KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE

DOKTRINALNA NOTA
O NEKIM PITANJIMA VEZANIM UZ SUDJELOVANJE KATOLIKA U POLITIKOM IVOTU
(hrvatski prijevod u izdanju Obiteljskog centra Zagreb, Zagreb 2007.)
Kongregacija za nauk vjere, posluavi takoer miljenje Papinskog vijea za laike smatrala je
shodnim objaviti ovu Doktrinalnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u
politikom ivotu. Nota je upuena biskupima Katolike crkve i, na osobit nain, katolikim
politiarima i svim vjernicima koji su pozvani sudjelovati u javnom i politikom ivotu demokratskih
drutava.

I. TRAJAN NAUK
Krani trebaju djelovati na svim podrujima javnog i drutvenog ivota
1. Zauzimanje krana u svijetu tijekom dvijetisuljetne povijesti pronalo je mnotvo razliitih
izraaja. Jedan je od tih sudjelovanje krana u politikom ivotu: krani, kao to je govorio jedan
od crkvenih pisaca iz prvih stoljea, sudjeluju u javnom ivotu kao graani1.
Crkva meu svojim svecima asti brojne mukarce i ene koji su sluili Bogu velikodunom
zauzetou u politikom djelovanju i vrenju vlasti. Meu njima je i sv. Toma More, proglaen
zatitnikom ljudi iz vlasti i politiara. On je posvjedoio svojim muenitvom neotuivo
dostojanstvo ovjekove savjesti2. Premda izvrgnut razliitim oblicima psiholokog pritiska, sveti
Toma nije pristao na kompromis. Ne odriui se postojane vjernosti legitimnoj vlasti i
institucijama kojom se odlikovao, poruio je svojim ivotom i smru da se ovjek ne smije odijeliti
od Boga, niti politika od morala3.
Dananja demokratska drutva u kojima svi to treba pohvaliti u istinskoj slobodi izravno
sudjeluju u voenju javnih poslova4, zahtijevaju od graana, krana i nekrana, nove i ire oblike
sudjelovanja u javnom ivotu. Svojim glasom na izborima za predstavnike zakonodavne i izvrne
vlasti, kao i na druge naine, svi mogu pridonijeti oblikovanju politikih rjeenja i zakonskih odluka
koje, po njihovu miljenju, u veoj mjeri koriste opem dobru5.
ivot u demokratskom politikom sustavu ne bi se mogao plodonosno razviti bez djelatnog,
odgovornog i velikodunog ukljuivanja svih, dakako u razliitosti i komplementarnosti oblika,
razina, dunosti i odgovornosti6.

U javnom i politikom ivotu vjernici i laici djeluju kao graani i na vlastitu odgovornost
Izvravanjem svojih graanskih dunosti, voeni svojom kranskom savjeu7, u skladu s
pripadajuim joj vrijednostima, vjernici laici vre takoer svoju zadau proimanja vremenitog reda
kranskim duhom, potujui njegovu narav i opravdanu autonomiju8, te suraujui sa ostalim
graanima prema specifinoj strunosti i na vlastitu odgovornost9.

Pismo Diognetu, 5,5; usp. Katekizam Katolike crkve, br. 2240

Ivan Pavao II., Apostolsko pismo u obliku Motu propria Proglaenje svetog Tome Mora zatitnikom ljudi iz vlasti i politiara, 1: AAS 93
(2001.), 76.
3
Isto, 4.
4
Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 31; Katekizam Katolike crkve, br. 1915.
5
Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 75.
6
Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica, Christifideles laici, 42: AAS 81 (1989.). Ova doktrinalna nota odnosi se na sudjelovanje u
politikom ivotu vjernik laik. Biskupi Crkve imaju pravo i dunost primjenjivati moralna naela i na podruje drutvenosti; unato
tome aktivno sudjelovanje u politikim strankama pridrano je vjernicima laicima (isto, 60). Usp. Kongregacija za kler, Direktorij za
slubu i ivot prezbitera, (31. oujka 1994.), 33.
7
Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 76.
8
Usp. isto, 36.
9
Usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret Apostolicam actuositatem, 7; Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 36, Pastoralna konstitucija
Gaudium et spes, 31 i 43.
2

Posljedica toga temeljnog uenja Drugog vatikanskog koncila je da se vjernici laici ne mogu
nipoto odrei sudjelovanja u politici, to jest u mnogostrukom i raznovrsnom gospodarskom,
drutvenom, zakonodavnom, upravnom i kulturnom djelovanju koje tei suvislom i institucionalnom
promicanju opeg dobra10, to ukljuuje promicanje i obranu dobara, kao to su javni red i mir,
sloboda i jednakost, potivanje ljudskog ivota i okolia, pravednost, solidarnost, itd.

