno, da posjeti Njemako poslanstvo u ijem je sastavu bio i policijski atae
Hans Helm. Mada u literaturi susreemo podatak da je
rije o zapisniku sastavljenom kod Gestapoa 24. 9.
1942,205 gotovo je nevjerovatno da bi iz Helmove kancelarije mogao izai takav dokument bez ikakvih oznaka.
Osim toga, na tim je pitanjima kod Helma radio SS-potporunik Stwe, iza kojega je ostalo mnogo zabiljeaka,
ali nijedna slina ovoj ni po nainu pravljenja, ni po jeziku, ni po reeninim konstrukcijama! Sama zabiljeka poinje rijeima: Pozvan pojavi se Mirko Vutuc...
(Bestellt erscheint Mirko Vutuc...), a njen sadraj po
nizu elemenata podsjea na izjave uzimane u Ic odjeljenjima njemakih operativnih jedinica!
M. Vutuc je detaljno opisao svoje i Wagnerovo zarobljavanje:

Kad smo 27. 8. prolazili kroz Okuane, policijski agent (Franjo Cvizek primj. autora) je upitao tamonju oruniku strau da li je slobodan
put prema Lipiku. Odgovorili su mu da je put slobodan i da je ba maloprije jedan ustaa doao iz
Lipika na motorkotau... Produili smo vonju. Iza
Caga morali smo usporiti poto se iznenada pred
autom pojavila krava, a i put se dalje vijugao u
serpentinama. Potpuno neoekivano otvorena je
na nas vatra sa svih strana. Viknuo sam: 'Gas!'
Ve smo skoro proli zasjedu kada je na nas otvorena pukomitraljeska vatra s lea. Meni je metak okrznuo krvni sud na lijevoj podlaktici. ofer
(Josip Budisavljevi primj. autora) i policijski
agent su bili teko ranjeni. Auto je odletio u jarak.
(...) Partizani su nas ve opkolili na cesti s bajonetama na pukama. Morali smo se predati. U tom
trenutku pristizao je i drugi auto. Imali smo utisak da je htio da se okrene. (...) Partizani su sad otvorili vatru na drugi auto. Ve smo uli naredbu
da se oba automobila zapale. Partizani su se jako
urili poto su se bojali da e ih napasti ustae iz
Okuana ili Bijele Stijene. Ukupno je bilo preko
4050 partizana s 2 pukomitraljeza... 206
Prema Vutucovu opisu dogaaja, u prvom su se automobilu nalazili on i Karlo Wagner sa oferom Josipom Budisavljeviem i policijskim agentom Franjom
Cvizekom, a u drugom Ludwig Ritz (Ludvik Ric), okruni voa njemake narodne skupine, koji je vozio, SS-oficir Hof mann (Hof man) i Fritz Holzschuh (Fric Holcu),
voa Njemake narodne skupine okruga SavaDunav.
Osim Wagnera i Vutuca, ostali su poginuli ili su teko
ranjeni.
Istog dana kada su Vutuc i Wagner zarobljeni, 27.
avgusta, njemakom poslaniku i njemakom opunomoenom generalu u Zagrebu, Siegfriedu Kascheu i Edmundu von Glaise-Horstenau, dostavljena je zabiljeka:
Gospodin Stwe, SS-potporunik kod policijskog ltlSGl, telefonirao mi je da je automobil
predsjednika policije Karla Wagnera jutros izmeu 10 i 11 sati bio napadnut pred naseljem Kernakovo (treba: Trnakovac primj. autora). Predsjednik policije je mrtav, takoer i zamjenik Eugena Kvaternika, poimenice Mirko Butez, i jedan
detektiv iz Nove Gradike.207
Pored ostalih, ni podaci o sudbini Wagnera i Vutuca

u ovoj zabiljeci nisu bili tani, ali je ta greka brzo ispravljena.

Vutuc u svojoj izjavi datoj u nepoznatoj njemakoj
ustanovi ili tabu dalje navodi da su ih partizani s mjesta zasjede odmah odveli u umu i poto su se udaljili
300400 metara od ceste, svezali.
Jedno dva sata smo ili stalno kroz umu
kae on ne nailazei nigdje na selo. (...) Prvi
put su nas kod jednog potoka sasluavali posve
primitivni partizani. Dalje su nas sprovodila etiri
straara u pratnji trojice kurira. Kod jedne uzvisine, ve se bilo smrklo, jedan kurir je otiao naprijed. Nakon sat vremena doao je komandant s
dva irita i jednom zvijezdom. I on nas je kratko
sasluao. Pitao nas je samo za ime i poloaj, ne
ulazei u pojedinosti. Tada smo krenuli nazad u
pravcu Bobare. Ve je bilo 11 sati uvee. Prenoili
smo na poljani, u blizini sela, pod vedrim nebom.
Seljaci su donijeli mlijeka. Bili smo zajedno vezani. Tu smo ostali do sutradan u 10 sati prije podne.
Tada je doao neki drugi komandant s jednim iritom i jednom zvijezdom. On nam je uzeo prstene i nalivpera. Marirali smo nakon toga itav
dan i itavu no.208
U to vrijeme u NOP i DVJ nisu postojali inovi ve
samo oznake zvanja i funkcija. Komandant s dva irita i jednom zvijezdom koji je kratko sasluao Vutuca
i Wagnera mogao je biti komandir ete (ako su iriti na
rukavu bili uspravni) ili zamjenik komandanta bataljona (ako su iriti bili vodoravni). Drugi komandant s
jednim iritom i jednom zvijezdom bio je zamjenik komandira ete.209
Slijedeeg jutra (29. avgusta primj. autra)
nastavlja Vutuc doli smo u Cicvare (12 km
istono-sjevero-istono od Lipika). Tu je jedan kurir otiao i doveo komandanta Groma (Uro Popara, zamjenik komandanta 1. odreda primj. autora). I on nas je kratko sasluao. Odavde smo
produili umskom prugom preko Buja i Budia
(24 i 26 km sjeverno od Nove Gradike) i dalje do
taba u blizini Zajle (32 km sjeverno od Nove Gradike) i Zveeva (34 km sjeverno od Nove Gradike).
Tu smo stigli 29. avgusta. Tano mjesto ne mogu rei. Tu je velika livada kroz koju protie potok. Uz livadu je bila uma u kojoj su se nalazile
dvije barake. U njima je bio Glavni tab (tab 3.

operativne zone primj. autora). Osim baraka tu

se nalazio i ator. U blizini nije bilo kua.210
Vidjeli smo da su se u toku 1941. i sve do avgusta
1942. godine, s vie ili manje uspjeha, vodili pregovori o
razmjeni zarobljenika i s njemakim, a naroito s talijanskim vojnim komandama. Meutim, naili smo samo na dva sluaja pregovora s ustakim vlastima. Bio
je to pokuaj tuzlanskih ustakih vlasti da razmijene
brau Pipale i arajevsko-romanijska razmjena zarobljenih domobranskih oficira. U prvoj se kao pokreta
pregovora nisu pojavile ustake vlasti ve graani
Tuzle, a u drugom sluaju pokreta je bio tab Romanijskog NOP-odreda, a pregovore je prihvatila domobranska komanda u Sarajevu. Nismo nali dokumente iz
kojih bismo saznali da li je u posljednjem sluaju to bila razmjena sa znanjem i odobrenjem Ministarstva domobranstva tzv. NDH. Meutim, koliko nam je poznato, bila je to prva i jedina razmjena s organima ustake
tzv. NDH, ne raunajui lokalne razmjene zarobljenih
milicionera u Bosni za vreu soli.
ini se da su se ustake vlasti odluile na razmjene
u vlastitoj reiji tek kada su od njih, u sklopu livanjske
razmjene, pomo zatraili najvii predstavnici Treega
Reicha u tzv. NDH: njemaki poslanik Kasche i njemaki general u Zagrebu Glaise-Horstenau.
Za razliku od partizanskih jedinica u mnogim drugim krajevima Jugoslavije, slavonski partizani nisu ni
pokuavali razmjenjivati zarobljenike za pohapene
aktiviste NOP-a u gradovima ili za zarobljene partizane. Na njihovu sektoru u tom smislu nije bilo inicijative
ni od strane njemakih ni od strane ustakih vlasti. To
potvruju i dva dokumenta. Prvi je izvjetaj Velike upe
Baranja, poslan ustakom Ministarstvu unutarnjih poslova:
Dana 14. kolovoza o. g. (1942 primj. autora)
u 4,35 sati jedna grupa od oko 100150 naoruanih partizana napala je osobni vlak broj 1346 na
pruzi ZagrebOsiek na elj(eznikoj) postaji Vukosavljevii, 10 kim zapadno od Virovitice i to kada je vlak na postaji stao. Partizanski napadai
su sve putnike istjerali iz vlaka, a meu putnicima bilo je lanova ustaa, ustakih asnika i arkara i jedan vii njemaki dunostnik te 20 domobrana. Domobrane su partizani razoruali i
skinuli im odore te ih potom pustili, dok su sve ustae i njemakog politikog dunostnika razoruali, povezali i otjerali sa sobom u umu. Medu
ustaama nalazio se je i zamjenik stoernika Veli-

ke upe Baranja a prijanji stoernik g. Anton

Ham, koji je po partizanima takoer povezan i
otjeran u umu. Za sudbinu odvedenih jo se do
sada ne zna, a potjeru za napadaima i potragu
za odvedenim ustaama vodi na terenu stoernik
ove Velike upe g. iril Kralj sa ustaama.211
Stigavi u Zagreb istoga dana, 13. avgusta navee,
kao partizanski parlamentar in. Ott je vodio razgovore s njemakim poslanikom Kascheom i njemakim generalom Glaise-Horstenauom o razmjeni Nijemaca zarobljenih u Livnu!
Zato ni ustake vlasti ni Nijemci nisu traili niti izrazili spremnost da razmijene svoje poprilino visoke
funkcionere zarobljene u Slavoniji za aktiviste NOP-a
koji su se nalazili u njihovim zatvorima i logorima? Na
to pitanje nema odgovora.
A u izvjetaju Glavnog taba NOP-odreda Hrvatske
Vrhovnom tabu NOP i DVJ od 7. oktobra 1942. godine
nalazimo i sljedeu reenicu:
Slavonski su drugovi, prilikom svojih akcija,
pohvatali znatan broj istaknutijih ustakih funkcionera, koji su najveim dijelom likvidirani.
Tek poslije te konstatacije Glavni tab Hrvatske obavijestio je Vrhovni tab o prvoj ponudi ustakih vlasti
za razmjenu njihovih zarobljenika u Slavoniji:
Nedavno su pak zarobili (slavonski drugovi
primj. autora) dvojicu viih ustakih funkcionera, Karla Wagnera, upravitelja upske redarstvene oblasti i Mirka Vutuca, nadporunika ustake
nadzorne slube i glavnog zamjenika nadzornika
U.N.S, za koje je sa strane upske redarstvene oblasti u Novo] Gradiki zatraena zamjena.212 (Istakli autori.)
Ve na poetku ovog poglavlja citirani izvjetaj dostavljen Grgi Jankesu, komandantu 3. operativne zone,
o zarobljavanju Vutuca i Wagnera, politiki komesar
zone Karlo Mrazovi Gapar zavrio je rijeima-.
Dana 29. VIII. o.g. tono u 12 sati primili smo
dopis iz Nove Gradike pisan 28. kolovoza u kome
nam ustake vlasti predlau pregovore po predmetu zamjene za neke nae drugove. U listu oni
ne navode imena ve nam pruaju mogunost da
stavimo svoje predloge. Akt potpisan od strane
stoernika velike upe LivacZapolje, zamjenika
velikog podupana X. (tj. nepoznatog imena i prezimena primj. autora) kotarskog predstojnika i
upravitelja u zamjeni upskog redarstva. (Sve istakli autori.)

Mi smo u tom smislu poduzeli neke korake, t.j.

napisali smo im jedan dopis u kome ne spominjemo njihov dopis.
Tvoj dolazak kao i dolazak druga Kurta oekujemo im prije.213
Predratni komunist i panski borac Vladimir Majder Kurt bio je obavjetajni oficir taba 3. operativne
zone.
Dopis predstavnika ustakih vlasti iz Nove Gradike, o kojemu je rije, donio je u tab zone aktivist NOP-a Milan Krnjaji, koji je radi toga puten iz novogradikog zatovra. On je krenuo iz Nove Gradike 28. avgusta oko 10 sati prije podne i stigao u tab zone sutradan tono u 12 satu. Tog istog dana u tab zone stigli
su i Wagner i Vutuc, ali se ni iz pisma Karla Mrazovia
ni iz kazivanja Vutuca ne vidi je li se to dogodilo prije
ili poslije dolaska Milana Krnjajia. Meutim, spisi zaplijenjeni prilikom njihova zarobljavanja ve su bili tu!
Dopis ustakih vlasti koji je donio M. Krnjaji bio je
adresiran i upuen tabu partizanskog odreda u Psunju i nosio je etiri peata i etiri potpisa: ustakog stoernika in. Milivoja Saunia, zamjenika velikog upana Velike upe LivacZapolje podupana Zlatara, kotarskog predstojnika Ivana Bertolovia i zamjenika upravitelja upskog redarstva Dragutina Draenovia!
Konstatujui da je dan prije toga, 27. avgusta oko 11 sati, partizanski odred kod sela Trnakovca saekao dva
automobila i tom prilikom putnike poubijao, a dvojicu
sobom odveo, oni su, ne spominjui ni imena ni funkcije Vutuca i Wagnera, pisali:
Mi elimo da Vi ovu dvojicu zarobljenika pustite na slobodu u koju svrhu Vam nudimo putanje na slobodu stanovitog broja Vaih drugova,
koji se nalaze u zatvoru. Radi toga Vam aljemo
iz zatvora ovog Vaeg druga donosioca pisma da
Vam isto preda i da nam od Vas donese pismeni
protuprijedlog i uslove za eventualno pregovaranje naroito u pogledu vremena i mjesta pregovaranja u koliko su odvedeni jo u ivotu. (Istakli autori.) U koliko mi odmah prihvatimo Va pismeni
protuprijedlog saobit emo Vam to po ovom istom donosiocu pisma i staviti prijedloge u pogledu vremena i mjesta izmjene zarobljenika, a za
sluaj da Va pismeni prijedlog ne bismo mogli
odmah prihvatiti predvidite u Vaem pismenom
protuprijedlogu mogunost pregovaranja kako
smo gore naveli.
Slobodno predvidite sve mjere opreza u Vaim

protuprijedlozima za pregovaranje u pogledu sigurnosti Vaih izaslanika kao to emo i mi preduzeti potrebne mjere opreza iako Vam moemo
rei da nas pri tome ne vodi nikakova zakulisna
misao nego potena namjera da izvrimo ponuen Vam posao.
Kako bi se izbjeglo nepotrebno odugovlaenje
pregovora predlaemo, da izaberete vrijeme i
mjesto pregovaranja koje bi bilo jednako pogodno za sigurnost pregovaraa obiju strana.214

to je navelo Saunia, Zlatara, Bertolovia i Draenovia da tako brzo i tako irokogrudo ponude putanje na slobodu stanovitog broja pohapenih komunista u zamjenu za putanje na slobodu dvojice zarobljenika?
Oni su, nesumnjivo, postupili po nareenju dobivenom s najvieg mjesta iz Zagreba, a tom najviem mjestu, odnosno lino zapovjedniku UNS-a i ravnatelju Ravnateljstva za javni red i sigurnost Eugenu Didi Kvaterniku bilo je dobro poznato da su slavonski partizani do
tada strijeljali sve zarobljene ustae. A Vutuc i njegova
porodica, otac, braa i sestre, pripadali su meu najui
krug najzaslunijih pripadnika ustakog pokreta jo iz
prvih godina nakon Pavelieva odlaska u emigraciju.
Osim toga, logino je pretpostaviti da je Kvaternik raunao i s tim da bi partizani primjenom otrog sasluavanja mogli dobiti, prije svega od Vutuca, a zatim i
od Wagnera, podatke koji im nikako nisu smjeli dospjeti u ruke. Radilo se, vjerovatno, o ustakim agentima
ubaenim u partizanske redove ili meu ilegalce, aktiviste NOP-a u okupiranim gradovima!
Ovo posljednje samo je logina pretpostavka za koju u raspoloivim ustakim dokumentima nismo nali
izravne dokaze, premda je u tom smislu prilino indikativna i deifrirana brzojavka iz Nove Gradike,
predana 5VIII u 10,10 sati, koju je upravitelj redarstva Wagner poslao Ustakoj nadzornoj slubi, Uredu
I, u Zagrebu, tri nedjelje prije nego to je pao u partizansko zarobljenitvo:
S tajnim poslovima potrebit mi je dolazak u
Zagreb. Tajni broj 1855.215
Uostalom, Vutuc je nakon povratka iz zarobljenitva izjavio:
Naroito su se interesovali (partizani pri-

mj. autora) da li mi imamo pijuna u njihovim redovima, o emu ja ipak nisam nita znao.216
To da Vutuc o tome nije nita znao, ne zvui nimalo ubjedljivo! Bila je to informacija namijenjena, oigledno, Nijemcima, kojima je davao tu izjavu.
I strijeljanje zarobljenog Vutuca i Wagnera te njihove nepoeljne izjave na sasluanju mogli su se sprijeiti
samo brzim uspostavljanjem veze s partizanskim tabom i ponudom zamjene zarobljenika za komuniste i
partijske funkcionere iz ustakih zatvora i logora.
Ne spominjui, iz nama nepoznatih razloga, prijem
dopisa predstavnika ustakih vlasti iz Nove Gradike,
politiki komesar 3. opertivne zone Karlo Mrazovi
Gapar poslao je po svom kuriru Veljku Markoviu
Grgi iz sela Crevara istoga dana, 29. avgusta popodne,
pismo ustakim vlastima u Novoj Gradiki. U njemu je
zahtijevao da se ne provode represalije nad civilnim
stanovnitvom zbog akcije u kojoj su zarobljeni Vutuc i
Wagner navodei i njihove funkcije te izrazio
spremnost za zamjenu spomenute zarobljene gospode
za one rukovodee borce Narodnooslobodilake fronte
koji se nalaze u rukama ustakih vlasti.217
Pismu poslanom ustakim vlastima u Novu Gradiku K. Mrazovi je priloio i privatna pisma Mirka Vutuca i Karla Wagnera njihovim suprugama, najvjerovatnije napisana na sugestiju taba zone, s naglaskom da
se izbjegavaju represalije zbog njihova zarobljavanja.
Oba pisma nose datum 29. kolovoza 1942. godine.
Mirko Vutuc se kratko obratio supruzi Jagodi rijeima:
Javljam Ti toliko, da sam potpuno zdrav i molim Te da o tome obavijesti Didu (Kvaternika
primj. autora) i da ga molim, da u vezi s naim zarobljivanjem sprijei svaku represaliju, jer bi se
na taj nain poloaj samo pogorao. Kako postoje
preduvjeti da se vratim, a o emu e i on dobiti
prijedlog najbolje (je) pustiti (da) stvar ide svojim
(tokom) i (da se) zavri korisnim posljedkom.218
(Tekst u zagradama dodali su autori.)
Karlo Wagner je bio malo opirniji. Jedno je pismo
napisao dragoj i ljubljenoj mojoj enici, a drugo upskoj redarstvenoj oblasti Nova Gradika.
Supruzi pie:
Nalazim se iv, zdrav i neranjen u robstvu
kod partizana. Postupak je zaista u svakom pogledu ispravan, a hrana veoma dobra.
Javio sam danas na up(sku) red(arstvenu) oblast u Novu Gradiku, da obaviesti sve potrebne

faktore, da se ne poduzimaju nikakove protuakcije, jer e se za mene i za g(ospodina) Mirka Vutuca biti stavljen priedlog za izmjenu, t.j. traiti e
za zamjenu neki partizani.
(...)

Odmah nazovi Ivu na telefon 7352 Zgb i obavjesti ga o tome, a on neka obavjesti g.g. Ravnatelja
Kvaternika i Ministra Artukovia, time da ovaj zadnji obavjesti Poglavnika.
U pismu svojoj ustanovi, koje je i potpisao kao njen
upravitelj, stajalo je:
Kako je naslovu ve poznato potpisani je zapao u robstvo partizana. Postupak prema potpisanome je lijep u svakom pogledu. Budui e biti postavljen prijedlog za zamjenu potpisanoga sa kojeg uhienikom koga partizani ele dobiti, molim,
da se ne poduzimlja nikakova sredstva odmazde
za uinjeno djelo, jer bi to moglo samo pogorati
mogunost povratka potpisanog.
Sa potpisanim se nalazi ovdje g. Mirko Vutuc
zamjenik glavnog nadzornika U.N.S. za kojeg e
takoer biti stavljen ovakav priedlog. Obojica
smo potpuno zdravi bez rana.
Poslije ovog dijela pisma, koje je potpisao uz naznaku svoje funkcije, Karlo Wagner je u produetku, u svojevrsnom postskriptumu to ga je potpisao samo sa
Karlo, nastavio:
Ovo dostaviti odmah putem teklia (kurira
primj. autora) na priepisu 1.) Eugenu Kvaterniku
zapovjedniku UNS i R Z J (Ravnateljstvo za javni
red i sigurnost primj. autora) 2.) g. Mirko Luburiu Ust(akom) bojniku. 3.) Mili Orekoviu ustakom) Nadporuniku. (4.) Ustakom zdrugu Lipik
5.) Zapovjedniku mjesta Nova Gradika, Koparskim) oblast(ima) 1 8 , time da o tome obavjesti
sve podrune oruane jedinice.219
Nismo raspolagali originalom citiranih dokumenata ve ovjerovljenim prijepisom, a u njemu su posebna
pisma porodici i upskoj redarstvenoj oblasti najvjerovatnije data jedno u produetku drugoga.
Na kraju obaju dokumenata, na lijevoj strani nalazi
se tekst: F. d. R. Bumer, to znai da je dotini Bumer te dokumente prepisao te za potrebe neke njemake komande ili ustanove, ili ih je, eventualno, prepisao netko drugi, a on samo ovjerio tanost prijepisa
(Fr die Richtigkeit). Ne moe se sigurno znati ni tko je
napravio greke pri prijepisu nai prepisivai ili Bu-

mer, jer je malo udnovat oblik tog njemakog prezimena i vjerojatnije mu je pravi oblik Bumer.
No, sve je to u granicama pretpostavki, a nije ni bitno. Uglavnom, pisma su data tano onako kako glase
ovjerovljeni prijepisi to se nalaze u arhivi CK SK
Hrvatske. Za nae je razmatranje zapravo znaajan
podatak da su Vutuc i Wagner ta pisma slali istog dana
kada su kao zarobljenici stigli u tab zone. Drugim rijeima, odluka o njihovoj zamjeni uslovljavala je i odnos i
postupak prema njima od prvog susreta u tabu zone.
A posljedica uspostavljanja takvih odnosa bila je da su
oni sutradan dobili pisae maine ili daktilografkinje
kojima su diktirali tekstove svojih zapisnika o sasluanju, zapravo autobiografije koje smo ve citirali.

Odgovor ustakih vlasti iz Nove Gradike koji je

ovaj put potpisao samo zamjenik upravitelja upske redarstvene oblasti Dragutin Draenovi uslijedio je
ve sutradan, 30. avgusta a u njemu je stajalo:
... Pismo koje je naslov uputio ovoj oblasti dana 29. VIII 1942. pod Str. pov. brojem 1671942 primljeno je po donosiocu.
Savezno sa tim Vaim pismom odgovaramo
naslovu u pogledu zarobljenika Vutuc Mirka nadporunika U.N.S. i glavnog zamjenika nadzornika
U.N.S. i Wagner Karla upravitelja upske redarstvene oblasti, da do danas nismo upotrebljavali
nikakve represalije na cielom podruju ove upske redarstvene oblasti, u tom smo smislu upozorili sve podrune Ustake i redarstvene oblasti da
se nebi dogodile nikakve represalije protiv partizanskih zarobljenika.
Pripravni smo da stupimo u pregovore sa izaslanicima naslova po pitanju zamjene zarobljenika. U tom smo smislu uputili naslovu jo u petak
dne 28. VIII. 1942. pismo kojega u prijepisu prilaemo po jednom od Vaih suboraca. Prema tome
moe se vidjeti, da imamo najozbiljnije i najpotenije namjere, jer smo to pismo uputili po jednom
od uglednih lanova partizana.
Pregovori koji e se voditi izmeu Vaih i naih izaslanika odobreni su od Zapovjednitva Ustake nadzorne slube te se mogu smatrati slubenim. (,..)22
Slijedilo je zakazivanje mjesta i vremena sastanka
izaslanika (2. septembra u 10 sati prije podne), a da pri-

tom ponovno nisu bili spomenuti ni broj ni imena osoba koje bi dole u obzir za razmjenu.
Kada je citirano Draenovievo pismo od 30. avgusta stiglo u tab 3. operativne zone, tu se ve nalazio i
komandant zone Grga Jankes, pa su on i Karlo Mrazovi 1. septembra odgovorili upskoj redarstvenoj oblasti u Novoj Gradiki:
U vezi sa Vaim dopisom broj V. T. 35/1942 od
30. kolovoza 1942 g. koji je upuen n a m a istog dana u 13 sati, odgovaramo slijedee,
tab III. Operativne zone N.O.P.O. Hrvatske
spreman je da stupi u slubene pregovore sa
predloenom od Vae strane delegacijom o predmetu izmjene zarobljenika i zatvorenika.
U pogledu izmjene predlaemo da n a m se za
g. Mirka Vutuca natporunika U.N.S. i zamjenika
glavnog nadzornika U.N.S. i Karla Wagnera upravitelja upske redarstvene oblasati izrue sljedei narodni borci:
1). Andrija Hebrang, privatni namjetenik,
roden u Baevcu mjeseca veljae ili poetkom
oujka, tonije uhapen u Stenjevcu.
2) Henrik nidari (moda nidari ili nidari) mjernik roen u Splitu, uhapen u Zagrebu u oujku mjesecu o.g.
3). Mirko Bukovac, tvorniki radnik u I.Hrv.
tvornici ulja roen u Nedeliu, Meumurju,
uhapen u ljeto 1940. g. u Zagrebu i otjeran u
konc. logor u Lepoglavu, gdje ga je zatekla okupacija nae Domovine. Sada se navodno nalazi u
konc. logoru u Staroj Gradiki.
4). Marijan Krajei, student arhitekture, nastanjen u Zagrebu, uhapen i otpremljen u Lepoglavu u konc. logor zajedno sa Mirkom Bukovcem.
Sada se navodno nalazi u konc. logoru u Staroj
Gradiki.
5). Dr. Mladen Ivekovi, nastanjen u Zagrebu, uhapen mjeseca veljae o. g. u Zagrebu.
6) Ivana Komar, student agronomije na zagrebakom sveuilitu, uhapena mjeseca svibnja
o. g. u Vrbovcu i sprovedena u Zagreb.
7). Dana Popovi, uiteljica u Ljeskovici, gdje
je uhapena mjeseca svibnja o. g. Nalazi se u
konc. logoru navodno u Staroj Gradiki.
8). Julius Eker, obuar iz Bjelovara, uhapen
ljeti 1941. g. poznati pristalica HSS.
9). Pero Prodanovi, uitelj iz Bujavice, srez

Pakrac, uhapen u proljee o. g. u Bujavici i sproveden u Pakrac.

10). Vlado Lonar ing. umarstva iz Pakraca,
uhapen mjeseca prosinca 1941. god. Navodno se
nalazi u konc. logoru u St(aroj) Gradiki.
11). Bogdanka Podunavac iz Pakraca, student
prava, uhapena mjeseca prosinca 1941. g. u Tomau kraj Bjelovara i sprovedena u Pakrac. Nalazi se u konc. logoru navodno u Staroj Gradiki.
12). Prof Sarajdi iz Osijeka, tamo uhapen
mjeseca prosinca 1941. Nalazi se navodno u konc.
logoru u Staroj Gradiki ili Jasenovcu.
13). Stevo abi, umirovljeni asnik nastanjen
u Daruvaru uhapen u Bjelovaru ljeti 1941 g.
14). Olga Kohn iz Pakraca, supruga trgovca iz
Pakraca, uhapena mjeseca prosinca u Pakracu.
15). Milan Torbica, .uitelj u Kukunjevcu, tamo
uhapen mjeseca travnja o.g.
Va prijedlog o mjestu pregovora ne moemo
prihvatiti jer nam isti ne prua dovoljno garancije
da pregovori nee biti smetani sa Vae strane i
zato Vam predlaemo kao mjesto pregovora
mjesto na cesti BukoKamenskoVoin kod
mlina Joce ejatovia kod poruenog mosta na
cesti. Mi Vam predlaemo da pregovori otponu
5. rujna o. g. u 10 sati prije podne.
Na mjesto pregovora obje strane dolaze sa bijelom zastavom veliine 1 :0,50 m. Pregovarajue
strane moraju biti u sastavu od po dva lica. Od
mjesta pregovora 3 km u polupreniku ne smije
biti nikakovih oruanih snaga ni sa jedne strane.
Uvjeravamo Vas da su nai prijedlozi najiskreniji i jamimo Vam da sa nae strane nee biti nikakovih ispada ili provokacija.
Izvolite nam odgovoriti i obavijestiti nas o Vaem stavu naprama gore navedenim prijedlozima
to hitnije na adresu, koju smo Vam dostavili u
naem prvom dopisu od 29. VIII. o. g. Str. pov. broj
167/1942. Na pregovore dolazimo samo u sluaju,
ako dobijemo od Vas pismeni odgovor.221
U prezimenima Marijana Krajaia, Ive Sarajia i
Vlade Lonaria vjerovatno je rije o grekama daktilografa.
Izuzevi prijedlog Moe Pijade Titu od 14. aprila
1942. godine o tome da se Hebranga pokua zamijeniti
za pedesetak Nijemaca zarobljenih u Hercegovini, citirano pismo taba 3. operativne zone, koje je Grga Jankes potpisao samo svojim imenom, koliko nam je po-

znato, datumski je prvi dokument u kome se spominje

ime Andrije Hebranga u vezi s njegovom razmjenom.

