DOIVLJAJI ARGONAUTA

PRVO PJEVANJE
Poinju od tebe, Febe, o slavi u davnih junaka
Zborit, kroz vrata Ponta i izmeu hridina Crnih
Koji provezoe Argu valjanih veslakih klupa
Idu po zlatno runo po nalogu Pelije kralja.
Jer je Pelija glas ovakav douo: da ga
eka stravina kob, da na nagovor bude ubijen
ovjeka onog iz puka kog vidi s jednom sandalom.
Nedugo poslije toga po tvojem prorotvu Jason,
Prelaze pjeke brzace Anaura zimi narasla.
Jednu spasi sandalu iz gliba, a ostavi drugu,
Izgubi ondje na dnu; zaglibila se u rijeci.
Ubrzo potom stie do Pelije da bi na gozbu
Prispio to ju je taj Posidonu prinosio ocu
I drugim bozima, no za pelazgiku Heru ne mare.
im ga Pelija vidje, razumje pa teak zadatak,
Plovidbu namijeni njemu jadovitu da bi na moru
Ili u stranome svijetu nastrado u nepovrat idu.
to se pak lae tie, jo pjesnici spominju davni
Da ju je sazdao Arg Atenine upute slijede.
Ja bih pak sada o rodu i imenu, putima dugim
Morem junaka kazivo i to sve uinie oni
Lutajui, a Muze nadahnute mene za pjesmu!
Prvo Orfeja dakle spomenimo koga je, vele,
Neko Kaliopa glavom porodila legavi s njime
Eagru Traaninu, a nablizu pimplejskom visu.
Za nj pak govore da bi u gorama litice krne
Zvukom pjesama svojih zaaro i tijekove rijeka.
Divlje pak bukve, jo uvijek tog njegova pjevanja znaci,
Koje listaju bujno na trakoj obali Zone,
Nagusto jedna za drugom koraaju, koje je on ba
Formingom oarane iz Pjerije poveo dolje.
Takva Orfeja dakle, u bistonskoj Pjeriji kralja,
Primi Esonov sin, Hironove posluav rijei,
Da mu bude pomaga u njegovim poslima munim.
Domalo prispije pak Asterion, kojega rodi
Komet, a ivio je u Piresijam kraj gore
Fileja, blizu voda virovitog Apidana.
Ondje se veliki pak Apidan i divni Enipej
Sastaju skupa s daleka u jednu se spajaju rijeku.
Ostavivi Larisu, Polifem za njima stie,
Elatov sin, to se prije med presilnima Lapitma,
Kada se protiv Kentaura Lapiti oruali bjehu,
Borio kao mlai, al ve mu oteae tada
Udi, no srce mu osta jo bojovno kao i prije.
Ali ni Ifiklo nije u Filaki ostao dugo,
Ujak Esonu sina. Jer Eson oenio bjee

10

15

20

25

30

35

40

45

Sestru Alkimedu, ker Filakovu, ije ga srodstvo,

Tazbinstvo potaklo tad da se onom pridrui skupu.
Nije ni Admet ko kralj u Feri lijepih ovaca
Ostajao pod visom planine Halkodoniona.
Erit u Alopi pak ni Ehion, Hermovi sinci,
Bogati usjevima, ne ostae, lukavci znani.
Njima se kao trei na odlasku pridrui roak
Etalov sin. A njega na strujama rijeke Amfirisa
Ki Mirmidonova rodi Eupolema rodom iz Ftije.
One pak rodi ki Menetova Antianira.
Ostaviv bogati Girton i sinak Kenejev doe
Koron vrli, al ne i bolji od svojega oca.
Keneja naime pjevai oglauju jo kao iva
Kad od Kentaura pade. Kad sam ih daleko od drugih
Otjerao junaka, a ovi, nasrnuvi opet,
Ne mogahu ga ve ni potisnut naprijed ni sasje,
Utonu on duboko pod zemlju ni slomljen ni zgren,
Udaran okomice omorikama golemim.
Doe takoer Mops titaresijski kog je iz ptica
Letin nauio sin proricati bolje od sviju.
Stie i Ktimenov sin Euridamant koj je kraj lokve
ivio Ksinijade u Ktimeni, dolopskom gradu.
Aktor iz Opunta pak Menetija podie sina
Eda bi s ponajboljim junacima poao skupa.
Drug mu je Eurition i junaki bio Eribot,
to Teleonta sinci, to Ira, Aktoru sina;
Jedan bijae sin Teleontov - slavni Eribot,
Eurition pak Irov. A s njima bjee i trei Ojlej, vanredno hrabar i vjet zaletjet se s lea
Na dumane kad god bi odbacio njihove vrste.
Kant s Eubeje stie meutim, koga je Kanet
Slao, Abantov sin, a sam je to htio. No nije
Imao vratit se natrag u Kerint, jer bilo je njemu
Sueno kao i Mopsu, gataru, znalcu, vjetaku,
Lutaju svijetom da bude na libijskim meam ubijen.
Tako ni najdaljeg zla za ljude to ne bi ih stiglo
Nema, kada i njih u Libiji shranili bjehu
Tolko od Kolana dalje koliko se vidi prostranstvo
Izmeu zalazaka i izlazaka sunanih.
Njemu se nato Klitij i Ifit pridruili bjehu,
Ehalijski vladari, grozovitog Eurita sinci,
Eurita komu je luk podario Strjelja. No nije
Uio dara, jer htjede sa samim se sporit davaem.
Za njima stigoe pak Eakovci, ali ne oba
Skupa ni s istog mjesta. Nastanie se daleko
Sklonivi se s Egine kad ubie brata nepanjom
Foka. Telamon poe na atiki otok stanovat,
Pelej, odvojivi se, u Ftiji je ivio otad.

50

55

60

65

70

75

80

85

90

Iz Kekropije Buta za ovima junaki doe,

Vrlog Teleonta sin, i jote kopljanik Faler.
Otac ga njegov Alkon odaslao. Nije jo drugih
Imao on sinova da brinu se za nj u starosti,
Ve ga je mlaahna jo i jedinca ujedno slao
Da bi se isticao u drutvu smjelih junaka.
Teseja, najboljeg od svih Erehtejevih sinova,
Jo je nevidljiv vez pod tenarskom drao zemljom
Gdje se s Piritojem dao na onaj put. A zacijelo
Ta bi dvojica lake okonala posao svima.
Tifij, Hagnijev sin, tad napusti opinu Sife
Tespijsku; sposoban bjee na irokom predvidjet moru
Dizanje vala, takoer i olujni predvidjet vjetar,
A i po suncu i zvijezdi odredit plovidbu broda.
Njega Tritonka sama, Atena, u drutvo junaka
Posla, i on im doe po njihovoj usrdnoj elji.
Sazda ona i lau brzoplovku koju joj sloi
Arg, Arestorov sin, po uputstvima vlastitim njenim.
Stoga i od svih laa izvrsnija bijae Arga,
Koliko god ih bjee iskusilo veslanjem more.
Flijant meutim stie za tima iz Aretireje,
Gdje je ivio bogat, Dionisu, svojemu ocu,
Hvale, na ognjitu svom, na izvorima Asopa.
Sinovi Bijantovi meutim Talaj i Arej
Dou iz Arga i snani Leodok, to rodi ih Pera,
Neleju ki. A zbog nje istrpje nevolju teku
Eolov sin Melampod kod ifikla, njegovih staja.
Ni za Herakla silna i srana ne usmo nikad
Da bi Esonu sina iznevjerio u udnji.
Nego, kad zau glas da okupljaju se junaci,
Tek to u lirkejski Arg iz Arkadije preao bjee.
Putem kud iva je vepra ba nosio to se u dolju
Lampejskom hranio tad du erimantske velike lokve.
Njega na ulazu samom na trg u Mikeni Heraklo
Vezana konopcima sa irokih strese ramena
Te se od volje, sam, bez Euristejeva saznanja,
Pouri tamo. S njim ode i Hila, pratilac vrli,
Mladac, nositelj strijela i uvar njegova luka.
Za njim domalo stie boanskog Danaja porod,
Nauplij. I bjee zacijelo Klitoneja, Naubolu sina,
Sin, a Naubol Lerna. A Lerna ba znamo ko sina
Preta, Naupliju sina. A legavi sa Posidonom
Djeva Danajka bje Antimona rodila neko
Nauplija kojje od svih u plovljenju vrsniji bio.
Idmon pak posljednji stie od onih koji u Argu
ivljahu. Premda je znao za svoju sudbinu iz ptica,
Io je ipak da njega na slavi ne zakine narod.
Abantov ne bjee sin ustvari, nego ga glavom

95

100

105

110

115

120

125

130

135

140

Letin rodio sin da ubrojen bude med dine

Sinove Eolove, i uio sam ga proricat,
Ptice promatrat i znake u paljenim rtvama vidjet.
A Polideuka, gle, iz Sparte Etoljanka Leda
Snanoga die i vjeta jahaa brzonogih konja
Kastora. Nj ih je u dvoru Tindarejevu u jednom,
Njene, rodila bolu i usliala im pronje.
Jer je mislila misli to Zeusovu prilie logu.
Linkej i presilni Ida, Afarejevi potomci,
Dooe iz Arene, obojica s velike snage
Smjeli veoma. A Linkej i otrije imae oi
Od drugih, ako je ono to o tom se pria junaku
Istina - da je i dolje pod zemljom vidio lako.
S njime se Nelejev sin Periklimen podie poi,
Stariji od sve djece koliko ih god se u Pilu
Neleju rodi boanskom. Posidon bezgraninu snagu
Njemu da i da bude to god poeli u borbi,
Da se preobrazi u to, u bojovnoj naav se stisci.
Iz Arkadije pak Amfidamant doe i Kefej,
Sina Alejeva dva. U Tegeji ivljahu oni
I na Afidanta dobru. Na putu ih pratio trei Ankej. Njega je otac odailjo Likurg to bjee
One dvojice brat vremeniji. Ali ve tako
Starei osta u gradu da vodi o Aleju brigu,
Pa je svog sina onoj pridruio roenoj brai.
S menalskog medvjeda koom taj doe, dvosjeklu bradvu
Veliku vitlajui u desnoj ruci, jer djed mu
Oruje sakrio bjee u kutu kolibe Ne bi li kako i njega zaustavio da krene.
Doe i Augija jote za kog se kazivalo da je
Helijev sin. A on je u elidskom vladao ljudstvu
Die se svojim bogatstvom. I silno je elio vidjet
Kolansku zemlju i samog Eeta, kolanskog kralja.
Asterij pak i Amfion, ta dva Hiperasiju sina,
Stigoe iz Aheje, s Pelene, koju je neko
Pelen, njihov djed, na egijalskom podigo sprudu.
Eufem meutim stie za ovima ostaviv Tenar,
Kog Posidonu, trkaa brzonoga vema od drugih
Svih Europa ki velesnanog Titija rodi.
Junak je mogao taj i po valima sinjega mora
Trat, a brzih nogu ne smoit, ve samo bi vrke
Stopala skvasio sebi po mokru se kreui putu.
I druga stigoe dva Posidonova sina takoer,
Jedan napustivi grad glasovitoga Mileta
Ergin, a presilni Ankej imbrasijske stanite Here
Otok Parteniju - drugi. Obojca se diila bjehu
Da su vjeti mornari i k tomu iskusni borci.
Za njima Enejev sin to je krenuo iz Kalidona

145

150

155

160

165

170

175

180

185

190

Stie, Meleagar hrabri, a stie i Laokont s njime,

Laokont, Enejev brat, al od iste ne bjee majke,
Nego ga ropkinja neka porodila. Njega pak dakle
Enej, vremena ve, odasla da ui mu sina.
Tako je jo kao mladac u prehrabro drutvo junaka
Uo. No nitko od onih to dooe, osim Herakla,
Mislim, izvrsniji ne bi od njega bio da samo
Godinu ostade jo med Etolcima rastui ondje.
Al se i ujak njegov, na koplju vjet i u boju
Ogledat se izbliza, na istom naao putu Ifiklo, Testijev sin, pridruiv se kada je io.
Lerna olenskog sin Palemonij bijae s njime,
Lerna po imenu samo, no rodom Hefestov bjee.
Na obje noge epav takoer. No nitko mu ne smje
Pokudit stas ni junatvo. Med najvee on je junake
Ubrojen bio i tim uveavao Jasonu slavu.
Ifit meutim nato, sin Naubola, Ornitu sina,
Doe iz foanske zemlje. Domainom prije mu bjee
Kad je poo u Pitu da prorotvo pita za svoju
Plovidbu. Tu ga je on u svojem primio domu.
Sinovi Borejevi nadooe Zet i Kalaid,
Koje Erehteja ki Oritija Boreju rodi
Nakraj Trakije, zemlje zimovite. Onamo dakle
Traki Boreja nju iz Kekropije odnio bjee
Dok je igrala kolo kraj Ilisa vrte se u njem,
Pa ju vode daleko, na mjesto koje se zove
Sarpedonova stijena, kraj struje rijeke Ergina
Obljubi poto je nju zaklonio oblakom tamnim.
Crnim krilima ti na sljepoicam i na objema
Nogama mahahu lete - veoma udesan prizor! Bljete od ljusaka zlatnih. A po ramenima njima
S vrha glave i s vrata sa jedne i druge strane
Mrke padahu kose leprajui na vjetru.
Ali nikako ne htje ni samog Pelije monog
Sinak ostati Akast u domu svojega oca,
A takoer ni Arg, Atene boice slunik,
Nego su imala se obojca pridruiti drutvu.
Tolko se skupilo bje pomagaa Esonu sina.
Okolna su plemena nazivala Minijcima
Te junake ba sve, jer od Minijinih se keri
Najvei dio njih, i to najbolji, hvalio da je,
Od krvi njine. Pa tako i samog Jasona rodi
Mati Alkimeda, ki Klimene, Minije keri.
Nego, kada su sluge zavrile s pripremom svega
Onog im se nutrina veslovitih snabdjeva laa,
Kada potreba tjera mukarce da plove po moru.
Oni tad iahu ve put lae kroz grad gdje se ona
Obala Pagase zove magnesijske. Mnotvo pak puka

195

200

205

210

215

220

225

230

235

Trae zajedno s njima dok brzahu. Oni ko sjajne

Zvijezde med oblacima tad blistahu. Svatko ovako
Zborae gledaju njih u oruju kako se ure:
to to Pelija kani, o Zeuse kralju, i kamo
Gomilu tolku junaka van zemlje panahejske alje?
Istog bi dana Eetu poharali pogubnom vatrom
Dvore kad ne bi im on uruio od volje runo.
Ali se ne moe izbjei put, a zadatak je teak.
Tako zborahu ovdje i ondje po gradu. A ene
Zduno dizahu ruke u nebo besmrtnim bozma
Mole da ueni dan za povratak udijele njima.
Jedna je glede u drugu jaukala lijui suze:
Jadna Alkimedo, zlo je i tebi, iako kasno,
Ipak dolo i nisi u srei okonala ivot.
S druge je strane Eson prenesretan: zaista bolje
Bilo bi za nj da je prije, u mrtvako umotan ruho,
Legao dolje pod zemlju za klete jo ne znaju kunje.
Ej da je tako i Friksa, kad djeva pogibe Hela,
S ovnom zajedno crni poklopio val! Al se ljudskim
Ovan oglasio glasom - zlo znamenje! - kako bi potom
Muke Alkimedi on i tisuu donio jada.
Tako zborahu one pri dolasku nj inu u luku.
Sluge i slukinje ve se u velikom skupie broju,
Mati ga rukama nijemo obujmila, svaku je otra
Probola bol, a s njima od pogubne starosti otac
Umotan u pokrivae u postelji jecae skupa.
On je pak, Jason, nato smirivao njihovu tugu
Bodre ih. Slugama pak zapovjedi da mu donesu
Oruje bojno. I utke, sa sjetom ga donijee oni.
Mati pak, kako je prvo obujmila rukama sina,
Tako ga drae plau jo glasnije, ko to se djeva
Ostavi sama, pa eljno kad zagrli dadilju sijedu,
Jada jer drugoga nikog od svojih blinjih ve nema,
Nego tegoban ivot pod maehom mora provodit.
Ta je maloas na nju mnogobrojne sasula grdnje
Te joj je nesrea srce od boli stegla da tolko
Ne moe plaa iz sebe izbacit koliko bi htjela.
Tako je plakala glasno u naruju drei sina
Te u tjeskobi ovakvu Alkimeda kazala rije:
Ej da sam onoga dana kad uh zlu zapovijed kralja
Pelije jadna ja, a on ju je izdao tada,
Smjesta ispustila duu i svojih se rijeila briga,
Da bi me svojim sam sahranio rukama milim,
Dijete moje. Jer to je jo jedino emu se nadah
Od tebe; drugu pak svu zahvalnost ve uivam davno.
Sada pak ja kojoj prije Ahejke se divile bjehu
Kao ropkinja bit u u praznu putena dvoru
Za tobom ginu od enje prenesretna, zbog kog sam prije

240

245

250

255

260

265

270

275

280

285

Tolko ponosila se i diila, zbog kog sam prije

Prvi i posljednji put odrijeila pojas. Jer mnogo
Poroda boica meni - Ilitija - uskrati posve.
Ajme nesree moje! Ni u snu mislila ne bih
Da e mi, spasiv se, Friks toliku nevolju donijet.
Tako se uzdiui alostila. ene su uz nju
Stojei, dvorkinje njene, jaukale. Ali joj Jason
Tjee ju rijeima blagim progovori zbore ovako:
Nemoj se, molim te, majko, jadovitim bolima tako
Odve predavat, jer zla zaustavit suzama nee,
Nego e samo jad na jade gomilati jote.
Jer smrtnicima zla nepredvidiva bogovi daju.
Usud to dolazi od njih, iako si bolna u dui,
Ipak podnositi znaj. U Ateninu naklonost ti se
Uzdaj i proroanstva, jer vrlo povoljna dade
Feb, a uzdaj se jo i u podrku ovih junaka.
Nego, ded sada ovdje sa dvorkinjama ti mirno
Ostaj u domu da lai ne postane zlogukom pticom.
Onamo pratit e mene na odlasku svojta i sluge.
Ree, i pohrli naprijed kroz dvore na polasku svome.
Kao to kada Apolon iz svoga mirisnog hrama
Ide po presvetom Delu il Klaru ili po Piti
Ili po Likiji pak irokoj kraj Ksantovih struja,
Tako je iao on kroz mnotvo puka, a vika
Sa svih se dizala strana. Ifijada s njime se ondje
Stara sveenica srela Artemide, titnice grada,
Te ga u desnu ruku poljubila. Nita mu rei,
Premda poelje, ne moe jer mnotvo srljae naprijed,
Nego ostade ondje po strani, ko stara van mlaih
Stoje, a on se od nje odaleio, dalje odvuen.
Ali kada je gradske napustio graene dobro
Ceste, na obalu stie pagasejsku gdjeno mu druzi
Bijahu okupljeni kraj lae ga ekaju Arge.
Stade kad stupi u luku, a oni se skupie pred njim.
Akasta spazie tada i Arga zajedno kako
Silaze dalje od grada, i zaudie se vidjev
Kako svom snagom spram njih bez znanja Pelije hrle.
Jedan je bikovom koom do nogu ogrnuo plea,
Arg, Arestorov sin, crnodlakom, drugi pak lijepim
Dvostrukim plastom to njemu Pelopija sestra mu dala.
Ali se suzdra Jason da pita tu dvojcu o svemu,
Nego zapovjedi njima da sjednu u skuptinu skupa.
Ondje, na istome mjestu, na smotanim jedrima i na
Jarbolu poloenu svi zajedno sjeahu redom.
Njima Esonov sin progovori razumno misle:
Drugo, koliko se god pristoji za opremu lae.
Dobro, u redu ba sve za polazak spremljeno lei.
Stoga nemojmo dugo odgaat poradi toga

290

295

300

305

310

315

320

325

330

Plovidbu, pazei samo kad zapuu povoljni vjetri.

Ali jer emo, druzi, u Heladu vratit se poslije
Skupa i jer e nas skupa k Eetu putovi vodit,
Stoga najboljeg sada za vou uzmite sebi,
Ne podilaze nikom, koj o svem e voditi brigu Sklapat sa strancima savez i zametat neprijateljstva.
Tako ree, a mladci u hrabra glednu Herakla,
Koji sjeae sred njih, i svi jednoglasno njega
Pozvae da ih vodi. No s istog mjesta na kojem
Sjeae, desnu ruku on podie uvis i ree:
Neka mi nitko tu ast ne dodjeljuje. Posluat naime
Neu, a tako u sprijeit da ustane i svakog drugog.
Tko je skupio nas, taj nek i zapovijeda skupu.
Ree ponosa pun. I onom to je Heraklo
Traio povlade svi. A ustade junaki Jason
Radosno te im ovo izree to eljahu uti:
Ako ve meni tu ast povjeravate i brigu,
Vie nek nita ko prije ne ustavlja putove nae.
Sada dakle ve dajmo ublaimo rtvama Feba
I bez odlaganja gozbu prireujmo. Dokle pak sluge
Ne dou koje mi staje nadgledaju, ija je briga
Goveda dognati amo iz stada ih odabrav pomno,
Dotle u more lau povucimo, opremu u nju
Stavite svu, pa za vesla uz klinove bacite kocku.
Dotle na obali pak Apolonu za ukrcaj jote
rtvenik podignimo, koj proriu obea da e
Morske mi pute navijestit i kazat ako li njemu
U ast rtvama ponem za kralja muiti muku.
Ree, i prvi se dade na poso. I ustanu oni
Posluno. Zatim na hrpu, na glatku odloie stijenu
Ruho jedno na drugo, na koju ne pljuskahu morski
Valovi, nego ju burno ve davno ispralo more.
Lau pak ponajprije po naputku Argovu dobro
Sukanim uetom na se opasae, sapee vrsto
S obje ga napevi strane da klinovi sabiju dobro
Drva, da uzmognu sili vodenoj odoljet kad grune.
Kopahu hitro uir koliko okolo mjesta
Zauze laa i kolko od pramca opet do mora
Rukama tegljena je prevaliti imala ona.
Idui stalno naprijed, sve dublje za pramanu gredu
Kopahu, a u iskop polagahu tesane valjke.
Lau ukosiv na pramac, na prednje naslonie valjke
Da bi se kliui se preko njih kretala brzo.
S jedne i druge strane visoko okrenue vesla
Te ih na klinove onda privrstie - strahu lakat.
Stadoe pak naizmjence sa jedne i druge strane;
Prsima u isti mah i rukama uprijee. Tifij
Ue potaknut mladie da u as ju pravi povuku.