Ova nota podsjea na neka naela svojstvena kranskoj savjesti

Ova nota nema namjeru izloiti cjelokupni nauk Crkve o tom pitanju, koji je u svojim bitnim crtama
saet u Katekizmu Katolike Crkve, nego namjerava samo dozvati u svijest neka naela koja su
svojstvena kranskoj savjesti i koja nadahnjuju drutveno i politiko zauzimanje katolika u
demokratskim drutvima11. I to poradi toga to su se u ovo posljednje doba, esto pod pritiskom
svjetskih dogaanja, javila dvosmislena usmjerenja i diskutabilna stajalita zbog kojih je nuno
pojasniti neke vane sastavnice uenja Crkve na tome podruju.

II. NEKE KLJUNE TOKE U TRENUTNIM KULTURALNIM I POLITIKIM RASPRAVAMA

2. Graansko se drutvo danas nalazi u sloenom kulturalnom procesu koji pokazuje svretak
jednog razdoblja i nesigurnost zbog poetka neega novog to se pomalja na obzoru. Velika
postignua naeg doba pokazuju ovjekov napredak u dostizanju ivotnih uvjeta primjerenijih
ovjekovu dostojanstvu.
Porast odgovornosti prema zemljama koje su jo uvijek na putu razvoja nesumnjivo je znak od
velike vanosti, koji pokazuje sve veu osjetljivost za ope dobro. Zajedno s tim, ipak, ne mogu se
preutjeti stvarne opasnosti koje odreena stremljenja u drutvu promiu kroz zakonodavstva, niti
se smiju zanemariti posljedice koje e to imati po budue narataje.

Etiki pluralizam je neprihvatljiv

Danas je na snazi svojevrsni kulturalni relativizam to se jasno oituje u teoretskoj razradi i obrani
etikog pluralizma, koji opravdava dekadenciju i naputanje razlog i nael naravnog moralnog
zakona.
Slijedom tog stremljenja nije neobino, naalost, uti u javnosti izjave u kojima se tvrdi da je taj
etiki pluralizam sm preduvjet za demokraciju12. Kao rezultat, graani za vlastita moralna
opredjeljenja trae potpunu autonomiju dok zakonodavci smatraju da potuju tu slobodu
odluivanja donosei zakone koji ne uzimaju u obzir naela naravne etike poputajui tako pred
odreenim prolaznim moralnim i kulturalnim usmjerenjima13, kao da bi sva shvaanja ivota bila
jednako vrijedna.
Istodobno, prijetvorno se poziva na vrijednost tolerancije kada se od veine graana, meu njima i
katolika, trai da svoj doprinos drutvenom i politikom ivotu putem legitimnih sredstava koja su
u demokraciji svima dostupna ne zasnivaju na shvaanju osobe i opeg dobra koje smatraju
istinitima i ispravnima.

Poteno i pravedno je ono to priznaje i potuje stvarne i cjelokupne ovjekove potrebe i

interese.

10

11

Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Christifideles laici, 42.

U posljednja dva stoljea, papinsko se Uiteljstvo vie put oglasilo o temeljnim pitanjima vezanim uz drutveni i politiki poredak.
Usp. Lav XIII., Enciklika Diuturnum illud, ASS 14 (1881.1882.); Enciklika Immortale Dei, ASS 18 (1885.1886.); Enciklika Libertas
praestantissimum, ASS 20 (1887.1888.); Enciklika Rerum novarum, ASS 23 (1890.1891.); Benedikt XV., Enciklika Pacem Dei munus
pulcherrimum, AAS 12 (1920.); Pio XI, Enciklika Quadragesimo anno, AAS 23 (1931.); Enciklika Mit brennender Sorge, AAS 29 (1937.)
145167; Enciklika Divini Redemptoris, AAS 29 (1937.) 78 sl.; Pio XII., Enciklika Summi Pontificatus, AAS 31 (1939.) 423 sl.; Boine
poruke 1941.1944.; Ivan XXIII., Enciklika Mater et magistra, AAS 53 (1961.) 401464; Enciklika Pacem in terris AAS 55 (1963.) 257
304; Pavao VI., Enciklika Populorum progressio, AAS 59 (1967.) 257299; Apostolsko pismo Octogesima adveniens, AAS 63 (1971.)
401441.
12
Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Centesimus annus, 46: AAS 83 (1991.); Enciklika Veritatis splendor, 101: AAS 85 (1993.), 12121213;
Govor talijanskom parlamentu, 5: LOsservatore Romano (15. studeni 2002.).
13
Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Evangelium vitae, 22: AAS 87 (1995.), 425426.