Uslijedili su dalji pregovori izmeu taba 3. operativne zone i upske redarstvene oblasti Nova Gradika,
odnosno zastupnika Ustake nadzorne slube dra
Aleksandra Benaka, proelnika protukomunistikog
Odjela III Ureda I UNS-a. Ustaka je nadzorna sluba
15. septembra 1942. godine ifriranom depeom obavijestila upsku redarstvenu oblast Nova Gradika da
... za izmjenu gg Vutuca i Wagnera stoje na
raspolaganju dolje navedena lica koja se nalaze u
zatvoru Zatitnog redarstva: otari Vilma,
stud(ent), agron(omije), Komar Ivanka stud(ent)
agronom(ije), Tuhtan Aleksandra dr(avni) inovnik, Dejanovi Duan, Poljak Pavao, Poslek Viktor, kroja(ki) pomonik, Vinovrki Dragutin upravlja samovoza, Dasovi Stjepan in(ovnik)
min(istarstva) zdravstva, Lonari Vlado, zvan
Nos, posebniki in(ovnik), Pribani Martin,
sekretar III. raj(onskog) komiteta u Zagrebu, Arvaj Lili, Gerovac Ana, Husenik Josip, kroj(aki) pomonik), Bahun Tomislav, trg(ovaki) pomo(nik),
Vaks Paula, kuanica, Gabrieli Miloje, posebnik,
Ljubi Ivan, veterinar, Maglajli Ekrem, veterinar, oli Stjepan, Zderi Mihajlo, posebnik, Labevi Stojan, posebnik, Bakarin Eugen, trgovaki) pomo(nik), Matker Mirko, posebnik, Franceti
Nikola, posebnik, Weis Pana, kuanica, Gottlich
Miroslav, poljari Josip, posebnik, Tucakovi
Stanko, posebnik, Dostii Petar, trg(ovaki) pomonik), Presi Ivan, elektriar, Mesari Ivan,
trg(ovaki) pomo(nik), anak Jovan, Simovi Nikola, eljezniar, Mogu Franjo, posebnik, Grbni
Vilko, posebnik i Kajin Adolfina, kuanica i Slari
Josip, trg(ovaki) pomo(nik).222
Depeu je za Ured I UNS-a potpisao Ivan aban,
upravitelj Ureda II UNS-a (ustaka obavjetajna sluba).
U citiranoj depei rije je o kopiji oblici nekih
imena i prezimena nisu sigurno tani, jer njenu desnu
ivicu nije pokrivao indigo-papir, pa u veini redaka nedostaje po jedno ili dva slova. To su sljedea prezimena,
odnosno imena:
G..ni. Nije jasno je li drugo slovo e ili r ili je to
er odnosno re, jer su slova e i r otkucana jedno

preko drugoga. Od treeg slova u kopiji vidi se samo

vertikala (vjerovatno) slova b, tako da prezime moe
biti Gebni, Grbni ili Grebni. U drugom spisku od 21.
septembra, o kome emo jo govoriti, pojavljuje se Krbeni Vinko. Vjerovatno je u pitanju ista osoba. Medu
aktivistima NOP-a u Zagrebu i iroj okolini susreemo
osobe s prezimenima Grbeni, Grbini i Grdeni, te i
Vinko, odnosno Vilko najvjerovatnije ima jedno od
tih prezimena. Slian je sluaj i sa Franjom Moguem.
Takvo prezime ne susreemo, ali postoji oblik Mogus
i vjerovatno je i Franjino prezime takvo. Slian je sluaj
i s osobom prezimena Weis. Na kraju retka vide se
samo slova Pa i poetak, vjerovatno slova u, a u
sljedeem retku nastavak na. U istoj se depei pojavljuje i Vaks Paula. I za jednu i za drugu navodi se da
su kuanice, tj. domaice. Vjerovatno je rije o istoj
osobi. U drugom se spisku ne pojavljuje ni Vaks Paula ni Weis Pa.na (moda Paulina?). Poslije Maglajli
Ekrema, veterinara, nalazio se Kovaevi Stjepan,
ali je znakom x precrtan.
Pri popisu zanimanja termin posebnik ima znaenje privatnik. To se vidi i iz zanimanja Vlade Lonaria,
za koga je navedeno da je posebniki in(ovnik), to
jest privatni inovnik. Za ostale osobe posebnike mogao bi se upotrijebiti izraz privatnik, ali ni s tim zanimanje nije nita odreenije.
Na tom se ustakom dokumentu nalo, dakle, 37 odnosno, ako su Weis Pa.na i Vaks Paula ista osoba, 36
ljudi. Meutim, meu njima su bili samo dvoje: Ivan(k)a
Komar i Lonar(i) Vlado s liste od 15 aktivista NOP-a
koje je traio tab 3. operativne zone pismom od 1. septembra!
Na stranicama teksta Iz koncentracionog logora k
partizanima, to ga je napisao (sam) 1942. godine u Bihau za dnevnik Vladimira Dedijera dr Mladen Ivekovi, koji se u septembru 1942. godine nalazio u eliji
smrti logora Jasenovac, pie i ovo:
17. septembra 1942., poslije podne, dolazi Cividini: 'Uzmite sve stvari, brzo, brzo:' Pokupio sam
stvari i iziao. Napolju su ekali najgori ustaki
krvnici: Matkovi, zamjenik Luburiev, Majstorovi, zapovjednik logora, i Ljubo Milo, natporunik-krvnik. Ova su trojica svojim rukama poklali
hiljade ljudi.
Sada je na meni red.
Ljubo Milo vee mi ruke lancima. elim, da
sve to to bre svri. Ali napolju eka auto. Strpaju me unutra. Kraj mene sjeda delat Matijevi,

naprijed Matkovi. Putujemo, nepoznato kuda;

dakle zasada me ne namjeravaju ubiti...
Svi ute. Putem me Matijevi pokriva nekom
ponjavom preko glave. Ne smijem, dakle, znati,
kojim putem se vozimo.
Kad smo uli na vrata logora Stara Gradika,
bio sam uvjeren, da su me ovamo doveli radi presluanja. Kad je Matkovi u kancelariji naredio,
da se pozove Andrija Hebrang, bio sam siguran,
da sam upleten u neku novu provalu zajedno s
Andrijom.
Padala su, meutim, nareenja: 'Pripravi dvadeset najboljih ustaa i teretni auto!' Zakljuujem,
da se ima jo neto izvanredno dogoditi. Doveli su
Andriju i Olgu Kohn, koju nisam poznavao. Andrija se bio nekako usitnio, mnogo je oslabio, pustio je brkove.
Odveli su nas i strpali u veliki kamion. Sjeli
smo na pod vezani lancima. Oko nas do zubi naoruani ustae, naprijed pukomitraljez. Kad smo
krenuli, zapitao sam apatom Andriju, da li su ga
zbog mene presluali. Nisu! On nita ne zna. Sumnjivo nam je bilo i to, to su nas posadili zajedno i
to moemo razgovarati. Spremaju n a m neke vee stvari, ubiti nas odmah ne e. Tako kombiniramo.
Stigosmo u Novu Gradiku pred upsko redarstvo. Skidaju nas i vode u kancelariju, gdje
n a m jasenovaki krvnici skidaju lance. Predani
smo na uvanje dvojici agenata, koji su preko svakog oekivanja ljubazni. Nude nas cigaretama,
oslovljavaju nas sa 'gospodo'. Snebivali smo se,
to treba da znai takav nagli preokret. Sprema
se, oito neka zamka!
Gladan sam. Andrija vadi jedan itav kruh, koji sam s velikim apetitom poeo unitavati. Ali
agent mi kae, da ne jedem puno, jer da e stii iz
gostione veera. Kakve to on nama burgije pria!
Veera iz gostione, tko da mu to vjeruje?
Ali veera je zaista dola. I to kakva veera!
Zagonetka postaje sve zamrenija. Na pitanja, ta
sve to ima da znai i ta e biti s nama, agenti tajanstveno odgovaraju, da e 'sve biti dobro', bolje,
nego to se moemo i nadati.
Tko da jo agentu vjeruje!
Sjedili smo tako do kasno uvee. Onda su Andriju i mene strpali u jednu eliju, Olgu u drugu.
Na rastanku n a m jo agent kae, da smo blie slo-

bodi, nego to se i nadamo. Ne vjerujemo, razumije se, ni u jednu njegovu rije. Ali zagonetka je postala to vea, to su Andriju zatvorili zajedno sa
mnom. Znai, ne e nas presluavati po zajednikoj stvari, jer imamo priliku, da se o svemu dogovorimo. Bit e neto drugo.
Ba smo se te noi od srca narazgovarali Andrija i ja. Te kako je bilo ovo, te kako je bilo ono,
ta je bilo poslije naeg rastanka u Zagrebu, ta je
s ovim drugom, ta je s onim... Nikad kraja. Stotinu smo kombinacija prodiskutirali o tome, ta e
biti s nama. Hoe li biti prijeki sud ili predaja Gestapou ili prosto ubistvo, kojem treba zamesti svaki trag, ili neto deseto.
U razgovoru smo tako doekali jutro ne rijeivi zagonetku.
Ni slutili, dakle, nismo, kakvo nam iznenaenje ustae spremaju...
Kad se Andrija nakon to su nas odveli u
kancelariju vratio iz sobe Draenovia, zamjenika ravnatelja upskog redarstva, i kad nam je
rekao, da 'stvari ne stoje tako loe', jer da smo
ovamo dovedeni zato, da budemo zamijenjeni a
dvojicu ustakih glaveina, koje su zarobili slavonski partizani, naem iznenaenju nije bilo
kraja.223 (Tri tokice na dva mjesta citiranog teksta nalaze se u originalu i ne oznaavaju izostavljeni tekst primj. autora.)
Istog dana, 18. septembra, kada je Hebrang saopio
Mladenu Ivekoviu da e njih dvojica i Olga Kohn biti
zamijenjeni za dvojicu zarobljenih ustakih funkcionera, upska redarstvena oblast Nova Gradika poslala
je tabu III. Operativne zone nar(odno) oslobodilakih) partizanskih odreda Hrvatske sljedei dopis:
Savezno sa dopisom ove oblasti od 17. rujna
1942. broj gornji kao i savezno dopisom Naslova
od 16. o. mj. Str, Pov. bb. izvjeujemo da su nastupile promjene, prema kojima smo prinueni staviti novi priedlog glede izmjene zarobljenika.
Prema nalogu predpostavljenih nam oblasti
moramo izmjenu izvriti tako, da se u isti as
predaju nai uhienici odnosno zatoenici za zarobljenike gg. Vutuca i Wagnera, a ne da se izmjenu vri po skupinama.
Prema tome voljni smo odmah predati sljedee osobe:

1. Andriju Hebranga,
2. Dr. Mladena Ivekovia,
3. Bogdanku Podunavac,
4. Olgu Kohn,
5. Lonari Vladimira,
6. Komar Ivanku, t.j. one osobe koje je Naslov sa svoje strane predloio i za koje ne postoji
tehnika zaprieka da ih se izrui.
Za ostale osobe koje su navedene u dopisu Naslova od 1. rujna 1942 broj Str. Pov. 206/42 nismo u
stanju izmjeniti jer se ne nalaze na ivotu.
Prema tome u savezu sa naim ranijim ponudama voljni smo predati osobe koje su kvalitativno donekle isto tako vrijedne kao i po Vama ponuene, a povrh toga dajemo daljnjih 15 osoba
koje prema svojem dosadanjem radu u partiji
odnosno za partiju mogu Naslovu posluiti moda i bolje nego oni kojih nema.
Navodimo popis tih osoba:
7. otari Vilma, studentica agronomije,
veza sa rednim br(ojem) 6.
8. Tuhtan Aleksander, inovnik simpatizer
komunizma,
9. Deanovi Duan, inovnik, simpatizer
kom(unizma)
10. Ljubeti Juraj, lan M(jesnog) K(omiteta)
Daruvar
11. Pavlovi Duanka, uhiena zajedno sa
red(nim) br(ojem) 4
12. Wagner Ana, uhiena zajedno sa j e d nim) br(ojem) 4 i 3.
13. Poslek Viktor, krojaki pomonik Zagreb,
glavna veza K(omunistike) P(artije) H(rvatske) i
partizanskih odreda.
14. Dasovi Stjepan, in(ovnik) min(istarstva)
zdravstva, kandidat za C(entralni) K(omitet) lan
K.P.H. komunista iz vremena Jugoslavije.
15. Pribani Martin iz Zagreba, sekretar III
rajonskog komiteta.
16. Gerovac Anka, glavna veza izmeu Zagreba i taba I Zone, sestra poginule partizanke
Duanke, ije ime nosi III. bat(aljon) I. operativne
zone
17. Bakai Eugen, trg(ovaki) pomonik
lan K.P.H.
18. Schrempf Franjo, osuivan za vrijeme
Jugoslavije radi komunizma, iz Osjeka.

19. Mileti Stjepan, glavni lan rukovodstva

S.K.O.J.
20. Salihodi Safet iz Brkog, komunista iz
vremena Jugoslavije, osuivan 1932 god(ine)
21. Mai Stjepan, komunista jo iz vremena
Jugoslavije.
22. imi Rudolf, panjolski dobrovoljac,
glavni org(anizator) URS-a
23. Jarec Stjepan, panjolski dobrovoljac,
24. poljari Josip iz Zagreba lan K.P.H.
25. Mesari Ivan, trg(ovaki) pomonik iz Zagreba lan udarne grupe
26. anak Jovan, trg(ovaki) pomonik iz Zagreba, lan udarne grupe
27. imovi Nikola, eljezniar, lan rukovodstva na elj(eznici) u Zagrebu.
28. Mokus Stjepan, privatnik, simpatizer komunizma,
29. Grbeni Vinko, privatnik, simpatizer komunizma, i
30. Slari Josip, privatnik, simpatizer komunizma."4
Dakle, ustae su u meuvremenu pronale est
osoba koje je tab 3. operativne zone traio svojim dopisom od 1. septembra 1942, a osim njih u zamjenu za
Wagnera i Vutuca ponudili su jo 24 osobe.
Tu je, najzad, i depea UNS-a (ponovo s potpisom
Ured I Upravitelj u.z. aban) poslata 21. septembra
1942. upskoj redarstvenoj oblasti Nova Gradika:
Danas je izdat nalog zapovjednitvu sabirnih
Logora Jasenovcu i Zatitnom redarstvu u Zagrebu da naslovu radi izmjene Vutuca i Wagnera
preprati sliedee uhienike: Lonari Vladimira
Komar Ivanku otari Vilima Tuhtan Aleksandra Deanovi Duan Ljubeti Juraj Pavlovi Duanka Vagner Ana Poslek Viktor Dasovi Stjepan
Pribani Martin Gerovac Anka Bakari Eugen
Schrenpf Franjo Mileti Stjepan Salihodi Safet
Mai Stjepan imi Rudolf Jarec Stjepan poljari Ivan Mesari Ivan anak Jovan Simovi Nikola Mokus Stjepan Krbeni Vinko Slari Josip.
Gornje se dostavlja na znanje i postupak.225
Dakle, iz logora Jasenovac i zagrebakih zatvora
prebaeno je (na depei stoji napomena Provedeno,
uz neitak potpis), najvjerovatnije 22. septembra, upskoj redarstvenoj oblasti u Novoj Gradiki 26 osoba.
Uz pretpostavku da su osobe u jednoj listi navedene
kao Dejanovi, Grbeni Vinko, Mogu Franjo i polja-

ri Josip identine osobama navedenim u drugoj listi

kao Deanovi, Krbeni Vinko, Mokus Stjepan (u ovom
sluaju je slovo g ispravljeno u k!) i poljari Ivan,
onda je s liste od 37, odnosno 36 osoba iz depee od 15.
septembra nedostajalo sljedeih dvadeset osoba: Arvaj
Lili, Bahun Tomislav, Dostii Petar, Franceti Nikola,
Fresl Ivan, Gabrieli Miloje, Gottlich Miroslav, Husenik
Josip, Kajin Adolfina, Labevi Stojan, Ljubi Ivan,
Maglajli Ekrem, Matkar Mirko, Poljak Pavao, oli
Stjepan, Tucakovi Stanko, Vaks Paula, Vinovrki Dragutin, Weis Paulina (Pauna?) i Zderi Mihailo.
Meutim, na listi od 28 osoba pojavljuje se devet
onih koje se nisu nalazile na listi od 37, odnosno 36, i to:
Jarec Stjepan, Ljubeti Juraj, Mai Stjepan, Mileti
Stjepan, Pavlovi Duanka, Salihodi Safet, Schrempf
Franjo, imi Rudolf i Vagner Ana.
O toku pregovora izmeu taba 3. operativne zone i
ustakih vlasti dr Pavle Gregori Brzi, tada lan Povjerenstva KPH za Slavoniju, napisao je u jednom nedatiranom pismu Dragutinu Sailiju, takoer lanu Povjerenstva CK KPJ koji se nalazio na radu u Zagrebu:
Dragi Korla!
Stvari su sa izmjenom tekle ovako:
(...)

... Pregovori su zapoeli preko Nove Gradike.

Najprije su ustae nudili u zamjenu za svoje zarobljene funkcionere desetak seljaka za koje su
rekli da su partizani. tab III Operativne zone traio je da mu se isporue 15 drugova i drugarica iz
zatvora i koncentracionih logora. Popis ovih drugova i drugarica dajem na kraju ovog dopisa. Ustae su, meutim, odgovorili da iz tehnikih razloga ne mogu izruiti sve zatraene, nego samo etvoricu, jer da se ostali ne nalaze vie u ivotu. Bili
su spremni izruiti slijedeu etvoricu sa kojima
su jo raspolagali.
Andriju Hebranga, Mladena Ivekovia, Olgu
Kohn i Bogdanku Podunavac, a za ostale koje su
poubijali ponudili su novu 26-toricu, tako da je
broj za izmjenu odreenih drugova i drugarica
narastao na 30. Nakon poduih pregovora o izmjeni i mjestu izmjene i nakon toga to su ustae
zaprijetili da e primijeniti represalije protiv drugova koji su bili odreeni za izmjenu, tab je prihvatio ponudu pa je dne 23. IX 1942. kod mjesta
Cage dolo do izmjene zarobljenika sa naim drugovima.
Dokumente o izmjeni, prepisku i ostalo u vezi

s time alje tab III Operativne zone Glavnom tabu. Ovo toliko da si informiran Ti i drugovi u Zagrebu. Zna i sam kako je to veliki uspjeh za slavonske partizane i kako se oni tim svojim podvigom ponose.226
U jednom drugom pismu Dragutinu Sailiju, poslanom u Zagreb takoer poslije zamjene Vutuca i Wagnera, 21. oktobra 1942. godine, dr Pavle Gregori Brzi
kae:
10) Ovo je bio spisak narodnih boraca koje
smo mi predlagali za izmjenu: 1. Franjo rempf, 2.
dr Stjepan Policer, 3. Rudolf Hrozniek, 4. Elizabeta Pelzl, 5. dr. Pavleti, 6. Mila Herzog, 7. Veljko
Maleti, 8. Stanisavljevi Piljo, 9. Marko Paukovi,
10. Lida Zlati, 11. Mirko Suki, 12. Milutin Mio
Podunavac, 13. Stjepan Funari, 14. Rudolf Domanji, 15. Nikola Basi, 16. Erih Druker. Zatim smo
traili posebnim dopisom Andriju Hebranga,
Henrika Znidaria, Mirka Bukovca, Marijana
Krajaia, Mladena Ivekovia, Ivanu Komar, Danu Popovi, Juliusa Eckera, Peru Prodanovia,
Vladu Lonara, Bogdanku Podunavac, procesora), Sarajia, Stevu abia, Olgu Kohn, Milana
Torbicu. Dobili smo one koje smo Vam ve spomenuli, za ostale su nam javili da nisu na ivotu
iako to ne odgovara stvarnosti bar za jedan dio
spomenutih. 227
Iz dopisa upske redarstvene oblasti Nova Gradika
tabu 3. operativne zone od 18. septembra vidi se da je
u prethodnim pregovorima bilo govora o razmjeni po
grupama, jer ustae u zahtijevanom roku nisu mogle
da pronau sve traene uhapenike. Meutim, upska je redarstvena oblast, po nalogu predpostavljenih, morala izvriti razmjenu u isti as... a ne da se izmjena vri po skupinama. Zato dr Pavle Gregori i pie o dvije grupe osoba traenih za razmjenu: o prvoj,
koja je traena posebnim dopisom (rije je o ve citiranom dopisu taba 3. operativne zone od 1. septembra), a zatim o drugoj, u kojoj se nalazilo 16 osoba i koje
je dr Pavle Gregori u citiranom dopisu poimenino
naveo.
Kojim je dopisom i kada tab 3. operativne zone ustakim vlastima poslao spisak od 16 narodnih boraca
koje smo mi predlagali za izmjenu, nismo mogli utvrditi.

Postoji i verzija toka pregovora oko razmjene zarobljenog Vutuca i Wagnera, koju je 13. novembra 1972. godine beogradskim publicistima Draganu Markoviu i
Savi Kravcu dao sam Grga Jankes, nekadanji komandant 3. operativne zone Hrvatske:
U zasedi uhvatili smo dvojicu ustakih oficira
u automobilima. Jedan je bio Paveliev savetnik
dr Vutuc, a drugi funkcioner okrunog redarstva
dr Vagner. Nai su ih doekali u zasedi i ostale
lanove komisije i njihovu pratnju pobili. Vutuc i
Vagner su digli ruke i predali se. Vutuc je bio lake ranjen u aku, kurum ga je samo ogrebao.
Nekoliko dana posle toga, kod mene je doao
jedan domobranski oficir sa ponudom za razmenu zarobljenih ustaa za nae ljude koji su amili
u ustakim logorima i zatvorima. Poslali su ga iz
ustake komande. Rekao sam mu da smo spremni na razmenu, ali je trebalo utvrditi uslove, pa
sam ugovorio i drugi susret. To je bila naa prva
razmena, dotle nismo imali nekih iskustava u tom
pogledu. Sve se to dogodilo poetkom avgusta
1942. godine.
U meuvremenu smo napravili spisak drugova koje emo traiti. U spisku je bilo nekoliko lanova CK KP Hrvatske, meu ostalima i imena
Mirka Bukovca, Antuna enjaka, Rika Znidaria, pa i samoga Andrije Hebranga.
(...)

Kad smo ustaama dali prvi spisak za razmenu, odgovorili su nam da neki koje traimo Bukovac, enjak, Znidari nisu ivi. Tada smo
mislili da ubacimo imena drugih naih poznatih
komunista, ali nismo znali pod kojim su imenima
uhapeni, pa smo se plaili da ih ne gurnemo jo
u veu nevolju.
Tri puta je spisak menjan i dopunjavan. Konano sam poslao svoga kurira u Staru Gradiku
sa spiskom. Traili smo petnaestoricu drugova.
Oni su nam dali trideset troje, jer su nam umesto
nekih drugova koje smo traili, a nije ih bilo, dali
po dvojicu-trojicu vie. Razmena je izvrena 23.
septembra 1942. godine.228
Dokumenti koji bi potvrdili navode Grge Jankesa u
nizu detalja koji nisu u skladu s onim to je reeno o toku pregovora o razmjeni Vutuca i Wagnera nismo
pronali. Isto tako nigdje nismo naili na podatak da je
tab 3. operativne zone traio i Antuna enjaka. Govo-

rei o predratnom partijskom komitetu za etvrti zagrebaki rajon, Antun Biber Tehek kae:
Za sekretara je izabran Antun enjak, a za
lanove Nada Heiligstein (Hajligtajn), Mihajlo
Martinovi, Jelka Simeni (Suknai) i Antun Biber. Antun enjak je ujedno bio i lan MK. Poginuo je poslije napada na SSSR. Na ulici ga je prepoznao jedan ustaki agent, koji je na njega pucao kod varcova doma i ranio ga, a kasnije su ga
na policiji ubili.229
Dogodilo se to 1941. godine.
Meutim, podatak Grge Jankesa o 33 (a ne 30) aktivista NOP-a dobivena za Wagnera i Vutuca potvruje i
Politiki izvjetaj za period od 14. septembra do zakljuno 8. oktobra 1942. god(ine), to ga je tab 3. operativne zone NOP-odreda Hrvatske 8. oktobra 1942. godine dostavio Glavnom tabu Hrvatske:
Nazad dvije nedjelje izvrili smo razmjenu
pohapenih ustakih bandita za nae drugove koji su se nalazili u ustakim zatvorima i konc. logorima. Za dva zarobljena ustaka dunostnika dobili smo 33 druga i drugarice. (Istakli autori.) Ovo
smatramo za veliki uspjeh poto smo naeg krutog neprijatelja primorali da pregovara s nama
kao sa jednim monim faktorom, kao i da popusti
i kapitulira pred naim zahtjevima. Ujedno vam
prilaemo prepise cjelokupne prepiske sa ustakim vlastima prilikom ove razmjene, iz koje e te
vidjeti razvoj rada oko razmjene.230
Postoji jedan interesantan detalj o razmjeni izvrenoj 23. septembra. Naime, jo 1. jula 1941. godine Ravnateljstvo za javni red i sigurnost za Nezavisnu Dravu
Hrvatsku dostavilo je svim upskim redarstvenim ravnateljstvima akt kojim se raspisuje potraga za slijedeim komunistima u bjegu:
1.) Dr Pavao Wertheim (Verthajm)...
2.) Zdenko tambuk...
3.) Petar Grubor...
4.) Andrija Hebrang, rod(en) 21. X 1899. u Baevcu, op(ina) Gradina, kotar Virovitica, sin Andrije i Cecilije r(oene) Strasser, neo(enjen),
r(imo)k(a)t(olik), trg(ovaki) putnik.231
Slijede podaci o Radi Konaru, dru Pavlu Gregoriu, a onda tekst:
U sluaju pronalaska imadu se navedeni pod
sigurnom straom uputiti redarstvenom ravnatel-

jstvu u Zagrebu pozivom na broj 7396/41. Za dom

spremni. Predstojnik politikog odsjeka Vutuc."232
Tu potjernicu, na kojoj se nalazi i ime Andrije Hebranga, potpisao je onaj isti Mirko Vutuc, kojega su partizani etrnaest mjeseci kasnije zarobili i zatim zamijenili, medu ostalima i za tog istog Andriju Hebranga!

Kada je rije o razmjeni Vutuca i Wagnera, panju

zasluuju jo neki reci dra Mladena Ivekovia, zapisani
u Bihau 1942. godine, dva mjeseca poslije zamjene:
est dana ostali smo u Novoj Gradiki. est
dana postupali su s nama delati kao sa svojim
dragocjenim gostima. Hrana je i dalje dolazila iz
gostione, svaka nam je elja bila odmah ispunjena. Neki ustaki porunik bio nam je dodijeljen
na slubu.
Ali noge su nam ipak vezali lancima. Bili smo
sada zajedno u jednoj dvorinoj eliji: Andrija, Olga, Seka Podunavac i ja.
Meutim su trajali pregovori izmeu slavonskih partizana i ustaa. Partizani su zarobili Vutuca, zamjenika ravnatelja Ustake nadzorne slube, i Wagnera, efa upskog redarstva iz Gradike. Partizani su traili 15 drugova u zamjenu. Od
traene petnaestorice samo nas etvoro bili smo
na ivotu. Drugi su bili poubijani u logorima i zatvorima. Ustae su u zamjenu ponudili tridesetoricu logoraa, i nakon pregovora od nekoliko dana
partizani pristaju na ponuenu listu. Bilo je tu nekoliko potpuno nepoznatih lica.
Iz Zagreba i logora stigli su u Gradiku oni,
koji treba da se zamijene. Bio je tu i Vlado Lonari, Ehrem Maglajli, Puba Schrempf, Maja Komar, Dasovi... (tokice su i u originalu primj.
autora)
23. septembra, vezani po dvojica, prebaeni
smo najprije eljeznicom do Okuana, a poslije
kamionom do Caga, mjesta zamjene.
Na brdacu je, prema utanaenju, leprala bijela zastava. Uz cestu bile su postrojene njemake
ete. Gore, na brdacu, sigurno osiguravaju nai
partizani sve putove.
Polazimo u koloni prema bijeloj zastavi. Tamo
su se ve pojavili zarobljenici Vutuc i Wagner s
jednim partizanom pregovaraem. Stoji nas trideset prema dvojici. Kod bijele zastave! Zarobljenici

se smjekaju. Prvi partizan, kojega smo vidjeli,

Slobodan, politkom. II. bataljona I. slavonskog odreda, vodi s agentom, koji nas je doveo na brdace, posljednje pregovore o nainu izmjene.
Sada nam tek odvezuj u ruke.
Slobodni! Kreemo brzim koracima dalje uzbrdo. Kad sam se osvrnuo, vidio sam Vutuca i
Wagnera, kako su iz svih sila potrali nizbrdo,
prema cesti, gdje su ih ekali ustae i vabe.
(...)
Ustaki su banditi poslali za nama drugog dana avione u potjeru. Sva sela, kojima smo prolazili, bila su bombardirana, ali sa zakanjenjem...233
O povratku iz partizanskog zarobljenitva M.
Vutuc je u izjavi datoj Nijemcima rekao i ovo:
Grga (Jankes primj. autora) nam je 20. septembra odrao na rastanku govor. Napomenuo je
da neemo moi rei, kada se vratimo svojima, da
su partizani s nama loe postupali, te da se u svako doba moemo vratiti partizanima. (...) Krenuli
smo nazad. Ponovo smo ili preko Buja i Cicvara. Na Papuku smo proli kroz jo dva sela. Da li
su to bili Zajle i Zveevo ne mogu rei. Nakon
toga smo proli kraj sela Bjeljajci, Budii, Bobare
i Rogolji. Kretali smo se uglavnom nou i nou
prolazili kraj naselja. U Budiima smo bili danju.
Mogle su se primijetiti seoske strae. Prema Cagama, gdje je trebalo da budemo zamijenjeni,
pratilo nas je 20 ljudi. Osim njih, lijevo i desno,
kretale su se razne grupe kao osiguranje, koje
sam ja samo povremeno mogao da vidim. Moglo
se raditi o 2300 ljudi.234
Kasnije, u partizanima, kao lan Izvrnog odbora
AVNOJ-a, dr Mladen Ivekovi vodio je dnevnik, pa je
pod datumom 31. marta 1943. komentariui pregovore
koji su tada vodeni s Nijemcima o razmjeni, zapisao i
OVO:
Oni dakako pristaju na sve nae zahtjeve, ali
je neprilika u tome, to u Hrvatskoj nemaju oni
zatvore i logore u rukama, nego ih imaju ustae.
Ustae pak sabotiraju predaju zatvorenika ili logoraa, i to na vrlo jednostavan nain. Prosto izvijeste Nijemce, da taj ili taj (koji je od nae strane
zatraen) nije vie na ivotu, da je umro, ili ak da
je na slobodi, ali da se ne moe pronai. I ne samo
to, nego je utvreno, da su oni odmah ubili neke
nae drugove, koje su partizani traili za izmjenu.