335

340

345

350

355

360

365

370

375

380

Zazvav ih vrlo glasno povika. A oni odjednom

Uprijevi iz sve snage odgumue zamahom jednim
Ozdo iz leita lau. I igraju nogama, snano
Gurahu naprijed. A Arga veoma ih slijedila brzo
Pelijska. Oni pak skau sa obje ciktahu strane.
Valjci pod kobilicom u trenju kripahu njenu vrstom, a okolo njih od teine kuljae crna
Para. I laa kliznu u more. A oni ju ondje
Drahu vuku ju nazad, ne daju da otie naprijed.
S obadvje strane na kline nataknue vesla, a jarbol,
Dobro raena jedra i hranu ubacie u nju.
Nego, kad se za sve ponaosob potrudie brino,
drijebom klinove prvo podijelie izmeu sebe,
Jedan za dva junaka odreuju. Onaj pak srednji
Odabrae Heraklu i od svih drugih junaka
Ankeju, kojino bjee u Tegeji ivio gradu.
Njima samima srednju prepustie klupu, tek tako,
Bez izvlaenja drijeba. Uz pohvalne rijei predadu
Tifiju kormilo lae sa vrstom gredom laenom.
Potom nadomak mora dovaljaju kamenja opet
Podiu rtvenik ondje na obali svom Apolonu,
Koga su Obalnim zvali i Ukrcajnim, te smjesta
Klada izatog odozgo naslagae masline suhe.
Dotle pak govedari priposlae Esona sinu
Tjeraju goveda dva iz stada. A mlai ih druzi
Nablizu k rtveniku dovukoe. Drugi za ruke
Vodu i jemeno zrnje dodadoe. Tada pak Jason
Zaviajnoga zazva Apolona mole se njemu:
uj me, Pagasa kralju i grada Esonide, zvana
Imenom mojega oca, gdje ivi. Ti obea meni.
Kada te pitah u Piti, da kraj e navijestit i ishod
Mojega puta, jer ti si i uzronik mojih tegoba.
Osobno vodi sad lau sa ilim druzima mojim
Onamo kao i nazad u Heladu, pa emo potom,
Koliko vrati se nas, toliko ti bikova opet
Stavit za sjajne rtve na rtvenik. Dare u jote
Bezbrojne odnijeti tebi u Ortigiju i Pitu.
Sada pak, Strjeljau, idi i ovu primi nam rtvu
Koju ti kao zahvalnost za ukrcaj na ovu lau
Prinijesmo prvo pa, kralju, uz dobru nek odrijeim sudbu
Uad po namisli tvojoj. I neka zapue vjetar
Mio uz koji emo po moru ploviti mirno.
Ree, i zrnje baci uz molitvu, Dvojca se, Ankej
Presilni i Heraklo, uz volove opasae.
Ovaj ga posred glave u elo toljagom zviznu:
Bik se odjednom svali na mjestu i nalee na tlo.
Ankej drugoga pak u iroku udari iju
Svojom mjedenom bradvom i snane mu ile presijee:

385

390

395

400

405

410

415

420

425

430

Bik se prevali, pade stropotav se na oba roga.

Druzi ih zakolju brzo i potom im oderu kou,
Razreu ih, isijeku i odreu stegna za rtvu.
Zatim zajedno sve debelo prekriju lojem
Pa na glavnjama spale. I isto je lijevao vino
Esonov sin. A Idmon u oganj je radosno gledo
rtveni koji je sjao posvuda i u dim to sretan
Usud proriu u rujnim kovitlacima se dizo.
Ne kriju, odmah im miso izree Letina sina:
Kako su bogovi vama dosudili, treba da amo
Dospjete zajedno s runom. Na putu e tamo i amo,
U meuvremenu, udijelit vam bezbrojne kunje.
Meni je sueno pak po zlosretnoj odluci bojoj
Umrijeti negdje daleko odavle na azijskom kopnu.
Tako sam i prije jo od zloslutnih saznao ptica
Svoju sudbinu, no odoh od kue da se ukrcam
Na brod, da ostane slava domaji kad se ukrcam.
Tako ree, a momci razvesele se kad ue
Da e se vratit, no bol ih zbog njegove obuze sudbe.
Ali onda kad sunce ve prelazi preko zenita,
A odskora gorski vrhunci zasjenjuju njive.
Kada se naginje sunce i tone u veernji sumrak,
Tada ve bijahu svi po pijesku jedan do drugog
Polegli nasuvi sebi obilato lia pred sinjim
alom. A uz njih je ondje neizmjerno lealo mnogo
Jela i slatkoga vina. Vinotoe vrem ga njima
Grabili. Poslije pak meusobno priahu tota,
Kako to ine mladii na gozbi kad se uz vino
Veselo zabavljaju, a nesretne obijesti nema.
Esonov sin, meutim, uznemiren bjee u sebi,
Bespomoan zbog svega, i neveseo u licu.
Ida ga pogleda ozdo i gromkim prekori glasom:
Kakvu to, Esonov sine, u srcu prevre miso?
Miljenje svoje iznesi na srijedu. I je li te moda
Spopao strah pa te mui to smuuje straljive ljude?
Tako mi sada koplja silovitog kojim ja slavu
Vie no iim drugim u bitkama stjeem - ni Zeus sam
Meni ne pomae tolko koliko ono - da nee
Nikakva pogubna zla ni zaludna napora biti
Bude te l' pratio Ida, pa nek se suprotstavi i bog.
Takva brania ti iz Arene vodi u meni.
Ree, i nagnuvi pun objema rukama pehar,
Pijae slatko vino, no isto, i okvasi njime
Usne i crnu bradu. Al drugi svi zajedno nato
Udarie u viku, a Idmon kaza pred svima:
Luae, misli li ve i otprije pogubne za se
Misli il isto ti vino za nesreu nadulo drsko
Srce u grudima sad i potaklo da bogove prezre?

435

440

445

450

455

460

465

470

475

Drugih rijei imade za utjehu kojim e ovjek

Svog osokoliti druga. Ti posve neumjesno ree.
Tako su, kako se pria, i sinci Aloeja neko
Vrijeali blaenike, a s kojima ne moe ti se
Mjerit u snazi. Pa ipak obojca od brzijeh strijela
Padoe Letina sina, iako bijahu snani.
Tako ree, a sin Afarejev pue od smijeha
Ida; namiguju mu odgovori bockavim rijema:
Hajde mi dakle ovo u objavam svojim najavi
Hoe li i meni bozi onakvu donijeti propast
Kakvu je otac tvoj Aloeja sincima dao.
Promisli kako e iv se iz mojih ruku izvui
Pokae li se da si proricao zborei lai.
Psuju ga gnjevio se. I svaa bi pola i dalje
Sam da Esonov sin i njihovi druzi da nisu
Smirili gloenje njino zavikavi. Uz to i Orfej
Ljevicom kitaru die i zapoe pjevati pjesmu.
Pjevae kako se Zemlja i Nebo i More, to neko
Davno meusobno bjehu u jednom jo spojeni liku.
Bjehu zbog pogubne svae razdvojili svako napose;
Kako zauvijek stalno u eteru imaju mjesto
Zvijezde i kako su stalne i Mjeseca staze i Sunca;
Kako se digoe brda i kako potoci umni
Nastae s Nimfama svojim i kako nasta sve ivo.
Pjevae kako su prvo Ofion i ki Okeana
Nimfa Eurinoma vlast na Olimpu imali snjenom;
Kako su rukama snanim podlegav prepustili ast, on
Kronu, a ona Reji, i pali u valove morske.
Ovi su blaenim bozma Titanima vladali dotle
Dok je jo bio djeti i imao razum ko dijete
Zeus i boravio pod diktejskom piljom, a jo ga
Kiklopi, sinovi Zemlje, osnaili nisu do tada
Gromom, munjom i bljeskom, to Zeusu podaruje slavu.
Ree, i forminga mu i glas boanski zanijemje.
Kad je prestao, oni jo i dalje pruahu eljno
Glavu jednako svi naulivi, miruju, ui
U ushienju svom. Toliko ih zanijela pjesma.
Nedugo potom rtve ljevanice smijeavi Zeusu,
Kako je red, stojeki, na vrele ih jezike rtvam
Lijevahu, pa se izatog predadoe snu peko noi.
im je, meutim, sjajna svjetlucavim oima Zora
Glednula pelijske strme vrhunce, a tihe jo hridi
Plakalo, pljuskalo more od vjetra to se talasa.
Tad se ve probudi Tifij i odmah drugove zazva
Neka uu u lau i neka namjeste vesla.
Luka pagasejska pak strahovito kao i sama
Pelijska Arga zajei to urila se zaplovit.
U nju bje zabito drvo boansko to posred laene

480

485

490

495

500

505

510

515

520

525

Glavne ga grede Atena od dodonskog spojila hrasta.

Oni pak popevi se na klupe jedan za drugim,
Kako idrebae prije za veslanje, svaki na svoje
Mjesto lijepo u redu uz oruje sjedoe svoje.
U sredini pak Ankej i veliki snani Heraklo
Sjede i toljagu stavi kraj sebe. Pod nogama njemu
Utonu s pljuskom greda laena. Ve se ueta
Vukla i lijevahu vino po moru. Jason meutim
Suze lijui oi od oinske odvrati zemlje.
Kao kad sastave kolo mladii Febu u Piti
Il u Ortigiji gdje il kraj voda rijeke Ismena
Pa oko rtvenika uz formingu zajedno tada
Skladno nogama ivim o zemlju tupkati stanu, Tako uz kitaru su Orfejevu veslima oni
Tukli morsku vodu estoku, i umljahu vali.
Pjena se s obje strane od crna dizala mora
Zagluno mrmorei od snage presilnih ljudi.
Kako je plovila laa, na suncu ko oganj je sjalo
Oruje; dugi pak puti bjelasahu se bez kraja
Kao kakav puteljak to zeleno presijeca polje.
Onoga dana su svi s nebesa gledali bozi
Lau i ljudski rod polubogova koji tad morem
Plovljahu - najbolji od svih. Na najviim vrsima pak se
Nimfe pelijske bjehu promatraju udile udom
Itonske djelu Atene i samim junacima kako
Diu i sputaju vesla i kako rukuju njima.
S vrha broda meutim do mora se spustio dolje
Hiron, Filirin sin, i val mu na sinjemu alu
Kvasio noge te tekom veoma ih bodrei rukom
Sretan povratak tako na odlasku njima poelje.
Uza nj i ena mu bjee Ahileja, Peleju sina,
Dre u naruju svom i milom ga kazuju ocu.
Nego, kad su ve krunu napustili obalu luke
Umu zahvaljujui i naputku Tifija vjetog,
Hagniju sina, koj struno u rukama bijae svojim
Drao kormila glatka da stalno odrava pravac,
Tada u palubnu gredu osovie veliki jarbol
Uima ga privezav i s obje ih strane zategnuv.
Odmah razapnu jedro povukavi ga do vrha.
Fijuu naleti vjetar. Na rebra laena pak krina
Odjelito ueta na klinove glatke omotav,
Spokojno plovljahu preko dugaka tisejskog rta.
Za njih je svirajui na formingi slavio skladnom
Pjesmom Eagrov sin Artemidu, slavnoga oca
Ker, spasiteljicu laa, to budno nad onim je morem
Bdjela i jolansku zemlju spaavala. Ribe meutim
Sukljaju van iz mora duboka, s malima skupa,
Bezbrojne, praahu njih po vlanim putima skau.

530

535

540

545

550

555

560

565

570

Kao kad bezbrojne ovce po stopama poljskog pastira

Idu za njim u tor do sita se nasitiv trave;
Pastir ide pred njima na svirali sviraju zvonkoj
Lijepo pastirsku pjesmu - i one su pratile tako
Lau. A nju je snaan neprestano nosio vjetar.
Ubrzo nesta u magli pelazgike zemlje sa mnogo
Usjeva. Oni se pak mimo pelijskih voahu hridi
Stalno hrlei naprijed, i nesta Sepijadskog rta.
Vidje se Skijat na moru, Piresije se daleko
Vidjee, obala uz to na kopnu magnesijska dosta
Jasno i Dolopov grob. A potom kad nastupi veer,
Oni zbog suprotna vjetra na obalu pristae s laom.
I u njegovu ast pod sumrak klanice svoje
Spale. A valovlje je uzburkalo more, pa dva su
Ostali dana na alu. A treega porinu dana
Lau razapev visoko do vrha jarbola jedro.
Tu pak obalu zovu jo uvijek Odlazak Arge.
Odanle krenuvi dalje projurie kraj Melibeje
Obalu gledaju joj stjenovitu vjetrom bijenu.
Izjutra gledaju posve izbliza Homolu koja
Lei na moru, kraj nje se provezoe. Nedugo potom
Morahu preko struja preplovit Amira rijeke.
Onda Eurimene pak i stijene umne veoma
Ose i Olimpa jo zamotrie. Zatim se pored
Obronaka Palene, a povrh kanastarskog rta
Nou provezoe oni uz povoljan hrlei vjetar.
Kad su pak krenuli jutrom, ukaza se traka planina
Atos, koja je tolko daleko od Lemna koliko
Dobro opremljen brod do podne prevali puta
Najviim bacaju sjenu vrhuncem sve do Mirine.
Njima je cio taj dan sve do sumraka puhao vjetar
Zaista vrlo snaan i napinjo jedra laena.
Al je sa zrakama zadnjim sunanim utolio vjetar
Te su veslaju stigli na krni sintijski Lemno.
Ondje je cio puk ujedanput iz prkosa enskog
Bez smilovanja bio poubijan prologa ljeta.
Jer su muevi, eto, otpustili vjenane svoje
ene zamrzivi njih. Za ropkinje strastvenu ljubav
Osjetie, a ove dovedoe osobno sprijeka
Trakiju pljakajui. No gnjev ih snaao straan
Kiparke, jer ju ve dugo ne astie prinose dare.
Jadnice, alosno ba u svome nezasitne jalu!
Nisu samo s njima u postelji smrskale svoje
Supruge nego i sve mukarce da ne bi od koga
Poslije kanjene bile za svoje kleto umorstvo.
Samo je Toanta ki od svih, Hipsipila, svoga
Starog potedjela oca koj kraljevae u puku.
Kovegu ga u duplju svrh mora nek nosi ga spusti

575

580

585

590

595

600

605

610

615

620

Ne bi li pobjegao. I njega izvuku na otok,

Koji se prije Eneja, a poslije nazivao Sikin,
Ribari, nazvan tako po Sikinu, Toantu kog je
Nimfa Najada Eneja porodila legavi s njime.
Goveda pak uzgajat, oruat se, oruje jote
Mjedeno na se navlait, itorodne orati njive
Lake svima im bje od Ateninih poslova kojim
Uvijek se bavile bjehu do tada. Ali su ipak
esto zaista pogled na iroko bacale more
Od straha emernoga, kad mogli bi Traani doi.
Stoga kad vidjee Argu gdje blizu otoka vesla,
Smjesta u silnoj hitnji iz mirinskih nagrnu vrata
Van na obalu, na se navukavi oruje bojno,
Na pijesnojee nalik Tijade, misle da stiu
Traani; zajedno s njima u oevu oruju kerka
Toanta Hipsipileja. I ne shvaaju, bez rijei
Navru budu se na njih tolika nadvila strava.
Uto meutim junaci iz lae brza glasnika
Polju, Etalu sina, a njemu prepustie brigu
Oko predaje vijesti i Hermovu palicu uz to,
Njegova roditelja, koj sve mu dade da pamti
Trajno. A jo mu ni sada ne obuze zaborav duu
Kad je na virove io nepojmljive Aheront-rijeke,
Ve joj je sueno stalno i zavijeke mijenjat sudbinu,
Broje se sad meu one pod zemljom, sad meu ive
Dolaze ljude na svjetlo sunano. No to li je meni
Potrebno potanko prie raspredat o Etala sinu?
Tada Hipsipilu on privolje da putnike primi
Preko noi jer dan se svravao. No u svanue
Ne odrijeie uad laenu jer puhae Borej.
ene Lemnjanke pak u skuptinu sjedoe idu
Kroz grad. Jer sama im tako naredila Hipsipileja.
I kad ve se ba sve u gomili skupile bjehu,
Ona med njima odmah sokole ih prozbori ovo:
Mile, hajdemo ve poaljimo poeljne dare
Ljudima kakve na lai i prilii sa sobom nosit.
Jela i slatko vino, da stalno van zidova naih
Ostanu, kako k nama zbog potreba dolaze ne bi
Doznali istinu pravu i zao se glas nadaleko
Prouo - teko smo djelo poinile. Nipoto nee
Tomu se tada ni oni veselit, ako saznadu.
Takva je misao moja to sada pala mi na um.
Ako pak koja druga meu vama smisli to bolje.
Neka se digne, jer ja vas zbog toga ovamo sazvah.
Tako ree, pa sjede na prijestolje svojega oca
Kameno. Potom se die Poliksa, dadilja mila,
Hramlju na ukoenim od starosti nogama svojim,
tapom potapaju se, a eljae silno prozborit.

625

630

635

640

645

650

655

660

665

670

Uz nju sjedile bjehu i etiri djevice ondje

Neudate, a sijeda niz glavu im padala kosa.
Usred skuptine stade i vrat na pognutim lema
Malo podie s mukom i onda im ree ovako:
Dare, kako se mili i samoj Hipsipileji,
Strancima aljimo mi, jer jest i bolje ih dati.
Kako, meutim, svoj sauvati mislite ivot
Ako vas traka vojska iznenadi ili tko drugi
Od dumana, a to se med ljudima dogaa esto,
Kako se i sada ova pojavila nenadno druba?
Ako tko od bogova i odvrati to, al i druga
Potom vas bezbrojna zla oekuju, vea od rata.
Jednoga dana kad ve postarije poumru ene,
A bez djece i mlae do starosti stignete mrske,
Kako li tad ete ivjet, vi nesretne? Hoe li sami
Volovi upregnuti u jaram na njivama vama
Dubokim vui plug to ore na ugaru zemlju
I po isteku ljeta, im svri se, poeti klasje?
Zaista, ako li Kere jo i sad se jee od mene,
Mislim da e me zemlja ve negdje sljedeeg ljeta
Primiti k sebi kad uzmem svoj dio posmrtnih asti,
Tako kako je red, a prije no nevolja stigne.
Mlaim pak enama velim nek promisle dobro o ovom:
Sad vam je naime spas pred nogama, nadohvat ruke,
Povjerite li kue i cijelu imovinu svoju
Predate l strancima tim i skrb o dinome gradu.
Ree, i ispuni skup odobravanje, jer im se njezin
Svidio govor. A za njom Hipsipila odmah se opet
Die i prihvaaju ovakvu izgovori rije:
Ako se zaista svima ovakvo miljenje mili,
Ja bih poslala k lai i glasnika istoga asa.
Ree, i onoj do sebe, Ifinoji, prozbori ovo:
Ded se, Ifinojo, dii da zamoli ovog junaka
Koji zapovijeda vojskom, tko bio, nek dolazi k nama
Da mu poeljnu rije prenesem naega puka.
I njih same pozovi da uu, ako su voljni,
Odvano u na grad i zemlju u prijateljstvu.
Ree i raspusti skup, pa usta da vrati se kui.
Tad i Ifinoja stie med Minijce. Ti je to treba,
S kakvom je namjerom dola, upitae. Ona im odmah
Ovim rijema naduak na upite uzvrati njine:
Posla me Toanta ki Hipsipila amo da doem.
Zapovjednika da lae, tko god to bio, pozovem.
Da mu poeljnu rije prenesem naega puka.
I vas poziva sve da uete, ako ste voljni,
Odmah sada u zemlju i grad na u prijateljstvu.
Tako ree, i svima dobrosretan svidje se govor.
Otkako umrije Toant, naslutie, njegova sada

675

680

685

690

695

700

705

710

715

Vlada mlaahna ki Hipsipila. Jasona odmah

Stadoe slati nek ide i sami se spremahu poi.
Dvostruki grimizni plat on prikopa oko ramena,
Itonske boice dar, koj njemu podarila bjee
Palada kad u poetku za lau je redao grede
Argu i trstikama jo uio mjeriti preke.
Lake bi mogao ti u sunce na izlasku bacit
Pogled nego li ono rumenilo mogao motrit.
Jer je zaista plat u sredini blistavo crven
Bio, s grimiznim rubom posvuda. A na svakom kraju
tota je umjetno bilo izvezeno, lijepo po redu.
Bijahu Kiklopi tu pri svojem vjeitom radu
Zeusu vladaru munju izrauju. Bjee ve skoro
Gotova u svom sjaju: nedostajae jo jedna
Zraka to su ju oni izbijali eljeznim svojim
Maljima - rije jeo pari uskljualoj zatorna ognja.
Tu su i sina dva Antiope, keri Asopa,
Bila Amfion i Zet. A Teba, bez zidina jote,
Leae kraj njih, i ti joj odskora polagahu zduno
Temelje: Zet je visoko na pleima nosio svojim
Glavicu vrletna brda, a kako se inilo, s mukom.
Za njim na formingi zlatnoj Amfion je sviraju glasno
Io, a dvaput ga tolka uzastopce slijedila stijena.
Redom bje prikazana gdje dri pletenica gustih
Kiterka Aresov tit brzokreti. Dio joj halje,
Onaj koji ju dri, na lijevi se spustio lakat
S ramena dolje uz dojku. Na mjedenu nasuprot titu
Vidljiva posve se jasno pojavila njezina slika.
Tu je i travnat panjak za goveda bio, a zbog njih
Tad Telebojci se bili i Elektrionovi sinci,
Jedni goveda tite, a drugi ih htijui otet,
Gusari s otoka Tafa. Od krvi se navlai njine
Livada rosna, i mnotvo manjinu svlada, pastire.
Bijahu izraena i dvoja kola u borbi.
Jedna je ravnao sprijeda potresaju uzdama Pelop
S kim Hipodamija bjee ko pratilja voze se uza nj.
Mirtil proganjaju ga za njime tjerae konje;
S njime bjee Enomaj to zgrabivi naperi koplje.
Al se glavina slomi osovine: pade sa strane
Kad se zaletio ve da Pelopa rani u lea.
Tu je izraen bio i Feb Apolon ko djeak,
Jo neodrastao, gdje strijelja Titija veljeg
(Drzno se vui mu majku za veo) kog Elara divna
Rodi, a othrani ga i nazad porodi Zemlja.
Bjee tu Minijac Friks takoer koj kao da zbilja
Slua ovna, a taj mu progovara, kako se ini.
Motre ih, zablenut ti bi u sebi se prevarit mogo
Od njih se nadaju ut i koju pametnu rije

720

725

730

735

740

745

750

755

760

765

Te bi u takvoj nadi i podugo buljio u njih.

