Tiskano izdanje Glasa Koncila

Glas Koncila 43 (2001) | 28.10.2012.

Intervju

Tomislav ovagovi
Miroslav Slavko Maer, knjievnik
ovjek se ne odrie zemlje koja ga je rodila

Foto: GK/B. ovi

Uz morski turizam poljoprivredu smatram naom najvanijom granom. Kao itnici ovog
dijela Europe trebalo bi joj se daleko vie pozornosti posvetiti. Zemlja je za mene osnovni
kapital, zemlja koja me rodila i kojoj se vraam, najvie pjesmom, najmanje politikom.
Politika je zamutila mnogo stvari, otuno je gledati traktore na cestama i ostale probleme.
Ovoj civilizaciji i ovom vremenu vie odgovaraju gospoda nego seljaci.
I kad umrem pjevat e Slavonija..., stih koji veina zaljubljenika u ravnicu zna nastaviti
pjevati - stara mati ita i uma.... Pjesnik najee ostane u sjeni, ak i kada njegovo djelo
djeluje kao da je oduvijek bilo dijelom narodne batine. I u devetom desetljeu profesorskoga,
ravnateljskoga i urednikoga ivota Miroslav Slavko Maer, roen u srijemskim Hrtkovcima
1. srpnja 1929. godine bio je i ostao prije svega - knjievnik. Stvara i danas u svom
zagrebakom domu, u vjenoj potrazi za neizreenim stihom, neponovljivom reenicom.
Izmeu zbirka Mislim na sunce (1955) i Kasnog rimarija (2011) utkalo se tridesetak
pjesnikih te desetak proznih, dramskih i kritiarskih naslova, ali promijenio se i niz
povijesnih okolnosti. Kao svjedok burnih vremena posvjedoio je za Glas Koncila dogaaje i
pojavnosti koje su obiljeile njegovo plodno i nagradama za ivotno djelo priznato
stvaralatvo.
Potovani, kao ovjek koji die Slavoniju, moete li procijeniti ima li ravnica pri kraju
2012. razloga za pjesmu? Kako usporeujete dananje vrijeme naputanja tradicionalne
poljoprivrede i kvota koje propisuje Europska Unija s onim komunistikim vremenom