Sama povijest 20. stoljea pokazuje kako su u pravu oni graani koji prepoznaju pogrenost
relativizma i, zajedno s tim, shvaanja da ne postoji moralna norma ukorijenjena u narav ljudskog
bia, koja mora voditi nae shvaanje ovjeka, opeg dobra i drave.
3. To relativistiko poimanje pluralizma, naravno, nema nita zajedniko s legitimnom slobodom
graan katolik da meu politikim miljenjima izaberu ona koja su spojiva s vjerom i naravnim
moralnim zakonom i koja se prema njihovu kriteriju najbolje podudaraju sa zahtjevima opeg
dobra.
Politika sloboda nije i ne moe se temeljiti na relativistikoj ideji da su sva poimanja ovjekova
dobra jednako istinita i vrijedna, ve, radije, na injenici da su politika djelovanja, korak po korak,
upravljena to konkretnijem ostvarenju istinskog dobra ovjeka i drutva u
odreenom povijesnom, zemljopisnom, gospodarskom i kulturalnom kontekstu.

Prava demokracija ne prihvaa nikakvu nepravdu

Iz specifinosti zadaa koje treba ostvariti i razliitosti okolnosti openito proizlazi pluralnost
politikih usmjerenj i rjeenj. Nije zadaa Crkve izloiti konkretna rjeenja a jo manje
predlagati pojedina rjeenja kao jedina prihvatljiva za ovozemna pitanja koja je Bog prepustio
slobodnom i odgovornom sudu svakog pojedinca, premda je njezino pravo i dunost izrei moralne
sudove o svjetovnim pitanjima kada se to trai od vjere ili moralnog zakona14.
Ako krani moraju u ureenju vremenitih stvari priznati kao legitimna miljenja koja se
meusobno razlikuju 15, jednako tako su pozvani odbaciti, kao tetno za demokratski ivot,
shvaanje pluralizma koje se zasniva na moralnom relativizmu. Demokracija naime mora poivati
na istinskim i vrstim temeljima, to jest neopozivim etikim naelima koji po svojoj naravi i svojoj
ulozi predstavljaju sam temelj drutvenog ivota. Na razini konkretnog politikog djelovanja
openito mogu postojati razliite politike stranke u kojima katolici mogu djelovati kako bi ostvarili
osobito kroz parlamentarna zastupanja svoje pravo i obvezu da doprinose izgradnji graanskog
ivota svoje zemlje16.

Prihvatljivi pluralizam bira izmeu vie pravednih i potenih rjeenja

Tomu je tako zbog naravi odreenih odluka vezanih uz drutveni poredak koje doputaju vie
moguih naina ostvarenja istih temeljnih vrijednosti. A takoer i mogunosti, zatim injenice da su
esto moralno prihvatljive razliite strategije za ostvarenje ili jamenje iste temeljne vrijednosti,
mogunosti da se na razliiti nain tumae temeljna naela politike teorije, a takoer i tehnike
sloenosti dobrog dijela politikih problema. To se ipak ne smije pomijeati s nejasnim pluralizmom
u odabiru moralnih naela ili bitnih vrijednosti.
Opravdana pluralnost vremenitih izbora u samom je korijenu djelovanja katolika u politici i izravno
je povezana s kranskim moralnim i drutvenim uenjem. Tog su se uenja katolici laici duni
drati pri sudjelovanju u politikom ivotu kako bi bili sigurni da je ono u znaku
dosljedne odgovornosti za vremenite stvarnosti.

Ispravno shvaanje osobe je temelj uspjene demokracije

Crkva je svjesna da demokracija s jedne strane na najbolji nain izraava izravno sudjelovanja
graana u politikim odlukama, a s druge je mogua samo u mjeri u kojoj ima u svom temelju
ispravno shvaanje osobe17. Sudjelovanje katolika u politikom ivotu ne smije niim ugroziti to
naelo, jer bi se u suprotnom zanijekalo kransku vjeru u svijetu i unutarnje jedinstvo i dosljednost
samih vjernika.
Demokratsko ustrojstvo na kojem se suvremena drava nastoji izgraditi bilo bi poprilino krnje
ukoliko u njegovu sreditu ne bi bila osoba. Potivanje je osobe to koje demokratsko sudjelovanje
14

Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 76.