Itonske boice bjehu Atene takovi dari.
Koplje u desnicu uze daljnometno, to ga na poklon
Neko na Menalu mu ko gostu Atalanta dade
Srdano primaju njega. Jer rado ga slijedit na putu
eljae. Ali od toga on svjesno odvrati djevu
Boje se munih svaa to mogu zbog ljubavi nastat.
Krene na put ka gradu na zvijezdu blistavu nalik
Koju nevjeste mlade, u atore zaprte nove,
Ugledat znaju gdje se nad njihovim uzdie domom
Te im oarava oi kroz eter crnkastomodar
Lijepo rumenei se, a djeva se raduje njojzi
eznu za svojim mladiem koj ivi med ljudima stranim,
Za kog ju roditelji ve vjerenu njeguju njeni.
Takvoj iae slian za stopama dvorkinje junak.
I, kad na vrata ve i u grad stupili bjehu,
ene iz naroda se za njima sjatile tada
Radujui se strancu. No uprijevi u zemlju oi,
On se kreto ne mare, dok u dvor Hipsipilin sjajan
Ne stie. Dvorkinje njemu, kad prispje otvorie vrata
Dvokrilna, sastavljena od dobro graenih krila.
Ondje Ifinoja njega na sjajno blistavi stolac
Posjede, poto ga hitro kroz lijepi trijem provede,
Nasuprot gospi svojoj. A njoj, to obori oi,
Djeviki obrazi tad pocrvenjee. Ali mu ipak,
Premda se stidei, ove progovori ljubazne rijei:
Strane, ta zato tek tako ve neko van zidina vrijeme
ekate sjede, jer ovdje, u ovom ne stanuju vie
Gradu mukarci, ve svi se na trako preselie kopno
Gdje itorodne njive obrauju. Svu u ti nau
Nevolju iskreno kazat da dobro ju znate i sami.
Dok je Toant, moj otac, u ovom vladao gradu,
Tad bi se nai ljudi iz naroda dizali pljakat
Torove onih to ive u Trakiji nama nasuprot,
S laa, i golem bi plijen dovodili ovamo skupa
S djevojkama. No gnjev se pripremao boice kobne
Kiparke, kojano u njih duogubno sljepilo vre.
Zaista naime svoje zamrzie vjerene ene.
Izgnae ih iz kue prepustiv se ludosti svojoj;
Spavahu s robinjama to kopljem ih bijahu stekli,
Zlice. I mi smo to dugo podnosile ne bi li kad-tad
Svoju promijenili ud. No zla je nevolja stalno
Rasla udvostruuju se. I svoju roenu djecu
U kui prezirahu, a kopilad bjee na cijeni.
Djevojke neudate i jote udovice majke
Posve zanemarene tumarahu besciljno gradom.
Otac nimalo nije za svoju mario kerku
Kad bije zlostavljanu i svojim oima gledo

770

775

780

785

790

795

800

805

810

Kako ju maeha tue bez milosti. Nisu ko prije

Djeca branila majku od runa napada na nju
Nit su se u srcu braa za svoju brinula sestru,
Ve se u domu, u kolu, na javnom mjestu i gozbi
Samo vodila briga za njihove robinje mlade,
Smjelost dok neki bog prekomjernu ne vre u nas
Da im u zidine vie, iz Trakije kada se vrate,
Ne damo u, pa nek ive il kako je red ili neka
Kamo drugamo odu i oni i robinje s njima.
Oni pak nato svoju zatraie djecu, koliko
Muke je osta u gradu, pa odoe natrag gdje i sad
Jo obitavaju - tamo na snjene oranice trake.
Stoga ostajte ovdje med nama. Pa ako se ovdje
Hoe i svidi ti se nastaniti, imat e moga
Oca Toanta asti odsada. A mislim da nee
Poalit se na zemlju. Jer rodnija je od drugih
Otoka svih koliko u moru ih Egejskom ima.
Nego, ded poi sada na lau i druzima svojim
Nae rijei prenesi i nemoj ostat van grada.
Ree prikrivajui umorstvo, kako se zbilo,
Mueva. On joj pak nadovezujui se ree:
Rado primamo tvoju, Hipsipilo, srcu nam dragu
Ponudu koju nam prua, a elimo ju od tebe.
Ja u se ponovo vratit u grad kad jedno po jedno
Tono po redu prenesem. Al vlast i otok nek budu
Tebi samoj na brizi. No ja ne otklanjam stoga
to bih to prezirao, ve muni me nagone posli.
Ree, i desnu ruku joj tae. Izatoga odmah
Krenu natrag. A sa svih oko njeg se tiskahu strana
Bezbrojne mladice druge od radosti, sve dok kroz vrata
Ne ode. Potom doskora u kolima brzih kotaa,
Mnogo darova nose za goste, na obalu stupe
Kad je ve potanko on izvijestio svoje o svemu
S im je upoznala njega Hipsipila pozvav ga k sebi.
I njih one ko goste u svoje povedoe kue
Lako. Jer Kiparka slatku u njima pobudi udnju
Hefestu premudromu za ljubav da bi mukarci
Opet jednoga dana cjelovit nastanili Lemno.
Onda u kraljevski dvor Hipsipilin Esonov sin se
Zaputi, drugi pak pou kud koga namjeri sluaj,
Izuzevi Herakla. On svojevoljno kod lae
Osta s neto drugova to drahu se po strani.
Odmah se kolu grad i gozbama oda s veseljem
Te ga ispuni dim od peenja. A Herina slavna
Sina i Kiparku samu jo vie no besmrtne druge
Bogove pjesmama oni ublaivahu i rtvom.
Plovidba se meutim odlagala iz dana u dan
Stalno, a dugo bi ondje i ostali nita ne rade

815

820

825

830

835

840

845

850

855

860

Da postrance od ena Heraklo skupio nije

Drugove te im ovako prozborio grde ih pritom:
Luaci, zar nas je krvna udaljila krivnja od doma
Naega? Zar smo iz elje za brakom ovamo doli
Odanle, graanke svoje zamrzivi? Zar vam se ovdje
Svidje stanovat i plodnu na Lemnu oranicu orat?
Zaista neemo biti na dobru glasu, sa stranim
enama tako dugo zatvoriv se. Nit e nam runo
Samo po sebi koj bog na pronje uzet i dati.
Vratimo se svak sebi, a njega s Hipsipilom dajte
Pustite, povazdan nek se izleava, dokle god Lemno
Mukom ne napui djecom i silnu ne postigne slavu.
Tako je grdio drutvo. No nitko ne smjede oi
Podi i pogledat ga u lice nit ita prozborit.
Nego naputaju skup bez rijei pohitjee krenut
Odanle. ene pak k njima pritrae kada to ue.
Kao to pele kad ve oko lijepih ljiljana zuje
Poto iz stijene izlete ko konice, livada pak se
Rosna raduje svud, a one sad ovdje sad ondje
Skupljaju sladak plod u letu, tako se ene
Okolo mukaraca nariui sjatie brino.
Zagrljajem i rijema oprataju se od svakog,
Blaene bogove mole da sretan im povratak dadu.
Tako je molila i Hipsipila primiv za ruke
Jasona, suze joj tekle to odlazi, gubei njega:
Idi i neka te bozi sa druzima ivim i zdravim
Natrag dovedu da zlatno svom kralju runo doveze.
Upravo kako to hoe i drago ti. Ovaj pak otok
ekat e tebe i ezlo mog oca ako kad poslije,
Ve na povratku svom, poeli se vratiti amo.
Lako bi mogao pak i iz drugih skupit gradova
Silan oko sebe puk. Al nee ti imati takvu
elju, pa tako ni sama ne predviam da e se zbiti.
Sjet se Hipsipile ipak kad bude daleko i kad se Vrati.
Al svoju nam rije ded ostavi koju bih zduno
Vrila ako li bozi ve dadu mi roditi dijete.
Njojzi Esonov sin potresen prozbori ovo:
Neka blaeni bozi, Hipsipilo, ispune tebi
Sve to eli. No ti se suzdri da trai to bolje
Za me. Jer po volji bit u domaji Peliji, velim,
Meni je dosta. Nek samo me bozi oslobode kunji.
Nije l' mi sueno pak u helensku prispjeti zemlju
S plovidbe ove daleke, a muko ti porodi dijete,
Polji ga kada odraste u Jolk pelazgiki mojem
Ocu i majci u boli za utjehu, ako li jote
Njih u ivotu zatee, da dalje od onoga kralja
Budu na ognjitu svom u svojem zbrinuti domu.

865

870

875

880

885

890

895

900

905

Ree, i prvi ue u lau, a tako i drugi

Uoe tada junaci. I uzee vesla u ruke
Sjedei jedan za drugim. A Arg im odrijei uad
S hridi koju je val zapljuskivao. Nato pak oni
Vodu veslima dugim svom snagom udarat stanu.
Naveer pristadoe na otok Atlanta keri
Elektre kako im Orfej zapovjedi eda bi, blagim
Inicijacijama upoznavi obrede tajne,
Mogli sigurnije plovit po hladnom, groznome moru.
O tome neu jo dalje govorit, ve pozdravljam i sam
Otok, a zajedno s njim i domae bogove kojih
Oni su obredi tajni, o kojim nam ne valja pjevat.
Odanle veslaj u preko dubina Crnoga mora
ustro, traku zemlju na jednoj imahu strani,
Imbro pak prijeko na drugoj, spram puini. Tek to je sunce
Zalo, stigoe oni do rta ve Hersoneza.
Ondje im zapue Not silovit, pa izloe jedra
Vjetru i uoe keri Atamantovoj u brze
Struje. I jedno im more sa strane puine osta
Ujutro, drugim pak nou iznutra kraj Retijskog rta
Plovljahu, idsku zemlju sa desne imaju strane.
Ostaviv Dardaniju, pribliie se Abidu.
Potom uz Perkotu pak i abarnidski al se pjeskovit
I uz presvetu jo Pitieju provezoe oni.
Tako su, eto, po noi, sve dok se probijala laa,
Onaj prevalili put kroz Helespont to virom uskljua.
Ima vrletan neki unutar Propontide otok.
Malo dalje od kopna, od Frigije s usjeva mnogo,
Koji se prua u more koliko mu prevlaku plae,
Silaze strmo na kopno. Na njemu su obale dvije
S lukama dvjema, a lei ve preko vode Esepa.
Okolni narodi ga nazivaju Medvjea gora.
Nju su sinovi Zemlje nastanili bijesni i divlji
to ih okolni ljudi u silnu gledahu udu.
Jer je presilnih est na svakom visjelo ruku:
Dvije s njihovih vrstih ramena, a etiri nie
Bjehu na bokovima izrasle prestranim njima.
Prevlaku pak i ravnicu nastanie tu Dolionci.
Med njima Enejev sin je kraljevao junaki Kizik,
Koga je rodila ki boanskog Eusora Eneta.
Zemljini sinovi nisu, iako stravini bjehu,
Nipoto pljakali njih - Posidon im zatitu pruo.
Jer Dolionci bjehu od iskona njegova roda.
Ondje pristade Arga kad traki ju tjerahu vjetri:
Lijepa ju Luka tu na njezinu prihvati plovu.
Tamo i malen kamen za sidro izvukoe oni;
Ostave ga pod vrelom, a tako im svjetova Tifij,
Pod Artakijom vrelom. I uzmu prikladan drugi,

910

915

920

925

930

935

940

945

950

955

Teak. A onaj prvi po objavi boga Strjeljaa

Sinovi Nelejevi izatoga - Jonjani - u hram,
Kako je bio i red, Atene jasonske smjeste.
A Dolionci i sam prijateljski im poe u susret
Kizik, zajedno svi, pa kada ue kud plove,
Kao i kojeg su roda, pozovu ih ljubazno k sebi,
Pa ih sklone nek idu jo naprijed i veslaju dalje
I nek u gradskoj luci laenu priveu uad.
rtvenik sagrade tu Apolonu za iskrcaj tada;
Podigav ga kraj ala, pozabavie se rtvom.
Slatka vina im pak i ovaca podari sam kralj,
ime oskudijevahu. Jer uo je glas, kada na svom
Pohodu stignu boanskom junaci, on odmah da treba
Prijazno doekat njih i ne brinut brigu o ratu.
Brada je jednako njemu, ko Jasonu, poela rasti.
Nije mu sudba jo dala da svojom se ponosi djecom,
Nego supruga njemu u domu za trudove jote
Ne znae, Meropa ki Perkoanina to bjee,
Klita pletenica krasnih. Odskora ju je od oca,
Davi boanstvene dare, sa suprotne doveo strane.
Al je i tako, napustiv i eninu sobu i krevet,
Bio s njima na gozbi odbacivi strepnju iz srca.
Jedni pitahu druge izmjence: on ih za svrhu
Pitae plovidbe njine i naloge Pelije kralja;
Oni pak pitahu njega za gradove susjeda i za
iroke cio zaljev Propontide. Ali im dalje
Nije on znao kazat iako su eljeli saznat.
Jutrom na visoki Dindim uzioe da bi i sami
Putove razgledali po onome moru (a drugi
Lau sa sidrita prvog u Nasuti pristan izvezu).
Jasonovim pak putom taj nazvae kojim su ili.
Sinovi Zemlje se s brda sa druge sjurivi strane,
Ulaz u Nasuti pristan zagradie golemim stijenjem
Ozdo, ko morsku neman to love kad ue unutra.
Ali s mlaima bjee junacima ondje Heraklo
Ostao, koji hitro savitljivi napevi na njih
Luk svoj, sastavi jednog za drugim sa zemljom, dok oni,
Diu komade stijena, na njega ih bacahu ozgo.
I te je hranila strane grdosije boica Hera
Jamano, Zeusova ena, da budu Heraklu na muku.
S njim se i ostali smjesta, na povratku njemu u susret,
Prije no stigoe jo na vidikovac, prihvate klanja
Zemljinih - hrabri junaci - sinova, i strijelama svojim,
A i kopljima njih doekuju, dokle god sve ih,
to su neprestano na njih juriali, pobili nisu.
Kao kad dugaka drva odskora tesana bradvom
Jedno za drugim u redu drvosjee bacaju na al
Kako bi nakvaena izdrala klinove jake -

960

965

970

975

980

985

990

995

1000

1005

Tako se pruie oni u tjesnacu pjenave luke

Redom, glavu i prsa u slanu zagnjuruju vodu
Jedni, jedan do drugog u gomili, noge pak gore
Ispruivi na kopno, a drugi nasuprot na alu
Zabie glavu u pijesak, a noge duboko u more
Da budu pticama plijen i ribama jedni i drugi.
Kad im je dakle borba bez strepnje prola, junaci
Tad ve odrijeie uad laenu na puhanje vjetra
Te se kretahu naprijed kroz bujicu valova morskih.
Laa je jurila vazdan na jedra, no s dolaskom noi
Snaga ne osta tom vjetru i dalje, ve suprotan vihor
Zahvati lau i nazad ponese, pribliiv ju tako
Opet gostoljubnim tim Dolioncima. Iste jo noi
Sioe s nje. A jo se i danas naziva Svetom
Stijena o koju u hitnji nabacie uad laenu.
Nitko pak ne shvati od njih, ne primijeti da je to isti
Otok. S neznanja pak Dolionci, zbog noi, na one
Udarie junake na povratku, mislei valjda
Da se makrijski to pelazgiki iskrco Ares.
Oruje stoga navuku pa na njih digoe ruke.
S kopljima, titovima nasrnue jedni na druge
Nalik na navalu vatre estoku to se razgori
Padnuv u suho grmlje. A tako i urnebes bojni
Straan i raspaljen silno na narod dolionski pade.
Ali se nije ni kralj iz pokolja imao vratit
Kui protiv sudbine u sobu i postelju branu,
Nego ga Esonov sin, spram njemu kad se okrenu,
Skoivi rani u grudi po srijedi, i kost se od koplja
Smrskala njemu. A on, skotrljavi se u pijesak,
Navri svoju sudbinu. Jer nije smrtnicima dano
Uma joj: velika mrea oko njih je prostrta svuda.
Tako, dok miljae valjda da nevolja ne prijeti grdna
Njemu od onih junaka, te iste ga sputala noi
Ona u borbi s njima. I mnogi mu suborci drugi
Bjehu ubijeni tad. Heraklo zatue Telekla
I Megabronta, a Akast sa Sfodrija oruje skinu.
Pelej Zelija ubi i brza u boju Gefira,
Vrsni kopljanik pak Telamon Basileja smaknu.
Ida Promeja opet, a Klitij Hijakinta ubi,
Megalosaka pak i Flogija - dva Tindarida.
Enejev sin kraj njih Itimoneja pogubi smjelog
I prvoborca junaka Artakeja, koje jo danas
Sve stanovnici aste i slave kao junake.
Ostali pak u strahu uzmaknue, kao to jato
Goluba bjei u strahu od kobaca brzijeh krila.
Svi u vrevi na vrata nagrnue. Odmah se vikom
Cio ispuni grad na povratku s bojita bolna.
Ujutro zabludu kobnu i nepopravljivu svoju

1010

1015

1020

1025

1030

1035

1040

1045

1050

Spoznae obje strane. A grozna obuze tuga

Minijske tada junake kad vidjee Eneju sina
Kizika kako lei u prahu i krvi pred njima.
Tri su si cijela dana nariui upali kose
I oni sami i narod dolionski. Potom meutim
Triput u oruju najednom optravi okolo njega,
Sahrane ga u grob i u borbama odmjere snage,
Kako je red, na poljani limonijskoj. Ondje i sad jo
Stoji nasut taj hum i mogu ga potomci vidjet.
Ali ni supruga Klita iza svog ne ostade mua,
Njegovu smrt ne nadivje. Uz zlo to i drugo jo gore
Poini: zamae omu za vrat. A nju su i same
alile umske Nimfe oplakuju njeno skonanje.
I koliko joj suza iz vjea prolie na tlo,
Od svih boice tih nainie vrutak koj zovu
Klitom, da proslave ime te mlade nesretne ene.
Najnesretniji to je po Zeusu svanuo danak
enam' i muevima dolionskim. Nitko se od njih
Nije usudio hranu ni okusit. Dugo zbog svojih
Boli pomiljali nisu da ita samelju rvnjem,
Ve su onako tek ivotarili jedui prijesno.
Ondje i danas, kad za njih izlijevaju godinje rtve
Jonjani koji Kizik nastavaju, navijeke stalno
ito na javnom mlinu za rtvene melju kolae.
Otad se dvanaest dana i isto toliko noi
estoke podizahu oluje sprjeavaju njima
Svaku plovidbu dalje. Meutim, sljedee noi
Ostali svladani snom junaci ve prije, za vrijeme
Posljednje spavahu strae. A Akast i Ampikov sinak
Mops su uvali njih to buno hrkahu u snu.
Vodomar tad se nad glavom plavokosom Esonu sina,
Alkion-ptica, uzletje najavljuju krijeteim glasom
Prestanak vjetrova burnih. A Mops to shvati kad zau
Taj proroanski glas dobrosretni obalne ptice.
Al ju otjera otle boanstvo neko, pa sjede
Povrh krme laene munjevito vinuv se uvis.
Jasona koji je leo na mekanim runima ovjim
Drmnu i probudi on u tren i ree mu ovo:
Esonov sine, ti treba da na to sveto se mjesto
Uspne na Dindimu krnom, ljepotronu smirio da bi
Majku blaenih svih, i estoke tad e oluje
Prestat. Jer takav sam ja proroanski zauo netom
Glas alkione morske to leae okolo tebe
Ozgo dok spavo si tvrdo, a sve mi potanko zbore.
Od nje su zavisni vjetri i more i od nje je dolje
Zavisna zemlja sva i sijelo Olimpa snijenog.
Kada sa svoj ih planina na veliko uzlazi nebo,
I sam joj Kronovi Zeus podilazi, tako i drugi

1055

1060

1065

1070

1075

1080

1085

1090

1095

1100

Besmrtni blaenici poauju boginju silnu.

Tako ree, a on se razveseli uvi to kaza.
Pa se razdragan die sa leaja, drugove die
Sve ih pourujui, i kad se razbudili bjehu,
Mopsa, Ampiku sina, predskazanja ispria njima.
Odmah mlai junaci iz torova izgnaju vole
Te ih otle na strmi povedoe gorski vrhunac.
Drugi odrijeivi pak sa Svete stijene ueta,
Uzee veslat u Luku, u Traku, pa se i sami
Penjahu ostavivi u lai neto drugova.
Makrijski im se vidici i cio kraj preko puta
Traki ukazae tada ko da su im nadohvat ruke.
Bosporski mrani se tjesnac pojavio, kao i humci
Misijski, s druge pak strane brzaci rijeke Esepa;
Grad Adrastija se i nepejska javi ravnica.
Krupan bijae tu, u umi izrasto okot
Loze, sasuen posve. Odsjekoe ga da bude
Svetim kipom gorskog boanstva, a Arg ga je steso
Umjeno. Oni ga tad na otrljastome breuljku
Smjestie kao pod krov pod vrlo visoke bukve
Koje se, ponajvie od svih, ukorijenie ondje.
rtvenik pak od ljunka naslagae. Hrastovim liem
Poto ovjenae se, prionue paljenju rtve
Majku dindimsku pritom zazivaju, preasnu gospu,
Koja u Frigiji ivi, i Titiju, s njim i Kilena,
Koji se jedini zovu, a ima ih vie, glavari
Sudbe i prisjednici te Matere idske, koliko
Daktila idskih kretskih imade koje je neko
Nimfa u diktejskoj pilji Anhijala rodila bila
Rukama zahvativi objema eaksijske zemlje.
Grle joj koljena zduno, zalijevaju gorue rtve,
Esonov moljae sin da odvrati od njih oluje.
Zajedno pak mladii, to njima naredi Orfej,
Okretahu se skau, u oruju pleui svome,
Maima udaraju o titove, da bi se jauk
Zloslutan raziao po zraku to su ga ljudi
Jo od tuge za kraljem isputali. Bubnjiem otad
I egrtaljkom uvijek ublauju Frigijci Reju.
Boginja valjda pozornost na njihove obrati rtve
iste, jer se ukaza i povoljni jave se znaci:
Stabla prosue plod obilato, zemlja im sama
Da da pod nogama cvijee u mekanoj travi izraste;
Zvijeri jazbine svoje napustiv i svoje gustie
Dooe maui repom. A ona i drugo jote
Uini udo. Jer dotad na Dindimu nikakva voda
Nije tekla, a tad im ne prestaju sama od sebe
S vrha zaumjela suna. I Jasonovim otada
Izvorom vrelo ono nazivaju okolni ljudi.