nepravednih komasacija i otimanja zemlje? U oba sluaja Slavonci su, dakako, znali
iznai ljepotu i izlaz iz zadanih situacija, no je li cijena te borbe ipak bila preskupa?
MAER: Bila je preskupa. Unuk sam srijemskoga sela Hrtkovaca, dobro pamtim kako se
nekad ivjelo. Teka je bila agrarna reforma, no moji su ujaci imali po sedamdeset jutara
zemlje, pa su dobro ivjeli neovisno o politikim okolnostima. Selo danas kao da odumire,
kao da vie nije u svom izvornom obliku, barem kakvoga sam ga gledao uz svoje doivljaje.
Sadanja situacija nije idealna, insistira se na obiteljskim farmama, mnogo je toga i
mehanizacija promijenila. U mojoj mladosti radilo se sa srpom i kosom, uvijek me to
inspiriralo jer sam roen u srcu ljeta. Dolazei na kolske praznike gledao sam kako se moji i
ostali zemljoradnici mue, naporno rade, ali su i imali plodove svoga rada. Potom su
socijalizam i komunizam sve razgradili, dogodili se ti prisilni otkupi, i ba stoga sam sa
samostalnom hrvatskom dravom i slobodom oekivao kako e i selo doivjeti svoj
preobraaj. Uz morski turizam poljoprivredu smatram naom najvanijom granom. Kao
itnici ovog dijela Europe trebalo bi joj se daleko vie pozornosti posvetiti. Zemlja je za mene
osnovni kapital, zemlja koja me rodila i kojoj se vraam, najvie pjesmom, najmanje
politikom. Politika je zamutila mnogo stvari, otuno je gledati traktore na cestama i ostale
probleme. Ovoj civilizaciji i ovom vremenu vie odgovaraju gospoda nego seljaci. Hrvatski
narod je oduvijek bio preteno seljaki, zemljoradniki. Oekivao sam da e se politike
stranke, posebno one specifine, vie boriti za selo u ovom vremenu kada je selo u sjeni
grada. Bilo je i ranije, ali se osjealo da grad ne moe ivjeti bez sela. Danas je sasvim
drukije. No Mrtvi kapitali Josipa Kozarca ostaju aktualni, ne samo kao knjievno djelo.
Imamo nedovoljno obraene zemlje, imam primjer svojih vrnjaka koji su teili odlasku iz
sela u grad. Nekada su ljudi u pozitivnom smislu bili robovi zemlje.
Razoarava to dananje vrijeme ovjeka tjera sa zemlje. Smeta me to nai seljaci toliko
proizvode, a ne mogu prodati, pa se uvozi i ono ime smo bogati. S tim se ne mogu pomiriti.
Daleko bismo bolje ivjeli da vie izvozimo, a manje uvozimo. To bi ekonomisti bolje
odgovorili od pjesnika.
Kljuno je koliko knjievnik opstoji djelom
Kako ouvati hrvatski identitet u Srijemu, hoe li istina o Domovinskom ratu ikad
prijei desnu stranu Dunava i ostalih rijeka? Koliko se promijenio va rodni kraj? Kako
je vama kao pjesniku bilo gledati kako gori pradavna Panonija?
MAER: Veinu razmiljanja o toj temi stavio sam u radiodramu Srijemski put, nedavno
uvrtenu u antologiju ratnih drama, u kojoj sam opisao to proivljavaju protjerani Hrvati iz
mog dijela Srijema. Svojevremeno mi je u posjet doao daljnji roak sa suprugom, priajui o
svemu to su doivjeli od vremena kada je Vojislav eelj dolazio propagirati Veliku Srbiju u
Hrtkovcima koji su bili preteito katoliko i hrvatsko selo. U vrijeme mog roenja bila je
jedino crkva sv. Klementa. Danas i pravoslavna crkva stoji u selu, nemam nita protiv, ali je i
vie pravoslavaca, a to neto govori. Srijemski put proivjeli su mnogi, odlazei za boljim
ivotom. Glede identiteta i poloaja treba se jo mnogo napraviti da srijemski Hrvati steknu
prava koja Srbi u Hrvatskoj imaju kao nacionalna manjina.
Brat Slavko svjedoen ivotom i srednjim imenom
Nedavno odrani 18. dani Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima bili su posveeni
obljetnicama roenja dvojice knjievnika: Bore Pavlovia i Vaeg brata Slavka Maera,

