Ivan Kuan

KOKO U PARIZU

I
NEMA TI POJMA TO JE PARIZ
Predaj se! Na si! zauo je Koko za leima prodoran glas i u
istom trenutku snani, koati prsti stegli su mu vrat.
Koko je zakolutao oima i sruio se sa stolice. Bio je siguran da je
ve mrtav.
A onda je zauo poznati, kretavi smijeh i, kad se usudio otvoriti oi,
ugledao je iznad sebe etverouglastu, krupnu glavu prijatelja Zlatka koji
je oito uivao u ovoj ali.
Hi-hi, ti si se zbilja uplaio, Koko. to si mislio? A? pitao je
Zlatko ne prestajui se smijati.
Vrlo duhovito uvrijeeno odvrati Koko ustajui s poda to je
polake mogao kako bi bar donekle sauvao dostojanstvo.
Jo nisam vidio da se netko ovako uplai. Eh, stari moj, kako e ti
u Parizu? Pa ti e pasti u nesvijest od straha, nee se usuditi ni preko
ulice...
Pariz! Koko ionako nije mislio ni o emu drugome nego o Parizu i
bilo je suvino da ga prijatelj podsjea na taj grad. Jo mu se uvijek inilo
da sanja. Prije dvadeset dana, tono uoi svretka kolske godine, doao
je u njihovu kuu doktor Brni, Zlatkov otac, i predloio Kokovim
roditeljima da dopuste svom sinu da otputuje sa Zlatkom u Pariz. Ondje
e obojica biti gosti Zlatkova ujaka koji je slikar i ivi u Francuskoj.
Zlatko je ve lani bio mjesec dana kod njega ali ove godine nije htio na
put bez svog najboljeg prijatelja, susjeda Koka Milia.
Doktor Brni, znajui da Milievi nee moi platiti put sinu,
odluio je dati novac i za Kokovu putnu kartu i to avionsku! Kako onda
da se Koku sve to ne uini kao pravi san? Mili je pristao da mu sin
putuje s prijateljem, ali pod uvjetom da mu on da novac za kartu. Vlakom
bi, naravno, bilo jeftinije putovati, ali je avionom jednostavnije. Roditelji

e djeake otpratiti na zagrebaki aerodrom, a tri sata kasnije Zlatkov

ujak e ih doekati na parikom zranom pristanitu.
Prestani jednom s tim Parizom! Popeo si mi se, na primjer, na vrh
glave. Jo e mi biti ao to uope putujemo bunio se Koko ustajui s
poda i opipavajui vrat koji mu je Zlatko bio tako nemilice stisnuo.
Mora se priviknuti, u Parizu nema ale smijao se dalje Zlatko.
Jesi li danas uio francuski?
Koko je duboko uzdahnuo i poeao se lijevom rukom iza desnog
uha. Francuski! Naravno da je uio francuski! to je drugo i radio svih
ovih dana nego bubao od jutra do mraka francusku deklinaciju i
nepravilne glagole? Nije mu ba osobito uspijevalo, ali se nadao da e do
polaska jo puno nauiti. Uostalom, Zlatko ga je svaki dan ispitivao.
Nous partons dans une semaine veselo ree Zlatko kad se Koko
napokon uspravio.
to kae?
Ha nasmije se opet Zlatko. Jo ne razumije ni najobinije
reenice. Kaem da polazimo za sedam dana.
Svaki dan se ponavljalo isto. Koko je ve od jutra uio francusku
gramatiku, listao knjige o Parizu i Francuskoj, koje mu je Zlatko nabavio,
a naveer bi se pojavio i sam njegov visoki, mravi susjed, da bi ga
ispitao to je preko dana nauio i, da bi mu opet priao o udesnom
Parizu i o svojim prologodinjim doivljajima u francuskom glavnom
gradu.
Veeras se ponovilo isto ono to se dogaalo svakog dana. Koko je
jo jednom ponovio u sebi konjugaciju francuskih nepravilnih glagola i
ba kad je u jednoj knjizi gledao veliku sliku parike crkve Notre-Dame,
Zlatko se beumno uuljao u sobu i zgrabio ga za vrat.
Jako si me uhvatio, jo me boli tuio se Koko pipajui vrat i
okreui glavom lijevo-desno kao da tjera muhe.
Naravno mirno odgovori Zlatko. Misli da bi te u Parizu
drugaije zgrabili. E, dragi moj, ne zna ti to je Pariz...
Zlatko je sjeo, prekriio dugake noge i poeo svoju omiljelu priu o
Parizu. Koko je ve veliki dio te prie znao napamet, ali je uvijek bilo
novih iznenaenja. Eto, tko bi se nadao da u Parizu ljude odmah tako
nemilosrdno hvataju za vrat, kao to mu je to Zlatko oito prikazao?
Nemoj svata priati oprezno ree Koko. Nee nas valjda, na
primjer, odmah zgrabiti za vrat im sletimo avionom?
Moda nee, a moda i hoe zagonetno odgovori Zlatko. Ne
zna ti to je Pariz. Ondje svaki dan ima tri tisue otmica. Najvie otimaju
deke naih godina, pogotovo strance... im vide da si stranac, odmah
cap! Poslije ucjenjuju, trae milijune. Policija odmah juri na Eiffelov
(Ajfelov) toranj i onda odozgo pregledava dalekozorima cijeli Pariz i trai
otmiare. Nekad ih ulove, ali nekad otmiari odmah ubijaju rtve, od

straha, kad osjete da im je potjera za petama...

A zar se s Eiffelovog tornja vidi cijeli Pariz? zagrijavao se Koko
sve vie.
Kako se ne bi vidio! Pa Eiffelov toranj je visok tri tisue metara, to
ti je kao tri stotine naih katedrala. Shvaa li? Tri stotine katedrala stavi
jednu na drugu i, odozgo, samo ako ima dobar dalekozor, vidi svaku
rupu u gradu...
Kakvu rupu? zapita Koko, ali odmah postieno obori glavu i
poee se iza uha.
U trenucima kad bi se Koku omaklo ovakvo pitanje, Zlatko bi skoio
na duge noge, ushodao se gore-dolje po sobi mlatarajui rukama i maui
glavom. Kad bi se umorio, sruio bi se opet na stolicu i rekao:
Koko, Koko! Nema ti pojma to je Pariz! Kad ga vidi, nee
takve gluposti priati. im se spustimo na aerodrom, a oko nas deset
tisua putnikih aviona...
"Deset tisua", zaprepasti se Koko u sebi.
Zlatko samo odmahne rukom i odjednom zastane nasred sobe, zgrabi
uplaenog Koka ponovno za vrat i krvniki protisne kroz zube:
Jesi li ti itao Maigreta (Megrea)?
N-n-nisam jedva izgovori Koko pomiljajui kako e moda
skupo platiti to ne pozna Maigreta.
Zbilja nisi itao Simenona?
Kakvog sad Simenona? Prvo kae Maigreta, onda kae
Simenona. Tko bi te razumio... Uh!
Dugaki djeak pusti svog upavog susjeda tako naglo da on klone
na stol. Onda opet zamae glavom i rukama:
Simenon je pisac. Georges (or) Simenon. Fantastian pisac. A
Maigret je policijski inspektor, detektiv, koji se pojavljuje u njegovim
romanima i rjeava i najzagonetnije sluajeve. Recimo, ti sleti na
aerodrom u Parizu aerodrom se zove Orly (Orli) i netko puca na tebe
iz aerodromske zgrade snajperom i pogodi te u elo. Dolazi brzo policija,
slika, mjeri, postavlja milijun pitanja: kako, zato? A Maigret samo lijepo
zapali lulu, sjedne za stol, popije au piva i rijei cijelu zagonetku.
Njemu e odmah biti jasno tko je pucao...
A tko je pucao? tiho upita Koko gledajui u pod.
To zna samo Maigret veselo objasni Zlatko.
Ali zato bi pucali, na primjer, na nas?
Zlatko se opet uzrujano ushoda sobom, nekoliko puta htjede neto
rei, ali se predomisli, kao da mu se ini da se Koku ponekad i ne isplati
nita objanjavati.
A Koko je opet uplaeno piljio u pod ne usuujui se vie nita
zapitati. Koliko se isprva veselio ovom putu u veliki grad, sad ga je sve
vie hvatao strah. inilo mu se da je ondje gotovo nemogue ostati iv i,

kad mu ne bi bilo neugodno, sigurno bi zapitao Zlatka kako se lani uspio

iv i zdrav vratiti u domovinu.
Zlatko je, meutim, i dalje priao svoju priu. O Eiffelovom tornju
visokom tri tisue metara, o fantomima koji nou krue ulicama u crnim
maskama, o stotinama mostova na rijeci Seini (Seni) koja je tako iroka
da se ne vidi s jedne strane na drugu, o tobonjim slijepcima koji iz svojih
metalnih tapova pucaju po prolaznicima, o bogaljima koji u drvenoj nozi
imaju ugraen mitraljez ili radio-stanicu, o uvenim filmskim glumcima
koji sjede na svakom uglu i piju coca-colu.
Je li lijepa ova crkva? oprezno ubaci Koko uzimajui u ruku
fotografiju parike Notre-Dame (Notrdam) i nadajui se da e Zlatko
prestati da govori o strahotama to ih oekuju u francuskoj prijestolnici.
Naravno da je lijepa ree Zlatko, a onda odmah doda dubokim,
sablasnim glasom: Lijepa i opasna!
Zato opasna, Zlatko?
To je prastara crkva, puna podruma i tajnih hodnika u koje se nitko
iv ne usudi zaviriti. Osim toga tu mravi djeak jo vie spusti glas a
otre vilice jo jae mu se zailjie osim toga poznato je da su zvonari te
crkve uvijek grbava udovita koja nou trae rtve, napadaju ih i... hihi...
Koko je prestraeno uzmaknuo u kut. Odande je zapitao, samo da bi
prekinuo utnju:
Pa kako tvoj ujak moe ondje ivjeti? Zar ga nije strah?
Strah? zaudi se Zlatko. Pa on je slikar! A svi su slikari malko
onako, zna tu on upre mravim kaiprstom u elo i znaajno ga zavrti.
Aha! ree Koko kao da razumije i tuno pogleda kroz prozor.
Pomilovao je pogledom svoj dragi bagrem, koji mu je tako prijateljski
virio u sobu, i odjednom mu je bilo ao to e ubrzo napustiti i svoju
dragu kuicu, i roditelje, i dvorite, i taj bagrem. Kako se moe radovati
putovanju u nepoznati, strani grad gdje ve na aerodromu pucaju
putnicima u elo?
Bolje je da ide spavati ozbiljno ree Zlatko i zaklopi knjigu.
Treba da se odmori za put. Jo nisi nikada letio avionom i to bi ti moglo
nakoditi. Mnoge putnike poslije odvezu u bolnicu. Treba da se dobro
odmori, a ujutro ustani to ranije i odmah ponovi vjebe iz francuskog.
Kako glasi sadanje vrijeme glagola "faire" (fer)?
Je fais, tu fais... petljao je nesretni Koko i eao se iza uha.
Kad je Zlatko napokon otiao, Koko se bre-bolje oprostio od
roditelja i sestre i bez veere uvukao u krevet domahnuvi bagremu koji
je straario pod prozorom. "Glavno je ostati iv", mislio je u sebi prije
nego e zaspati. "Ako budem oprezan, moda se i vratim iz Pariza... A
kad budem priao drugovima u koli..."

II
NAJVREDNIJA SLIKA NA SVIJETU
Sedam dana prohujalo je Koku kao sedam minuta u snu.
Doktor Brni ih je odvezao autom na aerodrom. Koka su ispratili
majka i sestra Marica i svi su se na silu smijali, a u grlu ih je neto
stezalo. Nikada jo Koko nije tako daleko odlazio od kue, niti je ikada
letio avionom. Kad su se ukrcali, Koko je kriom, da Zlatko ne vidi,
obrisao dvije suze.
Vidi li kako su kuice sitne? zapitkivao je Zlatko kad su
poletjeli, a Koko se pretvarao kao da gleda kroz prozor iako je mirio.
Vidim govorio je tiho.
A zna li da neki put jastreb uleti u avionski motor, zaplete se
unutra, motor prestane raditi i zviz!
Koko je utio i nastojao da ne slua o svim strahotama koje im
prijete u zraku. Ako izbjegnu gusarskom prepadu i gromovima, sigurno
e u magli udariti u brdo ili se kod slijetanja nee izvui kotai.
Kad su napokon pristali na pariki aerodrom, Koko vie nije nita
primjeivao oko sebe. U uima mu je zujalo, pred oima mu se vrtjelo.
Uokolo je vidio, kako mu se inilo, zbilja deset tisua aviona koji su se
ljeskali kao ribe u ogromnoj ribarnici. Uli su u pristaninu zgradu veliku
kao deset stadiona.
Evo ujaka! Ujo! povikao je Zlatko i povukao Koka kroz gomilu.
"Nitko ne puca na nas", sretno je razmiljao Koko. "Zlatko ipak
malko pretjeruje. To je njemu od svih tih knjiga..."
Ovo je moj najbolji prijatelj, Ratko Mili, ali ga mi svi zovemo
Koko.
Odlino! veselo ree ujak i prui Koku ruku.
Djeak ga je pozorno pogledao da vidi da li je zbilja luckast kako je
Zlatko tvrdio. Nije primjeivao nita neobino: crna, rijetka bradica, usko
lice, francuska kapica i, jedino to je upadalo u oi, bila je velika
brazgotina na obrazu.
Oh, ujo, tako sam sretan to sam opet tu! Hoemo li odmah u
grad? Moramo Koku pokazati Eiffel, i Slavoluk pobjede, i Napoleonov
grob, i zooloki vrt, i Notre-Dame, i Seinu...
Pssst izusti odjednom ujak sasvim tiho, stavi prst na usta i
oprezno se ogleda. Prvo u ja vama neto pokazati...
Poli su prema autobusu. Zlatko se znaajno nagnuo prema Kokovu
uhu: Ha, jesam li ti rekao?
Koko se nije usudio zapitkivati. Autobus je brzo promicao junim
predgraem Pariza, uvlaio se u sve gui promet, proao pokraj velikog
kamenog lava na trgu, skrenuo prema rijeci i napokon se zaustavio na

velikoj poljani nedaleko zgrade s okruglim krovom za koju je Koko

pomislio da je crkva.
To je Napoleonov grob! ponosno ree Zlatko ba kao da mu je
pokojnik bio blizak znanac.
Tako velik grob, a ja sam uo da je Napoleon bio malen, kao
patuljak...
Idemo, deki. Bre! opet je procijedio kroza zube Zlatkov ujak i
oni su se spustili stepenicama u podzemlje.
Ja sam mislio da bismo mogli odmah svratiti k Napoleonu
razoarano e Zlatko. Je li, ujo, to misli?
Psst zagonetno nastavi ujak s prstom na ustima poslije, poslije
emo... Sutra... Sad u vam prvo neto pokazati, neto to jo u ivotu
niste vidjeli...
Koko pogleda Zlatka ali ga prijatelj samo gurnu pod rebra. Izili su
na peron podzemne eljeznice i kad je stigao vlak sva su se vrata
odjednom uz tresak otvorila. Ujak, Zlatko i Koko uletjeli su u vagon i
vrata su se opet buno zatvorila. Vlak je velikom brzinom jurio kroz
podzemne hodnike tako da se trebalo drati za ruke na stolicama.
to kae? slavodobitno je upitao Zlatko. Nije to kao na
tramvaj.
Nije kao na tramvaj alosno je odgovorio Koko i uzdahnuo.
Bilo je vrue i zaguljivo.
Deki, ispadamo rekao je ujak na prvoj stanici.
Ali nisu izili iz podzemlja. Preli su u drugi vlak, vozili se jo pet
stanica, zatim hodali deset minuta beskrajnim hodnicima i preli u trei
vlak. Koko je mislio kako bi bilo strano zalutati u Parizu. Napokon su se
ukrcali i u etvrti vlak, pa zatim u veliki lift na stanici "Pelleport"
(Pelpor). Kad su se teka eljezna vrata napokon otvorila, nali su se na
ulici i Koko je duboko udahnuo. Automobili su bjesomuno jurili
irokom ulicom a zaudaralo je kao u garai.
Lijepo je u ovom mom kraju ree ujak. Mirno je. Nema
prometa i buke kao u gradu.
"Kao u gradu!", pomislio je Koko. "Kako je onda u gradu? Pa ovdje
se jedva ujemo kad govorimo..."
Zlatko ih je vodio jer je ve od lani poznavao put. Krenuo je udesno,
pa ulijevo. Nali su se u maloj i doista prilino tihoj ulici. Bila je to Ulica
Bretonneau (Bretono). U kui broj 3 stanovao je slikar. Koko se sjeao te
adrese, jer je prole godine jednom pisao ovamo Zlatku.
Pssst tiho je opet izustio ujak, okrenuo se na sve strane, ugurao
djeake u kuu i mugnuo sam za njima. Uspeli su se kriputavim
drvenim stepenicama i zastali pred vratima na kojima je pisalo: Pokle.
Tako me zovu u Parizu apnuo je slikar i otkljuao vrata.
Kad su uli u stan, nali su se u malenoj, skromno namjetenoj sobi.

Iz nje je u potkrovlje vodilo nekoliko tronih stepenica. Slikar bez rijei

stade puzati po sobi, prevrnu jedan lonac, zavue se pod krevet, otvori
poklopac zidnog sata i izvadi daicu parketa s poda. Na svakom
skrovitom mjestu izvadi po jedan klju i, s etiri kljua u ruci, hitro ustra
stepenicama koje su vodile na tavan. Djeacima bljesnue oi od
iznenaenja. Zlatko gurnu Koka u slabine. Zbilja se moglo pomisliti da
uji Pokleu nije u glavi sve u redu. Zato bi inae zakljuavao tavanski
sobiak?
Gore je bilo mrano i neopisivo neuredno: gomile krpa, okvira za
slike, kistova, etki, starih novina, sasuenih boja, mrlja od ulja. Na zidu,
nasuprot prozoru, visio je teak i crn zastor.
Jeste li gladni? zapitao je slikar ali, i ne saekavi da mu
odgovore, pristupi crnom zastoru i tiho ree: Sad se spremite da vidite
neto to niste u ivotu vidjeli. Jedan dva tri!
Zlatkov ujak je odmaknuo crni zastor: ispod njega je bio isto tako
teak, ali crven zastor. Odmaknuo je i njega. Preostao je jo proziran bijel
zastor. I njega je slikar grozniavo pomaknuo u stranu. Djeaci ugledae
sliku vrlo lijepe mlade ene koja je sjedila s rukama u krilu i zagonetno se
osmjehivala.
Mona Liza! vrisnuo je Zlatko.
to kae? jeknuo je Koko.
Bravo, Zlatko! Ti si je odmah poznao. Tako je, pogodio si. Pred
vama je najuvenija slika to je ikad naslikana, portret Mona Lize, rad
besmrtnog Leonarda da Vincija (Vinija). Najuvenija slika na svijetu,
deki, i najvrednija.
Pa kako... oprezno poe Zlatko premjetajui se s noge na nogu
kako da je... kako da je kod tebe... Mona Liza visi u muzeju, u onome
muzeju, kako se zove, bivi kraljevski dvor... kako da je sad kod tebe...
Tiho! podviknu odjednom slikar, spusti naglo sva tri zastora,
priskoi Zlatku i stavi mu ruku na usta. To je tajna! To je tajna koja
treba da rijei moju sudbinu. Jo je nitko ne zna, vi ste prvi... doite...
I bradati slikar izgura dvojicu djeaka na malu terasu. Sad je tek
Koko vidio koliko su se visoko popeli. U daljini se pruao beskrajni,
zagonetni Pariz. Koko nije shvaao ni to je Mona Liza, ni tko je
Leonardo. Ali je zato Zlatko razrogaenih oiju motrio ujaka i im mu je
slikar skinuo aku s usta, opet je tiho zapitao:
Zar si ti, ujo, zbilja ukrao Mona Lizu?
Pssst! zasiktao je ujak i od nestrpljenja udario akom o ogradu
balkona iz koje ispadoe dvije ipke. Sve u vam objasniti. Samo nitko
ne smije znati, vi ste prvi, eto...
A kako da se odavde ne vidi Eiffelov toranj, ako je on onako
visok? Ti si mi rekao, Zlatko... otpoe Koko, ali ga njegov prijatelj
gurnu u rebra.

 Koko! uti! viknuo je Zlatko. Kako moe biti tako djetinjast?

Jesi li uo to kae ujo? Ovo nije sitnica, nije to maji kaalj...
Znam, Zlatko, to je Mona Liza!
Mona Liza! zakoluta Zlatko oima i stisnu pesnice. Pa ti nema
pojma, Koko, to je to Mona Liza...
Psst! protisnu opet kroza zube bradati slikar. Sve u ti
objasniti, Zlatko, sve... Samo, to je velika tajna... Zna, o tome ovisi moja
sudbina. Ako se obogatim, ako dobijem mnogo novaca, kao to slutim,
onda mogu slikati to ja hou, razumije li, to ja hou, a ne to narue od
mene... Slikat u sve sama velika sunca. Pogledajte kakvo je sunce...
Kakve je boje sunce? Plavo! Veliko plavo sunce! Ako uspijem, slikat u
samo plava sunca... Ali, ako ne uspijem...
to e onda? zabrinuto zapita Zlatko poto je ujak dulje
vremena utio. to e onda, ujo?
Onda u se istoga asa popeti na Eiffelov toranj i baciti s njega!
Joj! ciknu Koko i lupi se po ustima.
A Zlatko prie ujaku, uhvati ga vrsto za bradu i izbliza mu se
zagleda u oi. Tada zapita dubokim glasom:
Ujo, zar si ti zbilja ukrao Mona Lizu? Najvredniju, najskuplju
sliku na svijetu? Ujo, ti si lud! Nikada je nee moi prodati...
Pssst! slikar jo jednom stavi prst na usta a lice mu se sasvim
izoblii.
Koko se poee desnom rukom iza lijevog uha. Predosjeao je da e
njegov izlet u Pariz, kome se toliko radovao, biti uzbudljiviji od
najstranijeg sna.
III
NAJSLAVNIJI NOVINAR FRANCUSKE
Marie Clever (Mari Klever) je stala pred ogledalo i pogledala se.
Popravila je smee uvojke koji su joj letjeli na sve strane, nasmijeila se
sama sebi krupnim sivim oima i opet sjela na kau.
Imala je puno razloga da bude sretna. kolska godina je zavrena,
uskoro e krenuti s ocem na more gdje e moda sresti nekoga od onih
filmskih glumaca ijim fotografijama je prekrila sve zidove u svojoj sobi.
U svojoj sobi! Da, otkako su se preselili u Ulicu Erlanger (Erlane), u
veliki, novi stan, dobila je i svoju sobu, vlastitu sobu koju je mogla urediti
uglavnom kako je htjela. Ispunila ju je slikama glumaca i pijunskim
knjigama koje je tako rado itala. Najvie je voljela knjige o Mati Hari,
uvenoj pijunki.
Jedino ju je zabrinjavao tata. Ne zapravo sam tata, nego kako se on
ponaao prema njoj. Nikako nije shvaao da e ona uskoro, odmah iza

Nove godine, navriti punih trinaest godina, to znai da je ve ozbiljna i

odrasla djevojka. A on je jo uvijek postupao s njom kao da je djevojica
od pet godina.
Marie Clever je uzdahnula i uzela novine sa stola. Bilo je to
posljednje izdanje lista "Le Clarion du Soir" (L Kleron di Soar)
"Veernja truba" u kojem je radio njen tata. On je bio jedan od
najpoznatijih novinara u Parizu i u cijeloj Francuskoj. Ljudi su se naveer
otimali za "Veernju trubu" kad bi u njoj bio neki lanak s potpisom
Marcela Clevera, kako se zvao njen otac.
Tata! sjetila se odjednom smeokosa djevojica i poletjela prema
vratima. Protrala je cijeli veliki stan, ali osim kune pomonice i velikog
maka Lea nikoga u stanu vie nije bilo. Mama je ve dvije sedmice u
vicarskoj, a tata, eh, tata ju je, eto, opet prevario. Bio joj je obeao da e
je povesti u posjet uvenom glumcu i reiseru Allesu Worsonu koji
poinje snimati svoj novi film u Parizu, s Veronikom Mitti i Tomom
O'Poolom (Pulom) u glavnim ulogama, ali je oito kriom mugnuo iz
kue samo da je ne povede.
"Vidjet e on ve", mislila je ogoreno mala Marie i grizla usnice.
"Vidjet e on... Pokazat u mu ja! On misli da sam ja beba s dudom koja
se samo igra s lutkama... Neka! Toliko sam ga puta molila da me povede
u novine gdje radi... A zna koliko volim novine. Sigurno me ni sutra nee
povesti na snimanje u Louvre (Luvr). Neka, neka. On misli da ja ne bih
mogla pisati za 'Veernju trubu', je li tako? Ih, pisala bih bolje od njega.
Dabome da bih. O glumcima, o pijunkama, o svemu... Vidjet e on,
iznenadit e se..."
Marie Clever je tuno sjela za stol i opet uzela u ruke novine.
Ponovo je proitala dananji oev lanak koji ju je toliko uzbudio. Tata je
znao izmisliti naslov koji e privui tisue italaca:
Kraa "Mona Lize" iz Louvrea
Kao to svi dobro znamo, u Parizu, u muzeju Louvre, visi
najuvenija i najskupocjenija slika na svijetu, portret Mona Lize zvane
Gioconda (okonda), djelo genijalnog talijanskog slikara Leonarda da
Vincija. U posljednjih stotinu godina bilo je vie pokuaja da se ukrade
dragocjena slika iz Louvrea, ali samo je jedan pokuaj uspio. Prije prvog
svjetskog rata jedan talijanski rodoljub uspio je neopaeno iznijeti sliku
iz Louvrea i prokrijumariti je u Italiju. On se nije htio obogatiti sliku
ionako ne bi mogao prodati nego ju je kanio vratiti u svoju zemlju
smatrajui da ona pripada Italiji gdje je i naslikana.
Sutra e se u Louvreu ponoviti kraa "Mona Lize" ali na filmu...
"Sjajno!", oduevljavala se mala Marie. "Kako tata izvrsno pie.

Isprva ne zna to e biti, moda je zbilja ukradena 'Mona Liza'..."

...U Parizu se naime snima film "Slika za milijardu dolara" koji
reira uveni ameriki glumac i reiser Alles Worson. To je pria o velikoj
krai "Mona Lize" i Talijanu koji ju je vratio u domovinu i drao je iznad
svog kreveta. Kad je njegov najbolji prijatelj ustanovio da je to zaista
prava "Mona Liza", kradljivac ga je vezao u sobi ispod uvene slike i
gotovo pustio da umre od gladi, samo da ga ne bi odao... Sluti se da e
sutra...
Djevojica je zanosno vrtjela glavom lijevo-desno, tako da su joj
uvojci leprali oko glave kao tamni leptirii oko svjetiljke. Po stoti put je
zadivljeno promatrala fotografiju Allesa Worsona s ogromnom crnom
bradom i neprozirnim, velikim, tamnim naoalima.
"Bar da me je tata poveo Worsonu", mislila je tuno i ljutito. "Ali
neka, neka, ve e on vidjeti tko je njegova ki Marie Clever...
A Marcel Clever se dotle svojim citroenom (sitroenom) probijao
kroz gusti pariki promet prema Aveniji La Bourdonnais (La Burdone),
nedaleko Eiffelovog tornja, gdje je reiser Worson bio potajno iznajmio
stan za svoj boravak u Parizu.
"ao mi je to nisam poveo Marie, sigurno je ljuta na mene, ali
zbilja nisam mogao... Posao je posao a ona je jo premalena da je uvlaim
u svoje novinarske pothvate. Osim toga, Alles Worson bi se ljutio da jo
nekoga povedem sa sobom, jer sam ja jedini novinar kojemu je dao svoju
adresu..."
Novinar je zaustavio auto u uliici Camou (Kamu) i pjeke se vratio
u Aveniju La Bourdonnais, jer je Worsonu obeao da nee skrenuti panju
na njegovu kuu. Veliki glumac je nastojao da mu ne otkriju adresu kako
bi imao to vie mira.
Kad je pozvonio na vratima kue broj 23 u Aveniji La Bourdonnais,
otvorila mu je Worsonova kuna tajnica, visoka ena s velikim naoalima
zlatna okvira.
alim rekla je tajnica zagradivi tijelom ulaz gospodin Worson
ne prima nikoga. Kako ste samo uspjeli otkriti nau adresu kad smo je
drali u tajnosti?
Recite Allesu, gospoice, da ga trai Marcel. On e me odmah
primiti, vidjet ete.
Tajnica je sumnjiavo promotrila doljaka od glave do pete. Iz
iskustva je mogla nanjuiti i poznati novinara i na udaljenosti od tri
kilometra.
Meutim, kad se tajnica za nekoliko trenutaka vratila u predsoblje,
osmijeh joj je bio blistaviji od zlatnog okvira naoala.
Gospodin Worson vas eka rekla je ljubazno i naklonila se.

Poto je zatvorio za sobom vrata na koja ga je uputila tajnica,

novinar se naao u zagrljaju bradatog reisera Allesa Worsona, jedne od
najslavnijih linosti svjetskog filma. S njime se Marcel Clever prije
nekoliko godina upoznao i sprijateljio u Hollywoodu (Holivudu).
Sjajno to te vidim! rekao je bradonja i potapao po ramenu
novinara ne isputajui iz ruku bocu coca-cole, koju je, kako su znali svi
njegovi oboavatelji, pio cijeli dan. Samo to nitko nije slutio da je u tim
boicama umjesto slatke tekuine bio najjai rum to postoji.
Je li sve spremno? upita Clever i veselo namigne.
Sve je spremno. Spreman sam na najluu pustolovinu u koju sam
se ikada upustio, dragi Marcel, i sretniji sam nego kad sam dobio svog
prvog Oscara (Oskara). Samo, jesi li i ti spreman?
Potpuno nasmijao se novinar.
I siguran si da e biti guve?
Bit e guve o kojoj e tri godine priati cijela Evropa i Amerika,
to ti jamim.
Sjajno, mome. Ako to pridonese uspjehu mog filma "Slika za
milijardu dolara", pobrinut u se da "Veernja truba" postane najslavniji
list na svijetu, a ti najpoznatiji novinar u svemiru...
Lako emo za to smjekao se Marcel Clever. Nego, reci mi
kada poinje snimanje?
Sutra je sastanak u Louvreu tono u osam sati. Naravno da e
Veronika i Tom zakasniti, ali to je jo i bolje. Slikaru u poruiti da sliku
donese neto prije, recimo u sedam i tri etvrt...
I bit e ovako odjeven?
Ja? iznenadi se Worson. Aha... Pa jasno, ja sam uvijek ovako
odjeven. Naoale nikada ne skidam, samo to na glavu nabijem onu
smijenu utu kapicu... A ti? Znai da sutra nee nita pisati u "Veernjoj
trubi"?
Naravno odgovori novinar. Ve sam obavijestio svoje
urednitvo da odlazim na dva dana izvan Pariza, preko nedjelje... Malo im
je bilo udno to odlazim ba kad poinje snimanje filma, ali me nisu
nita zapitkivali jer slute da neto spremam. Uostalom, obeao sam im u
ponedjeljak pravu bombu...
Ha-ha nasmijao se uveni glumac i potegnuo rum iz boice za
coca-colu. Ovo e biti moj najlui doivljaj... Ha-ha.
Kad je ispratio gosta, bradati glumac se naglo uozbiljio i strogo
obratio tajnici:
Linda, snimanje je u osam, kao to zna. Ne idem kolima, zbog
svijeta. Neka mi poalju helikopter ovamo na krov, tono u sedam i pol. I
nikoga vie ne putaj.
U redu, gospodine rekla je tajnica Linda i, bljesnuvi zubima i
naoalima, duboko se naklonila.

IV
KRC! REE PAPAGAJ
Nikolas Somais je bijesno udario tapom o debeli sag i otiao u
drugi kut sobe. Nikako nije bio zadovoljan svojim sinom i nikako nije
mogao obuzdati srdbu. Kad bi se uzrujao, uvijek bi ga ponovno
zaboljela noga u koju je bio ranjen jo u prvom svjetskom ratu i koja je
teko podnosila njegovo gojazno tijelo i sve slabije ivce.
Ni govora! Prokletstvo! Kakav biciklizam! Nije ti dosta to si
jednom slomio nogu? Bolje bi bilo da sjedne za klavir, danas jo uope
nisi vjebao.
Katsarida Somais, petnaestogodinji djeak crne kose i velikih
zelenih oiju, stajao je pred ocem oborene glave i mrtio se kad god bi
otac podviknuo. A oev glas je danas grmio kao radio s deset zvunika.
uo sam, tata. uo sam ve rekao je Katsarida mirno. Otac je
neto htio rei, ali je zaboravio to mu je bilo na pameti pa je jo samo
jednom estoko udario tapom. Otvorila su se vrata i na njima se pojavila
zgrbljena prilika sobara Mauricea (Morisa) kome su sitne oice uplaeno
treperile iznad snijeno-bijele brade i velika, povijena nosa.
Je li me gospodin zvao?
Nije, nije! zakretao je prodorno papagaj Cesar s prozora.
On je lud! ljutito je povikao Nikolas Somais i nije se tono znalo
da li misli na sina, sobara Mauricea ili papagaja.
Ovo je bio svakodnevni prizor u kui bogatog grkog brodovlasnika
Somaisa koji je ve nekoliko godina uglavnom ivio u Parizu, u raskonoj
palai na Bulevaru Montmorency (Monmoransi), nedaleko Bulonjske
ume, u najotmjenijoj parikoj etvrti. Katsarida, bogataev sin, uzalud je
moljakao i pokuavao privoljeti oca da mu dopusti da se upie u
biciklistiki klub. Djeak nije sanjao ni o emu drugome nego o tome
kako e postati biciklistiki as. A otac je poto-poto elio da mu sin bude
velik glazbenik, pijanist, ili tako neto. Neki dan je bacio za njim tap,
kad je Katsarida izjavio, da bi, ako se ve mora baviti glazbom, najradije
svirao elektrinu gitaru.
Mogu li ii? zapitao je mirno Katsarida.
Moe, moe zakretao je papagaj Cesar.
Luaci! povikao je Nikolas Somais i udario tapom.
Gospodin Somais imaju pravo rekao je sobar Maurice i duboko
se naklonio.
Debeli brodovlasnik se teko okrenuo na nozi koja ga je boljela,
pogledao redom Mauricea, sina i Cesara, zamahnuo tapom i ljutito se

izgegao iz sobe. Snano je zalupio vratima tako da su na zidovima

zaigrale umjetnike slike iz velike Somaisove zbirke.
Stari gospodin su se jako razljutili. Doputa li mi mladi gospodin
da se udaljim? zapitao je sjedobradi sobar.
Ne! Ne! oglasio se papagaj s prozora. Zelenooki djeak je
odmahnuo objema rukama i ushodao se gore-dolje po sobi.
To se vie ne da izdrati. Postupa sa mnom kao da sam... Kao da
sam papagaj!
Hi! podvikne veselo Cesar s prozora.
Djeak bijesno prie arenoj ptici i jedva se obuzda da je ne zgrabi
za dugaki rep i ne povue svom snagom.
Ja ne znam ree Katsarida nekad mi se ini da su svi protiv
mene. Eto, i Cesar me zafrkava... Prije se nikad ne bi usudio...
Cesar se posve promijenio, mladi gospodine blago e Maurice,
gladei se po bradi. Rekao sam i gospodinu. Ja mislim da je on duevno
bolestan,
Svi emo mi poblesaviti u ovoj kui, dragi moj Maurice. I ti, i ja, i
mama, a ne samo papagaj. Ja ne znam to je tati opet puhnulo u glavu...
On je u mladosti elio postati slikar, namazao je brdo slika s morem i
svakakvim ribetinama, ali to sve zajedno nije vrijedilo nita jer nije imao
talenta za slikanje ni koliko Cesar. Papagaj bi bolje naslikao te ribe,
repom, pogledaj kako izgledaju ljutio se Katsarida pokazujui prema
slici koja je predstavljala dvije ukaste ribe ogromnih plavih oiju
pogledaj, kao kitovi!
Oh! ree Maurice.
Hi-hi! zasmijulji se papagaj.
Ali se visoki djeak odjednom zaustavi nasred sobe kao da se neega
prisjetio i zatim hitrim koracima poe prema sobaru koji je uplaeno
uzmaknuo u kut.
Maurice ree Katsarida i poloi ruku starcu na rame. Maurice,
ti me zna od prvog dana kad sam se rodio i sigurno mi nee lagati. Tata
mi ne da ni da pogledam bicikl i urla na mene za svaku sitnicu vie nego
ikad. Uvjeren sam da ima velikih briga. To nisu obine poslovne brige. Ti
zna, Maurice, to njega mui. Reci, zato tata tako luduje?
Gospodine Katsarida tiho promrmlja sobar sebi u bradu. Pa ja
ne znam, ja ne znam... zbilja, ja...
Zna! Zna! prodere se Cesar s prozora.
Neto zbilja nije u redu s tim papagajem, gospodine Katsarida
pokua Maurice skrenuti razgovor. Ne samo to svata govori, uostalom
kao i prije nego je nagraen na izlobi, ve sad nas i razumije. Eto, on...
Maurice prekinu ga djeak ja bih dao sebi odrezati oba uha da
ti zna vie nego to se usuuje rei, vie nego to ak i tata sluti da
zna...

 Gospodine Katsarida, ja bih vam rekao... Zbilja... Samo da neto

znam...
Dobro, Maurice tuno ree Katsarida i duboko, namjeteno
uzdahnu ne bi li ganuo staroga sobara za kojega je znao da ga voli vie
nego vlastitu djecu. Dobro, ne mora mi rei...
I djeak poe polako prema vratima pogledajui ispod oka i
oekujui kada e se Maurice predomisliti.
Gospodine Katsarida zabrza odjednom Maurice gladei se
objema rukama po bradi pa ja ne znam... kako vi mislite... i sami
najbolje znate... kad se gospodin Somais spremaju da puste u more novi
prekooceanski brod, uvijek su strano uzbueni. A ovo e biti najvei od
svih koje ima, zaboravio sam koliko tona...
Svaki njegov brod je najvei, Maurice, jer uvijek gradi sve vee i
vee. Svaki novi je uvijek najvei. Je li odluio kako e mu ime dati? Ta
imena njega uvijek dugo mue jer brod treba nazvati po nekoj uvenoj
umjetnikoj slici...
Gospodin Somais su jo prije mjesec dana... Ali to je tajna,
gospodine Katsarida...
Naravno, Maurice, ne brini, prije bih sebi odrezao oba uha...
Odluili su da e se brod zvati "Mona Liza"!
"Mona Liza"! preneraeno usklikne brodovlasnikov sin.
Krc! ree Cesar.
Djeak se uzrujano ushodao gore-dolje po sobi mlatarajui rukama
na sve strane i uzdiui dublje nego kad bi punom brzinom jurio na
biciklu puteljcima po Bulonjskoj umi. Onda opet poloi ruke na ramena
starome sobaru i tiho procijedi:
Zna li ti, Maurice, to je to "Mona Liza"?
Znam, gospodine Katsarida. "Mona Liza" je slika koja visi u
Louvreu... ... i koja vrijedi milijune i milijune. Vie nego pet
prekooceanskih brodova.
Znam sve tie je govorio Maurice a oi mu se sasvim usitnile.
Ne zna, ui bih dao odrezati da ne zna! podviknu Katsarida a
onda opet tiho doda: Sjea li se kako je bilo gusto kad smo krstili
posljednji brod "Kleopatru"? Tata se jedva izvukao. I onda odjednom
"Mona Liza"! Ah, sad mi je jasno, dragi moj Maurice, sad mi je sve jasno.
Zato je on tako nervozan...
Glasnije! zakrijeti Cesar. Ne ujem.
Taj papagaj je zbilja poludio. On razgovara s nama... ujete li ga,
gospodine Katsarida?
"Mona Liza"! govorio je djeak sam sebi a krupne zelene oi su
sjale kao automobilska svjetla u noi. "Mona Liza"! E, sad smo zbilja
nadrljali...
Sijedi sobar ve je htio natrake uzmaknuti kroz odkrinuta vrata

uplaeno pogledajui as prema papagaju na prozoru, as prema

gospodarevu sinu koji je postao crven u licu kao to je papagaj bio po
vratu. Ali ga Katsarida odluno zovnu:
Maurice! Otii molim te, odmah na telefon, nazovi broj TRO 23
74 i spoji me ovamo u sobu. Odmah, Maurice!
Ali, gospodine Katsarida, vi valjda znate da su vam gospodin otac
zabranili da se druite s gospoicom Marie Clever i da je zovete
telefonom.
Znam, Maurice, znam ja tatine prie... Sin bogatog brodovlasnika
ne treba da se drui s kerkom novinarskog piskarala... koje, osim toga
djeak posve spusti glas moe biti i te kako neugodno. Sjetimo se samo
"Kleopatre"! Maurice, ja sam te zamolio...
Svakako, gospodine Katsarida... Odmah. Sjedobradi je starac
natrake iziao iz sobe, a djeak je zastao pred slikom ribe plavih oiju i
ljutito isplazio jezik.
Cesar je zakretao na prozoru i zalupetao krilima.
U kutu je zazujao telefon. Katsarida je brzo priskoio, uzeo slualicu
i grozniavo izgovorio:
Ti si, Marie?... Sluaj, morao bih to prije s tobom govoriti. Da, da,
strano je vano... Je li tata... to kae? Aha. Pssst! Dobro. Psst!...
Pozvoni tri puta, dva puta po tri... Zvidat e? Pa ti ne moe tako jako...
Aha, ima zvidaljku... Samo pouri, strano je vano...
Krc! ree papagaj.
V
KOLJA S BRITVOM I KARAMA
Koko nita nije shvaao, samo mu je bilo jasno da ovako nije
zamiljao svoj boravak u Parizu. Nadao se da e vidjeti Eiffelov toranj i
Napoleonov grob tek to se spuste avionom, a mjesto toga Zlatkov ujak ih
je ve prvi dan poslao na ianje.
"Da mi se hoe iati, mogao sam se, na primjer, iati i kod kue.
Zato nisam morao doletjeti ak ovamo", mislio je Koko promatrajui na
sjeni gustu kosu koja mu je strala na sve strane. Istina, kad je pogledao
Zlatka, vidio je da se i njemu pola uiju ne vidi od kose, ali to svejedno
nije bio pravi razlog da ih, tek to su stigli, odmah nemilice iaju.
Moda ujo eli biti sam ree Zlatko kao da pogaa prijateljeve
misli. Nije maji kaalj ta pria s "Mona Lizom".
Djeaci su se Ulicom Pelleport uputili prema Trgu Paula Signaca
(Pola Sinjaka), prema onome istome mjestu gdje su poslijepodne liftom
bili izili iz zaguljiva podzemlja. Zlatko je znao put i hitro se uputio
ispod drvea iroke Avenije Gambetta, tako da ga je Koko jedva stizao.