1105

1110

1115

1120

1125

1130

1135

1140

1145

Oko boginje tad priredie gozbu na gorju

Medvjeem preasnu Reju proslavljaju. Ujutro pako,
Kad utolie vjetri, napustie veslaju otok.
Tada se probudi elja za takmom u svakom junaku:
Tko li e najzadnji prestat. Jer vedar uzduh bez vjetra
Unaokolo vire uravna i uspava more.
Oni pak uzdaju se u utihu tjerahu lau
Naprijed svom snagom. A nju, to je jurila morem, ni konji
Tad Posidonovi ne bi vjetronogi dostii mogli.
Ipak, kad se od jakih uzburkalo vjetrova more,
Koji se netom pod sumrak sa rijeka podii znaju,
Napokon izmoreni posustae. Al ih Heraklo
Potpuno izmuene povlaio jakou svojih
Ruku drmusaju grede laene spojene vrsto.
Kad su meutim oni, u udnji za misijskim kopnom,
Rindaku ve uz ua i veliki grob Egeonov,
Ispod Frigije malo, zaplovili gledaju u njih.
Podiui tad brazde na uzburkanome moru.
Veslo on slomi po srijedi. I pade ustranu, jedan
Komad u rukama dre objema. A drugi je more
Nosilo strujei nazad i pralo. I utei sjede
Zbunjeno glede. Jer ruke poivat mu ne bjehu vine.
Kad se meutim vrtlar il neki ora iz polja
Vraa u kolibu svoju s veseljem, za veerom ude.
Umorna koljena ondje na ulazu prigne pa une.
Prljav i suh od praine, pa uljne promatraju ruke,
Posve istroene, ne jednom svoj trbuh prokune;
Tada stigoe oni do nasada Kijeve zemlje
Oko Argantonija planine i Kijevih ua.
itelji one zemlje, jer dooe u prijateljstvu,
Misijci primie njih gostoljubivo te im u nudi
Jestvina i ovaca i obilno dadoe vina.
Ondje su suhih drva izatoga nosili jedni,
Drugi s livada lia obilato, leaj da nastru.
Zgrtali, kresiva pak za potpalu vrtjeli trei;
etvrti mijeali vino u vrima, spremali gozbu
Prinosei pred mrak Apolonu za iskrcaj rtvu.
Nego, kad druzima svojim doviknu nek dobro se goste,
Zeusov se zaputi sin u umu da bi to prije
Pristalo sebi veslo za svoju pripremio ruku.
Nae vrludaju potom omoriku koja se nije
Niti razgranala odve nit odve lisnata bila,
Nego kakva ve jest topola mlaahna, vitka.
Tolika bjee na pogled duljina i njena debljina.
Smjesta tobolac stavi na zemlju, spremnik za strijele
Zajedno s lukom pa skinu sa sebe lavovu kou.
Toljagom mjedenom, tekom iz tla ju odozdo potrese
Te omorici deblo objema rukama zgrabi

1150

1155

1160

1165

1170

1175

1180

1185

1190

1195

Uzdaju se u snagu. A irokim ramenom uprijev,

Dobro raskreivi se, sa dbokim korijenom iz tla,
Pripiv se, Iupa ju sa zemljom to drae vrsto.
Ko kad u jarbol laeni odjednom, a najvema kada
Zimi zalazit ve Orion pogubni pone,
Udari ozgor brza oluja sjuriv se dolje
Te ga s klinima skupa pod prednjim uima slomi Tako ju podie on. I ujedno pokupi luk svoj,
Strijele, kou i topuz pa trkom se zaputi nazad.
Dotle je dalje od drutva sa mjedenim Hila kragom
Traio sveti vrutak studenca eda bi vode
Prije mu zagrabio za veeru i sve mu drugo
Hitro i kako je red pripremio kada se vrati.
Jer mu je zaista sam usaivao navike takve
Kad ga je ve ko djearca iz oeva odvuko doma
Divnom Tejodamantu kog med Driopima ubi
Nemilo kada se s njim zbog oraeg sporio vola.
Dakle, Tejodamant bjee na ugaru brazdio njive
Plugom i muka je njemu doteala dok ga Heraklo
Tjerao oraeg vola da da mu, to nije on htio.
eljae naime vri u Driope izliku kobnu
Za rat, jer ivljahu oni bez imalo brige za pravdu.
Al bi me to daleko od moje odvratilo pjesme.
Ubrzo prispije Hila do vrela, oblinji to ga
itelji Izvorima nazivaju. Tad su ba Nimfe
Poele sastavljat kolo. Jer onim je Nimfama svima,
Koliko god ih je tamo nastavalo glavicu ljupku.
Stalo da pjesmama nou Artemidu navijeke slave.
One to dobie gorske vidikovce ili pak rijeke,
Ko i uvarice uma, s daleka stizahu redom.
Tu se meutim odjednom nad vodom pojavila Nimfa
Vrela ljepotekog onog. I nablizu ugleda njega
Sva rumena u svojoj ljepoti i draesti ljupkoj.
Jer ga je s vedra neba sred mjeseca zrakama svojim
Pun obasjavao mjesec. I razum pomuti njojzi
Kiparka. Kolko se pak zabezeknula, jedva se sabra.
Nego, tek to je on u brzac zaronio krag
Ustranu nagnuvi se, i silno zaumjela voda
Teku u zvonku mjed, a ona u istome trenu
Stavi njemu odozgo na vrat svoj lijevi lakat
ude u njena ga usta poljubit, a desnom ga rukom
Usto povue za lanak i usred vira ga baci.
Junak mu, Elatov sin Polifem, zauje povik,
Jedini od drugova, to naprijed iae putem.
ekae naime Herakla gorostasnog kad li e doi.
Stie u jednom skoku do Izvora, kao to divlja
Zvijer, do koje je dola s daleka bleka ovaca.
Krene za njima glau podeena, ali do stada

1200

1205

1210

1215

1220

1225

1230

1235

1240

1245

Ne stie, jer su ih u tor zatvorili sami pastiri.

Ona pak stenje i bijesno, sve dok se ne zamori, urla.
Tako stenjae glasno i Elatov sin tad onuda
Okolo idu i viu, no vika mu postade mukla.
Smjesta u potragu krenu izvukavi veliki ma svoj:
Nije li zvijerima plijenom on postao il su ga sama
Ljudi uvrebali pak i ko lagan odveli plijen?
Na tom se putu ondje sa samim srete Heraklom
Goli vitlaju ma u pesnici. Dobro ga spazi
Dok se urio k lai u sumraju. alosnu odmah
Nevolju ispria njemu, a srce ga stislo od sipnje:
Jadnie, ja u ti prvi objavit uasnu alost.
Hila se nee iv, na izvor otiavi, vratit,
Nego ga razbojnici, nasrnuvi na njega, vode
Ili ga razdiru zvijeri. Jer njegove krikove zauh.
Tako ree, a njemu, kad u, niz sljepoice curkom
Znoj potee i crna u utrobi krv mu uskipje.
Razgnjevljen na zemlju baci omoriku, trati stade
Putem kuda ga noge pohitjela noahu same.
Kao kad pojuri bik jer obad njega ubode,
Ostaviv livade svoje i lokve te za pastire
Ne mari niti za krdo pa sad bez prestanka hodi,
Sad se zaustavi pak i iroku podiu iju
Mue, isputa rik, jer gadan alac ga rani Tako bjesne i on, sad stalno naprezae brza
Koljena, na promin sad pak odmaraju se od truda
Prodorne putae krike daleko gromovitim glasom.
Kad je jutarnja zvijezda nad najvie vrhe uzala,
Odmah povoljni vjetri zapuhae. Brzo im Tifij
Viknu nek uu u lau i neka iskoriste vjetar.
Smjesta nestrpljivo se ukrcae, sidra laena
Dignu, izvuku visoko i podignu, zategnu uad.
Jedra se nadmu po srijedi od vjetra i dalje od ala
Veselo se provezu uz kraj Posidonova rta.
Kada s nebeskog svoda vedrooka Zora zablista,
S obzorja podiu se, i kad se staze zasvijetle
I od svjetlosti sjajne zablistaju rosne poljane,
Shvatie tada da njih s neznanja napustie svoga.
Nastade estoka svaa meu njima, nastade silna
Prepirka nisu li poli, a najboljega od svojih
Ostavili drugova. U svojoj nemoi zbunjen
Nije Esonov sin zargovaro ni ovaj ni onaj
Prijedlog, ve sjeae s tekom u sebi tugom, u dui
Grizu se. Spopade gnjev Telamona pa e ovako:
Sjedi ovako mirno, jer tebi poudno bjee
Ostaviti Herakla. U tebi se rodila miso
Kako e njegova slava u Heladi zasjenit tebe
Ako nam bogovi dadu da natrag se vratimo kui.

1250

1255

1260

1265

1270

1275

1280

1285

1290

Ali to vrijede rijei? Jer i bez tvojih dragova

Poi u, koji su taj lopovluk poinili s tobom.
Ree, i nato skoi na Tifija, Hagniju sina.
Oi mu bijahu nalik na kolute zatorna ognja.
Tako bi ponovo natrag u zemlju misijsku stigli
Snano se borei s morem i stalnim zavijanjem vjetra
Eakova da sina estokim rijeima nisu
Uspjela od tog odvratit dva sina Boreja trakog,
Jadnici! Jer ih je grozna ubudue ekala kazna
Od Heraklovih ruku, to ne dadoe ga trait.
Kad su se vraali naime s igara za Peliju palog.
On ih na Tenu ubi oblivenom, nagrnu na njih
Zemlju i za njih dva odozgo podigne stupa.
Jedan od kojih, na udo neuveno ljudima to ga
Gledaju, mie se, trese, na puhanje Boreja bunog.
I, to se imalo tako ubudue jednom dogodit.
Njima se tada Glauk iz umnog pomoli mora
Koji veleumni tuma boanskog Nereja jeste.
upavu glavu visoko i rutava podie prsa
Ozdo iz kukova uvis i snanom pograbi rukom
Krmenu gredu laenu i uzbuenima viknu:
Zato suprotno volji i htijenju velikog Zeusa
elite vodit u grad Eetov smjelog Herakla?
Njemu sueno jest u Argu Euristeju gordom
Kinjei se izvrit svih onih dvanaest djela
Pa uz ognjite s bozma prebivat, dovri l' ono
Malo to mu preosta. Stog nemojte eznuti za njim.
Tako je i Polifemu na uu Kijevu sazdat
Sueno preslavan grad za Misijce, s trudom, a potom
Svoju sudbu navrit u beskrajnoj halipskoj zemlji.
Hilu pak boica nimfa iz ljubavi uini svojim
Suprugom, zbog koga oni odlutavi puteni bjehu.
Ree, i zaroni u val virovit utonuvi do dna.
Burkana vrtlozima oko njeg se pjenila voda
Grimizna, koja iz mora ko kotla zapljusnu lau.
Radosni budu junaci, a Eakov sin se Telamon
Pouri k Jasonu prii. Vrh ruke njegove potom
Svojom obuhvati rukom i poljubi pa e ovako:
Nemoj se, Esonov sine, naljutit ako ti togod
Skrivih u svojoj ludosti. Jer bol me nagnala silna
Rije da izreem drsku i nesnosnu. Ali tu krivnju
Vjetrima dajmo, a mi ko i prije budimo sloni.
Njemu pak Esonov sin odgovori mudro ovako:
Prijane, ti si me zbilja uvrijedio nemilom rijeju
Rekav med ovima svima da estitom ovjeku ovom
Zgrijeih. No grdnu srdbu ja neu gajit u sebi
Uvrijeen odmaloprije, jer nisi zbog krda ovaca
Ni zbog kakva imetka ovako planuo ljutnjom,

1295

1300

1305

1310

1315

1320

1325

1330

1335

1340

Nego zbog ovjeka druga. No nadam se da e se tako

Borit i s drugim zbog mene, ukolko kad doe do toga.
Ree pa slaui se ko i prije, sjedoe potom.
Ona pak dvojca - Polifem, sin Elatov, po volji Zeusa
Imo je Misijcima osnovati grad i sagradit
Daju mu ime po rijeci, a drugi Euristeju posle
Svrit i stoga se vratit. Zaprijetio im se da hoe
Smjesta misijsku zemlju poharat ne otkriju l njemu
Kakva je Hilina bila sudbina, je l iv ili mrtav.
Za nj mu taoce dae izabrav iz naroda svoga
Najplemenitiju djecu i jo se zaklee njemu
Nikad da nee odustat od mune potrage za njim.
Stog stanovnici Kija i danas trae jo Hilu,
Sina Tejodamantu, i misle na sagraen dobro
Trahin. Jer upravo tu je Heraklo nastanio djecu
to mu ju poslae ti da ko taoce vodi ih otle.
Lau je cijeloga dana i cijele nosio noi
Vjetar puu estoko. No nije nimalo puho
Kada je svitala zora. A spazivi isturen vrak
Kopna, iz zaljeva onog dobrano irok na pogled,
Uza nj s izlaskom sunca na vesla pristae oni.
Nedugo potom se zora pokaza, to bjee im elja.

1345

1350

1355

1360

DRUGO PJEVANJE
Ondje govedske staje i obor Amika bjee,
Osorna bebrikog kralja; kog najdrzovitijeg od svih
Ljudi rodila bje Posidonu, plemenskom ocu,
Neko Melija Nimfa Bitinjanka legavi s njime.
A za tuince je on nedolian donio zakon:
Nitko da nee otii tko s njim se u akanju ne bi
Ogledo prije, i ve je pogubio susjede mnoge.
Tako i tada, kad stie do lae, zanemari saznat
Razlog plovidbe nj ine, i tko su, u obijesti svojoj,
Nego smjesta med svima ovakvu izgovori rije:
ujte, potucala morska, to vama prilii znati.
Zakon je kako nitko od tulnaca tko k nama
Bebrianima doe ne odlazi kui se vratit
Prije negoli svoje na moje ne podigne ruke.
Stoga mi najboljega iz svog odaberite drutva
Te ga dovedite amo da sa mnom se bori na ake.
Ako se ogluite i zakone zgazite moje,
Sna e vas u zao as bez sumnje nevolja kruta.
Ree bahato zbore. A njih, kad ue ga, divlji
Spopade gnjev. Polideuka nadasve pogodi prijetnja.
Odmah ko prvoborac pred drugove stade i ree:
Prestani sad i zlom ne prijeti nam silom tko god da,
Die se, jesi. Jer zakon potovat emo, to veli.
Sam u se odmah rado, obeajem, ogledat s tobom.
Tako bez krzmanja ree. A on ga kolutaju oma
Pogleda kao i lav kog rani koplje, a ljudi
Opkole ga u gorju. A on, i pritijenjen mnotvom.
Ne mari jote za njih, ve vidi onoga samo
ovjeka to ga je prvi ve ubo, al ubio nije.
Tad pak Tindarejev sin dobrano izvaljan, tanak
Odloi plat to ga njemu, da bude mu gostinski poklon,
Darova Lemnjanka neka. A onaj dvostruki mrki
S kopama skupa ogrta i kvrgavu pastirsku ulu
Baci to noae ju od divlje masline gorske.
Smjesta, im u blizini zamotrie pogodno mjesto,
Svoje drugove sve, odvojiv ih, smjeste po pijesku.
Graom oni ni stasom, kad gleda ih, ne bjehu slini.
Nego je jedan il groznog Tifoeja ili i same
Zemlje sliio edu udovinu, kakve je negda
Rodila gnjevna na Zeusa. A drugi, Tindarejev sinak,
Ravan bje nebeskoj zvijezdi to prekrasne odsjaje alje
S poveerja kroz no kad pojavi se na nebu.
Takav bje Zeusov sin. Jo svijetle mu nicale malje,
Jo mu vedrina bjee u oima. Ali mu smjelost
Kao u zvijeri je rasla i sranost. Rukama mahnu
Kuaju jesu l' mu one dobrano gipke ko prije,

10

15

20

25

30

35

40

45

Nisu l' od umora skupa i veslanja postale teke.

Amik se u tom meutim ne okua. Podalje utke
Stajae uprijevi oi u njega, a srce mu tuklo,
Nadulo se u elji da krvlju mu oblije grudi.
Njima pak u sredini Likorej, Amikov sluga,
Pred noge stavi po dva neobraena i suha
Remena sa svake strane. A bijahu kruti veoma.
Amik se pak Polideuku bezobraznim obrati rijema:
Ja u ti rado sam uruit od ovih koj eli,
I bez drijeba, da poslije potuit se ne moe na me.
Nego, omotaj ruku! Kad iskusi, moi e drugom
Rei koliko sam ja u rezanju volujskih suhih
Koa bolji i ljudma da okaljam obraze krvlju.
Tako ree, no on mu ne uzvrati nita za svau.
Mirno nasmijeivi se, to leahu mu do nogu,
Remene uze bez rijei. A Kastor i veliki Talaj
Prie mu, Bijantov sin, i remenjem stegnu mu ake
Brzo, veoma ustro sokolei ga za borbu.
Aret i Ornit to onom uinie ne znaju, lude,
Da su ih posljednji put u zloj povezali sudbi.
Kad se s remenjem pak ponaosob pripremili bjehu.
Odmah digavi uvis pred lice pesnice teke.
Jedan na drugoga svom estinom krenu u sukob.
Bebriki kralj tad sme ko val podivljali morski
to se na brzu lau obruuje koja se jedva
Izmie njemu, vjetini zahvaljuju svog kormilara
Mudra, kad val ve hrli da prodre joj unutar trupa.
Tako je gonio on Tindareju sina ne daju
Njemu predahnut. No taj je neozlijeen izmico stalno
Pametno napadima. A spoznavi odmah da divlje
Boksa, u emu je jakost i ujedno slabija strana,
Stane vrsto na mjestu i izmijeni udarce s njime.
Ko kad u grede laene, za klinove otporne brze,
Ljudi, drvodjelje stanu zabijati ih da uu
Tukui maljevima, i odzvanja jedan za drugim
Zveket do zasienja, i obrazi tako i brade
S obje im jeahu strane. I silan se razlijee cvokot
Zubi. No stoje na mjestu ne prestadoe se tui
Sve dok pogubna sipnja obojcu izmorila nije.
Odmakoe se malo pa obrisae sa ela
Obilan znoj, do daha od zamora dolaze teko.
Potom ponovo jedan na drugoga srnu ko dva kad
Razjarena se bika za junicu bore na pai.
Tada naposljetku Amik, na none se digavi prste,
Protegnu se ko onaj to ubija bika i tekom
Rukom zamahnu na nj. No on mu doeka napad
Nagnuvi ustranu glavu, i lakat mu pogodi rame
Malo. A on kraj njega primaknuv se korak po korak,

50

55

60

65

70

75

80

85

90

Zviznu ga iznad uha odozgo i skrha mu kosti

Glave. A on od boli na koljena pade. A nato
Minijski kliknu junaci, jer ispusti duu odjednom.
Nisu Bebriani pak zanemarili svojega kralja,
Nego toljage vrste svi zajedno dignuv i koplja.
Na Polideuka pravo u dumanskoj namjeri krenu.
Ali stadoe preda nj izvukavi maeve svoje
Otre iz korica druzi. I prvi ovjeka rani
Kastor, kad taj nasrnu, u glavu. A ona se na dvje
Raskoli strane te amo i tamo na plea mu pade.
Sam Itimoneja pak golema i Mimanta ubi.
Prvog, naskoivi petom, munjevito zgodi u prsa
Nogom i svali u prah, a drugog, kad prie mu blie,
Desnom rukom on tad svrh obrve udari lijeve
Te mu odadre vjeu i oko mu ostade golo.
Orit pak, Amikov drug, sa svoje obijestan snage
Talaja, Bijantu sina, u trbunu rani upljinu.
Ali ne ubije njega, jer mjed mu probui samo
Pojas doprijev do koe, no utrobu ne taknu njemu.
Isto tako pak Aret izdrljiva odgura borca
Ifita kijaom vrstom i udari, Euritu sina.
Al jo nedosuena zloj smrti. Nego je i sam
Ubrzo imao biti ubijen od Klitija maem.
I, tad Likurgov sin drzoviti Ankej zavitla
Svojom velikom bradvom odjednom i pred sobom dre
Crnu medvjeu kou u ljevici uskoi posred
Bebriana ko bijesan. A s njime pojurie skupa
Sinovi Eakovi i s njima bojovni Jason.
Ko kad u torovima prestravljuju bezbrojne ovce
Jednoga zimskog dana, kad krenu, vukovi sivi,
Kriom od njukavih pasa i kriom od samih pastira
Vrebaju koju e prvu zaskoiti moi i zgrabit,
Pomamno motre sve skupa, a one se odsvud nasumce
Stiu i padaju jedne preko drugih, - tako i oni
Bahate Bebriane prestravie do smilovanja.
Kao to kada pastiri ovari ili pelari
Veliko mnotvo pela u peini tjeraju dimom.
One pak neko se vrijeme u svojoj konici skupe,
Zuje i bjee smeteno, a potom guene dimom,
Koji se dalje iri, daleko iz peine jure;
Tako dugo ni ti ne izdrae, nego se raspu
Unutar Bebrikije dojavljuju Amikov usud.
Lude! A ne vidjee da drugo ve im je blizu
Bilo neuveno zlo. Jer nasadi njini i sela
Bijahu pljakani tad od dumanskog Likova koplja
I marijandinskog ljudstva u odsustvu njihova kralja.
Jer se borahu vijek oko zemlje bogate gvoem.
Ve su im ruili staje i obore oni junaci.