To je na pr. utvreno za Zlatu egvi, koja je iz logora nestala nekako u isto doba, kad ju je Vrhovni tab traio. Nije iskljueno, da je i dr Jurica Bocak ubijen tada, kad je zatraen za izmjenu. Nekoliko dana prije, nego to su mene za izmjenu traili slavonski partizani, traio me je, u ime Vrhovnog taba, Marijan Stilinovi (koji je kao izaslanik
V doao u Zagreb). Ustae su Nijemcima poruili, da me ne mogu pronai. A u stvari su me isti
dan, t.j. 27. augusta 1942., potajno iz zagrebakog
zatvora po drugi put prebacili u jasenovaki logor, gdje su me drali tri tjedna potpuno izolirano
od sviju, u jednoj od est logorskih samica ili tzv.
elija smrti. Sigurno su postojali neki razlozi, to
nisam bio odmah ubijen. Ali kad su me ve u to
vrijeme ostavili na ivotu, onda je to vjerovatno
bilo zato, to su me istodobno traili za izmjenu
slavonski partizani. Ustae su me tako ja mislim lake dali naim Slavoncima, jer su oni
imali u akama Vutuca i Wagnera, dakle dvojicu
ustakih glaveina, do kojih im je bilo zaista mnogo stalo. A poto sam i ja, kao i Andrija, bio jedan
od rijetkih logoraa, koji smo ostali na ivotu, dok
su drugi, koje su partizani traili, svi odreda bili
pobijeni, ustae su odmah pristali da me predaju,
samo da bi bar koliko-toliko udovoljili zahtjevima
partizana. I ja mislim, da je samo ta okolnost, to
su me nekako u isto vrijeme traili i Vrhovni tab
i tab III. op(erativne) zone (Slavonci), uinila, da
sam ostao na ivotu i da sam zamijenjen. 235
Podnoenje zahtjeva za razmjenu Zlate egvi, o kojoj govori dr Mladen Ivekovi, spominje i Tito u svom
pismu Centralnom komitetu KP Hrvatske od 10. septembra 1942. O dru Juriju Bocaku, predratnom lanu
zagrebake sveuiline elije KPH poznato je samo to
da je uhapen u prvoj polovini 1942. i ubijen u logoru
Jasenovac. 236

Ko se sve nalazio medu zatvorenicima i logoraima

dobivenim 23. septembra 1942. godine u zamjenu za Vutuca i Wagnera? O tome u sjeanjima (pa i u dokumentima!) nalazimo razliite podatke.
Dr Pavle Gregori u svojim sjeanjima pie:
Zamjena je izvrena 23. septembra. Ustake
vlasti nisu nam predale dobar dio drugova i drugarica koje smo traili, jer su ve bili ubijeni (Mirko Bukovac, Marijan Krajai, Julius Eker, Pero

Prodanovi, Vlado Lonar, Stevo abi, Milan

Torbica, Dana Popovi). Prof(esor) Ivo Saraji i
Rudi imi bili su otpremljeni u logor u Austriji
(Wiener-Neustadt), odakle su pobjegli i stigli u
Slavoniju gdje su se odmah povezali s oslobodilakim pokretom.
(...)
Za zamjenu ustake su nam vlasti uputile 35
logoraa od kojih smo samo Andriju Hebranga,
Mladena Ivekovia, Bogdanku Podunavac, Olgu
Kohn i Ivanku Komar mi traili. Ostale su nam
uputili kao 'naknadu' za one koje smo traili, a bili su ve ubijeni.237
S obzirom na Vladu Lonara, zapravo Lonaria, dr
Pavle Gregori grijei: on nije bio ubijen, ve se nalazio
meu logoraima i zatvorenicima zamijenjenim za Vutuca i Wagnera. Pri formiranju 1. slavonske NOU brigade i reorganizacije postojeih partizanskih odreda
11. oktobra 1942. Vlado Lonari, kao iskusan panski
borac, postavljen je za operativnog oficira taba I odreda 3. operativne zone, a kraj r Q ta doekao je kao politiki komesar 28. slavonske divizije.238
I Grga Jankes i ostali autori brojku 33 objanjavaju
navodom da su ustae umjesto nekih ljudi koje nisu
mogli pronai za svakog od njih dali po dvojicu drugih.
S obzirom na izvjetaj taba 3. operativne zone Glavnom tabu Hrvatske od 8. oktobra, iako se u njemu ne
obrazlae brojka 33, ni ta se cifra ne moe iskljuiti kao
konaan broj pristalica NOP-a osloboenih iz ustakih
zatvora i logora.
Ured I Ustake nadzorne slube poslao je 23. septembra 1942. godine pod Taj. BROJ: 68360-III/1942.
svim upskim redarstvenim oblastima ovakav dopis:
Dana 23. rujna 1942. izvrena je od strane naih vlasti predaja sliedeih zatoenika-partizanima i to: 1) Vladimir Lonari, ro(en) 12. VI.
1908. u Selcima, kotar Crikvenica, rkt. (rimokatolik primj. autora), sin Nikole i Katarine,
trg(ovaki) pomonik; 2) Ivanka Komar, ro(ena)
14. VI. 1920. u Gospiu, rkt, ki Alojza i Marije, sluaica agronomije; 3) Aleksandar Tuhtan, ro(en)
27. II. 1907. u Koparu, Istra, sin Josipa i Marije, inovnik dravne riznice; 4) Stjepan Dasovi,
ro(en) 28. VIII. 1919. u Podlapcu, kotar Udbina,
sin Petra i Kate, rkt. inovnik higijenskog zavoda
u Zagrebu; 5) Martin Pribani, ro(en) 29. IX. 1909.
u Bukovlju, kotar Garenica, sin Ivana i Mande,
rkt. kroja; 6) Ana Gerovac, ro(ena) 25. II. 1915. u

Jezeranama, kotar Brinje, ki Mile i Anke, rkt.,

krojaka pomonica; 7) Eugen Bakari, rod(en)
21. II. 1916. u Suaku, sin Eugena i Katice, rkt., slua medicine; 8) Stjepan Mileti, rod 26. XII. 1922. u
upanji, sin Ivana i Jane, rkt., ak; 9) Franjo Mokus, rod., 2. VI. 1905. u karevici, kotar Jastrebarsko, sin Dure i Kate, rkt.; 10) Vilko Grbeni, rod.
26. VII. 1909. u Brestovcu, kotar Daruvar, sin Stjepana i Ane, rkt., postolar; 11) Josip Solari, rod. 5.
III. 1917. u Potoku, kotar Kutina sin Mije i Marije,
rkt., stolarski pomonik; 12) Duan Dejanovi, rod.
29. XII. 1922. u Karlovcu, sin Rade i Bare, vjere
pravoslavne; 13) Viktor Poslek, rod. 13. III. 1920. u
Desiniu, kotar Pregrada, sin Antuna i Vere, rkt.,
kroj(aki) pomonik; 14) Schrempf Franjj, rod.
1917. u Fiumi, sin Franje i Magde, rkt. mehaniar;
15) Salihodi Safet, rod. 1906. u Brkom, sin
pok(ojnog) Fehima i Hamife, islamske vjere, stolar; 16) Stjepan Jarec, rod. 21. III. 1912. u Sv. Ivan
Zelina, rkt., mesarski pomonik; 17) Jovan anak,
rod. 1922. u Medarima, pravoslavac; 18) Mladen
dr. Ivekovi, rod. 1903. sin Bogdana i Zdenke, inovnik obrtne komore u Zagrebu- 19) Olga Kohn,
rod. 1913. u Pakracu, ena Markova, domaica, idovka; 20) Bogdanka Podunavac, rod. 1922. u Pakracu, ki pok(ojnog) Danila, domaica, vjere pravoslavne; 21) Ana Wagner, rod. 1918. u Pakracu,
ena Alojzijeva, domaica, vjere grko-istone; 22)
Vilma otari; 23) Juraj Ljubeti; 24) Duanka
Pavlovi; 25) Andrija Hebrang; 26) Stjepan Mai;
27) Nikola Simovi; 28) Rudolf imi; 29) Josip poljari i 30) Ivan Mesari.
Predaja je izvrena kod Okuana u zamjenu
za gg. Vutuc Mirka, Zamjenika glavnog nadzornika redarstva u Hrvatskoj i Wagner Karla, upravitelja upske redarstvene oblasti u Novoj Gradiki, koji su po partizanima bili zarobljeni.
Kako postoji mogunost da gore navedeni komunisti, medu kojima imade vrlo opasnih, napuste partizansko podruje i nastave svojim ilegalnim radom, to se naslov upozorava, da svojim
podrunim vlastima izda potrebna uputstva, kako
bi se navedeni komunisti, prilikom moebitnog
prielaza na podruje te oblasti, uhitili i prepratili
Zatitnom redarstvu za grad Zagreb i Veliku upu Prigorje.239
Po nalogu upravitelja Ureda I UNS-a taj je raspis
potpisao dr Aleksandar Benak, proelnik protukomu-

nistikog Odjela III, neposredno potinjenog Uredu I

UNS-a.
Jesu li s gornjeg spiska tri osobe otpale pa zamijenjene sa est drugih i ako jesu, koji su to poimenice otpali a koji umjesto njih uneseni u novu listu zamijenjenih nismo mogli utvrditi.
Mirko Vutuc je u dopuni svoje biografije, pisane u
partizanskom zarobljenitvu, naveo da su ustaki agenti u ilegalnom NOP-u Cincipinka, Hupert i bivi panski borac Bobi (to je bio tetner) jer je znao da su njihove izdaje i sluenje ustaama bili partizanima ve poodavno poznati. Meutim, s njim su sigurno voeni razgovori o raznim temama, naravno s teitem na podruju
njegove djelatnosti. Vjerovatno su o tim razgovorima
napravljene i zabiljeke jer Glavni tab NOP-odreda
Hrvatske, izvjetavajui 7. oktobra 1942. godine Vrhovni
tab o slavonskoj razmjeni, pie: ... aljemo i zapisnike sasluanja Wagnera i Vutuca koji pretstavljaju interesantne dokumente. Sasluanja koja su Vutuc i Wagner sami pisali nisu naroito interesantna dokumenta,240 meutim, druga sasluanja nismo uspjeli da pronaemo!

Za vrijeme boravka u partizanskom zarobljenitvu

Vutuc je imao priliku da upozna ne samo lanove taba 3. operativne zone, ve i niz ljudi koji su u pritapskim slubama obavljali razne dunosti, te neke lanove komandnog kadra odreda koji su dolazili u tab zone ili su nailazili s drugih podruja. On je u svom sasluanju u neidentifikovanoj njemakoj ustanovi, odnosno
komandi, za dvadesetak rukovodilaca razliitog nivoa
naveo kratke podatke, uglavnom njihove nadimke i
funkcije. Pod pravim imenom spomenuo je samo arko via, ranije lijenika u Novoj Gradiki (dr Grujica,
ef saniteta 3. operativne zone), Zmajia, studenta agronomije (Josip, sekretar Povjerenstva PK SKOJ-a za
Slavoniju), Gezu Bogdanovia, biveg andarmerijskog vodnika u vrijeme Jugoslavije (Gedeon, operativni oficir 3. bataljona 1. odreda 3. operativne zone), i Mazalicu, nazvanog Killer, koji se prema n a m a (Vutucu i
Wagneru primj. autora) naroito pristojno ponaao,
a osjeao se vie velikosrbinom nego komunistom.
Tanost te Vutucove ocjene Nikole Mazalice Killera,
komandira voda, potvruje i napomena Redakcije tree knjige zbornika Grae za historiju narodnooslobodilakog pokreta u Slavoniji da je Mazalica potajno sa-

radivao s etnicima na Motajici radi ega su ga partizani strijeljali.

S nama je postupano vrlo dobro izjavio je
Vutuc. Bezuvjetno su nas htjeli pridobiti i ak
su nam nudili visok poloaj. ta vie, bilo nam je
ponueno da budemo ljudi za vezu s drugim partizanskim grupama u Njemakoj i dalje u Francuskoj. Gapar (Karlo Mrazovi primj. autora)
vrlo dobro je ocijenio moju biografiju i smatrao
da je teta to nismo u njihovim redovima. Hranu
smo dobivali tri puta dnevno. I inae je hrana u
Glavnom tabu bila dobra. Svakog dana je bilo
mesa. Na ishranu se ne moe poaliti. Na nas se
izrazito htjelo ostaviti dobar utisak.
(...)
Nas je sasluavao neki 'Vladimir'. Izgleda da je
tamo rukovodio policijskom slubom i vodio istrage i sasluavao. Doao je u februaru-martu iz Njemake. Pokazao mi je paso iz Njemake. Tek letimino sam vidio ime Kurt. Bie da je i to lano
ime.241
Citirani pasus, u kome M. Vutuc, oigledno, izmilja
tvrdnje kojima eli da istakne svoju i Wagnerovu nepokolebljivu privrenost ustakom pokretu, on dopunjava
podacima o emu je sve bio sasluavan: o talijanskim i
njemakim rukovodeim ljudima u Zagrebu, o brojnom
stanju njemakih, ustakih i domobranskih trupa te o
organizaciji obavjetajne slube u Zagrebu, o Gestapu i
ustakim pijunima u partizanskim redovima, da bi na
kraju naglasio kako su partizani s naroitim zadovoljstvom pokazali paso s peatom hrvatskog poslanstva
u Beu i uope falsifikovane pasoe.
Vutuc je u svom sasluanju pred Nijemcima, pored
ostaloga, nastojao i da iskljui svaku primisao o ustakoj odgovornosti za pogibiju dvojice rukovodilaca njemake narodnosne skupine u tzv. NDH. U tom sklopu
treba posmatrati i sljedeu njegovu izjavu:
Pretpostavljam da su partizani bili obavijeteni o naem nailasku. To sam kasnije saznao od
'Kurta', koji mi je rekao da, kada treba nekamo da
se vozimo, ne treba nou o tome telefonski razgovarati. Stvarno, no ranije, oko 23,30 sati, gospodin Holzschuh je o putu u Lipik telefonski razgovarao s gospodinom Wagnerom. S druge strane
izjavili su da su oni propustili jednu pticu (mislili
su na ustau na motorkotau) da bi nas mogli napasti.242
U to vrijeme partizanska obavjetajna sluba nije

praktikovala ukljuivanje niti je raspolagala sredstvima i znanjem za ukljuivanje na meugradske i uope

neprijateljske telefonske linije. U materijalima o zasjedi u kojoj su Vutuc i Wagner zarobljeni nigdje se ni jednom jedinom rijeju ne spominje neto slino! A to se
tie proputanja jedne ptice, ope je pravilo svake zasjede bilo da prethodnicu propusti i saeka glavninu
kolone. Ako je ta glavnina bila nesrazmjerno jaa i,
eventualno, motorizovana, trebalo je da propusti i nju i
napadne zaelje!

Nakon izvrene razmjene formirana je partijska komisija sa zadatkom da tano utvrdi prolost i dranje
logoraa i zatvorenika razmijenjenih za Vutuca i Wagnera na policiji, jer, kako je napisao dr Mladen Ivekovi, bilo je tu nekoliko potpuno nepoznatih lica. Trebalo je za sve njih istragom ustanoviti kada su, zato,
gdje i kako uhapeni, kako su se drali u toku istrage
itd.
Komisiju su sainjavali Andrija Hebrang, Pavle Gregori i Vladimir Maj der Kurt, obavjetajni oficir 3. operativne zone. Ve samo prisustvo Vladimira Kurta u
komisiji upozoravalo je na to da je jedan od njenih
glavnih zadataka bio da ne dozvoli da ustae putem te
razmjene u partijske redove ubace svog agenta.
Prema podacima Mile Milatovia, na osnovi nalaza
komisije, trojica su odmah streljani, i to dvojica zbog
izdajnikog dranja na ustakoj policiji, i jedan kao
ubaeni agent UNS-a Stipe Dasovi.243
Stipe Dasovi bio je sekretar partijske elije u zagrebakom Higijenskom zavodu na Zvijezdi.244 Prvih mjeseci okupacije lan Mjesnog komiteta KPH u Zagrebu
Vojo Kovaevi odravao je s njim vezu preko svoje vjerenice Boene Brlei.245 Kada su Kovaevia 2. septembra 1941. godine uhapsile ustae i kad je ne odavi nikoga, ubijen, Boena Brlei se povezala s Andrijom Hebrangom i sluila mu, osim sa ostalima, kao kurirska veza i sa Stipom Dasoviem,248 sve do Hebrangova hapenja. Malo kasnije uhapen je i Dasovi.
Stipe Dasovi je, najvjerovatnije, identian s partizanom Dasoviem, za koga Tito u 3vom pismu Centralnom komitetu KPH od 10. septembra 1942. navodi
da je u policijskoj istrazi teretio Krunku Zastavnikovi,
koja je bila zamijenjena u livanjskoj razmjeni.247
Grga Jankes je u ve spomenutom razgovoru s beogradskim publicistima Draganom Markoviem i Sa-

vom Kravcem, vodenim 13. novembra 1972. godine, rekao i O V O :

Komisiju su sainjavali Karlo Mrazovi Gapar, komesar Tree operativne zone, zatim Vlado
Kurt obavetajni oficir u tabu Zone, Pajo Gregori, koji nije ostao do zavretka rada komisije i
Andrija Hebrang.
(...)

Komisija je donela odluku da se strelja jedan

drug, sekretar Sreskog komiteta KP iz Gorskog
Kotara. Rekli su da se izdajniki drao i da su ga
ustae podmetnule kao svoga pijuna. Kazali su
da je izdao neke drugove i nacrtao poloaj partizanske bolnice.248
Karko Mrazovi Gapar nije bio lan komisije
koja je ispitivala razmijenjene aktiviste NOP-a, a
kako se zvao sekretar Sreskog komiteta KP iz
Gorskog Kotara, o kojemu govori Grga Jankes,
nismo mogli da utvrdimo. Isto tako ni u jednom
sauvanom dokumentu, ustakom ili njemakom,
nismo naili na trag o tome da je pri razmjeni izvrenoj 23. septembra 1942. godine kod sela Cage
u Slavoniji u partizanske redove ubaen neki
agent.
U izvjetaju koji je 21. oktobra 1942. u ime Povjerenstva CK KPH za Slavoniju i Srijem Centralnom komitetu uputio Pavle Gregori Brzi nali su
se i reci:
VI. Na sjednici Povjerenstva koja je bila odrana 14. X. 42. pretresano je pitanje dranja na policiji i u konc. logorima lanova Partije i SKOJ-a
koji su stigli u tab zone kao zamjena za dva ustaka bandita.249
Umjesto teksta koji bi se mogao oekivati i koji bi
malo bolje osvijetlio rezultate i zakljuke izvedene na
osnovi razmatranja dranja na policiji i u konc. logorima zamijenjenih komunista, autor je stavio samo tri
take.
Ni mi ne moemo uiniti nita drugo.

Ponovno u Bosansko] krajini

Poto je 5. septembra u Studenim Vrelima izvrena
razmjena i Vrhovni tab sasluavanjem razmijenjenih
pripadnika NOP-a saznao da su neki od traenih ali nerazmijenjenih komunista, suprotno ustakim tvrdnjama da vie nisu ivi, ipak ivi i da se nalaze u ustakim

zatvorima i logorima, naredio je tabu 1. proleterske

NOU brigade da predloi neprijatelju razmjenu domobranskih avijatiara zarobljenih prilikom obaranja
njihova aviona nad osloboenim teritorijem kod Kupresa za pet komunista koji su se nalazili u zatvorima i
logorima. Postupajui po tom nareenju, tab 1. proleterske NOU brigade 10. septembra 1942. poslao je Ministarstvu domobranstva u Zagrebu i Velikoj upi Hum
u Mostaru dopis:
Kao to vam je poznato nalazi se u naem zarobljenitvu posada jednog oborenog bombardera, koja se sastoji od pilota Romea Aduma zrakoplovnog bojnika, Boidara Bagnera zrakoplovnog porunika izviaa, mehaniara engia
Franje stoernog narednika i mehaniara Demira Kania stoernog narednika.
Budui da ste nedavno bili voljni da vrite izmenu zarobljenika, koja je usledila dne 5 ovog
meseca, to vam predlaemo da izvrimo zamenu
po nama zarobljenih aviatiara za sledea lica koja se nalaze u zatvoru kod vaih policijskih vlasti:
1. Hebrang Andrija, uhapen u Zagrebu i sada
se nalazi na Ustakom redarstvu.
2. egvi Zlata, uhapena u Zagrebu i sada se
nalazi u logoru u Gradici
3. Lavevi-Luci Ivan, uhapen u Splitu
4. Paveli Ana, uhapena u Zagrebu sada u logoru u Gradici.
5. Novosel Ozren, uhapen u Zagrebu, sada u
logoru u Gradici.
Prema tanim obavetenjima kojima raspolaemo sva se gore navedena lica nalaze na ivotu
u navedenim zatvorima i logorima.
U pogledu vrenja izmene zarobljenika predlaemo da ova usledi na isti nain, kao i ona od 5.
o. m. O mestu i vremenu izvolite nam staviti konkretne predloge preko naeg izaslanika.
10-IX-1942
Komandant I proleterske n. o. u. brigade
P. S. Nai izaslanici ekae 5 dana u Mostaru
na pristanak vaih vlasti u naelu. Posle ovog roka oni se imaju vratiti sa konkretnim vaim predlogom. Od dananjeg dana pa do dana razmene
ne sme proi vie od 10 dana.250
Jo u toku pregovora o razmjeni livanjskih ustakih
funkcionera za pohapene Livnjake, pristalice NOP-a,
Stoer 6. pjeake divizije u Mostaru je pokrenuo pita-

nje zamjene zarobljenih astnika u Livnu, kod mjerodavnih domobranskih vlasti, ali je 14. avgusta primio
obaviest da priedlog stoera za pregovore sa partizanima od mjerodavnih nije odobren.251 Oigledno je Ustaka nadzorna sluba sve poslove oko njihove razmjene zadrala iskljuivo u svojoj nadlenosti, tako da je i
dopis taba 1. proleterske NOU brigade od 10. septembra Ministarstvu domobranstva i Velikoj upi Hum u
Mostaru sigurno zavrio u centrali Ustake nadzorne
slube. Meutim, odgovor te centrale na ponuenu razmjenu zarobljene posade oborenog aviona nije stigao.

U meuvremenu su proleterske i krajike brigade

25. septembra 1942. godine oslobodile Jajce. Tada im je,
osim bogatog plijena, naoruanje i oprema dva ojaana bataljona252 palo u ruke i osoblje preduzea Elektro-Bosna, koje je radilo za njemaku ratnu industriju:
dipl. in. Othmar Siegelhuber (Otmar Ziglhuber), Otto
Bayer (Oto Bajer), trgovac-optiar, in. Franz Leinschtz (Franc Lajnic) i Theresa Reza Mehr (Tereza
Mer), inovnica i sekretarica folksdojerske organizacije.253
Neprijatelj je nastojao da to prije vrati Jajce. To je
dovelo do estokih borbi jedinica NOV protiv njemakih, ustakih, domobranskih i etnikih snaga na tom
prostoru. Prodirui s dijelovima 714. pjeadijske divizije
od Mrkonji-Grada, a dijelova 718. divizije od Donjeg
Vakufa, Nijemci su 4. oktobra ponovo zauzeli Jajce. Prije odstupanja partizanske su snage unitile tvornika
postrojenja i elektrinu centralu, a folksdojere Siegelhubera, Bayera, Leinschtza i Theresu Mehr kao taoce
sproveli u Glamo, odakle su ih potkraj oktobra prebacili u Drvar, a zatim potkraj novembra u Bosanski Petrovac.254
U toku spomenutih borbi nestali su komandant 3.
(sandake) proleterske brigade Vladimir Kneevi Voloa, zamjenik politikog komesara te brigade, Rifat
Burdovi Tra i komandant njenog 4. bataljona Toma
ii. Meutim, tek je kasnije utvreno da su svu trojicu etnici zarobili nou izmeu 2. i 3. oktobra 1942. godine u selu, Trnovu kod Mrkonji-Grada, zaklali ih i bacali u Grujia jamu na Barakom brdu.255
Nakon odlaska Tita i Vrhovnog taba te Centralnog
komiteta KPJ iz Glamoa na Mlinita (14. septembra
1942), Aleksandar Rankovi je ostao u Glamou, odakle
je odravao vezu i s Titom i s jedinicama, brinui isto-

vremeno i o zarobljenim Nijemcima i o domobranskim

oficirima te o pitanjima njihove razmjene.
ini se da prvi podaci o nestanku Kneevia, Burdovia i iia nisu iskljuivali mogunost da su ih zarobili Nijemci. Zato je A. Rankovi 9. oktobra poslao Titu kratko pismo.Drue Stari,
Predlaem da se preduzmu hitne mere za razmenu: 4 Nemca, 4 avijatiara i 7 domobranskih
oficira koji se nalaze ovde (u Glamou primj.
autora) u zarobljenitvu. Pored ostalih za Nemce
bi traili jo i Mou Tomia (Momir primj. autora), lana P(okrajinskog) K(omiteta), biv(eg) sekretara Okr(unog) K(omite)-ta u aku i kandidata CK KPJ koji se jo od kapitulacije nalazi u nemakom zarobljenitvu kao jugoslovenski vojnik.258
Dan prije toga, 8. oktobra ujutro, Tito je s lanovima
Vrhovnog taba i CK KPJ napustio Mlinita i automobilom se prebacio preko Rora, Prekaje i Drvara na Otrelj, gdje je ostao sve do 25. novembra 1942. godine.257
Sa Otrelja je A. Rankovi primio pismo (Drue
Marko) koje je uglavnom govorilo o rasporedu brigada, borbama i situaciji na pojedinim sektorima, obezbjedenju pojedinih pravaca, evakuaciji ranjenika i materijala itd., ali u kojemu se nalazio i pasus koji je bio
odgovor na njegovo pismo Titu od 9. oktobra:
to se tie razmjene, potrebno je da se dogovorite koga treba mijenjati. Drug Stari (Josip Broz
Tito primj. autora) kae da treba traiti od Nijemaca Tru i Volou za Nijemce. Drugovi Hebrang, Ivekovi i Lonari su zaista zamijenjeni u
Slavoniji, to je potvreno od hrvatskog G(lavnog)
taba.259
Pismo je pisano u Otrelju oktobra 1942. bez oznake
datuma, a prema istraivanjima Pere Morae, Mie Lekovia i dra Slobodana Miloevia po nalogu Tita ovo
pismo je napisao Arso Jovanovi.259 S obzirom na to da
je Glavni tab NOPO Hrvatske u svom Operativnom
izvjetaju br. 19 od 7. oktobra izvijestio o zamjeni drugova koje Tito spominje, te da se u pismu (Drue Marko) navodi da je jedna eta 2. dalmatinske brigade u
Peuljama, 9. oktobra napadnuta od Talijana i etnika iz
Grahova, i ovaj je dopis Rankoviu pisan poslije prijema njegova dopisa od 9. oktobra. Nakon toga pokree
se ve uhodani mehanizam: tab 1. proleterske brigade, koji je i u livanjskoj razmjeni bio potpisnik prijedloga za zamjenu, ponovo kree u akciju. Koa Popovi