 Ujo kae da je na kraju ove ulice, negdje prije Trga Gambetta,

neka nova brijanica. Ve emo je nai vano je govorio Zlatko
zadovoljan to on ovako hrabro hoda po nepoznatom gradu, a Koko se ne
usudi ogledati, a kamoli prei ulicu.
Ja nisam razumio ono to je tvoj ujak govorio o Mona Lizi. Kako
e to snimati film, zamijeniti slike i to ja znam to? Ja to, na primjer, ne
razumijem, a ti Zlatko? zaustavi se odjednom Koko.
Joj, Koko, molim te nemoj govoriti neprestano: "na primjer, na
primjer", gdje spada i gdje ne spada. to ti to znai: "na primjer"?
Pa, na primjer... poe Koko i zagrcnu se. Eto, Zlatko, ja ne
razumijem, i gotovo, moe me ubiti, ali ja ne znam tko je kome
zamijenio sliku i to tvoj ujak ima od toga.
Uh! ree dugaki djeak i stegnu vilice od bijesa. Poslije u ti
sve objasniti, kad se vratimo, mogu ti i nacrtati, ali sad se prvo moramo
oiati. Jasno?
Koko se poeao iza lijevog uha i slegnuo desnim ramenom. U
depu je stiskao novanice koje im je slikar bio dao za ianje i ceduljicu
s njegovom adresom i brojem telefona ako se sluajno izgube u Parizu.
Brijanica je bila prazna i, kad su uli, iskrsnuo je pred njima
vlasnik, visok, krupan ovjek, prosijede kose i vrlo iroka nosa. Koku se
inilo da ga odnekud pozna, ali se sam sebi nasmijeio shvativi da je sad
prvi put u Parizu i da jo sigurno nikad nije vidio toga ovjeka.
Sjeli su u udobne stolice, Zlatko je objasnio da se ele oiati i brija
se latio posla. Prvo je dovrio Koka i, ba kad mu je prskao oianu kosu
kolonjskom vodom, na vrata je zadihano banuo malko pogrbljen, ali
snaan ovjek s golemim crnim brinama.
Frederic (Frederik) rekao je brija. to ti je? to si se tako
uspuhao? Osim toga, rekao sam ti...
Znam, bolje bi bilo da ne dolazim ovamo preesto... Tu doljak
pogleda djeake na stolicama. Ma to, pred ovim klincima moemo
slobodno razgovarati, nisu to klipani kao tvoj i moj...
Zlatko se napola okrenuo Koku, namrtio se i namignuo. Kako Koko
nije znao to taj znak zapravo znai, posve se ukoio i gotovo prestao
disati.
Gledaj, Charles (arl) ree doljak brijau. Sad mi je netko dao
novine, "Veernju trubu", koju mi nikad ne itamo, i pogledaj to u njoj
pie: "KRAA 'MONA LIZE' IZ LOUVREA", to je naslov. M-m-m, ovo
na poetku preskaem, tu nam novinar soli pamet, ali, aha, evo ga,
odavde je vano:
Sutra e se u Louvreu ponoviti kraa "Mona Lize" ali na filmu. U
Parizu set naime, snima film "Slika za milijardu dolara..." M-m-m, to
isto znamo, nije vano, aha, tu je:
Sluti se da e sutra biti poduzete sve mjere opreza da prilikom ove

krae na filmu ne bi dolo i do prave krae i da "Mona Liza" zbilja ne bi

nestala. Svima nam je jo u sjeanju nestanak uvene Rafaelove slike
"Kleopatra" koja je pukim sluajem pronaena u nekoj maloj grkoj luci
a da nikada nije utvreno tko je i za koga ukrao portret uvene egipatske
carice. Kakve e sve mjere biti poduzete sutra u Louvreu ne zna se
pouzdano, ali se pria da na zidu uope nee visjeti original, nego
izvrsna kopija, rad do sada nepoznatog slikara...
Prokleta "Nona truba"! uskliknu brija ogoreno. Kako su to
samo nanjuili? Cijeli na plan je sad u pitanju...
Zlatko se vrpoljio na stolici kao da je u kolskoj klupi, a Koko se
ukoio i jedva disao pretvarajui se da razumije svaku francusku rije.
A to kae papagaj? upita odjednom brija Charles, nato doljak
naglo priskoi i stavi mu ruku na usta.
Pssst! prosiktao je. Jesi li ti pri sebi? Pa zar ba sve mora
izbrbljati? Nije ni udo to oni u "Veernjoj trubi" znaju ve sve podatke.
Mjesto da brblja, trebalo bi da neto poduzme...
Hej, sad sam se sjetio. Sve hou da te neto pitam, pa nikako ne
stignem, koliko ti brblja. Rekao si da ti je netko dao novine. Pa novine se
ne daju, novine se kupuju. To mi je sumnjivo. Odakle ti te novine?
Stvarno! ree Frederic i problijedi. Dao mi ih je neki bogalj s
crnim povezom na oku. Doekao me kod izlaza iz podzemne eljeznice
na Trgu Gambetta, pruio mi novine i rekao: "Moda e vas zanimati..."
Bome, to je zbilja sumnjivo, nisam na to ni mislio.
Frederic, Frederic zavrti brija glavom. Nikad od tebe pravi...
pravi, zna to... Hodi ovamo, ja imam ideju kako emo se izvui iz
kripca.
I brija Charles povue Frederica u drugu prostoriju, iza zastora.
Ondje su dosta dugo aputali, a zatim je Frederic naglo projurio kroz
brijanicu, malne prevrnuo stolice na kojima su sjedili Zlatko i Koko, te
izjurio na ulicu. Brija je zadovoljno protrljao ruke, a onda, sve u zabuni,
nasapunao Koku obraze kao da e ga brijati.
iao ih je dva sata i Zlatku se inilo da nikada nije bio kod
nespretnijeg brijaa, dok je Koko opet neprestano razmiljao gdje li ga je
ve vidio. to je vie razmiljao, inilo mu se da mu je odnekud, kao u
snu, poznat ak i onaj Frederic s crnim brkovima.
Kad je brija zavrio posao, djeaci su izgledali prilino alosno,
nalik na dvije loptice za badmington koje su bar godinu dana predugo bile
u upotrebi. Zlatko je bio oian kao mongolski ratnik sa uperkom na vrh
gola tjemena, a Kokova glava podsjeala je na klupko bodljikave ice.
Jao, kako se veselim ree Zlatko im su izili to u ovo
ispriati ujaku. Vidi, oni se jo nadaju da e im plan upaliti. Koliko je
bilo ovakvih lupea to su se spremali za vrijeme snimanja, u mutnome,
domoi "Mona Lize". A kad tamo cap! Nema ni govora o tome. Ujo

napravio takvu kopiju da je ni gospodin Leonardo ne bi razlikovao od

prave! Film e se snimati s lanom "Mona Lizom", a prava e biti negdje
duboko pod zemljom iza trideset brava i lokota... Ba je sila moj ujo!
I ti zbilja misli upade Koko ne usuujui se jae dotai vlastite
kose da se ne bi ubo da je ovaj brija, na primjer, pravi lopov?
Sluaj! ree dugaki djeak i naglo zastane pred jednim izlogom.
Hodi ovamo! Pogledaj kako nas dvojica izgledamo. Kao operuani
golubovi! Je li ovo posao pravog brijaa? I to u Parizu, gdje su najbolji
brijai na svijetu! Pa ovamo se glumci iz Amerike dolaze svaki dan brijati
i iati.
I ti misli da ovo nije brija, je li? veselo zakljui Koko, dok su
se polako primicali Ulici Bretonneau (Bretono).
Naravno da nije. Pravi brija ne bi tebe nasapunao, kad su ti obrazi
bez dlaice, glatki kao... Rekao bih kao to, ali nije pristojno. To su
lopovi, gangsteri, pravi gangsteri iz podzemlja... Samo, ja se njih ne
bojim... Ja se bojim bogalja!...
Kakvog sad bogalja? zgranu se Koko.
Eh, kad ti ne razumije francuski. Bogalja, da! Onoga bogalja bez
oka koji je brkatom lupeu namjerno turio u ruke novine s lankom o
krai "Mona Lize". To mora da je neki macan, neki veliki lukavac. On je
sigurno ef druge bande! Bogalj! Zna li ti to to znai bogalj?
Znam, Zlatko, kako ne bih znao. Bogalj je, na primjer, ovjek bez
noge...
Ti si bez glave, Koko. Pa kod ovih gangstera je bar jasno da je
takva drvena noga lana, a u njoj je radio-stanica, pitolj i jo svata
drugo. Ako se ujo koga treba uvati, onda se treba paziti bogalja. A i mi
emo mu pomoi. ao bi mi bilo uje. Tri puta je kazao da e se baciti s
Eiffela ako ne uspije...
Koko je jo htio svata pitati, ali se nije usudio, jer bi ga stariji drug
estoko napao radi svakog suvinog ili smijenog pitanja. Zato, kad su
doli do ugla Ulice Bretonneau, samo je duboko uzdahnuo. Muilo ga je
jedno vrlo vano pitanje, ali ga je zadrao za sebe: slikar Poklepovi
oprezno, etverostruko zakljuava ulaz u potkrovlje u kome skriva "Mona
Lizu", a zaboravlja da se do nje moe doi i s druge strane preko
susjednog krova i terase s koje su poslije podne gledali Pariz. Kad doe
vrijeme, Koko e se usuditi i to spomenuti.
Idemo gore da vidim je li ujo kod kue. Rekao je da e se moda
malo proetati ako se brzo ne vratimo. Ako ga nema, priekat emo ga, pa
emo onda svi zajedno u grad ree Zlatko. Hajde, penji se, to si se
zamislio?
Ja mislim da je brico pitao, na primjer, i za papagaja bubnu
odjednom Koko. Le perroquet. Kakvog papagaja, Zlatko, je li?
Ti si papagaj ljutito se obrecnu Zlatko uspinjui se mranim

stubitem prema slikarevom stanu pri vrhu kue. A onda odjednom

zastane: Koko, ima ti pravo. I papagaj je opasan. Bogalji i papagaji.
Dresirani papagaji koji rtvama kljuju oi i bogalji bez oka koji u lanoj
nozi nose dresirane papagaje! To ti je Pariz, dragi moj, a ne tvoje selo na
Zelenom Vrhu!

VI
HLADAN TU
Kad bi Zlatko neto utuvio u svoju etverouglastu glavu, onda nije
bilo nikakva smisla prepirati se s njime. Koko je zapravo sumnjao da je
ba on i podgovorio ujaka da ih poalje na ianje, jer je malo vjerojatno
da bi to slikaru ikada palo na pamet kad je njemu samome kosa padala
gotovo na ramena. Eto, sad je Zlatko odluio da e se tuirati i nita nije
pomagalo to ga je Koko napadno motrio pogledom kojim je traio
milost. Bilo je oito da ga Zlatko mui samo zato da bi to dulje odgodio
odlazak u grad o kojem mu je mjesecima toliko priao.
Ja sam mislio usudio se napokon Koko izustiti mislio sam da
emo se, na primjer, bar malo proetati. Bar do zoolokog vrta, da vidimo
kitove... Ti si rekao da imaju sedam kitova u bazenu.
est znaajno ree Zlatko skidajui se. Ii emo, jasno, samo
sad je kasno. Ujutro. Sad emo se tuirati, onda emo se jo proetati prije
mraka, a im se smrai brzo u kuu! Hop!
Zato, Zlatko, reci?
Zato to je onda opasno. U Parizu je strano opasno kad se smrai.
Proe pokraj tebe, na primjer, neki prosjak vidi li kad treba rei "na
primjer" i ponudi ti cvijee. Taj prosjak ti ponudi cvijee da ga kupi...
Pomirii cvijee i srui se u nesvijest. Odmah dolaze bolnika kola,
tobonja bolnika kola, jasno, i kad se osvijesti ve si u nekoj dalekoj
vili, na sjeveru Francuske, a dotle za tebe u Parizu trae otkupninu,
ucjenjuju... Ujak nema toliko novaca da dade, i tebe lijepo s hridi zviz
ravno u more, meu morske pse. Ne, dragi moj, nou se ovdje nitko ne
smuca po ulicama bez revolvera u depu!
Koko se zbunjeno pogladio po ostacima kose i odluio utjeti.
Zlatko je izvodio gimnastiku. Onda je odjednom zastao, priao Koku i
rekao:
Hej, Koko, pa ti si rekao da ne razumije ovu zbrku oko "Mona
Lize". Gledaj ovamo, sad u ti ja objasniti.
Dugaki djeak sjede na krevet, uze jedan prazan okvir i prisloni ga
uza zid. Evo, vidi. To je prava "Mona Liza". Slika koja vrijedi
milijarde. O tome kako je jedan Talijan uspio ukrasti tu sliku prije mnogo

godina, o tome se sada snima film. Uostalom, uo si u brijanici, iz

novina, kako su i "Kleopatru", isto tako uvenu sliku uspjeli ukrasti prije
dvije godine. Kad se snima film, onda se ondje mota tisuu ljudi. Teko je
osigurati sliku. Moe je netko u guvi dignuti. Osim toga jaki reflektori bi
mogli nakoditi slici, uprava muzeja ne bi dopustila da je previe
osvijetle. A bez svjetla se ne moe snimati. Shvaa?
Da poeao se Koko iza uha.
Ujo je imao sreu da je slika koju je on naslikao najslinija pravoj
"Mona Lizi". I nju e upotrijebiti u filmu. A poslije on jo ima neki plan...
tu Zlatko zamijeni okvir jednim drugim, a prvi okvir stavi pod krevet.
Eto, ujakova slika je sad na mjestu prave "Mona Lize". Svi tvrde, ini se,
da se ujakova ne razlikuje od prave.
A gdje e biti prava za to vrijeme?
To se ne zna. To nitko ne smije znati. Onda bi se je pokuali
domoi oni bogalji i brijai. Sad je za njih prava prilika, moda jedina u
sto godina. Shvaa li? Jer, iz muzeja ju je inae teko ukrasti...
upavi djeak je morao priznati da mu je sve jasno. Jedino mu nije
bilo jasno zato gospou nisu naprosto fotografirali, jer bi to bilo
jednostavnije i jeftinije, a slika bi bila posve slina ali radije nije nita
pitao.
Kad je Zlatko otiao da se tuira, Koko se zagledao u vrataca to su
vodila u potkrovlje. Onda je doviknuo prijatelju, koji je ve pustio vodu
iz tua i zadovoljno pjevuio neku francusku pjesmicu:
uj, Zlatko, mogu li otii gore i pogledati gospou Lizu?
Nemoj, bolje nemoj odvrati isprva Zlatko kroz um vode, a onda
doda: Moe, moe ako hoe. Samo ako nae sve kljueve od lokota.
I nemoj je dugo gledati, jer ujo pazi da ne pada svjetlo na nju, zna.
Hajde, moe, samo poslije opet dobro zakljuaj.
Koko je jedva doekao da se smije popeti u potkrovlje. Ne toliko
zbog "Mone Lize", "Kleopatre" ili kako se gospoa ve zvala, koliko
zbog toga to e s terase opet vidjeti Pariz i to e Zlatko tako moda
zaboraviti da i njega pozove pod hladan tu. Brzo je okrenuo lonac na
pei, zavukao se pod krevet, otvorio zidni sat i izvadio daicu iz poda. I
sam se udio kako je dobro zapamtio gdje sve slikar dri kljueve. U tren
oka je ve imao sva etiri kljua u rukama, uzverao se uza stepenice,
pootvarao i poskidao lokote jedan za drugim.
Kad se naao u potkrovlju, usred onoga nereda i prljavtine, htio je
ve proi na terasu ali se ipak sjetio zagonetne slike ispod zastora, pa je
odluio da je pogleda.
"Kad sam ve rekao Zlatku", pomislio je ba kao da se boji da e
Zlatko odozdo osjetiti ako on ravnoduno proe pokraj uvene slike do
koje mu uope zapravo nije bilo stalo.
Kose zrake sunca padale su na crni zastor. Kad ga je djeak podigao,

ugledao je na donjem, crvenom zastoru svoju veliku i smijeno oianu

glavu. Zatim je podigao i crveni, pa, napokon, i onaj najlaki, bijeli. Tiho
je vrisnuo od zaprepatenja.
"Mone Lize" nije bilo! Nije bilo nikakve slike. Samo prazan zid!
Sjurio je niza stepenice u tri skoka, propuh je zalupio za njim vrata i
inilo se da je i njega izbacio kao perce iz potkrovlja.
Zlatko se jo kupao. Tu je umio. Koko je drhtao kao da je on sam
pod mlazom hladne vode. Skupio je usta kao da e neto rei ali nije
uspijevao protisnuti ni slovca. Muio se tako bar dvije minute.
Z-z-zl-zl... izlazilo mu je s jezika sve dok napokon nije doao do
daha: Zlatko, ne... ne-nema je, gotovo. Ujo... ujo e se ubiti s Ei-f-fela...
ukrali-i...
to pria? proderao se Zlatko zaustavivi vodu.
Ukrali su "Mona Lizu" izvali napokon Koko i nemono se srui
na krevet.
Zlatko je polako uao u sobu. S runikom oko pasa i s valovitim
uperkom na vrh oiane glave, onako jakih jagodica i eljusti, posve je
nalikovao starom mongolskom ratniku.
to kae? zapitao je pretjerano mirno. to lupeta?
Nema slike! Ukrali je! Sad sam bio gore. Dugaki djeak je lagano
odmahnuo rukom i iroko se nasmijeio.
Koko, Koko! E, i ti pretjeruje. Tek to si doao u Pariz, misli da
e ti netko ukrasti "Mona Lizu" pred nosom. Ti misli da se samo tako
kradu slike. Hajde, doi pod hladan tu da malko ohladi tu usijanu glavu.
Koko se stresao od jeze i poeao iza uha.
Ali... slike zbilja nema, Zlatko... na primjer.
Na primjer, na primjer! raspali se Zlatko. Pa to onda ako je
nema? Sigurno ju je ujo odnio, jer mu je trebala. Uostalom, idem ja
pogledati. A ti pod tu! Shvaa?
Dok je Koko drhtavim prstima svlaio koulju i mislio kako ga ni
majka ne tjera tako nesmiljeno u kupaonicu, mongolski ratnik Zlatko se
dugakim nogama polako penjao uza stepenice. Otvorio je vrata ateljea u
potkrovlju i uao. A trenutak kasnije, kad se Koko ve posve skinuo i
drao poput osuenika kojega alju na stratite, na vratima se pojavila
bijesna Zlatkova glava. Mongol je zaurlao na svog mlaeg druga, koji se
od straha po drugi put sruio na krevet:
Koko! Ako ti misli zafrkavati, nai sebi neku drugu budalu, ali
mene vie nee. Kakve su to gluposti? to ti sve sebi ne doputa? E,
neemo vie tako! Dok si sa mnom u Parizu, pristojno e se ponaati.
Dosta je ale!
Ali, Zlatko... mucao je preneraeni Koko.
Ukrali "Mona Lizu"! prezirno ga je oponaao Zlatko. A to je
ovo to tu visi? A, je li? Penji se ovamo!

Koko je bre-bolje navukao hlae i opet ustrao na potkrovlje. Ondje

je Zlatko zadigao zastore i, na Kokovo veliko zaprepatenje, sa zida se
opet zagonetno smjekala lijepa "Mona Liza"! Slika se nekim udom
vratila na svoje mjesto, na isto ono mjesto gdje je jo prije nekoliko
asaka sigurno nije bilo. Koko bi dao sebi odsjei glavu da je nije bilo. Ta
nije valjda sanjao!
Sad znam ree odjednom Koko umjesto da se iznenadi. I brzo
istra na terasu. Pogledao je prema stanici "Pelleport" i ugledao crveni
auto kako velikom brzinom odmie niz Aveniju Gambetta, niz istu onu
ulicu u kojoj su se oni danas poslije podne slavno oiali.
I, kad se ve okrenuo da se vrati unutra i kae Zlatku to mu je palo
na pamet u trenutku kad je na zidu ponovo ugledao "Mona Lizu", koje
prije tri-etiri minute ondje sigurno nije bilo, Koku je ponovno zastao dah
a pogled mu se prilijepio za ugao ulice kao beskrajno dugaka guma za
vakanje.
Na uglu male Ulice Bretonneau, u kojoj je stanovao Zlatkov ujak, i
Ulice Pelleport koja je vodila prema stanici podzemne eljeznice, djeak
je ugledao ljudsku priliku koju jo nikada nije vidio, ali koju je odmah
poznao. ovjek srednje visine s drvenom lijevom nogom i crnim
povezom na desnom oku, gledao je isprva u pravcu u kojem je nestao
crveni automobil, a onda se polako okrenuo i pogledao tono prema terasi
na kojoj je stajao Koko.
Oh jedva je izustio Koko i vie pao nego uletio u slikarev atelje
gdje ga je doekao ljutiti Zlatko. Oh, Zlatko... Vidi, ondje, vani...
Crveni auto i... i bogalj. BOGALJ!
Zlatko odgurnu druga i usput ga oinu bijesnim pogledom:
Ako me opet vara, stari...
Kad su izili na terasu, Koko je pomislio da bi se najbolje bilo
odmah baciti s petog kata na ulicu: nigdje na obzorju nije bilo ni crvenog
automobila, ni bogalja, koji kao da je odjednom u zemlju propao.
Koko poeo je Zlatko kroz stisnute zube, a eljusti su mu se
napele kao da e pui. Koko, ja u te...
Ali Koka vie nije bilo kraj njega. Prije nego bi okom trepnuo, Koko
je ve jurnuo u potkrovlje, skoio u jednom skoku niza sve stepenice,
zgrabio u trku koulju s kreveta i sjurio stubitem. Da je tko mjerio
vrijeme koje mu je bilo potrebno da s terase sleti na ulicu, sigurno bi se
ispostavilo da je to bio novi svjetski rekord u "skoku iz kue" kad bi
postojala takva grana atletike.
Koko nije znao ni kamo juri, niti to bi htio uiniti. Samo je znao da
e tvrdoglavom Zlatku pokazati kako i on ima jednom pravo. Dokazati ili
poginuti.

VII
TATA, ZATO KIDA?
Djevojica je veselo spustila telefonsku slualicu i zavrtjela glavom.
Opet je prila ogledalu i pogledala se. Bila je zadovoljna sama sobom.
"Sigurno se vrlo sviam Katsaru", pomislila je. Ona nije nikako
mogla izgovoriti cijelo dugako Grkovo ime koje je, kako joj je sam
Katsarida objasnio, bilo zapravo nadimak iz djetinjstva i znailo neku vrst
kukca. "Ja mogu svaku tajnu izmamiti od njega. Ba kao Mata Hari. Eh,
ni tata ne moe doznati sve to ja znam. Neka, neka, pokazat u mu ja,
samo neka me on smatra za mrkavicu".
Zadivljenim pogledom je prela preko niza slika filmskih glumaca
od Stewarta Grangera i Clarka Gabla do Veronike Mitti i Toma O'Poola.
Na drugom zidu su bile same slike pijuna i pijunki, a iza njenog kreveta
slika Mate Hari, najuvenije pijunke svih vremena, koja je bila
strijeljana u prvom svjetskom ratu. Marie Clever se nasmijeila krupnim
sivim oima, izvadila iz ormara veliku zvidaljku, stavila je u dep bluze
i izila iz sobe.
Vrata oeve sobe bila su odkrinuta, to je znailo da se novinar ve
vratio kui, i to je djevojicu vrlo zaudilo.
"Sigurno ga Alles Worson nije primio. Ba mi je drago. Kad nije
mene htio povesti. Ja bih se ve snala..."
Zastala je pred vratima oeve sobe jer je zaula njegov glas. Bilo je
oito da nije sam.
Mali moj govorio je Marcel Clever njeno, gotovo kao da tepa
neko vrijeme neemo biti zajedno. Otputovat u na dva-tri dana. Treba mi
odmora. Danas se jo idem oiati i obrijati, onda odlazim na selo ili u
brda. Hajde, sad se jo moemo poigrati. Ovako hop! Hajde, Leo, skoi!
Marie je zavrtjela glavom kao da saaljeva oca. "Neto nije u redu s
tatom. Poeo je sam razgovarati s makom... Moda je premoren, moda
hoe zbilja da se odmori, ali ja se bojim da se iza toga neto krije."
Kad je djevojica ula u sobu, veliki sivi maak naranastih oiju, po
imenu Leo, bijesno je frknuo. Bio je ljubomoran na djevojicu, jer je znao
da njegov gospodar zaboravlja na njega im bi se mala Marie nala u
blizini.
Tata, zar zbilja misli otputovati na nekoliko dana? Znai da vie
nisam tako mala kad mogu ostati kod kue i bez mame i bez tate. Je li
tako? otro je zapitala djevojica.
Oho, Marie, ti ve i prislukuje!
A ti si ve poeo razgovarati s Leom, mjesto da meni kae... nije
se dala smesti Marie.
Leo je mijauknuo kad je uo svoje ime i skoio na stolicu.

 Marie, Marie! veselo e otac ustajui. Hajde da se nas dvoje

pomirimo! Idem se oiati i obrijati, pa emo se usput malo proetati i
porazgovoriti.
Oho! zaudi se djevojica. Sad se ide ak i iati! I to je velika
novost. Trebalo bi staviti na naslovnu stranicu "Veernje trube". Ti koji si
tako ponosan na tu svoju grivu...
Novinar se nasmijao i zagrlio ker. Zagrljeni su izili iz sobe a
maak je bijesno frknuo i okrenuo im lea.
I tako, dok su na sasvim suprotnom kraju Pariza Koko i Zlatko ili
Avenijom Gambetta prema brijanici, ovdje, na zapadu, nedaleko
Bulonjske ume, otac i kerka Clever uputili su se Ulicom Auteuil (Otej)
prema Trgu Auteuil gdje je novinar toga jutra primijetio novu brijanicu.
Da je tko mogao u tom asu istovremeno promatrati ta dva para, dva
zagrebaka djeaka i dvoje Pariana, nikada ne bi pomislio da oni imaju
neke veze jedni s drugima, osim to e trojica od njih u isto vrijeme
sjediti u brijanici. Ali klupko dogaaja sve ih je bre i jae vezivalo
vrstom uzicom.
Marie Clever je zastala nasred ceste, tako da su automobili bijesno
zatrubili, i strogo je zapitala oca prodorno ga gledajui svojim blistavim
sivim oima:
Dakle, tata, Worson te izbacio? Priznaj! Nema nita od razgovora,
intervjua, velikog lanka... Zato ti i kida.
Ali, Marie zaprepastio se novinar i povukao ker na plonik.
Nikakav "ali", tata! Pa zar bi se ti dobrovoljno povukao na selo,
kao u miju rupu, ba sada kada se snima taj film o "Mona Lizi" i kada si
napisao sjajan lanak...
I to si ve proitala, Marie? Ti zbilja previe ita, nije to dobro.
Nije dobro ni to to mi nee rei istinu. Zar e zbilja sjediti na
selu dok Worson bude snimao film, je li?
Hou se odmoriti, Marie, kad ti kaem...
I javio si u urednitvo da nee vie nita pisati o "Mona Lizi"?
Nita nisam javio, Marie. Ja se ne moram njima javljati ako neu.
Ja sam prvi novinar "Veernje trube" i ne moram, ako mi se ne da, pisati
ni po cijeli mjesec dana. Oni znaju da spremam neko iznenaenje...
Aha! lupi Marie nogom, smei uvojci joj zaigrae oko glave, a
automobili opet zatrubie jer je djevojica ponovo zastala nasred ulice.
Aha! Tako, dakle, tata. Sprema iznenaenje a meni nee nita rei. E,
pa, dobro, neka! Onda neu ni ja tebi nita rei, ba neu!
Ali, Marie...
Nita nije pomoglo. Djevojica se brzo oprostila i pretrala ispred
gustih redova automobila uputivi se prema Bulevaru Montmorency.
Novinar je jo neko vrijeme gledao za kerkom, onda se nasmijeio i
uputio preko ulice u brijanicu na kojoj je velikim zlatnim slovima pisalo:

"KOD FRDRICA".
Dobar dan! ree Marcel Clever uavi u brijanicu.
Dobar dan, gospodine odgovori brija i ustade sa stolice
odloivi novine. Gospodin izvoli?
iati i brijati.
Dok je sjedao, Clever je kriom promotrio i brijaa i novine koje je
itao. Brija je bio visok, krupan ovjek, malko pogrbljen a ispod nosa su
mu strala dva velika i prilino neuredna brka. Novine, koje je drao u
brijanici, bile su "Le Monde" (L Mond), "Figaro" i "France Soir" (Frans
Soar).
Marcel Clever se nezadovoljno promekolji u stolici. Neuredni
brkovi nisu bili osobita preporuka za brijaevu vjetinu, a jo je gore bilo
to u brijanici nije vidio "Veernju trubu". Clever je dijelio ljude na one
koji itaju "Veernju trubu" i na one koji je ne itaju.
Vi ne itate "Veernju trubu"?
to, molim? zapitao je brkati brija nespretno veui bijeli ubrus
novinaru oko vrata.
Ako vi sami ne itate "Veernju trubu", morali biste je drati u
brijanici radi drugih muterija. Te se novine danas najvie itaju u
Parizu.
Svakako, gospodine, morat u ih nabaviti. Drugi put ete kod
mene sigurno dobiti "Nonu trubu".
Novinar ga je oinuo bijesnim pogledom, ljutit zbog toga to brija
ne moe tono upamtiti ni naslov njegovih novina. A onda ga je strogo
upitao:
Vi ste nedavno otvorili ovu brijanicu?
Da, gospodine, prije dva dana.
Jao! zaurlao je Marcel Clever, jer ga je u tom asu nespretni
brkonja ubo vrhom kara u uho. Neu vie nita pitati, ini mi se da vas
to smeta.
Ali nesretnom novinaru nije mnogo pomoglo to je utio. Brija je
mlatarao karama kao da kosi ito i kosa je letjela na sve strane. ianje
je jo prolo sretno, ali je brijanje bila prava strahota. Brkonja je prvo
nasapunao novinaru cijelo lice, gotovo do ela, pa preko nosa i oiju sve
do iza uiju, tako da vie nije mogao ni gledati, ni disati. Onda je zgrabio
britvu kao da je sablja i tipajui ga po obrazima poeo nemilice guliti.
Kad mu je Frederic napokon oprao lice, prestraeni je novinar
ugledao u zrcalu nepoznatu glavu, koja je samo bila nalik na njegovu.
Kosa je strala na sve strane, a obrazi i vrat bili su mu krvavi. Htio je
neto bijesno rei, zaprijetiti da e o ovakvu postupku pisati u novinama,
ali je bio toliko sretan to je ostao iv da je bez rijei izletio iz brijanice.
"Ovo je mesar, a ne brija. Neuveno! Gle, pa nisam mu uope
platio. Nije ni pitao. To je zbilja nevjerojatno. Ovako jo neto nisam

doivio. E, taj me nee vie vidjeti... Ala bi se Marie smijala da je ovo

vidjela!"
I dok su prolaznici u Ulici Auteuil iznenaeno gledali
izbezumljenoga i iznakaenog novinara, brija Frederic bio je u jo
alosnijem stanju. Posve iscrpljen i znojan klonuo je na stolicu i duboko
predisao kao da se s nekim tukao. Onda je obrisao znoj sa ela i priao
telefonu.
Okrenuo je broj i satrvenim glasom rekao:
Charles, ti si? Oh, Charles, ja vie ne mogu. Doe mi da sve
pustim k vragu. Ili u ja nekoga zaklati, ili e mene netko ubiti. A da e
me prijaviti, to je sigurno... Oh, da vidi kako sam sad jednog udesio!
Roena majka ga ne bi poznala. Pobjegao je van kao iz klaonice.
Zaboravio sam i naplatiti. Ne, Charles, ja to vie ne mogu izdrati. Ja ne
znam kako se ti snalazi, ali ja vie ovako ne mogu... to kae? Da ne
ludujem? Lako je tebi rei da ne ludujem... Ovoga asa zatvaram i
dolazim k tebi. Ja ovdje vie ne ostajem...
Trenutak kasnije nesretni Frederic ve je zatvorio brijanicu i hitrim
koracima urio prema stanici podzemne eljeznice "Porte d'Auteuil". Tri
etvrt sata kasnije je, kao to ve znamo, banuo u brijanicu "Kod
Charlesa" gdje su bile dovrene Zlatkove i gdje su upravo zapoinjale
Kokove patnje.

VIII
PREDAJ SE! NA SI!
Kad je s terase kue broj tri u ulici Bretonneau onako ludo sletio na
ulicu, Koko je ve odavno bio zaboravio brijaa Charlesa i njegovog
udnog gosta Frederica. Moglo bi se rei da je uope zaboravio da se
nalazi u Parizu. Zapravo, njemu vie nije bilo jasno ni gdje je, ni kamo
ide.
Donekle se sabrao tek kad je trkom izbio na Trg Paula Signaca (Pola
Sinjaka) i kad je nastavio trati Avenijom Gambetta u pravcu u kome je
nestao tajanstveni crveni automobil.
"Zlatko mi se ruga, misli da sam ja lud, da sam blesav", bilo je prvo
to je djeak pomislio trei ispod dugakog reda drvea u Aveniji
Gambetta. "Neka, vidjet e on ve... pokazat u mu ja!..."
Ratko Mili, zvani Koko, navrio je trinaest godina, to, u usporedbi
s nekim kavkaskim gortacima koji ive i po stotinu i pedeset godina, nije
osobito dugaak ljudski vijek, a ipak, taj djeak iljasta nosa i kutrave
kose, naoko toliko nalik na sve svoje vrnjake, doivio je u posljednje
dvije-tri godine vie nego to drugi doive u cijelom ivotu. Dok je jo

ivio na selu, vrebao je nou lopove, a u gradu se borio protiv duhova i

trudio se rijeiti tajnu djeaka koji je imao dva imena i dva prezimena, i
koji je iao u dvije kole. Ve je padao s krova i umirao od straha u amcu
nasred bijesne rijeke, ali nije jo nikada sam trao ulicom u velikom, stranom gradu, i to jo ovako besciljno. U svakoj munoj prilici, kad bi ga
hvatao strah i elja da se okrene i pobjegne, uvijek bi ga gonila naprijed
pomisao kako e mu se drugovi rugati ako ispadne kukavica i kako e mu
se diviti ako ispadne domiljat i hrabar. Zato je, i ne mislei mnogo kamo
ga noge nose, ponavljao u sebi:
"Zlatko misli da sam ja lud, da mi se priinilo, da mi se mota u
glavi... Neka, pokazat u mu ja."
I tako Koko nije primijetio ni da je projurio pokraj brijanice u kojoj
ih je Charles onako dumanski unakazio. Nije primijetio ni da je pretrao
Trg Gambetta i zaputio se dalje na zapad, preko granica onoga siunog
dijela Pariza koji je dotada bio upoznao.
"Meni je jasno", ponavljao je on u sebi, "meni je sve jasno. Odmah
mi je bilo jasno, samo se nisam usudio nita rei da mi se Zlatko ne bi
rugao. Zato je slikar zakljuavao ona vrata sa etiri lokota a nije uope
zakljuao vrata od terase? Pa ja sam odmah vidio da na terasu moe doi
tko hoe i odnijeti sliku kad hoe, a to su i uinili. Ba kad sam uao, bili
su sa slikom sigurno, na primjer, na balkonu, ali sam ih ja omeo. Nisu se
vie usudili ponijeti je sa sobom, nego su je bre-bolje vratili iza zastora,
dok sam se ja dolje natezao s onim tvrdoglavcem. Kad sam izletio na
terasu, ve su uskoili u auto..."
Crveni auto! Kako je samo mogao zaboraviti na crveni auto? Pa
zato je uope ovako izjurio iz kue nego da pokua vidjeti u kojem e
pravcu odjuriti lopovi?
upavi djeak stajao je na nepoznatom trgu i eao se lijevom
rukom iza desnog uha. Nedaleko od njega, iza eljezne ograde, izdizao se
kip ogromne ene u naboranoj haljini. Koko je tuno mislio kako je ispao
glup. Sad je istom primjeivao buan i gust promet oko sebe. Rijeke
automobila kovitlale su se oko eninog spomenika i otjecale, kao u
kanale, u nekoliko ulica. I koliko je samo bilo crvenih automobila! U
svakoj minuti projurilo bi ih pokraj razoaranog Koka bar desetak.
"Bogalj", pomislio je Koko ogoreno. "Kako sam zaboravio na
bogalja? Taj tip, koji je zacijelo voa onih lupea iz crvenog auta, nije
mogao, onako opav, brzo umai... Ja sam negdje projurio pokraj njega
dok se on sklonio u prvu veu ili krmu... Uh, zbilja sam budala."
U oajanju je djeak preao Trg Republique (Repiblik) i uputio se
nasumce velikim bulevarima koraajui kroz gustu i glasnu vrevu
parikog predveerja. Palile su se brojne svijetlee reklame osobito po
ogromnim proeljima kinematografa na Bulevaru Martin (Marten). U
Parizu se polako smrkavalo.

Koko je shvatio opasnost tek kad se, prelazei ulicu, sudario sa

skromno obuenim ovjekom koji je nosio pun pregrt kitica cvijea i
nudio ih prolaznicima. Tada su djeaku u mozgu odjeknule Zlatkove
rijei: "Proe pokraj tebe, na primjer, neki prosjak i ponudi ti cvijee...
Pomirii cvijee i srui se u nesvijest." Djeak je ustuknuo pred
prodavaem cvijea i sudario se sa slijepcem koji je uplaeno prema
njemu podigao svoj svijetli tap. "Pucat e", grozniavo je pomislio Koko
i dao se u bijeg.
Onda je odjednom, na svoj uas, shvatio da je zalutao. Moda su
bogalj i lupei s crvenim autom izveli cijelu igru samo da bi ga namamili
duboko u Pariz i doepali ga se kad ostane sam! Koko je stao i htio se
poeati iza uha, ali nije imao snage. Kap znoja kliznula mu je niz nos i
pala na bradu.
"Samo polako, Koko", hrabrio je on sebe. "Vratit e se ti kui i
priat e seki, i Tomi, i Boi, i drugim prijateljima, kako su te gonili
bogalji s dresiranim papagajima i crvenim automobilima, ali kako se ti
nisi dao smesti, ni uplaiti..."
Prije nekoliko godina, dok je jo ivio u selu zvanom Zeleni Vrh,
Koko je jedne noi zalutao u gustoj umi punoj sablasnih umova i
krikova nepoznatih ptica. Onda se samo drao glavne staze i na svakom
krianju prvim puteljkom skretao ulijevo. Bio je uvjeren da e se tako
vratiti na mjesto odakle je krenuo. I nije se prevario. Poto je tri-etiri
puta skrenuo, naao se na rubu ume i opet ugledao Zeleni Vrh. Vratio se
gotovo na isto mjesto odakle je krenuo.
I tako je Koko, ne usuujui se nikoga nita pitati, da se ne bi odao,
na prvom raskru skrenuo ulijevo nadajui se da e se vratiti prema
Aveniji Gambetta i stanici "Pelleport".
"Ba sam budala", ponavljao je u sebi pokuavajui odagnati crne
slutnje i ne usuujui se pomisliti da se izgubio u velikom Parizu "ba
sam budala, to nisam, na primjer, zavirio u sva stubita u blizini Ulice
Bretonneau... Kako mi se sad onaj vraji bogalj sigurno ruga! A Zlatko,
to e samo rei Zlatko? Taj e mi popiti krv kad se opet vidimo..."
Kad se opet vidimo! Strano je bilo pomisliti da moda i nee tako
skoro opet vidjeti Zlatka. Pustio bi sada i da mu se dugaki prijatelj ruga
do mile volje i da ga istrlja etkom za ribanje pod mlazom hladnog tua,
samo da to prije ugleda njegovu etverouglastu, tvrdu i dragu glavu.
Gdje li je sad Zlatko? Je li ve razgovarao s ujakom o Kokovom
nestanku? Je li obavijestio policiju? Trai li ga po Parizu? inilo mu se da
ve hoda ne sate i sate, nego cijele dane i noi i da e se sruiti od umora i
gladi. Da, i od gladi! Pa posljednji put je u avionu pojeo jedan jedini
bombon, a i taj mu je gotovo zapeo u grlu, jer mu je Zlatko priao kako se
mnogi putnici zbog tih bombona ugue pri slijetanju.
"On e me sigurno nai. Mora me nai. Nije valjda Pariz tako velik.