95

100

105

110

115

120

125

130

135

140

Ve su bezbrojne ovce okruiv odijelili za se.

Tako da netko med njima ovakvu rije izree:
Sudite to bi u svom kukaviluku inili oni
Da je ikako bog i Herakla doveo amo.
Naime vjerujem ja da u njegovu prisustvu ne bi
Dolo zacijelo do borbe na ake, ve kad je izloit
Zakone doao kralj, zaboravio bi smjesta
Zakone svoje i hrabrost pod toljagom zbore o njima.
Mi smo zaista njega, otploviv na more, na kopnu
Ostavili ne mare. No dobro svatko e od nas
Uvidjet pogubnost zla i sam kad taj je daleko.
Ree, no to se sve dogodilo Zeusovom voljom.
I, tad ostae tu preko noi te viahu rane
Ranjenicima svojim, a besmrtnim bozima rtve
Prinijevi, veliku gozbu priredie. Nikoga pako
Nije svladavao san uz krag i gorue rtve.
Plavu ovjenae kosu svrh ela ubravi lia
Lovora blizu ala uz koj i privezae uad
Pjevaju hvalospjev skladno uz formingu Orfeja svoga
Te je u njihovoj pjesmi uivala obala cijela
Bez povjetarca, u slavu iz Terapne Zeusova sina.
Ali kada je sunce obasjalo rosne breuljke
S obzorja podiu se i bude pastire ovaca,
Tada odrijeie ve u podnoju lovora uad
I ukrcae plijen koliko ga trebae ponijet
Te se uz puhanje vjetra na vrtloni usmjere Bospor.
Ondje se sprijeda, pred laom na vrletnu nalik planinu
Podie val iz dubine ko da e se obruit na nju,
Stalno se podiui nad oblake. Mogo bi rei
Zloj da nee sudbini umai, jer ba po sredini
Lae prijetei visi ko oblak. Ali se ipak
Slegne, ukoliko tad kormilara sposobna ima.
Stoga zahvaljujui vjetini Tifija i ti
Sigurno, mada u strahu, putovahu. Sljedeeg dana
Tinijskoj zemlji nasuprot privezae konope svoje.
Ondje Agenorov sin na obali imae kuu
Finej koj najgora zla med ljudima svima pretrpje
Zbog svog prorokog dara to njemu ga udijeli neko
Letin sin. Al se nije ni toliko aco da svetu
Miso i samoga Zeusa prenese ljudima vjerno,
Iz tog je razloga njemu dugotrajnu poslao starost
Slatko mu oduzev svjetlo iz oiju. Nije mu dao
Bezbrojnim jelima se veseliti to su mu uvijek.
Pitaju za proroanstva, donosili susjedi kui,
Nego kroz oblake se odjednom sjurivi blizu,
Harpije kljunovima iz usta su njemu i ruku
Hranu grabile stalno. I kadto je njemu ni trunka
Ne osta, kadto pak malo, da moe preivjet u tuzi.

145

150

155

160

165

170

175

180

185

190

Po njoj i pljesniv vonj proirie tako da nitko

Ne smjede prinijeti nju do grla, ve bi daleko
Stajao: tolko ostatci od njihove vonjahu gozbe.
im je meutim glase i buku uo tog mnotva,
Poe da pristupi k njima u prolazu, jer mu po Zeusu
Bje proreeno, kad dou, da svog e se nauit jela.
S postelje uspraviv se, ko nestvarna prikaza u snu,
tapom potapaju se, na vrata izae suhih
Nogu pipaju zie, od slabosti i u starosti
Drhtavih nogu u hodu. U neisti suho mu tijelo
Usahlo, dok mu je koa vezivala jedino kosti.
Iziavi iz kue, na pragu dvorinih vrata
Sjede umornih nogu. Vrtoglavica ga mrka
Obuze; priini mu se da zemlja pod njim se kree
Uokrug te bez glasa u nemono mrtvilo pade.
Kad ga vidjee takva, oko njeg se oni u udu
Skupie. On im meutim, iz dna uzdahnuvi grudi,
S velikom mukom ovakve izgovori proroke rijei:
ujte, najbolji od svih Helena, ako ste zbilja
Vi to to sada ih evo na kraljevu zapovijed groznu
Vodi sa sobom Jason na lai Argi po runo.
Vi ste to pouzdano. Jer sve mi moj razbor jo znade
U proroanstvima svojim. Zahvaljuju upravo tebi,
Gospode, Letin sine, u tekim mukama ivim Zeusa vam Pribjegarskog, pred koj im najvie strepe
Grjenici, Feba radi i same Here vas molim,
Koje se najvie od svih bogova sjeate putem,
Meni pomozte i rijete prenesretna ovjeka bijede
I ne otiite otle napustiv me bez saaljenja
Tako. Jer nije mi samo Erinija stala na oi
Petom i teglim starost za koju se ne vidi kraja,
Nego se na ta zla nadovezalo najgore drugo.
Naime, Harpije meni iz usta otimlju jelo
Uz nezamislivo zlo se obaraju odnekud na me.
Nita ne mogu smislit da s obranim, nego bi sam svoj
Lake vlastiti um obmanuo misle na ruak
Negoli njih to tako strjelovito lete kroz uzduh.
Ali ako mi malo i ostave katkada jela,
Pokvaren isputa to i jak, nepodnoljivi zadah.
Ne bi nikoji smrtnik ni trena izdro blizu,
Ni kad bi imao taj od elika kovano srce.
Ali me zaista gorka i strana zadrava nuda
Ostat i, ostaju tu, u kleti trbuh to stavljat.
Bog je proreko pak da e sprijeit ih Boreja sinci,
Ali da nee ti ko tuinca obraniti mene Ako sam zaista Finej, med ljudima slavan s bogatstva
Neko i prorokog dara, a otac me rodi Agenor,
Sestru im pak za enu, med Traanima kad vladah,

195

200

205

210

215

220

225

230

235

U kuu svoju dovedoh, Kleopatru, darove davi.

Kaza Agenorov sin. I potresna obuze suut
Svakog junaka, a dva nadasve Boreju sina.
Otrvi suzu obojca mu prioe. Zet mu ovako
Ree drei ruku u ruci utuena starca:
Jao jadnie, velim, nesretnijeg od tebe nikog
Nema med ljudma. Ta, to te toliki snaoe jadi?
Bogove si u kletoj uvrijedio, valjda, ludosti
Kako si prorotvu vjet. Stog na te se ljute veoma.
Ali se plaimo ipak, iako elimo pomo,
Ne znaju je li tu ast dodijelio upravo nama
Bog. Jer prijetnje su ljudma na zemlji od bogova vrlo
Jasne. I neemo ih zaustavit prije kad dou,
Harpije, makar to silno i eljeli, dok ne obree
Da se bogovi nee zbog toga od nas odvratit.
Tako ree, a starac spram njega podie prazne
Zjene otvorivi ih i ovim mu uzvrati rijema:
uti! Nemoj mi to na pamet stavljati, dijete!
Tako mi Letina sina to naui mene proricat
Rado, tako mi klete sudbine to zadesi mene,
Kao i oblaka ovog to moje zastrije oi,
Podzemnih k tomu bogova - ni mrtvu mi ne bili skloni,
Nee nikakva gnjeva zbog pomoi biti od boga.
Potom na prisege te obojca ga eljahu branit.
Odmah mladi junaci priredie starini jelo,
Budui posljednji plijen za Harpije. Blizu obojca
Stanu da uzmognu njih, kad nalete, maima odgnat.
I, u trenutku kad je taj starac dodirnuo jelo,
One se smjesta, ko grdne oluje ili ko munje,
Tad neoekivano iz oblaka sjure i skoe
Krianjem pomamno jela zahtijevaju. Uto junaci,
Kada ih ugledae, zavikae. One pak krijete,
Poto poderae sve, odletjee povie mora
Vrlo daleko. A vonj nepodnoljivi ostade ondje.
Ali za njima tad dva Boreju sina odostrag
Maeve podigavi potrae. Zeus im je naime
Neiscrpivu snagu udahnuo. Ne bi bez Zeusa
Mogli ih pratit, jer uvijek pretekle bi one oluje
Zefirske kad bi god ile ka Fineju ili od njega.
Kao u gudurama kad psi to vjeti su lovu
Za kozorozima ili srnama njukaju tre,
Zamalo dostiu njih za lema isteu se njima,
Zubima kljocajui sa vrha eljusti zalud.
Tako Zet i Kalaid, veoma blizu im lete,
Pruahu za njima ruke elei ih prstima dose.
Oni bi zaista njih raskomadali usprkos bozma
Stigav ih vrlo daleko na Otocima to plove,
Da ih Irida brza, niz eter se vinuvi s neba,

240

245

250

255

260

265

270

275

280

285

Ne vidje te ih sprijei i ovo napominju ree:

Harpije, Boreja sinci, to psi su velikog Zeusa,
Maima slobodno nije ranjavat. No ja u se sama
Zaklet da one mu nee jo dolazit niti ga dirat.
Tako ree, pa liju ljevanicu zakle se Stigom,
Pred kom se bogovi svi i najvema jee i strepe,
Da te ubudue nee pristupiti Fineja domu
Vie, Agenoru sina, jer tako i sueno bjee.
Na tu popustie kletvu; okrenuv se pohrle nazad
K lai. A ljudi zbog toga Strofadima poslije nazovu
Otoke te to ih prije nazivahu Otoci plovni.
Harpije s Iridom se razidoe: one u pilju
Zaoe Minojevu na Kreti, a ona uzletje
Poslije vremena nekog na Olimp krilima brzim.
A junaci meutim, posvema opravi tijelo
Prljavo onomu starcu, prinesoe ovce za rtvu
to su ih dotjerali iz oteta Amiku plijena.
Kad su u kui pak priredili veliku gozbu,
Gostili su se sjedei. A s njima se gostio Finej
Pohlepno, kao neko u snovima, radosna srca.
Potom, poto se jela i pila nauili bjehu,
Cijelu bdjeli su no iekuju Boreja sine.
Sam je pak onaj med njima kraj ognjita sjedio starac
Zbore o plovidbi njinoj i uspjehu njihova puta.
ujte me sad! Dabome, svu istinu nemate pravo
Znat, no koliko to bozi doputaju, neu vam skrivat.
I prije Zeusov um povrijedih u svojoj ludosti
Redom proriui sve i do kraja. Jer on sam ovako
Hoe: da ljudima se objavljuju prorotva boja
Nepotpuno, da togod i bojeg prieljkuju uma.
Kada ve otiete od mene, tad najprije ete
Crne hridine dvije u morskom vidjet tjesnacu.
Velim da nitko im nije umaknuo, proao kroz njih.
Naime, nemaju dolje za potporanj korijene svoje,
Nego se srastaju esto u jednu stoje nasuprot.
Silna ih morska voda odozgo zapljuskuje kipte,
Tako da zagluno ukrug odjekuje obala krna.
Stoga sluajte sada, uvaite savjete moje,
Ako li pametno zbilja i blaene bogove tuju
Plovite, ako tek tako, po svojoj glavi i ludo
Ne srljate u propast prepustiv se mladosti svojoj.
Velim vam, pustite prvo za pokus, za povoljan predznak,
Ispred lae daleko golubicu. Ako kroz one
Hridine do u Pont nepovrijeena preleti,
Nemojte vie ni sami odgaati zadugo put svoj,
Nego stisnuvi dobro u svojim rukama vesla,
Morski sijecite tjesnac, jer spas vam nee toliko
Biti u molitvama koliko u jakosti ruku.

290

295

300

305

310

315

320

325

330

Stoga najbolje bit e, zaputaju ostalo, radit

Smjelo. No bozima prije pomolit se ne branim vama.
Ako pak lete posrijedi kroz hridi nastrada ptica,
Tad se okrenite nazad, jer mnogo je bolje pred bozma
Povu se. Ne biste naime med hridima mogli umai
Usudu zlu, ni da je od eljeza sazdana Arga.
Jadnici, nemojte se usudit mi prorotva gazit
Mislite l' da sam i triput toliko nepoudan kolko
Nebeskim bozima jesam il da sam i vie im mrzak.
Ne usudte se proi sa laom bez znamenja ptijeg.
Bit e kako ve bude. A umaknete li kako
Sudaru hridi te ivi i zdravi stignete u Pont,
Plovite odmah i zemlju Bitinjana imajte zdesna
Grebena uvaju se uz obalu, dokle god Rebu
Ne minete, rijeku brzoteku, i Crnu stijenu
I dok ne stignete na tinijski otok u pristan.
Otle se skroz preko mora zaputite, nije daleko,
U marijandinsku zemlju nasuprot i pristante ondje.
Tu se nalazi put to sputa se dolje ka Hadu;
Aherontski se rt poisturen die visoko.
Vrtloni Aheront pak presijecaju rt sam duboko,
Lije, ispljuskuje vodu iz velika raspukla drijela.
Odmah za njim uz mnoge Paflagonaca breuljke
Pro ete, kojima prvo Eneanin vladae Pelop.
A od njegove krvi i potjeu, kako se die.
Ima pak nekoji rt nasuprot Medvjedu onom
Velikom, odsvuda strm, a Karambom ljudi ga zovu.
Borejeve oluje nad njime se nadvoje dijele,
Tako jako u eter, na puinu okrenut, tue.
Kada se oplovi taj, ve Veliko ondje se alo
Pruilo uza nj. Meutim, na kraju Velikog ala,
Iza rta to stri, strahovito huei struje
Rijeke se Halija liju. A za njim se Irida struje
Nablizu, manja, valja u more s virima bijelim.
Odanle dalje naprijed iz kopna se prua i strai
Velik i isturen Ankon. A zatim Termodont na uu,
to u zaljevu mirnu pod rtom temiskirskim lei,
Izlijeva vodu, no prije po irokom protjee kopnu.
Ondje se Deantska stere poljana, a u blizini
Tri su amazonska grada, a dalje Halibljani ive,
Najkukavniji ljudi, na krnoj i oporoj zemlji,
Radnici kojima lei na srcu obrada gvoa.
Ovcama bogati pak Tibarenci prebivaju do njih
Blizu, povie rta Genetova gostinskog Zeusa.
Za njima susjedi pak Mosineki nastavaju redom
Kopno obraslo umom i obronke, padine gorske,
Posagradivi sebi na drvenim stupima kue,
Daane, kao i tornje dobrano sazdane to ih

335

340

345

350

355

360

365

370

375

380
381a

Mosine zovu, a otud i sami dobie ime.

Proavi pokraj njih, uz ogoljen pristante otok.
Nastojte na svaki nain odagnat bezobrazne silno
Ptice to uistinu u golemom dolaze broju
Na taj nenastanjen otok, na kojem sagradile bjehu
Aresu kameni hram amazonske kraljice dvije
Na svom pohodu bojnom - Otrera i Antiopa.
Naime, ondje e pomo iz nemila doi vam mora,
O em ni rijei. I stoga, ko prijatelj elim vam rei,
Stanite! Ali to treba da ponovo prorotvom svojim
Zgrijeim kazuju sve pojedinosti potanko vama?
Dalje od otoka naprijed i kopna na suprotnoj strani
Hrane se Filiri, ive. A dalje od Filira jesu
Makroni, za njima opet plemena silna Behira.
Nastavljaju se na njih Sapiri prebivaju redom,
Za njima susjedi potom Bizeri, a svrh njih se sami
Bojovni Kolani ve nadovezuju. Nego se lai
Dajte dok ne stignete do najzabaenijeg mora,
Gdje preko kitejskog kopna, s Amarantskih gora daleko
Dolazei i preko poljane zvane po Kirki,
iroku struju Fasid viroviti lije u more.
Tjerajui pak lau u pravcu ua te rijeke,
Tornjeve kitejskoga zamotrit ete Eeta,
Kao i Aresov gaj sjenoviti, gdjeno na runo
Rastrto navrh bukve, oko sebe gledaju, pazi
Zmaj, udovite strano za oi. Ni danju ni nou
Njegove besramne oi ne svladava okrjepan sanak.
Tako ree, a njih strah obuze kako to ue.
Dugo stajahu tako onijemjeli. Napokon ree
Junak, Esonov sin, u svome nemoan jadu:
Stare, ti si nam sad objasnio kako tegobe
Plova prevladat i dao nam znak po kom emo prijei,
Ako te posluamo, kroz uasne hridine u Pont.
Hoemo li se pak u Heladu poslije vratit,
Njima umaknuv, i to bih od tebe volio uti.
Kako da radim i kako da opet prevalim morem
Toliki put, bez iskustva i s druzima svim bez iskustva?
Kolanska Ea pak lei na kraju mora i zemlje.
Ree, a njemu starac odgovori ovo i kaza:
Sinko, onoga asa kroz kobne kad pobjegne hridi.
Ne boj se! Jer e iz Ee boanstvo te voditi drugim
Putom, dok e u Eu napretek imat vodia.
Nego, prijani moji, na lukavu mislite pomo
Boice s Kipra, jer slava i uspjeh vam ovise o njoj.
Ali me nemojte vie o tome pitati dalje.
Ree Agenorov sin. Auto nablizu njemu,
Sunuvi dolje kroz eter, dva sina Boreja trakog
Stupie nogama hitrim na prag. I junaci sa svojih

381b

385

390

395

400

405

410

415

420

425

Sjedala skoie nato kad vidjee kako su stigli.

Na navaljivanje njino, od umora zadihan silno.
Teko jo hvataju dah. Zet ispria kako daleko
Harpije gnahu i da ih da smaknu ih Irida sprijei,
I to im boica sklona prisegnu te kako od straha
Zaoe one u pilju pregolemu diktejske gore.
Na to se, na tu vijest razveselie u kui druzi
Svi, a i sam se Finej razveseli. Sin mu meutim
Esonov, ele mu dobro nadasve, prozbori smjesta:
Neki to, Fineju, bjee zacijelo bog kog je tvoja
Dirnula nesrea bolna i koj izdaleka nas amo
Nanio eda bi tebe obranili Boreja sinci.
Kad bi i oima sjaj ti podario, tolko bih, mislim.
Zaista radostan bio ko kad bih se vratio kui.
Tako ree, no on mu pokunjiv se prozbori ovo:
Esonov sine, to zlo nepopravljivo jeste i nema
Pomoi odsad, jer prazne oslijepie pomalo oi.
Umjesto toga mi bog podijelio smrt u trenutku.
Pa u, kad budem mrtav, uivati potpunu sreu!
Tako su, eto, ta dvojca govorila razgovor vode.
Odmah se nedugo zatim Ranoranka javi jo dok su
Zborili. Susjedi pak se oko njeg okupljati stanu
Koji su iz dana u dan i prije dolazit tamo
Znali, sa sobom uvijek i dio mu nose svog jela.
Njima je svima taj starac, i tko bi mu neznatan stigo,
Brino kazivo budunost, i mnoge je rijeio jada
Prorotvom svojim. I stog su pri dolasku hranili njega.
S njima meutim stie Parebije, koji mu bjee Najdrai.
Radostan bude kad one u kui vidje.
Jer mu je neko ve sam isprio, iz Helade da e
Povorka stii junaka na putu k Eetovu gradu
Te da e svoju uad privezat na tinijskoj zemlji
I da e Harpije sprijeit po Zeusovoj volji kad dou.
Njih je potom taj starac, okrijepiv ih rijeima mudrim,
Poslao natrag, a samo Parebija pozva da ondje
Ostane s izvrsnim onim junacima. Odmah ga posla
Ponukavi ga nek mu od njegovijeh ovaca
Koja je najbolja dogna. I kada taj iz kue ode,
Okupljenima on veslaima umilno ree:
Prijatelji, dabome svi ljudi bezobrazni nisu
Nit zaboravljaju svi dobroinstvo. Tako i ovaj
Doe amo ko takav da sazna svoju sudbinu.
Jer to se trudio vie i to se kinjio vie,
To ga je zaista tad uzastopce muila vie
Neimatina itka. I iz dana u dan mu bjee
Gore, bez ikakva ba olakanja u njegovoj muci.
On je meutim za grijeh svog oca plaao grdnu
Kaznu. Jer kad je taj sam u brdima sjekao neko

430

435

440

445

450

455

460

465

470

475

Stabla, molbe tad Nimfe zanemari Hamadrijade,

Koja ga preklinjala aloste se jecavim glasom
Da joj ne sijee panj vrnjaka hrasta u kojem
Dugo ivljae ve odvajkada. On ga meutim
Nerazumno posijee u obijesti mladosti svoje.
Njemu ti poslije patnju bez prebola podari Nimfa
Samom i njegovoj djeci. A ja, kad ovamo stie,
Spoznah u emu je grijeh, pa rtvenik, rekoh mu, neka
Podigne tinijskoj Nimfi i neka pomirnu na njem
rtvu prinese i moli da izbjegne usud svog oca.
Otkad se nevolji bojoj uklonio, nikad me s uma
Ne smetnu niti me prezre. I teko ga od sebe aljem.
Nije mu s voljom, jer eli kraj mene se nalazit jadna.
Ree Agenorov sin. A on mu u tome asu
Pristupi vode dvje ovce iz stada. I ustane Jason,
Ustanu Boreja sinci na zapovijed ovoga starca.
Poto zazvae pak Apolona Prorokog brzo,
Tek to se svrio dan, na ognjitu prinijee rtvu.
Mlai drugovi pak obilato prirede gozbu.
Potom pogostiv se dobro, uz uad jedni laenu,
Drugi u njegovoj kui pozaspae legavi skupa.
Izjutra zapuu vjetri etezijski koji po cijeloj
Zemlji jednako puu uz takvu Zeusovu pomo.
Pria se da je neka Kirena uz penejsku lokvu
Ovce pasla kraj ljudi u prolosti, jer joj se svidje
Djevinost kao i leaj neoskvrnjen. Al ju Apolon
Ondje ugrabi dok je na rijeci napasala stado;
Preda ju nimfama mjesnim, od Hemonije daleko,
Koje u Libiji neko kraj Brda ivljahu mirta.
Tu je Aristeja Febu porodila, Agrejem koga,
A i Nomijem zovu Hemonijci bogati itom.
Jer tu Nimfu taj bog iz ljubavi uini sebi
Ondje dugovremenom i lovkinjom. Sina joj uze
Nejaka jo da u pilji Hironovoj potom odraste.
Njemu boice Muze odraslu isprosie enu
Te ga nauie lijeit, a isto tako proricat,
Pa ga uvarom svih stada uinie to su im pasla
Po atamantinskom polju u Ftiji i okolo krnog
Otrija te uz rijeku Apidan, uz svete joj struje.
Kad je minojske pak ve palio otoke s neba
Sirije, za stanovnike kad dugo ve ne bjee lijeka,
Tada pozvae njega na zapovijed boga Strjeljaa
Da ih od pomora brani. Po oevu nalogu Ftiju
Napusti. Nastani se na Keju parasijski skupiv
Narod koji je bio Likaonova podrijetla.
Jo je rtvenik velik sagradio Kinomu Zeusu,
Siriju prinio rtvu valjano, toj zvijezdi i samom
Zeusu, Kronovu sinu, u goiju. A zaradi toga

