A9R237C

Radove u ovom zborniku proimaju dvije osnovne ideje: oblikovanje modernih identiteta u Hrvatskoj, hrvatskog i identiteta drugih (ne-Hrvata)
kroz posljednja dva stoljea, te pojavu nacionalnih manjina kao suvremenog politikog problema u 20. stoljeu. Naime, trijumf nacionalizma u
multietnikim carstvima na prostoru srednje i jugoistone Europe i njihov
slom nakon Prvog svjetskog rata doveo je u pitanje postojanje drugih etnikih skupina unutar granica novih nacionalnih drava. Osnovno podruje
zastupljeno u ovom zborniku upravo je oblikovanje nacionalnih ili etnikih
identiteta i u svezi s tim evolucija u poimanju veine i manjine u pojedinim
europskim prostorima.
Hrvati i manjine u Hrvatskoj:

moderni identiteti
etvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti
Marijana Marinovi
Agencija za odgoj i obrazovanje
NAKLADNIK

Donje Svetice 38, 10000 Zagreb
www.azoo.hr
ZA NAKLADNIKA
Vinko Filipovi, prof.

ZBORNIK UREDILA
Marijana Marinovi
RECENZENTI
Dr. sc. Vlatka Dugaki

Dr. sc. Filip kiljan
LEKTORICA
Jadranka Brni
OBLIKOVANJE I PRODUKCIJA
KaramanDesign
www.karaman-design.com
ISBN 978-953-7290-38-2
Objavljeno u Hrvatskoj 2014. i dostupno na
internetskim stranicama Agencije za odgoj i
obrazovanje.
CIP zapis dostupan u raunalnome katalogu
Nacionalne i sveuiline knjinice u
Zagrebu pod brojem 868246

moderni identiteti

Zagreb, 2014.
Sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Marijana Marinovi
Oblikovanje modernih identiteta kroz nastavu povijesti
moemo li se liiti ideologije? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Ljiljana Dobrovak
Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj
od 1868. do 1941. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
eljko Bartulovi
Pravni poloaj manjinskih vjerskih skupina u Hrvatskoj
do 1918. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
Mato Artukovi
Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
eljko Holjevac
Maaroni i maarizacija u Hrvatskoj izmeu mita i zbilje u svjetlu
hrvatsko-maarskih odnosa u 19. stoljeu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
Hrvoje Graanin
Povijesni identiteti i politiki realiteti: proslava tisuugodinjice
Hrvatskog Kraljevstva 1925. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
Aleksandar Jakir
Nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu kao pojava
i historiografski problem na primjeru Dalmacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139
Tvrtko Boi
Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u meuratnom razdoblju
(19181941) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
Zlatko Hasanbegovi
Islam i Bonjaci muslimani u Zagrebu 18781941. Pravni poloaj
vjere i oblikovanje zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179
Mihovil Dabo
Austrijska Pula izmeu kozmopolitizma i suprotstavljenih
nacionalnih pokreta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197
Helena Miljevi Pavi
Viestruki identiteti hrvatskih pomoraca na zavjetnim slikama
u svetitu Majke Boje Trsatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213
Daniela Jugo-Superina
Od Kopra do Kastva: Uiteljska kola od 1873. do 1947. godine . . . . . . 219
Nera Malbaa Kovai
Opatija i Volosko na prijelazu iz 19. u 20. stoljee
prikaz terenskog rada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
Lidija Kosmos
Projektna nastava: njegovanjetradicije, istraivanje i
prezentiranje zaviajne povijesti malog Loinja Ambroz Harai . . . 239
Biljeke o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253
Program simpozija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259
Predgovor
Ovaj je zbornik nastao kao rezultat viegodinje plodne suradnje Agencije za odgoj i obrazovanje i znanstvenika na hrvatskim fakultetima i u
istraivakim institutima kao i uitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim kolama u Republici Hrvatskoj. Rezultati suradnje prikazani su na
etvrtom hrvatskom simpoziju o nastavi povijesti Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti koji se odrao u Opatiji od 30. kolovoza do 2.
rujna 2011. godine. Velik odziv uitelja, nastavnika i znanstvenika rezultat
je zanimljivosti i aktualnosti izabrane teme. Poticaj za izbor teme bilo je
donoenje Nacionalnog okvirnog kurikuluma u rujnu 2010. godine, koji
postaje ishodite cjelokupnog hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava, od
predkolskog odgoja do zavretka srednje kole. Taj dokument je i osnova
za restrukturiranje nastavnih planova i programa te izradu predmetnih kurikuluma za srednje kole koji e uslijediti u narednom razdoblju. Kada se
govori o nastavi povijesti, dokument istie kao jedan od njezinih vanijih
ciljeva odgoj za vrednovanje i uvanje povijesne i kulturne batine, njegovanje nacionalnog identiteta te ukljuivanje kulture i identiteta nacionalnih manjina u Hrvatskoj u nastavne programe i kurikulume. Spomenuti
ciljevi u uskoj su vezi s odgojem i obrazovanjem za kritiki duh, autonomiju miljena te otvoreni osobni moral to ga promovira Nacionalni okvirni
kurikulum. Pouavanje i odgoj mladih u nastavi povijesti zapoinje to
je mogue potpunijom informacijom o raznolikim sadanjim i prijanjim
civilizacijama, kulturama, nacionalnim i etnikim skupinama. Zatim se
vrijednosti razliitih kultura, nacija i etnikih skupina stavljaju se u povijesnu perspektivu bez hijerarhiziranja. Socioloko objanjenje je takoer
obvezno jer omoguuje razumijevanje vrijednosti pojedinih kultura i skupina, ovisno o geografskom, tehnolokom i drutvenom okruenju. Vrijed
nosti se dovode istodobno u vezu s apstraktnom idejom ovjeka, uzetom
kao moralnom referencom. Ta referenca omoguuje isto tako utemeljenje
kritike vrijednosti, koja tako vie nije opravdana odreenim stupnjevima
razvoja. ovjek je dragocjeno i krhko bie, nositelj je znanstvenih spoznaja
i stvaralaki senzibilitet umjetnosti. Religije i filozofije posljednji su napori
da se shvati ovjek i one se prikazuju kao ostvarenje razmiljanja, a ne kao
dogmatska polazita. Razlika je znatna. Dogmatizam uzrokuje netoleranciju, tj. negaciju ovjeka kao naelo. Nasuprot tome, istraivanje, indukcija
i divergentno razmiljanje relativiziraju ideoloke i dogmatske afirmacije
i otvaraju staze prema moguoj i dosad nepristupanoj istini. Tako vrijednost ovjeka, iz koje proizlaze njegove obveze i prava, ine sredinju temu
odgoja i obrazovanja mladih u kolama kroz gotovo sve kolske predmete,
a osobito povijest i kamen je kunje odgoja i obrazovanja mladih. Postav-
HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI
lja se pitanje kako te priznate vrijednosti i ideje preuzeti i internalizirati?

Strunjaci se slau u jednome cilj se jedino moe ostvariti spojem znanja
i afektivnosti. U posljednja tri desetljea u europskim dravama odrava se
niz seminara, simpozija i drugih oblika strunog usavravanja uitelja i nastavnika ne bi li im se na taj nain pomoglo u realizaciji ove sloene zadae.
Simpozij koji je odran 2011. godine u Opatiji i zbornik kojim je popraen
imaju svrhu pomoi uiteljima i nastavnicima da se sigurno kreu kroz nastavu i to vie pridonesu razvoju otvorenog razmiljanja, kritikog duha i
potivanja drugog i drugaijeg kod svojih uenika. Dakle, krajnji cilj ovog
zbornika je pomo uiteljima i nastavnicima u svakodnevnom radu u raz
redu te osuvremenjivanje i podizanje kvalitete nastave povijesti u cjelini.
Takoer, njegova je svrha upoznavanje uitelja i nastavnika s najnovijim
dostignuima historiografije i drugih humanistikih znanosti.
Radove u zborniku proimaju dvije osnovne ideje: oblikovanje modernih
identiteta u Hrvatskoj, hrvatskog i identiteta drugih (ne-Hrvata) kroz posljednja dva stoljea, te pojavu nacionalnih manjina kao suvremenog politikog problema u 20. stoljeu. Naime, trijumf nacionalizma u multietnikim carstvima na prostoru srednje i jugoistone Europe i njihov slom
nakon Prvog svjetskog rata doveo je u pitanje postojanje drugih etnikih
skupina unutar granica novih nacionalnih drava. Osnovno podruje zastupljeno u zborniku upravo je oblikovanje nacionalnih ili etnikih identiteta i u svezi s tim evolucija u poimanju veine i manjine u pojedinim
europskim prostorima. to se tie hrvatskog etnikog i dravnog prostora
pojedini radovi bave se konkretno oblikovanjem nacionalnog identiteta
drugih naroda i etnikih skupina, Srba, Bonjaka, Talijana, Austrijanaca,
Nijemaca, Maara i idova najprije u okrilju politikog naroda, a kasnije
sve individualiziranje u odnosu na veinski narod, u obrascima suradnje i
sueljavanja. O tom pitanju pojedini znanstvenici iznose nova saznanja u
europskoj i hrvatskoj historiografiji, a nastavnici praktiari pokazuju kako
se trenutano obrauje ta tema u razredu. Radovi svjedoe o razliitim promiljanjima i pristupima razumijevanju oblikovanja kolektivnih identiteta
i pojavi manjina i odnosu veine prema njima, kao suvremenog drutvenog
i politikog problema. Ovi se radovi bitno razlikuju od onih radova koje
smo donedavno uglavnom poznavali i itali.
Organizacijski odbor je odluio da e se struno-znanstveni skup odrati
na razliitim lokacijama u Istarskoj, Primorsko-goranskoj i Liko-senjskoj
upaniji jer je upravo ovaj dio Hrvatske, endemski multikulturalan, vrlo
prikladan za skup o navedenoj temi te se uitelji i nastavnici mogu neposredno upoznati sa stvarnom situacijom na terenu. Naime, ve krajem 19.
stoljea etnografi i povjesniari poeli su otkrivati kulturoloku specifinost Istre, Kvarnerskog primorja i njegova zalea, pri emu su posebnu po-
PREDGOVOR
zornost posvetili razliitim nacionalnim i etnikim skupinama, razliitosti

njihovih kultura, jezika i stilova ivota. Oni su samo u Istri utvrdili trinaest etnografskih nijansi. Kulturna raznolikost na tako malenom prostoru
posljedica je njegove stoljetne politike podjele, mnogobrojnih migracija
i viekratnih kolonizacija koje su slijedile nakon brojnih ratova, prirodnih katastrofa, kuge i drugih zaraznih bolesti, te tradicionalnog karaktera
agrarnih i pomorskih zajednica ove regije. U Rijeku, kao najvei grad ovog
prostora, poetkom 20. stoljea slijevao se kapital iz cijele Europe o emu
svjedoe i 22 konzulata koja su u gradu djelovala. Na podruju grada Rijeke danas ive u toleranciji, uvaavanju i vrlo dobroj suradnji, pripadnici
isto toliko nacionalnih manjina koje, sa svojim etnikim, jezinim, kulturnim i vjerskim obiljejima na osobit nain obogauju drutveni, kulturni i
gospodarski ivot grada.
Oekujemo da e nova saznanja i razmiljanja znanstvenika potaknuti uitelje i nastavnike da nastavi povijesti i odgoju i obrazovanju mladih pristupe na suvremeniji nain.
Urednica
11
Marijana Marinovi
Oblikovanje modernih identiteta kroz nastavu

povijesti moemo li se liiti ideologije?
Moderni identiteti kulturni, nacionalni, rodni, rasni, klasni kao i kulturna raznolikost i odnosi izmeu razliitih kultura i civilizacija su teme o
kojima se u posljednjih pola desetljea intenzivno raspravlja ne samo meu znanstvenicima koji prouavaju drutvo i kulturu, ve i meu obrazovnim strunjacima u gotovo svim zemljama Europe i svijeta. U dananje
vrijeme kolektivni identitet u zapadnoeuropskim zemljama nije na dobrom
glasu. Nad njim se nadvila sumnja da je on neka vrsta zavjere protiv osobnih sloboda kae bugarsko-francuski filozof Tzvetan Todorov u svojoj
knjizi Strah od barbara.1 Zasigurno je to dijelom posljedica Prvog i Drugog
svjetskog rata u kojima su sukobi na osnovi nacionalne ili etnike pripadnosti mobilizirali velik broj ljudi i pokazali najrazorniji nain dokazivanja
postojanja nacije i borbe za nacionalna prava. Individualizam koji slavi
neovisnost osobnih sloboda i vrednota te stavlja naglasak na prava i slobodu pojedinca i koji se suprotstavlja ope prihvaenim normama ponaanja
i kolektivnim identitetima te kritiki pristupa kulturnom nasljeu iri se
60ih i 70-ih godina prolog stoljea mnogim europskim kolskim sustavima i drutvima. Usporedno s rastom individualizma raste i iri se pluralistiko drutvo. Pluralistiko drutvo karakterizira suivot razliitih kultura i supkultura. irenjem pluralizma u mnogim europskim drutvima i
dravama otvara se pitanje ije vrijednosti treba prihvatiti i promicati kroz
postojee obrazovne sustave, te kako odrati i unaprijediti suivot razliitosti. Takoer, u pluralistikim drutvima otvara se pitanje kako oblikovati
drutvene okvire za odreivanje pripadnosti i treba li pritom napustiti ili
dalje razvijati pojedine kolektivne identitete?
Nasuprot individualizmu, kolektivni identiteti se razvijaju u jakome monolokom diskursu koji se sastoji od povlaenja granica izmeu vlastitog i
tueg te vrlo esto diskriminacije tuega i dominacije nad tuim. Naime,
identitet je klju bilo pripadnosti bilo iskljuenosti. Valja naglasiti da razmiljanje i elju da se napuste kolektivni identiteti oito ne dijele svi niti
u zapadnim zemljama, a pogotovu ne u ostatku svijeta. O tom problemu
napisane su mnoge knjige, studije i rasprave, te je odrano mnotvo strunih i znanstvenih skupova. Rasprave i dalje traju, stoga se pojam identiteta
1 Tzvetan Todorov, Strah od barbara s onu stranu sukoba civilizacija, Zagreb:
TIMpress, 2009, str. 63.
12
neprestano redefinira. Pred uiteljima i nastavnicima u kolama nalazi se

teak zadatak da taj sloeni pojam i fenomen na znanstveno utemeljen, pristupaan i razumljiv nain prenesu uenicima i da o njemu raspravljaju.
Rasprave s uenicima vode se oko sljedeih pitanja: to je identitet? Je li i
koliko je pitanje identiteta vano i zato se znanost i kolski sustavi tako
intenzivno bave ovim pitanjem? Koliko je nama pojedincima identitet vaan? to se dogaa kad nam odreeni identitet pokuavaju oduzeti, i je li
to uope mogue? Zato reagiramo tako estoko u sluaju da nam to ipak
pokuavaju uiniti? Zbog ega dolazi do krize identiteta? Zato ljudi ine zloine u ime svog vjerskog, etnikog, nacionalnog i drugog identiteta?
Odgovori na ova pitanja mogu nam pomoi da utemeljeno objasnimo sebi
i uenicima ovu kompleksnu problematiku.
to je identitet?
Onome kome elimo pripisati neki identitet, pronalazimo ime, prezime,
datum i mjesto roenja, fotografiju, nekoliko tjelesnih osobina, otisak prsta
jednu zbirku oznaka koje e pokazati, bez mogue zabune, da je nositelj
tog dokumenta Taj i Taj i da, meu milijardama drugih ljudskih bia, ne
postoji jedna jedina osoba s kojom bismo ga mogli zamijeniti. Dakle, ne postoje i ne mogu postojati dva istovjetna ljudska bia. Moj identitet to je ono
da nisam istovjetan niti s jednom drugom osobom.2 Ovako definirana rije
identitet relativno je precizan pojam koji ne bi trebao dovoditi do zabune.
No, identitet nije neto to posjedujemo i to nam je dano jednom za svagda. Identitet se izgrauje i preobraava tijekom cijelog ivota. Na oblikovanje identiteta utjeu mnogi imbenici, osobito drutvena sredina u kojoj
ivimo. Uz nacionalni identitet od roditelja najee nasljeujemo pripadnost nekoj vjerskoj tradiciji, jezinoj skupini, ponekad dvjema, obitelji i
odreenoj drutvenoj sredini. Ali to nije konaan popis, jer odrasli pojedinci mogu osjeati vie ili manje snanu pripadnost nekoj pokrajini ili
selu, sportskom drutvu, strukovnoj udruzi, sindikatu, poduzeu, stranci,
zajednici osoba koje imaju iste strasti, iste spolne sklonosti, iste tjelesne
nedostatke i slino. Svaki od tih elemenata moemo sresti kod velikog broja ljudi, no nikada ne nalazimo istu kombinaciju kod dvije razliite osobe.
Upravo to ini da je svako ljudsko bie jedinstveno i nezamjenljivo. Dakle,
identiteti u svakoj osobi su uvijek viestruki i svaki od njih povezuje pojedinca s mnogim ljudima. to su pripadnosti koje osoba preuzima brojnije,
to se njegov identitet pokazuje posebnijim.
2 Amin Maalouf, U ime identiteta nasilje i potreba za pripadnou, Zagreb: Pro-
metej, 2008, str. 1112.
MARIJANA MARINOVI: OBLIKOVANJE MODERNIH IDENTITETA KROZ NASTAVU POVIJESTI

MOEMO LI SE LIITI IDEOLOGIJE?
13
Kako se oblikuju nai identiteti?

Meu elementima koji ine identitet postoji hijerarhija. Identitet nije statian ve se mijenja s vremenom i duboko utjee na ponaanje pojedinca.
Elementi naeg identiteta koje prisvajamo roenjem su malobrojni neto
tjelesnih osobina, spol i boja koe. Meutim, iako drutvena sredina ne
odreuje spol, ona svejedno odreuje smisao te pripadnosti.
Roditi se kao ki u Teheranu ili Rotterdamu nije isto; kao ena
ona ne proivljava na isti nain svoj ivot. Kada se radi o boji
koe, moemo iznijeti slino razmiljanje. Roditi se kao crnac u
Nigeriji ili New Yorku nije isto. Za dijete koje ugleda svjetlo dana
u Nigeriji najodluniji element njegova identiteta nije to se ono
rodilo crno, a ne bijelo dok u New Yorku biti crnac ili bijelac
ostaje znaajan element identiteta. Kod Talijana, Engleza, Iraca,
Hrvata, Slovenaca, Srba, Albanaca i drugih etniko podrijetlo
odluujue je za identitet, a ne spol ili boja koe.3
Oblikovanje identiteta poinje vrlo rano, ve u djetinjstvu.
Dragovoljno ili ne, nai nas roditelji prvi izgrauju, oblikuju,
prenose nam obiteljska vjerovanja, obrede, stajalita, uvjerenja,
materinski jezik, a zatim strahove, tenje, predrasude, kao i osjeaje pripadnosti i nepripadnosti. A onda vrlo brzo dolazi kola,
susjedna ulica, sportska i kulturna drutva, mediji i Internet. U
koli e nam Drugi staviti do znanja, djelima, rijeima ili samo
pogledima, jesmo li bogati ili siromani, epavi, maloga rasta, tamnoputi ili suvie plavi ili kratkovidni sve te bezbrojne razlike,
male ili velike, koje ocrtavaju nau osobu. Djela, rijei i pogledi
stvorit e pregrade ili prihvaanje. Kad nas zadirkuju zbog nae
vjere ili nacionalnosti, ili kad nas poniavaju ili nam se rugaju
zbog odjee koju nosimo to se ne zaboravlja i duboko utjee na
oblikovanje osobe. Ljudi se najee prepoznaju u okvirima one
pripadnosti koja je najvie napadana. Pripadnost prikrivamo ako
nemamo dovoljno snage braniti je, ona onda ostaje u dnu nae
due, skrivena u sjeni, ali proima cijelu nau osobu.4
Problem nastaje kada smo prisiljeni prikrivati svoj identitet na pojedinanoj i kolektivnoj razini. Svaka zajednica, ako se imalo osjeti ugroenom
u svojoj egzistenciji, bit e sklona proizvesti voe, a ovi sukob podjelom
lanova drutva na Mi i Oni.
3 Isto, str. 16.
4 Isto, str. 29.
14
Dijete, roeno u mjeovitom braku od roditelja razliitih nacionalnosti, uz

mnogobrojne komponente njegove osobnosti, nosi u sebi od roenja dvije osnovne pripadnosti koje su mu dali u nasljee njegovi roditelji pa je
proces oblikovanja identiteta u ovim sluajevima vrlo kompleksan i osjetljiv. Dijete roeno u mjeovitom braku trebalo bi moi prihvatiti jednu i
drugu pripadnost, jer bilo da se radi o jeziku, vjerovanjima, nainu ivota,
obiteljskim odnosima u njemu se mijeaju razliiti utjecaji oba roditelja.
Taj proces prihvaanja razliitosti treba neprestano osvjeivati u djetetu
prije svega iz razloga to ona obogauje i oplouje osobu naravno pod
uvjetom da dijete bude od roditelja, kole i drutvene sredine ohrabreno
u prihvaanju razliitosti svojih roditelja i sebe samog kao takvog. Ako ga,
svaki put kad se izjasni pripadnikom one druge nacije, neki gledaju kao izdajicu, vide u njemu odroda i ako svaki put kad iskazuje svoju privrenost
i drugoj nacionalnosti, njezinoj povijesti, kulturi i religiji, biva izvrgnut
nerazumijevanju, nepovjerenju ili neprijateljstvu to moe biti vrlo traumatino. Nastavnici u navedenom primjeru ne bi smjeli vidjeti samo krajnje
sluajeve. Naime, posvuda oko nas dotiu se obitelji i ljudske skupine iji
se pripadnici razlikuju jedni od drugih po vjeri, boji koe, jeziku, etnicitetu
ili nacionalnosti u svakom drutvu, nae se odreeni broj ljudi koji u sebi
nose razliite pripadnosti, koji ive na granici izmeu dvije zajednice, bia
koja, na neki nain presijecaju crte etnikih ili vjerskih ili drugih podjela.
Moramo biti svjesni injenice da se ne radi o grupici marginalaca ve
o djeci i ljudima kojih ima na tisue i milijune, a njihov broj nee prestati rasti. Oni meu njima koji uspiju potpuno preuzeti svoju razliitost,
obogauju zajednicu u kojoj ive i postaju prijenosnici izmeu razliitih
kultura i igraju, na neki nain, ulogu poveznice u drutvu u kojemu ive.
Pojedinac koji poznaje vie kultura i njihova svojstva obrazovno je bogatiji
i tolerantniji prema razliitostima, to je ideal suvremenog drutva. Naprotiv, oni koju ne budu mogli preuzeti vlastitu i tuu razliitost, nai e se u
krajnjem sluaju u teroristikoj grupi, okomljujui se na one koji predstavljaju onaj dio njih samih koji bi oni eljeli zaboraviti i biti. To je na neki
nain mrnja prema samom sebi i drugima za koju u povijesti postoje
brojni primjeri.
Nastavnici u kolama moraju biti svjesni injenice da ivimo u svijetu koji
se strahovito brzo mijenja i da zemlja u kojoj danas ivimo vie nimalo ne
slii zemlji naih roditelja. To je zbog toga to nas je ubrzani razvoj natjerao
da u dvadeset godina prijeemo ono to se nekada prelazilo kroz brojne
generacije. Svi moramo ubrzano uiti druge jezike, druge naine ponaanja,
druge govore i ne osjeati se pritom ugroenima, ve dapae obogaenima.
Nau i tuu osobnost nikada ne smijemo svesti samo na jednu pripadnost
jer u tom sluaju tjeramo sebe i druge da svakako izaberemo onda se

15
osoba nae rascijepljena i razdvojena i to e stanje proivljavati s bolom,

gorinom ili bijesom, a takvi osjeaji nikada nisu jednostavni. Napetosti
identiteta mogu dovesti do tekih zastranjivanja.
Etniki i nacionalni identitet

Da bismo u kolama mogli raspravljati s uenicima o fenomenu kolektivnih identiteta, moramo prije toga sebi razjasniti i razgraniiti znaenje pojmova etniki i nacionalni identitet. Iako je nacionalni identitet samo jedan od mnogih kolektivnih identiteta koje osobe imaju, o njemu se najvie
raspravlja i nastava povijesti najvie je njime zaokupljena. Od poetka 19.
stoljea nacionalizam i oblikovanje nacionalnog identiteta dobiva posebno
mjesto meu europskim narodima. U veini europskih drava nacionalni
identitet je postao vaan u svezi s razvojem kapitalistike privrede i demokracije te igra osobito vanu ulogu u idejama graanskog prava. Meutim,
velik broj ratova i sukoba krajem 19. i tijekom 20. stoljea izazvan je na
osnovi nacionalne i etnike pripadnosti, stoga valja odgovoriti na pitanje:
koji su motivi koji dovode do sukoba meu etnikim ili nacionalnim zajednicama? Postojanje nacije samo po sebi nije nuno ni dovoljno za nastanak
sukoba. Uzroci sukoba imaju sloena i vrlo esto teko uoljiva ishodita.
Mnogi teoretiari drutva opisuju nacionalizam koji se pojavio u 19. stoljeu kao tenju slinu imperijalizmu u ime jedne, obino malobrojne
grupe, a ne itave nacije, prisvajaju se resursi ili prava koja su u osnovi
zajednika, nastojei pritom iskljuiti pripadnike drugih nacija. Dakle, sustavi moi, u cilju vlastitog samoodranja ili promjena, proizvode putem
ideologije mapu poruka u kojoj istiu svoje saveznike ili prijatelje, unutarnje i vanjske neprijatelje na taj nain homogeniziraju velike skupine koje
im pomau u odranju moi i bogatstva ili njihovoj preraspodjeli. Sustavi
moi utjeu na oblikovanje nacionalnog identiteta kod pojedinaca u vlastitoj zajednici, gdje se oni oblikuju u jakome monolokom govoru na otrim
binarnim oprekama izmeu Moga/Svoga/Naega nasuprot Tvomu/Tuemu/Njihovu.5 Nacionalni se identitet tako oblikuje u snanom patriotskom govoru. Strategije u tvorbi nacionalnog identiteta i njihovih simbola
su posvuda jednake od Engleske, preko Francuske, Italije, Slovenije, do
Hrvatske i dalje, a one su sljedee: imaginacija, totalizacija, naturalizacija,
generalizacija, diskriminacija, industrijalizacija i dominacija.6
5 Vjeran Katunari, Sporna zajednica, Najnovije teorije o naciji i nacionalizmu,
Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2003, str. 194.

6 Dubravka Orai Toli, Kulturni stereotipi, koncepti identiteta u srednjoeurop-
skim knjievnostima, Zagreb: FF press, 2006, str. 31.
16
Najprije se zamisle tj. imaginiriju neke ideje o Vlastitome nasuprot Tuemu. U patriotskom govoru su to dua ili duh naroda, npr. galski duh, jezik kao izraz narodne due, prolost
i tradicija. Sljedei je korak totalizacija. Slike o sebi i drugima
zamiljaju se kao apsolutna jedinstva i cjelovitosti. Raspon ide
od glorifikacije boanstvene cjeline Svoga (Sveto Njemako Carstvo Majica Rusija) i promidbe jedinstva do jadikovki to
jedinstva nema primjerice hrvatska nesloga ili hrvatski jal
kao uzrok za nacionalne nevolje i hrvatska utnja kao noviji
fenomen. Tako zamiljene ideje zatim se naturaliziraju odnosno
proglauju za stvarnu bit naroda, npr. idovsko lihvarenje. S
naturalizacijom je povezana generalizacija tj. poopavanje slika.
Tako je nastao kliej svi su Hrvati faisti ili svi su Srbi etnici. Generalizaciji se pridruuje diskriminacija iskljuivanje,
obespravljivanje i ocrnjivanje drugih. Takvi su izrazi narodni
i dravni neprijatelji crnuge i sl. Sljedea karika u tvorbenom lancu modernih identiteta masovna je proizvodnja simbola
i institucija. Zato je zaduena kulturna industrija. Oni pretvaraju
imaginarni svijet u realni. Himne, zastave, muzeji, nacionalne
akademije, grob neznanog junaka, anr povijesti nacionalnih
knjievnosti.7
Dakle glazba, opera, ples, plastine umjetnosti, knjievnost imaju zadau
poticati oduevljenje u ljudima i pridonijeti jaanju njihova nacionalnog
identiteta. kolski sustavi ostvaruju tu zadau kroz pojedine nastavne
predmete i javne manifestacije koje prireuju za djecu, roditelje i iru zajednicu.
U Francuskoj nakon proljea naroda 1848. godine vladajua elita meu
prvima prepoznaje vanost povijesti i kolstva u oblikovanju nacionalnog
identiteta kao kulturnog i emocionalnog vezivnog tkiva svih graana, te ih
poinje koristiti za stvaranje novog kolektivnog identiteta i za oblikovanje
francuske nacije. Time postaje jasno zbog ega se upravo pojava udbenika povijesti vezuje uz doba izgradnje nacije, a koju se openito datira u
razdoblje nakon ujedinjenja Italije i Njemake, posebice u doba postupnog
irenja obveznog osnovnog i zatim srednjokolskog obrazovanja. Francuska je u tom smislu izvrstan primjer.
Tamo je poraz iz 1870. godine uvjerio novu politiku elitu Tree
republike u nunost da se to prije od seljaka naprave Francuzi.
Na jednoj su strani bili kolski upravitelji koji su dijelili knjii-
7 Isto, str. 3132.

17
ce s uputama za uitelje o tome kako da uenike polako otprate

iz njihovih lokalnih petites patries u nacionalnu grande patrie,
dok se s druge strane irio mit o drevnom porijeklu nacije, Nos
ancetres les gaulois. U poetku su u pravilu udbenike povijesti
za osnovnu kolu pisali sveenici i laici, a za srednje i vie kole
profesionalni povjesniari.8
Pojedini moderni umjetnici u svim europskim zemljama, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju u procesu stvaranja modernih nacija i identiteta. Poseban
problem u svezi s tim procesom nastaje u trenutku kad se internalizacija
tih spoznaja uvruje kolektivnim zanosom u masovnim manifestacijama, usmjerenom umjetnou, odorama, zastavama, civilnim ili vojnikim
junatvom u kojima se velia vlastita nacija, a podreuje i poziva na unitavanje onih koji joj ne pripadaju, a pod vodstvom i nadzorom politikih
elita. Oit primjer za to je nacizam koji je temeljio svoju tenju na pojavi
jedne rase gospodara, arijevske rase, a cijela politika i moralna borba sastojala se u velianju te rase i u podreenosti ili unitenju Drugih. Oliver
Reboul opisao je ovakav nain obrazovanja i javnog djelovanja kao indoktrinaciju. Indoktrinacija postoji kad se neki skup spoznaja organizira u intelektualni sustav prikazan kao Istina, te kad taj sustav bude promaknut u
akciji pozivanjem na porive poput ljubavi prema vlastitoj grupi i mrnje za
ono to ne sudjeluje u toj vjeri.9 Indoktrinacija je, tvrdi Reboul, suprotna
izobrazbi za kritiki duh i autonomiji miljenja i kao takva pridruuje se
dogmatizmu. Sve moe biti podvrgnuto kritici osim ideologije prikazane
kao dogma. Suvremeni obrazovni sustavi moraju se oduprijeti ovakvom
nainu odgoja i obrazovanja mladih tvrdi on.10
Na prostoru Hrvatske proces stvaranja nacije u odnosu na srednju i zapadnu Europu ima svoje specifinosti. U 19. stoljeu hrvatska je kultura
i politika stvorila dvije ideologije: kroatocentrizam, koji u politici predstavlja Ante Starevi, te junoslavizam iji je predstavnik u politici Josip
Juraj Strossmayer. Proces stvaranja moderne hrvatske nacije i oblikovanje
nacionalnog identiteta na prostoru Hrvatske tijekom gotovo dva stoljea
obiljeio je sukob tih dviju ideja i njihovih simbolikih svjetova. Kolebanja
izmeu dviju ideologija sprijeila su tvorbu stabilnoga nacionalnog identiteta i pomakla stvaranje samostalne nacionalne drave na kraj 20. stoljea,
u doba kada je u veem dijelu Europe ve tekao proces globalizacije i uje-
8 Stefano Petrungaro, Pisati povijest iznova, Zagreb: Srednja Europa, 2009, str. 56.
9 Louis Legrand, Moralna izobrazba danas, Ima li to smisla?, Zagreb: Educa, 2001,
str. 45.
10 Isto, str. 46.
18
dinjenja Europe.11 Danas ove dvije ideologije znanstvenici osvjetljavaju iz

vizure nove metodologije.
Ranomoderni hrvatski slavizam bio je politika strategija pred
turskom opasnou s Istoka. Juraj Kriani odlazi 1659. godine u
Moskvu, trai od cara potporu protiv Turaka, predlae spajanje
zapadnog i istonog kranstva i zavrava 15 godina u sibirskome progonstvu. Godine 1700. u knjizi Croatia rediviva Pavao Riter Vitezovi predlae ujedinjenje Junih Slavena pod hrvatskim
imenom. Hrvatska identitetska proklamacija u doba romantizma
pod fiktivnim imenom ilirizma ukorijenjena je u toj slavenofilskoj tradiciji.12
Iz Hrvatskog narodnog preporoda ilirskog pokreta, proizale su oko
1860. godine dvije ideologije: pravaka Ante Starevia i jugoslavenska biskupa Strossmayera. Prva se ideja utjelovila u sloganu: Ni Be ni Peta,
nego samostalna Hrvatska, a druga u sloganu Hrvatska kulturni Pijemont koji ujedinjuje i oplemenjuje June Slavene. U to doba Hrvatska je,
tvrdili su njezini politiari, bila ugroena; s jedne strane joj je prijetila germanizacija, a s druge strane maarizacija. Ideja o ujedinjenju junoslavenskih naroda bila je svojevrstan odgovor na tu prijetnju. Taj aspekt nacionalne ugroenosti koju su proklamirali pojedini hrvatski politiari trebamo
imati uvijek na umu dok pratimo sudbinu jugoslavenske ideje.13 Prva je
ideologija, kroatocentrina, crpila svoje sadraje u dalekoj hrvatskoj prolosti kreui se pravocrtno kroz povijest. Vremenske toke koje slue kao
putokazi na ovom putu bile su sljedee: sedmo stoljee, doba narodnih kraljeva (deveto i deseto stoljee), 1102, 1527, 1712, i 1848. godina.14 Druga
je ideologija, jugoslavenska, bila okrenuta prema sretnoj budunosti Junih Slavena pod okriljem najkulturnijeg junoslavenskog naroda Hrvata.
Obje ideologije stvorile su vlastit patriotski govor i vlastit simboliki svijet.
Umjetnici i drugi kulturni djelatnici poput Antuna Gustava Matoa, Augusta enoe, Eugena Kumiia, Franje Rakog i kasnije Miroslava Krlee radili su u sklopu ovih dviju ideologija. Sredinji likovi kroatocentrine ideologije postali su znameniti predstavnici hrvatske vlasti: kraljevi, banovi i
plemii, a njen simboliki prostor ispunjen je priama i legendama o njima.
Tako je kult kralja Tomislava uvren 1925. godine na tisuitu obljetni11 Dubravka Orai Toli, nav. dj., str. 29
12 Isto, str. 36.
13 Josip upanov, Poslije potopa, Zagreb: Globus, 1995, str. 37.
14 Ustav Republike Hrvatske iz 1990. dodao je ovom nizu i sljedee godine; 1868,
1918, 1929, 1939, 1943, 1947, ustavi SR Hrvatske od 1963 do 1990, te Domovinski rat od 1991. do 1995.

19
cu krunidbe na Duvanjskom polju. Kult Zrinskih i Frankopana, stvoren u

romanu Eugena Kumiia Urota zrinsko-frankopanska obnovljen je 1971.
godine na 400. obljetnicu njihova smaknua u Bekome Novome Mjestu.
Jugoslavenska ideja koja je bila hrvatski kulturni konstrukt bila je u stvari
hrvatska politika strategija za rjeavanje vlastitih nacionalnih problema
u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ta je ideologija stvorila drugi mitski prostor:
iz hrvatske prolosti izvueni su likovi poput Matije Gubca, Matije Ivania
i Velog Joe. To sad nisu bili nacionalni mitovi, nego socijalno-revolucionarni motivi, prie i legende. Predstavnici tog imaginarija u knjievnosti
su August enoa i kasnije Miroslav Krlea i Vladimir Nazor. Nositelji ove
ideologije stvorili su i mnoge kulturne institucije, meu kojima je prva bila
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu utemeljena 1866.
godine. Zamisao je bila da ta institucija bude sredite buduih intelektualnih snaga za junoslavensko ujedinjenje. U Prvom svjetskom ratu kroatocentrina ideologija bila je potisnuta pod prijetnjom vanjske opasnosti pa
je prepustila svoje istaknuto mjesto jugoslavenskoj ideji. Prva Jugoslavija
nastala je iz te ideje i tog imaginarija. Meutim, pod krinkom jugoslavenstva u Kraljevini Jugoslaviji stvorena je velikosrpska diktatura koja je postala prijetnja svim ostalim narodima. To je bitno oslabilo jugoslavensku
ideju izmeu dvaju svjetskih ratova. Potisnuta kroatocentrina ideologija i
njezina neostvarena udnja za samostalnom dravom ponovno izbija u prvi plan poetkom Drugog svjetskog rata. Tako je nastala Nezavisna Drava
Hrvatska pod patronatom Hitlera. Meutim, okupacija zemlje u Drugome
svjetskom ratu stvorila je novu priliku za oivljavanje jugoslavenske ideje.
Tu povijesnu priliku realizirali su Tito i Komunistika partija Jugoslavije,
koja je pod geslom borbe protiv okupatora oivjela jugoslavensku ideju i
tako stvorila drugu Jugoslaviju. Jugoslavenska ideja pojavljuje se sada obuena u novo ruho, u ideologiju komunizma. Krajem etrdesetih godina 20.
stoljea pojavila se nova prijetnja: Staljinov SSSR. Ta je prijetnja ulila novu
snagu jugoslavenskoj ideji. Dolaskom Gorbaova na vlast i osobito ruenjem Berlinskog zida, ta je opasnost definitivno nestala. Ali u isto vrijeme
nad Hrvatsku i druge republike nadvila se nova prijetnja. Ona ovaj put dolazi iznutra, iz same Jugoslavije. Slobodan Miloevi, predsjednik Saveza
komunista Srbije, otvoreno je iskazao tenju za stvaranjem Velike Srbije i
tako razotkrio svoje imperijalistike planove. Hrvati se tako jo jednom vraaju na poetak kako bi sauvali svoju dravnost i ostvarili samostalnost.
Potisnuta kroatocentrina ideologija ponovno se uzdie i postaje snaga homogenizacije i otpora velikosrpskoj ideologiji. Tako smo samostalnu dravu ostvarili na samom izmaku 20. stoljea, kada je patriotski govor, kakav
smo poznavali posljednja dva stoljea, otplovio u veem dijelu Europe u
povijest. I kao to je ideja komunizma pokopana pod ruevinama Berlin-
20
skog zida, tako je ideja jugoslavenstva pokopana pod ruevinama Vukovara

i genocidom u Srebrenici.
Kriza i redefiniranje identiteta

U multinacionalnim dravama, kojih je u 20. stoljeu bilo na svim kontinentima (SAD, SSSR, Kina itd.) stvarao se i kroz obrazovni sustav njegovao
zajedniki nadnacionalni identitet jer je on oito, smatrali su mnogi, bio
jedan od uvjeta opstanka takve zajednice. Druga Jugoslavija u tome nije bila izuzetak. Prilikom popisa stanovnitva u Jugoslaviji 1981. godine jedna
znaajna manjina (1,219.024 stanovnika ili 5,4% ukupnog stanovnitva)
izjanjavala se Jugoslavenima. To upuuje na stvaranje nadnacionalnog jugoslavenskog identiteta. Koji su to ljudi bili? To su bili, na prvome mjestu,
ljudi iz mjeovitih brakova. Naime, socijalni mehanizam koji je proizvodio
jugoslavenski identitet bio je upravo mjeoviti brak.15 Da bi smanjili diferencijaciju unutar obiteljske grupe i time ojaali zajednitvo obitelji, supruzi su se esto odricali svoga nacionalnog identiteta i prihvaali zajedniki,
jugoslavenski identitet.16 Ali bilo je i drugih motivacija zbog kojih su ljudi prihvaali ovaj zajedniki identitet, dok se njihov prvobitni nacionalni
identitet povlaio u pozadinu. Devedesetih godina prolog stoljea, nestankom Jugoslavije, raspada se i jugoslavenski identitet. Pojedinci su morali
redefinirati svoje pripadnosti. Supruzi naputaju domovinu i odlaze u inozemstvo gdje nastavljaju obiteljski ivot. Oni postaju apatridi ljudi koji
su iskorijenjeni iz vlastitog identiteta i koje stigmatiziraju oba etnikuma iz
kojih vode podrijetlo. Razdvojeni supruzi, a njihov broj nije bio malen, naputaju jugoslavenski identitet i vraaju se svom prvobitnom nacionalnom
identitetu.17 Njihovo fiziko razdvajanje odraava se snano na njihovu djecu. Djeca se sada resocijaliziraju i prihvaaju identitet onog roditelja s kojim ive.18 Oni koji su ostali ivjeti u bivoj Jugoslaviji takoer redefiniraju
svoju pripadnost. Palestinsko-francuski humanist Amin Maalouf slikovito
15 Josip upanov, nav. dj., str. 41 i 43.
16 Isto, str. 41.
17 Odnos politike elite i kranskih crkava (pravoslavne i katolike) na prostorima
bive Jugoslavije i stigme koju su oni bacili na mjeoviti brak te ulozi medija u
tom procesu opisao je sociolog i filozof Robert Blaevi s Pravnog fakulteta u
Rijeci u knjizi Karizma objavljenoj u Rijeci 2006. godine.
18 Naalost mi, kako to objanjava Josip upanov u svojoj knjizi Poslije potopa,
nemamo nikakvih istraivanja o sudbini ovih ljudi kako na prostoru bie Jugoslavije tako niti u zemljama EU koje su ih primile kao izbjeglice. Mi nemamo
odgovor na pitanje kako su ti ljudi proivjeli dramu izgubljenog identiteta: jesu
li se psiholoki nali u slinoj situaciji kao i prognanici da sanjaju o povratku
u Jugoslaviju kao to prognanici sanjaju o povratku u svoje domove? O svemu

21
je objasnio ovaj proces redefiniranja identiteta na prostoru bive Jugoslavije

na primjeru pedesetogodinjeg graanina iz Sarajeva:
Jo 1980-ih taj je ovjek ponosno izjavljivao da je Jugoslaven. Pri
bliem ispitivanju pojasnio je da ivi u Republici BiH i da potjee iz tradicionalno muslimanske obitelji. Isti ovjek 12 godina
kasnije, u jeku rata, spontano i sa estinom odgovara Ja sam
musliman!. Potom dodaje da je Bonjak i nije mu drago ako ga
podsjeamo da se nedavno izjanjavao kao Jugoslaven. Kada bismo ga danas sreli na ulici i zapitali ga kako se osjea, izjasnio
bi se najprije kao Bonjak, a zatim kao musliman; redovito posjeuje damiju to prije nije inio. Dodaje da je njegova zemlja
oduvijek dio Europe te da se nada kako e ju jednog dana vidjeti
kao lanicu Europske Unije. to e se desiti za 20 godina? Kako
e se on onda opredjeljivati? Koju e od svojih pripadnosti staviti na prvo mjesto? Europsku? Muslimansku? Bonjaku? Neku
drugu? Svi ti elementi tvore njegov identitet. Taj je ovjek roen
u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji, po svom jeziku pripada
junim Slavenima koji su nekada ivjeli u zajednikoj dravi, a
koji danas vie nisu u njoj. On ivi na podruju koje je nekada
bilo otomansko, zatim austrijsko i koje je sudjelovalo u velikim
dramama europske povijesti. U svakom razdoblju njegova ivota,
jedna ili druga njegova pripadnost se preuveliavala do takve
toke da je zasjenila sve druge.19
Dakle, u svakom ovjeku susreemo mnoge pripadnosti koje se isprepliu,
hijerarhiziraju i ponekad meusobno suprotstavljaju. Identiteti se stalno
mijenjaju, pod prisilom, nasljeivanjem ili slobodno. Etniki i nacionalni identitet u toj hijerarhiji kod mnogih ljudi zauzima znaajno mjesto, a
njegovo redefiniranje vrlo esto je potaknuto politikim i drutvenim zbivanjima u zemlji.
Nacionalni i etniki identiteti se uvelike temelje na odreenoj interpretaciji zbivanja u prolosti. Razlog tomu je prihvaanje ideje o zajednikom
podrijetlu. Bitna je karakteristika svih identiteta i nacionalnih ideologija
koje su u njihovoj pozadini prenaglaavanje i neupitnost tog kontinuiteta
iako etnogeneza skupina to ne potvruje. Naime, etnogenezu svih etnikih
i nacionalnih skupina vie obiljeavaju asimilacije pristiglog stanovnitva i
njihovo mijeanje, koje uvjetuje gubljenje postojeih i primanje novih iden-
tome ne znamo nita pouzdano. Vjerujemo da e sociolozi ovu pojavu istraiti i

o tome ipak rei svoju rije.
19 Amin Maalouf, nav. dj., str. 123.
22
titeta. O tome najbolje svjedoi prolost koja je groblje nestalih identiteta,

a nestanak ee znai istrebljenje, negoli asimilaciju ili integraciju u neki
novi identitet.20 No za odreenu (mitsku) interpretaciju prolosti nacije
nije bitno koliko je istinita, nego koliko ljudi u nju vjeruje. Drugim rijeima to to interpretacija ne moe izdrati test historiografske provjere ne
umanjuje njezinu snagu da oblikuje osjeanje zajednitva i spremnost ljudi
da zajedniki djeluju. No mitologija postoji i na mnogo manje apstraktnoj
razini od ove. Pojedini povijesni dogaaji, heroji i vojskovoe (npr. kralj
Tomislav, ban Jelai) ili sjeanje na velike rtve (Armenci i idovi) neizostavni su dio sjeanja pojedinih nacionalnih skupina i dio mi osjeaja.
Dravne institucije i politike elite obilno se slue tim interpretacijama
prolosti i sjeanjima kada im je to potrebno u ouvanju steenog poloaja
ili zadobivanju novog.
Zakljuak
Zacijelo danas u Europi svi zapaamo sve ea i intenzivnija sukobljavanja dviju pripadnosti: viestoljetnoj naciji-dravi i Europskoj Uniji koja
se tek izgrauje. Napetosti otvaraju sljedea pitanja: Koliko je onih koji
sebe danas nazivaju Europljanima, od Portugala do Poljske, od Norveke
do Hrvatske, a koji istovremeno osjeaju snanu, duboku pripadnost svom
narodu? Hoe li Europska Unija poput SAD-a uspjeti stvoriti zajedniki
nadnacionalni identitet bez sukoba i novih podjela? Moe li se na poetku
21. stoljea stvoriti multinacionalna drava bez zajednikog nadnacionalnog identiteta? Zasigurno bi se obrazovni sustavi i osobito nastava povijesti
trebali liiti ideologije, a uitelji i nastavnici svoju djelatnost preusmjeriti
promicanju otvorenog morala kod mladih, morala koji karakterizira potivanje Drugih i Drugaijih, autonomija miljenja i kritiki duh nasuprot proroanskom kolektivistikom moralu koji nas stoljeima zaokuplja.
20 Ilija ivkovi, eljka porer i Duko Sekuli, Asimilacija i identitet, Zagreb:
kolska knjiga, 1995, str. 4647.
23
Ljiljana Dobrovak
Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u

Hrvatskoj od 1868. do 1941. godine
1. Historiografija o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj
Novija hrvatska historiografija sve vie pozornosti posveuje povijesti nacionalnih manjina s obzirom na njihovu ulogu u hrvatskome politikom,
drutvenom i kulturnome ivotu. Mnogi su se autori bavili nacionalnim
manjinama objavljujui radove i monografije o odreenom segmentu te
problematike ili sustavno istraujui pojedine manjine. Zbog opirnosti
grae, u ovom pregledu navode se samo najvanija djela odnosno selektivan pregled historiografije o pojedinim manjinama, s ciljem ukazivanja i
upuivanja na stanje istraenosti istih.
Posebice ovdje istiem pregled historiografije o nacionalnim manjinama,
koje su pripremili Vladimir Geiger1 i Bosiljka Milinkovi.2 Osim tih opih pregleda, u novijoj hrvatskoj historiografiji javljali su se i pregledi historiografije o pojedinim manjinama. Tako je B. Milinkovi dala pregled
historiografije o srpskoj nacionalnoj manjini,3 Ivo Goldstein pregled historiografije o idovima u Hrvatskoj,4 Vlatka Dugaki pregled historiografije
1 Vladimir Geiger, Etnike skupine/zajednice u Hrvatskoj u suvremenoj hrvat-
skoj historiografiji, Historijski zbornik, 60 (2007), Zagreb, str. 323367.

2 Bosiljka Milinkovi, Bibliografija radova o nacionalnom pitanju i nacionalnim
odnosima, Zagreb, 1992.

3 Bosiljka Milinkovi, O Srbima u Hrvatskoj, Selektivna i djelomino anotira-
na bibliografija 19841996, Ljetopis Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta 1

(1996), str. 361441; Bosiljka Milinkovi, O Srbima u Hrvatskoj prema pisanju
Arkzina 19911997. Bibliografija, Ljetopis Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta, 2 (1997), str. 430444; Bosiljka Milinkovi, O Srbima u Hrvatskoj, Selektivna
bibliografija 19841999. godine, Zagreb, 2001; Bosiljka Milinkovi, O Srbima
u Hrvatskoj, Selektivna bibliografija 19992002. godine (s dopunom bibliografiji
19841999), Ljetopis Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta, 7 (2002); Bosiljka
Milinkovi, O Srbima u Hrvatskoj, Selektivna bibliografija 19451984, Ljetopis Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta, 10 (2005), str. 266357.
4 Ivo Goldstein, Historiografija o idovima u Hrvatskoj, Radovi Zavoda za hr-
vatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 3637(20022004),

str. 285290.
24
o ekoj manjini,5 a Zdravka Zlodi selektivnu bibliografiju o Rusinima/

Ukrajincima.6 Openito o poloaju manjina pisali su Zoran Janjetovi, koji
je u svojoj monografiji obuhvatio sve manjinske zajednice u meuratnoj
Jugoslaviji (19181941),7 i Mihael Sobolevski, koji je dao pregled poloaja
nacionalnih manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji.8 Vrijedan doprinos povijesnom pregledu i poloaju nacionalnih
manjina u Hrvatskoj, s naglaskom na suvremeno razdoblje, takoer je dao
politolog Sinia Tatalovi, koji se ujedno osvrnuo i na organiziranost i programe nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.9
U suvremenoj hrvatskoj historiografiji nije svim manjima pridavana jednaka istraivaka pozornost, tako da su srpska, idovska ili primjerice
njemaka manjina znatno bolje istraene negoli slovenska, makedonska,
maarska, eka, slovaka, ukrajinska ili rusinska. S jedne strane uzrok
toj injenici valja traiti u broju i teritorijalnoj rasprostranjenosti pojedine
manjine, a s druge strane utjecaju pojedine manjine na kreiranje politikoga, drutvenoga, kulturnoga ili gospodarskoga ivota. Stoga ne udi da je
ponajvie radova u hrvatskoj historiografiji, to je i razumljivo, posveeno
upravo srpskoj manjini, iji su pripadnici znatno utjecali na hrvatsku prolost tijekom XIX. i XX. stoljea.10 Povijest idova u Hrvatsko takoer je na
5 Vlatka Dugaki, Historiografija o esima u Hrvatskoj, Historijski zbornik, 62, 1,
Zagreb, 2009, str. 233250.

6 Zdravka Zlodi, Rusini/Ukrajinci u Hrvatskoj. Etape doseljavanja i problem ime-
na, Scrinia Slavonica, 5 (2005), Slavonski Brod, str. 408431.

7 Zoran Janjetovi, Deca careva, pastorad kraljeva, Nacionalne manjine u Jugo-
slaviji 19181941, Beograd, 2005.

8 Mihael Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, Dijalog povje-
sniara istoriara, 2. Zagreb, 2000, str. 396410.

9 Sinia Tatalovi, Nacionalne manjine u Hrvatskoj, Split, 2005.
10 Drago Roksandi, Srbi u Hrvatskoj. Od 15. stoljea do naih dana, Zagreb, 1991;
Drago Roksandi, Bogom izabrani narod ili hrvatski i srpski etnokonfesionalni nacionalizam u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini u proljee 1848. godine,
Dijalog povjesniara istoriara, Zagreb, 2001, 4, 3349. Nikica Bari, Srpska
pobuna u Hrvatskoj. 19901995, Zagreb, 2005; Ivo Banac (ur.), Srbi u Hrvatskoj
juer, danas, sutra, Zagreb, 1998; Mato Artukovi, Ideologija srpsko-hrvatskih
sporova (Srbobran 18841902), Zagreb, 1991; Mato Artukovi, Poloaj Srba u
Banskoj Hrvatskoj 18831903, Analiza srpske izdavake djelatnosti (doktorska
disertacija), Zagreb, 1999; Mato Artukovi, Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba),
Slavonski BrodOsijek, 2001; Nives (Natalija) Rumenjak, Khuenovi Srbi 1881
1892. Obrisi kolektivne biografije (magistarski rad), Zagreb, 2000; Nives (Natalija) Rumenjak, Politika i drutvena elita Srba u Hrvatskoj potkraj 19. stoljea
(doktorska disertacija), Zagreb, 2003; Nives (Natalija) Rumenjak, Srpski zastup
nici u Banskoj Hrvatskoj. Okvir za kolektivnu biografiju 18811892, Zagreb,
LJILJANA DOBROVAK: POVIJEST NACIONALNIH I VJERSKIH ZAJEDNICA U HRVATSKOJ

OD 1868. DO 1941. GODINE
25
samome vrhu interesa hrvatske historiografije posveene manjinama, to

je rezultiralo brojnim radovima.11 Uz srpsku i idovsku manjinu, hrvatska historiografija tradicionalno je iskazivala vei interes za talijansku,12
2003; Nives (Natalija) Rumenjak, Politika i drutvena elita Srba u Hrvatskoj

potkraj 19. stoljea. Uspon i pad srpskoga kluba, Zagreb, 2005.
11 Ivo Goldstein (ur.), Antisemitizam, holokaust, antifaizam (zbornik), Zagreb,
1996; Ivo Goldstein, Stjepan Radi i idovi, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 29 (1996), str. 208216; Ivo
Goldstein, Solidarnost i pomo idovima u Hrvatskoj, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 3436 (20012004),
str. 205228; Ivo Goldstein, idovi u Zagrebu 19181941, Zagreb, 2004; Mirjana
Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, Dva stoljea povijesti i kulture
idova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998, str. 106126; Melita vob, Migracije
i promjene u idovskoj populaciji, Migracijske i etnike teme, 11 (1995) 34, str.
231289; Melita vob, idovi u Hrvatskoj, Migracije i promjene u idovskoj populaciji, Zagreb, 1997; Melita vob, idovi u Hrvatskoj idovske zajednice / Jews
in Croatia Jewish communities, 12. Zagreb, 2004; Melita vob, idovska populacija u Hrvatskoj i Zagrebu, Zagreb, 2011; Zlata ivakovi-Kere, Udio idova
u gospodarstvu Osijeka u prvoj polovici 20. stoljea, Osjeki zbornik, 28 (2007),
str. 161170; Ljiljana Dobrovak, idovi u hrvatskim zemljama 1848/1849, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 30
(1997), str. 7789; Ljiljana Dobrovak, Hrvatska javnost prema idovima krajem
19. stoljea (za vrijeme Dreyfusove afere od 18941899) (magistarski rad), Zagreb,
2003; Ljiljana Dobrovak, Emancipacija idova u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji
i Dalmaciji u 19. stoljeu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 37 (2005), str. 125143; Ljiljana Dobrovak,
Prvi cionistiki kongres u Osijeku 1904. godine, asopis za suvremenu povijest,
37 (2005) 2, str. 479495; Ljiljana Dobrovak, Privremena prisutnost idova u
Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji u 17. i 18. stoljeu, Povijesni prilozi, 24 (2005)
29, str. 167189; Ljiljana Dobrovak, idovi u banskoj Hrvatskoj u zbivanjima
19031904., asopis za suvremenu povijest, 37 (2005) 3, str. 635652; Ljiljana
Dobrovak, Odjeci Dreyfusove afere u Hrvatskoj javnosti od 1894. do 1906.,
Historijski zbornik, 60 (2007), str. 129159; Ljiljana Dobrovak, Razvoj idovskih
zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (17831873) (doktorska disertacija),
Zagreb, 2007; Ljiljana Dobrovak, Novi prilozi o idovima u Koprivnici i okolici
od kraja 18. stoljea do 1848. godine, Podravina, 7 (2008) 13, str. 8493; Ljiljana
Dobrovak, Broj idova u Hrvatskoj prema popisu 1857. godine, Historijski
zbornik, Zagreb, 63 (2010) 1, str. 117133.
12 Duko Kliek, Talijani u Slavoniji od 1880. do 2005. godine / Italiani in Slavonia
dal 1880 al 2005, Lipik, 2006; Nevio eti, Dello stato e della nazione Croa
ta e della posizione delle minoranze nazionali dallanno 1848 fino al 1998. /
O hrvatskoj dravi i naciji i poloaju nacionalnih manjina od godine 1848. do
1998., Dometi, 9 (1999) 16, str. 4858; Nikica Kolumbi, Talijanski teatar na
hrvatskoj jadranskoj obali u XIX. stoljeu, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru Sveuilita u Splitu, 30(19901991) 20, str. 165186; Darko Dukovski, Faistiki sindikati u Istri 19191929, asopis za suvremenu povijest, 26 (1994)
3, str. 451474; Darko Dukovski, Faizam u Istri. 19181943, Pula, 1998; Darko
26
njemaku i austrijsku,13 a znatno manji za maarsku manjinu.14 U zadnje

vrijeme dosta je radova posveeno povijesti eke i slovake manjine.15
Dukovski, Nacionalne manjine u Istri u 20. stoljeu, Dijalog povjesniara
istoriara, Zagreb, 2000, 2, str. 411427; Darko Dukovski, Egzodus talijanskog
stanovnitva iz Istre 19451956., asopis za suvremenu povijest, 33 (2001) 3,
str. 633667. Franko Dota, Zaraeno porae, Konfliktni i konkurentski narativi
o stradanju i iseljavanju Talijana Istre, Zagreb, 2010; Ivan Blaevi, Talijanska
manjina u Istri nakon drugog svjetskog rata, Gospodarstvo Istre, 7, Pula, 1994,
str. 7382.
13 Vladimir Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Ju-
goslaviji (19181941), Dijalog povjesniara, br. 2, Zagreb, 2000, str. 429445;

Vladimir Geiger i Ivan Jurkovi, to se dogodilo s Folksdojerima? Sudbina Nijemaca u bivoj Jugoslaviji, Zagreb, 1993; Vladimir Geiger i Ivan Jurkovi, Poloaj
njemake manjine u bivoj Jugoslaviji (s posebnim osvrtom na razdoblje nakon
drugog svjetskog rata), Historijski zbornik, 46 (1993) 1, str. 165185; Vladimir
Geiger i Ivan Jurkovi, Nestanak Folksdojera. Zagreb, 1997; Vladimir Geiger i
Ivan Jurkovi, Austrijanci u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) nakon Drugoga svjetskog
rata, Hrvatska revija, 2(2002) 3, str. 7781; Vladimir Geiger i Ivan Jurkovi,
Sudbina jugoslavenskih Nijemaca u hrvatskoj i srpskoj knjievnosti, Zagreb,
2010; Goran Richemberg Beus, Nijemci, Austrijanci i Hrvati: prilozi za povijest
njemako-austrijske manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ZagrebSarajevoOsijek, 2010.
14 Arijana Kolak, O Maarima i maarskoj politici u javnosti banske Hrvatske
184849. (magistarski rad). Zagreb, 2006; Arijana Kolak, Izmeu Europe i Azije,
Hrvati i Maari u propagandnom ratu 1848/49., Povijesni prilozi, 27(2008) 34,
str. 175193; Dinko okevi, Hrvati u oima Maara, Maari u oima Hrvata, Kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugoga, Zagreb, 2006; Ivan
Balta, Julijanska akcija kroz maarske kole u Hrvatskoj i Slavoniji te Bosni i
Hercegovini krajem XIX. i poetkom XX. stoljea, Motrita, 2001, 22, str. 7996;
Ivan Balta, Julijanska akcija u Bosni i Hercegovini. S osvrtom i na Hrvatsku i Slavoniju, Zagreb, 2006; Boena Vranje-oljan, Naseljavanje Maara u Slavoniji
18801910., u: Zbornik Mire Kolar-Dimitrijevi. Zbornik radova povodom 70.
roendana, Zagreb, 2003, str. 257270.
15 Vesna Baksa, O nainu ivota i obiajima Slovaka doseljenih u Markovac Na-
iki, Markovac Naiki, 2002; Josip Buturac, Zajedniki ivot Hrvata i eha u
selima Poeke kotline, Zagreb, 1971; Josip Buturac, Zajedniki ivot Hrvata i
eha u selima Poeke kotline 19001940., Zbornik za narodni ivot i obiaje
junih Slavena, knjiga 45, Zagreb, 1971; Milan Krajovi, Slovaci u politikom
razvitku Trojedne Kraljevine u drugoj polovici XIX veka, Zbornik Matice srpske za istoriju, 14, 1976; Kveta Kuerova, Slovaci u Hrvatskoj, 2005; Kvetoslava
Kuerova, Slovaci u Iloku i okolici, Istona Hrvatska: OsijekVukovarIlok,
Zbornik radova, Osijek, 2002, str. 93119; Ivo Nejami, esi u Hrvatskoj: kratka analiza suvremenih demografskih procesa, Geografski horizonti, 37, 1990,
2, 3337; Vidosava Nikoli, Prilog prouavanju kolonizacije stanovnitva eke i Moravske na podruju generalata i Slavonije 18241830., Zbornik Matice
srpske za drutvene nauke, 46, 1967; Sinia Njegovan Starek, esi u Pakracu,
Prekopakri i Lipiku, 2008; Marjan Lipovac i Franjo Vondraek, esi Zagrebu

27
Kako smo ve istaknuli, nije svim manjinama u suvremenoj hrvatskoj historiografiji pridavana jednaka pozornost. Meutim, i u toj drugoj skupini postoje velike razlike u istraenosti. Dok su Albanci16 i Vlasi17 relativno dobro zastupljeni u istraivanjima, dotle se radovi o Slovencima,18
Crnogorcima,19 Cincarima (Grci),20 Makedoncima,21 Rusima,22 Rusinima
Zagreb esima, Zagreb, 2009; Vlatka Dugaki, eka i slovaka manjina u meuratnoj Jugoslaviji (19181941), doktorski rad, Zagreb, 2011.
16 Frok Zefiq, Albanci Klementinci u Hrtkovcima i Nikincima (17371997), Zagreb,
1997; Frok Zefiq, Mihael Summa. Nadbiskup skopski (16951777), Osijek, 1994;
Zeqirja Neziri, Hrvatsko-albanske knjievno kulturne veze od narodnog preporoda do 1912. godine, Zagreb, 1991; Zeqirja Neziri i Aleksandar Stipevi, Historia dhe bibliografia e Arberesheve te Zares, Shkup, 1997; Aleksandar Stipevi, Interpretime albanologjike, Skup, 1994; Lovorka orali, Albanska obitelj
Ginni u povijesti Dalmacije i Istre: (XVI. i XVII. st.), Prilog poznavanju komunikacija du istonojadranske obale, Povijesni prilozi, 25 (2007) 33, str. 271287;
Lovorka orali, Albanska obitelj Kruta i neki njezini zasluni pojedinci, Prilog
poznavanju istonojadranskih komunikacija u ranom novovjekovlju, Historijski zbornik, 62 (2009), str. 371390.
17 Zef Mirdita, Vlasi u jugoslavenskoj historiografiji, asopis za suvremenu povi-
jest, 34 (2002) 1, str. 201218; Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004;
Zef Mirdita, Vlasi, Starobalkanski narod (od povijesne pojave do danas), Zagreb,
2010; Marko ari, Vlasi na Tromei. Suivot u sukobima u graninim drutvima i kulturama Morlakije (1617. stoljee) (doktorska disertacija), Zagreb, 2010.
18 Vinko kafar, Kapucini Slovenci u Hrvatskoj kapucinskoj kustodiji i provin-
ciji, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varadin, 1213 (2001), str. 147163;
Silvan Jerman i Ilinka Todorovski, Slovenski dom v Zagrebu 19291999, Zagreb, 1999; Barbara Riman i Kristina Riman, Slovenski dom Kulturno prosvetno
drutvo Bazovica, Rijeka, 2008; Melita Forstneri Hajek, Zagrebaki Slovenci:
20052007, Zagreb, 2007.
19 Radoslav Rotkovi, Dokumenti o Perojcima u Istorijskom arhivu u Kotoru, Ta-
bula, 1999, 2, str. 103109; Josip Milievi, Dosadanji etnografski opis Peroja,
Tabula, 1999, 2, str. 121128; Sava Bogdanovi i Ivan Cifri, Crnogorci u Hrvatskoj, Zagreb, 2011; Marjan Mao Milji (ur.), Peroj, Crnogorci u Peroju 16572007,
Crna Gora, 2007; tokovi Alojz, Peroj Crnogorska enklava u Istri: (kulturno
povijesni, jezini i tradicijski prikaz), doktorska disertacija, Osijek, 2009.
20 Vesna Cvjetkovi-Kurelec, Grci na Gradecu krajem 18. i poetkom 19. stolje-
a, Zagrebaki Gradec 12421850, Zagreb, 1994, str. 305311; Drago Roksandi,

Pravoslavna crkvena opina na podruju Gradeca izmeu Patenta o toleranciji
1781. i revolucije 1848/9. godine, Zagrebaki Gradec 12421850, Zagreb, 1994,
str. 277292.
21 Blago Jovanovski, Hrvatsko-makedonske knjievne veze kroz stoljea, Zagreb,
2002; Ognen Bojadinski, Makedonci u Hrvatskoj. Kronoloki aspekti, Zagreb,

2007.
22 Sanja Slukan, Ruski emigranti u Hrvatskoj, Knjievna smotra, 29 (1997) 23,
str. 165176; Tatjana Pukadija-Ribkin, Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kul-
28
i Ukrajincima23 i Poljacima24 mogu nabrojati na prste jedne ruke. Sve

donedavno to je vrijedilo i za Bonjake25 i Rome,26 meutim oni su zahvaljujui mlaim istraivaima danas znatno bolje obraeni.
2. Pojam nacionalne manjine danas i u prolosti

Kao to smo vidjeli iz pregleda hrvatske historiografije, moemo zakljuiti
da u Hrvatskoj tradicionalno ivi veliki broj nacionalnih manjina, a najvie su koncentrirane u Istri, sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu, Banovini,
turnom ivotu Zagreba, Zagreb, 2007; Miroslav Jovanovi, Doseljavanje ruskih

izbjeglica u Kraljevini SHS: 19191924, Beograd, 1996; Irena Luki (prir.), Ruski
emigranti u Hrvatskoj izmeu dva rata: rubovi, memorija, Zagreb, 2006.
23 Slavko Burda (ur.), Rusini i Ukrajinci u Republici Hrvatskoj 19911995, Zagreb,
1995; Slavko Burda (ur.), Kulturno prosvjetno drutvo Rusina i Ukrajinca Zagreba (19921997), Zagreb, 1997; Slavko Burda i Boris Graljuk, Ukrainci Horvatii, Materiali i dokumnety / Ukrajinci Hrvatske, Materijali i dokumenti, Zagreb,
2002; Nada Baji, Rusnaci (Rusini), Vinkovci, 2003; Zdravka Zlodi, Rusini/
Ukrajinci u Hrvatskoj. Etape doseljavanja i problem imena, Scrinia Slavonica,
5 (2005), str. 408431; Zdravka Zlodi, Rusini/Ukrajinci u hrvatskim zemljama:
etape doseljavanja, doktorska disertacija, Zagreb, 2010; Paul Robert Magosci,
Narod niotkuda. Ilustrirana povijest Karpatorusina, Uhorod, 2009; Vlado Kostelnik i Gavryil Taka, 40 roki Sojuz i Ukrajncoh Republiki Gorvatskej/40 godina saveza Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske 19682008, Vukovar, 2008.
24 Mihael Sobolevski, Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji tijekom Drugoga
svjetskog rata, Dijalog povjesniara istoriara, 3. Zagreb, 2001, str. 372388;

Damir Agii (ur.), Hrvati i Poljaci narodi daleki i bliski, Zagreb, 2003.
25 Zlatko Hasanbegovi, Muslimani u Zagrebu 18781945. Doba utemeljenja, Za-
greb, 2007; Hadem Hajdarevi, Muslimani u Puli: 19692009, Pula, 2009; evko
Omerbai, Islam i muslimani u Hrvatskoj, Zagreb, 2010.
26 Danijel Vojak, Romsko stanovnitvo u popisima stanovnitva u Hrvatskoj i
Slavoniji u razdoblju 18501910., asopis za suvremenu povijest, 36 (2004) 2,

str. 701728; Danijel Vojak, Biljeke iz povijesti Roma u Slavoniji 18501941.,
Scrinia Slavonica, 5 (2005), str. 432461; Danijel Vojak, Percepcija romskog stanovnitva u hrvatskom drutvu na podruju Savske banovine u razdoblju 1929
1939. (magistarski rad), Zagreb, 2006; Danijel Vojak, O prouavaju Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija?, Historijski zbornik,
63 (2010) 1, str. 215240; Okrugli stol Romi u Hrvatskoj danas, Zagreb, 1998;
Romi. Interdisciplinarni prikaz, Zagreb, 2004; Romi u Drugom svjetskom ratu,
13. Zagreb, 20062009; Danijel Vojak, Romi u popisima stanovnitva 1921.
i 1931. na podruju Hrvatske, Migracijske i etnike teme, 4, Zagreb, 2004, str.
447476; Danijel Vojak, Zakonsko reguliranje poloaja romskog stanovnitva na
podruju banske Hrvatske 18731918., Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 37,
Zagreb, 2005, str. 145162; Danijel Vojak, U predveerje rata: poloaj romskog
stanovnitva u Banovini Hrvatskoj u razdoblju od 1939. do 1941, (doktorska
disertacija), Zagreb, 2011.

29
zapadnoj i istonoj Slavoniji i Baranji. Neke nacionalne manjine od uvijek

ive na ovim prostorima, dok su se pripadnici drugih nacionalnih manjina,
doseljavali u razliitim razdobljima.27 Poloaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj mogao bi se podijeliti u nekoliko razdoblja:
1. razdoblje do Austro-Ugarske do 1868.
2. u Austro-Ugarskoj od 18681918.
3. u Kraljevini Jugoslaviji od 19181941.
4. razdoblje NDH 19411945.
5. u socijalistikoj Jugoslaviji od 19451990. i
6. u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas.
U ovom radu naglasak e biti na razdoblje Austro-Ugarske i razdoblje Kraljevine Jugoslavije. Da bi smo mogli govoriti o poloaju nacionalne manjine, trebali bismo prvo objasniti pojam nacionalna manjina iz nekoliko
aspekta. Prema hrvatskom Ustavnom zakonu iz 2000. godine definicija
nacionalnih manjina glasi: Nacionalna manjina je skupina hrvatskih dravljana iji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike
Hrvatske, a njeni lanovi imaju etnika, jezina, kulturna i/ili vjerska obiljeja razliita od drugih graana i vodi ih elja za ouvanjem tih obiljeja
(lanak 5. Ustavnog zakona).28
Prema Leksikonu migracijskog i etnikog nazivlja manjina u irem smislu
ukljuuje sve drutvene skupine ili zajednice na podruju RH koje su u manjinskom poloaju prema veini s obzirom na njihove drutvene, vjerske,
nacionalne, jezine i ine odlike; u uem je smislu rije o manjem brojnim
etnikim i nacionalnim zajednicama ili manjinama, odnosno graanima
iste vjerske, rasne ili jezine pripadnosti kojima se kroz pravni sustav jam-
27 Vie o povijesno-politikim razdobljima doseljavanja stanovnitva kod: Alica
Wertheimer-Baleti i Anelko Akrap, Razvoj stanovnitva Vukovarsko-srijemske upanije s posebnim osvrtom na ekonomsku strukturu od 1971. do 2001.,
Drutvena istraivanja, 9394, sijeanjtravanj, Zagreb, 2008, str. 5175; Sinia Tatalovi, Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, Politika misao, vol.
XXXVIII, (2001), br. 3, Zagreb, str. 9597; Sinia Tatalovi, Nacionalne manjine
u Hrvatskoj, Split, 2005, str. 1731.
28 Prema Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etnikih i
nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj iz 2000. godine priznata su prava (22): Albancima, Austrijancima, Bonjacima, Bugarima, Crnogorcima, esima, Maarima, Makedoncima, Nijemcima, Poljacima, Romima, Rumunjima, Rusima, Rusinima, Slovacima, Slovencima, Srbima, Talijanima, Turcima,
Ukrajincima, Vlasima, idovima i drugim etnikim i nacionalnim zajednicama.
(N. N. br. 105/2000).
30
i slobodno razvijanje njihovih posebnosti u okviru veinske zajednice.29

Odnosno, kako je navedeno u tekstu M. Sobolevskog: Nacionalna manjina
je etniki, u pravilu, sastavni dio nekog drugog naroda u drugoj dravi ili
drugim dravama, to vrijedi i za nacionalne manjine koje nemaju (Romi)
ili nisu imali vlastite drave (idovi) nego su ivjeli u brojnim dravama.30
Meutim u razdoblju od 1868. do 1941. godine to nije bilo tako jednostavno. Budui da je Habsburka Monarhija, odnosno Austro-Ugarska, pa
i kasnija Kraljevina Jugoslavija, bila multinacionalna i multikonfesionalna
drava, moemo govoriti samo o vjerskim zajednicama, narodnostima i njihovom poloaju, a ne o nacionalnim manjinama u dananjem smislu. Kada
govorimo o vjerskim zajednicama do 1918. i nakon, mislimo na rimokatoliku, idovsku (izraelitiku), pravoslavnu (grko-istonu), protestantsku
(evangeliko augsburku i helvetsku), i islamsku (muhamedansku) vjersku
zajednicu.
3. Poloaj vjerskih zajednica u Hrvatskoj do 1918. godine.

U Hrvatskoj su ve u srednjem vijeku gradovi (Zagreb, Osijek, Varadin)
privlaili nove useljenike. Neto slabije je doseljavanje stranaca od sredine
15. pa sve do 17. stoljea zbog stalnih osmanskih prijetnji, kada je i domae stanovnitvo potaknuto na bijeg. Situacija se mijenja u 18. stoljeu,
jer Osmanlije nisu vie opasnost, pa se u Hrvatsku (podruje Slavonije)
doseljavaju ponovno novi doseljenici. Masovna spontana preseljavanja
(kolonizacija) tada su uobiajena za cijelo podruje june Ugarske s time i
Slavonije. Kolonizacija je zapoela pod Karlom VI, a nastavila se s veim
intenzitetom pod njegovim nasljednicima Marijom Terezijom (17401780),
Josipom II. (17801790) i Leopoldom II. (17901792). U prvoj polovici 18.
stoljea Nijemci se naseljavaju u vee gradove istone Slavonije (Osijek,
Vukovar, Virovitica), a 60-ih i 70-ih godina 18. stoljea dolazi i do njihovog naseljavanja po manjim selima na vlastelinstvima. Tada dolazi i do
planskog naseljavanja Maara, Rusina, Slovaka i eha u Srijem. U dokumentima tih vremena u Hrvatskoj navode se uz Maare, ehe, Slovake,
Slovence (Kranjce, tajerce), Nijemce (Tirolce, Bavarce), Talijane (Venecijance, Firentince, Lombarde i dr.), Cincare i Vlahe brojni stranci meu
kojima se spominju panjolci, Francuzi, Englezi, Grci i drugi. Neki od njih
su Hrvatskoj/Slavoniji bili privremeno u potrazi za poslom, drugi su se
trajno naseljavali. Po zanimanjima bili su razliitih profila, seljaci, obrtnici,
29 Leksikon migracijskog i etnikog nazivlja, Zagreb, 1998, str. 134135.
30 Mihael Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, Dijalog povje-
sniara istoriara, 2, Zagreb, 2000, str. 395.

31
trgovci, zanatlije, majstori, lijenici, apotekari, graditelji, umjetnici, slikari,

glazbenici, intelektualci. Dio njih pripadao je crkvenoj hijerarhiji, a dio je
dolazio iz rodova plemstva. Do sljedeeg veeg naseljavanja Maara i Nijemaca dolazi u drugoj polovici 19. stoljea. Od 1860-ih po ugovoru o zakupu jeftine zemlje iz Bake i Banata odreeni broj Nijemaca i Maara dolazi
na nekoliko slavonskih posjeda, kao i u nekoliko srijemskih sela. Iz istog
razloga iz Bake u Srijem prelaze Slovaci, a manje grupe Maara dolaze u
virovitiku, poeku i bjelovarsku upaniju. Veina Slovaka preseljava se u
vlastitoj reiji (Ilok) ili na poziv vlastelinstava (Markovac, Jurkovac, Josipovac, aglin). Naseljavanje Nijemaca, Maara i eha i malobrojnih Rusina
(kasnije Ukrajinaca) i Slovaka na plemike posjede Slavonije i Srijema nastavilo se sve do poetaka 20. stoljea, a u nekim sluajevima i nakon Prvog
svjetskog rata. Od 80-ih godina 19. stoljea na prostoru dananje Hrvatske
ve postoje sela u kojima su Srbi, Nijemci i Maari veinsko stanovnitvo.
U Slavoniji je tipino da se doseljeno stanovnitvo useljava u postojea
hrvatska ili srpska sela umjesto da osnivaju vlastita naselja.31 Svi oni se do
1918. ne mogu sagledavati kroz manjinski poloaj, jer spadaju u narodnosti te samim time ne zauzimaju neki poseban poloaj. Do 1918. godine, a
i kasnije njihov razvoj sagledava se kroz organiziranje raznih manjinskih
kulturnih i portskih drutava, izdavaku djelatnost i zasebno kolstvo.
Od samih poetaka 19. stoljea u Ugarskoj su se oko pitanja narodnosti
vodile estoke borbe. Ve 1848. liberalni i radikalni politiari su zahtijevali
da nemaarskom iteljstvu bude zajamena puna ravnopravnost. Maarska krnja vlada 1848. htjela se suglasiti samo s kulturnim i vjerskim zahtjevima i odbila je traenja da se ne-Maarima prizna da su sinovi posebnih
narodnosti i da se zajami slubeni status jezicima narodnosti na podrujima na kojima su ivjeli. Do proljea 1849. pitanje narodnosti ostalo je
nerijeeno, a onda je maarska vlada napustila svoju dotadanju politiku i
navijestila spremnost da zajami opinsku autonomiju stanovnitvu nemaarskih podruja, ali je i dalje odbijala priznati da nemaarski narodi tvore
zasebne nacije. U srpnju 1848. maarska je politika ponovno promijenila
politiku i prvo priznala zasebnu nacionalnost rumunjskog naroda, a onda
su se ista prava protegnula na svaku nacionalnu manjinu u zemlji. Zbog
sloma revolucije ove odredbe nisu zaivjele, a niti Oktroirani ustav iz 1849.
narodnostima unutar Habsburke Monarhije nije obeavao autonomiju.
Nesiguran status narodnosti unutar Ugarske protegnuo se sve do Nagodbe,
iako se o pravima narodnosti raspravljalo na Ugarskom saboru 1861. godine, meutim do donoenja zakona nije dolo. Nova Austro-Ugarska drava
obuhvaa je jedanaest naroda. Unutar njezinih granica ivjeli su Nijemci,
31 Zoran Janjetovi, Deca careva, pastorad kraljeva, str. 4061.
32
Maari, esi, Slovaci, Poljaci, Ukrajinci (Rusini/Ruteni), Rumunji, Hrvati, Srbi, Slovenci, Talijani i desetak manjih etnikih skupina poput idova, Roma, Armenaca, Grka, Vlaha, Bugara, Muslimana i dr.32 Nacionalno
pitanje u AustroUgarskoj nije bilo u potpunosti rijeeno to je dovodilo
do brojnih problema. Poljaci su imali najvie privilegija, a esi najbogatiji
premda podinjeni austrijskoj hegemoniji. Austrija je svojim Ustavom iz
1867. u l.19. izglasala ravnopravnost naroda. U Ugarskoj se nakon sklapanja Austrougarske Nagodbe, od studenog 1868. u Ugarskom saboru vodila rasprava o narodnostima da bi na kraju 6. prosinca 1868. bio donesen
Zakon o narodnostima (zak. l. 1868:XLIV) u kojem je pisalo da politiki,
ugarski dravljani pripadaju jedinstvenoj ugarskoj naciji, to znai da se
nije priznavalo nacionalno postojanje i pravo na autonomiju nemaarskih
naroda. Narodnostima se jamila slobodna upotreba materinskog jezika na
niim stupnjevima sudskog postupka, javne uprave i obrazovanja. Takoer
im je dana sloboda kulturnog i politikog organiziranja. Meutim on je
uglavnom bio mrtvo slovo na papiru. Ni Zakon o obrazovanju nije nita
promijenio u pravu narodnosti na obrazovanje na materinskom jeziku ili u
njihovu pravu na uporabu vlastitog jezika. Odredbe Zakona o narodnostima nisu se odnosile na Trojednu Kraljevinu, jer je zbog Hrvatsko-ugarske
nagodbe 1868. Hrvatskoj priznat poseban poloaj, naime da je hrvatski narod poseban politiki narod sa svojim posebnim teritorijem.33 Nagodbom
su Hrvati dobili iroku autonomiju i pravo na vlastiti parlament. Drugi narodi unutar Ugarske, ovdje se misli prvenstveno na Slovake, Rumunje i Srbe i nadalje su imali manja prava te su bili izvrgnuti ojaanom politikom i
kulturnom ugnjetavanju. Premda su se smjeli koristiti svojim materinskim
jezikom (u upanijskim skuptinama bila je doputena uporaba manjinskih jezika, ako je barem 20% pripadnika pojedine manjine stanovalo u
upaniji) i razvijati vlastita ekonomska i kulturna udruenja, osnivati kole, vladajui maarski hegemonizam sve je vie prodirao u obrazovanje, a
nakon nekoliko godina neuspjenih napora ugasila se i veina manjinskih
politikih stranaka. Ponovno je manjinska politika oivjela nakon 1895. godine i kongresa narodnih manjina koji je odran u Budimpeti jer su u meuvremenu neke manjine gospodarski ojaale (Rumunji, Srbi, Slovaci) to
je dovelo do aktivnijeg i jaeg sudjelovanja manjinskih stranaka. I kultura
manjinskih naroda je do 1918. prola kroz velike promijene. Pismenost se
poveala kao i osnovno kolovanje. Osnivala su se razna kulturna udrue32 Vie o poloaju svih ovih narodnosti u: Die Habsburgermonarchie 18481918,
Band III, Die Vlker des Reiches, 1. i 2. Teilband, herausgegeben von Adam
Wandruszka, Peter Urbanitsch, Be, 1980.
33 Ladislav Heka, Osam stoljea hrvatsko-ugarske dravne zajednice s posebnim
osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, SzegedSubotica, 2011, str. 248249.

33
nja koja su imala vanu ulogu u promicanju identiteta i jezika. Osobito je

bio djelotvoran manjinski tisak preko kojeg je rasla kulturna razina i nacio
nalna svijest manjinskih naroda. Prvi svjetski rat prekinuo je rjeavanje
pitanja poloaja manjinskih naroda u Ugarskoj, a u meuvremenu je dolo
i do raspada Austrougarske i stvaranja novih drava koje su ponovno suoene s problemom manjinskih naroda.34
Iz ovog pregleda narodnosti u Ugarskoj, vidljivo je da je vrlo teko govoriti
o pojmu, a potom i o poloaju narodnosti u Hrvatskoj do 1918. godine,
zbog toga naglasak u povijesnom pregledu do 1918. biti e na poloaju vjerskih zajednica. Uz Maare koji su bili dravni narod u Ugarskoj,35 a Nijem
ci u Austriji, jedina narodnost koja je donekle bila priznata u Hrvatskoj,
bili su Srbi, jer je Hrvatski sabor 1861. priznao postojanje srpskog naroda,
meutim nije ga smatrao diplomatikim na tlu Hrvatske. Tako su poglavlju o narodnostima u Hrvatskoj u katalogu Prve izlobe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske 1864. navedeni sasvim malobrojni Cigani (1570), Armenci
(41), a u potpunosti izostavljeni Srbi. Prema tom katalogu stanovnici itave Trojednice po narodnosti su gotovo svi Hrvati kojih je preko 95%, a
samo otpada na grko-nesjedinjeno vjeroispovijedanje. Iduih godina
su Srbi, ponajvie oni iz Srijemske upanije pokuavali izboriti priznanje
za konstitucionalan narod u Hrvatskoj.36 Tek je Hrvatski sabor uoi svojeg
raspusta 11. svibnja 1867. donio zakljuak da Trojedna kraljevina priznaje narod srpski, koji u njoj stanuje, kao s narodom hrvatskim istovjetan i
ravnopravan.37 Srbi su se isto tako nacionalno razvijali i kroz svoje autonomne crkvene ustanove, odnosno kao zasebna vjerska zajednica. Iako su
se sve narodnosti u Hrvatskoj nacionalno razvijale, osnivale svoja drutva,
34 Pter Hank, Povijest Maarske, Zagreb, 1995, str. 140141, 145, 157158, 160
161, 178180; Ladislav Heka, Osam stoljea hrvatsko-ugarske dravne zajednice

s posebnim osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, SzegedSubotica, 2011, str.
246250.
35 Bla Makkai, Kontradikcije aktivne zatite manjina u krugu slavonskih Maara
poetkom 20. stoljea, Hrvatsko-maarski odnosi 11021918, Zbornik radova, Zagreb, 2004, str. 319327. Maarska manjina bila je pod posebnom skrbi
maarske vlade koja je radila na ouvanju i jaanju nacionalne svijesti Maara
izvan granica Ugarske. Pomagala im je i organizaciji vjerskog ivota i kolstva na
nacionalnom jeziku, a potom su slijedile akcije koje su eljele jaati gospodarski
i politiki utjecaj maarske manjine.
36 Ladislav Heka, Osam stoljea hrvatsko-ugarske dravne zajednice s posebnim
osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, SzegedSubotica, 2011, str. 226.

37 Jaroslav idak, Mirjana Gross i Igor Karaman, Povijest hrvatskog naroda 1860
1914, Zagreb, 1968, str. 3435; Ladislav Heka, nav. dj., str. 232; Mirjana Gross
i Agneza Szabo, Prema hrvatskom graanskom drutvu, Zagreb, 1992, str. 150
156.
34
kole, pokretale novine, uvale svoj jezik i obiaje, asimilacijske tendencije

bile su vrlo izraene zbog odredba Nagodbe da je u Trojednici hrvatski jezik
jedini slubeni jezik, nerijetko bi pripadnici njemake i maarske narodnosti zadrali svoju zaviajnost (cislatavsku ili ugarsku) te su time bili izuzeti
iz izbornog prava (izborno pravo bilo je vezano uz zakon o podrijetlu).38
to se tie vjerskih zasebnosti u Hrvatskoj, od 1868. do 1918. godine je
poloaj vjerskih zajednica ovisio o hrvatskom zakonodavstvu, jer su prema
Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868) bogotovlje tj. vjersko-crkveni poslovi (
47. i 48. Nagodbe) pripadali djelokrugu hrvatske autonomije odnosno
potpadali su pod zakonodavstvo Hrvatskog sabora i to Odjela za bogotovlje i nastavu zemaljske vlade.39 Do 1868. godine, veina je vjerskih zajednica uspjela stei povoljniji poloaj (idovi, pravoslavci, protestanti), dok
su muslimani to uspjeli u jeku Prvog svjetskog rata, a Romi su smatrani
posebnom skupinom.
Iako prve vijesti o idovima na prostoru Hrvatske potjeu tek s kraja 17. i
poetka 18. stoljea, tek je Patent Josipa II. Systematica gentis Judaeorum
Regulatio izdan 31. oujka 1783. omoguio trajno naseljavanje idova u
civilni dio Hrvatske i Slavonije i poboljao njihov poloaj na prostoru
Ugarske i Hrvatske.40 Do 1840. godine poloaj idovskih zajednica bio je
ograniavan, sve do izglasavanja zakonskog lanaka 29/1840. (de Israelitis)
koji je uz brojne olakice, omoguio idovima pokretanje tvornica, bavljenje trgovinom i svim obrtima, kupovanje nekretnina, pohaanje svjetovnih
i konfesionalnih kola i useljavanje u slobodne kraljevske gradove.41 Za
vrijeme revolucije 1848/1849. poloaj idova u Hrvatskoj i Slavoniji nije se
bitno izmijenio, iako je njihova emancipacija bila izglasana u Austriji i u
Maarskoj. Nakon sloma revolucije idovi su bili u istom poloaju u kojem
su bili i prije izbijanja. Oktroiranim ustavom iz 1849. idovi cijele Monarhije proglaeni su jednaki s kranima u svim graanskim pravima, dok
Silvestarski patent od 31. prosinca 1850. nije potvrdio prijanje odluke.
Pravno se poloaj idova u Carevini uvelike i nije promijenio, mada je drava pokazivala odreene namjere u daljnjem ukidanju zabrana koje su
donesene u ranijim razdobljima. Iskorak prema emancipaciji nainjen je
carskim patentom od 18. veljae 1860. koji je idovima dopustio posjedo38 Bla Makkai, Kontradikcije aktivne zatite manjina u krugu slavonskih Maara
poetkom 20. stoljea, Hrvatsko-maarski odnosi 11021918, Zbornik radova,

Zagreb, 2004, str. 324326.
39 Zakonski lanak o nagodbi 1868, Zagreb, 1868, str. 11.
40 Ljiljana Dobrovak, Razvoj idovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i u Slavo-
niji (17831873), doktorska disertacija, Zagreb, 2007, str. 20194.