A mogao bih ipak nekoga, na primjer, i pitati za put... Znam adresu, znam
broj telefona... Ne rade valjda svi za bogalja... Jasno, nemam se ega
bojati."
Posve je pao mrak kad se Koko, vjerujui da skree ulijevo i da se
polako vraa prema stanu Zlatkova ujaka, odjednom naao na mostu
iznad rijeke Seine (Sene). Naranaste starinske svjetiljke s kamenog
mosta ogledavale su se u tamnozelenoj vodi rijeke po kojoj su plovili
bijeli, osvijetljeni brodovi. Ali djeaku nije bilo do brodova. On je
pourio dalje, preao most i skrenuo opet ulijevo.
Tada je napokon ugledao jedno poznato mjesto i gotovo da je viknuo
od oduevljenja, ba kao to je onda, prije nekoliko godina radosno
kliknuo kad je ispao iz crne ume i ugledao poznate krovove Zelenoga
Vrha.
Notre-Dame! rekao je Koko naglas i brzo se ogledao uplaivi se
da ga tko nije uo.
Na trenutak mu se uinilo da je opet u svojoj sobici, u Buanovoj
ulici u Zagrebu, i da mirno pregledava knjige o Parizu, kojima se onda
onako divio... Tada nije gotovo uope vjerovao stranim Zlatkovim
priama i veselio se putu u veliki grad i ne pomiljajui da bi ondje
mogao togod neugodno doivjeti.
Koko se laganim korakom pribliio crkvi Notre-Dame. Divna
graevina, oiviena tamnim nonim nebom i sa svih strana obasjana
skrivenim reflektorima, izgledala je udnije nego zamak iz bilo koje bajke
ili crtanog filma. Da nije bio tako umoran, Koko bi, bar mu se inilo,
uivao vie u ovoj lijepoj zgradi nego u zoolokom vrtu sa sedamdeset
kitova. Da nije bio gladan, ne bi dao Notre-Dame ni za sedamdeset
punjenih paprika.
Umorni djeak je neko vrijeme tumarao amo-tamo pred crkvom
Notre-Dame, tako da su ga prolaznici ve poeli udno promatrati, samo
to on to nije primjeivao. Htio je i ui u crkvu, ali se bojao, jer se sjetio
da unutra grbavi zvonari nou napadaju nevine rtve. Bar je tako Zlatko
tvrdio.
Onda je napokon oteturao do tratine pokraj crkve i sjeo pod veliki
grm nedaleko spomenika nekom konjaniku. Zapiljio se u blistavo
osvijetljenu zgradu i odjednom su mu tornjevi zaigrali pred oima a
likovi udnih, krilatih ivotinja, kojima je crkva na vie mjesta bila
ukraena, oivjeli, poeli se migoljiti, puzati, letjeti. Koka su zaboljele oi
a kapci oteali kao da su od kamena. inilo mu se da sanja. Ili da e se
onesvijestiti.
"Zlatko, gdje si sad?", mislio je osjeajui da e proplakati. "Gdje si
sad, Zlatko? Ti si me doveo ovamo, u taj tvoj Pariz, to je bila tvoja ideja...
Ti me mora izvui iz ov..."
U tom trenutku snani, koati prsti stegli su mu vrat a za leima je

zauo prodoran glas: Predaj se! Na si!

IX
ZAPETLJANO KAO PAUINA
Papagaj Cesar je poskoio od straha kad su se s ulice razlegli
prodorni zviduci. Prvo tri, pa onda jo tri. Da Napoleon nije bio onako
davno i temeljito mrtav, sigurno bi se i on probudio u svom velikom
grobu od mramora.
Katsarida je dotle mirno itao gomilu stripova zavalivi se u duboki
naslonja. Samo bi katkad eznutljivo pogledao prema Bulonjskoj umi i
pomislio kako bi sad bilo divno juriti na biciklu u arenom dresu i
takmiiti se s drugim djeacima. Bio je siguran da bi bio najbri i da bi
jednog dana, i to vrlo brzo, postao slavan kao nenadmaivi Anquetil
(Anketil).
To je Marie! povikao je veselo zelenooki djeak kad je zauo
zviduke i skoio s naslonjaa stresavi na pod hrpu stripova. Kako
samo zvidi tom svojom pitaljkom! Sva srea to tata nije kod kue jer
bi odmah poeo vikati... Jo kad bi znao tko zvidi!
Krc! rekao je Cesar popravljajui kljunom perje koje mu se bilo
nakostrijeilo od straha.
Djeak je brzo otvorio vrata i gotovo oborio sobara Mauricea koji
mu je ba htio rei da bi danas ve morao bar malo vjebati na klaviru.
Navrat-nanos je izjurio na ulicu.
Na drugoj strani Bulevara Montmorency, ispod platane, nestrpljivo
ga je ekala mala Marie, kerka novinara Marcela Clevera.
Ala si ti spor rekla je i zavrtjela smeom glavom.
Oprosti... urio sam se ispriavao se Katsarida iako je stigao bre
od vjetra. Imam ti neto vano rei...
Znam ree djevojica hladnokrvno. Pa zato sam i dola. Nisam
valjda dola da tebe vidim, Katsar. Samo, ne moemo razgovarati na ulici.
U tvoju kuu ne smijem. Je li tako? Ja se ne bojim, ali se ti boji... to bi
rekao tvoj tatica, istukao bi te onim debelim tapom...
Marie, nemoj tako govoriti. Ti zna da se ja ne bojim. Ako hoe...
Tate nema kod kue.
Vidi! obraduje se Marie. Tate nema kod kue! Vidi da se
boji. Da je tata kod kue, ne bi se usudio da me zove, je li tako?
"Gospoice Clever", rekao mi je juer onaj va stari sobar na telefon, "Bit
e bolje da ne nazivate mladog gospodina, jer se gospodin Somais ljuti...
Mladi gospodin, osim toga, upravo vjeba na klaviru"...
Marie, nemoj me zafrkavati, nisam ja kriv branio se djeak kome

je bilo neugodno pa je sve vie obarao glavu.

I kako te nije stid, Katsar, da svira klavir? U dananje vrijeme!
Dvadeseti vijek! Lud si za biciklom i sportom, a svaki dan uporno nabija
po klaviru. Moe te biti stid. Danas se svira elektrina gitara, ako te tko
pita...
Ali mene nitko ne pita... Ja bih rado svirao elektrinu gitaru, sto
puta sam rekao tati...
Djevojica je prezirno odmahnula rukom kao da o tome vie nema
smisla raspravljati i brzo je prela ulicu. Katsaridi nije preostalo nita
drugo nego da posluno pode za njom iako nije znao kamo ga vodi.
"Jednog dana u postati slavan biciklist, osvojit u tri puta zaredom
Tour de France (Tur d Frans) i svirat u elektrinu gitaru kao nitko na
svijetu. Onda e joj biti ao i drugaije e se ponaati prema meni, ali e
biti kasno", mislio je ogoreno djeak posluno slijedei djevojicu.
Marie Clever zastade i odluno ree:
Ako ti ve nema nikakva prijedloga, imam ga ja. Kao da ba nisi
nikada proitao nijednu pijunsku knjigu, pa nema pojma o tim stvarima.
Ui emo na stranji ulaz u va vrt i skloniti se u sjenici. Ondje nas nitko
nee vidjeti i moemo u miru razgovarati...
Katsarida se morao u sebi sloiti da mala Marie misli bre od njega.
Iako su mogli naprosto otii prema Bulonjskoj umi i mirno razgovarati
na prvoj klupi, ipak se inilo da je zelena sjenica u dnu velikog vrta
Somaisovih najsigurnije i najmirnije mjesto na svijetu za ovako
povjerljive razgovore.
Kad su se napokon nali u zelenom umraku sjenice iza gustih
zidova brljana kroz koje je tek ovdje-ondje probijala kosa zraka kasnog
sunca, Marie Clever je prvo sjela u pletenu stolicu, onda hitro ustala i
gurnula u nju iznenaenog Katsaridu:
Govori! rekla je kao sudac istraitelj zato si me zvao?
Ja sam... petljao je djeak kolutajui zelenim oima. Mislio
sam... ako je tvoj tata...
Moj tata je nestao odsijee djevojica. Nemoj sad opet pitati
kako i zato. Dosta je da kaem da na tatu ne moemo raunati. Neto
smilja i pravi se vaan...
Aha! upade Katsarida. To sam i mislio. Znai da on sluti...
to sluti? Ma daj, Katsar, saberi se, promisli i onda govori, je li
tako? Zato si me zvao ako mi nee nita rei?
Mona Liza! izvali napokon brodovlasnikov sin i odahne.
Mona Liza! Marie udari nogom o pod sjenice. To sam i mislila.
Zato je tata tako tajanstven...
Moj otac e uskoro pustiti u more novi veliki prekooceanski brod,
najvei od svih koje ima.
Pa to onda? Kakve to veze ima s Mona Lizom? Bolje bi bilo da si

u "Veernjoj trubi" proitao tatin lanak o filmu koji se snima u Louvreu

(Luvru). To je film o "Mona Lizi" i o ovjeku koji ju je uspio ukrasti.
Marie Clever je potanko ispriala prijatelju cijeli sadraj filma
istiui posebno najuzbudljiviji prizor: prijatelj kradljivca posumnja da je
slika koju je vidio u kradljivevoj sobi zaista prava "Mona Liza", nato ga
uplaeni kradljivac napadne i vee za stolicu, tono ispod uvene slike,
gdje bi ga vjerojatno pustio da skapa od gladi da ga nije spasila neka
ljepotica. Ali Katsaridu nije zanimao sadraj filma, njega je samo
zanimalo kako e uvari paziti na sliku za vrijeme snimanja.
Kae da e se snimati s lanom slikom? pitao je Katsarida.
Da, ali je ona posve jednaka pravoj. Ni slikar je ne bi razlikovao,
to je takvo udo od slinosti.
Aha! ree djeak i ustade. To je tati dovoljno. On nee prezati
ni od ega da se domogne slike, sve e uiniti... Kladio bih se da e
uiniti sve i platiti koliko treba samo... da... jao, Marie, mene je strah i
pomisliti...
Kukavico! viknula je smeokosa djevojica i udarila nogom o
pod. Ako se ne usudi govoriti, nisi me morao zvati, je li tako?
... tata e sve uiniti da poslije snimanja na zidu u muzeju ostane
lana slika, a na njegovu brodu prava "Mona Liza" koja vrijedi milijardu
dolara. Tako je bilo... zna... tata je lud za slikama velikih umjetnika...
Valjda zato to je sam htio biti slikar... Tako je isto bilo i s "Kleopatrom".
S "Kleopatrom"! vrisnula je djevojica a uvojci su joj se
razletjeli na sve strane. A, tako! Sad mi je jasno, Katsar. To si mi morao
odmah rei.
U bistroj glavi male Marie Clever sve je odjednom postalo jasno.
Tako se bar njoj inilo. Dobro se sjeala sluaja "Kleopatre", slike drugog
uvenog talijanskog slikara Rafaela, koja je prije dvije godine bila
nestala iz Louvrea. Ta divna slika, koja je predstavljala crnokosu
egipatsku caricu Kleopatru, bila je oteena i trebalo ju je popraviti. Kad
je vraena iz radionice jedan strunjak je sluajno otkrio da slika koja sad
visi na zidu vie nije prava "Kleopatra". Tada se proslavio novinar
"Veernje trube" Marcel Clever koji je tvrdio da nitko na svijetu ne moe
javno prodati, ni drati u kui tako basnoslovno vrijednu sliku, jer bi ona
odmah upala u oi i izazvala sumnju. Lukavi novinar je zakljuio da ju je
kradljivac zacijelo prodao nekom vrlo bogatom udaku koji je dri pod
kljuem i sam potajno uiva u njoj. "Brodovlasnici spadaju meu najvee
bogatae na svijetu", pisao je onda novinar, "a mnogi od njih skupljaju
vrijedne umjetnine i slike... Moda meu njima treba traiti onoga koji
danas skriva Rafaelovo remek-djelo?"
Tata je tada ba dao ime "Kleopatra" svom novom
prekooceanskom brodu... tiho je govorio Katsarida, oprezno se
ogledavajui. Bio sam na tom brodu na njegovom prvom putu iz New

Yorka u Pirej, u Grkoj... Tata se strane uzrujavao, boljela ga je noga...

uo sam kako se tui na nekog parikog novinara koji ga optuuje da je
ukrao Rafaelovu "Kleopatru" i to samo zato to je sluajno dao svom
brodu isto ime... Onda sam jedne noi, kad sam iziao na palubu...
to si onda...? grozniavo je pitala Marie Clever a krupne sive
oi skakutale su joj amo-tamo kao dva obijesna zeia.
... onda sam otkrio aputao je brodovlasnikov sin da tata svake
noi odlazi u neku malu prostoriju ispod kapetanove kabine i da se ondje
zakljuava. Sutradan sam sluajno naao u njegovoj kabini "Veernju
trubu", i sve mi je postalo jasno... Tata je svake noi iao onamo... i
zakljuavao se. A po danu se sve vie uzrujavao, sve vie pio, sve ga je
jae boljela noga...
I onda dovrila je djevojica jedva ujno kad ste stigli u Grku,
"Kleopatra" je pronaena u nekoj luci, u bavi, je li tako?
Kad smo se ve vratili u Pariz, odjednom je kao grom iz vedra
neba... Odjednom smo uli na radiju da je neki pijanac pronaao sliku u
pirejskoj luci. Istom se tada tata smirio, prestao piti, noga ga vie nije
boljela. Dao bih sebi odrezati oba uha ako on nije jedva ekao da se rijei
slike kad mu je prigustilo...
I misli da bi sad... oprezno apne Marie Clever.
S "Mona Lizom"... Je li tako?
Djevojica se nije usudila dovriti reenicu koju je zapoela a djeak
se nije usuivao nita vie tumaiti, nego je samo lagano zaklimao
glavom. U sumraku sjenice par zelenih i par sivih oiju netremice su se
promatrali. Kao da se izmeu Katsaride i Marie Clever odjednom isplela
velika pauina u koju se ni on ni ona nisu usudili dirnuti. Djeak i
djevojica nisu znali to da ponu s velikom tajnom koja je leala meu
njima.
Bravo, Katsar, sjajan si! rekla je Marie Clever i pogladila
djeaka po crnoj kosi.
Oh izustio je Grk i pocrvenio kao, recimo, neto crveno.
Treba neto hitno poduzeti! dodala je Marie Clever pomiljajui
na Matu Hari koja bi sigurno ve znala to treba raditi u ovakvoj prilici.
Treba neto hitno poduzeti! ponovio je kao jeka Katsarida
Somais i problijedio kao, recimo, neto uto.

X
AVOLJI SAVJET
Frederic Brange (Bran) imao je sina Jeana (ana) a Charles Croitier
(Kroatje) imao je sina Michela (Miela). Jean i Michel bili su

nerazdruivi prijatelji iako nisu bili istih godina. tovie, Jean je bio
stariji ak pet godina i ove je godine poloio veliku maturu, dok je
Michelu bilo jedva trinaest godina. Roditeljima nikako nije bilo jasno
kako su ti djeaci razliite dobi tako prisni prijatelji. ak ih je bilo
smijeno vidjeti na ulici: Jean je bio visok, vii za dvije glave, nosio je
ve male brie i puio a Michel, svilenkaste crne kose, kosih oiju
uzanih na kraju i jako ispupenih jagodica, trkarao je uvijek pokraj njega
uzalud pokuavajui stii dugake Jeanove korake.
Kad je trebalo biti nesretan, obadvojica su bili nesretni, kada je bilo
razloga veselju, veselili bi se obojica. Nisu naravno zajedno stanovali, pa
ak ni blizu, ali svakog jutra, prije nego bi se sastali, jedan i drugi ve su
bili na dlaku jednako raspoloeni. Ako je Jean ustao na lijevu, Michel
sigurno ne bi ustao na desnu nogu; ako bi Michel zvidukao u svom stanu
dok se spremao u kolu, sigurno je da e u isto vrijeme pjevuiti i Jean u
svojoj kupaonici.
Samo su se u jednom razlikovali. Jean je imao vozaku dozvolu, a
poslije mature je ak dobio od strica i auto. Istina, bio je to prastari, mali
citroen koji se tresao kao da e se raspasti, ali se ipak sasvim pristojno
kotrljao i djeaci su bili silno ponosni na njega. Ne zna se tko vie: da li
Jean, koji je bio pravi vlasnik, ili Michel, koji bi se u njemu radije vozio
nego u rolls-royceu (rols rojsu).
Dananji dan bio je jedan od onih dana kad su i Jean i Michel bili
nesretni.
Michel rekao je Jean kada su se toga poslijepodneva sreli na
ugovorenom mjestu ispred Louvrea. Meni je svega dosta.
Jean rekao je Michel duboko uzdahnuvi. A da zna kako je tek
meni!
Prije zavretka kolske godine tata Charles bio je obeao Michelu da
e ga odvesti na more im vidi njegovu svjedodbu, a tata Frederic je
obeao Jeanu da e, ako uspjeno poloi maturu, njih dvojica krenuti
starim citroenom na rijeku Loiru (Loaru) gdje e obii divne francuske
dvorce iz srednjega vijeka. Sinovi su svoje uinili. Donijeli su kui
svjedodbe. Jedan i drugi su proli s vrlo dobrim. Ali onda su oevi
zakazali. Ispalo je da oni imaju nekog vanog posla u Parizu i da od puta
na more i na Loiru nema nita. Ni majke nisu mogle pomoi, jer su tata
Charles i tata Frederic bili uasno tvrdoglavi.
I upravo danas su Jean i Michel saznali da nije samo u pitanju dan
polaska, nego da uope nije sigurno hoe li se ove godine maknuti iz
Pariza.
Tata rekao je Jean tati Fredericu. Misli li ti time rei da mi
uope neemo nikamo putovati ovoga ljeta?
Ti moe, Jean, kad god hoe otii s mamom baki na selo ili teti u
Lyon (Lion) rekao je tata Frederic.

 Tata odgovorio je Jean to nee dobro svriti.

to nee dobro svriti? uasnuo se Frederic Brange i tuno
pogledao enu koja je samo zakolutala oima. to misli, Jean, kad
kae da...
Ali tata Frederic nije zavrio pitanje. U meuvremenu je Jean tako
snano zalupio vratima da je veliki zidni sat tucnuo i prestao kucati.
U isto vrijeme, u drugoj parikoj etvrti, Michel je stisnuo uske i
kose oi i pitao oca:
Tata, hoe li rei da se mi ovoga ljeta uope ne kanimo micati iz
grada?
Ali, Michel, ni govora rekao je tata Charles ti moe kad god
hoe otputovati s mamom djedu u brda ili stricu u Bordeaux (Bordo).
Tata odgovorio je Michel. Bojim se da e ti upamtiti ovo ljeto.
Zato, Michel? zgrozio se Charles Croitier i alosno pogledao
enu koja je zaueno podigla obrve. Zato kae da u ja...
Ali ni tata Charles nije dovrio pitanje, jer je Michel tako snano
zalupio vratima da je prastari zidni sat, koji ne radi ve desetljeima,
odjednom zakaljao i prohodao.
I kad su se Jean i Michel neto kasnije sastali pred Louvreom,
njihovu ogorenju i uzdasima nije bilo kraja. Ukrcali su se u stari citroen i
poeli besciljno kruiti po poslijepodnevnoj parikoj guvi u kojoj su
pjeaci bri od automobila.
Samo da mi je znati pitao se Jean zato sad ba moraju ostati u
gradu, ba sad kad poinje vruina. I kako mami ne dosadi, kako da ga
ona ne natjera?
Ah uzdahne Michel opet imaju nekog osobitog posla. Samo da
mi je prokuiti to su sad smislili.
Svejedno mi to ne ide u glavu ree Jean. U svakom poslu
postoje praznici, godinji odmori... Ljudi nisu strojevi! Ali za njih odmor
kao da ne postoji... Oh jeknu Michel tuno, I ti njihovi poslovi! Ti
najbolje zna, Jean, kakav je to posao! Sramota...
Sluaj odjednom e Jean strano ozbiljno i samo to ne udari u
automobil koji se zaustavio ispred njih. Misli li ti, Michel, da je tu opet
neto... a... sumnjivo... Da su se opet zapleli, a?
Starci neto teko mute, kladim se odgovori Michel a oi mu se
sasvim suzie. Opet e upasti u guvu kao lani kad su se igrali
vatrogasaca i kad je tvoj tata skoro sletio s krova, a moj stari upao u
dimnjak.
Ili kad su preklani onome bogatau toboe popravljali vodovod u
kui, pa su umjesto vodovodnih cijevi otvorili plinske i skoro se uguili u
podrumu sjeti se Jean.
Ili kad su... poeo opet Michel ali prasnu u smijeh i suze mu
navalie na oi. Nije nikako mogao doi do daha.

 Kakvi su, oni bi bili spremni da glume i nogometae, toreadore,

brijae, lijenike...
Joj smijao se i dalje Michel i drao za trbuh, Ala bi bili gala
kao brijai! E, to bih volio vidjeti. Pa moj stari, kako je nespretan, sigurno
bi zaklao prvu muteriju... Ha-ha-ha!
Moda im se to ipak isplati ozbiljno ree Jean tko zna koliko
zarade.
Neku veliku kintu ne dignu, kladim se. Velika se kinta tako ne
die. Za veliku kintu treba provaliti u banku... Hej, kamo e?
Jean je na trgu pred crkvom Notre-Dame, nedaleko spomenika Karlu
Velikome, spazio jedno slobodno mjesto za parkiranje i u velikom luku
uletio u mali prostor koji je u Parizu tako dragocjen. Nezadovoljni djeaci
izili su iz auta i uputili se u najbliu kavanicu da popiju po jednu cocacolu. Jean je zapalio cigaretu i rekao:
Treba neto smisliti da im pokaemo... da zapamte kad su nas
ovako ostavili u Parizu.
Treba starcima pokazati sloio se Michel i obijesno osmjehnuo.
Samo kako?
Michel i Jean su ve podugo sjedili za malim stolom kavanice u
Ulici d'Arcole (d'Arkol) i pijuckali coca-colu na slamku. Smiljali su u
kakav bi se podvig upustili, kakvu bi psinu smislili, psinu koja bi zadala
brige roditeljima i natjerala ih da se okane svojih vlastitih udnih poslova
i da se posvete njima dvojici, Jeanu i Michelu, koji su s vrlo dobrim proli
u koli, a ipak ove godine nee vidjeti ni dvoraca na Loiri, ni Azurne
obale. inilo im se da ne bi bilo ba lako provaliti u banku, ali su im se
upravo takvi pothvati vrtjeli po glavi, jer su mislili da bi samo neka velika
svinjarija mogla djelovati na tatu Frederica i na tatu Charlesa.
Da ipak provalimo u banku, a? ponovi opet Michel zlurado se
smijeei. A?
A zato ne biste, recimo, oteli nekog klinca, a? To bi bila lijepa
pria, je li? Sjetite se samo otmice Peugeotova (Peoova) sina. Ona je
uzbudila cijeli Pariz! Pogledajte samo malo bolje oko sebe, i ja se kladim
da ete nai povoljnu rtvu. Stranci nisu loi. Otac im je moda neki
bogata, milijuna, i ako se javite telefonom i zatraite veliku svotu kao
otkupninu, sigurno je da ete dospjeti bar u novine, je li tako? A to je ono
to biste vi htjeli, je li? I mnogo je jednostavnije nego provaliti u banku.
Eto, kladim se da ete i sada nai pred crkvom nekog klinca koji se sam
smuca uokolo a moda je ak i zalutao. Strpate ga na brzinu u kola, onda
lijepo na telefon, okrenete broj gospodina oca, takva i takva stvar...
Jean i Michel su gotovo spuznuli pod stol od zaprepatenja. Nisu
mogli vjerovati vlastitim uima. Kad su se malko pribrali od prvog
iznenaenja, usudili su se pogledati oko sebe da vide tko im se obratio
takvim savjetom. Za susjednim stolom sjedio je uz au piva ovjek

neobina izgleda koji im se blago i prijazno smjekao. Imao je velik, crn

povez preko desnog oka i drvenu lijevu nogu.
Mi vas ne poznajemo, gospodine rekao je Jean.
Nikad vas nismo vidjeli, gospodine rekao je Michel.
Ali ja vas poznam, a to je glavno, je li? rekao je bogalj i opet se
osmjehnuo. I znam to vas mui! Vaa ucjena moda nee upaliti, ali
otmica mora... Vas dvojica lako svladate jednog mravog klinca...
Gospodine izustio je Jean drhtavim glasom mi ne elimo s
vama razgovarati.
Ne elimo s vama razgovarati kao jeka doda Michel i ustade.
Zbogom, gospodine odluno e Jean i uputi se niz ulicu, a za
njim odskakuta i Michel.
Coca-colu u vam ja platiti, kad ste vi to ve zaboravili. Ne morate
se zbog toga vraati povikao je za njima bogalj. Bolje da pourite,
inae e vam ptiica, je li, odleprati...
Jean je pocrvenio, zastao naas, ali je odmahnuo rukom i opruio
korake. Bilo bi mu neugodno vratiti se da plati. A i bojao se ponovnog
susreta s tajanstvenim bogaljem.
Neka plati kad hoe ree on.
Jasno ree Michel a onda pritra prijatelju i, skakuui pokraj
njega na vrcima prstiju da bi mu se to vie pribliio uhu, tiho proaputa:
Hoemo li zbilja drpiti klinca?
Michel, ti si zbilja lud odvrati Jean i osjeti kako se najeio. Ti
si...
Nije dovrio reenicu. Ba su preli ulicu i prolazili ispred proelja
crkve Notre-Dame. Michel ga je opet sustigao i povukao za rukav
pokazavi nosom u pravcu spomenika Karla Velikoga.
Jean i Michel su se skamenili na mjestu. Ugledali su djeaka upave
kose, mravih nogu i iljasta nosa koji se lijevom rukom eao iza desnog
uha. Pariani Jean i Michel prvi put su ugledali Ratka Milia zvanoga
Koko.

XI
PAZI DA GA NE ZAKOLJE
Slikar Poklepovi, zvani Pokle, zadovoljno je pogladio bradicu i
ustao s poda poto je punih deset minuta kleao pred slikom Mona Lize.
Djeake je poslao na ianje samo da bi mogao sam uivati u uvenom
djelu. Slina igra se ponavljala ve nekoliko dana. Isprva bi jedva
doekao da nekoga dovue u svoj prljavi stani u Ulici Bretonneau a
onda, im bi mu pokazao sliku, poelio bi da ostane sam s njom i da mu

nitko ne smeta.
"Deki su vrlo zgodni, nema ta", mislio je slikar, "ali oni ipak ne
znaju to je 'Mona Liza' i to znai naslikati takvu sliku koju ni strunjaci
ne mogu razlikovati od prave. Nego, sad je dosta, idem se proetati..."
Spustio je sva tri zastora, zakljuao sva etiri lokota, posakrivao
etiri kljua i, napokon, zapalio lulu koju se gore, pred onom slikom, nije
usudio puiti.
"Kad se obogatim", mislio je slikar, "kupit u vilu negdje izvan
Pariza i veliki atelje sav u staklu u kome u slikati sunca, sve sama plava
sunca... A to se tie duhana, nikada neu puiti ovako prost, puit u
samo najfiniji... Eto, opet mi se ugasila lula..."
Dotle je ve bio izbio na mali Trg Paula Signaca, koji je nosio ime
poznatog francuskog slikara i na kojem je zato najradije sjedio
pijuckajui crno vino. Lula se ugasila a u depu nije imao nijedne ibice.
Dok je nestrpljivo preturao po depovima, odjednom mu je pristupio
bogalj s drvenom nogom i crnim povezom na lijevom oku.
Trebate li ibice, gospodine? rekao je i ljubazno se nasmijeio.
O, hvala vam lijepo, zbilja sam ostao bez vatre... Bogalj mu je
susretljivo pruio kutiju ibica, a slikar ju je rastreseno, poto je zapalio
lulu, strpao u dep. Htio je ve krenuti dalje, zaboravivi se ak i
zahvaliti, ali ga je bogalj blago uhvatio za ruku:
Ako nemate nita protiv, mogli bismo, je li, sjesti naas i popiti
aicu vina.
Vrlo ljubazno od vas odvratio je slikar zaueno ali nemam
vremena... Hou rei: imam vremena, ali sam umoran, malko bih se
proetao.
Nita, nita, nai emo se ve drugi put. ovjek nikada ne zna, je
li, s kim sve moe zanimljivo porazgovoriti. Do vienja, gospodine
Pokle.
Do vienja, gospodine!
Slikar je ve preao ulicu kad je shvatio koliko je udno da neznanac
zna kako se on zove. Ali, prije nego je uspio porazmisliti ne bi li se
dosjetio kada su se i gdje upoznali, bogalj je za njim glasno doviknuo:
Ako se hoete oiati i obrijati, preporuio bih vam jednu novu
brijanicu, dolje na kraju Avenije Gambetta. Zove se "Kod Charlesa"...
Zlatkov ujak se zbunjeno uhvatio za bradu i odbrzao ne osvrui se.
Bogalj ga je toliko zbunio da je krenuo u suprotnom smjeru od onoga
kojim se htio uputiti. Istom na drugom raskru skrenuo je udesno i
uputio se polako prema gradu. Otpuhujui lagano dim iz lule, zakljuio je
pola u ali, pola u zbilji:
"Moda moje ime postaje sve poznatije, moda Pariz ve zna za
mene... ali to e tek biti!"
Razmiljajui o ovome i onome i sjetivi se kako je Zlatku i Koku

zapravo zaboravio dati da jedu, slikar se odjednom zaustavio pred

brijanicom na kojoj je velikim, blistavim slovima pisalo: "Kod
Charlesa". Da, to je bila ta nova brijanica u koju je on bio uputio Zlatka i
Koka i koju je sad njemu spomenuo neobini bogalj. Uhvatio se za
dugaku kosu na zatiljku, preao rukom po vratu, ispod brade i pomislio
da bi se mogao i obrijati. "Sad u morati malo vie paziti na sebe",
zakljuio je zadovoljno. "Ne mogu vie hodati neobrijan po Parizu.
Nisam ja vie bilo tko..."
Kad je uao u brijanicu iz koje su Koko i Zlatko neto prije izili
onako unakaeni, unutra nije zatekao nikoga. U dnu prostorije, iza
zastora, uli su se glasovi. Zlatkov ujak se primaknuo zastoru i uo kako
dva ovjeka uurbano razgovaraju:
Ja mislim da bi ga trebalo nahraniti.
E, ba sad nema drugoga posla nego da ga hranimo.
Bit e nezgodno, Charles, kaem ti, ako otegne...
A ime e ga hraniti, Frederic? Ti uope nema pojma to on jede.
Ba bi od toga mogao da... razumije?
Frederic, ako se njemu to dogodi
"Morao sam nahraniti deke!", mislio je slikar ljutit na samoga sebe.
"Kad me obriju i oiaju, odmah idem kui da im isprim nicle i
krumpire..."
Da bi skrivenog brijaa izmamio iz njegova skrovita, slikar se
glasno nakalja. Izmeu dva zastora pojavila se brkata glava Frederica
Brangea. I Frederic je mjesto pozdrava zapitao slikara, kao da je njegovo
pitanje najobinije na svijetu i kao da se takvim pitanjem brijai obino
obraaju novim muterijama:
Oprostite, gospodine, znate li vi sluajno ime se hrani papagaj?
Zlatkov ujak se zagrcnuo jer mu je dim uao od iznenaenja u
dunik. Ali prije nego je uspio odgovoriti, Frederic je pozelenio i brzo
uvukao glavu. Pogledao je Charlesa, stavio mu ruku na rame i jedva
ujno proaputao:
On je... to je on... on je tu... to tu je on... Charles je kroz otvor
meu zastorima proturio svoj iroki nos i brzo ga uvukao.
Ima pravo, Frederic... to je on... Na posao, Frederic.
Zar odmah? Odmah, Charles?
Naravno, tu smo priliku ekali...
A ti e ga zadrati koliko dugo moe, je li?
Naravno, ne brini.
Pazi da ga sluajno ne zakolje.
Frederic!
Kad su dva brijaa napokon izila iza zastora, duboko su se naklonili
slikaru, rukovali se s njim kao da su stari znanci i u tren oka ga strpali na
stolicu. Jedva je stigao odloiti lulu. Nekoliko sekundi kasnije ve ga je

Charles cijeloga umotao u bijele ubruse i stegnuo mu vrat tako snano da

je slikar jedva izustio:
Konoplju, mislim... sjeme od konoplje...
Da, da, gospodine, naravno odgovorio je Charles zaboravivi da
su slikara maloprije upitali kakvu hranu jede papagaj. Razumijem,
gospodine: iati i brijati.
Brkati Frederic jo se neko vrijeme vrpoljio na mjestu ali, kad ga je
Charles oinuo strogim pogledom, kratko se naklonio slikaru, ili bolje
reeno onome to je od slikara jo virilo iz bijelih povoja, i izjurio iz
brijanice kao da tko puca za njim.
Joj! Pazite! uzviknuo je slikar ve idueg trenutka kad ga je
brija Charles sluajno udario laktom u oko. A nije ni slutio, jadnik, da
njegove muke tek poinju.
Volite li nisko ili visoko? pitao je brija kiselo se osmjehujui.
Konoplju odgovorio je zbunjeni slikar ne shvaajui zapravo ni
sam kako se dogodilo da se naao na brijakoj stolici, kad se inae cijele
mjesece nakanjivao prije nego to e prekoraiti prag te muionice.
Ali Charles ga ionako nije sluao i bilo mu je svejedno to slikar
govori. Njemu je bilo stalo samo neto: da ga zadri koliko je due
mogue na toj stolici. Zato je nevjerojatno polako otrio britvu. Onda je
beskrajno dugo toboe traio prave kare. A kad se napokon latio
slikareve glave, uhvatio bi karama to je mogue manji uperak i polako
ga odsijecao.
Prolo je vie od sata. Slikar je dodue odostrag ve bio nalik na
bolesnu koko, ali brija nije, po svemu sudei, uope kanio prestati, sve
dok na muterijinoj glavi ostane makar i jedna dlaica.
Ja mislim da je gotovo rekao je Zlatkov ujak nemonim glasom,
poto su patnje trajale ve vie od dva sata.
Samo jo obrijati, gospodine veselo je odvratio Charles i opet
poeo polako otriti britvu.
"Deki e umrijeti od gladi, kao papagaji", gorko je razmiljao slikar
osjeajui kako ga u prsima neto titi. Kao da su ga muile neke crne
slutnje. Pogled mu je sluajno pao na veliki kalendar koji je visio na zidu.
Prvi put je primijetio da je danas petak, i to trinaesti. Dan koji donosi
najvee nesree.
Joj! otelo mu se u tom trenutku. Brija ga je prvim hrabrim
potezom britve porezao iza uha.
Kad se miete rekao je Charles. Ba ste kao dijete. Ako ne
budete mirni, jo u vas zbilja zaklati.
Nesretni slikar zakolutao je oima gledajui u zrcalu kako mu,
komad po komad, nestaje crna bradica na koju je bio tako ponosan. Ali
sad mu nije bilo do brade. Mislio je kako je najvanije ostati iv i to prije
utei iz ruku krvnika.

XII
MEU MORSKE PSE U JEZERO
Hoemo li ga? upitao je Michel jo jednom sad ve mnogo
odlunije.
Jeanove svijetle oi postale su jo svjetlije u sjaju reflektora koji su
obasjavali crkvu Notre-Dame. On bi jo zacijelo dugo oklijevao da mu
nije odjednom sinulo u glavi kako ni ove godine nee vidjeti rijeku Loiru,
ni dvorce koje je tako elio posjetiti.
A? navaljivao je i dalje Michel koji je takoer mislio o tome
kako ni ove godine nee s ocem na Azurnu obalu, pa kako, prema tome,
treba izvesti neku mangupariju ovdje u Parizu.
Naprijed! rekao je odjednom Jean.
I dok je nesretni, umorni i gladni Koko tupo piljio u osvijetljenu
crkvu i mislio o tome kako bi ga njegov prijatelj Zlatko morao poto-poto
pronai u velikom Parizu, dva Parianina, Jean i Michel, otvorili su
stranja vrata na njihovu starom citroenu, obili na prstima djeaka koji je
sjedio na tratini, sklonili se u sjenu velikog grma kraj spomenika Karlu
Velikome i nestrpljivo oekivali najpogodniji trenutak. Kad u blizini
naas nije bilo nijednog prolaznika, bacili su se na Koka.
Jean ga je zgrabio koatim prstima za vrat i povikao ono to mu je
prvo palo na pamet i to je mislio da u takvoj prilici treba rei: .
Predaj se! Na si!
Prije nego je Koko i okom trepnuo, vezali su mu maramicom usta i
ugurali ga kroz stranja vrata malog automobila. Michel je sjeo kraj
njega, a Jean je upalio motor. Automobil se ubrzo umijeao u vrevu
nonog Pariza.
Koko se zbilja osjeao kao da sanja straan san i kao da bi se svakog
trenutka mogao probuditi i odahnuti.
Poto su neko vrijeme jurili ulicama a Koko drao zatvorene oi, jer
mu se inilo da e se sigurno sudariti, Michel se odjednom nagnuo prema
njemu, skinuo mu povez s usta i veselo ga upitao:
Onda, stari moj, boji li se? Vuna?
Ne, ne bojim se odgovorio je Koko i zaudio se kad je zauo
vlastiti glas. U prvom redu je bilo neobino to uope ima hrabrosti da
zine, a zatim nita manje nije bilo udno to razumije i govori francuski!
Do sada je mislio da su mu se svi oni nepravilni glagoli i pridjevi rasuli
po glavi kao arafii pokvarena sata, a sad, eto, odjednom cijeli taj stroj,
ba u sudbonosnom trenutku, radi bez greke. Koko je govorio francuski!
Kad bi ga bar Zlatko vidio i uo.

 Stranac? upitao je Jean napola se okrenuvi.

Da odgovorio je Koko.
Jesu li ti roditelji bogati? pitao je dalje Jean posve se okrenuvi
prema otetom djeaku. Koko mu je radoznalo motrio lice: guste obrve,
svijetle oi i jedva zamjetljivi brii. Mogao bi se zakleti da je i njega
negdje vidio.
Ne, roditelji mi nisu bogati.
uje li, Michel, preli smo se.
uj, stari moj obrati se Michel Koku glasom punim povjerenja,
kao da se odavno ve dobro poznaju. Moe se rei da si nas preao. to
emo sad s tobom?
Ja zbilja ne znam. Ja nisam nita kriv rekao je Koko i poeao se
iza uha.
Michel i Jean se nasmijae.
Ipak se nee tako lako izvui ree opet Jean. Nama je ovo
prva otmica i stalo nam je da sve ispadne kako treba. Iako nisi sin
bogataa, nekog, recimo, Peugeota, ipak valjda ima neki nain da te
iskoristimo...
Mora nam pomoi hrabrio je Michel Koka gurajui ga pod rebra
a uske oice gotovo su mu se posve skupile u polumraku. Daj, stari,
budi drug. Moramo neto smisliti. Nama je stalo da doemo u novine...
Ako ti stari nema kinte, onda ucjena i nema smisla...
Ja zbilja ne znam ispriavao se Koko mene jo nikad nije nitko
oteo. Jedanput su oteli moju sestru, ali je to bilo neto drugo... Oni lupei
su htjeli natjerati moga oca da se iseli iz stana...
U Parizu?
Ma ne, ja ne ivim u Parizu... Mi smo iz Jugoslavije...
Kako se zove? upitao je Jean.
Koko.
Odlino ime, stari. to veli, Jean?
Jean i Michel su se predstavili Koku i da je tko sa strane sluajno
mogao zaviriti u mali automobil, ne bi nikada pogodio da je tu posrijedi
neka otmica, da su dvojica otmiari, a trei rtva. Razgovaralo se
srdano i drugarski.
Automobil je prolazio sve pustijim ulicama a Jean je sve jae stiskao
gas. Bilo je oito da se udaljuju od centra grada.
Michel se nagnuo naprijed i dotakao se vozaeva ramena:
Kamo nas vodi, Jean?
Idemo u Vincennes (Vensan). U umu.
U umu? uplai se Koko. Zato u umu? Zar nam nije dobro i
tu?
Ima pravo, Jean. Takve se stvari rade u umi.
Kakve stvari, deki? pitao je Koko sve tie.

 U Parizu postoje dvije velike ume, kopa, Koko? objasnio je

Michel a kose oi su mu obijesno sjale. Na zapadu je Bulonjska uma a
na istoku je Bois de Vincennes (Boa). Svi zloini se dogaaju u jednoj od
njih. I posljednji otmiar onaj luak, sjea li se, Jean zakopao je
rtvu u Vensanskoj umi, prije dva mjeseca. Oteo frajer klinca, traio od
oca kintu, a otac ga cinkao policiji. Zato je otmiar maloga...
Ja bih van promucao je Koko a na vrh nosa mu se pojavila kap
znoja. Ako biste me pustili...
Jean i Michel se od srca nasmijae.
Pa nisi valjda mislio da bismo te mi... a... je li? pitao je Jean
kroza smijeh. To je samo takvo mjesto, ba kao stvoreno za te stvari,
kako je rekao Michel.
Ondje nam moda bre proradi mozak. Moda bre neto
smislimo. Sad, kad te ve jednom imamo, ne moemo te samo tako
pustiti. Ti bi van, kae... Ali mora i nas shvatiti. I nama je ve mnogo
toga dojadilo, je li, Jean?
Oho ree Jean znaajno i naglo zaustavi auto u mranom
drvoredu.
Stigli smo ree Michel i gurnu Koka pod rebra.
Koko je bojaljivo provirio kroz prozor. krto svjetlo ulinih
svjetiljki obasjavalo je drvored. Zaustavili su se nedaleko parka koji je
zapravo bio nalik na umu. U tamnom zelenilu nazirala se ljeskava
povrina jezera.
Uaaaa razlegao se grozovit urlik i Koko je bre-bolje uvukao
glavu u automobil.
Tu je zooloki vrt, ne trtari, stari moj rekao je Michel i pokuao
namignuti tako da se vidi i u mraku.
Nemamo mnogo vremena okrenuo se Jean prema dvojici djeaka
na stranjim sjeditima treba to prije poeti. Vezati te za sada neemo,
ali to ne znai da e nam lako umai. tovie, samo ako pokua, loe
e proi...
Neu, nita neu pokuati brzo upadne Koko.
Mi te dobro ne poznamo nastavi Jean skupivi guste obrve. I
ne znamo to bismo, zapravo, mogli iz tebe iscijediti... Ti nam mora
malo pomoi, stari moj ponovi Michel zagrlivi Koka prijateljski oko
vrata. Muni malo tom svojom smijeno oianom buljom! Reci nam na
koga da se obratimo, kako da traimo otkupninu za tebe... Pa valjda si
itao o takvim sluajevima u novinama? Nee nas valjda prisiliti da te
zbilja zakopamo iva ili bacimo u jezero... S kamenom oko vrata.
Joj tiho izusti Koko. Ja bih van...
Nemoj biti neozbiljan strogo e Jean. Otmica je ozbiljna stvar i
ne smijemo se aliti. O svima nama ovisi kako e nam pothvat uspjeti i
koliko emo se proslaviti... Reci, Koko, kod koga si ti ovdje u Parizu?