25. oktobra alje Komandi njemakih vojnih snaga u

Banjaluci dopis:
U naem zarobljenitvu nalaze se etvorica
graana njemake narodnosti (Volksdeutsche) i
tO:
1) Siegelhuber Otmar sin Georga, rodom iz
Tenja, elektroininjer, po zanimanju direktor
fabrike 'Elektro-Bosna' u Jajcu.
2) Leinschtz Franz sin Franza, rodom iz Maribora, po zanimanju ininjer u fabrici 'Elektro-Bosna' u Jajcu.
3) Bayer Otto sin Emanuela rodom iz Jajca,
gdje je bio asovniar i trgovac.
4) Mehi Terezija ki Petra rodom iz Vinkovaca,
privatna inovnica u fabrici 'Elektro-Bosna' u Jajcu.
Predlaemo vam da se izvri razmena ovih zarobljenika sa licima koja se nalaze u vaem zarobljenitvu i tO:
1) Kneevi Vladimira
2) Burdovi Rifata, partizana III. proleterske
N. O. U. brigade, koji su zarobljeni izmeu Mrkonji grada i Jajca
3) Obradovi Milene
4) Rudi Milene
5) Tuti Zorke
6) Jurievi Lenke
7) uti Jelke, partizanki III. proleterske N. O.
U. brigade zarobljene na Manjai
8) ii Toma, partizan III. proleterske N. O.
U. brigade, zarobljen izmeu Mrkonji grada i
Jajca
9) Brat Stipe Bilana iz Jajca.
Svi se ovi zarobljenici nalaze ili u Travniku ili
Banjoj Luci.
10) Tomi Momir krojaki radnik iz Prijevora
kod aka, zarobljen je kao jugoslavenski vojnik
u aprilu prole godine i otpremljen u Njemaku u
zarobljeniki logor, otkuda se je i javljao svojoj
porodici. Izgleda da se u spisku zarobljenika vodi
pod drugim imenom, te je stoga potrebno da se
potrai po svim logorima i pri tome naglasi da ga
se trai radi razmene.
11) Novosel Ozren, lekar iz Zagreba, nalazi se
u zatvoru kod ustake policije
12) Kokot Stjepan, kroja iz Zagreba, nalazi se
u zatvoru kod ustake policije ili u nekom logoru.
Napominjemo da njemake vojne vlasti nisu u

celosti izvrile obvezu preuzetu prilikom prole

razmene zarobljenika kada su zamenjeni direktor
Jorgo i Hans Ott. Tom prilikom predali smo nemakim vojnim vlastima direktora Jorgu uz obavezu da nam naknadno poalju i predaju Novosel-Mattes Vandu iz Zagreba, koja se nalazi kod
ustake policije u Zagrebu. Ovoj obvezi meutim
nije do danas udovoljeno, pa prema tome traimo
da se ona kao trinajsta pridrui ostalima kod
obavljanja ove razmene.
Po izaslaniku ing. Leinschtz Franzu predloite nam mesto i vreme razmene, a sama razmena
neka se vri na isti nain kao i proli put.
Za vrenje ove razmene predvideli smo rok od
10 dana, u kom se mora povratiti poslati izaslanik.
Za komandanta 290
Tu je doslovno citirana kopija dopisa upuenog Komandi njemakih vojnih snaga, koja nije potpisana, a
nalazi se u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. U njemakom prijevodu originala tog dopisa nalazi
se potpis Koe Popovia i ispod njega napomena koje
na ovoj kopiji nema. Rije je o napomeni iz koje se vidi
da je drugi njemaki agent koji je zarobljen u Jajcu s
radio-stanicom bio Otto Bayer i da...
...Postoji mogunost da su Kneevi Vladimir,
Burdovi Rifat i ii Toma (na listi pod rednim
brojevima 1, 2 i 8) pali u ruke Drenovievim etnicima te ih stoga treba i tamo traiti.261
Vrhovni tab je, dakle, zauzeo stav da se razmjena
obavlja po kljuu 1:3! Meutim, Nijemci nisu htjeli prihvatiti taj klju (premda je Otto Bayer bio znaajan
agent njemake vojnoobavjetajne slube) jer se radilo
0 civilima, a ne o vojnim osobama, a i ustae su bile za
razmjenu 1:1.
Franz Leinschtz, kojega tab 1. proleterske brigade pogreno naziva inenjerom, bio je knjigovoa u
Elektro-Bosni. Iako roeni Mariboranin (1901), nije
bio folksdojer ve njemaki dravljanin. Bio je oenjen
1 imao je dvoje djece.
Po zadatku taba brigade Leinschtz je krenuo u
Banjaluku 31. oktobra262 i predao pismeni prijedlog za
razmjenu tabu 714. pjeadijske divizije. U gradu na Vrbasu nije se dugo zadravao, ali obavjetajni oficir divizije ipak nije propustio da pribiljei svoja zapaanja na
partizanskom teritoriju i u partizanskom zarobljenitvu. Na drugom sasluanju, iju je kopiju tab njemake divizije 9. novembra poslao Poslanstvu Treeg Reic-

ha u Zagrebu, pa je zato i sauvana, dopunjavajui podatke o svom razgovoru sa partizanskim funkcionerom Vladom, oigledno date ve na prvom sasluanju,
Leinschtz je izjavio:
Kada sam upitao Vladu kako treba da postupim ako neki od poimenino navedenih partizana
vie nije iv, Vlado mi je odgovorio da su oni tano obavjeteni da li je neko iv ili nije.
Marko se prema kazivanju partizana ne nalazi u Drvaru nego u Vrhovnom tabu. Njegovoj
pratnji je dano pismo da ga ponese do Srnetice i
tamo preda da bi ga proslijedili Marku. Pretpostavljam da se Vrhovni tab partizana, koji se ranije nalazio 18 km od Glamoa u pravcu Mlinita,
sad mora nalazti u okolini Srnetice.
Kad sam jo u Jajcu bio, u Komandi podruja,
sa mnom su u sobi bili i neki nepoznati mi domobranski oficiri. U razgovoru sam saznao da su
prilikom zarobljavanja u Vincu primijetili da su
partizani jako raspoloeni, a uzrok tome je bila
pojava jednog njihovog kurira, koji je stigao direktno iz Zagreba. Jedan domobranski oficir je
rekao da nije nikakvo udo to partizani postiu
uspjehe kada u Zagrebu imaju svoje obavjetajce
s kojima stalno odravaju kurirske veze.
Nepoznati mi politiki komesar izjavio je u
Drvaru da oni sada imaju svoje ljude u Zagrebu u
vrhovima hrvatskih nadletava, ustaa i domob-,
ranstva.263
O Vladi i Marku Leinschtz je vjerovatno dao iscrpnije podatke u prvom sasluanju jer se radilo o Vladimiru Velebitu i Aleksandru Rankoviu, koji su u to
vrijeme pripremali razmjenu folksdojera zarobljenih
u Jajcu. A tekst o partizanskom kuriru koji je stigao direktno iz Zagreba i bio uzrok da su partizani jako raspoloeni, najvjerovatnije se odnosi na Ivana Stevu
Krajaia. Naime, on je, zajedno s Ivom Lolom Ribarom
i njegovim ocem Ivanom, buduim predsjednikom AVNOJ-a, doao iz Zagreba u Vrhovni tab na Mlinita posljednjih dana septembra 1942. godine i odmah zatim
posjetio osloboeno Jajce.
Od pet traenih partizanki iz 3. (sandake) proleterske NOU brigade u zarobljenitvu njemake 714. pjeadijske divizije nalazile su se etiri i tab divizije bio je
spreman da ih ponudi za razmjenu. Meutim, kasnije
se u dokumentima sree samo ime Jelke uti, ali i nju

trae u logoru Jasenovac. Vjerovatno je tab divizije zarobljene partizanke poslije sasluanja predao ustakim
vlastima, kao to je bilo i dotada uobiajeno.
tab 714. pjeadijske divizije je o dolasku Leinschtza s partizanskom ponudom za razmjenu jajakih folksdojera istog dana obavijestio generala Glaisea von
Horstenaua. To potvruje zabiljeka H. Skale, inovnika Privrednog odsjeka Njemakog poslanstva, napisana za savjetnika Poslanstva dra Kreinera 9. novembra
1942. godine:
U vezi s razmjenom pripadnika 'Elektro-Bosne' koje su partizani zarobili prilikom napada na
Jajce, stupio sam u subotu, 31. prolog mjeseca, u
vezu s majorom Pottom. On mi je saopio da je
ve poduzeo potrebne mjere, da divizija radi na
tome, a da su se i Hrvati (pukovnik Tomljenovi)
ukljuili u taj posao, preduzeli odgovarajue korake i ve pronali neke partizanke koji se trae u
zamjenu. Uostalom, eka se na dolazak folksdojera Franza Leinschiitza koji je iz Banjaluke
otiao dalje i treba da stigne ovamo 2. ili 3. novembra.264
Leinschtz je iz Banjaluke otputovao u Sarajevo i tamonji je njemaki konzul Grdes (Gerdes) 2. novembra javio poslaniku Kascheu da se on jo nalazi u Sarajevu, ali da tab 718. divizije dosada nije imao nikakve mogunosti da uspostavi vezu s partizanima Titove grupe radi razmjene. 285
etvrtog novembra konzul Grdes je telegramom
obavijestio Poslanstvo da trojica s partizanske liste koje
su etnici zarobili po svoj prilici vie nisu u ivotu; da
su ustae nedavno odvele Zvonka Bilana iz Sarajeva u
Jasenovac; da je Ozren Novosel vjerovatno u zatvoru
zagrebake ustake policije, a Stjepan Kokot ili u policijskom zatvoru, ili u logoru.286
Najzad je Leinschtz 5. novembra stigao iz Sarajeva
u Zagreb, u ustanovu Glaisea von Horstenaua, koja ga
je uputila policijskom ataeu Poslanstva Hansu Helmu
s pismom:
Donosioca ovog pisma, gospodina Franza Leinschtza, komunisti su opunomoili da pripremi
razmjenu folksdojera zarobljenih u Jajcu za zarobljene partizane.
Molim Vas da gospodinu Leinschtzu pruite
podrku u radu na ovom zadatku, da bi se zarobljeni folksdojeri mogli osloboditi.287
etiri dana prije toga, 1. novembra 1942. godine,
Glaise von Horstenau obavijestio je vrlo potovanog

Poglavnika da ga je Fhrer i vrhovni komandant s

dananjim danom postavio za 'njemakog opunomoenog generala u Hrvatskoj' (dotada je bio samo 'njemaki general u Zagrebu' primj. autora) u rangu komandujueg generala i sa zadacima i punomojima komandanta vojnog okruga, te da e u smislu Hitlerove direktive ubudue (njegova) iskljuiva dunost biti da kod
hrvatske vlade i hrvatskog vojnog rukovodstva zastupam) interese njemakog Wehrmachta i potrebe
cjelokupnog vodenja rata.268 Stoga i gornji dopis policijskom ataeu SS-majoru Hansu Helmu pripada medu
prve akte njemakog opunomoenog generala u
Hrvatskoj! Zastupajui naelnika taba, potpisao ga je
major Eugen von Pott.
Istoga dana, 5 novembra, dr Kreiner je napravio
ovu zabiljeku:
Danas kasno poslije podne, gospodin Leinschtz se pojavio s priloenim pismom, upuenim
policijskom ataeu, a zatim preadresiranim na
Politiki odsjek Poslanstva i saopio slijedee:
Od dvanaest osoba koje su partizani traili za
razmjenu dosada su spremne za razmjenu samo
etiri. Radi se o etiri komunistkinje koje se nalaze u zatvoru nae divizije u Banjaluci. Dvojica komunista treba da se nalaze u logoru Jasenovac.
Brat partizanskog komandanta Bilana, koji je na
listi za razmjenu naveden na prvom mjestu (Zvonko Bilan je bio deveti na listi primj. autora),
prema obavjetenju ustakih policijskih vlasti u
Sarajevu, prebaen je 31. prolog ili 1. ov.mj. iz Sarajeva u Jasenovac. Leinschtzu su potrebni tani
podaci o mjestu boravka ove trojice komunista,
koji se navodno nalaze u Jasenovcu, i zbog toga je
danas doao avionom iz Sarajeva. Iz ustanove njemakog generala (Kreiner jo ne upotrebljava novu titulu Glaisea von Horstenaua primj. autora) upuen je Poslanstvu. On moli da se ubrza postupak poto se ve sutra ujutro vraa avionom u
Sarajevo, jer se partizanima mora javiti u subotu,
najkasnije u nedjelju.269 (Dana 7. ili 8. novembra
primj. autora.)
Leinschtz je Njemakom poslanstvu predao njemaki prijevod partizanskog dopisa potpisanog za komandanta i dostavljenog Komandi njemakih vojnih
snaga u Banjaluci bio je to zapravo dopis taba 1.
proleterske brigade i obavijestio ga da tab 714. divizije ima malo vie od 18 zarobljenika koji bi mogli biti
stavljeni na raspolaganje za razmjene, ali da bi partiza-

ni najvie etvoricu prihvatili. S obzirom na Momira

Tomia, koji je na listi traenih za razmjenu bio pod
rednim brojem 10, sve njemake vojne ustanove smatrale su da je bezizgledno bilo kakvo traganje za njim po
njemakim zarobljenikim logorima kad mu se ne zna
pravo ime i prezime.270
U vezi sa zahtjevom taba 1. proleterske brigade da
se izvri obaveza preuzeta prilikom prole razmene
zarobljenika kada su zamenjeni direktor Jorgo i Hans
Ott271 i da se NOVJ izrui Vanda Novosel-Mates, Nijemci su 5. novembra istoga dana kada je Leinschtz
stigao u Zagreb s dopisom taba 1. proleterske brigade
poduzeli odgovarajue mjere.
Provjeravanja u Zagrebu i Banjaluci pokazala su izvijestio je policijski atae Hans Helm
11. januara 1943. godine dra Kreinera da je
podoficir Harner s jo jednim pripadnikom Vojne
andarmerije, po nareenju majora Knehe (Knee)
iz Feldkommandanture Zagreb, 5. novembra 1942.
godine odvezao Mattesovu iz Infektivne bolnice
na Zelenom Brijegu i prebacio u Sarajevo u zatvor 718. pjeadijske divizije.272
O svom putovanju iz zagrebake bolnice do partizanskog slobodnog teritorija Vanda Novosel je ispriala:
Iz bolnice su me direktno odvezli na eljezniku stanicu i zatim vozom do Sarajeva u njemaki zatvor. Tu sam bila u istoj eliji s majkom
Bilana iz Jajca. Zatvor je bio pun politikih uhapenika. Dvaput su me sasluavali: jednom samo
formalno generalije, a drugi put u vezi Koinog pisma koje je donio neki Nijemac. Pitali su
me da li poznajem Kou Popovia, da li elim da
budem razmijenjena, gdje mi je mu itd. Ponaali
su se vrlo pristojno. Pet-est puta su me na moje
traenje straarno vodili do lijenika radi opravke zuba. Hrana je bila odlina.
U Sarajevu sam ostala najmanje petnaest dana, a zatim krenula s Nijemcem koji je doao s
Koinim pismom vozom preko Bosanskog Broda
do Sanskog Mosta, odakle smo produljili pjeice
do taba neke nae brigade. Tu smo dobili volovska kola i s njima se odvezli u Bosanski Petrovac,
gdje sam zatekla Kou Popovia. Oko 12,00 sati do
Koe su stigli kolima Lola, Dedijer i Vlatko, pa
sam poslije toga otila na Otrelj do Tita. Njih su

dvojica razmatrali plan napada na Jajce. Oko

20,00 sati vratili smo se u Bosanski Petrovac.273
S obzirom na podatak da su Tito i Koa Popovi
razmatrali plan napada na Jajce, te da je Jajce osloboeno 26. novembra, tani su navodi Vande Novosel
da je u Sarajevu (sam) ostala najmanje petnaest dana.
Iako je jo u avgustu postignuta saglasnost o izruenju Vande Novosel-Mates partizanima u sklopu livanjske razmjene, njen nestanak iz zagrebake Infektivne bolnice izazvao je reakciju ustake policije pa je Ministarstvo vanjskih poslova tzv. NDH uputilo 12. decembra Njemakom poslanstvu notu, u kojoj je, poslije uobiajenih uvodnih fraza, stajalo:
Prema saopenju Glavnog ravnateljstva za
javni red i sigurnost dvojica vojnika Vojne andarmerije potraili su 5. novembra 1942. u 18,00
sati u Infektivnoj bolnici na Zelenom Briegu u Zagrebu uhapenicu Vandu Mates, koja se tamo nalazila pod policijskom kontrolom, i automobilom
ju odvezli. Navodno treba da se nalazi u Felkommandanturi u Banjaluci.
Napominjemo da se u sluaju Vande Mates radi o evidentiranoj komunistkinji koja je osuena
na est mjeseci prisilnog boravka u logoru Stara
Gradika, a koja joj je kazna zbog njenog ponaanja u logoru morala biti produena za jo est
mjeseci.
Prethodni dogovor njemakih vojnih organa s
odgovarajuim hrvatskim ustanovama mora u
svakom sluaju biti stalan i MIP se ne moe uzdrati a da od Njemakog poslanstva ne trai da
u ovom sluaju posreduje na odgovarajuem
mjestu.274
Nakon to su policijski atae SS-major Hans Helm i
komandant mjesta major Knehe o sluaju Vande Novosel-Mates podnijeli izvjetaje, Kasche je ustakom Ministarstvu vanjskih poslova nakon mjesec i po dana, 28.
januara 1943, uzvratio notom da je Vanda Mates u toku akcije za razmjenu njemakih dravljana koje su komunistike bande svojevremeno zarobile, bila traena
za razmjenu i da je do te akcije dolo u saradnji s odgovarajuim ustakim policijskim ustanovama, te da,
prema tome, nije postojala namjera da se imenovana
odvede radi razmjene bez znanja tih ustanova.275
Nakon Leinschtzova dolaska u Zagreb Njemako
poslanstvo, odnosno SS-porunik Stwe, koji je u usta-

novi policijskog ltlSGl Hansa Helma bio zaduen za

odravanje veze s Ustakom nadzornom slubom
(UNS) i forsirao predaju uhapenika Ozrena Novosela,
Stjepana Kokota, Zvonka Bilana i Jelke uti, prihvatio
se odmah posla. Meutim, ve prvih dana traganja za
imenovanima u Banjaluci, Sarajevu i Zagrebu, Leinschtz i Stwe su stekli utisak da njemake vojne ustanove nisu pokazale zainteresovanost za taj posao: bile
su neodlune i izbjegavale su ga.
Bila je to, sigurno, posljedica naelnog distanciranja
Vrhovne komande Wehrmachta od pregovora s partizanima zbog Hitlerova stava prema tom pitanju. Nismo
nali dokument kojim je taj stav prenesen tabovima
njemakih divizija u tzv. NDH, ali da su oni s takvim
stavom bili upoznati, usmeno ili pismeno, moe se zakljuiti i iz izvjetaja SS-majora dra Heinricha, efa sarajevskog Gestapa, o pregovorima za zamjenu posade
oborenog ustakog aviona, poslanog BdS-u u Beograd
24. novembra. U njemu doslovno pie:
Pregovori za zamjenu preduzeti su prije nekoliko nedjelja po izriitoj elji ovdanje 718. pjeadijske divizije. A sada kada su pregovori doli u
odluujui stadij, divizija se povlai i izjavljuje da
bi u daljim pregovorima trebao da se angauje
konzul Goerdes u Sarajevu, jer se radi o zamjeni
civilnih lica. Obavjetajni oficir divizije je izjavio
meni lino, a i kapetanu Heyssu, da je zamjena
stradalih hrvatskih avijatiara naroito poeljna
jer su oni letjeli prilikom njemakih akcija protiv
Titove grupe na podruju Jajca. Osim toga navodno se radi o stvarno pouzdanim i provjerenim avijatiarima. Zato 718. pjeadijska divizija odjednom odustaje od pregovora i pokazuje svoju nezainteresovanost za njih nije poznato.276
A to se tie UNS-a, s razmjenama je bilo jo gore!
Stwe je tek 9. novembra uspio da uspostavi kontakt
sa zapovjednikom UNS-a Dragom Jilekom, koji je na toj
dunosti naslijedio smijenjenog Eugena Didu Kvaternika. Zamolio ga je da radi razmjene iz logora prebaci
Ozrena Novosela, Stjepana Kokota, Zvonka Bilana i
Jelku uti.
Zabiljeka o razgovoru s Jilekom i njegovim saradnicima, koju je Stwe napravio 12. novembra i predao Helmu i Kascheu, vrlo reljefno ilustruje odnos ustakih policijskih funkcionera Drage Jileka, dra Aleksandra Benaka, proelnika III (protukomunistikog)
odjela Ureda I UNS-a, Dragutina Gregoria, upravitelja Zatitnog redarstva za grad Zagreb i Veliku upu

Prigorje, dra Zvonimira Petruaka, njegova zamjenika

i drugih prema razmjenama u njemakoj reiji, te njihovu ulogu u tim razmjenama, pa emo je zbog toga
dati u irim izvodima:
Po Jilekovom nareenju dr Benak me je 11.
11. 42. obavijestio da su Novosel i Kokot prebaeni
iz Jasenovca i da se nalaze u zatvoru UNS-a na
raspolaganju ustanovi policijskog ataea. Pod
rednim brojem 3) navedeni Bilan, za kojeg su u
poetku javili da se nalazi u Jasenovcu, po naknadnom Benakovom obavjetenju sada je takoer na raspolaganju i bie najkasnije do 12. 11. 42.
prebaen u Zagreb. Pod 4) navedena uti dosada
nije mogla biti pronaena u Jasenovcu. Njeno sadanje boravite je npoznato.
Po Jilekovom nareenju dr Benak me je 12. 11.
42. ponovno nazvao i saopio mi da su ga upravo
sad telegrafski obavijestili da je Zvonko Bilan,
prema izvjetaju uprave logora, 26. 10. 42. umro.
Na moju primjedbu da mi ta stvar izgleda nekako
udnovato, poto je Bilanov dolazak u Zagreb ve
bio najavljen, dr Benak je bio istog miljenja, ali je
rekao da poduzimanje daljnjih koraka ne obeava uspjeh poto je u telegramu izriito navedeno
da je Bilan 26. 10. 42. umro.
Poslije razgovora s Benakom dogovoreno je s
Jilekom da se trojica drugih ustanika stave na
raspolaganje za razmjenu. Radilo se o slijedeim
zarobljenicima koji se sad nalaze u Jasenovcu:
1) Momi Milan, roen 1895. u Laktaima,
zemljoradnik, oenjen, otac troje djece, uhapen
10. 8. 42. u Laktaima kao partizanski kurir:
2) Mihajlovi Predrag iz Vukosavaca, roen
1922, zemljoradnik, oenjen, izbjeglica iz Srbije.
Uhapen pred otprilike 3 mjeseca u okolini Viegrada;
3) Papri Dore iz epina, roen 1921, zemljoradnik, neoenjen, uhapen pred oko 2 mjeseca,
za vrijeme akcije u Bjelovaru.2"
ini se da je dr Kreiner u meuvremenu bio obavjeten da se 12. novembra moe oekivati prebacivanje
Novosela i Kokota iz UNS-ova zatvora u zatvor zagrebake Feldkommandanture 725, gdje e biti na raspolaganju Politikom odsjeku Poslanstva.
to se dalje dogaalo, pribiljeio je 13. novembra SS-porunik Stwe:
12. 11. 1942. u 17 sati krenuli smo ja i tuma
Nonnemacher (Nonemaher) u UNS-ov zatvor, da

bismo, kako je prethodno bilo dogovoreno s drom

Benakom, od nadlenog efa odjeljenja Gregoria
preuzeli uhapenike. U prisustvu Gregoria, koji
je trebalo da bude obavjeten o naem dolasku,
predmet je bio predan njegovom zamjeniku dru
Petruaku. Petruak je izjavio da nema nikakvo
uputstvo u pogledu putanja iz zatvora Novosela i
Kokota i da ih stoga ne moe ni predati. On nam
je tada pokazao listu o prispjeu uhapenika i na
osnovu nje tvrdio da je dotini krojaki pomonik
Stjepan Kokot prebaen iz Jasenovca ovamo i da
se, prema zabiljeci, mora nalaziti u zatvoru Ustake nadzorne slube. Raspitujui se nakon toga
za Novosela u kunom zatvoru UNS-a i u zatvoru
na Savskoj cesti, dr Petruak je bio obavijeten
da je prebaeni Kokot 12. 11. 42. ujutro, po pismenom nareenju efa odjeljenja Pavera, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost (Ured I), bio puten na
slobodu, a da uhapenik Novosel dosada jo nije
prebaen u Zagreb. Dr Petruak je tada u mom
prisustvu i u prisustvu tumaa Nonnemachera
proitao nareenje koje je Paver potpisao 9. 11. 42,
a koje je glasilo da se uhapenici Novosel, Kokot,
Bilan i uti, po prebacivanju iz logora Jasenovac
u zatvor UNS-a u Zagrebu, po dolasku u Zagreb
odmah puste na slobodu. Kokot je bio jedini od
navedenih lica koji je dosada bio prebaen u Zagreb, i prema toj naredbi navodno je bio puten.
Kokot je potpisom otpusnice potvrdio svoje putanje na slobodu i naveo da e otputovati roditeljima u Dugo Selo. Ja sam poslije toga odmah pokuao da telefonski razgovaram s drom Benakom,
odnosno Jilekom, ali nijednog nisam mogao dobiti. Tada sam zamolio dra Petruaka da neodlono preduzme potrebne korake da se Kokot ponovno uhapsi. To mi je obeao. Na kraju obavijestio
sam majora Helma o stanju stvari. Nakon toga su
Helm i potpisani podnijeli izvjetaj poslaniku. Da
bi se razjasnilo kako stvari stoje gospodin poslanik je naredio da se o predmetu raspravi s upraviteljem UNS-a Jilekom, a u sluaju da ishod razgovora ne bude zadovoljavajui, da treba razgovarati s drom Zimpermannom (Cimperman). 13. 11.
42. dopodne nije se moglo dobiti ni Jileka ni Zimpermannna. Obojica su navodno bili pozvani na
razgovor kod Pavelia. Usljed slubenog puta otpali su daljnji pokuaji da doe do razgovora.
Helm je informisao poslanika o svemu i poslanik

je zamolio da mu se poalje pribiljeka.278

Benak je 13. 11. 1942. obavijestio Helma da je Kokot
zabunom puten i da bi ga trebalo ponovno uhapsiti i
staviti na raspolaganje za razmjenu.279
Dr Kreiner je 12. 12. 1942. pribiljeio da nijedan od
trojice traenih za razmjenu (Bilan, Kokot, Novesel), za
koje je ve javljeno da stoje na raspolaganju, prema posljednjem obavjetenju stvarno nisu bili na raspolaganju i da ustae umjesto njih nude drugu trojicu, konstatujui da je rije o sabotai razmjene i da su o tome
obavijeteni Konzulat u Sarajevu i general Glaise von
Horstenau, a poslanik iscrpno. Primivi 13. 11. 1942. tu
Kreinerovu zabiljeku, Kasche je na njoj pribiljeio:
Helm me je 12. 11. informisao. Rekao sam mu
da razgovara sa zamjenikom efa UNS-a Jilekom,
a zatim i sa efom policije Zimpermannom. Ja u
se sresti s Z(impermannom) u subotu.280
Nismo nali pismene tragove o Kascheovu razgovoru s drom Zimpermannom, koji je poslije smjenjivanja
Eugena Dide Kvaternika preuzeo jednu od njegovih
funkcija dunost ravnatelja Ravnateljstva za javni
red i sigurnost, ali ve sam povod da se njih dvojica
nadu u subotu, 14. novembra 1942, jasno govori o emu
su sve mogli razgovarati.
Dva dana kasnije, 16. novembra, Stwe je razgovarao sa efom UNS-a Jilekom i sa Benakom te skrenuo
Jileku panju da dr Novosel jo uvijek nije stigao u Zagreb mada mu je bilo saopeno da je on iz Jasenovca
ve prebaen u Zagreb. ef UNS-a mu je na to odgovorio da je ve etiri puta razgovarao s Jasenovcem, ali
da uprava logora s tim odugovlai i izbjegava njegovo
upuivanje u Zagreb. A da bi Stweu dokazao svoju
spremnost da izrui Novosela, on je pred Jilekom ponovno nazvao Jasenovac i naredio da Novosela odmah
sprovedu u Zagreb.281
Na Stweovo insistiranje da se ubrza prikupljanje
ljudi koje partizani trae za razmjenu, a i da bi sebi
obezbijedio manevarski prostor, Jilek je 16. novembra
za poslove razmjene zaduio dra Aleksandra Benaka.282
Istoga dana, 16. novembra, u 19,30 sati Kokot je prebaen iz ustakog zatvora u zatvor Feldkommandanture 725 u Vilsonovoj kasarni, kao uhapenik policijskog
ataea, i po nareenju dra Kreinera trebalo ga je prebaciti diviziji u Sarajevo.283
Meutim, sve je to bio dio vrlo providne ustake igre
zavaravanja i otezanja, da bi se dobilo neophodno po-

trebno vrijeme i da se pokae dobra volja, a sluaj

Novosela definitivno skine s dnevnog reda. Meutim,
kako ustae vie nisu mogle da nastave svoju igru s
Ozrenom Novoselom, dr Benak je po nareenju zapovjednika UNS-a Drage Jileka sutradan, 17. 11, obavijestio SS-porunika Stwea da je od komande koncentracionog logora Jasenovac primio dopis sljedeeg sadraja:
U vezi s naredbom naslova da se dr Ozren
Novosel odmah pusti iz logora, odnosno da se
sprovede Zatitnom redarstvu za grad Zagreb i
Veliku upu Prigorje, izvjetavam vas da je po
tom nareenju odmah postupljeno i imenovani
upuen na stanicu. Prilikom sprovodenja imenovani je pokuao pobjei i da bi se to sprijeilo straa je otvorila na njega vatru i ubila ga.284
Prema tome pribiljeio je Stwe postalo je jasno da je uprava logora Jasenovac, da li sa
znanjem ili bez znanja Jileka, nasilno sprijeila izruenje Novosela. Ovu sumnju podijelio je sa
mnom i dr Benak.285
Koliko su i na koji nain ustae bezono lagale i izbjegavale izruiti traene komuniste, dokazuje i Stweova pribiljeka od 25. 11, u kojoj navodi da mu je dr Benak 18. 11. saopio da ga je Uprava logora Jasenovac
obavijestila da su od tri osobe koje su prije uzete u obzir za razmjenu (Novosel, Kokot, Bilan) dvije u meuvremenu umrle, ali da je Uprava logora propustila da o
tome ranije obavijesti Centralnu kartoteku UNS-a u Zagrebu.286
Benak je tada napomenuo Stweu da se moe raunati s tim da e Uprava logora javiti da je i trei umro,
te mu predloio da se umjesto navedene trojice za razmjenu uzmu Viktor Kuan, Grdia Stjepan i Marko
Eim, koji se nalaze u Zagrebu u zatvoru.287
Sutradan, 19. 11. 1942, dr Benak je javio Stweu da
za razmjenu s partizanima iz Zatitnog redarstva moe
preuzeti Viktora Kuana, uhapenog u septembru 1942.
u Bjelovaru zbog veze s partizanima, Stjepana Grdiu,
stolara iz Klina-Sela (Jastrebarsko), uhapenog takoer u septembru 1942. zbog veze s partizanima i Marka
Eima (1912), zemljoradnika iz sela Dvorita, uhapenog u akciji na Kozaru.288
Benakova je ponuda prihvaena i 20. 11. 1942. Viktor
Kuan, Stjepan Grdia i Marko Eim prebaeni su iz
ustakog zatvora na Savskoj cesti u zatvor Feldkom-

mandanture 725. Helm je o tome prije toga obavijestio

Feldkommandanta majora Knehea, skrenuvi mu panju da se bez saglasnosti Njemakog poslanstva u Zagrebu uhapenici ne smiju niti pustiti niti nekoj drugoj
ustanovi staviti na raspolaganje.289
Budui da je veza s partizanima odravana preko
taba 718. pjeadijske divizije u Sarajevu, Njemako je
poslanstvo 21. 11. telegramom obavijestilo Konzulat u
Sarajevu da Bilan i Novosel vie nisu u ivotu, da se Kokot nalazi u zatvoru Feldkommandanture 725, te da su
ustae kao zamjenu za Bilana, Novosela i utiku ponudili Kuana, Grdiu i Eima te da se te etiri osobe
mogu upititi u Sarajevo kada budu pozvane.290
Ve razmjena u Livnu zarobljenih njemakih
dravljana iz Hansa-Leichtmetall pribiljeio je
Stwe 25. novembra 1942. godine pokazala je
da ustaka policija nerado pristaje da izrui traene rukovodioce bandita, odnosno komunistike
funkcionere. Ovakav stav, uslovljen policijskom
borbom protiv antidravnih elemenata, i sadanjim stanjem ustanka, potpuno je razumljiv. Prilikom razgovora s referentom Vakom 19. 11. 42. u
vezi s jajakom razmjenom, on je ponovno ukazao na tetne posljedice ovakvih razmjena. Za
Vaka i inovnike njegovog referenta bilo je svojevremeno neshvatljivo da se tada pristalo na traenje ustanika i medu ostalima bio im izruen jedan lan CK, (Andrija Hebrang primj. autora)
te jo jedan koji je takoer vrlo vjerovatno bio
lan CK (dr Mladen Ivekovi primj. autora).
Njegovi ljudi, to je Vako naglasio, nisu bili daleko od toga da dignu ruke od svog posla, odnosno
da se pobune. Naroito se mora voditi rauna o
tome da esto tek nakon sitnog i mnogostrukog
rada koji godinama traje tek sluajno poe za rukom da se uhapse ljudi iz CK. A poslije toga inovnici odgovarajueg referata imaju priliku da takve funkcionere danima i nedjeljama sasluavaju.291
Upravo citirana Stweova interpretacija razgovora
s Tiborom Vakom demantuje ne samo Vakove navode date u toku poslijeratnih sasluanja pred organima
OZN-e, nego i sve ono to je Vjekoslav Ceni u knjizi
Enigma Kopini, pa i neki drugi autori napisali o njemu i, posebno o njegovoj ulozi u sluaju Hebrang.
Vako je, prema Stweovim navodima, govorio zatim i o kljuu razmjene, rekavi mu da ustanici za Nijemce trae omjer l :3, a da su u sluaju Wagner Vu-

tue za jednoga traili 16 svojih i da je taj njihov uslov ispunjen (slavonska razmjena),
Nedavno su ustanici ponudili razmjenu dvojice ustakih zastavnika, zarobljenih kod Karlovca,
za 30 poimenice navedenih bandita. S ponudom
je, po izjavi dr Benaka, u zadnjoj instanci upoznat
Poglavnik, koji ju je odluno odbio. U buduim
pregovorima o razmjenama, navodno po nareenju Poglavnika, moe se primijeniti samo odnos
1:1.