41 Ljiljana Dobrovak, Razvoj idovskih zajednica, str. 20194.

35
vanje nekretnina na podruju Monarhije, uz ostalo i zemljita ako ga obrauju u vlastitoj reiji (to je vrijedilo za Hrvatsku i Slavoniju, ali ne za sve
zemlje Carevine). Ubrzo je uslijedilo i zakonsko proglaenje ravnopravnosti prvo u Austriji (21. 12.1867) i Maarskoj (28. 12. 1867), a onda i u Hrvatskoj (19. 9. 1873).42 Zakonom iz 1873. sliedbenici izraelitike vjere priznaju se ravnopravnim sa sliedbenicima ostalih u Hrvatskoj i Slavoniji
zakonom primljenih vjeroizpoviesti.43 Time je, zakon, dodue samo na papiru, dopustio ostalim vjeroispovijestima i mogunost prijelaza na idovstvo, ali u praksi to nije bilo primjenjivo. Nedugo nakon donoenja ravnopravnosti idova u Hrvatskom saboru, na dnevni red u Ugarskom saboru
(1883) dola je rasprava o idovsko-kranskom braku, no intervencijom
kralja Franje Josipa II. prijedlog o civilno idovsko-kranskom braku povuen je do kraja stoljea, odnosno 1. listopada 1895. kada je u Ugarskoj
ipak uveden civilni brak koji nije bio u opticaju u Hrvatskoj koja je zadrala autonomiju u branom pravu. Kako odnosi meu vjeroispovijestima nisu u Hrvatskoj i Slavoniji bili rijeeni, u svakodnevnom ivotu, posebice
porastom mjeovitih brakova stvorili su se brojni problemi koje su nadlene vlasti sve tee rjeavale. Nastojei taj problem rijeiti hrvatska vlada je
na sjednici Hrvatskog sabora od 10. studenog 1905. predloila Saboru Zakon o vjeroispovjednim odnosima koji je stupio na snagu 17. sijenja 1906.
i kojim su sve zakonito priznate crkve ili vjerozakonske zajednice ovlatene svoj vjerozakon javno izpovjedati i Zakon o ureenju izraelitskih bogotovnih opina koji je stupio na snagu 7. veljae 1906. Slino je bilo i s
protestantizmom koji je na hrvatskom prostoru prisutan ve od prvih godina nastanka na europskom tlu, odnosno od 16. stoljea. Tada se javljaju
prve protestantske crkvene opine, kako one Lutherove tradicije (Luterani/
evangelici, nazvani tako po reformatoru Martinu Lutheru), tako i one Calvinove tradicije (Kalvini/ reformirani, nazvani tako po reformatoru Jeanu
Calvinu).44 Protestantizam u Hrvatskoj nije se mogao osobito primiti jer je
Hrvatski sabor poeo voditi izrazito protureformacijsku politiku i na zasjedanju sabora 5. srpnja 1604. plemstvo je prihvatilo zakljuak Ugarskog sa-
42 Mirjana Gross, idovi u Habsburkoj Monarhiji u 19. stoljeu, Gordogan, si-
jeanjtravanj, 2324, Zagreb, 1987, str. 2538; Mirjana Gross, Poeci moderne
Hrvatske Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 18501860, Zagreb,
1985, str. 360369. Milan Smrekar, Ustavno zakonoslovje, sbirka ustavnih zakona
i propisa valjanih u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1888, str. 142143.
43 Hrvatski Dravni arhiv, Zemaljska vlada Odjela za bogotovlje i nastavu, kut.
30/1892; (2281/1870, 3643/1870, 4179/1873; 4649/1873)

44 U vrijeme Habsburke Monarhije za kalvine ili reformnu crkvu koristi se izraz
evangelika crkva helvetske vjeroispovijesti, dok se za luterane koristi evangelika crkva augsburke vjeroispovijesti.
36
bora (l. 22.) kojim se zabranjuje protestantska vjeroispovijest. Protestanti

su se zbog toga uglavnom i zadrali na podrujima izuzetim od vlasti Hrvatskog sabora u Slavoniji i Prekomurju gdje su uivali zatitu maarskih
ili njemakih protestantskih knezova. Kada je car Josip II. (17801790)
1781. izdao Patent o vjerskoj toleranciji nastupilo je razdoblje tolerancije
prema protestantima u Ugarskoj i zemljama austrijske krune, dok se patent
nije odnosio na Hrvatsku i Slavoniju u kojima je i dalje postojala zabrana
naseljavanja protestanata te gradnja crkava i kola. Nekoliko godina kasnije
izglasan je zakonski lanak 26/1791. u Ugarskom saboru koji je bio veliki
korak prema emancipaciji protestanata u Ugarskoj, no zanimljivo je da taj
zakonski lanak u 14. potvruje da spomenuti zakon ima krijepost samo
u Kraljevini Ugarskoj, dok na podruju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije
evangelici niti smiju zemlje kupovati ni drati, niti kakvo javno ili privatno
zvanje vriti. Hrvatski je sabor 1790. ponovno potvrdio sve prijanje zakljuke sabora protiv protestanata. Godine 1843. na Ugarskom saboru pokrenulo se pitanje ukidanja spornog paragrafa 14. zakonskog lanka
26/1791, te su predloene i neke promijene unutar samog zakonskog lanka. Veina promjena je prihvaena, meutim sporni paragraf 14. za pridruene zemlje nije ukinut jer se smatralo da zakon ipak dozvoljava protestantima naseljavanje, ali ne i posjedovanje nekretnina, meutim u stvarnosti
to i nije bilo tako. U rujnu 1859. Franjo Josip II. donio je novi protestantski
patent kojim je izriito ukinuo paragraf 14. te je evangelicima augsburke i
helvetske vjeroispovijesti dao u Hrvatskoj i Slavoniji s vojnom Krajinom
pravo slobodnog naseljavanja kao i evangelikoj crkvi pravo samoodluke i
samouprave i mogunost gradnje crkvene opine i kola.45 Ovu odluku je
potvrdio i Hrvatski sabor 1863. godine. U Hrvatsku su se naseljavali uglavnom Nijemci i Slovaci evangelike, a Maari reformirane vjeroispovijesti.
Na sjednici od 14. oujka 1866. Hrvatski sabor je donio prijedlog zakona za
evangelike po kojem bi se evangelicima dala potpuna sloboda vjeroispovije
danja pod uvjetom da se utemelji posebna samostalna evangelika zemaljska hrvatsko-slavonska crkva. Meutim taj zakon nije dobio kraljevu sankciju, jer je carskim patentom od 1859. koji je i za Hrvatsku vrijedio,
protestantima sloboda ve bila zajamena. Isto tako, patent maarska evangelika crkva, kojoj je veina hrvatskih evangelikih crkava pripadala, nikada nije priznala i zabranila je da se on u Hrvatskoj meu evangelicima
priznaje. Kada je 1873. izglasan zakon o emancipaciji idova u Hrvatskoj,
kao prijedlog meu zakonima naao se i zakon, koji proglauje ravnopravnost evangelike crkve s ostalim kranskim crkvama, i ukidanje svih protivnih zakona te uvoenje zemaljsko-vladinog nadzora. Zbog brojnih dru-
45 Milan Smrekar, Ustavno zakonoslovje, str. 129142.

37
gih zakona, ovaj prijedlog nije doao na dnevni red Hrvatskog sabora. Ni
tada nije doputeno protestantima u Hrvatskoj da osnuju samostalnu, od
Ugarske nezavisnu evangeliku crkvu. Ubrzo je hrvatska vlada pod pritiskom maarske, potvrdu o autonomiji prebacila na Hrvatski sabor (odredba od 7. svibnja 1895, br. 14.380). Na kraju je na sve pokuaje stvaranja
autonomije, odgovor Sabora bio Zakon o ureenju izvanjskih pravnih odnoaja evangelikih crkava augsburke i helvetske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji donesen 1893, ali objavljen 7. svibnja 1898.
prema kojem evangelici i reformirani u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji sainjavaju jedan dio ugarske evangelike crkve.46 Zadnji zakon koji se odnosi na evangelike i reformirane Zakon o vjeroizpovjednim odnosima izglasan je 1906. godine. Znaajnije irenje pravoslavnog stanovnitva na
podruje Hrvatske i Slavonije odvija se nakon prodora Osmanlija tijekom
15. i 16. stoljea. U Srijem se preteno doseljavaju Srbi (ekavci), dok u ostale hrvatske krajeve, posebno uz osmansku granicu, prevladavaju pravoslavni Vlasi (ijekavci) koji e s vremenom, zahvaljujui pravoslavlju svi se
srbizirati. Poraz Austrije u austrijsko-turskom ratu 1689. i sudjelovanje patrijarha Arsenija III. Crnojevia (arnojevia) u njemu, izazvali su novu
seobu 1690, poznatu kao velika seoba patrijarha, sveenika i naroda preko
Save i Dunava u junu Ugarsku i u hrvatske zemlje (Slavoniju, Baka, Banat, Srijem) kada na te prostore dolazi oko 30 tisua pravoslavnih Srba. To
se useljavanje nastavlja i u 18. stoljeu pod patrijarhom Arsenijem IV. Jovanoviem akabente (1737). Neposredno nakon preseljavanja Srba zapoinje i sustavna organizacija pravoslavne crkve u Hrvatskoj.47 Srpska pravoslavna crkva (SPC) slubeno tada nazivana Grkoistona ili Srpska
grko-istona crkva organizirala se u Karlovaku mitropoliju.48 Prvu organizaciju Srpske crkve izvrio je izbjegli patrijarh Arsenije III. Crnojevi, na
osnovi privilegija koja je dobio od cara Leopolda I, 1690. (Vlaki statuti),
1691, i 1695. godine. Car Leopold I. (16571705) priznao je patrijarhu Crnojeviu vjersku samoupravu i crkvenu vlast, ne samo nad doseljenim pravoslavcima u vrijeme velike seoba Srba, nego i nad onima koji su u posljednjih 150 i vie godina preli u Hrvatsku. Ove privilegije potvrdili su
46 Sbornik Zakona, 1898, kom V, br. 30, str. 222223. Zakon od 7. svibnja 1898.
47 Hrvoje Matkovi, Pravoslavna crkva u Hrvatskoj i Svetozar Pribievi, Hrvat-
ska revija, br. 42, oujak, Zagreb, 1992, str. 1926; eljko Bartulovi, Neka pitanja pravnog poloaja Srba u Hrvatskoj do 1918. godine, Dijalog povjesniara,
Zagreb, 10. 1. 2008, str. 249267.
48 Natalija Rumenjak, Srpska pravoslavna crkva i Srbi u Banskoj Hrvatskoj potkraj
19. stoljea: prozografska perspektiva, Dijalog povjesniara istoriara, 4, Zagreb, 2001, str. 413431; Nives Rumenjak, Srpski zastupnici u banskoj Hrvatskoj
(okvir za kolektivnu biografiju 18811892), Zagreb, 2003, str. 1324.
38
kasniji vladari. Potvrdama su privilegije mijenjane i suavane, meutim

pravno su regulirale poloaj pravoslavnog stanovnitva u Monarhiji sve do
1779. godine, a po nekima i do temivarskog sabora 1790. godine.49 Djelovanje mitropolije bilo je regulirano temeljem privilegija koje je crkva dobila od Austrije u nekoliko dokumenata: carskim Regulamentom (Regulamentum privilegiorum iz 1770), drugim carskim Regulamentom (1777),
Deklaratorijem (Rescriptum Declaratorium Nationis Illyricae iz 1779) i na
kraju Kraljevskim reskriptom (iz 1868) koji je bio na snazi sve do ujedinjenja crkava. Uz ove dokumente koji se tiu mitropolije, valjalo bi spomenuti i Patent o toleranciji za Ugarsku Josipa II. iz 1781. koji je pravoslavnima
zagarantirao slobodu vjere, a isto tako omoguio je i useljavanje tamo gdje
ih nije bilo, odnosno u civilni dio Hrvatske (Zagreb (1781), Karlovac (1777)
i dr.). Uz njega istie se i zakonski lanak 27. Ugarskog sabora 1790/1. (De
Graeci ritus non unitis) kojim je pripadnicima grko-nesjedinjene crkve
priznato pravo posjedovanja nekretnina i stjecanja javnih slubi. Od tada
su pravoslavni vjernici imali ista graanska prava kao i katolici, no njime
nisu bili rijeena osnovna pitanja pravoslavne crkve, to je uzrokovalo kasnije trzavice izmeu patrijarha i bekog sredita.50 Narodni pokret 1848,
uz Jelaievu instalaciju od strane patrijarha Rajaia, pogodovao je usmjerenju prema ravnopravnosti katolike i pravoslavne crkve, meutim ravnopravnost proglaena 1848. i u Hrvatskom i u Ugarskom saboru ( 8, l.
20/1848. o jednakosti bogotovlja i slobodnom vrenju grko-istone vjere)
nije ostvarena i srpska pravoslavna crkva ostala je i dalje u loijem stanju
od katolike. Kada je u ljetu 1850. privremeno reguliran poloaj katolike
crkve u Monarhiji, poelo se na konferenciji 18501851. u Beu raspravljati i o tekuim pitanjima pravoslavne crkve, te su tada svi episkopi zahtijevali da se ukloni negativni slubeni naziv za pravoslavce grko-nesjedinjena crkva. Nedugo zatim car je ve spomenutim Kraljevskim reskriptom
(koji je zamijenio Deklaratorij) od 10. kolovoza 1868. godine (l. 9.) potvrdio da je pravoslavni narod u Ugarskoj dobio svoju samoupravu (autonomiju) u crkvenim, kolskim i imovnim stvarima uz nadzor krune, odnosno
maarskog ministra predsjednika, koji ima apsolutnu mo odluivanja na
49 Hrvoje Matkovi, Pravoslavna crkva u Hrvatskoj, str. 1926; Jasmin Mili,
Kalvinizam u Hrvata s posebnim osvrtom na reformiranu upu Tordinci 1862

1918., Tordinci, 2006, str. 83; Bobinac i Jerolimov, Vjerske zajednice u Hrvatskoj, Zagreb: Udruga za vjersku slobodu u RH, Prometej, 2008, str. 4748.
50 Alexander Buczynski, Rimokatolika i Pravoslavna crkva u Vojnoj krajini
(17401868), Povijesni prilozi, 12, Zagreb, 1993, str. 4652; arko Miladinovi,
Tuma povlastica, zakona, uredaba i drugi nareenja Srpske narodne crkvene
avtonomije u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, Novi Sad, 1897, str. 8285; Mirjana
Gross, Poeci moderne Hrvatske, Zagreb: Globus, 1985, str. 354360.

39
cijelom podruju na koje se protee srpska autonomija, dakle u civilnoj i

vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji, gdje ivi pretena veina pravoslavaca i gdje je
sredite mitropolije. Naredbom Ministarstva dravnog i ministarstva rata
od 29. studenoga 1864. te se crkve slubeno nazivaju grko-iztone /
Griechisch-Orientalische. Djelovanjem sveenstva, meu pravoslavnim
doseljenicima na hrvatskom teritoriju stvarala se srpska vjersko-nacionalna svijest. Pripadnost pravoslavlju pod okriljem srpske patrijarije s vremenom se identificira s pripadnou srpstvu. To je osobito intenzivirano u
drugoj polovici 19. stoljea kada rije Srbin postaje sinonim za pravoslavca.
Tada se definitivno oblikuje srpska nacionalna manjina na hrvatskom povijesnom i etnikom teritoriju. Od 1868. pravoslavno se graanstvo i seljatvo s podruja cijele banske Hrvatske (Provincijal i Krajina) pod srpskim
imenom politiki organizira i povezuje sa Srbima iz june Ugarske oko
Srpsko narodno-crkvenog sabora kao sredinjeg samoupravnog tijela. Budui da je zakonski lanak Ugarskog sabora o srpskoj autonomiji iz 1868.
potvren od kralja prije Ugarsko-hrvatske nagodbe, bio je u suprotnosti s
hrvatskom nagodbenom autonomijom jer je na podruju Banske Hrvatske
nadzor i ovlasti nad poslovima pravoslavne crkve, kole i fondova umjesto
hrvatskom banu i vladi davao maarskoj vladi. Zbog toga je pravni status
pravoslavnih u Hrvatskoj legaliziran tek tzv. Srpskim Zakonom (Zakon o
ureenju poslova crkve grko-istone i o uporabi irilice) od 14. svibnja
1887. godine.51 Godinu dana kasnije novi kolski zakon nije stvorio nezavisno srpsko autonomno kolstvo ali je 1888. omoguio pokretanje iste
konfesionalne srpske kole. U vrijeme banovanja Khuena Hdervryja
(18831903), osnivaju se srpsko-pravoslavne kole i poinje djelovati i srpska pravoslavna bogoslovija u Pakracu, a zastava Kraljevine Srbije uzima
se za vjersku, pravoslavnu zastavu Srba u Hrvatskoj. Zadnji zakon koji se
tie pravoslavaca u Hrvatskoj je interkonfesionalni zakon donesen 17. sijenja 1906.52 Postupak zakonskog priznanja islama u austrijskoj polovini
Monarhije zapoeo je 1909. nakon aneksije Bosne i Hercegovine, uz konani tekst austrijskog Zakona o priznanju islama prema hanefijskom obredu
kao vjerskog drutva. Sukladno s time, islam je prvo priznat u Dalmaciji
1912. godine, dok je u Hrvatskoj i Slavoniji priznat tek u toku Prvog svjetskog rata (27. travnja 1916. godine Zakon o priznavanju islamske vjeroispovijesti u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji i od 3. svibnja 1916. Naredba
51 . Miladinovi, Tuma povlastica, str. 100101; M. Smrekar, Ustavno zakono-
slovje, str. 143144.

52 . Miladimovi, Tuma povlastica, uvod; Matkovi, Pravoslavna crkva u Hrvat-
skoj, str. 1926; Ignjat Valeni, Zakon od 17. sijenja 1906. o vjeroispovjednim
odnosima, Zagreb, 1908; SZ, 1906, komad III, br. 8, str. 138144.
40
o provedbi zakona od 27. travnja 1916).53 Prije nego li je ravnopravnost

islama proglaena u Hrvatskoj, proglaena je u Ugarskoj 14. sijenja 1916,
kada je u Ugarskom saboru usvojen Zakon o priznavanju islamske vjeroispovijesti, a stupio je na snagu 30. oujka iste godine. Iako je islamska vjeroispovijest u Hrvatskoj priznata dosta kasno (1916), dodiri s bosansko-hercegovakim muslimanima zapoeti su poslije 1878. godine. Od tada se
muslimani pokuavaju naseliti u Hrvatskoj, meutim sve do 1916. stalno
naseljeni muslimani su zanemariva pojava, a veina pridolica boravi neko
krae vrijeme u potrazi za poslom. Zemaljska je vlada jedino 1892. dozvolila uenicima sarajevske erijatske sudake kole, upis na Zagrebaki
pravni fakultet i polaganje ispita, pa se u Zagrebu susreu muslimanski
studenti od kojih je najpoznatiji Osman Nuri Hadi (18691937). Veina
tih studenata stupala je u dodire s pravakim pristaama ili su sudjelovali
u radu Stranke prava. Uvrtavanjem islama meu zakonom priznate konfesije, konano je omoguen i primitak muslimana u zaviajnu vezu s Hrvatskom (stjecanje hrvatske zaviajnosti) i time je uklonjena glavna zapreka
njihovom trajnom naseljavanju.54 Na kraju ovog prilog o vjerskim zajednicama do 1918. godine spomenut emo i Rome koji su dugo vremena bili
marginalna i neravnopravna manjina. Romi se u Hrvatskoj spominju od
druge polovice 14. stoljea (1378), pa sve do danas. Budui da su bili na
drutvenim marginama vrlo teko je pratiti njihovo doseljavanje i njihov
broj. Propisi koji su se do 1918. godine donosili, a ticali su se Roma, imali
su dva cilja: trebali su sprijeiti ulazak i kretanje stranih nomadskih Roma
i prisilno kolonizirati domae romsko stanovnitvo. Sama uspjenost u
provoenju propisa bila je dvojbena jer su dijelovi romskog stanovnitva
zadrali i dalje nomadski nain ivota.55
Prvi slubeni podaci o narodnosti objavljeni su u statistikim tablicama
za 1850/1851. godinu. Prema njima u civilnoj Hrvatskoj bilo je 71,97%
Hrvata, 25,57% Srba, 0,91% Nijemaca, 0,66% Maara, 0,13 Slovaka, dok
Ruteni (Rusini) i Rumunji nisu popisani. Na podruju hrvatske Vojne krajine popisano je 50,11% Hrvata, 32,43% Srba, 11,86% Rumunja, 3,95%
Nijemaca, 0,92% Slovaka, 0,52 Maara i 0,05 idova.56 U popisu iz 1857.
vie se ne pita za narodnost pod izgovorom da su podaci iz 1851. neu-
53 Sbornik Zakonah, 1917, razdjel X. br. 45, str. 149152.

54 evko Omerbai, Islam i muslimani u Hrvatskoj, Zagreb, 1999, str. 243249;
Zlatko Hasanbegovi, Muslimani, str. 2948.

55 Danijel Vojak, Zakonsko reguliranje poloaja romskog stanovnitva na podru-
ju banske Hrvatske 18731918., str. 145162.

56 Die Habsburgermonarchie 18481918, Band III, Die Vlker des Reiches, 1. Teil-
band, str. 627628.
41

potrebljivi. U pozadini je zacijelo bilo nastojanje bekog sredita da potisne nacionalne separatizme. Od 1857. do 1910. slubena statistika biljei samo religijsku pripadnost i materinski jezik.57 Iako je teko govoriti o
narodnostima analizirajui ih po vjerskoj pripadnostima (izuzev idova),
odnosno materinskog jezika u nastavku slijedi kratak brojani pregled stanovnitva u Hrvatskoj od 1880. do 1910. po vjeroispovijesti odnosno po
jezinoj pripadnosti.
Tablica 1. Stanovnitvo u Hrvatskoj po vjeroispovijesti od 18801910.
1880.
1890.
1900.
1910.
Rimokatoliko
1.345.885
1.553.075
1.710.425
1.863.847
Grkokatoliko
10.640
12.367
12.819
17.396
Grko-iztono
497.746
567.443
612.604
649.453
Evangelici augsburke konfesije
15.241
23.326
29.785
33.467
Evangelici reformirani
8.443
12.365
13.843
16.985
Izraeliti
13.488
17.261
20.032
21.013
ostali
456
573
1.258
883
Izv: Politiko i sudbeno razdieljenje kraljevin Hrvatske i Slavonije repertorij mjest po posljedch popisa godine 1880, Zagreb, 1889; Politiko i sudbeno razdieljenje
Kraljevina Hrvatske i Slavonije, repertorij mjesta po posljedcih popisa godine 1890,
Zagreb, 1892, Popis iteljstva od 31. XII. 1900. u Kraljevinama Hrvatsko i Slavoniji,
sastavio Kr. zemaljski statistiki ured u Zagrebu, Zagreb, 1914, Popis iteljstva od
31. XII. 1910. u Hrvatskoj i Slavoniji (demografske prilike i zgrade za stanovanje),
sastavio Kr. zemaljski statistiki ured u Zagrebu, Zagreb, 1914.
57 Mirjana Gross i Agneza Szabo, Prema hrvatskom graanskom drutvu, Zagreb,
1992, str. 3351.
42
Tablica 2. Stanovnitvo u Hrvatskoj (bez Dalmacije i Istre)

prema materinskom jeziku od 1880. do 1910.
1880.
1890.
1900.
1910.
Hrvatski ili srpski
1.712.353
1.9217.719
2.089.734
2.283.309
Slovenski
20.102
20.987
19.789
15.776
eki
14.584
27.521
31.588
32.376
Slovaki
9.078
13.614
17.342
21.613
Rusinski/rutenski
2.827
3.606
4.666
8.317
Maarski
41.417
68.794
90.180
105.948
Njemaki
83.139
117.493
134.000
134.078
Talijanski
2.404
3.828
4.042
846
Ciganski
3.482
4.893
7.207
4.137
Ostali
3.113
3.955
2.218
15.354
Izv: Politiko i sudbeno razdieljenje kraljevin Hrvatske i Slavonije repertorij mjest po posljedch popisa godine 1880, Zagreb, 1889; Politiko i sudbeno razdieljenje
Kraljevina Hrvatske i Slavonije, repertorij mjesta po posljedcih popisa godine 1890,
Zagreb, 1892, Popis iteljstva od 31. XII. 1900. u Kraljevinama Hrvatsko i Slavoniji,
sastavio Kr. zemaljski statistiki ured u Zagrebu, Zagreb, 1914, Popis iteljstva od
31. XII. 1910. u Hrvatskoj i Slavoniji, (demografske prilike i zgrade za stanovanje)
sastavio Kr. zemaljski statistiki ured u Zagrebu, Zagreb, 1914.
Neto je drugaije s podacima za Istru i Dalmaciju, koji nisu uklopljeni u

podatke za Hrvatsku. Stanovnitvo se u Istri i Dalmaciji kao i u Hrvatskoj
popisivalo po vjeroispovijesti i po materinskom jeziku. Prema slubenim
austrijskim statistikama u Istri je 1910. godine popisano 99,08% rimokatolika, 0,25% pravoslavnih, 0,37% evangelika i 0,17 % idova, odnosno prema govornom jeziku, 43,52% stanovnika izjasnilo se da mu je materinski
jezik hrvatsko-srpski, 38,14% talijanski, 14,27% slovenski, 3,29 njemaki,
023% rumunjski (vlaki) i 0,55% spadalo je pod ostale jezike. U Dalmaciji
je po vjeroispovijesti 1910. godine bilo 83,34% rimokatolika, 0,15% grkokatolika, 16,31% pravoslavnih, 0,09% evangelika, 0,08% idova i 0,02%
muslimana, odnosno 96,19% stanovnika u Dalmaciji izjasnio se za hrvatsko-srpski govorni jezik, 2,84% izabralo je talijanski jezik, 0,48% njemaki,
0,22% eki i slovaki a 0,26% spadalo je ostale jezike.58
58 Die Habsburgermonarchie 18481918, Band III, Die Vlker des Reiches, 1. Teil-
band, str. 628630.

43
4. Poloaj nacionalnih manjina i vjerskih zajednica

od 1918. do 1941. godine
Novostvorena drava Kraljevina SHS nije naslijedila od Austrougarske samo teritorije ve i njihovo multietniko i multikonfesionalno stanovnitvo
koje je nastavilo svoje nacionalne borbe iz prethodnog razdoblja. Iako do
1918. nisu imali poloaj manjine, nakon raspada Habsburke Monarhije,
Nijemci i Maari, nali su se u novonastaloj situaciji, jer vie nisu ivjeli u
jednoj politikoj oblasti te su ulaskom u novu dravu postali manjina. Slino je bilo i s ostalim narodnostima Poljacima, Rusinima, esima i Slovacima. Od naroda u novoj dravi priznati su bili samo Srbi, Hrvati i Slovenci.
Doseljavanje pripadnika nacionalnih manjina nastavlja se i dalje, s time da
se sada u Hrvatskoj pojavljuju nove nacionalne manjine: Rusi, Ukrajinci,
Bugari, Makedonci, Albanci. Pravni poloaj nacionalnih manjina u Kraljevini SHS/Jugoslaviji bio je reguliran kroz tri vrste pravnih akata: meunarodnim ugovorima, konvencijama i sporazumima, domaim zakonima, te
uredbama, naredbama, uputama i drugim aktima privremenog karaktera.59
Nakon svretka Prvog svjetskog rata istodobno s osnivanjem novih drava
vodile su se i rasprave o zatiti nacionalnih manjina u novostvorenim dravama (Kraljevina SHS, ehoslovaka, Poljska) na Mirovnoj konferenciji
u Parizu i u Ligi naroda.60 U poetku je Kraljevina SHS odbijala na mirovnoj konferenciji u Parizu (1919) prihvaanje konvencije o zatiti manjina,
tvrdei da je Kraljevina jednonacionalna zemlja, pa da je zatita manjina
nepotrebna, a i da se time krnji dravni suverenitet nove drave. Pitanje
potpisivanja konvencije o zatiti manjina zaotrilo se krajem 1919. kada
se trebao potpisati mirovni ugovor s Austrijom koji je sadravao odredbe
o zatiti manjina. Na kraju, je pod pritiskom velikih sila Kraljevina ipak
potpisala Mirovni ugovoro s Austrijom u Saint Germainu (1919) i Konvenciju o zatiti manjina. Kraljevina SHS obavezala se da prihvaa sve propise
koji e se unijeti u ugovor sa saveznikim i udruenim silama koje te Sile
budu smatrale kao potrebne radi zatite interesa onih stanovnika koji se
od veine stanovnika razliku po rasi, po jeziku ili po vjeri te su se prema
Ugovoru izmeu glavnih Sila Saveznikih i Udruenih i Drave/Kraljevine
SHS (o zatiti manjina) obavezali da e prilagoditi vlastito zakonodavstvo
formulaciji o zatiti manjina tako da ni jedan zakon, ni jedna uredba, ni
jedna slubena radnja ne bude u proturjenosti ili opreci s tim propisima,
a isto tako Kraljevina SHS obavezala se da svim stanovnicima da punu i
potpunu zatitu ivota i slobode bez obzira na porijeklo, narodnost, jezik
59 Z. Janjetovi, Deca careva, pastorad kraljeva, str. 135.
60 M. Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, str. 397.
44
i rasu ili veru. Kraljevina (tada Drava) SHS priznavala je prema tom
Ugovoru srpsko-hrvatsko-slovenake pripadnike, punopravno i bez ikakvih formalnosti, austrijske, ugarske ili bugarske pripadnike koji na dan stupanja u vanost ovog Ugovora imaju svoj domicil ili svoje zaviajno pravo
na teritoriju, koja je priznata ili e biti priznata kao sastavni dio Drave
SHS na osnovu ugovora s Austrijom, Ugarskom i Bugarskom ili na osnovu
svakog drugog ugovora zakljuenog u cilju regulisanja sadanjih pitanja.61
Isto tako etnikim, vjerskim i jezinim manjinama dozvoljeno je da o svom
troku podiu, upravljaju i nadziru dobrotvorne, vjerske i socijalne ustanove, kole i druge odgojne zavode i da se slobodno slue svojim jezikom i
slobodno ispovijedaju svoju vjeru.62 Usporedno s prihvaanjem ovih zakona, regent Aleksandar izdao je u sijenju 1919. Proklamaciju u kojoj su priznata prava njemakoj, maarskoj, rumunjskoj, ekoj (pod time se priznavala i slovaka narodnost, budui da novostvorena ehoslovaka drava
nije slovakoj narodnosti priznavala poseban status, ve ih je tretirala kao
ehoslovake) rusinskoj i talijanskoj manjini u novopripojenim podrujima. Albanska, bugarska i turska manjina u junim podrujima drave, nisu
uope priznate. Kraljevina Jugoslavija je pitanje poloaja nekih nacionalnih manjina regulirala i posebnim meunarodnim aktima s Austrijom, Bugarskom, Italijom, Maarskom i Rumunjskom (Rapalskim ugovorom 1920.
s Italijom, Konvencijom za ope sporazume 1923, Neptunskim konvencijama s Italijom 1925, Bledskim sporazumom s Rumunjskom, 1927). U nekim od ovih akata, kao to je sluaj s Italijom, priznat je status nacionalne
manjine ak i stranim dravljanima. Osim meunarodnim pravnim aktima
poloaj pripadnika nacionalnih manjina bio je reguliran i jugoslavenskim
aktima. Tako je Vidovdanski ustav iz 1921. garantirao jednaka prava svim
graanima, a pod time su se podrazumijevali i pripadnici nacionalnih manjina. Time u Ustav nisu unesena neka posebna prava nacionalnih manjina
kao cjeline niti pojedinih nacionalnih manjina. Vidovdanski ustav samo
dodiruje taj problem, te se u l. 16. navedenog Ustava navodi: Manjinama druge rase i jezika daje se osnovna nastava na njihovom materinskom
jeziku pod pogodbama, koje e propisivati zakon.63 Garantirana prava
61 ore Borozan, Osnovni principi zatite manjina i Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca 19191921. i Albanci u Kraljevini Jugoslaviji, Dijalog povjesniara,

2, Zagreb, 2000, str. 361366; Z. Janjetovi, Deca careva, pastorad kraljeva, str.
137143.
62 . Borozan, Osnovni principi zatite manjina i Kraljevini Srba, Hrvata i Slove-
naca 19191921., str. 366.

63 M. Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, str. 399; . Bo-
rozan, Osnovni principi zatite manjina i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca

19191921., str. 369370.

45
pripadnika manjina svodila su se uglavnom na osiguranje nastave u osnovnim kolama na materinskom jeziku. Ova prava razraena su neto kasnije,
Zakonom o narodnim (osnovnim) kolama (1929), Zakonom o univerzitetima (1930) i Zakonom o graanskim kolama (1931). Niti jedan od njih u
potpunosti kolovanje na materinskom jeziku nije uredio, ali su predvid
jeli posebna manjinska odjeljenja, koja su se mogla osnovati za barem 30,
iznimno i za 25 uenika. U odjeljenjima za manjinske kole bio je obavezan
slubeni jezik u dravi. Oktroirani ustav iz 1931. nije sadravao nikakve
izriite odredbe o zatiti nacionalni manjina niti manjine uope spominje. Ni ostvarivanje drugih prava nacionalnih manjina nije uglavnom bilo
regulirano propisima. Vladajue strukture Kraljevine Jugoslavije nastojale
su izgraditi centraliziranu velikosrpsku nacionalnu dravu te su drale u
zaostalosti krajeve u kojima su ivjele nacionalne manjine, a politikim i
kulturnim ugnjetavanjem, nastojali su ih asimilirati.64
Uz ove zakone koji su regulirali pitanja vezana uz poloaj nacionalnih manjina, bilo je i onih koji su se ticali vjerskih zajednica, iji su vjernici bili
preteito ili velikim dijelom pripadnici nacionalnih manjina. Gotovo nijedna vjerska zajednica na teritoriju Kraljevine Jugoslavije nije bila jednonacionalna, a isto tako niti jedna narodnost nije bila jednokonfesionalna,
iako su vodei narodi u dravi Srbi, Hrvati i Slovenci u velikoj mjeri to bili.
U poetku, u novostvorenoj Kraljevini SHS crkve i vjerske zajednice zadrale su isti pravni poloaj kao u zemljama koje su ule u sastav nove drave
od stvaranja Kraljevine SHS 1. prosinca 1918. do usvajanja prvog Ustava
28. lipnja 1921. godine. Kada je regent Aleksandar 6. sijenja 1919. izdao
Proklamaciju u njoj je jamio ravnopravnost svih vjera u Kraljevini. Zbog
sloene meunacionalne i meukonfesionalne situacije u novoj dravi, i
saveznike sile su se ukljuile u rjeavanje, te su utjecale da Privremeni
zakon od 10. svibnja 1920. jami svim stanovnicima Kraljevine pravo na
slobodno i privatno obavljanje obreda za svaku religiju. Vidovdanski Ustav
iz 1921. jamio je slobodu vjere i savjesti, te je napustio sustav dravnih
Crkava, a vjerske su zajednice dobile status javnih ustanova sa specijalnim
poloajem u dravi i posebnim privilegijama i ovlastima da u ime drave
obavljaju neke javno-pravne poslove. Vidovdanski ustav, kao i Oktroirani
ustav proveli su podjelu na usvojene i priznate vjerske zajednice koje su
bile zakonski priznate u bilo kojem dijelu koji je uao u sastav Kraljevine.
Jo uvijek nije sigurno koje su to vjerske zajednice imale priznati status.
Jedna skupina znanstvenika smatra da su taj status imale Srpska pravoslavna crkva, Katolika s Grkokatolikom, Evangelika, Reformirana, Baptisti64 Koa Joni, Nacionalne manjine u Jugoslaviji, Beograd, 1962, str. 811; M.
Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, str. 407408.
46
ka, Metodistika, Nazarenska, Starokatolika, Islamska i idovska. Prema

drugima priznate su bile: Srpska pravoslavna crkva, Katolika s Grkokatolikom, Evangelika, Islamska i idovska. Ostale vjerske zajednice bile su
zabranjene i njihovi pripadnici progonjeni. Usvojene i priznate vjeroispovijedi imale si jednak status pred zakonom i mogle su svoje obrede ispovijedati javno. Unutarnje poslove samostalno su ureivale, a zakladama i
fondovima upravljale u granicama zakona. Tijekom 1929. i 1930. doneseni
su zasebni zakoni o vjerskim zajednicama: Zakoni o Srpskoj pravoslavnoj
Crkvi (1929), Zakon o verskoj zajednici Jevreja (1929), Zakon o islamskoj
vjerskoj zajednici (1930) i Zakon o evangeliko-kranskim crkvama te reformiranoj kranskoj Crkvi (1930). Broj pravnih akata kojima je trebao
biti reguliran poloaj nacionalnih manjina u Jugoslaviji nije velik, jer se
Jugoslavija predstavljala kao jednonacionalna zemlja, dok se prisutnost nacionalnih manjina umanjivala po broju i po znaaju.65
U meuratnom razdoblju obavljena su dva popisa stanovnitva 1921. i
1931, po materinskom jeziku koji je projiciran na nacionalnu pripadnost i
po vjerskoj pripadnosti. Nijedan ni drugi popis nam ne omoguuju tone
podatke o nacionalnom sastavu stanovnitva, pa prema tome niti o broju
pripadnika nacionalnih manjina, iako je popis iz 1931. po materinskom
jeziku neto pouzdaniji od prethodnog. Ovdje treba naglasiti da se iskazivanje materinskog jezika nije podudaralo i s vjerskom pripadnou. Tako
primjerice, oni koji su se izjanjavali da im je materinski njemaki jezik,
nisu uvijek bili Nijemci nego pripadnici drugih nacionalnih manjina (Aus
trijanci i idovi). To vrijedi i za druge jezine skupine.66
65 Dragan Novakovi, Poloaj crkava i vjerskih zajednica i ostvarivanje vjerskih
sloboda u Ustavima Srbije, Drutvena istraivanja, god. 20, (2011), br, 2, Zagreb,
2011, str. 517539; Z. Janjetovi, Deca careva, pastorad kraljeva, str. 142143,
346.
66 Mihael Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, str. 401.
3.351.574
37.720
1.025
2.749
728.476
11.814
21
99
Pravoslavni
Rimokatolici
Grkokatolici
Evangelici
Muslimani
Izraeliani
Drugi
Bez konfesije i
nepoznato
Srbija
20
23.300
55
32
8.319
167.499
Crna Gora
94
538
12.031
588.173
6.627
9.308
444.300
829.360
BiH
11
128
314
478
64
37
513.268
106.132
Dalmacija
189
1.096
20.562
2.537
47.990
16.226
1.992.519
658.769
Hrvatska,
Slavonija,
Meimurje
Tablica 3. Kraljevina SHS prema vjeroispovijesti 1921.
122
17
936
649
27.282
531
1.018.771
6.611
Slovenija s
Prekomurjem
865
143
19.069
1.658
144.750
13.179
693.751
473.112
Banat, Baka,
Baranja

47
3.625
2.801
35
286
4.176
2.532
5.969
420.473
149.210
159.549
503
717
231
44.002
Slovenski
ehoslovaki
Ukrajinski
Poljski
Ruski
Maarski
Njemaki
Albanski
(arnautski, iptarski)
Turski
Rumunjski
Talijanski
Francuski
Engleski
Ostalih/Nepoznato
38
39
108
16.838
33
17
54
40
55
181.989
Crna Gora
8.183
14
39
1.762
1.334
231
626
16.471
2.577
2.636
10.705
8.146
6.377
4.682
1.826.657
BiH
699
35
15
4.706
77
43
204
1.068
68
712
71
363
1.048
611.323
Dalmacija
Izv: Definitivni rezultati popisa stanovnitva od 31. januara 1921, Sarajevo, 1932.
3.339.369
Hrvatski ili srpski
Srbija
6.527
114
200
4.659
541
300
652
124.156
71.928
5.923
3.077
6.349
54.344
23.260
2.437.858
Hrvatska,
Slavonija
677
38
125
701
31
237
103
41.514
14.429
1.630
338
35
2.941
980.222
11.898
Slovenija s Prekomurjem
Tablica 4. Kraljevina SHS prema materinskom jeziku 1921.
8.136
20
64
183
69.530
193
761
316.579
376.107
5.437
284
11.047
48.666
7.105
502.415
Banat, Baka,
Baranja
48
6.745
517.191
604.142
138.375
992.264
516.499
1.395.637
1.363.561
1.048.177
210.483
Dravska
Savska
Vrbavska
Primorska
Drinska
Zetska
Dunavska
Moravska
Vardarska
Uprava Grada
Beograda
Pravoslavni
56.345
17.902
10.721
778.247
92.267
169.821
692.496
170.857
2.122.631
1.107.155
Rimokatolici
502
1.102
2.231
17.633
109
763
247
8.747
12.572
2.376
Grkokatolici
8.227
1.488
471
173.832
300
3.907
211
3.472
21.888
25.717
Evangelici
3.800
498.041
58.171
2.636
315.885
353.180
69.360
252.681
3.823
927
Muslimani
8.771
7.666
546
18.491
583
10.016
578
1.149
19.575
820
Izraeliani
Tablica 5. Kraljevina Jugoslavija (banovine) po vjeroispovijesti 1931.
400
21
22
311
11
998
374
160
6.366
293
Drugi
390
21
33
363
21
66
19
14
337
265
Bez konfesije
i nepoznato

49
50
Tablica 6. Savska Banovina prema materinskom jeziku 1931.

Savska banovina
1931.
Hrvatski ili srpski
2.457.128
Slovenski
34.765
Njemaki
80.501
Maarski
54.754
Albanski
736
Rumunjski
382
eki/slovaki
36.645 eki/7.083 slovaki
Turski
163
Ukrajinski (rusinski)
4.226
Ruski
4.157
Poljski
3.862
Talijanski
4.170
Romski
14.284
idovski (jevrejski, panjolski)
185
Bugarski
568
Grki
31
Ostali i nepoznato
743
Izv: Definitivni rezultati popisa stanovnitva od 31. marta 1931, Beograd, 1938;
Interna publikacija, Stanovnitvo predratne Jugoslavije po veroispovesti i materinjem jeziku, popis 31. 3. 1931. serija II, sveska 3, 1945.
Usporedimo li oba popisa i zasebni Savske banovine po jeziku uoljivo je

da su se pojedine jezine skupine smanjivale, to je posljedica migracija
stanovnitva u druge zemlje (matine ili prekomorske) ili procesa asimilacije s matinim narodom. Raspored pripadnika nacionalnih manjina je
raznolik, a naslijeen je iz prethodnog razdoblja, tako je Nijemaca i Maara
najvie u Bakoj, Banatu, Baranji, Hrvatskoj i Sloveniji, eha u Hrvatskoj,
Slovaka u Bakoj, Banatu i Hrvatskoj. Niti poloaj nacionalnih manjina
nije bio jednak niti jedinstven, a ovisio je o nizu initelja, veliini i gustoi naseljenosti pojedine nacionalne manjine, strukturi pripadnika (odnos
seoskog i gradskog stanovnitva), obrazovanju, ekonomskom poloaju te
financijskoj i intelektualnoj moi, pomoi matine zemlje te potpisanim bi-

51
lateralnim ugovorima o recipronosti prava prema odreenoj nacionalnoj

manjini u Jugoslaviji i jugoslavenskim manjinama u dotinoj matinoj
zemlji. Kao to je reeno ranije, pripadnicima manjina je Vidovdanskim
ustavom bilo zajameno osnovno obrazovanje na materinskom jeziku. Najvei su broj kola i odijeljena imale eka, maarska, njemaka, slovaka
i idovska nacionalna manjina. Stanje u kolstvu je osobito teko bilo kod
albanske i turske nacionalne manjine, koje su nedostatak vlastitih nacionalnih kola, nadomjetali privatnim i vjerskim kolama u kojima se uio
nacionalni jezik. Uz kolstvo, tisak je bio jedan od najvanijih faktora u
ivotu manjina koji je pomagao da se ouvaju kao etniki zasebne zajednice. On ne samo da je njegovao materinski jezik, ve je obavjetavao pripadnike manjina o dogaajima i procesima unutar manjina. Kao i u drugim
stvarima i po pitanju tiska postojale su velike meusobne razlike kako u
pojedinim krajevima zemlje, tako i meu pojedinim nacionalnim manjinama. Po broju tiskovina prednjaili su Nijemci i Maari koji su imali dugu
tradiciju objavljivanja na svojem jeziku tamo jo od 19. stoljea, slijedili su
Srbi, a onda svi ostali. U meuratnom razdoblju pojedini pripadnici nacio
nalnih manjina bili su ukljueni u opa kulturna, prosvjetna i sportska
drutva te ope sindikalne i politike stranke. Krajem dvadesetih godina
20. stoljea prema podacima jugoslavenskih vlasti bilo je oko 700 manjinskih kulturnih, prosvjetnih, zabavnih i humanih udruenja. I tu su opet
po broju prednjaili Nijemci, pa Maari, Talijani, idovi, Rumunji i dr.
Tek se od 1920. godine javljaju i prvi pokuaji politikog grupiranja nekih
nacionalnih manjina prilikom izbora za Ustavotvornu skuptinu, a svoje
liste istakle su eka stranka te Nacionalna turska organizacija (Demijet).
U prvim poslijeratnim izborima, Nijemcima i Maarima je bilo onemogueno sudjelovanje, budui su do ljeta 1922. godine imali pravo preseliti se
u Austriju ili Maarsku, pa im je vlada oduzela politika prava. Najvee
su promijene u vezi s istupom nacionalnih manjina na izborima nastale
na skuptinskim izborima 1923. godine, kada su se pojavile nove politike
stranke nacionalnih manjina: Njemaka, Maarska i Rumunjska stranka
te Slovaka narodna stranka, iako su u izmijenjenom Izbornom zakonu iz
1922. i dalje ostale nejasne odredbe o dravljanstvu te posebno, o izbornom
pravu pojedinih nacionalnih manjina (Maara, Nijemaca i Rumunja). Na
tim skuptinskim izborima 1923. od stranaka nacionalnih manjina zapaene rezultate ostvarili su Demijet te Njemaka i Rumunjska stranka. U narednim godinama, politike aktivnosti stranaka nacionalnih manjina poele su stagnirati, a onda je 1929. godine uvedena diktatura kralja Aleksandra,
ukinut je parlamentaran sustav, rasputena Narodna skuptina, a Zakonom
o zatiti drave rasputene su i politike stranke, pa tako i manjinske i one
se vie nikada nee obnoviti. Na izborima 1935. i 1938. godine pripadnici
nacionalnih manjina opredjeljivali su se uglavnom za pojedine graanske
52
stranke, a pojedine nacionalne manjine uspostavljale su odnose s velikim

politikim strankama, tako je npr. njemaka manjina suraivala s Jugoslavenskom radikalnom zajednicom (JRZ) Milana Stojadinovia.67 Kraljevina
je Jugoslavija svoju politiku prema manjinama temeljila na elji da im omogui nesmetani etniki razvitak, nizom iznuenih ustupaka iji su opseg i
trajnost odreivali interesi drave ili vladajue politike grupe, no s druge
strane eljela im je smanjiti broj i asimilirati ih. Isto tako, vlasti nisu direktno tjerale pripadnike manjina na iseljavanje, ali su dravne mjere bile
usmjerene da direktno ili indirektno pogode pripadnike manjina, pa i da
ih potaknu na iseljavanje. Drava je potajno favorizirala iseljavanje manjinskih pripadnika, no zbog obaveze da formalno potuje jednakost graana,
konvenciju o zatiti manjina, pa i zbog politikih kalkulacija i otpora u zem
lji nije mogla otvoreno sprovoditi politiku poticanja iseljavanja manjina.68
Uz dosada spomenute pripadnike nacionalnih manjina, navodimo i one koji su prisutni u Hrvatskoj od kraja 19. i poetka 20. stoljea, no koji su status
manjine stekli nakon 1945. odnosno nakon devedesetih godina 20. stoljea. Prvi, Bugari, doli su u Hrvatsku u to u Zagreb kao studenti u drugoj
polovici 19. stoljea, zahvaljujui stipendijama biskupa J. J. Strossmayera,
a kasnije i Franje Rakog. U veem broju dolaze poetkom 20. stoljea u
potrazi za poslom, a posebno su znaajni oni koji su doli po zavretku
Prvog svjetskog rata, a bavili su se povrtlarstvom, pa su Zagrepani za sve
one koji su se bavili vrtlarstvom govorili da su bugari. Nakon 1918. godine u Hrvatsku se doseljavaju Rusi, jer je dio njih traio politiki azil s
obzirom da je u dravama biveg ruskog carstva dolo do revolucije. Meu
ruskim emigrantima koji su se doselili nakon Prvog svjetskog rata bilo je
dosta plemstva. Istaknuli su se u kulturnom i znanstvenom ivotu Hrvatske. Slovenci se spominju od srednjeg vijeka, meutim tada se navode kao
Kranjci, tajerci. Djelovali su kao narodni preporoditelji i aktivisti, te su
izvrili veliki utjecaj na razvoj hrvatske nacionalne svijesti. U meuratnom
razdoblju u gradovima se istiu kao znaajni intelektualci, ali i kao istaknuti umjetnici: slikari, kipari, glumci i operni pjevai. U Zagrebu su najvie
djelovali u meuratnom razdoblju kada su utemeljili nekoliko svojih drutava. Tada je nastao i Slovenski dom najstarije djelujue slovensko drutvo
u Hrvatskoj. Talijani su prisutni u Hrvatskoj od srednjeg vijeka. Preteno
su nastanjeni u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji gdje se smatraju autohtono
stanovnitvo. Tijekom18. stoljea mnogobrojni talijanski obrtnici naselili su
67 Mihael Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, str. 403410;
Vladimir Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (19181941), str. 429445.
68 Z. Janjetovi, Deca careva, pastorad kraljeva, str. 76.

53
se na podruju grada Zagreba i Slavonije gdje njihovi potomci i danas ive.

Danas se u manjine ubrajaju Albanci, Crnogorci i Makedonci, iako ih je bilo
i u meuratnom razdoblju vee doseljavanje prati se tek nakon zavretka
Drugog svjetskog rata.
Zakljuak
Na kraju moemo zakljuiti da je Hrvatska oduvijek bila ne samo vienacio
nalna, ve i multikonfesionalna zemlja. Iako broj pripadnika nacionalnih
manjina nije bio toliko velik, njihova uloga i doprinos u stvaranju hrvatske
povijesti golemi su. Odnosi manjina s veinskim stanovnitvom tijekom
povijesti bili su razliiti i kretali su se od mirnog suivota, stapanja i utjecaja, do ozbiljnih konfrontacija i oruanih sukoba. Neke manjine su autohtone u Hrvatskoj, neke su se doselile u razliitim razdobljima, a neke e se
u budunosti ponovno naseliti.
55
eljko Bartulovi
Pravni poloaj manjinskih vjerskih skupina

u Hrvatskoj do 1918. godine
Nacija se kao pojam, a s njom povezan i pojam manjine, primjenjuje od
XIX. stoljea. Meutim, pravno pitanje manjina moe se usporediti s naelom postupanja spram stranaca u tuoj dravi. Tu se moe pratiti primjena
principa personalnosti u srednjovjekovnom pravu. Rad se bavi ralanjivanjem problema u doba srednjega vijeka, osobito u XVII. i XVIII. stoljeu,
dok su propisi iz XIX. stoljea dijelom obraeni. Prostorno je lanak ogranien na teritorij Republike Hrvatske u okvirima nekadanje Habsburke
odnosno Austro-Ugarske Monarhije.
Problem se javlja s poloajem vjerskih zajednica u srednjovjekovnom razdoblju jer su one bile zasebne skupine ljudi iji je poloaj trebalo pravno
regulirati i pruiti im zatitu. Meu prvim dokumentima istie se Westfalski mirovni ugovor od 24. listopada 1648. koji odreuje meusobnu toleranciju katolika i protestanata na njemakom podruju. Sloboda izbora
vjere odnosila se na pravo vladara, tj. feudalaca koji su mogli slobodno
ispovijedati vjeru, dok su njihovi podanici morali ispovijedati istu, osim
ako im senior nije posebno odobrio slobodu. Podanici druge vjere morali
su se iseliti.1
Razlikovanje razliitih etnikih skupina moe se pratiti jo od antikog
razdoblja. Hamurabijev zakonik iz XVII. st. pr. Krista razlikuje vii drutveni sloj awilume od ljudi nieg sloja mukenuma. Osnova razliitog
poloaja ovih grupa vjerojatno je u razlici izmeu potomaka osvajaa i pobijeenih starosjedilaca.2 Slino se u Sparti razlikuju vladajui osvajai
Spartijati, pokoreni perijeci i robovi heloti.3
U srednjovjekovnoj Franakoj razlike izmeu etnikih skupina i njihovih
normi ponaanja dovele su do pravnog partikularizma, ali ne teritorijalnog
toliko karakteristinog za srednji vijek, ve personalnog etnikog. Za svako od franakih plemena (Salijci, Ribuarci, Hamavi itd.) vrijedi posebno
pravo sadrano u razliitim zbirkama propisa (Lex Salica, Lex Ribuaria,
Lex Chamavorum itd.). Za preostalo romansko stanovnitvo u Franakoj
1 Vukas, Budislav, Etnike manjine i meunarodni odnosi, Zagreb, 1978, str. 59.
2 Margeti, Lujo, Opa povijest prava i drave, Rijeka: Pravni fakultet Sveuilita
u Rijeci, 1998, str. 16.

3 Festi, Raifa, Opa historija drave i prava, Sarajevo, 1998, str. 79.
56
se takoer primjenjivalo posebno pravo (Lex Romana Burgundionum, Lex

Romana Wisigothorum).4
O problemu stranaca saznajemo iz odredaba srednjovjekovnih statuta hrvatskih primorskih gradova i otoka. Rijeki statut iz 1530. sadri propis
o primjeni prava na strance: Isto pravo treba dati strancima, koje stranci
daju naim (graanima) (knj. II, gl. 54).5
Vlaki statuti (Statuta Walachorum) iz 1630. godine

Poseban problem poloaja manjinskog stanovnitva javlja se pri doseljavanju stanovnika koji su od XV. stoljea bjeali ispred Turaka. Godine 1578.
nastala je Vojna krajina kao dio hrvatskog i ugarskog dravnog prostora
koji je doao pod upravu austrijskih vojnih organa u Grazu i Beu i zadrao
poseban status do 1881. godine.
Kralj Ferdinand II. Habsburki je 5. listopada 1630. godine Vlakim statutima popisao prava doseljenika. Kralj je akt napravio prema pravima koje
su oni imali prije preseljenja i dao delegaciji koju je vodio iguman Maksim
Predojevi. Statuti se odnose na tri kapetanije Slavonske krajine (Krievaka, Koprivnika i Ivanika), a primjenjuju se i na krajinike Karlovakog
generalata.6 Samouprava se temeljila na personalnom naelu dok teritorijalnu upravu vre vojni organi.
Samouprava obuhvaa izbor vlastitih organa. Na elu svakog sela stoji knez
ili sudac (judex sive knezins) kojeg lanovi opine biraju na urevdan.
Zborove odobrava general, a nedozvoljeni zborovi zabranjeni su smrtnom
kaznom. Svaka kapetanija (distrikt) bira vrhovnog suca i osam prisjednika
(assesores, sudski pomonici) dan nakon urevdana. Biraju ga knezovi s
dvije do tri starije osobe (iurati, prisenici) iz svakog sela. Izbor potvruje
4 Kurtovi, efko, Opa historija drave i prava, I. knjiga, Robovlasnitvo i feuda-
lizam, Zagreb, 1987, str. 147148.

5 Tekst prema Herkov, Zlatko, Statut grada Rijeke iz godine 1530, Zagreb, 1948,
str. 231: Poto je pravedno i pravo, da se isto pravo daje strancima, kojim se
oni slue u svojoj dravi ili krajevima, gdje vladaju: radi toga odreujemo, da se
sa strancima, koji ne borave (u Rijeci), i sa susjedima postupa u Rijeci kako u
pogledu reda, tako i u pogledu parnica, bilo graanskih bilo kaznenih na nain i oblik, kako se postupa s naim (graanima) u njihovim krajevima, izuzevi
trgovce i (izuzevi) propis statuta O kupcima trgovake robe, za koji (propis) ne
emo nikako, da je ovim statutom dokinut.
6 Krklju, Ljubomirka i arki, Sran, Odabrani izvori iz dravnopravne istorije
Jugoslavije, Beograd, 1982, str. 72, prema idak, Jaroslav, Historijska itanka za
hrvatsku povijest I, Zagreb, 1952, str. 134137. Vidi i Marijan, Vlado St., Srpska
istorijska itanka 2, Beograd, 2001, str. 158161.
ELJKO BARTULOVI: PRAVNI POLOAJ MANJINSKIH VJERSKIH SKUPINA U HRVATSKOJ

DO 1918. GODINE
57
general u kraljevo ime, a ako ga odbije mora javiti vladaru. Knez vodi popis
vojnih obveznika starijih od 17 godina, sudi u sporovima manje vrijednosti,
obavlja policijsko-upravne poslove odravanja reda i izrie novane kazne
do osam forinti. Poinitelje teih krivinih djela veliki suci sude na kazne
zatvora, okove, prisilni rad i tjelesne kazne ili ih predaju vojnim vlastima.
Vojna obaveza krajinika na prostoru Vojne krajine bila je opa obrambena,
a izvan nje moraju ratovati 14 dana besplatno, a nakon toga uz plau. Statuti reguliraju i graanskopravna pitanja. Krajinici imaju pravo otuenja,
zalaganja i oporunog raspolaganja zemljom. Ugovori o pokretnim stvarima sklapali su se javno pred svjedocima, o nekretninama pred knezom i
dva do tri svjedoka, a oporuke pred knezom i etiri do pet svjedoka, pred
sveenikom i dva do tri svjedoka ili pred zakletim biljenikom. Poloaj
pravoslavne crkve i njenih pripadnika nije bio predmet Statuta.7
Pavlovi Vlake statute naziva Srpski statuti, ali oni se odnose i na druge
doseljene stanovnike pod opim imenom Vlasi. Vlasi se esto izjednaavaju sa Srbima. ini se da je taj pojam imao razliita znaenja. Prvo, najstarije znaenje vjerojatno oznaava dijelove starosjedilaca (vie ili manje
romanizirano ilirsko stanovnitvo) koji su se tijekom doseljavanja Slavena
povukli na otoke i primorske gradove, a dijelom u manje plodne planinske
prostore. Ovi drugi se bave stoarstvom, pa se tijekom vremena pojam Vlah
poinje koristiti za stoare. Zemljoradniko i urbano stanovnitvo koje ivi
organizirano u selima i komunama razlikuje se od stoara koji putuju u
potrazi za ispaom. Konano se pojam iri na sve strance koji dolaze iz zalea ili bjee pred Turcima.8 Naravno da je meu tim stanovnitvom bio
vrlo velik broj Srba i koritenje ovog termina ne znai negiranje Srba nego
oznaava sve doseljene stanovnike bez obzira na etniko podrijetlo i vjeru.
Privilegije Srba u XVII. st.

Doseljavanja Srba na prostore Habsburke monarhije zapoinju u XVI. stoljeu Najbrojniji organizirani dolazak srpskog stanovnitva na elu s vrhom
Srpske pravoslavne crkve zbio se za velikoga turskog rata od 1683. do 1699.
godine. Novodola crkvena institucija razvija na novom podruju razliite
oblike vjerskog, ali i kulturnog te kolskog rada, pri emu je utjecala i na
ranije doseljenike. Nakon velikih uspjeha poslije razbijanja opsade Bea
1683. habsburka vojska dolazi 1689. do Pritine gdje patrijarh Arsenije
III. 27. studenoga iste godine polae prisegu vjernosti austrijskom zapovjedniku. Turci kreu u protunapad i 22. prosinca 1689. nanose poraz kod
7 Pavlovi, Marko, Srpska pravna istorija, Kragujevac, 2005, str. 18990.
8 Bartulovi, eljko, Povijesni razvoj Hreljina od prvog spomena do sredine XIX.
stoljea, Bakarski zbornik 1, Bakar, 1995, str. 718.
58
Kaanika pa poinje povlaenje prema sjeveru.9 Leopold Habsburki izdao

je nekoliko akata u kojima moemo nai temelje priznanja razliitih prava
srpskom narodu i pravoslavnoj crkvi.
Pozivna pisma (Litterae invitatoriae)

od 6. travnja 1690. godine
Prvi je poziv na ustanak (Litterae invitatoriae/Pozivna pisma) narodima u
turskoj vlasti 6. travnja 1690:
Svim narodima i zemljama koje od Nae nasledne kraljevine
Ugarske zavise, i svim drugima.... preanjoj slobodi, preanjim
povlasticama i preanjem savezu sa telom od koga zavise povratimo... po svoj Albaniji, Srbiji, Miziji, Bugarskoj, Silistriji, Iliriji,
Macedoniji, Rasiji... Obeavamo koje su nama kao kralju Ugarske pravno potinjene i koje e se zakonito potiniti, zadravi
poglavito slobodu, povlastice i prava svoje veroispovesti i izbora
vojvode, da ete izuzeti biti ispod svakog javnog tereta i danka,
ali izuzevi stara i obina prava kraljeva i gospode koja su postojala pre svakog upada turskog... za vae sopstveno spasenje i
obranu, na nain dobrovoljnog danka, po mogustvu davati nune priloge... obeavamo, poklanjamo i ustupamo svima i pojedinim slobodno priteavanje dobara, ili pokretnih ili nepokretnih,
koja god od Turaka oduzeli budu.10
Priznate su stare povlastice, sloboda vjere, izbora vojvode, osloboenje od
davanja i tereta osim onih uvedenih prije turskog osvajanja kao i dobrovoljnih ratnih priloga, slobodan posjed osvojenih pokretnih i nepokretnih
dobara. Pravo na slobodan izbor vojvode ne znai obeanje zasebnog autonomnog teritorija, ve osobe koja se prema personalnom principu nalazi na
9 arki, Istorija drave i prava Srbije, Istorija drave i prava II, Novi Sad, 2009,
str. 6061. Krklju, Pravna istorija srpskog naroda, Novi Sad, 2002, str. 384385.
O doseljavanju i privilegijama Srba vidi i Bartulovi, eljko i Ranelovi, Neboja, Osnovi ustavne istorije jugoslovenskih naroda, Ni, 2009, str. 910,
10 Krklju i arki, Odabrani izvori, str. 7475 prema Radonji, Jovan i Kosti, Mita,
Srpske privilegije od 1690. do 1792, Beograd, 1954, str. 8995. Vidi i Miladinovi, arko, Tuma povlastica, zakona, uredaba i drugih nareenja srpske narodne crkvene autonomije u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, Novi Sad, 1897, str.
12; Marijan, Srpska, str. 273275, navodi da je zbog rata s Francuskom Leopold
povlaio svoju vojsku pa poziva stanovnike obeavi im povlastice nakon pobjede: arki, Istorija drave i prava Srbije, str. 62; Krklju, Pravna istorija srpskog
naroda, str 384. Vidi i Mikaica, Dejan, Granice Vojvodine 18481868., u: Zbornik radova s Meunarodnog znanstvenog skupa Pravne i povijesne odrednice
granica srednje i jugoistone Europe, Osijek, 2011, str. 8788.

DO 1918. GODINE
59
elu skupine ljudi. One se temelje na personalnom naelu za doseljenike,

na teritorij Hrvatske i Ugarske, ali bez teritorijalne autonomije. Ovo je prvi
spomen vojvode, naziva prema kojem e Vojvodina kasnije ponijeti svoje
povijesno ime. Pravo na slobodno koritenje nekretnina je nejasno jer je vladar kao ugarski kralj spomenuo da e potivati preanje povlastice u koje
ulaze prava ranijih feudalnih vlasnika zemljita. To se odnosi na podruja
koja su do 1526. godine bila u sastavu ugarske krune, tako dananje Bosne
i Hercegovine, Vojvodine. O podrujima srednjovjekovne Srbije kralj uti,
ne spominje priznanje prava nekadanjih srpskih plemia. Krklju uoava
da Habsburgovci povelje izdaju kao ugarski kraljevi pozivajui narode i
zemlje pravno potinjene i koje e zakonito potiniti. Nadaju se proirenju vlasti na nekadanje prostore ugarskog kraljevstva. Koritenje formule
da e stanovnicima pripasti nekretnine koje oduzeli budu odnosi se na
srednjovjekovno pravo maa (ius gladii), stjecanje vlasnitva stvari osvojenih u ratu. Vladar i tu moe osporiti pravo stanovnika tvrdei da je carska
vojska imala vee zasluge u osloboenju pa je on stekao to pravo.
O dvolinim postupcima cara Leopolda govore i zbivanja vezana uz ora
Brankovia i njegovu ideju o Iliriku krajevima osloboenih od Turaka
pod pravoslavnom dominacijom. Njemu je car Leopold priznao pravo na
osloboene zemlje trebajui pomo u ratu da bi ga kasnije uhitio te umire
u zatvoru.11 Na isti je pretvoran nain uguio Leopold pobunu hrvatskog
i ugarskog plemstva 1671. godine poznatu kao urotu Zrinskih i Frankopana. Pavlovi pie da Leopold daje obeanja u svom interesu, u strahu od
rata s Francuskom i novanih problema. Proglas nastao na temelju Brankovievog memoranduma ne spominje Ilirsko kraljevstvo, nego polunezavisnu teritoriju sa vojvodom na elu vojnu granicu. Vladar ne obeava
posebnu teritoriju, ve samo vojvodu, ali i njega izbjegava imenovati.
Privilegija od 21. kolovoza 1690. godine

Nakon turske pobjede vojska i Srbi se povlae prema sjeveru. Na crkvenonarodnom saboru u Beogradu 8. srpnja 1690. Leopold je priznat za srpskog
kralja i zatraeno da se pravoslavnoj crkvi priznaju prava koja je imala
pod Turcima.12 Raniji vladarev poziv ne sadri privilegije crkvi pa episkop
Isaija akovi pregovara kod cara koji daje povlasticu 21. kolovoza 1690.13
11 Pavlovi, Srpska pravna istorija, str. 193194.

12 Isto, str. 194195, prema Radoni i Kosti, Srpske privilegije, str. 8990.
13 Krklju, Istorija politikih i pravnih institucija Vojvodine, Novi Sad, 2004, str.
1819.
60
Kralj Leopold I. dao je Srbima i posebno pravoslavnoj crkvi privilegije aktom 21. kolovoza 1690. godine u Beu:
asnomu, odanomu... Arseniju Czernovichu, nadbiskupu istone crkve grkoga obreda, episkopima i sveenicima i svjetovnim staleima, kapetanima, podkapetanima cijeloj opini toga
grkog obreda i naroda srpskoga u Grkoj, Bugarskoj, Srbiji, Hercegovini i Dalmaciji, Podgorju i Jenipolju i u drugim pridruenim mjestima.. razabrasmo najmilostivije vau zahvalnost zato,
to smo vas oslobodili turske tiranije i staru vam vratili slobodu, i vjeno obeanje, kojim se obvezujete nama vi i potomci
vai radi tolike iskazane blagodati. To dodue radite po svojoj
dunosti, ali opet na Nae jo vee zadovoljstvo, to ste priznali
Nae pravo, te se predajete u okrilje milosti i blagosti Nae, kao
gospodina i zakonitoga kralja Vaega, i izjavljujete hvale vrijednom odreitou, da vam je od sad pod okriljem Naim ivjeti i
umrijeti... te milostivo odluismo, da po obiaju istone crkve
grkoga obreda srpskoga slobodno zadrite i nain staroga kalendara i da vam, ako to dosad, tako i odsad nikakovi crkveni ni
svjetovni stalei nikako ne smiju smetati; i neka vam je slobodno
izmeu sebe po svojoj volji od naroda svoga i jezika srpskoga
namjetati arhijepiskopa, koga e stale crkveni i svjetovni izmeu sebe birati a taj arhijepiskog neka imade slobodu i vlast
upravljati svim istonim crkvama grkoga obreda... neka je on
(i dalje) na elu crkvama grkoga obreda i zajednici ove vjeroispovijesti po svojem crkvenom ugledu, po privilegijama, koje
su vam dali Nai uzvieni prethodnici, pokojni kraljevi ugarski,
po cijeloj Grkoj, Srbiji, Bugarskoj, Dalmaciji, Bosni, Jenipolju
i Hercegovini pa i po Ugarskoj i Hrvatskoj... Nadalje staleima
crkvenim, kao to arhijepiskopu i episkopima, monasima i svake
ruke sveenicima grkoga obreda po manastirima neka ostane
vlast upravljati tako da nitko ne smije dirati u pomenute vae
manastire, crkve i sijela, a neka uivaju desetinu, prinose i etvrtine po starom pravu; a nad crkvenim staleom neka ni jedan
svjetovnjak osim Nas nema vlasti koga uhititi ili uhvatiti, nego
e arhijepiskop takove sebi podvrgnute sveenike, koji zasluuju
neku kaznu, smjeti po crkvenom ili kanonikom pravu kazniti.
Dajemo takoer i potvrujemo, da po darovnici naih prethodnika imate crkve grkoga obreda, manastire i dobra, koja ovima
pa tako i arhijepiskopu i episkopima pripadaju, bila ona kakova
mu drago... Najposlije ne emo dopustiti, da ijedan sveenik ili
svjetovnjak smeta arhijepiskopu i episkopima vaim, kad budu

DO 1918. GODINE
61
po potrebi pregledali manastire i crkve po gradovima i selima ili

takoer pustili parohe i zajednicu.14
Prema povlastici Srbi imaju pravo zadrati svoju grko-istonu vjeru, to
je sloboda vjeroispovijesti, julijanski kalendar, pravo izbora arhiepiskopa
izmeu pripadnika svoje zajednice i jezika (!) nadreenog svim pravoslavnim crkvama na spomenutom prostoru i sudskim ovlatenjima prema pripadnicima crkve kojima sudi prema kanonskom pravu. Crkva ima pravo
na dobra i prihode (desetinu, etvrtinu i dr.) prema ranijim privilegijima
ugarsko-hrvatskih vladara kao i na zatitu od bilo kakvih ometanja od strane drugih svjetovnih i crkvenih vlasti osim vladara.
Krklju pie da su u konceptu akta bile izostavljene Hrvatska i Ugarska, ali
je na intervenciju episkopa akovia stavljena formulacija da je arhiepiskop nadlean za sve Srbe. To je ugovor sa Srbima. Priznata je patrijarhova
jurisdikcija i crkvena autonomija, njegova vlast nad onim krajevima nad
kojima je vladar imao pretenzije.15
Formulacije u aktu upuuju da je rije o personalnim povlasticama doseljenim Srbima kojima vladar ne daje teritorijalnu autonomiju, a to se tie
pretenzija prije se moe rei da je patrijarh htio garanciju svojih ranijih prava dok je Leopold htio ostvariti svoje pretenzije, priznanje svoje vrhovne
vlasti od strane crkve, uz postojee teritorijalne pretenzije prema krajevima
odakle je dolo izbjeglo stanovnitvo.
Leopold je mutio vodu unosei nemir izmeu hrvatskog i ugarskog
plemstava i doseljenika. Privilegiju je izdao mimo ugarskog i hrvatskog
sabora pa je plemstvo nije htjelo priznati. Unosio je nemir i meu Srbe koji
su od vladara traili da ora Brankovia imenuje starjeinom i despotom.
Kako je on bio zatvoren na prijedlog/izbor od 6.na 7. travnja 1691. car je
11. travnja za podvojvodu imenovao Jovana Manastirliju.16 To je bilo prvo
imenovanje na osnovu priznate titule vojvode. Prema arkiu on je vie
zapovednik narodne milicije nego politiki poglavar naroda.17 Leopold
nije dopustio da Srbi imaju svjetovnog vou kojeg oni hoe.
14 Hrvatske pravice (sastavio Poar, Hrvoje), SplitZagreb, 1990, str. 108110, pre-
ma Czoering, Etnographie der sterreischen Monarchie, III. B. Vidi i Miladinovi, Tuma povlastica, str. 34 koji navodi da je privilegija istovjetnog sadraja
izdana i 11. prosinca 1690; Marijan, itanka, str. 279281; arki, Istorija drave
i prava Srbije, str. 62.
15 Krklju, Istorija politikih i pravnih institucija Vojvodine, str. 19; Krklju, Prav-
na istorija srpskog naroda, str. 384385.

17 arki, Istorija drave i prava Srbije, str. 62; Krklju, Pravna istorija srpskog na-
roda, str. 385.
62
Privilegija od 20. kolovoza 1691. godine

Nakon pobjede kod Slankamena 19. kolovoza 1691. godine Leopold na
traenje Arsenija III. preko ugarskog kancelara Blaa Jaklina donosi nov
patent koji je identian prethodnome osim to sadri dodatni odjeljak kojim se odreuje da srpski narod moe pod upravom i uredbom svojih vlasti zaostati. Miladinovi misli da je rije o upravi svetovnih vlasti.18
Pavlovi dri da Srbi zavise od arhiepiskopa ne samo u crkvenim nego i
u svetovnim odnosima.19 Prema Krklju nove povlastice su samouprava,
jer e arhiepiskop imati nadlenost ne samo u crkvenim, nego i u svetovnim stvarima, a slino zakljuuje i arki. Bitno je primijetiti da to nije
izvorno ovlatenje arhiepiskopa ve mu je povlasticu dao car smatrajui
da pravo pripada njemu te ga samo on moe prenijeti na druge, a isto tako
i oduzeti to se dogodilo 1732. godine kada je jurisdikcija arhiepiskopa
suena je na crkvena pitanja.
Arhiepiskop prema ovom aktu dobiva povlasticu kaduciteta (ius spolii),
tj. pravo nasljeivanja osoba grko-istone vjere koji umru bez nasljednika
(djece i srodnika). Moda je vladar to uinio kako bi stvorio rivalitet izmeu crkve i svjetovnih tijela.
U ovom aktu ne spominje se vojvoda, a patrijarh se suprotstavlja izboru
Jovana Monasterlija za podvojvodu smatrajui da on ima svjetovnu vlast
na temelju ove privilegije. Predsjednik Ilirske dvorske deputacije, barun
Bartenstein pie da je Leopold zbog ratne opasnosti ponudio izbor vojvode,
ali da je ova slobotina sasma opasna, i bila bi kraljevskoj vlasti sasma na
tetu pa zato nije ula u nove privilegije.20
Na narodnom skupu u Baji, poetkom 1694. godine Srbi trae zaseban teritorij u Slavoniji i Srijemu, ali otpisom Dvorskog ratnog vijea od 31. svibnja 1694. priznata su im samo personalna prava u Banatu. Patrijah Arsenije
III. alio se na povrede privilegija od strane Katolike crkve i feudalaca pa
18 Miladinovi, Tuma povlastica, str. 5. Miladinovi je ovu privilegiju grekom
datirao u 1690. godinu, to se vidi jer se u kronolokom navoenju akata ona nalazi poslije privilegije od 11. prosinca 1690. Krklju, Istorija politikih i pravnih
institucija Vojvodine, str. 20.
19 Pavlovi, Srpska pravna istorija, str.197. Gruji smatra da je time uvedena jed-
na vrsta teokratske vladavine, te je patrijarh postavljao i narodne oficire, sudio i

u graanskim sporovima, potvrivao statute trgovakih i zanatskih cehova itd.
Narodna enciklopedija, IV, str. 360361. arki, Istorija drave i prava Srbije, str.
62; Krklju, Pravna istorija srpskog naroda, str. 385.
20 Krklju, Istorija politikih i pravnih institucija Vojvodine, str. 2022.

DO 1918. GODINE
63
vladar preko Ugarske dvorske kancelarije donosi privilegiju od 4. oujka

1695.21
Privilegija od 4. oujka 1695. godine

U novoj privilegiji od 4. oujka 1695. upuenoj crkvenim i svjetovnim vlastima u Hrvatskoj i Ugarskoj car Leopold istie:
Najponiznije je Naem Velianstvu iskazao Arsenije arnojevi...
kako se on... zajedno sa srpskim (rakim) narodima... latio toga
posla, da strese jaram otomanskog tiranstva.. pa Nam toga radi
objavio, ne samo, da su oni i potomci njihovi podloeni pravu,
milosti i blagosti Naoj kao zakonita kralja, nego da su se, ostavivi svoje kue u Turskoj i napustivi svoje imanje i sermiju, a
prognani iz svoje domovine, i premestili u Nae krajeve... gotovi
iveti i mreti pod senkom Nae zatite... i kako je on ovim osobito
vrlim i plemenitim delom... dobio milostive naredbe i diplome...
i slobode i osobita prava... da i pomenutom arhijepiskopu ostane
nepovreeno staro dostojanstvo i vlast, da moe vladike svoje
vere postavljati... i da vladike... milostivo nalazimo da se mogu primiti i trpeti po okruzima, koji su im odreeni, a u kojima
su to jest po volji Naega dvorskog vojnikog vea u dovoljnom
broju porodica naselili i smestili raki ili srpski narodi... mogu
svoje duhovne poslove bez smetnje vriti, krivce popravljati i za
krivice kazniti, kole i crkvene prihode, to im po veri i starom
obiaju pripadaju, primati, i svoju dunost... vriti,... da moe
slobodno vriti i ispovedati svoju veru, bez ikakvog straha, opas
nosti i tete u telu ili imanju i da moe uivati preanju i njima
jo u staro doba po glasu treega lanka pete odluke kralja Matije, i poslednjega lanka druge odluke kralja Vladislava odobrenu
slobodu od desetka, koji desetak neka sam narod obraa i upotrebljava na hranu i prihod vladika svoje vere... Za to... sudismo,
da valja ih sve skupa, t. j. arhijepiskopa, vladike i srpske narode...
sa svom porodicom i dobrima, i sa svima stvarima i celim imetkom njihovim da primimo u Nau kraljevsku odbranu i osobitu
zatitu i zaklon.22
21 Krklju, Istorija politikih i pravnih institucija Vojvodine, str. 20; arki, Istorija
drave i prava Srbije, str. 63.

22 Miladinovi, Tuma povlastica, str. 58; Krklju i arki, Odabrani izvori, str.
7779. prema Radonji i Kosti, str. 8995; Marijan, itanka, str. 291294.
64
Prvo, u privilegiji je primjetan neskriven, zapovjedniki ton kojim se vladar s visoka obraa adresatima akta. Najponizniji patrijarh, pripadnici
crkve i stanovnici su samo prognani bjegunci koji su ostavili svoje zemlje
i kue, te e ivjeti i umrijeti za svog vladara koji im je milostivo odredio gdje e se naseliti. Leopold tvrdi da su ga Srbi priznali za svoga zakonita kralja, to bi njemu u sluaju mogueg osloboenja njihovih teritorija
tokom rata dalo pravo da ih legitimno prikljui Habsburkoj Monarhiji.
Arhiepiskop ima pravo imenovanja vladika koji e domai feudalci, stanovnitvo i katolika crkva tolerirati u podrujima gdje ih je vladar naselio,
a to je pravo vjeroispovijesti pod izriitom zatitom vladara. Arhiepiskop
ima sudsku vlast, pravo kanjavanja i pravo na vlastite prihode, a desetina prikupljena od doseljenog stanovnitva e pripadati vladikama. Dakle,
Pavlovieva misao da je uvedeno osloboenje od plaanja desetine odnosi
se na osloboenje plaanja desetine svjetovnim feudalcima, ali ostaje desetina pravoslavnoj crkvi.23 Od posebne je vanosti pravo Crkve da osniva
vlastite kole.
Krklju uoava tendenciju... suavanja privilegija: pravo kralja da potvrdi episkope, episkopi smiju slubu samo u krajevima gdje je dozvoljeno
naseljavanje Srba, rad crkvenih lica ogranien je klauzulom da ne smiju
raditi na tetu prelata i katolike crkve, a privilegije vrijede dokle stvari
ovako budu stajale.24
Miladinovi primjeuje igru cara Leopolda koji nejasnim formulacijama
u svojim privilegijima nastoji privui Srbe na svoju stranu u ratu protiv
Turaka. I zaista, Leopold je jo na poetku svoje apsolutistike vladavine
obeao hrvatskim i ugarskim staleima osloboenje njihovih nekadanjih
podruja koja su u tom trenutku bila u turskoj vlasti. Zatim je otezao s
ratom za osloboenje jer je bio uvuen u borbu s Francuskom za tzv. panjolsko nasljee Habsburgovaca, tj. posjede njihove loze koja je vladala u
panjolskoj. Nezadovoljstvo takvom politikom dovelo je do otpora dijela
hrvatskog i ugarskog plemstva u pobuni Zrinskih i Frankopana. Sa sudio
nicima je car krvavo obraunao 1671. godine namamivi ih prethodno u
Be obeanjima slobodnog dolaska (salvus conductus). Dvolinost ovog
vladara Miladinovi je s okusom gorine podcrtao zakljukom za seobu
koja je svakako sudbonosna po Srbe, to moe biti, da bi po srpski narod
bolje bilo,da je i izostala bila.25

25 Miladinovi, str. 5.

DO 1918. GODINE
65
Pregled privilegija i propisa u XVIII. stoljeu

Ferenz Rakoczy vodi maarsko plemstvo 1703. godine u buni protiv vladarevog apsolutizma. Srbi, kao i Hrvati, nisu prili ustanku i zato patrijarh od
vladara trai priznanje povlastica kao zahvalu za vjernost to je Josip I. uinio 1706. Nakon smrti Arsenija III. narodni sabor izabrao je za mitropolita
Isaiju akovia 1708. godine. Be eli pravoslavnu hijerarhiju odvojiti od
Peke patrijarije, ali dolo je tek do administrativne autonomije u okviru
Karlovake mitropolije.26 Od vladara se trai proirenje povlastica: zasebna teritorija, da ugarski sabor prizna privilegije kao svoje zemaljske zakone,
da pravoslavni kler sudjeluje u radu hrvatskog i ugarskog sabora. Karlo
III. u potvrdi privilegija 1713. godine navodi uvjet da one ne idu na tetu treih. To uznemirava Srbe pa je 1715. godine donio Zatitnu diplomu
po kojoj privilegije vae dokle Srbi budu verni, odani i posluni njemu i
njegovom domu. Diploma je proglaena preko Ratnog savjeta u Ugarskoj i
Hrvatskoj to prema Krklju znai da su privilegije po prvi put proglaene
i u Hrvatskoj.27 Ipak, bilo bi smjelo tvrditi da one ranije nisu bile na snazi
u Hrvatskoj.
Napredne reforme u vrijeme prosvijeenog apsolutizma Marije Terezije
(17401780) i Josipa II (17801790) ponekad su i drugu stranu medalje.
Josip II ukida crkvene redove (jezuiti i pavlini) i sekularizira njihove kole.
Ista opasnost nadvila se nad Pravoslavnu crkvu.
Marija Terezija je privilegije potvrdila 1743. i 1745. godine nakon to je Srijem ukljuila u hrvatske upanije.28 Ona je, modernizirajui upravu, 1745.
godine osnovala Ilirsku dvorsku komisiju, koja se od 1747. godine zove
Ilirska dvorska deputacija (Hofdeputation in Transsylvanicis, Banaticis et
Illyricis), ali taj organ radi u interesu dvora, a ne Srba koji prigovaraju.29
Slino i hrvatsko plemstvo tvrdi da novo Hrvatsko kraljevinsko vijee krnji
autonomiju upanija i sabora. Ugarska dvorska kancelarija tvrdi da postaje
nadlena za srpska pitanja. a pravoslavna crkva da su privilegije ustanove
javnog prava pod suverenitetom monarha, te da nema potrebe.. da moraju biti uzakonjene na ugarskom saboru. Predsjednik Ilirske kancelarije
1748. godine odgovara da je to pitanje batina austrijskog doma (patrimonium Domus Austriacae), a 1753. godine da redovni zakoni sabora nemaju
prednost pred privilegijima koje je vladar dao narodu kao izuzetak (ex legis

28 Isto, str. 2526.
66
exceptis).30 To znai da je potvrena prednost personalnog principa vaenja prava nad teritorijalnim to su htjeli Maari.
M. Terezija je 1770. i 1777. godine izdala regulamente (pravilnike) kojima
ureuje graanska i crkvena pitanja Srba, ali su oba doivjela kritike31 pa je
konano donesen Deklaratorij 16. srpnja 1779. godine (Rescriptum Declaratorium Illyricae Nationis, das Erluterungscript) koji je na snazi do 1868.
godine.32 Deklaratorij sadri propise o: samostalnosti uprave u crkvenim
poslovima, izboru i prihodima mitropolita, imovini sveenika, crkvenom
fondu, upravi crkvenih imanja, pravu krune na imenovanje administratora
mitropolije i eparhija, izboru episkopa i crkvenih dostojanstvenika, nagradama za sveeniku slubu, protoprezbiterima, stupanju u sveeniki red
i primanju slubenih mjesta u crkvi, osloboenju sveenstva od davanja
dravi, vrenju vjenanja, sahranjivanju, ispovjedi, manastirima i kaluerima, kaznama u crkvi, kongresima, kalendaru, crkvenim praznicima, gradnji
crkava i groblja, mjeovitim brakovima, objavi zakona, vremenu odravanja
sinoda i zakletvama. Zabranjeno je imenovanje sveenika i arhimandrita u
Pei ili drugdje u Turskoj, njihov dolazak i odlazak bez dozvole svjetovne
vlasti. Pod kontrolu vladara dolazi narodno-crkveni odnosno neprikosnoveni fond. Maksimiran je broj paroha zavisno o broju kua u mjestu. Vladar je
obeao utemeljiti zasebnu tiskaru za srpski i za ostale istone jezike kako
bi lake bilo... nabavljati nune knjige, ali ona nije utemeljena. U narodni,
tj. crkveni sabor ulazi 75 zastupnika (po 25 iz reda vojnika, graana i sveenstva) Akt je izdan na latinskom jeziku za podruje Hrvatske i Ugarske, a
na njemakom kao slubenom jeziku u Vojnoj krajini.33
Deklaratorij je prijelaz s feudalnih, personalnih privilegija, ograniava ih
na pitanja vjere, savjesti i obiaja, a u civilnim stvarima je nadlena vlast
u mjestu stanovanja prema modernom teritorijalnom principu.34 Krklju
pie da je to izraz apsolutne vlasti vladaoca nad narodom i crkvom.35
Carica eli kontrolu nad crkvom, njenim financijama i kolstvom. Iste je
mjere poduzela prema katolikoj crkvi i kolama proglasivi se apostol-
30 Krklju, Istorija politikih i pravnih institucija Vojvodine, str. 2627 i Krklju,
Pravna istorija srpskog naroda, str. 386.

32 Isto.
33 Miladinovi, str. 1054. Vidi i Miller, Nicholas J., Between Nation and State, Serbi-
an Politics in Croatia Before the First World War, Pittsburgh, 1997, str. 36.
34 Pavlovi, Srpska pravna istorija, str. 198201, prema Gruji, Narodna enciklope-
dija, IV, str. 365.


DO 1918. GODINE
67
skom vladaricom koja saziva crkvene sabore, imenuje velikodostojnike i

osniva laike, dravne kole.36
Car Josip II. donio je Patent o vjerskoj snoljivosti (toleranzpatent) 21. listopada 1781. godine za Ugarsku, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Katolika
vjera je utvrena kao vladajua dok su ostale trpljene (tolerirane). Drava
je katolikoj crkvi povjerila upravne funkcije (enidbu, matine knjige, pogrebe), ali je sebi pridrala pravo imenovanja biskupa (placetum regium).
Sukob katolike crkve s reformama jozefinizma okonan je konkordatom
15. studenoga 1855. godine, koji je u Hrvatskoj preinaen propisima o poloaju grko-istone vjere, izraelianima, te evangelikoj crkvi, a najvie zakonom o vjeroispovjednim odnosima 17. sijenja 1906. godine.37
Josipa II. 5. travnja 1782. godine izdao je Konzistorijalnu sistemu (Systema Consistoriale) na latinskom i njemakom jeziku koja je sastavio Josip
Idenci, dravni savjetnik, a sastoji se od etiri dijela: I. O konzistorijama i
o poslovima, to e se u njima raspravljati; II. O sudskom postupku, kojega
se imaju pridravati stranke u parninim raspravama i eparhijske konzistorije kod donaanja osude; III. O osoblju, koje e sastavljati eparhijsku
konzistoriju i IV. O mitropolitskoj apelacionoj konzistoriji.38 U njoj je detaljno obraeno procesno pravo pred crkvenim organima.
Nakon smrti Josipa II. na saboru u Temivaru zatraena je autonomna
oblast, sloboda vjeroispovijesti i pravo graanstva. Ugarska kancelarija
tvrdi da nema osnova za oblast, ali je car Leopold II. naredio da se ispita
mogunost stvaranja oblasti u Banatu. Ugarski sabor donosi zakonski lan
XXVII. 1790/91. godine o nesjedinjenima grkog obreda (De Graeci ritus
non Unitis) kojim oni dobivaju pravo graanstva i slobodu u poslovima
svetenstva, crkve, vere u poslovima zaklada, nauka i odgajanja omladine koje nisu protivne osnovnom ustavu kraljevine.39 Car je potvrdio
zakon, ali posebna oblast nije formirana.
Skrenimo pozornost na onodobna zbivanja u Rijeci. Pravni status idovske zajednice u Rijeci (oko 25 osoba) reguliran tek aktom Josipa II. (Protocollum Deputationi in Re Politicae ordiantae die 26a 9bris 1781 in Ordine
ad Regulamentum judaeorum celebrate).40 Trgovaka kolonija grkih obi36 Bartulovi, eljko, Povijest hrvatskog prava i drave, Rijeka, 2009, str. 2836.
37 igroviPretoki, pl. Ivan, Upravno pravo Kraljevina Hrvatske i Slavonije s ob-
zirom na Ustav, Bjelovar, 1911, str. 597598.

38 Akt je bio na snazi do 1871. Miladinovi, Tuma privilegija, str. 5581.
39 Isto, str. 8283.
40 Lukei, Postanak idovske zajednice u Rijeci, Vjesnik Dravnog arhiva u Ri-
jeci, 40, Rijeka, 1998, str. 7685.
68
telji pridolih 1717. godine, bila je temelj budue pravoslavne bogotovne

opine (Comunita dei Greci e Slavi ortodossi). Godine 1768. doseljavaju se
jo 82 pravoslavne obitelji iz Bosne, kojima je carica M. Terezija podijelila
austrijsko graansko pravo, a Josip II. ustupio zemljite za gradnju crkve,
kao i osnivanje trgovakog drutva privilegirane kompanije.41
Pregled propisa od XIX. st. do 1918. godine

Teritorijalna srpska oblast prvi put je formirana u vrijeme revolucionarne
1848. godine. U Ugarskoj je donijet Zakonski lanak XX. o kongresu, crk
venoj skuptini grke istone crkve. On ima 100 zastupnika, 25 iz redova
crkvenih osoba, 75 svjetovnih, a izmeu ovih drugih i 25 predstavnika Vojne krajine.42 Narodna skuptina u Srijemskim Karlovcima 3. svibnja 1848.
godine proglasila je Srpsku Vojvodinu u kojoj je srpski narod politino
slobodan i nezavisan pod Domom austrijskim i krunom ugarskom, Josif
Rajai izabran je za patrijarha, pukovnik Ogulinske regimente Stevan upljikac za vojvodu, a na elu glavnog odbora je ore Stratimirovi. Srpska
Vojvodina ulazi u politiki savez s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Hrvatski sabor to prima 6. srpnja 1848. lankom
VII, ali nekoliko dana kasnije lankom XI. Izrijekom precizira da je Srijemska upanija dio Trojedne kraljevine ime se otvara teritorijalni problem.43
Srpsku Vojvodinu dvor u svojim politikim igrama nije izriito priznao,
ali ni negirao jer ne eli okrenuti Srbe koje treba u borbi protiv maarske
revolucije protiv sebe. Slinu dvolinost pokazao je Be u odnosu prema
Hrvatima. Ustav iz 1849. godine priznaje Vojvodinu Srbiju i Tamiki Banat
odvojene od Ugarske, ali ne zadugo. Jaanjem poloaja vladara i uvoenjem neoapsolutizma Oktobarskom diplomom 1860. godine, Franjo Josip
27. prosinca ukida samoupravu pri emu su Rumski i Iloki kotar vraeni
Srijemskoj upaniji i Hrvatskoj.44 Priznanje teritorijalne autonomije pod
nazivom Vojvodina Srbija, a ne Srpska Vojvodina navodi na zakljuak da
je vladar htio sebi sauvati virtualno pravo na titulu vladara Srbije, moda
41 Isto, str. 80.

42 Miladinovi, Tuma privilegija, str. 8586.
43 Pavlovi, Srpska pravna istorija, str. 298303; Margeti, Lujo, Sirotkovi Hodi-
mir i Bartulovi eljko. Vrela iz pravne povijesti naroda SFR Jugoslavije, Rijeka,
1989, str. 101102.
44 Krklju, Istorija politikih i pravnih institucija Vojvodine, str. 6594; Krklju,
Pravna istorija srpskog naroda, str. 391406; arki, Istorija drave i prava Srbije, str. 6465. Mikavica, Granice, str. 8993; Ranelovi, Neboja, Istorija prava
II, Osnovi srpske istorije prava, Ni, 2008, str. 5152 i 5758.

DO 1918. GODINE
69
se nadajui irenju svoje vlasti na prostor Srbije koja 1849. godine jo nije
bila meunarodno priznata kao samostalna drava.
Sabor trojedne kraljevine izjavljuje sveano, da trojedna kraljevina priznaje narod srbski, koji u njoj stanuje, kao narod s hrvatskim narodom istovietan i ravnopravan 1867. godine.45
Vladar je reskriptom 10. kolovoza 1868. za Hrvatsku i Slavoniju potvrdio
zakljuke srpskog narodnog sabora od 1864. i 1865. godine u Srijemskim
Karlovcima, a uz neke izmjene zakljuak od 24. prosinca 1864. godine o:
I. O redukciji i dotaciji parohijskoga svetenstva, o stanju osoblja manastirskoga i dotaciji episkopata, II. O ustrojstvu mjestnih crkvenih obina,
III. O kolama, IV. O ustrojenju konsistorija i metropolitskog crkvenog i
kolskog savjeta, V. O upravljanju manastirskih dobara i srbskih narodnih
fondova, VI. O steajnom parokijalnom izpitu. Za obavljanje crkvenih i
kolskih poslova u crkvenoj opini postoje mjesna crkvena skuptina i mjesni crkveni odbor. Crkvenu skuptinu ine zastupnici iji je broj razmjeran
broju dua, ali ne preko 120. Biraju ih muki lanovi opine, stariji od 24
godine, porezni obveznici neporonog ponaanja. Pasivno birako pravo
imaju stariji od 30 godina. Biraju se na 6 godina, ali se svake druge godine
mijenja 1/3 lanova. Crkveni odbor ine predsjednik, potpredsjednik te 8
do 24 lana i paroh po zvanju. Odbor bira skuptina na 6 godina, a svake
tree godine odstupa polovica izabranih kockom.46
U doba banovanja Ivana Maurania utvrena je ravnopravnost idovske
vjere Zakonskim lankom kojim se ustanovljuje revnopravnost izraeliana sa sliedbenicima ostalih u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji zakonom
priznatih vjerozakona od 21. listopada 1873. godine, novi propis o ovom
pitanju bio je Zakon o ureenju izraelitikih bogotovnih opina od 7. veljae 1906. godine.47 Maurani je donio zakone o reorganizaciji kolstva
koje je ukljuivalo i njegovu sekularizaciji ime je doao u sukob s katolikom crkvom, ali najvei protesti doli su od strane grko-istone crkve
koja je smatrala da sukladno propisima o crkvenoj samoupravi vaeima
za itavu monarhiju ili njen ugarski dio, hrvatske vlasti ne mogu krnjiti
njihova prava u toj oblasti. No problem je bio u tome to hrvatsko-ugarska
nagodba predvia kolstvo kao hrvatsko autonomno pitanje to su hrvatski
organi primijenili u ovom sluaju ne osvrnuvi se na ugarske propise kao
45 Hrvatske pravice, str. 146, prema Nae pravice, Izbor zakonah, povelja i spisah,
znamenitih za dravno pravo kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske od g.