Djeak iz Jugoslavije je potanko opisao put, dolazak u Pariz,

prijatelja Zlatka i njegova udnog ujaka, slikara. Napokon je spomenuo
kako slikar dri u potkrovlju neku vrlo vrijednu sliku, djelo talijanskog
slikara iz kamenog doba. Dodao je kako misli da se slika zove
"Kleopatra" i da predstavlja neku glumicu.
to kae? poskoio je Jean tako da je glavom udario o krov
automobila. Pa to je ona skupocjena slika koja je ve jednom nestala i
za koju su mislili da ju je drpio brodovlasnik Somais...
Oho! cikne Michel. I mi jo razmiljamo kakvu emo
otkupninu traiti za Koka... Pa dosta e biti...
Jasno! presijee ga Jean i otvori vrata od auta. Deki, van! I da
zna, Koko, bez ikakvih gluposti!
Sjajno, stari moj veselo e Michel estitam ti. To si se odlino
sjetio!
Izlazei iz automobila, Koko se eao iza uha. Nije mu bilo jasno to
je uinio i rekao, da su se otmiari toliko obradovali. Uope, moe se
rei, prave je otmiare zamiljao sasvim drugaije. "Moda se samo
pretvaraju", mislio je, "prave se fini, a onda e me odjednom cap! i
ravno meu morske pse u jezero..."
Jean je uzbueno zapalio cigaretu i izloio svoj plan. Obavijestit e
slikara, predstaviti se kao otmiari i rei da trae sliku. Ukoliko ujak
odbije da je izrui, ili pokua obavijestiti policiju, sigurno je da je Koku
odzvonilo i da su mu asovi odbrojani.
Ja imam i broj telefona zbunjeno je priznao Koko ne znajui da li
je to dobro ili loe.
Sjajno, stari moj, glavni si udario ga je Michel pod rebra.
Plan Jeana Brangea postao je sad jo jednostavniji: prvo e on i
Michel telefonirati svojim kuama da ondje ne bude uzbune to se sinovi
ne vraaju. Michel e rei da e te noi spavati kod Jeana, a Jean e rei
da e prenoiti kod Michela.
I, poto su se otmiari javili svojim kuama, doao je red na Koka.
Rei e slikaru da uzme "Kleopatru" ako te jo ikada hoe vidjeti
iva, da se ukrca u podzemnu eljeznicu u pravcu Charentona (arantona)
i da izie na stanici "Porte-Doree" (Port-Dore). Sto metara iza Pomorskog
muzeja ekat e ga na auto, mali citroen. Na deset metara od auta neka
ostavi sliku i netko od nas e zajedno s tobom izii iz auta. Mi emo uzeti
sliku, a ti e se vratiti u grad...
Koko je shvatio to se od njega oekuje, i inilo mu se da ima nade
za njega i da e moda ipak iznijeti ivu glavu iz Pariza. Sva trojica su
ula u telefonsku govornicu, Koko je otmiarima dao broj slikareva
telefona, a Michel je okrenuo brojanik.
Samo bez trikova, mali otro je rekao Jean i zaprijetio prstom.
Otmiari su napeto sluali dugaki razgovor na jeziku koji nisu

razumjeli. Koko je govorio brzo, drhtavim glasom, a kap znoja mu je

visjela na vrhu iljasta nosa. Kad je spustio slualicu, sva trojica su
odahnula.
Onda? nestrpljivo e Jean.
U redu je. Donijet e sliku ree Koko i ponosno pogleda
otmiare svjestan da bez njegove pomoi oni ipak ne bi uspjeli.
Glavni si, stari moj ree Michel i oi mu se suzie od uitka.
Samo jo neto... Zabunio sam se ispriavao se Koko. Nije ono
"Kleopatra", nego "Mona Liza"...
to kae? zapanji se Jean i zakalje od dima koji je naglo
uvukao.
Ho-ho! obijesno se nasmija Michel. Koko, kaem ti da si ti
sila. Sutra e ve cijeli Pariz brujati o nama, a prekosutra cijeli svijet.
Novine e pisati: "Dva mlada otmiara domogla se najskuplje i
najglasovitije slike na svijetu"! to kae, Jean? A to e tek rei tata
Frederic i tata Charles?

XIII
PETAK, I JO TRINAESTI
"Morao sam nahraniti deke. Umrijet e od gladi", mislio je slikar
Poklepovi zvani Pokle, dok se od brijaa Charlesa hitro vraao kui.
Onda mu je sluajno pogled pao na jedan izlog i u staklu je ugledao
samoga sebe. Zastao je kao ukopan.
"to je uinio od mene?" zgrozio se on. "emu sam sada nalik?"
Brija je zbilja izmijenio slikarevu vanjtinu. Od dugake valovite
kose na zatiljku nije vie ostalo ni traga, a nekoliko rijetkih uperaka na
tjemenu stralo je kao osamljeno grmlje u tundri. U najjadnijem je stanju
ipak bila brada. Tamna slikareva brada, to je tek ponegdje bila proarana
sijedim dlakama, sad je bila nalik na istroenu etkicu za zube. Osim toga
je bila potkresana nekako ukoso, te se inilo da je slikaru cijelo lice
iskrivljeno. Primijetio je da ga prolaznici gledaju pomalo u udu. vrsto
je odluio uiniti sve to je u njegovoj moi da onaj bogalj samo ako ga
jo gdje sretne, dobije crni povez i na drugom oku.
"Nije vano", tjeio se Poklepovi poto je svratio u gostionicu na
Trgu Paula Signaca i iskapio au crnog vina. "Glavno je da ja imam
'Mona Lizu'. Ako mi to upali, ako onaj ludi Grk zagrize, onda u ja biti
svoj ovjek, svoj gazda. Sve brige odmah nestaju bez traga. A deke u
povesti na more, u Nicu... Deke? Jao, opet sam zaboravio, umrijet e mi
od gladi."
Ako smijem primijetiti, gospodine Pokle dobacio mu je

gostioniar kad mu je slikar plaao vino malo su vas udno oiali. Da

oprostite, jedva sam vas poznao.
Slikar je zakrgutao zubima i pourio prema Ulici Bretonneau. Crne
slutnje stegle su ga u grlu i on se htio uhvatiti za bradu da mu bude lake,
ali brade gotovo vie nije imao. Kako je samo zaboravio da je ba danas
petak i trinaesti! I ba su danas djeaci morali doputovati, i ba ih je danas ostavio same i gladne.
"Ni konoplje im nisam dao", mislio je slikar tuno.
Ustrao je uza stepenice i otvorio vrata stana. Zaprepastio se kad je
vidio da je stan prazan. Zlatko i Koko ve su se odavno morali vratiti od
brijaa. Pa bili su se dogovorili da e sva trojica proetati prije veere.
"Da im se nije to dogodilo? Danas je trinaesti, petak, prvi dan su u
Parizu i ja ih putam same da se smucaju po gradu... Nije ni udo to su
otili kad sam ja tri sata sjedio kod onoga koljaa... E, ba sam lud! to e
mi rei sestra ako im se sluajno to dogodi? Ubila bi me! Ba sam lud! I
pretjerao sam s tom "Mona Lizom"... Samo mislim na nju, na nju i na
Grka..."
Ali im se sjetio slike, Zlatkov ujak se preobrazio. Uspio se
zadovoljno uhvatiti za ostatak brade i ve je zaboravio na djeake i na
njihovu glad. Blaeno je pogledao prema potkrovlju.
Jao uzviknuo je naglas u istom trenutku i htio se uhvatiti za
bradu ali je promaio i zgrabio samoga sebe za grkljan. Jao!
U tom je asu, naime, prvi put spazio da su sva etiri lokota na
vratima, koja vode u njegovu tavansku radionicu, otkljuana: iz njih su
strali kljuevi.
"Vraji deki", pomislio je s neugodnom zebnjom u srcu. "Kako su
samo pronali kljueve? Ja sam mislio da ih ni inspektor Maigret (Megre)
ne bi pronaao... I to su radili gore? Nego... da nisu moda jo uvijek
gore? Moda su se popeli i ondje onesvijestili od gladi? Da vidimo..."
Ali Zlatka ni Koka nije bilo u potkrovlju. Nije ih bilo ni na terasi.
Slikar se ve htio vratiti u donju prostoriju kad li mu pogled zape za crni
zastor na zidu.
"Samo da je jednom pogledam. Ne mogu izdrati da je ne pogledam.
Pa ipak nema svatko u svom stanu 'Mona Lizu'..."
Upalio je svjetlo i priao zastoru. Podigao je redom crni, crveni, pa
bijeli. Idueg trenutka onesvijestio se i opruio po podu.
Prolo je pola sata prije nego to se posve osvijestio. Ustao je i na
drhtavim nogama priao zavjesi. Sad je ak nije ni dizao. Nije se usudio.
Samo ju je opipao. Nije se prevario. Pod prstima nije napipao nita tvrdo:
nema sumnje, slike nije bilo na zidu!
Policija! Policija! povikao je slikar Poklepovi zvani Pokle i
pojurio niza stepenice. Policija!
Ali je onda opet sam sebe uhvatio za grkljan i uplaeno uutio.

"Jesam li poludio? Samo bi mi policija jo trebala... E, to bi, bome,

bila lijepa pria... I to bi mi Grk rekao? Kakav bi cirkus napravio Alles
Worson... Samo mirno, samo mirno, moram se sabrati... Vraga u se
sabrati... Kako da se saberem? Ja sam uniten. Ja sam upropaten... Petak
i trinaesti, crni dan! Kad bi tko napisao roman o meni i 'Mona Lizi', ovo
bi sad sigurno bilo u njemu trinaesto, nesretno poglavlje... Gotovo je sa
mnom. Cijeli u ivot ostati nitko i nita i ivjeti u ovom kokoinjcu...
Ne, neu... Bacit u se s Eiffelovog tornja, dabome... Najbolje odmah..."
Onda se sjetio da moda nije sve propalo. Jest, bio je neoprezan,
pruio je lopovima priliku da odnesu "Mona Lizu", ali to ne znai da je
nee nai. Moda se jo sutra pronae. Jer, napokon, to bi oni s njom?
Uostalom, moda sutra i ne bude snimanja, moda je odgoeno, a "Mona
Lizu" moda do prekosutra i pronae.
Jedva je pogaao prstima prave znamenke dok je birao telefonski
broj Worsonova stana u Aveniji La Bourdonnais.
Svakako, gospodine Pokle, naravno... Naravno da e se sutra
snimati. Sutra u osam u Louvreu. Ba sam vas htjela obavijestiti da vas je
gospodin Worson zamolio, ako moete, da doete neto prije i donesete
sliku. Recimo oko sedam i tri etvrt ljubazno je odgovorila reiserova
tajnica.
Zlatkov ujak se tresao od glave do pete, jae nego Koko pri pogledu
na hladan tu. Odloio je telefonsku slualicu oprezno kao da je bomba.
Zatim je potraio telefonski broj bogatog brodovlasnika Somaisa.
Okrenuo je sedam znamenki, ali kad je zauo opori glas staroga
Mauricea, nije imao snage da se javi, nego je bre-bolje prekinuo vezu i
odloio slualicu vrsto je pritisnuvi kao da se boji da sama ne
progovori.
"Bolje da se ne javljam Grku. On bi poludio... Odbio bi mi glavu
onim svojim debelim tapom... Moda se sve uredi, moda sve ispadne
dobro Ako je zbilja netko ukrao 'Mona Lizu', taj nee daleko dospjeti...
Ako je..."
Odjednom mu padne na pamet da se jo jednom uspne u potkrovlje i
pogleda nije li se dogodilo udo, nije li "Mona Liza" opet na svome
mjestu. Moda je bio samo umoran, zabrinut za djeake, nesretan zbog
okljatrene brade, moda mu se priinilo da nema slike.
U tri skoka Zlatkov ujak opet se naao u potkrovlju. Upalio je sva
svjetla u radionici i odluno se pribliio zavjesi. Podigao je i udo se
nije dogodilo. Zid je zjapio prazan i gol. Ni traga "Mona Lizi".
"Gle", zaudio se iznenada. "Od uzbuenja nisam vidio da su mi
lopovi ostavili poruku..."
Ispod mjesta gdje je prije visjela slika "Mona Lize" bio je avliem
privren komadi bijela papira. Slikar ga uze i proita:

Dragi ujo,
Ne mora se nita brinuti kad proita ovo pismo, jer se nita nije
dogodilo. Koko je samo izgleda upao u neku guvu i ima posla s
oboruanim gangsterima koji hoe da ga ubiju. Nije nita opasno, kaem
ti, sitnica. Takav je Pariz. Prijete se da e ga baciti u jezero ili iva
zakopati ako netko ne plati veliku otkupninu. Dogovorili smo se da u im
dati ovu tvoju sliku. Nita se ne brini, ve u ih ja prevariti. Znam ja to
je Pariz. Oni misle, siromasi, da je ovo prava Leonardova slika... im
bude nekih novosti, telefonirat u ti. Nemoj se nita brinuti, sve je u redu.
Pazit u da se slika ne oteti. Nemoj se molim te baciti s Eiffelovog tornja
dok se mi ne vratimo sa slikom.
Pozdravlja te tvoj
Zlatko.
Nesretni slikar je opet promaio bradu na onome mjestu gdje je bila
ukrivo skresana i uhvatio se za grkljan. Prije nego e se ponovno
onesvijestiti tiho je protisnuo kroza zube: "Oni misle, siromasi, da je ovo
prava Leonardova slika", a onda je zaurlao kao da ga kolje trideset brijaa
spretnih poput gospodina Charlesa:
Deki, to ste mi uinili! Jao, deki... Pa ova slika i nije bila
moja... Bar da sam ih upozorio! Moja slika je sada ve u Louvreu, a ovdje
je bio original, prava Leonardova slika! Najuvenija i najskuplja slika na
svijetu... Gotovo je sa mnom, ja se moram baciti s...
I slikar se po drugi put onesvijesti.

XIV
GDJE JE TA POLICIJSKA STANICA?
Kad je Koko onako sjurio niza stepenice nadajui se da e stii
crveni automobil ili bogalja, Zlatko je isprva prezirno odmahnuo rukom.
Ali kako je vrijeme prolazilo, tako je postajao sve nemirniji.
Prola su dva sata a nisu se vraali ni ujak ni Koko. Malo je bilo
vjerojatno da je ujak sreo Koka i da sad negdje njih dvojica etaju po
Parizu, a da bi njega, Zlatka, ostavili samoga u stanu.
Odjednom je zauo kako negdje neto cvili, isprva tiho, izdaleka, a
onda sve glasnije. Kao pas kojega netko vue za rep. Zlatko se nasmije
sam sebi: bio je to njegov vlastiti eludac. Znai da je gladan.
"Sigurno je i Koko strano gladan. On, jadnik, od straha uope nije
nita jeo u avionu. Moda se njemu od gladi ve mota u glavi, pa mu se
priinja da slika nestaje, da vidi crvene bogalje i to ja znam to..."
Osjeajui kako mu se slina skuplja u ustima, Zlatko je odluio

potraiti togod za jelo u ujakovu stanu. Jo od lani je znao gdje je

ujakova "smonica". Slikar je drao sve svoje skromne zalihe ispod
stepenica koje su vodile u potkrovlje. Ali ba kad se dugaki djeak
sagnuo da pogleda to ima u onim masnim zamotuljcima i limenkama,
zazvonio je telefon. U istom trenu shvatio je da se Koku neto dogodilo.
Halo! povikao je Zlatko u slualicu.
Ja sam... To sam ja... Koko uo se drhtavi mucavi glas s druge
strane ice.
Pa gdje si? to radi? Ti se zbilja zafrkava planu Zlatko.
Ne-e... nije... e... oteli su me gangsteri... Ja sam otet... To im je prvi
put u ivotu, to jest i meni...
to kae? Saberi se i jo jednom mirno reci gdje si i to radi.
Kod ume sam. Kod zoolokog vrta... U akama otmiara... Bacit
e me u jezero i, kad se utopim, onda e me, na primjer, zakopati... Ne,
kad me zakopaju, onda e me...
Koko, saberi se! podvikne Zlatko.
Evo... sluaj... na primjer... Treba da odmah uzme "Kleopatru"...
Kakvu Kleopatru?
Ma onu ujakovu sliku, onu ensku to se ceri...
Misli valjda "Mona Lizu", Koko?
I tako je Koko na jedvite jade uspio objasniti svome starom drugu
kako njegov ivot ovisi o tome hoe li on, Zlatko, na vrijeme donijeti
sliku "Mona Lize" na stanicu "Porte-Doree" kod Vensanske ume i
predati je okrutnim otmiarima. Usput je spomenuo kako su se njih
dvojica jednom pobratimili i kako ga Zlatko, kao pobratima, ne smije
napustiti u nevolji.
Nekoliko trenutaka kasnije Zlatko je ve na brzinu umatao "Mona
Lizu" u novinski papir. Naao je uzicu i cijeli je zamotak zavezao u vie
smjerova. Ostavio je poruku ujaku na zidu da se ne uplai kad primijeti da
je slika nestala.
Onda je s "Mona Lizom" pod mikom sjurio na ulicu i pourio
prema stanici "Pelleport".
Dok se jo sputao liftom, mravi djeak je naporno razmiljao i od
toga su mu se otre vilice napele kao obara na puki. Bio je uvjeren da
e neto smisliti i da e vratiti kui i Koka i sliku.
I kad je preao u trei i posljednji vlak koji e ga odvesti prema
Vensanskoj umi, Zlatko je zaista skovao plan.
Poto je iziao na stanici "Porte-Doree" i duboko udahnuo svjei
zrak, dugaki djeak se ogledao na sve strane. Nedaleko se izdizala
zgrada Pomorskog muzeja, a desno od nje protezala se mrana uma u
kojoj se, negdje dublje, skrivao i zooloki vrt.
Zlatko se uputio preko ceste prema ovjeku koji je stajao na
suprotnom uglu. Kad mu je priao, vidio je da je to snaan mladi gustih

obrva i malih bria. Djeak s "Mona Lizom" ispod ruke pristupio je k

neznancu i rekao:
Oprostite, gospodine, ja sam stranac u Parizu. Gdje je ovdje
najblia policijska stanica?
Zato? to se dogodilo? zapitao je iznenaeni mladi i skupio
obrve.
U nekoliko reenica Zlatko je objasnio sve o Kokovoj otmici i
drskoj ucjeni. Mladi se nasmijao:
Ah, pa to je aljivo. Vidi se da su otmiari poetnici... Ali imate
pravo, ipak je bolje obavijestiti policiju. Policijska stanica je ba uz put,
iza muzeja... Ja u vam pokazati.
Oh, hvala vam lijepo veselo prihvati Zlatko stegnuvi vrsto
"Mona Lizu" pod mikom.
Brzo su zamakli za zgradu Pomorskog muzeja i uputili se udesno
kroz mranu uliicu u kojoj vise nije bilo prolaznika. Zatim su izbili na
istinu. I Zlatku se uinilo da u daljini vidi mali citroen.
Bojim se da su to ve oni, gospodine. Gdje je ta policijska stanica?
Eno ondje pokazao je mladi ispruenom rukom nekamo u mrak.
Vidite li ono svjetlo?
Zlatko je zurio u smjeru koji mu je pokazivao neznanev kaiprst, ali
nije mogao nita primijetiti. U isti as je osjetio pritisak otrog predmeta
na leima, snana, koata ruka pokrila mu je usta, mladieva dugaka
noga splela se meu njegove. Prije nego to je i pisnuo, ve je leao
pokraj plonika, u travi, a snani mladi mu je kleao na prsima i drao
mu aku na ustima tako da je jedva disao. "Mona Liza" mu je ispala i
naslonila se na drvo. Nigdje u blizini nije bilo nikoga ivoga. U drugoj
napadaevoj ruci blijetao je dugaak, otar predmet.
"Gotovo je", pomislio je Zlatko, "to je kraj..." Poto ga je
preokrenuo na trbuh, utisnuo mu maramicu u usta i zavezao mu ruke na
leima uzetom, mladi je pustio Zlatka da ustane i gurnuo ga naprijed.
Sam je dohvatio umotanu sliku i ponio je bockajui Zlatka povremeno
iljkom otrog predmeta u lea.
Jesi li ga, Jean? veselo ih doeka Michel pred automobilom u
kojem je bespomono i uplaeno sjedio Koko.
Vidi da sam imao pravo ree Jean. Mislio sam ja da e on
pokuati izvesti neki trik... Oprostite, veli, gdje je tu policijska stanica... A
ja zviz! Evo ti policijske stanice! Upadaj u kola!
I tako su se Koko i Zlatko opet nali, ali ovaj put na sjedalima starog
citroena. Miel je sjedio otraga s Kokom, a zavezani Zlatko sprijeda,
pokraj Jeana koji se i dalje pobjedonosno osmjehivao.
U lijepu si nas kau uvalio okrenu se Zlatko Koku. to ti je
trebalo da se spetlja s gangsterima?
Ja... glavno... glavno je ostati iv... ja... tiho zamuca Koko eui

se lijevom rukom iza desnog uha.

I to e rei ujak kad bude vidio da nema slike? Bolje da se
vratimo bez glave nego bez "Mona Lize"... to si im morao izbrbljati da
imamo tu sliku, a?
Ali oni misle, na primjer, da je to prava slika. Oni ne znaju da ju je
naslikao tvoj ujak...
Psst razljuti se Zlatko samo bi jo trebalo da to doznaju. Onda
bi nam iz osvete mogli svata uiniti...
Ali je Jeanu smetalo to dva djeaka govore jezikom koji on ne
razumije:
Govorit ete francuski dok ste s nama. Jasno?
Vrlo mi je smijean ovaj Mongol rekao je Michel i obijesno
uhvatio Zlatka za jedini preostali pramen na vrhu glave. Lijepo si se
oiao, stari moj, kao Dingis-kan... Je li to takav obiaj kod vas?
Nemoj gnjaviti, Michel ree Jean zapalivi cigaretu. Posao je
posao. Ako hoemo guvu do kraja, onda treba da je to prije
izazovemo...
Michel je dotle otrgnuo komad novina sa zamotane slike i tiho
zviznuo:
Pa stvarno "Mona Liza"... Ba da kuim matematiku kao profa, ne
bih mogao izraunati koliko vrijedi ova gospoa. Zbilja nam je u apama
i ja mislim da nema nikakvih problema, je li, Jean? Kad je onaj ludi
brodovlasnik htio dati brdo kinte za "Kleopatru", onda e za "Mona Lizu"
pljunuti cijelu milijardu. Drat e je negdje na tavanu i piljiti u nju svaku
no, a nikome je ivome, naravno, nee moi pokazati. Ako tko pronjui
cijeli tos, Grk e ga opiti i strpati vezanog na tavan dok kit ne odapne
od gladi. Kui stvar, Jean?
O takvom se sluaju ba sad snima film u Louvreu...
Zna li to je rekao bogalj? Teko emo mi izmamiti novce. Ali
nama i nije do novaca...
Ama to zna bogalj! Pitao bih ja njega da mu je u rukama "Mona
Liza".
Bogalj! Kad spomenue bogalja, Zlatko i Koko se znaajno
pogledae a Zlatko jo i pomisli da njegov drug moda i nije onako lud
kako mu se isprva inilo. Ako bogalj postoji, moda ga je Koko zaista
vidio s terase. A onda je moda istinita i Kokova pria o tome kako je na
trenutak slika nestala sa zida! Usput se sjeti da je posumnjao nije li
moda Koko enuo od gladi, pa otro ree Jeanu:
Mi smo gladni. Strano smo gladni. Nismo jeli ve cijeli dan,
otkako smo krenuli na put. Ako nam pozli od gladi, vi ete odgovarati, da
znate.
Mongoli su gladni veselo prihvati Michel i zasmijulji se.
Kopa, Jean, mi emo ih jo morati i hraniti!

 uj, Michel ree Jean nije to ni tako ludo to on kae. Mi se

sad moramo brinuti za njih... Ali dajte se, deki, malo strpite. Vidite
koliko imamo brige i muke s vama i s tom vaom "Mona Lizom", i sad
nas jo gnjavite. Dobro, nahranit emo vas, samo pustite da prvo sredimo
poslove...
uj dobaci Koko oprezno ti si rekao, Jean, da e nas pustiti
im dobije sliku. I to sad jo eka?
To je prijevara smrknu se Zlatko.
Nemoj se praviti naivan, Mongole ree Michel i lukavo stisnu
oi. Da te lijepo pustimo a ti da nas odmah ode cinkati iza prvog ugla
cajkanima. Jako mudro! Pa ve si nam jednom htio podvaliti, je li tako?
Tko onda vara, ti ili mi?
Hm! ree Zlatko.
Deki, nemojte se svaati pomirljivo e Jean. Michel, ti ih ne
mora neprestano bockati, a Koko i Mongol e shvatiti da nam moraju
pomoi... Ja bih njima pomogao, u njihovoj zemlji, da su oni nas oteli.
Nije ni nama lako, Koko. Ne otimamo mi svaki dan strance i ne krademo
skupe slike.
Hm! ree Zlatko.
Nego nastavi Jean da ujete moj plan. Sad e ti, Michel, na
telefon i nazvat e Grka...
Ja? zapanji se Michel. Zato ja? Pa ja nemam dubok glas. Bilo
bi neozbiljno da se ovakvom bogatau javi telefonom neki ucjenjiva bez
duboka glasa. Odmah bi nas prokuio!
Govorit e duboko, i gotovo. To je i tako bila tvoja ideja. Moe i
kroz maramicu... A ja u dotle u kolima paziti na nae prijatelje. Jasno?
im zavri pregovore, kupit e im u prvoj gostionici nekoliko debelih
sendvia sa unkom i dvije boce coca-cole. Jesmo li se razumjeli?
Dobro sloio se Michel. Samo da se dogovorimo to u rei
Grku...
Zlatko i Koko su se samo pogledavali dok su Jean i Michel nagaali
koliko e novaca zatraiti od bogatog brodovlasnika. Napokon su se
sloili da nee biti puno ako zatrae, za ovako uvenu sliku, piljivih
deset milijuna franaka. Jean je zatjerao automobil meu drvee, u crni
mrak Vensanske ume, a Michel se pjeke uputio prema najblioj
telefonskoj govornici.
Trojica djeaka su sjedila u mraku i utjela. Jean je puio, a Koko je
mislio kako je nevjerojatno da se jo sino u ovo vrijeme u svojoj sobi
spremao na poinak i opratao od starog druga, kronjatog bagrema pod
prozorom. Odjednom mu je postalo tako teko pri srcu da je upitao prvo
to mu je palo na pamet:
uj, Zlatko, kad smo ve tu, kod zoolokog vrta, zar ne bismo
mogli, na primjer, pogledati one kitove?

 Ti si lud mrzovoljno je odgovorio dugaki prijatelj i stisnuo

zube. Njega su muile druge misli. Ujak mu se inio sve sumnjiviji i
uzalud je pokuavao dokuiti njegov tajanstveni plan sa skupocjenom
slikom, od koga je toliko oekivao i o kome mu je, kako je sam tvrdio,
ovisio ak i ivot.

XV
NAJDUBLJI RAZGOVOR NA SVIJETU
U mranom kutu velikog vrta, nedaleko zida koji je opasavao imanje
bogataa Somaisa na Bulevaru Montmorency, brodovlasnikov sin, zvani
Katsarida, hitro se sagnuo i dignuo mali zamotuljak sa ljunane staze.
Onda se oprezno ogledao kao da se boji nije li ga tko vidio i brzo ga
gurnuo u dep.
Zaavi jo dublje u vrt gdje je sad ve bio potpuni mrak, izvadio je
zamotuljak iz depa i osvijetlio ga depnom svjetiljkom. Bio je to papiri
omotan oko malena kamena. Kad ga je razmotao, zelenooki djeak je
brzo proitao ono to je na njemu pisalo velikim slovima:
SLIKAR A. POKLE
Ulica Bretonneau br. 3, Pariz 20.
Telefon pel 24-38.
"Ta je Marie sva vraja", pomislio je Katsarida zadivljeno. "Ima
pravo kad kae da je roena za pijunku... Kako je samo uspjela pronai
adresu!"
Brodovlasnikov sin odbaci kamiak, dragocjeni papiri duboko
gurne u dep i vrati se u kuu.
Katsarida je teka srca priznao sam sebi da je djevojica smislila
cijeli plan. Marie je rekla da bi trebalo pronai ime i adresu slikara koji je
napravio novu sliku Mona Lize. Tada e iz telefonske knjige lako pronai
njegov broj telefona, ukoliko ga ima. I onda dolazi glavno: Katsarida e
mu telefonirati u ime svog oca, brodovlasnika Somaisa i upitati ga togod
u vezi sa slikom Mona Lize. (Katsarida treba da smisli to e ga pitati!)
Ako se slikar ne iznenadi, ako se pokae da se on dobro pozna sa
Somaisom i da oekuje da mu se Grk javi, onda znai da su slutnje
njegova sina i novinareve kerke i te kako opravdane. Vie ne bi bilo
nikakve sumnje da je brodovlasnik opet upleten u opasnu pustolovinu,
ovaj put ak s najuvenijom i najskupljom slikom na svijetu... "Lako je
njoj", mislio je zabrinuto Katsarida ulazei u svoju sobu. "Ipak to nije
njen otac... Meni ba ne bi bilo drago kad bih se uvjerio da mi se tata bavi
takvim poslovima..."
Krc! javio se papagaj kao da pozdravlja djeaka.

Priavi prozoru djeak se zagledao u arenu pticu a ptica u njega.

Otkako se vratio s velike ptije izlobe na kojoj je dobio drugu nagradu i
srebrnu medalju, papagaj Cesar se udno ponaao. Prije nikada nije ovako
piljio u ukuane i nije bio ni upola razgovorljiv. Katsarida ga pogladi a
papagaj se neprijateljski nakostrijei i zamahnu velikim kljunom.
"Ah", pomislio je Katsarida, "ba me briga za papagaja... Imam ja
sad vanijih poslova. I ljudi se mijenjaju pa zato ne bi i papagaji..."
I djeak nesigurnim koracima ode u kut gdje je stajao telefon. Ruka
mu je drhtala dok je vadio papiri iz depa i razmatao ga.
"Gospodin Pokle, gospodin Pokle", ponavljao je u sebi kao da ui
napamet pjesmu, "gospodin Pokle, telefon PEL 24-38, 24-38..." A onda
izgovori naglas da bi uo sam sebe;
Halo, jeste li to vi gospodine Pokle, ovdje Somais, da...
Glasnije podviknu Cesar s prozora.
Ovdje Somais ree Katsarida mnogo glasnije ali shvati da je
posluao pticu, pa ljutito zavrti glavom. "Treba govoriti dublje. Tata ima
mnogo dublji glas. Moda bih mogao kroz aku... ovako..."
I ba kad je djeak prinio aku ustima, telefon je iznenada zazvonio.
Tko bi to mogao biti? Papagaj se znatieljno okrenuo prema telefonu a
Katsarida je drhtavom rukom digao slualicu i, zbunivi se, izustio:
Halo... Pokle...
Da, to sam ja... Kako ste pogodili? zau se s druge strane tih ali
uzbuen slikarev glas. Kako ste pogodili, gospodine Somais?
Tako... mislio sam... u vrijeme... petljao je zbunjeni djeak, a
koljena su mu se tresla kao da je u biciklistikoj trci upravo ostavio za
leima najvii prijevoj u Alpama. Naravno da je posve zaboravio da treba
govoriti dubokim glasom, pa je pitao tanje od Cesara.
Dogodilo se neto strano, gospodine Somais, ja sam izgubljen
ovjek, bacit u se s Eiffelovog tornja grozniavo je aputao slikar s
druge strane ice.
Nemojte, to je vrlo visoko piskutao je Katsarida ne znajui ni to
govori, ni to bi trebalo rei.
Vi nemate pojma aputao je dalje nesretni slikar.
Ja sam propao ovjek... Nestala je slika!
"Mona Liza"? lupnuo je Katsarida.
Da, "Mona Liza"... Ali, ne, niste shvatili, prava slika je nestala, ne
moja, nego Leonardova... original je nestao... Ja sam propao... Ukrali su
ga, zapravo, nisu ga ukrali, nego zbog otmice... Nemojte sad pitati,
gospodine Somais, kako se dogodilo da se u mom stanu nala prava
slika... To u vam poslije objasniti... Znam da vas nisam smio zvati u ovo
doba, znam da se na vas sumnja...
Psst... ree djeak koji se dotle malo sabrao. Pazite to govorite,
Pokle...

 Znam, znam, gospodine Somais... Ali to da radim, recite, to da

radim? Ja vas nisam htio zvati, sunca mi, plavog mi sunca... Ali nisam
mogao... Recite: to da radim sada? Policiji ne smijem...
Pssst! proita Katsarida. Naravno da ne smijete. ekajte da
vam se ja javim, Pokle... Ja u ve neto smisliti i javit u vam to emo
dalje. I nemojte me vie zvati, rekao sam vam ve, ja u vam se sam
javiti...
Svakako, znam, gospodine Somais... Hvala vam. Ja u ekati,
nemojte se ljutiti, gospodine Somais, ja nisam znao... Laku no,
gospodine Somais, oprostite...
Laku no, Pokle, i budite mirni ree brodovlasnikov sin sad ve
posve sabrano i spusti slualicu.
Krc! javi se papagaj Cesar.
Djeak proe rukom kroz gustu crnu kosu i iroko se zagleda
krupnim zelenim oima kroz prozor, nekamo daleko prema vrcima
drvea u Bulonjskoj umi.
"to mi je sve ovo trebalo?", mislio je izbezumljeno. "U to sam se
ja to upleo? Zato se uvijek bavim neim to nije za mene... Eto, tata
silom hoe da itam Homerovu "Ilijadu" i da sviram klavir, a ja bih itao
stripove i vozio bicikl u nekom klubu... Ako ve treba svirati, rekao sam
mu neka mi za roendan kupi elektrinu gitaru... Ali ni govora, on nee ni
uti... A Marie Clever sad hoe od mene napraviti pijuna, detektiva...
Nisam ja za to." Je li da nisam, Cesar? upita on papagaja naglas.
Laku no, Pokle zakrijeti papagaj.
Ti e me jo odati, leinaru! prodera se Katsarida i ve zamahne
na arenu pticu, ali se obuzda. Idiote pernati promrsi bijesno kroza
zube, ode u kut i sjede na hrpu stripova da se opet malo pribere i promisli
to bi trebalo uiniti.
Ali tek to je sjeo, Katsarida skoi kao uboden. Telefon je opet
zvonio i Cesar je opet kliknuo "Krc!" Djeak nije mogao shvatiti kako da
ovako kasno ve po drugi put zvoni telefon i kako da sobar Maurice dolje
u predsoblju ne odgovara na pozive, kao to je to inae bio obiaj u kui
brodovlasnika Somaisa. Ali telefon je uporno zvonio i Katsarida je teka
srca ponovno digao slualicu.
Je li tamo gospodin Somais, brodovlasnik? pitao je s druge
strane nevjerojatno dubok muki glas. Djeak je bre-bolje stavio aku na
usta i zatrubio u slualicu:
Ovdje Somais. S kime razgovaram?
Nije vano. Ja govorim u ime jedne bande otmiara, gangstera,
provalnika i ucjenjivaa. Mi znamo to vas zanima, gospodine Somais, i
htjeli bismo vam neto ponuditi. Samo treba da se dogovorimo o cijeni. U
naim rukama se nalazi "Mona Liza" i mi vam je nudimo brzo izgovori
glas s druge strane postajui sve dublji i dublji kao da se govornik polako

sputa u bavu bez dna.

"Mona Liza"? zagrmi u aku Katsarida tako snano i duboko da
mu iskoie ile na vratu. Gdje ste je nali?
Ne iva Mona Liza, nego njena slika jeknu duboki glas.
Bio je to najdublji razgovor koji je ikada proao kroz telefonske ice
sve od vremena kad je Alexander Bell izumio tu napravu.
Jasnije! ljutio se papagaj Cesar.
I to sad hoete od mene? urlikao je Somais mlai.
Nemojmo se igrati, gospodine Somais tutnjio je drugi glas. Mi
vas dobro poznajemo. Dobro znamo sluaj sa slikom "Kleopatre"... Mi
znamo da je ovakvu vrijednu sliku nemogue utopiti na slobodnom tritu
jer je nitko ne bi usudio uzeti... Ali, ima ljudi kao to ste vi, gospodine
Somais, koji toliko vole slavne slike da bi pljunuli milijune samo da ih
mogu strpati u podrum i sami-samcati uivati u njima...
Dobro, to vi sad hoete od mene?
Samo deset milijuna franaka, gospodine Somais, i "Mona Liza" je
vaa.
Samo... koliko? zagrcnu se Katsarida.
Deset milijuna franaka je sitnica za sliku koja vrijedi milijardu
dolara. Vi to znate, gospodine Somais. O tome se i film snima.
Dobro ree odjednom brodovlasnikov sin iz oaja, jer zbilja nije
znao to bi trebalo odgovoriti. Dobro. Donesite mi "Mona Lizu" ovamo.
K vama? Ni govora. Nismo mi tako naivni da upadnemo u klopku.
Spremite novac do sutra ujutro, pa emo se negdje nai, ali vani, na
ulici... to ranije, dok jo nema puno svijeta.
Dobro, moe, u osam sati. Gdje hoete?
Ne, to je prekasno. U sedam. Moete vi odrediti mjesto, negdje u
vaoj blizini, na Auteuilu...
Ima ovdje na Trgu Auteuil jedna brijanica. Moemo se nai pred
njom. Mislim da se zove "Kod Frederica". Hoete li zapamtiti?
Naravno, gospodine Somais. Tako se zove stari mog najboljeg
prijatelja...
Samo, kako emo se poznati?...
Oh, nita lake, gospodine Somais. Vae je samo da ponesete lovu
i da se u sedam sati nacrtate ispred brijanice "Kod Frederica". Mi vas
poznajemo. Vae su slike u novinama. Sa tapom...
Onda je sve u redu muklo zakljui Katsarida. Dogovorili smo
se...
Samo bez trikova, gospodine Somais ree na kraju Michel, koji
je takoer ve jedva govorio kroz maramicu i nestrpljivo ekao kad e je
skinuti i doi do daha. Nai e ljudi paziti na vas sa susjednih krovova...
Sve je u redu umorno ponovi Katsarida. Do vienja.
Do vienja, gospodine Somais zaurla Michel posljednji put i

spusti slualicu.
Djeak zvani Katsarida dugo je jo piljio u telefon a onda alosno i
tiho ponovio:
Sve je u redu... Vraga je u redu! Sad tek nita nije u redu! to sad
da radim? to da radim?

XVI
NEVIDLJIVI ZNAK
No, koju su Koko i Zlatko proveli u autu, nije bila osobito ugodna
ali nije bila ni strana. Gotovo su se sprijateljili sa svojim otmiarima.
Michel je, poslije telefonskog razgovora s Grkom, donio etiri ogromna
sendvia sa unkom i piletinom, koje su zalili s dvije boce coca-cole.
Poslije obilate veere, koja je tako bila potrebna njihovim praznim
elucima, ak ni mrak u Vensanskoj umi nije bio toliko crn.
Kad se polo na spavanje, Koko i Zlatko su ostali u zakljuanom
automobilu i ne bi se moglo rei da im je krivo to nisu vani, u mranoj
umi. Jean i Michel su straarili na smjenu. Dok bi jedan etao oko auta u
kome su spavali Koko i Zlatko, drugi bi prilegao na oblinju klupu koju
je trebalo uvijek iznova dobro obrisati krpom jer je bila mokra od rose.
to kae, Zlatko? pitao je Koko prije nego e zaspati. Kako
emo se, na primjer, izvui? A?
Joj, kako si ti dosadan, Koko... Kako moe biti takva kukavica?
Samo misli ne sebe... Mene neto drugo mui.
to, Zlatko, to te mui?
Hm... Meni je ujaka ao... On je udan ovjek, to je jasno, kao i svi
umjetnici, ali ima tu jo i neto drugo. Sjea li se kako je govorio: "To je
velika tajna, ogromna... O tome ovisi moja sudbina... Ako dobijem novac
koji mi je obean... I tako dalje... Prijetio se da e se baciti s Eiffelova
tornja, ako ne uspije. Shvaa li?
Shvaam umorno ree Koko kome su kapci postajali sve tei.
Nita ti ne shvaa odmahnu Zlatko rukom. Bojim se da se
ujak nije upleo u neku veliku i opasnu igru. Moda je obeao nekome na
prijevaru nabaviti pravu "Mona Lizu"... Film je tu samo izlika da se slike
zamijene, razumije... I zato se on sada nada tolikom novcu. Ako ne
uspije, ako ga uhvate, onda mu ne preostaje nego da se baci s Eiffela...
Mmm mrmljao je Koko ve napola u snu.
Ovi deki su moda sluajno uletjeli... A moda i nisu! Spomenuli
su bogalja... Bogalj! To mi je najsumnjivija linost. Moda deki rade za
njega a moda neka druga banda hoe osujetiti njihove planove... Jadni
ujo!

 Z-z-z spavao je Koko.