koji je nakon teke bolesti umro 1946. godine, na pragu pjesnike i ljudske zrelosti.
Koliko vam je bratova odredila bavljenje knjievnou, ali i odlazak u Zagreb?
MAER: Uvijek sam bio obiteljski ovjek. Brat mi je umro s 24, a otac sa 64 godine. S
majkom sam duboko proivljavao usaeni bol zbog gubitaka blinjih. Smrt brata Slavka u
novomarofskom sanatoriju doivljavao sam kao da je negdje otputovao. Nedugo zatim susreo
sam bratovog vrnjaka u Vinkovcima koji mi je napomenuo mladi Maeru, sad je na tebi red
da produi. Te su se rijei duboko usjekle u mene. Pokojni brat jako je volio Zagreb, upisao
je pravo, iako zbog bolesti nije mogao posvetiti se studiranju. No ostala je njegova ljubav
prema glavnom hrvatskom gradu. U mojoj pjesmi Grad, koja se provlaila itankama, a
proitana je i prije tri godine kada sam dobio nagradu Grada Zagreba, ima i ovaj stih: Grad
ima sijedo srce prijestolnice Hrvata i dobru duu Junih Slavena u svojim grudima. Gledao
sam na Zagreb kao nau nacionalnu i knjievnu metropolu. Radei u gradu na Bosutu, stalno
sam organizirao susrete s knjievnicima iz Zagreba, taj kontakt je urodio i mojim
preseljenjem u metropolu. Kada sam u Zagrebu, osjeam se Zagrepaninom, a u Vinkovcima
utim kao da nikad nisam otiao, osjeaj izreen u pjesmi Provincija. Ujedinio sam bratovu
i svoju poeziju, sve obrazloio u knjizi Izabrane pjesme, koja je izila 1969. u Zagrebu i
dobila nagradu Matice hrvatske godinu dana kasnije, u osvit Hrvatskog proljea. Odluio sam
se simbolino potpisivati Miroslav S. Maer, iako uglavnom istaknu bratovo ime. Ne
smeta, zbrku sam napravio u dobroj bratskoj namjeri. elio sam da on nastavi ivjeti, jer za
mene i mrtvi ive, samo su negdje daleko, nisu nadohvat ruke.
Kolege su mi nekoliko puta posvjedoili kako su branitelji pjevali I kad umrem pjevat e
Slavonija na prvoj crti obrane. Kroz tu injenicu promatram Domovinski rat. Na ovjek je
branio svoje ognjite. Velikosrpska agresija teko je pala i poremetila neke odnose, koji
dodue nikad nisu bili naroito idealni. Domovinski je rat uinio veliku stvar, i(la)vost
slavonskog ovjeka dola je do izraaja. Dao sam prilog svojim knjievnim radom, a mnoge
stvari nisu ni danas rijeene. Iekuje se sudbina hakog suenja naim generalima. Po
mojemu, i ne samo mojemu uvjerenju, oni su neduni - branili domovinu, a zavrili meu
onima koji su napadali nae prostore. Smeta mi ako se previe govori o dogaajima nakon
Oluje, a mnogo manje spominje unitavanje Vinkovaca, Vukovara, uzroci, poetak i tijek
ratnih zbivanja. Namee se krivnja zbog obrambenoga rata. to se vie vremenski udaljavamo
od Domovinskog rata, prevladavaju mirnodopski stavovi neemo zaboraviti, ali oprostit
emo. Pitanje je dobronamjernosti kod ovjeka kada se raspravlja o ratnim temama.
Jedan ste od doajena Drutva hrvatskih knjievnika. Kritiki ste pisali o onima koji su u
drutvu vidjeli iskljuivo priliku za ruenje tradicije i ostvarivanje svojih ambicija.
Mora li biti knjievnik naslonjen na drutvo, ili ono mora jednostavno pomoi piscima?
MAER: Na Drutvo hrvatskih knjievnika gledam iskljuivo kao na staleku, cehovsku
udrugu, kao to postoji drutvo arhitekata, skladatelja... Previe se stvari kreu u obrnutom
pravcu. Drutvo je potrebno piscu, i pisac je potreban drutvu. To ih vee. lan sam drutva
od 1955. godine. Bez obzira koliko DHK slijedi tradiciju, a slijedi ju kroz 112 godina
postojanja, gledam kako bez tradicije nema ni novoga. Nemojmo se zavaravati. Potrebno je
naslanjati se na neto to postoji otprije. Ne moe se sva prolost sruiti kako bi se iskovala
budunost. Smeta mi to je dolo do diobe, premala smo drava za dvije udruge pisaca. Bilo
bi moda loginije da su udruge po anrovima: djeja knjievnost, romanopisci... Piscu kao
stvaratelju nije previe potrebno drutvo. Mnotvo je pisaca koji nisu lanovi ni jedne ni druge
udruge. DHK moe i mora utjecati da se pobolja, ne samo materijalni, ve i drutveni poloaj