Isto, 75.
16
Usp. isto, 43 i 75.
17
Usp. isto, 25.
15

ini moguim. Kao to ui Drugi vatikanski koncil, zatita prava osobe jest, naime, nuan uvjet da
graani, bilo pojedinano ili udrueni, mogu aktivno sudjelovati u ivotu i upravi javnih poslova18.

Nepovredivost ljudskog ivota je jedan od bitnih temelja svake drutvene pravednosti

4. Polazei otud grana se sloena mrea dananjih problema, ukljuujui neka s kojima se proli
narataji nisu nikada suoili. Znanstveni napredak, doista, urodio je postignuima koja pobuuju
nemir u savjestima i koja nameu iznalaenje rjeenja koja e biti kadra potivati na dosljedan i
postojan nain etika naela. Istodobno, iznose se zakonski prijedlozi koji, ne marei za posljedice
koje e to imati po egzistenciju i budunost naroda u smislu oblikovanja uljudbi i drutvenih
ponaanja, nasru na samu nepovredivost ljudskog ivota.

Obaveza je suprotstaviti se svakom zakonu koji napada ljudski ivot

Katolici, u tim tekim prilikama, imaju pravo i dunost podsjeati drutvo na dublji smisao ivota i
odgovornost svakoga u tom pogledu. Ivan Pavao II., nastavljajui trajni nauk Crkve, vie je put
ponovio da oni koji su izravno ukljueni u zakonodavna predstavnitva imaju preciznu obvezu da
se suprotstave svakom zakonu koji napada ljudski ivot. Njima, kao i svakom katoliku, nije
mogue sudjelovati u irenju miljenja u korist takvog zakona, niti je ikom od njih doputeno za
njega glasovati19.
To ne sprjeava, kao to ui Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae govorei o sluaju kada
nije mogue otkloniti ili potpuno dokinuti zakon o pobaaju koji je ve na snazi ili predloen za
glasovanje, da jedan zastupnik, ije bi osobno apsolutno protivljenje pobaaju
bilo jasno i svima poznato, dozvoljeno ponudi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju
tete nekog zakona te da smanji negativne uinke na razini kulture i javne moralnosti20.

Nedopustivo je podupirati i glasati za nepravedne programe i zakone

U tom se kontekstu mora napose spomenuti da ispravno oblikovana kranska savjest ne doputa
ikome da svojim glasom podupire politike programe ili pojedini zakon koji proturjee temeljnim
sadrajima vjere i morala. Kranska vjera ini nerazdjeljivu cjelinu i nedopustivo je izdvojiti ijedan
njezin sadraj na tetu cjeline katolikog nauka.
U politikom zauzimanju za jedan odreeni vidik drutvenog nauka Crkve ne iscrpljuje se
odgovornost pojedinca za ope dobro. Niti katolik smije misliti kako moe na drugog prenijeti tu
svoju kransku odgovornost. Ta zadaa proizlazi naime iz evanelja Isusa Krista, tako da se
istina o ovjeku i svijetu navijeta i u djelo provodi.
Kada politiko djelovanje dolazi u dodir s moralnim naelima koja ne doputaju ukidanja, iznimke ili
kompromis, tada zauzetost katolika biva jo izraenija i pod teretom vee odgovornosti. Kada je
rije o temeljnim i neotuivim etikim zahtjevima, vjernici moraju znati da je u pitanju sama bt
moralnog reda, koji se tie dobra osobe u cjelini.

Zakoni trebaju braniti pravo na ivot od zaea do prirodnog svretka

To je sluaj sa zakonima o pobaaju i eutanaziji (koju se ne smije pomijeati sa odlukom da se
odustane od terapijske upornosti; odluka u tom pravcu naime je, takoer s moralnog stajalita,
opravdana). Takvi zakoni moraju braniti temeljno pravo na ivot poevi od njegova zaea do
njegova prirodnog svretka.

Nije u redu zakonom izjednaavati obitelj i ostale oblike suivota

Jednako tako, potrebno je uvati i promicati obitelj, utemeljenu na monogamnom braku izmeu
osoba razliitog spola i zatienu u njezinu jedinstvu i postojanosti, unato suvremenim zakonima
o rastavi: s njom se ni na koji nain ne mogu izjednaiti ostali oblici suivota, niti smiju kao takvi biti
zakonom priznati.
18

Isto, 73.
Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Evangelium vitae, 73.
20
Isto.