Nema ovjek s kime ni razgovarati, ni posavjetovati se ljutito se
prevrnu Zlatko na stranjem sjedalu i vrsto stisnu oi ne bi li to prije
zaspao.
***
Osvanulo je divno jutro nad Vensanskom umom.
Jean je zakucao na prozor automobila i oba djeaka su se naglo
prenula i uspravila. Koku se, i kad se probudio, jo uvijek inilo da sanja,
a Zlatko je odmah protegnuo noge i stegnuo vilice znajui da poinje
naporan dan.
Na noge, frajeri veselo ih doeka Michel. Ve je prolo est
sati, a u sedam sati moramo biti na drugom kraju Pariza, na zapadu...
Jo malo i bit ete slobodni ree Jean.
Ve je i vrijeme odgovori Zlatko to je neprijaznije mogao.
Mongol se raspalio rekao je Michel i obijesne stisnuo kose oi.
Dosta svae dobaci Jean. Upadajte u kola! Idemo na Auteuil...
Ja sam gladan ree Koko. Kod kue, im ustanem, mama mi
odmah da bijelu kavu i kruh s maslacem...
Ma sluaj ti, Koko planu Michel. Nee valjda sad traiti od
mene da trim u est sati ujutro po Parizu i da ti nabavljam bijelu kavu i
kruh s maslacem... Ti si se posvadio s mozgom, stari moj. Pa vi ste oteti,
a ponaate se kao da ste na kolskom izletu, a mi da smo vam nastavnici...
Dosta, Michel. Upadaj u kola! podviknu Jean.
I sve petoro, etiri djeaka i "Mona Liza", smjestie se u mali
citroen. Jean upali motor i automobil polako skliznu s trave na cestu i
uputi se prema gradu, u susret novini doivljajima.
Primijetivi kako Koko radoznalo promatra gradske ulice kojima su
prolazili, Michel alosno uzdahnu i ree:
Lako vama, deki, vama je bar gala u Parizu... A meni je ve
dosadilo. Svako ovo mjesto vidjeli smo stotinu puta. Ve mi je Pariz na
vrh glave, kao to je i vama sigurno va Zagreb.
Koku se Pariz zbilja sviao, ali se nije mogao sloiti s time da mu je
njegov grad dosadio. Samo je ipak radije utio, jer je mislio da je mudrije
nita ne govoriti. Kad su prelazili rijeku Seinu, inilo mu se da je vrlo
uska. Nije li mu Zlatko govorio da je tako iroka da se ne vidi s jedne
strane na drugu? Ili je i to moda sanjao? Zakljuio je da joj je ovdje
zacijelo izvor negdje u blizini, pa je zato tako uska, ali je negdje drugdje
sigurno iroka kao pet Sava i Dunava.
Ja mislim, deki ozbiljno e odjednom Zlatko da vas dvojicu
neto titi. Kao da ste se posebno radovali ovome ljetu i sad vam je krivo
to ste morali ostati u Parizu, pa ne znate to biste od bijesa...
Fantastino! ree Jean i, pustivi volan, oduevljeno se okrene

prema Michelu. Ovaj na Mongol zbilja ima soli u glavi...

Zapalivi cigaretu Jean im tada polako opie svoje i Michelove
nevolje: kako su se nadali da e ii na more i do udesnih starih dvoraca
na rijeci Loiri, ali kako su oevi, tata Frederic i tata Charles, u posljednji
as odustali od svog obeanja. A kako su se samo obadvojica trudili u
koli! I jedan i drugi zavrili su razred s vrlo dobrim, a Jean je ak i
veliku maturu poloio s istim uspjehom.
"Jadni deki", mislio je Koko alosno, "ba mi ih je ao... Ja znam
kako je to kad ti neto obeaju, pa poslije nita. Kau: 'E, ako se danas
oia i okupa, sutra moe ii u kino gledati onaj western'... Ti se oia
ko blesav, skoro se ugui u onoj odvratnoj, vruoj vodi u kupaonici i
to se poslije dogodi? Sutra mama ide nekamo u goste, tata je cijeli dan
na poslu... 'Joj', kau Koko, ba danas mora ii u kino? uj, danas
ostani kod kue da pripazi na Maricu, a sutra moe ii kud god hoe. I
onda sutra onaj film ne igra... To je da se ubije. Znam je kako je to!"
Hm rekao je Zlatko sasluavi Jeanovu priu, a u sebi je mislio:
"Nita ja njima ne vjerujem... Znam da sam i ja puno puta bio razoaran,
da mi je bilo teko, ali onda bih se zavukao u kut i itao neku knjigu, ne
bih otimao strance po ulicama i preprodavao ukradene slike... im sam
uo da imaju veze s onim bogaljem, odmah mi ih je bilo dosta..."
I dok je tako Zlatko sve vie razmiljao o tajanstvenom bogalju, iako
ga jedino on od sve etvorice nije vidio vlastitim oima, mali automobil
je brzo odmicao parikim ulicama u kojima jo nije bilo uobiajene
guve.
Proli su ispod nadvonjaka preko kojega je projurio vlak. Michel
im je objasnio da je to jedno od onih mjesta gdje podzemna eljeznica
izlazi iz podzemlja i da je tada zovu "zrana eljeznica". Zatim im je Jean
pokazao veliku tvornicu "Citroen" u kojoj proizvode automobile kao to
je ovaj u kojem se voze. Napokon su po drugi put preli Seinu i nali se u
jugozapadnom dijelu Pariza. Jo dvanaest minuta do sedam sati.
Je li jo daleko? upitao je Zlatko.
Ja sam gladan rekao je Koko. Ja bih mlijeka... Ali auto je ve
jurio dugakom Ulicom Auteuil prema trgu na kojem e se sastati s
bogatim brodovlasnikom. Ni Jean, ni Michel nisu uope vie obraali
panju na svoje zarobljenike. Na malom Trgu Jean-Lorrain (an Loren)
Jean naas pritisne konicu i promrmlja:
udno... Mislio sam da je dalje od ovog trga ulica Auteuil
jednosmjerna i da moram skrenuti udesno, sporednim putem, da bih izbio
na Trg Auteuil...
Valjda su ukinuli zabranu, kad nema znaka ree Michel
nestrpljivo pocupkujui u sjedalu. Samo tjeraj ravno. Jedva ekam da
pone guva. Stari lukavac je moda ipak obavijestio policiju... Ni
govora! odgovori Jean.

 Njemu je samo do "Mona Lize".

Ali nije dovrio reenicu, nego je zakoio tako naglo da su djeaci
poletjeli naprijed kao lopte. Stotinjak metara ispred njih stajala su etiri
policajca u crnim kabanicama i inilo se kao da upravo njih ekaju.
Ispadajte i uzmite sliku apnuo je Jean kao da se boji da bi ga
policija mogla uti. Brzo. Ako se izvuem, vratit u se po vas na ovaj
trg...
Zlatko, Michel i Koko su navrat-nanos ispali iz automobila, a Zlatko
je pod mikom stisnuo dragocjenu sliku. Isti as Jean je dao gas i mirno
krenuo dalje. Policajci su se tada istom okrenuli prema automobilu koji
im je dolazio s lea.
Na Trgu Jean-Lorrain bilo je ve otvoreno mljekarstvo i Koko se,
zaboravivi to se sve dogaa oko njega, obliznuo pri pomisli na au
mlijeka.
Koko je strano gladan, Michel ree Zlatko strogo.
On je slabokrvan i padne u nesvijest ako odmah izjutra ne popije
pola litre mlijeka i ne pojede dva peciva. Ti odgovara za njega, da zna...
Imat e brige, i to ba u ovom trenutku...
Uh bijesno ree Michel, ali ugleda otvorena vrata mljekarstva i
slegne ramenima! Dobro, dobit e to prokleto mlijeko, k vragu... Tako
je to kad imamo posla s bebama...
Koko se htio usprotiviti, ali mu je Zlatko stao na nogu. U asu kad je
Michel bijesno uao u mljekarstvo ne shvaajui kako u ovako napetim
trenucima netko moe misliti na mlijeko, posve je zaboravio da je
zapravo zarobljenike ostavio same s dragocjenom slikom u akama. I
ba tada je pred crvenim svjetlom semafora zastao autobus broj 52 pruge
"Pont de Saint Cloud Republique" ("Pon d Sen Klu Repiblik). Zlatko
je snano povukao Koka za rukav i ugurao ga u autobus. Kad se Michel
pojavio na vratima mljekarstva s aom mlijeka u ruci, primijetio je, na
svoje zaprepatenje, kako autobus i dvojica zarobljenika u njemu ve
nestaju u smjeru iz kojega su se maloprije dovezli. Ispustio je au na
plonik i neto bijesno promrsio kroza zube.
Dole su etiri policajca u Ulici Auteuil, nedaleko samog Trga
Auteuil i brijanice "Kod Frederica", zaustavili Jeanov automobil
Dobro jutro rekao je prvi policajac strogo.
Znate li da vozite u zabranjenom smjeru? rekao je drugi
policajac stroe.
Vau vozaku dozvolu, molim vas rekao je trei policajac
najstroe.
etvrti policajac nije nita rekao.
I ja sam se udio da nema znaka na ulazu u ulicu mirno je rekao
Jean kome je ipak odlanulo kad je shvatio da ga ne zaustavljaju zbog
otmice i "Mona Lize", nego zbog obinog vozakog prekraja. Na ulazu

u ulicu nema znaka zabrane, koji je tu stajao...

etiri policajca nisu nita rekla. Dugo su gledali dozvolu, automobil
i mladog vozaa. Minute su polako prolazile. Onda je etvrti policajac
strogo rekao:
A pristajete li da vam uzmemo vozaku dozvolu ako na ulazu u
ulicu stoji znak zabrane?
Pristajem! veselo se sloio Jean.
Polaganim koracima etvrti policajac je ispod ruke poveo Jeana
Brangea prema Trgu Jean-Lorrain gdje je Michel upravo plaao mljekaru
razbijenu au.
to je ovo? zapitao je etvrti policajac kad su zastali pred
znakom zabrane.
Jean je skupio guste obrve i slegnuo ramenima. Mogao bi se zakleti
da prije desetak minuta znaka tu nije bilo! Bio je sto posto siguran.
tovie, bio je sto posto siguran da je posrijedi neija podvala. Ve je bilo
prolo sedam sati i, kad ga policija napokon pusti, bogatoga
brodovlasnika Somaisa sigurno nee vie biti na ugovorenom mjestu.

XVII
SLIKARU SE LOE PIE
Jeste li kada gledali kako se snima film? Ako niste, onda e vam taj
prizor teko doarati bilo kakav opis. Ali, kad ste ve poeli itati ovu
knjigu, morat ete prisustvovati i snimanju velikog filma "Slika za
milijardu dolara". Oni koji su bili na snimanju filma mogu ovaj opis, ako
im je dosadan, slobodno preskoiti.
Ve u rano jutro te subote stigle su pred Louvre, nekada dvorac
francuskih kraljeva a danas najvei umjetniki muzej na svijetu, prve
skupine osoblja koje radi na filmu i stotine radoznalih gledalaca. Pred
zgradom Louvrea policija je razapela dugako ue tako da gledaoci ne
mogu provaliti u muzej i smetati onima koji snimaju.
Stiglo je mnogo kamiona i automobila iz kojih su poeli izvlaiti
reflektore, kilometre razliitih ica i kojekakve druge stvari. Najmanje
stotinu ljudi je unosilo sve te predmete u Louvre i postavljalo ih u veliku,
dugaku dvoranu u kojoj visi "Mona Liza". Cijeli pod je bio prekriven
icama, svjetla su se neprestano palila i gasila, neki su se ljudi dozivali,
neki su vikali u mikrofone, neki iskuavali zvunike koji su odjekivali
kao tisua bubnjeva.
Druge skupine ljudi, meu kojima je bilo dosta ena, hodale su
mahnito ovamo-onamo nosei u rukama hrpe papira, mjerei metrima ili
odoka, zapisujui neto u notese, guvajui papire, psujui i znojei se u

svjetlu jakih reflektora.

U posebnoj prostoriji pripremalo je dvadesetak mukaraca i ena
razliite kreme, masti, boje, vlasulje, brade i brkove za filmske glumce a
mimo njih su radnici gurali stolice, sanduke, cvijee, slike. esto su se
jedni sudarali s drugima i onda bi se digla vea graja nego u kavezu za
papige u zoolokom vrtu.
Kako je vrijeme odmicalo, tako su se pojavljivale sve znaajnije
filmske linosti. Samo su najslavnije zvijezde mogle zakasniti na
snimanje koje je bilo zakazano tono u devet sati. Pred razapetim uetom,
vani, okupljalo se sve vie radoznala svijeta.
Oko sedam i pol stigli su prvi glumci, oni koji nastupaju u manjim
ulogama, i uputili se ravno u garderobu gdje su ih ve ekali brijai,
maseri, minkeri i vlasuljari. U sedam i tri etvrt stigao je, s hrpom papira
ispod ruke, pisac scenarija za film. To je ovjek koji je izmislio i napisao
cijelu pripovijest o krai "Mona Lize". Njega su pratile tri ene u
naoalima i sa jo debljim hrpama papira ispod ruke.
Tono u osam sati stigao je uveni glumac i reiser Alles Worson.
Odlunim dugakim koracima uputio se u veliku zgradu. Kroz mnotvo
pred Louvreom proao je uzdah oduevljenja koji se pretvorio u pljesak.
Gdje je slika? zapitao je Worson tek to je uao u glavnu dvoranu
gdje se oko njega skupilo stotinjak ljudi.
Nije jo stigao slikar odgovorilo je desetak ljudi u jedan glas.
Reiser je ljutito odmahnuo rukom i zavrtio glavom kao da je htio
pokazati da se od slikara i nije mogao nadati da e biti ovdje tono etvrt
prije osam, kako ga je bio naruio.
Stotinjak glava uplaeno se sagnulo pred njim. Alles Worson je bio
prilino visok ovjek a nevjerojatno gusta, crna brada obuhvaala mu je
cijeli donji dio lica, tako da su mu se i nosnice jedva nazirale. Nisko na
elo nabio je utu kapicu s velikim titnikom, a ispod nje ogromne crne
naoale. Tako su mu se na cijeloj glavi primjeivale jedino ui i vrh nosa.
Glava mu je zato bila nalik na ogromno klupko crne vune na kojoj sjedi
uti kanarinac. Govorio je vrlo rijetko. Ne samo rijetko, nego i
nerazumljivo, samo to se nitko nije usuivao zamoliti ga da ponovi to je
rekao. Slavne linosti kao to je bio Worson mogle su govoriti posve
nerazumljivo ili ak utjeti, pa da ih ipak svi sluaju i dive im se.
Gdje je slikar? promrmljao je opet reiser u osam i etvrt a svi su
se razletjeli da pronau nesretnog umjetnika.
Crnobradi reiser je dotle priao mjestu gdje je ispod pet tamnih
zastora visjela uvena "Mona Liza" za koju uprava muzeja nije dopustila
da bude ni na jednu sekundu osvijetljena snanim reflektorima. Na njeno
mjesto trebalo je danas postaviti lanu "Mona Lizu", rad slikara Poklea i
snimiti prizor kako talijanski rodoljub uspijeva strpati Leonardovo remekdjelo pod kaput i prokrijumariti ga iz muzeja. Ali slikara nisu nigdje

mogli nai.
Gospodine Worsone priskoio je reiseru pisac scenarija imam
jednu odlinu ideju!
A? promrmljao je Worson uope ga ne gledajui.
Znate, onaj prizor kad Talijan zavee prijatelja i ostavi ga vezana
ispod "Mona Lize" u potkrovlju...
A? ponovi reiser Worson.
E, vidite, pala mi je na pamet divna ideja... Vezani ovjek gotovo
pada u nesvijest od gladi, muti mu se pred oima, oprata se od svijeta,
zaboravlja na sve, nema snage ni da oajava, tone u ponor...
Krae! ree reiser kroza zube.
I... da... ba tada, dok on umire od gladi, u sobu, vidite, ulazi
maka i pije mlijeko, a na balkonu, vidite, golubovi zoblju mrvice
kruha... Ta razlika, znate, to bi bilo divno: ovdje smrt od gladi, a ondje
ivot, hrana... Ja mislim da bi to...
Glupost! zagrmi reiser Worson, gurnu pisca scenarija u stranu i
ode dalje.
U osam sati i trideset pet minuta jo nije bilo ni traga ni glasa slikaru
Pokleu ni njegovoj "Mona Lizi" koju je ve davno trebalo objesiti na zid i
zamijeniti za pravu. Reiser je uzrujano hodao gore-dolje po dugakoj
dvorani, u kojoj su visjele sve same uvene i dragocjene slike, i neto
mrzovoljno mrmljao u gustu bradu.
Iza devet sati razlegao se pljesak pred Louvreom kad je iz svojih
sportskih kola iziao uveni glumac Tom O'Pool, koji igra glavnu muku
ulogu u filmu "Slika za milijardu dolara". A kad je za nekoliko minuta
stigla i lijepa Veronika Mitti, glavna enska zvijezda u filmu,
oduevljenju i galami nije bilo kraja.
ekalo se jo samo jednu beznaajnu osobu. Nepoznatoga slikara
Poklepovia zvanoga Pokle koji treba da donese vlastitu "Mona Lizu", za
koju su neki tvrdili da se nimalo ne razlikuje od prave. Ali nesretni slikar
se nije pojavljivao.
U devet i petnaest, kad je sve ve bilo spremno za poetak snimanja,
veliki Worson je bijesno udario akom o zid tako da su svi prisutni ostali
bez daha a tri reflektora bez svjetla.
Naite ga! ree kroz bradu a onda odmah zamae rukom kao da
mu je neto bolje palo na pamet. Adresu! Adresu! Njegovu adresu!
Desetak zbunjenih ljudi rastralo se na sve strane, ali se ispostavilo
da slikareve adrese, tko zna zato, zapravo nitko nema. Tada se bradati
reiser namrtio, posegnuo rukom u dep i izvadio ceduljicu na kojoj je
pisalo:
A. Pokle, Ulica Bretonneau 3, Pariz 20.
Alles Worson je odgurnuo one koji su stajali oko njega, neto grozno
i nerazumljivo zarikao kroz bradu i dugakim koracima se uputio prema

izlazu. Vani ak nije bilo potrebno ni da mu policija osigura prolaz kroz

zbijenu gomilu promatraa. Probio se sam i to tako iznenadno i snano,
da su mu se oboavaoci micali s puta zaboravljajui da mu iupaju koju
dlaku iz brade za uspomenu.
to mu je? pitali su se zaueni ljudi pred Louvreom.
Sigurno se posvadio s glumcima. On se uvijek posvadi s glumcima
dobacili su drugi.
Ni govora, ja sam uo od jednog elektriara to je bilo javio se
trei. Trebalo je da neki slikar donese sliku "Mona Lize" koju e
upotrijebiti u filmu. Ali slikar nije doao i gospodin Worson je bijesan kao
ris. Mogao bi svata uiniti...
Iz posljednjeg reda nagruvanog mnotva progurao se naprijed blijed
ovjek, udno potkresane brade, s velikom brazgotinom na obrazu i
francuskom kapom na glavi.
to kaete? upitao je tiho. to ste rekli... Zato je onako
bijesno odjurio reiser Worson?
ini se da trai neku sliku dobaci mu netko.
Ne sliku, nego bezobraznog slikara koji jo nije donio sliku "Mona
Lize".
to bi ga on traio! javio se trei. Alles Worson se ne da vui
za nos. Vidio sam na svoje oi kad je stavio pitolj u dep. Otiao je da
ubije slikara zato to nije doao na vrijeme...
On to uvijek ini potvrdi netko. Pria se da u njegovom filmu
uvijek ima mrtvih, ali ne samo na platnu nego i u zbilji, ha-ha...
Blijedi ovjek s brazgotinom i bradicom zakoluta oima, zatetura i
onesvijesti se. Smeokosa djevojica krupnih sivih oiju probije se do
njega, odluno udari nogom o zemlju i povie:
Vode! Donesite mu vode! to blejite kao... kao... Vidite da je
ovjeku zlo, je li tako?
Dok su neki zbilja potrali da donesu vode, drugi su zapanjeno
gledali djevojicu koja je tako odluno zapovijedala starijima. A Marie
Clever je ponosno motrila radoznala lica oko sebe, sretna to se ona
uvijek nae na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

XVIII
MILIJUNI U ZRAKU
A to sad? pitao je Koko.
Sad nita ne pitaj, nego silazi. Uli smo u neku veliku ulicu i
sigurno neemo zalutati odgovori Zlatko.
Provezli su se svega tri ili etiri stanice autobusom, ali ne istim

putem kojim ih je dovezao Jean u svom malom citroenu. Kad su sili

Koko je sa zebnjom pogledao natpis ulice: Bulevar Mandel. Nije mu se
svialo to se opet kree nepoznatim krajem, jer je tek nedavno bio
iskusio to znai izgubiti se u Parizu.
Glavno je kretati se glavnim ulicama, onda ne moe zalutati
ree Zlatko kao da pogaa prijateljeve misli. Eto, vidi, sad emo izbiti
na neki veliki trg... Pa jasno, sad znam gdje smo.
A zato nismo dalje ili autobusom, je li?
Zato? E, pa ti si zbilja lud, Koko. Valjda zato da zametemo trag,
to je bar jasno... Tu emo se sad ukrcati u podzemnu eljeznicu i
gotovo!
to: gotovo? Kamo emo onda?
Sluaj Koko, zafrkava li ti mene ili ti to ozbiljno pita? Jasno da
emo natrag na Pelleport da vratimo ujaku sliku...
A-a otegnu Koko i poee se iza uha. Jo je jednom zakljuio da
je Zlatka bolje previe ne zapitkivati jer je njemu sve uvijek jasno. Ili se
bar pretvara da mu je jasno.
Izbili su na veliki Trg Trocadero (Trokadero) na ijoj se junoj strani
izdizala bijela palaa raspolovljena na dva dijela. Zlatko je pogledom
traio plou s natpisom "Metro", znak da je ondje ulaz u podzemnu
eljeznicu a Koko se nelagodno ogledavao. Imao je osjeaj da ga netko
neprestano gleda u lea ali se nije nita usudio rei Zlatku.
A kad su preli ulicu i nali se izmeu dva krila bijele palae, Koku
je odjednom zastao dah. Odmah ga je poznao! Kao da se susreo s dobrim
starim prijateljem! Iza nekoliko terasa, parkova, vodoskoka i bazena koji
su ispunjali prostor izmeu dva krila velike bijele palae, na drugoj obali
rijeke Seine uzdizao se divovski Eiffelov toranj kao velika irafa od
eljeza.
Idemo gore! Idemo na Eiffelov toranj! otelo se Koku nehotice.
Koko! prijekorno ree Zlatko. Ne budi neozbiljan. Prvo
moramo vratiti sliku. Ujak e...
Ujak e se baciti s Eiffelovog tornja, Zlatko! veselo prihvati
Koko. Zar nije rekao da e se baciti s Eiffelovog tornja ako s gospoom
Lizom ne proe kako treba... I, kad smo sad ovdje, zar ne bismo
pogledali... Moda je ba sad gore, moda... a?
Ba sad? upita Zlatko zamiljeno kao da mu se Kokov prijedlog
nije uinio posve besmislen.
Kad smo ve tu... navaljivao je Koko. Tko zna kad emo doi,
kako je poelo... Moda nas opet otmu, a ujo nema tih slika ba koliko
hoe... uj, Zlatko sjeti se on odjednom ti si rekao da se odozgo vidi
cijeli Pariz... sa tri tisue metara.
Glupost! odbrusi Zlatko.
I rekao si nije se zbunjivao Koko da se moe kroz dalekozore

vidjeti svako mjesto u Parizu, svaka kuica, svaki, na primjer... to ja

znam to... je li?
Pa moe se neodluno je odgovorio Zlatko dabome da se
moe... to onda?
Onda moemo dalekozorom pronai i ujaka! poskoi Koko
veselo. Razumije li? Ako nita drugo, bar emo na primjer, vidjeti da li
je kod kue...
Dobro, dobro, hajde, popet emo se... zavrti Zlatko glavom.
Kako ti to sebi zamilja? Ti misli da je Pariz kao selo, kao tvoj Zeleni
Vrh... Dobro, sad e vidjeti. Nema ti pojma to je Pariz.
Koko je uivao dok su se polako primicali eljeznoj grdosiji, a
Zlatka su muile sasvim drugaije misli. Upravo zbog njih je i pristao da
se popnu na Eiffelov toranj. Kao da je mislio da e mu se ondje gore, na
svjeem zraku, razbistriti u glavi i da e prije rijeiti zagonetke koje su ga
titale. U svakom sluaju, zakljuio je da nee koditi ako pusti da proe
malo vremena prije nego se odlui neto poduzeti.
Kad su se nali meu etiri divovske noge Eiffelova tornja, Koka je
ve bolio vrat od toga to je neprestano piljio uvis. udio se kako ljudi na
vrhu nisu vei od avlia. Zlatko je skupio zajedniki novac to im je
preostao od jueranjeg sisanja i izraunao da moraju tedjeti, odnosno da
ne mogu uzeti kartu za lift, nego e se uspeti pjeice. "Ba neka vidi",
mislio je u sebi pakosno, "kad mu je bilo toliko do tog Eiffelovog tornja.
Neka vidi to je Pariz!"
Kakav je to bio uspon! Polako su prolazili trenuci, koje Koko nee
zaboraviti nikada u ivotu. Isprva se osjeao kao na krovu svoje kue
odakle je rado bacao papirnate avione, ali ubrzo je postalo neugodnije i
opasnije. Osjeao se mnogo gore nego u avionu. Automobili su bivali sve
sitniji, a ljudi su se inili kao buhe. Koliko je jo trebalo stotina stepenica
prijei do prve terase! A gdje je tek ona druga, gornja?
Nemoj gledati dolje ree Zlatko zavrtjet e ti se u glavi. Gledaj
samo ravno ili gore...
Dobro rekao je Koko zelen u licu. to mu je samo to trebalo? to
je najgore, bio je to njegov prijedlog i nije se smio buniti.
Zna to nastavi odjednom Zlatko stiui vre sliku pod
pazuhom treba da ozbiljno razmislimo o ovoj zbrci s "Mona Lizom", s
ujakom, s brodovlasnikom, s bogaljem, osobito s bogaljem... Moramo
vidjeti na emu smo i to sad moemo uiniti.
Dobro tiho je odvraao Koko kojega su sad muile nove muke.
Odjednom je uobrazio da e mu noga zapeti u onu prazninu izmeu dvije
eljezne stepenice i da je nee moi izvui nego e ostati visjeti kao
razapeti imi nad tim stranim ponorom.
Kad je izmeu tolikih radova razmiljao je Zlatko naglas
izabrana ujakova "Mona Liza", jer se uope nije razlikovala od prave,

jasno je da je ta slika pobudila veliko zanimanje, ba kao i slikar... Tu

pria tek poinje. Bogati i ludi grki brodovlasnik Somais oito je
spreman platiti ogromnu svotu novca da se domogne...
Joj vrisnu zeleni Koko zapevi za stepenice.
Nemoj gnjaviti, Koko!... I, da... vjerojatno je to i ujak znao. Sad je
za nas vano samo ovo, razumije li, Koko, samo ovo dvoje: da li se ujak
i sam spetljao s Grkom i odluio mu pomoi da se zamjenom domogne
prave "Mona Lize" ili neka banda na elu s bogaljem pokuava izigrati
ujaka, koji o brodovlasniku nema pojma, da bi se domogla "Mona Lize" i
preprodala je za skupe pare... A usput moda ti lopovi pokuavaju svaliti
sumnju na ujaka... Ali ujo je tako govorio, toliko se nadao, da se sve
bojim da se i sam upetljao... Treba li da mu mi pomognemo ili ne treba, a,
Koko? Zamislimo da su slike ve zamijenjene i da je ova "Mona Liza"
koju mi vuemo sa sobom prava? A?
Dobro ree nesretni djeak kome je znoj kapao s nosa. Ja bih
dalje...
Poalio je to su mu se te rijei neoprezno omakle, jer mu je dugaki
prijatelj odrao takvu bukvicu kakvu u ivotu nije uo. Moda bi ga i
unuo da je bilo mjesta za zamah i da se za njima nisu i drugi uspinjali.
Zlatko je urlao. Rekao je da to nije njegova ideja, da se nije on htio uspeti
na toranj, nego Koko, i zaprijetio da e prestati s njim razgovarati ako jo
bude tako neozbiljan. Toliko se uzrujao da mu je krv procurila iz nosa.
Jedan i drugi djeak smirili su se kad su napokon stigli na prvu
platformu. A uspon do druge proao je nekako bre, bez ijedne rijei.
Koko je bio zelen, a Zlatko crven u licu.
Eto ti, sad gledaj ljutito ree Zlatko kad su se napokon uzverali
na drugu platformu. To ti je Pariz...
Kakav je to prizor bio! Kakav splet ulica, trgova, spomenika,
mostova, drvoreda, parkova i to sve dokle pogled see. A buka prometa
odjekivala je gore glasnije od najjae ljetne grmljavine. Koko je ak
zaboravio na strah i muke, a Zlatko na ljutnju i brige. Objanjavao je
Koku gdje su najpoznatija mjesta u gradu a pokazao mu je, po prilici, i
smjer u kojem se nalazi ujakova kua. Na zapadu, iznad Bulonjske ume,
padala je kia a ovdje je sjalo sunce.
Hajde da pogledamo kroz dalekozor oduevljeno e Koko.
Ne moe vidjeti tako daleko, nemoj biti tvrdoglav, Koko
usprotivio se Zlatko. Pariz je velik. Pelleport je sedamdeset kilometara
daleko odavde...
Ali moda ga ipak negdje vidimo... Mislim, tvog ujaka... Moda
ide ovamo lupetao je Koko uporno.
Dobro, hajde, gledaj! odbrusi Zlatko i ubaci novac u automat na
dalekozoru. Hajde, gledaj dok radi...
Koko je spremno uhvatio veliki dalekozor koji se teko okretao na

leitu i poeo promatrati Pariz. Iako su mu se neke velike graevine, kao

to je Slavoluk pobjede i Louvre, malko pribliile, ipak se brzo uvjerio da
tu nee uspjeti pronai ujaka. I u podnoju Eiffelova tornja bilo je toliko
ljudi da ni za deset dana ne bi meu njima pronaao slikara, sve da je i
bio ondje.
Zato je djeak radije motrio prozore oblinjih kua koje je dalekozor
ipak pribliio njegovu oku. Uglavnom je vidio inovnike nad papirima i
inovnice za pisaim strojevima. Kroz jedan prozor ugledao je zubara s
klijetima u ruci i hladna jeza prola mu je leima.
A onda je Koko zaviknuo tako glasno da se stotinjak ljudi okrenulo
prema dvojici djeaka a Zlatko ga snano kvrcnuo po glavi.
Ti si zbilja lud, Koko! rekao je Zlatko otro.
Gl... gle... gledaj promucao je Koko pruajui Zlatku dalekozor
nesigurnom rukom.
Nemoj gnjaviti, to je? ree Zlatko i uhvati dalekozor koji je
Koko pokuavao odrati u istom poloaju da bi mu drug vidio ono to je i
on vidio.
Zlatko je oprezno odloio sliku na iroku ogradu, zamurio na lijevo
oko a desno preko volje prislonio na dalekozor koji je Koko upravio u
smjeru kue na velikoj aveniji to se protezala istono od Eiffelovog
tornja.
Oh! izustio je Zlatko. Pa to...
Pred prozorom prvog kata velike kue na Aveniji La Bourdonnais
Zlatko je ugledao neobian prizor. Ondje je gotovo nepomino, kao
golemi leptir priboden u zbirci kakva sakupljaa, lebdio helikopter. Iz
njega je upravo izlazio crn bradonja sa utom kapicom navrh tamne kose
i oprezno je pokuavao zakoraiti kroz prazan prostor i stati nogom na
prozorski okvir.
A? to kae? slavodobitno je pitao Koko. Kakav je to luak?
to? odgovori Zlatko toboe mirno ali, prije nego e pustiti
dalekozor, upamti ulicu i broj kue: Avenija La Bourdonnais 23. inilo
mu se, tko zna zato, da bi i to moglo jednom biti vano. Nije to nita.
Vidi, Koko, to ti je Pariz. Na ulici je guva, automobili se sporo kreu i
ljudi, kojima se uri, idu kui helikopterom. Zar ti nisam priao o tome?
Ovdje i telegrame raznose helikopterima, zna?
Dobro ree zbunjeno Koko ne znajui to da kae prijatelju koga
ni ovakav prizor ne moe uzbuditi. I poee se iza uha.
I poee se lijevom rukom iza desnog uha, ali tako nespretnom
kretnjom da laktom udari u rub slike koju je Zlatko odloio na ogradu.
"Mona Liza", kao veliki avion od papira, polako poleti u dubinu.

XIX
UDACI IZ PROLOG STOLJEA
Nekoliko aa vode koje su mu poprskali po licu i nekoliko kapi
koje su mu silom procijedili kroz stisnute usnice, pomogle su slikaru
Poklepoviu da se osvijesti. Nekoliko ruku podiglo ga je s kamenih
stepenica pred Louvreom.
Gdje je Worson? bilo je prvo pitanje koje je izustio im se
pribrao.
Otiao je! ree netko iz gomile.
Odjurio je kao lud svojim velikim kolima dobaci drugi.
ak ni ofera nije saekao. Vozi sam kaza trei.
Sve zbog onog slikara! nadovee etvrti.
Ali slikar sreom nije uo nita vie. Mala djevojica kovrave
smee kose i krupnih sivih oiju izvukla ga je za ruku iz mnotva. Ljudi
su udno klimali glavama kao da saaljevaju jadnika koga djevojica vodi
za ruku po gradu.
Kako si ti zlatna, Marie rekao je Poklepovi zahvalno. Zbilja
se brine za mene...
Oh, nije to nita vano ree djevojica. ao mi je to ne mogu
vie uiniti. I to nam ono jutros nije uspjelo.
Ali Marie i Poklepovi nisu bile jedine osobe koje su se izdvojile iz
gomile radoznalih pred dvorcem Louvre u kome se snimao film "Slika za
milijardu dolara". Odmah iza njih progurao se jedan staraki par: malo
pogrbljen stari velikih sijedih brkova i starica u dugakoj crnoj haljini,
obadvoje s velikim, starinskim naoalima na nosu. inilo se kao da su
nekim udom zalutali ovamo jo iz prolog stoljea.
Ja sam se dogovorila s vaim detektivom da emo se poslije
snimanja nai u kavani "Malacoff", na Trocaderu rekla je djevojica
Zlatkovom ujaku. Hoete li sa mnom?
Ni govora odgovori slikar gotovo uplaeno. Ako ja odem na
Trocadero, onda... Da, zapravo bi trebalo da odem na Trocadero,
odnosno... Da, trebalo bi da odem, ondje je blizu Eiffelov toranj... Ja sam
se zakleo, tako mi plavog sunca... i uinit u to...
Ne morate ii uplai se sad Marie Clever. Ja sam mislila... Zato
to smo se dogovorili s detektivom, je li tako... Ali ne moramo ii...
Gotovo je sa mnom, draga moja Marie. Tu ne moe pomoi vie ni
tvoj detektiv... Ni inspektor Maigret ne bi pomogao... Ja sam uniten
ovjek, treba da se bacim s Eiffelova tornja ili u Seinu... I onako e me
uhapsiti za koji sat... im Worson stigne onamo, u Ulicu Bretonneau...
Onda e sve puknuti... Stavio sam sve na kocku i izgubio! Samo mi je
ao mojih djeaka, Zlatka i Koka. Cijelu no nisam ni oka stisnuo... to je
sad s njima? Gdje su?

 Sve e se urediti odluno je govorila smeokosa djevojica. Ja

vas uvjeravam. Mi emo sve uiniti... ujte, moda je ipak najbolje da
odemo na Trocadero.
Ali je slikar samo alosno vrtio glavom i hvatao se za ostatak brade.
On je bio vrsto odluio da se vrati kui. Ne ba kui, nego bar na stanicu
"Pelleport", na mali trg slikara Paula Signaca gdje e u gostionici popiti
au crnog vina. I ne samo jednu. Moda mu od toga bude lake.
Dobro sloila se napokon djevojica. Idemo to prije na
podzemnu eljeznicu.
Pa ti ne mora sa mnom... rekao je slikar.
Moram vrsto je odluila Marie Clever, i to nimalo sluajno.
Ispod oka je neprestano motrila staraki par koji ih je uporno slijedio.
Odmah je uoila da starii hodaju prebrzo za svoje godine. I po svom
pijunskom nagonu osjetila je da je tu neto sumnjivo posrijedi.
Pourimo rekla je i povukla Zlatkova ujaka za ruku. Pourimo, jer se
ja moram to prije vratiti na Trocadero...
I tako je snano povukla slikara da je morao potrati za njom. U
istom trenutku potrao je za njima i staraki par.
Uli su u podzemnu eljeznicu na stanici "Palais Royal" (Pale
Roayal), i do "Pelleporta" su dva puta prelazili. Marie se na svakom
prijelazu oprezno i jedva primjetno osvrnula: staraki par ih je uporno
slijedio. im bi ona pourila, i starii bi opruili korake.
Napokon, na stanici "Pelleport", jednoj od rijetkih u Parizu gdje se iz
podzemlja izlazi starim liftom, a ne pominim stepenicama, djevojica
svom snagom povue slikara za ruku ne bi li nekako izmakli pratiocima.
Ali nije uspjela. Starii su se ugurali u lift zajedno s njima.
Nisi ba morala ii sa mnom, nita mi se ne bi... poe opet
Poklepovi u liftu drei se za ostatak brade.
Pssst odluno ga prekine djevojica.
Kad se lift zaustavio u razini ulice, putnici navalie van i ljudska
struja ponese starie, a djevojica uspije zadrati slikara. Sagnula se i
neto traila po podu. Zatim je pogledala konduktera koji ih je nestrpljivo
motrio i toboe nehajno mu dobacila:
O, ne morate ekati, moete spustiti lift dok naem olovku koju
sam izgubila...
Na zaprepatenje starakog para koji je piljio u otvoreni lift s druge
strane ulice, kondukter je pritisnuo dugme i eljezna vrata su se zatvorila.
Lift se ponovno spustio u podzemlje. Marie Clever je opet brzo izvukla
slikara Poklepovia i strpala ga u prvi vlak koji je naiao. Odvezli su se u
smjeru "Porte de Lilas" (Port d Lila), ali samo jednu stanicu, i onda se
polako pjeke vratili prema Trgu Paula Signaca.
emu sve to? ponavljao je vie puta uplaeni Poklepovi
pokuavajui se uzaludno uhvatiti za bradicu. Reci, zato ovako jurimo

kao da nas tko goni, Marie... Mene vie nitko nee progoniti, osim
policije, naravno, ja vie nisam zanimljiv, ja nita vie ne znaim...
Sad ete mirno sjesti, gospodine Pokle, u svoju gostionicu i popit
ete au crnog vina. I neete se uzrujavati, je li tako? Ja radim po
uputama najuvenijeg detektiva, i vi to znate. Sve je sraunato. Samo je
vano da budete prema nama posve iskreni.
Zlatkov ujak je umorno klimao glavom. Stajali su na uglu, ve na
Trgu Paula Signaca. Djevojica je zadovoljno primijetila da starcima
nema ni traga na vidiku. Preko puta se nalazila omiljena slikareva
gostionica gdje e kod debelog gostioniara popiti au vina da se smiri.
Recite jo jednom, gospodine Pokle, da li je slika koja sad luta
Parizom i za koju ne znamo u ijim je rukama, zaista originalna "Mona
Liza"?
Na alost, to je istina umorno odvrati slikar.
A u Louvreu visi va rad?...
Da, tako je...
I to nitko ne zna?
Nitko, Marie, ja sam ga zamijenio sam... To je takva slinost,
Marie...
Hvala, gospodine Pokle, to je za sada sve. Imajte povjerenja u
detektiva kojeg ste izabrali i ne miite se iz gostionice dok ne doemo po
vas, je li jasno?
Jasno, Marie, hvala ti.
Djevojica i slikar su se oprostili kao stari znanci. Poklepovi je
uao u gostionicu a Marie Clever, zadovoljno se osmjehujui, uskoila u
autobus i krenula prema gradu. U Aveniji Gambetta, ba kad je djevojica
plaala kartu, njen autobus je projurio pokraj starakog para iz prolog
stoljea. Nije primijetila starie, niti je vidjela kako se svaaju.
A starci su uskoro zastali pred sputenim roloom brijanice "Kod
Charlesa". Tada je on izvadio sveanj kljueva, digao rolo i uao, a ona je
nespretno zadigla dugaku, starinsku suknju i uletjela za njim.
Za nekoliko minuta starac je oprao sijedu kosu i brkove, koji opet
postadoe posve crni, a njegova pratilica se izvukla iz smijenih haljina,
steznika i tijesnih cipela. Bili su to opet obini tata Frederic i tata Charles.
To je bila tvoja ideja gunao je Charles.
Ideja je odlina, samo smo mi bili neoprezni. Kako smo mogli
dopustiti da nas prevari ona balavica?
to emo sad? Jasno je da ga kod kue nema... Nema njega, nema
slike. estitam, Frederic. Krasna ideja.
Nije tako glupa kao ova tvoja s brijanicom. Da smo se presvukli u
smetljare, kako sam ja htio, bilo bi bolje. Mogli bismo se pribliiti i
Poklepovievoj i Grkovoj kui koliko hoemo i kad hoemo... Uope ne
bismo bili sumnjivi, a uvijek bismo bili na ulici... Ovako, iz brijanice,

ve su mi ispale oi koliko piljim van da vidim kad e proi Grkov auto

ili moda ludi slikar...
A to bi meo kad je ulica jednom ista, a? Frederic, to bi meo kad
jednom pomete ulicu? To ne bi bilo napadno, je li, da mete pometenu
ulicu?
Bolje i to, nego da nedunoga ovjeka zakoljem britvom i odem na
robiju. Ne moe se, ipak, brijaki obrt nauiti na teaju od deset dana,
kako si ti to, Charles, tvrdio. Ruke mi se tresu od straha kad mi netko
sjedne na stolicu... I pee me savjest to Jeana nisam odveo na Loiru, da
obiemo stare dvorce, a obeao sam. Rekao sam: "Jean, samo ako poloi
maturu..."
A misli, Frederic, da ja nisam Michelu obeao da u ga odvesti na
more, na Azurnu obalu, a? I lani sam mu obeao, Frederic, i prevario sam
ga...
Posao je posao, Charles, to se tu moe! tuno uzdahnu Frederic
upkajui brkove.
Naravno, to i ja tvrdim, Frederic, samo ti gnjavi... Da smo meli
ulice, ti bi sigurno vie volio da budemo potari, ili to ja znam to...
I tako su se tata Frederic i tata Charles beskrajno dugo prepirali ne
znajui to sada da ponu i strepei da u brijanicu ne upadne nova
muterija. Zakljuili su da sada ne mogu nita uiniti nego samo ekati i
vrebati. Kad se rastanu, Charles e imati na oku Poklepovia i njegov
stan, a Frederic bogatog brodovlasnika i njegovu palau na Bulevaru
Montmorency.
Kako smo ludi! sjeti se odjednom Frederic i lupi po elu. Pa
uope ne znamo da li nam je papagaj ostavio kakvu novu poruku...
Frederic prijekorno ree Charles ti si zbilja zaboravljiv... Kako
se nisi odmah sjetio papagaja? Uvijek te moram ja na sve podsjeati... Ha,
a je li da je moja ideja, moja ideja s papagajem, Frederic, bila
boanstvena, a?
Frederic slegne ramenima i dva brijaa brzo prijeoe u susjednu
prostoriju, za debeli zastor.