480

485

490

495

500

505

510

515

520

Zemlju etezijski vjetri rashlauju, slani od Zeusa,

Do etrdeset dana. A sveenici jo i sad
Prije izlaska Psa na Keju prinose rtve.
Tako se o tome pjeva. Junaci pak ekahu ondje
Silom zadravani. A silne dare za goste
Tinijci svakoga dana za ljubav Fineja slahu.
Prijeko na morskome alu sagradivi rtvenik u ast
Blaenih dvanest bogova i na nj poloivi rtve,
Uoe u brzu lau da veslaju. Sa sobom plahu
Ne zaborave ponijet golubicu, ve ju je dre
uurenu od straha u svojoj nosio ruci
Eufem. A onda od zemlje odrijeie dvostruku uad.
Ali promakli nisu Ateni krenuvi naprijed.
Odmah nogama stavi na lagan oblak u hitnji
Koji e moi ju odmah, iako je poteka, ponijet.
Pohrli pravo na Pont veslaima mislei dobro.
Ko kad se potuca tko od domovine daleko, Kako mi patnici esto tumaramo, nijedna zemlja
Nije daleko, ve svi su pred oima putovi nama Vidi vlastitu kuu u mislima. Put mu se skupa
Mokar i suhozeman ukazuje. as se pak jednog.
as se pak drugog, silno uznemiren, oima hvata.
Upravo tako hitro i ki se Zeusova vinuv,
Negostoljubivom moru na tinijsku obalu stupi.
Kada pak stigoe ve u tjesnac, krivudavi prolaz,
S jedne i druge strane krevitim hridima zaprt,
Lau je pak odozdo u plovu vrtlona struja
Pljuskala te su se naprijed u velikom kretali strahu.
Pa im je tutnjava ve od tuenih hridina snano
Udarala u ui i jeali grebeni umni, U tom se podie asu, golubicu dre u ruci,
Eufem da stupi na pramac, a drugi na zapovijed tada
Tifija, Hagniju sina, zaveslae kako im ree
Eda bi potom kroz stijene progurali lau, u svoju
Uzdajui se snagu. Kad zadnji oplovie zavoj.
Odmah vidjee stijene - otvarale su se uto.
Ostadoe bez daha. I Eufem golubicu pusti
Da se na krilima vine. A glavu svi ujedanput
Digoe gledaju u nju. I ona kroz hridi proletje.
Jedna se vraaju drugoj, u istom trenutku se obje
Hridine sudarie uz tutnjavu. Silna se slana
Voda uskipjevi die ko oblak. More zahui
Stravino. Okolo svud zagrmje golemi eter.
uplje pak pilje unutra zatutnjee kako se more
Podno klisura krnih uspljuskalo. Povie ruba
Bijelu je pjenu val izbacivao ume visoko.
Lau je tlaila struja odasvud, a perje na vrhu
Repa golubici hridi odsijekoe. Ona odletje

525

530

535

540

545

550

555

560

565

570

iva i zdrava, a glasno veslai kliknue. Sam pak

Tifij kriknu nek snano zaveslaju. Hridi se opet
Rastvore. Dru od straha prionue dokle ju sama
Plima nadolaze nazad u hridine nije povukla.
Najuasniji strah u tome ih obuze asu
Sve. Nad glavom im naime neizbjena bijae propast.
Ve im se iroki Pont pokazivao slijeva i zdesna
Te im se sprijeda odjednom pojavio, nadnio nad njih
Veliki val, ko otkinut vis, a vidjev ga, oni
Spustie, ustranu glavu okrenue, jer im se tada
Uini da e se sruit na lau i svu ju poklopit.
Al ga preduhitri Tifij, odmoriv od veslanja trudnu
Lau, pa se pod trup glavnina izvaljala vala.
S krme meutim val daleko od stijena povue
Lau te ju visoko na sebi nosio dugo.
Eufem idu du svih drugova vikae njima
Neka se bace svom snagom na vesla, a oni uz viku
Tuahu vodu. No val je odbacio dvostruko tolko
Lau koliko bi vesla. A vesla se svijala tada
Poput svinuta luka od sile ovih junaka.
Odmah se odanle val izatoga obrui na nju.
Laa ko oblica smjesta naletje na val silovit
Ulegla mora okomce sve naprijed. No usred Plegada
Vrtlona struja je nju zadravala. One su buno
Tresle se s obiju strana sputavaju drva laena.
Tad se o vrstu stijenu Atena ljevicom upre.
Desnicom gurne pak lau da moe projuriti naskroz.
Ona poletje uvis na strijelu krilatu nalik.
Ipak joj ukrase one na kraju polomie krme
vrsto se sudarivi meusobno. Al se Atena
Vinu na Olimp kad oni umaknue ivi i zdravi.
Jedna nablizu drugoj najednom mjestu se stijene
Ukorijenie vrsto. A tako dosudie bozi
Blaeni kad bi tko laom onuda, vidjev ih, proo.
Oni pak upravo valjda od mrzla odahnue straha
Zvjerajui u nebo i morsku puinu to se
Prostirala daleko. Jer zborahu da se iz Hada
Spasie. Tifij pak ko prvi poe govorit:
Mislim da samoj lai zahvaljujemo za trajan
Spas. A zasluan nije tko drugi kolko Atena
to je boansku joj snagu udahnula, nakon to Arg je
Klinima sklopio nju, pa nije pravo da strada.
Kad nam je, Esonov sine, kroz stijene umaknuti dao
Bog, ti nemoj se vie odsada toliko bojat
Zapovijedi svog kralja, jer mi emo budue kunje
Uspjeno - kaza to Finej, Agenorov sinak - prevladat.
Ree, i ujedno lau du zemlje Bitinjana pogna
Preko puine naprijed, sred mora. Njemu meutim

575

580

585

590

595

600

605

610

615

620

Jason ljubaznim rijema odgovori zbore ovako:

Tifiju, zato me tako u mojim jadima tjei?
Kriv sam, kobna je moja krivica i nema joj lijeka.
Trebah se Pelijinu suprotstavit nalogu naime
Smjesta i ovaj pohod uskratit, pa makar i moro
Bez smilovanja umrijet komadan dio po dio.
Sad me pak prevelik strah i nesnosne satiru brige;
Strepim plovit na lai po groznim putima morskim,
Strepim kada se god iskrcavamo na kopno.
Jer se neprijateljski posvuda nalaze ljudi.
Uvijek iz dana u dan u jecanju provodim noi,
Otkako skupiste se spoetka meni za ljubav,
Misle na sve ponaosob. No tebi je lako govorit,
Jer se jedino brine za svoju duu. A ja sam
Nemalo preplaen za se, a jednako s druge se strane
Bojim za ovog i onog i za te i drugove druge
Hou l vas ive i zdrave u zemlju helensku dovest.
Ree kuaju tako junake. No oni mu buno
Hrabrim uzvratie rijema. A njemu razgalie duu
Poklici njini, i on im jo jednom prozbori teno:
Vae mi, prijatelji, junatvo pojaava smjelost.
Stoga, kada bih sad i kroz Hadova krenuo grotla,
Nee me vie strepnja obuzimat kada ste tako
Postojani u tekim opasnostima. No kad smo
Proli kroz stijene Plegada, ubudue mislim da vie
Nee bit druge takve pogibelji budemo l tono
Finejeva uputstva na svome slijedili putu.
Tako ree, pa smjesta od takvih odustaju rijei
Postojan unijee trud u veslanje. Ubrzo oni
Minue Rebu, rijeku brzoteku, i hrid Kolonu,
Nedugo potom pak kraj Crne prooe stijene,
A iza nje ue Filidovo, gdjeno je negda
Sina Atamantova u svojem primio domu
Dipsak kada je s ovnom iz grada Orhomena bjeo.
Njega je livadska Nimfa porodila. Nije se njemu
Milila obijest, ve mirno na vodama svojega oca
S majkom je ivio skupa uz obalu pasui stada.
Njegovo svetite brzo i iroke minue rijene
Obale i ravnicu i Kalpu dubokih struja
Gledajui ih samo. Za dana, a jednako tako
Nou za bezvjetrice bez umora veslahu ustro.
Ko to se vlanu, masnu oranicu orui znaju
Teaki volovi muit, a sa svih strana im curi
Silan znoj sa slabina i ije, dok njihove oi
Koso pogledom krue pod jaram, a dahtanje suho,
Dah im neprekidno krklja iz njuki, a oni u zemlju
Papcima upiru se i mue se cijeloga dana;
Na njih nalik junaci iz mora vukli su vesla.

625

630

635

640

645

650

655

660

665

Kada jo nema svjetla boanskog, a odvie tamno

Vie nije, ve slaba po noi se razlila svjetlost,
Koju obino ljudi pri buenju prozorjem zovu,
Tada u tinijsku luku uplovivi otoka pusta,
Naporom iscrpljeni iskrcae se na kopno.
Njima se Letin sin prikaza, iz Likije kad se
K Hiperborejcima vrao daleko, k bezgraninom puku;
Njegovi uvojci zlatni ko grozdovi s obiju strana
Padaju mu niz lice leprahu njemu u hodu.
Srebrni drae luk u ljevici, a na ramenma,
Tobolac viae njemu niz plea. Pod nogama mu se
Tresao cio otok i pljuskali vali na kopno.
Vidjev ga, osupnuti obamrijee. Ne smjede nitko
Pogledati u lice, u krasne oi tog boga.
Stadoe uprijevi pogled u zemlju. No on ve daleko
Bjee zaputiv se zrakom na puinu. Najposlije Orfej
Ovu izgovori rije junacima svjetuju njima:
Hajde da ovaj otok posvetimo sad Apolonu
Jutarnjemu i tako nazovimo, jer se ukazo
Svima prolaze jutros. A rtvujmo to je pri ruci
rtvenik podigavi na obali. Ako nam poslije
Da da se ivi i zdravi u hemonsku vratimo zemlju,
Tad emo stegna mu na nj poloit rogatih koza.
Sad pretilinom ga tek i ljevanicom, velim vam, dajte
Blaite. Smiluj se, smiluj, o gospode, koj nam se javi!
Ree, i rtvenik oni od ljunka sagradie smjesta.
Drugi meutim dotle po otoku vrljahu trae
Ne bi li spazili koju il divokozu il lane
to se u velikom broju u dubokom hrane umarku.
Ulov im Letin sin podario. Od sveg meutim
Dvoja su stegna na svetom oltaru po obredu pomno
Palili, Jutarnjega zazivaju tad Apolona.
Okolo paljenica iroko sastave kolo
Krasnog Ije Peeona, Ije Peeona Feba
Slavei. Eagrov sin pak plemeniti zajedno s njima
Glasnu zapoe uto na bistonskoj formingi pjesmu:
O tome kako je neko pod bilom krnog Parnasa
Iz svog ubio luka gorostasna delfskoga zmaja
Kao djearac jo nag, zbog uvojaka jo sretan Smiluj se! Gospode, vijek je nepodrezana ti kosa,
Uvijek neoteena. I tako je pravo, a samo
Leta ju, Kejeva ki, dodiruje rukama milim. esto ga korike Nimfe, to bjehu Plistove keri,
Rijeima bodriti znale, a viu Odapni, Odapni!
Otud je nastao, eto, taj lijepi pokli za Feba.
Nego, poto su plesom i pjesmom prodiili njega,
Liju ljevanice svete zakunu se da e pomagat
Jedni drugima uvijek, u svome jednoduni srcu,

670

675

680

685

690

695

700

705

710

715

rtve dotiu rukom. I sad jo postoji tamo

Svetite radosne Sloge to podigoe ga tada
Oni sami u ast veoma dina boanstva.
Kad je pak trei dan osvanuo, tada na koncu
Uz siloviti Zefir napustie vrletni otok.
Odanle ue rijeke Sangarija gledahu prijeko
I marijandinskih ljudi veoma plodonosnu zemlju,
K tomu i struje Lika i jezero Antemoisu,
Al se provezoe mimo. Od puhanja vjetra se uad
I sva oprema broda na njinu drmusala putu.
Ujutro, budui da je u noi utolio vjetar,
Aherontovu rtu u pristan stigoe vedro.
Taj se strmenitima vrhuncima podie uvis
U more gledajui bitinijsko. Pod njim su gole
Stijene ukorijenjene i more ih pljuska; oko njih
Valja se val i umi gromovito. Gore meutim
Na najviem vrhuncu platane rastu goleme.
S rta samog se stere i sputa unutra u kopno
Dolje dubodolina, gdje pilja Hadova jeste
Koja je umom i stijenjem pokrivena, odakle leden
Izlazi zrak to stalno iz studene pue dubine
Te se okolo hvata neprestano blistavo inje,
Koje uspijeva samo otopiti podnevno sunce.
Ne vlada nikad tiina na tome stravinom rtu,
Nego se strujanje ondje zamjeuje gromotna mora
Kao i utanje lia od puhanja onog iznutra.
Ondje se nalazi pak i izljev Aheront-rijeke,
Koja krklja kroz rt u Istono utjeu more,
Dok ju jaruga ozgo duboka dovodi dolje.
Nju su Spasom brodara potomci nazvali pozni
Nisejskih Megarana kad imadoe naselit
Zemlju marijandinsku, jer uistinu ih spase
S njihovim laama skupa kad zla ih ponese oluja.
Ondje s pogledom na nj, kroz rt aherusijski sasvim
Proav, tek to je vjetar utolio, pristae s laom.
Neznani ne bjehu dugo ni Liku, prvaku tog kopna,
Ni Marijandincima junaci to bacie sidro,
Amikovi ubice, po glasu koji ve ue.
Nego s njima zbog toga zasnovae i prijateljstvo,
Samoga pak Polideuka ko boga primie tada
Sakupivi se odasvud, jer zbilja se dugo veoma
Protiv Bebrlana silovitih borahu oni.
I, u punome broju u Likovu naav se dvoru
U prijateljstvu tog dana, a poto dooe u grad,
Predadoe se gozbi i rijema veselie srce.
Esonov sin je rod i ime kazivao njemu
Svakog od svojih drugova i naredbe Pelije kralja
Te kako lemnjanske njih gostoljubivo primie ene,

720

725

730

735

740

745

750

755

760

U Dolioniji to su uinili s Kizikom, kako

Stigoe potom na Kij, u Misiju, nerado gdjeno
Ostavie junaka Herakla, i Glaukove rijei
Kaza, i Bebrike kako posmicae s Amikom skupa;
Prorotva Finejeva i njegove kaza mu jade.
Kako hridima Crnim umaknue, Letina kako
Sretoe sina na kolju. A on je oaran sluo
to je govorio redom. Zbog ostavljena Herakla
Rastui se pa svima ovakvu prozbori rije:
Ostavi, prijatelji, bez podrke kakva junaka
Takav poduzeste plov k Eetu! Jer dobro ga znadem.
Vidjeh kod Daskila njega, u dvoru svojega oca,
Kad je ovamo on preko azijskog stigao kopna
Pjeke da ratobornoj Hipoliti oduzme pojas.
Malje mi osule lice tek nedavno, takva me nae.
Potom u igrama u ast Priolaja, mojega brata,
Poginula u borbi sa Misijcima, kog narod
Pretunim tualjkama od onog oplakuje dana,
Snanoga Titiju bjee nadvlado u borbi na ake,
Koji se isticao med svima mladiima naim
I ljepotom i snagom, i na tlo mu sasuo zube.
S Misijcima meutim mom ocu podvre skupa
Migdonce, koji njive nastanjuju blizu do naih,
I sa samom zemljom plemena Bitinjana stee
Sve do Rebina ua i gorskoga visa Kolone.
Za njima pelopski pak Paflagonci se predae njemu
Bez sile, koje crna zagluuje Bileja voda.
Ali su Bebriani i drskost Amika toga
Sada me opljakali, jer ivi daleko Heraklo,
Mnogo mi oteli zemlje ve dugo udariv mee
Dolje pod ledinama na Hipiju dubokih struja.
Ipak zahvaljuju vama pretrpjee kaznu. No velim,
Tindarov sine, da nije bez volje bogova tog dana
Poo na Bekrike Ares kad ovjeka onog ti ubi.
Stoga, ime god mogu nagraditi vau dobrotu,
Sad u je rado nagradit. Jer red je da postupe tako
Slabi kada ih drugi, a bolji, zaduie prvi.
Daskila, svoga u sina potaknut da poe sa vama.
Da se pridrui svima na pohodu. Poe li s vama,
Vi ete cijelim se morem s gostoljubnim ljudima sretat
Uistinu, sve tamo do ua Termodonta samog.
Tindaridma napose svrh Aherontova rta
Podi u svetite vinje to svi e iz velike moi
Vidjet daljine brodari na moru i odat mu potu.
Potom bih njima pred gradom, ko bogovima, takoer
Plodne odijelio brazde na dobro oranu polju.
Tako se zabavljahu uz gozbu cijeloga dana.
Ujutro uurbano do lae pooe dolje.

765

770

775

780

785

790

795

800

805

810

S njima osobno poe i Lik i bezbrojne dare

Dade im ponijet i sina iz dvora im odasla na put.
Ondje je kobna sudbina pritijesnila Abantu sina
Idmona; prorokom se vjetinom istico, al ga
Nipoto ne spase ona, jer nuda ga odvede u smrt.
Leae naime u nizi trakom obrasle rijeke,
Hladei sebi slabine i golem trbuh u mulju,
Vepar bjelozubi, kleta grdosija, od kog i same
Movarne bijahu Nimfe u strahu. A nitko od ljudi
Ne znae za nj, i sam je u prostranoj ivio bari.
Abantov sin je meutim po izbrecima na muljnoj
Rijeci io onuda. A on nepredvidivo skoi
Odnekud vrlo visoko iz trske i rani ga u but
Jurnuv, i skupa s kosti presijee mu ile posrijedi.
Prodorno kriknuv on pade na tlo. A oni svi skupa
Ranjenom uzvrate vikom. I Pelej uperi odmah
Koplje u pogubna vepra to krenu u movaru bjeat.
Opet se okrene na nj i srne, ali ga Ida
Rani pa krkljaju pade na brzo koplje naboden.
Ostavie ga na tlu, na istome mjestu gdje pade.
Idmona noahu druzi na lau - na samrti bjee Ucviljeni, no on na rukama umrje drugova.
Tada na plovidbu otle ve prestadoe pomiljat:
Tuni ostae ondje rad pogreba toga mrtvaca.
Tri su itava dana jaukali. Sljedeeg ve mu
Prirede veleban pokop. A sudjelovae narod
Zajedno s kraljem Likom. I uza nj bezbrojne ovce,
Kako za umrle treba, za pogrebnu zaklae rtvu.
Stoji nasut i danas tom ovjeku humak u onoj
Zemlji, a na njem je znak i mo e ga vidjet potomci Valjak od masline divlje laeni, zeleni se liem,
Pod aherusijskim rtom tek neznatno. Ako pak i to
Treba da otvoreno pod vodstvom Muza izreem, Tu je Nisejcima Feb i Beoanima tad reko
Da ga u molitvama nazivaju titnikom grada
I da oko tog valjka od prastare masline divlje
Sagrade grad, no oni mjesto pobona Eolu sina
Idmona i sada jo Agamestora tuju i slave.
Tko je pak umro drugi? Jer tada junaci jo jedan
Opet nasue humak za svoga preminula druga.
Dva se naime steka jo vide onih junaka.
Kau da Hagnijev sin tad umrije - Tifij, jer njemu
Nije sueno bilo da dalje plovi, ve i njeg
Kratka tu uspava bolest daleko od oinskog doma,
Dok je pokapalo drutvo mrtvaca, Abantu sina.
Zbog tog smrtonosnog zla outjee nesnosnu tugu.
Jer kad i ovoga ve sahranie ubrzo potom,
Padnuv tu licem spram mora u bespomonosti svojoj,

815

820

825

830

835

840

845

850

855

860

vrsto zamotani poivaju, nisu na jelo

Mislili niti na pie. A srce im slomili jadi,
Jer su od nade bili u povratak vrlo daleko
Te bi i dalje jo mrzovoljno sjedjeli ondje
Da u Ankeja Hera prekomjernu ne vre smjelost,
Kog na imbrasijskima na vodama Astipaleja
Rodila bje Posidonu - nadasve se istico kao
Vjet kormilar - pa trknuv do Peleja ree mu ovo:
Eakov sine, je l' lijepo, zapustivi poslove svoje,
Dugo u stranoj se zemlji zadrati? Nije me zbilja
Tolko ko iskusna borca koliko ko vjeta laara
Poveo Jason po runo od Partenije daleko.
Stoga nemoj se ti ni najmanje bojat za lau.
Tako i drugih ovdje imade sposobnih ljudi;
Koje god od njih na krmu dovedemo, plovidbu nee
Obrukat. Nego ded brzo sve ovo njima prenesi,
Smjelost u njima probudi da svog se prisjete posla.
Ree, a njemu srce poraste od ushienja.
Odmah, nedugo zatim med njima prozbori ovo:
Jadnici, emu tugu bez hasne zadrat, tek tako?
Oni umrijee valjda ve kako im sueno bjee.
Jer kormilara mi u naem imamo drutvu,
I to mnogo. Pa stoga ne odgaajmo ih kuat.
Nego, razbudite se! Na poso! Odbacite tugu!
Njemu pak Esonov sin u neprilici prozbori ovo:
Eakov sine, ta gdje li su sada ti kormilari?
Jer za koje se prije pohvalismo kako su znalci,
Evo su pokunjeni i tuniji vie od mene.
Stoga ko umrlima nasluujem jadnu nam propast,
Ne mognemo li ve ni u grad kletog Eeta
Stii, a jednako tako iz onih se hridina vratit
Natrag u helensku zemlju. Jer nas e huda sudbina
Neslavno ovdje pokopat kad budemo starjeli zalud.
Tako ree, no Ankej veoma ustro obea
Brzu da vodit e lau, jer boji ga poticaj nagna.
Za njim se digoe pak i Ergin, i Nauplij, i Eufem
elei upravljat laom. No ove odvratie od tog.
Jer je Ankeju dala veina drugova prednost.
Konano ujutro se ukrcae dvanestog dana
Jer im je snaan Zefir zapuhao, povoljan vjetar,
Te preko Aheronta preplovie brzo na vesla.
Potom razvie jedra u vjetar se uzdaju plove
Razvijenih jedara sve dalje po dobrome moru.
Ubrzo pored ua Kalihora prooe rijeke,
Gdje je Zeusov sin, pripovijedaju, nisejski, kad se
Indijska pustiv plemena nastanio potom u Tebi,
Orgije slavio, ples ustanovio sprijeda pred piljom.
Gdje je provodio noi uz stravine obrede tajne.