12021868, sastavio Bogoslav ulek, Zagreb, 1868, str. CXXI.
46 igrovi-Pretoki, nav. dj., str. 613614; Hrvatski ustavni zakoni, Zagreb, 1917,
str. 432433.
47 igrovi-Pretoki, nav. dj., str. 619621; Hrvatski ustavni zakoni, str. 435441.
70
ni propise crvenog sabora. Ipak obrada ovog zanimljivog pitanja znatno bi

nadilazila obujam ovog rada.
Ustrojstvo grko-istonog srpskog narodno-crkvenog sabora utvrena je
previnjim reskriptom od 4. svibnja 1875. godine Rjeenjem vladara 8. listopada iste godine potvren je Statut o ustrojstvi synoda grko-iztone
srbske mitropolije karlovake. Sabor je zastupstvo grkoistonih vjernika
u opsegu srpske mitropolije u stvarima crkve, kole i dotinih zaklada. Sastoji se od 75 poslanika, 25 sveenika i 50 svjetovnjaka biranih po izbornom redu. Patrijah i episkopi su lanovi po funkciji. Poslanici se biraju
na tri godine. Sastaju se redovito svake tree godine. Predsjedava patrijarh (mitropolit karlovaki). Saziv odobrava vladar, a on ga moe odgoditi i
raspustiti. Sabor odreuje poslovnik uz odobrenje vladara. Sabor imenuje
odbor od devet lanova koji se sastaje etiri puta godinje u sjeditu patrijarha te izvrava zakljuke sabora i upravlja crkvenim fondovima. Crkvene
graevine spadaju u djelokrug crkve i o njima brine mjesni crkveni odbor,
a svjetovne upravne vlasti sudjeluju u tehnikim i upravnim pitanjima.48
U doba banovanja grofa Karolya Khuena Hedervarya hrvatski sabor donosi dva zakona o vjerskim zajednicama. Prvi je Zakon o ureenju crkve
grko-iztone i porabi irilice u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji od 14.
svibnja 1887. godine. Srbi grko-istone vjere u Hrvatskoj i Slavoniji imaju
samostalnu metropoliju. Ovlateni su samostalno rjeavati, ureivati rukovoditi i upravljati u svojim crkvenim, kolskim i zakladnim poslovima, u
okvirima svjetovnih zakona, u srpsko-grko-istonom narodno-crkvenom
kongresu koji zastupa vjernike iz zemalja ugarske krune. Pravo vrhovnog
nadzora i odobrenja odluka ima vladar. Kongres, uz prethodnu prijavu vladaru, periodiki saziva patrijarh, srpski mitropolita. Pripadnicima vjeroispovijesti na temelju ravnopravnosti priznatih religija jami se razmjeran
udio sredstava iz dravnog prorauna. Zajameno je i pravo koritenja irilinog i latininog pisma kada se obraaju tijelima javne vlasti (zemaljskih
oblasti), a ondje, gdje Srbi u poveem broju ive, imadu se od prvih mol
ba i rjeenja strankama irilskim pismom, na irilicom pisane podneske
izdavati.49
Poloaj protestanata propisao Zakon o ureenju izvanjskih pravnih odnoaja evangelikih crkava augsburke i helvetske vjeroizpoviesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji od 7. svibnja 1898. godine. Zakon je proveden
naredbom br. 4972 Odjela za bogotovlje i nastavu zemaljske vlade od 17.
oujka 1899. Na snagu su stupili crkveni propisi koji vae u Ugarskoj: A.
48 igrovi-Pretoki, nav. dj., str. 615616; Hrvatski ustavni zakoni, str. 432433.
49 Hrvatski ustavni zakoni, str. 432433.

DO 1918. GODINE
71
Zakon o ustavnom ustrojstvu evangelike kranske crkve augsburke vjeroizpoviesti, B. Zakon o razdiobi crkvenih okruja i Zakon o obem evangelikom obskrbilitu i Zakon o obem evangelikom crkvenom mirovinskom zavodu, C. Zakon o ustavnom ustrojstvu evangelike kranske crkve
reformirane helvetske vjeroizpoviesti.50
U Hrvatskoj i Slavoniji Zakon o vjeroizpovjednim odnosima od 17. sijenja
1906. godine daje pravo svakoj zakonito priznatoj crkvi ili vjerozakonskoj
zajednici svoj vjerozakon javno izpovjedati. Zakon se dijeli na sljedee
glave: I. O vjeroizpovjestima, II. O prijelazu iz jedne vjeroizpovjesti u drugu, III. O vjeroizpovjesti djece, te IV. Prelazne i zaglavne ustanove. U svezi
s provedbom zakona ban je donio Naredbu o provedbi zakona od 17. sijenja 1906. godine o vjeroizpovjednim odnosima od 15. travnja 1907. godine.51 Zakon o priznanju islamske vjeroizpovjesti u kraljevinama Hrvatskoj
i Slavoniji od 27. travnja 1916. godine uvrstio je islam meu priznate vjeroispovijesti. Ban je 3. svibnja 1916. donio Naredbu o provedbi zakona od 27.
travnja 1916. o priznanju islamske vjeroizpovjesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji52 Priznate vjere i zajednice do 1918. godine bile su: rimokatolika (grkokatolika), grko-istona, evangelika augsburkog i helvetskoga ispovijedanja, idovska (izraelitika) i islamska (muhamedanska).53
Naredbom kraljevskog povjerenika u Hrvatskoj i Slavoniji od 24. sijenja
1913. godine proglaeno je rjeenje vladara od 11. kolovoza 1912. godine o
autonomiji grko-istone crkve. Izvan snage su stavljene uredbe o: privremenom ustroju grko-istone srpske dijeceze i mitropolitskog crkvenog i
narodno-kolskog savjeta, izbornom redu i ustroju crkvenog sabora iz reskripta od 14. svibnja 1875. godine, a na snagu ponovno stupile odredbe
poglavlja IV. i V. donijetih na saboru 1864/1865. godine sadranih u reskriptu od 10. kolovoza 1868. godine i pripadajui izborni red s promjenama koje e provesti vlada. Izvan snage se stavlja uredba o upravi grkoistonih srpskih manastirskih dobara od 28. oujka 1908. godine i uvodi
ranija praksa.54
50 igrovi-Pretoki, nav. dj., str. 616618.

51 Hrvatski ustavni zakoni, str. 414431.
52 Isto, str. 441446; Ankica Marinovi-Bobinac i Dinka Marinovi-Jerolimov, Vjer-
ske zajednice u Hrvatskoj, Zagreb: Udruga za vjersku slobodu u RH, Prometej,

2008, str. 285.
53 igrovi-Pretoki, nav. dj., str. 414431.
54 Isto, str. 432433.
72
Zakljuak
Poloaj doseljenog stanovnitva, poglavito Srba na hrvatskim prostorima u
okviru Habsburke/Austro-Ugarske Monarhije bio je predmet vie vanih
pravnih akata. Poevi od Vlakih statuta vladar daje odreena prava stanovnitvu u obliku personalne samouprave. Akti donoeni tokom rata protiv Turaka 16831699. godine pokazuju kako se mijenja odnos vlasti prema
pravoslavnim Srbima. Od poetnih poziva kojima obeava priznanje ranijih prava i zatita pa i vojvoda, do akata u kojima prevladava naredbodavni
ton vladara kojim eli istaknuti da je druga strana priznala njegovu vlast
i da su podanici koji zavise o milosti vladara. Posebno se regulira poloaj
pravoslavne crkve i njena autonomija koja se vremenom ograniava u korist svjetovne vlasti, ali u prvom redu vladara prosvijeenog apsolutizma,
a ne ugarskih i hrvatskih organa koji takoer zavise o (samo)volji vladara.
Poseban teritorij vie se ne spominje sve dok u revolucionarnim zbivanjima 1848. godine nije proglaena Srpska Vojvodina. Ustavom 1849. godine
potvrena Vojvodina Srbija i Tamiki Banat nestaju u doba neoapsolutizma
1860. godine.
Propisi koje je Sabor trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
donosio u XIX. i poetkom XX. stoljea dio su onodobnog, ali ipak novovjekovnog zakonodavstva. Dijelom u njima valja sagledavati politike okolnosti u kojima su nastajali, meusobne odnose tada ve ne samo vjerskih
skupina nego i izgraenih nacija (Hrvata, Maara i Srba), politikih skupina koje su bile na vlasti u Saboru (maaroni, narodnjaci, Hrvatsko-srpska
koalicija). Pitanje poloaja nacionalnih i vjerskih manjina dio je bogate lepeze meunarodnih konvencija, ugovora i drugih akata kao i unutranjih
dravnih propisa. Dio je to novih izazova koje postavljaju svijet i Europa
poetkom XXI. st. U budunosti koja dolazi u vremenima integracija i globalizacije ipak ne treba zaboraviti na vlastitu prolost, pogotovo pravne tradicije koje danas moemo smatrati preteama manjinskih i vjerskih prava i
sloboda u suvremenom svijetu.
73
Mato Artukovi
Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba

Uvod
Od poetka 19. stoljea, nacionalistike ideologije u Europi su toliko snane da usmjeravaju djelovanje velikih skupina ljudi i utjeu na funkcioniranje drava. U tom pogledu jugoistona Europa nije izuzetak. Meutim, ono
to razlikuje to podruje od zapadne Europe bila je injenica da su na tom
prostoru postojala dva multietnika carstva Otomansko i Austro-Ugarsko
Carstvo. Stoga je povijest jugoistone Europe u posljednja dva stoljea oblikovao sloen odnos izmeu nacije, vjere i drave, a borba za nacionalnu
dravu, njihova nestabilnost i meunacionalni sukobi postali su jedno od
osnovnih obiljeja njezine povijesti tijekom posljednja dva stoljea.
irenjem naela nacionalnog samoodreenja od zapadne u jugoistonu i
srednju Europu stvoren je obrazac za odreivanje granica novih drava.
Naime, stara carstva devetnaestog stoljea funkcionirala su na posve drugaiji nain. Svoju su legitimnost temeljila na dinastijskoj lojalnosti, a ne
na etnicitetu. Za veinu naroda jugoistone Europe etniki definirana nacionalna drava postala je jedini prihvaen oblik dravne organizacije pa
e konana posljedica tog procesa biti raspad dotadanjih carstava. Prvi
nacionalni pokret iji je cilj bio samostalna nacionalna drava na ovom
podruju razvio se meu Grcima u Otomanskom Carstvu ve poetkom 19.
stoljea, a zavrio je uspostavom njezine neovisnosti 1830. godine. Slijedili
su ih Srbi u istoj dravi koji su zapoeli borbu za samostalnu nacionalnu
dravu ve 1804. godine, a dravnost su postupno stjecali od 1815. do 1878.
godine. Hrvati koji su ivjeli u Austro-Ugarskoj Monarhiji svoj su nacionalni pokret zapoeli neto kasnije tridesetih godina 19. stoljea, a stvaranje
moderne nacionalne drave protegnulo se duboko u 20. stoljee. Stvaranje
nacionalne drave temeljne na etnikoj veini u etnikom kolau Europe
imalo je za posljedicu pojavu manjina kao suvremenog politikog problema. Naime, tamo gdje je drava izvela svoj suverenitet iz naroda (a narod se definirao kao odreena nacija), postojanje drugih etnikih skupina
unutar njezinih granica postaje prijetnja ili izazov onima koji su vjerovali u
naelo nacionalnog samoodreenja. Konzervativni politiari u pojedinim
zemljama doivljavali su druge etnike skupine iskljuivo kao prijetnju, a
Samostalna srpska stranka u Hrvatskoj i njezino politiko glasilo Srbobran
tipian je primjer za takvu politiku orijentaciju koja je postala uzrokom
hrvatsko-srpskih sporenja i u konanici rata krajem 20. stoljea. Dakle, u
74
ovom radu usredotoit emo se na razdoblje kada je Hrvatskom upravljao

ban Khuen Hedervary te prikazati poglede Srpske samostalne stranke kao
najjae stranke Srba u Hrvatskoj koju je ban podravao. Upravo iz ovoga
razdoblja batinilo je nae vrijeme najvei dio problema, a u istraivanju
pogleda Srpske samostalne stranke na putu smo prema korijenu hrvatskosrpskog sukoba. Budui da se radi nacionalistikoj ideologiji dugog trajanja, ovaj problem smatramo izuzetno vanim.
Ideja nacionalne drave

Na temelju desetaka i desetaka tisua stranica i dokumenata koje je autor ovih redaka prostudirao, moemo rei da je temeljni uzrok hrvatskosrpskog sukoba razliito shvaanje ideje nacionalne drave. U ovome se
uglavnom slae gotovo cjelokupna hrvatska i srpska historiografija, izuzev
veine marksistikih historiografa u SFR Jugoslaviji, koji su tumaili nacio
nalne sukobe sukobima buroazija.
Srpski politiari u Hrvatskoj okupljeni oko ilustriranog kalendara Srbobran i Srpske samostalne stranke ne protive se imenu Slavonija i Slavonac,
Dalmacija i Dalmatinac kao regionalnom imenu ve njihovu zajednikom
imenu Hrvatska i Hrvat. Oni zagovaraju slavonski i dalmatinski regionalizam u smislu nacionalnog i kulturnog odreivanja ovih pokrajina kao
srpskih zemalja. Hrvatskom imenu se protive jer samo ono ima integrativnu mo ujediniti sve hrvatske zemlje u jedno dravno tijelo, a time se
iskljuuju srpske pretenzije u Hrvatskoj: nema te sile koja e nehrvatske
narode prisiliti da se Trojednica zove samo Hrvatska i da se trobojnica krsti samo hrvatska, kategorian je Paja Jovanovi, voa Srpske samostalne
stranke. Pokrajine Srijem, Slavonija, Zagorje, Lika, Krbava, Banija i Dalmacija su za lanove ove stranke srpske zemlje. Tako npr. istiu Varadin
kao mrtvu strau srpstva.1 U lancima oni govore o ovostranom srpstvu, ovostranim srpskim zemljama, raskomadanom srpstvu koje se
mora ujediniti. Umjesto pojma Hrvatska autori kalendara rabe pojmove
Trojednica, ove zemlje, ova domovina, zapadni krajevi naega naroda. Ova se terminologija zadrala u Srpskoj pravoslavnoj crkvi do danas,
a rasprostranjena je i u srpskim intelektualnim krugovima.
Paja Jovanovi, predsjednik Srpske samostalne stranke, ne odlazi 1894. godine na susret parlamentaraca u Petu jer ga je predsjednik Ugarskog sabora pozvao kao lana Hrvatskog sabora. Po njegovoj izjavi u listu Srbobran
1 U istom broju u kojem je objavljen drugi dio uvenog lanka Srbi i Hrvati,
Srbobran donosi dopis iz Varadina pod naslovom Sa mrtve strae srpstva,

Srbobran, 10. (23) 8. 1902, str. 169.
MATO ARTUKOVI: PREMA KORIJENU HRVATSKO-SRPSKOG SUKOBA
75
samo hrvatski ovinisti Sabor zovu hrvatski i to u tenji da pohrvate Dalmaciju i Slavoniju.2 Za Paju Jovanovia je tako i izloba domaih tkanina
ili tjestenine u Brodu na Savi ili Novoj Gradiki pod hrvatskim imenom u
stvari velikohrvatska propaganda.
List Srbobran, koji je zastupao program Srpske samostalne stranke, bio
je najtiranija i najitanija knjiga Srba u Hrvatskoj namijenjena seljatvu.
Njome je ova stranka irila velikosrpsku ideologiju, iji je temelj tenja za
ujedinjenjem svih srpskih zemalja. Tako se u kalendaru o Srbiji pie s
mnogo emocija: Srbijo mila, ti drago i milo ime nae opte srpske majke,
ti ime i izvore srpskog imena; Srbija je mila majka i majica, a Srbin joj se raduje kao dijete majci, on je grli i ljubi boanskom i svetom
ljubavlju, prua joj svoje ozeble i uzdrhtale ruke da ih ogrije u tvojim
toplim i svetim njedrima. Srbija je Bogom blagoslovljena zemlja, divan
perivoj, pupoljak pun mirisa, obeana zemlja koju Srbi trebaju paziti
kao i zjenicu u oku. Gotovo cjelokupan sadraj kalendara koji je dosegao
nakladu od nevjerojatnih 40 000 primjeraka, posveen je buenju osjeaja
jedinstva kod Srba u Hrvatskoj sa Srbijom i njihovim ujedinjenjem.3 Kad je
1904. godine urednik kalendara postao Svetozar Pribievi, on je nastavio
istu ureivaku politiku. O tome sam kae:
U kalendarima Srbobran, koje sam ureivao za potrebe naroda,
objavljivao sam, iako sam bio ugarsko-hrvatski dravljanin, portrete kralja Petra i njegovih sinova ora i Aleksandra, a ne Franju Josipa i njegova nasljednika Franje Ferdinanda. Kao kad bi
danas madarski stanovnik u Vojvodini ureivao kalendare s portretom Otona Habsburkog umjesto Aleksandra Karaorevia.4
Pribievi je tako u srpskom narodu budio osjeaj za srpsku dinastiju Karaorevia koja je tako postala vrlo popularna meu Srbima u Hrvatskoj
pa su austrougarske vlasti vrile este premetaine po seljakim kuama da
bi izbacile slike srpskog kralja i lanova srpske kraljevske obitelji.5 Dakle
kalendar u sreditu panje ima Srbiju i njenu budunost, ali Srbiju koja se
mora proiriti na svesrpske zemlje, od kojih su mnoge dio Austro-Ugarske Monarhije.6
2 Srpski odgovor na maarski poziv, Srbobran, 3. (15) 5. 1894, str. 50.
3 O kalendaru Srbobran v. M. Artukovi, Srbobran narodni srpski kalendar
(18921903), u: Zbornik uz 70. obljetnicu ivota Dragutina Pavlievia, Zagreb,

2002, str. 235256.
4 S. Pribievi, Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990, str. 114.
5 Isto, str. 114.
6 Vie o Srbobranu vidi u M. Artukovi, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Sr-
bobran 18841902), Zagreb, 1991.
76
Srpske zemlje
Srijem, Slavonija, Lika, Krbava, Banovina, Dalmacija te Bosna i Hercegovina su za autore Srbobrana srpske zemlje i one moraju pripasti Srbiji kao
Pijemontu srpskih zemalja. One pripadaju Srbiji na temelju narodnog naela, jer u njima ivi narod koji govori srpskim jezikom. Pripadnici Srpske
samostalne stanke smatrali su Srbima sve one koji govore tokavski, bez
obzira to se velik broj tih tokavaca nije smatrao Srbima, a sam je Kara
di jo tridesetih godina u pamfletu Srbi svi i svuda, koji je postao temelj
za velikosrpsku ideologiju i politiko-teritorijalna presizanja, napisao nabrajajui gdje sve ive tokavci sva tri zakona: Samo prva tri miliona
zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena nee da prime... (ist. M. A.).7
I dalje objanjava: Kad ovjek pomisli npr. da Madara ima i rimskoga i
kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madari; ili da Nijemaca ima i rimskoga
i lutoranskoga i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci; mora se
uditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga nee Srbi da zovu.8 (ist.
M. A.) Dakle ini se da Karadi ne poistovjeuje vjeru i naciju te smatra
da Srbin moe biti i zakona rimskog iako se oni ne ele zvati Srbima.
Karadi je, po svemu sudei, bio svjestan raskoraka izmeu teorije koju
zastupa i ivotne zbilje. Bila mu namjera ili ne, Vuk Stefanovi Karadi
je, dakle, politiar, tovie, zapravo korifej srpske nacionalne ideologije. U
nastavku svog teksta Karadi pie:
Arnauti su u ovoj stvari za nas jo blii i priliniji primjer nego
i Madari i Nijemci: njih (Arnauta) ima i rimskoga (a moe biti
gdjeto i grkoga) zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da reemo da
se izmeu sebe malo mrze, ali prema drugijem narodima ive
kao i braa, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina
makar koga hrianskog zakona, kao to bi i Arnautin rimskoga
zakona ubio deset Talijanaca za jednoga Arnautina turskog zakona9 (ist. M. A.).
Kao to smo rekli za lanove Srpske samostalne stranke Slavonija je srpska
zemlja. Oni podupiru razvoj slavonstva kao regionalnog osjeaja u elji
da se ospori hrvatski znaaj Slavonije. Slavonstvo podupire i ban Hedervary kako bi oslabio hrvatski nacionalni pokret, te ga je on smatrao ravnopravnim nacionalnim osjeajem hrvatstvu. U tom cilju ban je podupirao
7 Boe ovi (urednik), Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991, str. 83.
8 Isto.
9 Isto; usp. i Lj. Anti, nav. dj., str. 29.
77
interese slavonskog veleposjeda i suprotstavljao jako njemako-maarsko

graanstvo grada Osijeka hrvatskom graanstvu u Zagrebu.10
Osim Slavonije srpska zemlja je i Srijem, kako po svojem narodnom tako
i povijesnom pravu. Kad se opisuju pojedina mjesta Srijema, autori kalendara uvijek istiu njihov srpski karakter, kao da u njima nema drugih
stanovnika. Naroito se trude istaknuti da nema Hrvata. Prepriavajui razgovor sa srpskim seljakom iz Krnjeevaca, dopisnik Srbobrana pita ga to
je, a ovaj odgovara: O brate, a ta u biti ve Srbin! Ovdje su sve sami Srblji. Zar nema tu Hrvata? Cc! Nema ni jednoga! Nego due ti, reci ti meni,
kakvi su mu to ljud, ti Rvati i kako govore? Rekoh mu kratko da su Hrvati
naa roena braa, da govore srpski kao i mi jer su i oni nekad bili Srbi.11
Srpskim samostalcima je posebno stalo da dokau kako je Srijem i povijes
no srpski. Navest emo ovdje kao primjer ono to o tome pie Sima Lukin
Lazi, popularan srpski povjesniar. O srpskim zemljama on pie:
Jer zna li ti bolan, koja je to srpska zemlja u kojoj su sveti irilo i Metodije i uenici njihovi propovijedali pravoslavije? To
ti je, dragoviu moj, sav Ilirik, i sva Dalmacija tadanja, pa onda Norik i Panonija. A tadanji Ilirik, Norik i Panonija to ti je
dananja Istrija i Kranjska, Bosna i Hercegovina, Lika i Krbava,
Hrvacka i Slavonija sa Srijemom, pa onda Banat i Baka s onim
dijelom kraljevstva Srbije od Drine do Morave; jer vladianska
stolica svetog Metodija bijae u gradu Moravi, tamo negdje oko
dananjeg sela Morovia u Srijemu, a nedaleko otale je negdanji
rimski Sirmijum, ili dananja Mitrovica, gdje se kuva kiselica i
steklika ista ideja hrvatstva, a gdje su nekada stolovale i vladiestvovale prve srpske pravoslavne vladike panonske, koje tu
u toj (danas uskisloj) Mitrovici stolovahu sve do hunske poplave
u petom stoljetiju, jer prvi episkop mitrovaki (sirmiumski) bio
je blaeni Andronik, uenik sv. Pavla, kojega je sam sv. Pavle
tamo postavio i lijepo ga pozdravio.
Objanjenje srpskog ideologa-povjesniara je potpuno jasno: treba dokazati
da je Srijem pravoslavni tj srpski kroz svoju dugu povijest, te da je hrvatsko
ime nepoznato u Srijemu.
10 idak, Gross, Karaman, epi, Povijest hrvatskog naroda 18601914, Zagreb,
1968, str. 122; usp. i I. Karaman, Privredni poloaj Slavonije u Habsburkoj

monarhiji pod nagodbenim sistemom (18681918), u: Zbornik HIS 4, Slavonski
Brod, 1968, str. 301302.
11 irom ravnoga Srijema, Srbobran, 22. 4. (4. 5) 1892, str. 32.
78
Lika takoer prema tvrdnjama srpskih samostalaca spada u srpske zem

lje. Mnotvo dopisa u srpskom tisku je iz junake srpske Like, Lika je
srpska dika. Navest emo jedan dopis u Srbobranu koji govori tome u
prilog: u selu D. ive iskljuivo isti ovejani Srbi. Nema tu ni spomena o
nekoj drugoj narodnosti. Samo ali Boe, slabo je narod svjestan svoga dinoga srpskog imena. Najvie se uje ime Vlah ili Hrvat. Ime Vlah ukorijenilo se u naem narodu ove otuda, to je ovo granica, te se narod mijea
s muhamedancima iz Bosne, a i pod turskom je vladom bivao. Turin nee
drukije rei Srbinu doli Vlah. Kasnije nam braa Hrvati, koje to su taj
nadimak uli od muhamedanaca, koje to se u najnovije doba ime srpsko
rui i negira zanesenjakim ovinistikim knjigama, te se na svakom mjestu i svakom prilikom namee ime Hrvat osobito preko kole u najnovije
doba, jer nema srpskih uitelja. Velik je grijeh, pie u kalendaru, to djeca
u koli ue pozdravljati s Hvaljen Isus i Marija, a ne s Pomoz Bog, pa
dopisnik predlae roditeljima da djecu ne alju u kolu, jer bolje mu je da
mu dijete nita ne zna, nego da zlo zna.12 Dodue autori priloga u Srbobranu ne negiraju da je Lika bila hrvatska zemlja, ve piu da je Lika u
davnim vremenima srce hrvatstva, ali je ona to turskim osvajanjima prestala biti i danas je srpska i po jeziku, i obiajima i nonji. U kalendaru stoji
da u Lici ima i Bunjevaca. Oni su iz Hercegovine, s Neretve dakle, Srbi
su. Ti Bunjevci su Crni Vlasi. Nadalje u kalendaru stoji: Kako vidi,
dobrano je i tijeh Vlaha po Lici, koji su svi rimokatolike vjere zbog ega
danas ne srbuju, nego neto drugo, a to? Lako ti je pogoditi te razvija svoju
povijesnu poduku itatelju piui: oni se prevjerie, koje u Dalmaciji koje
u Licinarod srpski sve ove koji pristupie rimskoj crkvi na Buni, okrsti
imenom te crkve Bunijevcima.13 Srpski samostalci u borbi za srpstvo
Like ne ele ni uti da bi u Lici bilo starosjedilaca katolika tj. Hrvata koji su
ostali nakon turskih osvajanja. Stav hrvatskoga povjesniara Tadije Smiiklasa, koji je drugaije objanjavao strukturu stanovnitva u Lici i Krajini
oni nisu prihvaali. Smiiklas je o tome pisao:
Katolike zovu pravoslavni danas u mnogih stranah nae granice
krajinci. Tako su se oni jamano u esnaestom vieku sami nazivali, jer rie krajina u hrvatskih spisih u esnaestom vieku uviek
dolazi, doim je rie krajinik od pravoslavnih doneena, koji su
bili na drugoj strani na turskom krajitu. Ova rie krajinac pokazuje nam one preostale starosjedioce katolike i branitelje oko
gradova hrvatskih.14
12 Nai dopisi Iz Like, Srbobran, 20. 12. 1884. (1. 1. 1885), str. 33.
13 Prilike i neprilike, Srbobran, 28. 1. (9. 2) 1889, str. 4.
14 T. Smiiklas, Poviest hrvatska, II, Zagreb, 1879, str. 99.
79
O Dalmaciji se u Srbobranu takoer pie kao o srpskoj zemlji. Iz krugova

dalmatinskih Srba ve se 1863. uju prva osporavanja hrvatskog karaktera
Dalmacije, i uvjerenja da je ona srpska zemlja, koja moe imati samo prolazne interese za ujedinjenje s banskom Hrvatskom.15 U vrijeme ustanka
u Bosni i Hercegovini koji je zapoeo 1875. godine i trajao do 1878. godine, dio srpskih politiara u Dalmaciji smatrao je Bosnu i Hercegovinu
iskljuivo srpskom zemljom, dok su hrvatski politiari u okupaciji Bosne
i Hercegovine od strane austro-ugarske vojske vidjeli mogunost njezina
pripajanja Hrvatskoj i zahtjev temeljili na povijesnom i prirodnom pravu.
Kad su na izborima za Carevinsko vijee 1879. srpski birai u Bukovici
pomogli izbor autonomaa Gustava Ivania protiv prvaka Narodne stranke
Mihe Klaia (ovaj je ipak izabran jer se povukao Mihovil Pavlinovi), bio
je to znak za konani raskid, koji je potvren stvaranjem Srpske narodne
stranke u Dalmaciji 1880. godine. Stranka je pokrenula u Zadru svoje glasilo Srpski list, a ureivao ga je Sava Bjelanovi. U listu su vanu ulogu imali
sveenici, pa su mu oni davali, kao i cjelokupnoj stranci, klerikalnu notu.16
Srpska narodna stranka suraivala je s talijanaima autonomaima. Kao i
lanovi Srpske samostalne stranke u Banskoj Hrvatskoj tako i lanovi Srpske narodne stranke u Dalmaciji smatraju Dalmaciju srpskom zemljom i
tvrde da Hrvatska nema povijesno pravo na ovu pokrajinu, pa se protive
njezinom spajanju s Hrvatskom, istiui dapae da bi Srbi pristajanjem na
sjedinjenje Dalmacije sa sjevernim hrvatskim pokrajinama izvrili grijeh
samoubojstva. Suprotnosti Hrvata i Srba u Dalmaciji su, prema miljenju
samostalaca, proistekle iz injenice to izmeu ostalijeh srpskijeh pokrajina hoe Hrvati da pohrvate Dalmaciju, u kojoj s malijem izuzetkom ive
sami Srbi.17 Pritom se Srbobran pozivao na slubenu statistiku austrijskih
statistiara. Ravnatelj statistike K. Czoernig je, oslanjajui se na afaika,
smatrao da su Hrvati srpskog podrijetla i da postoje kao varijanta Slovenaca
i Srba. Czoernig prema jeziku (sloveno-hrvatski i srbo-hrvatski) razlikuje stanovnike Sloveno-Hrvate (ive u Zagrebakoj, Varadinskoj i sjevernom dijelu Krievake upanije te urevakoj pukovniji; tu je izgleda
ubrajao i akavce iz Hrvatskog primorja) te Srbo-Hrvate (ive u hrvatskoj
Krajini, te sa Slovencima i Srbima u Istri). Srbi ive u Dalmaciji i Slavoniji
te u slavonskoj Vojnoj krajini. Srbi se javljaju pod razliitim imenima: Slavonci, okci, Bunjevci, Dalmatinci, Morlaci, Dubrovani, Bokelji itd. Iste
nazore zastupao je austrijski statistiar Ficker, prema kojemu Dalmaciju
15 N. Stani, Program Mihovia Pavlinovia iz godine 1869, Historijski zbornik,
XXIIIXXIV, Zagreb, 19701971, str. 124125.

16 K. Milutinovi, Nastanak politike novog kursa na Primorju, u: Istorija srpskog
naroda, VI1, Beograd, 1983, str. 351.

17 Nekoliko rijei zadarskom Narodnom listu, Srbobran, 12. (24) 5. 1886, str. 103.
80
nastanjuju samo Srbi i u kojoj nema niti jednog Hrvata, a u Slavoniji ih ima
ak 560. Kasniji pokuaji popisa nacija u Habsburkoj Monarhiji oslanjali
su se na Czoernigova shvaanja iz 50-ih godina 19. stoljea.18 Prema Mayerovu Konversations-Lexikon, knj. 4, Leipzig 1875, str. 925. u Dalmaciji su
najbrojniji Srbi (89% stanovnika), poslije njih Talijani (10,5%), a ostalo
su Albanci, panjolski idovi i drugi. Brockhaus, Konversations-Lexikon,
Berlin und Wien 1892, knj. 4, pun je komplimenata za lijepe i odvane,
hrabre mornare i vojnike Srbohrvate iz Dalmacije. U Mayerovom Velikom Leksikonu iz 1903. su Srbohrvati najbrojniji narod u Dalmaciji. Kao
to vidimo slubene statistike nisu bile povoljne za Hrvate, dapae izrazito
su bile na strani Srba, ali i sada je bila jedno teorija a drugo stvarnost. To su
srpski ideolozi znali, ali su se ipak pozivali na teorije kao i Karadi prije
njih, iako su znali da je stvarnost bila drugaija. Srpske stranke u Hrvatskoj i Dalmaciji ustrajavale su na ovoj zabludi svojatajui Dalmaciju kao
srpsku zemlju protivei se ujedinjenju ovih hrvatskih pokrajina, to je za
ivot Hrvatske bilo od vitalnoga znaenja.
Jedan od razloga zato su se Srbi protivili ujedinjenju Dalmacije i Hrvatske
bila je i sudbina Bosne i Hercegovine. Nju su Srbi u Hrvatskoj i Dalmaciji
smatrali iskljuivo srpskim zemljama koje moraju pripasti Srbiji. Ukljuivanje Dalmacije lanano bi izazvalo i pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, odnosno Austro-ugarskoj monarhiji, ime bi se onemoguilo da
one pripadnu Srbiji. Kad je ustanak u Bosni i Hercegovini zavrio njezinom okupacijom od strane austro-ugarske vojske, izjalovile su se nade Srba
i Srbije da e ova pripasti Srbiji. Srbi iz Hrvatske su otvoreno zagovarali
pripajanje Srbiji, za to ih se u Hrvatskoj optuivalo za veleizdaju. Kao
dravljani jedne zemlje estoko su se borili za prava druge zemlje. Stav
prema Bosni i Hercegovini otvorio je novu fazu u hrvatsko-srpskim odnosima i dodatno ih je zaotrio. Okupacija Bosne i Hercegovine imala je veliko
znaenje za Austro-ugarsku monarhiju i druge balkanske drave. AustroUgarska je tom okupacijom nastojala otkloniti utjecaj Rusije i opasnost
za monarhiju koja je iz tog utjecaja proizlazila. Monarhija je time htjela
sprijeiti stvaranje jake slavenske drave na svojoj junoj granici. Ovaj korak znaio je i kraj tradicionalne politike monarhije i ouvanja integriteta
Otomanskog Carstva koju je provodio kancelar Metternich.
18 M. Gross, Poeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Sla-
voniji 18501860, Zagreb, 1985, str. 4953.
81
Narodno i povijesno pravo.

Srbija, Pijemont srpskih zemalja
Kao to je ve reeno, srpske stranke u Hrvatskoj smatraju srpskim zemljama uz Srbiju jo i Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju, zapadnu Bugarsku,
Banat, Baku, te upravo nabrojane Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku, Krbavu, Bosna i Hercegovina. Prema miljenju istaknutom u srpskom tisku,
knjigama i kalendarima, Srbija kao Pijemont srpskih zemalja ima pravo
ujediniti srpske zemlje na temelju povijesnog i narodnog naela. Ta dva
naela srpski ideolozi kombiniraju, ve prema tome kada je i u kojem sluaju koji od njih odgovarao. U sluaju Kosova pozivaju se na povijesno pravo i pritom se pravo na Kosovo brani esto rasistikom terminologijom. Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina za srpske samostalce su srpske
zemlje i po svojoj povijesti i po pripadnosti naroda. Srijem, Slavonija, Lika,
Kordun, Banovnina, Dalmacija takoer. Mrtva straa srpstva je, kako
je ve reeno, Varadin. Zato nije nikakvo udo da Srbi iz okolice Knina
doekuju kamenjem hrvatske arheologe, koji su doli otkopavati hrvatske
srednjovjekovne starine i da se die prava buna protiv tih iskopavanja.
Najrairenija srpska knjiga u 19. stoljeu je kalendar Srbobran. Tiskan je,
kako je ve istaknuto, u 40 000 primjeraka, to znai da ga je mogla imati
svaka trea do etvrta srpska kua. Kalendar je u ono vrijeme bila osobito
vana knjiga, koja je odgajala i pouavala najire slojeve naroda. U statistikama o broju stanovnitva u Hrvatskoj iz 1890. godine u kalendaru
Srbobran navodi se da je u Hrvatskoj tada ivjelo 2 186 410 stanovnika, a
oni su bili: 567 443 pravoslavni Srbi, 1 354 276 katolici, koji govore srpski
(racki) i hrvatski, 117 493 Nijemci, 68 794 Maari, 27 521 esi, 20 987
Slovenci, 13 614 Slovaci, 3 606 Ruteni, te 12 676 drugi narodi. Jedna od
statistika u kalendaru dijeli crkvene poglavice u opsegu srpstva na crk
vene poglavice Srba pravoslavnih (pa nabraja sve episkopije koje su u
okviru karlovake mitropolije, bukoviko-dalmatinske mitropolije, dabrobosanske, zatim crkvene poglavare u Srbiji, Crnoj Gori, na Kosovu, Makedoniji), Srba muhamedanaca i Srba rimokatolika pa su kao Srbi sada
navedeni i esto napadani Strossmayer, Stadler, Posilovi i Buconji, te poglavar Srba unijata Julije Drohobecki. Time se iskonsturiranom metodom
proglaava pravo na zemlje koje pripadaju nesumnjivo Hrvatskoj srpskim
zemljama na temelju narodnog naela, tj. pripadnosti srpskom narodu.
Kristalizaciona toka ujedinjenja svih srpskih zemalja je Srbija, i sve te
zemlje moraju pripasti Srbiji. Dodue, za Slavoniju i Dalmaciju, iako ih se
smatra srpskim zemljama, ne kae se izriito da moraju pripasti Srbiji,
ali preesto povezivanje dva termina, srpske zemlje i ujedinjenje sa
Srbijom, ne ostavlja dvojbu kome se one trebaju pripojiti.
82
Povijesno i narodno pravo su sastavni i nerazdvojni dijelovi iste nacionalne ideologije. O konkretnim politikim prilikama i trajnim stranakim
interesima ovisi na koje e se pravo i kada stranaki ideolozi vie pozivati.
I samostalci u Hrvatskoj i srpski narodnjaci u Dalmaciji pozivaju se sad
na povijesno, sad na narodno pravo. U sporu s Hrvatima oni naglaavaju narodno naelo u vezi s Bosnom, Hercegovinom, Likom, Slavonijom,
Srijemom, Dalmacijom. Oni su narodno naelo tumaili kao dravotvorni element, pa njihovi pogledi na Srbiju kao Pijemont srpskih zemalja
predstavljaju velikosrpski pogled kad je u pitanju sudbina ovih zemalja.
Tamo gdje se ne mogu pozvati na narodno naelo, kao to smo vidjeli, npr.
na Kosovu, srpski ideolozi pozivaju se na povijesno pravo iako ga izruguju
kad se Hrvati na njega pozivaju. Kosovo je centar nekadanje srpske kraljevine i carevine, prepuno stare srpske slave. U krajevima kojima su
sredita Skopje, Prizren, Pritina, Skadar, Bitola, danas se odomaio arnautluk; nekadanju kulturu, radinost, bogatstvo, zamenila je danas divljaina
latinskih i muslimanskih Arnauta. Srpstvo je u tim krajevima proreeno,
ali zato je proreeno? Jer je u vjekovnoj borbi za slobodom i hrianskom
kulturom izginulo, jer se je poseklo, jer se rasteralo (istaknuo Srbobran).
Samostalci nabrajaju zadubine srpskih vladara na Kosovu, Makedoniji i
dijelovima Bugarske da bi dokazali iji su to krajevi.19 No, kad hrvatski
arheolozi ele iskopavati hrvatske starine u krajevima naseljenim Srbima,
srpski samostalci se tome protive i pljeu narodu koji je izaao i tjerao
radnike s nalazita i hrvatskih arheolokih lokaliteta.
Vjera
Nazori o vjeri srpskih samostalaca o srpskom narodu i srpskim zemljama
zapravo su pravi labirint, koliko god izgledali jednostavni. Radi se o ideologiji, a ona je spoj racionalnog i iracionalnog, no ideologija srpskih samostalaca toliko je puna iracionalnog da se udimo da se njome nije ozbiljnije
hrvatska historiografija pozabavila. Kad kaemo da su ovi nazori srpskih
ideologa labirint, onda je to zato to Srpska samostalna stranka smatra da je
bitna oznaka srpstva pravoslavna vjera. Oni koji na temelju jezinog naela
posrbljuju sve tokavce katolike, da bi im to naelo izvrilo svoju misiju,
tj. uvealo broj Srba za nekoliko milijuna, sada sami daju prednost vjerskom naelu u odreivanju nacije. Odrei e pravoslavlja, znai odrei se
srpstva. Ali uz to je neraskidivo povezan i obiaj slavljenja krsnog imena.
Kad je jedan Lianin iznio da je proslava krsnog imena lijep obiaj, ali
da podnipoto nije koristan za naeg seljaka jer da novarka trpi i da
19 Zadudbine srpskih careva u neosloboenim krajevima, Srbobran, 23. 9. (5.
10) 1895, str. 110.
83
se dogaaju izgredi sa tetnim posljedicama, urednitvo Srbobrana je i tu

priliku iskoristilo da identificira srpski narod s pravoslavnom vjerom i obiajem slavljenja krsnog imena.
Ta Srbin i njegova mila narodnost sa svetom pravoslavnom vjerom, njezinim ustanovama i obiajima, stoji u tako tijesnoj vezi,
da se jedno bez drugoga ne moe tako rei ni zamisliti; jer dok
si pravoslavan i slavi krsno ime, dotle si i Srbin. Prestani biti
pravoslavnim, ne slavi krsnoga imena, odrekao si se svoje narodnosti.20
Koji se Srbin odree svojega krsnog imena odrekao se svoje
narodnosti.21
Slike iz Like koje donose srpske novine uvijek su pune pria o zatiranju
pravoslavlja. Dapae:
Krajina je iskljuivala srbovanje. Ve prvi dani militarizma otkrivaju nam borbu protiv svega onoga to nas je otkrivalo kao Srbe. Neu pogrijeiti i ako je svaka organizacija i reorganizacija
stvarala od Krajine militarni zid da je svaka taka organizacija
postepeno do najnovijih dana zbrisala s nas najodlinije crte srbovanja... Gotovo svi upravitelji Krajine bijahu prerevni iritelji
unije i rimokatolicizma.
Sav drutveni ivot koji je bio srpskog podrijetla (vlast knezova u opinama, zadruge, zborovi kod crkava), sve je to podreeno militarizaciji da
se onemogui srbovanje. A Katolika crkva vjeni je neprijatelj srpstva i
srpskog naroda. Kad ovjek ita povijesne priloge srpskih ideologa, dobiva
dojam da Vatikan u cijeloj svojoj povijesti nije se niim drugim bavio nego
smiljao antisrpske urote. Osobito je napad na pravoslavnu vjeru, koji su
vodili katoliki misionari sa potpisanijem dekretima samijeh prvosvetenika rimske crkve, znaio veliku pogibelj za srpstvo. U zamke koje se postavljaju pravoslavnima spada i mjeoviti brak. Ej, pa je li udo to danas
polovina Krajine govori srpski, nosi se srpski, pjeva srpski, podrava po
koji obiaj srpski a ne osjea srpski. Krv je srpska, nonja, pjesma, rije,
biljege su srpske ma pravoslavlja nema pa mu je oteto i srbovanje.22 Povijest Srba svodi se na ono to drugi rasrbljavae i raspravoslavljae. To
ti je istorija naa. Ne treba je kititi, okiena je naom krvlju i kostima.23
20 Proslava krstnoga imena kod naeg naroda, Srbobran, 13. (25) 7. 1887, str. 68.
21 Isto.
22 Ilin dan u Raduu ili Slike iz Like, Srbobran, 13. (25) 7. 1887, str. 68.
23 Isto.
84
Zato osobito budni moraju biti pravoslavni sveenici. Za srpske samostalce nije dovoljno da sveenik bude dobar duhovni voda. On mora kako se
Srbobran izrazio, srpski misliti. Propovjednik svojem vjerniku sluatelju
mora ponajprije pruiti srpski uitak. Ovih naela drala se veina srpskih sveenika pa moemo mirne due rei da je Srpska pravoslavna crkva
vie nastojala stvoriti dobre Srbe nego dobre pravoslavce.
Jezik i kultura
Pitanje jezika i s njim povezane kulture vrlo je vano u prikazu hrvatskosrpskih odnosa u ovo vrijeme (na isti nain dolo je do izraaja vie puta
tijekom povijesti, pa je i danas aktualizirano u istom obliku). Samostalci
smatraju da je tokavski samo jezik Srba, te da Hrvati, ono to je najvanije, nemaju svoga jezika. Po miljenju samostalaca srpski narodni jezik ve
se afirmirao (stvarnost je sasvim drugaija: Karadiev standardni narodni jezik i pravopis u Srbiji je prihvaen tek poslije njegove smrti), kad se
kod Hrvata tek primjeuju tragovi narodnog preporoda. Temelj toga preporoda je srpska kultura, napose srpski jezik. Hrvati su izmislili ilirizam
i jugoslavenstvo, po miljenju srpskih samostalaca, iz dva razloga: da mogu slomiti ilavi srpski narod i pohrvatiti srpsku kulturnu batinu. Pod
obrazinom bratstva, jedinstva, ilirstva, naa mila braa Hrvati prisvojie
i pohrvatie jezik srpski, i povjesnicu srpsku, i umotvorine srpske i najodabranije sinove i trudbenike srpske. Vidjeli smo da su srpski ideolozi
katolike kao narod smatrali Srbima, jednako kao i muslimane. I kad se radi
o kulturnim stvaraocima iz katolike sredine, takoer ih se ubraja u Srbe.
Tako su Gunduli, Relkovi, Kai i sva kultura renesanse i prosvjetiteljstva u Dubrovniku i Slavoniji srpski kulturni stvaraoci i pripadaju srpskoj
kulturi, bez obzira to se radi o katolicima. No, kad ti isti katolici provede
uniju, onda oni nisu vie Srbi nego su Hrvati, koji su spremni na zatiranje svega srpskoga od dolaska Srba. Ti neprijatelji svega srpskog bijahu
velikom veinom hrvatski velikai u fraku i mantiji i oduevljeni pitomci
vatikanski iz Hrvatske. Oni su od pamtivijeka vodili zaludnu i nekorisnu
politiku, da treba otrgnuti srpske sinove od pravoslavlja, kako bi ih onda napravili Hrvatima, jer su znali da je pravoslavlje budni uvar Srpstva.
Njihovi zemaljski narodni sabori svi su radili u tom smislu... Ali, kao to
nas istorija ui, sva naprezanja hrvatske vlastele, gospode i popova, da nas
Srbe u Hrvatskoj uine Hrvatima, bijahu uzalud.24 Hrvatska kultura za
samostalce i ne postoji. Instrumenti, nonja, igre (pa i popularna igra Sinjska alka) dio su srpske batine. Narodne obiaje Hrvati nemaju. Ako ih je
24 Mi se ne damo!, Srbobran, 24. 7. (5. 8) 1891, str. 33.
85
i bilo, ponitila ih je zapadna kultura, i Hrvati nemaju danas ni originalnih

narodnih melodija, ni svirala, ni igara, ni kola, kao to imaju Srbi. Nemaju
niega.25 Ono to je najvaniji hendikep za Hrvate, kako je ve reeno,
oni nemaju svoj jezik. Jezik kojim govore je srpski, i to bratska pozajmica. Prema tome, i suvremena hrvatska kultura, po miljenju samostalaca,
osuena je na smrt, kao i narod koji je degeneriran, demoraliziran. Sve je
tu bez imena i vrijednosti, sve u hrvatskoj povijesti bez osobnosti, znaaja
i asti. Sve to je vjekovima stvarano, u rukama nacionalnih narcisa oko
Srbobrana i Vraa Pogaaa je omalovaeno, nagreno, narueno, ako nije
posrbljeno. Hrvati nemaju niega osim obveze da se pokaju.
Kult ugroenog Srbina

Ovdje dolazimo do bitnog u sadraju odnosa izmeu Hrvata i Srba, to je,
usuujem se rei, veini znanstvenika promaklo i promie, a kontinuirano
se provlai kroz 150 godina povijesti odnosa Hrvata i Srba tako da ini, rekao bih, samu sr tih odnosa. Jednako se ponaaju urednik Srbobrana Paja
Jovanovi i urednik Vraa Pogaaa Sima Lukin Lazi prije 130 godina,
kao i urednik u Matici srpskoj koji izdaje Deset vekova srpske pisane rei,
te urednici Renika srpskog leksikona ili srpskih Novosti.
Kad se eli istaknuti brojnost srpskog naroda, onda su katolici, vidjeli smo,
Srbi. Kad se eli istaknuti postignua i doprinos srpskog naroda u kulturi,
znanosti, onda su takoer ti katolici Srbi. Tako su Bokovi, Gunduli, Relkovi ovejani Srbi, tako je Dubrovnik srpska Atina, jer se tada uzima
Karadieva jezina definicija srpstva. Ali od Karadievog naela odustaju Srbi jednako u 19. kao i u 21. stoljeu, kad svoje suvremenike Hrvate
podsjeaju na unijaenje (ili suvremene grijehe) i razne nepravde, koje su
njihovi praedovi uinili Srbima kroz povijest, i pozivaju ih na pokajanje. Tog trenutka od jezine koncepcije srpstva ne ostaje nita. Postoji
samo katolik, Hrvat i Latin koji se uurio u svakom zlu koje je snalo
srpski narod i u povijesti i u sadanjosti.
Jedna od najistaknutijih nakana srpskih novinara jest da se paljivim izborom informacija Srbe prikae kao neravnopravno stanovnitvo. Samostalcima je draga izjava o Srbima kao graanima drugoga i treega reda u
Hrvatskoj. Nemamo vremena navoditi mnogobrojne primjere koji pokazuju
da je stvarnost upravo suprotna. To pokazuju ak i istraivanja akademika
25 Matica Hrvatska i begovski piva, Srbobran, 13. (25) 1. 1887, str 6; usp. i
Srpske narodne pjesme u Hrvata, Srbobran, br. 119123/1889, te Osvajanje

srpske kulture kod Hrvata i dalje, 25. 5. (6. 6) 1899, str. 61.
86
restia u drugoj polovici 20. stoljea, koji je obnovitelj ovih teza stvorenih
u 19. st. o ugroenom Srbinu.26
Srpski samostalci u najrazliitijim varijacijama promiu uvjerenje kod srpskog naroda da je ugroen, da su Hrvati izazvali sukob, da krivnja Hrvata
prema Srbima postoji kroz povijest te da je njihovo priznanje grijeha i
pokajanje za grijehe osnovni preduvjet za slogu Hrvata i Srba. Pritom su
Hrvati okrivljeni prije svega za nastojanje da se Srbi privedu katolicizmu
(na drugom mjestu e Srbin Srbobrana pisati kako Gunduli nije obini ve
veliki Srbin). To je istoni grijeh Hrvata, u kome srpski ideolozi nalaze,
da se izrazimo rijeima njihovoga glasila, glavnicu od koje kamate stalno
rastu. Taj hrvatski agresivni doprinos u slubi Vatikana, tj. unijaenje Srba, traje od 15. i 16. st., dakle od prvog susreta oba naroda. O tome istonom grijehu Hrvata u Srbobranu itamo: Rimska tijara je s Hrvatima
kao sredstvom protiv Srba natkrilila Turke, te su grijesi turske alme kud
26 U svojevremeno esto spominjanom, poznatom lanku O genezi genocida nad
Srbima u NDH objavljenom u Knjievnim novinama od 15. 9. 1986, akademik

Vasilije Kresti svoju je temeljnu misao izrekao tvrdnjom: Sasvim je sigurno da
genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba traiti u onim vremenima
kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u XVI i XVII veku,
poeli da naseljavaju hrvatske zemlje. Od tada postoji kontinuitet genocidnih
radnji nad Srbima kroz sva stoljea do stvaranja NDH. Da takav kontinuitet ne
postoji, i da je sve to samo politikantska, a ne ozbiljna znanstvena teza, pokazao
je sam prof. Kresti. Naime, u lanku pod naslovom Zagreb politiko sredite
Srba u Austro-Ugarskoj, u: Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. 1, Beograd, 1989,
kao temeljni zakljuak toga svoga rada Kresti kae: Polako, ali sigurno, kao
novo politiko sredite Srba u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj, poeo se uzdizati
Zagreb (str. 101), to je prof. Kresti pokazao i mnogobrojnim konkretnim injenicama. Akademik Kresti je do toga zakljuka doao na osnovi usporedne
analize nacionalno-politikog, kulturnog i drutveno-ekonomskog razvitka Srba
u Hrvatskoj i Ugarskoj. Ali upravo u tome i jest poanta. Onaj tko ita zna o znaenju Novog Sada u povijesti Srba u Habsburkoj Monarhiji pa i Srbiji, znat e
kakva se promjena dogodila premjetanjem srpskog politikog, ekonomskog pa i
kulturnog sredita iz Novog Sada u Zagreb. I morat e se u udu upitati: kako je
mogue da je slavna srpska Atina, Novi Sad, izgubila to prvenstvo i prepustila
ga Zagrebu, sreditu zemlje u kojoj su Srbi, prema tvrdnjama akademika Krestia
iz drugog rada, na svakom koraku potisnuti, izvrgnuti hrvatiziranju i progonima, obespravljeni, ak i do genocida, dakle apsolutno ugroeni??? Kako to da
su apsolutno ugroeni Srbi iz Hrvatske oteli vodstvo jednom Mihailu Politu
Desaniu ili Jai Tomiu? Do politikantske tvrdnje o tobonjem kontinuitetu
genocidnih radnji nad Srbima doao je akademik Kresti tako to je preuzeo
tvrdnje srpskog novinstva 19. stoljea kao svoje znanstvene tvrdnje. Do zakljuka o Zagrebu kao sreditu politikog i drutvenog ivota Srba u Austro-Ugarskoj
doao je na temelju injenica koje su poznate svakom tko hoe injenice priznati.
Unato oitoj kontradiktornosti vlastitog miljenja prof. Kresti jo nije smogao
intelekutalnog potenja da prizna svoju zabludu iako ju je sam dokazao.
87
i kamo laki nego crna kronika onih zala to ih poinie obzoraki edi od
samog dolaska Srba meu Hrvate.27 Ovakva su miljenja u srpskom tisku
neprestano prisutna, i ve to pokazuje da pretvaranje katolikih kulturnih
velikana u Srbe nije plod uvjerenja, nego plod potrebe da se praznine u
kulturnom stvaralatvu Srba ispune prisvajanjem tue batine. U srpskom
tisku se esto i rado govori o Srbima tri vjere, ali iz svega to je napisano
izlazi da srpstvo nije ugroeno jedino ondje, gdje je pravoslavlje zadovoljno.
Tri injenice proizlaze iz ovih pogleda srpskih ideologa to smo ih predstavili. Prvo: da su Hrvati nasljedno spremni na unitenje Srba. Drugo: da
su Hrvati narod bez kulturnih postignua, da nemaju ni pojedince vrijedne
spomena, jer su sve to Srbi. Tree: kad se openito govori o broju naroda,
onda su, kako je ve reeno, katolici Srbi da se povea broj Srba, a zemlje
gdje oni ive proglase srpskim zemljama, koje moraju pripasti Srbiji. Ovakav pogled srpskih politikih krugova preivio je cijelo stoljee i jednako
je iv i danas kao i u 19. stoljeu. Tako piu i takve knjige piu i pozitivno
recenziraju i srpski akademici (npr. Vasilije Kresti), pa u tim knjigama
vidimo da je, uz poznate stare Dubrovane, Dalmatince i Slavonce, i uro
akovi Srbin.28 (Ovdje u upozoriti: kao to vidimo Hrvate se proglaavalo genocidnim i prije nego se dogodio Jasenovac, i prije nego su se izmislili
lani podatci o rtvama logora Jasenovac. Ta la govori o 700 000, odnosno
milijunu i milijunu i pol ubijenih Srba u Jasenovcu. Dakle, vie ih je ubijeno u logorima nego ih je uope bilo u NDH).
Osim ovakvog vienja hrvatsko-srpskih odnosa u povijesti, srpski ideolozi vide Srbe ugroene i u svakodnevnom ivotu. Svakodnevno nailazimo
na izraze skovane po formuli: Srbin je kriv to je iv, srpski narod ima
neprijatelja kao ni jedan drugi na svijetu, ili nevolja je samo za Srbina
stvorena, protiv nas raj i pakao ili o jadna li si ti srpska sreo, za Srbina nigdje zatite, nigdje pravde, nigdje zakona. i slino. Srbobran esto
poziva u pomo povijest i suvremenost da naglasi kako je u prolosti bilo
i kako je sada zabranjeno srbovati. Ali ve postojanje termina srbovati,
srbovanje, srpstvovanje govori samo za sebe.
U tisku srpskih samostalaca protivnici su prikazani najcrnjim bojama i napadani najrazliitijim pogrdama. Srbin bez grijeha prema bilo kome, i uz
to od svakoga ugroen to je najdublje uvjerenje koje su srpski ideolozi
u ovom razdoblju razvijali kod srpskog naroda i iza kojega su se utaborili.
27 Obzor u rimskoj almi, Srbobran, 10. (22) 10. 1896, str. 113; Prilog istoriji srp-
skog pravoslavlja, Srbobran, 8. (20) 11. 1894, str. 128; Diimo crkve, Srbobran,
15. (27) 1. 1892, str.5.
28 J. S. Radoji, Srbi. Srpska krajina, Dalmacija, Slavonija, Hrvatska. Biografski
leksikon, Beograd, 1994, str. 198.
88
Srbin i progon i patnja, to su pojmovi koje srpski idolozi ele uiniti sinonimima. Evo jednog od niza primjera iz srpskog tiska: Hristos vaskrs!
Kliu danas srbobranski svi peroborci Srbobranci s borita s listobrana
Srbobrana paenikom narodu srpskom svem i svud, na etiri strane
srbobranskog, srbomuenikog, srpskog krsta kosovskog.
Dok svojega itatelja zalijeva slapovima ugroenosti, kad govori o stvarnim injenicama, stvarnost se pokazuje drugaija. Srba u Zagreba je na
primjer 1885. godine bilo 565, ali igraju izvanredno vanu ulogu, napose
u politici. Tijekom Khuenovog vremena od osam upana, etiri su Srbi,
podban je Srbin, najvie poloaje u sudstvu zauzimaju Srbi, predsjednik ili
potpredsjednik Sabora je Srbin. U Zagrebu, u toj hrvatskoj muionici, kako Vra Pogaa naziva Zagreb, Srbi su potkraj 19. st. imali: srpsku opinu,
srpsku crkvu, Srpsko pjevako drutvo, Srpsku vjeroispovijednu osnovnu
kolu, Srpsku itaonicu, Dobrotvornu zadrugu zagrebakih Srpkinja, Internat za srpsku ensku djecu, Drutvo za pomaganje siromanih Srba aka
na Sveuilitu u Zagrebu, Udruenje srpske trgovake omladine, Srpsku
banku, Savez srpskih zemljoradnikih zadruga, Centralnu kasu srpskih
privrednika, drutvo Privrednik, Srpsku tampariju, Neven, Privrednik,
Vra Pogaa, Srbobran. A u tom kratkom vremenu ubacilo se u narod
hiljadama srpskih knjiga (ja sam za nepune dvije godine rasturio trideset
hiljada svojih knjiga, a drugi jo vie), a bie ih, ako Bog da, jo i mnogo
vie.29 Tako o poloaju Srba u Zagrebu pie Sima Lukin Lazi poznat po
pseudonimu Vra Pogaa, koji je inae najvie razvijao kult ugroenog
Srbina.
Kad se uzme u obzir da su upravo u ovo vrijeme Srbi iz Hrvatske preuzeli
vodstvo od Srba iz Ugarske, i da je Zagreb postao sredite gospodarskog,
kulturnog i politikog ivota Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji, onda je
jasno da se ne moe nipoto govoriti o ugroenosti Srba u Hrvatskoj, nego
o narodu u usponu.
Srbobrantina
Kult ugroenog Srbina je u srpskom tisku i ideologiji krajem 19. stoljea
postala nacionalna filozofija. Ono to je prvotni cilj i svrha spomenutog
kulta, je prisvajanje tuih teritorija za Srbiju. To je i krajnja misija kulta
ugroenog Srbina. Ovaj kult ima trajno negativne posljedice na mentalitet
srpskog naroda, koji uvijek u drugom vidi krivca za sve svoje nevolje.
29 Zavrni govor pri posveenju Srpske tamparije u Zagrebu, Vra Pogaa, br.
18/1898.
89
U posljednjih stoljee i pol u ideologiji Srba u Hrvatskoj prevladava poseban nain ponaanja u politici, koji bih oznaio pojmom srbobrantina.
Ovaj pojam ine dvije meusobno nerazdvojive komponente. To je odsutnost minimuma volje i spremnosti kod srpskih politikih predstavnika
da priznaju da je u ime srpske ideje poinjeno bilo kakvo zlo bilo kome.
Ugroenost Srba i optuivanje Hrvata za genocidnost temeljni je element u strukturi te ideologije i ujedno opravdanje za teritorijalne osvajake
pretenzije. Drugu komponentu ini ponaanje hrvatske politike elite. Ona
je uvijek nastojala uravnoteiti odgovornost za sukobe tamo gdje je nesumnjivo glavni, gotovo jedini krivac za sukobe bila srpska strana. Za ovo e se
nai obilje potvrda u svakodnevnom ivotu i u Stenografskim zapisnicima
Hrvatskog sabora do 1918. kao i Stenografskim belekama poslije 1918.
godine, kao i poslije 1945. godine, pa ak i u suvremeno doba.
Ovdje u spomenuti samo jedan primjer. Godine 1902. izaao je u zagrebakom Srbobranu, glasilu Srpske samostalne stranke, lanak Srbi i Hrvati u kojem se Hrvatima odrie pravo i mogunost da budu narod, u kojem
se Hrvatima usred Zagreba navijeta rat do istrebljenja, i u kojem se kae da
e Srbi istrijebiti Hrvate u 20. st. zato to su Srbi superiornija rasa. Autor se
u teorijskom objanjavanju toga programatskog lanka pozvao na Ludwiga
Gumplovicza i Houstona Stewarta Chemberlaina, ija je drutveno-filozofska misao dvadesetak godina kasnije postala temelj nacizma. Taj rasistiki
programatski lanak objavljen usred Zagreba kao program i misao vodilja
Srpske samostalne stranke Srbima za 20. stoljee, izazvao je u Zagrebu i u
provinciji velike demonstracije. Bilo je i mrtvih demonstranata. Uveden
je i prijeki sud. Kad je Khuenova Narodna stranka kao vladajua stranka
raspravljala o tim demonstracijama i donijela zakljuke, ni jedan jedini
put nije spomenut taj lanak kao bilo kakav uzrok ili barem povod demonstracijama, koje su digle na noge 20 000 Zagrepana, dakle gotovo treinu
stanovnitva. Radi mira, da se odri prijateljstvo sa Srbima u Narodnoj
stranci, Hrvatska vlada tada nije nala za potrebno u svojim zakljucima
ni spomenuti lanak i program, koji je u bitnim svojim mislima preivio
cijelo 20. stoljee.30 I danas ga ponavljaju na politikoj pozornici, naravno,
samo drugi glumci. U vezi s ovim lankom i demonstracijama navest emo
dva prikaza hrvatskih unitaristiki orijentiranih politiara. Jedan krajnje
povran i ideologiziran prikaz rujanskih dogaaja dao je dr. Ivan Ribar. Sjeajui se tih dana puno kasnije, on je napisao:
30 O lanku Nikole Stojanovia Srbi i Hrvati i demonstracijama koje je izazvao v.
opirnije M. Artukovi, lanak Srbi i Hrvati i antisrpske demonstracije 1902.

u povijesnoj literaturi i publicistici, Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb, 2004,
str. 257292.
90
S jo nekoliko studenata posmatrali smo pomahnitalu frankofurtimaku rulju, kako naoruana toljagama, krstarei ulicama
i trgovima grada Zagreba, inzultira svakog susrelog graanina,
koji im je bio prokazan kao pravoslavac (ist. M. A.), pali, razara, pljaka radnje trgovaca i obrtnika Srba, prosvjetno-kulturneprivredne ustanove uz mirno posmatranje policajaca i andara,
predvoene agentima i konfidentima (ist. M. A.). Spopao nas je,
kao i mnoge druge prolaznike, bijes radi nae nemoi jer se nismo mogli oduprijeti toj rulji, sprijeiti unitavanje imovine.31
Nije tono da je meta napada bio onaj tko je demonstrantima bio prokazan
kao pravoslavac, kako povrno prikazuje demonstracije Ribar i daje im
vjerski karakter. Prvo, meu demonstrantima je bilo i pravoslavaca. Drugo,
masa nije napadala kue ljudi za koje su sami izgrednici govorili da su
pravoslavni Hrvati.32 Nije tono takoer ni to u prikazu dr. Ribara da su
izgrednici nastupali uz mirno posmatranje policajaca i andara. Novinar Hrvatskog prava Ivan Peri, svjedok dogaanja, pie da su demonstracije zapoele oko pola dvanaest prije podne bacanjem kamenja na Srpsku
banku, napadom na Srpsku tampariju i urednitvo Srbobrana. Uz to su
napadnute kue i trgovine nekih istaknutih Srba. Intervencijom redarstva
sve se smirilo. Oko pet sati poslije podne demonstracije su obnovljene spaljivanjem Srbobrana. Kod toga bi i ostalo, da redarstvo nije prerevno i
brutalno interveniralo uhapsivi grlatoga i pleatoga frankovakog gradskog zastupnika Paju Gaparovia.33 Revnost policije u suzbijanju izgreda
potvruje i Milan Marijanovi, knjievni kritiar i publicist, agilni osniva
i vlasnik, urednik i suradnik mnogih asopisa i listova. U knjizi pod naslovom Hrvatski pokret, koju je objavio u Dubrovniku 1904. Marijanovi
je napisao:
Ali uza sve to veliki razmah onih iskaza ja bi pripisao tome faktu,
to je onda masa prvi put u Zagrebu osjetila svoju premo nad
oruanom silom. Iskazi su poeli u nedjelju spaljivanjem Srbobrana i bili bi svrili razbijanjem prozora kao obino. Ali brutalni postupak policije to je ono to je izazvalo masu (ist. M. A.).
I ako pomno itamo pisanje pojedinih novina, osobito Obzora,
vidjet emo da su dogaaji drugoga dana bili upereni protiv policije. I tada je prvi put u nas masa outila da se treba suprotstaviti
31 I. Ribar, Iz moje politike suradnje (19011963), Zagreb, 1965, str. 23.
32 Protuvlaki pokret, Hrvatsko pravo od 3. 9. 1902, str. 2045; Znaajna poslani-
ca, Obzor, 3. 9. 1902, str. 202; v. i S. Matkovi, ista stranka prava 18951903,
Zagreb, 2001, str. 153.
33 I. Perii, Kroniarski spisi (prir. dr. Stjepan Matkovi), Zagreb, 2002, str. 139.
91
sili, koja je u Hrvatskoj kroz decenije vladala. I ba u ponedjeljak

su bile najjae borbe. U utorak je masa uvigjela nemo sile i devastirala duane vie iz preuzetnosti svoje snage, vie iz objesti,
nego iz mrnje.34
Spomenut emo i jedan primjer iz sredine 20. stoljea Jasenovaki mit.
Taj mit je raskrinkan najvie znanstvenim istraivanjem povjesniara Franje Tumana, Bogoljuba Koovia i Vladimira erjavia. On je imao za
cilj da se hrvatski narod zauvijek stjera u ispovjedaonicu i pred cijelim
svijetom za stoljea unaprijed proglasi genocidnim, i time mu se jednom
za uvijek onemogui stvaranje svoje drave.
Za ovaj mit o stotinama tisua ubijenih Srba u Jasenovcu najvei je krivac
hrvatska komunistika elita. Bez njezinog ne samo pristanka, nego i aktivnog sudjelovanja u stvaranju tih monstruoznih konstrukcija, taj mit ne bi
bio stvoren. Te bezumne brojke imale su za cilj osuditi ne ustaki reim,
nego hrvatski narod.
O filosemitstvu Hrvata u srpskim novinama

Jedan od trajnih elemenata u ideolokoj strukturi pripadnike Srpske samostalne stranke, koji se vidi u njezinoj cjelokupnoj izdavakoj djelatnosti,
jest antisemitizam. Ta je stranka, kao i Radikalna srpska stranka u Hrvatskoj i Ugarskoj, izrazito antisemitska. Njezini lanovi pokrenuli su list Vra
Pogaa u kojemu je antisemitizam jedan od bitnih programskih naela. U
tom listu su npr. termini ivutski i hrvatski redovito spojeni. Zgoljni
Hrvati, obrezani Hrvati, novo Hrvati, poliveni i nepoliveni otadbenici tj. idovi, stalno su na stupcima srpskog tiska kao dokaz i hrvatske
nesposobnosti i netolerantnosti prema Srbima i slabog slavenskog osjeaja.
Samostalci su neprestano optuivali hrvatsku opoziciju, osobito Stranku
prava, za simpatije prema idovima. Osuivali su idove da usmjeravaju
hrvatsku politiku na tetu interesa srpskog naroda i Srbije, da na tetu narodnog naela istiu kozmopolitizam i dekadentnu zapadnjaku kulturu.
Konkurentska snaga idovskih trgovaca igrala je vanu ulogu u stvaranju
trajno prisutnog antisemitizma, koji je zapravo opa pojava kod svih srpskih tzv. liberalnih stranaka.35 U Zagrebu idovi zauzimaju vana mjesta
u drutvu, a ima primjera gdje su upravo oni voe najrodoljubivijih hrvat-
34 M. Marijanovi, Hrvatski pokret II, Dubrovnik, 1904, str. 64.

35 Usp. npr. o Radikalnoj stranci u Ugarskoj L. Raki, Jaa Tomi, Novi Sad, 1986,
174178.
92
skih stranaka (Brod na Savi). Protivnici frankovaca tako tvrde u tisku da su

idovi u cijeloj Hrvatskoj glavni pretplatnici frankovakog tiska.36
Na raun idova u srpskom tisku napisana je prava lavina najrazliitijih
pogrda. Hrvatsko filosemitstvo ismijano je kao opsjednutost i predstavljeno kao antisrpski i antislavenski savez. Evo kako je u listu Vra Pogaa
asen jedan idov: Moric tern otpuen je iz ludnice kao zgoljni Hrvat
Mutimir Zviezdi iz Turske Hrvatske. Sima Lazi, urednik Vraa Pogaaa, predlae idovima da ovako pohrvauju svoja imena: Schwarz u Garov;
Weiss u Belov; Roth u Rian; Braun u Mrkov, a Grau u Sivonja.37
U poznatom procesu kapetanu francuske vojske Alfredu Dreyfusu koji je
bio podrijetlom idov, glasilo iste stranke prava, Hrvatsko pravo, pisalo je sa simpatijama za okrivljenika, kojega je od optubi za veleizdaju branio i mile Zola. List Vra Pogaa svrstao se u red onih koji su pozdravili
presudu nad Dreyfusom.38
Utjecaj idova u ivotu Hrvatske krajem 19. stoljea postajao je sve vaniji
na mnogim podrujima ivota. Njihov doprinos hrvatskom gospodarskom,
prosvjetnom, kulturnom, politikom i znanstvenom podruju osobito je
velik. Da bi pokazao odakle prijeti glavna opasnost Hrvatima, i kamo ih je
dovelo njihovo prijateljstvo sa idovima, Srbobran uvijek iznova nabraja
idovske trgovine po hrvatskim mjestima, a posebno u sreditu Hrvatske,
Zagrebu, nabraja lanove hrvatskih trgovakih drutava u kojima prevladavaju idovi. Kad je predstavljao idovske predstavnike iz Hrvatske na
sveopem cionistikom kongresu u Londonu 1900, Srbobran je uz nadrabina Hosea Jacobia, kojega je samo spomenuo, naveo i Edmunda Kolmara
i izredao njegove funkcije: potpredsjednik trgovake komore zagrebake,
Hrvatske tedionice, Hrvatsko-slavonske hipotekarne banke, Hrvatske komercijalne banke, predsjednik hrvatskog paromlina, jednom rijeju, dua i
perjanica hrvatske misli, hrvatskog napretka.39 Nabrajajui funkcije ovoga ovjeka, Srbobran je htio ismijati i osuditi hrvatsku privrednu politiku
u kojoj idovi igraju tako vanu ulogu. Kad je u Hrvatskom trgovakom
drutvu Merkur nabrajao lanove uprave, srpski tisak nije naao ni jednog Srbina. Bili su tu: andor Aleksander, Salamon Berger, Fr. Gartner, F.
Thaller, L. Bauer, Gj. Grabovac, J. Horvati, N. Ivanevi, L. Kossr, R. Kralj,
36 S. Matkovi, Novinstvo iste stranke prava. Prilog poznavanju pravakog tis
ka, SP, br. 3/2000, str. 491.

37 Prvo uputstvo za pohrvaivanje prezimena, Vra Pogaa, br. 15 od 27. 4.
1896, str. 7.
38 Sitne krupnice, Vra Pogaa, br. 14/1898.
39 Hrvati na ivutskom (zionistikom) kongresu u Londonu, Srbobran, 5. (18) 8.
1900, str. 171.
93
Ignac Lwy, D. Privora, Ve. Prohaska, J. Schnirisch, M. Loebl, W. Reinisch

i S. Pollak. Oito je hrvatsko-srpski sukob bio toliki da se nije nalo mjesta
ni za jednog Srbina, ve su tu bili sve sami zgoljni Hrvati, rugao se Privrednik, glasilo srpskoga gospodarskog drutva Privrednik.40 Isto je tako
i u bankarstvu gdje su sve mahom ivuti. Tako je prema pisanju Privrednika, Hrvatska postala prava idovska oaza.41 Dapae, opozicioni hrvatski
tisak istie domoljublje hrvatskih idova, koje nikada nije nalazilo u Srbima. Srbobran je ovako interpretirao pisanje Hrvatske sloge (br. 6. od 1899):
Hrvati ne treba da se boje ivuta, jer im nisu opasni. Pa zatim
gle uda! istie se domoljublje hrvatskih ivuta nad domoljubljem ovozemskih Srbalja. Zbilja je alosno da straari javnog
ivota hrvatskog, da njihove urnaliste mogu tako neosnovane
i plitke sentencije izbaciti, kao da Hrvatskoj ne prijeti nikakva
opasnost od idovstva, i toplo preporuivati filosemitstvo. E ti
ljudi nisu onda nikada vidjeli, kako zmija sisa abu, jer da su to
ikada vidjeli, bez sumnje bi se pri tom alosnom prizorju sjetili i
svoje domovine, pa bi se i zapitali: ko njihovoj domovini najslai
sok sisa. I ako bi realno i trezveno promislili odgovor na ovo pitanje, zar bi mogli nespomenuti, da su idovi opasali ovu zemlju,
te da joj siu slatke sokove.42
Dakle, u tom je glasilu uvijek napadano filosemitstvo Hrvata, koje se smatralo naivnou koja ne prepoznaje opasnost od idova. Srbobran upozorava na idovsku opasnost i metode, kojima nitko ne moe odoljeti. Hrvatski
trgovci e biti pregaeni, a uza njih pae i Srbi trgovci, koji jo nijesu
pali. Tako e sasvim nestati domaega trgovakog stalea. Hrvatko zagorje
su ve ivuti poklopili, i stara plemika dobra prelaze jedno za drugim
u ivutske ruke. Ali to braa ne vide i ne zarezuju; glavno da je otadbenika svijest u Hrvata Mojsijevaca vrsta, pa Bog i Hrvati i udri slono
na Vlahe.43
Srpski Privrednik iznio je podatke protokoliranih firmi iz 1898. godine prema popisu to ga je izdalo Ugarsko ministarstvo trgovine. Prema tom popisu otvorene su 1902. godine mnoge trgovake firme, od kojih 32 pripadaju
Srbima, 311 Maarima i 1559 idovima. Eto dakle u ije je ruke prela
gotovo sva naa trgovina u kratko vrijeme. Ali zato neete nai andara
40 Hrvatsko trgovako drutvo Merkur, Privrednik, 5. (18) 6. 1903. str. 11.

41 Hrvatska velika banka, Privrednik, 15. (27) 10. 1898, str. 2.
42 Denuncira nam se ekonomski rad, Srbobran, 9. (21) 3. 1899, str. 29.
43 Razliite vijesti, Srbobran, br. 88/1892; Najopasnija iredenta, Srbobran, 16.
(28) 7. 1898, str. 83; ivutska osvajanja, Srbobran, 11. (23) 5. 1899, str 55.
94
ili financa da je ivut. To su gotovo sami Srbi, jer Srbi vole to umiljeno
gospodstvo. Srbi dakle paze na mir i poredak u dravi, a ivuti prikupljaju
imanja pod njihovim okriljem.44 Ovakve su injenice navodile nositelje
srpske politike u Hrvatskoj da potrae saveznitvo u svojoj politici prema
idovima i meu Hrvatima, iako su u svemu drugome nije bilo velike suradnje. Ovakvi su pozivi ostajali uvijek bez odziva. Na optube da su mu
blii idovi nego Srbi, da idove titi i zagovara, a Srbe estoko napada,
Hrvatsko pravo je odgovaralo:
to se pako tie idovah, to nismo nigdje uli ni itali da su oni
protivnici Hrvatah, da su pogrdjivali hrvatsku poviest i hrvatske
svetinje, kako to ini Srbobran i njegovi fanatini sljedbenici.45
Sve ono to smo do sada rekli i to smo proitali u srpskom tisku i izdavakoj djelatnosti srpskih samostalaca u ovom razdoblju, nuka nas da
prihvatimo tumaenje pisca lanka u Hrvatskom pravu. Srpski samostalci
su bili uvjereni i dosljedni protivnici svake nacionalno-politike i kulturno-drutvene emancipacije Hrvata. Dapae, kao to smo ve spomenuli,
Srbobran je isticao da Hrvati nemaju ni svoga jezika ni svoju kulturu, da
nemaju nita u povijesti to je vrijedno spomena i da su katoliki kulturni
stvaratelji kroz povijest Srbi. Srbobran je smatrao da je sav ivot Hrvata zatrovan ivutizmom i klerikalizmom. Klerikalizam i ivutizam, to
su dva pola izmeu kojih se besvjesno njiha veliko-hrvatska misao i nema
tog junaka, koji bi se drznuo makar samo pokuati da osnuje stranku izvan
domaaja ova dva magnetska pola. Nema te ideje u Hrvatskoj u koju nije
pljuno klerikalizam i ivutizam, ocjena je srpskih samostalaca hrvatoskoga stranakog ivota.46
I za ruilake antisrpske demonstracije 1902. Srbi su optuili hrvatskoidovske saveznike. Kao to znamo antisrpske demonstracije izazvalo je
pisanje zagrebakog Srbobrana, koji je objavio jedan krajnje ovinistiki
antihrvatski lanak, u kojem se Hrvatima navijeta usred Zagreba rat do
istrage nae ili vae. A da e Hrvati u tom ratu biti istrijebljeni, jami to
to su Srbi superiornija rasa. Kad se nitko od vlasti nije javljao da osudi
izazivako pisanje Srbobrana, masa je sama krenula potraiti zadovoljtinu. Demonstracije su se pretvorile u ruilake izgrede, ali nipoto takvih
razmjera kakve im pridaje srpska historiografija, ponajprije akademik Kresti. On ak donosi izvod iz beogradskog Dela, koji je preveden iz Ruskog
Vjestnika, da su se sve hrvatske opozicijske stranke dogovorile na tajnim
44 U ijim je rukama sada naa trgovina, Privrednik, 1. (13) 4. 1899, str. 7.
45 Svoj k svomu, Hrvatsko pravo, 14. 4. 1899, str. 1032.
46 Gromobran, Srobran, 11. (24) 6. 1902.
95
sastancima uoi demonstracija i zakljuile izmeu ostaloga da treba primorati sve Srbe da se iz Hrvatske isele, posredstvom sistematskog ruenja
njihove pokretne i nepokretne imovine.47 Ve i srpska literatura pokazuje
da se radi o pretjeranosti. U jednom pismu nepoznatog autora upuenom
Stevanu Peroviu u Split istie se kako se nitko nije od Hrvata, idova,
Nijemaca i drugih naroda pretplatio na Privrednik. Dapae su ga vraali s
pogrdama i umazanog izmetom,
a da i ne spominjemo septembar 1902. Onda je 30 trgovaca orobljeno, od kojih je 10 totalno upropateno, te nikada vie ne izdigoe glave... a skuptina je zakljuila, da se obustavi pretplata, da
se list daje samo zadrugarima i lanovima [...] nikad se ni jedan
Hrvat nije prijavio za lana, ve samo Srbi prigrljuju stvar, a radi
ono 23 Hrvata, Nemaca i drugih, to ih sad preko godine za list
zapita, nije vredno to pitanje pred skuptinom pokretat, tim vie,
to taj bojkot i sad jo traje [...] Istina, celu tu akciju udesili su
nam Jevreji, ali kao to rekosmo sve je uz njih pristalo...48
Vladimir Matijevi je u svojoj optubi idova iao jo i dalje, optuujui
gradskog zastupnika Moskovia, lana iste stranke prava: U zagrebakom varokom vijeu navijestio je gorljivi Hrvatski patriota Moskovic (nepokrteni poljski ivutin) oito Vartolomejsku no [...] Jevreji plaali su
rulju. [...] Glavni odbori zakljuie da se ne smije vie nikako kod Srba
trgovaca, ve samo kod Hrvata mojsijeve vjere (jer katolici Hrvati nisu kao
ni Maari za trgovinu zauzeti) [kupovati].49 Mislimo da sam prikaz napravljene tete najbolje govori o razmjerama demonstracija. Ukupan iznos
tete iznosio je 50 286 K 29 fil. (to je neto manje nego je Srbobran primio
godinju dotaciju od srpske vlade. Ta je dotacija iznosila 50 400 K). I visina
odtete i vrsta teta pokazuju da demonstracje nisu bile takvih razmjera da
bi njihovi organizatori poluili cilj koji su im propagandni tisak (osobito
ruski) i kasnija srpska historiografija (na temelju tog tiska) pripisivali: potpuno protjerivanje Srba iz Hrvatske.50 Kao intelektualni zaetnici i moralne vodje demostranata uhieni su Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Otto
Schwabeniz te Ivan Peri, ali su zbog nedostatka dokaza puteni.
47 V. Kresti, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 18481914, Beograd, 1992, str.
356. bilj. 244.

48 P. Kresti, Srpsko privredno drutvo Privrednik (18971918), Beograd, 2002,
str. 164165.
49 Isto, str. 162.
50 O teti nastaloj u demonstracijama v. M. Artukovi, Pitanje teta i odtete u
antisrpskim demonstracijama 1902. godine, asopis za suvremenu povijest, 1,

Zagreb, 2010, str. 179217.
96
Kao to je ve reeno, srpske stranke optuuju katoliko sveenstvo i idove da su zatrovali hrvatski stranaki ivot. Istu je misao iznio i Nikola Stojanovi u brouri Srbi i Hrvati, koja je izala 1902. kao pojanjenje uvenog lanka Srbi i Hrvati od istog autora, koji je obajvljen u zagrebakom
Srbobranu 22. i 23. kolovoza 1902. u broju 168. i 169. U brouri Stojanovi
je pojaao svoje optube protiv katolikog sveenstva i idova kao glavnih imbenika hrvatske politike. Naravno da to nije plod nekog ozbiljnog
studija, nego povrno osobno miljenje. Stojanovi pie: Katoliki popovi
mjesto ljubavi ire mrnju protiv svih, koji ne vjeruju u dogme katolike
religije, i oni jo od davnina upravljaju hrvatskom politikom i odgojem. Je
li onda udo, da je mrnja upravljena u prvom redu protiv izmatika Srba.
Onda dalje nastavlja:
Surevnjivost ivuta trgovaca i netolerancija katolikih popova
idu ruku pod ruku. Izgleda paradoksalno, ali je na alost istinito.
ivuti su zaista iza popova glavni faktor u hrvatskoj politici...
Dakle, netolerancija koja se pokazala u dogaajima 1902. godine prema Nikoli Stojanoviu proizvod je katolikih sveenika i
idova.
Zakljuak
Razdoblje banovanja Khuena Hdervryja vrlo je vaan period za razumijevanje hrvatsko-srpskih sukoba u posljednjih 130 godina. Prvi sukobi zapoeli su negacijom i prisvajanjem najveeg dijela hrvatskog naroda, to ju je
uinio Vuk Stefanovi Karadi, (Srbi svi i svuda) i estokim odgovorom
na tu negaciju i prisvajanje, to je uinio Ante Starevi negacijom Srba.
U Khuenovo vrijeme ti sukobi dobivaju nove dimenzije. Najvanija meu
njima je velikosrpska dravna ideja, koja postaje bitna za razumijevanje
sukoba i ratova.
Srbi iz Hrvatske u tom sukobu igraju vrlo vanu ulogu, zbog svoje negacije
Hrvata i prisvajanja hrvatske kulturne batine koju je zapoeo Vuk Karadi,
pa tako svojatanjem Slavonije, Srijema, Like, Krbave, Banovine, Dalmacije
i Bosne i Hercegovine. Za srpske samostalce (ali i za tzv. Khuenove Srbe iz
Narodne stranke, na svoj nain) to su srpske zemlje, koje moraju pripasti
Srbiji kao Pijemontu svih srpskih zemalja. Istie se da je mrtva straa
srpstva Varadin. Prisvajanje za Srbiju zemalja koje su i po narodnom naelu i po povijesnom pravu izrazito hrvatske zemlje, srpski samostalci su
otvorili sukob koji e biti vie ili manje aktualan kroz cijelo 20. stoljee i
biti temeljni uzrok sukoba i ratova meu Hrvatima i Srbima. Srpska dravna ideja sastojala se u tenji za proirenjem dravnog teritorija na podruja
hrvatske dravne ideje, i nastojala na ruevinama Hrvatske stvoriti veliku
97
Srbiju. Ta je misao svoj korijen uvrstila u Khuenovo vrijeme, to nam

pokazuje cjelokupna izdavaka djelatnost Srpske samostalne stranke.
U ideologiji samostalaca postoje i popratne ideje koje opravdavaju spomenutu tenju za irenjem teritorija srpske drave. Prije svega ogromna
veina naroda tokavskog narjeja se pokuava proglasiti Srbima. Srbima
se proglaavaju istaknuti pojedinci koji su na podruju kulture i znanosti
stvorili neto vrijedno. To se ini na temelju jezika. I danas se objavljuju
enciklopedije i leksikoni u kojima se npr. Ruer Bokovi i Ivan Gunduli
proglaavaju Srbima.. Kult ugroenog Srbina to su ga razvili pojedini
srpski politiari krajem 19. stoljea trajno je prisutan meu Srbima. Ta je
misao preivjela cijelo 20. stoljee.
99
eljko Holjevac
Maaroni i maarizacija u Hrvatskoj izmeu

mita i zbilje u svjetlu hrvatsko-maarskih
odnosa u 19. stoljeu
Hrvati i Maari ivjeli su 816 godina (11021918) u jednoj te istoj dravnoj
tvorbi, to u sklopu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva to u okviru Habsburke Monarhije i Austro-Ugarske, dijelei tijekom toga vrlo dugog razdoblja
sve dobrobiti i nevolje zajednike povijesti. Ne raunajui srednjovjekovnu
personalnu uniju (povezanost osobom zajednikog vladara) i zajednitvo
u obrambenim naporima na habsburko-osmanskoj imperijalnoj granici
u ranome novom vijeku, naroito snane mijene u povijesti hrvatsko-maarskih odnosa uoljive su u rasponu od prerastanja personalne u realnu
uniju potkraj 18. stoljea do zavretka Prvoga svjetskog rata i lomljenja
povijesnih veza u promijenjenim geopolitikim okolnostima, budui da
je upravo to razdoblje obilovalo iskuenjima koja su ponajvie utjecala na
uzajamna pribliavanja i razilaenja s obje strane rijeke Drave. Hrvati i Maari, upueni na razliite naine jedni na druge i ak svojevrsna braa po
oruju u okolnostima zajednike obrane od osmanskoga irenja u ranome
novom vijeku, poeli su se od kraja 18. stoljea razilaziti, ponajvie zbog
meusobno oprenih koncepcija i predodbi o izgledima za vlastitu emancipaciju u uvjetima stvaranja modernog drutva i oblikovanja modernih
nacija. ak su meusobno i zaratili 1848/49.godine, kad je hrvatski ban
Josip Jelai poveo vojsku protiv maarske vlade koja nije uvaavala stoljetnu hrvatsku posebnost, a razliiti nesporazumi dolazili su do izraaja,
unato Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine, jo desetljeima poslije.
Stabiliziravi se tijekom 20. stoljea u obrascima dobrosusjedske komplementarnosti, danas su odnosi izmeu Hrvata i Maara iznimno prijateljski, a nekadanja sueljavanja daleka prolost. To je gotovo paradigmatski
primjer slojevitosti i varijabilnosti u odnosima izmeu dva naroda, ovisno
o kontinuitetima i promjenama u pojedinom razdoblju i odgovarajuem
povijesnom kontekstu.1
Devetnaesto je stoljee bilo vrijeme irenja ideja slobode i jednakosti, ali i
vrijeme u kojem su se oblikovale moderne nacije u Europi i izvan nje. Za
razliku od etnikih zajednica obiljeenih lokalnom ili pokrajinskim osjea1 O hrvatsko-maarskim odnosima vidi: Hrvatsko-maarski odnosi 11021918,
zbornik radova, gl. ur. Milan Kruhek, Zagreb, 2004.
100
jem pripadnosti s labavim unutarnjim zajednitvom i slabom prostornom

povezanou, nacije su nastale kao znatno umreenije zajednice ljudi na
odreenom teritoriju, utemeljene na nekim zajednikim osobinama (zajedniki jezik, teritorij, tradicijska batina, gospodarski i kulturni ivot, psihika konstitucija i dr.). irenje jednakosti meu ljudima pred zakonom u
graanskom drutvu s jedne i novi izvori energije i tehniki pronalasci u
proizvodnji i komunikacijama u 19. stoljeu s druge strane korjenito su mijenjali ivotne prilike i odnose meu ljudima. Dinamine modernizacijske
preobrazbe, koje su ljude iz razliitih slojeva i krajeva upuivale jedne na
druge mnogo vie i uestalije nego to je to bio sluaj ikada prije, stvarale
su u isto vrijeme bitne pretpostavke za pouzdaniju komunikaciju i vre
meusobno povezivanje pripadnika jednoga naroda, a time i za njihovo
vee uzajamno zbliavanje, neovisno o socijalnim razlikama i dravnim ili
pokrajinskim granicama. Postupno je jaala svijest o nacionalnom zajednitvu i identitetskoj cjelovitosti pojedinih naroda, a time i svijest o njihovoj razliitosti od pripadnika drugih naroda kao drugih nacija. Standardni
nacionalni jezici potisnuli su lokalna ili pokrajinska narjeja, tradicionalni
savez podanika zamijenjen je modernim savezom dravljana, lokalni ili
pokrajinski osjeaji pripadnosti i viestruki partikularni identiteti prerasli
su u nacionalni identitet ili su mu dali teinu prednost. Uinak nacionalne ideje, koja je poslije 1848. godine znaajno promijenila sliku Europe i
svijeta, u razliitim je sredinama bio razliit. Ponegdje je ona vodila prema
prerastanju starih seniorsko-vazalnih saveza vladara i podanika u moderne
nacionalne drave, ponegdje prema raspadanju starih vienarodnih imperijalnih tvorevina i stvaranju samostalnih nacionalnih drava, a ponegdje
prema privremenom ili trajnom okupljanju i ujedinjavanju pojedinih naroda u nove sloene zajednice.2
Doba reformi, Hrvatski narodni preporod, ilirci i maaroni

U prvoj polovici 19. stoljea, u skladu s modernizacijskim procesima i raanjem nacija u ostatku Europe, poloeni su temelji stvaranju modernog
drutva i oblikovanju modernih nacija i u Zemljama ugarske krune ili Zem
ljama krune sv. Stjepana (Ugarska s Erdeljem i hrvatske zemlje) u sastavu
Habsburke Monarhije. Tridesete i etrdesete godine 19. stoljea u maarskoj su povijesti poznate kao Doba reformi.3 Rije je o razdoblju u kojem
je dolo do primjene elemenata zapadnoeuropske modernosti u kasnofeu2 O izgradnji moderne nacije i fenomenu identiteta usp. Petar Koruni, Raspra-
va o izgradnji moderne hrvatske nacije. Nacija i nacionalni identitet, Slavonski

Brod, 2006.
3 Lszl Csorba, A tizenkilencedik szzad trtnete, Budapest, 2000, str. 65.
ELJKO HOLJEVAC: MAARONI I MAARIZACIJA U HRVATSKOJ IZMEU MITA I ZBILJE U SVJETLU

HRVATSKOMAARSKIH ODNOSA U 19. STOLJEU
101
dalnom drutvu u slubi stvaranja ekonomske podloge za maarsku nacionalnu emancipaciju prema graanskome modelu. Sredinje linosti Doba
reformi bili su grof Istvn Szchenyi i Lajos Kossuth. Prvi je od poetka
1830-ih predvodio konzervativnu plemiku struju, zagovarao umjerene
gospodarske i drutvene reforme (npr. olakice za kmetove) i uvaavao
habsburki okvir. Drugi je od poetka 1840-ih bio na elu liberalne graanske struje, zauzimao se za radikalne gospodarske i drutvene promjene
(npr. ukidanje kmetstva) i nije mu bio vaan habsburki okvir. Obojica su
povijesno oblikovane i etniki heterogene Zemlje ugarske krune, u kojima
su Maari kao politiki narod bili u manjini, doivljavali kao okvir za
izgradnju maarske nacije i nacionalne drave, unutar Habsburke Monarhije ili izvan nje, ne obazirui se previe na ostale narode (Slovake, Hrvate,
Rumunje, Srbe i druge) s kojima su dijelili zajedniki prostor od Karpata
do Jadrana.
Za to vrijeme meu Hrvatima, koji su kao veinski politiki narod u civilnoj ili banskoj Hrvatskoj uivali municipalnu autonomiju u realnoj uniji
s Ugarskom unutar Zemalja ugarske krune, irio se Hrvatski narodni preporod, poznat kao ilirski pokret.4 Preporoditelji su pokrenuli prve novine samo na hrvatskom jeziku, osnivali knjinice i itaonice i poduzimali druge
korake koji su polako vodili prema prerastanju tradicionalnih segmenata
hrvatskoga naroda u modernu naciju. Ilirizam je u prvome redu bio kulturni pokret liberalnih graana i rijetkih plemia (Ljudevit Gaj, grof Janko Drakovi, Ljudevit Vukotinovi, Dragutin Rakovac, Antun Mihanovi,
Stanko Vraz, Dimitrija Demeter, Vatroslav Lisinski i dr.), koji su u uvjetima
kasnofeudalnog drutva posebnu pozornost posveivali kulturnim djelatnostima, napose standardizaciji hrvatskoga jezika na tokavskom narjeju,
ali su imali i politikih ambicija. Smatrajui zajedniki maarsko-hrvatski
staleki konstitucionalizam i politiku posebnost Zemalja ugarske krune u
Habsburkoj Monarhiji djelotvornom zatitom od iskuenja bekog centralizma i vladarskog apsolutizma, ilirci su se zauzimali za teritorijalno sjedinjenje i to veu samostalnost politiki rascjepkanih hrvatskih zemalja,
prije svega trojedne kraljevine, tj. Dalmacije i civilne ili banske Hrvatske
i Slavonije s Vojnom krajinom. Istodobno su duhu zamisli slovakoga preporoditelja Jna Kollra o slavenskoj uzajamnosti radili na povezivanju,
prije svega kulturnom, s ostalim slavenskim narodima, osobito s narodima
na slavenskom jugu, nadajui se jednostavnijoj suradnji s njima pod ilirizmom, ukorijenjenim u knjikoj tradiciji i oivljenim poetkom 19. stoljea
u obliku Ilirskih pokrajina kao dijela Francuskoga Carstva, kao zajedni4 Usp. Jaroslav idak, Vinko Foreti, Julije Grabovac, Igor Karaman, Petar Stri,
Mirko Valenti, Hrvatski narodni preporod ilirski pokret, Zagreb, 1988.
102
kim prezimenom ili modelom s kohezivnim potencijalom za premoivanje razlika (razliitih imena, vjera i pisama), koje su se i tada sasvim
jasno zapaale i osjeale. Ljudevit Gaj je to saeto izrazio geslom: Da Bog
ivi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!5
Maarski plemii i graanski prvaci u Doba reformi nastojali su oslabiti
i postupno ukinuti hrvatsku municipalnu autonomiju, pretvoriti Zemlje
ugarske krune u jedinstvenu politiku cjelinu i nametnuti maarski jezik
kao slubeni, ponavljajui na neki nain obrazac po kojem je 1780-ih car
Josip II. pokuao preurediti Habsburku Monarhiju u apsolutistiku cjelovitu dravu (Gesammtstaat) prema francuskom uzoru savrenog apsolutizma Louisa XIV. s neupitnim njemakim politikim i jezinim predznakom. Budui da hrvatska Pragmatika sankcija iz 1712. godine o pravu
enske loze Habsburgovaca na prijestolje pod uvjetom da budua vladarica
dri ne samo Austriju nego i pokrajine tajersku, Koruku i Kranjsku na
dvoru nikad nije bila potvrena, Zemlje ugarske krune bile su ugarskom
Pragmatikom sankcijom 1723. godine o priznavanju prava habsburke
enske loze na prijestolje definirane kao nedjeljiva i nerazdruiva (indivisibiliter ac inseparabiliter) cjelina unutar jednako tako nedjeljive i nerazdruive Habsburke Monarhije prema koncepciji Karla VI. iz 1713. godine. Zakonskim lankom 10. Ugarskog sabora iz 1791. godine dodatno je
uvrena njihova neovisnost, tj. politika posebnost u okviru Habsburke Monarhije6 i to bez obzira na javno iskazani stav tadanjega hrvatskoga bana Ivana Erddyja da kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone
(Regnum regno non praescribit leges). Maari su tvrdili da su hrvatske zemlje samo pridruene strane (partes adnexae) Ugarske unutar Zemalja
ugarske krune, a Hrvati su i dalje tumaili da su Ugarska i Hrvatska dva
udruena kraljevstva (regna socia) koja se nalaze u konstitucionalnom
savezu. Izraavajui stajalite hrvatskih preporoditelja o slavenstvu kao
kulturnom okviru za preporodni pokret i upuujui na njihovu predodbu
o hrvatskim politikim pravima, Ljudevit Vukotinovi je u spisu Ilirisam
i kroatisam iz 1842. godine istaknuo da je ilirizam samo ivot na duevni, dok je kroatizam odredio kao ivot na politiki.7 Hrvatski plemii i
graanski prvaci u doba ilirskog pokreta nisu javno odbacivali viestoljetni hrvatsko-maarski savez, ali su inzistirali na hrvatskoj individualnosti.
Dok su hrvatski plemii pritom branili municipalnu autonomiju i latinski
5 Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002,
str. 171174.
6 Gbor Pajkossy, (ur.), Magyarorszg trtnete a 19. szzadban. Szveggyjtemny,
Budapest, 2003, str. 52.