U ovom je sluaju rije o dvojici ustakih potporunika Tomislavu Stilinoviu i Boidaru Matiu o ijoj je razmjeni (1. decembra 1942) ve bilo govora.
Za dosadanji postupak hrvatske policije mora se rei zabiljeio je dalje Stwe da je
sramotan. Unato toga to je Jilek dao svoju rije,
proces izruivanja uhapenika koji su prvo registrovani kao pronaena lica, ili je uprava logora
Jasenovac kasnije javljala da su strijeljani, odnosno da su umrli, ili ih je upravitelj ureda Paver po
kratkom postupku putao iz zatvora (sluaj Kokot).292
U nadlenost Njemakog poslanstva pripadali su
samo poslovi koji su se odnosili na prikupljanje uhapenika, iju su razmjenu partizani nudili njemakim
komandama. Poslanstvo je te poslove preko ustakih
policijskih vlasti obavljalo sporazumno s policijskim
ataeom SS-majorom Helmom. Operativni dio tih poslova bio je povjeren Helmovu slubeniku Stweu, a
sam Helm i pojedini funkcioneri Poslanstva, a ponekad
i lino poslanik Kasche, angaovali su se na odgovarajuem nivou. Naravno, poslanik je snosio i odgovornost
za eventualne politike reperkusije razmjena. Meutim, sama razmjena, od trenutka kada se osobe predviene za razmjenu nau u Vilsonovoj kasarni, u zatvoru
Feldkommandanture 725, pa do njihova izruenja partizanima, pripadala je u nadlenost njemakih vojnih ustanova, odnosno njemakog opunomoenog generala
u Hrvatskoj Glaisea von Horstenaua i tabova pojedinih divizija.
I kada su na kraju jednomjesenog natezanja, zavlaenja, izbjegavanja i sabotiranja izruenja traenih komunista iz ustakih zatvora i logora partizanima, i kad
su, najzad, bila obezbijeena etvorica pripadnika
NOP-a za razmjenu, na sceni se, u zavrnoj fazi, pojavio predstavnik Njemakog poslanstva. Bio je to savjetnik Herbert von Troll-Obergfell (fon Trol-Obergfel), nekadanji austrijski generalni konzul koji je dobro po-

znavao prilike u Jugoslaviji i govorio srpsko-hrvatski.

On je 1. decembra 1942. obavijestio generala von Horstenaua da su nadlene ustake vlasti od osoba traenih za razmjenu dosada pronale ive samo Stjepana
Kokota, a umjesto ostalih ponudile Viktora Kuana,
Stjepana Grdiu i Marka Eima, te da su njih etvorica
19. odnosno 20. novembra prebaena u zatvor Feldkommandanture 725 u Vilsonovoj kasarni. Von Troll-Obergfell moli Glaisea da se ti uhapenici ubrzo u odreenom vremenskom roku, u sporazumu s Politikim odsjekom Njemakog poslanstva, prebace diviziji u Sarajevo.
Istovremeno von Troll-Obergfell obavjetava Glaisea von Horstenaua da je o svemu tome obavijeten
Konzulat u Sarajevu, ali da do sada iz Sarajeva jo nije
stigao zahtjev da se ti uhapenici upute tamo.
Von Troll-Obergfell svoj dopis zavrava pasusom:
Pri iznalaenju i obezbjeenju osoba traenih
za razmjenu u saobraaju s nadlenim hrvatskim
policijskim vlastima dolazi do velikih tekoa. Da
bi se ubudue sline potekoe izbjegle bie Wehrmachtu predloeno da dio svojih zarobljenika u
ofanzivnim operacijama zadri za razmjenu, a da
hrvatskoj policiji obezbijedi njihovo sasluanje.
Da bi se u pojedinim sluajevima ipak sprijeilo
izruenje vanih komunistikih funkcionera, izgleda da je potrebno, a i razumno ukljuivanje
Njemakog poslanstva policijskog ataea.294
Iako je sve bilo spremno za razmjenu navedenih
pripadnika NOP-a, ona se zbila tek u martu 1943. godine!
Na pismenu ponudu Vrhovnog taba od 10. septembra 1942. godine, poslanu preko taba 1. proleterske
brigade Ministarstvu domobranstva u Zagrebu da se
zarobljena posada aviona zamijeni za uhapene Andriju Hebranga, Zlatu egvi, Ivana Lavevia Luia,
Anu Paveli i Ozrena Novosela, odgovor nije stizao.
Stoga je lanovima posade aviona sugerirano da sami
interveniu. Bojnik Romeo Adum je, koristei se odobrenjem vrhovnog suca istraitelja partizanske vojske
da mu se ovim putem javi, 15. oktobra pisao potpukovniku Rogulji, zapovjedniku 2. zrakoplovne luke u Rajlovcu, da pregovori oko njihove razmjene do sada nisu
urodili plodom, pa ga moli da se zauzme za njihovu
razmjenu, naglasivi mu da je najvanije da se u Zagrebu za razmjenu dadu osobe koje se odavde trae jer

e inae pregovori da se produe u beskonanost a postoji mogunost i da se sasvim prekinu.

Istovremeno je odlueno da se jedan od lanova posade uputi u Zagreb. Bojnik R. Adum pie potpukovniku Rogulji:
Sutra ili prekosutra (znai: 16. ili 17. oktobra
primj. autora) jedan od nas etvorice (vjerovatno stoerni narednik Kaini) odlazi kao kurir u
Zagreb radi nastavljanja pregovora. Dali e isti
imati mogunosti da navrati u Rajlovac ne znamo, jer nam jo nije poznato put i pravac kojim e
isti krenuti. Zato koristimo priliku da Vam poaljemo ovo pismo po zrakopl(ovnom) priuvnom
natporuniku Ivanu Boiu, koji odavde odlazi u
Rajlovac... Nadalje Vas molim da naem kuriru
ostavite na raspolaganje zrakoplov kao prevozno
sredstvo radi to breg obavljanja posla...294
Osim dopisa potpukovnika Rogulje od 27. oktobra
1942, kojim je proslijedio prijepis Adumova pisma III
Domobranskom podruju u Sarajevu,295 nismo pronali dokumente iz kojih bismo saznali je li Kaini putovao u Zagreb i koliko je ta intervencija uope dala neki
rezultat. Najvjerovatnije se sve svelo na to da kapetan
Heyss povede s partizanskom komandom pregovore i o
njihovoj razmjeni.
Vidjeli smo da je njemaki konzul Grdes u toku
pregovora o razmjeni Nijemaca zarobljenih u Jajcu 2.
novembra 1942. godine javio iz Sarajeva Njemakom
poslanstvu u Zagrebu da tab 718. pjeadijske divizije
dosada nije imao nikakve mogunosti da uspostavi vezu s partizanima Titove grupe radi razmjene. 296 Nedostaju podaci o tome na koji je nain ta veza ipak uspostavljena, ali nije iskljueno da su u tome neku ulogu
mogli imati Adumovo pismo potpukovniku Rogulji, odnosno priuvni natporunik Ivan Boi, ili stoerni
narednik Kaini, ukoliko je otputovao iz Glamoa u
Zagreb. Sigurnih podataka o tome nema, ali injenica
je da je veza uspostavljena i da je sastanak njemakih i
partizanskih parlamentara bio zakazan za 17. novembra 1942. godine u okolini Livna, koje su neprijateljske
snage u meuvremenu, 24. oktobra, ponovno zauzele.
Njemaku stranu na tom sastanku zastupali su kapetan Heyss i in. Ott, a pridruio im se, u uniformi kapetana Wehrmachta i pod pseudonimom Kulich (Kulih) i SS-major dr Alfred Heinrich, ef sarajevskog Gestapa, vrlo iskusan i sposoban obavjetajac. On je na-

mjeravao da upozna partizanske pregovarae i u razgovoru s njima stekne vlastite utiske i saznanja o njima, o partizanima i njihovu vojnom i politikom rukovodstvu uope. Partizanski su parlamentari bili dr Vladimir Velebit, koji se u kontaktu s Nijemcima sluio
pseudonimom dr Petrovi, i kapetan Mihovil Tartalja
Mio.
Kapetan Heyss, in. Ott i SS-major dr Heinrich krenuli su 17. novembra automobilom iz Livna prema Glamou i nakon nekoliko kilometara vonje naili na
kolsku zgradu koju su partizani prilikom povlaenja
zapalili da se neprijatelj ne bi mogao u njoj utvrditi.
Produivi jo nekoliko kilometara, naili su na partizansku strau koja ih je oekivala i zaustavila da bi
obavijestila partizansku komandu o njihovu dolasku, a
zatim su preli i posljednjih nekoliko stotina metara do
mjesta ugovorenog za sastanak.
Meutim, kada su tamo stigli, partizanskog parlamentara nije bilo. Stigao je nakon pola sata i izvinio se
zbog zakanjenja, objasnivi da je jo jue bio u Bihau
i da se sino, djelomino jaei, djelomino pjeaei,
vratio u Glamo, gdje je saznao da je za danas zakazan
sastanak...
Na osnovi Velebitova opravdanja, SS-major dr Heinrich pogreno je zakljuio da se Vrhovni tab jo uvijek nalazi u Glamou, a ne u Drvaru, kako je on 13. novembra, izvijestio Schfera i Helma, napomenuvi da
ni podaci njemake i ustake vojske o tome nisu bili
tani.
Ubrzo su preli na dnevni red. Dr Velebit je predloio da se razgovara o razmjeni:
etvorice avijatiara
grupe Nijemaca zarobljenih u Jajcu
19 domobranskih oficira i 860 domobrana zarobljenih u Bihau i
grupe ustakih funkcionera, takoer zarobljenih
u Bihau.
Poto se u meuvremenu saznalo da je Andrija Hebrang razmijenjen u Slavoniji, a da Ivan Lavevi Lui,
Zlata egvi i Ana Paveli vie nisu ivi, dr Velebit je u
zamjenu za avijatiare traio 10 djevojaka na elu sa
Olgom Naki, koje se nalaze na dobrovoljnom radu u
Neukirchenu kraj Bea, Dr Ozrena Novosela i jo jednog ovjeka, ako nema Dr. Novosela onda trae nekog
Kokota.297
Olga Naki, supruga Svetozara Vukmanovia Tem-

pa, jer oigledno je o njoj rije, bila je uhapena u velikoj provali sarajevske partijske organizacije. Kojih je
devet djevojaka radilo na dobrovoljnom radu u Neukirchenu kraj Bea, nismo mogli ustanoviti.
Za Nijemce zarobljene u Jajcu pregovori o razmjeni
ve su bili u toku i moglo se samo traiti da se sav postupak ubrza i zavri.
Za razmjenu ustakih funkcionera iz Bihaa traeno je: za podupana dra Saliha Hadialia 10 ljudi, za
stoernika Rokonjia 10 ljudi, za logornika 5 ljudi i za
ravnatelja redarstva i njegova zamjenika po jednog
ovjeka.
Za oficire, podoficire i ostale civile iz Bihaa ponuena je razmjena u odnosu 1:1, s tim da se iz razmjene
izuzme 45 oficira koji su izrazili elju da ostanu u
partizanskim redovima. U sluaju povoljnog ishoda
pregovora i ako se razmjena obavi, dr Velebit je izjavio
da su partizani spremni da puste zarobljene domobrane bez ikakve zamjene.298
U ime njemakih parlamentara glavnu je rije vodio
kapetan Heyss. On je bio za to da se pregovori ogranie
na grupu avijatiara i grupu jajakih Nijemaca o kojima su pregovori preko Leinschtza ve bili pokrenuti.
Nije htio da prihvati razmjenu 1:3, objasnivi da nije rije o Nijemcima borcima, ve o privatnim osobama,
civilima, i da je za njih prihvatljiva samo razmjena u
omjeru 1:1. Velebit o tom pitanju nije mnogo raspravljao jer je takav omjer ve bio prihvaen i u pregovorima voenim preko Leinschtza u Zagrebu. Prihvatio je
Heyssov prijedlog, ali pod uslovom da Nijemci obezbijede razmjenu onih osoba koje partizani trae.
Tako su se i pregovori sveli na razmjenu devet zarobljenika: pet Nijemaca iz Jajca i etiri avijatiara, a
budui da je prihvaen i omjer razmjene 1:1, na spisku
osoba koje su partizanski parlamentari traili za razmjenu moglo se nai samo devet osoba.
Kojih se devet komunista, odnosno pripadnika
Titove ustanike grupe nalo na tom spisku?
ini se da se pri razmjeni jajakih Nijemaca ostalo
u granicama razgovora voenih preko Leinschtza u
Zagrebu, a o razmjeni posade domobranskog aviona dr
Heinrich je pribiljeio da je za hrvatske avijatiare
protivna strana traila dvije odreene enske osobe koje se sada nalaze na radu u Njemakoj, ukoliko su iste
spremne da se dobrovoljno vrate.299
Koje su to dvije ene bile, nismo mogli ustanoviti.
Protivna strana da ponovo citiramo dra
Heinricha vodila je pregovore u svakom po-

gledu s predusretljivou i stvarni dogovor, s konkretnim prijedlozima, bio je za pola sata pismeno
formulisan. (Istakli autori.) udnovato je bilo kako je dr Petrovi bio dobro obavjeten o dranju
pojedinih hrvatskih ustanova, kako je bio mnogostruko bolje obavijeten kada su i gdje Hrvati
netano odgovorili na naa traenja odreenih
osoba. On je pokazao originalna pisma hrvatskih
ustanova s kojima je dokazao svoje navode. Pored
ostaloga on je, na primjer, prigovorio gospodinu
Ottu: 'Ja sam prije osam dana lino razgovarao s
ovjekom za koga ste mi vi prilikom posljednje
razmjene kazali da vie nije u ivotu. Prije nekoliko nedjelja njega su ustae sami ponudili za razmjenu.'300
Iako dr Heinrich u svom izvjetaju ne navodi ime
ovjeka s kojim je dr Velebit prije osam dana lino razgovarao, a za kojeg mu je prilikom livanjske razmjene in. Ott izjavio da vie nije u ivotu, oigledno je
to bio Andrija Hebrang. Pismo koje je Tito 10. novembra poslao sa Otrelja Centralnom komitetu KPH poinje rijeima: Prilikom dolaska Andrije (Hebranga)...
kod nas...301 to bi odgovaralo navodu dra Velebita da
se s Andrijom Hebrangom sreo prije osam dana. A da
se zaista radilo o Andriji Hebrangu, jer se i Mladen Ivekovi u to vrijeme mogao nalaziti u Bihau, potvruju
nam jo neki podaci. Naime, Mile Milatovi je o prvim
pregovorima Marijana Stilinovia u Zagrebu, napisao:
Pod pritiskom pregovaraa koji uporno dokazuju da je Andrija Hebrang iv i da se nalazi u logoru, nemaki poslanik Kasche lino odlazi kod
Pavelia da intervenie. Paveli se Kascheu izvinjava da se tu ne moe nita uiniti, poto je Hebrang mrtav.302
A u pismu Zapovjednitva 6. pjeake divizije Glavnom stoeru domobranstva u vezi razmjene zarobljenika, poslanom 26. novembra 1942, glavar stoera
glavnostoerni satnik imokovi koji je po nareenju
zapovjednika potpisao taj dopis, pripisuje kapetanu
Heyssu, koji ga je poslije sastanka s partizanskim parlamentarima 17. novembra u okolini Livna, posjetio u
Mostaru, sljedee rijei:
Po sluaju zadnje razmjene naih i njemakih
zarobljenika kod partizana u Livnu, Poglavnik je
njemakom poklisaru, preuzvienom g(ospodinu)
Kasche izjavio, da su osobe koje su partizani traili u zamjenu za njemake zarobljenike, streljane
odnosno da ih nema. Meutim, dne 21. IX. prigo-

dom izvrenja razmjene zarobljenika, te iste osobe zamijenjene su od naih vlasti za nae zarobljenike kod partizana. Pri ovome se ograuje (kapetan Heyss primj. autora) i iztie, da je Poglavnik sigurno obmanut od mjerodanih dao takvu
izjavu njemakom poklisaru.303
Navedeni izvodi iz dokumenata pokazuju, dakle, s
kojim je ovjekom Velebit prije osam dana lino razgovarao i koje je dokumente pokazao kapetanu Heyssu, a istovremeno potvruju injenicu da je na partizanskoj listi od 15 osoba traenih za razmjenu u avgustu 1942. godine bio i Andrija Hebrang!
Nakon to su pregovori o razmjeni zavreni i partizanski prijedlozi pismeno formulisani, preostalo je da
kapetan Heyss preko nadlenih ustanova, zapravo preko njemakog poslanika i njemakog opunomoenog
generala u Hrvatskoj pronae i prikupi osobe koje su
partizani traili, pa da se obavi razmjena na mjestu koje e biti naknadno sporazumno odreeno. S obzirom
na nastale zimske prilike, bolje rei neprilike, dr Velebit je predloio da se mjesto za razmjenu izabere u blizini Zagreba, jer su glavni pokreti i koncentracije partizanskih snaga bili u sjevernom pravcu.304
Pregovori vodeni 17. novembra 1942. imaju poseban
znaaj, s obzirom na to da su tijesno povezani s kasnijim dogaajima, a naroito s partizansko-njemakim
pregovorima koji su se vodili u martu 1943. godine. Tada su se u tabu njemake 717. pjeadijske divizije u
Gornjem Vakufu pojavili partizanski parlamentari Milovan Dilas, Koa Popovi i Vladimir Velebit. Oni su bili opunomoeni da pregovaraju s Nijemcima:
1. O razmeni zarobljenika,
2. O pitanju primene meunarodnih ratnih
pravila u odnosu prema Narodno-Oslobodilakoj
Vojsci Jugoslavije sa strane nemakih vojnih vlasti,
3. O svim ostalim pitanjima koja e postaviti
ova delegacija a o kojima je ve bilo rei sa gospodinom) kapetanom Hej som prilikom poslednje
razmene zarobljenika u Livnu 17. novembra 1942.
gfodine).305 (Istakli autori.)
U sastavljanju punomoi, oigledno, nije uestvovao
dr Velebit, jer se u tom sluaju ne bi potkrale greke u
njenoj posljednjoj reenici. Naime, pregovori nisu voeni u Livnu, jer je ono bilo u rukama ustaa, ve na osloboenom teritoriju izmeu Livna i Glamoa, i tada nije

bila izvrena nikakva razmjena. No, za pitanje koje elimo razmotriti, a sadrano je u treoj taki punomoi,
to nije ni bitno.
Mio Lekovi u svojoj knjizi Martovski pregovori
1943. na tri se mjesta osvre na novembarske pregovore
1942. o razmjenama. Na 49. stranici pie da je 17. novembra bilo govora o 1. i 2. taki navedenoj u punomoi, pa zakljuuje:
Kako nemaki pregovarai nisu bili ovlaeni
da o tim pitanjima razgovaraju, to su im partizanski delegati uruili pismo Vrhovnog taba za nemakog opunomoenog generala u Hrvatskoj general-potpukovnika Edmunda Gleza fon Horstenaua. Pismo nije sauvano, ali je izvesno da je u
njemu, pored pitanja koja su se odnosila na razmenu zarobljenika, bilo rei i o zahtevu za priznanje Narodnooslobodilake vojske Jugoslavije kao
zaraene strane. Na to pismo, meutim, od Nemaca nije stigao odgovor. (Istakli autori.)
Njemaki parlamentari kapetan Heyss i in. Ott bili
su ovlaeni da vode pregovore o razmjenama i o tome
prenose partizanske zahtjeve generalu Glaiseu von
Horstenau i poslaniku Kascheu. Meutim, oni su bili i
pokretai razgovora o pojedinim pitanjima to su ih inicirala ta dvojica elei da saznaju stav Vrhovnoga taba o njima. Ve smo vidjeli koja su pitanja u prvim razgovorima Marijana Stilinovia u Zagrebu, u Tukancu,
u vili pukovnika Schardta, pokretali njegovi sagovornici. Prema tome, neovlaenost kapetana Heyssa i in.
Otta ni u kom sluaju nije mogla biti razlog za uruivanje pisma Vrhovnog taba za... general-potpukovnika Gleza fon Horstenaua. No, o tom pismu jo e biti
govora.
A kada na 83. stranici opisuje razgovore opunomoenika Vrhovnog taba u tabu 717. divizije i iznosi izlaganje dra Velebita, koji je, kao najbolji znalac njemakog jezika, govorio u ime delegacije, Mia Lekovi navodi da je dr Velebit potanko upoznao generala Dippolda, komandanta divizije, sa pitanjima o kojima je
delegacija ovlaena da vodi razgovore. On zatim pie
da je dr Velebit, obrazlaui treu taku punomoi govorio
... o politikim pitanjima o kojima je ve razgovarano 17. novembra 1942. na sastanku koji su
kod Livna odrali partizanski i nemaki pregovarai (sva ta pitanja bila su izloena u pismu /istakli autori/ koje je sa partizanske strane bilo istog dana upueno Nemakom opunomoenom

generalu u Zagrebu /treba: u Hrvatskoj primj. autora/ Glezu von Horstenau).

Jo jedanput, posljednji put i najopirnije, M. Lekovi pie o novembarskim razgovorima na 86. stranici
svoje knjige, navodei obrazloenje koje je delegacija
dala u vezi s 3. takom punomoi. Naravno, stav delegacije iznio je dr V. Velebit:
Delegacija je potom prela na obrazlaganje
predloga o treem, glavnom pitanju, koje ima 'politiki karakter'. Po njenom miljenju o tom se pitanju moglo razgovarati i ranije, tim pre to je
ono bilo predmet neobavezujuih razgovora na
sastanku koji je, povodom pregovora o razmeni
zarobljenika, odran 17. novembra 1942, kod Livna i na kome su sa nemake strane uestvovali
vojno-privredni oficiri kapetani Hejs i Kulih i ve
pomenuti inenjer Hans Ot. O tom pitanju bilo je
rei i u pismu koje je tada bilo upueno nemakom generalu u Zagrebu Glezu Horstenau (istakli
autori) i na koje nije dobijen odgovor. Delegacija,
obrazloio je dalje Velebit, stavlja do znanja da
Vrhovni tab ne vidi razloga da se neprijateljstva
sa nemakim oruanim snagama i dalje nastavljaju. Partizanske jedinice vode borbu protiv nemakih trupa, jer su prinuene da se brane. Narodnooslobodilaki pokret predstavlja nezavisan
pokret koji niko sa strane ne potpomae. On se,
dodue, u svojoj propagandi oslanja na Sovjetski
Savez, ali sa Londonom, koji podrava jugoslovensku izbegliku vladu i njenu etniku vojsku u
zemlji, ne eli da ima nikakvu vezu.
Kako vidimo, Vladimir Velebit je na sastanku u Gornjem Vakufu izloio stav partizanske delegacije, a on je
i 17. novembra vodio, kako M. Lekovi pie, neobavezujue razgovore sa spomenutim njemakim parlamentarima. Ovdje je, vjerovatno, pri tampanju rukopisa nastala greka, pa je ispalo da je Kulih vojnoprivredni oficir iako autor za njega ranije navodi tane
podatke: Alfred Hajnrih (Alfred Heinrich), specijalni
referent Ajnzackomande policije i slube bezbednosti
(Einsatzkommando Polizei und Sicherheitsdienst) u Sarajevu koji se prestavio kao Kulih (Kulich).306

O partizansko-njemakim pregovorima od 17. novembra 1942. godine poznati ameriki historiar jugoslavenskog porijekla Jozo Tomasevich napisao je u svo-

joj knjizi etnici u drugom svjetskom ratu 19411945

sljedei tekst:
Jo prije nego je operacija Weiss (etvrta neprijateljska ofanziva primj. autora) otpoela,
partizani i Nijemci vodili su pregovore, a 5. septembra i 17. novembra razmijenili su zarobljenike. (17. novembra nije vrena nikakva razmjena
primj. autora). Tom su prilikom partizanski
predstavnici uruili pismo za generala Glaisa (istakli autori), njemakog vojnog opunomoenika u
NDH, u kojem su objanjavali da Narodnooslobodilaka vojska Jugoslavije nije banda, ve nezavisna oruana sila s vojnom disciplinom, i predloili su uzajamnu primjenu propisa meunarodnog ratnog prava s osobitim obzirom na zarobljenike i ranjenike, redovnu razmjenu zarobljenika i
neku vrstu primirja izmeu obje strane za te prigode.131 Ne samo Glaise nego i Kasche, njemaki
poslanik u Zagrebu, a i zastupnici njemakih ekonomskih organa, bili su za takav kontakt i razmjenu zarobljenika, kako bi na taj nain izvukli
neke korisne obavjetajne podatke. Takoer su
htjeli neki modus vivendi s partizanima, jer su se
na teritoriju koji su oni oslobodili nalazili neki
vani rudnici. Uope, nadali su se smirenju hrvatskog teritorija juno od Save i prestanku sabotae
na vitalnoj eljeznikoj pruzi ZagrebBeograd.
Meutim su Hitler i von Ribbentrop bili protiv
svakog modusa vivendi. Njihovo je miljenje, naravno, prevladalo i partizanski prijedlozi ostali su
bez odgovora.
U napomeni broj 131 J. Tomasevich je pribiljeio:
Na alost, nisam mogao nai kopiju tog pisma, ali svoje znanje o njemu zasnivam na tekstu
izjave koju su partizanski predstavnici dali 11.
marta, a koja u mnogome ponavlja pismo od 17.
novembra.307 (Istakli autori.)

Iz citiranih tekstova Lekovieve knjige proizlazi sljedee:

1) dr Velebit je 17. novembra predao kapetanu Heyssu pismo Vrhovnog taba za nemakog opunomoenog generala;
2) Pismo nije sauvano, ali je izvesno da je u njemu bilo govora o pitanjima razmene zarobljenika i
priznanja NOVJ kao zaraene strane;

3) 17. novembra je razgovarano i o politikim pitanjima i sva ta pitanja bila su izloena u pismu;
4) dr Velebit je 17. novembra vodio i neobavezujue
razgovore, ali je i o pitanjima tih neobavezujuih razgovora bilo (je) rei i u pismu.
M. Lekovi je zaista vrlo temeljito i dokumentovano
obradio martovske pregovore. Meutim, iako konstatuje da pismo nije sauvano, on, na osnovi razgovora
vodenih u martu 1943, zakljuuje to je sve sadravalo
to pismo, ne navodei za te tvrdnje nijedan izvor niti
svjedoenje, iako je iskoristio sve tada dostupne izvore, i pismenu izjavu Vladimira Velebita, glavnog partizanskog pregovaraa, koju je za tu svrhu napisao.308
Za svoje tvrdnje -u vezi s pismom nigdje ne citira dra
Velebita, a on je, navodno, pismo Vrhovnog taba za
nemakog opunomoenog generala predao kapetanu
Heyssu! Istina, dr Velebit je u jednom intervjuu izjavio
da se tih dogaaja slabo sjea i da su mu izblijedjeli. Ali
mora se imati na umu i sama injenica da se on toga ne
sjea. Na pisanje J. Tomasevicha neemo se posebno
osvrtati jer on sam pie da nije mogao nai kopiju tog
pisma i da svoje znanje o njemu zasniva na tekstu izjave koju su partizanski predstavnici dali 11. marta
(1943. godine primj. autora), a koja u mnogome ponavlja pismo od 17. novembra (1942. godine). Bez odgovora Ostaje samo pitanje kako je J. Tomasevich mogao
zakljuiti da se u izjavi koju su partizanski predstavnici dali 11. marta... u mnogome ponavlja pismo od 17. novembra kada sam tvrdi da to pismo nije pronaao?!

udnovato je da je tako vrsnim, pedantnim i savjesnim historiarima kakvi su, bez sumnje, i M. Lekovi i
J. Tomasevich ostao nezapaen podatak naveden u 3.
taki punomoi koju je Vrhovni tab dao partizanskim
parlamentarima, a u kojoj doslovno pie da se oni ovlauju da razgovaraju...
3. O svim ostalim pitanjima koja e postaviti
ova delegacija a o kojima je ve bilo rei sa gospodinom) kapetanom Heyssom... 17. novembra
1942. (Istakli autori.)
S obzirom na sve okolnosti koje su dovele do martovskih pregovora, a koje je M. Lekovi s izvanrednom
sistematizovanou i pedanterijom obradio, Vrhovnom
je tabu bilo izuzetno stalo do uspostavljanja kontakta i
pregovaranja, a sigurno bi punomo imala mnogo veu
teinu da se Vrhovni tab u njoj pozvao na svoje pismo

upueno generalu Glaiseu von Horstenau nego na rei sa g(ospodinom) kapetanom Heyssom!
Ono to se sigurno moe tvrditi jest ovo:pismo je postojalo, ali to nije bilo pismo Vrhovnog taba, a poto
ga ni mi nismo pronali, moemo samo rei da u njemu, najvjerovatnije, nije bilo ono to navode M. Lekovi
i J. Tomasevich, ili bar ne sve to.

O razgovorima vodenim 17. novembra 1942. godine,

koliko smo mogli utvrditi, sauvana su samo etiri dokumenta: izvjetaj Zapovjednitva 6. pjeake pukovnije u Mostaru od 26. novembra 1942. i tri izvjetaja efa
sarajevskog Gestapa SS-majora dr Heinricha.
Za analizu dogaaja od 17. novembra naroito su
znaajni izvjetaji dra Heinricha kao uesnika pregovora i razgovora. On je o tim razgovorima svojim pretpostavljenima poslao tri izvjetaja:
dva 23. novembra 1942 (broj 654/42 i broj 655/42) i
jedan 24. novembra 1942 (broj 658/42).308
Svim trima izvjetajima jedan se od autora ove knjige davno koristio (Slavko Odi, Neostvareni planovi,
Zagreb, 1961). M. Lekoviu je to promaklo iz vida, mada
je u pregledu upotrijebljene literature naveo i tu knjigu.
U prvom izvjetaju od 23. novembra (broj 654/42) dr
Heinrich govori iskljuivo o razmjenama i konstatuje,
da ga ponovno citiramo:
Protivna strana (dr Velebit primj. autora)
vodila je pregovore u svakom pogledu s predusretljivou i stvarni dogovor, s konkretnim prijedlozima, bio je za pola sata pismeno formulisan.
(Istakli autori.)
Znai, nije se radilo o nikakvom pismu Vrhovnoga
taba za nemakog opunomoenog generala, ve o
pismenom rezimeu zakljucima u vezi s razgovorima o razmjenama zbog kojih su se obje strane i sastale.
Neto od onoga to navode M. Lekovi i J. Tomasevich zaista je inilo neobavezujue razgovore o kojima je dr Heinrich istoga dana, 23. novembra, napisao
poseban izvjetaj s brojem 655/42 kao dopunu izvjetaju
broj 654/42.
Da politika pitanja nisu bila predmet pisma formulisanog pola sata nakon pregovora, dr Heinrich potvruje prvom reenicom svog izvjetaja broj 655/42:
Poslije pregovora voenih s Titovim opunomoenikom radi razmjene zarobljenika pruila se

prilika za jedan dulji politiki razgovor s dr Petroviem. (Istakli autori.)