i status knjievnika. Kljuno je pitanje koliko kao knjievnik opstoji svojim djelom. I tada e
uvijek znati uskladiti svoj odnos prema organizaciji.
Ako niste medijski pisac, ne postojite
Znai li uope knjievnost bilo to suvremenom hrvatskome drutvu? Ili ostaje
zagubljena u svakodnevnim jadikovkama, u vremenu kada je recesija alibi ak i za
nepisanje, u gradovima gdje trgovaki centri dolaze na mjesto rodnih kua knjievnika,
u dobu internetskih portala gdje privatni ivot ima prednost pred stoljetnim
profesionalnim djelima, ivotu stijenjenom izmeu niskog kreditnog rejtinga i visokog
nezadovoljstva izazvanog neispunjenjem osobnih ambicija?
MAER: Sjeam se, svojedobno sam na promociji antologije hrvatskoga ratnog pisma u
Vukovaru govorio kako nijedan zapis, ni jedno djelo koje se provlailo kroz medije nije reklo
onu sutinsku istinu o Vukovaru, niti su ispisali i izrazili onaj doivljaj koliko je to izrazila
pjesma onih pjesnika koji su opisali strahote i borbu u Vukovaru. Pjesma je izrekla dubinu,
istaknula ono najosobnije i tu je ona funkcija knjievne rijei i poloaja rijei u knjievnosti.
Bolno je meutim pitanje koliko je zapravo vrijedna drutvene pozornosti hrvatska knjiga i
kakav je odnos prema knjievnosti. Oito manje vie istovjetan kao odnos prema svim ostalim
granama umjetnosti. Ako neko djelo govori o stanju u drutvu mora dobiti veu popularnost
na knjievnom tritu, kod knjievne publike i javnosti. Ovdje imamo problem - danas nema
utjecajne kritike. Mediji naalost populariziraju manje vrijedna djela, a zapostavljaju ono to
bi trebali isticati. Ako niste medijski pisac, ne postojite kao pisac. Kada umre zasluni
knjievnik dobije, ako i to, neku crticu, no pisat e se je li pjevaka zvijezda rodila kerku ili
sina.
Nije knjievnost nikada imala pravo mjesto u svim drutvima. Tako je i danas. ivimo u
merkantilnom vremenu. Ne moe se rei da nemamo knjiga, samo za to je potrebna selekcija.
Bojim se da je dolo vrijeme koliine, a ne kakvoe. Dolo je i vrijeme afirmiranja
negativnog. Mediji nameu zabavnu komponentu. Kao da postoji samo jedna publika koja
eli to lake i probavljivije tivo. A nema isticanja onog serioznog i vrijednog. Na svim
podrujima, ne samo knjievnosti.
Mnogi hrvatski pisci uzimaju nadahnue iz provincije, ali umnogome prikazuju vlastite
junake kao primitivce i redikule, a patriotizam oznaavaju nazadnom zabludom. Kako
voljeti svoj zaviaj a da knjievnik ne bude izvrgnut ruglu, proglaen kvazidomoljubom,
mrziteljem drugih i drukijih?
MAER: Teko mi je prihvatiti, pa ak i zamisliti knjievnika koji se ne dri svoga zaviaja.
Nisam zaviajni knjievnik da bih time deklarirao nacionalne izvore. Ako su mi prigovarali
da pripadam ognjitarima koji opisuju zaviajno ognjite i tako gledaju na stvari oko sebe,
moj zaviaj meni pomae da se irim. Rekao sam svojedobno da sam europski pisac ako sam
zaviajni. Malo je pisaca, neovisno iz kojega su dijela Lijepe Nae ili BiH-a, a da nisu crpili
teme i motive iz svoga poetnog ivotnog kretanja. Vezan sam duboko za svoj zaviaj, i
srijemski, i slavonski, drim sve jednom naom ravnicom, sin sam te ravnice i te zemlje. Ne
istiem zaviajnost deklarativno, ve pjesniki, stvaranjem, izraavam ono to je u meni. Ne
mogu pisati o otocima kad nisam Dalmatinac. U velikom Ranku Marinkoviu nitko nee
vidjeti zaviajnog pisca, a nema teme koja nije iz njegove biografije. U zabludi su oni koji
gledaju na nas ognjitare kao nacionaliste. Ne mogu se odrei svoje obitelji. Moja obitelj je