XX
SAMO DRI SLIKU NA OKU
"Ja nisam roen za detektiva, ni za pijuna, ja bih elio postati
biciklist i svirati elektrinu gitaru", tuno je premiljao Katsarida Somais
pijuckajui coca-colu u kavani "Malacoff" na velikom Trgu Trocadero
preko puta palae Chaillot (ajo) i Eiffelovog tornja. "U ovo me je uvalila
Marie Clever, ona uiva u takvim guvama."

Poto je sino zavrio telefonski razgovor sa slikarom Poklepoviem

i lupeom duboka glasa, zelenooki djeak zvani Katsarida bre-bolje je
odjurio svojoj prijateljici, novinarevoj kerki, jer se nije usudio nita sam
poduzeti.
Marie Clever je bila sama kod kue, ako ne raunamo kunu
pomonicu i velikog sivog maka naranastih oiju. Otac je otputovao
izvan Pariza, na dva-tri dana, a majka se jo nije vratila iz vicarske. Iako
ju je zatekao za pisaim strojem ona je uivala pisati na oevu pisaem
stroju Marie Clever ga je veselo doekala. I, to je najgore, njoj je
odmah bilo jasno to treba uiniti.
Na njen nagovor, Katsarida je telefonirao slikaru Poklepoviu i
predstavio mu se kao uveni detektiv koji ve zna za nestanak slike i koji
je spreman da mu pomogne. Jadni slikar je bio dirnut. Djeak mu je osim
toga rekao da sutra tono u sedam sati ujutro bude na Trgu Auteuil gdje
e nepoznati lopovi pokuati prodati dragocjenu sliku. Slikara e ondje
doekati smeokosa djevojica Marie, to nee izazvati sumnjiavost
gangstera. Nevidljivi detektiv bit e u blizini i pojavit e se u pravom
trenutku.
Ali to se dogodilo tono u sedam sati? Marie Clever je doekala
nesretnog slikara koji cijele noi nije ni oka stisnuo. Malo dalje, skriven u
kunoj vei u Ulici Auteuil, ekao je Katsarida. U ruci je imao fotografski
aparat. Prema planu Marie Clever, ako slikar i ne uspije preoteti sliku
"Mona Lize", djeak e iz onog skrovita snimiti ucjenjivae a moda i
njihov automobil, to e biti dovoljno policiji da ih za nekoliko sati
pronae.
Samo, kako se to esto dogaa, nepredvieni obrat poremetio je plan
smeokose djevojice. Lupei su naili kolima iz zabranjenog smjera i
policija ih je zaustavila. Katsarida nije znao to da radi kad je vidio kako
dva nepoznata djeaka, Koko i Zlatko, nestaju sa zamotanom slikom u
daljini. Nije se smio javiti prijateljici, jer je Marie rekla slikaru da je
uveni detektiv "negdje u blizini", ali mu nije htjela odati da e uvenom
detektivu sutra biti tek petnaest godina.
Dalje ve znamo to se dogodilo. Autobus br. 52 odveo je Koka i
Zlatka prema Trocaderu a Michel je razbio au s mlijekom. Kad su dva
policajca, nakon beskrajne rasprave sa Jeanom Brangeom, sjela u njegov
auto i odvezla ga, kad je slikar poeo zabrinuto pogledavati na sat, a
djevojica se ve uzbueno obazirala, Katsarida je odluio izii iz svog
sklonita i dati se u potjeru za onima koji su odnijeli sliku.
"Samo imaj sliku na oku", bila ga je unaprijed upozorila Marie
Clever. "Ma to se dogodilo, samo pazi kod koga je slika i nastoj da
snimi onoga tko nosi sliku. Samo pazi na sliku, SAMO NA SLIKU..."
Inae, bili su se jo dogovorili da e se, bude li nekih nepredvienih
neprilika, kasnije sastati na Trocaderu u kavani "Malacoff". Marie e u

tom sluaju dovesti i slikara Poklea i onda e mu predstaviti mladog

detektiva.
"K vragu! Moram ii", pomislio je oajniki Katsarida i potrao uz
Ulicu Auteuil, prema Trgu Jean-Lorraina, u istom smjeru u kojem su
nestali Koko i Zlatko. Sudario se u trku s Michelom, koji je urio u
suprotnom smjeru i u potrazi za Jeanom da bi mu saopio stranu vijest i
priznao kako je neoprezno dopustio lukavcima iz Jugoslavije da umaknu
s "Mona Lizom" pod rukom.
I dok se Katsarida nemono ogledavao na malom trgu, ne znajui
kamo bi poao, osjetio je kako ga netko njeno tape po ramenu.
Deko rekao mu je neznanac s crnim povezom na desnom oku i s
drvenom lijevom nogom. Ako trai djeake s velikim zamotkom, oni
su ti se odvezli autobusom broj 52...
Zaboravivi da se zahvali neznancu ili da se upita kako je uspio
pogoditi da on upravo goni dvojicu djeaka s ukradenom slikom,
Katsarida je bez premiljanja uskoio u prvi autobus. Tada je tek shvatio
da ne zna do koje stanice su se odvezli nepoznati lopovi, pa je nasumce
iziao na stanici kod Bulevara Mandel i uputio se prema Trocaderu.
"Sjest u u kavanu i ekati Marie", odluio je bespomono.
Ali na Trocaderu je ugledao, izmeu krila palae Chaillot, dva
djeaka s velikim zamotkom kako hitro idu prema Eiffelovom tornju.
Snimio ih je izdaleka, a kad se uvjerio da se zbilja kane popeti na toranj,
sjeo je u prvi red stolova u velikoj kavani "Malacoff". Iako djeake iz te
udaljenosti gotovo nije uope razabirao, jasno je vidio bijelu pjegu koju
su nosili: veliku sliku u novinskom papiru.
"Glavno je da sliku drim na oku", ponavljao je zadovoljno
zelenooki djeak pijuckajui coca-colu i promatrajui bijelu pjegu koja se
polako uspinjala dugakim zavojitim stepenitem Eiffelovog tornja.
Za jedan sat je zadihano dotrala Marie Clever.
Gore su rekao je slavodobitno Katsarida svojoj prijateljici.
Tko? upitala je Marie Clever.
Deki, lopovi, lopovi sa slikom...
Katsarida je objasnio prijateljici da odavde sliku "ima neprestano na
oku" i da e, im se oni ponu sputati, i on otii pod Eiffelov toranj da ih
neopazice snimi iz blizine.
Nevjerojatno je da su i to opet djeaci mozgala je Marie Clever.
Moda su ti gangsteri toliko lukavi da su poslali djeake u vatru kako se
ne bi izdali... Je li tako? A oni pravi, stariji, lijepo ekaju u prikrajku da
vide to e biti... A? Je li tako?
Sigurno je tako, Marie odobravao joj je Katsarida zadivljeno je
gledajui pravo u krupne sive oi. Ti uvijek ima pravo, Marie...
Djevojica je slegnula ramenima kao da joj je neugodno to uvijek
ima pravo, a zatim je ispriala svoje doivljaje sa slikarom, koji je poto-

poto htio svratiti na snimanje u Louvre, i na kraju uzbueno proaptala:

Da zna, dragi moj Katsar, da ona bijela toka gore vrijedi milijarde...
Ono je prava "Mona Liza", zna, rekao mi je gospodin Pokle... On ju je
ve zamijenio, je li tako, i ovi lopovi i ne znaju kakvu vrijednost imaju u
akama. Oni misle da je to Pokleov rad, a to je prava "Mona Liza",
razumije li...
I zato je moj tata...
I tvoj je tata, vjerojatno, pokuao da se uz pomo gospodina
Poklea odmah domogne prave slike! Slikar je podmetnuo svoju, a pravu
bi prodao tvome tati... Nego, priaj ti meni, Katsar, to ti je bilo kad si
onako odletio Ulicom Auteuil?
Zelenooki djeak je ispriao vrlo potanko cijeli svoj put od Auteuila
do Trocadera, ne zaboravivi spomenuti ni bogalja koji ga je naveo na
pravi trag.
Bogalj? zgranu se djevojica. Tko je sad to? Za koga on radi?
E, tu se ne bi ni moj tata snaao... A onda odluno udari nogom u
zemlju: Ali ja u se snai! Ba u pokazati tati da se ja mogu snai i
bolje od njega. Kad je on nasjeo lopovima i povukao se iz guve u
najnapetijem asu, ja neu... Saznat u ja i tko su oni starci koji su
slijedili slikara i mene, starci koji tre bre od naeg maka... A, ne, Marie
Clever se ne povlai. Mata Hari i Marie Clever ne poznaju straha, ne
poznaju tajni koje ne bi mogle rijeiti... Ba u pokazati tati jesam li ja jo
balavica kao to on to misli!
Ima jo neto ree Katsarida sasvim tiho gledajui u vrh cipele i
zaboravivi "Mona Lizu" na vrhu Eiffelova tornja. Neto to e sve ovo
jo vie zapetljati...
to? zapita Marie Clever motrei bijelu pjegu u daljini mjesto
djeaka koji je, ini se, zaboravljao na svoje dunosti.
Zna, kad sam se noas vraao kui, iz Ulice Erlanger... Zna, kad
sam bio kod tebe... Zna...
Ma nemoj mucati, Katsar! Prvo smisli to hoe rei, ako je to ve
tako vano!
Vrlo je vano, Marie... Zna, meni je ve bilo udno i prije, dok
sam jo kod kue telefonski razgovarao s Pokleom i s gangsterima, kako
to da na sobar Maurice nije preuzeo telefon nego je telefon zvonio gore u
sobi... Ali Mauricea nije bilo kod kue, uope ga nije bilo, zamisli, Marie...
Ih! slegnu djevojica prezirno ramenima. Pa to onda? Zar je to
tako udno...
Vrlo udno, Marie... Maurice nikada naveer ne izlazi, ve dugo,
bar deset godina. Uvijek je predveer kod kue... A sad ga nije bilo...
I?
I, zna, kad sam se vraao kui od tebe, primijetio sam kod

stranjeg ulaza, zna, kuda smo ili u sjenicu... Primijetio sam tatin novi
auto! Iz njega je iziao Maurice...
Bio je blijed, vidjelo se i u mraku, ogledao se tri puta na sve strane...
Onda je iz prtljanika izvukao dugaak, plosnat predmet, dobro umotan u
papir... Ba kao neka slika, zna... pa se okrenuo i rekao nekome u autu:
"Polako, samo polako, treba paziti da nas ne vidi Katsarida. U njegovoj
sobi je jo svjetlo..." I unio je onaj predmet u dvorite a ja sam bre-bolje
optrao kuu i uao s prednje strane...
Oh prezirno se nasmijei Marie Clever mlatarajui nogama na
visokoj stolici i netremice gledajui prema Eiffelovom tornju. Valjda ne
misli da je Maurice donio jo jednu "Mona Lizu" kui, je li tako? Sluaj,
ne postoje tri slike, nego samo dvije. Prava je gore, na tornju, kod onih
lupea, lana visi u Louvreu i za nju svi misle da je prava, a tree nema...
Glupost, Katsar, to je bilo neto drugo, tebi se uinilo...
Ali, Marie, Maurice ne bi nou odlazio samo tako od kue i onda
se uljao u vrt... Dao bih sebi odrezati oba uha ako...
Jao! povikala je smeokosa djevojica i naglo skoila na noge.
Gledaj! Oni su luaci bacili "Mona Lizu" s Eiffelovog tornja...
Zelenooki djeak je uzbueno pogledao u smjeru eljezne kule
prema kojoj je njegova mala prijateljica pruila drhtavu ruku.
Zaista, najvrednija slika na svijetu je polako, kao velik avion od
papira padala s vrha Eiffelova tornja u dubinu.

XXI
NA KII SE PTII POZNAJU
Prokletstvo rekao je brodovlasnik Somais i ogoreno udario
tapom o pod. Onda se namrtio od boli u nozi i zabrinuto pogledao kroz
prozor. Gusti oblaci skupljali su se nad Bulonjskom umom. "Pa da",
pomislio je, "sigurno e biti kie i zato me boli noga."
Pogled mu je pao na novine koje je maloprije bacio na pod i opet se
namrtio.
Maurice! zaurlao je debeli brodovlasnik. Maurice!
Istoga trenutka otvorila su se vrata i u sobu je utrao stari sobar
Maurice snijeno-bijele brade i povijena nosa.
Gospodin su me zvali?
Maurice, ti si me izdao! zagrmio je Somais i udario svom
snagom tapom o debeli sag.
Gospodine Somais! ciknuo je sobar i jo se vie pogrbio. to
kaete...
Ti si sigurno sve izbrbljao. I Katsaridi si sigurno rekao. Je li da

Katsarida ve sve zna?

Ni govora, gospodine Somais. Mladi gospodin je sigurno bio u
svojoj sobi, kad smo, kad smo unosili... kad smo se uuljali u vrt s onim...
tako da...
Tko te pita za to, Maurice! Nemoj se praviti lud... Ta poznam te
trideset i pet godina. Nitko te ne pita za ono sino! Reci ti meni jesi li
prije bilo to govorio Katsaridi ili kome drugome o "Mona Lizi"? A?
Sjedobradi se starac duboko nagnuo i poeo bre-bolje vrtjeti
glavom na sve strane i mucati:
Nikada... ni govora, gospodine Somais...
Odakle onda ova prokleta novinska njukala opet zabadaju nos u
tue poslove i ne daju mi mira? Zar sam ja kriv to neki idioti moraju
snimati film o "Mona Lizi" ba u isto vrijeme kad ja zavravam svoj
najvei prekooceanski brod bijesno je urlao debeli brodovlasnik
udarajui tapom po novinama koje su leale na sagu. Bio je to primjerak
"Veernje trube" sa lankom Marcela Clevera "Kraa 'Mona Lize' iz
Louvrea".
Ja nisam nita kriv... Gospodine Somais, ja nita ne znam petljao
je stari sobar i uzmicao natrake prema vratima.
A sino? Jesi li bar siguran da sino nita nije primijetio? A?
Sto posto, sto posto sam siguran, gospodine Somais mucao je
jadni Maurice pokuavajui natrake ui u kamin.
I siguran si da Katsarida...
Siguran, gospodine Somais. Dabogda mi oi ispale. Siguran sam
da nas nije vidio. U vrtu je mrano, a on je bio u svojoj sobi, neprestano
sam gledao u njegov prozor...
uj uzdahne brodovlasnik odmahnuvi rukom daj mi adresu
onoga njukala... Onoga novinara iz "Veernje trube" s ijom se kerkom
Katsarida neprestano drui usprkos mojoj zabrani. I to pod tvojim
okriljem, Maurice...
Ali, gospodine Somais...
Adresu! Jesi li uo? zagrmi Grk tako jako da se ribe na zidu
zatresoe kao da e ispasti iz slike.
Stari sobar natrake istra kroz vrata.
Tekim korakom, vukui nogu koju je pogodio zalutali metak u
prvom svjetskom ratu, debeli brodovlasnik prie prozoru i duboko
uzdahnu. Nad Bulonjskom umom nebo je ve bilo crno i u daljini su
sijevale munje.
"Eto", premiljao je Somais alosno, "uvijek sam elio da mi sin
bude umjetnik, kad ve to nisam ja postao. Za slikarstvo nije imao
nikakva smisla, u redu, ne smeta. Ali svaku melodiju zapamti im je
jednom uje, ima sjajan sluh... Mogao je postati slavan pijanist! Ja bih mu
plaao najbolje uitelje, organizirao turneje, potkupio novinare da ga

hvale... Bio bi prvi pijanist svijeta. Uh! A on hoe da vozi bicikl i da svira
tu prokletu elektrinu gitaru, kao svaki siromah i mokljan na ovome
svijetu... Zar njemu da ostavim svoje milijune i divne brodove... I slike..."
Evo adrese, neka izvole, gospodine Somais zau brodovlasnik za
leima glas staroga sobara i prenu se iz razmiljanja.
Uzeo je u ruku ceduljicu koju mu je pruio Maurice i proitao:
Marcel Clever, Ulica Erlanger 4, Pariz 16, tel. TRO 23-74. Namrtio se i
opet ga je zaboljela noga. Tada je istom primijetio da se sobar nekako
udno ponaa. Stari se Maurice toliko pogrbio da se inilo da e bijelom
bradom dotai debeli sag. Osim toga je as stajao na jednu, as na drugu
nogu i gledao u gospodara nekako odozdo, ba kao uplaen pas koji je
neto skrivio.
to ti je Maurice, je li ti zlo? zabrinuo se brodovlasnik i
dobroudno se dotaknuo sobareva ramena.
Nisam vam sve rekao, gospodine Somais...
Aha! jeknuo je brodovlasnik i sruio se u naslonja od bolova u
nozi. Govori, Maurice, nesreo.
Jadni sobar koji nije znao lagati, ispriao je, kako je najbolje znao,
jueranji razgovor s Katsaridom. Debeli brodovlasnik je mrko sluao
Mauriceovu priu o tome kako ga uhodi vlastiti sin, kako se zanima za
njegove poslove i kako sumnja u njega. Kad je sobar zavrio, Somais je
zamiljeno rekao:
Znai da Katsarida zna i za onoga slikara s Pelleporta? Je li?
Pa... Da oproste, gospodine Somais, za slikara pie i u novinama...
Nije teko pogoditi... pogoditi... I sijedi starac pokaza dugakom
bradom prema zguvanoj "Veernjoj trubi" na podu.
Van! Gubi se! zaurla opet Grk i osinu tapom kroz zrak kao da se
mauje s nevidljivim neprijateljem.
Jadni Maurice udari o kamin i opet se, to je bre mogao, izvue
natrake u susjednu prostoriju. Ondje ostane stajati ispred vrata znajui da
e ga bijesni gospodar ubrzo pozvati natrag u sobu.
Prokletstvo! promrsio je ogoreno debeli brodovlasnik i opet se
odgegao do prozora.
Vani je grmjelo i prve krupne kapi kie zabubnjale su o prozor.
"Nee mene nitko nadmudriti, nee!", razmiljao je Grk gledajui
mlazeve kie koja se prosula nad Parizom. "Ubacili su mi pijuna u
vlastitu kuu. Njukala su ak moga sina pridobila za sebe, ocrnjela me
pred njim, prikazala kao obina lopova... Neka! Pokazat u ja njima
svima! Nisam ja kriv to znam to je prava, velika umjetnost, to znam
cijeniti vie od bilo koga na ovome svijetu takvu sliku kao to je 'Mona
Liza'. I zar nije nepravedno da se ja, koji toliko volim slike vie nego
vlastite brodove i koji imam para da ih kupim, moram boriti protiv...
protiv nekih..."

Brodovlasnik se naglo okrenu i opet glasno povie da se naslikane

ribe vratie u tanjure iz kojih su skoro ispale:
Maurice! Mauriice!
Gospodin izvole? javi se odmah sobar poto je navrat-nanos
upao u sobu.
Molim te, zovni mi odmah telefonski broj...
Ali u tom asu debeli brodovlasnik problijedi. Uhvati se za naslonja
da se ne bi sruio i tiho promuca:
Maurice... a gdje je papagaj? Gdje je na Cesar, Maurice?
Gospodin su rekli da im ide na ivce njegovo ponaanje i krckanje,
pa da ga odnesem na terasu... Stari sobar umuknu a s ele mu nestane i
posljednje kapi krvi. Jao... idem odmah, trim...
Nesreo! urlao je za njim brodovlasnik pokuavajui cupkati to
je bre mogao. Ostavio si jadnu, dragocjenu pticu na ovome pljusku...
Jadni Cesar! Nesreo jedna bezglava! Magare sijedi!
I kad je brodovlasnik doepao do vrata velike terase u susjednoj
sobi, primijetio je, na svoje veliko zaprepatenje, da Maurice stoji na
pragu kao ukopan i da ne izlazi na kiu.
Somais je pomislio na najgore. Pomislio je da se nesretni Cesar ve
udavio u kinici.
Ali Cesar je bio iv i, vjerojatno, zdrav. Samo to to vie nije bio
Cesar! Ispod njega se skupila mlaka vode to se prelijevala u razliitim
bojama, od tamnocrvene do zelene. A sama ptica bila je sad siva kao
obian golub. Kia je sa Cesarova perja sprala boju!
Go-gospodine... mucao je zaprepateni sobar.
Vidim i sam ogoreno je promrsio Grk. Mislio sam ja ve
odavno da to nije moj Cesar. Cesar se uvijek pristojno ponaao... Daj
ovamo tog upavog vrapca!
Ali... ja ne razumijem... petljao je Maurice dok je drhtavim
rukama hvatao po terasi posivjelog papagaja.
Zato ja razumijem. To je jo samo jedna njihova podvala. Samo to
e mi tu alu skupo platiti osiguravajui zavod. Na izlobi je moj Cesar
bio osiguran na milijune... Daj ovamo tog blesana...
Stari sobar je, drhtei od straha i hladne kie, uhvatio sivog papagaja
i predao ga debelom brodovlasniku koji ga je nemilice uhvatio za vrat.
Nesretna ptica je mahnito lupetala krilima i hripala u samrtnom strahu. I
dok se tako otimala i kaljala, odjednom je iroko otvorila kljun i iz njega
je izvirio komadi ice.
ica! zaprepateno je izustio Maurice.
Kakva ica! povikao je Somais, uhvatio komadi nepoznatog
predmeta i izvukao iz kljuna. U ruci mu se nala spravica velika poput
sitnog ljenjaka. To je mikrofon, Maurice. Ovaj lani Cesar je ubaen u
nau kuu da bi netko mogao sluati svaku rije koju mi pred njim

izgovorimo. To je cijela zavjera! Ali ja u im pokazati... Vidjet e oni s

kim imaju posla... Maurice, nazovi broj PEL 24-38.
Za nekoliko trenutaka stari se sobar vratio i rekao da se broj PEL 2438 ne javlja. Brodovlasnik je udario tapom o pod, tresnuo papagaja o
zemlju tako da je bolno zakretao. I povikao je:
Dobro. Reci onda da mi priprave kola. Idem ja osobno gospodinu
slikaru... Kad su ba htjeli da im pokaem zube, vidjet e kako ja
grizem... Maurice, auto!
Stari je sobar tako brzo pojurio natrake da se spotaknuo o debeli sag
i pao.

XXII
NI INSPEKTOR SIMO NE BI POMOGAO
Dvoje stranih turista, mu i ena, zadivljeno su promatrali Pariz s
prve platforme Eiffelova tornja.
Ah, dragi, kako je ovdje divno govorila je ona i uzdisala.
Oh, draga, kako mi je drago to ti je drago... Naime, htio sam rei:
kako mi je drago to ti se svia.
Slikaj, dragi, slikaj da kod kue pokazujemo prijateljima i da nam
zavide.
Odmah, draga, stani onamo... E, tako, u kut... Sad u...
Ali ba kad je turist podignuo svoj skupocjeni aparat, uinilo mu se
da je oblak zamraio sunce. U iduem trenutku taj mu je oblak pao na
glavu i on je, kljocnuvi aparatom, sjeo na zemlju od udarca i
zaprepatenja.
Jao! povikala je turistkinja i priskoila u pomo muu.
Predmet koji je pogodio nesretnika u glavu nije bio oblak, nego slika
zamotana u novinski papir. Na jednom mjestu papir se poderao i dvoje
iznenaenih turista promatralo je sa slike nasmijeeno lice neke ljepotice.
Kako je lijepa! rekla je ona i uzdahnula.
Kako je teka! rekao je on i opipao se po glavi. Ali prije nego su
se dvoje turista pribrali, doletjela su bez daha dvojica djeaka, progurala
se kroz gomilu i zgrabila sliku. Uzalud ih je bogati turist nagovarao da
mu prodaju sliku. Nudio im je ak deset tisua franaka, jer bi rado
pokazao svojim prijateljima u domovini sliku koja mu je u Parizu pala na
glavu!
Zlatko i Koko su bre-bolje zgrabili sliku i pojurili prema liftu iako
nisu imali karte za silazak.
Treba pobjei to prije! rekao je Zlatko pokuavajui kako-tako
prilijepiti poderani komad novinskog papira. Dok se ne sjete kakva je

ovo slika.
Tako mi je poznata ona ena na slici tuno je uzdahnula bogata
turistkinja. ini mi se da sam je vidjela u nekom filmu...
Vrlo je teka zamiljeno je ponovio njen mu ustajui s poda i
razmiljajui kako li je ispao onaj snimak kad je pritisnuo dugme na
aparatu u trenutku dok je padao na pod.
Doe su Koko i Zlatko ve ispali iz lifta i trali preko iroke poljane
prema Trgu Trocadero ne znajui da svaki njihov korak budno motre dva
para oiju iz kavane "Malacoff". Jedini cilj im je bio da to prije ulete u
podzemnu eljeznicu i odvezu se na Pelleport.
U hodnicima na stanici "Republique", kad su prelazili iz jednog
vlaka u drugi, Zlatko je ponavljao:
Samo da mi je znati... Samo da mi je znati...
to? to? zapitkivao je Koko pokuavajui stii dugonogog
prijatelja koji je grabio to je bre mogao.
Kad bih bar znao zato se ujak upleo u sve ovo... Nikako mi nije
jasno... Glavno je da vratimo to prije sliku. Srea da nije oteena.
Mogla je pasti na kakav iljak, zamisli!
uj, Zlatko ree odjednom Koko poeavi se iza uha dok su
ekali vlak. Zar nam ne bi mogao pomoi, na primjer, onaj tvoj, zna,
Simo, kako se zove?
Koji Simo, Koko? Opet se ti zafrkava?
Onaj... zna, priao si mi. Kae da on samo pui lulu, pije pivo i
rjeava sve zagonetke, tko je koga, na primjer, ubio, i tako dalje...
Ah sjeti se Zlatko i odmah razljuti: pa ti misli Maigreta.
Maigret je detektiv u romanima koje pie Georges Simenon. Ti kae
Simo! Nemoj se zafrkavati, Koko!
Ne znam ja... pokunji se upavi djeak.
Dabome da ne zna. Nema ti pojma to je Pariz. Hajde, upadaj!
Ali kad su izili iz lifta na stanici "Pelleport" i zaputili se prema
Ulici Bretonneau, Koko je smogao hrabrosti da jo jednom progovori.
eui se naizmjenice iza oba uha predloio je Zlatku da ne udu u
slikarev stan kroz stubite u kui br. 3, nego da se popnu na terasu preko
susjednog krova.
Zato to? zgranu se Zlatko ali i obuzda. Mislio je da u ovako
napetim trenucima treba posluati svaki savjet ako je razuman.
Pa zna... neodluno e Koko. Kad je juer nestala slika...
privremeno... sad je bila, pa je nema, pa je onda opet ima... Htjeli su je
ukrasti, ali su se uplaili... Kojim su putem onda doli, a? Sigurno preko
terase. Na vrata se ne bi usudili, na primjer...
I to onda? Recimo da ima pravo. Svejedno nema razloga da se
mi penjemo kao... kao idioti preko krova, kad moemo lijepo ui na vrata
jer imamo klju. to nas briga za njih?

 A ako su oni unutra? Oni nemaju kljueva... Mi im doemo iza

lea, ne mogu van, i cap!
Koko je posljednje rijei proaptao bojei se da e Zlatko planuti i
izgrditi ga. Ali dugaki prijatelj se zamislio i potapao ga dobroduno po
ramenu:
Ovaj put ima pravo, Koko. Treba pokuati. Moda ih iznenadimo.
Dosta su oni nas... U ratu je uvijek vano tko koga prvi iznenadi.
Koko je bio silno sretan kad su se hitro uljali Ulicom Bretonneau
prema kunom broju 5. Bio je toliko ponosan na svoj plan da se ak
zaboravio zapitati to e biti ako zaista zateknu kakve lupee u stanu.
Djeaci brzo ustrae uza stepenite nepoznate kue. Sreom nisu
nikoga sreli. Tavanska vrata su bila otvorena i Zlatko ih je gurnuo nogom.
Koko, ui ti prvi rekao je. Ja ne mogu, jer nosim sliku.
upavi djeak je hrabro uao u mrani tavan a onda se, oprezno
pipajui oko sebe, uputio prema svjetlu to je dopiralo kroz okance u dnu.
Suspreui dah, Koko se proverao kroz otvor i naao na ravnom krovu
bez ograde. Zaboravivi na strah od visine, obradovao se kad je vidio da
je zbilja pogodio put koji vodi u slikarev stan: s krova nije bilo teko
skoiti na terasu susjedne kue.
Oprezno su provukli "Mona Lizu" kroz tavanske okno, a za njom se
uzverao i Zlatko.
to sam ti... poeo je Koko glasno, ali ga je Zlatko udario
dlanom po ustima.
Pssst! Moramo biti oprezni... S ujakove terase emo skinuti ue za
rublje. To e nam dobro doi ako treba koga vezati... A i ipke iz ograde
su klimave, mogu se izvaditi... Moda nam dobro dou...
Koko je osjetio kako mu se upava kosa, ako je to uope mogue,
jo vie nakostrijeila. Polako su spuznuli na terasu, spustili sliku i
naslonili je uza zid. Izvadili su svaki po jednu ipku iz ograde, skinuli ue
za rublje i znaajno se pogledali. Bili su spremni. Spremni na to?
Tada je tek Zlatko zauo da na ulaznim vratima u ujakov stan
prodorno zvoni zvonce.
Doli smo, ini se, u pravi as rekao je Zlatko.
Ako, na primjer... poeo je Koko oprezno.
uti i doi za mnom! odsijee dugonja i hrabro zakorai u
sobiak koji je ujaku sluio kao slikarska radionica i iz kojeg je Zlatko
sino odnio sliku "Mona Lize". Zvono na vratima je uporno odjekivalo a
nepoznata osoba pred vratima ve je snano potezala i tresla kvaku.
Nepoznata osoba pred vratima nije bila nitko drugi nego glavom
uveni filmski glumac i reiser Alles Worson. Uzrujan zbog duge vonje
kroz pariku vrevu u kojoj se njegova golema crna limuzina jedva kretala,
on je skakutao pred vratima Poklepovieva stana i drmao svom snagom
kvaku na vratima. A snage u njegovim ruetinama nije bilo ba malo. Tko

zna kako bi proao jadni Zlatkov ujak da mu je u tom asu dopao aka.
Otvaraj! gunao je kroza zube i kroz gustu bradu. Onda se
cijelim krupnim tijelom naslonio na vrata. Drvo je pucketalo, arke su
kripale.
Odjednom se razlegnuo snaan tresak, brava je popustila i vrata su
se irom otvorila. Bradati reiser nije se uspio zaustaviti, izgubio je
ravnoteu i glavake uletio u stan. U padu je zahvatio glavom bocu
mlijeka i up s kistovima.
Sad je na! zauo je neiji glas iznad sebe, a onda su ga zgrabile
ruke koje su ga natezale i ovdje-ondje tipale kao gomila nestanih
rakova.
Poto su odbacili ipke koje im uope nisu trebale, Koko i Zlatko su
vrlo brzo i dosta spretno vezali oamuenog reisera za stepenice to vode
u potkrovlje. Ue za rublje je bilo vrlo dugako i bradati Worson je bio
omotan od vrata do peta, kao kakvo dojene u pelenama. Kad se posve
pribrao, ve su mu usta bila stegnuta debelim runikom i jedva je disao.
Koko mu je nabio na glavu utu kapicu koja je bila odletjela pod
krevet i zagledao se u njega ponosno i veselo ba kao da je dovrio
snjegovia i okrunio ga starim loncem.
Opet on ree napokon zamiljeno.
to kae? zaudio se Zlatko.
Pa zar ne vidi da je to onaj isti ovjek koga smo vidjeli malo prije
kroz dalekozor s Eiffelovog tornja kad je izlazio iz helikoptera. Ista brada,
naoale, uta kapa... ini mi se da sanjam...
Nemoj se zafrkavati, Koko, kakav isti ovjek! Ja mislim da je bolje
da se sad maknemo. Tko zna tko e jo ovamo navratiti, a jedva smo se
ovoga rijeili...
Kako da nije isti? Daj, pitat emo ga Koko ve htjede zgrabiti
runik na bradonjinu licu, ali ga Zlatko lupi po prstima.
U tom asu zazvoni telefon. Djeaci i zavezani reiser netremice su
motrili crnu spravu koja je podrhtavala od zvonjave. Kad je telefon
utihnuo, Zlatko je ponovio:
Idemo, Koko, bre.
I njega da ostavimo, ovako... sa slikom? Zato smo onda dolazili?
Ma s kakvom slikom, Koko! Sliku emo ponijeti, jasno. A njega e
ve osloboditi. Ili prijatelji, ili oni drugi... Ha-ha.
Dugaki djeak se obijesno nasmijao a Alles Worson ga je
prostrijelio bijesnim pogledom kroz crne naoale. Koko je donio sliku s
terase i dao je Zlatku. I oprezno ga upitao:
Ali kamo emo sad, Zlatko? Tek smo doli... Ja mislim...
Nemoj zafrkavati, Koko. Neu valjda pred njim govoriti kamo
idemo. Jasno je kamo idemo. Onamo odakle je poela cijela guva.
Idemo ravno u neprijateljski glavni tab, dragi moj. Sad e vidjeti! Ne

zna ti jo to je Pariz, nema pojma!

XXIII
KIT IMA LANU BRADU
Tako je! radosno je povikala Marie Clever. Sad mi je sinulo.
Napokon! Ba sam bila glupa...
"Dao bih odrezati oba uha ako joj je ita jasnije nego meni. Samo se
pravi vana", mislio je u sebi Katsarida.
Djevojica i djeak su stajali, kao u zaklonu, iza velike crne
limuzine to je bila parkirana u uliici Bretonneau, nasuprot kunog broja
3. Poto su iz kavane "Malacoff" vidjeli kako su se nepoznati djeaci opet
doepali "Mona Lize", odluili su da ih slijede kroz Pariz. I tako su doli
za njima u dvadeseti pariki okrug, na Pelleport
Sad je jasno nastavljala je zanosno smeokosa djevojica koja je
bila roena da postane nova Mata Hari. To su djeaci zbog kojih slikar
Pokle nije spavao cijelu no. Nepoznati lopovi su ukrali sliku a ovi
djeaci su ih, je li tako, slijedili kroz cijeli grad sve dok je jutros nisu
zgrabili i utekli. Je li tako? I sad su doli da je vrate ujaku. Shvaa li,
Katsar?
Samo mi nije jasno zato su se sa slikom popeli na Eiffelov toranj
bojaljivo je ubacio zelenooki djeak.
Zato? Kako zato? zbunila se Marie i bijesno udarila nogom o
plonik. Pa zato... Sluaj, Katsar, jesi li ti ikad itao neki pijunski
roman?
Jesam, Marie, naravno.
E, pa, kad si ti vidio da je u jednom pijunskom romanu odmah
sve jasno, a? Treba proitati cijelu knjigu da vidi tko za koga radi i tko je
kome neprijatelj, je li tako?
Ima pravo odgovorio je Katsarida alosno.
Za nas je najbolje da se upoznamo s tim dekima koji stanuju kod
slikara i da pokuamo suraivati s njima. Oni nam mogu pomoi. I mi
njima. Oni znaju tko je pokuao oteti sliku i za koga. Je li tako? Idemo za
njima!
Marie i Katsarida dovezli su se na stanicu "Pelleport" istim vlakom
kojim su stigli Zlatko i Koko. Vidjeli su kako su Zlatko i Koko uli u
kuu broj 5 u Ulici Bretonneau. Zato su i njih dvoje, poslije nekog
vremena, uli u istu kuu u koju su djeaci unijeli "Mona Lizu".
Ne shvaam govorio je zabrinuto brodovlasnikov sin kako ni
na jednim vratima ne pie Pokleovo ime... Slikari stanuju uvijek na
tavanu rekla je odluno Marie Clever.

Kroz tavanska vrata djevojica i djeak doli su do otvora koji je

vodio na krov i na terasu slikareva stana.
Jasno rekla je djevojica. Tajni put. Zaboravili smo pogledati
adresu koju imamo. Moda slikar i ne stanuje ovdje, nego u susjedstvu.
U trenutku kad su Koko i Zlatko ponovo istrali na Ulicu
Bretonneau, Marie Clever i Katsarida Somais nali su se oi u oi s
vezanim bradonjom koji je iznad crnih naoala imao nisko nabijenu utu
kapicu. U stanu nije bilo ni traga djeacima, ni skupocjenoj slici.
Bolje da bjeimo odavde, dok jo... poeo je djeak.
Ne boji se valjda, Katsar? upitala je djevojica. Pria postaje
sve zanimljivija. Ovaj gospodin je nalik na glumca Allesa Worsona, ali
samo nalik... Znam ja Worsona, imam bar stotinu njegovih slika. Kladila
bih se da ima lanu bradu. Povuci je Katsar, vidjet e...
Neu, Marie, neu...
M-m-m mumljao je vezani bradonja i batrgao nogama
pokuavajui se osloboditi.
Gledaj povikala je odjednom smeokosa djevojica i udarila
nogom u pod. Vrata su provaljena. Vidi, ovdje su prava vrata! Ovo je
pravi ulaz u stan, je li tako?
Netko ide! proaptao je Katsarida i grevito uhvatio djevojicu
za ruku. Bjeimo!
Na stepenicama su se zaista uli brzi koraci.
Neemo bjeati, Katsar mirno je odgovorila Marie Clever
radoznalo promatrajui vezanog bradonju. pijuni nikada ne bjee.
Povui emo se.
Zelenooki djeak i smeokosa djevojica povukli su se
dostojanstveno ali brzo. Isprva u potkrovlje, onda na terasu, pa na tavan
susjedne kue. Ispratio ih je zabrinut bradonjin pogled iza tamnih
naoala.
Nekoliko trenutaka kasnije Jean Brange i Michel Croitier oprezno su
pokucali na razvaljena vrata, onda ih odmakli i zaprepateno zastali pred
ovjekom u utoj kapici koji je bio vezan za stepenite
Oho veselo je ciknuo Michel, a oi su mu se sasvim suzile u
kutovima. Gospodina su lijepo udesili, nema to!
Rekao sam ti ja ozbiljno je kazao Jean i uzbueno zapalio
cigaretu. Znao sam ja da e ovdje biti uzbudljivo.
Toga jutra se Michel, poslije nezgodne pustolovine na Auteuilu,
alosno vratio kui ne znajui kada e Jeana pustiti iz policije, ni kako e
mu poslije objasniti da je dopustio dvojici mangupa da umaknu sa slikom
Mona Lize. Dva sata kasnije Jean se ve pojavio u stanu Croitierovih. Na
policiji su mu samo odrali bukvicu, rekli mu da mlad ofer kao on treba
da dvostruko pazi na znakove, vratili mu dozvolu i pustili ga.
Tada su dva nerazdruiva prijatelja odluila da nastave potragu za

dragocjenom slikom i djeacima koji su im iskliznuli iz ruku. Michel se

sjetio vanog podatka: na papiriu mu je ostao telefonski broj Zlatkova
ujaka PEL 24-38. Po tome broju nije bilo teko u telefonskoj knjizi
pronai i Poklepovievu adresu. I tako se, u onom trenutku, kad su se
Mari i Katsarida nali pred vezanim neznancem, stari Jeanov citroen
zaustavio iza blistave limuzine u Ulici Bretonneau.
I sad su dva djeaka, koja su inae tako nestrpljivo oekivala da
otputuju do dvoraca na Loiri i do Azurne obale, stajala ispred vezanoga
bradonje koji ih je mrko motrio kroz crne naoale pokuavajui mlatarati
nogama.
Ja mislim da ga ne odveemo razmiljao je naglas Jean.
Nismo se valjda posvadili s mozgom, stari odgovorio je Michel.
Jasno je da tu nisu ista posla, a to nama upravo odgovara. to vea
guva, to bolje!
Moda je to Mongolov ujak? sjeti se Jean.
Samo, tko bi njega vezao, a? Koko i Mongol? Nema veze!
Djeaci su pregledali stan i sobicu u potkrovlju. Zavirili su u svaki
zakutak, podigli svaki papiri, zakucali o svaki zid.
Nigdje ni traga "Mona Lizi". Vratili su se opet pred bradonju.
Da ipak pitamo frajera? zapita Michel, a oi mu se suzie od
naporna razmiljanja. Moda on kui u emu je tos, kad su ga ve
ovako udesili.
Skini mu polako runik sloi se Jean. Samo bez gluposti,
gospodine! Htjeli bismo vas neto pitati.
M-m-m mumljao je bradonja i trzao nogama. Michel se brzo
sagnuo prema vezanom neznancu, ali ba kad je htio da mu odrijei povez
na ustima, naglo je ustuknuo i uzviknuo:
Jean! Kit ima lanu bradu...
Idueg trenutka Michel je, mjesto da odrijei runik, spretnim
pokretom odlijepio bradu s obje strane neznaneva lica. Lana brada
ostala je visjeti niz obraze kao brkovi u mora. Jean i Michel zapiljili su
se izbliza u lice nepoznatog zatoenika. Onda je stariji djeak odbacio ik
i znaajno rekao:
Neemo se mi u ovo petljati. Ba nas briga. Neemo mi za druge
vaditi kestenje iz vatre...
Fuka se nama nehajno je dobacio Michel. to se nas tie,
moe frajer odapeti od gladi...
M-m-m procijedi bradati zatoenik.
Ali Jean se ipak odluio da pretrai bradonjine depove. Osim
cigareta, upaljaa i maramica izvukli su paso i sveanj posjetnica.
O-la-la uzviknuo je Jean i bre-bolje zapalio novu cigaretu.
Ovo je gospodin Worson, uveni ameriki glumac i reiser koji snima
film o krai "Mona Lize" iz Louvrea... Zna, pisale su sve novine!