7 Kolo, knj. II, Zagreb, 1842, pretisak 1993, str. 109112.

103
jezik kao slubeni, dijelom i zato to su mnogi utjecajni plemii bolje znali
i koristili druge jezike nego hrvatski, ilirci su sustavno radili na hrvatskoj
nacionalnoj emancipaciji i promovirali standardni hrvatski jezik, zanosei
se od Disertacije iliti razgovora grofa Janka Drakovia iz 1832. godine i
planovima o sjedinjenju hrvatskih zemalja sa slovenskim pokrajinama i
Bosnom u takozvanu Veliku Iliriju kao zamiljenu politiku jedinicu jugozapadnih Slavena u Habsburkoj Monarhiji, kako se deset godina kasnije
izrazio Dragutin Rakovac u spisu Mali katekizam za velike ljude.8
Uspjesi hrvatskih preporoditelja nisu bili po volji dijelu plemstva u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koje je odbijalo ilirsku vlaku tokavtinu (kojom
su, osim veine Hrvata, govorili i svi Srbi, Crnogorci i bosansko-hercegovaki muslimani) u korist domae horvatske kajkavtine, a nije se slagalo
ni s politikim razilaenjem Hrvata i Maara, koje je u preporodnom razdoblju postalo jo vee nego prije. Taj dio plemstva s jezgrom oko turopoljskog plemia Danijela Josipovia osnovao je 1841. godine politiku stranku Horvatsko-vugersku stranku, tj. Hrvatsko-ugarsku stranku. Njezin je
program bila uska povezanost s Ugarskom pa su ilirci lanove i pristae te
stranke pogrdno nazvali maaronima. Ilirci su tada osnovali svoju Ilirsku
stranku koja je zastupala preporodne ideje, a kad je vladar 1843. pod maarskim pritiskom zabranio uporabu ilirskog imena i grba preimenovali su
je u Narodnu stranku. Tijekom izbora za zagrebaku upanijsku skuptinu
29. srpnja 1845. godine sukobili su se na Markovu trgu u Zagrebu maaroni i narodnjaci. U sukob se umijeala vojska. Bilo je mrtvih i ranjenih. O
dubokoj podijeljenosti politike scene u civilnoj ili banskoj Hrvatskoj prije
1848. godine posvjedoio je kasnije Ante Starevi u svojim uspomenama:
Za Ilirstva nebiae druga nego da bude Ilir ili Magjaron. Rei
da si Hrvat, znamenova da si Magjaron. Rodjen Magjar, rodjen u
Ungarii, ter samo za vreme pribivajui u Hervatskoj ako si rekao
da si Magjar, to je nosilo da si Magjaron. Samo u tu jednu stranku,
u Ilire ili u Magjarone, morao je kod nas svatko spadati. O redkih
koji se branie proti tomu razredjivanju ljudih, ili nehtedoe u
nijedan taj razred brojeni biti, o tih biae sud da su habi-kruhi,
prosvetljeni zvahu ih fruges consumere nati, a javno mnenje govorae skladno, da su austrianski pioni.9
Narodnjaci su 1845. godine uspjeli osigurati veinu u Hrvatskom saboru pa
su pokrenuli raspravu o ujedinjenju hrvatskih zemalja, samostalnoj hrvat8 Hrvatski preporod. Temeljni programski tekstovi, sv. II, prir. Ivan Martini, Za-
greb, 1994, str. 18.

9 Djela dra Ante Starevia, izdaje Odbor Kluba Stranke prave, knj. III, Znanstve-
no-politike rasprave, Zagreb, 1894, pretisak, 1995, str. 315.
104
skoj vladi, utemeljenju modernog sveuilita i uzdignuu Zagrebake biskupije na ast nadbiskupije, neovisne o ugarskom primasu u maarskom
Esztergomu (Ostrogon). Zbog toga su se hrvatsko-maarski odnosi dodatno
pogorali, a hrvatski su staleki nunciji napustili pounski sabor jer im Maari vie nisu dopustili da govore latinskim jezikom. Nakon to je maarski
jezik 1844. godine uveden u slubenu uporabu u Ugarskoj, posljednji je
plemiki Hrvatski sabor 1847. godine odluio da se hrvatski jezik uvede
kao slubeni u hrvatskom javnom ivotu, umjesto latinskoga.
Hrvatsko-ugarska stranka nije imala, unato svome neosporno velikom
utjecaju na javnu politiku kulturu u okrilju starih stalea i redova, glasilo koje bi javnosti protumailo i pribliilo njezina gledita. Ipak je, dodue
u narodnjakim novinama, u rujnu 1847. godine osvanuo programski spis
magjarske stranke u Hrvatskoj, tj. Hrvatsko-ugarske stranke, sastavljen
kao naputak za hrvatske nuncije u stalekom Ugarskom saboru u Pounu
(danas Bratislava, glavni grad Slovake, tada u Gornjoj Ugarskoj). U tom
spisu zauzela se Hrvatsko-ugarska stranka za modernizaciju zemlje izgradnjom eljeznike pruge od Vukovara do Rijeke i za neke liberalne reforme
poput uvoenja slobode vjere i tiska. Maaroni su posebno izrazili elju
da tri sredinje hrvatske upanije (Zagrebaka, Varadinska i Krievaka)
mogu izravno birati svoje nuncije u Ugarski sabor, kao to su to inile tri
slavonske upanije (Poeka, Virovitika i Srijemska), suprotstavljajui se
dotadanjoj praksi da sredinje hrvatske upanije u Ugarskom saboru zastupaju nunciji koje alje Hrvatski sabor, obzirom da se u njemu maaroni nisu mogli nositi s narodnjacima. Smatrajui kako u Hrvatskoj znanje
magjarskoga jezika () nije dosta razprostranjeno i da ak nije mogue
temeljito ga nauiti, Hrvatsko-ugarska stranka smatrala je potrebnim da
polaznici svih hrvatskih kola svaki kolski dan dva sata magjarski ue,
budui da se od 1844. godine radilo o diplomatinomu, tj. slubenom
jeziku (dodue samo u Ugarskoj), ije bi poznavanje po njihovu miljenju
bilo vrlo potrebito za one, koji ele javne slube obnaati u Zemljama
ugarske krune. Iako su maaroni u svome programu tvrdili da su Dalmacia, Horvatska i Slavonia pokrajine (provincie) najvrstje sjedinjene
s ugarskom kraljevinom, oni nisu porekli da su te hrvatske zemlje ipak
osebne (osebujne, distincta) kraljevine.10 A to se ne ini nevanim za
objektivnije razumijevanje njihove politike u to doba, nasuprot klasinoj
tvrdnji iliraca, koja je ostavila duboka traga i u hrvatskoj historiografiji, da
maaroni jednostavno ele bezuvjetno stopiti Hrvatsku s Ugarskom i time
10 Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 18421914,
prir. Tihomir Cipek i Stjepan Matkovi, Zagreb, 2006, str. 121125.

105
samo ii na ruku maarskoj politici u pokuaju stvaranja nacionalne drave koja bi obuhvatila i hrvatski prostor.
Rani nacionalisti u 19. stoljeu vjerovali su da svaki narod, kao i svaki
pojedinac u klasinoj liberalnoj predodbi,11 ima pravo ivjeti u slobodi.
U tom smislu ilirci su bili liberali, najmanje po tome to su se zauzimali
za hrvatsku emancipaciju, dok su maaroni radije podravali status quo,
zagovarajui poput svih konzervativaca zadravanje uvrijeenih odnosa
pri svim nunim promjenama. Pritom ne treba izgubiti iz vida da su i oni
dijelili neke slobodarske ideje i nisu se sasvim odricali hrvatske posebnosti, iako u minimalnom obliku i u nerazrjeivoj zajednici s Ugarskom.
Hrvatskim liberalima (ilircima) bili su blii maarski konzervativci pod
vodstvom grofa Istvna Szchenyija, ija je umjerena politika pruala nadu u mogunost hrvatsko-maarskog kompromisa. Istodobno su hrvatski
maaroni, iako konzervativci, bili naklonjeniji maarskim liberalima pod
vodstvom radikalnog Lajosa Kossutha, ija glasovita reenica Gdje je Hrvatska? Ne mogu je nai na karti,12 prema novim istraivanjima, ne znai da on nije znao za Hrvatsku kao geografsku injenicu, nego znai da
nije Hrvatsku prihvaao kao politiki ravnopravnog partnera. Budui da
se smatra kako u konzervativnoj filozofiji nema vanijeg naela od naela bitne i potpune nespojivosti slobode i jednakosti,13 jedna od osnovnih
razlika izmeu iliraca i maarona imala je veze i s razliitim poimanjem
odnosa izmeu slobode i jednakosti unutar Zemalja ugarske krune. Ilirci
su bili duboko uvjereni da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom potpuno
nemogua bez postojanja jednakosti izmeu Hrvatske i Ugarske. Maaroni
su vjerovali da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom sasvim mogua i
bez postojanja jednakosti izmeu Hrvatske i Ugarske. Turopoljski kome
(knez) Danijel Josipovi izjavio je jednom prilikom i da zato to se neemo
od brae Madara odijeliti, ne slijedi da hoemo nau domovinu satrti.14
Iako se u historiografskoj literaturi opravdano upozorava na injenicu da je
Hrvatsko-ugarska stranka prihvaala sve maarske zahtjeve,15 treba imati na umu i to da su maaroni npr. preporuivali uenje maarskog jezika,
ga univerzalnim komunikacijskim kanalom u Zemljama ugarske krune, ali
11 O tome vidi John Gray, Liberalizam, II. izdanje, Zagreb, 1999.

12 Dinko okevi, Hrvati u oima Maara, Maari u oima Hrvata. Kako se u po-
gledu preko Drave mijenjala slika drugoga, Zagreb, 2006, 140142.

13 Robert Nisbet, Konzervativizam. San i stvarnost, Zagreb, 2003, str. 67.
14 Dinko okevi, nav. dj., str. 75.
15 Nika Stani, nav. dj., str. 172.
106
je znakovito da pritom nitko od te gospode nije razumio maarski, kako

svjedoi jedan suvremenik.16
Ugarski sabor je u travnju 1848. godine donio zakone kojima je ukinuo
kmetstvo i preuredio Zemlje ugarske krune u jedinstvenu maarsku dravu
s Ugarskim saborom kao jedinim dravnim parlamentom i Hrvatskim
saborom kao obinom pokrajinskom skuptinom17 u krajnje labavoj personalnoj uniji s ostalim dijelovima Habsburke Monarhije. Tada je u Hrvatskoj ban Josip Jelai prekinuo odnose s maarskom vladom i osnovao
Bansko vijee kao samostalnu hrvatsku vladu, a prvi graanski Hrvatski
sabor ljeti 1848. izrazio je jasnu namjeru Hrvata da ele biti slobodnim
narodom u slobodnom austrijanskom carstvu.18 Nakon to su Srbi u junoj Ugarskoj proglasili Vojvodinu Srpsku i oruano se sukobili s Maarima,
Hrvatski sabor je donio zakljuak o savezu Vojvodine Srbske s Trojednom kraljevinom, a ban Jelai je navijestio rat maarskoj vladi i 11. rujna
1848. godine s banskom i krajikom vojskom preao pograninu rijeku Dravu. Izbio je rat u koji se umijeala carska vojska kako bi sprijeila raspad
Habsburke Monarhije. Maari su za to vrijeme stvorili vlastitu vojsku koja
je pruala estok otpor neprijatelju. Ugarski sabor je u travnju 1849. godine
donio odluku o zbacivanju Habsburgovaca i proglaenju potpune neovisne
maarske drave. Oruani otpor Maara slomljen je tek u kolovozu 1849.
godine i to uz izdanu pomo 100.000 ruskih vojnika koji su upali u Ugarsku. Jo prije izbijanja rata dio maarona je napustio Hrvatsku i sklonio se
u Ugarsku ili u austrijske pokrajine. Rauna se da su u emigraciju otile 144
osobe, kojima je banska vlast zabranila povratak i oduzela imovinu.19 Kad
je novi vladar Franjo Josip po zavretku rata uveo novi apsolutizam, koji
je odozgo nametnut i Ugarskoj i Hrvatskoj, emigranti su rehabilitirani i
vraena im je imovina, ali se nisu mogli iznova ukljuiti u politiki ivot.
Iako je brojnim reformama omoguio prijelaz iz feudalizma u graansko
drutvo, novi apsolutizam u Austrijskom Carstvu 1850-ih godina nije
doputao bilo kakvu autonomnu politiku inicijativu odozdo pa je u tim
okolnostima i Hrvatsko-ugarska stranka prestala postojati.

17 Nika Stani, Godina 1848. u Hrvatskoj. Sredinje dravne institucije u trans
formaciji, Zagreb, 2010, str. 4753.

18 Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 12, Zagreb, 2006, str. 117.
19 Vladimir Koak, Madaronska emigracija, Historijski zbornik 1 (3), Zagreb,
1950, str. 5375.

107
Potena unija 1860-ih godina

Franjo Josip je Listopadskom diplomom 1860. godine najavio postupni povratak na ustavno stanje, ali je Veljakim patentom 1861. godine zadrao
centralizam i uspostavio dvodomno Carevinsko vijee kao zakonodavno
tijelo za cijelu Habsburku Monarhiju. U travnju 1861. godine sastao se na
Budimu Ugarski sabor. Pozivajui se na politiku tradiciju, veina maarskih politiara izjasnila se za neovisnost zemalja ugarske krune na temelju
zakona iz 1848. godine i odbila poslati zastupnike u Carevinsko vijee pa
je Franjo Josip u kolovozu 1861.godine raspustio Ugarski sabor. U Zagrebu
se u travnju 1861. godine sastao Hrvatski sabor koji je raspravljao o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Budui da su hrvatsko-maarski
odnosi 1848.godine prekinuti ratom, a hrvatske su zemlje i 1850-ih godina ostale upravno odvojene od Ugarske, zastupnici grada Zagreba (Mirko
Bogovi, Vjekoslav Frigan, Mirko uhaj, Robert Zlatarovi i Josip uvi)
predloili su u lipnju 1861. godine da trojedna kraljevina bez posebnih
uvjeta i samo uz naroito priuzdranje starodavnih svojih temeljnih pravah opet stupi u uji dravo-pravni savez s Ugarskom i sklopi s njom
novi savezni ugovor.20 Na temelju tog prijedloga, koji je u Hrvatskom
saboru podrala manja skupina zastupnika s grofom Julijem Jankoviem na
elu, nastala je Narodna i ustavna stranka.
Narodna i ustavna stranka (ili Ustavna i narodna stranka) promicala je na
tragu maaronske politike iz vremena prije 1848. unionistika shvaanja o
uniji ili savezu Hrvatske s Ugarskom. Zbog toga su njezini lanovi i pristae u novim prilikama nazvani unionistima. Meu njima su se isticali grof
Julije Jankovi, grof Ladislav Pejaevi, barun Levin Rauch, barun Milan
Kuevi, barun Lazar Hellenbach i jo neki istaknuti plemii. Pridruili su
im se i neki ugledni graani poput biveg ilirca Mirka Bogovia, Miroslava
Kraljevia, Antuna Vakanovia, Jovana ivkovia i drugih pojedinaca. Bila
je to plemiko-graanska asocijacija koja se, prema vlastitom oitovanju,
borila na temelju zakona za ustav zemaljski ili ustavnu slobodu i narodnu
samostalnost.21 Unionisti nisu imali vlastito glasilo, a svoja politika stajalita izraavali su u Hrvatskom saboru ili u javnim istupima.
Iako su se u lipnju 1861. godine zauzeli za priklanjanje Ugarskoj bez posebnih uvjeta, unionisti su ubrzo pokazali da nisu spremni ii ispod minimalne razine hrvatske posebnosti. Takva je orijentacija osobito dola do
izraaja nakon to je Franjo Josip u studenome 1861. godine, rasputajui
20 Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 18421914, str.
135.
21 Isto, 158.
108
Hrvatski sabor zbog njegova odbijanja da poalje zastupnike u Carevinsko

vijee i zahtjeva da se prizna hrvatski hiljadugodinji ustav, potvrdio
saborski zakljuak koji je predviao da trojedna kraljevina, obzirom da je
stari hrvatsko-maarski staleki savez 1848. godine prestao vrijediti, moe
stupiti u novi savez s Ugarskom prema graanskom modelu, ali tek nakon
to se prethodno ujedine sve hrvatske zemlje i pod uvjetom da maarska
politika prizna hrvatsku neodvisnost i samostalnost.22 Taj zakljuak, koji
je sadravao vanu napomenu da samouprava u sudstvu, kolstvu, unutarnjoj upravi i vjerskim poslovima ne moe biti predmet buduih pregovora
o novom savezu s Ugarskom, bio je prijedlog Narodne i liberalne stranke,
nekadanjih iliraca, koja je 1861. godine imala veinu u Hrvatskom saboru. Unionisti su se u srpnju 1861. godine izjasnili protiv tog prijedloga i
ak demonstrativno napustili sabornicu, budui da je prethodno odbijen
njihov prijedlog o savezu s Ugarskom. Nakon to je spomenuti zakljuak
Hrvatskog sabora, za koji je glasovala veina zastupnika iz redova Narodne
i liberalne stranke, vladarevom sankcijom stekao pravnu valjanost kao zakonski lanak 42, unionisti su ga morali uzeli u obzir, utoliko prije to su
se oni trudili djelovati na temelju zakona.
O unionistima 1860-ih godina i kasnije, jednako kao i o maaronima
1840ih godina, nedostaje iscrpnija specijalistika studija, ali je hrvatska
historiografija, istraujui usput razliite aspekte i uinke unionistike politike, utvrdila da su ezdesetih godina 19. stoljea postojale dvije unionistike struje. Jednu su inili velikai koji su eljeli uu vezu s Ugarskom
i nisu namjeravali da se potrude za to iru autonomiju Hrvatske i Slavonije, a drugu graanski prvaci koji su u svome radu polazili od uvjerenja
da je mogua razmjerno iroka dravno-pravna autonomija hrvatskih zemalja u uniji s Ugarskom.23 Meutim, to ne znai da i meu pripadnicima
plemstva nije bilo naklonosti prema takvim pogledima. Tako je npr. barun
Lazar Hellenbach u brouri Politiki razgovori na junoj promenadi u Zagrebu, tiskanoj 1864.godine u Zagrebu, uvjerljivo pisao:
Narod neka negubi svojih pravah, koji mu jame za slobodu; neka dobije toliko prave autonomije, koliko treba radi svoga narodnoga razvitka i neka se s Ugarskom na toliko solidarno sdrui, na
koliko je to radi osiguranja ovih uvjetah potrebno.24
22 Isto, str. 140.
23 Mirjana Gross i Agneza Szabo, Prema hrvatskome graanskom drutvu. Dru-
tveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji ezdesetih i sedamdesetih godina 19.

stoljea, Zagreb, 1992, str. 224.
24 [Lazar Hellenbach], Politiki razgovori na junoj promenadi u Zagrebu, Zagreb,
1864, str. 12.

109
Kao protivnici oslonca na beki dvor, unionisti su u prvoj polovici 1860-ih

suraivali s narodnjacima koji su se takoer opirali bekom centralizmu.
Istodobno su se i jedini i drugi sukobljavali s pripadnicima Samostalne
narodne stranke, frakcijske skupine koja se prije svojega poraza na izborima za Hrvatski sabor 1865. godine zauzimala za sporazum s bekim dvorom prije nego to uine Maari. Nakon to je Franjo Josip poeo pokazivati
spremnost na kompromisni sporazum s maarskim prvakom Ferencom
Dekom, a Hrvatski sabor pod vladarevim pritiskom napustio naelo da je
ujedinjenje hrvatskih zemalja preduvjet za rjeavanje dravnopravnih odnosa, odrani su u proljee 1866. godine slubeni pregovori izmeu Hrvata
i Maara. Hrvatsku delegaciju u Peti vodio je biskup Josip Juraj Stross
mayer, prvak Narodne i liberalne stranke. Ustrajavajui na jedinstvenosti
Zemalja ugarske krune, maarski su pregovarai bili spremni ponuditi
Hrvatima samo onoliko autonomije koliko im je jamio zakonski lanak
42. iz 1861. godine, dok su hrvatski predstavnici zahtijevali to iru autonomiju s obiljejima dravnosti. Kad je u lipnju 1866. godine dolo do
habsburko-prusko-talijanskog rata, pregovori su prekinuti. Unionisti su
tada napustili narodnjake i zagovarali nastavak pregovora, a svoj stranaki
program predoili su javnosti 10. prosinca 1866. godine u Memorandumu
Ustavno-narodne stranke. U njemu su se izjasnili za ustavnu slobodu i
narodnu samostalnost hrvatskih zemalja u granicama nedjeljivosti i nerazdruivosti Zemalja ugarske krune prema ugarskoj Pragmatikoj sankciji iz 1723. godine. Uzeli su u obzir i zakonski lanak 42. iz 1861. godine,
dodue samo ono to je u njemu odgovaralo i maarskoj politici: U glavnoj stvari smatramo mi privolu ugarskoga kraljevinskog odbora na nau
zemaljsku samoupravu oznaenu u 4. l. 42. 1861. () za dosta znamenit
korak k sporazumljenju pisalo je u spomenutom unionistikom Memorandumu.25
Budui da je trojedna kraljevina stoljeima imala poseban poloaj unutar Zemalja ugarske krune, bilo je potrebno nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. godine i vladareve potvrde zakonskoga lanka Ugarskog sabora
o zajednikim poslovima izmeu Zemalja ugarske krune i ostalih Nj.
Velianstva zemaljah, sklopiti posebnu Hrvatsko-ugarsku nagodbu kojom
bi se uredili odnosi izmeu Hrvata i Maara u ugarskom dijelu novoustrojene Austro-Ugarske Monarhije. Stoga se Franjo Josip uskoro snagom svoga
autoriteta pobrinuo za to da se promijene izborna pravila kako bi na novim
saborskim izborima lake pobijedili i doli na vlast u Hrvatskoj zagovornici
dualizma kao novog politikog sustava u habsburkome imperiju. U no25 Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 18421914, str.
167.
110
vopokrenutim Hrvatskim novinama, prvome unionistikom glasilu uope,

otisnut je 10. i 11. prosinca 1867. godine lanak Potena unija, programski spis Narodne i ustavne stranke. U njemu su unionisti naglasili da se oni
bore za etiri sveta hrvatska cilja: 1) narodnost, 2) ustavnost, 3) autonomiju i 4) teritorijalnu cjelokupnost.26 Sline ciljeve promicali su i njihovi
tadanji protivnici Narodna i liberalna stranka pod vodstvom biskupa
Strossmayera i Stranka prava pod vodstvom Ante Starevia. U emu je
onda bila razlika? Dok je Narodna i liberalna stranka zagovarala vre
veze s ostalim Junim Slavenima, a Stranka prava sanjala o Hrvatskoj kao
neovisnoj dravi izvan Austro-Ugarske, Narodna i ustavna stranka je jedinu mogunost za realizaciju hrvatskih nacionalnih ciljeva vidjela u uniji
s Ugarskom, koja u oima hrvatskih unionista nije mogla biti nita drugo i
nita manje nego potena.27
Nakon to su unionisti pobijedili na izborima, Hrvatski sabor se u sijenju
1868. priklonio dravnomu jedinstvu Zemalja ugarske krune i izabrao
novi Kraljevinski odbor koji je nakon pregovora s Kraljevinskim odborom
Ugarskog sabora u Peti 24. srpnja 1868. godine dogovorio Hrvatsko-ugarsku nagodbu, a zatim su je prihvatili Ugarski i Hrvatski sabor. Hrvatska je
dobila usku pokrajinsku autonomiju s deklarativnim elementima dravnosti u okviru Zemalja ugarske krune kao jedne od dviju odijeljenih i
podpuno neodvisnih polovica Austro-Ugarske.28 U autonomnoj nadlenosti Hrvatske i Slavonije ostavljeni su sudstvo, kolstvo, unutarnja uprava
i vjerski poslovi, tj. nita vie od onoga to je jamio zakonski lanak 42.
iz 1861. godine, no i ti su poslovi posredno ovisili o volji maarske vlade
jer je ona odreivala koje e zakone Hrvatskog sabora car potvrditi. O svemu ostalom odluivalo se u Ugarskom saboru, a u njemu su Maari imali
veinu. Slubenim jezikom u Hrvatskoj i Slavoniji proglaen je hrvatski,
a Hrvatima je priznato naelno pravo na Vojnu krajinu i Dalmaciju. Budui da unionisti nikako nisu htjeli prepustiti maarskoj upravi Rijeku,
ija je luka bila vana maarskom kapitalu kao izlaz na svjetsko trite, u
dogovorenom tekstu Hrvatsko-ugarske nagodbe pisalo da pogodba o tome
26 Potena unija, Zagreb, 1867.

27 Ante Starevi je 1868. napisao: Tako, dakle, najgori Magjaron moda nemari
za narod ni za domovinu; nego on nije navla ni po naelu, neprijatelj naroda, ni

domovine, ni slobode, ni sree. Mi sudimo tako na temelju javnih inah Magjaronah (Djela dra Ante Starevia, izdaje Odbor Kluba Stranke prave, knj. III,
Znanstveno-politike rasprave, Zagreb, 1894, pretisak, 1995, str. 91).
28 Zakonik lanakah zakonskih od godine 1867. i 1868. na saboru ugarskom donee-
nih i previnjom sankcijom providjenih 10. Prosinca 1868, Zagreb, 1868, str. 14.

111
uspjela nije.29 Vladar je potvrdio hrvatski tekst s tom napomenom, a onda je dobio na ruke maarski tekst u kojem je dogovorena formulacija bila
izmijenjena na nain da je pisalo kako Rijeka pripada ugarskoj kruni.
Poputajui pred Maarima kao jaom stranom, Franjo Josip je naloio da
se prihvati njihovo rjeenje. Stoga je na odobreni hrvatski original naknadno nalijepljen komadi papira s maarskom verzijom o Rijeci u prijevodu
na hrvatski jezik. Ta je krivotvorina kasnije nazvana rijekom krpicom.
Budui da posebni hrvatsko-maarski pregovori o Rijeci 1869. nisu urodili
plodom, vladar je svojim rjeenjem 1870. godine odredio njezin provizorni status koji je ostao na snazi do sloma Austro-Ugarske. Rijeka nije
postala dio Ugarske, ali nije pripala ni Hrvatskoj, nego je kao posebno
s ugarskom krunom spojeno tielo (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus)30 preputena provizornoj upravi pod nadzorom maarske
vlade i njezina guvernera. Kad je Hrvatsko-ugarska nagodba stupila na snagu, unionisti su ostvarili smisao svoga postojanja, ali to je bio ujedno poetak njihova kraja.
Iako se u praksi ubrzo pokazalo da je potena unija izmeu Hrvatske
i Ugarske prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi ista iluzija, unionistike su
vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji 1870. proglasile svaku borbu protiv nagodbenog sustava kaznenim djelom, promovirajui istodobno u svome listu Sloga toboe harmoninu slogu s Ugarskom. U meuvremenu su narodnjaci
Matija Mrazovi, Josip Mikatovi i Ivan Vonina optuili autoritarnog bana Levina Raucha za korupciju pri isuenju Lonjskog polja, a narodnjaki
list Zatonik pozvao je iz Vojnog Siska hrvatsku javnost u borbu proti
poslovnomu vindlu.31 Ban je spomenutu trojicu tuio vojnom sudu u
Petrinji, ali je sud u sijenju 1871. godine presudio da nisu krivi. Zbog
te je afere ban morao podnijeti ostavku, a unionisti su postali omraeni u
javnosti. U travnju 1871. godine unionisti su objavili novi program, u kojem su naglasili da je Hrvatsko-ugarska nagodba dravnopravni temelj za
kraljevinu nau,32 ali su samo mjesec dana kasnije na izborima za Hrvatski sabor teko poraeni od Narodne i liberalne stranke. Iskoristivi krizu
dualizma u svezi s neuspjelim pokuajem nagodbe bekog sredita s esima, hrvatski su narodnjaci u krajem rujna 1871. godine osudili nagodbeni
sustav, a Stareviev suradnik Eugen Kvaternik podigao je desetak dana
29 Vidi: Spisi odnosei se na provedenje nagode izmedju kraljevine Ugarske te kra-
ljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije godine 1868, Zagreb, 1868.

697.
31 Zatonik, 54/II, Vojni Sisak, 08. 03. 1870.
32 Isto, str. 231.
112
kasnije u okolici Rakovice bunu koja je uguena u krvi. Unato politici

vrste ruke novog bana Antuna Vakanovia i unionistikoj promidbi u
listu Narod, na novim izborima u svibnju 1872. godine narodnjaci su opet
dobili najvie glasova, ali je veina mjesta u Hrvatskom saboru ipak pripala
unionistima (i to zahvaljujui svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima
koje nije birao narod, nego su ih vlasti izravno pozivale na zasjedanja).
Narodnjaci su tada prihvatili Hrvatsko-ugarsku nagodbu, uz uvjet da se
ona promijeni, a podrao ih je i dio umjerenih unionista.33 Nakon novih
pregovora s Maarima dolo je 1873. godine do revizije Hrvatsko-ugarske
nagodbe, a za bana je postavljen narodnjak Ivan Maurani. Budui da je
Narodna i ustavna stranka doivjela potpuni slom, ubrzo je dolo do ujedinjenja dijela unionista s Narodnom i liberalnom strankom koja se, dijelom
i zbog toga, postupno prilagodila dualistikom sustavu, pretvorivi se kao
Narodna stranka u Khuenovo doba u otvorenu provladinu politiku opciju.
Khuenovo doba: politiki olovne godine,

gospodarski pomaci, kulturni napredak
U drugoj polovici 19. stoljea hrvatske su zemlje, podijeljene na povijesne
pokrajine, proimali europski modernizacijski i nacionalno-integracijski
procesi. Oni su usmjeravali izgradnju graanskog drutva i oblikovanje
moderne nacije u skuenim uvjetima habsburkog dualistikog ustroja. U
vrijeme banovanja Ivana Maurania (18731880) provedene su liberalne
reforme koje su ubrzale put prema hrvatskom graanskom drutvu. Poslije
nekoliko stoljea postojanja Vojna krajina je 1881. godine vraena pod bansku vlast, to je bio korak prema jedinstvenoj Hrvatskoj u 20. stoljeu. Istodobno su neravnopravni odnosi izmeu Hrvata i Maara stvarali povoljnu
klimu za este meusobne nesporazume i povremene provale politikih
napetosti. U razdoblju dualizma maarska je elita doivljavala ugarsku
polovicu Austro-Ugarske kao maarsku dravu, zbog ega je bila sklona
zanemarivanju hrvatske nagodbene zasebnosti koju je smatrala nepotrebnom i tetnom za maarske interese, a svaki pokuaj otpora u Hrvatskoj i
Slavoniji proglaavala za ultrahrvatska jogunjenja.34 Posebno je Khuenovo dvadesetogodinje banovanje u Hrvatskoj i Slavoniji (18831903) ostalo
u hrvatskoj tradiciji upameno kao olovno doba politike neslobode.35
Odmah treba rei da Khuen Hdervry kao hrvatski ban nije javno dovodio
u pitanje mnoge elemente hrvatske nagodbene posebnosti, ali je njegova
33 Usp. Vera Ciliga, Slom politike Narodne stranke (18651880), Zagreb, 1970.
34 Magyar llam, 174/XII, Pest, 01. 08. 1871.
35 Nika Stani, nav. dj. (kao bilj. 5), str. 191195.

113
promaarska politika u Hrvatskoj i Slavoniji bila dosljedna u slubi uvanja dualistike ravnotee u Austro-Ugarskoj, pri emu je Hrvatsko-ugarska
nagodba kao ustavni dokument bila vie neto to se samo trpjelo nego
neto to se osobito promoviralo.
Izmeu hrvatskoga i maarskoga teksta Hrvatsko-ugarske nagodbe postojale su odreene razlike koje su omoguavale razliite interpretacije uzajamnih prava i obveza,36 ali je maarska politika esto krila nagodbeni
sporazum i u odredbama koje su bile podudarne u obje verzije. Pregovori
Hrvatskog i Ugarskog kraljevinskog odbora 1887. godine o nesuglasicama
u tumaenju Hrvatsko-ugarske nagodbe zavrili su bez ikakva rezultata.
Uzalud je zagrebaki sveuilini profesor prava Josip Pliveri u polemici s
bekim sveuilinim profesorom prava Georgom Jellinekom dokazivao da
Ugarska i Hrvatska nisu dijelovi jedne drave nego da su to dvije drave
koje se nalaze u ugovornom savezu.37 Hrvatska je potkraj 19. stoljea bila
izrazito ovisna o ugarskoj vladi i pod stalnim maarskim nadzorom, mnogi
Hrvati su u potrazi za boljim ivotnim prilikama naputali svoju domovinu
i trajno odlazili u prekomorske i druge zemlje, zbog nacionalno-politikih
zapleta pogorali su se hrvatsko-srpski odnosi, a na Jelaievu trgu u Zagrebu skupina je studenata 1895. godine u znak prosvjeda protiv Khuenove
politike javno spalila maarsku trobojnicu.
U olovnim godinama Khuenova banovanja, koje su predstavljale loe is
kustvo za hrvatsku politiku, nije bilo veeg gospodarskog napretka, ali je
potkraj 19. stoljea ipak dolo do odreenog razvoja poljoprivrede, obrta
i trgovine te laganog rasta industrije, budui da su tada razvojni procesi
u Austro-Ugarskoj poeli djelovati i na hrvatsko gospodarstvo. Poeo se
poveavati broj banaka, tedionica i kreditnih zadruga. Poslovni ljudi iz
Hrvatske i Slavonije sudjelovali su na milenijskoj izlobi 1896. godine u
Budimpeti, organiziranoj u povodu 1000. obljetnice doseljenja Maara u
Panonsku nizinu.38 U Khuenovo doba ostvaren je i zapaen kulturni napredak u Hrvatskoj i Slavoniji, zahvaljujui dijelom i injenici da je porast
proraunskih prihoda zbog gospodarskih pomaka i drugih razloga potkraj
19. stoljea omoguio vee investicije u kulturi koja je ulazila u opseg hrvatske autonomije. Gradile su se kole, bolnice, muzeji, stambene zgrade
i palae. Iako je hrvatska dravna ideja u srazu s Khuenovom vladavinom
36 O tome: Zakoni o ugarsko-hrvatskoj nagodi, prir. Ivan Bojnii, Zagreb, 1911.
37 Usp. eljko Holjevac, Pravo u slubi nacionalnog pokreta: Josip Pliveri o prav
noj prirodi hrvatsko-ugarske dravne zajednice u doba dualizma, u: Marijana

Marinovi (ur.), Nacionalni pokret u Hrvatskoj u 19. stoljeu, Zagreb, 2008, str.
5765.
38 O tome: Dinko okevi, nav. dj., str. 171190.
114
doivjela privremeni slom, meu ostalim i u obliku raskola u Stranci prava sredinom 1890-ih godina, hrvatska nacionalna misao irila se i izvan
granica Hrvatske i Slavonije, zahvaljujui emu se postupno ukorjenjivao
nacionalni identitet kod pripadnika hrvatskoga naroda u rubnim regijama
i okolnim zemljama.
Odlaskom bana Khuena na poetku 20. stoljea dolo je promjena u hrvatskoj politici, uvjetovanih krizom dualizma u Austro-Ugarskoj zbog porasta utjecaja onih snaga u Ugarskoj koje su traile samostalnu carinsku,
trgovaku i vanjsku politiku te posebnu maarsku vojsku. U Hrvatskoj se
pojavio seljaki pokret brae Radi, a oblikovana je i Hrvatsko-srpska koalicija. Hrvatski zastupnici uvjereni su, da se trajni sporazum izmeu naroda hrvatskog i ugarskog moe postii najprije strogim i tonim vrenjem
prava hrvatskih, sadranih u postojeoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnoaja to spadaju u podruje posala, koji su danas zajedniki
s Ugarskom, kao i sa zapadnom polom Monarhije na nain, da hrvatskomu
narodu bude obezbjeen samostalni politiki, kulturni, financijski i ope
gospodarstveni opstanak i napredak, pisalo je 1905. godine u Rijekoj
rezoluciji.39 Meutim, pokuaj promjene slike Maara u oima Hrvata za
potrebe politike novog kursa doivio je slom. Pokuaj oivljavanja unio
nistike Ustavne stranke 1908. takoer nije dao rezultata.40 Zbog mnogih
naslijeenih tradicija i politike podinjenosti gospodarski i drutveni raz
voj hrvatskih zemalja bio je u isto vrijeme otean i usporen, a svi pokuaji
rjeavanja nacionalnog pitanja u okviru habsburkoga imperija ostali su
bezuspjeni.
O maarizaciji u Hrvatskoj
Khuenovo doba u hrvatskoj povijesti obino se doivljava i kao vrijeme
pojaane maarizacije. Mnogi tvrde da Khuen nije samo htio pacificirati
i nadzirati Hrvatsku u imperijalnom interesu Bea i Budimpete, nego je
elio i pomaariti Hrvate, tj. nametnuti im maarski jezik i kulturu. Rijetki
misle da u to doba u Hrvatskoj nije bilo maarizacije.41 Pravo pitanje nije u
tome je li maarizacije bilo ili je nije bilo, nego u tome kakva je bila priroda
onoga to se u hrvatskoj povijesti 19. stoljea objektivno moe podvesti
pod pojam maarizacije. Zapravo se u povijesti maarizacijskih nastojanja
39 Antun Trumbi, Suton Austro-Ugarske i Rijeka rezolucija, Zagreb, 1936, str.
8788.
556559.

115
u hrvatskim zemljama tijekom 19. stoljea mogu prepoznati dvije osnovne

etape: prva do 1848. godine i druga u razdoblju dualizma. Teei stvaranju
jedinstvene maarske drave od Karpata do Jadrana, maarska je elita u
prvoj polovici 19. stoljea nastojala skriti tradicionalnu hrvatsku autonomiju i umjesto latinskoga uvesti maarski, najprije kao nastavni predmet
u hrvatske kole, a zatim i kao slubeni jezik u Zemljama ugarske krune,
dakle ne samo u Ugarskoj nego i u civilnoj ili banskoj Hrvatskoj i Slavoniji.
Budui da su maarske tenje bile oprene politici dinastije koja je htjela
sauvati cjelovitost habsburkih zemalja, beki dvor se u velikoj mjeri koristio hrvatsko-maarskim sporovima pa je vladar redom odbijao potvrditi
zakljuke pounskoga sabora koji su se odnosili na pokuaje jezine asimilacije Hrvata. Vrhunac tih nastojanja zbio se 1848. godine. Iako je Hrvatski
sabor 1847. godine odluio da se hrvatski jezik uvede kao slubeni u hrvatskom javnom ivotu, maarski su zakoni 1848. godine izrijekom propisivali da u ugarskoj dravi slubeni jezik jedino jest madjarski. Oni su
doputali da pridruene strane, tj. hrvatske zemlje, na podrunoj (upanijskoj) razini njihov materinski jezik upotrebljavati mogu, ali to je bila
vie fakultativna opcija nego preporuka, kamoli obveza. Istodobno je za zastupnika u Ugarski sabor kao jedini dravni sabor u Zemljama ugarske
krune mogao biti izabran samo onaj kandidat koji i onoj naredbi zakona,
po kojoj je zakonotvorni jezik ujedno madjarski, zadovoljiti moe,42 a tak
vih je meu Hrvatima bilo malo.
U razdoblju dualizma slubeni jezik u prekodravskoj Ugarskoj bio je maarski, ali je Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine odredila je da je
slubeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji izrijekom hrvatski, to je vrijedilo
i za ispostave ugarske vlade na teritoriju Hrvatske i Slavonije. Obzor je
poetkom 1873. godines pravom isticao da ni u jednoj zemlji ne prodjoe
osnove magjarizacije gore nego u Hrvatskoj.43 Maarska politika elita u
razdoblju dualizma uglavnom nije vie smatrala moguom jezinu asimilaciju Hrvata, ali je ugarska vlada nametala vanjske znakove jedinstvenosti
Zemalja ugarske krune i maarske prevlasti u njima, to je hrvatska javnost
doivljavala kao maarizaciju. Prilikom sveanih zgoda na javnim zgradama u Hrvatskoj i Slavoniji esto se vijorila maarska zastava, iako je Hrvatsko-ugarska nagodba odreivala da se u takvim prilikama, uz hrvatsku
zastavu i grb trojednice, mogu isticati samo sjedinjeni grbovi Ugarske i
Hrvatske. Prema novome zakonu o preustroju puke kole iz 1888. godine u Hrvatskoj i Slavoniji su se mogle osnivati i maarske kole (preteno
42 Zakonski lanci ugarskog dravnog sabora godine 1847/8, Zagreb, 1860, str.
17, 43.
43 Obzor, 46/III, Zagreb, 25. 02. 1873.
116
za potrebe maarske nacionalne manjine u Slavoniji), a maarski je 1894.

uveden kao obvezan nastavni predmet i u neke hrvatsko-slavonske gimnazije. Pozivajui cara i kralja Franju Josipa 1895. godine na sveanost otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazalita u Zagrebu, ban Khuen se
potrudio dopremiti i pijesak s Rakokog polja u Ugarskoj i njime posuti put
kojim je vladar trebao proi. Natpisi na dravnim uredima i eljeznikim
kolodvorima, kartama za vlak i razglednicama, odnosno potanskim dopis
nicama i markama esto su bili dvojezini ili samo na maarskome jeziku.
Oni koji su se tome javno protivili, plaali su novane kazne, odlazili u
zatvor ili doivljavali razliite neugodnosti. Tako je npr. Stjepan Radi jednom zgodom odbio platiti putnu kartu za vlak, napisanu na maarskom
jeziku. Zbog toga je bio zamalo izbaen iz jureeg vlaka na pruzi izmeu
Bojakovine i Zagreba, a strojovoa mu je dobacio: Fuj, to je inteligencija!
to ste poludjeli, to sanjate o hrvatskim kartama. Ovo je madarska eljez
nica, na je slubeni jezik madarski! Uite madarski!.44 U Ugarskom
saboru je 1907. godine prihvaena takozvana eljezniarska pragmatika, tj.
zakon kojim je maarski jezik trebao postati slubeni jezik na hrvatskoslavonskim eljeznicama, iako je Hrvatsko-ugarska nagodba propisivala da
je slubeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji iskljuivo hrvatski, a to je vrijedilo
i za zajednika tijela (ispostave ugarske vlade) na hrvatskome teritoriju.
Poslije mnogo prijepora, tek uoi Prvoga svjetskog rata hrvatskim je eljez
niarima opet doputena uporaba hrvatskoga jezika.
Unato svim tim tendencijama, popis stanovnitva iz 1900. godine pokazao je da gotovo treina stanovnika u prekodravskoj Ugarskoj uope nije
poznavala maarski jezik. Istodobno je u autonomnoj Hrvatskoj i Slavoniji
maarskim kao dravnim jezikom vladalo jedva 2,08% stanovnika (u taj
iskaz nisu bili uraunati doseljeni Maari, preteno nastanjeni u Slavoniji,
kojih je tada bilo ukupno 3,76%, nego Hrvati i ostali stanovnici). S druge
strane, njemakim je 1900. godine vladalo 5,52% hrvatsko-slavonskih stanovnika kojima to nije bio materinski jezik pa bi se s tog stajalita ak prije
moglo govoriti o germanizaciji nego o maarizaciji.45 U svakom sluaju, taj
statistiki podatak samo tri godine prije Khuenova pada vaan je pokazatelj
za spoznaju da maarizacija u Hrvatskoj, u mjeri u kojoj je ona u potkraj 19.
stoljea dolazila do izraaja, nije vie znaila pokuaj jezine asimilacije
Hrvata, kao to bi se to moglo rei za prvu polovici 19. stoljea, nego je u
prvome redu simbolizirala politiku prevlast Ugarske nad Hrvatskom.
44 Josip Horvath, Izmjena generacija. Ideje i ljudi kroz etvrt vijeka hrvatske poli-
tike (18951905), Obzor. Spomen knjiga 18601935, Zagreb, 1936, str. 18.
45 Statistiki godinjak kraljevina Hrvatske I Slavonije, I (1905), Zagreb, 1913, str.
5455.

117
Zakljuak
Maaroni i maarizacija fenomeni su hrvatsko-maarskih odnosa u 19.
stoljeu. Maaroni 1840-ih i unionisti 1860-ih godina bili su za priklanjanje Ugarskoj bez posebnih uvjeta, ali se nisu odricali mnogih elemenata
hrvatske posebnosti, a mogunost za ostvarenje hrvatskih nacionalnih ciljeva vidjeli su jedino u potenoj uniji s Ugarskom. Za razliku od iliraca
koji su bili duboko uvjereni da je sloboda Hrvatske u savezu s Ugarskom
nemogua bez postojanja jednakosti izmeu Hrvatske i Ugarske, maaroni
su vjerovali da je sloboda Hrvatske u savezu s Ugarskom mogua i bez
postojanja jednakosti izmeu Hrvatske i Ugarske. U mjeri u kojoj je tijekom 19. stoljea dolazila do izraaja u hrvatskim zemljama, maarizacija
se samo do 1848. godine odnosila na stanovite pokuaje jezine asimilacije Hrvata, dok je u razdoblju dualizma uglavnom simbolizirala politiku
prevlast Maara nad Hrvatima. Potvruje to bjelodano i podatak iz popisa
stanovnitva 1900. godine o tome da je maarskim vladalo jedva 2,08%
hrvatsko-slavonskih stanovnika kojima to nije bio materinski jezik.
119
Hrvoje Graanin
Povijesni identiteti i politiki realiteti:

proslava tisuugodinjice Hrvatskog Kraljevstva
1925. godine
Povijest kao znanje o prolim zbivanjima nije izvanvremenska kategorija,
niz nepominih toaka zaleenih u vremenu koje strpljivo ekaju da ih
izuen ispitiva trijezno i nepristrano kritiki prosudi i protumai jezikom
svoje suvremenosti, ozbiljujui prolu stvarnost u svim njezinim vidovima. Spoznaja prolosti je slojevito, mnogostrano i vieznano odgonetavanje nekadanje zbilje koje ovisi o brojnim initeljima, meu kojima su
za interpretativnu razinu od kljune vanosti tendencija povijesne grae,
svjetonazor i gledita samih istraivaa, ali i okolnosti drutvenog trenutka.
Upravo ovo posljednje moe presudno utjecati na to kakva se slika prolosti eli posredovati. Najkrae reeno, potrebe drave i nacije, politike
datosti, nerijetko diktiraju vienje pojedinih povijesnih procesa i dogaaja,
oblikujui prolu stvarnost prema svojim kratkoronim ili dugoronim ciljevima. Povijeu se politike i intelektualne elite slue kako bi motivirale,
mobilizirale i usmjeravale ljude u sadanjosti, osnaile svijest o identitetu,
pripadnosti i integrativnoj uklopljenosti nacionalnog, drutvenog, dravnopravnog i kulturnog predznaka, definirale poimanje suvremenosti kroz
upravljano sagledavanje prolosti odnosno konstruirale postojeu stvarnost pozivanjem na posebno shvaene i interpretirane primjere i iskustva
iz prolosti.
U tomu naroitu funkciju imaju nacionalni narativi, velike prie koje na sebi svojstven nain tumae nekadanjost odnosno uspostavljaju pravocrtni
kontinuitet koji izravno spaja prolost sa suvremenou. U tim je predodbama nacionalna povijest nepromjenljiva kategorija, ona je svevremenska
i bezvremenska, nudi vjene i neoborive istine s konanim ciljem. Potreba
za uspostavom nacionalne starodrevnosti i utvrivanjem historijskih tradicija koje kao nositeljice osobite svijesti okamenjene i neokaljane premouju vjekove nukala je elite da poseu za povijesnim razdobljima u kojima
se nacija nalazila, kako se poima, u svom primordijalnom stanju, u (nacio
nalno mitologiziranom) herojskom dobu. U hrvatskom sluaju to je bez
dvojbe rano srednjovjekovlje, tzv. doba hrvatskih narodnih vladara kada
bi bio stvoren politiki i nacionalni identitet, vrsto ugnijeen u historijskom pravu, koji neprekinuto ivi bez obzira na povijesne Scile i Haribde
u dugom trajanju.
120
Takva stoerna pria iz ranog srednjovjekovlja u velikom narativu hrvatskog nacionalnog imaginarija krunidba je kneza Tomislava za kralja. Ona
je poprimila osobit naboj i vanost u vremenu velikih politikih i drutvenih previranja kojima je obilovala prva jugoslavenska zajednica, Kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca, a koji su prvi vrhunac u zapletenim hrvatskosrpskim odnosima doivjeli upravo poetkom 1925. godine uhienjem
Stjepana Radia, voe tada Hrvatske (republikanske) seljake stranke. Viestruka proslava tisuugodinjice Hrvatskog Kraljevstva 1925. godine, zaokupljajui ondanju hrvatsku javnost, nije buenjem ponosa na slavnu
prolost ciljala ostvariti samo nacionalnu homogenizaciju snaei hrvatsku nacionalnu svijest, osjeaj narodnog jedinstva i domoljublje, u emu
je nemalu ulogu imala Katolika crkva, (pre)naglaavajui vjekovitu katoliku pripadnost hrvatskog naroda, nego je iskoritena i u dnevnopolitike
i ideoloke svrhe, obznanjujui zaokret u dotadanjoj politici hrvatske i
srbijanske politike elite koji je, bar prividno, stvarao dojam meusobnog
hrvatsko-srpskog prihvaanja i jaanja kohezivnosti dravne zajednice.
Kralj Tomislav je tako iskoriten kao ogledni simbol mogue miroljubive
i plodotvorne suradnje izmeu Hrvata i Srba, ali i neuralgina toka oko
koje se mogu okupiti razliite hrvatske politike struje.
Postanak mitologema
Mitologem o tisuljetnoj tradiciji Hrvatskog Kraljevstva zasniva se na
neutvrdivom podatku o Tomislavovoj krunidbi za kralja, izdanku puke
predaje,1 za ije pokuaje poznanstvenjenja je zasluna hrvatska historiografija 19. stoljea.2 Prvi se od hrvatskih povjesniara pitanjem Tomislavove krunidbe podrobnije pozabavio Franjo Raki, zakljuivi da se temeljem
svoje narasle moi Tomislav okrunio kraljem sm ili da mu je tu ast dao
papa.3 Ovu potku preuzeo je Vjekoslav Klai, gotovo je literarno iskitivi u
popularizatorskom lanku objavljenom u Hrvatskoj lipi, pri emu mu je na
umu bilo irem itateljstvu pokazati kako je hrvatska drava Tomislavova
1 Prvi zabiljeeni spomen da je Tomislav bio okrunjen za kralja potjee iz gla-
sovitog djela fra Andrije Kaia Mioia Razgovor ugodni naroda slovinskoga
(1756): Brat ozgor reenoga kralja [Vladislava I.], Tomislav imenom, bi za kralja
dalmatinskoga od gospode okrunjen i od biskupa posveen (usp. Josip Bratuli
1998, 194).
2 Za pregled miljenja vidi Ivo Goldstein, O Tomislavu i njegovu dobu, Radovi
Zavoda za grvatsku povijest, 18, Zagreb, 1985, str. 2528. Takoer Josip Bratuli,
Kralj Tomislav u izvorima i znanstvenoj literaturi do 1925, Prvi hrvatski kralj
Tomislav. Zbornik radova, Zagreb, 1998, str. 196199.
3 Franjo Raki, Kada i kako se preobrazi hrvatska kneevina u kraljevinu, Rad
JAZU, 17, Zagreb, 1871, str. 87.
HRVOJE GRAANIN: POVIJESNI IDENTITETI I POLITIKI REALITETI: PROSLAVA TISUUGODINJICE

HRVATSKOG KRALJEVSTVA 1925. GODINE
121
doba bila vrsto uklopljena u politike i drutvene tijekove ondanje Europe.4 Nadovezujui se na Rakog i nastojei ga nadopuniti, Ivan Kukuljevi
Sakcinski odreuje Tomislavovu krunidbu za kralja 925. godinom, a ona
je uslijedila nakon to ga je vojska hrvatska isklicala kraljem iza slavne
pobjede nad Bugarima, dok bi krunu primio od pape Ivana X. po legatu
Honoriju. Nadalje, pozivajui se na nae stare ljetopisce, poglavito Ljetopis popa Dukljanina iz kojega crpi glavninu podataka za svoju rekonstrukciju (poistovjetivi za svoje potrebe Dukljaninova Budimira i Svetopeleka s
Tomislavom), krunidbu smjeta na Duvanjsko ili Livanjsko polje, nadasve
matovito prikazujui i sliku samoga krunitbenoga ina.5
Ovako oblikovan faktoid vrlo brzo je uhvatio vrst korijen u rodoljubivom
povjesnitvu i odatle u predodbi ope javnosti. U potpunosti ga je prihvatio Rudolf Horvat u prilogu o Tomislavu i njegovu vremenu tiskanom
u zagrebakom asopisu Prosvjeta koji je do 1926. godine izaao u desetak
razliitih publikacija, omoguivi da ovi pogledi prodru u iroke slojeve.6
Oni se jasno zrcale i povjesnicama Tadije Smiiklasa i Vjekoslava Klaia
koji su usvojili i popularizirali Kukuljevievo umovanje i prikaz krunidbe.7
Klai je u svoj narativ o Tomislavu unio jo jedan element naglaavanje
uske suradnje i uzajamnog potpomaganja izmeu Hrvata i Srba ugroenih
stranim silama (Simeonovom Bugarskom) pa tako Tomislav gostoljubivo
i bratski u svome dvoru prima srpskog kneza Zaharija koji se nadao da e
vratiti svoju kneevinu uz pripomo Hrvata, prua utoite i zakriljuje
srbske bjegunce, a i nakon krunidbe ratuje protiv Bugara da obrani srbsku brau od njihova tlaenja.8
Drugaiji politiki diskurs, ali isti pobratimski duh iskazuje Smiiklas koji
za sukob izmeu Simeonove Bugarske i Tomislavove hrvatske kae da bi
jote dulje vremena bile krvarile obadvije mlade bratimske drave... da ne
4 Vjekoslav Klai, Tomislav, prvi kralj hrvatski (914927), Hrvatska lipa, br. 21,
god. I, str. 23. V. 1875, 170172. Usp. I. Goldstein, nav. dj., str. 25.
5 Ivan Kukuljevi Sakcinski, Provjenani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba i njihove
krune II. Tomislav prvi kralj Hrvatski, Radovi JAZU, 58, Zagreb, str. 4344 i
4851.
6 Rudolf Horvat, Kralj Tomislav i njegovo doba, Prosvjeta 4/1896, br. 23, str.
729733, br. 24, str. 756764. Usp. I. Goldstein, nav. dj., str. 27 i bilj. 15. Horvat
je ovu interpretaciju donio i u svojoj povjesnici Povjest Hrvatske (1904, 6162),
a iste stavove, neto ublaene decidiranosti, ponavlja i u kasnijem izdanju (1924,
44). Horvat je doktorirao 1897. godine disertacijom Kralj Tomislav i njegovo
doba.
7 Tade Smiiklas, Poviest hrvatska. Dio prvi. Od najstarijih vremena do godine
1526, Zagreb, 1882, 219222, Klai 1899, 7677.

8 V. Klai, nav. dj., str. 7475 i 77.
122
bude posredovanja sv. rimske stolice pa je potom sklopljen mir po kojem

je Srbija postala slobodna od Bugarske, al valjda i nadalje pod pokroviteljstvom kralja hrvatskoga, dok se izmeu Hrvatske i Bugarske opet obnovi
staro prijateljstvo, kakvo je vladalo tako dugo izmeu obiju drava na korist obiju strana.9 Jedini odmak od uvrijeenih miljenja o Tomislavovoj
krunidbi uinio je Ferdo ii koji je odbacio itavu konstrukciju zasnovanu na Ljetopisu popa Dukljanina i izrazio snanu sumnju u to je li se
krunidba uope dogodila, iako nije doveo u pitanju Tomislavov kraljevski
naslov, zakljuivi kako je on sm sebe proglasio kraljem.10
Zaeci obiljeavanja tisuugodinjice Hrvatskog Kraljevstva

Ustanovljena kao topos nacionalnog imaginarija, Tomislavova krunidba
za kralja postala je sredstvom kulturno-povijesne identifikacije i manifestiranja politike, vjerske i nacionalne ideologije. Nakon to je hrvatska
historiografija kasnoga 19. stoljea uglavnom utvrdila 925. godinu kao kronoloku odrednicu kada je Tomislav ponio kraljevsku krunu, ve 1906. godine rodila se u Drubi Brae hrvatskoga zmaja zamisao o sveanom obiljeavanju tisuite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Prema prijedlogu velikog
metra Drube Emilija pl. Laszowskog i njegova zamjenika Velimira Deelia starijeg (inae i osniva udruge), trebala se prirediti velika povijesna
izloba na kojoj bi bili zastupljeni svih hrvatski krajevi, a Metarski je zbor
uoi Prvog svjetskog rata razradio veleban program.11
U sijenju 1917. godine, dok je ratni vihor i dalje nesmanjenom estinom
kovitlao Europom, duvanjski je nadupnik fra Mijo ui iznio prijedlog da
bi se povodom tisuugodinjice Hrvatskog Kraljevstva podigla u Duvnu
9 T. Smiiklas, nav. dj., str. 225.
10 ii je ovo miljenje dosljedno izraavao u svojim djelima Hrvatska povijest
(1906), Pregled povijesti hrvatskog naroda (1916), Geschichte der Kroaten (1917)
i Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925) te lanku Kralj Tomislav.
Prigodom hiljadugodinjice hrvatskog kraljevstva, Glasnik podmlatka Crvenog
krsta 5/192526, I, str. 1314. Usp. I. Goldstein, nav. dj., str. 2728 i 31, J. Bratuli, nav. dj., str. 199.
11 Zlatko Matijevi, Ministar Pavle Radi na Napretkovoj proslavi tisugodi-
njice hrvatskoga kraljevstva u Sarajevu 1925. godine, asopis za suvremenu

povijest, br. 36/3, Zagreb, 2004, str 1129; Zlatko Matijevi, U sjeni dvaju orlova.
Prilozi crkveno-nacionalnoj povijesti Hrvata u prvim desetljeima 20. stoljea,
Zagreb: Golden Marketing Tehnika knjiga, 2005a, str. 187; Zlatko Matijevi,
Kralj Tomislav prvoborac jugoslavenstva. U povodu osamdesete obljetnice
obiljeavanja tisugodinjice hrvatskoga kraljevstva, Hrvatska revija, god. V, br.
3, Zagreb, 2005b, str. 105.

123
spomen-crkva (bazilika) i Tomislavov dom. Slijedom toga uskoro je utemeljeno Drutvo za Spomen-crkvu s hospicijem u Duvnu, na uspomenu
1000 godinjice krunisanja I. hrvatskog kralja na Duvanjskom polju. Predsjednikom Drutva postao je fra ui koji se pobrinuo da se pokroviteljstva
itavog pothvata prihvati zagrebaki nadbiskup Antun Bauer. Na ovo se
ponovno nadovezala Druba Brae hrvatskoga zmaja, zakljuivi u lipnju
iste godine kako valja odaslati upit raznim hrvatskim drutvima o tomu na
koji e se nain ukljuiti u itavu proslavu. Druba je i svesrdno podupirala nastojanja fra uia koji je na sve strane skupljao dobrovoljne priloge pa
ak i meu hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Amerikim Dravama. U
oujku 1924. godine izravno se obratio i kralju Kraljevine SHS Aleksandru
I. Karaoreviu koji je za izgradnju spomen-crkve odobrio novani dar
u iznosu od 600.000 dinara. Tri kamena temeljca budue crkve, koja su
darovali Druba Brae Hrvatskoga zmaja, grad Zagreb i plemenita opina
Turopolje, sveano je 15. lipnja 1924. godine pred zagrebakom katedralom blagoslovio nadbiskup Bauer, a poloena su poetkom srpnja 1924.
godine u nazonosti predstavnika crkvenih, kulturnih i dravnih vlasti.12
Osobito toplo su u Duvnu bili doekani izaslanici Drube Brae hrvatskoga
zmaja, a manifestacijom bliske povezanosti snaio se nacionalni identitet
i osjeaj jedinstva hrvatskih krajeva: goste iz Zagreba, koji je percipiran
kao svehrvatska prijestolnica, najprije je doekalo nekoliko stotina ljudi na
brdu iznad Duvanjskog polja i pratilo ih pjevajui narodne pjesme, a onda
im je u Duvnu urueno cvijee i pozdravljeni su pjesmama Povrh Gria
grada i Oj Zagrebe bijeli.13 Ova se poveznica ogledala i u tomu to je u
kolovozu iste godine u Zagrebu utemeljen Odbor za podizanje spomenika
kralju Tomislavu koji je u rujnu 1925. godine dobio dozvolu da djeluje na
prostoru itave Kraljevine SHS.14 Predvieno je da spomenik ukrasi tadanji Trg L (u Austro-Ugarskoj Monarhiji zvao se Trg Franje Josipa I.) koji je u
studenom 1927. godine preimenovan u Trg kralja Tomislava (istovremeno
12 Z. Matijevi, 2004, nav. dj., str. 11291130; Z. Matijevi, 2005a, nav. dj., str. 189;
Zlatko Matijevi, Proslava tisugodinjice hrvatskoga kraljevstva u sjeni politike Hrvatske (republikanske) seljake stranke. Zagrebaka i sarajevska proslava
(1925), Fra Mijo ui graditelj i uznik. U prigodu 50. obljetnice smrti (19592009). Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija, Mostar Tomislavgrad, 2009,
str. 4546; ubic, 2009, 179.
13 Ivana ubic, Novinski napisi o djelatnosti fra Mije uia i izgradnji bazilike u
Tomislavgradu, Fra Mijo ui graditelj i uznik. U prigodu 50. obljetnice smrti

(1959-2009). Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija, Mostar Tomislavgrad,
2009, str. 181.
14 Mira Kolar-Dimitrijevi, Zagreb i izgradnja spomenika kralju Tomislavu. (U
povodu pola stoljea otkrivanja), Prvi hrvatski kralj Tomislav. Zbornik radova,
Zageb, 1998, str. 283 - 284.
124
je Wilsonov trg, dananji Trg marala Tita, nazvan Trg kralja Aleksandra,
Kukovieva ulica, danas Hebrangova, postala je Ulica kraljice Marije, dok
je Trg N, dananji Trg rtava faizma, ponio ime Trg Petra I. Osloboditelja),
a itav je kompleks zamiljen kao dio nikad ostvarenog Foruma Croatorum, iji je projektant bio kipar (ujedno i autor Tomislavova kipa) Robert
Frange-Mihanovi.15 Poziv koji je Odbor uputio graanima da podupru
pothvat zraio je silnim rodoljubnim zanosom koji je izvirao iz prenaglaenih nacionalnih, povijesnih i vjerskih identifikacijskih elemenata:
Hrvati! Deset je stoljea stara slava Kraljevstva Hrvatskoga! Deset
dugih vijekova blista isto i sjajno Hrvatsko Ime o zlatnom traku,
to pred hiljadu godina sinu s ovjenanoga ela Prvoga Kralja
svih Hrvata slavnoga i silnoga Tomislava! Hrvatska Metropola,
slobodni i kraljevski glavni grad Zagreb, taj drevni bedem budnoga Hrvatstva, u dubokom potivanju preslavne uspomene na
Velikoga Prvoga Kralja, najljepi svoj perivoj prozvao je sjajnim
njegovim Imenom. Tuj e Hrvati postaviti dostojan spomenik
Prvom svojem Kralju. Tuj e podii zavjetni rtvenik bolje budunosti, na kome e daleka pokoljenja Hrvata doprinositi rtve
zahvalnice divnim sjenama praotaca svojih. Tuj e nastati arko
ognjite hrvatskoga rodoljublja, provreti e nepresahnjivo vrelo
ljubavi i portvovnosti u radu za sreu Hrvatske! Hrvati! Poradite
svim silama da u srcu Hrvatske, u staroslavnom naem Zagrebu to prije otkrijemo spomenik Prvom naem Velikom Kralju
Tomislavu! Neka nas sjajni i junaki Njegov lik vazda sjea nekadanje slave i staroga hrvatskoga ponosa! Neka u nama trajno
nijeti ljubav k naoj, Vjenim Bogom nam darovanoj Hrvatskoj!
Neka potomstvo uzdri svetu Tomislavovu batinu, tisuljetne
kraljevske slave nau djedovinu, dragu nau Hrvatsku sretnom
i jakom! Neka sloan, svijestan i ponosan Hrvatski Narod na silnim temeljima jake i slobodne Tomislavove Hrvatske uz pomo
Pravednoga Boga to prije podigne i izgradi velebnu zgradu sretne budunosti preslavnoga nekad Kraljevstva Hrvatskoga! Hrvati! etrnaest vjekova povijesti Hrvatskoga Naroda gleda na vas!
Ispunite svoju svetu hrvatsku dunost! Neka Vam ne bude teka
nikoja rtva odavajui poitanje i zahvalnost mudrom i juna-
15 Snjeka Kneevi, Urbanistike zamisli Viktora Kovaia, Radovi Instituta za
povijest umjetnosti, br. 24, Zagreb, 2000, str. 95; M. Kolar-Dimitrijevi, nav. dj.,
str. 290 i 298299; Jelena Stani, Laura akaja, Lana Slavuj, Preimenovanje zagrebakih ulica i trgova, Migracijske i etnike teme, br. 25, Zagreb, 2009, str. 96.

125
kom Vladaru, slavnomu utemeljitelju Kraljevstva Hrvatskoga,

Velikom Tomislavu!16
Blagoslivljanje i potom polaganje kamena temeljaca za duvanjsku spomencrkvu ujedno su oznaili i poetak obiljeavanja tisuugodinjice Hrvatskoga Kraljevstva, iji je ideoloki i propagandni potencijal prepoznala hrvatska crkvena i kulturna elita, ali i beogradske vlasti kojima je bilo stalo do
stvaranja izvanjskog dojma o skladu. Taj sentiment bjelodan je u izvjeu sa
srpanjske sveanosti polaganja temeljnih kamenova koji je donio Jutarnji
list, a u kojem se, meu ostalim, slika i prizor sklada meu razliitim vjeroispovijestima: Bio je to velianstven prizor. Na otvorenom polju slualo je
biskupa i staro i mlado. A kako je bilo upravo podne, kad je crkvena sluba
dovrena, uspeo se na minaret oblinje damije Mujezin i pozivao vjernike
na molitvu. To je sve uesnike slavlja ganulo do suza.17 Stvaranje ozraja
meureligijske harmonije dodatno potkrepljuje okolnost to su u davanju
novanih priloga i izgradnji crkve sudjelovali pojedinci bez obzira na neposredne vjerske preferencije.18 Napokon, spomen ploa u znak sjeanja na
dogaaj jasno svjedoi o ideolokom kontekstu, zapoinjui rijeima Na
spomen tisuugodinjice suverene hrvatske drave i krunisanja prvog hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju, a zavravajui sintagmom
Bilo je na slavu Boju i na ast svih Hrvata.19 Vjerska ideoloka potka jo
je izrazitija u okrunici hrvatskoga katolikoga episkopata, odaslanoj s biskupske konferencije odrane u akovu u kolovozu 1924. godine:
Neka slavlje nae tisugodinjice bude slavlje katolikoga hrvatskoga naroda! Neka godina 1925. godine, spomen-godina
tisugodinjice kraljevstva hrvatskoga bude sveta godina hrvatskoga naroda! Neka Tomislavovo slavlje bude jedan veliki zavjet
i vjena posveta itavoga hrvatskoga roda Bogu svojih otaca!20
tovie, biskupi su ak odredili i dan obiljeavanja tisuugodinjice blagdan Presvetoga Srca Isusova (21. lipnja).21
Za Katoliku crkvu u Hrvatskoj je proslava tisuugodinjice Hrvatskog
Kraljevstva bila to sveanija prigoda to se poklopila s jubilarnom Svetom
godinom pa se u svibnju 1925. godine na hodoau u Vatikanu okupilo
vie od 4000 katolika iz Kraljevine SHS, predvoenih s 12 biskupa i etri16 M. Kolar-Dimitrijevi, nav. dj., str. 282.
17 I. ubic, nav. dj., str. 181.
18 Isto, str. 182.
19 Isto, str. 181182.
20 Z. Matijevi, 2005a, nav. dj., str. 190; Isti, 2005b, str. 106; Isti, str. 2009, 46.
21 Z. Matijevi, 2005a, nav. dj., str. 193.
126
stotinjak sveenika. Drugo narodno hodoae odralo se u rujnu 1925.

godine, a predvodio ga je sarajevski nadbiskup Ivan ari. Hodoasnici su
primljeni i u audijenciju kod pape Pija XI. koji im se obratio prigodnim
rijeima, istaknuvi kako ga veseli to su Hrvati ove godine po drugi put
pristigli u Rim da bi proslavili dva jubileja, crkveni i svoj narodni, naime,
tisuugodinjicu Hrvatskog Kraljevstva. Hrvatska je u prolosti, nastavio
je papa, bila nazivana predziem kranstva pa to mora biti i danas u borbi protiv modernog bezvjerstva (tj. liberalizma) i moralne rastrojenosti.22
Obljetnica je tako posluila hrvatskom katolikom episkopatu i sveenstvu
da snaei vjerski identitet poistovjeen s nacionalnim sentimentom posreduje vjernicima odreen religijsko-ideoloki svjetonazor.
Tisuugodinjica i realna politika

Milenijska je obljetnica u sebi nosila jo i vei politiki potencijal, ije je
prepoznavanje ve bio najavio Vjekoslav Klai 1923. godine u prigodniarskom tekstu koji je, navjeujui jubilej, donio kratak pregled hrvatske povijesti u posljednjih tisuu godina. Zapoevi prikaz Tomislavom i zavrivi
ga 1918. godinom, istaknuo je kako e hrvatski narod teko ikad prihvatiti
prvoprosinaki in kojim je stvorena dravna zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca jer da se dijametralno protivi temeljnoj ideji tisuljetnog razvitka
samosvojne hrvatske drave.23 Dovretak uklapanja tisuljetnice Hrvatskog
Kraljevstva u sferu aktualne politike oznaile su reakcije hrvatskih stranaka
na biskupsku okrunicu, s razliitim predznacima. Dok je Hrvatska stranka prava (tzv. frankovaca) poduprla iznesene stavove, Hrvatska zajednica,
stranka liberalnog graanskog usmjerenja, iskazala je krajnje nezadovoljstvo
onim to je njezino vodstvo poimalo kao vjersku iskljuivost, pozivajui se
na jedinstvenost hrvatskog nacionalnog bia bez obzira na vjeroispovijest:
Prenosei crkvenu katoliku proslavu na nacionalno polje episkopat je prevrio mjeru na vie mjesta okrunice, u kojoj dolazi
i ovo ... srasla se vjera katolika s hrvatskim narodom. Pritom
se zaboravlja, da hrvatski narod nije samo katoliki, ve da ima
u njemu i muslimana, koji sainjavaju tako vaan i znamenit dio
hrvatskoga naroda, da bi o tom morali voditi rauna i katoliki
biskupi, koji se smatraju Hrvatima, kad progovaraju o hrvatskim
narodnim stvarima. Ne moe biti nacionalni Hrvat i katoliki
22 uti 2001, 413.

23 Vjekoslav Klai, Kroz tisuu godina, Hrvat, 5/1923, 1002, 2, 1003, 2. Usp. I.
Goldstein, nav. dj., str. 28.

127
ekskluzivista, niti e Hrvati radi i jedne crkve dopustiti, da se

lomi ili slabi njihovo nacionalno jedinstvo.24
Jo radikalniji u osudi bio je Stjepan Radi, voa Hrvatske (republikanske)
seljake stranke. Zagovarajui gledite da se hrvatska Katolika crkva treba
baviti iskljuivo vjerom, ali ne i politikom, glasno je u govoru u rujnu 1924.
u Kraiu predbacio hrvatskom episkopatu samovoljno i tetno zadiranje
u politike tijekove:
Nema u tom pismu ni rijei pravednost, nema ni rijei seljak i
radnik, naravski da onda nema ni rijei Republika i jednom rijei
nita od onoga, to ispunjava i sainjava itavi dananji javni i
politiki ivot. Ipak je to pismo isto politiko, politiki mu je
povod: tisugodinjica krunisanja kralja Tomislava i politika
svrha: javna proslava u itavom narodu te tisugodinjice. Da su
nai biskupi napisali jedno vjersko pismo, u kojem bi govorili o
vjeri, ja u to ne bih dirao. [] Ali kad nai biskupi piu politiko pismo i kad oni hoe da budu hrvatskom narodu i politiki
voe, onda je moja i naa dunost, da to prosudimo i ako treba i
osudimo.25
Od Radieve kritike ogradili su se njegovi politiki protivnici iz Hrvatske
stranke prava (tzv. frankovaca) i Hrvatske puke stranke, politikih skupina izrazito katolikog ishodita, a katoliki tisak je otvoreno pisao o Radievu napadaju.26
Poetak 1925. godine, koja je bila designirana za jubilarnu proslavu, obiljeilo je uhienje Stjepana Radia i drugih istaknutih lanova Hrvatske
(republikanske) seljake stranke. Ovo nije natetilo poloaju stranke na dravnim izborima u veljai te godine koja je po broju mandata iz njih izila
kao najzastupljenija hrvatska politika grupacija i druga u cijeloj zemlji.27
Ta okolnost priredila je tlo za sporazum izmeu hrvatske i srbijanske politike elite koju su predstavljali Stjepan Radi i Nikola Pai, zapeaen
potkraj oujka govorom to ga je u Narodnoj skuptini odrao Radiev neak Pavao, priznavi Vidovdanski ustav i dinastiju Karaorevia i izra-
24 Z. Matijevi, 2005a, nav, dj., str. 190, bilj. 19; 2005b, nav. dj., str. 106.
25 Z. Matijevi, 2005a, nav. dj., str. 190191; Isti, 2005b, str. 106107; Isti, 2009, str.
47.
26 Z. Matijevi 2005a, nav. dj., str. 191 i bilj. 21; Isti, 2009, nav. dj., str. 47 i bilj.
1315.
27 Hrvoje Matkovi, Proslava tisugodinjice hrvatskoga kraljevstva 1925. godine i
njezini odjeci u Hrvatskoj, Prvi hrvatski kralj Tomislav. Zbornik radova, Zagreb,
1998, str. 271.
128
zivi spremnost na suradnju radi sreivanja prilika u dravi. Dok su se iza

kulisa odvijali politiki pregovori, provodile su se pripreme za sveane
proslave tisuljetnice Hrvatskog Kraljevstva irom Hrvatske. Pripreme je
pratila i snana znanstvena djelatnost, a jo vie publicistika, pa jedva da
je bilo hrvatske tiskovine koja nije obiljeila jubilej.28
Kronoloki najranije, 21. lipnja, odrala se crkvena proslava kojoj je prisustvovalo vie od 20.000 ljudi. Posveeni pomoni biskup zagrebaki
Dominik Premu, predsjednik Odbora za crkvenu proslavu 1000-godinjice hrvatskoga kraljevstva, uputio je poziv graanima Zagreba u kojem je
istaknuo da bi tog dana Hrvati trebali sveano zasvjedoiti svoju ljubav
prema domovini i vjernost prema Bogu slavei svoj 1000-godinji jubilej i
zahvaljujui Boanskom Srcu za sva dobroinstva, koja im je vjena dobrota podijelila od krunisanja kralja Tomislava do naih dana. Poslije sveane mise u zagrebakoj katedrali nadbiskup Bauer je u svom govoru napose
naglasio vjerski moment u katolikom duhu:
I doista mi katoliki Hrvati, koji vjerujemo u sveti, sveznajui i
svemogui Promisao Boji, [...] mi znademo i vjerujemo, da je tisugodinji na narodni opstanak djelo i dar dobrostivog Promisla Bojega. Pored sredinje zagrebake proslave, bilo je predvieno da se tisuljetnica obiljei i u katolikim crkvama po svim
hrvatskim zemljama.29
Za crkvenom priredbom slijedila je poetkom srpnja civilna sveanost pod
vodstvom Drube Brae hrvatskoga zmaja koja se i obratila katolikom episkopatu sa zamolbom da pozove nae sveenstvo na sudjelovanju u toj
narodnoj slavi i da se u svim upnim crkvama odri sveana sluba Boja
s prigodnom propovijedi.30 Glavna proslava bila je u Zagrebu od 4. do
6. srpnja. Na glavnom gradskom trgu odran je velik zbor, a okupljenom se
mnotvu, koje je prema nekim navodima brojilo oko 70.000 ljudi, obratio i
Rudolf Horvat, istaknuvi u svom govoru potrebu za nacionalnom slogom
kao zalogom opstojnosti hrvatskog naroda:
Ako je hrvatskim neprijateljima uspjelo, da privremeno razore
staru nau Hrvatsku, mi emo se pobrinuti da na istom mjestu
uskrsne nova mlada Hrvatska. [...] Prvi korak k tomu neka bude sloga svih Hrvata. Tko se zavadio s prijateljem, znancem ili
28 I. Goldstein, nav. dj., str. 29.

29 Z. Matijevi, 2005a, nav. dj., str. 193; sti, 2005b, nav. dj., str. 108.
30 Z. Matijevi 2005a, 193194; Isti, 2005b, 108.

129
moda s rodjakom svojim, neka mu sada prui ruku pomirnicu

iz ljubavi prema potitenoj domovini.31
Sutradan je u katedrali odrana misa zahvalnica, a u popodnevnim satima
je prireena puka zabava u Maksimiru. S obzirom na to da se ova trodnev
na civilna proslava u srpnju bila ideolokim nabojem neposredno nadovezivala na lipanjsku crkvenu (sprega nacije i vjere), nije neobino da je
Dom, glasilo Hrvatske (republikanske) seljake stranke, itavom dogaaju
pristupilo s kritikim, naglaeno protuklerikalnim tonovima. Konstatiravi,
dodue, da je proslava bila vrlo sveana i da je naila na velik odjek meu
puanstvom, kako u Zagrebu, tako i drugdje u Hrvatskoj, pisac osvrta (po
svoj prilici tada jo utamnieni Stjepan Radi) prigovara kako govornici
koji su se obraali opinstvu nisu naveli ono najvanije o Tomislavu:
Prvo, da je Tomislav bio kralj slobodnog seljakog naroda u kom
nije bilo nikakve vrsti ni popovskih, ni vlastelinskih kmetova.
Drugo, da je Tomislav nosio opanke i da je stvarno bio ne samo
seljaki kralj, nego i kralj seljaka. Tree, da je Tomislav i kao kralj
odluno i umno nastavio slobodnu narodnu politiku, te je u katolikoj crkvi obranio slavensko ili staro hrvatsko bogosluje, a
isto tako i narodnu organizaciju Katolike crkve u Hrvatskoj s
hrvatskim biskupom na elu u Ninu.
Ustvrujui da se hrvatski narod za Tomislavove vladavine sastojao od
samih ravnopravnih lanova, emu bi se moglo rei po feudalnim pojmovima od samih plemia, i jer mu pameti nisu solili ni tuinci, ni domai
batinai, nego su mu bila na elu domaa seljaka gospoda, te su i hrvatski
sveenici bili listom popovi glagoljai, koji su latinae smatrali oholicama,
nametnicima i otimaima to su i bili, a u emu se za njima povode i mnogi
dananji popovi, igoe pakost hrvatske gospode koja slavi hrvatskoga
kralja dok Hrvati trpe dravno zlosilje i zakljuuje da je nuno ukloniti
glavnog krivca za takvo stanje (to je Svetozar Pribievi): Pravi ljudi to i
rade, a ne pozivaju seljaki narod da i pod Obznanom i uz krvava seljaka
lea pali kriesove i nosi lampione kao u najveem slavlju.32
Ostvarivi sporazum s beogradskim vlastodrcima, Stjepan Radi se sada
naao u mogunosti pokazati snagu vlastite politike pozicije pa je zajedno
s vodstvom svoje stranke odluio da se u tu svrhu ponovi proslava tisuugodinjice hrvatskog kraljevstva. tovie, ona e se odrati uz puno su-
31 H. Matkovi, nav. dj., str. 273; Z. Matijevi, 2005a, nav. dj., str. 194; Isti, 2005b,
nav. dj., str. 108.

32 H. Matkovi, nav. dj., str. 273274; Z. Matijevi, 2005a, nav. dj., str. 194195; Isti,
2005b, nav. dj., str. 108; Isti, nav. dj., str. 49.
130
djelovanje najviih dravnih vlasti (za usporedbu, srpanjska proslava nije

imala ni sluben karakter jer na javnim zgradama nisu bile istaknute ni
dravne ni hrvatske narodne zastave33). Nova je priredba zakazana za 15. i
16. kolovoza u Zagrebu, a nadovezana je na Trei hrvatski svesokolski slet
koji je zapoinjao dan ranije. Osim to su na sveanost stigli ministri koalicijske vlade, meu kojima i dvojica iz Narodne radikalne stranke, naposljetku je najavljen i dolazak kraljevskog branog para, glavom kralja Aleksandra i kraljice Marije.34 Vie nego jasan odmak od srpanjske proslave
oitovao se i u tomu to manifestaciji nisu nazoili slubeni predstavnici
Katolike crkve niti su sluene sveane mise.35 Kolovoko je obiljeavanje
tisuugodinjice iskoriteno kako bi se pokazala uspjenost Radieva politikog zaokreta prema Beogradu i u javnosti potvrdila opravdanost sporazuma sa srbijanskom vlastodrakom elitom, istovremeno pruajui jasan
dokaz snage hrvatske nacionalne svijesti, to je trebalo dodatno uvjeriti
kralja, tzv. drugog, a zapravo kljunog ustavnog faktora, da za budunost
zajednike drave ova politika orijentacija nema alternative. Sm Radi
je to izrazio u jednom od svojih prigodniarskih govora rijeima: Teki su
dani zauvijek proli. Djelo sporazuma je veliko djelo narodne svijesti i politike mudrosti.36 tovie, u povodu kraljeva posjeta Zagrebu radi nazoenja milenijskoj obljetnici spjevana je pozdravna pjesma (autor joj je vrlo
vjerojatno osobno Stjepan Radi) u kojoj se najbitniji elementi radievske
ideologije proimaju s idealiziranim povijesnim diskursom, utemeljujui
time novu politiku realnost zasnovanu na slozi i skladu, pri emu je kralj
Aleksandar prikazan kao u biti izravni nasljedovatelj kralja Tomislava:
33 Z. Matijevi 2004, nav. dj., str. 1132; Isti, 2005a, nav. dj., str. 194; Isti, 2005b, nav.
dj., str. 108.

34 H. Matkovi, nav. dj., str. 274; Z. Matijevi, 2004, nav. dj., str. 11321133; Isti,
2005a, nav. dj., str. 196; Isti, 2005b, nav. dj., str. 109, Isti, 2009, nav. dj., str. 50.
35 Z. Matijevi 2004, nav. dj., str. 1133, Isti, 2005a, nav. dj., str. 197, Isti, 2005b, nav.
dj., str. 109. Nimalo neobino ima li se na umu nesklonost Stjepana Radia crkvenoj interpretaciji obljetnice koja se kosila s njegovom vlastitom ideologijom
i politikim trenutkom. Napokon, bar dio je katolikog sveenstva bio spreman
i na javne izraze protudravnih i protusrpskih osjeaja, poput sveenika Lamberta Golovskog koji je na proslavi tisuugodinjice u Virovitici 23. rujna 1925.
uzviknuo: Dravu emo sruiti ali emo vjeru uvati i u njoj ostati (uti, 2001,
414). Ovakvi glasovi Radiu zasigurno nisu bili potrebni u asu kad se konano
nagodio s Beogradom.
36 Z. Matijevi 2004, nav. dj., str. 1133, Isti 2005a, 196, Isti, 2005b, 1 nav. dj., str. 10,
uz H. Matkovi 1998, nav. dj., str. 275276.

131
Hrvatski sokol sad k Tebi leti

Zvijezdo Karaorevieva doma
Iznad oblaka, munja i zvona
Pozdrav e Tebi donijeti.
Pozdrav od roda Hrvata
Roda seljaka, ribara,
Koji nauk povijesti shvata
I seljaku dravu stvara.
Stvara ju sa srpskim dinom
Slavenskog uma dubinom,
Slavenskog srca irinom,
Sokolskoga lijeta visinom.
Na tisuljetne duvanjske dveri
Tomislava, kralja seljaka
Karaoreva zvijezda treperi
Snagom sunanih zraka.
Novi su dani, novo je doba,
Tirana nema, nema ni roba.
Pjesme se poju, pletu se vijenci
Sloni Hrvati, Srbi, Slovenci.
Do zvijezda krue ko sokolovi
Novo je doba, dani su novi
Pravice, mira i rada.
A Ti nas Boe sve blagoslovi
Sporazum vjeno da vlada.37
Taj je ideoloki i politiki sentiment, okrenut k svijetloj budunosti, Radi
iznova izrazio u govoru odranom 16. kolovoza s balkona Hrvatskog seljakog doma, rekavi meu inim:
Nije dosta da smo u jednoj seljakoj fronti, nego je potrebno da u
njoj budemo tako sloni kao ice na tamburi i kao grla u dobrom
pjevakom drutvu. Ovaj politiki sklad ili ta prava unutarnja
duhovna sloga daje naem seljakom pokretu najveu njegovu
vrijednost. [...] Sad nam se, evo, otvara put, iroki put da snano
i sigurno koraknemo u drugu tisugodinjicu hrvatske slobode,
napretka i blagostanja.38
37 Z. Matijevi 2005b, nav. dj., str. 110, Isti, 2009, nav. dj., str. 51.
38 H. Matkovi 1998, nav. dj., str. 277.
132
Obol obiljeavanju tisuljetnice dala je i Jugoslavenska akademija znanosti

i umjetnosti koja je za ovu prigodu tiskala Zbornik kralja Tomislava podnaslovljen U spomen tisugodinjice hrvatskog kraljevstva, objavivi rasprave brojnih istaknutih autora (meu inima i ponovno Rakog i Kukuljevia).
Nepotpisani predgovor Zbornika odie suvremenim politikim diskursom
koji naglaava tradiciju hrvatske dravnosti, a s osloncem na znanstveni
okvir same publikacije smjerao je dodatno potkrijepiti hrvatski nacionalni
ponos i u potkontekstu naznaiti nunost da se Hrvatskoj u postojeoj dravnoj zajednici prizna puna politika ravnopravnost. Stoga se istie:
Tako je Jugoslavenska akademija ve rano, pa i onda kada to momentane vanjske prilike nijesu same sobom donosile, istaknula
veliku znatnost onoga dogaaja, koji je pred tisuu godina hrvatsku dravu kao priznatu samostalnu uveo u ravnopravno meunarodno kolo kranskoga svijeta.39
Osim toga, 15. kolovoza zagrebake Novosti tiskale su na dvije stranice opiran tekst Ferde iia, izvadak iz njegove znamenite povjesnice Povijest
Hrvata u vrijeme narodnih vladara koja je izala upravo u kolovozu 1925, i
to potporom tada ve smijenjenog ministra prosvjete Svetozara Pribievia.40
Tisuljetnica u slubi dravnog jedinstva

i jugoslavenske ideologije
Obiljeavanje milenijskog jubileja nastavljeno je u niz gradova i u rujnu
i listopadu. U Osijeku se proslava odrala 6. rujna, u Sarajevu 68. rujna,
ponovno u Zagrebu 78. rujna, u Srijemskoj Mitrovici 11. listopada. Novu
zagrebaku manifestaciju priredio je Jugoslavenski sokolski savez u zgradi
tada zabranjenog hrvatskog dravnog sabora, a priredbi su pribivali predstavnici iz 36 upa jugoslavenskog sokolstva, zastupnici svih zagrebakih
civilnih i vojnih vlasti te kulturnih i drugih drutava, kao i veliki upan
zagrebake oblasti i izaslanik kralja Aleksandra. Govor je odrao Viktor Novak koji je svrhovito i smiljeno naglasio podatke o dodirima Hrvata i Srba
za Tomislavove vladavine, snaei predodbu o hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu i opravdavajui politiku ujedinjenja. Meu inim je rekao:
Ovo veliko delo Tomislavovo, bit e kasnije objanjeno, da je
bratski dao Srbima ruku pomonicu i zatitio ih za vreme nevolje ima napunjati i danas ponosom i zahvalnou Hrvate, jer to
je veliko delo bilo zacelo utehom Grguru Ninskom, tom slavnom
39 Z. Matkovi 1998, nav. dj., str. 277, uz I. Goldstein 1985, nav. dj., str. 28.
40 Z. Matkovi 1998, nav. dj., str. 274.