moja zemlja. Moja obitelj je moj ivotni kraj. Drim se one stare poslovice: 'Tko ne voli
svoje, taj ne voli ni tue.' Ne mogu prihvaati pisce koji se nijednom rijeju nisu dotaknuli
onoga kraja iz kojega su potekli. Meni to nije prirodno. Gledaju jednostrano, smeta im
zaviajnost, premda ona ni ne mora biti bitna, ali se osjea. Odbacujem posve takve
prigovore, jer smatram da nema nezaviajnih pisaca. Nije pravi pisac ili pjesnik koji na ovaj
ili onaj nain ne otkriva vrelo svoje knjievne rijei i nadahnua. Ne moe se ovjek odricati
zemlje koja ga rodila. Recite talijanskom ili francuskom piscu da je kozmopolit, a da pritom
nije vana njegova nacionalna pripadnost.
Prava pjesma ima karizmu molitve
Napisali ste u "Zaviajnim zapisima" opisujui hrvatske drutvene i kulturne fenomene:
Jo uvijek mislim da su ljepota i istoa jezika glavno bogatstvo pjesnitva. Kako
komentirate vrijeme u kojemu se umjetnou smatra sve to okira, ali gotovo nimalo
ono to izgrauje osobu?
MAER: To pitanje pogaa sr stvari. Od poetka sam vjerovao kako e pjesma ispasti dobra
ako je pisana na dobrom, istom materinskom jeziku. Prihvaam poetske izraajnosti novijih
narataja, ali mi strano smeta vulgarnost. Ne mogu podnijeti psovku u stihu. Prava pjesma
ima karizmu molitve. To nije samo u vjerskom smislu (iako dubinski jest), ve mora imati u
sebi humanizam, ljudskost i ljepotu jezika. teta to ima dobrih i talentiranih pjesnika, a
zabrazde. Mlaem nagraivanom kolegi prigovorio sam zbog previe vulgarnosti u stihovima.
U prozi je donekle dopustiva psovka, ak i u kazalitu, ali kao da postaje moda jednog
vremena. Netko misli da e se vie u pisanju pribliiti ivotu ako psuje. Kolokvijalnost i ulini
jezik mora biti funkcionalan. On moe imati svrhu u prozi, ali dobri prozaisti svesti e to na
minimum. No postoji razlika izmeu napisanoga i izgovorenoga. Uostalom, zar nije umjetnost
ljepota preuenoga?
Koliko Vam je knjievnost tijekom komunistikoga reima omoguila bijeg i govor
izmeu redaka, kada su cenzorske kare stavljale na led mnoga umjetnika djela?
MAER: Nikad nisam pisao pjesme koje su bile politiki obojene, ali jesu nacionalno. Ne na
neki izravan nain, jer nije se moglo tek tako takva poezija pisati. Cenzura je postojala.
Svojevremeno sam bio ravnatelj vinkovakoga kazalita, stalno su nam emigranti slali neka
pisma, jednom prilikom glumac mi je rekao: Evo piu tvoji iz inozemstva. Imao sam sreu
da je Karla ani, koji je gotovo etrdeset godina vladao Vinkovcima, bio velik prijatelj
pokojnog brata Slavka. Imao sam protekciju, ali ne preveliku, jer mu je smetalo to nisam
lan Partije. Ostao sam izvanstranaki Hrvat do dananjega dana.
S asopisom Krugovi bili smo oni koji smo se to prije htjeli otarasiti tog dogmatizma,
komunizma, teiti nacionalnoj i drutvenoj slobodi. Nisam itao pisce koji su priali samo o
ratnim partizanskim epopejama. Sloena je pria, u obitelji sam imao i ustaa i partizana. Bio
je aktualan verbalni delikt i boljelo me to su kolege poput Zlatka Tomiia odleali u zatvoru
zbog recitiranja domoljubnih pjesama. Kada je buknulo Hrvatsko proljee sigurno bih
nastradao da sam bio lan Partije, jer oni su proganjali nacionaliste iz vlastitih redova. Ranije
su me kolege pozivali: Ui da nas ima vie u Partiji, meutim, iz nacionalnih razloga
nikako nisam htio biti stranaki obojen. Sjeam se dok je moj otac Martin 1945. godine itao
novine i kao stari maekovac govorio kako su lopovi komunisti doli na vlast. Kasnije mi je
tek ulo u glavu to je time htio rei.