19

Roditelji imaju neotuivo pravo odgajati svoju djecu u skladu sa svim svojim pozitivnim
uvjerenjima
Isto vrijedi za jamenje slobode roditeljima da odgajaju svoju djecu; to je neotuivo pravo koje je,
izmeu ostalog, priznato u Opoj povelji o ljudskim pravima. Na isti se nain mora promatrati briga
drutva za maloljetnike i oslobaanje od suvremenih oblika ropstva (primjerice zloupotrebe droge i
prostitucije).
Postoji, nadalje, pravo na vjersku slobodu i razvoj gospodarstva koje e biti u slubi osobe i opeg
dobra, u potivanju drutvene pravde, nael ljudske solidarnosti i supsidijarnosti, prema kojima se
moraju priznata prava svih osoba, obitelji i skupina, kao i njihovo sluenje
tim pravima21.

Pravi mir je djelo pravednosti i ljubavi

Konano, treba spomenuti pitanje mira. Odreene mirotvorne i ideoloke vizije nastoje, ponekad,
sekularizirati vrijednost mira, dok se, u drugim sluajevima, javlja problem poopenih etikih
prosudbi pri emu se zaboravlja na sloenost pitanja koja su posrijedi. Mir je uvijek plod
pravednosti i uinak ljubavi22; trai radikalno i potpuno odbacivanja nasilja i terorizma i zahtijeva
trajno i budno zauzimanje svih odgovornih u politici.

III. NAELA KATOLIKOG NAUKA O AUTONOMIJI SVJETOVNOG PORETKA I

PLURALIZMU
Neprihvatljiv je pluralizam, koji odobrava nepravdu prema bilo kome
5. Dok pluralnost metodologija koja odraava razliite senzibilitete i kulture moe biti opravdana u
pristupu tim pitanjima, nijedan se vjernik ne smije pozivati na naelo pluralizma i autonomije laik
ukljuenih u politiki ivot kako bi podupirao politike koje ugroavaju ili podrivaju temeljne etike
zahtjeve za ope dobro drutva.

Temeljni etiki zahtjevi za ope dobro drutva ukorijenjeni su u ovjeku kakav on stvarno jest
Tu nije rije o vjerskim vrijednostima per se, jer su ti etiki zahtjevi ukorijenjeni u ljudskoj naravi i
pripadaju naravnom moralnom zakonu. Ti etiki zahtjevi ne trae od onih koji ih zastupaju da
ispovijedaju kransku vjeru, premda ih nauk Crkve uvijek i posvuda potvruje i brani kao dio svog
nesebinog sluenja istini o ovjeku i opem dobru graanskog drutva.
Osim toga, ne smije se nijekati da se politika mora takoer drati nael od apsolutne vrijednosti
upravo zato jer su u slubi dostojanstva osobe i istinskog ljudskog napretka.

Neovisnost graanske i politike sfere od religijske i crkvene

6. Uestalo pozivanje na opravdanu autonomiju katolika laika u politikom djelovanju zahtijeva
odreeno pojanjenje. Promicanje opeg dobra po vlastitoj savjesti nema nita zajedniko s
konfesionalnou ili vjerskom nesnoljivou. Za katoliki moralni nauk neovisnost graanske i
politike sfere od religijske i crkvene no ne i moralne vrijednost je koju je Katolika Crkva
stekla i priznala i dio je suvremene civilizacijske batine23.
Ivan Pavao II. vie je put upozorio na opasnosti koje dolaze od mijeanja vjerske i politike sfere.
Do krajnje osjetljivih prilika dolazi kada neka specifino vjerska norma postane, ili tei postati,
dravni zakon, ne vodei rauna o razlikovanju izmeu pitanja iz religijske domene i onih za koje je
mjerodavno politiko drutvo. Izjednaivanje vjerskog zakona s graanskim pravom moe
uguiti vjersku slobodu i ii ak dotle da ogranii ili zanijee druga neotuiva ljudska prava24.

21

Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 75

Katekizam Katolike Crkve, br. 2304.
23
Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 76.
24
Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan mira 1991.: Ako eli mir, potuj savjest svake osobe, 4: AAS 83 (1991.), 414415.