133
prototipu bratstva i narodne borbe Hrvata i Jugoslovena protiv

tuinskih presizanja za naa sveta narodna i ljudska prava!
Nadalje:
Tada se poinje stvarati i srpska i hrvatska historija. I nije ni udno, ni neshvatljivo, da je za ta dva, tako protivna i daleka smera,
trebalo prevaliti 11 stotina (!) godina da se nau i opet na iskonskom putu, da se zapone opet junoslovenskom fazom.
Zavrni peat ovom jugoslavenskom ideolokom diskursu, koji je proimao cijelu ovu priredbu, dale su rijei pozdravnog brzojava upuenog kralju Aleksandru:
Jugoslovensko sokolstvo, slavei tisugodinjicu hrvatskog kraljevstva, sa svog sveanog zbora jednoduno pozdravlja Vae
Velianstvo, kralja svih Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je historijskim djelom dravnog i narodnog ujedinjenja oivio sjaj krune
Tomislava. Jugoslovensko sokolstvo slavei taj veliki istorijski
momenat osjea ostvarenje tenja Tomislava i Nemanjia, a koje
su tenje ostvarene i krvlju i kulturnim nastojanjem djece sviju jugoslovenskih plemena. Jugoslovensko sokolstvo slavei taj
momenat zajednike nam povijesti, pozdravlja Vae Velianstvo
gromkim sokolskim: Zdravo!41
Novakov je govor inae bio objavljen u vie dnevnih listova i asopisa u
Hrvatskoj i Srbiji, u Hrvatskoj pod naslovom O tisugodinjici Hrvatskog
kraljevstva, a u Srbiji Kralj Tomislav i Grgur Ninski kako bi se u naslovu
izbjegao spomen hrvatskog imena.42 I don Frane Buli pridruio se takvim
tonovima u tekstu povodom sveane proslave u Splitu, napisavi: Kraljevstvo Hrvata bilo je predtea kraljevstvu srpskom. Tomislavova drava s
prirodnom privlaivom snagom obuhvaala je veinom i slovenake krajeve, da ih spasi junom Slavenstvu i zajednici Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ustvrdivi Hrvati i Srbi imali su iste asti, neka zato imaju u ovoj Dravi
ista prava i iste dunosti, Buli zakljuuje: ivot, zdravlje, ast i slava
naemu Kralju Aleksandru Prvomu!.43
Pojedini su autori, poput Petra Karlia i Stjepana Srkulja, isticali Tomislavove zasluge u ujedinjavanju Hrvata i hrvatskih zemalja te obrani od
41 I. Goldstein 1985, nav. dj., str. 2930, H. Matijevi 2005a, nav. dj., str. 198, Isti,
2005b, nav. dj., str. 110.

42 I. Goldstein 1985, nav. dj., str. 30, uz bilj. 24.
43 Isto, 30.
134
tuinske, maarske opasnosti.44 Osjeki Hrvatski list je, posvetivi svoj

broj od 6. rujna gotovo u cijelosti tisuljetnici Hrvatskoga Kraljevstva, donio niz lanaka o Tomislavu i njegovu dobu, pa ak i pjesme, od kojih se
istiu one Dragutina Domjania i Vladimira Nazora. Nazorova, naslovljena
Tomislav. Prvi sukob i nastala deset godina prije, bavi se Tomislavovim
bojem protiv Maara i prikazuje hrvatskog kralja kao sudbonosnu linost
koja se odvano suprotstavlja prividno nezaustavljivom zlu, a po karakteru
i ideolokoj potki slina je Titovom Naprijed.45 No, ak i kad se uzdizao
hrvatski nacionalni ponos i krijepila hrvatska nacionalna svijest, nezaobilazan je bio diskurs usmjeren na dokazivanje vjekovjene hrvatsko-srpske
suradnje i sloge. To izvire i iz govora Vjekoslava Klaia odranog na Silvestrovo 1925. godine povodom posvete kamena temeljca za spomenik kralju
Tomislavu u Zagrebu:
Kroz tisuu godina nije nikada jo hrvatska svijest bila tako iva
i budna, kao ove svete godine jubileja, kad je lik svetog kralja
Tomislava neprestano lebdio pred nama, a svako se srce hrvatsko prometnulo u divan rtvenik... neka vedri lik junakog Tomislava vazda podsjea nae potomke koliko duguju sebi samom
i majci Hrvatskoj... on je ujedinio sva plemena u jednoj dravi te
se godine 925. proglasio kraljem.46 Vladao je od Drave do Jadrana nad gradovima Splitom, Zadrom i Trogirom i nad otocima od
Krka i Raba do Visa, Braa i Korule. Pobjedonosno je ratovao na
Balkanu, u Panoniji i u Apuliji... djelovao je u savezu sa Srbima
simbolino nasluujui jedinstvo jugoslavenskih naroda.47
44 Isto.
45 Isto.
46 Ovdje je oigledan utjecaj iievih zakljuaka na Klaia koji ne spominje vie
krunidbu.
47 I. Goldstein 1985, nav. dj., str. 3132, uz M. Kolar-Dimitrijevi 1998, nav. dj., str.
286. Elementi Klaieva govora protkani jugoslavenskom ideologijom naposljetku su ugraeni u tekst ploe na Tomislavovu spomeniku koji je u listopadu 1947.
bio konano i postavljen: Tomislav, prvi meu hrvatskim vladarima ujedinio je
svoja plemena u jednoj dravi, te se godine CMXXV proglasio kraljem. Vladao
je od Drave Jadrana nad gradovima Splitom, Zadrom, Trogirom i nad otocima
od Krka i Raba do Visa, Braa i Korule. Pobjedonosno je ratovao u Panoniji, na
Dravi i Apuliji. Kao Ljudevit Posavski stotinu godina prije njega u borbi protiv
Franaka, i Tomislav je djelovao u Savezu sa Srbima, simbolino nasluujui jedinstvo Jugoslavenskih naroda (usp. Kolar-Dimitrijevi 1998, 305). Jedan od reljefa koji krase spomenik prikazuje Tomislava kako miri bugarskog cara Simeona
sa srpskim knezom Zaharijom, sasvim oita odnosnica na junoslavensku slogu
i bratstvo.

135
Ova je predodba vidljiva i u lanku Stanka Petrova, ija je vizura naglaeno vjerska:
Tomislav nije samo ljubio svoju domovinu, nego je sa svim arom svoje velike due ljubio i svoju katoliku vjeru. On je vidio
da mladoj hrvatskoj dravi nema trajne sree, ako katolika vjera,
vjera njezinih otaca, ne zavlada svim javnim i domaim ivotom
hrvatskog naroda, koji je onda vas vjerovao jednu vjeru, katoliku vjeru.
Navodei da je Tomislav bio miroljubiv, milosrdan (pruio je pomo Srbima u nevolji), njegovao sinovsku ljubav, potovanje i poslunost prema
glavi Isusove Crkve Sv. Ocu Papi, Petrov parenetsko-didaktiki zakljuuje:
Poput Tomislava moramo i mi biti pravi rodoljubi i pravi katolici. U potenju, nesebinosti i plemenitosti, ustrajno i slono sa
svojom braom [misle se ponajprije Srbi] moramo raditi za dobro
naeg roda i nae drave.48
Sarajevska proslava kao sredinja sveanost obiljeavanja milenijskog jubileja za itavu Bosnu, prireena u organizaciji Hrvatskog kulturnog drutva
Napredak i uz sudjelovanje Hrvatske seljake stranke, spajala je u sebi
sve glavne ideoloke silnice: hrvatski nacionalni ponos, dravno jedinstvo
i politiku sporazuma. Dodue, vodstvo Napretka, koji nije bio politiko
drutvo, isticalo je i nepolitinu dimenziju:
O tisugodinjici hrvatskog kraljevstva ne slavi dakle hrvatski
narod samo opstanak kraljevstva, nego slavi tisuu godina kulturnog i prosvjetnog nastojanja, tisuu godina suradnje na prosvjeti i kulturi cijelog ovjeanstva.49
Meutim, politizacija i ideologizacija se nikako nisu mogle izbjei, o emu svjedoi i nepotpisani proglas graanstvu objavljen uoi proslave u
sarajevskoj Veernjoj Poti, u kojem je, izmeu ostalog, milenijski jubilej
povezan s drugim roendanom prijestolonasljednika Petra Karaorevia:
Nalazimo se uoi velike narodne slave. Na grad e ovih dana da
dostojno proslavi dva znaajna dogaaja u ivotu naega naroda.
Jedan e od njih da probudi u nama dragu uspomenu na slavne
dane nae davne prolosti, a drugi e da ojaa u srcima naima
vrstu vjeru i nepokolebivo pouzdanje u dobru i sretnu budunost ispaene nae zemlje i naega naroda. [...] Krunisanjem Kralja Tomislava dovreno je najvee historiko djelo u naem naro48 I. Goldstein 1985, nav. dj., str. 31.
49 H. Matijevi 2005a, nav. dj., str. 199, Isti, nav. dj., str. 2009, 5253.
136
du od njegova dolaska u ove zemlje. Tim je inom uinjen golemi

korak naem opem narodnom ujedinjenju. [...] Veliki Bog, to
ravna udesom naroda, vodio je stoljeima i na narod njegovim
trnovitim putem do dana dananjega, dajui mu snage za borbu,
dajui mu nadu u bolje. [...] Prije hiljadu godina Kralj Tomislav
odbi silu bugarsku i vrati Zahariju u njegovu opustoenu kneevinu. Veliki potomak Zaharijinog plemena, Kralj Petar Veliki
Oslobodilac iza osam stotina godina podie na Gvozdu zaboravljenu i na glavi Petra Svaia uvehlu krunu Tomislava da je u jo
veem sjaju preko svoga velikog sina Aleksandra I. namre unuku
Petru, s kojim je vezana budunost i nada ujedinjenog Duanova
carstva i Kraljevstva Tomislavova.50
Istu mitologizirano-ideologiziranu potku raspredao je i veleasni Anto Alaupovi, predsjednik Napretka i prireivakog odbora proslave, u svom
pozdravnom govoru 5. rujna:
Narod Hrvatski, divan junak, to mu povijest prvi put uhvati ime,
kada se ono mlaahan spusti sa snjenih Karpata obalama sinjega Jadrana i zauze zemlje kojim se ori i dan danas Lijepa naa. A
od onda ga historija nije spustila s vida sve do dana dananjega
te biljei snagu Ljudevita bana navale ljutih Neretljana i jakih
ajka bana Domagoja i zlatnu krunu Kralja Tomislava i sjaj dvora
Kralja Zvonimira i tugu Gvozda nad mrtvim Svaiem kraljem i
suze Kraljice Mare zbog izgubljene krune nae. Pratila ga je povijest u titanskom hrvanju s tuinom, kako se osvojiti nije dao i
nikada se zarobiti nije dao i evo danas stoji svje, pun snage i
pouzdanja u budunost svoju. Nasmijan je Kralj Tomislav jer eto
danas vidi ujedinjene Hrvate s braom Srbima i Slovencima u
jednu jaku i monu dravu, opet pod svojim kraljem svoje krvi i
naroda pod junakim Kraljem Aleksandrom.51
Sredinja linost sarajevske proslave bio je ministar Pavao Radi, predstavljajui kraljevsku vladu, ali i Hrvatsku seljaku stranku. Njegovi su govori
stoga jednako tako proeti svim kljunim politiko-ideolokim elementima. Na primjer, obraanje odrano poslije slube Boje u sarajevskoj stolnoj crkvi i sveanog mimohoda prvog dana proslave:
Brao Hrvati i sestre Hrvatice, brao Srbi i sestre Srbkinje! [...]
Hvala vam za sve, to ste nam priredili, i sebi i nama, jer ovo
je veliki as, kad se je narodna dua i hrvatska i srbska osjetila
50 Z. Matijevi 2004, nav. dj., str. 11341135, Isti, 2009, nav. dj., str. 53.
51 Z. Matijevi 2004, nav. dj., str. 1140, Isti, nav. dj., str. 2005a, 203.

137
lahkom i slobodnom, da iz dubine svojih najintimnijih osjeaja

klikne u slavu naega prvoga narodnoga kralja Tomislava [...] i da
na pragu druge tisugodinjice, u koju je na narod uao zajedno
s braom Srbima i braom Slovencima, da moe s velikim nadama i s novim snagama zapoeti novo djelo zajednikoga rada za
sretniju i sredjeniju budunost.52
Takoer, pred zgradom Napretka nakon sveanog otkrivanja spomenploe kralju Tomislavu meu inim je rekao:
Mi smo sretni i hvalimo Boga, da nam je dao tu milost, da nas je
uzdrao, da nam je dao vodju, koji kao zakoniti nasljednik prvoga
hrvatskoga kralja Tomislava ima volje, hrabrosti i ljubavi za svoj
narod, a to je na uzvieni vladar Aleksandar I. Karadjordjevi.53
Sm natpis na spomen-ploi svjedoio je pak o nacionalnom ponosu zaogr
nutom u mitologiziranu prolost:
925. godine okrunjen je na Duvanjskom polju prvi hrvatski kralj
Tomislav. Oduujui se svom prvom kralju, vjekovnom i vazda
neslomljivom borbom za svoja prava, svoj jezik, svoju samostalnost i slobodu i predajui te svetinje u amanet i potomcima svojim proslavie u Sarajevu u srcu Bosne dne 6, 7. i 8. rujna godine
1925. prvu hiljadugodinjicu postanka hrvatskog kraljevstva Hrvati Bosne i Hercegovine.54
Napokon, meu ukrasima kojima je Sarajevo bilo ureeno tih dana bila
su i etirimetarska slova i brojke, postavljena na eher-ehajinoj upriji:
T[omislav 925 A[leksandar] 1925. godine55
Posljednji in politizacije i ideologizacije Tomislava i tisuljetnice Hrvatskog Kraljevstva u slubi tadanjeg poretka i slubene politike odigrao se
koju godinu poslije. Aleksandrov treeroenac, koji je na svijet doao u sijenju 1928. godine, ponio je na krtenju ime Tomislav. Duvanjsko izaslanstvo koje je tim povodom dolo izraziti estitke vladar je sveano primio 4.
veljae. Tada je radievac fra imon Ani, koji je predvodio izaslanstvo,
uruio kralju rezoluciju u kojoj su stanovnici Duvna i Duvanjskog Polja
molili Nj.[egovo] Vel.[ianstvo] Kralja da se grad Duvno ubudue nazove
52 Matijevi 2004, nav. dj., str. 1143, Isti, 2005a, nav. dj., str. 206, Isti, 2009, nav. dj.,
str. 57.
53 Matijevi 2004, nav. dj., str. 1146, Isti, 2005a, nav. dj., str. 209, Isti, 2009, nav. dj.,
str. 58.
54 Matijevi 2004, nav. dj., str. 1144, Isti, 2005a, 2 nav. dj., str. 207208.
55 Matijevi 2004, nav. dj., str. 1139, Isti, 2005a, nav. dj., str. 202.
138
Tomislav grad u poast princa Tomislava i krunjenja prvog hrvatskog kralja

Tomislava. Kralj je obeao tomu udovoljiti i uskoro poslije povratka iz Beograda Duvnjaci su primili Ukaz Nj.[egova] Vel.[elianstva] Kralja, kojim
se u znak kraljevske panje daje ime gradu [Duvnu] po imenu Nj.[egova]
V.[isoanstva] princa Tomislava Tomislavgrad.56
Zakljuak
Mitologemom o tisuljetnoj tradiciji Hrvatskog Kraljevstva vjerske su se,
politike i intelektualne elite uspjeno koristile u religijske, kulturne, ideoloke i dnevnopolitike svrhe, dok je u takvom diskursu povijesni lik kralja
Tomislava poprimio funkciju simbola hrvatskog nacionalnog okupljanja i
dokaza viestoljetne hrvatske pripadnosti katolianstvu, ali i ulogu jugoslavenskog integrativnog imbenika. Pritom nisu izostale ni meusobne
trzavice unutar samog hrvatskog korpusa, kao to pokazuje primjer sukoba
izmeu katolikog episkopata i Stjepana Radia. Zamiljena kao okosnica za jaanje nacionalnog identiteta i ponosa, proslava tisuugodinjice
Hrvatskog Kraljevstva posluila je i kao osnova za snaenje jugoslavenskog dravnog jedinstva. Ta okolnost nije promakla ni inozemnom tisku,
a brojni strani dopisnici pohvalili su kolovoku zagrebaku proslavu kao
najavu sreivanja unutarnjih prilika u jugoslavenskoj dravi i putokaz u
dravnu i nacionalnu konsolidaciju. U elji da se naglasi novoiznjedrena
spremnost na nacionalni sporazum izmeu Hrvata i Srba bilo je i neosnovana pretjerivanja pa je tako bugarski list Sofijska zora u lanku krupno naslovljenom Kralj Aleksandar hrvatski kralj donio (s osloncem na beke
izvore) vijest kako je Ante Trumbi zatraio da se zajedno s proslavom tisugodinjice osnivanja hrvatskog kraljevstva i kralj Aleksandar okruni za
hrvatskog kralja, dok su zagrebake Novosti Stjepanu Radiu ak stavile
u usta izjavu (nikad izreenu) da e kralja Aleksandra hrvatskom krunom
ovjenati zagrebaki nadbiskup.57
56 Z. Matijevi 2005b, nav. dj., str. 111.

57 H. Matkovi 1998, nav. dj., str. 280.
139
Aleksandar Jakir
Nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu

kao pojava i historiografski problem
na primjeru Dalmacije
Domai i strani povjesniari, koji su istraivali procese oblikovanja modernih nacija, bavili su se i Dalmacijom, poto se u toj pokrajini na relativno
malom podruju u drugoj polovici 19. stoljea mogu razlikovati ak pet
identitetskih koncepcija koji su jedno vrijeme koegzistirali. Tako primjerice nalazimo izvore koji nedvojbeno govore o istovremenom postojanju
razliitih nacionalnih identiteta u kojima se spominju Iliri, dalmatinski
Hrvati i Srbi te slavenski i talijanski Dalmatinci.1 Pritom se u znanstvenoj
literaturi, naravno, raspravlja o tome u kojoj se mjeri neki nazivi mogu
shvatiti kao izraz nacionalne identifikacije, a u kojoj kao isticanje regionalne pripadnosti. Predmet istraivanja je i odnos izmeu dovrenih i
nedovrenih ili uspjelih ili neuspjelih procesa stvaranja modernog
nacionalnog identiteta. Openito je u historiografiji prihvaeno, kada je
rije o Dalmaciji, da se od kraja ezdesetih godina 19. stoljea moe zamijetiti postupan prijelaz od slavenske prema hrvatskoj i srpskoj ideologiji.
Naposljetku bismo za Dalmaciju mogli kazati da su na tom podruju tri
nation-building procesa dovrena te, u manjoj ili veoj mjeri, u pojedinim
zajednicama i prihvaeni. Tako nailazimo na dovrene procese izgradnje
hrvatskog, srpskog i talijanskog nacionalnog identiteta, dok su ostala dva
procesa ilirsko/jugoslavenska i slavensko-dalmatinska nacionalna identifikacija, uslijed svojih nedoreenosti, ostala nedovrena mada se koncept
slavensko-dalmatinskog identiteta u poetku ak doimao najuspjenijim u
smislu rasprostranjenosti.
Da bismo razumjeli povijesne procese u 20. stoljeu, bitno je upoznati se
time koji su etniki, socijalni ili kulturni imbenici utjecali na te procese u
Dalmaciji koja je do 1918. godine bila najjunija austrijska krunovina, a za
koju su putopisci jo 1875. godine tvrdili da je poluzaboravljena?2
1 Usp. Antoni Cetnarowicz, Narodni preporod u Dalmaciji. Od slavenstva prema
modernoj hrvatskoj i srpskoj nacionalnoj ideji. Zagreb: Srednja Europa, 2006;

Konrad Clewing, Staatlichkeit und nationale Identittsbildung. Dalmatien in
Vormrz und Revolution, Mnchen: R. Oldenbourg Verlag, 2001; Nika Stani,
Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb: Barbat, 2002.
2 Usp. Theodor Schiff, Aus Halbvergessenem Lande, Be, 1875.
140
Ne samo stranci nego i mnogi suvremeni domai pisci koji su se bavili

Dalmacijom prepoznavali su istovremeno postojanje bar dvije Dalmacije
koje se stubokom razlikuju, poto im se inilo evidentnim u kojoj su se
mjeri ivotni uvjeti pa i kulturna obiljeja razlikovali u gradiima i selima
primorja i zalea (pa i ivot na otocima nosio je, takoer, svoja posebna
obiljeja). Mnogi su promatrai i istraivai primjeivali da su granice nekadanje Kraljevine Dalmacije objedinjavali, zapravo, dva teritorija, svaki
sa svojom prolou i svojom tradicijom, u prostor povezan migracijom,
ekonomskim i civilizacijskim vezama, a s tom datou Dalmacija je ula i
u 20. stoljee. Pritom ne smijemo smetnuti s uma da je broj nepismenih u
Dalmaciji jo krajem 19. stoljea bio ogroman. Jo 1880. godine nepismeno
je bilo ak 87,4% puanstva, a taj je postotak 1910. pao na samo 62,91%.3
Proces asimilacije seljatva i openito pukih slojeva bio je poduprt irenjem kolstva kao elementa modernizacijskih procesa. Tek su dinamizacija
drutva i politika demokratizacija stvorili uvjete za integriranje u naciju
svih slojeva drutva, za nacionalizaciju masa.
Razvitak Dalmacije u prola dva stoljea4 dijelom je potican, ali dijelom
i ometan kaotinim politikim promjenama. Kraljevina Dalmacija je u 20.
stoljee ula kao habsburka krunovina Dalmacija u njezinu sastavu. Nakon pada Austro-Ugarske monarhije Dalmacija postaje dijelom kratkotrajne Drave Slovenaca, Hrvata i Srba, potom pripada Kraljevini Srba, Hrvata
i Slovenaca koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.
Mirovnim ugovorom 1919. Kraljevini Italiji pripao je Zadar i Lastovo s Palagruom, te Cres i Loinj. Administrativna podjela Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca 19221929. djelomice je slijedila povijesne granice ukljuenih
zemalja. Otoci od Krka do Paga nali su se u Karlovakoj oblasti, kopno
od Privlake do Mimica i Imotskoga, te otoci od Silbe do olte u Splitskoj
oblasti, a kopno od Brela do Prevlake i otoci od Braa i Visa do Elafita u
Dubrovakoj oblasti. Boka Kotorska i Budva nale su se u Cetinjskoj oblasti.
Kraljevina Jugoslavija, kako se drava zvala od 1929, podijeljena je na devet banovina. Zetskoj banovini pripojena je sva Dalmacija juno od Stona,
3 Usp. tablice u Aleksandar Jakir, Dalmatien zwischen den Weltkriegen. Agrari
sche und urbane Lebenswelt und das Scheitern der jugoslawischen Integration.
Sdosteuropische Arbeiten, 104, Mnchen, 1999, str. 215216.
4 Teritorijalne granice Dalmacije su se esto mijenjale. Od 18. stoljea taj se pojam
rabio za dio istone obale Jadrana od otoka Grgura kod Raba na sjeveru pa sve
do Bokokotorskog zaljeva i ua rijeke Neretve na jugu, a ukljuivao je i otoke
na tom potezu. Kontinentalna granica u zaleu protezala se od Obrovca prema
Kninu. Na najirem mjestu Dalmacija se protee oko 60 km duboko u svoje zalee. Suvremeni pojam Dalmacije odnosi se na podruje od otoka Paga i rijeke
Zrmanje na sjeveru do Konavala, odnosno rta Otro na jugu.
ALEKSANDAR JAKIR: NACIJA I NACIONALIZAM U 19. I 20. STOLJEU KAO POJAVA

I HISTORIOGRAFSKI PROBLEM NA PRIMJERU DALMACIJE
141
a ostatak Dubrovake oblasti i sva Splitska oblast su, zajedno s dijelovima

zapadne Bosne i zapadne Hercegovine (nastanjenima preteno Hrvatima),
spojeni u Primorsku banovinu sa sjeditem u Splitu. Sporazumom CvetkoviMaek dotadanja Savska banovina (sa sjeditem u Zagrebu) i Primorska banovina, te juna Dalmacija od Stona do Prevlake, objedinjeni su
1939. u Banovinu Hrvatsku. Nezavisna Drava Hrvatska zadrala je 1941.
godine manji dio Dalmacije (od veih gradova Makarsku i Dubrovnik, od
otoka samo Pag, Bra i Hvar), ustupivi faistikoj Italiji sve ostalo (otoke
od Krka do Mljeta, gradove ibenik i Split sa zaleem do Knina, juno Konavle, Boku, Patrovie). Formalno je NDH 1943. poslije kapitulacije Italije
pripojila dijelove koje je 1941. prepustila. Nakon Drugog svjetskog rata sva
se Dalmacija ponovo nala zajedno u Federativnoj Narodnoj, kasnije Socijalistikoj Federativnoj Republici Jugoslaviji uglavnom u sastavu Hrvatske
(Boka i Budva s Patroviima ostali su u sastavu Crne Gore).
Kao to je poznato, Dalmaciju je u 19. stoljeu sa stanovitim zakanjenjem
zahvatio val nacionalnih ideologija. U hrvatskoj je historiografiji povjesniar Nika Stani uvjerljivo pokazao da su nacija i nacionalizam jedinstveni fenomen europskog drutva, ali se on realizirao kroz razliite identitete
djelovanjem kojih se Europa tijekom ranog novog vijeka poela preoblikovati u sklop nacionalnih drava, a tijekom 19. i zatim 20. stoljea e
na nacionalnom naelu promijeniti politiku kartu cijele Europe. Identitet
se moe odrediti kao izrazito kompleksan sustav meusobno povezanih i
uzajamno ovisnih elemenata vanih za samopouzdanje i samopotovanje
pripadnika bilo koje ljudske zajednice. Identitet dakle pretpostavlja relaciju izmeu pojedinca i zajednice u kojoj presudnu ulogu imaju osjeaj
pripadnosti i osjeaj kontinuiteta. Zajednica koja predstavlja temelj i polazite identiteta mora imati svoje ime, svoj prostor, svoju kulturu, svoje razlikovne specifinosti u odnosu na druge zajednice. Pojedinci u njoj
imaju osjeaj pripadanja neemu zajednikome, makar to zajedniko bilo i
maglovito, pa i imaginarno.
Oito je da i oko definicije pojma nacije, njegovog podrijetla i obuhvata, jo
uvijek ne postoji opi konsenzus meu razliitim znanstvenim pristupima.
U novijim povijesnim radovima naii emo na rasprave koje se, u manjoj
ili veoj mjeri, oslanjaju na koncepte koje su razvili teoretiari nacionalizma, meu kojima se posebno istiu Anthony D. Smith, Benedict Anderson,
Ernest Gellner i Eric J. Hobsbawn.
Otkad, znai, u 19. stoljeu ideja nacionalne pripadnosti postaje nezaobilazna u politikom diskursu koji pokuava nametnuti i definirati primarni
identitet graanina pripadnika nacionalne drave, i dok nacionalizam
kao dominantna ideologija monih nacionalnih evropskih drava doivljava svoj uspon kao jedna od glavnih pokretakih ideolokih strujanja i
142
u drugim narodima koji jo nisu stekli svoju dravu, traju rasprave o

tome to ini naciju i to su njena konstitutivna obiljeja. U meuvremenu
napisano je bezbroj radova koji se bave nacionalnim pitanjima i meunacionalnim odnosima. Mnogi autori i u sluaju nacionalizama u jugoistonoj
Evropi zastupaju konstruktivistie teze da je pod uvjetima moderne nacionalizam stvarao nacije, a ne obratno.
Kao povijesni fenomen koji se javlja u prijelomnim trenucima poputanja i
raspadanja starih lojalnosti u fazi tranzicije i preoblikovanja tradicionalnog
feudalnog drutva sa svojim normama prema individualiziranom kapitalistikom drutvu koje poiva na drukijim temeljima, moderni nacionalizam nudi novu interpretaciju drutvenih odnosa i novu koheziju, pojednostavljeno reeno, za pojedinca u atomiziranom i anonimnom modernom
drutvu. U tom procesu formiranja novih kolektivnih drutvenih identiteta
na nacionalnoj osnovi ini se da je od presudnog znaaja komunikacijska
interakcija meu zagovornicima novog nacionalnog i kolektivnog identiteta s relevantnim drutvenim slojevima i snagama koja svoja nacionalna
uvjerenja nerijetko povezuju sa svojim socijalnim interesima.5
Oito je da jezik u toj komunikativnoj interakciji igra vanu ulogu, pa moemo rei da se identiteti izgrauju i jezinom interakcijom. Jezik, znai,
nije samo znakovni sustav namijenjen prenoenju misli, ve i obiljeje etnosa, komponenta etnike kulture, imbenik kulturno-ideolokih i drutveno-politikih procesa. Starogrka rije ethnos oznaavala je niz situacija
u kojima neki kolektiv ljudskih bia zajedno ivi i djeluje i koja se danas
najee prevodi kao narod ili nacija. Etnika identifikacija nastaje iz inter
akcije i putem interakcije meu grupama pa se etnicitet moe najopenitije
odrediti kao drutvena organizacija kulturne razlike. Etnicitet je u izvjes
noj mjeri varijabilan i podloan manipulaciji, a ne definitivno fiksiran i
nepromjenjiv. esto etnicitet moemo prepoznati kao proces u kojem se
razliitost drugih koristi u cilju jaanja osjeaja vlastite identifikacije.
Brojna istraivanja su pokazala da je u 19. stoljeu tzv. narodni preporod i
u Dalmaciji odigrao kljunu ulogu u procesu formiranja moderne hrvatske
nacije nakon to su prevladani brojni partikularizmi. Od Ilirskog preporoda pa nadalje u zemljama Habsburke Monarhije, koji su prije pripadali
5 Sa stajalita socijalnoga pristupa identitetu, nema dvojbe da je svaki ovjek pri-
padnik razliitih grupa. U izgradnji grupnoga identiteta razni faktori mogu igrati vanu ulogu: spol, dob, religija, pripadnost drutvenoj klasi, zanimanje, rasa,
seksualna orijentacija, prebivalite i mnogi drugi, stoga se sve ee u literaturi
govori o viestrukoj slojevitosti identiteta (multi-layered identity). Pojedinac, radi
lake interakcije s ostalima, trai zajednike imbenike s ostalim sudionicima
situacije u kojoj se nalazi, zanemarujui u tom odreenom trenutku neke druge
imbenike koji ga takoer ine onime to jest.

143
predmodernom Hrvatskom, natjeu se razliite ideologije koje obeavaju

iskorak iz zaostalosti i podreenog poloaja, pozivajui se ili na nasljedstvo stare hrvatske dravnosti i povijesna prava ili polazei od romantiarskih naela i teei tzv. narodnom jedinstvu koje se zasnovalo na ideji
etnike i jezike srodnosti junih Slavena.6
Narodna je stranka, kako je u svojim radovima pokazao Nika Stani, stavljala hrvatski razvoj u slavenski i junoslavenski kontekst, ali je postupno
sve snanije naglaavala hrvatsku politiku i nacionalnu individualnost.
Ustrajui uz jugoslavensku ideju zastupala je shvaanje da su Hrvati i Srbi
dijelovi (plemena) iste, jugoslovjenske etnike cjeline (naroda) i da
govore istim jezikom, ali da im je odvojeni povijesni razvoj dao zasebna
obiljeja i zasebni politiki, dravni identitet. Nositelja suvereniteta povijesne Trojedne kraljevine Narodna stranka je vidjela u hrvatskoj etniki,
jezino-kulturno shvaenoj naciji, uza sve to to je smatrala da hrvatska
nacija sa srpskom nacijom dijeli zajedniki jezik i zajedniku kulturu.7
Jedan od vanih problema, kako primjeuje Antoni Cetnarowicz u svojoj
studiji, kojemu dosadanja historiografija nije posvetila dovoljno pozornosti, jest utjecaj unutarnjih imbenika na razvoj i oblik nacionalnog pokreta
u Dalmaciji. Pritom je velika uloga pripala talijanskom pokretu Risorgimenta koji je snano djelovao na umove i stavove graanstva i inteligencije.
Nesumnjivo je glavni sadraj narodnog preporoda u Dalmaciji inila borba
narodnjakog tabora protiv tradicionalne drutvene elite obrazovane u
duhu talijanskog jezika i kulture koja je branila svoju politiku i drutvenu hegemoniju, kako pie Cetnarowicz. No, bilo je i onih koji su talijanski
Risorgimento vidjeli kao nagovjetaj mogunosti skladnog susjedskog suivota Talijana i junih Slavena, to se takoer moe iitati iz vizije partikularnog dalmatinskog identiteta Niccola Tommasea.8
Narodnom preporodu se, meutim, kao najjednostavniji put koji je trebao
zajamiti obranu prava i nacionalnih interesa slavenskog stanovnitva Dalmacije inilo ujedinjenje pokrajine s Hrvatskom i Slavonijom. To e pitanje
6 Usp. Nika Stani, Hrvatska nacionalna ideologije preporodnog pokreta u Dal-
maciji. Mihovil Pavlinovi i njegov krug do 1869, Zagreb, 1980; Rade Petrovi,
Nacionalno pitanje u Dalmaciji u 19. stoljeu, Sarajevo, 1968. i Historijski Arhiv u Zadru, Dokumenti o hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji, Zadar,
1991. i Neda Anzulovi, Bibliografija radova o narodnom preporodu, Mogunosti 19841995, Split, 1995.
7 N. Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam, str. 141143.
8 Po Tommaseu, Dalmacija je trebala biti prostor spajanja, a ne razdvajanja tali-
janstva i slavenstva, prostor koji treba promatrati van talijanskog iredentistikog

prisvajanja, ali i van disimilacijskog junoslavenskog i hrvatskog nacionalizma.
144
postati vodea misao programa Narodne stranke. Meutim, pratei raz

voj nacionalnog pokreta u Dalmaciji od ezdesetih do osamdesetih godina
19. stoljea, i analizirajui ideologiju i programe elnih politiara postaje
oigledno koliko su tada bili nejasni (podvukao A. J.) pojmovi nacije i
narodnosti.9
Mnogi istraivai koji se danas bave konceptom moderne nacije bi se valj
da sloili da je nacija u suvremenom smislu te rijei zajednica s osjeajem
vlastitog identiteta koja moe integrirati pripadnike svih slojeva drutva.
Nastavno na rezultate novijih istraivanja moemo rei da su osnovicu na
kojoj je ona mogla nastati kao zajednica novog tipa stvorili novovjekovni
modernizacijski procesi, napose stratifikacija drutva koja je uklanjala dotadanju drutvenu polariziranost i stvarala pretpostavke za uklanjanje stalea i njegovih drutvenih i pravnih barijera te uvjete za izgradnju nestalekog
drutva, drutva graana ravnopravnih pojedinaca. Tim uvjetima pripadaju
procesi politike modernizacije u sklopu kojih su nastajale politike institucije graanskoga drutva i kulturna standardizacija koja je ukljuivala, meu ostalim, i oblikovanje standardnog jezika. Nacija je, dakle, kako
je u hrvatskoj historiografiji na primjeru stvaranja moderne hrvatske nacije
uvjerljivo pokazao Nika Stani, uinak novovjekovnih modernizacijskih
procesa, ali je u sustav svoga identiteta ukljuivala i elemente prednacio
nalnih, odnosno protonacionalnih etnikih i stalekih identiteta. Pritom
su preporodni pokreti karakteristini za prostor srednje i srednjoistone
Europe, koji su afirmirali jezino-kulturne identitete, a koji su zapoeli s
programom kulturne standardizacije: izgradnje standardnog jezika i nacionalne kulture te ponaroenja javnog ivota. Nedvojbeno su institucije
na podruju kulture, znanosti i obrazovanja, potrebne drutvu u procesu
modernizacije, a te su se institucije osnivale tijekom 19. stoljea pod vidom
nacionalnih institucija. Jednako su standardni jezik, standardizirano sredstvo komunikacije potrebno modernom drutvu, izgraivali kao nacionalni
jezik.10 to se slubenog jezika u Dalmaciji tie, tek 26. travnja 1909. izdana
9 Usp. Cetnarowicz, str. 1011 koji konstatira da se tada rairena koncepcija, pre-
ma kojoj se jezik poistovjeivao s nacionalnou, izazivala odreenu pomutnju

i sukobljavala se s manifestacijama hrvatske i srpske ideje u kojoj je velik znaaj
dobivala vjeroispovijest.
10 O problematici nacije i nacionalizma usp. Bosiljka Milinkovi, Bibliografija ra-
dova o nacionalnom pitanju i medjunacionalnim odnosima, Zagreb, 1992; Benedict Anderson, Nacija: zamiljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i irenju
nacionalizma, Zagreb: kolska knjiga, 1990; Rogers Brubaker, Nationalism Reframed: Nationalhood and the National Question in the New Europe, Cambridge: Cambridge University Press, 1996; Manuel Castells, Mo identiteta, Zagreb:
Golden marketing, 2002; Ruica iak-Chand, Josip Kumpes (ur.), Etninost,
nacija, identitet. Hrvatska i Europa, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti,

145
je jezina naredba kojom se hrvatski jezik u potpunosti uvodi kao slubeni

jezik, a primjena te odluke je poela tek od 1. sijenja 1912. godine.
Kako bismo mogli definirati pojam identiteta u povijesnom kontekstu? Pojam identiteta postao je sreditem istraivanja mnogih znanosti zbog sloenosti svojih konotacija. Jedna od mnogih definicija identiteta polazi
od toga da pojam oznaava izmjenini odnos izmeu unutarnjeg osjeaja
osobnosti i osobina koje su specifine za odreenu grupu. Na tome dualitetu gradi se grupni i osobni identitet.11
Kao to smo to spomenuli, po mom miljenju, konstruktivistie teze da
je pod uvjetima moderne nacionalizam stvarao nacije, a ne obratno za
sada najbolje objanjavaju fenomen modernih nacija ili, kako je to britanski
povjesniar Eric Hobsbawm rekao: nacije ne stvaraju nacionalizme, ve
upravo obrnuto. Ako emo prihvatiti definiciju nacionalizma kao sredstvo
za mobilizaciju i homogenizaciju pripadnika skupine ljudi koja se smatra
etniki, jezino, kulturno itd. povezanom, onda je jasno da su intelektualni
nositelji i predvodnici nacionalno-integracijskih ideja igrali vanu ulogu
u tim mobilizacijskim procesima. Nesumnjivo je od 19. stoljea u Europi
pripadnost naciji sve vie doivljavana kao primarni politiki identitet i
temelj drutvene organizacije i orijentacije.
Vrlo iroko znaenje pojma nacije proizlazi iz definicije Anthony D. Smitha,
prema kojoj naciju tvori imenovana ljudska populacija koja posjeduje zajedniki povijesni teritorij, zajednike mitove i zajednika povijesna sjeanja, masovnu javnu kulturu, ekonomiju i zajednika zakonska prava i dunosti za sve pripadnike. Jedno od bitnih obiljeja traganja za identitetom
jest interakcija, komunikacija s drugima.
Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, 1998; Emil Herak (ur.),
Etninost i povijest, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i
Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, 1999; Miroslav Hroch, Social Preconditions
of National Revival in Europe. A Comparative Analysis of the Social Composition of Patriotic Grops among the Smaller European Nations, Cambridge, 1985;
Dieter Langewiesche, Nation, Nationalismus, Nationalstaat in Deutschland und
Europa, Mnchen: Verlag C. H. Beck, 2000; Dunja Rihtman-Augutin, Etnologija
i etnomit, Zagreb: Publica, 2001; Hugh Seton-Watson: Nacije i drava, Zagreb:
Globus, 1980; Anthony D. Smith, Nacionalizam i modernizam. Kritiki pregled
suvremenih teorija nacija i nacionalizma, Zagreb: Fakultet politikih znanosti
Sveuilita u Zagrebu, 2003; Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19.
i 20. stoljeu, Zagreb: Barbat, 2002; Siegfrid Weichle, Nationalbewegungen und
Nationalismus in Europa, Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 2006.
11 Svaki kolektiv i svaki pojedinac imaju istodobno vie razliitih identiteta. Kad
se govori o etnikom ili nacionalnom, kulturnom, vjerskom, socijalnom, regionalnom, politikom, povijesnom, profesionalnom te o jezinom identitetu to ne
bismo trebali smetnuti s uma.
146
Etnonacionalizam je drutvenu elitu u Habsburkoj Monarhiji podijelio

u nacije zasnovane na shvaanju nacionalnog identiteta kao jezino-kulturnog identiteta. Nacije shvaene kao zajednice jezik i kulture nisu automatski bile nespojive s lojalnosti vieetnikoj dravi, ali su njezini vodei
drutveni slojevi s vremenom napose ako su se nali izloeni pokuajima
denacionalizacije zatitu nacionalnog identiteta vidjeli u teritorijalizaciji vlastite nacije, stjecanju politike autonomije na odreenom teritoriju,
odnosno stvaranju vlastite nacionalne drave.
Nadalje, analiza javnog diskursa u Dalmaciji na primjer u meuratnom
razdoblju potvruje tezu o vanoj ulozi koju su imali vjerska segregacija
i identifikacija etnikog i vjerskog identiteta u procesu stvaranja moderne nacionalne svijesti. Novija istraivanja nacionalizma kao dominantne
sekularne ideologije 19. i 20. stoljea ukazuju na vanu ulogu vjerskih zajednica u formiranju i stabiliziranju kolektivnog identiteta kao i na injenicu da je upravo nacionalizam preuzeo brojne atribute religije. Nacionalna
svijest se formirala obrazovanjem kroz odreene etape. U tom se procesu
stvaraju nacionalne tradicije. Pritom se obilato koriste naslijeeni religijski
sadraji, vrijednosti i simboli. Postojea vjerovanja, saznanja i osjeaji zaodijevaju se u novo ruho i to je najvanije zadobijaju novu, sveobuhvatnu
i teleoloku funkciju stvaranja i jaanja drave-nacije odnosno nacionalne
drave. Nacionalizam, kako je to saeo Nika Stani, dakle politiki konstruira jednu grupu stvarajui kod nje svijest o svojoj posebnosti. Postojea
posebnost u vidu etnikog porijekla, religije/konfesije, jezika ili povijesnog
iskustva time se dopunjuje kljunim elementom masovnom i politikom
samospoznajom koja obino pretpostavlja nastojanje za samostalno odluivanje o svojoj sudbini i najee za stvaranjem vlastite drave nacije.
Najsistematskija diferencijacija izmeu pripadnika triju vjeroispovijesti na
junoslavenskom etnikom prostoru se takoer poklapa s razdobljem trijumfa nacionalizma i stvaranja moderne drave jer istovremeno uvoenje
sredstava masovne komunikacije, opismenjavanje i razvoj gradskog ivota
znatno olakavaju integriranje i nametanje nacionalnih sadraja odnosno,
suprostavljanje sadraja razliitih konfesija, odnosno potinjavanje nametnutim definicijama svijeta i sistemu odrednica po kojima se lanovi jedne zajednice prepoznaju i odreuju odnosno distanciraju prema drugom
i drugima. Meutim, koncept kulturnih razlika koje su se temeljile na
vjeri zapravo nema mnogo dodirnih toaka s vjerom kao takvom, ve se
u prvoj liniji odnosi na razliit poloaj Katolike i Pravoslavne crkve. Za
vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, razliit poloaj Katolike i
Pravoslavne crkve zaotravao je meunacionalne odnose.
Uloga Katolike crkve u nacionalnome homogeniziranju Hrvata zasigurno
je bila velika. Slubena Crkva, a u tome su je slijedili i organizirani i neor-

147
ganizirani dijelovi laikata, odluno se stavila na stranu obrane hrvatskih

nacionalnih i dravnih prava. Polovicom 30ih godina 20. st. to je rezultiralo masovnim priklanjanjem katolika politici HSS-a. Ivo Banac zastupao je
ideju da vjerska i druga razliitost nije u osnovi antagonizma meu junoslavenskim narodima, ve razliite strukture i ciljevi nacionalih ideologija
nastalih kao dio politike kulture ovih naroda.
Za bolje razumijevanje fenomena nacije i nacionalizma bitno je osvijestiti
koliko je duboka bila dravno-pravna cezura za Dalmaciju u 20. stoljeu do
koje je dolo raspadom Austro-Ugarske i stvaranjem jugoslavenske drave
u iji sastav je Dalmacija ula nakon iskustva od neto vie od 103 godina
ivota u Habsburke Monarhije. Nesporno je da je kraj Austrije te 1918. godine u Dalmaciji doekan s velikim odobravanjem. Tradicionalne strukture
moi u junoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske jo su se prije kraja
Prvog svjetskog rata poele raspadati. U dalmatinskim gradovima je krajem
listopada i poetkom studenog 1918. dolazilo do prosvjednih skupova i
demonstracija na kojima se iskazivalo oduevljenje s idejom junoslavenskog ujedinjenja. Ve od srpnja 1918, usprkos ratnom stanju, zabiljeene
su sve uestalije manifestacije na kojima se podravala ideja stvaranja junoslavenske drave. Prijenos vlasti na novostvorenu Dravu SHS, i stvarna
tranzicija nakon raspada Austro-Ugarske u jesen 1918. godine, prola je
glatko i mirno.12
Pogledi na Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca koje je proklamirano 1.
prosinca te godine u Beogradu, kasnije Kraljevinu SHS, odnosno Jugoslaviju u meuratnom razdoblju u Dalmaciji bili su uvjetovani stavovima prema
tzv. ujedinjenju i jugoslavenstvu kao politikoj opciji. Bez sumnje je nakon
prvog ushienja krajem 1918. godine ideja jugoslavenstva i u Dalmaciji doivjela potpuni poraz. Svejedno joj moramo posvetiti vie pozornosti kako
bismo bolje razumjeli ideologiju jugoslavenstva, ideje o jedinstvenom jugoslavenskom narodu, odnosno jedinstvu troimenog naroda Srba, Hrvata
i Slovenaca te koncepcije osloboenja i ujedinjenja koji su se u suton Austro-Ugarske (Ante Trumbi) u dalmatinskoj javnosti nametnuli u procesu
nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Uloga i utjecaj ideologije jugoslavenstva u Dalmaciji

Koncem devetnaestoga, poetkom dvadesetog stoljea kada se gasi i nestaje
Narodna stranka, die se nova politika snaga pod nazivom naprednjaki pokret. Bio je to uglavnom pokret hrvatske i srpske omladine, koja se
upravo vratila sa studija iz eke, gdje je potpala pod snaan utjecaj Ma12 Usp. A. Jakir, Dalmatien, str. 8390.
148
sarykovih ideja i eko-slovakog realistiko-naprednjakog pokreta. Pokret je propagirao misli o istovjetnosti hrvatskog i srpskog naroda te zapoeo borbu za osloboenje i ujedinjenje junoslavenskih naroda van okvira
Austro-Ugarske.
Po mnogo emu se Dalmacija, gdje su pristae jugoslavenstva od svih hrvatskih krajeva prije 1918. godine bili relativno najjai, ini pogodna za
istraivanje pitanja integracijskih i dezintegracijskih procesa oblikavanja
modernih nacionalnih identiteta. Prikaz povijesti jugoslavenstva kao politike opcije u Dalmaciji nakon Prvog svjetskog rata pomae nam u razumijevanju glavnih razloga zato je pokuaj formiranja jugoslavenske nacionalne svijesti, kakvu su zagovarali tvorci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
bio osuen na propast.
Istraujui odnose drutvenih slojeva, politikih stranaka i grupa prema
nastanku jugoslavenske drave i procesu politike integracije hrvatskog
naroda uoava se specifian odnos Dalmacije spram tih procesa, kako u
sklopu Hrvatske, tako i u sklopu Jugoslavije. Specifian poloaj i povijes
ni razvoj u mnogoemu su Dalmaciji utisnuli obiljeje posebne cjeline,
prikladne za znanstveno istraivanje regionalnih i lokalnih svojstava. Na
primjeru Dalmacije je uoljiva veza izmeu demokratizacije politike, oblikavanja javnosti i interpretacije nacije.
Prouavanje politikih, gospodarskih i drutvenih zbivanja u Dalmaciji u
meuratnom razdoblju potvruje da je tek stranka brae Radia, koja je
promicala interese najirih drutvenih slojeva i stajala na elu jednog pokreta koji je istovremeno bio i nacionalni i seljaki, uspjela ukorijeniti to
bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima
drutva. Prema tome se zakljuak ini utemeljenim da je na hrvatskom prostoru tek poslije Prvog svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom
prilino uskih elita. Valja imati u vidu da je tek u Kraljevini Srba, Hrvata
i Slovenaca uvedeno ope pravo glasa, dodue samo za mukarce, a to je
bio jedan od preduvjeta za demokratizaciju i veu participaciju seljatva.
Ogromna veina seljatva u hrvatskim krajevima naposljetku je prihvatila
hrvatski identitet, no prije toga je morao propasti ideoloki mit jugoslavenstva i pokuaj konstrukcije novoga jugoslavenskog identiteta.
Autori kao to su Branislav Radica, koji je poetkom 30-ih godina opisivao
prilike na poetku 20. stoljea, smatrali su da je pobjeda hrvatsko-srpske
koalicije na izborima za Hrvatski sabor 1905. donijela vrstu ideju sloge i
jedinstva Srba i Hrvata. Na primjeru grada Splita dobro se uoava to je to
znailo. Naime, Split uoi Prvog svjetskog rata stjee titule kao to su sredite nacionalistikog i revolucionarnog omladinskog pokreta, Pijemont
nacionalizma i jugoslavenstva, najjugoslavenskiji grad te nacionalno

149
najosvjeteniji i najbuntovniji grad na Jugu Slavena.13 Godine 1911. osnovana je Hrvatsko-srpska Radikalna omladina pod Vladimirom erinom i
Oskarom Tartagliom, pretea Jugoslavenske nacionalistike omladine.14
Njezini pripadnici zanosili su se idejom ujedinjenja i jedinstva junih
Slavena.15
Srpsko zauzimanje Skadra u balkanskim ratovima u studenom 1912. izazvalo je sveane manifestacije u Splitu na kojima sudjelovala je velika
masa graanstva na elu s predstavnicima splitske opine. Tadanji gradonaelnik Vinko Katalini u govoru naglasio je da Hrvati s ushitom pozdravljaju glas narodnog uskrsnua te s pouzdanjem gledaju u budunost s
balkanskim saveznicima. Austrijska reakcija bila je rasputanje splitskog
opinskog vijea zbog uestalih manifestacija za balkanske drave te ponaanja gradonaelnika i lanova opinske uprave koji se kose s interesima
drave ime je pokazana njihova nesposobnost u vrenju dunosti. Prema
rijeima Tonija itina uspjeh Srbije u balkanskim ratovima izazvao je provalu kulta svega to je srbijansko i vjer(u) moguu zajedniku pobjedu nad
Austro-Ugarskom noenu prvenstveno delirijem omladine koju posvuda
izaziva antiaustrijske incidente, pali njezine dravne zastave, prikuplja pomo srpskoj vojsci i organizira odlazak dobrovoljaca.16
Austrijska vlast donosila je razne zakone kojima zabranjivala je, primjerice,
pjevanje i klicanje na javnim mjestima u Splitu. Kataliniu, 1914. godine
osloboenom od optube za ranije navedeni govor, na povratku u Split
prireen je masovni doek. Incidenti su i dalje nastavljeni pa je zabiljeeno
13 Usp. Marijan Buljan, Politike stranke u Splitu od 1918. do 1929. Diplomski
rad, Split, 2011, str. 4; Branislav Radica, Novi Split: monografija grada Splita od
19181930, Split 1931, str. 11; Ivan J. Bokovi, Orjuna: ideologija i knjievnost,
Zagreb, 2006, str. 39.
14 Vie o Oskaru Tartagli vidi u: Norka Machiedo Mladini, Oskar Tartaglia: od
jugoslavenskog nacionalista do rtve komunistike represije, asopis za suvremenu povijest, 35/2003, br. 3, str. 903920.
15 Usp. Dejan Djoki (ur.), Yugoslavism. Histories of a Failed Idea 19181992. Lon-
don, 2003; Radica, Novi Split, str. 11; Aleksandar Jakir, O nekim aspektima
procesa oblikovanja nacionalnih identiteta na primjeru Dalmacije izmeu dva
svjetska rata. u: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, (ur. Tihomir Cipek, Josip Vrandei), Zagreb, 2007, str. 129; Bokovi, Orjuna: ideologija
i knjievnost, str. 39.
16 Usp. Joko Bari/imun Jurii, Splitsko iverje 18821941 (Iz povijesti Splita),
Split 1983, str. 33; Buljan, Politike stranke u Split, str. 45; Toni itin, Dalmatinsko orjunatvo. Slobodna Dalmacija, 18. 04. 1991, ovdje prema Ljubi
Lorger, nav. dj., str. 41; Isti, Stjepan Radi i Dalmacija (19181928). Radovi
Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, 42/2000, str. 431478.
150
da je skupina ljudi, u kojoj se nalazio i Oskar Tartaglia, pokuala pjevati

crnogorsku i bugarsku himnu, izazivajui prisutnu vojsku.17
Po svoj prilici, Srbiju je poetkom 20. stoljea u hrvatskim krajevima sigurno malo tko smatrao civilizacijskim uzorom. No, ona je, kao samostalna i
priznata drava, mogla izgledati privlano kao jezgra jedne budue junoslavenske drave, pogotovo nakon uspjeha u Balkanskim ratovima. Openito i jugoslavenstvujua omladina, kako ju je s podsmijehom nazvao
Krlea, koja se fanatino zalagala za integralno jugoslavenstvo i gledala u
Srbiji junoslavenski Piemont, ali i trezveniji politiari i bivi starevianci, kao Ante Trumbi, Frano Supilo ili drugi nisu imali jasnu predodbu o
politikim prilikama u Srbiji niti se mnogo razmiljalo o razliitosti dravnih tradicija Hrvata i Srba to e se kasnije ispostaviti jednom od temeljnih
prepreka konstituiranja politike zajednice Junih Slavena. Oni koji su se
zanosili idejom ujedinjenja i jedinstva junih Slavena, nisu puno zanimale prilike u Srbiji. Daljnjem prodoru ideje junoslavenskog zajednitva sigurno je pridonijela i injenica da je u sijenju 1912. godine na banski
poloaj u prekovelebitskoj Hrvatskoj doao Slavko Cuvaj. ovjek za kojeg
je Miroslav Krlea napisao da je krvolok i tiranin svog vlastitog naroda,
svoju vladavinu je zapoeo rasputanjem Hrvatskog sabora, s ciljem da se
oslabi hrvatsko-srpska koalicija, a ubrzo nakon toga i ukidanjem Ustava, te
uvoenjem komesarijata. Zasigurno je takva agresivna politika pridonijela
ujedinjenju svih suparnikih politikih opcija. Takoer valja napomenuti,
usprkos nedvojbeno postojeem jugoslavenskom raspoloenju u Dalmaciji
pred rat, koji se jo rasplamsalo nakon atentata pripadnika Mlade Bosne na
austro-ugarskog prijestolonasljednika u Sarajevu na Vidovdan 1914. g., teko da bi ta ideja odnjela prevagu u javnosti, da i ne govorimo o tome da bi
se nametnula kao politika, bez poraza Austro-Ugarske i odluke Saveznika
o razgraivanju vienacionalne Monarhije. U Srbiji, uostalom, jugoslavenstvo nikad nije shvaeno na nain kako su ga zamiljali Hrvati. Pokazalo
se da su hrvatske politike elite za vrijeme Austro-Ugarske usvojile federalistiku politiku kulturu, potpuno stranu srpskom unitaristikom naelu
konstituiranja drave na jedinstvu crkve i nacije. Naslijee cezaropapizma, tj. bizantske tradicije jedinstva svjetovne i duhovne vlasti utjelovljene
u osobi cara, projicirano kroz prizmu kosovskog mitosa i borbi u Prvom
svjetskom ratu, dovodi do srpskog kolektivnog poistovjeivanja vlasti i vlasnitva te vienje Jugoslavije kao svojevrsnog srpskog lena dobijenog na
17 C. k. namjeteni savjetnik Szilvas, Zastava, br. 8, 26. III. 1914, str. 2; Split
pred sudom, Zastava, br. 17, 30. IV. 1914, str. 1; egvi i Katalini, Zastava,
br. 18, 4. V. 1914, str. 2; Prvi dan bijelog terora u Splitu, Novo doba br. 47, 26.
VII. 1918, str. 2; Radica, Novi Split, str. 1112; Buljan, Politike stranke u Splitu,
str. 5.

151
sablji, simboliki izraenog u Beogradu sverairenim usklikom: Pa to ti

Hrvati hoe!
De facto je jugoslavenstvo u austro-ugarskim krajevima igralo pokretaku
ulogu u formiranju zajednike svijesti meu hrvatskom inteligencijom, koja je teila stvaranju hrvatske politike teritorijalnosti ili unutar Monarhije
ili u okviru neke jugoslavenske drave. Na ovaj ili onaj nain, ideja jugoslavenstva koritena je u politikoj borbi unutar Austro-Ugarske i vie-manje
se svodila na traenje zajednikog politikog okvira za Hrvate i Srbe unutar Monarhije. Srbijansko jugoslavenstvo, meutim, jasno je prepoznatljivo kao rezervna ideoloka varijanta u stvari velikosrpskog projekta. U ime
jugoslavenstva provodila se ekspanzionistika politika, a kasnije je formula troimenog naroda i jugoslavenstvo Karaorevia posluila kao unitaristika krinka za provoenje Beogradskog hegemonistikog centralizma.18
Kad se onda masovnije javlja politiko jugoslavenstvo u Dalmaciji?
Oblikovanje integralnoga politikog pokreta i unitaristikoga nacionalnog
koncepta u Dalmaciji, po svoj prilici, do punog izraaja dolo je prvi put
pod uvjetima masovne mobilizacije irokih drutvenih slojeva kakvu je i u
perifernoj i siromanoj austrijskoj pokrajini na istonoj obali Jadrana prouzroio do tada najvei i najstraniji rat koji je kasnije nazvan Prvim svjetskim ratom, u kojemu je, prema nekim procjenama, 34.000 Dalmatinaca
izgubilo ivote. Ante Trumbi na elu Jugoslavenskog odbora, sastavljenog
1915. u Parizu od politiara preteno iz Dalmacije i Istre, zauzimat e se za
ujedinjenje. Ne smije se podcijeniti ni strah u Dalmaciji od primjene Londonskog pakta i talijanske ambicije da ovlada Istrom i Dalmacijom. Uvjerenje mnogih bilo je da bi i Hrvate i Srbe Austro-Ugarske udruivanje s ostalim junim Slavenima ojaalo. Isto su smatrali i Slovenci. Tako je nastala
Jugoslavija, u kojoj se odvio najvei dio povijesti Dalmacije u 20. stoljeu.19
No, vratimo se na dogaaje u Splitu. Prvi dan rata u Splitu nazvan je poetkom bijelog terora. Mnogi pripadnici dalmatinske inteligencije koji
iskazivali su prosrpske osjeaje uhieni su. Opinsku upravu preuzeo je
18 Usp. Drago Roksandi/ore Stankovi/Zorica Stipeti, Velikosrpski hegemo-
nizam i drugi nacionalizmi u protivrenostima jugoslavenskog drutva 1918

1941, u: Drago Roksandi (ur.), Srpska i hrvatska povijest i Nova historija. Zagreb, 1991, str. 213226; Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo,
povijest, politika, Zagreb, 1995. i poglavlja posveena Prvoj Jugoslaviji u: Duan
Bilandi, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999; Ivo Goldstein, Hrvatska
povijest, Zagreb, 2003. i Hrvoje Matkovi, Povijest Jugoslavije (19181991). Hrvatski pogled, Zagreb, 1998.
19 Usp. Jozo Tomasevich, Peasants, Politics and Economic Change in Yugoslavia.
Stanford, 1955, str. 225.
152
austrijski komesar. U drugoj polovici 1917. godine politiki ivot postao je

normalniji pa su mnogi uhieni puteni na slobodu20
Novo doba21, formalno neovisan list koji zagovarao je ujedinjenje svih junih Slavena pokrenuto je u Splitu u lipnju 1918.22. U suton dvojne monarhije organiziran je Narodni zbor u Splitu 2. srpnja 1918. Na tom skupu sudjelovali su istaknuti lanovi i pristalice predratnih politikih stranaka iz
svih krajeva Dalmacije, a unaprijed pripremljena i jednoglasno prihvaena
politika rezolucija Splitska rezolucija izglasana na spomenutom Narodnom zboru ukazuju na konsenzus meu glavnim politikim snagama u
tom trenutku oko stvaranja zajednike junoslavenske drave putem samoodreenja, zamiljene kao drava etniki jedinstvenog troimenog slovensko-srpsko-hrvatskog naroda. Ako je vjerovati onodobnom tisku, politiku
rezoluciju u potpunosti podravalo je svekoliko puanstvo dalmatinsko.
U skladu s tim u Dalmaciji vie i nije dolo do obnavljanja predratnih politikih stranaka, ve do koncentracije politikih snaga radi stvaranja Narodnog vijea. Na zboru izabrana je uprava Narodne Organizacije Srba, Hrvata
i Slovenaca koju su, izmeu ostalih, inili Gajo Bulat, Uro Desnica, Ivo
Krstelj, Ivan Majstrovi i Dujam Mikai koji e kasnije imati vane uloge
u djelovanju politikih stranaka u Splitu. Izglasane i gospodarske rezolucije kojima su se iznijeli brojni prijedlozi poboljanja tekog gospodarskog
stanja Dalmacije.
U istom duhu kao i Splitska rezolucija u Zagrebu 19. listopada 1918. izglasana je Deklaracija Narodnog vijea SHS kojom zatraeno je ujedinjenje
cjelokupnog naeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na itavom njegovom
etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske ili dravne granice u kojima danas ive u jednu jedinstvenu potpuno suverenu dravu,
20 Prvi dan bijelog terora u Splitu, Novo doba br. 47, 26. VII. 1918, str. 2; Radica,
Novi Split, str. 1112; Buljan, Politike stranke u Splitu, str. 5.

21 Novo doba je izlazilo tijekom cijelog meuratnog razdoblja (od 9. lipnja 1918)
List je u poetnom razdoblju svog izlaenja zastupao antiaustrijsku, a projugoslavensku politiku, odnosno ideje Krfske deklaracije, to se moe iitati ve
u prvom broju iako je u poetku takve ideje trebalo uvijeno iznositi. U drugoj
polovici listopada godine 1918, u vrijeme raspadanja Austro-Ugarske Monarhije
i stvaranja Drave SHS list je dosegao nakladu od 7000 primjeraka. Prvih godina
nakon uspostave Kraljevine SHS pripisivala mu se naklonost politici Demokratske stranke, to ni urednitvo lista nije skrivalo, ali se ipak odluilo za ureivanje lista neovisno od stranakih utjecaja. Prvo razdoblje njegovog djelovanja obiljeeno je i suprotstavljanjem talijanskim pretenzijama na istonu obalu Jadrana.
Z. Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str. 460462.
22 O Novom Dobu vidi u: Branka Boban, Dalmacija izmeu jugoslavenstva i hr-
vatstva 19201923. godine (u svjetlu splitskog dnevnika Novo doba). u: Dijalog

povjesniara istoriara, 4. (2003), str. 127145.

153
na naelima politike i ekonomske demokracije [...]. Narodno vijee Srba,

Hrvata i Slovenaca postalo je, doputenjem svih stranaka, postati jedini
predstavnik naroda.23
Zakljuke Narodnog vijea donesene 1719. listopada 1918, kao i Deklaraciju od 19. listopada, donosio je i Splitski dnevnik Novo doba detaljno
na prvoj stranici svoga broja od 24. listopada 1918. Posebno je naglaeno
kako je Narodno vijee od tog trenutka jedini predstavnik naroda. Loe
ekonomsko stanje u Splitu nastavljeno je i nakon srpanjskog zbora pa su
splitski teaci tijekom ljeta pozvani da ito dobrovoljno predaju gradskoj
aprovizaciji, a u listopadu je gradom poela harati panjolska gripa.24 Sredinje Narodno vijee osnovano je poetkom listopada 1918. u Zagrebu, a u
njegov Plenum iz Dalmacije su uli Mate Drinkovi, Gajo Bulat, Ivo Krstelj,
Prvislav Grisogono, Stanko Bani, Uro Desnica i Milan Marui, dok su u
Sredinji odbor uli Drinkovi, Grisogono, Krstelj i Josip Smodlaka.25
Prekid dravotvornih veza s Austro-Ugarskom u Splitu doekan je s oduevljenjem, a idui dan uprava Narodne organizacije za Dalmaciju preuzela je vlast. Novo doba pozivalo je na mir i red kako bi se pred svijetom
pokazala zrelost za slobodu. Masa ljudi izala je na gradske ulice i klicala
u ast Jugoslavije, Trumbia, Wilsona to Novo doba dralo je pozoritem
velianstvene narodne manifestacije za jugoslavensku dravu.26 Urednik
lista Vinko Kisi drao je da je atmosfera u Dalmaciji uoi i nakon propasti
Austro-Ugarske Monarhije odavala sredinu kolektivnog ludila.
Upravu splitske opine od austrijskog komesara preuzeo je privremeni opinski odbor sastavljen od preivjelih lanova opinskog vijea izabranog
23 Usp. Dragovan epi, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje, Zagreb, 1970, str.
365; Bogdan Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske drave,

Zagreb, 1977, str. 5860; Ljubo Boban, Kada je i kako nastala Drava Slovenaca,
Hrvata i Srba, asopis za suvremenu povijest 24 (1992), br. 3, str. 4560, ovdje str. 4849; Hodimir Sirotkovi, O nastanku, organizaciji, dravnopravnim
pitanjima i sukcesiji Drave SHS nastale u jesen 1918., asopis za suvremenu
povijest 24 (1992), br. 3, str. 6174, ovdje str. 6165.
24 Narodni zbor u Splitu, ND, br. 24, 3. VII. 1918, str. 13; Iznimne prilike na
jugu, ND, br. 30, 9. VII. 1918, str. 1; Jakir, O nekim aspektima procesa oblikovanja nacionalnih identiteta, str. 130; Aprovizacija: poziv posjednicima i
teacima, ND, br. 52, 31. VII. 1918, str. 4; Zdravka Jelaska Marijan, Grad i ljudi:
Split 19181941, Zagreb, 2009, str. 6568; Buljan, Politike stranke u Splitu, str.
56.
25 Z. Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str. 68.
26 Radica, Novi Split, str. 1213; Preporuamo mir i red i Velike narodne mani-
festacije u Splitu, ND, br. 142, 29. X. 1918, str. 3; Split za Jugoslaviju: Velianstvena narodna manifestacija, ND, br. 143, 30. X. 1918, str. 1; Z. Jelaska Marijan,
Grad i ljudi, str. 6970; Buljan, Politike stranke u Splitu, str. 6.
154
na posljednjim prijeratnim opinskim izborima 1913. Novim je gradonaelnikom, zbog smrti Vinka Katalinia, imenovan Josip Smodlaka. No, potonji
je svoje mjesto napustio nakon tjedan dana zbog nove funkcije pa je na novoj sjednici odranoj za tjedan dana novim gradonaelnikom jednoglasno
imenovan Ivo Tartaglia koji e dunost vriti u gotovo iduih deset godina.
Stvorena je i Zemaljska vlada za Dalmaciju u Splitu, najvjerojatnije naredbom Narodnog vijea SHS u Zagrebu, na elu s Krsteljom, karicom i
Smodlakom koji je na sjednicama Sredinjeg odbora Narodnog vijea zagovarao to hitnije ujedinjenje sa Srbijom.27
Gledano iz dananje perspektive, s povijesnim odmakom i nakon to su
propale dvije jugoslavenske drave u 20. stoljeu, jasnije se vidi uvjetovanost takvih stavova kakvi su izreeni na onodobnom skupu u Splitu pred
kraj Prvog svjetskog rata ondanjom tekom gospodarskom situacijom i
strahom od talijanskih pretenzija na istonu obalu Jadrana.28
Naime u Dalmaciji je nakon raspada Austro-Ugarske, odluke Narodnog
vijea i stvaranja kratkotrajne Drave Slovenaca, Hrvata i Srba postojao
opravdani strah od talijanskog iredentizma. Prema Londonskom ugovoru
Italiji je trebao pripasti veliki dio istone jadranske obale, tako da je srpska
vojska u Dalmaciji pozdravljena kao zatita.29 Dok su, na primjer, splitski
Talijani sredinom studenoga 1918. godine prikupljali potpise potpore za
svoju politiku izjavu o poloaju Talijana u Splitu, to je poveavalo strah
od eventualnog talijanskog dolaska jer su sline izjave Talijanima posluile
pri okupaciji drugih obalnih gradova, ameriki i francuski brodovi, njihovi
zapovjednici i posade radosno su doekivani u Splitu.
Glavni je dogaaj u studenome u Splitu svakako bio dolazak srpske vojske,
koju je Novo doba srdano doekalo s prigodnim naslovom Dobro doli
brao u kojem se navelo da srpska vojska dolazi dovriti do kraja svoje
sveto djelo osloboenja zajednikom obranom naeg primorja pozivajui
27 Privremeni opinski odbor, ND, br. 144, 31. X. 1918, str. 4; Opinski odbor,
ND, br. 151, 7. XI. 1918, str. 6; Radica, Novi Split, 1415, str. 6971; Josip Smodlaka: Zapisi dra Josipa Smodlake, Zagreb, 1972, str. 7475; Jelaska Marijan, Grad
i ljudi, str. 7175, 8990. Vie o Zemaljskoj vladi za Dalmaciju vidi: Zdravka
Jelaska Marijan, Zemaljska vlada za Dalmaciju (2. studenog 1918. 20. sijenja
1919), u: Godina 1918: prethodnice, zbivanja, posljedice, (ur: Zlatko Matijevi),
Zagreb, 2010, str. 155170.
28 Usp. Jakir, Dalmatien, str. 94106; Ivo Lederer, Yugoslavia at the Paris Peace
Conference. A Study in Frontiermaking, New Haven/London, 1963. i Bogdan

Krizman: Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske drave, Zagreb, 1977.
29 Dragovan epi, Sudbinske dileme raanja Jugoslavije. Italije, saveznici i jugo-
slavensko pitanje 19141918, Pula, 1989.

155
sve pojedince na sveani doek. Srpska vojska, pod zapovjednitvom majora Stojana Trnokopovia, sveano je u Splitu doekana pred dvadeset tisua ljudi. Pozdravili su je Smodlaka,30 koji naglasio je da je sve ovo vaa
Srbija te Tartaglia koji izrazio je uvjerenje da e Split biti vaa i naa svojina, hrvatska i srpska, sastavni dio jedinstvene Jugoslavenske drave.31
Zemaljska je vlada u meuvremenu traila od vodstva Narodnog vijea
ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom prijetei da e, u sluaju odgaanja, to
uiniti samostalno. Delirij oduevljenja zahvatio je mnoge te je krajem
1918. godine u Dalmaciji vladalo gotovo jednoduno uvjerenje o potrebi
stvaranja jugoslavenske drave. U kasnijem osvrtu Smodlaka tvrdio je da
su Dalmatinci uistinu razbili hrvatstvo, kako bi spasili ideju jedinstva sa
Srbijom, a Tartaglia da je Split poduzeo odluan korak za stvaranje drave za to mu treba zahvaliti.32
Prvoprosinano je ujedinjenje splitska opina srdano pozdravila brzojavom regentu Aleksandru I. Karaoreviu u kojem istaknuto je da je Split
uvijek visoko dizao barjak jedinstvene narodne misli i isticao tenje za
jedinstvenom narodnom dravom na to je Aleksandar odgovorio da je u
Splitu uvijek pravim plamenom buktila narodna svijest.33
Oito je da se u ono vrijeme u Dalmaciji nisu sluala upozorenja Stjepana
Radia da Hrvati srljaju u novu dravu kao guske u maglu nego se
poprilino nerealno oekivao procvat na svim poljima, samo da se stvori junoslavenska drava. Meutim, mnogi primjeri iz politikog, gospo30 Smodlaka je u svojim zapisima naveo da, zbog talijanske opasnosti, nije bilo dru-
ge opcije nego pozvati srpsku vojsku, ne kao saveznici, ve kao svoju narodnu
vojsku. Smodlaka, Zapisi dra Josipa Smodlake, str. 72.
31 Dobro doli brao!, ND, br. 164, 20. XI. 1918, str. 1; Dolazak srpske vojske,
ND, br. 165, 21. XI. 1918, str. 3; Trijumfalni dolazak srpskih eta u Split, ND, br.
166, 22. XI. 1918, str. 13; Radica, Novi Split, str. 1619; Jakir, O nekim aspektima procesa oblikovanja nacionalnih identitet, str. 132; Buljan, Politike stranke
u Splitu od 1918. do 1929, str. 7. Govore prilikom dolaska srpske vojske u Split
vidi: Znamenite rijei i znaajne izjave o Jugoslovenstvu i o Narodnom jedinstvu.
Sabrao Juraj J. Kalini. ibenik 1936. Usp. i Ratomir Maksimovi, Srpska vojska
u Dalmaciji 1918., Vojnoistorijski glasnik 12 (1996), Kalini 4773, ovdje 59.
32 Zbor u Splitu, ND, br. 212, 18. IX. 1922, Kalini 1.2; Pod vodstvom Srbije,
ND, br. 229, 7. X. 1922, Kalini 1; Bogdan Krizman, Raspad Austro-ugarske i

stvaranje jugoslavenske drave, Zagreb, 1977, Kalini, str. 99, 206, 219, 227228;
Radica, Novi Split, str. 14; Jakir, O nekim aspektima, str.132; Buljan, Politike
stranke u Splitu od 1918. do 1929, str. 7.
33 Brzojavni pozdrav opine prijestolonasljedniku, ND, br. 179, 5. XII. 1918, str.
3; Pozdrav regenta Aleksandra Dalmaciji i Splitu, ND, br. 184, 10. XII. 1918,
str. 1; Jelaska Marijan, Grad i ljudi, str.9091; Buljan, Politike stranke u Splitu
od 1918. do 1929, str.7.
156
darskog i kulturnog ivota Dalmacije jasno pokazuju kako se ni u kojem

pogledu takve nade nakon ulaska u jugoslavensku dravu nisu ispunile, a
to nije moglo ostati bez posljedica po nacionalno-integracijske procese. U
tom kontekstu se ini nunim gospodarskom razvoju odnosno oekivanom
razvoju uputiti posebnu panju pri razmiljanju o tome koji su faktori utjecali na prihvaanje odnosno odbacivanje pojedinih nacionalno-integracijskih opcija.
Loa prilagodba dalmatinskog sela s uglavnom nedovoljno uinkovitom i
nerentabilnom poljoprivredom, te openito dalmatinskog gospodarstva, koje nije bilo u stanju pratiti modernizcijski tempo kapitalistikih ekonomija,
ukazuju na problem (kad ga usporeujemo s europskim prosjekom tog vremena) nedovoljne produktivnosti rada, manjka paitala i nepostojanja razvijenog trita za vlastite proizvode, to je rezultiralo sveopim siromatvom
koje je u Dalmatinskoj zagori poprimalo dramatine razmjere. Oekivanja
su nakon Prvog svjetskog rata bila velika da e se teki ekonomski poloaj
velike veine dalmatinskog stanovnitva unutar jugoslavenske drave popraviti. No, analiza pisanja ondanjeg tiska upuuje na razoaranost brzinom i razmjerima industrijalizacije. Isto vai za neuspjeh agrarne reforme
i openito teke gospodarske prilike kao znaajke dominantne svijesti dalmatinskog sela, a ija je statinost utjecala na spori ritam modernizacije.34
Jugoslavenstvo kao politika opcija u meuratnom je razdoblju u Dalmaciji,
nakon prvih ushienja krajem 1918. godine, doivjelo potpuni poraz. Ve
na izborima 1920. godine i pri raspravama u povodu usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. javlja se prvo snano protivljenje unitaristikom i centralistikom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne drave.35 Usprkos
prvom oduevljenju jugoslavenskim ujedinjenjem u Dalmaciji, snage koje
su se zalagale za unitarizam i centralizam, i koje su nakon prvih izbora
imale vodeu ulogu u Narodnoj skuptini u Beogradu, u Dalmaciji i Splitu
su relativno slabo prole. Usprkos silnom zalaganju jugoslavenski nastrojenih intelektualaca u Dalmaciji da nametnu ideju neraskidivog jedinstva
34 Usp. A. Jakir, Dalmatien, str.130238; Zdenka imoni-Bobetko, Agrarna re-
forma i kolonizacija u Hrvatskoj 19181941. Zagreb, 1997. i Stijepo Obad, Dalmatinsko selo u prolosti. Split 1990. Ovdje bih samo naveo jedan gospodarski
pokazatelj: Dalmacija koja je bila slabo razvijena pokrajina Austro-Ugarske, u
Kraljevini SHS 1923. godine imala je dohodak po stanovniku od 2831 Dinara.
Istodobno su Hrvatska i Slavonija imale 3681 Dinara, a Slovenija bila je najraz
vijenija s vie od 4000 Dinara dohotka po stanovniku. Pored statistikih izvora
koje navodim u svom radu jo uvijek mi se uglavnom ine pouzdanim podaci
koje navodi Miro Mirkovi, Ekonomska struktura Jugoslavije 19181941, Zagreb,
1950. ili Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb, 1962.
35 Usp. Franko Miroevi, Poelo je 1918. Juna Dalmacija 19181929, Zagreb, 1992.

157
troimenog jugoslavenskog naroda, pa i snagama kao to je npr. bila Jugoslavenska napredna nacionalistika omladina koja se 1921. godine preimenovala u Organizaciju jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA), a koja se teroristikim sredstvima borila za otadbinu Jugoslaviju, jugoslavenstvo nikad
nije zahvatilo ire drutvene slojeve.36 injenica da su jugoslavenski nacionalisti otvoreno nastupali zajedno s etnikim vojvodama Ilijom Trifunovi Biraninom i Kostom Peancem i drugim etnikim udruenjima,
njihovo je jugoslavenstvo u oima Hrvata ionako odmah diskreditiralo.37
Mira Ljubi Lorger je u pravu kad zamjeuje da je povijesna literatura o Orjuni oskudna. Autorica iznosi glavne ocjene iz recentne historiografije, a temelji programa Jugoslavenske napredne nacionalistike omladine (JNNO),
kasnije Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) prema tome
su bili integralno jugoslavenstvo i onemoguavanje tzv. protudravne
djelatnosti, uz punu podrku Svetozara Pribievia. U enciklopedijskim
natuknicama se naglaava da se radilo o teroristikoj organizaciji koja je
pod krinkom jugoslavenstva i tobonjeg spaavanja zemlje od antidravnih elemenata provodila drastina nasilja, prije svega protiv onih koji su
smatrani komunistima i separatistima. Na kakva sredstva se mislilo kad se
pozivalo graane da raskrste s protivnicima [...] ne birajui za ovo sredstva proizlazi iz citata iz lista Radikalne stranke Straa: Pod no sve ono
to boljeviki misli! Pod no i ene i decu da im pomena ne ostane! [...]
Otrimo noeve, punimo puke, neprijatelj nam je objavio rat do istrage. Ili
mi ili oni.38 U takvoj je, znai, atmosferi 23. oujka 1921. godine u Splitu slubeno osnovana Jugoslavenska napredna nacionalistika omladina,
36 Usp. A. Jakir, Dalmatien, str.103, gdje npr. navodim napad jugoslavenskih nacio-
nalista na urednitvo novina Jadran, na Tiskarsku zadrugu, Leonovu tiskaru i paljenje Hrvatske rijei u noi izmeu 29. i 30. 3. 1921. Vidi i str. 362380
gdje je opisano djelovanje organizacija kao to su bile: Jugoslavenska narodna
obrana, Jugoslavenska akcija, Jugoslavenska nacionalna omladina i Jugoslavenski sokol. ORJUNA, ije su duhovni predvodnici u Dalmaciji bili Berislav Anelinovi, odvjetnik Krstulovi, Edo Bulat, Marko Nani i Ljubo Leonti, mi se
ini tono opisana kao jedna vrste faistike organizacije, usp. Ivan Avakumovi,
Yugoslavias Fascist Movements, u: Peter F. Sugar (ur.), Native Fascism in the
Successor States. Santa Barbara, 1971, str. 135143.
37 Usp. Jakir, Dalmatien, str. 368 gdje navodim razliite brojeve Orjunakog glasi-
la Pobeda iz dvadesetih godina kao i Splitski almanah i adresar za 1925. godinu,

Split, 1926, 286. Vidi i Nikola Puli, Sinovi Orjune. Zagreb, 1971. i Branislav
Gligorijevi, Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), Zbornik
Istorija XX. veka, Beograd, 1963, str. 320322. Vie o ideologiji ORJUNE vidjeti
u: Stevo urakovi, Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjuna), SP, br. 43/2011, str. 225247.
38 Usp. Ljubi Lorger, nav. dj., str. 3348, ovdje 36. prema Branislav Gligorijevi,
Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), Zbornik radova V. Istorija
158
a organizacije uskoro niu diljem Dalmacije: u Dubrovniku, Metkoviu,

Starom Gradu, Blatu, Trogiru, Stankovcima, Jelsi, Vranjicu, Sinju, Metkoviu, Makarskoj i ibeniku, a prve vee akcije izvedene su protiv komunista.
No, ve sredinom 1923. godine i u samoj Dalmaciji upada u teku krizu.
Inae, Orjuna nije imala ni vou, osobu koja bi unutar njezinih redova
imala neupitan autoritet. Na elu prvog Direktorija bio je Mirko Korolija, a
zamijenio ga je Ljubo Leonti, ugled ideologa imao je Niko Bartulovi, a po
borbenosti su se isticali Edo Bulat, Berislav Angjelinovi i Uro Bjeli.39
injenica je da je gotovo nemogue utvrditi toan broj lanova Orjune. Govorilo se i o sto tisua i o samo dvije tisue lanova, i to u itavoj Kraljevini SHS. Gligorijevi navodi da je brzo osipanje lanstva karakteristino
[...] za sve vrijeme njene djelatnosti, a Ljubi Lorger temeljni nain rada
Orjune pravilno saima kao teror i zakljuuje da se ideologija Orjune
temeljila prije svega na jugoslavenskom nacionalizmu, odnosno uvjerenju
da postoji samo jedna, i to jugoslavenska nacija, u ime koje je ideje valjalo
rijeiti hrvatsko pitanje te se boriti protiv boljevizma i komunizma, a
ukljuivala je suprotstavljanje parlamentarizmu i demokraciji te zalaganje
za uvoenje diktature zbog ega je javnost doivljavala Orjunu kao faistiki pokret.40 U Hrvatskoj su joj se suprotstavljali Hrvatska nacionalna
omladina (Hanao) i KPJ, koja organizira i posebne radnike obrane.
Ako razmiljamo o tome koji su faktori utjecali na prihvaanje ili odbacivanje nacionalnog identiteta, na primjeru Orjune sigurno moemo ustvrditi
da se nacionalna identifikacija ne postie na silu i teroristikim metodama.
Nesumnjivo je meuratno razdoblje na planu drutvenog razvoja dio dugotrajnijeg razdoblja ope modernizacije, a, kako smo na poetku ustvrdili,
konstruktivistike teorije nacije polaze od toga da su procesi integracije
nacije dio modernizacijskih procesa. Nacionalizam kao dominantna ideologija monih nacionalnih evropskih drava doivljava svoj uspon kao
jedna od glavnih pokretakih ideolokih strujanja i u drugim narodima koji
jo nisu stekli svoju dravu. Pritom nacionalizam meu ostalim slui homogeniziranju drutva, razgraniavajui ga od ostalih drutava i usmjerava
ga na formiranje nacionalne drave. Nisu samo lokalne dalmatinske elite
u 20. stoljeu bile uvjerene da jedino nacionalna drava omoguuje mnoge
funkcije moderne drave. Ako elimo govoriti o historijskoj funkciji nacionalizma, ona se po Ernestu Gellneru moe pronai upravo u prilagodbi
drutva uvjetima moderne.
XX veka, Beograd: Institut drutvenih nauka, Odelenje za istorijske nauke, 1963,
str. 320.
39 Ljubi Lorger, nav. dj., str. 37.
40 Usp. Ljubi Lorger, nav. dj., str. 38.

159
No, jugoslavenstvo kao nacionalno-integracijska ideja od poetka nije moglo igrati ulogu kakvu su mu bili namijenili njegove pristae. Naime, ve je
u 19. stoljeu postalo jasno da je junoslavenstvo koje je nastavljalo ilirizam postalo iskljuivo hrvatskom nacionalno-integracijskom ideologijom,
a jugoslavenstvo u hrvatskom politikom prostoru time postaje oblikom
jugoslavistikog kroatizma. Samim time ono je u komunikacijskim prostorima drugih junoslavenskih naroda igralo sasvim drugu ulogu, a prema
tome je svako pozivanje na toboe zajedniko jugoslavenstvo na podruju
Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije bilo bespredmetno. To se i potvruje na
primjeru Dalmacije, gdje su uz to integracijski procesi meu dalmatinskim
Srbima ve bili formirali izraen osjeaj pripadnosti srpskoj naciji: pravoslavno stanovnitvo Dalmacije i srpski tisak, koji se uglavnom itao meu
obrazovanim pripadnicima dalmatinskih Srba (kao Zadarski Srpski list ili
kasnije Srpski glas ili Srpski magazin iz Dubrovnika), ukazuje na to da dalmatinski Srbi nisu bili ukljueni u hrvatski komunikacijski prostor, i da su
Srpska knjievna zadruga ili Srbobran igrali presudnu ulogu u formiranju
nacionalne svijesti koja takoer nije mogla biti jugoslavenska.
Vratimo se za kraj jo jednom na jugoslavenstvo Nacionalistike omladine
koja se nakon Balkanskih ratova zanosila ujedinjenjem (pod istim imenom Oskar Tartaglia je 1914. ureivao list koji se zalagao za stvaranje jugoslavenske drave i koji je, isto kao Zastava ubrzo zabranjen od austrijskih
vlasti, kao i Jugoslavija koja je izlazila u Pragu ili Narodno jedinstvo u
Splitu). Ne moemo ne primjetiti da je takvo jugoslavenstvo bio projekt
nekolicine mladih buntovnika, mada su ih uoi raspada Austro-Ugarske
podravali i intelektualci i pjesnici kao Ante Tresi Pavii, Ilija Despot ili
Danko Anelinovi, a koji nije uivao veu potporu od bilo kojeg znaajnijeg socijalnog imbenika. S toga ne udi da je jugoslavenstvo tog tipa ubrzo
doivjelo potpun krah nakon to je krajem 1918. doista dolo do stvaranja
jugoslavenske drave u kojoj su dominirali opipljivi interesi beogradskih
vladajuih krugova. Pogotovo nakon to se jugoslavenska ideja u oima
mnogih Hrvata u Jugoslaviji Karaorevia do kraja kompromitirala kao
paravan iza kojeg se skrivao velikosrpski projekt, nije vie mogla raunati
na vei oslonac u hrvatskim krajevima.
Mada moemo konstatirati da je slavensko stanovnitvo katolike vjere u
Dalmaciji isto kao u drugim hrvatskim krajevima, postupno oblikovalo hrvatski nacionalni identitet, a pravoslavno je zadobivalo srpsku nacionalnu svijest, postavlja se pitanje zato se ipak jugoslavenstvo na kraju Prvog
svjetskog rata pretvorilo u, takorei, svojevrsnu arobnu formulu koja je u
jednom trenutku naizgled ujedinjavala sve politike opcije?
Zagovornici jugoslavenstva su teko doivljavali periferni poloaj pokrajine u svakom pogledu, i marginalizaciju junoslavenskog elementa unutar
160
Austro-Ugarske, pa je jugoslavenstvo kao opozicijska platforma u posljednjim mjesecima dvojne monarhije izgledalo kao najperspektivnija opcija
nakon njenog raspada. Osim toga se jugoslavenstvo predstavljalo ne samo
kao novi nacionalizam ili nadnacionalna ideologija, nego i kao socijalna
ideologija koja e omoguiti svekoliku modenizaciju drutva do koje nije
dolo. Jugoslavensku ideju ubrzo su napustili spomenuti intelektualci koji
su je na poetku zagovarali. Tipian se doimlje primjer splitskog gradonaelnika i kasnije bana Primorske banovine, Ive Tartaglie, koji je 1918.
godine ushieno bio pozdravio stvaranje jugoslavenske drave i dolazak
srpskih vojnika u Split. Godine 1932. odstupa sa svojeg poloaja bana Primorske banovine i potpisuje peticiju za putanje prvaka HSS-a, Vladka Maeka, iz zatvora. Tartaglia kao i mnogi drugi koji su poetkom dvadesetih
godina zastupali unitaristika stajalita zalau se nakon oitog neuspjeha
integralnog jugoslavenstva i unitarne drave za (kon)federalistiko rjeavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja. Tartaglia kao i mnogi drugi bivi pristae jugoslavenskog ujedinjenja poetkom tridesetih godina definitivno
odustaju od jugoslavenske opcije.
Istraivanje djelovanja jugoslavenskih nacionalistikih organizacija u Dalmaciji, kao to su Jadranska straa, Jugoslavenska matica, ranije spomenuta Orjuna (Organizacija jugoslovenskih nacionalista) ili Jugoslavenski
sokol, pokazuje da velika veina stanovnitva u Dalmaciji nikad nije prihvatila propagiranu jugoslavensku ideologiju. injenica da je Jadranska
straa koja je takoer isticala jugoslavensko opredjeljenje predstavljala najbrojniju graansku organizaciju meuratne Jugoslavije, koja je 1939. godine tvrdila da ima 180.000 lanova, vie je potvrda teze o postojanju velikog
straha od talijanskog imperializma protiv kojeg se Jadranska straa borila
nego prihvaanja jugoslavenstva. Jugoslavenstvo kao nacionalno-integracijsku ideologiju velikog dijela dalmatinskih elita zamjenjuje hrvatstvo,
kao to je hrvatstvo prihvaeno i od ogromne veine seljatva. U osnovi
pobjede Seljake stranke brae Radia u Dalmaciji nije samo njen socijalni
program nego i njezino protivljenje integralnom jugoslavenstvu.
Zasigurno je represija Karaorevievskog reima koji je od 1918. do 1928.
godine, znai jo prije nego to je proglaena estosijeanjska diktatura,
donio 24 smrtne presude, potaknuo i organizirao 600 politikih ubojstava
i uhitio 30.000 ljudi ubrzala proces odbacivanja integralnog jugoslavenstva.41 Represija ne samo da nije slomila otpor nego je popularnost HSS-a
i u Dalmaciji sve vie rasla, a ubojstvo Stjepana Radia i diktatura kralja
konano su okupili veinu hrvatske nacije oko HSS-a. Maekova lista na
41 Bosiljka Janjatovi, Karaorevievska centralizacija i poloaj Hrvatske u Kra-
ljevstvu (kraljevini) SHS, asopis za suvremenu povijest, 1/1995, str. 5576.

161
izborima 1935. i 1938. godine u Dalmaciji dobiva oko 80 % glasova to

upuuje na postignuti hrvatski konsensus u Dalmaciji.42 Od sredine tridesetih godina seljaka stranka koja je vodila hrvatsku politiku i zagovarala
hrvatsku svijest 43 uvjerljivo dominira na lokalnoj razini. Ve od 1936.
godine Seljaka stranka raspolae veinom mandata u opinskim vijeima
diljem Dalmacije.44
Komentirajui rezultate opinskih izbora od 16. svibnja 1936. g., kad je
HSS osvojio veinu ak u 56 opina u Dalmaciji, dok su radikali osvojili
apsolutnu veinu u est, a relativnu u dvije opine, radikalski list Drava
srdito i pomalo razoarano zakljuuje da je Dalmacija postala iskljuivo
radievska domena pa poziva sve nacionalne elemente u Dalmaciji da
se poveu u borbi protiv separatista s ciljem da Dalmacija opet postane
uporite narodnog i dravnog jedinstva Srba i Hrvata. No, Hrvatska seljaka stranka se uvuje kao najsnanija stranaka grupacija u Dalmaciji,
i procesi nacionalne hrvatske integracije dovode do oblikovanja hrvatskog
identiteta kod ogromne veine katolikog puanstva tijekom meuratnoga
razdoblja. Konano sporazum i uspostava Banovine Hrvatske 1939. godine, koja je bila provizorij u datim predratnim okolnostima, mogu se tumaiti kao simbol zavretka procesa prihvaanja hrvatske svijesti u svim
slojevima hrvatskog naroda tijekom meuratnog razdoblja i kao koraci ka
uspostavljanju dravne neovisnosti to dodatno potvruje tezu da je svaki
pokuaj stvaranja jugoslavenske nacije u Dalmaciji i openito Hrvatskoj
doivio potpuni neuspjeh.45 Zato je prema tome propala jugoslavenska
ideja?
Iitavajui onodobni tisak i druga vrela stjee se dojam da su intelektualni
krugovi u Dalmaciji koji su 1918. godine zagovarali jugoslavensku dravu
42 Usp. Toma Janikovi, Hrvati u izborima 11. prosinca 1938, Zagreb, 1939.
43 Vidi izvjetaje koje donosi Novo doba od 1936. godine i pisanje Hrvatskog dnev-
nika, Dalmatinskog Hrvata i Obzora.