 Nema veze, stari moj! zaurlao je Michel a oni kapci su mu se

posve sastavili. Ovo je samo paso gospodina Worsona... Kladim se da
pravi Worson ne nosi lanu bradu, to bi novinari ve prokuili i rastrubili.
uj, stari, pogledaj adresu na ovim posjetnicama: Avenija La
Bourdonnais br. 23. Kad bismo skoknuli onamo, a?
Sila si, Michel. Mislim da bi tata Charles i tata Frederic oblizali
prste kad bi bili na ovakvu tragu...
Tata Charles i tata Frederic su bezvezni ljutito je rekao Michel.
Idemo na Aveniju La Bourdonnais i sutra e sve parike novine pisati o
kuhinji koju smo mi prokuili.
Kakvoj kuhinji, Michel?
To se tako kae, Jean. Kuhinja je kad se ne kui u emu je stvar,
kad je mutno i kad netko nekome krvavo podvaljuje.
Jean je slegnuo ramenima, ponovno zalijepio otrgnute krajike brade
neznancu na obraz i pokazao Michelu odlunim pokretom glave da e biti
najbolje ako to prije odu odavde i upute se na Aveniju La Bourdonnais.
Kad su sjedali u stari citroen pred kuom, neki nestrpljivi voza
uporno im je trubio za leima ekajui da svoj automobil smjesti na
njihovo mjesto, tono iza velike crne limuzine. Nestrpljivi voza nije bio
nitko drugi nego bogati grki brodovlasnik Somais.
Prokletstvo gunao je debeli Grk dok se s mukom uspinjao uza
stepenice nastojei da se ne oslanja na bolesnu nogu nego na tap. Zato
svi umjetnici moraju stanovati na najviem katu i to u kuama gdje nema
lifta?
Dugo i uzaludno zvonio je stari milijuna na ulazu u skromni stan
slikara Poklepovia. Onda je, napokon, odgurnuo razvaljena vrata i naao
se oi u oi s nepoznatim bradonjom koji je kroz povez na ustima
mumljao "m-m-m" i mlatarao nogama.
Hm! rekao je stari Somais i udario tapom o pod. Pregledao je
cijeli stan, uzverao se u potkrovlje i to gotovo preko bradonjine glave
ali nigdje nije bilo ni traga niti slikaru Poklepoviu, niti "Mona Lizi".
Zaustavio se pred vezanim neznancem koji je neprestano mrmljao i
zaprijetio mu se tapom:
Hoe li da te ja odveem, je li? Nisam poludio! Samo treba da se
uvalim u jo veu svinjariju... Da se ovdje jo nau otisci mojih prstiju.
Nisam lud! Do vienja, gospodine! Drago mi je to se nismo upoznali. I
pozdravite onoga ludoga slikara i recite da u mu svejedno zavrnuti vrat
im ga dohvatim. Prokletstvo, na to sam ja spao. Sve zbog umjetnosti.
Prokletstvo!
epajui i mrtei se od boli u nozi, brodovlasnik Somais je
odmahnuo rukom i odgegao se kroz razvaljena vrata.
Vezani bradonja u utoj kapici uzalud se upinjao da olabavi vrsto
ue ili da strese povez s usta. Oi su mu toliko sjale od bijesa da bi na

njima bilo mogue pripaliti cigaretu.

Malo kasnije se s terase douljala maka i pohlepno polizala
razliveno mlijeko s poda. Kad je ona otila, na balkon je oprezno
doskakutao golub i pozobao mrvice kruha koje neuredni slikar nije
pomeo. Zavezani bradonja se moda sjetio kako mu je pisac scenarija
jutros predloio da u film ubaci slian prizor: "Ovdje smrt od gladi, a
ondje ivot, hrana..." eludac mu je zakruljio kao pokvareni radioaparat.

XXIV
SVE JE LANO
Iznad Bulevara Montmorency razili su se kini oblaci i sinulo je
pravo ljetnje sunce. Dva djeaka zadivljeno su promatrala veliku vilu,
koju su, usprkos visoku zidu i drveu, jasno mogli vidjeti s ulice.
Ima vie ulaza. Ne znamo ni gdje treba ui.
Ja znam odgovorio je Zlatko. Svi ovi ulazi s bulevara su
glavni, to je bar jasno. Mi moramo ui s druge strane. Najvanije je
iznenaenje... Hajde.
Sa slikom ispod ruke, dugaki djeak je hrabro zakoraio uzdu
zida, zamaknuo iza ugla i zaobiao vrt u kojem se izdizala palaa
brodovlasnika Somaisa.
Ja sam strano gladan rekao je Koko jedva sustiui svog
krakatog druga. A u sebi je pomislio: "I dosta mi je Pariza..."
Prije nego to su se ponovo ukrcali u podzemnu eljeznicu i krenuli
prema Bulonjskoj umi, spustili su se do Trga Gambetta i pogledali to
radi njihov znanac Charles. Ali brijanica "Kod Charlesa" bila je
zatvorena, to je jo vie uvrstilo Zlatka u njegovoj sumnji da su brija i
njegov udni drug Frederic upleteni i u otmicu i u cijelu guvu oko
"Mona Lize." "Jer", rekao je on, "svaki bi brija ba subotom radio... ako
je pravi brija! A na Charles je... ah, svejedno to je, uskoro e sve biti
jasno... Jadni moj ujo, to mu je to trebalo..."
Zlatka je jedino tjeilo to je vjerovao da je njegov ujak, slikar
Poklepovi, samo slijepo orue u rukama bogataa Somaisa koji mu je
obeao veliku nagradu i tako ga prisilio da sudjeluje u prijevari. Osim
toga, kako se inilo Zlatku, Somais nije bio jedini koji se htio domoi
slike u ovoj guvi oko snimanja filma... Bili su tu jo bogalj, brija,
Michel, i Jean, crni bradonja u utoj kapici i tko zna tko jo. Moda su svi
oni pripadnici druge bande koja na razliite naine pokuava da se
domogne uvene Leonardove slike. "Ali tko e ih sve omesti i
nadmudriti", mislio je mravi djeak bijesno stiui vilice, "tko e

pomoi jadnom ujaku da se ispetlja iz tog banditskog klupka? Naravno

ja... Pa, recimo, i Koko, ako me bude sluao."
A Koko je bio strano gladan i mislio je kako bi se, da je kod kue,
sad ak i okupao samo da dobije obinu alicu bijele kave koju je inae
tako prezirao.
Stoj! prosiktao je Zlatko, stegnuo sliku pod rukom i stao Koku
na nogu. Ovdje je stranji ulaz u neprijateljski tab. Sad treba biti
dvostruko oprezan, ako hoemo da se ivi izvuemo i da neto doznamo.
Koko se poeao iza uha i klimnuo glavom. On je samo mislio o
bijeloj kavi i dragom bagremu pod prozorom. Sjetio se kako je u svojoj
sobi zamiljao Pariz! Ma koliko ga je Zlatko Brni plaio priama o
lanim slijepcima koji pucaju iz lanih sljepakih tapova, svejedno nije
vjerovao da e se njih dvojica cijelo vrijeme po Parizu samo uljati,
bjeati ili skrivati.
Zlatko je odkrinuo vrtna vrata i gurnuo Koka pred sobom, jer "on
nije mogao ii prvi, zbog slike".
Poli su uskom stazicom koja je mimo gusto obrasle sjenice vodila
pravo prema velikoj vili Somaisovih. Ba kad se Koko spremao da skupi
hrabrost i upita Zlatka to on zapravo oekuje da e ovdje saznati i kako
e pristupiti "neprijatelju", za leima im se razlegao prodoran pisak
zvidaljke.
Ovamo! Doite ovamo, deki! zvao ih je odnekuda srdaan glas
djevojice.
Prije nego su se sabrali od zaprepatenja, smeokosa djevojica
krupnih sivih oiju sa zvidaljkom u ustima i crnokosi djeak velikih
zelenih oiju uvukli su ih u hladovinu sjenice.
Da se upoznamo veselo je rekla djevojica i zavrtjela smeim
uvojcima. Ja sam Marie Clever. Oekivali smo vas.
A ja sam Katsarida upao je zelenooki djeak i pruio ruku.
Katsarida Somais.
Oho! uzvratio je Zlatko i oprezno prihvatio pruenu ruku ne
isputajui sliku ispod pazuha.
Oh! jeknuo je Koko koji je bio strano gladan.
Nema smisla da se pravimo vani, ni mi, ni vi rekla je budua
Mata Hari i nasmijala se. Vi jo moda ne znate tko smo mi ali mi ve
znamo sve o vama. I znali smo da ete nas pronai.
Hm izustio je Zlatko i vano se namrtio.
M kazao je Koko.
Njegov otac je upropastio mog jadnog ujaka rekao je Zlatko i
pokazao glavom prema Katsaridi.
Nije istina! zaurlao je brodovlasnikov sin.
Tiina! povikala je Marie Clever i udarila nogom o pod sjenice.
"Ja sam gladan", pomislio je Koko i uzdahnuo u elucu.

Tada je smeokosa djevojica zapovjedila trojici djeaka da sjednu

na klupe u sjenici i, uzdignuta prsta, kao uiteljica u koli, stala pred njih.
Tako, deki. Dosta gluposti rekla je uasno ozbiljno. Nama je
svima stalo da se ova zbrka rijei... A vas dvojica, Zlatko i Koko, ne treba
da se bojite Katsara... Njemu je najtee od svih nas, jer je tu njegov tata...
Dobro, neemo sad o pojedinostima! Neka svaki kae to zna o sluaju
"Mona Lize"...
Poto su Koko i Zlatko oklijevali i zbunjeno se pogledavali, prvi se
nakaljao Katsarida i oprezno poeo:
Moete mi odrezati oba uha ako nije istina ono to u ispriati...
I zelenooki djeak je ispriao sve to je znao o oevoj pohlepi za
umjetnikim slikama i svoju priu jo potkrijepio jueranjom izjavom
staroga sobara Mauricea o novome brodu koji e nositi ime "Mona
Liza"...
Dakle, uli ste javila se Marie Clever. A to ete nam vi ispriati?
Zlatko se nakaljao, vilice su mu se napele kao da e pui, a nos mu
se savio. Odluio je da kae sve to zna i to sluti jer je osjetio da je ba u
neprijateljskom glavnom tabu otkrio prave saveznike. I on je polako i
opirno ispriao sve Kokove i svoje doivljaje od trenutka kada su se
juer spustili na pariki aerodrom.
Djevojica je sluala s olovkom u ruci i, vrtei povremeno smeom
glavom, biljeila u mali notes ono to joj se inilo najvanije u stranevoj
prii. Kad je Zlatko zavrio, Marie se okrenula Koku i zapitala ga moe li
on to dodati. upavi djeak je slegnuo ramenima i rekao:
Ja sam gladan.
Oh, to je bar lako spremno se ponudio Katsarida zatrait u od
Mauricea da nam neto donese... to bi jeo?
Ja bih... poeo je Koko neodluno i zbunjeno pogledao Zlatka.
Ja bih... samo ne znam kako se kae francuski. Ja bih, na primjer punjenu
papriku.
to kae? upita Katsarida.
Donesite mu peenih krumpira odgovori Zlatko brzo i bijesno se
okrene prijatelju: Opet se zafrkava, Koko!
Osim peenih krumpira, brodovlasnikov sin je za dvadesetak minuta
donio i ivu sivu pticu koju je predstavio kao "biveg" papagaja Cesara i
objasnio drugoj dvojici tajnu skrivenog mikrofona koja je izila na vidjelo
zahvaljujui naglom ljetnom pljusku.
Papagaj! uzviknu Zlatko i vre stisnu sliku ispod ruke. Tako
je! Papagaj i bogalj, sad mi je jasno. Jesam li ti rekao, Koko?
Bogalj! zaprepasti se i Katsarida i razjapi usta u udu. Pa ja
sam sreo jednog bogalja, on me je uputio za vama... Ondje, na Auteuilu...
rekao mi je da ste se odvezli autobusom broj 52. Taj tip, ini mi se, sve
zna...

"Ja bih kui", pomislio je Koko poto je smazao i posljednji krumpir.

Ja mislim da su bogalj i onaj bradonja jedna te ista osoba. Preruio
se da ne bi bilo previe sumnjivo. Sigurno mu je ono lana brada.
Naravno nasmije se Maria Clever. Pa ja bar poznajem Allesa
Worsona, onaj bradonja je samo nalik na njega, samo nalik...
Oprosti uplete se odjednom Zlatko znaajno se nakaljavi.
Oprosti, Marie, samo sam te neto htio upitati: kako si ti sino onako brzo
nabavila Katsaridi adresu i telefonski broj moga ujaka kad ti je tata ve
bio otputovao i nisi imala koga upitati da ti je da?
Marie Clever je pocrvenjela vie nego to bi prava pijunka smjela
pocrvenjeti. Ogoreno je udarila nogom o pod i rekla:
Tiina! pijunaa je pijunaa, dragi moj... Ako elimo saznati
istinu, sva su sredstva doputena, je li tako? Nije sad vano kako sam ja
dola do broja.
Marie ima pravo dobacio je Katsarida.
uti, Katsar presjekla ga je djevojica. Vano je da napravimo
plan, a da bismo napravili plan treba da vidimo to sve do sada znamo, je
li tako?
Tri djeaka su klimnula glavom a djevojica je zamahala
biljenicom:
Evo, tu je sve zapisano. Dobro otvorite ui sva trojica, pa ako mi je
to promaklo, ispravite... Je li tako? Evo ga:
Sluaj "Mona Lize". Snima se film o krai skupe slike. Da se u filmu
ne bi radilo s pravom slikom slikar Pokle napravi novu, posve nalik na
pravu. Pokle je posve nepoznat slikar. On eli iskoristiti priliku i obogatiti
se. Stupa u vezu s bogatim brodovlasnikom koji je lud za slikama, osobito
za "Mona Lizom", pa mu se tako zove i novi brod. Slikar potajno zamijeni
slike i odnosi pravu "Mona Lizu" u svoj stan. Zato? Valjda zato da je
onda opet ponovo, pred svima zamijeni i da se film snima s pravom, a svi
da misle da je kriva. U tom sluaju, ako se pokae da nitko ne moe
razlikovati pravu sliku od krive, on ovu krivu moe prodati za velike pare
bogatom brodovlasniku kao pravu! Ali se sada upleu lopovi, ak i vie
njih. Lani brijai brodovlasniku podvale lanog papagaja s mikrofonom
u kljunu da bi pratili njegove dogovore sa slikarom. Oni pokuavaju oteti
lanu sliku od slikara (ne znaju da je to prava!) da bi je zamijenili
drugom prilikom za pravu i pravu mirno iznijeli iz Louvrea. U tome ih
ometu slikarev neak Zlatko i njegov prijatelj Koko. Sliku vrate na svoje
mjesto. Ali lani brijai, vjerojatno pod okriljem lanoga bogalja bez oka
i dvojice mangupa u malom citroenu, otimaju Koka i kao otkupninu trae
"Mona Lizu". Sretnim stjecajem okolnosti Koko i Zlatko umaknu sa
slikom i u ujakovom stanu veu lanoga reisera Worsona...

 Meni je zlo tiho ree Koko. Muno mi je...

Pa kod tebe je sve lano ree Zlatko djevojici. I ljudi, i stvari...
Tko je uope pravi?
Pravi smo mi ponosno ree pijunka. Zato mi jedini i moemo
rijeiti zagonetku... Sad ete vidjeti. Dakle, gdje smo stali: "Lani reiser
Worson s lanom crnom bradom..."

XXV
IDEMO NIKOME
Mali stari citroen uvukao se izmeu dva parkirana automobila u
uliici Camou (Kamu) i zaustavio. Dva djeaka, od kojih je jedan bio
mnogo vii i stariji, hitro su iskoili iz automobila i uputili se do ugla gdje
je uliica izbijala na iroku Aveniju La Bourdonnais. Zaputili su se do
idueg ugla na kojem se izdizala zgrada s kunim brojem 23.
Tu smo muklo je rekao Jean i zapalio cigaretu.
Ja ne kuim, stari dobacio je Michel migajui kosim oima
to emo mi zapravo ovdje... Misli li da emo ovdje pronjuiti tajnu
vezanoga bradonje?
Michel ljutito odbrusi Jean ti si navalio da doemo ovamo.
Kad si me ve dovukao ovamo, sad muni glavom i smisli to treba da
uinimo...
Dobro, stari sloi se Michel da vidimo da li tu uope stanuje
reiser Worson.
U prizemlju se na vratima sjajila ploica s nepoznatim prezimenom,
a na prvom katu, na ogromnim vratima nije pisalo ime stanara. Ako je
uveni glumac ovdje zaista stanovao, vrlo je vjerojatno da na vrata nije
dao staviti ploicu sa svojim imenom jer se i te kako skrivao pred
nasrtljivim novinarima i publikom.
Michelu su se oi suzile od napeta iekivanja kad je Jean pritisnuo
zvonce. to ako je ovo zbilja Worsonov stan? Ili, to je jo gore, ako
reisera ne bude kod kue jer je onaj vezani bradonja odista pravi Alles
Worson? Upitao je i naglas ono to ga je muilo ali je Jean samo
odmahnuo rukom i otpuhnuo posljednji dim. Kad je odbacio ik niz
stepenice, vrata su se otvorila i na njima se pojavila tajnica reisera
Worsona s velikim zlatnim naoalima.
Oh iznenadila se kad je ugledala djeake pred vratima. Vraji
deki, kako ste samo otkrili nau adresu... Ni novinari je nisu nanjuili!
Sigurno ste doli po autograme, fakini jedni?
Tako je odgovorie Jean i Michel u jedan glas, sretni to su
pogodili prava vrata i to im je tajnica sama pruila razlog za ovu

nenadanu posjetu.
Samo, ako je vama toliko stalo da vidite gospodina Worsona,
sigurno biste danas bili u Louvreu gdje on upravo snima film. Nema
njega kod kue, dragi moji, alim.
ena u zlatnim naoalima ve je htjela zatvoriti vrata, ali je Michel
stavio prste u otvor a ona oito nije imala srca da mu ih priepi.
Tetkice rekao je Michel jeste li sigurni da gospodin Worson ne
sjedi u drugoj sobi i ne pije coca-colu?
Ne budi lud odgovorila je tajnica. Ja sam ga jutros osobno
ispratila na krov odakle je odletio helikopterom.
Ha! uskoi Jean Tu smo! Ako je otiao helikopterom, mogao se
helikopterom i vratiti...
Ali je svejedno morao proi kroz ova vrata... Ne helikopter... jasno,
nego gospodin Worson... Valjda se ne bi penjao kroz prozor!
A da vi ipak zavirite u njegovu sobu, a? Samo da povirite, je li?
uporno e Michel.
Tajnica, koja je bila toliko strpljiva samo zbog toga to Worsonovi
oboavatelji inae jo nisu otkrili njegovu pariku adresu, slegnula je
ramenima i otputila se u dno velikog predsoblja:
Dobro, deki, kad ste tako tvrdoglavi, pokazat u vam i njegovu
radnu sobu. Dobit e svaki jednu fotografiju gospodina Worsona i vidjet
e da ga nema unutra... Evo!
Jean i Michel su na prstima potrali blistavo olatenim parketom i
provirili tajnici preko ramena. Svaki s jedne strane. Ona je odluno
pritisnula pozlaenu kvaku i otvorila teka vrata.
O-oh! jeknulo je sve troje i uzmaknulo za cio korak.
Sa utom kapicom na glavi i bocom coca-cole u ruci nasred
raskono namjetene sobe stajao je glavom crnobradi glumac i reiser i
bijesno ih motrio kroz tamne naoale.
Idueg trenutka je zaurlao:
to to znai? Kakve su ovo gluposti? Linda! Linda! Kako se
usuuje ovako upadati ovamo s nekakvim balavcima koji... Linda, to je
tebi?
Gospodine... Gospodine Worsone jedva je promucala nesretna
tajnica. Ja nisam znala, ja zbilja nisam znala... Sama sam vas ispratila
na krov, mislila sam da se niste vratili i jo ne mogu da se snaem,
vjerujte mi...
Tko su ova dvojica? urlao je reiser.
Ja ne... ne znam petljala je Linda.
Jean Brange i Michel Croitier su se duboko naklonili i skromno
predstavili ne nadajui se da e se njihova imena dojmiti uvene linosti.
Vraji balavci urlikao je sve jae Worson a coca-cola se
prolijevala po debelu sagu. Kako ste samo doznali gdje stanujem?

 Od vaeg dvojnika rekao je Jean poto se malko pribrao. A zatim

je tie dodao: Ili ste vi njegov dvojnik, ili je on va...
U istom asu Michel se u tri skoka naao pred iznenaenim
Worsonom, upnuo ga za bradu ispod obraza i veselo uskliknuo:
Ovaj je pravi! Znai da je ono dvojnik...
ena u zlatnim naoalima i bradonja sa utom kapicom zaprepateno
su se pogledali a onda je Alles Worson opet zagrmio:
Kakav dvojnik, mulci, to trabunjate?
Uzrujano i nejasno upadajui jedan drugome u rije, dva su djeaka
pokuala reiseru objasniti udni prizor koji su zatekli u stanu slikara
Poklepovia zvanog Pokle.
Bradonja je neko vrijeme zabezeknuto gledao as Jeana, as
Michela, a onda je bacio coca-colu na stol, presavio se u pasu, uhvatio
rukama za trbuh i poeo tako glasno smijati da je boca coca-cole
poskakivala na stolu. Kroza suze je ponavljao:
Vezan za stepenice, kaete? Ha-ha-ha... Jo da je tko stavio iznad
njega sliku Mona Lize, to bi bio na dlaku isti prizor kakav emo snimati u
filmu... Zna, Linda, ono kad Talijan, koji je ukrao sliku iz Louvrea, vee
svog sumnjiavog prijatelja ispod "Mona Lize" i gotovo ga pusti da skapa
od gladi... I sad on...
Tko on? zapita Michel i oi mu se suzie u kutovima.
On? Worson zagonetno ponovi pitanje i uozbilji se. Onda opet
zaurla tako glasno da se boca coca-cole otkotrlja na pod: Van! Linda!
Izbaci ih, dosta mi ih je... Pa nee se valjda svaki balavac...
Jean i Michel su poeli bre-bolje uzmicati prema vratima a tajnica
Linda je trala za njima rairnih ruku kao da tjera kokoi po dvoritu. Ve
su bili na ulaznim vratima kad se iz sobe razlegao novi urlik:
Stoj! Linda, dovedi ih ovamo!
Zbunjeni i uplaeni, nerazdruivi prijatelji Michel i Jean ponovo su
se skrueno vratili u sobu. ini se da im je u tom trenutku bilo ve dosta
pustolovine i da su zaboravljali na svoju silnu elju da poto-poto
napakoste tati Charlesu i tati Fredericu. Moda bi sad pristali da se
odreknu puta na Loiru i Azurnu obalu, samo kad bi se mogli mirno vratiti
kui i ne mislei ni na Worsona, ni na Mona Lizu, gledati na televiziji
finale cupa izmeu Reimsa i Nantesa (Rensa i Nanta).
Tko vas je poslao ovamo? zapitao je bradati reiser i prvi put
skinuo crne naoale. Tko vas je poslao k meni?
Nas? zaudili su se djeaci. Nas?... Nitko...
Nitko, kaete? Je li? E, onda dobro. Idemo sad u posjete tome
nikome...
to kaete? zgranu se Jean.
Izgleda da se bradonja posvadio s mozgom tiho proapta Michel
i stisne oi.

 Linda! prodera se bradati reiser i ponovno natakne naoale.

Telefoniraj, molim te, da odmah poalju helikopter po nas. Dosta je bilo
ale. Ne dam se vie ni ja vui za nos. Deki, spremite se, idemo
Nikome!...

XXVI
GDJE JE PRAVA SLIKA?
"Sjea li se kako je bilo gusto kad smo krstili posljednji brod
'Kleopatru'? Tata se jedva izvukao. I onda odjednom 'Mona Liza'. Ah,
sad mi je jasno, dragi moj Maurice, sad mi je sve jasno. Zato je on tako
nervozan... Krc!"
to je to: krc, Frederic? zapitao je Charles i iskljuio
magnetofon.
To se neki put uje kad iskljuim papagajev mikrofon i ukljuim
svoj. Zna, kad bi oni poeli tiho govoriti ili kad bi se udaljili od
papagaja, ja bih ukljuio svoj mikrofon i zakretao: "Glasnije! Jasnije!
Laku no", ili neto slino.
Ti si lud Frederic, na asnu rije.
Zato Charles? Zato? Pa Cesar je vrlo pametan papagaj, koji zna
svata govoriti. Nisu smjeli posumnjati u novog papagaja a bilo bi im
udno da je odjednom uutio.
Dobro. Idemo dalje. Charles je nabrao veliki krupni nos i
ponovno pokrenuo magnetofon. Nestrpljivo je ekao da se zavri
Katsaridin razgovor sa sobarom Mauriceom i telefonski razgovori s
Poklepoviem i tajanstvenim Kokovim otmiarem duboka glasa, koji je,
mislei da razgovara s bogatim brodovlasnikom, nudio Katsaridi "Mona
Lizu".
To smo ve uli sto puta rekao je Frederic. Moda ima i to
novo...
I bilo je.
Kolutovi na magnetofonu su se neko vrijeme nijemo okretali. Onda
se s vrpce zaula kripa tekih vrata i brzi koraci. Napokon se u brijanici
opet zauo snimljeni glas staroga sobara Mauricea: "Gogospodine..."
"Vidim i sam", zagrmio je glas brodovlasnika Somaisa. "Mislio sam
ja ve odavna da to nije moj Cesar. Cesar se uvijek pristojno ponaao...
Daj ovamo tog upavog vrapca!"
Jao! vrisnuo je Frederic
"Ali... ja ne razumijem...", mucao je sobar Maurice na snimci.
"Zato ja razumijem", nastavio je Grk. "To je jo samo jedna njihova
podvala. Samo to e mi tu alu skupo platiti osiguravajui zavod. Na

izlobi je moj Cesar bio osiguran na milijune... Daj ovamo tog blesana..."
"ica!", zaprepastio se Maurice.
"Kakva ica!", zaurlao je Grk. "To je mikrofon, Maurice..."
U trenutku kad je brodovlasnik iupao mikrofoni iz kljuna
lanoga papagaja, prekinula se snimka na magnetofonu. Dva brijaa su
tuno motrila vrpcu koja se i dalje jednolino ali nijemo odmotavala.
"Njihova podvala"... Njihova mucao je Frederic. To je on
mislio nas. Nadrljali smo Charles...
Posao je posao, Frederic, s time smo raunali. Mora se neto staviti
i na kocku u naem poslu.
To i ja kaem prihvati Frederic, a crne mu se brine umorno
objesie. Posao je posao... Samo to sad?
to emo sad kad vie ne emo znati to se dogaa u Somaisovoj
kui i to taj ludi bogata smjera...
Nemoj tako govoriti, Frederic namrti se Charles. Samo
melje, melje. Kao mlin. Nosi taj magnetofon natrag u svoju brijanicu,
da ga ne vidim. I pusti me, molim te, da se bar malo saberem, da
promislim. Kad ti pone zapitkivati, dosadniji si nego moj sin Michel.
"to emo sad?" Ve emo neto smisliti. Nita jo nije izgubljeno. Treba
se samo malo sabrati i munuti glavom. A ti samo pria, pria. Od
brbljanja jo nitko nije postao pametniji. Smeta vlastitome mozgu, a jo
vie tuemu. I kako ti ne dosadi toliko priati i gnjaviti sebe i druge. Ne
moe ovjek doi od tebe ni do rijei...
Charles je jo dugo i opirno priao o tome kako ne treba priati,
nego treba neto uiniti i usput je micao ovamo-onamo irokim, nosom a
Frederic je tuno oborio glavu kao da ga veliki brkovi sve vie vuku
prema zemlji.
to emo s onim bradonjom? zapitao je napokon naglas.
Ba me briga za bradonju! obrecnuo se Charles. Prije nekoliko
minuta i brijai su, kao toliki drugi prije njih, svratili u Poklepoviev stan
u Ulici Bretonneau. Uuljali su se u potkrovlje preko terase iz susjedne
kue i, na alost, jo se jednom uvjerili da slike Mona Lize nema a na
svoje veliko zaprepatenje, ugledali su nepoznatu vezanu osobu koja je,
onako s leda, bila nalik reiseru Worsonu. Iskrali su se na prstima i brebolje preko terase i krova sjurili na ulicu niz susjedno stubite. Odluili su
da se u tajnu lanoga bradonje ne petljaju, jer im je ionako briga bilo
preko glave.
A sve je tako lijepo poelo uzdisao je Frederic.
Da, imali smo ih na oku, i na uhu, moe se rei sloio se Charles
i skupio nos. I sjajna nam je ideja bila sa slikom. Zahvaljujui naim
dobrim vezama u Louvreu, uspjeli smo uiniti nemogue: domogli smo
se prave "Mona Lize"! Iako su oni vraji fakini ba u onom asu bili kod
kue i premda nas je onaj mali upavac skoro uhvatio na djelu dok mu se

drug tuirao, ipak smo uspjeli zamijeniti sliku. OBJESILI SMO PRAVU
"MONA LIZU" U SLIKAREVOM POTKROVLJU. Kad bi to Pariz
znao, kad bi to svijet znao! Zato smo to uinili, Frederic? Zna se zato.
Trebalo je da se danas, kad pone snimanje filma, zamijene slike da se
prava ne bi otetila ili da je tko ne bi pokuao ukrasti. I to se trebalo
dogoditi? Trebalo je da donesu iz Ulice Bretonneau PRAVU "Mona Lizu"
mislei da je to Poklepoviev rad i da zamijene za onu koja visi u
Louvreu i za koju bi svi mislili da je prava. I lijepo bi snimali film s pravom "Mona Lizom", to joj zapravo ne bi kodilo, to sam provjerio, a mi
bismo je tako lako imali na oku i fukalo bi nam se za onu drugu, za koju
bi svi mislili da je prava. Ali to se dogodilo, Frederic? Ne prekidaj me,
molim te, od tebe ovjek ne moe doi do rijei ba kad se hoe sabrati.
to se dogodilo? Preko noi je nestala PRAVA "Mona Liza"! Mi smo je
predali pravo u ruke onima koji su bili lukaviji od nas. Srea je samo to
oni misle da imaju u rukama lanu sliku i da e je istom zamijeniti za
pravu. Razumije li, Frederic, to je naa posljednja nada. Inae...
Joj! jeknuo je Frederic a brkovi su mu se gotovo sastavili ispod
brade. I tako su dva brijaa, tata Charles i tata Frederic tuno buljili kroz
zavjese u pariki promet pred izlogom zakljuane brijanice. Bila je
subota i njima nije palo na pamet da je to dan kad brijai imaju najvie
posla i kad su brijanice irom otvorene. Charles je samo naas svratio u
stranju prostoriju da nahrani konopljom pravog Cesara. Onda se vratio,
umorno zavalio u stolicu i rekao:
Bolje sam se osjeao lani, Frederic, kad smo bilo vatrogasci. Iako
si ti gotovo pao s krova, a ja upao u dimnjak, ipak nije...
Charles! vrisnuo je odjednom Frederic i naglo skoio na noge a
brkovi su mu opet sunuli uvis. Proao je on, Charles!
Tko, Frederic? Tko? Saberi se, Frederic. On! Na Grk!
Bez ikakva dogovora i ne osvrnuvi se prema brijanici koju nisu za
sobom zakljuali Frederic i Charles izjurili su na aveniju i skoili u svoj
tamnocrveni auto. Bio je to onaj isti crveni auto koji je Koko juer
poslijepodne ugledao s terase Poklepovieva stana. I sada je taj isti auto
bijesno jurio kroz pariku automobilsku guvu za crnom limuzinom brodovlasnika Somaisa.
Ali nisu stigli daleko.
Kod prvog kioska Grk je, usprkos urnebesnoj dernjavi sirena koje je
ljutilo stisnulo bar tri stotine ofera iza njega, naglo zakoio, iskoio iz
kola, kupio novine i brzo se vratio za volan.
"Nona truba" uskliknuo je Frederic kako smo samo zaboravili
da je kupimo! Sjea li se kako nas je juer iznenadila? Ti novinari uvijek
neto nanjue.
Vrlo vano! skupio je Charles svoj krupni nos. Vrlo vano za
"Trubu"... Samo pazi kako vozi i da ti Grk ne umakne. Sad je tek vano

kamo ide... Ima nade, Frederic, kaem ti, ima nade!

Frederic je, znojan u licu i po dlanovima, uspio "ui u rep" velikoj
Somaisovoj limuzini. Lijepo su mogli vidjeti kako je Grk, na svakom
raskru, kad bi se zaustavio pred crvenim svjetlom na semaforu,
uzrujano itao novine koje je maloprije kupio.
Da mi je znati to pie... razmiljao je naglas Frederic, ne
putajui s oka veliku limuzinu.
Vrlo...
Charles je htio neto rei, ali nije uspio zavriti reenicu.
Fredericova elja da proita veernje novine ispunila se bre nego to se
nadao. I mnogo neugodnije.
Kad je kolona automobila naglo krenula s raskra u Ulici Rivoli i
jurnula na veliki Trg Concorde (Konkord), debeli brodovlasnik je ljutitom
kretnjom otvorio prozor i kroz njega izbacio svjee izdanje "Veernje
trube". Struja zraka je ponijela novinske listove prema tamnocrvenom
peugeotu u kojem su sjedila dva brijaa. I prilijepila ih na staklo tono
pred nesretnim Fredericom, koji je samo uspio uzviknuli: "Joj!"
Nije vidio nita pred sobom i naglo je stisnuo konicu koja je
prodorno zacviljela. Bar dvadeset automobila stalo je na mjestu a negdje
otraga zauo se tresak. Progonitelji grkog brodovlasnika Somaisa
poletjeli su glavake prema prednjem staklu. I u tom trenutku Charles je,
udarivi irokim nosom u staklo, uspio proitati veliki naslov preko cijele
stranice novina koje su se izvana prilijepile na njihov automobil:
"GDJE JE PRAVA 'MONA LIZA'?"
A ispod toga: "Veernja truba" otkriva svojim itaocima tajanstvene
putove uvene slike koja luta Parizom a da o tome ne zna nitko nita, a
najmanje uprava muzeja Louvrea.

XXVII
GLAVNO JE OSTATI IV
Adresu slikara sam nala u tatinom depu rekla je Marie Clever i,
slegnuvi ramenima, pocrvenjela u licu. Ako ba hoete znati... Znate,
kad tata otputuje, na maak Leo poludi. Trai po kui sve stvari koje
imaju tatin miris. Prevrnuo je stolicu, je li tako, preko koje je bio
prebaen tatin kaput. Ispale su cigarete, neki papiri... Na jednome je
velikim slovima bila napisana slikareva adresa i broj telefona...
Ne mora se ispriavati ozbiljno je rekao Zlatko. Ja sam to
samo onako upitao... Samo me zanimalo kako si tako brzo nabavila
adresu mog ujaka. Znai da ga je tvoj tata ve prije poznavao...

 To zbilja ne znam rekla je djevojica.

to emo sad? pitao je Koko.
uti, Koko! podviknuo je Zlatko i bijesno pogledao druga kome
su usta jo bila masna od peenih krumpira. Budi bar jednom ozbiljan.
Tri djeaka i djevojica sjedili su u sjenici u kojoj je bilo prilino
mrano. Marie Clever je na neko vrijeme bila otila u kuu da bi zamolila
sobara Mauricea da telefonira njezinoj kui i sazna da li joj se otac vratio
s puta. Ali Mauricea nije bilo kod kue, ulaz je bio zakljuan i ona se
pjeice otputila kui u Ulicu Erlanger da vidi to je s tatom. Nije je bilo
vie od sata. Djeaci su dotle ponovno pretresli cijelu pripovijest o "Mona
Lizi", od poetka do kraja. Svaki je tajnu tumaio na svoj nain.
Zlatko je vjerovao da se njegov ujak pokuao obogatiti i da je
ponudio brodovlasniku Somaisu da e mu nabaviti pravu sliku Mona Lize
za nekoliko milijuna franaka.
Katsarida je mislio da je njegov otac, pohlepan za vrijednim
umjetninama, uspio pridobiti jadnog slikara za ovakav opasan naum: kad
je Poklepovi naslikao tako savreno slinu "Mona Lizu", Somais mu je,
po miljenju njegova sina, ponudio velike pare nagovarajui ga da lanu
sliku zamijeni za pravu i pravu ustupi njemu.
Koko je tvrdio a to je zaprepastilo drugu dvojicu da nisu krivi ni
Somais, ni Poklepovi, nego ona ista banda lupea koja je i njega otela.
Po njegovu miljenju ti nepoznati lopovi, na elu s bogaljem, poslali su
Michela i Jeana da njega otmu i tako se dokopaju slike znajui da e
sumnja pasti na slikara i na brodovlasnika, a ne na njih.
Tada se vratila Marie i zadihano im ispriala da se njen otac jo nije
vratio kui i da iz urednitva "Veernje trube" neprestano zapitkuju to je
s njim.
Ipak nikako ne razumijem nastavljao je ponovno Zlatko stiui
vilice svom snagom nikako ne razumijem kako i zato je adresa mog
ujaka dospjela u dep tvoga oca.
Zato? to je tu udno? rekla je Marie. Tata je novinar.
Prirodno je da je on dobio adresu.
Ali od koga? Ime mog ujaka dralo se u tajnosti. Imao ga je samo
reiser Worson. Da mu je nije dao sam Worson ?
Worson ga uope nije primio. Tata je htio razgovarati s njime uoi
snimanja, ali ga Worson nije primio iako su prijatelji...
Sve je to ona banda s bogaljem oprezno je ubacio Koko.
Koko! proderao se Zlatko prijekorno, a onda proaptao:
Prijatelji? A, tako? Marie, ti kae da su tvoj otac i reiser Worson
prijatelji... Sad mi napokon svie...
Ali Marie Clever nije stigla odgovoriti. Na pjeanom puteljku koji
je vodio od kue do sjenice zauli su se brzi koraci. U gustom liu
pojavilo se uzrujano lice staroga sobara Mauricea.

 Doite brzo ovamo, gospodine Katsarida ree sobar gladei se

po dugakoj sijedoj bradi. Pogledajte! Ovo je uas...
Iz drhtavih starakih ruku mladi Grk je uzeo novine i razrogaio
krupne zelene oi. Bilo je to najnovije izdanje "Veernje trube" koje je jo
zaudaralo po svjeem tisku.
Preko Katsaridina ramena Zlatko je naglas proitao:
"GDJE JE PRAVA 'MONA LIZA'?"
'Veernja truba' otkriva svojim itaocima tajanstvene putove uvene
slike koja luta Parizom a da o tome ne zna nitko nita, a najmanje uprava
muzeja Louvrea.
Kao to smo ve pisali u naem jueranjem broju, u Parizu se
snima film o krai najskuplje slike na svijetu, Leonardove 'Mona Lize',
koju je poslije prvog svjetskog rata uspio ukrasti iz muzeja Louvrea jedan
ludi talijanski rodoljub. Poduzete su opsene mjere da prilikom snimanja
zaista ne doe do prave krae, pa je u tu svrhu neki nepoznati slikar
izradio odlinu kopiju prave slike. Odlueno je da se film snima s lanom
slikom, da bi prava bila na sigurnome. Ali, prava je slika ve
zamijenjena, i to prije snimanja! Nepoznati slikar je uspio pravu sliku
uoi snimanja odnijeti u svoj stan, a lanu objesiti u Louvre. Opravdano
se sumnja da je neki bogata smislio cijeli plan kako bi se domogao
vrijedne slike. On je sigurno platio slikaru da bi zamijenio slike i prodao
mu pravu 'Mona Lizu', najvredniju sliku na svijetu. Zanimljivo je da se
ba ovih dana u grkim brodogradilitima zavrava veliki prekooceanski
brod, koji e se, kako saznajemo iz pouzdanih izvora, takoer zvati 'Mona
Liza'! Ali to jo nije sve. Druga banda gangstera ako to nije jedna te ista
uz pomo tajanstvenih lica kao to su jedan bogalj, dva djeaka i dva
brijaa, otima iz slikareva stana uvenu sliku ne znajui da u rukama ima
pravu 'Mona Lizu'. Slikarev neak uspijeva otimaima preoteti sliku i luta
zajedno sa svojim prijateljem (jedan i drugi su maloljetnici) po Parizu
nosei ispod ruke neprocjenjivu vrijednost. Gdje je sad prava 'Mona
Liza?' Zadnji put smo je vidjeli, vjerovali ili ne, kada je djeacima ispala
s vrha Eiffelova tornja. Milijuni i milijuni franaka letjeli su kroza zrak.
Sutra emo vas obavijestiti o daljnjim nevjerojatnim pustolovinama
'Mona Lize' koju kroz Pariz slijedi jedino novinar 'Veernje trube'. Zato
ne propustite da kupite sutranji broj koji e vas izvijestiti o novim
pojedinostima u najveoj prijevari i krai ovoga stoljea.
Va Mariel Clever."
Pa to je pisao tvoj tata! uskliknuo je Katsarida zaprepateno.
Kako to on sve zna? ak i ime broda...
Nevjerojatno! rekao je Zlatko a vilice su mu zakripale koliko je
stisnuo zube.

 Zbilja ne shvaam izustila je Marie Clever i pocrvenjela.