Dr Heinrich je pribiljeio i svoje utiske o dru Velebitu, kao i sve to mu je on u razgovoru rekao. Vrijedno je
citirati bar neto od toga:
Dr Petrovi govori perfektno njemaki i lino
ostavlja najbolji utisak, samo ne utisak jednog
ubijeenog fanatinog komuniste. On je pravnik i
bez sumnje jedan od najbliih Titovih savjetnika.
Njegova politika shvatanja koja je iznio o sadanjem stanju u hrvatskom prostoru, s obzirom na
hrvatsko dravno rukovodstvo i na njegove organe, potpuno je ispravno. Njima je poznato bankrotstvo tog rukovodstva i pozadina toga i stvar je
'partizana' da te greke propagandistiki iskoriste
i da vlastitim korektnim postupanjem dokau da
su oni, tj. 'partizani', jedini koji mogu ponovno da
obuhvate Hrvate, Slovence i Srbe i da ih dovedu
do ujedinjenja. Oni nee ponavljati greke koje su
pravili jugoslavenski reimi, nego e znati da otklone ono to bi dovelo do toga da se u buduoj
dravi s jednom od tri grupe 'drugorazredno' postupa. Ovu su greku prvo pravili Srbi u bivoj jugoslavenskoj dravi prema Hrvatima, a djelomino i prema Slovencima, a sada tu istu kratkovidnu greku prave Hrvati, tj. ustae to je naroito
naglasio da bi istakao razliku izmeu ovih i upotrebivih ali po strani stojeih Hrvata u njihovoj
novoj dravi. Oni, tj. partizani ja moram da
upotrebim ovaj izraz jer ga je dr Petrovi za vrijeme razgovora upotrebljavao s naroitim naglaavanjem (SS-major Heinrich opravdava upotrebu
rijei partizan jer je Himmler zabranio njenu
upotrebu u izvjetajima primj. autora) mogu
da budu zadovoljni sa svojim dosadanjim uspjesima u pravcu ponovnog ujedinjavanja slavenskih elemenata. ... (Partizani) namjeravaju da uspjeno napreduju i u slovenskom podruju, a iz
nagovjetavanja dr Petrovia moglo se razabrati
da oni poseban znaaj pridaju upravo prodiranju
prema sjevero-zapadu i sjeveru u pravcu njemake granice, pa i preko nje. Dobio se utisak da je dr
Petrovi naroito dobro obavjeten o poloaju u
Zagrebu u najmanju ruku moglo se naslutiti da
je izvanredno obavijeten o stanju po ministarstvima. S tim u vezi on je predloio da se za budue pregovore izabere neko mjesto u koje se moe
lake stii iz Zagreba.

O opem politikom poloaju dr Petrovi je rekao da Njemaka u Rusiji i dalje ima dobro opremljenog i hrabrog protivnika i da je za Njemaku u Rusiji najznaajnije da ove godine nije mogla da osvoji petrolejske izvore. Potekoe koje e
Njemaka zbog svoje jake mehanizacije imati upravo radi pomanjkanja goriva uskoro e se pokazati. Uslijed prodiranja Amerikanaca i Engleza u
Africi, Njemaka e biti prisiljena da Afriku potpuno napusti a to e onda biti trenutak za angloameriku invaziju Italije, to je ve znak pribliavanja sloma. U Italiji postoje jake suprotnosti izmeu vojske i faizma. Osim toga Italija neto
to on ne razumije ve dugo vremena sarauje
sa etnicima Drae Mihailovia koji je istovremeno ministar rata u Vladi u Londonu. Upitao je kako Njemaka moe da to dopusti. Dr Petrovi je
uvjeren da Njemaka ubudue nee moi da izae na kraj s potekoama koje se svuda pojavljuju. Njemaka nije u stanju da od bilo kuda izvue
snage da bi ih ubacila tamo gdje su joj potrebne
za odluujui udarac, na pr. ovdje na Balkanu, ili
za spreavanje raspadanja Italije.
Ve smo govorili o tome da su opunomoeni general u Hrvatskoj Glaise von Horstenau i poslanik Kasche svoje vlastite inicijative, zbog stava OKW i Ribbentropa prema pregovorima s partizanima (a i jedan i
drugi su smatrali da su ti kontakti vrlo korisni), prikazivali kao prijedloge koji su potekli od partizana. To nedvojbeno potvruje i SS-major Heinrich na kraju tog izvjetaja:
Njemaki poslanik je predloio ing Ottu da
on u linom razgovoru s pregovaraima protivne
strane sugerira protivnoj strani da ona predloi
njemakim ustanovama uspostavljanje neutralne
zone, da bi se u obostranom interesu otklonili sukobi s njemakim trupama.
Dr Heinrich je svoje izvjetaje dostavljao zapovjedniku policije bezbjednosti i slube bezbjednosti u Beogradu SS-pukovniku i pukovniku policije dr Schferu ili
zamjeniku i policijskom ataeu Njemakog poslanstva
u Zagrebu. A budui da se podrazumijevalo da je prepiska unutar Glavnog ureda bezbjednosti Reicha i njegovih ustanova povjerljivog karaktera, uz naznaku broja akta nikada nije stavljena neka posebna oznaka (tajno, strogo tajno itd.). Takve oznake nema ni na citiranom dopisu dra Heinricha uz broj 655/42. Meutim, taj
je dopis izuzetak s kojim se prvi put sreemo. Na njego-

voj treoj stranici, koja poinje upravo citiranom reenicom, dr Heinrich je crvenim mainski otkucanim slovima napisao Tajno! (Geheim). Nakon primitka dopisa i SS-pukovnik Schfer je na prvoj stranici izvjetaja
crvenom olovkom napisao tajno!, ak to crvenom
olovkom jo potcrtao! A kada je prvi izvjetaj dra Heinricha od 23. novembra (broj 654/42) stigao SS-potpukovniku Schferu, on je na njega crvenom olovkom pribiljeio: To je nemogue! Taj je izvjetaj, konano stigao
i u Berlin. Zamjenik Mllera, efa Ureda IV (Gestapo) u
Glavnoj upravi bezbjednosti Reicha, SS-general-lajtnant Panzinger, uputio je 21. januara 1943. godine SS-pukovniku Schferu depeu:
SS-major dr Heinrich se angaovao u pregovorima s ustanicima za zamjenu zarobljenika. ef
Ureda IV smatra da je nezgodno da on uestvuje
u tome. Policijski atae u Zagrebu takoer je instruiran da ne uestvuje u ovim pregovorima, pa
makar to njemako poslanstvo eli.310
Schfer, za kojeg je cijeli taj sluaj bio ne samo nemogu, nego i vrlo neprijatan jer su prigovori na adresu njegova potinjenog, dra Heinricha, bili indirektno
upueni i njemu, pourio je da se opravda i 26. januara
1943. godine poslao Panzingeru depeu:
Do uea SS-majora dr Heinricha u pregovorima s predstavnicima ustanika u novembru 1942.
godine dolo je bez moga znanja, ali na izriitu
elju 718. pjeadijske divizije. Kada me je Heinrich
dopisom od 24. 11. 1942. upoznao s tim, zabranio
sam odmah svako daljnje uestvovanje u pregovorima.311
Da bi se shvatila ta reagovanja dra Schfera i Mllera, treba imati na umu injenicu da je u Hitlerovu
Glavnom stanu 18-19. 12. 1942. odran sastanak s naelnicima njemakog i talijanskog generaltaba i ministrima spoljnih poslova Njemake i Italije, na kojem je dogovoreno izvoenje velike operacije protiv NOV i POJ.
Naravno, odgovarajui razgovori i izvjetavanje na tu
temu, a zatim izvjesne pripreme provedene su u Njemakoj i prije, a to se i te kako odrazilo na stavove njemakih ustanova i operativnih jedinica i u tzv. NDH i u
Reichu.
No, da se vratimo na tajni dio Heinrichova izvjetaja
od 23. novembra i vidimo kako je in. Ott naveo partizanskog parlamentara dra Velebita na razgovor o temi
koju mu je sugerirao poslanik Kasche.

Budui da mu je bilo poznato da se unarevi (Marijan Stilinovi primj. autora) radi vanih zadataka koji su mu povjereni nalazi u Sloveniji, on se, ne naavi
prikladniji nain, oigledno, posluio varkom. Saopio
je dru Velebitu da je njemu (?!) unarevi u Zagrebu,
prilikom razgovora o livanjskoj razmjeni predloio
saradnju s njemakim trupama slinu saradnji Talijana s tzv. 'antikomunistima' (etnicima primj. autora) u Hercegovini i predloio tu temu za razgovor. Dr
Petrovi je pribiljeio je dr Heinrich smatrao da
se i sada moe razgovarati o saradnji po stanovitim pitanjima, ali je rekao da se on o tome prije svega mora
informisati. U svakom sluaju oni su (partizani primj. autora) i sada kao i ranije neprijatelji D. M. (Drae
Mihailovia primj. autora) i angloamerikih plutokrata.
U sklopu tog razgovora in. Ott je onda naveo razgovor i na pitanje neutralne zone, na to ga je dr Velebit upitao da li bi Nijemci bili spremni da partizanima liferuju i oruje? kao to rade Talijani etnicima.
To je bilo negirano pie dr Heinrich ali
mu je bilo stavljeno do znanja da bi neutralizacijom stanovitih podruja partizanske snage bile
osloboene za akcije na drugim podrujima, na
pr. protiv 'antikomunista' i da bi tamo imale mogunost pribavljanja oruja (razoruavanjem etnika primj. autora). Dr Petrovi je na to primijetio da bi se njima (partizanima primj. autora)
moralo priznati jedno znatno podruje i da e on
pribaviti o tome prijedlogu informacije i direktive
te da e prilikom slijedeeg sastanka iznijeti partizanske prijedloge.
Iz svega izloenoga moe se izvui samo jedan zakljuak: Vrhovni tab nije uputio generalu Glaiseu von
Horstenau nikakvo pismo i nije bio inicijator razmatranja politikih pitanja, to mu pripisuju M. Lekovi i J.
Tomasevich: bio je to njemaki poslanik Siegfried Rasche! Zbog toga, naravno, na nenapisano pismo nije ni
mogao stii odgovor. A o martovskim pregovorima jo
emo govoriti u etvrtom tomu knjige Partizanska
obavjetajna sluba 19431945.
Poslije novembarskih razgovora nije bilo novog susreta predstavnika Vrhovnog taba s opunomoenicima
generala Glaisea von Horstenaua i poslanika Kaschea,
a i pregovori o razmjeni koji su prije otpoeli (oktobarnovembar 1942) nisu realizovani!

Nakon povratka u Mostar, s pregovora vodenih 17.

novembra izmeu Livna i Glamoa, kapetan Heyss je
posjetio Zapovjednitvo 6. pjeake divizije i obavijestio ga o pregovorima i ponudi partizana da se u Bihau
razmijene zarobljeni pripadnici oruanih snaga tzv.
NDH, funkcioneri organa vlasti i ustake stranke. tab
divizije je 26. novembra poslao odgovarajui izvjetaj
Glavnom stoeru domobranstva, a Ministarstvo
Hrvatskog Domobranstva O Odjel 1. decembra 1942.
proslijedilo ga je Ustakoj nadzornoj slubi, Uredu I s
napomenom:
Obzirom na zapovjed Poglavnika od 1. o. m.
(na 6199/taj. od 1. o. m.) i na stanovite Glavnog
Stana Poglavnika da se zamjene izvre molim u
sporazumu sa ovim odjelom poduzeti potrebne
korake za izvrenje ovih zamjena.312
Nismo naili na dokumente iz kojih bi se vidjelo je li
i to je po ovoj napomeni poduzeto u decembru 1942.
Meutim, pregovori o razmjeni partizana zarobljenih u Livnu u oktobru 1942. najvjerovatnije su voeni
neposredno izmeu neke partizanske komande i ustakih vlasti u Livnu i prije njemako-partizanskih pregovora 17. novembra. O tim pregovorima saznajemo iz izvjetaja zapovjednika 5. orunike pukovnije pukovnika Stjepana Tome broj 2312, ali bez naznake datuma.
On je, u stvari, Ustakoj nadzornoj slubi u Zagrebu i
njenim Uredima I i II, Zapovjednitvu III. domobranskog zbora u Sarajevu te nizu drugih komandi i nadletava prenio izvjetaj Orunikog voda Livno o zamjeni partizana za nae ljude:
Dana 21. studenog 1942. izvrena je zamjena
zarobljenih partizana u mjestu Livno sa taocima
Hrvatima koje su odveli partizani iz Livna prilikom povlaenja.
Zamjenjeno je 27 osoba i to sjeverno od Priluka
1 km. a udaljeno od Livna 8 km. Predstavnik naih
vlasti bio je ustaki satnik Lovrini Krunoslav
zapovjednik VII. ustake bojne, a sa partizanske
strane Karlo Leonardi Dr. prava rodom iz Trogira.
Pri razmjeni prisustvovala je sa partizanske
strane jedna grupa crnogoraca. 313
Nedostaju detaljniji podaci o toj razmjeni, kao i o
osobama koje su tada razmijenjene.
Bila je to posljednja razmjena na terenu Bosanske
krajine 1942. godine.

Pregovori o razmjeni posade domobranskog aviona

i strunjaka preduzea Elektro-Bosna iz Jajca, meutim, zbog oigledne ustake sabotae njemako-partizanskih razmjena nisu se privodili kraju. U tom smislu
uope nije koristilo ni pismo njemakog vojnoprivrednog oficira pukovnika Schardta, poslano 14. decembra
1942. godine njemakom opunomoenom generalu u
Hrvatskoj Glaiseu von Horstenau, zapovjedniku njemakih trupa u Hrvatskoj generalu Rudolfu Ltersu
(Liters) i Vojnoprivrednom tabu Wehrmachta na Jugoistoku:
Po povratku prokuriste firme iz Jajca (Leinschtz primj. autora) dobiven je prvi izvjetaj o
novom razaranju fabrike. Iako su razaranja djelomino jako velika, firma e nastojati da tvornicu
to prije opravi i osposobi, da bi se to prije mogla
ponovo staviti u pogon. Ali... preduslov je za to da
se osoblje koje se nalazi u zarobljenitvu ustanika, razmjenom ponovo stavi firmi na raspolaganje.
Prilikom prvog zauzimanja Jajca u zarobljenitvo su pali ing. Otmar Siglhuber, knjigovoa
Franz Leinschtz i gospoica Resi Mehr. Prilikom
napda u novembru, zarobljeni su ing Bruno krivani, ef elektrine centrale i kemiari ing Ivan
Erdelji, ing. Ivan Mlakar, profesor Nebodar karica i majstor Franjo Konopek.
Vojnoprivredni oficir smatra da se bez povratka ininjera i kemiara tvornica ne moe ponovno osposobiti i da se, bez sumnje, takvi strunjaci
nee moi iz Reicha staviti na raspolaganje. Stoga
se moli da se Siglhuber i ostali to je mogue bre
razmijene, a razmjena 5 lica krivani i ostali
to prije pokrene.314
Unato toj intervenciji na najviim mjestima, ipak
su pregovori oko razmjena zbog poetka velike etvrte
neprijateljske ofanzive privremeno prekinuti.
Meutim, kako u toku priprema, tako i u toku same
ofanzive, njemaki su se tabovi obilato koristili obavjetajnim podacima to su im ih dostavljali do tada razmijenjeni zarobljenici i, jo vie, posrednici u razmjenama.

ZAGREBAKE ISPREPLETENE
OBAVJETAJNO-DIVERZANTSKE
MREE
formiranje i rasformiranje Vojnog komiteta prvi
obavjetajni podaci i veze likvidacija Ljudevita Tiljka
inenjerska obavjetajna grupa sjeanje sekretara zagrebakog Mjesnog komiteta umjesto u Moskvu, u paniju diverzanti ili obavjetajci bjekstvo
iz francuskog logora nedoreeni i proturjeni podaci
povratak u Zagreb neto nije u redu s datumima
neosnovane tvrdnje diverzantski kursovi ipak
rad i na obavjetajnom planu Krajaiev odlazak u
Zemun i Beograd ko je bio Ivan Srebrenjak Antonov
dva vana svjedoenja prvi ratni dokument o Antonovu zagonetni Bak dok istraga traje, odluka
se odlae Antonov rasputa svoju vojsku V. Bakari nije bio oduevljen hapenje Antonova i Hebranga Ivan Krajai se vraa u Zagreb Antonov
nikoga nije izdao ko je bio ef jo jedna Krajaieva funkcija Valdes i Stela u Sloveniji Fisherov
obavjetajni izvjetaj Moskvi Stevan je, ipak, bio Stevo na zahtjev direktora natrag u Zagreb ko je
bjeao od istine kao vrag od tamjana dva vremenski pogreno locirana dogaaja punkt u tvornici likera Beker organizacija i rad partijske obavjetajne slube u Zagrebu potkraj 1942. godine

Poetkom 1941. u Zagrebu, koji je tada imao oko

220 000 stanovnika, 1 djelovalo je, pod rukovodstvom
Mjesnog komiteta Komunistike partije Hrvatske i est
njegovih rajonskih komiteta, oko pet stotina lanova
Partije. 2
Prvih dana maja 1941. godine Tito je u Zagrebu organizovao savjetovanje KPJ kojem su prisustvovali delegati iz svih krajeva okupirane i raskomadane Jugoslavije, osim iz Dalmacije, iji je predstavnik bio sprijeen, te iz Makedonije, iji je P(okrajinski) K(omitet) otkazao odravanje veza s n a m a i povezao se s KP Bugarske odmah u poetku okupacije Makedonije. 3 Na savjetovanju je odlueno, pored ostaloga, da se, kako je to
definisao Tito, pri svim rukovodstvima KPJ formiraju
vojni komiteti sa zadatkom da prikupljaju oruje, pripremaju ljudstvo za oruane formacije, organiziraju
obavjetajnu slubu itd."4 (Istakli autori.)
Odmah poslije majskog savjetovanja pri Centralnom komitetu KPH (Andrija Hebrang, Ivan Rukavina,
Marko Simeni) osnovan je Vojni komitet, a potkraj tog
istog mjeseca Vlado Popovi i Andrija Hebrang formiraju i Vojni komitet Mjesnog komiteta KPH za grad Zagreb. Meutim, do n a p a d a Hitlerove Njemake na
Sovjetski Savez rad Komiteta je bio dosta neorganiziran, vie individualan i tek nakon n a p a d a na SSSR...
postao je organiziraniji napisao je poslije rata ime
Balen, jedan od lanova tog komiteta. 5
Koncem srpnja ili poetkom kolovoza 1941.
rasputen je Vojni komitet, jer se smatralo da
M(jesni) K(omitet) KPH kao tab Partije mora biti,
u stvari, vojni komitet koji treba da vodi sve borbene akcije napisao je drugi lan tog komiteta
Ante Milkovi.6

Odluka o rasputanju Vojnog komiteta MK KPH bila je, vjerovatno, nakon povratka Vlade Popovia iz Beograda (6. jula), uslovljena i formiranjem Operativnog
rukovodstva, koje je zamijenilo dotadanji Vojni komitet CK KPH, kao i opim razvojem dogaaja u Zagrebu.
U ostalim je gradovima, kada su za to postojali uslovi,
nastavljeno formiranje i aktivnost vojnih komiteta, to
se pokazalo korisnim, naroito s obzirom na njihovu
obavjetajnu aktivnost.

Kada je Ivan Boievi, lan Mjesnog komiteta KP

Hrvatske u Zagrebu od marta do kraja decembra 1941.
godine, otiao u partizane, detaljnije je objasnio rad zagrebakih komunista i aktivista NOP-a na obavjetajnom planu:
Partija je bila informirana o svemu to se dogaa u gradu, u tvornicama, kolama, nadletvima. Nijedan vaniji transport nije mogao proi
kroz Hrvatsku, a da komunisti i simpatizeri zaposleni na eljeznici ne bi o tome obavijestili Partiju. Pa i u organima vlade NDH i u policiji Partija
je imala svoje suradnike.7
Naalost, Boievi nije rekao kome su iz Partije dostavljani podaci o vanijim transportima kroz Hrvatsku odnosno kako su oni u to vrijeme (1941) bili koriteni. Isto tako ne imenuje nijednog saradnika Partije u
organima vlade NDH i u policiji!
Malo konkretnije podatke o koritenju podataka o
eljeznikim transportima govori se u sjeanjima grupe predratnih lanova KPJ, koja je djelovala na Zagrebakom kolodvoru:
Karel Koroec je uspostavio telegrafsku vezu
s Novskom, Capragom, Krievcima i drugim stanicama, pa su mu njegovi drugovi, dogovorenim
iframa, javljali s terena o sastavu transporta. Takoer je i on njima javljao o transportima koji su
prolazili kroz Zagreb, dolazei iz Njemake, a
kretali su se u pravcu istoka ili u Bosnu. Neki su
se transporti formirali na stanicama u Zagrebu.
Koroec je svojim vezama na terenu to javljao kako bi one mogle obavijestiti partizanske jedinice
da poduzimaju odgovarajue mjere. Tada bi u akciju stupili partizanski diverzanti.8
Jednog od saradnika Partije koji su radili u ustakoj
policiji spominje samo Ivan Denac, koji se, kao lan Rajonskog komiteta KPH na Trenjevci, potkraj aprila ili

poetkom maja 1942. povezao s Grgom Jankesom,

panskim borcem, tada povjerenikom Biroa CK KPH u
Zagrebu: 9
Odlueno je da odem na slobodni teritorij s
Jankesom. Na odlazak je bio izveden pod posebnim okolnostima. Grga Jankes dobio je vezu s
drom Veliem, koji je bio zamjenik efa privredne policije u Zagrebu. Pomou njega organizirao
je da mi idemo kao neka policijska inspekcija u
Novi Vinodol, koji je bio pod administracijom
NDH. Dr Veli je izradio dokumente za Jankesa,
a ja sam dobio legitimaciju studenta Pravnog fakulteta kao praktikant na policiji. Ja nisam znao
kakva je to veza s Veliem. Jankes mi je rekao da
moramo biti oprezni, jer da on nudi usluge za
NOP i da eli ii u partizane, ali da mu je sumnjiv.
Krenuli smo kolima i doli do Ogulina oko kojeg
je bila neka lokalna ofenziva na partizane. Organi NDH su traili od nas da uemo u Ogulin da bi
u policijskoj stanici provjerili tko smo, jer im je bilo udno kako se mi usuujemo, kao ustaka policijska ekipa, da tako kurano idemo kroz Gorski
kotar gdje je bilo partizanskih zasjeda. U Ogulinu
je policija telefonirala u Zagreb. Mi smo ekali ispred stanice, a dr Veli je bio u stanici s policajcima. Poslije izvijesnog vremena je iziao, poto je
sve bilo u redu, pa smo krenuli dalje...10
Navode Ivana Denca potvruje i pismo Konspiratora (Dragutina Sailia), rukovodioca Povjerenstva CK
KPH u Zagrebu, poslano Vladi Popoviu, sekretaru CK
KPH, 6. maja 1942. godine. Konspirator u tom pismu, izmeu ostaloga, javlja da je policija saznala za boravak
Grge Jankesa u Zagrebu, da je pod policijskom paskom (je) Ljubljanska ulica gdje su navodno Dr i Grga bili na koti, te da su zbog toga (smo) Grgu sklonili, a
njegove je poslove preuzeo Stevo Krajai.
Redakcija druge knjige edicije Sjeverozapadna
Hrvatska u NOB ..., u kojoj je objavljeno Konspiratorovo pismo, u napomeni objanjava da je Dr, u stvari, uro Veli.11
Mjesec dana kasnije, 6. juna 1942, Vlado Popovi pie Brki (Ivanu Krajaiu Ste vi) i Konspiratoru da je
prije neki dan stigao (je i) Fric sa jo jednim drugom
na osloboeni teritorij. 12 Fric je bio pseudonim Grge
Jankesa, a jedan drug s kojim je Fric stigao bio je Denac.
uri koji je doveo Frica pie dalje Vlado
trebate platiti utroen benzin. Radi se o 120 li-

tara. U ostalom on ima za sav utroak pismenu

potvrdu. Koristite veze s njim, ali je potrebno da
budete oprezni. Na putu s Fricom pokazao se dobar i vrlo spretan. 13
Rezervisanost prema uri Veliu izraava i Ivan
Krajai u pismu Centralnom komitetu KPH od 20. juna 1942. rijeima:
uro koji je vozio Frica tie moe se za drugo
nita iskoristiti nego za takove svrhe u ostalom
sve je to linija Marine (Marina Gregori primj.
autora) kojoj ja vrlo oprezno pristupam. 14
U primjedbama na rukopis Paje Gregoria, pisanim
16. 12. 1976, Bogdan Crnobrnja takoer spominje Velia, ali kao Veljia. Taj dio primjedaba glasi:
... govori da si sreo nas nekolicinu u Gornjem Daruvaru 15. marta (tu sam prvi put vidio i
uo za Veljia). Trebalo bi neto rei, zato se toliki broj nas okupio t.j. o svrsi susreta. Dodajem
da je bio prisutan i Karlo Mrazovi, Grga Jankes i
Maja Komar. Da te podsjetim, Grga i Maja su otili sa Veljiem u Daruvar i tamo 'legalno' u hotelu
prespavali i zatim produili na bjelovarski teren.
Maja je ubrzo zatim uhapena. Taj je susret bio
neto kasnije koncem marta. Gapar i ja smo
doli do tebe u Jamu pa smo zajedno proslijedili u
Gornji Daruvar. Mi smo na sastanak bili pozvani
kao komandant i politiki komesar I odreda, a ostali drugovi kao partijski rukovodioci na terenu.15
to se kasnije dogodilo s drom Veliem, nismo utvrdili.
U Zagrebu se, kao i u ostalim gradovima okupirane
Jugoslavije, uspjena aktivnost partizanskih obavjetajaca odvijala u toku ljeta 1941, ponajprije, ako ne i iskljuivo, na kontraobavjetajnom planu. I pritom su se,
kao i drugdje, nastojali prije svega zatititi vlastiti redovi
od neprijateljskih agenata. O prvoj veiti akciji te vrste
pie tadanji lan Mjesnog komiteta KPH u Zagrebu
Bla Mesari:
U ljeto 1941. godine u Zagreb je doao policijski agent Ljudevit Tiljak, koji je nanio mnogo zla
beogradskoj partijskoj organizaciji. Njegov je zadatak, oigledno, bio da se infiltrira u partijske
redove, da osmatra djelatnost organizacije i da joj
u pogodnom trenutku zada teak udarac. Meutim, primijetila ga je i pratila partijska organizaci-

ja da bi se ustanovilo gdje zalazi i s kim se povezuje. Budui da je ocijenjeno da njegova djelatnost postaje opasna za partijski aktiv, on je uhvaen, sasluan i likvidiran.16
Taj je pothvat izvren usred Zagreba poetkom jula
1941. godine. Nije utvreno koliko su u tome mogla biti
iskoritena obavjetenja to ih je Tiljak dao u toku sasluanja.