44 Usp. pisanje Novog doba i rezultate izbora 1935. i 1938. godine u Dalmacije
u: Jakir (1999), str. 421426 i Ljubo Boban, Maek i politika Hrvatske seljake
stranke 19281941, Zagreb, 1974.
45 Banovina Hrvatska, kao provizorij, nije definitivno rijeila ni pitanje granica ni
poloaj srpske manjine. Institucije vlasti se nisu uspjele stabilizirati. Istodobno

su je ugroavali srpski ekstremisti pokreta Srbi na okup ali i hrvatski, organizirani od strane Ustaa. Prvi nisu prihvaali nikakvu pa ni najmanju autonomiju
Hrvatske i zagovarali su Veliku Srbiju, dok drugima autonomija Banovine Hrvatske nije bila dovoljna i teili su ka potpunom odcjepljenju i zagovarali su ideju
Velike Hrvatske. Autoritarne znaajke vladavinskog poretka Banovine Hrvatske
uklapaju se u, tada u Evropi dominantne, autoritarne reime. Usp. A. Jakir, Dalmatien, str. 427447.
162
oekivali da e maglovito jugoslavenstvo rijeiti sve gorue probleme dalmatinskog drutva. No, analiza pisanja ondanjeg javnog diskursa upuuje
i na razoaranost politikom i drutvenom zbiljom u novostvorenoj dravi, a to ubrzo izaziva snano protivljenje unitaristikom i centralistikom
konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne drave. No, usprkos silnom
zalaganju jugoslavenski nastrojenih intelektualaca u Dalmaciji da nametnu ideju neraskidivog jedinstva troimenog jugoslavenskog naroda jugoslavenstvo ni ovdje gdje je, po svoj prilici, u meuratnom razdoblju imala
najvie pristaa, ta ideja nikad nije zahvatila ire drutvene slojeve. Prilike
u Dalmaciji koja je kao pasivan kraj i dalje zaostajala po svim modernizacijskim parametrima potvruju da jugoslavenstvo nikad nije bilo u stanju
postati dominantnom odrednicom nacionalne svijesti ni kod Hrvata ni kod
Srba. Pogotovo nakon to su politike realnosti nakon stvaranja zajednike
drave jasno pokazali da su se nade u procvat na svim poljima u potpunosti izjalovili.
Istraivanje dalmatinskog drutva ukazuje na injenicu da tu ideju nije
podupirao ni jedan relevantan socijalni imbenik. Konfesionalne razlike,
ve uznapredovali razvoj posebnih nacionalnih identiteta, razliite dravno-pravne tradicije nisu davali mogunost za razvoj nekakvog jugoslavenskog naroda. Jugoslavizam nije mogao ni transformirati niti nadomjestiti
hrvatski ili srpski identitet u Dalmaciji. Pozivanje na zajedniku kulturu i
iskustva hrvatske prikraenosti u monarhistikoj Jugoslaviji stabilizirao je
osjeaj meusobne solidarnosti i uvrstilo identitet Hrvata Dalmacije. Oni
su, zahvaljujui ponajprije djelovanju HSS-a, oblikovali osjeaj hrvatskog
identiteta. Rezultati istraivanja procesa politike integracije hrvatskog naroda u Dalmaciji podupiru tezu da je meuratno razdoblje predstavljalo
odluujuu fazu u prihvaanju modernoga nacionalnoga identiteta u najirim drutvenim slojevima, a to je u Dalmaciji znailo da su se sad i
dalmatinski teaci velikom veinom smatrali Hrvatima u modernom nacionalnom smislu. Seljaka stranka brae Radia svojim politikim i socijalnim djelovanjem (npr. kroz Seljaku slogu, zadrugarstvo, teajeve za
opismenjivanje itd.) ukorijenila je osjeaj pripadnosti hrvatskoj naciji u
najirem slojevima drutva.
163
Tvrtko Boi
Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku

u meuratnom razdoblju (19181941)
Odnos urbanog i etnikog identiteta
Talijani i Hrvati u gradu Krku
Govorei o hrvatsko-talijanskim odnosima na otoku Krku kakvi su vladali
u meuratnom razdoblju nedvojbeno je da se moramo osvrnuti na njihove
svekoliki drutveno-gospodarske odnose, ali se isto tako moramo osvrnuti
na politiku pozadinu na kojoj su ti odnosi poivali. Prizma drutveno-politike otoke meuratne realnosti temelji se na 1918. godini koju otok Krk
doekuje u austrijskom dijelu Monarhije. Ratna je to godina koju stanovnici otoka, neovisno o narodnosti, podnose jednako teko i muno. Krki
mladii hrvatskog podrijetla angairani su kao vojnici Monarhije na bojitu
u dolini rijeke Soe gdje su se nali, dobrovoljno ili levirano, nasuprot talijanskoj vojsci, koja od kraja travnja 1915. godine ratuje na strani Antante.
Zasigurno je ovakav raspored muke otone populacije na ratno suprotstavljenim stranama imao refleksiju i na lokalne odnose, posebice uoi i
nakon kapitulacije austro-ugarske vojske. Oni se posebice trebaju na promatrakoj razini svesti na mikrolokaciju grada Krka u kojemu stoljeima
brojnost Talijana nadmauje hrvatsko stanovnitvo. Grad Krk u tom je pogledu izuzetak proirimo li vidik na cijeli otok, jer niti u jednom otonom
naselju hrvatska etnika superiornost naspram talijanske nije bila upitna.
Naravno da je ovakvu narodnosnu situaciju na poetku 20. stoljea iznjed
rila krka prolost jo od srednjovjekovlja, odnosno doseljenja Hrvata na
otok, koji su formirali budue katele (Omialj, Dobrinj, Vrbnik, Baka) i
niz manjih naselja u kojima se tijekom stoljea uvala hrvatska rije staroslavenske provenijencije i glagoljica kao pismo svakodnevne, a poglavito
crkvene uporabe. Dakle, grad Krk je izdvojen u tom pogledu jer u njemu
kao otonom upravnom i biskupskom sreditu vlada talijanski jezik kao
dominantan i superioran dio romansko-talijanske komponente. Za promatrano razdoblje ovog rada to je izuzetno bitna odrednica. Prema popisima
stanovnitva za koje su podaci dostupni, grad Krk je uao u 20. stoljee s
ukupno 1.648 stanovnika, od kojih 1.435 Talijana i 132 Hrvata (popis iz
1900. g). Ovdje valja napomenuti da su podaci o etnikoj pripadnosti dobiveni neizravnom metodom koja poiva na popisnom naelu utvrivanja
nacionalnosti prema materinskom ili govornom (komunikacijskom) jeziku. Tek od popisa iz 1880. godine pa do zadnjeg austrijskog popisa 1910.
164
godine na snazi je bilo naelo upotrebe Umgangssprache, tj. jezika koji je

prevladavao u javnim i poslovnim krugovima, a to je bio talijanski jezik,
kojim se sluio imuniji dio graanstva, naravno Talijani.
Tablica 1. Udio Hrvata i Talijana u ukupnom broju stanovnika grada Krka1
Godina
Ukupno
Hrvati
Talijani
1880.
1.592
25
1,5
1.541
96,8
1890.
1.620
91
5,6
1.449
89,4
1900.
1.648
132
1.435
87
1910.
1.778
212
12
1.494
84
1948.
1.473
926
62,8
507
34,4
1953.
1.470
1.078
73,3
284
19,3
2001.
5.491
4.989
90,8
21
0,38
Prema tome, poneto iskrivljena slika etnike strukture u gradu Krku dobivena prema provedenim popisima stanovnitva u razdoblju od 1880. do
1910. godine daje nam za pravo pretpostaviti da je dio Hrvata ubrajan meu Talijane. Ali, gledajui iz drugog rakursa ovi podaci nam pruaju osnovu za kulturno-jezinu analizu stanovnitva grada Krka koja se dosljedno
provlai kroz urbani identitet njegovih stanovnika. Naime, pripadnici talijanske zajednice u gradu Krku smatrali su se starim Vejanima, pravim
Kranima, signorima (gospodom) i cittadinima (graanima) u odnosu na
contadine (seljake) kako su nazivali otoko stanovnitvo izvan grada, naroito ono koje se doselilo u grad Krk nakon Drugog svjetskog rata. Vejani
(prema talijanskom nazivu Veglia za grad Krk) su u svakodnevnoj komunikaciji govorili lokalnim idiomom tzv. kolonijalnog venetskog dijalekta
talijanskog jezika, a u slubenoj komunikaciji rabili su standardni talijanski, a kasnije hrvatski jezik. Time su se svjesno htjeli razlikovati od, preteno hrvatskih, pridolica. Tako su se zapravo pokazala dva bitna identiteta
u njihovoj zajednici: etniki i urbani. Zanimljivo je to da se urbani identitet
meu pripadnicima zajednice isticao prije etnikog, pri emu se namee
zakljuak kako jezik nije (bio) presudni imbenik njihova etnikog identiteta.2 Svakako da ovakvu situaciju osnauju podaci dobiveni popisima
1 Podaci prema popisu iz 2001. godine odnose se na opinu Krk koja obuhvaa
grad Krk i 15 okolnih naselja.

2 Rua Bonifai, O odnosu urbanog i etnikog identiteta: primjer Talijana i Hr-
vata u gradu Krku, Etnoloka tribina, 2728, Vol. 34/35, 2004/2005, str. 61. U
TVRTKO BOI: HRVATSKOTALIJANSKI ODNOSI NA OTOKU KRKU

U MEURATNOM RAZDOBLJU (19181941)
165
stanovnitva, prema kojima je do 1918. godine u gradu Krku dominirao

prestini identitet Vejana, fundamentalno postavljen na ekskluzivitetu
romansko-talijanskog i urbanog naspram slavensko-hrvatskog i ruralnog.
Openito, upravo je razdoblje izmeu 1880. i 1910. godine iznjedrilo velike opreke izmeu talijanskog grada Krka i hrvatskog otoka Krka. Navedeno
razdoblje najplastinije je ocrtao Kranin Antonio Udina (Tuone Udaina),
koji je, pretpostavlja se, bio posljednji poznavalac i govornik veljotskog ili
dalmatskog jezika u gradu Krku, kada je rekao: Nojiltri fume ne la ituot
de Vikla to kuin Taluni (Mi u gradu Krku smo svi skupa Talijani).3
Situaciju nee promijeniti niti dogaaji koji e na otoku i njegovoj blioj
okolici uslijediti nakon zavretka Velikog rata. Naprotiv, samo e je dodatno zaotriti i zakomplicirati.
Otok Krk od 1918 do 1919. godine

Po mnogoemu je 1918. godina bila prijelomna godina za otok Krk. Prije
svega se ova ocjena odnosi na politike odnose i procese koji su se odvijali
na mnogo irem drutveno-politikom obzoru da bi se reflektirali na otoku
u brzim i dramatinim situacijama s istim takvim posljedicama. Naime,
uoi kapitulacije Austro-Ugarske Monarhije i njenog raspada, hrvatski je
Sabor 29. listopada 1918. godine donio odluku o prekidu svih dravnopravnih veza i odnosa s Austrijom i Ugarskom, te zakljuio osnivanje nove Drave Slovenaca, Hrvata i Srba. Vrhovnu vlast u novonastaloj dravi
preuzelo je Narodno vijee SHS po ijem su se nalogu u svim kotarskim i
opinskim sreditima osnivala Narodna vijea. Otok Krk je uao u sastav
nove drave, a u gradu Krku kao kotarskom sreditu konstituirano je 30.
listopada Kotarsko narodno vijee SHS. Predsjednik njegova ueg odbora
bio je pop Antun Andriji, upnik u miru iz Punta, za tajnika je izabran
pop Mate Polonijo, kancelar Biskupskog ordinarijata, a za odbornika dr.
Antun Antoni, odvjetnik iz Krka. Sastav ueg odbora pokazuje da su se
za narodnu stvar aktivirali prvenstveno pojedinci klerikalnog profila, a
istovremeno iskusni u dugogodinjim zastupanjima hrvatskih interesa na
otoku i u Istri kao tadanjoj austrijskoj pokrajini. Njihovom zaslugom vlast
na otoku je brzo i bez veih problema 1. studenoga transferirana u ruke Konavedenom radu autorica iznosi rezultate istraivanja, prvenstveno etnomuzikolokog karaktera, provedenog 1997. godine meu lanovima talijanske zajednice
u gradu Krku.
3 Dalmatski je danas izumrli romanski jezik kojim je govorilo romansko stanovni-
tvo istone jadranske obale i otoka do kraja XV. stoljea. Njegovo sjeverno narjeje naziva se veljotskim po tome to je kao relikt preivjelo u gradu Krku sve do
kraja XIX. stoljea. Bio je to jezik bez pismenosti, samo za kunu uporabu.
166
tarskog narodnog vijea, a dotadanji kotarski poglavar Ernest Karlavaris

pokorava se novoj vlasti i postaje njen kotarski povjerenik. Ve sljedei dan
u grad Krk dolazi opunomoenik Narodnog vijea iz Zagreba pred kojim su
lanovi Kotarskog narodnog vijea u Krku i ravnatelji svih gradskih ureda,
osim ravnatelja pote, poloili prisegu vjernosti Narodnom vijeu SHS u
Zagrebu. Ujedno se u otonim opinskim sreditima (Omialj, Dubanica,
Dobrinj, Vrbnik, Punat, Baka) osnivaju opinski odbori Narodnih vijea
kao nositelji vlasti na opinskim i mjesnim razinama.4 Tako je otok Krk
dobio novu vlast i novu dravu.
Dok je po itavom otoku vlast Narodnog vijea bila neupitna zbog prevlasti
hrvatskog stanovnitva, stvari u gradu Krku poinju se uslonjavati. Talijansko stanovnitvo u gradu i talijanai koji su ih podupirali osnivaju svoj
Consiglio nazionale Italiano (Talijansko nacionalno vijee) koje se formalno podinilo vlasti Kotarskog narodnog vijea, ali je istovremeno od Vijea
trailo povlaenje andara iz grada kako bi red odravala narodna straa
koju su oni osnovali od svojih ljudi. Meutim, odgovor Vijea je bio negativan. To je bio povod da predstavnici Talijana i talijanaa upute brzojav
talijanskom guverneru u Trstu u kojemu od njega trae kruha i zatitu jer
da Hrvati samovoljno gospodare u gradu Krku. Kad je 13. studenoga u Krk
iz Pule dola talijanska torpiljarka i dovela otoane koji su kao mornari
sluili u austrijskoj mornarici, krki Talijani uvidjeli su priliku i zatraili
pomo pred hrvatskom opasnou. Pomo dolazi dva dana poslije u obliku
dvije talijanske topovnjae s oko 200 vojnika pod zapovjednitvom kapetana fregate Sabatinija koji odmah zauzima luki ured, te dolazi u sjedite
Kotarskog narodnog vijea SHS obrazlaui svoj dolazak u ime Antante.
Ujedno je zatraio da se sjedite Kotarskog narodnog vijea izmjesti u neko
otono mjesto, ali nakon to tom zahtjevu nije udovoljeno, Sabatini pristaje
na ostanak Kotarskog narodnog vijea u gradu Krku, ali pod uvjetom preseljenja u neku sporednu ulicu gdje e manje upadati u oi i nee izvjeenom
hrvatskom zastavom iritirati talijanske vojnike.5 Zbog toga se Kotarsko narodno vijee preseljava iz zgrade pokraj katedrale u prizemlje Biskupskog
dvora u ijem dvoritu istie hrvatsku zastavu, ali sada potpuno skrivenu
od pogleda izvana. Istoga dana poslao je kapetan Sabatini 50 svojih vojnika
u Punat, a predvodila su ih trojica talijanaa iz grad Krka. Kada su upravo
oni htjeli postaviti talijansku zastavu na zgradu opine, okupljeni Puntari
4 Detaljnije vidjeti u: Petar Stri, Otok Krk 1918, Graa o Narodnim vijeima SHS
i talijanskoj okupaciji 1918. godine; Posebna izdanja sv. 1, Historijski arhivi u

Rijeci i Pazinu, Rijeka.
5 Mihovil Boloni i Ivan ic Rokov, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb: Kranska
sadanjost, 2002, str. 84.

167
su to sprijeili. Vojska je zatraila upute iz Krka, te kapetan Sabatini zatrai

od Kotarskog narodnog vijea da intervenira i smiri narod. U Punat stie
pop Antun Andriji i objasni kako su Talijani privremeni okupatori u ime
Antante. Situacija se nato smiri, a hrvatska zastava je i dalje ostala na zgradi
opine. Navedeni incident nije pokolebao Talijane. Istoga dana okupirali
su Malinsku. Meutim, Talijani su uvidjeli da broj njihovih vojnika nije
dostatan da zauzmu itav otok. Zbog toga, 16. studenoga uplovljava u krku luku talijanski razara Gulielmo Pepe iji je zapovjednik sutradan
posjetio biskupa Antuna Mahnia obrazlaui svoj dolazak smirivanjem
situacije na otoku. Bila je to samo izlika za okupaciju otoka, jer ve etiri
dana kasnije talijanski vojnici u grupama od 20 do 30 zaposjedaju opinska
sredita po otoku u ime Antante, te na zgradama opina vjeaju talijanske
zastave. Time je ukinuta vlast otonih opinskih Narodnih vijea, a zapoela je talijanska okupacija otoka Krka, koja e potrajati preko 29 mjeseci,
do 25. travnja 1921. godine.
Talijanska okupacijska komanda za Istru i Kvarner imala je sjedite u Puli,
a na elu joj je bio viceadmiral Umberto Cagni, dok je na elu komande
u Krku bio Vittorio Tr. Sasvim je oigledno da se talijanske vojne snage
nisu prezentirale kao neutralna okupacijska vlast, nego su zagospodarili
otokom i u vojnom i u civilno-politikom smislu nastojei a priori nametnuti zakljuke mirovne konferencije vezane za pogranina pitanja na
istonoj jadranskoj obali. elei na otoku Krku uspostaviti neupitnu vlast,
Talijani su se fokusirali na Biskupski dvor u Krku, smatrajui ga jezgrom
otpora. Kao nositelja tog otpora oznaili su biskupa Mahnia koji je jo
u oujku 1915. godine bio supotpisnik predstavke papi Benediktu XV. u
kojoj je predlagano trijalistiko ureenje Monarhije s treom autonomnom
junoslavenskom komponentom ili u sluaju njenog komadanja, stvaranje
samostalne junoslavenske drave. Time se biskup povezao s Jugoslavenskim odborom, preciznije s njegovim uglednim lanom, dr. Dinkom Trinajstiem, rodom iz Vrbnika.6 Navedena politika ideja kasnije je uobliena
u bekom parlamentu kao Svibanjska deklaracija. Svojim politikim angamanom biskup je postao trn u oku talijanskim okupacijskim snagama na
otoku koja ga nastoji fiziki deloirati s otoka. Biskup je znao za talijanske namjere, ali je ostao dosljedan u svojim nastojanjima da spasi Istru i
kvarnerske otoke. Stoga zadnjeg dana 1918. godine alje Memorandum u
Versailles u kojemu prosvjeduje protiv talijanske okupacije Istre i Kvarnera, te nepravednih talijanskih teritorijalnih aspiracija prema tom prostoru,
zahtijevajui slobodu za nae krajeve potkrepljujui svoje zahtjeve inje-
6 Dr. Dinko Trinajsti bio je potpredsjednik, a kasnije i zadnji predsjednik Jugosla

venskog odbora u Parizu.
168
nicom da na istonoj jadranskoj obali ivi 85% slavenskog stanovnitva, a

samo 15% Talijana.7 Na samom otoku biskup vrlo esto dolazi u sukob s
talijanskom okupacijskom vlau koja se eli infiltrirati u crkvene poslove.
Situacija dolazi do usijanja kada Talijani trae od biskupa da ode u Rim.
Nakon njegova odbijanja, viceadmiral Cagni mu nareuje da napusti otok
s pravom izbora mjesta kamo bi se sklonio. Biskup je izabrao Senj kako bi
bio to blie otoku, ali ratni brod Espero koji je s biskupom iz krke luke
isplovio 9. travnja 1919. godine skree prema Anconi, preko koje je biskup
interniran u Rim, a potom je konfiniran u jedan francuski samostan u Frascatiju kod Rima. Tamo je boravio do 11. veljae 1920. godine kada je zbog
bolesti i na intervenciju samoga pape puten u Zagreb gdje se sklanja u samostan franjevaca na Ksaveru. Ondje i umire 20. prosinca. Ovdje je vano
naznaiti da je uklanjanje biskupa Mahnia s otoka ujedno predstavljalo
gaenje nekih institucija kojima je bio nositelj. Najvanija od njih je svakako bila Staroslavenska akademija, utemeljena 1902. godine, koja je svojim
djelovanjem, prvenstveno na podruju krke biskupije, afirmirala glagoljicu i staroslavenski jezik, ta dva stoljetna stijega hrvatskog identiteta. Nakon
odlaska biskupa Mahnia s otoka Krka aktivnost Staroslavenske akademije
je gotovo u potpunosti opala, pa je 1927. godine rasputena. Biskupovu
sudbinu dijelili su svi njegovi bliski suradnici na otoku. Uslijedile su internacije s otoka, zatvaranja na samom otoku, bjegovi na kopno, te je tako
razbijena jezga protutalijanskog otpora na otoku Krku.
Rapallski ugovor i dolazak ardita na otok Krk

Mirovna konferencija u Versaillesu poela je s radom 18. sijenja 1919. godine. Jedna od glavnih njenih toaka bilo je traenje talijanskog premijera
Vittoria Orlanda ispunjenje Londonskog ugovora iz travnja 1915. godine
po kojemu je Italija trebala dobiti znatne teritorijalne ustupke na istonojadranskoj obali i zaleu, ali ne i otok Krk. Talijanski zahtjevi bili su vrlo
snani i bili su usmjereni anektiranju obeanih podruja, a dodatno su
bili suportirani prisustvom talijanske vojske na njima. Meutim, drutvene, pravne i politike prilike na junoslavenskim podrujima u meuvremenu su se promijenile. Drava SHS nije imala redovnu vojsku da obrani
svoju obalu, pa je u pomo pozvana srpska vojska. Bila je to gesta koja je
ila u pravcu onoga to e se dogoditi 1. prosinca 1918. godine kada je
proglaeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca kao nova dravno-politika tvorevina, koja e preko svojih predstavnika na Versajskoj mirovnoj
konferenciji pokuati sprijeiti ostvarenje talijanskih teritorijalnih preten-
7 Mihovil Boloni i Ivan ic Rokov, nav. dj., str. 85.

169
zija. Tim nastojanjima u prilog je ila ideja predsjednika SAD-a Thomasa

Woodrowa Wilsona o samoodreenju naroda. Krucijalni problem bilo je
pitanje grada Rijeke i njene luke, a koje se izrodilo u meunarodni problem.
Time je nastala itava lepeza otvorenih i spornih pitanja koje konferencija
u Versaillesu nije rijeila, pa se skupno ime za ta pitanja, tzv. jadransko
pitanje, poelo rjeavati direktnim talijansko-jugoslavenskim pregovorima
koji su voeni u Pallanzi (11. svibnja 1920), nastavljeni na konferenciji u
Spa (516. srpnja 1920), te dovreni u Rapallu (812. studenoga 1920).
Pregovori su bili iznimno teki, a znakovito je da se niti jednog trenutka nisu vodili na hrvatskom ili ire jugoslavenskom teritoriju. Protekli su
u izrazitoj talijanskoj nadmoi kojoj su u zaleu stajale Velika Britanija
i Francuska, permanentno vrei pritisak na jugoslavensku delegaciju da
popusti pred talijanskim imperijalistikim traenjima. Osim toga, jugoslavenska strana, koju su predstavljali predsjednik vlade Milenko Vesni, ministar vanjskih poslova Ante Trumbi i ministar financija Kosta Stojanovi,
nije vie mogla raunati na podrku predsjednika Wilsona, a na povrinu
su poele izlaziti i do tada priguivane opreke u gleditima lanova izaslanstava Kraljevine SHS.8 U takvom odnosu snaga, 12. studenoga 1920.
godine u gradiu Rapallu blizu Genove u Italiji, potpisan je meudravni
ugovor, a potpisali su ga predsjednici dviju vlada, talijanske Giovanni Giolitti i jugoslavenske Milenko Vesni.
Rapallskim ugovorom predvieno je ustupanje Italiji dijelova slovenskog
teritorija, Trsta s okolicom, dijela Kranjske, Istra (bez opine Kastav), otoka Cresa, Suca, Loinja, Palagrue i Lastova, te grada Zadra. Grad Rijeka
proglaena je Slobodnom Dravom Rijeka, ali e kao takva de facto postojati samo jednu godinu, a pravno sve do 1924. godine kada e biti izravno
prikljuena faistikoj Italiji. Ustupljena podruja ukupno su obuhvaala
oko 10.000 kvadratnih kilometara s oko 500.000 Hrvata i Slovenaca bez
potrebnog jamstva za svoj nacionalni ivot i opstanak. Naravno da je ovakva situacija izazvala ogromno nezadovoljstvo jer je stanovnitvo osjealo
izdaju i prodaju od strane, prvenstveno srpskih politiara, a dodatno ga je
pojaavao talijanski nacionalizam, te zatvaranje slavenskih obrazovnih i
kulturnih ustanova. Primjerice, do 1920. godine ve je u Istri i na kvarnerskim otocima bilo zatvoreno 109 hrvatskih i slovenskih kola.
Kao to je vidljivo, otok Krk je pripao Kraljevini SHS, ali je njegova povijesna sudbina nekoliko mjeseci ranije krenula drugim tokom. Ona je nedjeljivo bila povezana sa sudbinom grada Rijeke u kojoj sredite talijanske
8 Talijansku delegaciju na pregovorima u Rapallu predstavljali su predsjednik vla-
de Giovanni Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane

Ivanoe Bonomi.
170
propagande postaje Consiglio Nazionale, koji uz pomo talijanske vojske

predvoene generalom Di San Marzanom preuzima 17. studenoga 1918.
godine vlast u gradu. Osnovni cilj Consiglia je bilo sjedinjenje Rijeke s Italijom, a u tom smislu je donesen zakon po kojemu se primoravaju graani
da talijaniziraju svoja obiteljska imena. Meutim, situacija kakvu je odreivala Mirovna konferencija u Versaillesu, tonije sporazum u St. Germainu
od 10. rujna 1919. godine, kojim su postavljene poetne talijansko-jugoslavenske pregovarake pozicije nikako nije odgovarao talijanskom avanturistu i pjesniku Gabrieleu DAnnunziu, ija je temeljna ideja bila okupacija
Rijeke i kvarnerskih otoka, te njihovo pripajanje Italiji prije rjeenja tzv.
jadranskog pitanja. Zbog toga je DAnnunzio s oko 200 ardita i 35 asnika
krenuo u noi 12. rujna 1919. godine iz mjesta Ronchi u blizini Trsta prema Rijeci. Do Rijeke mu se pridruilo mnotvo nezadovoljnih talijanskih
vojnika, tako da je njihov broj prilikom ulaska u grad 13. rujna narastao do
brojke izmeu 10.000 i 15.000 naoruanih ardita. Ve oko podneva istog
dana uao je DAnnunzio u Guvernerovu palau to je oznailo njegovo
preuzimanje vlasti u gradu. Nekoliko sati prije toga, grupa od 30 ardita
pristiglih iz Rijeke prebacila se preko otoia sv. Marko na otok Krk, a u
gradu Krku su se pojavili oko 9 sati. Tri dana kasnije, njihov dolazak i preuzimanje vlasti proslavili su krki Talijani i talijanai ophodom glazbe po
ulicama grada Krka. Dana 1. prosinca pristiglo im je pojaanje od oko 1.000
ardita s namjerom potpunog zauzimanja otoka. Poelo je kratkotrajno, ali
jedno od najteih razdoblja krke povijesti.
Arditi na otoku Krku

Arditi, odnosno smjeli, na otoku Krku su stvarali nered i provodili teror.
este su bile svakojake zabrane i nareenja, poput povlaenja ljudi u kue
usred dana i zabrane gledanja kroz prozore na cestu ili zamraenja prozora tijekom noi. Osjeaj nesigurnosti uvukao se meu domae stanovnitvo, a napetost je postajala sve vea. Situacija je kulminirala zadnjih
dana prosinca 1920. godine. Na sam Boi, 25. prosinca, arditi su zabranili
baanskom sveeniku Kvirinu Klementu Bonefaiu, od strane Talijana
protjeranom upniku iz Malog Loinja, da odri misu na staroslavenskom
jeziku, te traili od njega da misi na latinskom. Klement Bonefai je inae
uskoio na upranjeno upniko mjesto jer je dotadanji baanski upnik
Mate Milovi prethodno odveden u transki zatvor. Kada je upnik odbio arditski zahtjev dolo je do guve na vratima crkve u kojoj je jedan ardit
poginuo. Ostali arditi su otvorili vatru na stanovnitvo i pritom ubili troje
mjetana, a etvoricu zarobili i odveli u krki zatvor. Sam sveenik Bonefai pobjegao je na oblinji otoi Prvi odakle se amcem u tajnosti prebacio u Senj. Opisani dogaaj poznat je po nazivu krvavi Boi u Baki.

171
Nakon njega oekivao se pojaani teror ardita. I doista, ve sutradan arditi

su uhapsili i u zatvor odveli dr. Josipa Palia, tajnika biskupije, a istovremeno su proglasili opsadno stanje na otoku i zamraenje sa zabranom kretanja od 17 sati. Sumnjajui da se narod naoruava u nastojanjima pruanja
otpora, arditi su krenuli u potragu za orujem. U toj akciji na udaru im se
nalo sveenstvo koje su arditi oznaili kao predvodnike narodnog otpora,
odnosno biskupija i samostani. Biskupija je na udaru bila ve i ranije to su
dokazivale parole O Italia o morte (Italija ili smrt) ispisane na njezinim
zidovima, no sada je bijes ardita bio mnogo ei. U prizemlju Biskupskog
dvora nalazila se tiskara Kurykta koju je utemeljio biskup Mahni za
potrebe publiciranja raznih tiskovina koje je sam pokrenuo, te izdanja Staroslavenske akademije. Arditi su provalili u tiskaru i do temelja je unitili
razbacavi njezin inventar takvom silinom da se ona poslije nikada vie
nije pokrenula. Dana 27. prosinca iskrcali su se arditi na otoi Koljun
traei u tamonjem franjevakom samostanu skriveno oruje. Kako oruja nije bilo, svega est trofejnih lovakih puaka iz samostanskog muzeja,
arditi su otvorili grob Katarine Frankopan, keri kneza Ivana VII. Frankopana, a po majci Venecijanke, traei oruje u njemu. Bila je to samo izlika
za traenje zlata, za koje su arditi bili uvjereni da je pohranjeno u njenom
posljednjem poivalitu. Nakon neuspjene potrage na Koljunu, arditi su
natovarili opatu Bonaventuri kunci pronaene puke na lea i odveli ga
u krki zatvor.9
Ovi dogaaji, kao i obrauni izmeu ardita i stanovnitva u Kanajtu blizu
Punta i samome Puntu, te Omilju bili su signali za naoruavanje naroda.
U tome im je pomogla intervencija dr. Dinka Trinajstia koji je preko majora Mihajlovia iz Crikvenice prebacio nekoliko puaka i municije na otok.
Uskoro su na otok doli dobrovoljci iz Zagreba, major Tomai, kapetan u
priuvi Sekuli, te inenjer Car iz Crikvenice. Zadatak im je bio organizirati narod u obrani od ardita. Upravo ovaj potonji organizirao je obranu
Dobrinja 6. sijenja 1921. godine, prilikom koje je zarobljen jedan arditski
oficir. Nakon toga je uspostavljen mir i dogovor da e oficir biti puten
ukoliko arditi napuste otok. To se zaista i dogodilo 9. sijenja, a otokim
prilikama na ruke je iao DAnnunzijev poraz u Rijeci. Tako je zavrilo
razdoblje arditske strahovlade na otoku Krku. Ostala je jo redovna talijanska vojska (bersaljeri, bersaglieri strijelci), karabinjeri i financijeri, koja je
otok napustila 25. travnja, na Dan sv. Marka, ukrcavi se na brod Stocco
i otplovivi prema Italiji.10 Otok Krk je konano, nakon uspjenog oruanog otpora protofaistima, zapoeo ivot i povijesni put u Kraljevini Srba,
9 Isto, str. 88.
10 Isto, str. 89.
172
Hrvata i Slovenaca. Oduevljenje otoana osloboenjem i ulaskom u novu

dravnu zajednicu najzornije su pokazali Puntari, ije je opinsko vijee
jednoglasno donijelo odluku o preimenovanju mjesta. Punat se od 1921.
godine zvao Aleksandrovo,11 u ast buduega kralja koji im je omoguio
slobodu, a ijom su agrarnom reformom iz 1919. godine doli u priliku da
obrauju zemlju bogatih zemljoposjednika iz tada jo uvijek talijanskog
grada Krka.
Dvadeset meuratnih godina na otoku Krku

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ve je proivjela svoje dvije i pol godine ivota i politikih trzavica kada je u njen sklop uao otok Krk. Meutim,
nakon gorkih iskustava proivljenih u vrijeme talijanske okupacije, ulazak
u novu dravu inio se kao sposonosno rjeenje. Tim vie to je konfinirani krki biskup Mahni uputio poziv na slogu i zajednitvo preko lanka
objavljenog 6. sijenja 1919. godine u kojemu kae:
Osvanu nam veliki dan, a na nebu se ukaza znak s natpisom SHS.
Narode moj, u ovom e znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci!
Boja je volja da ostanete na vijeke nerazdruivo ujedinjeni!
Meutim, razina zatrovanosti u drutvenom, kulturnom, godspodarskom i
politikom ivotu koja je nagrizala novu dravnu zajednicu ubrzo e dosei i otok Krk. Vidjelo se to kroz sva njezina razdoblja u kojima je nova vlast
nastojala na otok infiltrirati i instalirati ideju integralnog jugoslavenstva,
ali bez veeg uspjeha. Na politikoj pozornici se to manifestiralo gotovo
aklamativnim pristajanjem otoana uz politike stranke hrvatske orijentacije, prije svega Hrvatsku republikansku seljaku stranku (kasnije Hrvatsku
seljaku stranku), dok stranke jugoslavenske orijentacije nisu biljeile vee
uspjehe na otonoj razini. Kao potkrijepu navedenim konstatacijama, navodimo primjer sela Polje za kojega je 1934. godine sreski naelnik ustvrdio da je u nacionalnom pogledu pokvareno jo iz partijskih vremena
mislei na rezultate viestranakih izbora prije uvoenja diktature.12 Gledajui upravni i sudski poloaj otoka nita se bitno nije promijenilo. Otok
je zadrao upravnu podjelu na sedam opina sa svojim tradicionalnim podrujima, a u gradu Krku je ostao kotarski sud. Nakon podjele drave na 33
oblasti 1922. godine, otok je sve do srpnja 1928. godine pripadao Splitskoj
oblasti, a tada je pripao Karlovakoj oblasti. Podjelom drave na banovine
11 Taj toponim e zadrati do 1943. godine.
12 Josip Grkovi-Vlastelin, Polje u dvadesetom stoljeu; Krki zbornik Povijesnog
drutva otoka Krka, sv. 51, Posebno izdanje, sv. 44, Adami i Povijesno drutvo
otoka Krka: PoljeRijeka, str. 97.

173
1929. godine, Krk ulazi u sastav Savske banovine. Nakon stvaranja Banovine Hrvatske krajem kolovoza 1939. godine, otok Krk ulazi u njezin sastav.
U Banovini e doekati poetak Drugog svjetskog rata i drugu talijansku
okupaciju 1941. godine.
Za meuratno razdoblje i hrvatsko-talijanske odnose na otoku Krku od krucijalnog znaaja je bio Rapallski ugovor, odnosno pojedine njegove odredbe koje su prizlazile iz njegovih ukupno devet lanaka, a koje su neposredno ili posredno diktirale drutvene, kulturne, gospodarske, pa i politike
odnose izmeu talijanskog stanovnitva, manjinskog na otoku, a veinskog
u gradu Krku i hrvatskog stanovnitva, veinskog na otoku, a manjinskog
u gradu Krku. Posebno se to odnosi na lanak po kojemu su bile proirene
posebne meunarodne garancije u korist Talijana i njihovih dobara. Za one
koji su do studenoga 1918. godine ivjeli na podruju Monarhije potvreno
je pravo optiranja za talijansko dravljanstvo uz mogunost ostanka u Kraljevini SHS, te zadravanje uporabe materinskog jezika i vjere. Zbog toga je
u gradu Krku odmah otvorena talijanska konzularna sluba ili Konzularna
agencija, preko koje su se pokretala i rjeavala pitanja optiranja. Krki Talijani su u velikom broju prihvatili mogunost optiranja, pa je ve u svibnju
1921. godine njih 1.123 poslalo zahtjev za dobivanje talijanskog dravljanstva, da bi prema popisu talijanskog stanovnitva izvan Italije, 1927. godine, bila evidentirana 1.162 talijanska dravljana u gradu Krku. Nerijetko je
sluba upuivala talijanske graane u Pulu ili na otok Cres, a davala im je i
pravne savjete koji su se odnosili na zatitu njihovih graanskih ili politikih prava, kao i zdravstvene zatite i osiguranja. Uz slubu su u gradu Krku
osnovani djeji vrti, talijanska osnovna kola (1923), enska struna kola
za rune radove i kroj, zanatska kola, Talijanska kulturna liga te Radnika
zadruga sa slubom meusobne pomoi. U odgojno-obrazovnim ustanovama radilo je talijansko uiteljstvo. Talijanskoj zajednici dodijeljena je crkva sv. Kvirina uz katedralu u kojoj je talijanski sveenik odravao vjerske
obrede odvojene od obreda za Hrvate, koji su se izvodili u katedrali. Neto
kasnije, osnovan je Circolo Italiano di Cultura (Talijanski kulturni klub) s
knjinicom, itaonicom, malim kazalitem, dvoranom za sveanosti, a u
njegovom okviru nalazila se i gradska limena glazba pod nazivom Banda
Cittadina di Veglia.13 Evidentno je da su sve do 1937. godine kada se potpisuje novi ugovor izmeu Rima i Beograda, hrvatsko-talijanski odnosi na
otoku Krku bili optereeni nerazumijevanjima s obje strane, manifestacijama otvorene netrpeljivosti, pa ak i mrnje. Razlozi takvim odnosima su
13 Anna Maria Fiorentin, Krk Splendidissima civitas Curictarum, Krki zbor-
nik, sv. 44, Posebno izdanje sv. 38, Povijesno drutvo otoka Krka i Adami. Krk
Rijeka, str. 298.
174
vrlo simplificirani. U neposrednoj krkoj blizini je Istra, od 1920. godine

anektirana Italiji, u kojoj se nesmiljeno gui hrvatstvo prouzrokujui time
nemire i protutalijanske demonstracije, pokuaje otvorenog otpora (proglaenje Labinske Republike u oujku 1921. godine), te na koncu egzodus
Hrvata dio kojih dolaze i na otok Krk prenosei antitalijansko raspoloenje
koje je na Krku ionako ve prisutno. Naravno, da se u takvoj atmosferi dogaaju nastojanja da se krke Talijane izolira iz gospodarskog i kulturnog
ivota. Nepoeljni su bili i simboli talijanstva. Tako je 1927. godine sruen
krilati mletaki lav na Porta Pizani (istona gradska vrata), a 1932. godine
skinut je onaj na kuli negdanje gradske strae (ponovno je postavljen na
isto mjesto 1941. godine prilikom nove talijanske okupacije otoka). Reakcija krkih Talijana bila je oekivana. Dio ih kree u egzodus pratei povlaenje talijanske vojske, a broj im se u gradu Krku dodatno smanjuje i zbog
kontinuiranog premjetanja inovnika Kraljevine SHS i njihovih obitelji
na Apeninski poluotok, te na koncu i radi optiranja. Do 1939. godine broj
krkih Talijana smanjio se za gotovo 50%.14
Ovoj slici hrvatsko-talijanskih nacionalnih odnosa u gradu Krku i suprotstavljanja koja su ih pratila svakako treba dodati i politiku dimenziju.
Ona se reflektirala kroz prosvjetna pitanja, crkvenu polarizaciju, svekoliki
drutveno-kulturni ivot, a dijelila je i sam talijanski etniki korpus. Izmeu Talijana koji su optirali za talijansko dravljanstvo, te onima koji su se
poeli izjanjavati kao Hrvati otvorio se veliki procjep koji je dodatno bio
osnaen pohaanjem djece hrvatskim kolama, te prihvaanjem hrvatskih
osjeaja. U jesen 1921. godine u gradu Krku se otvaraju prva dva razreda
gimnazije, koja se s vremenom razvila u potpunu gimnaziju. Uz nju su bili
otvoreni internati za muku i ensku djecu, prvenstveno za djecu istarskih
Hrvata (Istarski konvikt) koji su se doselili na otok. Za potrebe internata
osnovan je Kuratorij, poseban odbor koji se brinuo za smjetaj djece i organizaciju ivota u internatu.
Openito govorei, politika podvojenost na iroj dravnoj razini odraavala se i na samome otoku zadirui u drutveni i kulturni ivot njegovih
stanovnika, napose graana grada Krka. Nezahvalno je danas procjenjivati,
jer razliiti izvori prezentiraju razliite podatke, kako su se krki Talijani
u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/ Kraljevine Jugoslavije nacionalno opredjeljivali, ali kontinuirano opadanje njihova broja nedvojbeno
ukazuje da je nekada prestini talijanski identitet gubio svoj ekskluzivitet
navlaei na sebe novo jugoslavensko ili hrvatsko ruho. U svakom sluaju,
u meuratnom razdoblju postavljaju se jasne etnike granice u gradu Krku.
Paralelan ivot talijanske i hrvatske kole, talijanske i hrvatske crkve, tali14 Isto, str. 306.

175
janske i hrvatske limene glazbe, vjerske procesije koje se dogaaju istovremeno, ali u razliitim dijelovima grada i za vrijeme kojih se pjevaju iskljuivo talijanske ili iskljuivo hrvatske pjesme, ovisno o etnicitetu izvoaa,
stvaraju prividan dojam da su dva nacionalna korpusa mogli egzistirati
jedan pored drugog bez veih incidenata i nemira, ali uz jasno postavljene
etnike granice. Moda bi ovaj dojam i bio odriv da nije bilo politikih
previranja koja su sasvim okupirala ivot Krana. Najbolji primjer koji potkrepljuje navedenu konstataciju jesu kulturno-zabavna dogaanja i manifestacije koje bi po svojoj prirodi trebale biti liene bilo kakvih politikih
implikacija. No, nije bilo tako. Vrijeme karnevala sadrava u sebi brojne
plesove u kojima se briu etnike granice, a jezici sudionika se isprepliu i
nadopunjuju u (folklornim) pjesmama. Meutim, u meuratnom razdoblju
u gradu Krku karnevalski plesovi istovremeno su se odravali na etiri raz
liita mjesta. U jednom hotelu sastajali su se lanovi Jugoslavenskog sokola, proreimske poluslubene organizacije koja je u nacionalnom pogledu trebala biti predvodnica integralnog jugoslavenstva. U drugom hotelu
karneval su proslavljali lanovi Kriara, organizacije koja je naslijedila
organizaciju Hrvatski orao, a koja se bazirala na njegovanju kranskih
naela i hrvatskom patriotizmu. Trei hotel je ugostio iskljuivo Hrvate,
ali samo one koji su bili lanovi ili simpatizeri Hrvatske seljake stranke,
koja je na otoku pobjeivala i na opinskim i na opim izborima, poglavito od 1935. godine.15 Konano, u prostorijama Circolo Italiano di Cultura
zabavljali su se Talijani bez obzira na politiko opredjeljenje nastojei oko
Circola kao nukleusa svoje zajednice odrati sliku njezine sloge, homogenosti i harmoninosti. Vjerojatno je ukljuivanje uglednih gradskih obitelji
u Circolo, kao to su bile obitelji Maracich, Depicolozuane, Ostrogovich,
Morich, Udine, Giurino, Scomersich, Vasilich, pridonijelo njezinom egzistiranju kao talijanskoj etnikoj matici u gradu Krku. Upravo nam navedena prezimena jasno sugeriraju da je talijaniziranje prostora, neovisno o
njegovoj veliini, u kojemu su Talijani stoljeima imali dominantnu ulogu
bilo jedno od bitnih komponenata uvrivanju njihove vlasti.
Jedan od vanih razloga koji je omoguio opstanak talijanske zajednice u
gradu Krku u meuratnom razdoblju, iako joj drutveno-politiki odnosi
na samom otoku, ali i u irem okruju nikako nisu bili naklonjeni, krije
se u zanimanjima kojima su se bavili pripadnici zajednice. Radi se o ribarima, obrtnicima i poljoprivrednicima, dakle o djelatnostima koje nisu
bile nepoeljne za sustav. Meutim, nova politika previranja dolaskom
ratnih okolnosti poetkom 40-ih godina ponovno e pokrenuti pripadnike
talijanske zajednice. Prvih dana travnja 1941. godine zapoinje organizira15 R. Bonifai, nav. dj., str. 65.
176
no izmjetanje krkih Talijana s otoka i njihovo prihvaanje kao izbjeglica

u Venetu.16 Nekoliko dana kasnije, 15. travnja, uplovilo je u krku luku
sedamnaest talijanskih brodova s oko pet tisua vojnika. Poela je druga
talijanska okupacija otoka koja e biti zacementirana potpisivanjem Rimskih ugovora 18. svibnja, ime e otok de iure doi u sastav faistike Italije.
Okupacija e trajati do talijanske kapitulacije 8. rujna 1943. godine. Nakon
toga uslijedit e iseljavanje krkih Talijana, iji e egzodus biti nastavljen
1948. godine odlaskom grupe ribara, da bi od 1949. do 1951. godine otila
jo jedna vea grupa. Proces opadanja broja krkih Talijana ne zaustavlja se
niti danas. No, za razliku od iseljavanja iz prijanjih razdoblja, dananji negativan trend glede njihova broja uzrokovan je ponajprije procesom njihove asimilacije u hrvatski nacionalni korpus. Taj proces zapoeo je upravo
u meuratnom razdoblju. Prema popisu stanovnitva iz 2001. godine samo
21 stanovnik grada Krka izjasnio se kao pripadnik talijanske nacionalne
manjine, to je gotovo polovina od ukupno 43 stanovnika otoka nacionalno
opredijeljenih kao Talijani.
Zakljuak
Hrvatsko-talijanski odnosi u meuratnom razdoblju na otoku Krku prvenstveno se moraju sagledavati na lokaciji grada Krka jer je upravo ondje taj
meunacionalni odnos najvie dolazio do izraaja budui da u niti jednom
drugom otonom naselju brojnost Talijana nije bila ni izbliza tako izraena
kao u najveem krkom mjestu. tovie, stoljeima je na otoku egzistirao
romanski, talijanski grad Krk okruen slavenskim, hrvatskim naseljima.
Meuratne prilike, prvenstveno one politikog karaktera, bile su samo refleksije isto takvih prilika u krkom okruenju, uem ili irem. Znakovito
je da talijanski etniki element u gradu Krku poinje brojano, a time i
kulturoloki i gospodarski, slabjeti upravo nakon Velikog rata. Talijanska
zajednica u gradu Krku okuplja se oko svoje matice, Circola, ali je ve iznutra podijeljena razliitim politikim i narodnosnim opredjeljenjima. Proces asimilacije u hrvatski nacionalni korpus ve je zapoeo i nastavit e se
nakon Drugog svjetskog rata. U razdoblju od samo 120 godina udio Talijana
u ukupnom broju stanovnika grada Krka opao je s 96,8% 1880. godine na
dananjih 0,38%. S druge, pak, strane hrvatski nacionalni element u gradu
Krku jaa u meuratnom razdoblju. Nakon trauma prouzrokovanih talijanskom okupacijom (od 16. studenoga 1918. do 25. travnja 1921) hrvatsko nacionalno bie u gradu Krku oivljava i prihvaa hrvatske nacionalne
osjeaje zorno ih prezentirajui kroz obrazovne, crkvene, gospodarske in-
16 Anna Maria Fiorentin, nav. dj., str. 302.

177
stitucije, te kroz gotovo aklamativnu politiku opredijeljenost za hrvatske

politike stranke. Time se stvara otklon od bilo kakve suradnje s Talijanima, ali se istovremeno ne doputa ukorjenjivanje i razvijanje integralnog
jugoslavenstva na otoku. Sve navedene mijene i transformacije pratile su
teke gospodarske prilike stvarajui tako gotovo idealnu platformu za pojavu raznih meunacionalnih incidenata i uvrivanju jasno postavljenih
etnikih granica u gradu Krku. Tek e druga talijanska okupacija otoka,
1941. godine, praena faistikim i iredentistikim idejama, anulirati labavu meunacionalnu koegzistenciju, vraajui otoki povijesni kota unazad. Ispostavit e se da je ona upravo za krke Talijane bila najpogubnija,
jer e im prve poslijeratne godine ispoetka donijeti pritisak, a na koncu i
najvei egzodus jo od davnih vremena kada su naselili krki prostor.
178
Literatura
Boloni, Mihovil, Vrbnik nad morem od poetka do propasti AustroUgarske, U: Krki zbornik, sv. 9, Krk: Povijesno drutvo otoka Krka,
1981.
Boloni, Mihovil i ic Rokov, Ivan, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb: Kranska sadanjost, 2002.
Bonifai, Rua, O odnosu urbanog i etnikog identiteta. primjer Talijana
i Hrvata u gradu Krku, Etnoloka tribina, 2728, Vol. 34/35. Zagreb,
2004.
Fiorentin, Anna Maria, Krk Splendidissima civitas Curictarum, Krki
zbornik, sv. 44, Posebno izdanje sv. 38, Krk Rijeka: Povijesno drutvo otoka Krka i Adami, 2001.
Gelo, Jakov, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981, Zagreb:
Globus, 1987.
Grkovi-Vlastelin, Josip. Polje u dvadesetom stoljeu, Krki zbornik, sv.
51, Posebno izdanje, sv. 44, Polje Rijeka: Adami i Povijesno drutvo
otoka Krka, 2004.
Krk monografija, ur.. Viktor Kipi, Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1983.
Matijevi, Zlatko, Biskup Mahni i talijanska okupacija otoka Krka (1918
1920), Croatica Christiana periodica, br. 25, Zagreb, 2001.
Milanovi, Boo, Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga II. (18831947),
Pazin: Istarsko knjievno drutvo Sv. irila i Metoda, 1973.
Stri, Petar, Otok Krk 1918, Graa o Narodnim vijeima SHS i talijanskoj
okupaciji 1918. godine, Posebna izdanja sv. 1, Rijeka: Historijski arhivi u Rijeci i Pazinu, 1968.
Stri, Petar, Graa o talijanskoj okupaciji otoka Krka (od kraja 1918. do
polovine 1919), Posebna izdanja sv. 3, Rijeka: Historijski arhivi u Rijeci i Pazinu, 1970.
Veli, Franjo, Pop Mate Polonijo ivot i djelo, Znanstveni skup Staroslavenska akademija i njezino znaenje, Zagreb Krk, 1821. 11. 1992;
Slovo (asopis Staroslavenskog instituta u Zagrebu), Zagreb, 1993.
179
Zlatko Hasanbegovi
Islam i Bonjaci muslimani u Zagrebu 18781941.

Pravni poloaj vjere i oblikovanje zajednice
Islam se, uz iznimku povremenog srednjovjekovnog boravka manjih muslimanskih skupina ili pojedinaca razliitog etnikog podrijetla, na hrvatskom etnikom podruju pojavljuje krajem 14. i poetkom 15. stoljea zajedno s osmanskom dravom koja postupno zaposjeda i vei dio hrvatskih
krajeva. U njima se s osmanskim dravnim strukturama ukorijenila i nova
religija i civilizacija i njezine tradicionalne ustanove.1 Osmansko-islamska vojna, politika, dravna, socijalna, kulturno-civilizacijska i religijska
stvarnost snano je vie od etiri stotine godina utjecala i na prilike u banskoj Hrvatskoj, svedenoj sredinom 16. stoljea na uske ostatke ostataka
izmeu Drave i sjevernog Primorja. Pod dojmom straha i neprekinute vojne
opasnosti kao dijela svakodnevice jo od prvih osmanskih provala u Turopolje, poslije pada Bosne, te gradnje obrambenih zidova oko kaptolskog
breuljka, pa sve do kraja 17. stoljea, rodila se predodba o banskoj Hrvatskoj kao predziu kranstva (antemurale christianitatis) nasuprot islamu utjelovljenom u osmanskoj dravi i njezinoj prijetnji. Na toj podlozi
razvio se i izraziti protuosmanski i protuislamski mentalitet novovjekovne
hrvatske kranske elitne i puke kulture koja se oblikovala i pod snanim
utjecajem predtprosvjetiteljskoga kranskoga crkvenog naziranja o islamu
kao krivovjerju koje treba sustavno i svim sredstvima pobijati.2
1 Opirnije obavijesti o postanku i oblikovanju muslimanske zajednice u Zagre-
bu: Zlatko Hasanbegovi, Muslimani u Zagrebu 18781945. Doba utemeljenja,

Zagreb, 2007. O islamu u hrvatskim krajevima u predosmanskom razdoblju:
Muhamed Hadijahi, Najstariji tragovi, Damija u Zagrebu, Zagreb, 1943,
str. 5964. i evko Omerbai, Islam i muslimani u Hrvatskoj, Zagreb, 1999, str.
1597. O vrednovanju poloaja hrvatskih zemalja unutar osmanske drave: Nenad Moaanin, Hrvatska i Bosna: jedinstvo, dvojstvo ili?, u: Safvet-beg Baagi, Znameniti Hrvati Bonjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb, 1994,
str. IXXXXVIII; Isti, Predgovor hrvatskom izdanju u: Halil Inalcik, Osmansko
carstvo. Klasino doba, Zagreb, 2003, str. IIX.
2 O razvitku i znaajkama kranske protuislamske polemike, Hazim abanovi,
Muhammed, as. u evropskoj kritici, Sarajevo, 1943, Luka Markovi, Polemika

ili dijalog s islamom, Livno, 1995. i Adnan Silajdi, Islam u otkriu kranske Evrope. Povijest meureligijskog dijaloga, Sarajevo, 2003. O predodbama
Osmanlija u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja, Davor Duki, Sultanova djeca, Zadar 2004.
180
Predmoderna ideja habsburke i mletake rekonkviste europskih podruja ukljuenih u osmansku dravu podrazumijevala je uklanjanje ne samo
osmanske vlasti na Balkanu, ve i islama kao religije i time iskljuivala
mogunost opstanka muslimana kao zajednice na kranskom podruju u
bilo kojem obliku. Takvo shvaanje je i ostvareno nakon zavretka Velikog
rata krajem 17. i poetkom 18. stoljea, zatiranjem svih tragova stoljee i
pol duge muslimanske nazonosti u hrvatskim krajevima (Lika, dijelovi
Dalmacije, Slavonija i Srijem) te pokrtavanjem velikog broja muslimana
starosjedilaca i doseljenika iz Bosne.3
Habsburki prosvijeeni apsolutizam 18. stoljea postupno odbacuje mentalitet katolikoga vjerskog ekskluzivizma i obrazac rekonkviste te naelno
prihvaa zamisao o vjerskoj trpeljivosti, zajamenoj 1781. Ediktom o toleranciji Josipa II. idovima, protestantima i pravoslavnim kranima, ali jo
ne i muslimanima. Evolucija habsburkoga gledanja na islam i muslimane
zaeta je u sklopu njihove protuosmanske vojno-politike strategije zaposjedanja Balkana, a njezino prvo vanjsko oitovanje bila je proklamacija
Josipa II. upuena muslimanima u Bosanskom ejaletu na poetku Dubikog
rata 1788, kojom se muslimanskim stanovnicima prvi put jamila sloboda
vjere u sluaju dobrovoljnog prihvaanja habsburke vlasti i nagovjeivala
ona politika koju je Be provodio u Bosni stotinu godina kasnije.4
Klasino razdoblje osmanske regionalne hegemonije okonano je poetkom
18. stoljea poslije uspjeno provedene habsburke rekonkviste u Podunavlju, pa su du nove granice s Bosnom uspostavljeni do tada nepoznati oblici
trgovine i svakodnevnih dodira. U promijenjenim geopolitikim okolnostima nakon 1718. i zakljuenja Poarevakog mira, u Zagreb prvi put dolaze
i trgovci iz osmanske Bosne, privueni uvoenjem carinskih povlastica i
ukidanjem zabrane pristupa na habsburko trite osmanskim podanicima
i idovima koja je vrijedila sve do poetka 18. stoljea. Iako kao glavni dobitnici novonastale trgovake konjunkture nastupaju osmanski pravoslavni
3 O muslimanskom naseljavanju Sjeverne Dalmacije, Like, Slavonije i Srijema,
Stjepan Pavii, Bosna i Hercegovina, migracije, Hrvatska enciklopedija, sv.

3, Zagreb, 1942, str. 128139. [pretisak u: Migracijske teme, 16/2000, br. 4, str.
333357.]; Isti, Muslimani na podruju izmeu Dunava, Drave, Save i Zrmanje
u 16. i 17. stoljeu, Damija u Zagrebu, Zagreb, 1943, str. 7094; Isti, Podrijetlo
hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953. [pretisak, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Vinkovci, 1994.]; Isti, Seobe i naselja u Lici,
Zagreb, 1990; Josip Buturac, Katolika crkva u Slavoniji za turskog vladanja, Zagreb, 1970; N. Moaanin, Poega i Poetina u Osmanlijskom Carstvu, Jastrebarsko, 1997; Isti, Turska Hrvatska, Zagreb, 1999, Isti, Slavonija i Srijem u razdoblju
osmanske vladavine, Slavonski Brod, 2001. i Ive Mauran, Hrvati i Osmansko
Carstvo, Zagreb, 1998.
4 Historija naroda Jugoslavije, sv. II, Zagreb, 1959, str. 1330.
ZLATKO HASANBEGOVI: ISLAM I BONJACI MUSLIMANI U ZAGREBU 18781941.

PRAVNI POLOAJ VJERE I OBLIKOVANJE ZAJEDNICE
181
trgovci, na zagrebakom tritu nazoan je i odreeni broj muslimanskih trgovaca iz Bosne. Tako gradski porezni i opinski izvori iz 1767. biljee kako
je u domu Vugerovih boravio neki doljak Turin, u kui graanina Ilije
Putice stanovao je i trgovao neki banjaluki Turin, dok je u kui udovice
trgovca Karla Softia iste godine umro osmanski podanik Mustafa Kozak, u
izvjeu gradskog konzula oznaen kao huius civitatis quaestor. Nakon
njegove smrti kao vjerovnici javili su se gradskom magistratu i osmanski
podanici Agy Ahmet iz Banjaluke i Agy Halil, a cijela epizoda svjedoi
o boravku u Zagrebu i bogatijih bosanskih trgovaca koji su drali vea skladita robe. Oni su u gradu boravili privremeno, kao strani trgovci, podvrg
nuti razliitim ogranienjima, bez prava dobivanja graanstva u skladu sa
zakljucima Hrvatskog sabora po kojima je na podruju kraljevina Hrvatske
i Slavonije doputena iskljuivo rimokatolika vjera.5
Od poetka 19. stoljea, usporedno s oblikovanjem krhkoga hrvatskoga graanskog drutva, postupno poputa tradicionalni protuosmanski i protuis
lamski naboj. No, prosvjetiteljska i romantiarska demonizacija Turaka i
islama vana je sastavnica preporodnog mentaliteta i prvih modernih hrvatskih kulturnih i politiko-nacionalnih koncepata, konglomerata ranog
nacionalizma, austroslavizma i kulturnog jugoslavizma. Njihov je simbol
u oima Bea politiki korektan kult Sigeta i Nikole ubia Zrinskog, a
kljuni pojmovi krst, polumjesec i turski zulum, uoblieni u Mauraniev
spjev Smrt Smail-age engia, umjetniki najreprezentativnije djelo hrvatskoga knjievnog romantizma. Nasuprot obuzetosti egzotikom Istoka, kao
jedne od glavnih osobina europskoga knjievnog romantizma, u hrvatskom
knjievnom romantizmu, posebice u tada prevladavajuoj tzv. hajdukoturskoj novelistici istie se protuosmanski i protuislamski diskurs te motiv odnosa kranske rtve prema svom vjekovnom tiraninu i zulumaru.6
Sa sasvim suprotnim gleditem na osmansko-islamsku problematiku od
svojih suvremenika u banskoj Hrvatskoj javio se Ante Starevi, utemeljitelj i ideolog Stranke prava. U javni ivot ulazi kao pristaa ilirizma i
njegovih postavki, a nakon sloma hrvatskog pokreta iz 1848. postaje zagovornikom ekskluzivnoga hrvatskog nacionalizma i protivnikom sveslavenskih i jugoslavenskih koncepcija koje su, meu ostalim, bile i snano
protuosmanski i protuislamski utemeljene. Starevi je jo na poetku svoga djelovanja 1857. u Zagrebu objavio afirmativni esej Muhamed, o vjerovjesniku islama i vjerozakonu koga se velik del nae po kervi i jeziku najistie bratje deri, a u ostalim spisima o kompleksu tzv. istonog pitanja,
demonizaciji islama i osmanske drave, suprotstavlja moralne i socijalne
5 Zlatko Herkov, Povijest zagrebake trgovine, Zagreb, 1987, str. 1416.
6 Dubravko Jeli, Hrvatski knjievni romantizam, Zagreb, 2002, str. 5556.
182
temelje islamskoga uenja te idealiziranu sliku bosanske muslimanske aristokracije i glavnih osmanskih drutvenih i politiko-pravnih ustanova.7
Ulaskom Bosne i Hercegovine u habsburki dravni sklop 1878. zapoinje
nova etapa u povijesti neprekinutoga migracijskoga gibanja u hrvatsko/bosansko-hercegovakom geopolitikom prostoru obiljeenog ciklikim demografskim potresima izazvanih viestoljetnim ratnim sukobima izmeu
kranske Venecije i Habsburkog carstva te islamske Osmanske drave. Migracije u predmodernom razdoblju imaju preteno konfesionalni znaaj jer
se krani u pravilu sele prema podrujima pod kranskom vlau, a muslimani iskljuivo prema podrujima pod islamskom vlau. Kretanje stanovnitva u tom geopolitikom prostoru poslije 1878. postupno gubi dotadanja
konfesionalna obiljeja, pa zapoinje i migracija bosansko-hercegovakih
muslimana prema Zagrebu i banskoj Hrvatskoj, gdje njihov boravak u austrougarskom razdoblju jo uvijek ima uglavnom privremeni znaaj.
Poslije 1878. i austro-ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine sve su
ei dodiri muslimanskih Bonjaka sa Zagrebom. U prvo vrijeme stalno
nastanjeni muslimani zanemariva su pojava, a veina pridolica ovdje je
boravila neko krae vrijeme, a zatim se vraala u Bosnu. Dolazili su mukarci bez obitelji, razliitih zvanja, u potrazi za poslom, a posebnu skupinu
inili su uenici i studenti koji su u gradu ostajali za vrijeme kolovanja, a
zatim se vraali kuama. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine mijenja se
i dotadanja praksa postupanja prema muslimanima umrlim na gradskom
podruju za vrijeme boravka u Zagrebu. Gradske vlasti doputaju i ukope
muslimana na novootvorenom mirogojskom groblju iako njegovim statutom nije bilo predvieno postojanje islamskog odjela. Prvi takav sluaj zabiljeen je 1883. kada je pokopan Osman Banjaluanin, kroja roen 1840.
u Bosanskom Novom, a njegov grob je postao zametkom muslimanskog
odjela gradskoga groblja Mirogoj.8
Gotovo u cijelom austro-ugarskom razdoblju muslimani u Zagrebu imaju
tek poloaj privremeno nastanjenih stranih bosansko-hercegovakih dravljana, jer je hrvatsko-slavonska Zemaljska vlada dobivanje gradske zaviajnosti, kao surogata dravljanstva, uvjetovala pripadnou jednoj od zako7 Z. Hasanbegovi, Ante Starevi o Poslaniku islama. Jedan zaboravljeni esej,
Hazard, br. 6/2002, str. 3338; Isti, Islam i bosanski muslimani u djelima Ante Starevia, Starevi. Znanstveni kolokvij o 180. obljetnici roenja, Zagreb,
2004, str. 5158.
8 Arhiv Medlisa Islamske zajednice Zagreb, (dalje: AMIZZ), Popis umrlih musli-
mana od 18831920. Najstariji sauvani muslimanski grob na Mirogoju je dva

metra visoki nadgrobni spomenik (nian) obitelji Ferhatovi iz Bosanske Kostajnice, podignut 1893. Pod njim je pokopan Salih Ferhatovi, po zanimanju mesar,
roen 1854.

183
nom priznatih vjera meu koje islam do 1916. nije uvrten. Takvo stajalite
proizlazilo je iz konfesionalnosti hrvatsko-slavonskoga pravnog sustava,
interpretacije Zakona o zaviajnim odnosima, te odluci presedanu iz 1897.
kojom je prvom muslimanu iz Bosne, stanovitom Osmanu Krupi, pomonom podvorniku u Ravnateljstvu pote i brzojava, odbijen zahtjev za primitak u zaviajnu vezu grada Zagreba. Po tom shvaanju, svaki ugarsko-hrvatski dravljanin, u duhu pravnog konfesionalizma, morao je pripadati jednoj
od zakonom priznatih vjera i to zbog konfesionalnog znaaja svih matica
i enidbenog prava te zbog obvezatne kolske poduke djece u vjeri, pa bi
se pripadnici zakonom nepriznatog islama u sluaju primitka u ugarsko
(hrvatsko-slavonsko) dravljanstvo nali u pravno neodrivom poloaju.9
Do 1918. najznaajnija muslimanska skupina u Zagrebu bili su studenti koji
zapoinju studirati na Zagrebakom sveuilitu poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade iz 1892. da se i svrenicima sarajevske erijatske
sudake kole dopusti upis na Pravni fakultet i polaganje dravnih ispita.
Prvi koji je iskoristio to pravo bio je Osman Nuri Hadi iz Mostara koji se
upisao na Zagrebako sveuilite 24. listopada 1893. kao prvi musliman
iz Bosne i Hercegovine.10 On se jo 1892, kao uenik sarajevske erijatske
sudake kole, javio zbirkom istonjakih aforizama u Supilovoj dubrovakoj Crvenoj Hrvatskoj, a 1893. objavljuje kratke prie i eseje u zagrebakoj
pravakoj Prosvjeti i reviji Dom i sviet. Supilo ga je kao svoga prijatelja preporuio profesoru Tadiji Smiiklasu s molbom da mu se odobri stipendija
za studij prava u Zagrebu jer je rije o vatrenom Hrvatu koji radi za nau
stvar izmegju muhamedanaca.11 U Zagrebu je zapoeo knjievnu suradnju
s Mostarcem Ivanom Milieviem pod zajednikim pseudonimom Osman-
Aziz. Osman Nuri Hadi u Zagrebu je 1894. u vlastitoj nakladi tiskao i
svoju polemiku raspravu Islam i kultura u kojoj je na popularan nain
pokuao hrvatskoj javnosti, posebice pristaama Stranke prava, razloiti temeljno uenje i kulturno znaenje islama. U raspravi je Hadi nastupio kao
sljedbenik Stranke prava, istiui srpsko postupanje prema islamu nakon
ustanaka za uspostavu Kneevine Srbije i opasnost za bosanske muslimane
ako se Bosna prikljui Srbiji. Nedeljkovia je, meu ostalim, pobijao i Starevievim navodima o islamu i muslimanima, pa je zapisao:
9 Hrvatski dravni arhiv (dalje: HDA), Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska
zemaljska vlada (dalje: KHSDZV), Odjel za bogotovlje i nastavu (dalje: OBN), sv.
VIII, 2523/1897; Dravni arhiv u Zagrebu, Zapisnik X. skuptine zastupstva Sl. i
kr. glav. Grada Zagreba odrane dne 2. listopada 1899, str. 56.
10 HDA, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu, Imenik izvanrednih slualaca kr.
Sveuilita Franje Josipa I. u Zagrebu (dalje: Imenik) kol. god. 1893/94. do

1895/96, knjig. br. 36.
11 Stjepan Matkovi, ista stranka prava. 18951903, Zagreb, 2001, str. 327.
184
Ali s vremenom, poto se je Osmanlija poeo povlaiti s Balkana

poela je medju nekim narodima ta mrnja na Islam jenjavati u
toliko, to se je poelo luiti vjera od narodnosti, od drave. Naroito se je opazilo to kod Hrvata, koji strogo lue vjeru od narodnosti, te se je kod njih nalo zrelih, umnih politiara, kao to
je veliki ovjek doktor Ante Starevi, koji je, kako emo vidjeti,
uzeo Islam u obranu, pa i samu tursku carevinu, ukoliko su na
nju nepravedno napadali i napadaju.12
Hadi je jo kao uenik mostarske medrese stupio u dodir s tamonjim
pravakim pristaama, a nakon dolaska na Zagrebako sveuilite djelatno
sudjeluje u radu Stranke prava i govori na stranakim skuptinama i sastancima. U listopadu 1895. godine, kao jedini musliman, sudjelovao je u
prosvjednom spaljivanju maarske zastave prigodom dolaska Franje Josipa
u Zagreb, pa je osuen na est mjeseci zatvora. Zbog te presude nastavio je
kolovanje u Beu, a na Zagrebako sveuilite ponovno se upisao u jesen
1897. godine13
Openito, boravak u Zagrebu prvih muslimana iz Bosne i Hercegovine,
krajem 19. i poetkom 20. stoljea, u knjievnom, kulturnom i politikom
smislu usko je povezan s Antom Stareviem i Strankom prava. Stareviev nacionalizam osloboen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno
oporbenjatvo, turkofilija i izrazita sklonost prema islamu, magnetski su
privlaili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni narataj,
zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina
europske modernosti. Starevi je osim studenata privlaio i druge muslimane koji su u to vrijeme povremeno dolazili u Zagreb, o emu svjedoi
Martin Lovrenevi, tada urednik pravakog glasila Hrvatska:
esto su dolazili muslimanski trgovci u Zagreb i tad bi rado polazili u posjete Anti Stareviu. Pisac ovih redaka naao se je koji
put u bivoj Narodnoj kavani na Jelaievu trgu s uglednim trgovcima muslimanima iz Cazina, Sanskog Mosta i drugih mjesta,
pa ih na njihovu naroitu elju vodio u Stareviev stan u Kukovievoj ulici. Tu su oni podulje najsrdanije razgovarali s njim i
upoznavali ga s odnoajima u okupiranoj Bosni.14
12 Osman Nuri-Hadi, Islam i kultura, Zagreb, 1894, 3. Hadi se u raspravi popri-
lino koristio Starevievim navodima, ali je ispustio sve u kojima se u negativnom kontekstu spominjala Austrija.
13 HDA, Imenik, knjig. br. 40.
14 Martin Lovrinevi, Rad i borba Ante Starevia, Dr. Ante Starevi. O 40.
obljetnici smrti, Split, 1992. [pretisak], str. 121.

185
Muslimanske veze s pravatvom nastavljene su i poslije Starevieve smrti, kada vodstvo stranke preuzima Josip Frank. On i njegova ista stranka
prava (od 1906.godine Starevieva hrvatska stranka prava), u meuvjerskim i kulturnim pitanjima dosljedno su slijedili izvorni pravaki liberalni
program, suprotstavljajui se vjerskom ekskluzivizmu, poistovjeivanju
vjere i narodnosti te politici utemeljenoj na konfesionalnim naelima. Zato su i akademski klubovi na Zagrebakom sveuilitu u kojima su djelovali muslimanski studenti iz Bosne i Hercegovine pripadali su Savezu
mladohrvatskih organizacija koji je bio povezan s Frankovom Strankom
prava, i bili su dio starevianskoga omladinskoga mladohrvatskog pokreta koji je uoi Prvoga svjetskog rata djelovao kao politiko-nacionalni i
kulturno-estetski antipod ideologiji jugoslavenskog nacionalizma i rasnog
mesijanizma.15 Prvi pravaki akademski klub koji je okupljao katolike i
muslimanske studente iz Bosne i Hercegovine osnovan je u Zagrebu 1906.
godine kao Klub Hrvata akademiara iz Herceg-Bosne Tvrtko. U svakoj
akademskoj godini lanovi Tvrtka bili su i muslimanski studenti, a u vodstvo Kluba 1913. godine izabrani su Sulejman Mujagi, Dafer Kulenovi
i Ibrahim Hadiomeragi. Iste godine na sveuilitu je utemeljen i Klub
Hrvata muslimana akademiara iz Herceg-Bosne na ijem elu je bio Salih
Balji, a odbornik Dafer Kulenovi.16 Balji je 1913. godine, nakon provedenih sveuilinih izbora, kao lan pravakoga Hrvatskoga akademskog
kluba Kumii, izabran za predsjednika Hrvatskoga akademskoga potpornog drutva koje je predstavljalo sve zagrebake studente pred sveuilinom upravom.17 Kada je u oujku 1914. godine umro Antun Gustav Mato,
jedan od simbola pravake Mlade Hrvatske, Salih Balji je govorio na njegovu pogrebu u ime sveukupne sveuiline mladei.18
Uoi donoenja Zakona o priznanju islamske vjere u Hrvatskom saboru,
banska Hrvatska ostala je posljednje pravno podruje u Austro-Ugarskoj
Monarhiji u kojem status islama nije bio zakonski ureen. Rjeavanje pravnog poloaja islama u Monarhiji zapoelo je jo 1882. godine kada su u
Bosni i Hercegovini, uz suglasnost Istanbula, imenovani reis-ul-ulema i
etverolani Ulema medlis kao vrhovno vjersko upravno tijelo, dok je pitanje bosanskohercegovake islamske vjersko-prosvjetne samouprave konano rijeeno 1909. godine donoenjem tatuta za autonomnu upravu
15 Opirnije o Mladohrvatskom pravakom pokretu, Mirjana Gross, Nacionalne
ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoi I. svjetskog rata, Historijski zbornik,

XXIXXII/19681969, str. 97102.
16 Hrvatska svijest, br. 2/1913, Hrvatska, 7. XI. 1913.
17 Mlada Hrvatska, br. 1/1914.
18 Hrvatska, 20. III. 1914.
186
islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova.19 Postupak zakonskog

priznanja islama u austrijskoj polovini Monarhije zapoeo je 1909. godine
nakon aneksije Bosne i Hercegovine, a konani tekst austrijskog Zakona
o priznanju islama prema hanefijskom obredu kao vjerskog drutva prihvaen je 25. travnja 1912. godine u Carevinskom vijeu.20 Ugarski Zakon
o priznanju islamske vjeroispovijesti usvojen je u parlamentu 14. sijenja
1916. godine, a stupio je na snagu 30. oujka iste godine.21 Neovisno o
hrvatskoj autonomiji u vjerskim poslovima, Zemaljska vlada u Zagrebu
pristupila je rjeavanju islamske vjerske problematike u dogovoru s ugarskom vladom istovremeno kada je ona rjeavana u Ugarskom saboru. Zato
je hrvatski nacrt Zakona predloen Hrvatskom saboru 6. oujka 1916. godine, iako jednoglasno pozdravljen, izazvao burnu politiku raspravu u kojoj
su sudjelovali iskljuivo pravaki zastupnici koji su u takvom postupku
vidjeli krenje hrvatske autonomije zajamene Nagodbom iz 1868. godine. Oni su optuili vladu da je izradi Zakona pristupila sa zakanjenjem
i neiskreno, ne iz vlastitih pobuda ve po napucima Bea i Budimpete.
Zastupnik Starevieve Stranke prava Marko Doen ustvrdio je kako bi to
pitanje davno bilo rijeeno da nije tudje politike i gospodstva u zemljama
hrvatskim. Donoenje zakona doveo je u vezu s muslimanima u Bosni i
Hercegovini, i istaknuo:
da naoj brai iz Bosne i Hercegovine bilo kako podjemo u susret,
rado prihvaamo i ovakovu osnovu zakona o priznanju islamske
vjeroispovijesti kako je predloena. Drimo, da takovim nainom
vrimo prema svojoj brai muslimanima jedan in bratske sno
ljivosti, vrsto se nadajui da e oni to znati htjeti uzvratiti kadgod se bude radilo i o vjerskim interesima onog dijela hrvatskog
naroda, koji pristaje uz katoliku i pravoslavnu vjeru.22
Bez obzira na izreene primjedbe Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, nakon dvodnevne rasprave, 7.
oujka 1916. godine jednoglasno je usvojen u Hrvatskom saboru, a stupio
je na snagu 27. travnja 1916. godine poslije kraljevske sankcije. Iako s ne-
19 tatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u
Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1909. O uspostavi islamske vjerske uprave u Bos

ni i Hercegovini poslije 1878, Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo,
1998, str. 364366.
20 Reichsgesetzblatt fr die im Reichsrate vertretenen Knigreiche und Lnder,
Jahrgang 1912, str. 875876.

21 Obzor, 15. I. 1916, Torvenyek Gyujtemenye, Budimpeta, 1916, str. 8384.
22 Stenografski zapisnici Sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, petogodita
19131918, sv. III, god. 1915. i 1916, Zagreb, 1916, str. 871875.

187
koliko restriktivnih odredbi, u osnovi je polazio od liberalnog naela o

jednakovrijednosti svih priznatih religija pred zakonom i njime je islam
uvrten meu zakonom priznate vjere. Muslimima, kako zakon naziva
muslimane, doputeno je u granicama zakona javno ispovijedati vjeru,
samostalno ureivati vjerske, nastavne i zakladne poslove i njima upravljati, ali bez utrba po pravo vrhovnog dravnog nadzora.23 Nauku, uredbama i obiajima islama priznata je pravna zatita kao i drugim zakonom
priznatim vjerama, koliko se ne kose s propisima zakona. Doputeno je
ureenje islamskih vjerskih poslova u vezi s islamskim vjerozakonskim
ustrojstvom u Bosni i Hercegovini kao i mogunost dovoenja islamskih
vjerskih slubenika iz Bosne i Hercegovine uz suglasnost Zemaljske vlade
u Zagrebu. Posebice je istaknuto pravo upravnih vlasti da izriu razliite
sankcije ako bi tijela islamske vjerske zajednice prekoraila svoj djelokrug
ili djelovala protuzakonito. Za brane odnose muslimana odreena je primjena odredbi Opega graanskog zakonika dok se posebnim zakonom
ne uredi enidbeno pravo. Voenje matica roenih, vjenanih i umrlih
muslimana preputeno je upravnim vlastima prema naelu mjesne nadlenosti, a provedba tih odredbi posebno je ureena banskom naredbom o
provedbi Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti od 3. svibnja 1916.
godine.24 Uvrtavanjem islama meu zakonom priznate konfesije konano
je omoguen primitak muslimana u zaviajnu (dravljansku) vezu banske
Hrvatske i time uklonjena glavna zapreka njihovu trajnom naseljavanju.
Na poetku Prvoga svjetskog rata na podruju banske Hrvatske naao se
veliki broj vojnika muslimana iz Bosne i Hercegovine unovaenih u razliite vojne postrojbe. Za njih je, jo prije zakonskog priznanja islama, 15.
oujka 1915. godine zapoelo s radom Carsko i kraljevsko islamsko vojno
duobrinitvo u Zagrebu (K. u K. Islamitische Militr-Seelsorge in Zagreb)
u sastavu zagrebakoga Vojnog zapovjednitva.25 To je bila prva posebno
za muslimane ustrojena ustanova u banskoj Hrvatskoj na ije elo je kao
23 Naziv musliman/muslimani za sljedbenike islama, do tada nepoznat i u jezi-
noj praksi bosansko-hercegovakih muslimana, od poetka 20. stoljea postupno ulazi u hrvatski standardni jezik. Od 19. stoljea koristio se, u skladu s
njemakom jezinom praksom, naziv muhamedanac/muhamedanci koji, kao
neprikladan i vjerski neutemeljen, uglavnom nije prihvaen meu bosansko-
hercegovakim muslimanima. Pravaki tisak i publikacije prvi odbacuju dotada
uobiajene nazive i prihvaaju one kojima se koriste sami muslimani. O tome,
-h- [M. Hadijahi], Zato musliman, a ne muhamedanac, Hrvatski narod, 21.
V. 1944. i Edhem Mulabdi, Zato musliman, a ne muhamedanac?, Hrvatski
narod, 4. VII. 1944.
24 Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, god.
1916, Zagreb, 1917, str. 150151. i 152159.

25 HDA, KHSDZV, OBN, sv. IX. 30/1916.
188
glavni duobrinik postavljen carski i kraljevski vojni imam Adem Kurbegovi. On je do kraja rata u Zagrebu, osim duobrinikih poslova, obavljao
i ostale imamske dunosti te vodio matice umrlih i poginulih muslimanskih vojnika i graana. Kurbegovi je, prema ovlatenju reis-ul-uleme u Sarajevu Demaludina auevia i uz doputenje Zemaljske vlade u Zagrebu,
17. prosinca 1916. godine zapoeo s predavanjima iz islamskog vjeronauka
u kolskoj zgradi na Katarininu trgu za etvoricu uenika.26
Godine 1916. godine za vojnog imama u karlovakoj 96. lovakoj pukovniji
imenovan je Ismet Mufti kao drugi islamski vojni duobrinik na podruju
banske Hrvatske. Mufti je roen 1886. godine u epu u Bosni i Hercegovini gdje je zavrio puku kolu, darul-mualim, rudiju, a zatim i niu
dravnu gimnaziju. Nakon to je 1913. godine zavrio sarajevsku erijatsku sudaku kolu, nekoliko mjeseci radio je kao vjebenik na Kotarskom
erijatskom sudu u Tuzli. U Zagreb je doao u jesen 1914. godine kada se
upisao na Pravni fakultet na kojem je do poetka 1916. godine odsluao
etiri semestra kada je unovaen za vojnog imama.27 Poslije boravka na talijanskom ratitu tijekom 1917. godine, Mufti je do kraja rata predavao
islamski vjeronauk petorici kadeta u karlovakoj Pjeakoj kadetskoj koli,
a u kolskoj godini 1918/19. godini kao vjerouitelj je predavao i islamski
vjeronauk osmorici muslimanskih uenika u zagrebakim kolama. U isto
vrijeme vodio je vjerske obrede za umrle vojnike i graane, obilazio muslimane po zagrebakim bolnicama, a nakon odlaska Kurbegovia s imamske
dunosti preuzeo je voenje matica umrlih muslimana, sve do 10. lipnja
1919. godine kada je otputen iz djelatne vojne slube. U Zagrebu je u to vrijeme ivjelo oko dvije stotine muslimana, a bili su to veinom gjaci, zatim
vojnici i nekoliko obrtnika. Ovaj broj iza oslobodjenja neprekidno raste.28
Islamski vjerski ivot u Zagrebu zapoeo se oblikovati izvan djelokruga
vojnog duobrinitva tek kada je Ministarstvo vjera u Beogradu zakljuilo
da bi iz vjersko-politikih obzira bilo potrebno da se () namjesti stalan
imam, pa je rjeenjem toga ministarstva 8. prosinca 1919. godine imenovan Ismet Mufti za prvoga privremenoga graanskog imama za podruje
Hrvatske i Slavonije sa sjeditem u Zagrebu. Kao privremeni imam podinjen je u vjerskim poslovima reis-ul-ulemi u Sarajevu Demaludinu aueviu koji mu je 25. prosinca 1919. godine odobrio obavljanje svih imamskih dunosti prema erijatsko-pravnim normama kao to su vjenavanje,
opremanje umrlih i dunost mualima-vjerouitelja za koju ga je u rujnu
1920. godine ovlastila i Zemaljska vlada u Zagrebu. Zatim je imenovan i
26 HDA, KHSDZV, OBN, sv. VI. 192/1918.
27 HDA, KHSDZV, OBN, sv. XIII. 1611/1914. i 530/1914, HDA, Imenik, knjig. br. 211.
28 HDA, Zbirka personalija, Dosje 8355, Ismet Mufti

189
za vjerouitelja u svim kolama u Hrvatskoj i Slavoniji, a kolska ravnateljstva pozvana su da zagrebakog imama na poetku svake godine izvje
uju o broju upisanih muslimanskih uenika.29 Nakon toga Muftia je, na
prijedlog Povjerenitva za prosvjetu i vjere Pokrajinske vlade u Zagrebu,
Ministarstvo vjera u Beogradu 21. veljae 1921. godine imenovalo stalnim
imamom, pa je u Zagrebu 24. oujka 1921. poloio uobiajenu inovniku
prisegu. Rjeenjem istog ministarstva od 18. studenoga 1922. ovlaten je
sklapati i mjeovite brakove izmeu muslimana i nemuslimanki, a jo 16.
oujka 1922. zagrebaki imamski ured podignut je na razinu muftijstva, a
imamu je dodijeljen naslov muftije.30
Zagrebaki Hrvat javnost je o tome izvijestio mjesec dana kasnije, uz objanjenje da muftija obnosi ast, koja odgovara npr. katolikom biskupu, pa
je time uinjena Zagrebu osobita panja, kojoj se radujemo, oekujui as
kad e zagrebaki muftija u zagrebakoj damiji vriti svoj vjerski poziv.31
Ova je odluka ponitena ve sljedee godine, sve do 19. rujna 1924. godine kada je ponovno uspostavljen muftijski ured, a imamu Muftiu vraen
naslov muftije. Ministarstvo vjera je 29. studenoga 1924. donijelo konanu
odluku po kojoj islamsko vjersko predstavnitvo u Zagrebu ne moe imati
razinu muftijstva uz obrazloenje da u Hrvatskoj i Slavoniji ne ivi vie od
2.000 muslimana iako ih je 1921. godine na tom podruju popisano 3.145,
od toga 474 u Zagrebu. Muftiu je 18. prosinca 1928. godine ipak vraen
muftijski naslov za osobu dok je njegov ured ostao na imamskoj razini.32
Zagrebaki imam nastupao je u javnosti kao muftija i poslije 1936. godine
kada je novim Ustavom Islamske vjerske zajednice konano ukinuta i viestoljetna ustanova muftijstva u Bosni i Hercegovini. Unato promjenama
slubenog poloaja zagrebakog imama, zagrebako graanstvo pratilo je
s naklonou njegov rad, a novinstvo je redovito izvjeivalo o vjerskom
ivotu zagrebakih muslimana i objavljivalo prigodne obavijesti i estitke
u povodu glavnih islamskih blagdana. Skuptina zagrebakoga gradskog
zastupstva imenovala je Muftia 14. listopada 1927. godine u Zdravstveni odbor, zajedno s katolikim, pravoslavnim i idovskim predstavnicima,
i time na simbolian nain uvrstila islam u krug tradicionalnih gradskih
29 AMIZZ, Povjerenitvo za prosvjetu i vjere u Hrvatskoj i Slavoniji, prijepis odlu-
ke br. 32.958/1920, bez oznake.

30 AMIZZ, Muftijski ured za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu (dalje MUHSZ),
108/1922. i 111/1922, Eugen Sladovi, enidbeno pravo, Zagreb, 1925, str. 97.
31 Hrvat, 21. IV. 1922.
32 HDA, Zbirka personalija, Dosje Ismet Mufti
190
konfesija.33 Na zagrebakoj radiopostaji 27. prosinca 1932. godine prvi put

je emitiran ezan [poziv na molitvu] koji je izgovorio Zahid Nali, slua
na Glazbenoj akademiji, a od 1939. do 1945. godine redovito su se uivo
prenosile razliite islamske vjerske sveanosti.34 U prosincu 1934. godine
i u Savskoj banovini, kao i u ostalim dijelovima zemlje gdje su ivjele znaajnije muslimanske skupine, za muslimane dravne slubenike uvedeno
je skraeno radno vrijeme za trajanja ramazanskog posta.35
Mufti je od dolaska u Zagreb imao poseban poloaj u cjelokupnom islamskom vjerskom ustroju u dravi. Njegov ured nekoliko je puta mijenjao
slubeni naziv od Imamskog ureda za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu,
Muftijskog ureda za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, Imamata za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, Imamata demata za Savsku banovinu (osim
sreza osjekoga) do Imamata demata Zagreb, to mu je i posljednji naziv
do 1945. godine. Imamski ured imao je prostornu nadlenost na podruju
Hrvatske i Slavonije, tj. od 1931. na podruju Savske banovine bez Osijeka
u kojem je postojalo posebno islamsko vjersko predstavnitvo. Odredbe
bosansko-hercegovakoga autonomnog tatuta iz 1909. godine, kojim je
ureen ustroj islamske vjersko-prosvjetne samouprave u Bosni i Hercegovini, nisu se protezale i na Hrvatsku i Slavoniju, pa zagrebaki imam prije
1930. godine nije imao poloaj samoupravnog (autonomnog) vjersko-prosvjetnog (vakufsko-mearifskog) slubenika podreenog vjerskim vlastima
u Sarajevu poput ostalih imama u Bosni i Hercegovini. Nadzor nad njim u
vjerskim stvarima, iako bez formalno-pravnog uporita, obavljao je reis-ul-
-ulema u Sarajevu i muftija u Banjoj Luci, a u upravnom pogledu podreen
je Ministarstvu vjera u Beogradu u poloaju dravnog inovnika s odgovarajuim berivima.
Mufti je prije 1929. godine, zbog svoga posebnog poloaja, dva puta pripremio zakonske nacrte o ureenju poloaja muslimana izvan Bosne i Hercegovine, ali koje vlasti nisu prihvatile. U rujnu 1923. godine sastavio je
Osnovu zakona o uredjenju odnosa pripadnika islamske vjeroispovesti u
Kraljevini S.H.S. kojom se razraivala ustavna odredba o primjeni erijatskog prava u muslimanskim obiteljskim i nasljedno-pravnim stvarima.36
U studenome 1927. godine pripremio je novi nacrt Zakona o poloaju muslimana u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u pokrajinama Vojvodina,
Srijem, Hrvatska, Slavonija, Slovenija, Dalmacija, Meimurje, Hrvatsko
33 DAZ, Zapisnik Skuptine gradskog zastupstva sl. i kralj. Gl. Grada Zagreba, odr-
ane 14. listopada 1927, 49.

34 Islamski svijet, br. 18/1932.
35 HDA, Savska banovina, Upravni odjel, 52880/1934.
36 AMIZZ, MUHSZ, 55/1923.

191
primorje, kojim se propisivala primjena bosansko-hercegovakog tatuta

u cijeloj dravi ili samo na podruju Hrvatske i Slavonije gdje bi se ustrojile islamske bogotovne opine koje bi ule u sastav novog Hrvatsko-slavonskog muftijstva sa sjeditem u Zagrebu. Prema tom nacrtu, zagrebakog muftiju postavljao bi kralj na prijedlog reis-ul-uleme u Sarajevu.37
Mufti je, iako bez ustrojene vjerske opine, ostalih ustanova, stabilnih prihoda, stalnoga bogotovnog prostora te s krhkom zajednicom u nastajanju,
sastavljenoj od egzistencijalno ugroenih novopridolica iz Bosne i Hercegovine, u prvim godinama svoga djelovanja uporno pokuavao postaviti
elementarne temelje islamskoga vjerskoga ivota u gradu. Nakon dolaska
u Zagreb bez uspjeha je nastojao od gradskih i pokrajinskih vlasti dobiti
prostorije za rad te je poetkom 1920. godine ured smjestio u Prilazu Gjure
Deelia 15, u unajmljenoj sobi u kojoj je i spavao. U skromnoj prostoriji
s krevetom, pisaim stolom, stolicom i trima foteljama primao je stranke
i odravao poduku iz vjeronauka za zagrebaku muslimansku mlade.38
Krajem dvadesetih godina preselio se u stan u Varavskoj ulici 2a gdje je
do 1935. godine obavljao sve uredske poslove, vjenavao, rjeavao brane sporove, primao slubene posjete, odravao vjeronaunu obuku.39 Na
poetku slube Muftieva glavna imamska obveza bila je voenje pogreba
umrlih muslimana iz Bosne i Hercegovine u Zagrebu, od vojnika u vojnikim posadama i bolesnika lijeenih u zagrebakim bolnicama, do zatvorenika u oblinjim zatvorima i kaznionicama.40 Vlasti su mu povjerile i skrb
za mirogojsko muslimansko ratniko groblje iz Prvoga svjetskoga rata na
kojem je od 1915. do 1920. godine bilo pokopano 149 muslimanskih vojnika iz razliitih austro-ugarskih postrojbi koji su od posljedica ranjavanja
ili zbog bolesti umrli u zagrebakim bolnicama. Groblje je zbog nemara s
vremenom propalo jer za odravanje grobova nije bio osiguran novac.41
Dodiri zagrebakog imama i muftije s meusobno nepovezanim lanovima
zajednice u poetku su bili slabi i u stvarnosti su se svodili na povremene
zajednike molitve u vrijeme glavnih islamskih blagdana, neredovitu vjersku pouku mladei i enidbe muslimana, u pravilu s inovjernim supru
37 AMIZZ, Imamski ured za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu (dalje: IUHSZ), 73/1927,
218/1927. i 25/1928.
39 AMIZZ, Dematski medlis u Zagrebu (dalje: DMZ), Zapisnici sjednica De-
matskog medlisa u Zagrebu (dalje: Zapisnici), 15. XII. 1941.