865

870

875

880

885

890

895

900

905

Otud okolno ljudstvo Kalihorom naziva rijeku,

Ko to i onoj pilji podarie nadimak Aulij.
Zatim Stenela grob zamotrie, Aktoru sina,
to iz amazonskoga veoma smiona rata
Vraajui se nazad, kud poe skupa s Heraklom,
Strijelom pogoen ondje, na rtu umrje kraj mora.
Dalje zaista nisu jo plovili. Naime suznu
Duu Aktoru sina Persefona osobno posla,
Jer ju je molila ta da malo vidi zemljake.
Stupivi na vrh groba, promatro je lau onakav
Kakav bijae idu u rat, a na lijepoj mu sjala
Grimizna perjanica na kacigi s etir branika.
I on utonu opet u mrkli mrak te se zgroze
Vidjev ga. Ampikov sin pak, to bijae gatar, tad viknu,
Mops, nek pristanu tu i ljevanicama ga smire.
Hitro spustie jedro, a uad izbacivi na al.
Okolo Stenelova pozabavie se groba
Liju ljevanice njemu i rtvuju klanice ovje.
Osim ljevanica pak Apolonu, spasu laara,
Sagrade oltar pa stegna zapalie. Orfej i svoju
Poloi liru, i otud tom mjestu ime je Lira.
Kako ih vjetar pak pourivao, odmah u lau
Uoe. Razvie jedro povukavi ga do jednog
I drugog zatega potom. I snano na puinu bjee
Noena, kao kad jastreb visoko leti po zraku,
Brzi, zranoj struji prepustivi krila te lebdi
Krilima mirujui, ne mau, na vedrome nebu.
I ve pored struja Partenija prooe oni,
Vrlo pitome rijeke to tee u more, u kojoj
Djeva, Letina ki, iz lova se penju u nebo,
Svoje rashlauje tijelo u njegovim vodama ljupkim.
Nou meutim izatog bez stanke hrlei dalje
Naprijed, minue Sesam i strme jo Eritine,
Kromnu i Krobijal i umom obrasli Kitor.
Potom Karambu opet sa zrakama prvim sunanim
Obiavi, izatog du Velikog ala na vesla
Prolaahu sav dan i nakon dana po noi.
Ubrzo stupie na tlo Asirije, gdjeno Sinopu
Smjesti, Asopovu ker, i dade joj djevicom ostat
Zeus, no prevari sam obeanjima svojima sebe.
Jer ju eljae zbilja obljubiti, on joj obea
Da e joj dati to god u svome srcu poeli.
Ona je lukavo od njeg zatraila tek djevianstvo.
Tako je i Apolona obmanula kada je htio
Lei s njome, a potom i rijeku Halij. I nitko
Ne svlada nju ni od ljudi u zagrljajima eljnim.
Tu su meutim jo prebivali sinovi tada
Dejmaha dinog iz Trike Dejleont, Autolik i Flogij,

910

915

920

925

930

935

940

945

950

955

Koje neko Heraklo udaljio bjee iz zemlje.

Oni pak, vidjev junake na proputovanju onuda.
Pooe ususret njima i kazae iskreno tko su.
Ne htiju vie tu ostat zastalno, to uoe na brod
Poto je tada odjednom zapuhao povoljan Argest.
Potom zajedno s njima brzovitim noeni vjetrom.
Ostave rijeku Halij i struje Irida bliskog,
Kao i naplave zemlje Asirije. Istoga dana
Obiu jo izdaleka amazonsku rtinu s lukom.
Dokle je neko izala Melanipa, Aresa kerka,
Kad ju je junak Heraklo zaskoio. Njemu za sestru
Presjajan pojas je dala Hipolita ko otkupninu.
On ju pak posla natrag ne nanijevi nikakva zla joj.
Na Termodontovu tad uu u zaljevu rta
Pristae, jer se i more na njihovu burkalo putu.
Nije mu nalik nijedna od rijeka, a niti toliko
alje rukava po zemlji iz sebe na razline strane.
etiri trebalo bi do stotinu kad bi se svi ti
Zbrojili. Samo je jedan meutim izvor ustvari.
Taj s amazonskijeh planina, kako se, kau,
Zovu, visokog gorja, na ravan otjee dolje.
Otle se rava unutra nasuprot strmijoj zemlji;
Upravo stoga i jesu krivudavi putovi njemu.
Stalno sad jedan amo, sad drugi tamo vijuga,
Kako se namjeri vema na niziju, jedan daleko,
Drugi pak blizu. A mnogi rukavci bez imena jesu
Kuda se liju, a vidno on pomijean s ponekim samo
U Negostoljubno more pod grbinom lije se rta.
I, da su ekali jo, s Amazonkama bi tada
Zali u bitku i ne bi ta borba bila bez krvi Jer Amazonke nisu ba prijazne, a niti tuju
Zakone, te koje ive na Deantovoj ravnici.
Ve su im nasilje bolno i poslovi Aresa mili,
Jer i podrijetlom bjehu od Aresa zbilja i Nimfe
Harmonije, a ta mu porodila bojovne keri
Akmonovu umarku u dolju legavi s njime Da im ponovo nije od Zeusa zapuhao vjetar
Argest, pa oni pod njim napustie zaton tog rta
Gdje su Amazonke se oruale iz Temiskire.
Nisu naime skupa u jednom stanovale gradu.
Nego du zemlje se na tri razdvojile plemena bjehu:
Posebno upravo te, Hipolita kojima tada
Vladae, posebno te to ivljahu oko Likasta,
Posebno kopljanice hadesijske. Sljedeeg dana,
A i nadole noi, du halipske prooe zemlje.
Njima do oranja nije sa volima niti do kakva
Vonjaka s medenim plodom, a isto tako ni stada
Ne napasaju oni na panjaku vlanu od rose,

960

965

970

975

980

985

990

995

1000

Nego krevitu zemlju obrauju bogatu gvoem,

Koje zamjenjuju kupnjom za ive. I nikada njima
Zora bez naporna rada ne svanjuje, ve se u dimu
I isparavanju crnu iscrpljuju muei muku.
Za njima odmah potom i rt Genetova Zeusa
Oplove ondje i hitro kraj zemlje tibarenske prou.
Ondje kad ene djecu poraaju muima svojim,
Oni sami stenju i padnu tada u krevet,
A i poveu glavu. A one se brinu da dobro
Mueve hrane i kupelj za rodilje spremaju njima.
Za njima prolaahu kraj Svete gore i zemlje
Gdjeno u mosinama po brdima stanuju oni
Mosineki, to otud i sami dobie ime.
Drukije obiaje i prava imaju oni.
Sve to se obino radi u javnosti ili u puku
Ili na trgu, sve to u svojoj obave kui.
Sve pak to inimo mi u sobama, oni to vani
Nasred ulice rade, i nitko ih ne kori zbog tog.
Nije ih stid ni opit pred narodom, nego ko svinje
Koje se tove, bez imalo srama spram nazonih ljudi
Spolno ope na zemlji sa enama svatko sa svakom.
Njihov meutim kralj u najvioj mosini sjedi
Gdjeno presude prave dosuuje narodu brojnom.
Jadnik, jer ako bi u em pogrijeio dijelei pravdu,
Onda bi toga ga dana zakljuali dre ga gladna.
Proavi pokraj njih, ve blizu bjehu nasuprot
Otoku Aresovu, i vale su veslima sjekli
Cijeloga dana, jer blag ih u sumrak napustio vjetar.
Gore vidjee ve i neku Aresa pticu
Kako se vinula zrakom, stanaricu otoka onog.
Koja zamahnuvi kril'ma, na lau dolje u plovu
Izbaci otro pero. A ono na lijevo rame
Pade Ojleju divnom, koj pogoen pusti iz ruku
Veslo. A oni se zgranu kad vidjee krilatu strijelu.
Ali mu je izvue Eribot to sjeae uza nj
Te mu povee ranu odrijeiv sa korica maa
Remen to viae o njem. No pojavi se i druga
Ptica, a ta je za prvom doletjela. Ali ju junak
Klitij, Euritov sin, jer unaprijed svinuti luk svoj
Zape, pa brzu strijelu na pticu pustivi, odmah
Pogodi. Ta se zavrtje i kraj brze lae se srui.
Njima Alejev sin Amfidamant prozbori ovo:
Ovo je Aresov otok pred nama, to znate i sami
Vidjevi ove ptice, a ne mislim da e nam same
Strijele pomoi tolko za iskrcaj. Nego to drugo
Dajmo smislimo sad to e pomoi, ako li pristat
Ve namjeravate na Fineja misle to ree.
Jer ni Heraklo nije, u Arkadiju kad doe,

1005

1010

1015

1020

1025

1030

1035

1040

1045

1050

Ptice plivaice mogo na Stimfalskom jezeru ondje

Otjerat svojim lukom, a to sam vidio i sam,
Ve je u rukama mjednu egrtaljku tresui stvaro
Buku na visu visoku veoma, pa su daleko
Bjeale one od straha isprepadane i krijete.
Stoga se domislimo i mi sad neemu slinom.
Ja bih vam kazao pak to maloas osobno smislih.
Stavite kacige sebi sa perjanicom na glavu
I nek pola vas vesla sa svake strane, a pola
Glatkim kopljima neka i titima opremi lau.
Usto iz svega grla svi zajedno diite silnu
Dreku da ptice na viku, na koplja dignuta u zrak,
Klimanje perjanica nenavikle udare u bijeg.
Ako li stignemo pak do otoka, ponovo tada
Zvekeu titovima golemu dignite buku.
Ree, i svima se svidje ta misao to e im pomo.
Mjedene kacige stoga na glavu stavie sebi.
Koje su bljeskale strano, a peijanice se tresle
Grimizne. Jedni su pak sa svake veslali strane,
Drugi su titovima i kopljima prekrili lau.
Kao nekoji ovjek kad pokriva ograen prostor
Crijepom da bude ukras i obrana kui od kie.
Jedan se za drugim stalno i jednako slae na drugi,
Tako su titima oni posloiv ih pokrili lau.
Kakva pak nastaje vika od neprijateljskoga mnotva
Kada se pokrene ljudstvo i bojni se redovi sraze,
Takva se uvis sa lae u uzduh irila graja.
No nijednu jo pticu ne smotrie, ve kad na otok
Pristae, titovima zabuae. One se smjesta,
Tisue njih, odasvud uzletjee davi se u bijeg.
Kao kad Kronov sin iz oblaka poalje krupnu
Tuu na grad i na kue, a oni tada pod njima.
Oblacima stanari, svrh krovova sluaju gromot
Sjede mirno, jer njih ne zatee olujno vrijeme
Nespremne budui da su uvrstili prethodno tavan.
Tako su gusto i one na njih otputale pera
Lete visoko nad morem u brda na granici zemlje.
to je to imao Finej na umu da ovdje junaci
Pristanu na svom putu boanskom? Kakva im korist
Imae otud uslijedit i emu se nadahu oni?
Friksovi sinovi bjehu putovali u grad Orhomen
Polazei iz Ee od kitejskoga Eeta,
Uav u kolansku lau da silno bogatstvo svog oca
Steknu, jer on je taj put u smrti naredio njima.
I ve otoku bjehu skroz blizu onoga dana
Kadno uini Zeus da snaan zapue Borej
Kiom navjeujui da vlani dolazi Arktur.
Preko dana je taj u brdima tresao lie

1055

1060

1065

1070

1075

1080

1085

1090

1095

1100

Malo, na najviima u zraku granama stabla.

Nou pak silan se spusti na more i valovlje die
Hue u puhanju svom. A crna zavije tama
Nebo, i nigdje se zvijezde kroz oblake ne vidje blistat,
Nego se unaokolo mrklina nadvila mrana.
Oni pak promoeni, pred stravinom strepei smru.
Sinovi Friksovi, puste da vali ih nose nasumce.
Snaan im vjetar jedra poraspara, lau i samu
Nato popola skrha to umni ju rastresli vali.
Potom s voljom bogova etvorica, kolko ih bjee,
Dohvate golemu gredu laenu, kakvih se mnogo,
Kad se razbila, rasu, a spojenih klinima otrim.
Njih su meutim na otok, kad jedva umaknue smrti,
Valovi ojaene i naleti nosili vjetra.
Kadli se prolomi pljusak neiskazan dade po moru.
Otoku i po cijeloj nasuprot otoku zemlji
Koju su nasilni svuda nastavali tad Mosineki.
Njih pak zajedno sve sa jakom izbaci gredom,
Sinove Friksove, na al tog otoka nasrtaj vala
U sjenovitoj noi. No potop poslan od Zeusa
Prestade s izlaskom sunca. I jedni se s drugima brzo
Sretoe. Arg im pak prvi od sviju prozobri rije:
Tako vam svevidnog Zeusa, vas molimo, koji ste da ste,
Da nam budete skloni i pomognete u stisci.
Jer se obruie na more estoke oluje
I sva drva laena rastresoe zlosretnoj lai
Kojom plovismo morem ukrcavi se iz nude.
Stoga vam padamo sada pred koljena ne biste l htjeli
Dat nam da moemo im se ogrnut i togod za jelo
Saaliv se na svoje vrnjake u njihovoj bijedi.
Pa pribjegare doljake ded potujte poradi Zeusa
Gostinskog, Pribjegarskog. Doljaci i pribjegari
Oboji Zeusovi jesu, a svevidni on je i za nas.
Njega pak Esonov sin domiljato upita slute
Da e se ispunit ono to Finej proreko bjee:
Sve emo odmah to dobrostivo vama podarit.
Nego, deder mi reci po istini gdje li na zemlji
ivite, kakva vas nuda po moru nagnala plovit.
Koje je slavno vam ime i koje je vae podrijetlo.
Njemu odgovori Arg u nevolji nemoan svojoj:
Neki je Eolov sin iz Helade stigo u Eu Friks, to istinski mislim, a valjda ve uste i sami,
Friks to neko u grad Eetov doao bjee
Popevi se na ovna kog Hermo uini zlatnim Njegovo runo meutim i sada jo moete vidjet
Koje je razastrto po lisnatim granama hrasta.
Njega rtvova potom po njegovu savjetu Zeusu,
Kronovu sinu od svih Bjegunakom. Friksa je u svom

1105

1110

1115

1120

1125

1130

1135

1140

1145
1145a

Domu primio Eet i ker mu Halkiopu dao

Ne trae poklona za nju - toliko radostan bjee.
Mi smo njihova djeca, oboga. Ali je on ve,
Friks, od starosti umro u domu toga Eeta.
Mi pak naloge smjesta uvauju svojega oca
Idemo sad u Orhomen Atamantova rad blaga.
Ako pak zaista ti i ime eli nam znati,
Ovom je ime Kitisor, a Frontid ovomu ovdje,
Ovom pak Melan, a mene nazivati moete Argom.
Ree, i razdragani zbog susreta bjehu junaci
Te ih zaueni veoma okruie. Jason mu nato,
Kako i bijae red, odgovori rijeima ovim:
Kako dooste k nama ko roaci s oeve strane,
Molite sklone vam ljude da u zlu pomognu vama.
Naime roeni brat Atamantu bijae Kretej,
Ja pak, Kretejev unuk, iz Helade upravo s ovim
Svojim druzima sada put grada Eetova idem.
Ali mi emo o tom meusobno jo razgovarat;
Sad se obucite prije. No s voljom besmrtnih, mislim,
Da ste bogova u nudi u moje prispjeli ruke.
Ree i odjeu da im iz lae da se obuku.
Potom u Aresov hram svi zajedno pou u hitnji
Da mu rtvuju ovce. Uz rtvenik smjeste ih ukrug
urno, a taj je bio od ljunka van hrama bez krova.
Dok je posveen crn unutra ukopan bio
Kamen kom su se sve Amazonke molile neko.
Nemahu obiaj one, kad god bi stupile preda nj,
Palit za rtvu ovce ni goveda na tom oltaru,
Nego su klale konje timare ih godinu dana. A kad prinijee rtvu i jedoe spremljenu gozbu.
Njima se Esonov sin tad obrati poevi zborit:
Zeus bez sumnje sve uoava. Pobone ljude
Nikad zaboravit nee ni one to pravedni nisu.
Kao to vaega oca od maehina je noa
Odvuko te mu daleko podario silno bogatstvo.
Tako je opet i vas iz smrtonosne ove oluje
Spasio ive i zdrave. Na ovoj pak moemo lai
Ii amo i tamo, kud hoemo, bilo u Eu
Bilo u bogati grad, u onaj boanski Orhomen.
Jer ju je zamislila Atena i posjekla mjeu
Stabla sa pelijskoga vrhunca, a Arg ju je potom
Sazdao. Vau je pak razlupalo valovlje grdno
I prije no to se hridma pribliila to se po cio
Dan u tjesnacu pontskom sukobljuju jedna sa drugom.
Nego nam hajte i sami pomozte u Heladu donijet
Zlatno, to elimo, runo ovako pa budte vodii
Nama na putu, jer ja se dovriti Friksovu rtvu
Spremam zbog Zeusova gnjeva na Eolove potomke.

1150

1155

1160

1165

1170

1175

1180

1185

1190

1195

Ree pozivaju ih. No oni protrnue uvi.

Miljahu naime da nee, kad ele ovnovo odnijet
Runo, na ljubazna nai Eeta, pa Arg e ovako
Ne odobravajui to takav poduzimlju pohod:
Naa vam, prijatelji, koliko ve moemo, pomo
Nimalo nee izostat do potrebe doe li kakve.
Al je Eetu kleta neljubaznost srcu prirasla
Strano. Stog se veoma pribojavam ploviti tamo.
Gradi se Helijev da je potomak. Okolo njega
Bezbrojna kolanska ive plemena. I svojim se stranim
Glasom i velikom snagom sa Aresom mjeriti moe.
Uzet meutim runo bez znanja Eetova nije
Zaista lako. A zmaj svud okolo titi ga takav
Koji ne zna za smrt ni san, kog sama je Zemlja
Podno Tifonove stijene u kavkaskom rodila dolju,
Gdje je, kau, Tifona pogodio Kronovi munjom
Zeus kad bijae na nj silovite pruio ruke
Da mu je vrela iz glave procurila krv te je tako
Stigo u nisejsko gorje i ravan, gdjeno jo i sad
Lei, potonuo ondje u vode serbonidske lokve.
Ree, i mnogima odmah problijedee obrazi uvi
Kakav im posao teak predstoji. No Pelej mu smjesta
Neustraivo rijema odgovori kazavi ovo:
Dragane, nemoj nas svojom toliko straiti priom.
Jer nam ne manjka toliko junatva da bismo bili
Slabiji od Eeta u oruju nosit se s njime.
Nego smo, mislim, i mi to poosmo onamo vjeti
Ratu, od blaenika, od njihove rodiv se krvi.
Stoga, ako nam milom ne prepusti zlaano runo.
Nadam se, kolanska nee plemena koristit njemu.
Jedni s drugima tako razgovarahu dok opet
Veere najedav se do sita ne zaspae tvrdo.
Kad se probudie, jutrom zapuho je umjeren vjetar.
Nato digoe jedra, a ta se pod naletom vjetra
Napee. Aresov otok za njima ostade brzo.
Sljedee noi pak mimoioe Filirin otok.
Ondje je Uranov sin, na Olimpu kada je vlado
Nad Titanima - Kron, a Zeus u kretskoj se pilji
Bio hranio jo med Kuretima rastui idskim,
Reju prevariv lego uz Filiru. Boginja njih pak
Usred postelje nae, a on sa leaja skoiv
Pobjee oblijem nalik na konja s dugakom grivom.
Ostaviv ono mjesto i boravite od stida
Filira, ki Okeana u prostrana brda Pelazga
Doe, gdje rodi Hirona udovinog, konju u jednom,
Bogu pak u drugom slina, u postelji s jednim i drugim.
Odanle prooe pak kraj Makrona i zemlje Behira
Beskrajne, prooe pokraj drzovitijeh Sapira,

1200

1205

1210

1215

1220

1225

1230

1235

1240

Za njima i Bizera. I povazdan plovljahu naprijed

Brzo, jer ih je blag neprestano nosio vjetar.
Ve se na njihovu putu pomaljao zakutak Ponta,
Ve su se dizali strmci na obzoru kavkaskog gorja
Vrletni, gdje je Prometej na krnim hridima uda
Sapetih mjedenima neslomljivim negvama orla
Hranio svojom jetrom, kad taj bi doletio natrag.
Sveera vidjee ga gdje otrim cikom svrh lae
Njihove leti preko njih do oblaka, ali je ipak
Krilima potresao sva jedra proletjevi mimo.
Jer veliina njemu ko eterske ne bjee ptice.
Nego je krilima brzim ko glatkim veslima maho.
Nedugo poslije toga Prometejev ue jaukav
Glas kom je upao jetra. Od jauka je tutnjio eter
Sve dok ne sphzie opet mesodernog orla to istim
Putom se vraao natrag sa gore se vinuvi u zrak.
Nou, zahvaljujui poznavanju Argovu, stignu
Na Fas, to tee iroko, i krajnje granice Ponta.
Jedra meutim odmah i kriak unutra u dupke
Rave spreme i sloe. A odmah odvojie i sam
Jarbol i ustranu ga poloie. Odmah u struju
Veslima jaku rijenu zaplovie. Rijeka se njima
umei na sve strane preputala. S lijeve im ruke
Kavkaz strmeniti bjee sa gradom kitejske Ee,
S druge pak Aresova poljana i gajevi sveti
Toga boga, gdje zmaj je u zasjedi uvao runo
Koje je razastrto po lisnatim granama hrasta.
Sam je Esonov sin iz zlatna tada pehara
Medene ista vina ljevanice lio u rijeku
Zemlji i bozma tog kraja i duama palih junaka
Mole ih ponizno da im dobrostivo sigurnu pomo
Prue i u dobar as laenu im prihvate uad.
Nato pak Ankej med njima ovakvu prozbori rije:
Evo, stiemo ve u kolansku zemlju i struje Fasida.
Sad nam je as da porazmislimo med sobom
Hoemo l dakle Eeta na ljubazan iskuat nain
Il emo i drugo togod poduzet da mognemo uspjet.
Tako ree, a Jason po Argovu savjetu dade
Lau na duboko odvu i baciti kamena sidra,
U sjenovit ju iprag zavezav, to blizu im bjee
Kamo su stigli. I ondje pod vedrim prenoie nebom.
Nedugo potom se zora pokaza, to bjee im elja.