Zagrebaka eljeznika radionica, sa oko dvije hiljade zaposlenih imala je vanu ulogu u borbi zagrebakog proletarijata za sve vrijeme postojanja Kraljevine
Jugoslavije i u svim je situacijama bila snano uporite
Komunistike partije. Ona je svoju revolucionarnu tradiciju nastavila i u najteim uslovima nastalim rasparavanjem Jugoslavije u aprilskom ratu i stvaranjem
Nezavisne Drave Hrvatske, svrstavajui se u prve
redove protiv okupatora i ustakih kvislinga. U njoj je
ve u drugoj polovini 1941. godine djelovala specijalna
obavjetajna grupa poznata pod nazivom Inenjerska
obavjetajna grupa, o kojoj je dr Ivan Oak, i sam lan
te grupe, 1983. godine napisao i ovo:
Uskoro poslije formiranja grupe imali smo
ve i prve rezultate obavjetajnog rada. Prilikom
jednog dolaska ustaa uspjeli smo obavijestiti sve
drugove koji su bili pod sumnjom, i oni su se sklonili sa svog radnog mjesta. Ustae su obino hapsili drugove na radnom mjestu. Tom prilikom nisu nali one zbog kojih su doli. Jedan od onih koji je tada spaen bio je Mutak. On je, kad sam mu
javio da idu ustae, odmah napustio radno mjesto
u odjelu i sakrio se u skladite drva, odakle je kasnije iziao i od tog vremena je postao ilegalac i uskoro bio prebaen u partizane. Meutim, njegov
sretan bijeg imao je jedan tragian sluaj. Naime,
ja sam dobio zadatak da o njegovom spasavanju
obavijestim njegovu enu koja je stanovala na Pongraevu. O tome sam rekao, kad smo ili s posla,
lanu svoje elije Vjekoslavu Bergantu koji je stanovao na Pongraevu nedaleko od Mutaka. Bergant je predloio da e on prenijeti poruku Mutakovoj eni, na to sam pristao. Kasnije smo saznali da je Bergant u Mutakovu stanu nabasao na zasjedu, bio uhvaen i kasnije u logoru likvidiran.
Na slian nain, kao Mutak, bilo je spaseno jo
dosta drugova od hapenja.17

Rije je o Vladimiru Mutaku, tada sekretaru eljeznikog partijskog rukovodstva, a Inenjersku su obavjetajnu grupu, osim Ivana Oaka, sainjavali radnici i
slubenici zagrebake eljeznike radionice Franjo Dominik, Duan Doder, in. Boris Prikril, in. Petar egovi...
Dr in. Boris Prikril je o radu te obavjetajne grupe
napisao i ovo:
U toku svoga rada 1941. i 1942. godine, kao i
kasnije, grupa je izvravala mnoge i raznovrsne
zadatke. Nazvana 'inenjerskom obavjetajnom
grupom', ona je neprekidno i intenzivno prikupljala i dostavljala mnogobrojne podatke o kretanju transporta, popravcima lokomotiva i vagona,
mjerama na uspostavljanju isporuka, o gradnji
oklopljenih vagona i oklopljenih vlakova u radionici sa svim detaljima konstrukcije i naoruanja,
o direktivama koje je eljeznica dobivala u okrunicama ministarstava, detaljima s konferencija
rukovodstva radionice, restrikcijama, personalnim promjenama na svim vanim mjestima, o
mjerama koje su planirane protiv sabotaa, aktivnostima ustakih grupa u radionici, lozinkama,
planovima rada za idui mjesec, o imenima radnika koje je uprava smatrala nepouzdanim i protiv kojih sa pripremane mjere, o naprednim radnicima, na koje se moglo raunati i o mnotvu
drugih pojedinosti.
Osim toga, grupa je svakodnevno prikupljala
brojne druge informacije o zbivanjima u vladi, u
ministarstvima, u zagrebakim komandama i
drugdje, to se moglo uti u razgovorima s vanim ljudima u radionici koji su to znali slubeno
zbog svojeg prisustvovanja u tim ustanovama ili
privatno po roakoj liniji, jer su neki u radionici
bili u uskom srodstvu s vanim politikim osobama. Tim ljudima posveena je panja svakodnevnim navoenjem na razgovore.
Osim redovne obavjetajne djelatnosti, grupa
je imala i niz drugih zadataka. 18
A in. Petar egovi je napisao:
Vjerovatno je to bilo poetkom jeseni 1941. godine kada je Ico Oak formirao jednu organizaciju u kojoj sam i ja bio zajedno s Borisom Prikrilom, Duanom Doderom i Franjom Dominikom.
(...) Da bi se uspjenije odvijala i razvijala borba
protiv okupatora i kvislinga, zadueni smo da
skupljamo sve interesantne podatke za koje do-

znajemo, bilo u eljezniko] radionici ili izvan nje

od poznatih ili drugih ljudi koji e biti korisni za
NOP, da ih predajemo, odnosno da informiramo
o svemu svoju vezu Icu Oaka. Pod njegovim rukovodstvom odvijao se na rad. Davao sam opis
znaajnijih ljudi u Zagrebu, podatke o njihovom
politikom uvjerenju i ponaanju. Zatim, sve mogue podatke o ustakoj andarmeriji na Donjem
Kraljevcu, kao i mnoge druge zanimljive informacije (detalja se vie ne sjeam). Oak je u poetku
nae djelatnosti prisustvovao na nekoliko sastanaka. Ubrzo smo se sastajali sami, a najviu funkciju u grupi imao je Boris Prikril. On je neprekidno odravao vezu s Icom Oakom. Mi ostali smo
samo u sluaju vrlo vanih stvari (bilo n a m je, naime, objanjeno to je to) mogli traiti viu vezu, to
jest izravan kontakt s Oakom.19
Lutvo Ahmetovi, lan Mjesnog komiteta KPH u Zagrebu, a zatim do odlaska na osloboeni teritorij u jesen 1942. godine sekretar MK, u svojim sjeanjima prilino opirno govori i o obavjetajnom radu:
Partijska organizacija stvarala je u Zagrebu i
odbore NOP-a meu pripadnicima domobranskih
jedinica. Zadaci su im bili da politiki djeluju meu domobranima, pripremaju ih za prijelaz na
stranu partizana ili izravni odlazak u partizane,
da skupljaju oruje i odjeu, a posebno vojne podatke o snagama, naoruanju i planiranim akcijama protiv NOV-a. U davanju podataka vojnog karaktera osobito je bilo dobrih rezultata. (Istakli
autori.)20
Lutvo Ahmetovi zatim objanjava da je najvie partizanskih obavjetajaca meu domobranskim oficirima
potjecalo iz redova rezervnih oficira jugoslavenske vojske, ali ne spominje nijedno ime. O konkretnim rezultatima tog obavjetajnog rada kae:
Bilo je veoma korisnih informacija, osobito o
dislociranju i snagama okupatorskih jedinica u
NDH, o pokretima tih jedinica, o planovima obrane Zagreba, o vojnim transportima i o planiranim
akcijama. U sjeanju su mi ostali podaci koje smo
dobili o planiranim akcijama na Petrovu goru i
Kozaru. Ti podaci su bili toni i dostavljeni su desetak dana prije akcije.21
Ti poslijeratni navodi Lutve Ahmetovia poprilino
se razlikuju od onoga to je on sam napisao u izvjetaju

dostavljenom 12. maja 1942. Centralnom komitetu KP

Hrvatske u ime zagrebakog Mjesnog komiteta:
Nae veze s vojskom nisu zadovoljavajue.
Svode se uglavnom na davanje nama veoma esto zastarjelih podataka i informacija i po par metaka i slino.22
Ipak, kada je rije o podacima o akciji planiranoj na
Petrovu goru, odnosno na osloboeno podruje Korduna, ako su se oni odnosili na domobransko-ustaku
ofanzivu poduzetu u martu 1942. godine, onda je, sudei po izjavama tadanjeg komandanta 1. kordunakog
NOP-odreda anice Opaia, Lutvo Ahmetovi, ini se,
u pravu. Naime, anica Opai o toj ofanzivi kae:
Martovska neprijateljska ofanziva, dobro pripremljena nije nas iznenadila. Partizani po nareenju Glavnog taba mijenjaju taktiku. Ne staju
frontalno u odbranu osloboenog teritorija, nego
izmiruju neprijatelja neprekidnim bonim napadima, zasjedama i prebacivanjem iza leda. Ustae
i domobrani prekrstarie cio Kordun, pa ak i
Petrovu goru, ali ne uspjee razbiti ni jednu nau
jedinicu.23
Meutim, podaci o ustako-domobranskoj ofanzivi
na Petrovu goru, koja je uslijedila odmah nakon toga,
poetkom maja 1942, nisu stigli do odgovarajuih partizanskih tabova. Ponovo emo se posluiti rijeima anice Opaia:
Neposredno poslije ofanzive (martovske
primj. autora) novi komandant ustakih snaga
Mokov prireuje nam teko iznenaenje. Naa
obavjetajna sluba nije bila dorasla situaciji, pa
ni mi komandanti i komesari odreda i taba grupe KNOP odreda. Nastojimo da nam se premorene jedinice odmore, a nemamo pojma ta nam se
sprema. Ni Glavni tab Hrvatske ne zna za to. Tako Mokov uspijeva koncentrirati do tada najvee
snage koje je Paveli uspio upotrijebiti u jednoj
operaciji bez uea okupatorskih jedinica. Oko
3000 ustaa i domobrana svrstanih u nekoliko elitnih ustakih bojni i preko 2000 vojnika iz oblinjih
garnizonskih jedinica i muslimanske milicije iznenada opasuje Petrovu goru. Na sve strane dolazi do okraja. Nae jedinice, kao za vrijeme martovske ofanzive, postavljaju zasjede i razbijaju itave ete ustakih prethodnika. No jo uvijek o ustakom planu nemamo pojma. I tako se odjednom
naosmo u obruu.*24
Dogodilo se, najvjerovatnije, upravo ono na to upo-

zorava i Lutvo Ahmetovi govorei o podacima do kojih

su dolazili partizanski obavjetajci Zagreba:
Nekada se te obavijesti nisu mogle iskoristiti,
jer su dobivene neposredno pred akciju, pa se
zbog slabih veza nisu mogle proslijediti dalje.25
Neto se slino dogodilo, ini se, i s podacima o majskoj neprijateljskoj ofanzivi na Petrovu goru kojima je
raspolagao i Karlovaki vojni komitet: veze s Okrunim
komitetom i partizanskim tabovima bile su prekinute i
ti podaci nisu mogli da im budu dostavljeni!
Majska ofanziva na Petrovu goru ipak je doivjela
krah: 14. maja u zoru partizani su razbili ustako-domobranski obru i istog je dana Petrova gora bila potpuno slobodna. 26
U svom kazivanju o radu zagrebakih partizanskih
obavjetajaca Lutvo Ahmetovi na jednom mjestu daje
veoma vaan podatak:
Sve vanije veze tog karaktera i informacije
predavali smo preko Ivana Krajaia Steve.27
Ivan Krajai Stevo (19061986) bio je, bez sumnje,
jedna od najistaknutijih linosti partizanske obavjetajne slube. Zaposlio se u eljeznikoj radionici u Zagrebu kao radnik, strojobravar, i tu je 1931. postao lan
SKOJ-a, a 1933. lan KPJ. Ubrzo je partijski funkcioner:
sekretar etvrtog rejonskog komiteta i lan Mjesnog
komiteta KP u Zagrebu, a 1935. je kooptiran za lana
Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku.
Kada je u Zagrebu provaljena partijska organizacija
i uhapen Marko Belini, Marija Rauevi i Antun
Mrak,' Krajai je preao u ilegalnost, a ubrzo zatim,
poetkom aprila 1936, Partija ga alje u jednogodinju
politiku kolu u SSSR. Na putu za Moskvu, preko
Bea, prvih dana maja stigao je u Prag. Adela Bohunicki ga se sjea iz Praga:
U maju iste godine stigao je u Prag Ivan Krajai, kog niko nije upoznao, jer je bilo potrebno
da ostane u strogoj ilegalnosti: odravao je vezu
samo sa Periem.28
Marko Peri je poetkom 1936. godine kao emigrant
doao u Prag, gdje je preuzeo partijsku tehniku, odravao vezu sa CK KPJ i radio u partijskoj organizaciji jugoslavenskih studenata, koje je kasnije otpremao u
paniju.
Nakon izbijanja faistike pobune generala Franka,
umjesto u Moskvu, Ivan Krajai na vlastiti zahtjev u
oktobru odlazi u Pariz, odakle se, zajedno s Karlom
Mrazoviem i Matijom Vidakoviem, koji su onamo
stigli iz SSSR-a, potkraj istog mjeseca, prebacio u pa-

niju. Pod imenom Esteva Verde kao borac se prikljuuje 13. internacionalnoj brigadi, bataljonu apajev.
Kada je bataljon poslije tekih borbi i gubitaka na teruelskom frontu u januaru 1937. godine povuen, Ivan
Krajai se dobrovoljno javio za neke specijalne zadatke na jugu i tako stigao na diverzantski kurs.
Polovinom jula pie Lazar Udoviki
uputili su me ... u Valensiju u sovjetski tab.
Tamo su doli ruski oficiri instruktori i jedan
od njih ... je bio odreen za savetnika u gerilskim
jedinicama...
U to vreme je blizu Valensije bila kola gerilskih jedinica gde se uilo u rukovanju eksplozivima, pravljenju, postavljanju i aktiviranju mina za
ruenje eleznikih pruga i puteva, mostova i drugih objekata u pozadini neprijatelja. U ono vreme
to je vreno konspirativno, tako da ni panci o tome nisu znali, jer su te jedinice ... stajale pod rukovodstvom Komunistike partije. Neto posle mog
dolaska one su priznate od panske vlade kao regularne.
U koli sam bio svega jedan dan, a zatim sam
otiao u selo Herensijas, blizu Talavere, gde je bilo sedite jedne gerilske grupe. Tu sam uo da je
pre mene u toj grupi bio Stevo Krajai.29
Nakon zavretka kursa Krajai se s jednom diverzantskom grupom, pod komandom sovjetskog generala Pavlova, prebacio na jug panije, na teritorij zaposjednut trupama generala Franka. 30
General Dimitrij Pavlov bio je tenkovski oficir i kad
su Frankove trupe u decembru 1936. godine ugrozile
Madrid, preuzeo je komandu nad tenkovima pristiglim
iz Sovjetskog Saveza i nad dvije internacionalne brigade.31 Krajai je u redovima panske republikanske armije napredovao do ina kapetana.

U razgovoru sa zagrebakim novinarom Darkom

Stupariem u julu 1974. Ivan Krajai je indirektno nagovijestio da jednog dana namjerava da pone(m)
skupljati sjeanja, a deset godina kasnije, u intervjuu
objavljenom u Vjesniku 28. oktobra 1984, Darko Stupari pie da posljednjih godina Ivan Krajai, uz suradnju publicistkinje Dare Janekovi, radi i na sjeanjima. U prvoj knjizi zbornika Ratna seanja iz NOB
19411942tampanom 1981. godine, objavljen je njegov lanak Osvrt na rukovoenje internacionalnim bri-

gadama u panjolskom graanskom ratu, u kojemu obraduje svoj boravak u emigraciji i uee u panskom
graanskom ratu. U treoj knjizi istog zbornika nalazi
se njegov lanak Ilegalni rad u Zagrebu od 1941. do avgusta 1943. Tri godine kasnije, 1984, taj isti lanak, s manjim izmjenama i dopunama, ponovo je tampan i u
Zborniku sjeanja Zagreb 19411945, a zatim i u ediciji Veze u NOB-u 19411945.
Sutina onoga to je Ivan Krajai u tom lanku, odnosno lancima, kao i u intervjuu Darku Stupariu, rekao svodi se na sljedee: nakon sloma panske republike on se 9. februara 1939. prebacio u Francusku, kao i
ostali borci internacionalnih brigada. U logoru u koji
su bili smjeteni Jugoslaveni dolazilo je do razmirica izmeu dobrovoljaca koji su u paniju doli iz SSSR-a i
onih koji su stigli iz Jugoslavije: prvi nisu htjeli da se
vrate u Jugoslaviju:
... Govorili su kae Krajai kako su
oni lanovi SKP(b), graani SSSR-a i da e se vratiti u Moskvu. Kad bismo o tome raspravljali i pozivali ih da se vrate u Jugoslaviju, znali bi mi
predbaciti: 'Pa to ti ne poe prvi.' I, sluaj je htio
da sam poao prvi. Najprije u Le Havre, a poslije
toga u Pariz.32
Krajai se u intervjuu Stupariu ne zadrava na
svom sluaju niti objanjava zbog ega je iao u Le
Havre. Meutim, drugi izvori omoguuju djelominu
rekonstrukciju tog perioda njegove djelatnosti.
Pomalo udni, ali su i indikativni navodi dra Gojka
Nikolia u njegovu sjeanju na boravak u logoru Jugoslavena u Francuskoj nakon sloma panske Republike:
Ve februara, ili marta 1939., misteriozno je
nestao 'Stevo Verdi'. Poto sam ga ja zapazio po
izrazitoj pasivnosti i nezainteresovanosti za nevolje logoraa, smatrao sam da je njegovo bjekstvo
akt demoralisanosti. Tek kasnije sam doznao da
je Stevo Verdi u stvari Ivan Krajai, funkcioner
Partije. Tek kasnije sam saznao da je njegova pasivnost bila taktika da ne upadne u oi francuskoj
policiji, da mu ne osujeti bjekstvo.33
Jo dok se Krajai nalazio u paniji, Tito je 5. decembra 1937. godine poslao iz Pariza u Moskvu Wilchelmu Piku (Vilhelm Pik), lanu Sekretarijata Izvrnog komiteta Komunistike internacionale, odgovornom za balkanske zemlje, opirno pismo u kojemu
su napisane i reenice:
Karakteristiku za Stevana aljem zbog toga
to smo odluili da ga poaljemo k tebi na specija-

lizaciju njegove profesije, koju on sada kod Andrejeva vrlo dobro obavlja. Za drugog kandidata
Vokina karakteristika se nalazi kod vas.34
Stevan je bio Ivan Krajai, Vokin Josip Kopini,
a Andrejev (Boris Andreev) Boidar Maslari.
U svjetlu te Titove depee ne ini se nimalo sluajnim da je Ivan Krajai poao prvi iz logora. Njemu je
nekim partijskim vezama vjerovatno javljeno da pobjegne. To indirektno potvruju dogaaji koji su se zbili
u logoru Argeles sur la mer 14. marta 1939. godine:
Tog dana, predvee, stigla je povea grupa
naoruanih gardmobila, sa jednom velikom 'maricom' pie Svetislav Dorevi. Doli su u
na deo logora i proitali spisak 14-torice drugova, i to: Abramovi Josip-Ludek, Dapevi Petar-Peko ... Kurt Vladimir-Majder, ... Jurani Oskar ...
Poto su nas prozivali, naredie nam da pokupimo stvari i da odmah doemo. Niko od nas nije
pokuao da se sakrije ili da izbegne hapenje.
Uostalom, nismo ni znali ta misle da urade sa
nama. 35
O istom dogaaju pie i Pavle Vukomanovi Stipe:
Dok sam boravio u bolnici, dolo je do hapenja drugova Peke Dapevia, Matije Uradina, Abramovia, Jurania, Lekia, Kurta i jo nekoliko
drugih. Drug Krajai je uspio pobjei. Ostali su
zatvoreni u tvravi kod Koljura. (Istakli autori.)36
U rukovodstvu logorske partijske organizacije osim
Pavla Vukomanovia Stipe, Vlade Popovia i jo nekih
drugova nalazio se suprotno tvrdnji dra Gojka Nikolia i Ivan Krajai. Ukoliko je to tano, onda je jasno
da je rije o organizovanom bijegu Krajaia po zadatku Partije!
U luci Le Havre pristajali su sovjetski teretni i poluteretni brodovi kojima su se u SSSR prebacivali pripadnici internacionalnih brigada i panci, borci republikanske panije. Da li je zbog toga i Krajaia nakon
bjekstva iz logora put vodio u tom pravcu? Ili nije bilo
broda kojim bi se prebacio, ili se u meuvremenu odustalo od prvobitne namjere?
Taj sluaj Ivana Krajaia malo bolje osvjetljava
lanak Osvrt na rukovoenje u internacionalnim brigadama u panjolskom graanskom ratu 19361939:
U tome logoru ostao sam oko tri tjedna. Zatim
sam bio pozvan od Partije da, s pasoem naeg
ekonomskog iseljenika koji je iz Kanade doao da
se bori i poginuo u panjolskoj, odem iz logora u
L'Havre. Tamo je trebalo da ispunim putni list za

ukrcavanje u jedan brod (vie se ne sjeam imena)

to je plovio u Kanadu.
(...)
Poto sam obavio posao u L'Havreu, stigao
sam u Pariz na javku koju sam dobio prije putovanja u L'Havre.37
Citirani podaci, tako formulisani, nedoreeni su i
zbog toga protivurjeni te iziskuju objanjenja koja ne
moemo nai u lanku Ivana Krajaia: ako je trebalo
da iz Le Havrea otplovi u Kanadu, zato se nije ukrcao
u kanadski brod koji je bio usidren u luci? Ako je trebalo da otplovi u Kanadu, zato je jo u logoru dobio javku u Parizu? Zato je i kada nastala promjena njegove
marrute? Kakav je to obavio posao u L'Havreu? Itd.
S obzirom na reeno, preostaje nam samo pretpostavka da posao koji je I. Krajai obavio ... u L'Havreu
nije bio neposredno vezan za njegov sluaj, pa se na
njemu nije ni zadravao niti je smatrao potrebnim da o
njemu napie redak vie u svom lanku. A odlazak u
Pariz, umjesto u Sovjetski Savez, upuuje na zakljuak
da je sovjetska obavjetajna sluba naknadno organizovala dopunsku obuku diverzanata i u Parizu te da je
otpala potreba da Ivan Krajai otputuje u Sovjetski Savez.

No, na trenutak se ponovo vratimo Titovu pismu

Wilchelmu Piku od 5. decembra 1937. godine. Uz citirani pasus iz tog pisma dr Pero Damjanovi i Julijana
Vrinac u Sabranim djelima Josipa Broza Tita (u tomu
4) dali su napomenu:
Ivan Krajai i Josip Kopini su se u paniji
bavili vojnoobavjetajnim poslovima i prema ranijem dogovoru trebalo je da krenu u SSSR na
kolovanje. J(osip) Kopini je u SSSR otiao sredinom 1938, dok je I(van) Krajai ostao u paniji,
odnosno u logorima Francuske sve do 1939, kada
se vratio na partijski rad u zemlju.38
Kao to smo vidjeli, Ivan Krajai ne spominje da se
u paniji bavio vojnoobavjetajnim poslovima niti da
je prema ranijem dogovoru trebalo da krene u SSSR
na kolovanje.
Kada je Krajai krenuo u Le Havre, a zatim u Pariz, nije morao znati, a najvjerovatnije nije ni znao, to
se s njim planira i kakav ga zadatak eka. Meutim, u
intervjuu objavljenom u zagrebakom Vjesniku 4. novembra 1984. godine on porie navode dra Pere Damja-

novia i Julijane Vrinac i tvrdi da je u paniji bio obian borac, diverzant i nita vie. Nikakav obavjetajac.
A u biografiji Boidara Maslaria, koji je iz Moskve
doao u paniju, datoj u istom prilogu toma Titovih
Sabranih djela itamo:
U paniju odlazi 1936; ranjen 5. novembra iste
godine; 1937. postaje komandant II bataljona 63.
panske brigade, a poslije pogibije B. Parovia
prelazi na rad u Bazi Interbrigada i kao predstavnik KPJ pri KP panije. Vraa se u SSSR 1939.39
U knjizi Narodni heroji Jugoslavije o Boidaru Maslariu nalazimo i ove podatke:
Posle kraeg boravka u Madridu, u Petoj regimenti, upuen je da organizuje gerilske grupe u
Estramaduri. U borbama se isticao hrabrou.
Ranjen kod sela Vilar de Rene, 5. novembra 1936.
godine. Kada je, posle leenja, napustio bolnicu
ponovo se naao u prvim borbenim redovima.
J a n u a r a 1937. godine imenovan je za komandanta
bataljona ezdeset druge panske brigade.40
Oigledno, Ivan Krajai je u pravu kada kategoriki tvrdi da on u paniji nije bio nikakav obavjetajac!
To vrijedi i za Kopinia (Valdes Roman), i za Maslaria
(Boris Andreev) te za mnoge Jugoslavene koji su pripadali gerilskim, diverzantskim grupama u paniji, koje
su kasnije bile objedinjene u pukove pa ak i u diviziju!
Potrebno je jo jedanput naglasiti da se ta linija nije
bavila obavjetajnim radom, ve je izvodila diverzantske akcije! I mada i taj sektor aktivnosti organizaciono
pripada vojnoobavjetajnoj slubi, njegova se djelatnost ne moe nazivati vojnoobavjetajnom aktivnou niti njeni akteri vojnim obavjetajcima u uobiajenom znaenju tog termina! U Nijemaca je to bila Grupa II Abwehra, koja je imala ak i sekciju K za partizansko ratovanje (Kleinkrieg), pa ak i svoju, u drugom
svjetskom ratu po zlu uvenu diviziju Brandenburg.

Kao to smo vidjeli Ivan Krajai je iz Le Havrea otputovao na javku u Pariz. O tome to se zatim dogaalo, Krajai pie u spomenutom lanku:
... stigao sam u Pariz na javku koju sam dobio
prije putovanja u L'Havre. U Parizu sam bio rasporeen na izuavanje nekih novih eksplozivnih
materija koje do tada nisam poznavao, iako sam
bio u diverzantskim odredima. Radilo se o pravljenju (prema uputstvima) nekog jakog eksploziva

u to ja ba nisam mnogo vjerovao. Ali sluao

sam i uio mislei da bi to moda moglo uspjeti, a
onda i koristiti kad se vratim u zemlju, gdje emo
se sigurno boriti protiv faizma.
Uskoro zatim pripremio sam se za povratak u
domovinu. Bio sam drugi (iza Marka Orekovia)
od Jugoslavena panjolskih boraca na putu u
zemlju.41
Sredinom 1936. Ivan Srebrenjak Antonov doputovao
je u Pariz, gdje radi za sovjetsku obavjetajnu slubu.
Tri godine kasnije sreo se i s Ivanom Krajaiem Stevom, koji o tome (1984. godine) kae:
Izlaskom iz logora u junoj Francuskoj, to je
Partija organizirala, Antonova sam upoznao u Parizu kada mi je, na javci, rekao da e me pouiti
nekim diverzantskim stvarima. Bilo je to uz suglasnost CK KPJ. Znao sam da je rat na pragu i rado sam pristao da neto nauim i potom s takvim
iskustvom poem u domovinu. Antonov se predstavio kao predstavnik Crvene armije i organizator diverzantskih grupa. Do Pariza ga nisam poznavao, niti o njemu uo.42
Stevo Krajai je iz Pariza stigao u Zagreb 5. maja
1939. s putnicom iskusnog ilegalca s bekih, parikih i
prakih ulica !43
Kad sam se vratio pria Ivan Krajai novinaru Stupariu dr Sran Budisavljevi (koji
je poslije mog odlaska u inozemstvo 1936. branio
onu grupu komunista medu kojima su bili Belini, Rauevika, Mrak pa i drugi) bio je ministar
socijalne politike. Drao sam ga drugim Politeom,
premda nije bio tako dobar odvjetnik kao ovaj, a i
nije branio toliko komunista kao Politeo. Kod Budisavljevia me najavio August Cesarec. Ilegalno
sam otputovao u Beograd, posjetio ga i rekao mu:
'Molim Vas, sada moram obaviti dosta poslova,
tek bih se u jesen prijavio policiji i odsluio mjesec dana zbog ilegalnog prelaska granice. Ako
vam se ne javim ili ako me policija ne pronae do
tada, molim vas vodite rauna da mi ne dodaju
koji mjesec vie...' Odgovorio je da e sve biti u redu, ali neka ne kaem da sam boravio u panjolskoj. Tako je i bilo. Bez veih potekoa ostao sam
do jeseni na ilegalnom radu i onda se javio policiji
i odleao mjesec dana.44
Sve je to jasno i razumljivo, ali neto nije u redu s
datumima. Ili je Krajai stigao u Zagreb kasnije nego
to se sjea ili je njegova posjeta Budisavljeviu bila e-

tiri mjeseca nakon povratka iz Pariza. Naime, dr Srdan

Budisavljevi postao je ministar socijalne politike i narodnog zdravlja tek u vladi Cvetkovi-Maek, formiranoj 26. avgusta 1939. godine!45

Svoj lanak o ilegalnom radu u Zagrebu Ivan Krajai u svim edicijama poinje istovjetnim pasusom:
Nakon povratka iz panjolske 5. svibnja 1939,
nastojao sam se zaposliti na eljeznici, to sam
dosta teko uspio, i to u Loionici u Zagrebu,
odakle se mogao imati pregled kretanja eljeznikih kompozicija u raznim pravcima, a osobito
onih to su ile prema istoku nae zemlje. U 1940.
godini poeli su u tom pravcu uestali pokreti vojnih kompozicija Hitlerovih oklopnih jedinica. Iako je bio potpisan pakt o nenapadanju izmeu
Hitlerove Njemake i SSSR-a, mi nismo sumnjali
da te trupe nee biti upotrijebljene za napad i na
Sovjetski Savez, pa smo o tim pokretima, prema
naim mogunostima, upozoravali i obavjetavali
na vrijeme, kako bi se o tome vodilo rauna u
SSSR-u.46
Drugi svjetski rat poeo je 1. septembra 1939. godine
napadom nacistike Njemake na Poljsku, a kopneni
rat na Zapadu zavrio je 25. juna 1940. godine kapitulacijom Francuske. Poslije toga Hitlera su ponovo poeli
zaokupljati njegovi stari planovi obrauna sa Sovjetskim Savezom. Ve u julu 1940. on u razgovoru s najviim vojnim rukovodiocima Treeg Reicha otvoreno iznosi svoje ratne ciljeve na Istoku, naglasivi da nije rije samo o osvajanju teritorija, ve i o temeljnom razbijanju sovjetske drave. Nakon nekoliko nedjelja ponovo
se vraa na tu temu u razgovoru s najuim krugom visokih vojnih rukovodilaca.
Teko je pretpostaviti da su ta Hitlerova izlaganja,
mada iznesena pred najbliim saradnicima, dugo mogla ostati iskljuivo u tom krugu. Uz to, Vrhovna komanda Wehrmachta ve je poetkom avgusta poela izvjesnu operativnu razradu Hitlerovih ratnih ciljeva na Istoku. U poetku se na tome radilo pod ifrom Izgradnja
Istok (Aufbau Ost), a zatim pod ifrom Operacije Istok (Ostoperationen). Petog decembra 1940. naelnik
Vrhovne komande vojske odnosno suvozemnih snaga
(OKH) izvjetava da e za prebacivanje trupa na Istok
biti potrebno osam nedjelja i da se ti pokreti ve od poetka ili polovine aprila vie nee moi prikriti; 6. de-

cembra poetak Operacije Istok predvia se najranije

za polovinu maja 1941. godine; istog su dana date i osnovne smjernice za izradu nacrta Direktive Nr. 21, a sama operacija tada dobiva ifru Pothvat Fritz-Operacije
Istok. Nacrt je zavren 12. decembra, a 17. decembra
ifra Fritz zamijenjena je ifrom Barbarossa. Sutradan, 18. decembra, Hitler potpisuje Direktivu Nr. 21 za
napad na SSSR (Plan Barbarossa).47
U vezi s izloenim tokom zbivanja postavlja se logino pitanje: kako su u 1940. godini mogli uope da ponu pokreti vojnih kompozicija Hitlerovih oklopnih jedinica prema istoku?
I jo neto: kakve su to eljeznike kompozicije Hitlerovih oklopnih jedinica u to vrijeme mogle da idu
prema istoku nae zemlje?
Naime, sve do trenutka potpisivanja dokumenta o
pristupanju Trojnom paktu Jugoslavija je bila neutralna i nije dozvoljavala prolaz bilo kakvih ili bilo ijih vojnih transporta preko svog teritorija!
Takav stav jugoslavenske vlade potvruju i razgovori i pregovori koje su joj Nijemci nametnuli, a koji su
poeli 4. decembra 1940. godine. Nastojanje jugoslavenske vlade da izbjegne pristupanje Trojnom paktu konano je, nakon tromjesenog natezanja, prekinuto
sastankom Hitlera s princom Pavlom 4. marta 1941. u
Berghofu. Svi dotadanji nesporazumi upravo su se i
kretali oko pitanja transporta njemakih trupa i materijala preko Jugoslavije. Kako je poslanik Richter (Rihter) iz Ribbentropova Ministarstva vanjskih poslova izjavio 13. marta, Jugoslaveni smatraju da takav zahtjev
protivurijei mentalitetu naroda i Jugoslavija ga prema tome za sada potpuno odbija. Tom prilikom Richter je takoer rekao da Fhrer s punim poznavanjem
elja vojske, odbija njen zahtjev, s obzirom na veliki politiki znaaj pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu i
da prolazak njemakih trupa kroz Jugoslaviju ne dolazi u obzir u sluaju da bi taj zahtjev mogao dovesti u
pitanje pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. A poto je jugoslavenska vlada na tome insistirala, Nijemci
su pristali i naelnik Operativnog taba Wehrmachta
obavijestio je odgovarajue komande Wehrmachta da
ne mogu raunati s transportovanjem trupa preko jugoslavenskog podruja.48
I tek kada je to pitanje skinuto s dnevnog reda,
Krunski je savjet 17. marta odluio da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Odmah zatim, 25. marta, u Beu
je potpisan odgovarajui sporazum.