40 AMIZZ, IUHSZ, 8/1921. Imenini popis ukopanih vojnika umrlih za vrijeme
rata na muslimanskom vojno-grobnom odelenju sredinjeg groblja [Mirogoj], i

20/1922.
192
gama, koji se s imamom poslije vjenanja uglavnom vie nisu susretali.

Tako je prvi zajedniki bajramski namaz [molitva] u Zagrebu odran tek u
svibnju 1922. godine u jednoj od dvorana drutva Kolo, a promatrali su je
iz radoznalosti i brojni nemuslimanski graani.42 Od tada su zajednike
molitve odravane tek povremeno na mjestima poput trgovina, gostionica,
vojarni i razliitih drutvenih prostorija, pa se 1933. godine jedan zagrebaki musliman poalio:
alosno je, a gotovo i sramota, da jo nijedanput do sada nijesmo uspjeli da u jednim te istim prostorijama kroz dva Ramazana
klanjamo teravih namaz, pa ta vie niti dva Bajrama, nego se
kao nomadi svakog Bajrama ili Ramazana moramo skitati i traiti
lokale za obavljanje islamskih vjerskih obreda, koji su u veini
sluajeva preskupi, i rijetko odgovaraju namijenjenoj svrsi.43
Usporedno s graanskim vjerskim ivotom u povojima, u zagrebakim vojnikim posadama i poslije 1918. godine djelovalo je duobrinitvo za muslimanske novake iz cijele drave. Slubu zagrebakih vojnih imama do
1941. godine vrili su: Muharem Hasanbegovi, Abdulah Muhasilovi, Halil Imamovi, Alija Kapidi i Omer Ahmi, koji je nastavio duobriniku
slubu i poslije 1941. godine u postrojbama Hrvatskog domobranstva.44
Vojni imami predvodili su vjerske obrede za vojnike muslimane u vojarni
35. pukovnije Zrinjski, a povremeno su sudjelovali i u graanskim vjerskim sveanostima i drutvenom ivotu zagrebakih muslimana.45
Prilike u zagrebakoj muslimanskoj zajednici zapoinju se znaajnije mijenjati tek poetkom tridesetih godina. Velika gospodarska kriza utjecala je
na pojaano iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine prema Zagrebu.
Osim mukaraca useljavaju se i ene te cijele obitelji, a broj muslimana u
Zagrebu se u deset godina, od 1921. do 1931. godine, utrostruio. Novim
Ustavom Islamske vjerske zajednice iz svibnja 1930. godine provedena je
unifikacija islamske vjerske uprave i odreeno je da svi muslimani Kraljevine Jugoslavije ine jednu samostalnu Islamsku versku zajednicu na
elu s Reis-ul-ulemom kao vrhovnim verskim stareinom, pa se u njezinu
sklopu prvi put nalo i islamsko vjersko predstavnitvo u Zagrebu.46 Zagrebaki imam prestao je biti dravni inovnik i postao je samoupravni,
42 Hrvat, 29. V. 1922.

43 Islamski svijet, 17. II. 1933.
44 AMIZZ, Imamat demata Zagreb (dalje: IDZ), 462/1938.
45 Jutarnji list, 28. I. 1933.
46 Muhamed Salki, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001, str. 93.

193
vjersko-prosvjetni (vakufsko-mearifski) slubenik Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji.

Potaknut stalnim porastom broja muslimana i eljom da se konano pristupi osnutku zagrebake islamske vjerske opine koja bi se skrbila o razvitku
vjerskog, ali i drutvenog ivota, on je jo uoi provedbe novog Ustava isticao vjerskim vlastima u Sarajevu svoj poseban poloaj u odnosu na ostale
imame, s obzirom na prostornu nadlenost i ope okolnosti. Nakon to ga je
sarajevski Ulema medlis krajem 1933. godine imenovao za obinoga dematskog imama poput ostalih imama u bosanskim opinskim sreditima,
Mufti je vjerskim vlastima u Sarajevu objanjavao da se Zagreb ne moe
mjeriti posve istom mjerom kao drugi demati u Bosni i Hercegovini. Traio je i donoenje posebnih izbornih pravila i odgovarajueg prorauna za
svoj ured kako bi mogao ispuniti dunosti, kao i zadravanje do tada steenih prava, ukljuujui i naslov muftije. Imenovanje naslovom dematskog
imama nazvao je povredom svojih steenih prava na unapreenje i mirovinu kao dotadanjega stalnoga dravnog inovnika, ali i moralnog prava
na naslov muftije.47 Neovisno o njegovim zahtjevima, Ustav je i u Zagrebu
proveden kao i u ostatku drave, pa su 16. rujna 1934. godine odrani prvi
izbori za Dematski medlis kao najnie upravno tijelo Islamske vjerske
zajednice. Zagrebaki muslimani, koje je do tada predstavljao iskljuivo
imam, dobili su prvi put svoje predstavniko tijelo, vjersku opinu, podreenu Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Banjoj Luci, a koja
je trebala postaviti vjersko-prosvjetni ivot na nove temelje.
Ustroj islamskoga vjerskog ivota, prema obrascu uobiajenom u Bosni i
Hercegovini, okonan je 1936. godine kada u Zagrebu zapoinje s radom
dravni Kotarski erijatski sud nadlean za muslimanske obiteljske, enidbene i nasljedno-pravne stvari u skladu s ustavom propisanom primjenom
erijatskog prava. U vezi s primjenom erijatskoga branog i nasljednog
prava je i poetak nastave erijatskog prava na Zagrebakom sveuilitu
1940. godine, ali i pojava meuvjerskih sporova na kojima se temeljila graansko-pravna primjena meusobno suprotstavljenih odredbi konfesio
nalnih prava.48
Jaanje i snaan rast zagrebake muslimanske zajednice poslije 1935. godine vremenski su se podudarali s politikim razvitkom u Kraljevini Jugoslaviji koji je krajem kolovoza 1939. godine doveo do uspostave Banovine Hrvatske. Ulaskom u njezin sastav i nekoliko bosansko-hercegovakih
47 AMIZ, IDZ, 42/1934.
48 Glasnik IVZ, br. 1/1936; Slubene novine Kraljevine Jugoslavije, br. 174XXXIX,
30. VI. 1935; Fikret Kari, erijatski sudovi u Jugoslaviji19181941, Sarajevo,

1986, str. 3349, 6670.
194
kotareva znaajno je povean broj muslimana ime je poraslo i znaenje

zagrebakog imama u sklopu bosanske muslimanske politike Banovine
Hrvatske ije su se konture poele nazirati. Zagrebaki dnevnici Obzor i
Hrvatski dnevnik, neslubeno glasilo HSS-a, jo prije uspostave Banovine
Hrvatske, s politikom tendencijom obnavljaju raniju praksu frankovakog Hrvatskog prava i zapoinju objavljivati Bajramske priloge u kojima
su lancima o kulturnoj, socijalnoj i politiko-nacionalnoj problematici
bosansko-hercegovakih muslimana suraivali muslimanski autori iz Bos
ne i Hercegovine.49 S druge strane, zanimanje za zagrebake muslimane
postupno je jaalo i u muslimanskim politikim i vjerskim krugovima u Sarajevu koji su nastojali onemoguiti prenoenje upravno-politike podjele
Bosne i Hercegovine i na ustroj Islamske vjerske zajednice.
Veze zagrebakog muftije i muslimanske zajednice u Zagrebu sa sredinjim
vjerskim vlastima u Sarajevu bile su od poetka slabe i nerazvijene. Iako
njima formalno podreeno, zagrebako islamsko vjersko predstavnitvo u
stvarnosti je i poslije 1934. godine djelovalo kao svojevrsni corpus separatum u cjelokupnoj upravi Islamske vjerske zajednice. Zato se poetkom
1940. godine pojavila se i zamisao o osnutku tzv. Glavnog imamata Banovine Hrvatske sa sjeditem u Zagrebu koji je trebao postati vrhovno vjersko
tijelo za sve muslimanske vjerske slubenike i ustanove na njezinu podruju ukljuujui i bosansko-hercegovake kotareve poput Mostara i Travnika
koji bi time izgubili vezu sa Sarajevom i u vjerskom pogledu. Zagovornici
oblikovanja zagrebakoga islamskog sredita za sve muslimane u Banovini
Hrvatskoj bili su muslimani bliski politici HSS-a, a o tome su raspravljale
i islamske vjerske vlasti u Sarajevu.50 U travnju 1940. godine ban Ivan ubai imenovao je, uz suglasnost Vladka Maeka, openito neupuenog u
islamsku vjersku problematiku, Hasiba Muradbegovia, dotadanjeg suca
Okrunog suda u Banjoj Luci, za banskog savjetnika u Odjelu za pravosue
Banovine Hrvatske.51 Muradbegovi je time preuzeo dunost svojevrsnog
savjetnika za muslimanske poslove koji je trebao nadzirati i usmjeravati
proces preuzimanja nadlenosti Banovine Hrvatske i u erijatsko-pravnim
stvarima te pitanjima ustroja Islamske vjerske zajednice. O tome je i pisao
u publikacijama pod nadzorom HSS-a, a poetkom 1941. godine objavio
je u glavnom stranakom glasilu Seljaki dom prikaz povijesnog razvitka
islamskih vjerskih ustanova u Hrvatskoj i Slavoniji kao obavijest hrvatskim seljacima katolike vjere o bosansko-hercegovakim muslimanima,
brai po krvi i jeziku, a kako bi saznali da je nakon sporazuma izmeu
49 Hrvatski dnevnik, 12. XI. 1939. i 8. I. 1941.
50 Muslimanska svijest, 14. III. 1940.
51 Hrvatski dnevnik, 10. IV. 1940.

195
Hrvata i Srba ojaala znatno mala hrvatska [zagrebaka] islamska vjerska

obina i postala po svojoj brojanoj snazi trea vjeroizpovijest u banovini
Hrvatskoj.52
Ova dalekosena promjena upravno-politikih i opih drutvenih prilika
koja je izravno zadirala i u islamsku vjersku problematiku, te proturjene
obavijesti o stvarnom poloaju muslimana u Zagrebu i Banovini Hrvatskoj
naveli su islamsku vjersku upravu u Sarajevu da prvi put u povijesti u Zagreb uputi u nadzor svoga izaslanika. U svibnju 1940. godine u slubeni posjet zagrebakim muslimanima doao je Muhamed Panda, lan sarajevskog
Ulema medlisa i prosvjetni nadzornik muslimanskih ustanova, koji je trebao utvrditi stvarno stanje muslimana, izvriti pripreme za slubeni posjet
reis-ul-uleme Banovini Hrvatskoj, te dati smjernice za poboljanje vjerske
obuke zagrebake muslimanske mladei.53 Zbog toga je, osim zagrebakog
muftije, posjetio i predstavnike banske vlasti koji su mu, uz ostalo, zajamili
kako u novim kolskim udbenicima u Banovini Hrvatskoj nee biti sadraja koji bi vrijeali vjerske osjeaje muslimana. Poslije njegove intervencije
Ismet Mufti postavljen je za lana Prosvjetnog savjeta Banovine Hrvatske,
najvie kolsko-prosvjetne ustanove banske vlasti, u svojstvu nadzornika
islamskih vjerskih sadraja u banovinskom prosvjetno-kolskom sustavu.54
Uz to, odobren je i zahtjev da se uenici niih medresa u Bosni i Hercegovini, uoi poetka nove kolske godine, mogu upisati u uiteljske kole u
Banovini Hrvatskoj, uz iste uvjete kao i uenici gimnazija.55
Banske vlasti bile su iznimno zainteresirane za dolazak u Zagreb vrhovnoga islamskog poglavara reis-ul-uleme Fehima Spahe kako bi mu iskazale
poast i time pokazale da uvaavaju politike i vjerske probitke bosanskohercegovakih muslimana. Spaho je boravio u Zagrebu od 24. do 27. lipnja
1940. godine, a na zagrebakom kolodvoru prireen mu je slubeni doek
u kojem su sudjelovali osim zagrebakih muslimana i predstavnici banskih
i gradskih vlasti, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i velikog broja
kulturno-prosvjetnih drutava. Dok je divizijska glazba Hrvatske graanske zatite svirala koranicu, zagrebaki muftija Ismet Mufti odrao je
na peronu pozdravni govor u kojem je pohvalio mudrost naih dravnika
koji su zemlju potedjeli rata, koji je u to vrijeme ve bjesnio Europom.
Pohvalio je i mudru politiku voe hrvatskog naroda Vladka Maeka kojom je zapoela izgradnja slobodne domovine Hrvatske, a time i cijele
52 Hasib Muradbegovi, Islamska vjerska zajednica u Hrvatskoj, Seljaki dom, 27.
II. 1941.
53 AMIZ, IDZ, 496/1940.
54 Muslimanska svijest, 29. V. 1940.
55 Hrvatski dnevnik, 31. VIII. 1940, Glasnik IVZ, br. 10/1940.
196
Jugoslavije u novom duhu, a u emu sudjeluju i muslimani u Banovini

Hrvatskoj u kojoj uivaju potpunu ravnopravnost u svakom pogledu tako
da na vjerski i kulturni ivot nije nikada i niim bio smetan, nego naprotiv podupiran. ta vie braa Hrvati katolike vjere aktivno uestvuju u
naim kulturnim manifestacijama i pomau nas koliko god je to mogue.
Mufti je govor upuen reis-ul-ulemi zavrio rijeima: () molim Svevinjeg Allaha da blagoslovi Vau linost, ovaj na dragi grad i cijeli na hrvatski narod.56 Spaho mu je zahvalio i okupljenima poruio: Meni je i otprije bilo poznato da moji vjernici u Zagrebu i obnovljenoj Hrvatskoj ive i
da e ivjeti tako da mogu slobodno razvijati svoj kulturni i vjerski ivot.57
Zatim je ispraen kroz kolodvorsku ekaonicu u paliru Graanske zatite
HSS-a, a od kolodvora do hotela Esplanade, gdje je smjeten i na koji je
izvjeena zelena zastava Islamske vjerske zajednice, u paliru studentske
omladine i gradjanstva.58 U audijenciju su ga primili Vladko Maek, ban
Ivan ubai, gradonaelnik Mate Starevi, zagrebaki nadbiskup Alojzije
Stepinac i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Albert
Bazala, a obiao je i sve muslimanske ustanove i drutva u Zagrebu.59
U biti, posjetom reis-ul-uleme okonano je poetno razdoblje muslimanske nazonosti u Zagrebu obiljeeno postupnim oblikovanjem i jaanjem
zajednice i njezinih ustanova. Stoga je zagrebaki muftija mogao 3. travnja
1941. godine, na posljednjoj sjednici Dematskog medlisa uoi sloma Kraljevine Jugoslavije, zadovoljno istaknuti kako muslimani u Zagrebu napreduju, djeca u vjerskoj pouci ne zaostaju za onom u Bosni i Hercegovini,
a vjerski prirez pokriva sve potrebe zajednice.60
56 AMIZZ, DMZ, Zapisnik, 22. VI. 1940, Muslimanska svijest, 29. VI. 1940.
57 Jugoslavenska pota, 25. VI. 1940.
58 AMIZZ, DMZ, Zapisnik, 22. VI. 1940, Program boravka Preuzvienog reis-ul-
uleme u Zagrebu
59 Hrvatski dnevnik, 28, 29. i 30. VI. 1940.
60 AMIZZ, DMZ, Zapisnik, 3. IV. 1941.
197
Mihovil Dabo
Austrijska Pula izmeu kozmopolitizma

i suprotstavljenih nacionalnih pokreta
Pula do izbora za glavnu ratnu luku Habsburke Monarhije
Odlukom austrijskih vlasti da Pulu uine glavnom ratnom lukom Monarhije i u nju premjeste arsenal iz Venecije, dokonano je viestoljetno ivotarenje zaputenog primorskog gradia. Likovna i pisana svjedoanstva kroz
itavo novovjekovlje opisuju nesklad izmeu sjajne prolosti, ovjekovjeene posvuda vidljivim ostacima antike, i neprivlane svakodnevice, oblikovane iseljavanjem, bolestima i nemarom. Sve do sredine devetnaestog
stoljea, nerijetka su razdoblja u kojima je mortalitet osjetno nadmaivao
natalitet, a viekratno je naseljavanje novog stanovnitva u razdoblju mletake uprave iskljuivim razlogom to grad nije u potpunosti naputen.
Pula postaje ratna luka

Izmeu 1815. i 1848, odnosno u desetljeima nakon Bekog kongresa kojim
je dokonano dugo razdoblje nesigurnosti, uzrokovano Napoleonovim irenjem tekovina Francuske revolucije diljem Starog kontinenta, pomorska je
snaga Austrijske Monarhije koncentrirana u Veneciji. Nestankom Mletake
Republike i zauzimanjem njenih teritorija, Austrija je zagospodarila najveim dijelom jadranskih obala. Ipak, u prvoj polovici devetnaestog stoljea Monarhija nije izvrila nikakve radikalne promjene u ustroju vlastite
mornarice, oslanjajui se uglavnom na mletako nasljee (Balota, 2005;
2634). Niz graanskih revolucija 1848. godine, koje su na talijanskom tlu
poprimile oblik borbe za nacionalnu emancipaciju i ujedinjenje u vlastitu
dravu, podigao je plimu protuaustrijskog raspoloenja i u Veneciji, u kojoj
je privremena revolucionarna vlada preuzela nadzor nad lukom, arsenalom i dijelom ratne mornarice. Iako revolucionarna gibanja ni u gradu na
lagunama nisu bila duga vijeka, spomenuti su dogaaji uzrokovali odluku
bekog dvora da mornariko sjedite izmjesti iz Venecije na sigurnije podruje (Bertoa, 2005; 90).
Uloga Pule u zamiljenom razvoju austrijske ratne mornarice rasla je postupno: jo sredinom tridesetih godina devetnaestog stoljea izraeni su
detaljni graevinski i financijski nacrti o gradnji pomonog arsenala, jer
je uloga Venecije u to doba jo neupitna, a radovi su doista i zapoeli 1846.
godine. Planovi su znatno proireni 1850, kad je Pula prepoznata kao najprikladnije mjesto za eljenu novu ratnu luku i arsenal s brodogradilitem
198
(Isto; 91). Kad je carica Elizabeta, koncem 1856, u nazonosti Franje Josipa
I, poloila kamen temeljac brodogradilita, taj in nije imao samo simboliko znaenje: iako su radovi zapoeti ranije, u prvoj je polovici pedesetih godina postojala nimalo zanemariva opozicija koja se suprotstavljala
izboru Pule, favorizirajui transku luku. Naklonost cara i njegova brata,
Ferdinanda Maksimilijana, zapovjednika Ratne mornarice od 1854. godine,
novoj je pulskoj luci osigurala prednost pred razvijenijim konkurentom.
Konano, Pula je mornariku infrastrukturu i ustanove u potpunosti preuzela tek nakon to je nekadanja glavna ratna luka, Venecija, 1866. pripala
Italiji (Perovi, 2006; 86).
Urbanistiki razvoj Pule kao ratne luke

Pozornost poklonjena Puli u austrijskim planovima doskora se odrazila i
u naglom razvoju grada. iroka graevinska aktivnost pokrenula je trgovaki i drutveni ivot (Pola, 1886; 65). Iako je intenzivna preobrazba dotadanjeg zaputenog naselja u moderan srednjoeuropski grad obuhvatila
razdoblje od sredine XIX. stoljea do 1914. godine (Mandi, 2010; 276),
prijelaz u novo doba nije bio trenutan: primarni je cilj bio izgraditi ratnu
luku, arsenal za izgradnju i opskrbu ratnih brodova i sustav fortifikacija
kojima bi luka bila zatiena s mora i kopna. Na navedeno se nadovezivala izgradnja vojarni, stanova i raznih institucija, neophodnih za opstanak
ratne flote, a tek su potom na red dolazile raznorodne potrebe rastueg
stanovnitva, kao zdravstvo, kolstvo ili kultura (Perovi, 2006; 79). Nagli
vojni razvoj i uznapredovalo doseljavanje novog puanstva stoga su tek s
odmakom praeni razvojem gradske infrastrukture. Blatnjave i nepoploane ulice bile su pulskom realnou jo ezdesetih godina, a do iskorjenjivanja malarije tijekom istog desetljea, nova ratna luka nije mogla postati
privlanim odreditem (Dobri, 2003b). Austrijski pomorski oficir Maximilian von Rottauscher u svom opisu Pule kakvu je zatekao 1861. godine
nije imao lijepih rijei: grad je bio slabo povezan s unutranjou Austrije,
tonije jedina je veza bio parobrod to je dva puta tjedno dolazio iz Trsta,
nepoploanim ulicama gacali su seljaci i njihova magarad, a na nedostatak kanalizacije neugodno je podsjeao obiaj bacanja otpada kroz prozor
(Wiggermann, 2004; 2021).
Ve je koncem ezdesetih godina talijanski povjesniar Tomaso Luciani
itatelju mogao ponuditi znatno privlaniju sliku Pule, obogaene kolama na njemakom i talijanskom jeziku, potanskim i telegrafskim uredom,
muzejom, kazalitem i javnim etalitima s drvoredima. Dodaju li se tome
trgovine ispunjene svakovrsnom robom, hoteli, gostionice, pivnice, kavane napredak je oit (Luciani, 1876; 17). O nastavku razvoja vojnog i civilnog dijela Pule svjedoe brojne fotografije s prijelaza stoljea, kao i do
MIHOVIL DABO: AUSTRIJSKA PULA IZMEU KOZMOPOLITIZMA I SUPROTSTAVLJENIH

NACIONALNIH POKRETA
199
XXI. stoljea ouvani, premda mahom oronuli, dijelovi grada. Osnovne su

se konture polustoljetnog razvoja oitovale kroz irenje grada na prostrano
podruje izvan dotrajalih gradskih zidina, koje su kao bespotrebna prepreka doskora uklonjene. Oblikovanje komunalne infrastrukture i saniranje
nezdravih podruja do konca je austrougarskog razdoblja kasnilo za galopirajuim razvojem, ali uspjesi u poboljavanju ivotnih prilika su neporecivi (Krizmani, 2010; 144).
Ipak, ne treba zaboraviti kako je nova uloga namijenjena gradu, taj neporecivi uzrok naglom bujanju urbanog tkiva, ujedno ponekad postavljala
nemale zapreke njegovu nesmetanom razvoju. Pojas zabrane gradnje oko
vojnih graevina doprinio je neobinoj ratrkanosti gradskog organizma
(Isto, 144). Takoer, Pula je u gospodarskom smislu potpuno ovisila o carskoj i kraljevskoj mornarici, nemajui spomena vrijedne industrije van
mornarikog arsenala (Bertoa, 2005; 103).
Stara i nova Pula

Novi urbani razvoj zarana je odreen trima koncepcijama, do danas vidljivima na mapama grada. Izgradnja novih stambenih objekata i pratee
infrastrukture za mornarike asnike i kvalificirane arsenalske radnike,
pripremljena detaljnim planovima i projektima, neskriveno je povezana s
poloajem Arsenala, odnosno s njegovom prvotnom shemom (Krizmani,
2010; 146). Iako se ona kroz desetljea mijenjala, koncepcija je zadrana,
a graevine i prometni sustav novonastalih gradskih etvrti pravilnim su
rasterom odraavale vojniki duh i disciplinu (Isto; 156). S druge strane,
gradska uprava kao osnovne je odrednice u irenju grada izvan povijesnog
opsega preuzela stoljetne cestovne pravce i preivjele linije antikog agera
te spomenutu zabranu gradnje oko vojnih objekata. Doda li se tome nepostojanje sveobuhvatne urbanistike sheme i preputanje inicijative graevinskom poduzetnitvu koje se ee vodilo ekonomskim no estetskim
razlozima ili uklapanjem novogradnji u skladnu sliku razvijajueg grada,
ne zauuje to etvrti nastale pod nadlenou lokalnih vlasti ponekad
odlikuje urbanistiki nered (Isto; 160).
Povijesna jezgra grada dijelom je ouvala nekadanji izgled, ali uz neizbjeno prilagoavanje novim prilikama. Uklonjene gradske zidine doskora su
dijelom zamijenjene novim zidom, bitno drugaije namjene. Dok je nekadanji bedem sluio zatiti grada, novi je zid, duine gotovo dva kilometra,
zakrivao novonastali Arsenal i vojnu luku (Duda, 2000; 105106). Najstariji dio grada nije bio vidljiv ni na dijelu obale namijenjenom trgovakoj
luci, do kojeg nisu dopirale nove zidine, jer je ondje vremenom podignut
niz reprezentativnih, modernih zdanja.
200
Arsenalski zid nije bio jedino to je razdvajalo stari i novi, austrijski dio
grada. Dok su se prema zapadu novi gradski dijelovi nastavljali na povijesnu jezgru, do austrijske se Pule moralo proi dugim bulevarom, ukraenim ravnomjerno zasaenim drveem, ali istovremeno nalik klancu, omeenom spomenutim zidom i djelomino otklesanim breuljkom. tovie,
poetak je ovog etalita due vremena bio zatvoren metalnom kapijom
(Yriarte, 1999; 45). Konano, ni nazivi ulica nisu bili usklaeni, odraavajui tako suprotstavljena shvaanja o identitetu grada: gradska se uprava
pri imenovanju ulica veinom usredotoila na imena imanentna rimskoj i
mletakoj povijesti, bliska talijanskom nacionalnom svjetonazoru. Uoljiv
kontrast pruale su ulice nazvane prema eljama zapovjednitva Mornarice, uglavnom imenovane prema osobama i dogaajima iz novije austrijske
prolosti, k tome jo i s dvojezinim, odnosno njemakim i talijanskim natpisima (Zuccoli, 1970; 437).
Namjernik to bi doputovao u Pulu na jednom od ranije spomenutih parobroda transkog Lloyda, ve je sedamdesetih godina devetnaestog stoljea
mogao, dok je brod uplovljavao u luku, promatrati znatno drugaiju panoramu od stoljeima neizmijenjene: golemi arsenali nalaze se na desnoj
strani, zgrade ministarstva mornarice u sredini a velianstvena arena na
lijevoj strani (Yriarte, 1999; 3738). Raznorodne su sastavnice grada mogle zaintrigirati zainteresiranog putnika: ouvani rimski spomenici, pod
mletakom dominacijom oblikovan stari dio grada, reprezentativna oitovanja industrijskog duha modernog vremena (Isto; 38).
Svjedoanstva o novom karakteru vieslojnog grada iznimno su zanimljivo
tivo. Uzdiui jedan i istodobno se kritiki osvrui na drugi dio grada,
ona su prvenstveno potvrda shvaanja, upravo tih godina uoblienog u
poznatu frazu, kako ljepota lei u oku promatraa. Citirani francuski putopisac, Charles Yriarte, podcrtao je talijanski bouquet starog dijela grada,
dok ga se znatno manje dojmila dosada to je izbijala iz istoe i urednosti
novih, vojnih etvrti (Isto; 45). Njemu usuprot, nepoznati sastavlja monografije Pola: seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, u kojoj se zrcali shvatljiva ali nerealna namjera austrijskih vlasti da budui razvoj Pule
podine irim, opeaustrijskim potrebama, izbjegao je armu stare jezgre,
vidjevi u njoj tek splet nezdravih, siromanih kueraka to su oskudijevali
svjetlom i zrakom. Zgroen njihovim strmim, mranim, drvenim stepenitima, niskim prostorijama i, iznad svega, ogavnim smradom starosti, nije
se libio zakljuiti kako ove zgrade ni priblino ne ispunjavaju suvremene
graevinske ni zdravstvene zahtjeve te predstavljaju prepreku sanaciji i
uljepavanju grada. Ne elei osporiti ljepotu jedne od povijesno znaajnih zgrada, komunalne palae, nije propustio primijetiti kako u Monarhiji
teko da postoji grad, po znaenju blizak Puli, u kojem bi u tako uskom

NACIONALNIH POKRETA
201
prostoru bili sabijeni inovnici gradske i opinske uprave. U omalenu su

zgradu zgurani kotarsko poglavarstvo, kotarski sud, opinski slubenici i
straarnica redarstva, u izrazitom kontrastu spram nedaleke monumentalne zgrade zapovjednitva Mornarice (Pola, 1886; 38). Hermann Bahr je pak,
kreui iz Trsta na svoje Dalmatinsko putovanje (Bahr, 1991), ostao imun
na sve mlae od antike: kraj impozantne Arene i ostalih rimskih ostataka,
cijeli taj neisti uti grad izgleda kao da je samo naslikan (Isto; 30).
Drutvo
Struktura stanovnitva i neprekidne migracije
Postupno prerastanje Pule u moderan srednjoeuropski grad odraavalo se
i u rastu privlanosti neko zaputenog primorskog mjestaca novom stanovnitvu. Loi zdravstveni uvjeti, izrazito oskudna urbana infrastruktura,
openita neprivlanost novog okruenja raznoliki su razlozi zbog kojih
e u Puli tek od druge polovice ezdesetih godina devetnaestog stoljea zapoeti naglo poveavanje broja stalno naseljenih itelja, neovisno je li rije
o itavim obiteljima ili pojedincima. Naime, u prethodnom razdoblju nova
ratna luka svakog je mjeseca opskrbljivana novom smjenom kvalificiranih
radnika, nesklonih trajnom preseljenju (Bertoa, 2005; 95).
Rast je stanovnitva, uzimajui u obzir itavo razdoblje od 1850. do 1914.
godine, vjerojatno nadmaivao i najsmjelije pretpostavke austrijskih vlasti:
prvim graevinskim radovima na prostoru budueg Arsenala moglo je svjedoiti tek neto vie od tisuu stanovnika, a respektabilno utrostruenje do
1857. (Duda, 2000; 105) samo je navijestilo uspon u narednim desetljeima. Oko 1880. Pula ima preko 25 tisua itelja, zbroje li se civili i vojska
(Popolazione, 1881; XIII), a 1910. njihov se broj popeo na gotovo ezdeset,
odnosno sedamdeset tisua, pribroje li se okolna sela koja su ulazila u granice porezne opine (Nozione, 1912; 12).
Prvih desetljea pulskog razvoja, stanovnitvo je ponajvie pritjecalo iz same Markgrofovije Istre (Pola, 1886; 65), a njihov je udio u narastajuem
puanstvu i kasnije ostao visok. Osim toga, nezanemariv je dio doseljenika
dolazio iz Trsta, Gorike i Dalmacije, kao i iz sjevernog dijela Kraljevine
Italije, odnosno Istri bliskih krajeva te se moe pretpostaviti kako je razdoblje njihove prilagodbe novom zaviaju bilo razmjerno krae nego kod
onih koji su u Pulu prispjeli iz udaljenijih pokrajina Austro-ugarske ili ak
drugih europskih zemalja.
Ve je spomenuto kako je prometna povezanost Pule s ostatkom Pokrajine,
ali i ostatkom Monarhije, pratila razvoj grada i narastajue potrebe. Uz sve
bolju parobrodarsku povezanost i eljezniku prugu koja je nakon 1876.
202
nemalo olakavala i ubrzavala komunikaciju, jedno je znatno jednostavnije prometalo utjecalo na osebujnu sastavnicu pulskih migracija: neiscrpan
izvor nekvalificirane radne snage, manualnih brodogradilinih radnika, bila su okolna sela Puljtine. To se seosko stanovnitvo u prvome razdoblju
uope, a ni kasnije u potpunosti, nije nastanjivalo u Puli. inei specifinu
drutvenu skupinu jednodnevnih migranata (Bertoa, 2005; 95), na neki
su nain bili razapeti izmeu nove poslovne sredine, koja je jamila stabilan mjeseni prihod te openito veu sigurnost egzistencije nego li tradicionalni seoski nain privreivanja, i rodnih sela u koja su se predveer
vraali. Njihov svakodnevni put prema Arsenalu, podloan vremenskim
prilikama i upitnoj kvaliteti prometnica, uvelike je olakan poveanom dostupnou novih ili polovnih bicikala (Horvat Ki, 2002; 187).
Vrijedi spomenuti kako se dio oblinjeg seoskog stanovnitva vremenom
stao naseljavati u gradu ili podizati vlastite, skromne kuice, udruene u
nova prigradska naselja, okruene omanjim komadom zemlje, obraivanje kojega je nesumnjivo doprinosilo popravljanju obiteljskog standarda
(Balota, 2005; 61), ali je istovremeno prenosilo, fiziki i mentalno, dio seo
ske sredine koju su novi graani netom napustili. Oni, pak, radnici koji su nastavili svakodnevno putovati, neizbjeno su doprinosili ubrzanoj
modernizaciji sela, rastaui ustaljene, stoljetne strukture. Konano, sve
vea okrenutost seoske poljoprivredne proizvodnje narastajuim gradskim
potrebama takoer je mnogostruko doprinosila preobrazbi junoistarskog
ruralnog kraja (Bertoa, 2003; 181).
Drutveni slojevi i uvjeti ivota

Prostorno irenje grada bilo je najuoljivijim pokazateljem ubrzanog porasta stanovnitva, ali topografske su promjene odraavale i novonastale, nikako jednoobrazne, uvjete koji su oblikovali pulsku drutvenu svakodnevicu. Na prijelazu osmoga u deveto desetljee devetnaestog stoljea, vei dio
stanovnitva ivi u prosjeno etverolanim obiteljima, ali nemali je broj
i samaca. Naime, radnitvo to je doseljavalo u Pulu, privueno mogunou zaposlenja, esto nije pronalazilo stalan posao, a time ni siguran izvor
prihoda. Ne elei riskirati, sa sobom nisu dovodili svoje obitelji, zbog ega
su u novoj sredini, barem statistiki, funkcionirali kao samci (Popolazione, 1881; XVI). Osim njih, samatvo je prevladavalo i u novim etvrtima u
kojima su popisivani pripadnici andarmerije, strojarski naunici i novaci
mornarikih postrojbi (Isto; XVIII). Srednja je dob stanovnitva bila vrlo
niska. Prosjeni je stanovnik Pule 1881. imao 26 godina, dok je po prilici
treina itelja bila mlaa od 14 godina (Dobri, 2003a; 33), to svakako
valja uzeti u obzir pri tvrdnji kako je u isto vrijeme oko 44% puanstva

NACIONALNIH POKRETA
203
radno aktivno, jer ukazuje kako udio neaktivnog stanovnitva bitno opada,
izuzmu li se djeca (Popolazione, 1881; XXI).
Gradske su etvrti, kako proizlazi iz dosad izloenog, bile oblikovane prema drutvenom poloaju onih kojisu ih nastavali. Sukladno, i uvjeti su
ivota bili nejednaki te su u brzo razvijajuem gradu neizbjeno supostojali dotrajalost i suvremenost, siromatvo i zavidan standard. Spominjani
novi kvartovi, oplemenjeni u jednakoj mjeri primjerenom infrastrukturom
kao i zelenilom ili irokim prometnicama, predstavljali su svijetli primjer
napretka, ali rast dijelova onodobne Pule namijenjenih radnitvu nije bio
popraen shodnom regulacijom bujajue urbanizacije. Ondje se higijenski i
sanitarni uvjeti nisu mogli mjeriti s kvalitetom ivota u bogatijim etvrtima
(Dukovski, 2010; 176). Ilustrativan primjer prua dio grada na breuljku
sv. Martina kraj Arene, zbog brojnosti hrvatskog ivlja nazvan Croazia. Siromanu su, neistu etvrt ispunjavale skromne stambene zgrade namijenjene radnitvu, a nedostatak kanalizacijskog sustava neprikladno se nastojalo nadomjestiti izgradnjom nekvalitetnih septikih jama. Predvianja
iznesena u monografiji iz 1886. (Pola, 1886; 60) pokazala su se ispravnima
ve nekoliko godina kasnije. Naime, drevni izvor pitke vode (poznat kao
Karolina ili Nimfej), koja i inae nakon jaih kia nije bila iskoristiva zbog
mijeanja sa zemljom (Isto, 59), napajao se upravo podzemnim vodama
to su tekle pod gusto naseljenim radnikim predjelom grada. Propusnost
septikih jama uzrokovala je zagaenje izvora i epidemije trbunog tifusa s
velikim brojem oboljelih (Rudeli, 2005; 804).
Stanarina je, usprkos skromnim ivotnim uvjetima, odraavala kapitalistike drutvene odnose, odnosno ovisila je o stalnoj potranji: stanodavci su za esto neadekvatne stambene prostore traili do treine prosjene
radnike plae (Dukovski, 2010; 176). K tome, skromni su prihodi natjerali
velik broj radnikih obitelji da ionako skuen stan podjele s kakvim neoenjenim podstanarom, koji bi spavao u kuhinji ili dnevnoj sobi. Nedokaziva
je, ali nikako i nevjerojatna, tvrdnja kako je takva navada, makar povremeno, ostavljala posljedice u moralnom smislu (Pola, 1886; 78).
Drutveni odnosi i dodiri

Staro i novo stanovnitvo, trajno nastanjeni i privremeni itelji, doseljenici
iz susjednih sela i najudaljenijih austrijskih pokrajina, pripadnici plemstva
i seljaki sinovi, visokokolovani kadrovi i nepismeni nadniari iz godine u godinu sve brojnije puanstvo doista je svojom heterogenou bilo lako prispodobivo malom Babilonu (Dobri, 2003a; 56). Ipak, svakodnevni
se ivot, jednako poslovni ili drutveni, temeljio na komunikaciji kojom
je dominirao talijanski jezik. Dok je njemaki bio rezerviran za pripadnike
mornarice i vojske, poloaj je hrvatskog jezika u gradu bio jednak kao i u
204
itavoj pokrajini. Ogranien na privatnu sferu, na uporabu u obiteljskom

krugu i siromanijim gradskim etvrtima, u javnom ivotu nije imao ulogu
razmjernu broju stanovnika hrvatskih korijena.
Vladajui krugovi u Puli i Istri, nositelji nacionalno iskljuive politike koja
se temeljila na isticanju ekskluzivno talijanskog karaktera poluotoka, gorljivo su se suprotstavljali nastojanjima hrvatskih i slovenskih politikih
pregalaca koji su teili za openitom, a time i jezinom, jednakopravnou.
Tvrdnje o talijanskoj kulturi kao superiornijoj i predodreenoj za irenje
modernizacijskih tekovina meu amorfnom slavenskom masom u istarskom zaleu, uporite su nalazile u vjekovnoj podjeli na romanske gradie
i uglavnom slavenska sela. Graanska i talijanska kultura smatrane su sinonimima, a prelazak meu gradsko stanovnitvo i prihvaanje talijanskog
jezika kao uporabnog esto je u kratkom roku dovodio do talijanizacije i
zanemarivanja tradicionalnih seoskih vrijednosti, olienih upravo u slavenskom jeziku.
Opisani proces neizostavna je prizma kroz koju se moraju promatrati rezultati austrijskih popisa stanovnitva, suvie esto interpretirani bez zadrke u publicistikim i historiografskim radovima. Uporabni jezik (Lingua
duso, Umgangsprache) popisivanog stanovnitva pogreno je metonimijski zamjenjivati materinskim, a jo je vea pogreka smatrati ga metaforom
nacionalne pripadnosti. Rasprostranjenost talijanskog jezika u Puli bila je
velika i njime se vjerojatno sluilo vie od 40% stanovnika (Bertoa, 2005;
109), ali navedena injenica svjedoi iskljuivo o njegovoj prestinoj ulozi sve do konca devetnaestog stoljea. Osim toga, spomenuta kategorija
ne prua uvid u zasigurno rairenu dvojezinost o kojoj, meu ostalim,
svjedoi pojava hrvatskih novina na talijanskom jeziku Il Diritto Croato
(u Puli od 1888. do 1894) te hrvatsko-talijansko-njemakog lista Omnibus
(od 1904. do 1912) (Dobri, 2003a; 34). I govornici njemakog jezika, iako
veinom pripadnici povlatenog sloja stanovnitva, nisu se mogli othrvati
uenju specifinog talijanskog narjeja koje se upotrebljavalo u Puli (Arambain, 1996; 217). Moda u upravo iznesenom treba traiti korisnu dopunu
dvama, inae podudarnim, opisima Puljanki to su o podnevu hitale prema
vratima brodogradilita, nosei ruak svojim muevima, brai i sinovima,
radnicima u Arsenalu. Iako je znatieljni Franjo Horvat Ki, pratei uurbanu kolonu, zabiljeio kako je njeno ishodite u dijelu grada gdje stanuje
gotovo iskljuivo na svijet (Horvat Ki, 2002; 160), Paula von Preradovi
prisjeala se kako su te iste ene, hodajui u grupicama, razgovarale glas
no i veoma brzo talijanski (Arambain, 1996; 195).
Austrijska je knjievnica i unuka poznatoga hrvatskog pjesnika istom prigodom svjedoila i karakteristinom susretu, zapravo mimoilaenju, pripadnic dvaju supostojeih drutvenih skupina. Cesta uza zid Arsenala,

NACIONALNIH POKRETA
205
kojom su urile radnike supruge, ujedno je sluila kao etalite dobrostojeim gospoama, njihovoj djeci i dadiljama. Do odreene su mjere i etaice i supruge Arsenalaca pripadale istom, najbrojnijem dijelu stanovnitva:
onom koji je ovisio o vojnom proraunu (Dobri, 2003b; 40). Dokolica jednih i uurbanost drugih ipak su svojevrsno svjedoanstvo o ustaljenim, ali
razliitim ritmovima zasebnih slojeva pulskog stanovnitva.
Drutvene razlike bile su neizbjene od najranije dobi. Kasniji poznati austrijski knjievnik Franz Karl Ginzkey moda je i nehotice ostavio svjedoanstvo o njima, opisujui vlastito djetinjstvo u Puli. Na suprotnoj strani
istine koja se prostirala oko kue u kojoj je ivio, nalazile su se skromne
radnike nastambe. Djeci Arsenalaca to su u njima obitavali, livada je, kao
i malenom Franzu, predstavljala idealno igralite, zgodimice pretvarano u
poprite nimalo bezazlenog nabacivanja kamenjem na austrijskog djearca
koji je od njih odudarao odjeom, jezikom i odgojem. Nakon bezuspjenih
pokuaja pariranja napadaima, mladac se povlaio u osamu svoje sobe
i posveivao itanju (Arambain, 1996; 218). Ginzkey je, vjerojatno, opis
okraja s radnikim potomstvom dokonao slikom maliana uronjenog u
literaturu kako bi istaknuo svoju djetinju strast prema knjigama, ali navedeni fragment zorno ukazuje na neizbjenu razliku u ivotnim uvjetima.
Iako su u igri na cesti ili livadi djeca bila jednostavno djecom, dodue neka
poeljana i uredna, a druga musava i odrpana, okviri djetinjstva bili su
odreeni drutvenom pripadnou njihovih obitelji. Ginzkeyeva vlastita
soba, k tome ispunjena knjigama, brojnoj pulskoj djeci predstavljala je nedostian luksuz. Oskudno obrazovani, ivjeli su tiskajui se u skromnim
staniima sa svojim obiteljima i zasigurno meu njima valja traiti one
derane na koje je, kao na nezanemariv problem, ukazivano jo sredinom
osamdesetih godina devetnaestog stoljea. U djeacima bez nadzora koji
su se povlaili po gradskim ulicama, igrali za sitan novac i dodijavali pro
laznicima ometajui promet, neznani je autor vidio skoranju prijetnju
gradskoj sigurnosti, im se dokona omladina pretvori u odrasle dangube.
Nije teko zakljuiti to se impliciralo proirujui upozorenje na odrastanje
besposlenih djevojica, u drugom smislu, naravno (Pola, 1886; 63).
Koje desetljee kasnije, u godinama pred Prvi svjetski rat, Pula je mnogim
karakteristikama dosegla standard srednjoeuropskih gradova pa ne treba
sumnjati kako je pulsiranju urbane svakodnevice pridonosio i neizbjeni
polusvijet, to je barem djelomice potjecao od nekadanjih malenih uliara.
Dok se etao starogradskom jezgrom jedne ljetne subotnje veeri, tek koji
tjedan prije izbijanja rata, namjernik nije mogao izbjei osebujni ugoaj to
ga je stvaralo aroliko mnotvo u potrazi za zabavom:
Ovdje tamburice, ondje harmonika, a iza umazanih zavjesa na
prozorima otvorenim izviruju sumnjiva i sumnjiava enska lica.
206
I kamogo zaviri u veini je vojnik i mornar carski. Vojnik, ena;

vojnik, dvije ene; dva vojnika, jedna ena i kakav-go pljes
nivi kut ima svoje bure, na buretu lojana svijea, a oko bureta se
mota ovjek, koji toi i ljudi, koji piju (Horvat Ki, 2002; 152).
Navedeni odlomak ukazuje na sveprisutnost pripadnika vojske i mornarice, odnosno modrih odora, koja je toliko nervirala Jamesa Joycea za njegova kratkotrajnog boravka u pomorskom Sibiru poetkom dvadesetog
stoljea (Arambain, 1996; 424).
Dio stanovnitva kojem zbog drutvenog poloaja nije dolikovala, a vjerojatno ni odgovarala, opisana razbibriga sitnog graanstva i obine vojske,
zabavu i oputanje je traio u kavanama i drutvenim domovima. Austrijski su se asnici tijekom prvih dvaju desetljea razvoja nove ratne luke morali zadovoljiti skromnim mogunostima druenja i razmjene informacija,
ali izgradnja Mornarikog kasina (Marine-Kasino) podvukla je simbolinu
crtu pod poetno razdoblje izgradnje Pule (Hbelt, 1987; 725). Izgraen izmeu 1870. i 1872. na poticaj ondanjeg zapovjednika Mornarice, Wilhelma von Tegetthoffa, i pod pokroviteljstvom cara Franje Josipa I, Kasino
je u potpunosti ispunio inicijatorovu zamisao poboljavanja neprijatnih
drutvenih odnosa u Puli (Dobri, 2003b; 40), postajui ubrzo sredinjim
susretitem asnika i slubenika Mornarice i vojske. Broj lanova istoimenog drutva (Marinekasinoverein) neprekidno se poveavao pa je nakon
etrdesetak godina pretijesna prvotna zgrada morala biti zamijenjena novom, sauvanom do danas (Isto; 41).
Austrijski asnici, navikli na mitteleuropske standarde drutvenog ivota,
u Kasinu su, uz restoran, plesnu dvoranu i knjinicu, dobili i suvremenu
kavanu, prvu u Puli, redovito opskrbljivanu novinama na vie jezika. Kako
je mornariko sastajalite bilo namijenjeno vojsci, stasalo pulsko civilno
graanstvo sastajalo se u kavanama u starom gradu ili na obali. Popularnost ovih okupljalita rasla je s porastom stanovnitva te ih je 1891. ve
bilo 14. Neke od njih prvenstveno su bile odreene drutvenim poloajem
gostiju te se, primjerice, kavana kraj trnice reklamirala kao sastajalite
trgovakog stalea, dok je u drugima prevladavao nacionalno-politiki
naboj (Isto; 42).
Pulski drutveni razvoj, ima li potrebe naglaavati, nije dosegnuo razinu najveih austrougarskih i europskih gradova, ali je nesumnjivo pratio suvremene tokove. Poetkom dvadesetog stoljea, neko blatnjavim prometnicama
jurio je tramvaj, graani eljni informacija mogli su ih potraiti u nekoliko
dnevnih ili tjednih tiskovina, a oni u potrazi za zabavom mogli su se razonoditi u kinodvoranama, kazalitu ili koturaljkalitu, dok su putnici mogli
pronai prikladan smjetaj u nekom od hotela. Napredak u poboljavanju

NACIONALNIH POKRETA
207
vodovodne i kanalizacijske mree, kvalitetne potanske i prometne komunikacije ezdesetogodinji napredak grada bio je u svakom pogledu izuzetan.
Nacionalne i politike podjele

Nezaustavljivi rast Pule utjecao je na jaanje elja pojedinih skupina stanovnitva da steknu, odnosno ouvaju dominantni poloaj u upravljanju
gradom ili se barem politiki i nacionalno emancipiraju. Definiranje triju osnovnih grupa itelja graana, asnika i mornarikih slubenika te
radnitva pomae u oslikavanju pulske politike arene, ali nacionalna i
stranaka mobilizacija poivala je na znatno kompleksnijem temelju.
Osjeaj kako gradskom stanovnitvu tek predstoji srastanje u jedinstveno drutveno tkivo, drugim rijeima da graanstvo i vojni ili mornariki
slubenici ive gotovo u potpunosti odijeljeno jedni od drugih, izraen
sredinom osamdesetih godina devetnaestog stoljea (Pola, 1886; 66), nije prevladan do konca austrijskog razdoblja upravljanja Pulom. Dodiri su,
naravno, postojali. Bili su, tovie, neizbjeni, a ivot je uvjetovao svakodnevne poslovne i drutvene kontakte. Drava je, kroz raznolike potrebe ratne mornarice, bila daleko najvei poslodavac i mnogi su pulski privatnici
svoju egzistenciju mogli zahvaliti postojanju ratne luke. Poslovni su i drutveni odnosi ne jednom ojaavani i enidbenim vezama. Ipak, postojanje
dva grada u jednom (Wiggermann, 2003) bilo je lako uoljivo, a oitovalo
se ponajprije u politikim sukobima.
Kako je spomenuto, civilna vlast u gradu bila je u rukama talijanske nacio
nalno-liberalne stranke koja je upravljala i Markgrofovijom Istrom preko
Zemaljske vlade i sabora. Lokalnu je politiku talijansko graanstvo oblikovalo sukladno pokrajinskim odnosima, dakle zamjenjujui iredentistiki
idealizam uklapanjem, u razdoblju nakon vike bitke (1866), u okvire austrijskog parlamentarnog sustava koji im je omoguavao dominaciju nad
netalijanskim stanovnitvom provincije, brojnijim ali nedovoljno osvijetenim. Do sukoba s predstavnicima Monarhije na razini Austrijskog
primorja bio je to transki Namjesnik, a u Puli vodee osobe iz vojnih
i mornarikih krugova dolazilo je iskljuivo kad bi njihov dominantni
poloaj bio na neki nain ugroen (Wiggermann, 2004; 190363). Borba za
ouvanjem prevlasti bila je neizbjeno zaogrnuta u plat ouvanja navodnog iskljuivo talijanskog karaktera Pokrajine. Talijanska historiografija iz
prve polovice dvadesetog stoljea nekritiki je, tumaei politike i nacionalne odnose u Istri, preuzela navedene floskule (Benussi, 2002) te je dugogodinja neometana vlast talijanskog graanstva nad Istrom prikazivana
kao grevita borba za nacionalnu opstojnost.
208
Pulski stranaki ivot takoer je bio obiljeen kompromisom izmeu nastojanja predstavnika imunoga talijanskog graanstva da gradom upravljaju jednako autonomno kao i Pokrajinom te suprotne tenje vojnog i
mornarikog vrha za stjecanjem to veeg udjela u lokalnoj upravi. Ostavimo li po strani radnitvo, koje se na prijelazu stoljea takoer poinje
s uspjehom politiki organizirati, stranaka su suprotstavljanja dodatno
zakomplicirana jaanjem hrvatskog politikog pokreta u Puli. Sve do devedesetih godina devetnaestog stoljea, Hrvatsko-slovenska narodna stranka
nije uspijevala proiriti svoje djelovanje u Puli. Dugotrajni je proces irenja
nacionalne svijesti meu istarskim Hrvatima na najvee prepreke nailazio
u krajevima pod veim utjecajem talijanskog graanstva. Ako se tom utjecaju teko moglo izbjei u zaleu zapadnoistarskih gradia, moe se pretpostaviti koliko je bio prisutan u najveem istarskom gradu. Viegodinji
samoprijegorni rad Matka Laginje, koji se 1891. nastanjuje u Puli, rezultirao je oitim jaanjem nacionalne mobilizacije meu hrvatskim iteljima,
a osim u periodinim izbornim aktivnostima, ogledao se i u pojedinim
sastavnicama drutvenog ivota, podlonima grupiranju prema politikom
i nacionalnom opredjeljenju.
Zagovornik nadnacionalnog, kozmopolitskog proimanja stanovnitva
Pule, dakle procesa to su ga, nikako bez vlastitog interesa, prieljkivali
predstavnici austrijskih vladajuih krugova, sredinom osamdesetih godina
devetnaestog stoljea udio se to su vlasti u Puli zadrale politiki pravac svojstven ostalim istarskim gradiima, odnosno pokrajinski partikularizam, premda svoj razvoj mogu zahvaliti carskoj i kraljevskoj Mornarici
(Pola, 1886; 87). Iako se predvien rast broja i uloge raznolikih drutava
u iduih tridesetak godina ostvario, oekivanje kako e kroz njih doi do
zbliavanja i stvaranja jedinstvenog graanstva pokazalo se neutemeljenim optimizmom. Ranije spominjani Mornariki kasino ostao je rezerviran
za pripadnike Mornarice, a odanost opedravnim idealima, imanentna
pripadnicima vojske, u oima talijanskog graanstva poprimala je oblik
perfidnog austrijakantstva (Lauro-Aiello, 1931; 68). To se graanstvo
okupljalo u vlastitim drutvima i kavanama, izdavalo i italo vlastite tiskovine i s jednakim nepovjerenjem gledalo na predstavnike mornarice kao
i na hrvatsko sitno graanstvo u nastanku. Ovo posljednje, k nacionalnoj
je svijesti privlaeno razgranatim djelovanjem pod Laginjinim vodstvom
kroz Istarsku posujilnicu, Drubu sv. irila i Metoda, Hrvatski sokol i itaonicu (Bertoa, 2005; 110). Navedene su institucije od 1907. smjetene
pod zajednikim krovom novoizgraenog Narodnog doma u sreditu grada
(Dobri, 2003a; 78) ije simboliko znaenje nije promaklo kolovoama
poratnog faistikog divljanja tijekom kojega je spaljen (1920). Najvanije
mobilizatorsko sredstvo hrvatsko-slovenskog politikog pokreta, Naa slo-

NACIONALNIH POKRETA
209
ga, iz Trsta je premjetena u Pulu 1899, to takoer na svoj nain svjedoi

o porastu uloge junoistarskog grada u oima nositelja hrvatske nacionalne
mobilizacije u Istri.
Zakljuak
Kompleksnu je sliku svakodnevice austrijske Pule, naravno, nemogue u
potpunosti doarati, neovisno o opsegu teksta. Grad se, pred oima svojih
stanovnika, danomice mijenjao, izgraivao, prilagoavao novim okolnostima i potrebama. Drutveni slojevi popunjavani su novim doseljenicima
koji su se uglavnom prilagoavali zateenom stanju, ali su ga neosporno i
mijenjali. Na prethodnim stranicama, oslanjajui se na postojee povijesne
studije, skicirane su osnovne odrednice razvoja Pule kao glavne ratne luke,
ali ovo osebujno razdoblje gradskog razvoja, dokonano propau Monarhije, jo nije historiografski obraeno na zadovoljavajui nain. Dok je velika panja poklonjena razvoju ratne mornarice i brodograevne industrije, a
urbanistiki je razvoj takoer opisan u vie kvalitetnih radova, izuavanje
drutvene povijesti Pule i Puljtine nije suvie odmaklo od starijih povjes
niarskih prinosa i kompiliranja podataka iz memoarske literature. Ostaje
stoga nada kako e budua sustavna istraivanja doprinijeti stvaranju potpunije slike o nekadanjoj, kozmopolitskoj Puli.
210
Literatura
Arambain, Tatjana (1996). Koliki su te voljeli, moja Pulo, Zagreb: Nakladni
zavod Matice hrvatske.
Bahr, Herman (1991). Dalmatinsko putovanje, Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
Balota, Mate (2005). Puna je Pula, Pula: Amfora press.
Benussi, Bernardo (2002). Povijest Pule u svijetlu municipalnih ustanova
do 1918. godine, Pula: Zaviajna naklada akan Juri.
Bertoa, Miroslav (2003). Trbuh Pule potkraj XIX. stoljea, Istra, Jadran,
Sredozemlje: feljtoni, elzeviri, kolumne, Zagreb: Durieux.
Bertoa, Miroslav (2005). Usponi i sutoni, Pula: tri tisuljea mita i stvarnosti, Pula: C.A.S.H.
Dobri, Bruno (2003a). Kultura itanja i nacionalni pokreti: italaka drutva i knjinice u Puli u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljea,
Pula: C.A.S.H.
Dobri, Bruno (2003b). Stare pulske kavane, Hrvatska revija, god. (3), br.
4, Zagreb: Matica hrvatska.
Duda, Igor (2000). Elementi kozmopolitizma u Puli izmeu 1850. i 1918.
godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 3233, Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.
Dukovski, Darko (2010). Poeci suvremenoga gradskog ivota Puljana na
prijelomu stoljea s posebnim osvrtom na arsenalote (18901910),
u: Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli, Zbornik radova s meunarodnog skupa prigodom 150. obljetnice osnutka C. kr. pomorskog
arsenala, Pula: Drutvo za prouavanje prolosti C. i kr. mornarice
Viribus unitis.
Dukovski, Darko (2011). Povijest Pule: deterministiki kaos i jahai apokalipse, Pula: Istarski ogranak drutva hrvatskih knjievnika.
Hbelt, Lothar, (1987). Die Marine, Die Habsburgermonarchie 18481918,
sv. V, Die Bewaffnete Macht, Wien: Verlag der Oesterreichischen Akademie der Wissenschafften.
Horvat Ki, Franjo (2002). Istarski puti, Zagreb: Dom i svijet.
Krizmani, Attilio (2010). Utjecaj smjetaja Arsenala na prostorni razvitak Pule, u: Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli, Zbornik
radova s meunarodnog skupa prigodom 150. obljetnice osnutka C.
kr. pomorskog arsenala, Pula: Drutvo za prouavanje prolosti C. i kr.
mornarice Viribus unitis.

NACIONALNIH POKRETA
211
Lauro-Aiello, Giuseppe (1931). Pola: monografia storica, Trieste: Associazione Nazionale Mutilati ed Invalidi di Guerra, Sezione provinciale
di Pola.
Luciani, Tomaso (1876). Pola, Notizie storiche di Pola, Pore: Tipografia di
Gaetano Coana.
Mandi, Davor, (2010). Utjecaj razvoja brodogradilita Uljanik na demografsku sliku Pule od 1856. do 2001. godine, u: Stotinu i pedeset
godina brodogradnje u Puli. Zbornik radova s meunarodnog skupa
prigodom 150. obljetnice osnutka C. kr. pomorskog arsenala, Pula:
Drutvo za prouavanje prolosti C. i kr. mornarice Viribus unitis.
Raffael, V., urednik (1912). Nozioni di geografia e storia della Cit di Pola.
Cenni sui luoghi vicini, Dignano compresa., Pola: Tipografia moderna
Silvio Volpi.
Perovi, Branko (2006). Luka Pula austrougarskog doba (Odsjaj grada u
zaljevu 18501918), u: Iz povijesti pulske luke, zbornik radova, Pula:
Luka uprava.
Pola, seine Vergangenheit,gegenwart und Zukunft. Eine Studie, (1886).
Wien, Carl Gerolds Sohn.
La popolazione di Pola nel 1880: Resoconto desunto dal censimento generale della popolazione secondo lo stato del 31 dicembre 1880, (1881)
Pula Rovinj: Bontempo e C.
Rudeli, Ivan, (2005). Tifus, trbuni, Istarska enciklopedija, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
Wiggermann, Frank (2003), Due citt in una. Pola, le sue istituzioni e
lI.R. Marina da guerra nei decenni precedenti la Prima guerra mondiale, Atti, sv. XXXIII, Rovinj: Centro di ricerche storiche.
Wiggermann, Frank (2004). K.u.K. Kriegsmarine und Politik. Ein Beitrag
der italienischen Nationalbewegung in Istrien, Wien: Verlag der ster
reichischen Akademie der Wissenschafften.
Zuccoli, Sergio (1970). Pola dellaltro ieri: Il quartiere di S. Policarpo,
LArena di Pola, god (26), br. 28, Gorizia, Libero Comune di Pola in
esilio
Yriarte, Charles (1999). Istra &Dalmacija: putopis, Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
213
Helena Miljevi Pavi
Viestruki identiteti hrvatskih pomoraca

na zavjetnim slikama u Svetitu
Majke Boje Trsatske
Povijesni okvir
U 19. je stoljeu Rijeka iz beznaajnog provincijskog municipija izrasla u
vodee pomorsko sredite na hrvatskoj obali Jadrana. U to je vrijeme vjete, predane i odane primorske mornare na svome brodu nastojao zaposliti
svaki brodovlasnik, jednako kao to je svojoj floti elio pridruiti, po ljepoti, izdrljivosti i manevarskim sposobnostima, nadaleko poznate brodice
izgraene na kvarnerskim navozima. Velike promjene koje je ovo stoljee
donijelo u gospodarstvu odrazit e se i na odnose u drutvu. Sloj bogatih
brodovlasnika, pomorskih kapetana i asnika, zauzet e poloaj na drutvenoj ljestvici do tada rezerviran iskljuivo za plemie. U elji da pokau
svoj novosteeni status naruiti e izradu vlastitog portreta, portreta svoje
obitelji i dakako broda, a suoeni s pogibelji na irokim morskim prostranstvima zavjetovat e se Majci Bojoj Trsatskoj i njenom svetitu pokloniti
zavjetnu sliku, poznatu kao ex voto.
Izbor Svetita Majke Boje Trsatske nije bio sluajan. U njemu se naime,
nalazi udotvorna slika Bogorodice s djetetom, koju je prema predaji naslikao sam sv. Luka, a koja je imala mo intervenirati i u trenutcima velike pogibelji spasiti unesreene od sigurne smrti. Trsatskom je svetitu dodatan
autoritet davala i legenda o trogodinjem boravku sv. Kuice iz Nazareta na
Ravnicama.1 Uz specifian poloaj kojim je svetite dominiralo nad starom
1 Svetita Majke Boje Trsatske svoj nastanak i razvoj duguje legendi o prijenosu
i boravku Nazaretske kuice na Ravnicama. Iako je Sv. Kuica napustila Trsat

nakon tri godine i sedam mjeseci, kult Gospe Trsatske se i dalje snano razvijao
zahvaljujui prije svega brizi utemeljitelja krkih knezova Frankopana, uvara
franjevaca, pa i samih rimskih papa, koji hodoasnicima na ovo sveto mjesto
podjeljuju posebne oproste grijeha. Kljunu je ulogu u tom kontekstu odigrao papa Urban V. koji je Svetitu poklonio udotvornu ikonu, djelo Sv. Luke. Trsatskoj
se Gospi tijekom stoljea, pritisnuti nevoljom, zavjetuju mnogi. Ipak, najzanim
ljiviji se kult razvio oko Gospe Kraljice Jadrana, koju tuju pomorci i njihove
obitelji. Vidi u Emanuel Hoko, udotvornost slike Majke Milosti, u Gospa
Trsatska kraljica Jadrana, Rijeka, 1996, str. 82 i Bonaventura Duda, Zvijezda
mora svetite hrvatskih pomoraca, Gospa Trsatska Kraljica Jadrana, Rijeka,
1996, str.146.
214
rijekom lukom u uu Rjeine i ostvarivalo vizualni kontakt s posadom

broda, nije neobino to su pomorci sjevernog Jadrana u Trsatskoj Gospi
prepoznali svoju zatitnicu. Oko njene udotvorne ikone njihove su majke,
sestre, ene i keri, obilazile na koljenima, a sami pomorci su je preputeni
na milost i nemilost olujnih vjetrova, zazivali i po povratku kui joj odnosili zavjetne darove,2 koji zbog svoje iznimne ljepote zauzimaju posebno
mjesto u zavjetnoj kapeli Trsatskog svetita.
Zavjetni darovi pomoraca iz kapele ine zbirku koja se sastoji od 23 makete
broda i 38 zavjetnih slika s motivima jedrenjaka i parobroda zahvaenih
olujom.3 Djela su to poznatih inozemnih slikara iz Trsta, Venecije, Napulja, Livorna, Marseillesa i Le Havrea. Veina slika je klasinoga zavjetnog
izraza,4 sastavljena od dva dijela, zavjetnog prikaza broda nad kojim bdije
lik Gospe Trsatske i didaskalije ueg dijela rezerviranog za zavjetni natpis. Uz pojedine iznimke radi se uglavnom o slikama srednje veliine, izraenim u tehnici akvarela na papiru. Najstarija slika datirana je zavjetom u
1844, a najmlaa u 1929. godinu.
Trsatske zavjetne slike svjedoanstvo su viestrukih identiteta koje su pomorci u sebi objedinjavali. Ti se identiteti na zavjetnom prikazu mogu uoiti u bojama dravne zastave koja se vijori na jarbolu. Iz zavjetnog se zapisa pak ti identiteti mogu iitati iz podataka o pripadnosti i imenu broda, iz
imena mornara i kapetana, kao i iz jezika kojim su zavjeti pisani. Analizom
ovih elemenata moglo se zakljuiti da je nacionalna borba hrvatskog naroda
za ujedinjenje Istre i Dalmacije s Banskom Hrvatskom, koja se rasplamsala
u drugoj polovici 19. stoljea, ostavila malo traga na trsatskim zavjetima.
Buenje nacionalne svijesti meu rijekim brodarima i kapetanima ne moe se tako potvrditi zastavom jer ona nosi obiljeja Habsburke, odnosno
Austro-ugarske Monarhije; ne moe se potvrditi pripadnou broda jer je
2 Vanja Vinkovi, Hrvatski Nazaret u kojem stoluje lik kraljice Jadrana, u: Gospa
Trsatska Kraljica Jadrana, Rijeka, 1996, str. 12, 17 i 18.

3 Navedenim se zavjetnim darovima trebaju pridodati i oni iz druge polovice 20. i
poetka 21. stoljea koje su Svetitu ostavljali lanovi posada motornih brodova,
ali i njihove zabrinute majke. Uz etiri slike koje se svojom sintaksom udaljavaju
od uobiajene zavjetne forme, novijeg su datuma i dvije staklene kutije s mornarskim vorovima od kojih je jedna poklon 309. Pomorske logistike baze HRM
iz Pule. Dio zavjetnih darova, poklonjenih Svetitu nakon preureenja Zavjetne
kapele, uva se i u Galeriji franjevakog samostana u kojoj je smjeteno sedam
maketa brodova i jedna zavjetna fotografija.
4 Zbirka uz 34 zavjetne slike klasinoga izriaja sadri i 4 slike atipinoga zavjet-
nog izraza: zavjetna slika s kamenom barka Ban Maurani, te tri na svili vezena
ex vota mornara s ratnih brodova koji su 19041905. te 19261928. bili angairani na Dalekom Istoku.
HELENA MILJEVI PAVI: VIESTRUKI IDENTITETI HRVATSKIH POMORACA

NA ZAVJETNIM SLIKAMA U SVETITU MAJKE BOJE TRSATSKE
215
i ona uvjetovana dravnom vlau; ne moe se potvrditi ni imenom broda jer prevladavaju osobna imena pisana talijanskom transkripcijom; a ne
moe se potvrditi ni jezikom kojim su zavjeti pisani, poto sve do propasti
Austro-Ugarske prevladava talijanski jezik.
I dok su austrijski, odnosno austro-ugarski identiteti naih pomoraca razumljivi i opravdani dravnom zajednicom, neobina situacija nastala
upotrebom talijanskog jezika unutar Monarhije mogla bi navesti na krivi
zakljuak da je stanovnitvo Rijeke bilo preteno talijansko. No, prema popisu stanovnitva iz 1851. godine u Rijeci je ivjelo samo 5,5 % Talijana
i ak 78,7% Hrvata,5 to neosporno potvruje hrvatski karakter grada na
Rjeini. Imena pomoraca koja se spominju na trsatskim zavjetima takoer
su, unato talijanskoj transkripciji, hrvatska: egota, Geleti, Mikulii,
Frani, Matei, Bakari i dr. Pa ipak, zavjeti su pisani talijanskim, a
ne hrvatskim jezikom, iako talijanski nije bio ni slubeni jezik Monarhije.
injenica da Rijeka nije, poput Istre i Dalmacije, due vrijeme bila pod
upravom Mletake Republike dodatno oteava tumaenje nastale situacije.
Arhivski izvori sve do kraja XVI. stoljea svjedoe o upotrebi latinskog jezika u upravi kada ga pomalo zamjenjuje talijanski jezik jezik trgovakih
pomorskih krugova Sredozemlja.6 Poslovna je tradicija bila motivacijski
faktor za upisivanje djece u talijanske kole, a kulturno napredniji talijanski gradovi meu bogatijim su rijekim obiteljima izazivali elju za oponaanjem. Sve u svemu, na poetku XVII. stoljea u pomorstvu i trgovini,
ali i u opinskoj kancelariji i meu vijenicima, stabilizira se talijanski,7
latinski se zadrava u crkvenim obredima, a hrvatski ostaje jezik obitelji i puka. Poseban je poticaj talijanski jezik dobio dolaskom Isusovaca u
grad to potvruje i suvremeni kroniar istiui da se u sedamnaest godina rada gimnazije (16271699) u Rijeci utrostruila upotreba talijanskog
jezika.8 Vie obrazovanje koje se moglo stei samo na jezuitskom sveuilitu, uzrokovalo je kulturnu talijanizaciju hrvatskog stanovnitva, iako se
u meusobnom govoru veina Rijeana sluila hrvatskom akavtinom kojoj su ih uile majke, konzervativni element u obitelji.9 Doseljenici s Apeninskog poluotoka, privueni povoljnim uvjetima nastalim proglaenjem
Rijeke slobodnom lukom u 18. stoljeu samo uvruju jezinu situaciju
u pomorstvu i trgovini. I u 19. stoljeu Fiumanissimi, kako Erazmo Bari
podrugljivo naziva malobrojnu trgovaku oligarhiju grada, priklanjaju se u
5 Povijest Rijeke, Rijeka: Izdavaki centar Rijeka, 1988, str. 212.
6 Isto, str. 98.
7 Isto, str. 128.
8 Isto, str. 130.
9 Isto, str. 228.
216
kulturnom i civilizacijskom pogledu utjecajima s Apeninskog poluotoka.10

Svaki Hrvat koji se uspije obogatiti uspjenim poslovanjem, zaboravlja na
svoje podrijetlo i u elji da ga nova klasa primi kao svoga preuzima talijanski jezik, ita talijanske novine i obrazuje se u talijanskim kolama.11 Ona
nema druge domovine do interesa, zbir njenih krijeposti je raun, njen nauk se svodi na pravilnik mjenjanice, rtve za domovinu za nju su ludosti
i nita je ne moe ganuti vie od biltena burze opisuje Erazmo Bari
obiljeja rijeke trgovake grupe.12 Slabi odjek narodnog preporoda meu
stanovnitvom grada, a samim tim i meu trsatskim zavjetima stoga nimalo
ne udi.
Hrvatski se duh ipak poinjao buditi, mada je svijest o pripadnosti hrvatskom narodu sporo sazrijevala u srcima naih sugraana. Teka je borba
tek predstojala, ali sjeme je poelo klijati onoga dana kada je 1849. godine
osnovana Narodna itaonica. U njoj su se odravala sijela, prosvjetne,
dramske i glazbene priredbe, a razvijala se i znaajna izdavaka djelatnost.13 Pod tim je utjecajima, u doba najee germanizacije i centralistike politike ministra Aleksandra Bacha, 1854. naslikana zavjetna slika nave
Marietta. Iako, osamljen sluaj, uz hrvatski jezik kojim je ispisana zavjetna
poruka, i boje izraavaju revolucionarni duh. Plavo-bijelo-crveno obojen je
trup broda, a crvena slova teksta pojaana su plavom tintom, pa s praznim
prostorom koji je ostao izmeu linija takoer ine trobojnicu. Plavo-bijelo-crvena zastava vijori se s krmenog jarbola, a na pramanom je izvjeena ahovnica. Namjernim isticanjem ovih simbola potvren je utjecaj hrvatskog
nacionalnog pokreta barem na vlasnike ovoga broda.
Dvadeset godina kasnije i Hrvatsko brodarsko drutvo iz Bakra, s ponosom
e isticati svoj ilirski duh, a izgradnju, porinue i putovanja njihovog barka
radoznalo e, putem novina, pratiti stanovnitvo Banske Hrvatske. Bark je
nazvan ban Maurani po uzoru na svietlog bana puanina,14 nesumnjivo iz rodoljubnih pobuda. Porinut je u more 30. svibnja 1875. uz glazbu,
vatromet i sveanost, uz hrvatski barjak i prigodnu pjesmu posljednjeg ilirca Ivana Trnskog.15
10 Isto, str. 213.

11 Isto.
12 Isto.
13 Isto, str. 227.
14 Radojica Fran Barbali, Ivo Marendi, Onput kad smo partili, Rijeka: Matica
hrvatska ogranak Rijeka, 2004, str. 101.

15 Isto.
HELENA MILJEVI PAVI: VIESTRUKI IDENTITETI HRVATSKIH POMORACA

NA ZAVJETNIM SLIKAMA U SVETITU MAJKE BOJE TRSATSKE
217
Poleti lao, veselo i urno.

Sa gradilita si gizdava u visu.
Poskoi skokom u to more burno.
Povitlaj stjegom hrvatskim u klisu...
Prodici nam se slogom onom pravom.
Posrami svuda nae zazornike.
Prodii nam se imenom i glavom
Maurani-bana, nae dike...16
Tijek rada u radionici

Radionica Vietruki identiteti hrvatskih pomoraca osmiljena je za provedbu u blok satu. Sudionici su podijeljeni u skupine sastavljene od najvie pet lanova. Sama radionica podijeljena je na dva dijela:
1. dio uitelj uz pomo PPT prezentacije upoznaje uenike s usponom
pomorstva u Rijeci i s razvojem imunog graanskog sloja brodograditelja,
brodovlasnika, kapetana i asnika, koji svoj novosteeni poloaj ele pokazati naruivanjem portreta i zavjetnih slika. Zbog teksta koji prati oslikani
prikaz, ove su umjetnine iznimno vrijedan povijesni izvor.
2. dio predvia razliite aktivnosti kroz koje uenici analiziraju sliku kao
povijesni izvor, izlau svoje spoznaje i sami, uz pomo predloka, stvaraju
portret borda s jasno istaknutom nacionalnom pripadnou.
AKTIVNOST: Prouite slike i u grupama prokomentirajte to
nam one govore o identitetu svojih naruitelja? Koja nam slika
najrjeitije govori o nacionalnoj osvijetenosti vlasnika broda?
AKTIVNOST: izrezane stihove Ivana Trnskog ispjevane povodom
porinua barka ban Maurani posloite po redu (rjeenje provjeriti na slajdu!)
AKTIVNOST: Kako bi prema vaem miljenju trebala izgledati
zavjetna slika nacionalno osvijetenog naruitelja (njemake, talijanske, hrvatske, engleske nacionalnosti)? Dopunite predloak
i osmislite prigodan stih!
Radionica zavrava prezentacijom radova i prikazom slike nave Marietta
jedinom zavjetnom slikom iz Trsatskog svetita na kojoj su jasno vidljivi
simboli hrvatskog narodnog preporoda.
16 Isto, str. 102.
219
Daniela Jugo-Superina
Od Kopra do Kastva:
Uiteljska kola od 1873. do 1947. godine
Prikaz teme u radionici
Istra je u drugoj polovici 19. i na poetku 20. stoljea bila poprite neobinog i estokog sukoba triju nacionalnih pokreta: talijanskog s jedne te
slovenskog i hrvatskog s druge strane. Budui da se talijanski risorgimento
relativno rano proirio meu istarskim Talijanima, oni su u drugoj polovici
19. stoljea ostvarili dobar dio vlastitih preporodnih ciljeva. Imali su uvjerljivu veinu u Istarskom saboru te u gotovo svim gradskim i opinskim
vijeima, razvijenu mreu kola, izdavali su brojne novine i asopise. Slovenci i Hrvati u gradovima su mahom potalijaneni te se proces okrenuo
istarskom selu. U tom se trenutku bude slovenski i hrvatski nacionalni
pokreti. Malobrojna hrvatska i slovenska inteligencija, iznikla na selu, povezala se na svim razinama u drutvenom, kulturnom i politikom radu.
Istra je od 1815. pa sve do 1918. godine pokrajina Austrijskog primorja uz
Trst, Goricu i Gradiku. Istri su prikljueni kvarnerski otoci Krk, Cres i Loinj. Popisi stanovnitva jasno pokazuju uspjeh talijanskog pokreta:
Popis
1846.
1890.
Hrvati
134.455
140.713
Slovenci
31.155
44.418
Talijani
60.000
147.417
Ne treba posebno objanjavati zato je kolstvo bilo u sreditu zanimanja

suprotstavljenih pokreta i najvanije poprite nacionalnih sukoba u Istri.
Pritom je na prvom mjestu borba za kole na materinskom jeziku. Nuan
preduvjet preporoda je kolovan uiteljski kadar predan narodnoj stvari.
kolski sustav do 1869. godine odreivao je na osnovnoj razini trogodinje (trivijalke) i etverogodinje (glavne) puke kole. U svakom kolskom
okrugu trebala je biti jedna normalna (uzorna) kola. kolski okruzi uglavnom su se poklapali s teritorijem pokrajina. Nadzor nad kolama povjeren
je Crkvi, a uitelji su veinom bili sveenici. Revolucionarna zbivanja 1848.
dokonala su nametanje njemakog jezika u kolama te se u puke kole
uvodi materinski jezik. kolovanje za uitelje pukih kola svodilo se na
220
tromjesene i estomjesene teajeve pri uzornim kolama, od sredine 19.

stoljea na jednogodinje teajeve. Na podruju Istre nije postojala nijedna
uzorna kola, pa su se uiteljski teajevi odravali pri glavnoj koli u Rovinju.
Dravni zakon o kolama iz 1869. bitno mijenja i produava trajanje kolovanja. U selima i manjim gradovima postoje ope puke kole, u veim
gradovima graanske kole. Obje traju est godina te imaju jo dvije godine
opetovnica (blagdanskih kola) kao pripremu za upisivanje viih kola. Nastavni jezik trebao je biti materinski. Koji e jezik u pojedinom mjestu biti
proglaen materinskim jezikom odluivalo je Pokrajinsko kolsko vijee za
Austrijsko primorje sa sjeditem u Trstu, a na prijedlog mjesnih opinskih i
gradskih vijea. Zbog ve spomenute dominacije Talijana u ovim lokalnim
tijelima, na podruju Istre kao materinski jezik veinom je odreivan talijanski jezik, ak i u gotovo posve hrvatskim i slovenskim krajevima.
Nadzor nad kolama oduzet je Crkvi, a sveenicima je zabranjeno obavljanje uiteljskog posla. Ova je odredba u prvi mah uzrokovala veliki manjak
uitelja i privremeno zatvaranje brojnih pukih kola. Naime, uitelji su
trebali zavriti uiteljsku kolu u trajanju od tri, od 1874. u trajanju od
etiri godine.
Rovinjski jednogodinji uiteljski teaj pretvoren je 1870. u trogodinju
muku Uiteljsku kolu. Zbog vrlo malog broja polaznika kola se ubrzo
premjeta u Kopar. C.kr. muko uiteljite u Kopru slubeno je otvoreno 2.
sijenja 1873. godine u zgradi dananje Slovenske gimnazije u Cankarjevoj
ulici. Zaslugom kolskog nadzornika Antona Klodia kola je ljeti 1875.
ustanovljena s tri odjeljenja: hrvatskim (ilirskim), slovenskim i talijanskim.
Slubeni jezik bio je pak njemaki te su se samo pojedini predmeti poduavali na materinskom jeziku. Od otprilike polovice predmeta koji su se u
prvoj godini kolovanja odravali na materinskom, u etvrtoj godini njihov
se broj svodio na samo dva: materinski jezik i vjeronauk. Jasno je da je
stoga teite bilo na intenzivnom uenju njemakog jezika, to se vrlo brzo
pokazalo glavnim problemom, uzrokom ponavljanja razreda ili ispisivanjem mnogih uenika. Od 1885. taj je nesrazmjer donekle ispravljen te se
vei broj predmeta poduavao na materinskom jeziku. Tekoa je bila i nepostojanje vjebaonice za hrvatska odjeljenja. Pri koli je postojao sam mali
odjel od desetak slovenske djece koji je sluio kao vjebaonica za slovenski
i hrvatski odjel. U njemu su budui hrvatski uitelji imali velike jezine
tekoe u odravanju nastave i sporazumijevanju s malim uenicima.
Broj hrvatskih aka u koparskoj koli prvih je godina vrlo malen. Godine 1881. maturiralo je svega etvero aka hrvatskog odjeljenja. Upisivanje
ipak postupno raste, najvie zahvaljujui dvogodinjim pripravnicama za
upis u uiteljsku kolu. Najvie aka u Kopar je pristiglo iz pripravnice u
DANIELA JUGO-SUPERINA: OD KOPRA DO KASTVA: UITELJSKA KOLA OD 1873. DO 1947. GODINE
221
Kastvu osnovane sedamdesetih godina 19. stoljea. Velika veina uenika

dobivala je stipendiju. U 34 godine rada kolu je pohaalo 117 hrvatskih
aka, a maturiralo ih je 71.
Uitelji hrvatskog jezika u Kopru slovili su kao zatitnici i oevi hrvatskih aka. Bili su to Ivan Milohni, Fran Mateji, Fran Frankovi i
Vjekoslav Spini. Pritom se najduim staem i djelovanjem istaknuo Fran
Frankovi, koji je dobio nadimak otac hrvatskih uitelja u Istri. Autor je
prve istarske hrvatske poetnice. Od koparskih aka valja istai knjievnika i pjesnika Viktora Cara Emina te muzikologa i skladatelja Ivana Matetia
Ronjgova.
Radom, atmosferom i prilikama u koli nitko nije bio zadovoljan. asopis
slovenskih uitelja Uiteljski tovari 1901. godine pie:
Na C.kr. uiteljitu u Kopru, na tom djetetu alosti, jeze i ogorenja istarskih Hrvata i Slovenaca, bilo je zadnje kolske godine u
prvom teaju 5, a u drugom 6 aka, od tih je palo 8.
Boo Jakovljevi, istraiva povijesti kolstva u Istri, tvrdi: Koparska kola bila je kaznionica s 900 zatvorenika i 100 straara.
Slovenski knjievnik Josip Ribii 1909. godine je zabiljeio:
Svaki rad i drutveno okupljanje bili su nam zabranjeni. U koli
smo uili svirati violinu i klavir, ali ako smo izvan kole osnovali
orkestar s potrebnim instrumentima, pa i pjevaki zbor, ravnateljstvo nam je zaplijenilo instrumente i pjevaki zbor zabranilo.
Grlo nam nisu mogli zaplijeniti pa smo pjevali.
ini se da je do najeih sukoba dolo na prijelazu stoljea. Gotovo svako
dnevno zbivali su se incidenti, tunjave i napadi izmeu koparske talijanske
mladei i aka talijanskih odjeljenja s jedne te slovenskih i hrvatskih aka
s druge strane. Talijanski tisak dodatno raspiruje nesnoljivost tvrdnjama
da koparski hrvatski odjel odgaja fanatike zadojene panslavizmom koje
predvodi profesor Spini. Posljedica je bilo premjetaj Spinia najprije u
Uiteljsku kolu u Goricu te uskoro i otputanje iz dravne slube Dramatian telegram poslao je Matko Mandi dana 9. travnja 1897. Spiniu u Be:
Svi nai aci napustili su bijegom Kopar radi neprestanih napadaja. Juer napadali opet nae... Subotu udaren u Kopru Frankovi kamenom u glavu, utorak napala Signoria pred preparandijom kamenjem slavenske pitomce, mnogo teko ranjenih, naveer
istog dana napali ponovo pitomce... U 9 sati napali kamenjem
stanove slovenskih aka, danas od straha aci nisu doli u kolu.
Od pozvane strane neima nikakve zatite... pomozite.
222
S obzirom na to da se stanje nije popravilo, Istarski sabor zahtijevao je osnivanje tri zasebne uiteljske kole. Kad se isto nije ostvarilo, 1902. Sabor je
blokirao sva sredstva namijenjena kolama u Istri. Pritisak je donio rezultate pa se 1905. hrvatski odjel preselio u Kastav, a slovenski 1909. u Goricu.
U Kopru je ostala samo talijanska muka Uiteljska kola.
Mjesto premjetaja hrvatske muke Uiteljske kole izazvalo je prvi vei
razdor u redovima istarskih preporoditelja. Protiv Kastva su bili svi izuzev
Vjekoslava Spinia i Matka Laginje. Ipak, ugled i zasluge spomenute dvojice te uloga Kastva kao prvog preporodnog istarskog sredita su prevagnuli. Prvi su aci stigli u Kastav u prosincu 1905. Za ravnatelja je imenovan
profesor Frankovi.
Dva su odjela bila smjetena u kastavskom Narodnom domu, a dva u pukoj koli. Ve 1912. zapoela je gradnja nove kolske zgrade koja je dovrena 1914. Kastav je darovao zemljite te je snosio jednu etvrtinu ukupnih
trokova gradnje i opremanja kole. Danas je ovdje smjetena Osnovna kola Milan Brozovi. Smjetajem u Kastav rijeen je i problem vjebaonice.
Ravnatelj Frankovi 1909. odlazi na bolovanje i uskoro u mirovinu. Na ravnateljskom mjestu zamijenio ga je profesor prirodne grupe predmeta Vladimir Nazor. Godine 1918. kola se preustrojila te poinje upisivati i djevojke,
budue uiteljice. Dotad je muku Uiteljsku kolu u Kastvu zavrilo 126
uenika. Za vrijeme kratke talijanske okupacije 1919/1920. uveden je talijanski jezik kao nastavni te su dovedeni talijanski uitelji.
Meuratno razdoblje za Uiteljsku kolu bilo je puno tekoa. Najprije je
1921. ukinuta pripravnica, to je umnogome smanjilo broj uenika. Nemar
i nebriga nove drave sve vie pritiu te je kola 1929. ukinuta na godinu
dana. Velikim zalaganjem profesora i kastavske gradske vlasti je ponovno
otvorena. Ukinuta je 1936. godine i nije se obnavljala do 1943. godine.
Od 1921. do 1936. godine u Kastvu je maturiralo 193 uenika. Ravnatelji
su bili Jakov Jakac, Dragutin Grdeni i Josip Ribari. Istaknuti su profesori
Ante Rubea,Vinko Rubea, Fran Baf i Rudolf Saron. Osim prosvjetnog
rada, spomenuti uitelji bili su nositelji drutvenih i kulturnih zbivanja u
Kastvu, od odravanja predavanja u italnici do voenja kulturno-umjetnikih skupina. Baf i Saron autori su uvene poetnice koja se koristila u
itavoj prvoj Jugoslaviji.
Posljednji in Uiteljske kole odigran je tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Nakon kapitulacije Italije kastavska kola je obnovljena
te se je kratko odravao teaj za partizanske uitelje. Uiteljska kola ponovno je proradila ujesen 1945. nakon brze obnove devastirane kolske
zgrade. Uz redovan rad provode se ubrzani jednogodinji uiteljski teajevi zbog potreba popunjavanja desetkovanog uiteljskog kadra na podruju
223
Istre i Hrvatskog primorja. Dravne vlasti bile su stava da bi Uiteljska

kola ipak trebala biti smjetena u veem gradskom sreditu. Stoga se Uiteljska kola 1947. premjestila u Rijeku. Kasnijih desetljea prerasla je u
Pedagoku akademiju te zatim u dananji Filozofski fakultet i Uiteljski
fakultet rijekog Sveuilita.
Povijest Uiteljske kole jasno izraava smjenu drava te politike i drutvene prilike. U austrougarskom razdoblju kola je postala poprite nacio
nalnih sukoba pokreta. U meuratnoj jugoslavenskoj dravi bila je rtva
zanemarivanja tada rubnog istarskog podruja. Ipak, uitelji i uenici koparske i kastavske kole bili su nositelji i voe hrvatskog preporoda, drutveni i kulturni radnici i predvodnici. kola je iznijela generacije uitelja
koji su u istarskim i primorskim gradovima i selima opismenjavali, oplemenjivali i odgajali tisue djece.
Opis radionice
Radionica je namijenjena skupini od tridesetak sudionika podijeljenih u
est skupina. Rad zapoinje itanjem pjesme Rikarda Katalinia Jeretova
Uiteljska koranica objavljene u 1. broju asopisa Narodna prosvjeta koga je izdavalo istoimeno uiteljsko drutvo (Prilog 1).
Slijedi izlaganje o povijesti Uiteljske kole uz raunalnu prezentaciju.
Sredinji dio radionice ini rad na odabranim lancima iz Nae sloge i
Narodne prosvjete (Prilog 2). Rad je voen radnim listovima s uputama
i zadacima (Prilog 3). Svaka skupina dobiva kopije jednog ili dva lanka.
Teme lanaka odnose se na openite povijesne preglede istarskog kolstva,
prilike u Uiteljskoj koli u Kopru, sukob talijanskog i hrvatskog pokreta te
premjetaj hrvatskog odjeljenja u Kastav. U lancima se iz sadraja i stila
pisanja razabire duh hrvatskog preporodnog pokreta u Istri.
Nakon itanja i rjeavanja zadataka skupina kratko izvjetava o zadanim
tekstovima te ita rjeenja zadataka. Mogue je dopustiti krau raspravu ili
dodatno pojanjavanje nakon izlaganja svake skupine. Radionica se zakljuuje pogovorom tijekom kojeg bi sudionici trebali sintetizirati prezentirane
i obraene sadraje.
224
Prilozi za rad u radionici

Rikard Katalini Jeretov: Uiteljska koranica
(Narodna prosvjeta, br. 2, Pula 1906)
Prosvjeta je iva snaga,
Daak vjetra pramaljetna,
tono budi novo cvjee
Iza zimskog dana sjetna.
Golubica s granom mira,
Pobjednica crnih hila,
Ona leti sa visina
Umna ela, jakih krila.
Pali zemljom sunce znanja
Roblju pria o slobodi,
Proti sili i nasilju
I tiranstvu borbu vodi...
Trga lance i okove,
I podie srca pala,
Sveenica prava, vjena
Svih ljudskijeh idejala.
Djeli svakom hljebac znanja,
Ona ljudstvo ljudstvom stvara
I uzdie nemonike,
Nasilnike sve obara;
Ista braa svi joj ljudi
Sirotinju ponajveu
Pritite na svoje grudi!
Diite joj svuda hrame,
palite joj zublje svuda,
Neka jedan velji tempal
Budi njojzi rodna gruda!
Prosvjetljena Istra mlada,
Povraena rodnoj vjeri,
Hrvatskoj e kliknut sretna:
Evo, majko, tvoje keri!
225
Od Kopra do Kastva
Uiteljska kola 18721947.
Radni listi
Surove navale koparskih talijanaa vijest
Izvor: Naa sloga, br. 14, Trst, 8. 4. 1897, str. 2.
Napomena: Signoria doslovce znai talijanska gospoda, u ovom sluaju u ironinom smislu.
Pitanja:
1. Kratko opiite dogaaje u Kopru dana 3. travnja 1897. i 7.travnja 1897.
godine.
____________________________________________________________________
2. Kako ironino autor naziva ove napade (poetak drugog odlomka)?
____________________________________________________________________
Interpelacija istarskih zastupnika u Carevinskom vijeu
Izvor: Naa sloga, br. 15, Trst, 15. 4. 1897, str. 1.
Pitanja:
1. Kako su istarski zastupnici u Beu primili vijesti o napadima u Kopru?
____________________________________________________________________
2. Zato se obraaju izravno predsjedniku austrijske vlade?
____________________________________________________________________
3. to zahtijevaju od predsjednika austrijske vlade?
____________________________________________________________________
Kratko zapiite opi zakljuak grupe o proitanoj vijesti i interpelaciji (opi
dojam, stil pisanja, mogui cilj koji su autori nastojali postii).
227
Nera Malbaa Kovai
Opatija i Volosko na prijelazu iz 19. u 20.

stoljee prikaz terenskog rada
Kratka povijest Opatije i Voloskog kao uvod u terenski rad
Grad Opatija dobio je ime po benediktinskoj opatiji Sv. Jakova, koja se prvi
put spominje godine 1453. Otada e proi gotovo etiri stoljea dok Opatija
ne izraste iz malog pomorskog i ribarskog naselja u prestino zimovalite
i ljetovalite na Kvarneru. Uspon Opatije kao turistikog mjesta zapoeo je
1838. godine, kada je izgraena prometna mrea uz more. Prometnica od
Rijeke do Voloskog kao da je potaknula poetak turistikog razvoja Opatije.
Nov poticaj razvoju Opatije dala je gradnja Vile Angioline 1844. godine.
Izgradio ju je Iginio Scarpa, rijeki patricij, u ast svoje supruge Angioline,
po kojoj je vila i dobila ime. Otada su u Opatiju poeli stizati na ljetovanje
pripadnici aristokracije i bogati poslovni ljudi sa svojim obiteljima. Meu
prvim gostima bio je ban Josip Jelai sa suprugom Sofijom. Iginio Scarpa
dao je 1845. godine izgraditi i prekrasan perivoj u kojem je zasaeno egzotino raslinje iz cijelog svijeta to su mu ga donosili obiteljski prijatelji i
pomorski kapetani.
eljeznika pruga od Pivke do Matulja i Rijeke koju je 1873. dao izgraditi
direktor bekog Drutva junih eljeznica Friedrich Julius Schler potakla je daljnji razvoj obalnih gradova. eljeznica je stigla do Matulja, malog
mjesta u neposrednom zaleu Opatije. Time je otvoren put razvoja turizma
u Voloskom, Opatiji, Iki i Lovranu. Naime, iz matujskog taciona sve
do Lovrana, beka gospoda ila su koijama i kasnije tramvajima. Opatija
postaje tijekom cijele godine prestino boravite uglednih osoba. Dana 27.
oujka 1884. sveano je otvoren i prvi hotel Kvarner. Nakon njegove izgradnje podiu se i drugi hoteli, ljetnikovci i vile. Opatija postaje omiljena
destinacija bogatih, slavnih i okrunjenih ljudi iz cijelog svijeta. Za zabavu
gostiju organiziraju se izleti brodom du cijelog Kvarnerskog zaljeva. Uspostavljena je i redovna brodska linija (Rijeka Volosko Ika Lovran)
koja je Opatiju povezala s Rijekom.
U Opatiju je 1883. stigao i ugledni lijenik Julius Glax koji je bio oduevljen opatijskom klimom i njenim ljeilinim mogunostima. On i njegov
kolega i prijatelj kirurg Theodore Billroth odluili su potaknuti gradnju ljeilita u Opatiji. Tako je godine 1889. Opatija proglaena i prvim morskim
klimatskim ljeilitem na Jadranu.
228
Godine 1885. zapoela je izgradnja obalnog puta, poznatog pod imenom

Lungomare, a on je zapoinjao u Voloskom, kroz Opatiju, pa sve do Lovrana. Obalni put je sagraen na inicijativu Drutva za uljepavanje Opatije.
Godinu dana poslije Opatija dobiva elektrinu rasvjetu i struju, a sljedee
1887. godine dobila je i vodovod. Opatiju su posjetili i rumunjski kralj Carol I. i njegova supruga, kraljica Elizabeta, koja je poznatija kao pjesnikinja
pod pseudonimom Carmen Sylvia. Kraljica Elizabeta ostavila je svoj poseban trag u Opatiji. Dala je izgraditi iznad Opatije prekrasno etalite kroz
umu. Godine 1908. uspostavljen je i tramvajski promet izmeu Matulja,
Opatije i Lovrana. Opatijski tramvaj kojega je trasa bila duga 12 kilometara,
zamijenio je potansku koiju i popravio loe brodske veze. Imao je trinaest
lokomotiva i pet putnikih kola. Tramvajska veza ukinuta je 1933. godine,
a zamijenili su je automobili.
Uspon Opatije poetkom 20. stoljea prekinuo je Prvi svjetski rat. Godine
1920. ugovorom u mjestu Rapallo izmeu Kraljevine Italije i Kraljevine
SHS Opatija je pripala Italiji. Nova granica sprijeila je dolazak brojnih
stranih gostiju i usporila turistiki rast Opatije.
Opis terenskog rada

Terenski rad je namijenjen uenicima i ima neke svoje osobitosti. Uenici
uglavnom samostalno istrauju lokacije, a kao orijentacija i pomo slue im
radne mape. U njima su zadatci koje treba obaviti tijekom terenskog rada.
Uitelji i nastavnici kreiraju radnu mapu za uenike, daju im upute prije
poetka terenskog rada i nakon njegova zavretka raspravljaju s uenicima
o obavljenim zadatcima i dojmovima. Na kraju se izrauje plakat. Uitelji i
nastavnici, njih ukupno 25, upoznali su se s ovim posebnim oblikom terenske nastave na nain da su poput uenika podijeljeni u pet manjih skupina
te su samostalno proli odreenim lokacijama pomaui se pritom radnom
mapom. Svaka skupina je nakon uvodnog izlaganja izabrala ime koje je
povezano s povijeu grada Opatije.
Sredinji dio terenskog rada je samostalni obilazak pojedinih lokacija, njihovo fotografiranje i rjeavanje zadataka u radnoj mapi.
Ovaj oblik terenskog rada zakljuuje se izradom plakata, ime sudionici
prezentiraju steene spoznaje i dojmove.
NERA MALBAA KOVAI: OPATIJA I VOLOSKO NA PRIJELAZU IZ 19. U 20. STOLJEE

PRIKAZ TERENSKOG RADA
229
Opatija i Volosko na prijelazu 19. u 20. stoljee

Radna mapa
Djevojka s galebom
Prije vie od stotinu godina dananja je opatijska rivijera slovila kao jedna od najatraktivnijih destinacija Austro-Ugarske Monarhije i privlaila je
brojne kraljeve, aristokraciju i umjetnike. Krajem 19. st. Opatija je slubeno
proglaena i ljeilitem. Priznati medicinari hvalili su prednosti lokalne
klime, pa su sagraeni brojni sanatoriji, kupalita i hoteli. Mnogi od njih
ostali su sauvani do danas.
Obalno etalite dugo je 12 km i povezuje Volosko, Opatiju, Iie, Iku i
Lovran. No, ne bojte se vi ete prijei samo njegov krai dio. Na svakom
ete koraku naii na neku zanimljivost koja pria o povijesti ovog kraja...
elim vam ugodnu i pounu etnju!
Dragi sudionici terenskog rada! Dobro jutro! Jeste li spremni?
Upiite vrijeme poetka rada:__________________________________________
Imat ete dovoljno vremena, ali ipak pripazite! Drite se zadanih termina!
Proitajte prvi dio teksta i krenite u izvravanje zadatka koji e vam omoguiti da upoznate dio povijesti Opatije i Voloskog. Krenimo u povijesnu
avanturu.
Kupalite Slatina
Nalazite se na kupalitu Slatina.
Slatina = slani mineralni izvor. U naem sluaju ue potoka Vrutki u more. Vrulje su dale najprije ime uvali, potom i zaleu, vili i hotelu. Najvea
plaa u Opatiji, savreno u skladu s opatijskim secesijskim fasadama, spomenicima i kamelijama.
Osvrnite se oko sebe i pogledajte skulpturu poznatog knjievnika i natpis
na njoj te odgovorite:
O kome je rije? _____________________________________________________
Znate li iji je veliki prijatelj on bio? ___________________________________
Kada je skulptura napravljena?________________________________________
Pronaite tko je i kome darovao skulpturu. _____________________________
More je s vae desne strane. Na obalnom ste etalitu cara Franje Josipa I.
Obalni put, dugaak 12 km, poznatiji je kao Lungo mare. Povezuje mjesta
Volosko, Opatiju, Iie, Iku i Lovran. Du trase etalita podignuta su spomen-obiljeja znamenitim osobama koje su boravile u Opatiji.
230
Franjo Josip I.
Franjo Josip I, austro-ugarski car. Doao je na vlast s 18 godina, kada se
prijestolja odrekao Ferdinand II. Na prijestolju se zadrao punih 68 godina
i uz englesku caricu Viktoriju II. bio je vladar koji je najdulje vladao. Za
prekrasna sunana dana 29. oujka 1894. silazi s vlaka na matuljskoj postaji, izazivajui veliku radoznalost u tisku onoga doba. Za posjeta zaputi
se i u Volosko, k staroj toskanskoj nadvojvotkinji. Drugi put car je posjetio Opatiju 1904, da bi otvorio kransku nekatoliku (evangeliku) crkvu
izgraenu za turiste iz Sjeverne Europe. Susreo se i s vedsko-norvekim
kraljem Oskarom II. Zadrao se dva dana.
Zastanite kod ploe s lijeve strane i prepiite:
Obalno etalite ________ ________ (god.)
Elizabeta Wittelsbach zvana Sissi
Supruga Franje Josipa I. bila je Elizabeta Wittelsbach zvana Sissi (1837
1898). U nekoliko navrata boravila je u Opatiji. Tragina smrt snala ju je
10. rujna 1898. u 61. godini, kada je probodena noem talijanskog anarhista
Luigia Lucchenija na brodu koji ju je trebao prevesti iz Geneve u Montreux.
Krenite dalje obalnom etnicom cara Franje Josipa I. Doli ste do natpisa na
zidu koji se nalazi s lijeve strane.
Proitajte ga.
Tko je bio Jozef Pisudski? ____________________________________________
Kada je boravio u Opatiji? ____________________________________________
Ako naiete na ulinog sviraa, skupite neto sitna i dobacite mu ga.
Djevojka s galebom 2
S vae je desne strane Djevojka s galebom, djelo kipara Zvonka Cara, koja
je 1956. postavljena na hrid. Postala je simbol grada. Dotada je ondje stajao
kip Madonne del Mare, koja je bila postavljena da bdije nad duom grofa
Arthura Kesselstadta, nestalog u proljetnoj oluji na moru godine 1891.
ZANIMLJIVOST
Originalni kip Djevojke s galebom imao je i ribu u galebovu kljunu, koja
je u jednom trenutku nestala. Model za popularnu Opatijku bila je Jelena
Jendrai iz Crikvenice.
Krenite naprijed i doi ete do Umjetnikog paviljona Juraj porer.