22

Vjerski ivot je izvan nadlenosti drave dodjela javnih slubi ne smije ovisiti o vjerskim
uvjerenjima ili vjerskom djelovanju graana
Svi su vjernici itekako svjesni da specifino vjerski ini (ispovijest vjere, bogosluje, podjeljivanje
sakramenata, teoloka uenja, komuniciranja izmeu vjerskih vlasti i vjernika, i dr.) ostaju izvan
nadlenosti drave. Drava se ne smije mijeati niti na bilo koji nain traiti ili zabranjivati takve
aktivnosti, osim kada je u pitanju javni red. Priznavanje graanskih i politikih prava i dodjela javnih
slubi ne smije ovisiti o vjerskim uvjerenjima ili djelovanjima graana.

Samo je jedna istina samo je jedna stvarnost

Neto je sasvim drugo pravo i dunost graana katolika, kao i svih ostalih graana, da iskreno
trae istinu i promiu i brane doputenim sredstvima moralne istine koje se tiu drutvenog ivota,
pravednosti, slobode, potivanja ivota i ostalih prava osobe.
injenica da neke od tih istina ui i Crkva ne umanjuje politiku legitimnost ili opravdanu
autonomiju doprinosa graana koji se za njih zalau, neovisno o ulozi koju su u prepoznavanju tih
istina odigrali ovjekov razum odnosno potvrivanje od strane kranske vjere. Takvu autonomija u
prvom redu ima osoba koja svojim stavom priznaje istine koje proizlaze iz naravne spoznaje
ovjeka koji ivi u drutvu, takoer ako te istine istodobno ui odreena religija, jer istina je jedna.
Bilo bi pogreno pomijeati pravu autonomiju koju katolici mogu imati u politikom ivotu s
prihvaanjem nael koja ne uzimaju u obzir moralni i drutveni nauk Crkve.

Crkveno uiteljstvo rasvjetljuje savjest vjernika

Svojim mijeanjem u to podruje crkveno Uiteljstvo ne eli vriti politiku vlast ili ukinuti slobodu
miljenja katolika o vremenitim pitanjima. No, ono eli to i jest njegova vlastita zadaa
pouavati i rasvjetljivati savjest vjernik, osobito onih koji sudjeluju u politikom ivotu, da njihovo
djelovanje budu uvijek u slubi cjelovitog promicanja osobe i opeg dobra.
Drutveni nauk Crkve nije upletanje u vlast pojedinih zemalja. No jamano postavlja obvezu
vjernika laika da bude moralno dosljedan u svojoj savjesti, koja je jedna i nepodijeljena. U njihovu
bivstvovanju ne mogu biti dva usporedna ivota, s jedne strane, tzv. duhovni ivot, sa svojim
vrednotama i zahtjevima; s druge, tzv. svjetovni ivot, tj. ivot u obitelji, na poslu, u drutvenim
odnosima, u politikom i kulturnom djelovanju. Mladica, urasla u trs koji je Krist, donosi svoj rod u
svim podrujima djelovanja i ivota.
Zaista, sva toliko razliita podruja laikog ivota uklapaju se u Boji naum koji ih eli kao
povijesno mjesto objave i ostvarenja djelotvorne ljubavi Isusa Krista na slavu Oca i u slubu brai.
Svaka djelatnost, sve okolnosti, svako stvarno zalaganje primjerice, strunost i solidarnost na
poslu, ljubav i privrenost u obitelji te odgoj djece, socijalna skrb i politika, prenoenje istine u
podruju kulture providnosno su dane okolnosti za ivot neprestane vjere, ufanja i ljubavi25.

ivjeti i djelovati po svojoj savjesti

ivjeti i djelovati po svojoj savjesti u politikim pitanjima nije ropsko pokoravanje stajalitima koja
nemaju veze s politikom niti neka vrsta konfesionalizma, ve nain na koji krani daju stvarni
prinos da, kroz politiki ivot, drutvo postane pravednije i primjerenije dostojanstvu
osobe.

Netolerantni sekularizam je neprihvatljiv za sve

U demokratskim drutvima svi se prijedlozi slobodno raspravljaju i ocjenjuju. Oni koji bi u ime
potivanja savjesti pojedinca, htjeli vidjeti u moralnoj dunosti krana da budu dosljedni vlastitoj
savjesti, neto zbog ega ih se treba iskljuiti iz politikog ivota. Poriui im legitimnost da u
politici djeluju na temelju vlastitih uvjerenja u pitanjima od opeg dobra, upali bi u svojevrsni
netolerantni sekularizam.
25

Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Christifideles laici, 59. Cijeli je citat iz dekreta Drugog vatikanskog koncila Apostolicam
actuositatem, br. 4.