Koko je pomislio kako je najbolje utjeti, ali nije ni u tome uspio.
On nije zurio u novine, kao ostalo troje, nego je motrio staroga sobara.
Mauriceova pogrbljena prilika, dugaka bijela brada i povijen nos bili su
mu toliko poznati da mu se inilo kao da ga odnekud dobro pozna,
premda je bilo sigurno da ga sad prvi put gleda. Motrei sobara,
primijetio je kako je starac ustuknuo i iroko otvorio oi zapiljivi se u
vrtna vrata koja su se naglo otvorila. Tako Koko i nije uspio da dri jezik
za zubima nego je prigueno kriknuo:
Netko ide!
Netko nije bio nitko drugi nego sam gazda, bogati brodovlasnik
Somais. Udarajui bijesno tapom po ljunanoj stazi i mrtei se kad god
bi stao na bolesnu nogu, debeli Grk je, to je bre mogao, urio prema
kui. Usput je neprestano vikao:
Prokletstvo! Prokletstvo!
Sobar Maurice je natrake uzmicao pred njim. etvero u sjenici
utke pogledae jedno drugo.
Tata je bijesan kao ris! apnuo je Katsarida.
Sigurno je proitao lanak u "Veernjoj trubi" apnula je Marie
Clever i lukavo se nasmijala sivim oima.
Zbilja ne shvaam kako je tvoj otac mogao napisati taj lanak i
kako zna sve to se dogaa ako je otputovao iz Pariza? apnuo je
Zlatko.
Netko ide! apnuo je Koko.
Tek to je stari sobar natrake uletio u kuu, a za njim upao bijesni
brodovlasnik, ponovo su se odkrinula vrata koja sa stranje strane vode u
veliki vrt Somaisove vile.
Brija! tiho je izustio Zlatko.
Brijai! ispravio ga je Koko i drhtavom rukom se poeao iza
uha.
Isprva je kroz vrata provirio iroki nos Charlesa Croitiera, brijaa iz
Avenije Gambetta. Trenutak kasnije, ispod njegova pazuha izvirili su
veliki crni brkovi Frederica Brangea, brijaa s Trga Auteuil.
Dao bih odrezati sebi oba uha, ako... poeo je Katsarida.
Pssst! prosiktala je smeokosa djevojica i podigla nogu kao da
e udariti o pod sjenice, ali se obuzdala.
Za njima! protisnuo je Zlatko kroz stisnute vilice. "Glavno je
ostati iv!", pomislio je Koko i uzdahnuo.
I tako, poto su na stranja vrata vile prvo uli sobar Maurice i
njegov gospodar Somais, ulaznim stubitem poela su se oprezno uljati
dva sumnjiva brijaa, tata Charles i tata Frederic.
Malo iza njih na prstima je hodala Marie Clever, djevojica koja e
jednog dana postati slavnija pijunka od uvene Mate Hari. Iza nje se

prikradao Katsarida Somais, zelenooki djeak koji je vrue elio da

postane biciklistiki as i da svira elektrinu gitaru, a koga je bogati otac
silio da svira klavir. Iza njih je neujno, sa slikom ispod ruke, koraao na
svojim dugakim nogama, mravi Zlatko i neprestano se ogledavao da
vidi slijedi li ga Koko. A Koko je alosno mislio o dalekom, dalekom
bagremu pod prozorom svoje sobe.

XXVIII
BIVI LANI BOGALJ
Smijeno oiani mravi ovjek s ostatkom upave bradice ispijao je
ve trinaestu au crnog vina. Uvlaio je dim iz lule i polako ga
otpuhivao. Povremeno bi se pokuao uhvatiti za bradicu, ali bi je
promaio i uhvatio se za obraz koji je bio unakaen dugakom
brazgotinom. im bi debeli vlasnik gostionice na Trgu Paula Signaca
primijetio da je gost ispraznio au, odmah bi priskoio s bocom u ruci i
nalio vina.
Oh izustio je Poklepovi tuno. Oh!
Nije vam dobro, gospodine? zapitao je usluni gostioniar.
Dobro? Meni je uasno, dragi prijatelju... Ja sam mrtvac... Ba kao
da sam pao s Eiffelovog tornja... Trinaest godina sam ekao ovakvu
priliku i sad, kad mi se pruila hop!
Hop, gospodine?
ujte, prijatelju nastavi slikar prinosei trinaestu au ustima je
li se vama kada dogodilo da ste jednog dana bili najsretniji ovjek na
svijetu, a drugog dana najvei nesretnik? Danas ste u sedmom nebu, a
sutra, recimo, u sedmom krugu pakla, a?
Kako da ne, gospodine pokloni se usluni gostioniar naravno
da mi se dogodilo. Jednom sam dobio na lutriji trinaest tisua novih
franaka i kad sam dojurio kui da javim eni radosnu vijest poskliznuo
sam se i slomio nogu.
Gostionica je bila zatvorena punih sedam tjedana, tako da sam
izgubio mnogo vie nego to sam dobio...
Plavo sunce, dragi moj... to ti je... zamiljeno je rekao
Poklepovi.
Da, gospodine, pravo sunce ponovio je usluni gostioniar i
pomislio da je gost sigurno ve pijan.
A upravo u tom trenutku jedna je sjena pala na au crnog vina.
Slikar i, gostioniar zaueno su okrenuli glavu.
Pred njima je stajao nepoznat ovjek s drvenom lijevom nogom i
crnim povezom preko desnog oka. Naklonio se i ljubazno nasmijeio.

 Gospodin izvoli? zapitao je debeli gostioniar.

Ja bih razgovarao s gospodinom Poklepoviem rekao je bogalj.
Ako on nema nita protiv, je li...
Ja vas ne poznajem rekao je slikar umorno. I neu s vama
razgovarati... Gotovo! Hop!
Grijeite, dragi Poklepoviu nastavio je bogalj mirno ali uporno.
Nije istina da se ne poznajemo. Juer niste imali ibice na ulici i ja sam
vam ih dao... Evo, jo su kod vas, na stolu...
Uzmite svoje ibice i gubite se! Vi ste me uputili brijau koji me je
ovako udesio...
I tada sam vam bio ponudio da razgovaramo, ali ste odbili
govorio je bogalj ne zbunivi se nimalo. A ja bih vam utedio mnogo
neugodnosti. Onda sam ve znao gdje je vaa slika i htio sam vam
pomoi...
Slikar je skoio sa stolice i gotovo prevrnuo stol. Zaljuljao se i
zabezeknuto zagledao u tajanstvenog bogalja.
Zato sam mislio, je li ree bogalj mirno ako bar danas hoete
da me sasluate, bit e vam lake...
Naravno, naravno grozniavo prihvati Zlatkov ujak njiui se od
trinaest aa vina u krvi. Odmah, odmah, hop, hop...
Bilo bi bolje da se negdje sklonimo, ako nemate nita protiv. Nee
biti zgodno, je li, ovdje na ulici...
Ako gospoda izvole uplete se gostioniar imam otraga jednu
sobicu, pod kljuem, za posebne, da tako kaem, goste. Potpuni mir...
Ali ja nekoga ekam sjeti se Poklepovi i promai rukom ostatak
brade pa ak i vrat. Moram ostati ovdje...
Ni govora nasmijei se bogalj. Mala Marie ne moe tako brzo
doi. Ona sad ima drugih briga...
Iako je pio vino, nesretni slikar je bio blijed u licu. Zapanjeno je
buljio u neznanca o kome nije znao nita, a koji je, nema sumnje, znao
sve o njemu. "Gotovo je, uhvatili su me", pomislio je. "Bolje bi bilo da
sam odmah poao na Eiffelov toranj..."
Bogalj je srdano uhvatio Poklepovia ispod ruke i poveo ga za
gostioniarem. Nekoliko trenutaka kasnije nali su se u maloj prostoriji u
dnu gostione. Slikar je naruio jo dvije ae vina i, kad ih je gostioniar
donio i iziao, bogalj je brzo ustao i zakljuao vrata.
"Hop!", pomislio je Poklepovi i uhvatio se za vrat. "Sad poinje..."
Ne mogu vie izdrati. Oprostite ree odjednom zagonetni
bogalj.
Na veliko slikarevo zaprepatenje, neznanac je sjeo i, sagnuvi se,
poeo neto raditi oko svoje drvene noge. Odrijeio je remenie, otpustio
kope i skinuo drvenu nogu. Tada je bre-bolje spustio iroku nogavicu,
ispravio koljeno i ispod stola se pojavila njegova prava i zdrava lijeva

noga! Ustao je, odloio drvenu nogu u kut i, dobroudno se smjekajui,

proetao po sobici da bi protegnuo lijevu nogu koja mu je sigurno bila
obamrla u neprirodnom poloaju.
To je uasno rekao je veselo teko je dugo izdrati... Jedva sam
ekao da skinem ovu kladu!
Pa vi... mucao je Poklepovi gledajui netremice drvenu nogu u
kutu. Vi niste bogalj...
Ja sam pisac odgovori neznanac i sjede za stol. Oh, oprostite,
nisam se ni predstavio. Samo asak! i na jo vee zaprepatenje jadnoga
slikara, on strgnu s desnog oka crni povez.
U Poklepovia su sad gledala dva nasmijana i zdrava oka. Lani
bogalj podigne au, kucne njome o etrnaestu slikarevu au vina i
lagano se nakloni:
Ja sam Kuan. Ivan Kuan, pisac.
Poklepovi. Drago mi je ree zbunjeni slikar i ne primijetivi da
su prestali govoriti francuski.
Ne morate se predstavljati. Ja vas dobro poznajem. Vi ste u
Zagrebu stanovali kod inenjera Kosia, kod Melite... Ja njih vrlo dobro
poznajem otpone lani bogalj. Ali vas sad poznam ve i iz Pariza,
naravno. Vi ste, je li, junak u mome novome romanu o krai uvene
"Mona Lize" iz parikog muzeja Louvrea...
Ja? zgranu se Poklepovi i tucnu. Ja mogu biti samo kukavica,
a ne junak... Nikada ja nisam bio junak, ne znate vi mene. Ja se i psa
bojim, ako niste znali.
Znao sam ree pisac i nasmije se. Ali to sad nije vano. Vano
je da znate da ja nisam nikakav lupe, nego va prijatelj. tovie, osjeam
se kriv to sam vas moda previe uzrujao u svom romanu. A zapravo
vam moram biti zahvalan, jer ste mi vi pomogli da ova pripovijest bude
to zanimljivija...
I, zapanjujui sve vie i vie blijedog slikara, Ivan Kuan ispria
kako je zapravo on savjetovao doktoru Brniu da ovoga ljeta poalje u
Pariz svoga sina Zlatka i njegova najboljeg prijatelja Ratka Milia,
zvanog Koko. Kuan je, eto, htio ispriati nove doivljaje iz ivota svojih
junaka, ali kod kue u posljednje vrijeme nikako da oni doive togod
neobino. Ili su u kolu, pisali zadae, igrali nogomet i ivjeli kao stotine
i tisue njihovih vrnjaka. Ali nikakvu pustolovinu nisu ni primirisali.
Pisac je zato pomislio da bi moda u velegradu kao to je Pariz mogli
doivjeti neto uzbudljivo. I nije se prevario...
Samo, znate govorio je Kuan i smjekao se iako sam odmah
vidio da e biti guve oko "Mona Lize", nije sve polo kako treba. Da se
nisam sam upleo, nikada od svega toga ne bi ispao roman. Nabavio sam,
je li, ovu drvenu nogu, stavio crni povez na oko. Postao sam
najzagonetnije lice u svojoj knjizi.

 Oh uzdahnu Poklepovi i malko uzmakne na stolici kao da nije

posve siguran da moda nema posla s luakom.
Tada mu je pisac potanko opisao kako je u ova dva dana, preruen u
zagonetnog bogalja, vie puta iskrsnuo u najodlunijim trenucima i
skretao dogaaje u onom smjeru koji mu je najvie odgovarao:
nespretnom brijau Fredericu morao je na izlazu iz podzemne eljeznice
gurnuti u ruku "Veernju trubu" sa zanimljivim lankom o krai "Mona
Lize"; na uglu Ulice Bretonneau i Ulice Pelleport stajao je tako dugo dok
ga Koko nije primijetio, pojurio van i izgubio se u nepoznatom gradu;
slikaru Poklepoviu je poklonio ibice i natjerao ga da se ode iati
brijau Charlesu; djeake Jeana i Michela nagovorio je da otmu Koka; na
ulazu u Ulicu Auteuil sklonio je naas u torbu prometni znak da bi
sprijeio prerani susret Kokovih otmiara sa sinom grkog brodovlasnika;
Katsaridi je doapnuo kojim su se autobusom Zlatko i Koko odvezli
prema Trocaderu...
Najtei trenutak mi je bio ree pisac i nasmija se kad sam vidio
kako uvena "Mona Liza" leti s Eiffelova tornja.
Uh zakrkljao je nesretni slikar. To nisam ni znao... Gotovo je sa
mnom... Vi znate... vi znate sve, pa ne treba da vam govorim...
Nemojte se uzbuivati, molim vas kazao je Kuan i prepustio
svoju au vina uzbuenom slikaru. Ja vam se ispriavam, zaista mi je
ao to ste toliko dosada strepili ali znajte da slika koju su deki vukli
amo-tamo po Parizu nije prava.
Joj! uskliknu Poklepovi te promai i bradu i vrat.
Bar da nije prava, dragi moj! Ali jeste! Sluajte...

PRAVA
Muzej Louvre
Prvo je u muzeju visjela prava slika

Ulica Bretonneau
Onda je Poklepovi naslikao svoju "Mona Lizu"
PRAVA

KRIVA
Muzej Louvre
Brija Frederic zamjenjuje slike i, ne znajui, pravu vraa u muzej
Muzej Louvre
Poklepovi zamjenjuje slike. U Louvreu visi lana "Mona Liza"
Ulica Bretonneau
... a u potkrovlju pravo Leonardovo djelo

PRAVA
Ulica Bretonneau
...a Poklepovieva je opet u potkrovlju dok je Zlatko i Koko ne
ponu nosati amo-tamo po Parizu

KRIVA
Slikar ispria, zamuckujui i tucajui, kako je uspio u Louvreu
zamijeniti pravu Leonardovu sliku i na njeno mjesto staviti svoju. Njegov
plan je bio jednostavan. Kad se bogati brodovlasnik poeo zanimati za
njegovu "Mona Lizu", jer je uo da se ona uope ne razlikuje od prave,
on je odluio da svoj rad uini to skupljim. Naumio je da unaprijed
zamijeni slike i da, kad pone snimanje, pred brojnim svjedocima i
reiserom svoju sliku skine sa zida, a objesi pravu. Iako bi bilo guve kad
se dozna da se snimalo s pravom "Mona Lizom", vrijednost njegove slike
bi porasla deseterostruko. Jer svima bi bilo jasno da rad nepoznatoga
Poklepovia nije mogue razlikovati od remek-djela besmrtnoga

Leonarda!
A onda je iz potkrovlja u Ulici Bretonneau nestala prava slika koju je
on onamo kriom donio! to je drugo moglo oekivati jadnog slikara
nego zatvor od nekoliko godina? Sve su mu lae odjednom potonule i
najbolje bi se bilo baciti s Eiffelova tornja, zar ne?
Ni govora uskliknuo je veselo bivi lani bogalj. Vi se varate.
Slika koja je pala s Eiffelova tornja, vie nije bila vaa. U meuvremenu
su se upleli brijai, tata Charles i tata Frederic, i ponovo zamijenili slike.
Uostalom, dajte mi te ibice... Da, da, te koje sam vam juer dao. Sad u
vam objasniti. Teko je samo rijeima...
Pisac romana uze kutiju ibica koje mu je dodao zbunjeni slikar i
raspolovi je.
Recimo, je li, da je ova polovica prava "Mona Liza" ree Kuan i
napisa na njoj olovkom PRAVA, a da je druga polovica, oprostite, kriva
i preko nje napisa KRIVA.
Tako, pazite dobro.
I pisac stade razmjetati dvije polovice po stolu kao da su pjeaci na
ahovskoj ploi:
A tko su ti brijai? zgranu se blijedi slikar. I zato bi oni uinili
meni takvu uslugu?
Vama? Ni govora! Oni su mislili samo na sebe. Oni nisu znali, je
li, da je u vaem stanu originalna slika i mislili su da u Louvre nose
zapravo va rad!
Oh. Vi ste strano zapetljali taj svoj roman uzdahne Poklepovi i
ponovno se primakne stolu. A to bi bilo da sam ja zbilja skoio s
Eiffelova tornja?
Nikada to ne bih dopustio. Bio bih sigurno pokraj vas i uhvatio vas
za ruku. Ili za nogu, ako bi ba trebalo. Osim toga, nisam ja zapetljao
cijelu pripovijest kako vi to mislite. Onaj koji ju je zapetljao, zapleo se i
sam i sjedi vezan u vaem stanu. Vrijeme je da ga posjetimo. Gazda,
platiti!

XXIX
SVI PROTIV SVIH
Drhtei cijelim tijelom i bradom stari sobar Maurice isprijeio se
pred svojim gospodarom da bi ga zatitio od nasrtljivih napadaa. A
brodovlasnik mu je izvirivao iza ramena, mlatarao tapom i vikao:
Prokletstvo! Tko ste vas dvojica? to hoete od mene?
Van ili emo zvati policiju! kooperio se sijedi sobar.
Policiju? Ha-ha kiselo se nasmijao tata Charles. To bih zbilja

volio vidjeti... Ako se tko boji policije, onda to sigurno nismo mi. Mi sve
imamo snimljeno na magnetofonu, svaku vau rije, cijeli va dogovor s
onim lupeom Poklepoviem. Bolje da nam kaete gdje je slika, prije
nego to mi zovemo policiju.
Gdje je slika? povikao je i tata Frederic kome su crni brkovi
podrhtavali kao gavranova krila.
Slika? zaurlao je brodovlasnik i udario tapom o zid. Tako,
dakle? I vi traite "Mona Lizu"... Vi ste ti, koji ste mog papagaja...
Nemojte se uzbuivati, gospodine, boljet e vas noga umirivao
ga je sobar Maurice.
Pa, gospodine podviknuo je tata Charles. Mi traimo sliku
"Mona Lize". I ne samo to je traimo, mi emo je tovie i nai. U ovoj
kui!
Prokletstvo! prodera se Somais. Van!
Tada se odjednom zau s vrata miran glas mravog visokog djeaka
oianog poput Mongola:
Tu je slika.
Samo polako, sve e se objasniti rekla je Marie Clever i
nasmijeila se krupnim sivim oima.
Smiri se, tata, ti nisi nita kriv dobacio je Katsarida i priao ocu.
Na primjer... poeo je Koko, ali nije znao to da kae.
Odrasli su zaueno pogledali etvorku koja je ula u sobu. inilo se
da nitko nita ne shvaa. Samo se stari sobar zadovoljno osmjehivao.
Zahvaljujui Marie Clever, koja je protumaila sve to je ona znala o
zagonetnim dogaajima oko dvije slike "Mona Lize", malo-pomalo
prisutni su poeli shvaati to se sve dogaalo u protekla dvadeset i etiri
sata. Tata Frederic i tata Charles su shvatili i drugima objasnili kako su
oni zamijenili ve zamijenjenu sliku i kako prema tome ona koja je pala s
Eiffelova tornja i koju sad Zlatko dri pod rukom, nije prava "Mona
Liza", nego rad slikara Poklea. I tada je Zlatko prvi put odluio da odloi
sliku i nasloni je uza zid. Do tada ju je neprestano, "za svaki sluaj",
vrsto drao pod rukom tako da su mu prsti ve zamrli.
Napokon se debeli brodovlasnik zavalio u naslonja i osjeajui
kako mu prolazi bol u nozi, otpoeo svoju kratku ispovijest:
Vidite govorio je umorno ali zadovoljno sretan sam to je
doao kraj mojim mukama. Kad je nestala Rafaelova "Kleopatra", ja sam
sluajno krstio svoj novi brod istim imenom... Novine su posumnjala u
mene jer su znale da volim umjetnost i da skupljam slike. I sad, ba kad
su poeli snimati film o "Mona Lizi", meni je palo na pamet, na nesreu,
da svoj novi brod okrstim imenom Leonardove slike.
Tata priskoio je odjednom Katsarida a zelene oi su mu
pobjedonosno sjevnule kao da stie prvi na cilj u trci "Tour de France".
Samo neto: u ono vrijeme, kad je nestala "Kleopatra", mi smo putovali

novim brodom iz New Yorka i ti si se svaku no zakljuavao u kabinu u

koju nitko nije imao pristupa. Dao bih sebi odrezati oba uha, ako nisi.
Reci mu, Maurice ree Somais umorno.
Gospodin Somais su potajno svake noi slikali slike s ribama i
nisu htjeli da ih bilo tko vidi i smeta spremno ree stari sobar i nakloni
se.
Tata uzbueno nastavi Katsarida kao da ga ovaj odgovor nije
zadovoljio. Jo neto. Marie nam je sve lijepo objasnila, ali je jedno
zaboravila... Sino ste ti i Maurice kriom unijeli u kuu zamotan, plosnat
predmet koji je nalik na...
Reci mu, Maurice prekinu ga Somais nestrpljivo.
To je trebalo biti iznenaenje za va petnaesti roendan, gospodine
Katsarida. Gospodin Somais su vam kupili elektrinu gitaru objasni
Maurice veselo.
Marie Clever je pljesnula rukama tako da su joj se smei uvojci
zavrtjeli oko glave, a Katsarida je posramljeno pogledao u pod. Ali prije
nego je itko uspio togod dodati otvorila su se vrata i u sobu je banuo
krupan ovjek crne brade sa utom kapicom iznad tamnih naoala. Bio je
to glavom uveni glumac i reiser Alles Worson.
To je on! oduevljeno je povikala Marie i poletjela prema
novome gustu. Vidite da se razlikuje od onoga vezanoga!
Gluposti! zagalamio ja Alles Worson. Dosta mi je gluposti.
Doao sam da raistimo raune, gospodine Somais... Jedan moj prijatelj
me zamolio da mu pomognem kako bi vas raskrinako i namamio u
zamku. Meutim, ini mi se da ste vi njega namamili u zamku i ipak se
domogli slike...
Gospodine Worsone uzbueno ga je hvatala za ruku Marie
Clever. Sve emo vam objasniti...
Ali sad je dosta gluposti mlatarao je Worson rukama i usput
dizao u zrak djevojicu koja mu se drala za rukav. ak ste se usudili da
mi poaljete pijune u stan, evo ovu dvojicu...
Svi prisutni se okrenue prema vratima u koja je upro prstom crni
bradonja.
To je moj sin! povikao je brija Fredric.
I moj Michel! povikao je brija Charles.
To su tata Charles i tata Frederic povikali su Jean i Michel u
jedan glas.
Moda ete nam vi, deki, objasniti tko su zapravo ovi vai oevi
koji nastupaju kao brijai i unakaze svakoga tko im dopadne u ake?
upita vano Zlatko.
Brijai, ha-ha prasnu Jean u smijeh.
to sam ti rekao, Jean? nasmije se i Michel, a oi mu se sasvim
suzie u kutovima. Dakle, oni su udesili Mongola. Pogledaj mu bulju!...

 Brijai, veli, Zlatko uozbilji se Jean. Naravno da nisu brijai.

Tata Frederic i tata Charles rade u osiguravajuem drutvu. Uprava
muzeja je sigurno osigurala "Mona Lizu" na neku ogromnu svotu, za
sluaj krae i oteenja. Ako tko od slubenika osiguravajueg drutva
uspije sprijeiti tetu ili nestanak nekog skupocjenog osiguranog
predmeta, drutvo mu isplauje bogatu nagradu. Lani su se preruili u
vatrogasce da bi pazili izbliza na dragulje nekog engleskog lorda i samo
to nisu poginuli...
Dok ih nije opila policija i strpala u orku doda veselo Michel.
A da im je uspjelo da zarade nagradu nastavi Jean ozbiljno
pripalivi cigaretu, to se inae ne bi usudio pred ocem onda bi Michel
iao na Azurnu obalu, a ja na Loiru. To nam obeavaju ve tri godine...
Dok su lani brijai zbunjeno piljili u debeli sag na podu salona
mislei na koliku svotu je osigurana ovako bogata kua, domain je
udario tapom i zaurlao:
Sad mi je jasno! Sad mi je jasno kako su se domogli mog Cesara,
mog papagaja. Ja sam ga osigurao na izlobi i to sigurno kod njih! Onda
su mi podmetnuli onog obojenog leinara...
Cesar je iv i zdrav oprezno ree Charles.
Dali smo mu konopce... hou rei: konoplje lupnu Frederic.
Ali prije nego je bijesni Grk uspio bilo to uzvratiti, na vratima se
pojavila nova osoba. Pred okupljenim drutvom stajao je, smijeno
potkresane kose i dubokih oiljaka na licu, poznati novinar "Veernje
trube" Marcel Clever.
Tata! uzviknula je Marie i potrala prema njemu.
Ipak si se vratio... A ja sam mislila, je li tako...
Pustimo sad to Marie odgovori novinar ozbiljno.
Poslije u ja tebe neto vano pitati. Prije toga se moram nekima
od prisutnih ispriati... Ja sam Marcel Clever, novinar "Veernje trube"
koji je prilino neslavno sudjelovao u ovim smijenim dogaajima oko
"Mona Lize", i prave, i krive...
Prokletstvo! zavikao je brodovlasnik Somais i uhvatio se za
bolesnu nogu. Maurice, izbaci tu bitangu napolje...
Pustite ga, gospodine Somais umijea se Alles Worson ljubezno.
On je moj prijatelj i objasnit e vam kako je dolo do ovih
nesporazuma...
Jeste, pokuat u nastavi novinar. Vi znate da su se u Parizu i u
svijetu irili glasovi kako se neki bogatai pokuavaju domoi slika iz
francuskih muzeja. Ja nisam nikada sumnjao u gospodina Somaisa, ali
sam sumnjao u druge, u mnoge male lupee koji e iskoristiti ovu priliku
i pokuati se domoi slike. ekao sam samo tko e se prije zaletjeti.
Nesretni slikar Pokle je svoj rad htio uiniti to vrednijim i privremeno ga
zamijeniti za Leonardovu sliku. Bojao sam se da e taj potez iskoristiti

netko trei. Tako smo se zapravo svi bojali jedni drugih i jedni u drugima
gledali lopove. Ispali smo smijeni i mi novinari, i gospoda iz
osiguravajueg drutva, i gospodin Somais koji me mrzi...
Ti si najvie ispao smijean prasnu u smijeh Worson. Kako
samo izgleda u mom odijelu...
Da, mene su ak ovi deki vezali kao lupea ree novinar i
izvadi iz depa lanu bradu, tamne naoale i utu kapicu. Moj prijatelj
Alles dopustio mi je da danas nastupam u njegovoj ulozi. Juer sam
toboe otputovao iz Pariza, a danas sam, preruen kao Worson,
prisustvovao poetku snimanja. Mislio sam da u tako biti najblie
uzbudljivim dogaajima. I vidite kako je uzbudljivo zavrilo za mene.
Da nije bilo Poklepovia koji me je oslobodio... Hej, gdje je on?
Sad su istom svi uoili kako iz predsoblja oprezno proviruje ostatak
bradice slikara Poklepovia zvanoga Pokle. Onda on napokon oprezno
promoli u sobu cijelo svoje uto lice s velikom brazgotinom.
Aha! podviknu brodovlasnik tek to je ugledao slikara na
vratima. Lopov! Izdajica! On me je htio uvaliti! Ja nisam htio kupiti
pravu "Mona Lizu", nego onu koju je on nadrljao...
Jedva su umirili bijesnoga domaina koga je uasno zaboljela noga.
Reiser Worson mu je ponovno objasnio da zapravo nitko nije nikome
podvalio nego da su svi samo sumnjali jedni u druge. tovie, rekao je
Worson, policija je i te kako budno motrila to se dogaa oko "Mona
Lize" i, kao to je tek maloprije doznao, ve je odavno bila zamijenila
sliku na zidu jednom posebnom fotografijom na platnu koju nitko nije
mogao razlikovati ni od prave ni od Poklepovieve "Mona Lize". Samo je
tako, uostalom, i objanjivo da su i Poklepovi i slubenici
osiguravajueg drutva Frederic i Charles mogli nesmetano unositi i
iznositi dragocjenu sliku iz muzeja.
Jean i Michel su doe objasnili tati Fredericu k tati Charlesu kako su
bili odluili da im se osvete zato to ih nisu ove godine, iako su zavrili
razrede s vrlo dobrim, poveli na Azurnu obalu i Loiru, kako su im bili
obeali. A novinar je odveo u kut svoju kerku i, izvukavi iz depa
najnovije izdanje "Veernje trube", tiho je zapitao:
Zna li ti moda, Marie, tko je poslao u urednitvo mojeg lista
lanak "Gdje je prava 'Mona Liza'?" i potpisao ga mojim imenom?
Oprosti, tata rekla je skrueno mala pijunka. Ja sam ti samo
htjela pokazati... Ti nekad misli da sam jo balavica, da me ne moe
nigdje voditi... Da, tata, ja sam ga napisala, ti to zna...
U meuvremenu su Zlatko i Koko drali jadnoga slikara ispod ruku,
tjeili ga i hrabrili. Nije bilo nikakve sumnje da se on proslavio i da e
brodovlasnik, im se smiri, otkupiti njegovu "Mona Lizu" za velike
novce. Onda se odjednom slikar pokuao uhvatiti za bradu ali je samo
noktima strugnuo po vratu i uzbueno proaptao:

 Jao, plavoga mi sunca, skoro sam zaboravio. Lani bogalj! Bivi

lani bogalj! On je dolje pred vratima... Naravno, nije to nikakav bogalj.
Skinuo je i nogu i povez s oka. On je veliki prijatelj svih nas i osobito bi
htio s tobom razgovarati, Koko. eka te dolje.
Koko se nepovjerljivo ogledao i poeao lijevom rukom iza desnog
uha, ali se nije usudio priznati da se boji izii iz sobe. Zlatko ga je ispratio
strogim pogledom i on je brzo otvorio vrata i naao se u mranom
stepenitu.
Kad su se penjali, nije primijetio da su stepenice tako dugake. Sad
je silazio i silazio a izlaz nikako da se pojavi. inilo mu se da sanja.
Ogledao se i spazio za leima beskrajno stepenite. U dubini, pred njim
takoer nije bilo kraja stepenicama. Potrao je svom snagom i inilo mu
se da ve tri sate i sate. Kap znoja izbila mu je na vrhu iljasta nosa.
Onda mu je odjednom prijazan glas apnuo iz mraka:
Gotovo je, Koko, probudi se.
Jeka u beskrajnom hodniku je ponovila: "Probudi se..."

XXX
NEMA TI POJMA TO JE SAN
Da si lud, znao sam govorio je Zlatko po deseti put hodajui
gore-dolje po sobi i povremeno cupkajui listie s bagremove grane koja
se pruala prema otvorenom prozoru. Ali da si tako lud, e, to zbilja
nisam znao...
Koko je leao u krevetu, smjekao se i povremeno eao lijevom
rukom iza desnog uha.
I sad mu jo nije bilo jasno kako se tako dobro sjeao svake sitnice
iz uzbudljiva sna. Prije etiri dana, uoi puta u Pariz, Kokova sestra je u
rano jutro uplaeno dotrala majci i rekla joj da ne moe probuditi bracu.
Uistinu, Koko je tog dana ostao leati u krevetu, strano se znojio i
buncao kojekakve gluposti koje nitko nije razumio. Spominjao je
papagaje, kitove, morske pse i bogalje a povremeno je ak govorio i na
nekom stranom jeziku, slino kao kad je uio napamet francuske glagole.
Pozvali su lijenika. Bolest je potrajala dva dana. Put u Pariz je odgoen.
A cijeli trei dan Koko je Zlatku priao uzbudljivi san o krai "Mona
Lize", koji ga je muio u groznici. Zlatko je znao da Koko ne bi nikada
uspio izmisliti takvu priu. Nije bilo nikakve sumnje da je Koko zbilja
usnio taj dugaki i napeti san. A san je bio toliko zanimljiv da je dugonja
neprestano iznova zahtijevao od svog mlaeg druga da mu prepriava i
ponavlja pojedine zgode. I kad god bi Koko ponovio neki dio prie,
Zlatko bi se ushodao, vrtio velikom glavom i govorio:

 Da si lud, znao sam, ali da si tako lud, e, to zbilja nisam znao...

Ali, Zlatko oprezno bi se Koko branio iz kreveta to je takav
san... Doktor kae da to doe, na primjer, od uzbuenja... ovjek se toliko
uzbudi prije puta, da se razboli, dobije groznicu i svata mu se privida...
Ali ti si odmah morao znati da je to san. Ja bih odmah znao ljutio
se Zlatko tvrdoglavo.
Kako moe u snu znati da sanja? Zato i jest san, na primjer, to
ne zna da je san, za razliku kad nije san pa zna da nije...
Nemoj se zafrkavati, Koko! to ti svata petlja: jest san, nije san!
Ma sluaj, kako ti odmah nije bilo jasno da su sva ta lica iz sna tvoji
znanci?
Kakvi znanci? zgranu se Koko.
Prijatelji iz kole, poznanici iz susjedstva, sa Zelenog Vrha! Eto,
uzmimo toga Michela Croitiera. Crna kosa, uske oi i kako se samo
izraava!... To ti nije nitko drugi, nego tvoj neprijatelj iz susjedstva
Miki Hrvati. I slino se zove, je li tako? A sin lanog brijaa Frederica,
onaj sa citroenom, koji pui i ima brkove? Zar to nije Ivo Branje sa
Zelenog Vrha? U tvom snu se, istina, zove Jean Brange, ali mu to doe na
isto, je li?
Koko se, blijed u licu, uspravio u krevetu. Bio je jednako uzbuen
kao i u najnapetijem trenutku sna, kad su ga nepoznate ruke zgrabile za
vrat ispred spomenika Karlu Velikome.
Svi tvoji neprijatelji, kao to su Ivo i Miki, ostali su ti neprijatelji i
u snu. ak im se ni oevi nisu promijenili. Ivin otac je i u zbilji brija.
A prijatelje je jo lake poznati. Mala Marie je Marijana iz tvog razreda.
Ista smea kosa, sive oi, skuplja slike glumaca i igra se pijunke...
Ali tko je onda, na primjer, Katsarida? Onaj Grk? tiho je izustio
Koko eui se drhtavom rukom iza uha.
Joj, Koko, pa to je bar jasno... Zar nisi nikada imao prijatelja
zelenih oiju, koji je lud za biciklom, koji je ak jednom tako pao s
bicikla da je slomio nogu, koji neprestano ita stripove i voli
fotografirati? A? I jo ima oca koji se bavio slikarstvom i koji je u ratu
ranjen u nogu i malko epa...
ohar! uskliknu Koko i iskoi iz kreveta. Tko bi mislio da
Katsarida, s tako udnim imenom...
Tko bi mislio? vikao je Zlatko a vilice su mu se sasvim zailjile.
Pa sam si uo u snu da je "katsarida" samo nadimak i da je na grkom
to ime nekog kukca. Je li tako? Kladio bih se da "katsarida" znai neto
kao ohar!
Ali kako ja to mogu znati u snu, kad ni na javi ne znam grki.
Jao, Koko, nemoj me zafrkavati! uhvati se Zlatko za glavu. Pa
zato to i jest san. U snu ne zna da sanja. Zato i jest san to ne zna da
sanja, za razliku kad nije san pa zna da nije...

Koku se inilo da je tako nekako i on maloprije mislio, ali se nita

nije usudio rei. Ponovno se zavukao u krevet i pokrio do brade. Onda se
jo neega sjetio i tiho rekao:
Ima pravo, Zlatko. Sad mi je i novinar jasan. Marcel Clever. To je
onaj pjesnik Mario sa Zelenog Vrha, zna... u koga smo sumnjali, na
primjer, da je lopov. A onaj sobar Maurice, sijedi starac dugake brade, to
je na prijatelj Isak, stari pilar. Vidi, i pjesnik Mario ima maka
naranastih oiju s kojim razgovara kao da je ljudsko bie...
Bravo, Koko! Sad ti je napokon jasno, sad zna i za sve druge...
Ne znam, Zlatko opet e oprezno Koko. Ja ti, na primjer, ne
poznajem ni jednog ivog slikara...
Ne poznaje nijednog slikara? uj, Koko, da li ti mene zbilja
zafrkava ili ti se jo muti u glavi? Pa prije deset dana sam ti posudio
knjigu "Lae, Melita", koju je napisao Ivan Kuan. Iz nje si posudio za
svoj san slikara Poklepovia, koji slika samo plava sunca. A tako ti se u
san uvukao i pisac, koga inae ne pozna, pa si mu za svaki sluaj nabio
povez na oko i drvenu nogu. uj, Koko, ti nisi ak ni papagaju izmislio
ime, je li ti jasno? Zove se Cesar, isto kao i tvoj pas Car...
A onaj reiser? apnu Koko. Onaj uveni reiser i glumac s
velikom crnom bradom?
Oh! nasmije se Zlatko. To je bar jednostavo. Orsona Wellesa si
prekrstio u Allesa Worsona, ba kao to si Moniku Vitti pretvorio u
Veroniku Mitti a Petera O'Toola u Toma O'Poola. To je zato to ti nema
pojma o filmskim glumcima. Pitaj Marijanu, ona e ti sve objasniti.
upavi djeak jo se dublje zavukao u mekanu posteljinu. Dobro se
prisjeao kako mu se ve u snu uinilo da odnekud poznaje i Michela, i
Jeana, i brijaa Charlesa, i malu Marie Clever, i gotovo sve ostale, ali je
svejedno mislio da se vara, jer, napokon, on jo nikada prije nije bio u
Parizu i nije ih mogao upoznati. Sad mu je gotovo bilo ao to je njegov
san pun obinih osoba iz okoline.
Ja bih se na tvom mjestu sto puta probudio nastavljao je Zlatko
uporno. Odmah bih znao da sanjam. Sluaj, kako bi se ti uope mogao
sporazumijevati s onim parikim dekima? Na francuskome? Bi li ti
uope znao rei: J'ai faim? A?
Molim? to kae? zgranu se Koko i pokrije do oiju.
Vidi, ti ne bi znao rei ni da si gladan. Kad ja ne bih znao ni
beknuti francuski, kao to ti ne zna, bilo bi mi odmah sumnjivo i sigurno
bih se probudio. A o "Kleopatri" da se i ne govori...
O "Kleopatri"? jeknuo je Koko duboko ispod pokrivaa i pokrio
se preko glave.
Da ti ima malo soli u glavi, dragi moj, sjetio bi se da talijanski
slikar Rafael nikada nije naslikao nikakvu "Kleopatru" o kojoj se toliko
lupeta u tvom blesavom snu.

Djeak pod pokrivaem nije se usudio spomenuti da on isto tako

nikada prije nije uo ni za Leonardovu "Mona Lizu". Zlatko je dotle i
dalje uurbano koraao po sobi, hvatao se za glavu, uzdisao i spominjao
stotinu razloga zbog kojih bi se on probudio i prekinuo muni san.
Kad mu je postalo neizdrivo toplo pod pokrivaem i kad mu ja kap
znoja kliznula niz iljasti nos, Koko se odjednom odluno uspravio u
krevetu i hrabro rekao:
Zlatko, ti si kriv!
to kae? zaprepasti se Zlatko i prvi put zastade nasred sobe.
Pa tako, na primjer... zbuni se Koko provirujui iz postelje. Ti
si mi toliko napriao o Parizu, o tome kako pucaju ve na aerodromu, pa
te bace meu sedam kitova, zgrabe te grbavi zvonari... Ja sam se od toga
razbolio govorio je upavi djeak sve odlunije. Zato sam dobio
groznicu... Ne moram uope vie putovati... Ba kad bih se i usudio...
Kao da sam ve sto puta bio i kao da su me...
Nema ti pojma. to je Pariz! zaurla opet Zlatko a vilice mu se
zailjie kao to su mu se ,ve sto puta zailjile u ovom romanu. Kad ga
vidi, nee takve gluposti priati. Nema ti pojma to je Pariz...
Nema ti pojma to je san! otro odbrusi Koko i obrie znoj s
nosa. Jedan ovakav san vrijedi kao trinaest tvojih Pariza. Ne mora, na
primjer, uope putovati. Ja samo legnem, pokrijem se preko glave i mogu
otii kamo hou. U snu mogu otii kamo hou. I u New York, i u Tokio, i
u... to ja znam gdje... A ti ne moe, eto, ba ne moe, tebi treba vlak,
avion, ujak, na primjer... Jedan moj san vrijedi kao trinaest tvojih Pariza.
Znao sam da si lud ree visoki djeak ogoreno i odmahnu
rukom ali da si tako lud, nisam znao.
I, zalupivi vratima, Zlatko izie iz sobe pomislivi kako e, kad
idui put bude imao priliku da negdje otputuje, izabrati pametnijeg
suputnika.
A Koko se pokrije preko glave pomislivi kako bi moda bilo
zgodno da jo veeras otputuje na drugu stranu svijeta.

BILJEKA O PISCU
Ivan Kuan roen je 1933. u Sarajevu. Od 1939. ivi u Zagrebu gdje
je zavrio srednju kolu i diplomirao na slikarskom odsjeku Akademije
likovnih umjetnosti.
Od 1953. objavljuje lanke i novele po mnogim listovima i
asopisima, a istovremeno i prijevode s vie jezika. Objavio je dvije
knjige novela, tri romana i sedam knjiga (romana) za djecu i omladinu:
Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko i duhovi, Domaa zadaa, Zagonetni

djeak, Lae, Melita, Koko u Parizu koji je nagraen nagradama "Ivana

Brli-Maurani" i "Grigor Vitez" te Strani kauboj. Domaa zadaa
dobila je Nagradu grada Zagreba. Kuanove knjige prevoene su na
mnoge jezike u zemlji i u svijetu, a pisac je imenovan kandidatom za
meunarodnu nagradu "Andersen". Pie i za radio, kazalite i televiziju.
Autor je i TV-serije Dvadeset slavnih. Mnoga izdanja svojih knjiga sam je
i ilustrirao.
SADRAJ:
I
NEMA TI POJMA TO JE PARIZ
II
NAJVREDNIJA SLIKA NA SVIJETU
III
NAJSLAVNIJI NOVINAR FRANCUSKE
IV
KRC! REE PAPAGAJ
V
KOLJA S BRITVOM I KARAMA
VI
HLADAN TU
VII
TATA, ZATO KIDA?
VIII
PREDAJ SE! NA SI!
IX
ZAPETLJANO KAO PAUINA
X
AVOLJI SAVJET
XI
PAZI DA GA NE ZAKOLJE
XII
MEU MORSKE PSE U JEZERO
XIII
PETAK, I JO TRINAESTI
XIV
GDJE JE TA POLICIJSKA STANICA?
XV
NAJDUBLJI RAZGOVOR NA SVIJETU
XVI
NEVIDLJIVI ZNAK
XVII
SLIKARU SE LOE PIE
XVIII
MILIJUNI U ZRAKU
XIX
UDACI IZ PROLOG STOLJEA

XX
SAMO DRI SLIKU NA OKU
XXI
NA KII SE PTII POZNAJU
XXII
NI INSPEKTOR SIMO NE BI POMOGAO
XXIII
KIT IMA LANU BRADU
XXIV
SVE JE LANO
XXV
IDEMO NIKOME
XXVI
GDJE JE PRAVA SLIKA?
XXVII
GLAVNO JE OSTATI IV
XXVIII
BIVI LANI BOGALJ
XXIX
SVI PROTIV SVIH
XXX
NEMA TI POJMA TO JE SAN
BILJEKA O PISCU