231
JESTE LI ZNALI?
Ovaj je paviljon danas izlobeni prostor, a nekada je bila poznata austro-ugarska slastiarnica Glacier, u koju su ekspresnim vlakom svakog jutra
stizale svjee torte iz Bea i Budimpete
ZANIMLJIVOST
Do 1885. ovdje se nalazilo groblje. Navodno su dva zaposlenika na kupalitu 17. lipnja 1881. otvorila grob Ivana Varljena, probola ga glogovim
kolcem i vratila u grob, jer su pokojnika smatrali vampirom.
Na paviljonu pronaite spomen-plou i nadopunite:
Juraj porer
1794. ________; lijenik i ________________ knjievnik;
Pokreta razvoja Opatije ________________ i ________________ u 19. st.
Spustite se stubama u Park Sv. Jakova i provjerite moete li svi sjesti na
skulpture koje su ondje postavljene.
Koliko je skulptura postavljeno?_______________________________________
Koliko vas je ostalo bez skulpture? ____________________________________
FOTOGRAFIRAJTE!
Crkva sv. Jakova
Krenite prema stubama. Na dnu stuba krenite lijevo. Pred vama je stranja
strana crkve Sv. Jakova (taj je svetac ujedno i zatitnik grada Opatije).
Na njoj potraite medaljon velikog prijatelja Opatije.
O kojoj se osobi radi? ________________, ________________
ZANIMLJIVOST
Zahvaljujui njemu i poreru, Opatija je 1889. slubeno proglaena prvim
balneolokim ljeilitem na Jadranu.
Znate li to je BALNEOLOGIJA? To je znanost o ljekovitoj primjeni morskih
kupki.
Nastavite istim smjerom do dalekozora. Poite dalje.
Doi ete do najstarijeg hotela na istonoj obali Jadrana, a to je hotel
________________. U poetku je bio sanatorij za plune bolesti za plemstvo
i uglednike.
Pronaite na hotelu koje je godine izgraen. ____________________________
Koliko godina turizma slavi Opatija danas?_____________________________
232
Hotel Kvarner
Krajem 19. st austrijsko plemstvo i poslovni ljudi te slavni lijenici poeli
su pokazivati sve vei interes za kvarnerski biser, jedni zbog snobizma, a
drugi da bi korisno uloili svoj kapital. Alzaanin Friedrich Julius Schler
izgradio je hotel na kvarnerskoj rivijeri i dao mu ima Quarnero. Njegova je
izgradnja zapoela na mjestu vinograda obitelji Tomai 1883, a upravljanje izgradnjom hotela povjereno je inspektoru Junih eljeznica Oswaldu
Messeu: on je dovrio posao za deset mjeseci. Istodobno je izgraen i paviljon sa zatvorenim bazenom za kupke u zagrijanoj morskoj vodi, kupalite
s odijeljenim kabinama za mukarce i ene, obalni put i razni drugi objekti.
Proelje Hotela Kvarner do danas je ostalo nepromijenjeno, a sveano je
otvoren 27. oujka 1884. Tada je imao 60 soba.
Navedite barem jednu manifestaciju koja se ovdje odrava.
____________________________________________________________________
Pronaite na plesnom podiju bistu Mr. Morgena! to znate o njemu?
____________________________________________________________________
Krenite dalje. Dolazite do prijelaza betonskog u ljunani dio Lungo mara.
Bista A. P. ehova
Pronaite bistu Antona Pavlovia ehova i kraj nje se FOTOGRAFIRAJTE!
ehov je Opatiju posjetio poetkom listopada 1894. Imao je 34 godine i bio
je krhka zdravlja. U Opatiju stie za tmurnih i kiovitih dana koji su ga oneraspoloili, pa o svom boravku i o samom mjestu u pismima prijateljima i
noveli Arianna nije pisao suvie pohvalno.
Pogledajte vilu ispred sebe. To je Vila_________________________________ .
U Vili Amaliji odsjedali su bolji gosti, a meu njima i poznata amerika
balerina Isadora Duncan, kojoj je treperenje palminih listova dalo inspiraciju za nove plesne pokrete.
Isadora Duncan
Isadora Duncan (18781927) velika amerika plesaica, supruga ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina. Prela je Atlantik da bi dola u Pariz. Ubrzo zatim
odlazi u Maarsku, gdje ljepotom svojega plesa i mladou osvaja publiku.
Meutim, shrvana potitenou zbog nesretne ljubavi trai ozdravljenje u
toplicama, zaklinjui se da vie nikada nee svoju umjetnost rtvovati ljubavi. Vraa se na pozornicu i ponovo osvaja publiku. Godine 1902. dolazi u
Opatiju sa svojom sestrom Elizabetom. U Opatiji je upoznala ljubav prema

233
krajoliku, bujanje ivota. Posebno je bila vezana uz jednu opatijsku palmu

koja je zahvaljujui Izidori ula u povijest plesne umjetnosti.
S lijeve strane ugledat ete skulpturu opatijske kiparice Tatjane Kostanjevi.
Prepiite izreku Isadore Duncan.
____________________________________________________________________
Nastavite desnim puteljkom prema Parku Angiolina prolazite kraj Vile
Angioline.
JESTE LI ZNALI ?
Vilu Angiolinu izgradio je 1832. rijeki patricij i trgovac Iginio Ritter Scarpa. Neuglednu kuu koju je kupio 1844. pretvorio je u raskonu vilu. Nazvao ju je po svojoj supruzi. Godine 1875. obitelj Scarpa prodaje vilu grofu
Victoru Chorinskyju. Danas se u vili nalazi Muzej turizma.
Prepiite radno vrijeme Muzeja turizma ________________________________
Uite u prostorije Muzeja i pogledajte izlobu Prvi hoteli na Jadranu.
Nakon to ste pogledali izlobu, pobrojite koliko klupica okruuje park
ispred Vile Angioline.
Provjerite koliko vas komotno sjedne na jednu klupicu, odakle ljeti moete
uivati u glazbi koja dopire s oblinjeg glazbenog paviljona ispred kojeg
stoji kip violinista Jana Kubelika.
____________________________________________________________________
NAPRAVITE NEKOLIKO FOTOGRAFIJA!
JESTE LI ZNALI?
Od 1885. godine u Parku Angiolina pronalo je dom vie od 150 biljnih vrsta iz cijeloga svijeta. Meu njima poasno mjesto zauzima simbol Opatije
kamelija. Park je podijeljen na 60 polja i ima povrinu od 3,64 ha.
ZANIMLJIVOST
Kameliju je s Filipina u Europu prokrijumario jezuit Camelus.
Potraite pa zapiite najmanje 3 vrste biljaka koje su u park dopremljene s
drugih kontinenata. __________________________________________________
Nastavite dalje. Neka vam Ljetna pozornica ostane s desne strane.
Uivajte u prirodi. Prolazite pored grafita. Zapiite pet osoba koje su ovjekovjeene grafitom
____________________________________________________________________
Doli ste pred izlaz iz parka. Lijevo od vas je info-ploa grada Opatije. Potraite to je sve zabranjeno initi u parku.
234
____________________________________________________________________
Iziite iz parka. Prijeite preko pjeakog prijelaza. Nogostupom krenite
lijevo.
S vae lijeve strane je bista knjievnika nobelovca. Rije je o _____________
Koje je godine ovaj pisac dobio Nobelovu nagradu i za koji roman?
____________________________________________________________________
Krenite dalje.
Doli ste do Yacht cluba. Zastanite kod jelovnika i odgovorite:
Koje je predjelo najskuplje i koliko kota? ______________________________
Znamo da su vam narasle zazubice: stoga progutajte slinu, stisnite zube i
krenite naprijed.
Doli ste do luice Draica.
Draica obuhvaa dio obale izmeu krbia (potoka Tomaevac) i 100 metara prema jugu. Draga = slavenski = dol, uvala. Nekada se tim imenom
nazivao i izvor pitke vode u uvali.
Koliko je taksija u luici?_________________
Kupalite Tomaevac
Nastavite etnju. Doli ste do Kupalita Tomaevac.
Tomaevac uvala, potok granica izmeu Opatije i krbia, stubite i kupalite. U vezi je s prezimenom Tomai: to je njihov krbianski imperij,
to je njihovo kupalite.
Potraite plou plave boje. Kada je kupalite sagraeno?
____________________________________________________________________
Jeste li umorni? Vrijeme je za odmor i osvjeenje uz pie!
Dokumentirajte odmor zajednikom FOTOGRAFIJOM!
Poslije prve stanke !
ESTITAMO NA DOSADANJOJ AKTIVNOSTI,
SAMO HRABRO NAPRIJED!
Krenite dalje, prema Voloskom.
Koji se veliki hotel nalazi s vae lijeve strane? __________________________
Evo vas, doli ste do benzinske crpke krbii.
krbii = krba = krnji zub, briga... krbii su nekada pripadali Voloskom
po katastarskoj i pravnoj razdiobi, a po crkvenoj Opatiji. Opatijske su maj-

235
ke poetkom 20. st prihvaale enidbene ideje svojih sinova hladno: Ni

ona domaa, ona je od krbi.
Krenite dalje. Pred vama je uzak natkriveni prolaz.
Kako se zove hotel u njegovoj blizini?_________________________________ .
Doli ste do ploe koju je podiglo maarsko drutvo Baross.
Kome je ploa podignuta? ____________________________________________
Krenite naprijed do djejeg igralita i kupalita Lipovica.
Lipovica = potok, uvala u koju utjee more, stubite i podruje pod Novom
cestom izmeu istoimenog potoka i Voloskog. Krajem 18. st. u Voloskom se
otvara kola koju polaze Opatijci. Djetinstvo polaznika kole u Voloskom
ostaje vie u znaku traume koju su djeca proivljavala putem do Voloskog,
kroz nekadanje gustie Lipovice. Tu su se okupljali razliiti probisvijeti i
besposliari koji su prepadali uenike i mlatili ih iz ista mira. U drugoj
polovici 19. st. na prostoru Lipovice nalazilo se brodogradilite Ivana Minaka iz Opria.
Vlasnica ruiaste kue
Krenite dalje i naii
ete na vilu tamnoruiaste boje.

Tko je vlasnica ruiaste kue? ________________________________________
Pazite: pjeait ete malo dulje do Voloskog, zato se nemojte zabrinuti.
Jedan od zadataka na Lungo maru vam je da putem do Voloskog izbrojite
uline svjetiljke.
Dolazite do jednog od proirenja gdje ete na zidu pronai reljef, pa prepiite; Heinrich ________________________________________________________
1820. ________________ 1895. ________________
JESTE LI ZNALI?
Ovaj pomorski kapetan i pjesnik izradio je vrijedan reljef Jadrana te osnovao jedriliarsko drutvo Opatija.
Krenite dalje. Prolazite restoran Evergreen. Doli ste do kraja Lungo mara.
JESTE LI ZNALI?
etnica odnosno obalni put nekada se zvao Friedrich-Schler-Strandpromenade od Voloskog do Opatije, a poela se graditi 1885. Izletniku stazu
dao je izgraditi sterreichischer Touristen Club odnosno njegov elnik Anton Silberhubert. Godine 1889. Opatija je slubeno proglaena ljeilinim
mjestom te je izgraena etnica koja vodi od Voloskog do Slatine. Juni dio
od Opatije do Lovrana dovren je 1911.
236
Odgovorite: Tko je dao izgraditi obalni put? Koliko je dug danas?

____________________________________________________________________
Andrija Mohorovii
Zastanite kod pine, moete se osvjeiti! Jo malo, pa ste na cilju. U mjestu
ste u kojem se rodio jedan od naih najpoznatijih znanstvenika. Nalazite
se pokraj njegove rodne kue, pred kojom stoji njegovo poprsje. Tko je to?
Upiite ime i prezime i podatke o osobi:
____________________________________________________________________
Volosko ________________ (godina roenja)
Zagreb ________________ (godina smrti)
Povodom koje obljetnice je bista postavljena? __________________________
Tko je bistu postavio?_________________________________________________
Proitajte sljedei tekst:
Andrija Mohorovii je u Voloskom zavrio osnovnu kolu, a gimnaziju
u Rijeci. Studij matematike i fizike Filozofskog fakulteta u Pragu. Po zavrenom studiju predavao je najprije na gimnaziji u Zagrebu, na realci u
Osijeku te na Nautikoj koli u Bakru. Na vlastitu molbu premjeten je
na realku u Zagrebu, gdje postaje i upraviteljem tadanjega Meteorolokog
opservatorija na Griu. Za doktora filozofije promoviran je na zagrebakom Sveuilitu. Znanstvenu karijeru zapoeo u nautikoj koli u Bakru,
gdje dolazi u dodir s meteorologijom. Osnovao je i meteoroloku postaju
u Bakru 1887. Jedan je od utemeljitelja Drutva za potporu siromanih i
vriednih uenika.
JESTE LI ZNALI?
Andrija Mohorovii bio je opinjen prirodom, znajui da njezinoj snazi
nita ne moe biti suparnikom. Taj se upravitelj zagrebakoga Meteorolokog opservatorija posvetio seizmologiji izuavajui potrese. Utvrdio je da
se na dubini od oko 55 km potresni valovi ire bre zbog naglog poveanja
gustoe Zemlje. Ta je tanka ploha njemu u ast prozvana Moho.
ZANIMLJIVOST
Ve u petnaestoj godini uz materinski jezik savladao je talijanski, engleski,
francuski, a poslije i njemaki, eki te latinski i starogrki. Jedan krater na
tamnoj strani Mjeseca nosi ime Andrije Mohoroviia.
Krenite dalje uskim prolazom izmeu dvije smokve i doznajte kraj ije se
rodne kue nalazite. _________________________________________________
FOTOGRAFIRAJTE se kraj rodne kue ovog znanstvenika.

237
Krenite dalje obalom Frana Supila. Zastanite kod terne = gusterne = bunara.
Oblik kojeg geometrijskog lika ima tlocrt terne? ________________________
Krenite dalje ravno obalom, do restorana Mili. Pronaite desno od ulaza u
restoran najveu dragocjenost ovog restorana i zapiite to je to.
____________________________________________________________________
Krenite dalje obalom Frana Supila, prema info-ploi mjesta Volosko i pronaite mjesto na kojem se nalazite.
Nadalje krenite prema krunom toku.
Ogledajte se oko sebe i odgovorite:
Koje su boje svjetionici koje vidite? ____________________________________
FOTOGRAFIRAJTE! Zamolite nekoga da vas fotografira tako da se vidi
svjetionik s vae desne strane.
Krenite dalje obalom Frana Supila. S desne strane nalazi se vaterpolo igralite.
Pronaite kako se zove vaterpolo klub i na kojoj adresi su njihove prostorije.
____________________________________________________________________
Na istoj zgradi nalazi se i ploa nae najstarije osiguravateljske kue koja je
osnovana ________________ godine.
Kako se zove najstarija osiguravateljska kua? __________________________
Frano Supilo
Krenite dalje obalom Frana Supila. Doli ste do ploe s imenom F. Supila.
Frano Supilo: u vodstvo Stranke prava izabran je 1895. Nakon raskola u
stranci istupa protiv Josipa Franka, a od 1900. djeluje u Rijeci kao povjerenik pravaa Dalmacije. 2. sijenja 1900. utemeljio je Novi list. U nekoliko
navrata mijenja svoje politike stavove. Naelo svoje politike iznio je u Rijekoj rezoluciji i programu Hrvatsko-srpske koalicije, koju je s vremenom
zbog neslaganja s vodstvom i napustio. Godine 1906. izabran je u Sabor, a
u montiranom Friedjungovom procesu 1909, kojim su ga velikoaustrijski
krugovi eljeli kompromitirati i politiki onemoguiti, uspio se obraniti,
ali je morao istupiti iz Koalicije. Po izbijanju Prvog svjetskog rata odlazi
u Italiju. Sudjeluje u pokretanju Jugoslavenskog odbora zajedno s Trumbiem i Metroviem. Godine 1916. istupa iz Odbora. Umire u Londonu
1917. slomljen psihiki i fiziki.
Tko je bio Frano Supilo? _____________________________________________
Koja je godina njegova roenja i smrti zapisana? ________________________
238
Kako se zovu novine koje je pokrenuo Supilo? __________________________

Kolika je cijena tih novina? ___________________________________________
Malo dalje prijeite pjeaki prijelaz, ugledat ete park. Stubama desno uz
park krenite uzbrdo. Idite ravno do Ribarnice-konobe Volosko.
Pronaite na oglasnoj ploi konobe cijenu riblje juhe i prenih inuna.
____________________________________________________________________
Popnite se strmim stubama u ulicu Andrije tangera. Idite desno do konobe Vale Losca. Krenite dalje ravno uzbrdo, lijevom stranom u Ulicu dr.
Ivana Poia.
U Ulici dr. Ivana Poia i s vae lijeve strane na broju 15 nalazi se ploa
s natpisom:
____________________________________________________________________
proulo se odavdje eterom _____________________, ______.
Koliko je vremena prolo otada?_______________________________________
FOTOGRAFIRAJTE!
Na ulazu ste u mjesto Volosko.
O samom imenu Volosko vode se une rasprave. Neki kau da dolazi
od rijei val, kasnije iskrivljene u vol. Kastavci su lansirali priu o selu
Javoriki, gdje su lopovi iskrcavali s brodova ukradene volove, a onda ih
odatle vodili u umu i klali. Selo Javorike prozvano je kasnije po volovima
Volosko, a mjesto klanja Klana. Neki kau da je mjesto dobilo ime prema
bogu Volosu.
To je autohtono ribarsko mjesto koje se prvi put spominje 1543. godine
estitamo vam na izvrenim zadacima!
Zavrili ste s terenskim radom. Vidimo se u koli!
239
Lidija Kosmos
Projektna nastava: Njegovanje tradicije,

istraivanje i prezentiranje zaviajne povijesti
Malog Loinja Ambroz Harai
Srednja kola Ambroza Haraia u Malom Loinju nasljednica je nekadanje Pomorske kole ili Nautice koju su austrijske vlasti proglasile dravnom 1855. godine, iako je u Loinju prije toga jo od 1780. godine djelovala
privatna obuka pomorcima.
kola je 2005. godine obiljeavala nekoliko znaajnih obljetnica: 225 godina od zaetka pomorskog kolstva u Malom Loinju, 150 godina od osnutka
kole kao dravne pomorske kole, 150 godinjica roenja Ambroza Haraia. Za tu prigodu okupila sam nekoliko zainteresiranih uenika razliitih
usmjerenja sa ciljem da uenike kole upoznamo kroz izlobu s povijeu
kole i s njezinim znamenitom profesorom Ambrozom Haraiem.
Za potrebe izlobe, a nakon prouavanja dostupne literature (veinom lanaka iz Otokih ljetopisa koji se objavljuju od 1973. godine) istraivali smo
u arhivu kole, intervjuirali ivue ravnatelje, umirovljene i starije djelatnike kole, prikupljali fotografski materijal, skice i crtee te snimali kamerom i fotografskim aparatom vane lokalitete i objekte.
Nakon izlobe koju smo priredili s velikim entuzijazmom, uenici su iskazali interes za nastavak rada pa je osnovana grupa slobodnih aktivnosti
Mladi povjesniari. U grupu se ukljuilo desetak nadarenih uenika gimnazijskog usmjerenja koji su iskazivali interes za upoznavanje i istraivanje zaviajne povijesti. Od materijala koji smo prikupili, odmah smo poeli
izraivati Power Point prezentaciju s temom o povijesti kole i o Ambrozu
Haraiu.
Ve sljedee kolske godine rad je poeo poprimati formu projekta kojem
je trebalo osmisliti ciljeve i zadae, etape i metode rada itd. S obzirom na
nae ambicije, shvatili smo da e nam za to biti potrebna i odreena financijska sredstva tako da je trebalo pristupiti pronalaenju sponzora.
Ciljevi projekta
1. Povezivanje zaviajne povijesti (povijest pomorstva i pomorske kole,
povijest turizma na Otoku, ivot i rad Ambroza Haraia) s nastavnim
programom
240
2. otkrivanje zaboravljene tradicije i poticanje na ouvanje kulturne batine grada Malog Loinja
3. promicanje imena kole i Grada i pozitivno djelovanje na ope dobro
nae zajednice
4. obiljeavanje znaajnih obljetnica kole i grada Maloga Loinja
5. okupljanje ambicioznih i nadarenih srednjokolaca koji e svojim primjerom rada pozitivno djelovati na ostale
6. poticanje kreativnosti, inovativnosti i stvaralakih sposobnosti uenika
7. pouavanje o vrednotama kroz prouavanje i promoviranje pozitivnih
vrijednosti zaslunih Loinjana
8. promicanje bogatstva povijesne i kulturne batine Loinja u svrhu turistike ponude i prezentacije Grada
9. organiziranje izlobi, izrada kompjuterskih prezentacija te tiskanje
publikacija kako bismo uenicima, ali i stanovnicima Loinja te njihovim gostima, ponudili materijal za uenje i upoznavanje lokalne
povijesti.
Etape izvoenja projekta

U prvoj godina rada Povijesne grupe projekt je imao sljedee etape:
odreivanje teme i predmeta istraivakog rada (za svaku kolsku godinu zasebno)
istraivanje i prikupljanje materijala u postojeoj literaturi i arhivima
(npr: Arhiv Srednje kole Ambroza Haraia, Dravni arhiv u Rijeci,
Dravni arhiv u Zagrebu, Dravni arhiv u Pazinu, Katastar u Malom
Loinju, Botaniki zavod na PMF-u u Zagrebu, Nacionalna i sveuilina knjinica itd.)
pisanje eseja po posebnim pravilima (pravila za kategoriju samostalnog istraivakog rada iz povijesti odreuje Povjerenstvo za natjecanje u srednjim kolama) te sudjelovanje na upanijskim/dravnim
natjecanjima
izrada Power Point prezentacije ili filma u programu Movie Maker
tiskanje prigodne publikacije
prezentiranje rada javnosti uz: prigodne izlobe, prezentaciju i promociju publikacije prigodom proslava Dana kole, Dan Grada Malog
Loinja, manifestaciju Dani Ambroza Haraia i druge manifestacije
u Gradu
obiljeavanje znaajnih obljetnica i datuma vezanih uz Haraiev ivot i rad (polaganje cvijea na njegov grob na obljetnicu smrti; proslava Haraievog roendana itd.).
LIDIJA KOSMOS: PROJEKTNA NASTAVA: NJEGOVANJE TRADICIJE, ISTRAIVANJE I PREZENTIRANJE

ZAVIAJNE POVIJESTI MALOG LOINJA AMBROZ HARAI
241
Nain financiranja projekta

Danas je u koli nemogue provoditi ikakve izvannastavne sadraje bez
financijskih sredstava. Potrebna su posebna umijea i snalaenja da bi se
pribavila financijska sredstva za ostvarivanje svakog projekta, a uz to valja biti dobro informiran o tome od koga, kako i kada traiti. Potragu za
sponzorima poinjem ve u devetom mjesecu kada se javljamo na Natjeaj
Grada za programe javnih potreba u drutvenim djelatnostima te na Natjeaj za program javnih potreba Primorsko-goranske upanije. Nakon toga
upuujem molbe za financiranje drugim gospodarskim subjektima u naem
Gradu. Pritom, obavezno navodim ciljeve naeg Projekta, naa ostvarenja i
postignua, planirane aktivnosti za tekuu kolsku godinu i na kraju detaljno razraen financijski plan, odnosno strukturu rashoda.
Do sada su u ovih est godina na Projekt financijski podupirali: Primorsko-goranska upanija, Grad Mali Loinj, Turistika zajednica grada Malog
Loinja, poduzee Jadranka hoteli d.o.o. i poduzee Loinjska plovidba turizam d.o.o., Ljekarna Snjeana Mukardin Mali Loinj, Rotary club Mali
Loinj te mnogi drugi privatni poduzetnici. Ostvarivanje Projekta je ovisilo
o koliini prikupljenih financijskih sredstava pa smo u pravilu ostvarili
one aktivnosti ije smo provoenje financijski mogli pokriti.
Nae potrebe su na poetku rada bile vezane za nabavku informatike opreme: laptop, projektor, skener, diktafon, digitalni fotoaparat itd. Nadalje, potrebna su nam bila sredstva za putovanja i daljnje istraivake aktivnosti u
institucijama i arhivima u Rijeci, Zagrebu, Opatiji, Pazinu, Zadru, Trstu itd.
Financijski plan je predviao prireivanje i postavljanje povremenih izlobi u Gradu (Palaa Kvarner, Palaa Fritzy, Creski muzej, Gradska knjinica
i itaonica) nakon ega bi izloeni panoi postali stalni postav izloen u
holu kole. I konani cilj nam je bio objavljivanje rezultata naeg rada i
istraivanja u prigodnim publikacijama.
Zahvaljujui financijskoj potpori lokalne zajednice, uspjeli smo u ovih est
godina sve zadane ciljeve uspjeno ostvariti.
Dani Ambroza Haraia

Godine 2007. Turistika zajednica grada Malog Loinja i Grad Mali Loinj
pokrenuli su nekoliko manifestacija izmeu ostalog i obiljeavanje Dana poznatih i zaslunih Loinjana. Pozvani smo na suradnju i s oduevljenjem se
odazvali, s obzirom da smo po prvi put mogli istupiti izvan kolskih okvira
i pokazati graanstvu Loinja to Mladi povjesniari Srednje kole zapravo
rade. Za tu prigodu izradili smo prezentaciju o Ambrozu Haraiu, a uz
suradnju s Loinjskim muzejom postavili izlobu i tiskali prigodni katalog.
242
Na prvim Danima Ambroza Haraia od 17. do 22. svibnja 2007. u Palai

Kvarner u Malom Loinju, prezentirali smo rezultate naeg dvogodinjeg
istraivakog rada; 17. svibnja za graanstvo Loinja, a 22. svibnja 2007, u
sklopu obiljeavanja Dana bioraznolikosti, i za goste iz upanije i upana
Zlatka Komadinu. Tijekom tih dana, nau prezentaciju i izlobu mogli su
pogledati i graani Loinja te strani gosti jer je bila prevedena i na engleski
jezik.
Od 2007. redovito sudjelujemo na toj manifestaciji prireujui projekcije,
prezentacije, predavanja i izlobe. Svake godine posveujemo se novoj temi
pa smo tako, do sada, na manifestaciji Dani Ambroza Haraia prezentirali
sljedee teme: Ambroz Harai najzasluniji Loinjan, Znanstveni ivot
u Malom Loinju na prijelazu stoljea, Haraieva botanika istraivanja,
Haraieva uloga u pokretanju turizma na Otoku te rodoljubna i drutvena
djelatnost Ambroza Haraia (Dijakritiki Harai).
Suradnja s razliitim institucijama i drutvima

Tijekom izvoenja Projekta ostvarena je intenzivna i plodna suradnja s
brojnim institucijama, organizacijama i drutvima u gradu Malom Loinju
pa i ire. Osim spomenute suradnje s lokalnom zajednicom (Grad Mali Loinj i Turistika zajednica grada Malog Loinja), povezali smo se i s brojnim
institucijama i udrugama kao to su: Loinjski muzej, Astronomsko drutvo Leo Brenner, Ogranak Matice hrvatske Mali Loinj, Drutvo Naa djeca
Mali Loinj, Gradska knjinica i itaonica Mali Loinj, Udruga sakupljaa
samoniklog i jestivog bilja Ambroz Harai, Katedra akavskog sabora Cres
Loinj, Creski muzej pri Pukom otvorenom uilitu Mali Loinj i Javna
ustanova Priroda iz Rijeke.
Prezentirane i planirane teme

Svake godine definiramo jednu ili dvije nove teme koje prezentiramo pa
smo tako do sada obradili:
1. ivot i djelovanje Ambroza Haraia
2. Znanstveni ivot u Malom Loinju na prijelazu iz 19. u 20. stoljee
3. Povijest loinjske Nautice slavne pomorske kole
4. Poetak turizma na otoku Loinju analiza prvog turistikog vodia
iz 1888. godine
5. Cresko samoniklo bilje i povijest bilinarenja
6. Preporodno djelovanje Ambroza Haraia Dijakritiki Harai.
U budunosti planiramo prirediti sljedee teme:

243
1. Fotoalbum Ambroza Haraia

2. Poumljavanje i poljepavanje Loinja
3. Klimatoloka istraivanja i osnutak meteoroloke postaje
4. Svakodnevni ivot i obiaji na Otoku na prijelazu iz 19. u 20. stoljee
5. Samoniklo i ljekovito bilje u Haraievim istraivanjima vegetacije
Loinja
6. Pouavanje i kolovanje na Otoku na prijelazu iz 19. u 20. stoljee.
Korelacija s drugim predmetima

Haraieva univerzalnost, njegova mnogobrojna postignua na prirodoznanstvenom radu i njegova drutvena angairanost, potakli su me da vrijeme u kojem je ivio sagledam s razliitih aspekata i da teme kojima se
bavim, poveem sa sadrajem razliitih kolskih predmeta.
Ambroz Harai bio je profesor matematike, fizike i kemije u Pomorskoj
koli, znanstvenik, prouavatelj klimatolokih prilika, utemeljitelj meteo
rolokog opservatorija, biolog i botaniar, istraiva vegetacije Otoka, istraiva geografije Otoka, zasluan za proglaavanje Loinja klimatskim ljeilitima, pokreta poumljavanja Loinja, inicijator osnutka Turistikog
drutva, Narodni zastupnik i rodoljub.
Bogatstvo Haraievog djelovanja otvorilo mi je mogunost za povezivanje s razliitim predmetima kao to su geografija, fizika, kemija, biologija,
sociologija, hrvatski, talijanski i njemaki jezik. U Projekt sam ukljuila
mnoge svoje kolege i kolegice, profesore navedenih predmeta i ostvarila
iznimno dobru suradnju. Istovremeno sam uspjela u na Projekt ukljuiti
i neke grupe izvannastavnih aktivnosti nae kole kao to su Botaniari,
Ekolozi i Mladi fiziari.
Dosadanja postignua i uspjesi Projekta

Nakon spomenutog angairanja vezanog za poetak manifestacije Dani
Ambroza Haraia i nakon pozitivnih reakcija graanstva Loinja i stranih
gostiju, svake godine ostvaren je novi uspjeh.
Godine 2008. prvi put smo se poeli pripremati za upanijsko natjecanje
iz povijesti u kategoriji samostalnih istraivakih radova uenika srednjih
kola i osvojili smo 2. mjesto s temom: Mali Loinj centar znanosti na
prijelazu iz 19. u 20. stoljee. Sljedee, 2009. godine, smo na upanijskom
natjecanju pobijedili s temom Loinjska Nautica najslavnija pomorska
kola na Jadranu i nakon toga bili smo upueni na Dravno natjecanje na
Krku, na kojem smo osvojili 3. mjesto. Godine 2010. na Dravnom natjeca-
244
nju u Novom Vinodolskom dosegli smo 2. mjesto s temom Kako je poeo

turizam na naem otoku.
Velikim uspjehom smatramo i nae izlobe u razliitim muzejskim, galerijskim i drugim izlobenim prostorima koje smo ostvarili u suradnji s razliitim institucijama: 2008. godine izloba Ambroz Harai osmiljena je u
suradnji s Loinjskim muzejem i postavljena u Kuli (Galerijsko-muzejski
prostor u Velom Loinju); 2009. godine prigodom odravanja 3.dana Ambroza Haraia organizirali smo izlobu i prezentaciju u Palai Kvarner u
Malom Loinju s temom Haraiev herbarij; 2010. godine u Palai Arsan
u Cresu otvorena je izloba: Cresko samoniklo, jestivo bilje i povijest bilinarenja; 2011. godine postavljena je izloba Foto album Ambroza Haraia u Gradskoj knjinici i itaonici u Malom Loinju.
Od ostalih mnogobrojnih postignua treba izdvojiti: sudjelovanje na Festivalu znanosti 2009. godine pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti
s multimedijalnom prezentacijom i predavanjem u Palai Fritzy u Malom
Loinju s temom Znanstveni ivot u Malom Loinju na prijelazu iz 19. u
20. stoljee; pripremu i organizacija proslave Dana kole 2010. godine s
temom Povijest Pomorske kole u Malom Loinju te objavljivanje naeg
lanka Kako je poeo turizam na naem otoku, 2011. godine u Geografskom horizontu.
Kratak ivotopis Ambroza Haraia (rezultati istraivanja)

Ambroz Harai roen je 5. prosinca 1855. u Malom Loinju, u obrtnikoj
obitelji. kolovao se u Loinju i Zadru, a potom je studirao u Austriji isprva u Grazu, a zatim praktinu filozofiju, matematiku i kemiju u Beu,
gdje je i diplomirao 1878. godine. Nakon studija dobio je nastavniko mjesto u Trstu, a 1879. postao je profesor u Pomorskoj koli u Malom Loinju
(Nautica). Predavao je matematiku, fiziku s osnovama kemije, geometriju,
parne strojeve, meteorologiju, oceanografiju i algebru. Iste godine kada je
poeo s profesorskim radom, zapoeo je meteoroloka opaanja. Mjerio je
atmosferski tlak, naoblaku i vjetrove. Godine 1880. Harai je iz Centralnog
instituta za meteorologiju u Beu dobio potrebne instrumente. Redovita
opaanja s novim spravama zapoeo je u svojoj kui, a tablice meteorolokih opaanja slao bi svaki mjesec centrali u Be, to je objavljivano svake
godine u Analima te ustanove. Ravnatelj pomorske kole Eugen Jeli je
1883/84. uredio da postaja postane kolska pa je Haraieva meteoroloka
postaja dobila naziv Meteoroloki opservatorij C.K. Pomorske kole.
Istovremeno s meteorolokim promatranjima zapoeo je sistematsko istraivanje vegetacije Loinja. O flori svog zaviaja objavio je vie radova. Uz
istraivanja, marljivo je biljeio narodna imena biljaka pa je 1894. god. u

245
Glasniku Hrvatskog naravoslovnog drutva objavio svoj Prilog za narodnu botaniku nomenklaturu. U sastavu Botanikog zavoda Prirodoslovno-matematikog fakulteta u Zagrebu nalazi se zbirka Herbarium Harai.
Zbirka ima preko 4 000 listova. To je najvea zbirka flore skupljena na jednom od jadranskih otoka. Biljke potjeu s 209 razliitih lokaliteta.
Godine 1885. Harai se poeo druiti s dr. Leopoldom Schrtterom, profesorom Bekog medicinskog fakulteta, specijalistom za bolesti plua i grla.
Schrtter je bio priznati strunjak klimatologije te je na Kvarneru traio
najprikladnija mjesta za osnivanje turistikih zimovalita. Na njihovim zajednikim etnjama ikatom Harai ga je upoznao sa svojim znanstvenim
klimatolokim i vegetacijskim otkriima. Schrtter je Haraia potakao da
osnuje turistiko drutvo. Poetkom 1886. pokrenuto je osnivanje Turistikog drutva u Malom Loinju. Predsjednik drutva postao je Eugen Jeli, a
potpredsjednik Ambroz Harai.
Iste godine osnovano je Drutvo za poumljavanje i poljepavanje Malog
Loinja. Harai je sastavio statut Drutva i kao nadzornik sadnje, uz entuzijazam mnogih sumjetana, u studenom 1886. godine zapoeo s radom
na ikatu. U etiri godine Drutvo je zasadilo oko 250 000 sadnica borova.
Drutvo je, osim to je pridavalo vanost vegetaciji,organiziralo ureenje
putova i staza, ienje korova, postavljanje klupa. Seljaci su okolne breuljkaste terene poeli poumljavati sadnicama iz rasadnika Drutva.
Harai je bio i istraiva geografije otoka. Svoje radove o flori i vegetaciji Loinja zapoinjao je geografskim uvodima. Izuzetno je dobro poznavao
loinjske toponime koje spominje u svojim radovima i na etiketama svog
herbarija. Raspolagao je tonim katastarskim podacima. Prikupljao je demografske i etnografske podatke te se bavio i gospodarskom geografijom Otoka.
Sprijateljio se s austrijskim lijenikom i klimatologom dr. Konradom Clarom, docentom balneologije u Grazu, koji je prvi put doao na Loinj 1885.
godine. Dr. Clar je na Loinj doveo svog sina koji je bolovao od bronhitisa.
Djeak se nakon etiri tjedna potpuno oporavio. Zajedno sa Schrtterom zapoinju propagiranje zdravstvenog turizma na Loinju. Harai, Schrtter
i Clar postigli su da se Zemaljskim zakonom austrijske vlade u Beu 1892.
Mali i Veli Loinj proglase klimatskim ljeilitima.
Za zasluge u razvijanju prirodnih znanosti, Harai je 1904. godine odlikovan redom Viteza Franje Josipa I. U povodu obljetnice Pomorske kole
1905. godine Harai je objavio svoje najpoznatije djelo L isola di Lussin.
Il suo clima e la sua vegetazione. Bilo je to njegovo ivotno djelo, rezultat
svih znanstvenih istraivanja.
U mirovinu je profesor Ambroz Harai otiao 1911. godine, no to nije bio
kraj njegovog drutvenog djelovanja. Sudjelovao je u narodnom preporodu
246
koji je zahvatio Istru i otoke. Bio je aktivan u mnogim preporodnim drutvima: Matica hrvatska, Druba sv. irila i Metoda, Posujilnica i Hrvatska
itaonica, a godine 1913. postaje narodnim zastupnikom u istarskom Pokrainskom saboru u Poreu.
Zajedno s Drubom sv. irila i Metoda pokrenuo je 1914. akciju za otvaranje Hrvatske pomorske kole u Malom Loinju, no Prvi svjetski rat onemoguio je ostvarivanje te ideje. Iako je 1914. jednoglasno izabran, po drugi
put, na zastupniko mjesto, Prvi svjetski rat prekinuo je djelatnost Istarskog sabora, pa i njegovu zastupniku funkciju.
Ambroz Harai umro je 1. listopada 1916. godine. Pokopan je na maloloinjskom groblju Sv. Martin. Pred smrt je izrazio elju da mu na grobu stoji
natpis s imenom i prezimenom na hrvatskom jeziku.
Najzasluniji Loinjanin, predani profesor Pomorske kole, klimatolog, bio
log, botaniar, istraiva geografije Otoka, meteorolog, pokreta poumljavanja i zaetnik turizma te iznad svega veliki ovjek i rodoljub na ponos
je koli koja od 1990. godine dobiva ime po svom slavnom profesoru.
Djelovanje profesora Ambroza Haraia izmeu ostalog, osim njegovih prirodoznanstvenih aktivnosti, vezano je uz preporod i rodoljubne aktivnosti
na otoku Loinju. Primijetili smo da se veina autora u svojim lancima,
raspravama i diskusijama o Haraievom ivotu i radu, najvie zadrava na
znanstvenim postignuima redovito ostavljajui otvorenim pitanja o njegovom djelovanju na ostalim podrujima. Upravo su ta pitanja izazov za neka
nova istraivanja kojeg su Mladi povjesniari, uenici Matea Viduli i Fran
Kueta, pokuali savladati u ovoj kolskoj godini.
Cilj naeg istraivakog rada bio je, analizom nama dostupnih povijesnih
izvora, potvrditi tezu vanosti Haraieva isticanja prezimena hrvatskom
grafijom u vremenu druge polovice 19. i poetka 20. stoljea. Tijekom istraivanja stekli smo uvid u Matinu knjigu krtenih, dokumente Filozofskog
fakulteta u Beu, u programe Pomorske kole, nekoliko stotina herbarijskih
listova, est knjiga koje je Harai napisao, brojne novinske natpise u austrijskim asopisima, turistike vodie, znanstvene lanke, diplomu cara
Franje Josipa I, tridesetak dokumenata ostavinske rasprave itd. U brojnim
dokumentima nali smo dovoljno dokaza Haraieve dosljednosti i hrabrosti, odnosno njegove vane preporodne uloge, jer se esto u literaturi istie
kako je pisanje prezimena koritenjem dijakritikih znakova tada imalo
izrazito nacionalno obiljeje.
U drugoj polovici 19. stoljea stanovnitvo otoka Loinja bilo je gospodarski, drutveno i politiki podreeno Talijanima i talijanaima. Takva situacija izazivala je nacionalne sukobe, ali i buenje nacionalne svijesti.

247
Nakon kolovanja u Malom Loinju i Zadru Harai poinje studij u Grazu

i nastavlja ga u Beu. Iz evidencije bekog Filozofskog fakulteta iz 1877.
godine saznajemo da je svoje osobne podatke upisivao koristei dijakritike znake. Nakon studija kratko vrijeme slubuje u Trstu nakon ega je premjeten u Mali Loinj. Kako je u loinjskoj Nautici slubeni jezik talijanski,
tu injenicu Harai je bio primoran prihvatiti, no nije odustao od pisanja
prezimena hrvatskom grafijom.
Tada je najvei problem u pomorskim kolama bio nedostatak kolskih
udbenika, pa su nastavnici bili primorani pisati vlastite. Tadanji ravnatelj kole, Eugen Jeli, u svih svojih 96 znanstvenih publikacija i udbenika potpisivao se talijanskom grafijom Gelcich. Uz njega, to su inili i
profesori: Antonio Budinich, Melchiade Budinich, Nicol Cosulich pa ak
i jedan od voa preporoda ime Kvirin Kozuli koji se u svom udbeniku
o pomorskom osiguranju, potpisuje sa Simone Quirino Cosulich. Uvidom
u Arhiv nae kole i prouavanjem kolskih matinih knjiga, u to smo se
sami uvjerili.
Uz svoje profesorsko zvanje, Harai je mnogo vremena provodio istraujui i piui znanstvene radove. U svima se potpisivao hrvatskom grafijom.
Napisao je est knjiga i brojne znanstvene lanke u talijanskim i austrijskim
strunim asopisima. Poimajui ljubav prema domovini u duhu romantizma, kao jedinstvenost prirode, naroda i drutva, Harai vrijedno popisuje narodna imena biljaka i objavljuje ih u Prilogu za narodnu botaniku
nomenklaturu 1894. godine. Ime svake biljke navedeno je na latinskom,
talijanskom, njemakom i hrvatskom jeziku te loinjskom dijalektu. Prikupljajui biljke za svoj herbarij, vodio je evidenciju i o mjestima njihova
nalaenja i sva ta mjesta pisao je hrvatskim jezikom i hrvatskom grafijom.
Njegovom su zaslugom sauvani domai nazivi lokaliteta Bobari, unski,
Kovanja, Kojak, jer su prve karte koje su u to vrijeme Austrijanci izraivali bile s talijanskim toponimima.
Kruna Haraievog rada bilo je djelo Lisola di Lussin: Il suo clima e la sua
vegetazione u kojem je opisao 939 biljnih vrsta. Iako je djelo u potpunosti
pisano na talijanskom jeziku, esto je dodavao i hrvatske nazive uz koje bi
dopisao in lingua nostrana.
Osamdesetih godina u Loinju poinju inicijative vezane za zdravstveni turizam. Za promociju blagodati loinjske klime, meu ostalim, zasluni su Haraievi meteoroloki podaci o Loinju. Rezultate njegovih istraivanja navode mnogi austrijski turistiki vodii te medicinski i drugi asopisi, kap to
su sterreichische Badezeitung, Wiener klinische Wochenschrift, Die Presse
i drugi. Upravo su Haraievi lanci, u kojima se i dalje potpisuje hrvatskom
grafijom, pridonijeli promidbi Loinja kao blagotvornog ljetovalita.
248
Veliki Haraievi napori 1904. godine bivaju prepoznati od austro-ugarskog

cara Franje Josipa I. On ga odlikuje redom Viteza za zasluge u razvijanju
prirodnih znanosti. Diploma koju je Harai primio prilikom odlikovanja,
nalazi se u posjedu nae kole. Koritenje hrvatske grafije pri pisanju prezimena dokaz je njegovog ugleda.
Harai je bio izuzetno drutveno aktivan. U Izvjetaju Matice hrvatske za
1898. godinu Harai se navodi kao jedan od prinosnika Matice. Od 1907.
godine djeluje u odboru podrunice Drube sv. irila i Metoda, a lan je i
odbora Hrvatske itaonice u Malom Loinju.
Osnovao je i vodio mjesnu Posujilnicu Drutvo za tednju i zajmove ija
je svrha bila ekonomsko rastereivanje otonog teaka. Redovito je prisustvovao rodoljubnim priredbama poklanjajui vee novane iznose u dobrotvorne svrhe.
Nakon smrti dugogodinjeg zastupnika ime Kvirina Kozulia 1913. godine, Politiko drutvo za Slovence i Hrvate u Istri predlae Haraia, tada
umirovljenika, da zastupa otok Loinj u istarskom Pokrainskom saboru.
Kao narodni zastupnik zalagao se za narodne potrebe, za teake, mornare
i ribare. Upozoravao je na iseljavanje hrvatskog stanovnitva. No, njegova
zastupnika aktivnost bila je kratkog vijeka jer je Sabor rasputen, a nedugo
zatim je izbio i Prvi svjetski rat.
Jedna od potreba narodnog preporoda bila je osnivanje hrvatskih kola.
Nakon osnivanja osnovne kole, otoni su preporoditelji krenuli s inicijativom za osnivanje Pomorske kole. Harai je o njoj izvijestio Drubu sv.
irila i Metoda. O tome je vodio prepisku s Vjekoslavom Spiniem, predsjednikom Drube. Naalost je i tu njegovu inicijativu prekinuo poetak
Prvog svjetskog rata.
Harai je umro tijekom Prvog svjetskog rata, 1916. godine, u svom domu
u Malom Loinju. U testamentu je izrazio elju da mu na nadgrobnoj ploi
ime i prezime bude upisano hrvatskom grafijom, to je na njegovu elju i
uinjeno.
Cijeli spis ostavinske rasprave uva se u Dravnom arhivu u Rijeci, a sadri
preko 30 dokumenata. Iznenauje besprijekornost kojom je Harai predvidio sve trokove svoga pogreba i raspodjele imetka. Njegova volja, oko
pisanja prezimena, potovana je i na tim dokumentima.
Zakljuak
Ambroz Harai, profesor i znanstvenik dosljedno se identificirao kao dio
hrvatskog naroda u vremenu kada su otokom Loinjem dominirali Talijani i
talijanski jezik. Za razliku od svojih suvremenika, inio je to isticanjem svo-

249
jega prezimena koje je hrvatskom grafijom napisano ve u Matinoj knjizi

krtenih, a kroz cijeli ivot ostalo je konstanta njegovog nacionalnog identiteta. Znaajno je njegovo djelovanje kroz mnoga preporodna drutva, kao
i politika angairanost u Pokrajinskom saboru Istre. Zahvaljujui njemu
sauvani su mnogi loinjski toponimi i nazivi biljaka. Cjelokupnim njegovim djelovanjem zasluio je mjesto meu vodeim preporoditeljima i rodoljubima kvarnerskih otoka, to je do sada u literaturi veinom zanemareno.
250
Izvori
Naa Sloga, br. 33, 13. srpnja 1896; br. 29. od 14. svibnja 1907; br. 5 od 30.
sijenja 1913; br. 2. od 11. sijenja 1912, preuzete s digitalizirane arhive Nae Sloge www.ino.com.hr/nasa_sloga.html.
Vienac, br. 21. 1889. godine, Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu.
Haraievi herbarijski listovi, Botaniki zavod PMF-a u Zagrebu (listovi su
sistematski rasporeeni kroz cijelu zbirku u okviru porodica).
Izvjetaj Matice hrvatske za upravnu godinu 1898. godinu, Matica hrvatska
Zagreb.
Matine knjige, arhivska kutija broj 1, vremenski raspon 1911/121939/40,
Arhiv Srednje kole Ambroza Haraia, Mali Loinj.
Matina knjiga rimokatolika u Malom Loinju, krteni 18511867, 275 (K4)
318, Dravni arhiv u Rijeci.
Ostavinski predmet iza pok. Ambrogia Haraia, Predmet A184/1916, Kotarski sud Loinj (PR 14), Dravni arhiv u Rijeci.
Naslovnice Haraievih knjiga, Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu.
Katastarska karta (Citta Lussin piccolo nel Litorale provincia dIstria Distretto steorale di Lussin piccolo, 1890), Podruni ured za katastar Rijeka, ispostava Mali Loinj.
lanci iz austrougarskih novina sterreichische Badezeitung od 13. 6.
1886, Die Presse od 28. 6. 1886, Die Wiener klinische Wochenschrift
od 20. 12. 1888, iz sterreichische Nationalbibliothek Wien.
Archiv der Universitt Wien (Philosophische Fakultt, Nationale, 1877).
Literatura
Ani, Goldstein, Rjenik stranih rijei, Novi Liber, Zagreb, 2002.
Boievi, Mato, Ambroz Harai najzasluniji profesor Pomorske kole
u Malom Loinju, u: Otoki ljetopis Cres Loinj 3, Pomorstvo Loinja i Cresa, Mali Loinj, 1980.
Glogovi, Mario, Podruje dananje opine Cres Loinj u napisima transke Nae Sloge u razdoblju 18871889. (Prilog grai), itaoniki
pokret u jugoslavenskim zemljama u devetnaestom stoljeu, u: Otoki ljetopis Cres Loinj 7, Mali Loinj Rijeka, 1990.
Harai, Ambroz, Lisola di Lussin, Il suo clima e la sua vegetazione, Mali
Loinj, 1905.

251
Harai, Ambroz, Otok Loinj, njegova klima i vegetacija, u: Otoki ljetopis 8, s talijanskog preveo dr. Ivan Kozuli, Mali Loinj, 1992.
Hirc, Dragutin, Na kvarnerskim otocima, Rijeka, 2003.
Hreglich-Mercanti, Neera, Ricordando Lussino IVI, Trieste, 1999.
La storia dell istruzione Nautica a Lussinpiccolo, Edizione Comunit di
Lussinpiccolo, Trieste, 2005.
Milanovi, Boo, Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga prva (1797
1882), Pazin, 1967.
Milanovi, Boo, Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga druga (1883
1947), Pazin, 1973.
Milanovi, Boo, Istra u dvadesetom stoljeu, knjiga prva, Pazin, 1992.
Morovi, Tomislav, Narodni preporod u Istri i akcija za otvaranje Hrvatske
pomorske kole u Malom Loinju 1914, Otoki ljetopis Cres Loinj
2, Cres Loinj, 1975.
Obad, Stijepo, Hrvatski narodni preporod na Cresu i Loinju i Ambroz
Harai, Zbornik radova o prirodoslovcu Ambrozu Haraiu, Zagreb,
1981.
Sokoli, Julijano, Zaviajni kalendar cresko-loinjskog otoja, u: Otoki
ljetopis Cres Loinj 15, Katedra akavskog sabora Cres Loinj, Mali
Loinj, 2008.
Sokoli, Julijano, Stotinu godina Hrvatske itaonice u Malom Loinju,
itaoniki pokret u jugoslavenskim zemljama u devetnaestom stoljeu, u: Otoki ljetopis Cres Loinj 7, Mali Loinj Rijeka, 1990.
Straii, Nikola, Prilog poznavanju rodoslovnog stabla loinjskih Haraia, u: Otoki ljetopis Cres Loinj 6, Pomorstvo Cresa i Loinja 2,
Mali Loinj, 1985.
Veli, Franjo, Djelatnost kulturnih i slinih drutava na Cresu i Loinju u
devetnaestom stoljeu, itaoniki pokret u jugoslavenskim zemljama
u devetnaestom stoljeu,u: Otoki ljetopis Cres Loinj 7, Mali Loinj Rijeka, 1990.
253
Biljeka o autorima
Mato Artukovi (dr. sc.) roen je 1954. godine u Kuljenovcima kraj Dervente u Bosni i Hercegovini. Osnovnu kolu polazio je i zavrio je u Slavonskom Brodu, klasinu gimnaziju kod otaca isusovaca u Zagrebu, studij
povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je 1980. godine
te magistrirao 1987. s temom Srbobran 18841902. Doktorirao je 1999. na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom Poloaj Srba u Banskoj Hrvatskoj 18831903. Analiza srpske izdavake djelatnosti. Poslije zavrenoga
fakulteta radio je u Historijskom institutu Slavonije i Baranje (kasnije Centar za drutvena istraivanja Slavonije i Baranje i Centar za povijest Slavonije i Baranje) do 1990. godine. Nakon toga radio je u Dravnom arhivu, a
od 1994. godine radio je u Odsjeku za povijest pri Muzeju Brodskog Posavlja. Od 1996. godine, kada je Hrvatski institut za povijest iz Zagreba osnovao svoju Podrunicu u Slavonskom Brodu, preao je raditi u tu ustanovu,
iji je voditelj bio u razdoblju od 1996. do 2011. godine. Od 2011. godine
u zvanju je znanstvenoga savjetnika u istoj ustanovi i vodi redoviti znanstveno-istraivaki projekt Slavonija, Srijem i Baranja 18601945: politika,
drutvo, kultura. U svome povjesniarskom radu preteito se bavi nacionalnom povijeu novoga vijeka, posebno hrvatsko-srpskim odnosima i
ideologijama srpskih stranaka u Hrvatskoj u 19. i poetkom 20. stoljea.
eljko Bartulovi (dr. sc.) roen je 5. oujka 1962. u Rijeci, gdje je zavrio
osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveuilita u Rijeci 1986. godine. Magistrirao je na poslijediplomskom studiju Pravnog fakulteta u Beogradu 1991. s temom Imovinska prava statuta
podruja pod vlau Krkih knezova u XIII. i XIV. stoljeu. Doktorirao je
na Pravnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu 28. prosinca 1998. s temom
Dravnopravni poloaj grada Suaka 19191947. Zaposlen je na Pravnom
fakultetu u Rijeci gdje predaje predmete Povijest hrvatskog prava i drave. Objavio je knjigu Neka pitanja stvarnih i obveznih prava. Vinodolski
zakon 1288. te Krki i Senjski statut 1388. i petnaestak znanstvenih radova uglavnom s podruja hrvatskog srednjovjekovnog prava.
Tvrtko Boi (mr. sc.) roen je 10. travnja 1972. godine u Slavonskom Brodu, gdje je polazio osnovnu i srednju kolu, odgojno-obrazovno usmjerenje. Od 1992. godine u Zagrebu je studirao geografiju na Prirodoslovnomatematikom fakultetu i povijest na Filozofskom fakultetu. Diplomirao
je 1998. godine na Geografskom odsjeku PMF-a radom Novije promjene u
gospodarskoj strukturi Brodsko-posavske upanije. Od rujna iste godine
zapoljava se u Osnovnoj koli Frana Krste Frankopana na otoku Krku, u
Podrunim kolama Vrh i Baka, u kojima radi i danas kao uitelj geografi-
254
je i povijesti. Poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu upisao je akademske godine 1999/2000. te je magistrirao u srpnju
2007. godine na temu Uloga gospodarskog lista Puki Prijatelj u razvoju krkog zadrugarstva u prvom desetljeu XX. stoljea. Sudjelovao je na
nekoliko znanstvenih skupova i seminara kako na nacionalnoj tako i na
meunarodnoj razini, te meunarodnim edukacijama.
Mihovil Dabo (dr. sc.) roen je 1979. godine u Puli, gdje je zavrio osnovnu
kolu i jezinu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Puli diplomirao je
povijest i kroatistiku 2005. godine, a poslijediplomski studij povijesti na
Hrvatskim studijima dovrio je obranom doktorske disertacije 2013. godine. Od lipnja do studenog 2005. bio je zaposlen u pulskoj FINA-i kao mlai
referent za poslove platnog prometa. Od studenog 2005. do konca sijenja
2007. zaposlen je kao arhivist u Dravnom arhivu u Pazinu. Od veljae
2007. radi kao asistent na Odsjeku za povijest pri Odjelu za humanistike
znanosti Sveuilita Jurja Dobrile u Puli (nacionalna povijest XIX. stoljea).
U znanstvenom je radu usredotoen na procese politike i drutvene modernizacije stanovnitva Istre tijekom XIX. i XX. stoljea.
Ljiljana Dobrovak (dr. sc.) roena je 13. oujka 1971. godine u Zagrebu.
Osnovnu i srednju kolu zavrila je u Zagrebu. Povijest je studirala od 1992.
do 1997. na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, gdje je diplomirala 14. listopada 1997. s temom idovi u hrvatskim zemljama za revolucije 1848/1849. Tijekom 2000. godine zaposlila se kao znanstveni novak-asistent u Institutu drutvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu na projektu
dr. sc. Dragutina Pavlievia Hrvati u okolnim zemljama (19962002), pa
Hrvati kao dio multikulturalnog identiteta okolnih zemalja (20022006) i
sada kao Manjine u Hrvatskoj i Hrvati u okolnim zemljama: povijesni identiteti (2007). Ujedno je bila vanjski suradnik na projektu Triplex Confinium: hrvatska viegranija u euromediteranskom kontekstu koji se izvodio
u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu, Sveuilita u Zagrebu godine 2003. temom
Hrvatska javnost prema idovima krajem 19. stoljea (Za vrijeme Dreyfusove afere od 18941899). Doktorsku disertaciju pod naslovom Razvoj idovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (17831873) obranila
4. svibnja 2007. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno je uz svoj
matini projekt Manjine u Hrvatskoj i Hrvati u okolnim zemljama: povijesni identiteti, vanjski suradnik projekta Zeitschrift fr Jdische Studien
transversal Jdische Lebenswelten auf dem Balkan im 19. Jahrhundert,
koji se izvodi na nekoliko institucija.
Hrvoje Graanin (dr. sc.) roen je u Zagrebu 28. studenog 1973. godine.
Osnovno i srednjokolsko obrazovanje zavrio je u Zagrebu. Godine 1992.
upisao je jednopredmetni studij povijesti na Odsjeku za povijest Filozof-
BILJEKE O AUTORIMA
255
skog fakulteta u Zagrebu. Diplomirao je povijest 1998. godine radom Poloaj ena u svjetlu siscijskih natpisa. Te je godine upisao i poslijediplomski
studij povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te
je na istome fakultetu u lipnju 2004. godine magistrirao radom Antika
kronika kao povijesni izvor: Primjer Kronike komesa Marcelina. Njegovi
su znanstveni i istraivaki interesi prvenstveno usmjereni na prouavanje hrvatskih krajeva u kasnoj antici, odnosno vidova i postignua rimske
civilizacije na irem prostoru dananje Hrvatske, s osobitim obzirom na
panonsku regiju. Od 1. oujka 2001. zaposlen je na Odsjeku za povijest
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Autor je velikog broja znanstvenih radova i knjiga od kojih izdvajamo knjige Juna Panonija u kasnoj
antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljea te Kratka
povijest Hrvatske za mlade I. Od starog vijeka do kraja 18 stoljea i Kratka
povijest Hrvatske II. Od kraja 18. stoljea do poetka 21. stoljea.
Zlatko Hasanbegovi (dr. sc.) roen je 1973. godine u Zagrebu, gdje je zavrio osnovnu i srednju kolu te studij povijesti na Filozofskom fakultetu
Sveuilita u Zagrebu, na kojem je i magistrirao i doktorirao. Radi kao znanstveni suradnik Instituta drutvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Autor
je dviju znanstvenih monografija: Muslimani u Zagrebu 18781945. Doba
utemeljenja i Jugoslavenska muslimanska organizacija 19291941. (U ratu
i revoluciji 19411945). Predmet njegova historiografskog interesa je odnos
modernih hrvatskih nacionalnih ideologija, napose pravatva i njegovih
izdanaka, prema islamu i muslimanima u Bosni i Hercegovini u 19. i 20.
stoljeu. Istrauje muslimansku sastavnicu hrvatske graanske kulture do
1945. te politiko-stranake i vjersko-nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini od austrougarske okupacije do komunistikog preuzimanja vlasti.
eljko Holjevac (dr. sc.) roen je 15. prosinca 1973. u Brinju. Osnovnu
je kolu polazio u Brinju, a srednju (gimnaziju) u Otocu i Senju. Studij
povijesti zavrio je 1997. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2002.
magistrirao i 2006. doktorirao iz znanstvenog podruja humanistikih znanosti, polje povijest. Od 1998. do 2007. radio je u Institutu drutvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu kao znanstveni novak. Od 2007. zaposlen je kao
docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bavi se hrvatsko-maarskim odnosima, gradianskim Hrvatima, Vojnom krajinom,
zaviajnom Likom i drugim temama u povijesnoj perspektivi. Predsjednik
je Drutva za hrvatsku povjesnicu, proelnik Odjela za povijest Matice hrvatske i voditelj Podrunog centra Instituta drutvenih znanosti Ivo Pilar u
Gospiu kao vanjski suradnik Instituta. Autor je velikog broja znanstvenih
radova i knjiga od kojih izdvajamo knjige: Gospi u Vojnoj krajini (1689
17121881), Brinjsko-liki ustanak 1746. godine, Ivan Dominik Vukasovi, Zemljopisni i povijesni novi opis Karlovakog generalata u Kraljevini
256
Hrvatskoj (1777) te monografiju Gospi grad ljudi, identitet iji je urednik.

Suautor je udbenika povijesti za VII. razred osnovne kole i III. razred
gimnazije u nakladi izdavake kue Meridijani iz Samobora.
Aleksandar Jakir (dr. sc.) roen je 1. sijenja 1966. godine. Studij povijesti
i slavistike zavrio na Sveuilitu ErlangenNrnberg (Friedrich-Alexander-Universitt Erlangen-Nrnberg). Na istome sveuilitu doktorirao
1997. godine. Proireni tekst disertacije uvrten je u niz Sdosteuropische Arbeiten Sdost-Instituta iz Mnchena i objavljen u Mnchenu
1999. godine u nakladi izdavake kue R. Oldenbourg Verlag. Od 1997. do
1999. godine radi kao znanstveni suradnik na katedri za Istonoevropsku
povijest Sveuilita u Jeni (Friedrich-Schiller-Universitt Jena). Istodobno
je gost je predava za predmet Povijest istone Europe na Filozofskome
fakultetu sveuilita u Baselu u vicarskoj (Universitt Basel). Od travnja
1999. do travnja 2006. radi na katedri za Istonoeuropsku povijest Sveuilita u Marburgu (Philipps-Universitt Marburg). Od travnja 2006. do veljae 2007. godine ponovno radi kao docent na katedri za Istonoeuropsku
povijest u Baselu, a od 1. oujka 2007. na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu. Sudjelovao je na brojnim seminarima i znanstvenim
skupovima. Bavio se raznim temama iz povijesti jugoistone i istone Europe 20. stoljea posebno Hrvatske, podruja bive Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza. Posebno ga zanimaju socijalna povijest i teorije nacionalizma.
Objavljene knjige: Dalmatien zwischen den Weltkriegen. Agrarische und
urbane Lebenswelt und das Scheitern der jugoslawischen Integration (Dalmacija izmeu dvaju svjetskih ratova), Oldenbourg Verlag, Mnchen 1999.
(= Sdosteuropische Arbeiten 104), (proirena i istoimena disertacija na
534 str.); Uredio (zajedno s Heiner Timmermann): Europas Tragik. Ex-Jugoslawien zwischen Hoffnung und Resignation (Tragedija Europe. Podruje
bive Jugoslavije izmeu nade i rezignacije). LIT Verlag, Mnster 2003.
Daniela Jugo-Superina (prof.) roena je u Rijeci 1968. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirala je 1993. godine povijest i povijest
umjetnosti. Od iste godine do danas radi na mjestu uitelja povijesti u O
Fran Frankovi u Rijeci. Jedan je od osnivaa Udruge nastavnika povijesti
RICLIO. Od 2004. do 2008. godine bila je voditeljica upanijskog strunog
vijea uitelja povijesti Primorsko-goranske upanije. Odrala je niz predavanja i radionica za uitelje povijesti na upanijskim, meuupanijskim i
dravnim strunim skupovima u Republici Hrvatskoj. Mentorica je studentima povijesti Filozofskog fakulteta u Rijeci. Jedan je od osnivaa Udruge
nastavnika povijesti RICLIO. Od 2004. godine voditeljica je upanijskog
strunog vijea uitelja povijesti Primorsko-goranske upanije. Pokrenula
je i vodi projekt Raznolika Rijeka na temu upoznavanja i suradnje s rijekim nacionalnim manjinama. U Zborniku Drugog hrvatskog simpozija
BILJEKE O AUTORIMA
257
o nastavi povijesti objavila je 2006. godine struni lanak Rijeki Romi u

kojem je opisala pouavanje rijekih uenika o multinacionalnosti i multikulturalnosti unutar kroz projektnu nastavu povijesti.
Lidija Kosmos (prof.) roena je 1958. godine u Rakeku u Sloveniji. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani diplomirala je 1986. godine povijest i socio
logiju. U Srednjoj koli Ambroza Haraia u Malom Loinju radi od 1985.
godine. Od 2005. godine vodi projekt Njegovanje tradicije, istraivanje i
prezentiranje zaviajne povijesti Malog Loinja. Surauje s lokalnom zajednicom i drugim institucijama i udrugama, posebno u provedbi manifestacije Dani Ambroza Haraia (Grad Mali Loinj i Turistika zajednica grada Malog Loinja), a u suradnji s Loinjskim muzejom i Creskim muzejom
pri Pukom otvorenom uilitu postavila je nekoliko izlobi. Godine 2009.
dodijeljena joj je Plaketa Grada Malog Loinja za izuzetne rezultate u radu
s mladima i kreativno promicanje maloloinjske povijesti. U povodu Svjetskog dana uitelja 2011. godine dobila je Nagradu PG-a za najuspjenijeg
prosvjetnog djelatnika.
Nera Malbaa Kovai (prof.) roena je 1972. godine u Sinju, gdje je zavrila osnovnu i srednju kolu. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirala
je arheologiju i povijest. Od 2001. godine do danas radi na mjestu uitelja
povijesti u O Fran Frankovi u Rijeci i u O Drago Gervais u Brecima.
Odrala je niz predavanja i radionica na upanijskim i meuupanijskim
strunim skupovima za uitelje povijesti. Predsjednica je Udruge nastavnika povijesti RICLIO. Zavrila je CARNetovu E-learning akademiju, smjer
E-learning Tutoring te u nastavi povijesti intenzivno koristi ICT-tehnologiju.
Helena Miljevi Pavi (mr. sc.) roena je 1975. godine u Rijeci, gdje je
zavrila osnovno i srednjokolsko obrazovanje. Diplomirala je povijest i
arheologiju na Sveuilitu u Zadru 2001. godine. Na istom je Sveuilitu
2009. godine stekla zvanje magistra znanosti uspjeno obranivi rad pod
naslovom Brodovi na zavjetnim slikama svetita Gospe Trsatske. Radi kao
uiteljica povijesti u O dr. Andrija Mohorovii u Matuljima i od 2008.
godine voditeljica je upanijskog strunog vijea za uitelje povijesti Primorsko-goranske upanije.Odrala je niz predavanja i radionica na upanijskim i dravnim strunim skupovima.
Marijana Marinovi (mr. sc.) Roena je 12. studenoga 1963. godine u Rijeci, gdje je zavrila osnovnu i srednju kolu. Diplomirala je povijest i arheologiju godine 1988. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 1989. do 1996.
predavala je povijest u Medicinskoj koli, a zatim u Prvoj hrvatskoj suakoj gimnaziji u Rijeci. Od 1996. godine radila je kao kolska nadzornica u
Ministarstvu prosvjete i porta, a od 2003. godine radi kao via savjetnica
za nastavu povijesti u Zavodu za kolstvo Republike Hrvatske, Podrunica
258
Rijeka (danas Agencija za odgoj i obrazovanje). Organizator je i aktivni sudionik niza simpozija i seminara za nastavnike povijesti u Republici Hrvatskoj. Predsjednica je Ispitne komisije za polaganje strunih ispita uitelja
i nastavnika povijesti u osnovnim i srednjim kolama u Ispitnim centrima
Zagreb i Rijeka. U studenome 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru obranila je magistarski rad Pomorsko kolstvo u Bakru od 1849. godine
do danas u okviru poslijediplomskog znanstvenog studija Povijest hrvatskog pomorstva i stekla akademski stupanja magistra znanosti. Objavila
je sljedee strune i znanstvene lanke: Interkulturalni pristup nastavi
povijesti, Nautiko kolstvo na Kvarnerskom primorju do pojave parobroda, Povijesno naslijee i nacionalni identiteti te Povijesne osobe i
pouavanje vrednota. Uredila je tematski broj asopisa Povijest u nastavi
koji je posveen industrijskoj batini u nastavi povijesti u kojem je objavila
istoimeni znanstveni lanak. Dugogodinja je urednica Zbornika hrvatskih
simpozija o nastavi povijesti.
259

moderni identiteti
Opatija, Hotel Imperial, 30. kolovoza 2. rujna 2011.
Utorak, 30. kolovoza 2011.

Dolazak sudionica/ka u poslijepodnevnim satima
20:30
Sastanak lanova Pripremnog odbora, predavaa i voditelja

terenske nastave i radionica
Srijeda, 31. kolovoza 2011.

RAD U PLENUMU (Kongresna dvorana)
9:009:30
Otvaranje struno-znanstvenog skupa: pozdravni govori

uzvanika i organizatora
Glazbeni dio: studenti medicine glazbenici, okupljeni u
studentsku skupinu Asklepiju i Orfeju u ast
PLENARNA PRIOPENJA
9:3010:00
mr. sc. Marijana Marinovi, Uvodno izlaganje Oblikovanje modernih identiteta kroz nastavu povijesti ili moemo
li se liiti ideologije?
10:0010:35 dr. sc. Ljiljana Dobrovak, Povijest manjina u Hrvatskoj od

1868. do 1941. godine
10:3511:00 Stanka za kavu
11:0011:35 dr. sc. eljko Bartulovi, Pravni poloaj manjinskih-vjerskih skupina u Hrvatskoj do 1918. godine
11:3512:10 dr. sc. Mato Artukovi, Prema korijenu hrvatsko-srpskog
sukoba
12:3513:00 dr. sc. eljko Holjevac, Maaroni i maarizacija u Hrvatskoj
izmeu mita i zbilje od 1848. do 1918. godine
13:0014:00 Stanka za ruak i odmor
260
TERENSKI RAD
Prva skupina: Vrijeme odravanja od 14:00 do 21:00 sat
Terenski rad u Istri ( Peroj Vodnjan Pula); voditelj Sonja Bani, prof.
14:00
Polazak iz Opatije
15:00
Dolazak u Peroj, predavanje u crkvi Sv. Spiridona posjet

knjinici Njego u Peroju
16:30
Dolazak u Vodnjan i posjet zajednici Talijana
17:00
Posjet buduem etnografskom muzeju grada Vodnjana i

razgled gradske palae
18:30
Dolazak u Pulu i predstavljanje projekta Zerostrae,

razgledanje tunela i izlobe Poeci zrakoplovstva u Puli
19112011.
20:00
Povratak za Opatiju
Druga skupina: Vrijeme odravanja od 15:00 do 21:00 sat

Terenski rad u Rijeci voditelj Danijel Marot, prof.
15:00
Obilazak staroga dijela Grada Rijeke
16:00
Radionica u Narodnoj itaonici u Rijeci: Hrvatsko-srpski

odnosi na prijelazu stoljea Frano Supilo i politika novoga kursa
17:00
Posjet zgradi Novog lista
19:00
Razgledavanje grada s morske strane (Molo Longo)
Trea skupina: Vrijeme odravanja od 15:00 do 21:00 sat

Terenski rad u Rijeci (Rijeka Suak); Voditelji Ratko Duevi, prof. i
Lobert Simii, prof.
15:00
Obilazak Suaka
16:00
Radionica u Prvoj suakoj hrvatskoj gimnaziji Hrvatskougarski odnosi u nagodbenom razdoblju i njihov odraz na
kolstvo Rijeke
18:00
Industrijska batina Suaka (Tvornica papira, Delta i Luka

Baro )
19:00
Povratak u Opatiju
261
PROGRAM SIMPOZIJA
etvrta skupina: Vrijeme odravanja od 15:00 do19:00 sati

Terenski rad u Rijeci; Voditelji dr. sc. Tea Mayhew, mr. sc. Nika Mende i
mr. sc. Helena Miljevi
14:0015:00 Odlazak u Rijeku i dolazak u Pomorski i povijesni muzej
Hrvatskog primorja Rijeka
15:0016:00 Predavanje dr. sc. Tea Mayhew, Od kulturnog do nacionalnog identiteta: Rijeka od Jelaia do DAnnunzija (1848
1920)
16:0017:30 Obilazak izlobe Jedra Kvarnera i muzejskog prostora
17:3019: 00 Obilazak sredita grada Rijeke
21:00
Veera u Hotelu
etvrtak, 1. rujna 2011.

RAD U PLENUMU (Kongresna dvorana)
PLENARNA PRIOPENJA
9:009:40
dr. sc. Hrvoje Graanin, Povijesni identiteti i politiki

realiteti:proslava tisuugodinjice Hrvatskog Kraljevstva
1925. g.
9:4010:20
dr. sc. Aleksandar Jakir: Nacija i nacionalizam u 19. i 20.

stoljeu kao pojava i historijografski problem na primjeru
Dalmacije

10:4011:20 mr. sc. Tvrtko Boi, Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku
Krku u meuratnom razdoblju
11:2012:00 dr. sc. Zlatko Hasanbegovi, Islam i Bonjaci muslimani u
Banskoj Hrvatskoj 18781941. Pravni poloaj vjere i oblikovanje zajednice
12:0012:40 Mihovil Dabo, prof., Austrijska Pula izmeu kozmopolitizma i suprotstavljenih nacionalnih pokreta
TERENSKI RAD
Prva skupina: Vrijeme odravanja od14:00 do 21:00 sat
Terenski rad u Istri (Pazin Labin);Voditelj mr. sc. Daniel Bogei
14:00
Polazak iz Opatije
15:00
Dolazak u Labin, posjet starom gradu, Zajednici Talijana,

Podlabinu i ogranku Nacionalne zajednice Bonjaka Istre
262
17:00
Dolazak u Kran, razgledavanje katela i upoznavanje s

projektom podrune kole unjevica o kulturnoj batini
Istrorumunja
19:00
Dolazak u Pazin i posjet Etnografskom muzeju Istre
20:00
Polazak za Opatiju
Druga skupina: Vrijeme odravanja od 14:00 do 21:00 sat

Terenski rad u Senju i Novom Vinodolskom; Voditelj Andreja Kartelo-Neki, prof.
14:00
Polazak iz Opatije
15:30
Dolazak u Senj, posjet tvravi Nehaj, predavanje o Senjskim rtvama i obilazak mjesta pogibije, posjet Gradskom
muzeju Senj izloba Bunjevci
18:00
Dolazak u Novi Vinodolski, etnja starim dijelom grada i

posjet Gradskom muzeju
19: 30
Polazak za Opatiju
Trea skupina: Vrijeme odravanja od 14:00 do 21:00 sat

Terenski rad u Kastvu; Voditelj: Daniela Jugo- Superina, prof.
14:50
Polazak ispred hotela
15:10
Polazak autobusa sa Slatine
15:40
Dolazak u Kastav
16:0017:00 Radionica u Gradskoj loi: Od Kopra do Kastva- uiteljska

kola od 1872-1946.
17:3018:50 Razgledavanje Kastva: Crekvina, Trg Lokvina, crkva
sv.Jelene Kriarice, Muzejska zbirka Kastavtine, Bavarska,
Kotlarska i Pekarska zbirka
19:10
Polazak autobusa za Opatiju
etvrta skupina: Vrijeme odravanja od 15:00 do 19:00 sati

Terenski rad u Rijeci; Voditelj: Mirela Caput, prof.
14:0015:00 Odlazak u Rijeku i dolazak u Sveuilini kampus na Trsatu
15:0015:40 Predavanje dr. sc. eljka Bartulovia: Povijest Suaka
19191947.
15:4017:00 Obilazak Sveuilinog kampusa
17:0019: 00 Upoznavanje s kulturno-povijesnim znamenitostima Trsata
19:00
Povratak u Opatiju autobusom
21:00
Veera u Hotelu
263
PROGRAM SIMPOZIJA
Petak, 2. rujna 2011.

TERENSKI RAD
Prva skupina: Vrijeme odravanja od 9:00 do 12:00 sati
Terenski rad u Voloskom i Opatiji; Voditelj: Nera Malbaa Kovai, prof.
9:009:15
Kratki uvod u zanimljivostima Opatije i upute za rad (rad s

radnim mapama)
9:159:30
Podjela u manje grupe i polazak na terensku nastavu
9:3011:30
Samostalni rad na odreenim lokacijama uz pomo radnih

mapa
11:3011:45 Povratak autobusom iz Voloskog u Opatiju

Druga skupina: Vrijeme odravanja 9:00 do12:00 sati
Terenski rad u Rijeci;Voditelji: dr. sc. Tea Mayhew i mr. sc. Nika Mende
8:009:00
odlazak u Rijeku i dolazak u Pomorski i povijesni muzej

Hrvatskog primorja Rijeka
9:0010:00
Predavanje:Tea Mayhew, Od kulturnog do nacionalnog

identiteta: Rijeka od Jelaia do DAnnunzija (18481920)
10:0011:30 Obilazak izlobe Jedra Kvarnera i muzejskog prostora pod

vodstvom Tee Mayhew i Nike Mendea
RAD U RADIONICI
Prva skupina: Vrijeme odravanja od 9:00 do11:00 sati
Voditelj: mr. sc. Helena Miljevi
9:0011:00
Radionica u Gimnaziji Eugena Kumiia u Opatiji: Od ungaretva do talijanatva (i natrag) nacionalni identiteti u
Rijeci na prijelazu 19. u 20. stoljee
Druga skupina: Vrijeme odravanja od 9:00 do11:00 sati

Voditelj: Lidija Kosmos, prof.
9:0011:00
Radionica u Gimnaziji Eugena Kumiia u Opatiji: Otokoistarski krug u nacionalnom pokretu na prijelazu stoljea
Ambroz Harai
Trea skupina: vrijeme odravanja od 9:00 do 11:00 sati

Voditelji: Ratko Duevi, prof.
9:0011:00
Radionica u Gimnaziji Eugena Kumiia u Opatiji: Hrvatsko-ugarski odnosi u nagodbenom razdoblju i njihov odraz
na kolstvo Rijeke
264
etvrta skupina: vrijeme odravanja 9:00 do 11:00 sati

Voditelj: Daniela Jugo - Superina, prof.
9:0011:00
Radionica u Gimnaziji Eugena Kumiia u Opatiji: Od Kop

ra do Kastva Uiteljska kola od 1872. do1946.godine
13:0014:00 Ruak
14:0015:00 Rasprava u plenumu
15:0016:00 Zakljuci skupa poruka
Zatvaranje struno znanstvenog skupa
Zavrna rije
Radove u ovom zborniku proimaju dvije osnovne ideje: oblikovanje modernih identiteta u Hrvatskoj, hrvatskog i identiteta drugih (ne-Hrvata)
kroz posljednja dva stoljea, te pojavu nacionalnih manjina kao suvremenog politikog problema u 20. stoljeu. Naime, trijumf nacionalizma u
multietnikim carstvima na prostoru srednje i jugoistone Europe i njihov
slom nakon Prvog svjetskog rata doveo je u pitanje postojanje drugih etnikih skupina unutar granica novih nacionalnih drava. Osnovno podruje
zastupljeno u ovom zborniku upravo je oblikovanje nacionalnih ili etnikih
identiteta i u svezi s tim evolucija u poimanju veine i manjine u pojedinim
europskim prostorima.

moderni identiteti
Marijana Marinovi

A9R237C

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

A9R237C

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Radove u ovom zborniku proimaju dvije osnovne ideje: oblikovanje modernih identiteta u Hrvatskoj, hrvatskog i identiteta drugih (ne-Hrvata)

Hrvati i manjine u Hrvatskoj:

Agencija za odgoj i obrazovanje

Agencija za odgoj i obrazovanje

Vinko Filipovi, prof.

Dr. sc. Vlatka Dugaki

Hrvati i manjine u Hrvatskoj:

Agencija za odgoj i obrazovanje

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

lja se pitanje kako te priznate vrijednosti i ideje preuzeti i internalizirati?

zornost posvetili razliitim nacionalnim i etnikim skupinama, razliitosti

Oblikovanje modernih identiteta kroz nastavu

TIMpress, 2009, str. 63.

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

neprestano redefinira. Pred uiteljima i nastavnicima u kolama nalazi se

metej, 2008, str. 1112.

MARIJANA MARINOVI: OBLIKOVANJE MODERNIH IDENTITETA KROZ NASTAVU POVIJESTI

Kako se oblikuju nai identiteti?

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

Dijete, roeno u mjeovitom braku od roditelja razliitih nacionalnosti, uz

MARIJANA MARINOVI: OBLIKOVANJE MODERNIH IDENTITETA KROZ NASTAVU POVIJESTI

osoba nae rascijepljena i razdvojena i to e stanje proivljavati s bolom,

Etniki i nacionalni identitet

5 Vjeran Katunari, Sporna zajednica, Najnovije teorije o naciji i nacionalizmu,

Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2003, str. 194.

skim knjievnostima, Zagreb: FF press, 2006, str. 31.

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

7 Isto, str. 3132.

MARIJANA MARINOVI: OBLIKOVANJE MODERNIH IDENTITETA KROZ NASTAVU POVIJESTI

ce s uputama za uitelje o tome kako da uenike polako otprate

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

dinjenja Europe.11 Danas ove dvije ideologije znanstvenici osvjetljavaju iz

MARIJANA MARINOVI: OBLIKOVANJE MODERNIH IDENTITETA KROZ NASTAVU POVIJESTI

cu krunidbe na Duvanjskom polju. Kult Zrinskih i Frankopana, stvoren u

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

skog zida, tako je ideja jugoslavenstva pokopana pod ruevinama Vukovara

Kriza i redefiniranje identiteta

MARIJANA MARINOVI: OBLIKOVANJE MODERNIH IDENTITETA KROZ NASTAVU POVIJESTI

je objasnio ovaj proces redefiniranja identiteta na prostoru bive Jugoslavije

tome ne znamo nita pouzdano. Vjerujemo da e sociolozi ovu pojavu istraiti i

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

titeta. O tome najbolje svjedoi prolost koja je groblje nestalih identiteta,

20 Ilija ivkovi, eljka porer i Duko Sekuli, Asimilacija i identitet, Zagreb:

kolska knjiga, 1995, str. 4647.

Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u

1 Vladimir Geiger, Etnike skupine/zajednice u Hrvatskoj u suvremenoj hrvat-

skoj historiografiji, Historijski zbornik, 60 (2007), Zagreb, str. 323367.

odnosima, Zagreb, 1992.

na bibliografija 19841996, Ljetopis Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta 1

vatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 3637(20022004),

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

o ekoj manjini,5 a Zdravka Zlodi selektivnu bibliografiju o Rusinima/

5 Vlatka Dugaki, Historiografija o esima u Hrvatskoj, Historijski zbornik, 62, 1,

Zagreb, 2009, str. 233250.

na, Scrinia Slavonica, 5 (2005), Slavonski Brod, str. 408431.

slaviji 19181941, Beograd, 2005.

sniara istoriara, 2. Zagreb, 2000, str. 396410.

LJILJANA DOBROVAK: POVIJEST NACIONALNIH I VJERSKIH ZAJEDNICA U HRVATSKOJ

samome vrhu interesa hrvatske historiografije posveene manjinama, to

2003; Nives (Natalija) Rumenjak, Politika i drutvena elita Srba u Hrvatskoj

HRVATI I MANJINE U HRVATSKOJ: MODERNI IDENTITETI

njemaku i austrijsku,13 a znatno manji za maarsku manjinu.14 U zadnje

goslaviji (19181941), Dijalog povjesniara, br. 2, Zagreb, 2000, str. 429445;

LJILJANA DOBROVAK: POVIJEST NACIONALNIH I VJERSKIH ZAJEDNICA U HRVATSKOJ