Moralna anarhija nema nita zajedniko s opravdanim pluralizmom

Takvim stavom ne eli se zanijekati samo vanost sudjelovanja krana u javnom i politikom
ivotu, ve i mogunost same naravne etike. U tom sluaju, bio bi otvoren put za moralnu anarhiju
koja ne bi imala nita zajedniko s opravdanim pluralizmom.
To bi imalo za oitu posljedicu ugnjetavanje slabijega od strane jaega. Osim toga, marginalizacija
kranstva ne bi donijela nita dobrog za budunost drutva i slogu meu ljudima; naprotiv,
ugrozila bi same duhovne i kulturalne temelje civilizacije.26

IV. RAZMILJANJA O NEKIM POSEBNIM VIDICIMA

Organizacije koje se zovu katolike trebaju zastupati cjelovite i stvarne katolike stavove
7. U posljednje je vrijeme bilo sluajeva da su neke organizacije i udruge koje su nadahnjuju na
katolikim naelima davale potporu politikim snagama i pokretima koji su o temeljnim etikim
pitanjima zastupali miljenja koja se protive moralnom i drutvenom uenju Crkve. Ti su stavovi i
potpore, budui da proturjee temeljnim naelima kranske savjesti, nespojivi s pripadnou
udrugama ili organizacijama koje sebe nazivaju katolikima

Katoliki mediji trebaju dosljedno zastupati stvarne katolike stavove

Isto tako treba istaknuti kako su neke katolike revije i novine u nekim zemljama izraavale
politika usmjerenja koja su bila dvoznana ili pogrena, krivo tumaei ideju autonomije katolik u
politici i ne uzimajui u obzir ovdje spomenuta naela.
Vjera u Isusa Krista, koji je Put i Istina i ivot (Iv 14,6), zahtijeva od krana da uloe vee
napore u izgradnju uljudbe koja e, nadahnuta na evanelju, ponovno predloiti batinu vrijednosti
i sadraja katolike predaje.

Katolike stavove treba iznositi na razumljiv i svima prihvatljiv nain

Nunost da se plodovi duhovne, intelektualne i udoredne batine katolitva izraze na nain koji e
biti razumljiv suvremenoj uljudbi danas je vrlo urna zadaa, takoer da bi se izbjegla opasnost
kulturalnog otuenja katolika.
Povrh toga, kulturalna dostignua i zrelo iskustvo katolika u politikom ivotu u razliitim zemljama,
osobito u desetljeima nakon Drugog svjetskog rata, ne doputaju bilo kakav kompleks manje
vrijednosti u odnosu na ostale politike programe za koje je nedavna povijest pokazala da su slabi
ili potpuno promaeni.

Bez autentine katolike vjere i morala promjene u drutvu su na slabim temeljima

Nedovoljno je i ograniavajue misliti da se zauzimanje katolika u drutvu moe ograniiti na
jednostavnu preobrazbu struktura, jer ako na osnovnoj razini nema uljudbe koja je u stanju
prihvatiti, opravdavati i provoditi u djelo stajalita koja proizlaze iz vjere i morala, te e promjene
uvijek poivati na slabim temeljima.
Kranska vjera nije nikada teila za tim da drutvena i politika pitanja smjesti u strogi okvir,
svjesna da u povijesnoj dimenziji u kojoj ovjek ivi postoje nesavrene situacije, koje su esto
podlone brzim promjenama.
Zbog toga je nuno da kranin odbaci politike stavove i djelovanja nadahnuta na utopistikoj
viziji koja, izokreui tradiciju biblijske vjere u neku vrstu profetizma bez Boga, zloupotrebljava
religijsku poruku usmjeravajui savjesti prema nadi koja je u potpunosti upravljena ovozemnoj
stvarnosti i liava znaenja ili reinterpretira kransko stremljenje prema vjenom ivotu.