Bog usaen u ovjeka

Brodei nemirnim stoljeima, vjera je kolijevku hrvatske povijesti dovela do
samostalnosti. Koliko je i vas osobno vjera nosila u stvaralatvu? Kako prenijeti ivu
poeziju topline u jo uvijek neizgubljene ljudske due?
MAER: Uloga vjere doista jest da se ljudi osjeaju to manje izgubljenima. Ruski pisac
Gribojedov rekao je: Blaen tko vjeruje, njemu je toplo na svijetu. Tu toplinu stvarno prua
vjera. Austrijski pisac Peter Altenberg napomenuo je kako Bog sniva u pjesnicima. Onaj
tko nije vjernik, ateist ili agnostik, mora negdje priznati Boga u sebi. Bez obzira vjeruje li on
ili ne vjeruje, Bog je usaen u ovjeka. Napisao sam vie pjesama gdje se dotiem religioznih
tema. Drago mi je da sam uao u antologije religiozne poezije s pet-est pjesama. U mladosti
nisam mnogo bio vezan za Crkvu, unato tome to potjeem iz katolike obitelji. S godinama
je vjerska ica dola do izraaja. to sam stariji, to sve vie osjeam vjeru. Volim otii u
crkvu kada je prazna, sjesti i razmiljati u tiini. Ne bih se nikad sloio s Krleom da je Bog
rije nastala od strave pred smru. Nema pravo. Francuski nobelovac Roger Martin du Gard
u svom romanu Jean Barois opisao je visokog intelektualca koji cijeli ivot proivljava kao
nevjernik, materijalist, da bi se na kraju u poznim godinama preobrazio od ateista u velikog
vjernika. Taj roman izvrsno tretira spomenuto pitanje. Postoje ljudi koji su vezani od
mladosti, utjecajem obitelji, uz Crkvu i vjeru, a postoje i oni koji su s vremenom doli do
pravih vjerskih istina. Vjerovao ili ne vjerovao, Bog sniva u pjesnicima.
Poznati autor narodne pjesme
Kako se ve 45 godina nosite s pjesmom Pjevat e Slavonija koja je postala simbolom
ravnice, nadrasla prostor i vrijeme, putovala mjestima na kojima niste ni bili. Kako je
uope nastala Vaa najpoznatija pjesma?
MAER: Bio sam zamoljen u poetku organiziranja Vinkovakih jeseni 1967. godine
napisati neku pjesmu koja bi se uklopila u program. Nije mi ao jer se drim one Goetheove o
dobroj pjesmi po narudbi. Ne mora sve biti spontano, po nekom unutarnjem diktatu
pjesnikom. Stihovi su ponueni osjekom skladatelju Branku Mihaljeviu, koji ju je
spremno uglazbio, a puni publicitet dobila na Poekom festivalu gdje je nagraena u
izvedbi velikog Vice Vukova. Jednom prigodom moj kolega bio je nazoan svadbi u
okakom selu gdje je lokalnog ovjeka koji je zapjevao Pjevat e Slavonija upitao zna li
tko je autor. On je odgovorio: Pa to je narodna pjesma. Prihvatio sam i ne smeta mi takvo
uestalo razmiljanje. Ipak, drago mi je kako je uvrtena u antologiju hrvatske poezije koju je
nedavno uredio akademik Ante Stama.