Istog dana, 25. marta 1941, ministar spoljnih poslova

Treeg Reicha Joachim von Ribbentrop dostavio je
predsjedniku jugoslavenske kraljevske vlade Dragii
Cvetkoviu posebnu notu koja je, radi umirenja javnosti, odmah i objavljena. U njoj je stajalo:
... da vlada sila Osovine u toku rata nee zahtevati od Jugoslavije prolaz svojih trupa ili prevoz materijala preko njene dravne teritorije.49
U skladu s iznesenim injenicama u citiranom je
tekstu Ivana Krajaia Steve datiranje opet pogreno:
do uestalih pokreta vojnih kompozicija Hitlerovih oklopnih jedinica, ukoliko je toga bilo, moglo je doi samo poslije okupacije Jugoslavije, a nikako 1940. ili 1941.
godine, prije 6. aprila!
Vidjeli smo da se Ivan Krajai nakon dolaska iz Pariza u Zagreb, 5. maja 1939, zaposlio u zagrebakoj eljeznikoj radionici. Iako je u to vrijeme, oigledno, radio i obavjetajno, to ipak nije bio njegov osnovni zadatak. To je on nedvosmisleno potvrdio i u razgovoru s
novinarom i publicistom Darkom Stupariem rekavi:
Ispunjavajui zadatak koji sam dobio (stvarati grupe i razbijati protivnike vojne baze u danom vremenu) formirao sam nekoliko grupa... S
istim je zadatkom 1940. godine iz Moskve (gdje je
nakon panjolske bio na lijeenju) doao Mato Vidakovi. Mislim da su to bili zadaci dobiveni od
sovjetskog generaltaba.
Sve to sam nauio u panjolskoj i u Parizu
pokuao sam prenijeti tim grupama, ali nikome
nisam preporuio da prije mene iskuava tekuine za pravljenje eksploziva, jer je to bio vrlo sloen posao, pa sam se bojao da netko ne strada
(to se kasnije i dogodilo drugovima koji su radili
u Beogradu).50
O radu na formiranju nekoliko grupa i njihovu
obuavanju Ivan Krajai ni u lancima ni u intervjuu s
Darkom tupariem ne govori nita, tako da o toj njegovoj djelatnosti, do odlaska u Zemun i Beograd, u avgustu 1941, znamo samo toliko da se s poetkom borbe
veina (se) drugova iz tih grupa ukljuila u ustanak,
ali ne znamo koji su to drugovi bili. O njima samo moemo nagaati. Naime, Mladen Pavlovi pie da je polovinom avgusta 1941. zagrebaki student Josip Steiner
doao na Vievicu, a da je...
... prije toga ... zavrio diverzantski teaj u Zagrebu. U to je vrijeme doao u Vinodol (Griane) i

Slavko Blakovi, koji je neposredno prije toga takoer zavrio diverzantski teaj u Zagrebu.51
Jesu li Steiner i Blakovi zavrili diverzantski teaj
u grupama koje je obuavao Stevo Krajai ili neko
drugi pitanje je koje e, najvjerovatnije, ostati bez odgovora.
Ivan Muniti, koji je takoer u Parizu zavrio diverzantski teaj i zatim se vratio u zemlju i vrio diverzije
na brodovima u Rijeci, izjavio je...
... da se po povratku u Jugoslaviju sastajao s
drugom Stevom Krajaiem, Slavkom Blakoviem i s drugom '... koji je isprva imao konspirativno ime Stefanovi, a nakon kapitulacije Jugoslavije dobio je novo konspirativno ime Ivani'.52
Ivani je bilo jedno od konspirativnih prezimena
Ivana Srebrenjaka Antonova.
Prema Zapisu o kazivanju Ivana Krajaia Mladenu
Pavloviu...
Drug Ivan Krajai Stevo je potvrdio pripadnitvo I. Munitia diverzantskoj organizaciji u
Hrvatskoj tokom 1941.g.53
I to bi bilo sve to je dosad poznato o diverzantskoj
aktivnosti Ivana Krajaia prije odlaska iz Zagreba u
Zemun i Beograd!
Ivan Krajai Stevo ni u jednom lanku ne govori o
svojoj obavjetajnoj djelatnosti (osim u zagrebakoj eljeznikoj radionici) prvih mjeseci okupacije, odnosno
do odlaska u Zemun. Meutim, iz drugih izvora saznajemo da je on u to vrijeme bio vrlo aktivan i kao organizator obavjetajne slube u Zagrebu. Na primjer, Ljudevit Gerl, aktivni kapetan I klase, kojega je kapitulacija i
proglaenje tzv. NDH zateklo u Zagrebu, o svojim prvim danima u domobranstvu pie:
Nas nekoliko oficira i podoficira 'Protuzrane
odbrane Zagreba' poeli smo da se sastajemo i da
otvoreno razgovaramo o situaciji u zemlji i svijetu. Bili smo jedinstveni u svom antifaistikom
stavu, ali to dalje initi?
Na naoj telefonskoj centrali radio je vojnik
naalost, ne sjeam mu se ni imena ni prezimena
s kojim sam ee razgovarao i uvjerio se da
smo istomiljenici. Jednog dana, poetkom ljeta
1941. godine, on mi je rekao da u gradu postoje
ljudi, civili, koji pripremaju akcije protiv ustaa i
Nijemaca i da bi me mogao s nekim od njih povezati. Pristao sam i ubrzo zatim se ukljuio u orga-

nizovanu ilegalnu borbu protiv ustaa i njemako-talijanskih okupatora nae zemlje. Sastao sam
se na zakazanom mjestu s ovjekom koji mi se
predstavio samo kao radnik metalac. (...) Kada
sam mu ispriao da ve imam grupu oficira, podoficira i vojnika spremnih da se ukljue u borbu
protiv ustaa i okupatora, bio je ugodno iznenaen.
Morau te povezati s drugom koji je specijalno zaduen za rad s domobranima. Ja za to nisam nadlean rekao mi je i zakazao mi novi
sastanak.
Nekoliko d a n a kasnije taj radnik-metalac me
je upoznao sa svojim drugom 'Stevom', s kojim u
ubudue saraivati. Tek kasnije u saznati njegovo pravo ime: Ivan Krajai.
Stevo, koji me je intimno zvao Lujo, dao mi je
pseudonim 'Petri' i kada se uvjerio u istinitost
svega to sam mu ispriao, poslije izvjesnog vrem e n a me je upoznao sa svojim bliskim saradnikom Ivicom nidariem, direktorom tvornice li kera 'Badel', koji se povremeno pojavljivao u ustakoj uniformi, Augustom Ciliem, poznatim
glumcem, i izvjesnim Markoviem, to jest Josipom Kopiniem...
Postupajui po Stevinim uputstvima, sve vie
sam irio svoju obavjetajnu mreu...54
O obavjetajnom radu Ivana Krajaia u Zagrebu u
to vrijeme svjedoi i Vlado Lonari, panski borac,
predratni lan KPJ, koji je iz Zagreba odravao mnogobrojne veze s drugovima na terenu:
... Ja sam sve te zadatke i direktive pie
Lonari prenosio tim naim vezama, a od
njih primao izvjetaje koje sam prenosio Ivanu
Krajaiu.
Stalno sam odravao vezu s Ivanom Krajaiem, Grgom Jankesom i ostalim drugovima. Sje-
am se da smo se preko Krajaia povezali s dvojicom ustakih oficira koji su radili na nekoj koli.
Mnogo su nam pomogli u ilegalnom radu. Naime,
oni su bili bivi jugoslavenski oficiri, pa su kao
takvi najprije sluili u domobranstvu, a kasnije su
bili nastavnici na nekoj vojnoj ustakoj koli. Nosili su ustaku uniformu, ali su bili antifaisti. Oni
su ak traili da ih Krajai uputi u partizanske
jedinice, ali on na to nije pristao uvjeravajui ih
da e mnogo vie pridonijeti NOP-u ako i dalje ostanu u Zagrebu. Oni su disciplinirano ostali i da-

lje na svojim mjestima i radili za NOP sve ono to

se od njih trailo. Krajai je, sjeam se, odravao
neke veze i s oficirima u avijaciji, pjeadiji i ostalim rodovima vojske.55
Jedan od ustakih oficira koji su radili na nekoj
koli bio je kapetan, odnosno satnik Sreko Brana, prisni drug Ljudevita Gerla jo iz vojne akademije. On je u
Topnikoj vojarni u rnomercu obuavao neke ustae
emigrante. Drugog ustakog oficira nismo identifikovali. Moda je to bio Ljudevit Gerl, iako on nije radio u
koli.
Dok je Krajai boravio u Zagrebu, Matija (Mato) Vidakovi se nakon dolaska iz SSSR-a, poslije kraeg boravka u Crnoj gori, nastanio u Beogradu, gdje je organizovao grupe koje je obuavao diverzantskim poslovima, pravljenju eksploziva i rukovanju njime po receptu dobivenom na obuci kod Srebrenjaka u Parizu.
Nakon njemakog napada na Sovjetski Savez Matija Vidakovi je pokuao da sa svojim beogradskim saradnicima stupi u akciju. Meutim, stradao je ve na
prvom koraku 4. jula 1941. pravei specijalni eksploziv
u Dragaevskoj ulici broj 17a, gdje je pod imenom Mitar Dobanovi stanovao kod Danice Maglaj li, sekretara Upravnog suda. U iznenadnoj eksploziji izgubio je
obje ruke, uhapsila ga je Specijalna policija i ubrzo je,
ne odavi nikoga, strijeljan. 56
Ostavi bez obje ruke pie Stevo Krajai
preveen je u beogradsku bolnicu. Drugovi su
htjeli organizirati otmicu i izvui Matu iz bolnice,
ali je on to odbio poruivi da vie nikome ne moe biti od koristi, a najmanje Partiji. Tako je ostao
u bolnici gdje ga je neprijatelj likvidirao.57
O tome svjedoi i Spasenija Cana Babovi, tada lan
PK KPJ za Srbiju:
Tada su u Beogradu postojale mnogobrojne i
dobro organizovane desetine, tj. naoruane grupe
koje su vrile razne akcije sabotae. (...)
Ba tokom jula imali smo formiranu jednu
takvu grupu od dvadesetak odabranih drugova.
Naime, bila je pripremana akcija spasavanja Mate Vidakovia iz opte dravne bolnice. Bilo je nekoliko pokuaja da se Vidakovi oslobodi, pa je
ak u nekoliko mahova bilo zakazano i vreme za
akciju. Postojali su povoljni uslovi da se uspe, no,
koliko se seam, najvea oteavajua okolnost za
izvrenje napada je bila Vidakovieva pasivnost u

odnosu na ono to je on sam u ovakvim situacijama mogao da uini. Zbog toga se ova akcija nije
mogla ostvariti.58
Tada je 29. jula 1941. ta grupa angaovana za osloboenje Aleksandra Rankovia, lana Politbiroa CK KPJ,
koji je uhvaen dva dana prije toga, i smjeten u pritvoreniko odjeljenje beogradske One klinike. Akcija je
potpuno uspjela.
Potkraj jula i poetkom avgusta 1941. ista se nesrea
pri pravljenju eksploziva dogodila i Vidakovievim saradnicima bivem panskom borcu, inenjeru Lazaru Simiu, i njegovoj supruzi Raheli Baruh, te in. Ivanu Periiu.59
O prvom dogaaju Tito je iz Beograda, preko Kopinia, u prvoj polovini jula 1941. poslao Djedu (Izvrnom
komitetu Kominterne) radiogram:
Za Manija.
U Bgd. je 5. jula teko ranjen Zanjkovski (Vidai) kod eksperimentisanja njemu je otrglo
obje ruke. On je sada u rukama Gestapo-a i u
bolnici. Valter.60
Mani je bio Dimitrije Manuilski, sekretar Prezidijuma Izvrnog komiteta KI, a Zanjkovski (Vidai)
Matija Vidakovi.
Uslijedila je Titova intervencija. U opirnom pismu
Za Brku (Radu Konara) i Vladu (Vladimira Popovia), potpisanom sa aa (CK KPJ) i poslanom iz Beograda u Zagreb 4. septembra 1941. nale su se i reenice:
Stevo neka doe, jer je potrebno, poto je Vidakoviev drugi saradnik isto tako kod eksplozije) nastradao prije par dana i sada je u rukama
Gestapo-a. Ovi ljudi strano nespretno barataju
ekspl(ozivom), a stalno govore da znaju svoj posao.81
Ivan Krajai Stevo tvrdi da je on tada ve bio u Zemunu:
U kolovozu 1941. poao sam u Zemun i Beograd pod imenom ininjera Jovana Kokanovia iz
Hrvatske Kostajnice, da radim u Organizaciji
Todt na obnovi i popravku bombardiranog savskog mosta. Dakako, to je bio zaklon za pravi posao: na zemunskom aerodromu ostalo je vrlo
mnogo avionskih bombi na otvorenom skladitu i
trebalo ih je unititi. Kako sam imao u Zemunu
drugove koji su radili u tvornici 'Ikarus', nastojao
sam da neki od njih ostanu i dalje tamo raditi, a
druge sam spremao da mi pomognu u diverziji na
aerodromu. Budui da sam slubeno radio u Or-

ganizaciji Todt, iznajmio sam sobu sa tednjakom

u hotelu gdje su stanovali gestapovci i oni koji su
radili u Organizaciji Todt.62
Ivan Krajai je u Zemunu pokuao da primijeni
znanje steeno u specijalnoj grupi kod Antonova u
Parizu, ali rezultati su bili mravi. Neto nije bilo u redu s eksplozivnom smjesom koju je pravio pa je na zemunskom aerodromu u zrak (je) odletjela samo kuica
koja je stajala uz poslagane bombe.63

Sredinom septembra 1941. Krajai se preko veze

obratio Titu, koji se upravo spremao za odlazak iz Beograda na osloboeni teritorij zapadne Srbije, to je i
uinio 16. septembra.
On mi je pie Krajai ceduljicom odgovorio da ide na teren i da e mi javiti to da radim64
Tako ni tog puta nije dolo do njegova susreta s Titom.
U petoj knjizi Titovih Sabranih djela, u hronologiji
koju je izradio dr Pero Damjanovi, nalazimo podatak
da se Tito u drugoj polovini maja 1940. godine u pratnji
Branke Savi... u ljetnjoj bati na Savi kod starog mosta
sastaje s Ivanom Krajaiem-Stevom.65
Meutim, ini se da taj podatak nije taan. Naime,
prema Krajaievu sjeanju, on je prvi put vidio Tita i s
njim razgovarao tek u septembru 1942. godine u Bosanskoj krajini, na Mlinitu, kamo je, zajedno s Ivom Lolom Ribarom, iz Zagreba doveo dra Ivana Ribara.
Bio je to vrlo simpatian susret ispriao je
Krajai. Jedan od onih koje ovjek moe ubrojiti u najdrae. Drug Tito me nije iznenadio.
Takvog sam ga po slici i zamiljao. Nisam mislio
da bi mogao biti drukiji.66
Krajai se potkraj septembra 1941. preselio iz Zemuna u Beograd i smjestio u kuicu na junoj periferiji
grada. Pokuao je da po neznatno izmijenjenom receptu, dobijenom jo u Parizu, napravi snaniju eksplozivnu smjesu i njome, preko svojih saradnika, minira veliki rijeni brod koji je Dunavom prevozio njemake ranjenike s istonog fronta. Meutim, i tog je puta njegov
eksploziv samo neznatno otetio brodsku strojarnicu. 67
Ko je bio Antonov koji je Ivana Krajaia Stevu i
Matu Vidakovia pouio u Parizu nekim diverzantskim stvarima?

Najiscrpnije podatke o njemu nalazimo u drugoj

knjizi toma II Zbornika dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu naroda Jugoslavije (objavljenoj 1954. godine), u napomeni Redakcije uz Titovo
pismo poslano Radi Konaru i Vladi Popoviu 17. avgusta 1941. godine iz Beograda u Zagreb. Napomena
glasi:
Odnosi se na Ivana Srebrenjaka, obuarskog
radnika iz Slavonskog Broda. On je 1929. god. napustio Jugoslaviju i u Francuskoj se povezao sa
Aleom Beblerom, koji se po partijskom zadatku
tada nalazio u Parizu. Posle izvesnog vremena
Srebrenjak je upuen u SSSR, gdje je studirao na
Komunistikom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ), u jugoslovenskoj sekciji. Za
vreme studija upoznao se sa Francikom Kline, koja je 1930. god. dola u Moskvu kao politemigrant.
Godine 1934 Srebrenjak je zavrbovan od
NKVD i upuen na kurs obavetajne slube. Sa
svojom prijateljicom Kline, bio je upuen u Irkutsk, gdje je pripreman za odlazak u inostranstvo.
Ponovo su vraeni u Moskvu na studije. Zatim je
Srebrenjak poslan u Francusku i paniju. U Parizu, 1936. god., on je organizovao sovjetski obavjetajni centar za zapadne zemlje. Francika je zavrila radiotelegrafski kurs, pa je i ona upuena u
Francusku. Godine 1939 Srebrenjaku je nareeno
da napusti Pariz i poe za efa obavjetajne slube za Balkan. Doao je u Jugoslaviju sa Francikom, kao svojom enom. Srebrenjak je ivio ilegalno, a Francika se prijavila sudu i bila deset dana u zatvoru.
Po kapitulaciji bive Jugoslavije Srebrenjak je
iz Beograda preao u Zagreb. U to vreme zadatak
mu je bio da organizuje diverzantske akcije, a odravao je vezu i sa CK KPJ...88
Podaci o Srebrenjaku dati u napomenama Titovih
Sabranih djela nepotpuniji su od upravo citiranih i mada su obogaeni izvjesnim detaljima, u nekim su sluajevima djelomino i netani. Tako se u hronologiji etvrtog toma Titovih Sabranih djela (Beograd, 1977), koju
su sastavili dr Pero Damjanovi i Julija Vrinac, nalazi
podatak da se Tito potkraj februara 1939. godine u Parizu sastao s Ivanom Srebrenjakom, koji je u to vrijeme
radio na specijalnim zadacima Kominterne. 99 A u registru imena istih autora data je i Srebrenjakova (uz taan oblik njegova prezimena!) kratka biografija:

... radio je u aparatu Kominterne do 1940. Tada se vratio u Jugoslaviju. Ubile su ga ustae u Zagrebu.70
Meutim, u hronologiji uz peti tom Titovih Sabranih
djela (Beograd, 1978) dr Pero Damjanovi pie da u
drugoj polovini maja 1940. godine...
... Tito, zajedno s J. Kopiniem, dolazi u stan
branog para Branke i dr Pavla Savia (u Mavanskoj ulici br 22), koje je upoznao jo u Parizu
1938... Tom prilikom P. Savi informie Tita da
Ivan Srebrnjak (Antonov) ima namjeru da ga angauje na nekim specijalnim zadacima, ali da on
to nije mogao prihvatiti prije nego to se ne posavjetuje sa sekretarom Partije. Tito odobrava 5aviev stav i saoptava mu da je za njega predvidio
druge zadatke...71
Branka Savi, supruga dra Pavla Savia, pria kako
se odmah nakon izbijanja rata, dakle septembra 1939,
vratila s djetetom iz Pariza u Beograd i dodaje:
Posle etiri meseca vratio se i Pavle. Njega je
Boris Kidri, jo dok je bio u Parizu, upoznao s
Antonovom Srebrnjakom, rukovodiocem sovjetske obavjetajne slube za Balkan, to ja onda nisam znala. Srebrnjak je hteo da angauje Pavla
za svoj rad, ali mu je Pavle rekao da za to mora
pitati Starog, koji e uskoro doi.
Sakrij me u drugu sobu kad Stari doe rekao je Srebrnjak.
U mojoj kui se nikad nije prislukivalo odgovorio mu je Pavle.
Ubrzo zatim doao je Tito u na stan u Beogradu, u Mavansku ulicu broj 19, zajedno sa Josipom Kopiniem Valdesom i Pavle mu je rekao za
Srebrnjaka. Ne bih znala da citiram Titov odgovor, ali je smisao bio taj da Srebrnjak ne moe da
uzima gotove ljude iz Partije, ve treba da ih sam
trai i izgrauje.
Pavle je ostao na linoj Titovoj vezi.72
U registru imena petog toma Titovih Sabranih djela
dr Pero Damjanovi daje i opirniju biografiju Srebrenjaka:
Srebrnjak Ivan (Antonov), obuarski radnik iz
Slavonije. Poslije zavoenja estojanuarske diktature emigrirao; vie godina ivio u SSSR-u i zavrio vojno-obavjetajnu kolu. Od 1939. nalazi se
u Jugoslaviji kao ef sovjetske obavjetajne slube
za Balkan. Poslije kapitulacije Jugoslavije preao
iz Beograda u Zagreb, gdje je u februaru 1942. pao

u ruke ustake policije. U zatvoru imao slabo

dranje; strijeljale su ga ustae.73
Dalja traganja za podacima o Ivanu Srebrenjaku
Antonovu potvrdila su uglavnom tanost podataka te
biografije, osim onoga da je u zatvoru imao slabo
dranje i uz napomenu da se radilo o diverzantsko-sabotanoj grani obavjetajne slube, pa prema tome i o
njemu kao efu sovjetske diverzantske slube na Balkanu! (To vie iznenauje injenica da u sedmom, devetom /Beograd, 1979/ i desetom /Beograd, 1980/ tomu
Titovih Sabranih djela ponovo nalazimo njegovu netanu biografiju objavljenu u etvrtom tomu!?)
Za vrijeme boravka u Moskvi Srebrenjak se upoznao i oenio s Franikom Kline, bivom enom sekretara CK SKOJ-a Pere Popovia Age, koji je 1930. poginuo u Zagrebu u borbi s policijom. Franika je tada,
pobjegavi iz Jugoslavije, studirala na Komunistikom
univerzitetu nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ).
Brani par Srebrenjak 1939. ili 1940. dolazi u Beograd, a ubrzo je, po nekim podacima prije, a po drugima
odmah poslije aprilskog rata i kapitulacije Kraljevske
jugoslavenske vojske, preao u Zagreb. Meutim, s obzirom na izjavu Ivana Munitia da se u Zagrebu sastajao s drugom koji je isprva imao konspirativno ime
Stefanovi, a nakon kapitulacije Jugoslavije dobio (je)
novo konspirativno ime Ivani,74 a bili su to pseudonimi Ivana Srebrenjaka, oigledno je da je Srebrenjak
napustio Beograd i doputovao u Zagreb prije aprilskog
rata. (Istakli autori.) Potvrdu za to nalazimo i u pismenoj izjavi Andrije Hebranga, datoj potkraj jula 1941. godine Komisiji CK KPJ, koja je vodila istragu o sukobu
Kopini - CK KPH.
Na osnovi prilino turih podataka o Srebrenjakovu
radu u Parizu, Beogradu i Zagrebu, moe se zakljuiti,
kao to smo ve rekli, da njegova aktivnost nije obuhvaala obavjetajno podruje ve da je, po zadacima sovjetske obavjetajne slube, radio na formiranju i obuci
diverzantskih grupa iji e pripadnici krenuti u akciju
u danom vremenu, kako je to precizirao Ivan Krajai Stevo. A tada je, naravno, s rukovodiocima diverzantskih grupa trebao da odrava vezu, usmjerava njihovu aktivnost i o svemu preko radio-stanice izvjetava
svoj rukovodei centar u Moskvi.
Bez obzira na ono to je u knjizi Enigma Kopini o
Ivanu Srebrenjaku Antonovu i njegovoj eni Franiki
napisao Vjenceslav Ceni, pa i veoma ubjedljivu repliku Milenka Dodera (Kopini bez enigme), zadrat emo
se uglavnom na do sada objavljenim dokumentima i

svjedoenjima u kojima je rije o Srebrenjakovim aktivnostima u Zagrebu.

Prema izjavi Ivana Munitia, on je 1938. u Parizu pohaao 15-todnevni diverzantski kurs s kojega je donio i
pismena uputstva o tome kako se prave zapaljive i eksplozivne naprave. Sve je to bilo napisano nevidljivim
mastilom. Poto se u Zagrebu povezao sa Srebrenjakom, Muniti ga je povremeno, pismima 'ifriranog'
sadraja, izvjetavao o svojoj djelatnosti, a njegova
supruga Ljubica sjea se, da je njen suprug jo u doratno vrijeme primao iz Zagreba zlatnike 'napoleondore'
za potrebe diverzantskog djelovanja. 75
O Srebrenjakovoj djelatnosti u susjednim zemljama
nema nikakvih podataka. Da je i u njima radio na formiranju diverzantskih grupa, pa neto i uradio, potvruje depea koju je Ivan Krajai Stevo 4. oktobra
1942, za vrijeme boravka na Mlinitu u Vrhovnom tabu poslao Direktoru:
Antonov je imao neto u Italiji preko Budoka
koji je prole godine strijeljan, ali ja nemam nikakve veze s tim ljudima. On je takoer rekao da
ima neto u Bugarskoj ali ni s njima nemam veze.76
Bivi robija iz Sremske Mitrovice i lan zagrebakog Vojnog komiteta, formiranog ve potkraj maja
1941, ime Balen u svojim sjeanjima pisanim 1961. i dopunjenim 1981. godine pie o dogaajima koji su se zbivali u junu, a zatim i u julu 1941. godine:
... Rade Konar me uputio na diverzantski
kurs kod nekog meni nepoznatog ovjeka, koji je
stanovao u Klaievoj ulici, a koga smo nazivali
Kemiarem. (Kasnije sam, ve u partizanima, doznao da se taj ovjek zvao Ivan Srebrnjak-Antonov, i da je bio jedan od povjerenika Kominterne,
dok su drugi tvrdili da je radio za sovjetsku vojnoobavjetajnu slubu.) Kod njega sam nauio, medu ostalim, kako se korda na eksplozivu pali pomou sumporne kiseline i mjeavine eera i kalijeva klorida (ili klorata) vie se ne sjeam. On
mi je dao zadatak da nabavim to vie mogu toga
klorida (ili klorata), s time da jedan dio zadrim
za zagrebaki Vojni komitet a drugi da dadem
njemu. Uspio sam nabaviti vee koliine toga materijala preko jedne ljekarne u tadanjoj Trenkovoj ulici (danas Ulica 8. maja), u kojoj je radio kao
farmaceut Viktor Tomii, brat moga robijakog
druga Dinka Tomiia, koji me je i uputio na nj.
Znatne sam koliine dobio i od Milana Stania

koji je radio u Bartolievoj ljekarni na Dolcu. (Po

velikim koliinama koje je Kemiar traio za se,
smatrao sam da on poduava i neke druge ljude;
i, zaista, u partizanima mi je pripovijedao Pero
Grubor, da je on proao diverzantski kurs kod
'Kemiara'.)
Svoje novosteeno iskustvo prenio sam na sastanku odranom u svom stanu na ostale lanove
Vojnog komiteta. Tada smo odluili da ponemo
akcije. Prva je trebala biti na Radio-stanicu, a trebali su je izvriti enjak (Anton) i Mato (nerberger). Akcija je samo djelomino izvrena, vjerovatno zbog nedovoljnog iskustva drugova. Mislim da
im se bio zapalio samo dio trotila. Drugu akciju
trebao je izvriti Ante Milkovi na Glavnom kolodvoru, odnosno na eljeznikoj pruzi. Za akciju
na Kolodvoru ne znam kako je uspjela, ali se sjeam da je s uspjehom izvrio akciju na eljeznikoj pruzi negdje kod Podsuseda, i, ako se ne varam, jednu na pruzi prema Sisku.
Kratko vrijeme po svretku diverzantskog kursa, Rade Konar mi je 9. ili 10. srpnja sjeam se
zbog plakata o strijeljanju Price, Adije, Kerovanija i dr. dao zadatak da odem uzdu pruge ZagrebRijeka i da osnujem diverzantske grupe u
usputnim mjestima. On me osobno povezao sa
Zdenkom Petrovi, drugaricom in. Bartola Petrovia iz Karlovca, koja me je odvela u svoj stan u
Karlovcu. Tu sam se povezao s Kraom, koji mi je
dao grupu ljudi da ih uputim u rukovanje trotilom (koji sam, kao i sav ostali materijal donio iz
Zagreba). Poduka se odravala u jednoj kui na
periferiji Karlovca... (Kasnije mi je, u partizanima,
drugarica Fanika Milaini rekla da je to bilo u
njezinoj kui.)
ime Balen zatim govori o nezgodi koja se dogodila
prilikom prve probe u rukovanju trotilom, koja se zavrila bez posljedica, i o tome kako je toj probi prisustvovao i sam Kra. Zatim kae:
Ostavio sam mu neto trotila i ostalog materijala, a ja sam s Ivom Marinkoviem i Bartolom
Petroviem, u njegovu autu, otiao za Ogulin. Tu
sam tamonje drugove, od kojih se sjeam jednoga imenom Mladini, nauio paljenje trotila
bez ibica... U Srpskim Moravicama, kamo sam
otputovao sam (jer su Petrovi i Marinkovi morali otii na drugi zadatak), nisam uspio pronai javku... Ni u Delnicama nisam naao nikoga. U Fui-

n a m a sam se, pomou Joe Brnia, uspio povezati s drugovima Markom imcem (ili timcem) i
Draganom Manceom, na koje sam prenio svoje
znanje i dao im u zadatak da osnuju diverzantsku
grupu. I njima sam ostavio neto eksploziva i ostalog materijala... U Zagreb sam se vratio za nekih sedam-osam dana.77
Prema navodima ime Balena, u vrijeme, uoi i odmah nakon njemakog napada na Sovjetski Savez Antonov nije sjedio u Zagrebu skrtenih ruku bar ne to
se diverzantske djelatnosti tie. A o bilo kakvom iskljuivo obavjetajnom radu nema nikakvih podataka, a nije mu radila ni radio-stanica za vezu s Moskvom.
Drugo svjedoenje o radu Antonova u Zagrebu 1941.
daje Neda Rukavina-Prohaska, koja je 1941. bila student zagrebakog Tehnikog fakulteta (kemijski smjer).
Ve prvih dana okupacije ona je, prema vlastitom kazivanju, sa svojim kolegama Brankom Semeliem, Zoranom Vuilovskim i nekim drugim, pored ostaloga,
krala kemikalije iz fakultetskog laboratorija, a zatim:
Postepeno sve vie suraujem s Brankom Semeliem, koji me upoznaje s Ivom Srebrnjakom,
Ivanom Krajaiem Stevom i nekima drugim. Pomalo prestajem raditi s ostalom omladinom, a s
Brankom intenzivno eksperimentiram izradu
kapsla, upaljaa, detonatora i zapaljive smjese.
Nabavljala sam kemikalije u prodavaonicama boja i u apotekama, a kod kue i u nekim stanovima
(Maksimirskoj ulici, Babonievoj itd.) radili smo
upaljae od sta