Nema prave slobode bez istine

Istodobno, Crkva ui da nema prave slobode bez istine. Istina i sloboda su ili skupa povezane ili
skupa nesretno propadaju27. U drutvu u kojem se istina ne spominje niti trai, slabi i svaki oblik
26

Usp. Ivan Pavao II., Obraanje diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici: LOsservatore Romano (11. sijenja 2002.).

istinskog ostvarenja slobode, otvarajui put libertinizmu i individualizmu, tetnima za ouvanje

dobra osobe i cijelog drutva.
8. U tom pogledu dobro je dozvati u svijest istinu koja se danas u javnom miljenju nerijetko
pogreno shvaa i iznosi: pravo na slobodu savjesti i na poseban nain na vjersku slobodu, o
kojem ui deklaracija Dignitatis humanae Drugog vatikanskog koncila, temelji se na ontolokom
dostojanstvu osobe, a ni na koji nain na nepostojeoj jednakosti meu religijama i kulturalnim
sustavima ljudskog roda28.

Nisu sve religije i uenja jednako vrijedni

Razmiljajui o tom pitanju papa Pavao VI. ui da Koncil, ni na koji nain, ne temelji to pravo na
vjersku slobodu na injenici da sve religije i sva uenja, ukljuujui takoer kriva, imaju vie ili
manje jednaku vrijednost; temelji je naprotiv na dostojanstvu osobe, koje zahtijeva da je se ne
izlae izvanjskim prisilama koje tee sprijeiti savjest u njezinu traenju istine o pravoj religiji i
prianjanje uz istu29.
Kada dakle katoliki nauk potvruje slobodu savjesti i vjerske slobode ne protuslovi osudi
ravnodunosti i relativizma30; naprotiv, s njom se potpuno slae.
V. ZAKLJUAK

Vjera se treba odraavati u ivotu katolika

9. Smjernice sadrane u ovoj noti namjeravaju rasvijetliti jedan od najvanijih vidika jedinstva
kranskog ivota: povezanost vjere i ivota, evanelja i kulture, na koju podsjea Drugi vatikanski
koncil koji potie krane da nastoje svojim zemaljskim dunostima vjerno udovoljavati, i to
voeni evaneoskim duhom.

To to smo besmrtni, ini jo vanijim ponaanje tijekom zemaljskog ivota

Ostavljaju istinu oni koji zato to znaju da ovdje nemamo stalna prebivalita, nego da traimo
budue, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dunosti, zaboravljajui da ih sama
vjera jo vie obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu...
Neka se krani radije vesele to... mogu sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati tako da ljudska,
obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnika nastojanja ujedinjuju u ivotnu sintezu s
religioznim vrednotama pod ijim se uzvienim vodstvom sve upravlja na slavu Boju31.
Vrhovni sveenik Ivan Pavao II. na audijenciji od 21. studenoga 2002. odobrio je ovu notu,
prihvaenu na redovnoj sjednici ove Kongregacije i naredio da se objelodani.
Rim, iz sjedita Kongregacije za nauk vjere, 24. studenog 2002., svetkovina Krista Kralja svega
stvorenja.
KARDINAL JOSEPH RATZINGER
Proelnik
TARCISIO BERTONE, S.D.B.
Umirovljeni nadbiskup Vercellija, Tajnik
27

Ivan Pavao II., Enciklika Fides et ratio, 90: AAS 91 (1999.), 75.
Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija Dignitatis humanae, 1: Stoga ponajprije izjavljuje Sveti Sabor da je sam Bog objavio
ljudskom rodu put po kojemu se Njemu sluei ljudi mogu u Kristu spasiti i posvetiti. Vje rujemo da ta jedina prava religija postoji u
katolikoj i apostolskoj Crkvi. To nimalo ne umanjuje iskreno potivanje koje Crkva gaji prema razliitim vjerskim tradicijama,
prepoznavajui u njima elemente istine i dobra. Vidi takoer, Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 16;
Dekret Ad gentes, 11; Deklaracija Nostra aetate, 2; Ivan Pavao II., Enciklika Redemptoris missio, 55; AAS 83 (1991.), 302304;
Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Dominus Iesus, 2, 8, 21:AAS 92 (2000.), 742765.
29
Pavao VI., Govor Svetom kolegiju i Rimskoj prelaturi, u: Insegnamenti di Paolo VI 14 (1976.), 10881089.
30
Usp. Pio IX., Enciklika Quanta cura, ASS 3 (1867.) 162; Lav XIII., Enciklika Immortale Dei, ASS 18 (1885.) 170171; Pio XI.,
Enciklika Quas primas, AAS 17 (1925.) 604605; Katekizam Katolike Crkve, br. 2108; Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija
Dominus Iesus, br. 22.
31
Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 43; vidi takoer Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Christifideles
laici, 59.
28