1245

1250

1255

1260

1265

1270

1275

1280

1285

TREE PJEVANJE
Deder sada, Erato, pokraj mene stani i kazuj
Kako je Jason u Jolk, Medejinoj ljubavi hvale,
Odanle odnio runo. Jer tebi i Kiparkin udjel
Dopade. Neudate zaluuje jadima svojim Djeve.
Zbog toga je tebi to ljupko priito ime.
Tako neprimjeeno u gustu ondje traku
ekahu oni junaci u zasjedi. Ali ih Hera
Zamotri i Atena. Postrance od samoga Zeusa
I od besmrtnih drugih bogova poav u sobu
Vijeahu. Najprije uze Atenu kuati Hera:
Sada, Zeusova keri, ti prva poni razmiljati
to emo? Hoe li kakvo lukavstvo smislit po kom e
Zlatno Eetovo runo u Heladu, otev ga, odnijet?
Nee ga laskavim rijema prozboriv mu mo nagovorit.
Jer je zaista strano, preko svake mjere drzovit.
Ne valja ipak odustat, a prije ne pokuat togod.
Tako ree, a njoj Atena prozbori smjesta:
O em i sama, Hero, u svojem razmiljah srcu,
Ti me to otvoreno propitkuje. Ali lukavstvo
Takvo koje e dui junaka ugoditi moi,
Nikako ne znam smislit, a mnoge prevrtah misli.
Ree, i uprijee oi u pod pred nogama svojim
Svaka u svoje misli zadubiv se. Domalo Hera,
Prva se domislivi, ovakvu rije izree:
Hajde do Kiparke pomo pa obje ju, k njojzi pristupiv,
Potaknimo da kae svom sinu, ne bi l' ju sluo.
Da Eetovu ker arobnicu strijelama svojim
Opini pustivi strijelu za Jasona, pa e po njenim
Savjetima, ja mislim, u Heladu odnijeti runo.
Tako ree, i mudra Ateni svidje se miso,
Pa joj izatoga opet odgovori ljubaznim rijema:
Hero, otac me rodi da ne znam za njegove strijele
Niti za potrebu kakvu zamamljivu toga eznua.
Ako ti samoj se svia to ree, ja u te bome
Slijedit, a ti joj to reci kad ondje nae se s njome.
Ree, pa vinuvi se u veliku pooe kuu
Kiparki, koju joj mu sagradio epavac bjee
Kad ju je vodio ono od Zeusa sebi za enu.
One u dvorite uav, u predvorju stadoe kue
Gdje je boica ta pripremala leaj Hefestu.
Al je u kovanicu med nakovnje jutrom on poo
U pilju otoka Plankte iroku, u kojoj je silom
Ognjenom kovao sve umjetnine. A ona je tada
Sama pred vratima kue na okruglom sjedjela stolcu.
S obje strane joj kose ogrnule bijela ramena

10

15

20

25

30

35

40

45

Koje je zlatnim eljem sreivala hotei sebi

Duge pletenice splesti. No kad ih pred sobom vidje,
Presta i pozva unutra. I usta sa stolice te ih
Posjede u naslonjae. A nakon toga i sama
Sjede, nepoeljanu pak kosu rukama skupi.
Prijaznim rijema ovako sa smijekom prozbori njima:
Kakva vas misao, mile, i potreba nakon tolika
Vremena dovodi amo? to dooste? Prije ba esto
Niste mi dolazile, jer najvee boginje vi ste.
Hera meutim njojzi ovakvim odgovori rijema:
Ti se ali, a nama tjeskoba ojauje srce.
Jer je pristao ve na rijeci Fasidu s laom
Esonov sin i drugi to dooe s njime po runo.
Kako je blizu taj in, za njih se bojimo strano
Zaista sve, no jo vie za Jasona, Esonu sina.
Njega u ja, sve kad bi i u Had morao plovit
Da Iksiona dolje oslobodi okova mjednih.
titit koliko snage u udima mojim imade,
Da mi se Pelija ne bi narugo umaknuv zloj sudbi.
Koji u obijesti mene zanemari prinose rtve.
Al mi je i prije Jason i inae najdrai bio
Otkad me sreo na vodi veoma narasla Anaura
Kada sam ono ja iskuavala pravednost ljudsku
Vraaju se iz lova. A snijegom zasute bjehu
Sve planine i vrlo visoki vrhunci sa kojih
Buno se valjahu zimske bujice otjeu brzo.
On se saali na me - uinih se staricom - te me
Digavi sebi na lea kroz vodenu noae struju.
Stoga u stalno ga cijenit, no Pelija nee bit kanjen
Za grijeh ako li ti ne omogui povratak njemu.
Ree, a Kiparka nato zanijemje, osta bez rijei,
Zbunjeno gledajui u Heru koja ju moli,
Pa progovori njoj izatoga rijeima ljupkim:
Ne bilo, boginjo gospo, od Kiparke drugo ba nita
Gore ako li ja zanemarim ono to eli,
Ili rijeju il djelom, to mogu uiniti ove
Slabe ruke, i to bez zahvalnosti ikakve za to.
Tako ree, a Hera odgovori oprezno njojzi:
Ovamo dolazimo ne trae ni snage ni ruku,
Nego samo pozovi svog sina tiho, Eeta
Ker da opini udnjom za Jasonom, Esona sinom.
Naime, ako se s njim dogovori postav mu sklona.
Mislim, zlatno e on s lakoom uzeti runo
Te se vratit u Jolk, jer ona lukava jeste.
Tako ree, a njima objema Kiparka kaza:
Hero, prije bi vas, i Ateno, negoli mene
Posluo. Jer e pred vama, ma kako bezobrazan bio.
Imati malo bar stida u oima. Za me meutim

50

55

60

65

70

75

80

85

90

Ne mari, nego me svagda zadirkuje, ne cijeni odve.

I ve njemu poeljeh, u nevolji naav se tolkoj,
Zajedno s njegovim lukom jadovite strijele polomit
Javno. No uvrijeen on se ovako zaprijetio meni:
Neu li ruke svoje, dok moe jo srce obuzdat.
Drat daleko od njega, tad sama u nakodit sebi.
Ree, a boginje se nasmijae pogledav jedna
Drugu u oi. No ona u tuzi progovori opet:
Drugima moje su boli za smijeh, pa ne treba stoga
Da ih pripovijedam svima. Jer dostje da znam ih i sama.
Sad pak, kad vam je to objema zaista drago,
Pokuat u ga smekat, i nee se moi ogluit.
Tako ree, a Hera za njenu primi ju ruku
Pa joj, nasmijeiv se blago, progovori domeu ovo:
Kiterko, hajde sada tu dunost, kao to veli,
Odmah tako izvri. I nemoj se ljutit ni svadit
Srde se na svog sina, jer on e se poslije promijenit.
Ree, i usta sa stolca, a pridrui joj se Atena.
Krenuvi nazad, obje izioe. Ne bi l' ga nala,
Kiparka se i sama u olimpske zaputi klance.
Nae njega postrani, u Zeusovu bujnome vrtu,
Ali ne bjee sam - s Ganimedom, kog je na nebu
Neko nastanio Zeus da s besmrtnicima ivi.
Njegove eljan ljepote. Njih dvojca meutim se zlatnim
Kockama zabavljahu ko kakvi djeaci vrnjaci.
I ve je jedan, Eros bezobrazni, punu posvema
aku lijeve ruke pod svojom drao sisom
Uspravno stojei pritom, a ljupko rumenilo bjee
Obraze oblilo njemu. A drugi je uao blizu
utke i pokunjeno: dvje imae, bacaju jote
Jednu za drugom zalud i srdit to mu se rugo.
Odmah meutim i te izgubivi kao i prve,
Ode praznijeh ruku sav zbunjen ni ne zamijetiv
Kiparku koja je stigla. A ona stade pred sina
Te ga prihvati odmah za podbradak pa e ovako:
to li se smijei, zloo neuveni? Nisi l' ga tako
Naivna prevario i nisi pobijedio s pravom?
Nego, hajde mi spremno izvri to u ti rei.
Pa u Zeusovu krasnu podarit igraku tebi,
Dar to naini njemu Adrastija, dadilja mila,
Dok je u idskoj pilji jo bio nejako dijete,
Loptu okruglu, laku, od koje igraku drugu
Nee ti dobit bolju iz ruku boga Hefesta.
Na njoj su krugovi zlatni izvedeni; okolo svakog
Dvostruki prsteni se ovijaju unaokolo.
avovi pak su skriveni, a vijuga hrli preko svih
Crnkastomodra. I kad ju u svoje doeka ruke
Baciv ju, plamenu brazdu ko zvijezda e poslat kroz uzduh.

95

100

105

110

115

120

125

130

135

140

Nju u ti ja podarit, a ti Eetovu djevu

Zaaraj pustivi strijelu za Jasona. Nemoj oklijevat
Nimalo. Jer bi ti ve i nagrada slabija bila.
Tako ree, a on se razveseli uvi to kaza.
Odbaci igrake sve i objema rukama zgrabi
Boicu dre ju vrsto za haljinu zdesna i slijeva,
Mole da brzo mu da i smjesta. A ona ga maznim
Rijema pristupaju mu privue i obraze njemu
Ljubne privinuv ga k sebi i odvrati mu sa smijekom:
Tvojom dragom se glavom sad kunem i vlastitom svojom,
Zaista taj u ti dar uruit i neu te varat
Ako li ti na ker Eetovu odapne strijelu.
Ree, a on sve kocke sabere prebrojiv ih dobro
Te ih materi svojoj u svijetlo ubaci krilo.
Odmah tobolac on o zlatni pripae pojas,
Tobolac naslonjen na panj, i zgrabi krivuljasti luk svoj.
Krene kroz bau voa svakovrsna velikog Zeusa,
A izatoga ve na olimpska izae vrata
Eterska. Otle se put sa neba sputao dolje.
Dvije glavice pak podravaju vrletnih gora
Nebeski svod, a to su vrhunci zemljini gdje se
Sunce sa zrakama prvim rumeni kada se die.
Dolje pak zemlja se as hraniteljica, gradovi ljudi
Vidjee, svete struje rijeka, as ponovo vrsi,
Unaokolo pak more - na putu daleko kroz eter.
Podalje pak junaci na klupama svojega broda,
Skriveni u traku na rijeci, vijeahu skupno.
Sam im je Esonov sin govorio; oni na miru
Sluahu sjedei jedan za drugim na svojemu mjestu:
Ja u vam, prijatelji, priopiti to bih ja rado,
Ali hoe l se to i dogoditi, zavisi od vas.
Naime, potreba opa i dogovor zahtijeva opi
Jednako od svih. Tko miso i volju preuuje svoju,
Ovom poslanju on sam oduzima povratak, nek zna.
Svi vi drugi u lai pod orujem ostajte mirno;
Ja se meutim spremam u dvore Eetove poi,
Sinove Friksove uzev i uz njih dvojcu drugova,
Te u rijeima prije tad izvidjet doavi preda nj
Hoe l nam zlatno runo prepustiti milom il nee,
Nego e, uzdaju se u silu, prezret nam molbe.
Kako smo spoznali pak ve otprije njegovu pakost,
Gledajmo hoemo l s njime vojevat il e to drugo,
Ako se uzdrimo od boja, nama pomoi.
Nemojmo pak nasumce, i prije no kuamo rijema,
Njemu njegovo silom oduzimat, nego je bolje
Njemu se govorom prije obratit te ga pridobit.
esto ti lako govor, to teko bi postigla snaga,
Blagi, uini to po potrebi, kako se htjelo.

145

150

155

160

165

170

175

180

185

I njeg je sklonio neko da prihvati nedunog Friksa

Kad je pred maehom bjeo prepredenom, a i od rtve
Oeve, budu da svagdje i najbezoniji ovjek
aca se gostinskog Zeusa i potuje njegovu pravdu.
Ree, i povlade mladci rije Jasona, Esonu sina,
ustro, i nikoga ne bje to drugo bi togod predlago.
Sinove Friksove tad, Telamona i Augiju s njima
Die da pou s njime, a on sam Hermijin uze
tap. I odmah oni du lae kroz trske i vodu
Izau ondje na kopno, na uzvisinu poljane.
Kirkinom upravo nju poljanom nazivaju gdje su
Mnoge tamariske jedna do druge i vrbe izrasle,
A na njihovu vrhu mrtvaci vezani vise
Uima. Naime jo i sad u Kolana smatra se grijehom
Umrle svoje mukarce spaljivat, a nije u redu
Nit ih u zemlju pospremat nit grobni im nasipat humak,
Nego u netavljene umotav ih volujske koe
Vjeat o stabla daleko od grada. A budu da isto
Pravo ko uzduh imade i zemlja, to polau u nju
Slabiji spol. Jer je takav i zakon i obiaj u njih.
Hera ih, misle im dobro, u gustu zavije maglu
Kada su ili kroz grad, da bezbrojno kolansko ljudstvo
Ne bi primijetilo njih na njihovu putu k Eetu.
Kada pak stigoe hitro u grad i Eetove dvore
Iz poljane, tad Hera i opet rastjera oblak.
Stanu na ulazu samom u kraljevo predvorje zure,
Njegova iroka vrata i stupe to s okolo zida
Podizahu u redu. A krunite povie zdanja
Kameno uraslo bjee u udubine od mjedi.
Mirno izatoga prag prekoraie. Blizu pak do njeg
Pitoma loza se silno razbujala puze visoko
Zelenim listovima ko vijencem, a pod njom, pod lozom,
etir su izvora tekla nepresuna to ih je Hefest
Iskopo. ikljae pak iz jednog izvora mlijeko,
Vino iz drugog, a trei mirisavim teae uljem.
Voda pak izvirae iz etvrtog, to za Plejada,
Zalaza njina bje vrua, za njihova izlaza opet
Bjee hladna ko led, a iz dupke ikljae stijene.
U dvoranama bjee Kitejca Eeta ovakva
Vjetak, umjetnik Hefest boanska smislio djela:
Bikove mjednih je nogu izradio njemu i mjednih
drijela iz kojih su ar ispuhivali stravina ognja;
K tomu od elika vrsta i plug u jednom komadu
Iskovan, Heliju za zahvalnost, koj ga u svoja
Primio kola kad taj je u flegrejskoj bitci posusto.
Ondje je sazdano bilo i dvorite, gdje bijae mnogo
Dvokrilnih tamo i amo valjano graenih soba.
areni trijem bje uzdu sa svake sagraen strane.

190

195

200

205

210

215

220

225

230

235

Vie odaje slijeva i zdesna poprijeko bjehu.

Dakle, u jednoj je od tih, to bjee najvia od svih.
Vladar, gospodar Eet sa svojom ivio enom,
Dok je Eetov sin u drugoj ivio - Apsirt,
Koga je kavkaska Nimfa porodila Asterodeja
Prije nego je uzo za vjerenu enu Idiju,
Tetije i Okeana to bjee najmlaom kerkom.
Njega su kolanski sinci po nadimku Faetont zvali,
Zato to se je on med mladiima istico svima.
Dvorkinje pak i obje Eetove keri, Medeja
I Halkiopa, bjehu u sobama. S prvom se oni
()
Sretoe kada je k sestri iz sobe pola u sobu.
Hera zadra nju u domu, no prije ju nije
Bilo ba esto u dvoru: za Hekatin povazdan hram se
Brinula. Bila je naime toj boginji sveenicom.
Kad ih nablizu vidje, zavriska. Halkiopa uju
Jasno. Robinje pak pred noge bacie nato
Preu svoju i klupka pa sve istrae skupa
Van. A ona s njima, kad vidje sinove svoje,
Podie ruke visoko od radosti. Tako i oni
Radosno pozdravie i zagrlie si majku
Vidjev ju. Ona pak cvile ovakvu im prozbori rije:
Niste imali ipak, u nebrizi ostaviv mene,
Kamo daleko odlutat, i sudba vas vratila nazad.
Jadne li mene, kakva za Heladom snala vas udnja
Negdje iz zablude kobne po nalogu vaega oca
Friksa. Na samrti on je grozovite zadao muke
Mojemu srcu. A to biste u grad Orhomen i poli,
Kakav god da je taj Orhomen, u jadu i tuzi
Ostaviv majku svoju Atamantova rad blaga?
Tako ree, a Eet izae zadnji na vrata
I Eetova ena izae i sama, Idija,
Kad ju Halkiopu ula. I odmah se dvorite cijelo
Ispuni zagorom mnotva. I jedne se bavile sluge
ustro velikim bikom, a drugi cijepahu mjeu
Suha drva, dok trei za kupelj grijahu vodu.
Nitko poputao nije u radu sluei kralju.
Dotle nevidljivi Eros kroz magliast pristie uzduh,
Uzbuen, ko to se obad na pai na junice sjuri.
to ga pastiri, kravari nazivaju volujskom muhom.
Brzo predvorju kue pod vratnicom zategne luk svoj
Pa jadovitu novu iz tobolca izvadi strijelu
Te neopaen prag prekorai nogama hitrim
Otrim zvjeraju okom. Pod Jasona malen se podvi,
Esonu sina, a posred tetive zareze stavi.
I rastegnuvi luk objema rukama, ravno
Odape na Medeju te zbunjena ona zanijemje.

240

245

250

255

260

265

270

275

280

On pak pocikujui iz kue s visokim krovom

Vinu se letei nazad, a strijela dolje pod srcem
Gorae djevojci toj ko vatra. Spram Esonu sina
Poglede bacae stalno arkovite, razumno srce
Skakae njojzi iz grudi od muke i ni na to drugo
Ne miljae, ve dua od slatke joj ginula boli.
Ko to siromana ena prodrljiv ugarak pospe
Pljevom, kojoj su njeni na brizi tkalaki posli
Kako bi mogla pod krovom u noi vatru potaknut
Tek to se probudi uz nju. A ta od maloga silno
Ugarka probuena svu pljevu pretvori u prah Tako je gorjela kriom pod srcem njojzi skrivena
Pogubna ljubav, i njene u blijede joj obraze njene
Mijenjala, as u rumene, u nebrizi svojoj za razum.
Kad im pak sluge ve posluie spremljeno jelo
Te kad se sami ve u kupelji oprae toploj,
Veerom tada i piem ugodie svojemu srcu.
Eet izatoga pak priupita sinove svoje
Keri obrativi se ovakvim rijeima njima:
Sinovi moje keri i Friksa kog najvie od svih
Ostalih tuinaca u svojim dvorima cijenih,
Zato se vratiste natrag Eu? Je l vam se kakva
Nevolja nasred puta isprijeila? Sluali niste
Kad ukazivah vama na silnu duljinu tog puta.
Naime, spoznah to neko, u kolima oca svog krue
Helija, kada je moju dovodio roenu sestru
Kirku tamo u zemlju hesperijsku, gdjeno na ale
Kopna tirenskoga mi prispjesmo. Ondje jo i sad
Boravi ona, veoma daleko od kolanske Ee.
Ali emu te rijei? Ve to se isprijeilo vama,
Recite jasno i glasno, i tko li ovi su ljudi
Koji vas prate i gdje se iz dupke iskrcaste lae?
Njemu koj pitae to, a prije negoli braa,
Arg pobojavi se za pohod Esonu sina
Ljubazno prozbori ovo, jer bijae stariji od njih:
Lau nau, Eete, odjednom estoke oluje
Razbie. Nas pak pod gredom, jo uurene od straha,
Na Enijalijev otok, na suho izbacie vali
U sjenovitoj noi. A bog nas spasio neki.
Jer na otoku pustom ne nahoahu se ptice
Aresove ko prije, i nismo ih zatekli vie,
Nego ih ovi ljudi odagnae kad se sa svoje
Lae prethodnog dana iskrcae. ale nas njih je
Zeusova promisao il neka zadrala sudba.
Odmah dovoljno hrane i odjee dadoe nama
Poto su samo uli za preslavno Friksovo ime,
A i za tvoje, jer se put tvoga zaputie grada.
eli li potanje znati i zato, neu ti kriti.

285

290

295

300

305

310

315

320

325

330

Ovoga neki kralj u elji da progna daleko

Od domaje i blaga, jer svojim se bjee junatvom
Odve med Eolovim potomcima istico svima,
alje amo na put, a on ne htjede. Tvrdi da nee
Izbje srdobolni gnjev nepomirljivog Zeusa ni ljutnju
Niti se nesnosnu grijehu uklonit ni Friksovoj kazni
Eolsko prije potomstvo no runo u Heladu stigne.
Lau pak Palada sazda Atena, ali ne takvu
Nipoto kakve lae u ljudi kolanskih jesu.
Od njih se namjerismo na najgoru. Jer ju veoma
Voda estoka i vjetar polomie. Njinu pak dre
Klinovi, da se i sve oluje obore na nju.
Jednako juri niz vjetar i kada ju sami junaci
Uzmu rukama gonit bez predaha veslima svojim.
U njoj je, skupivi cvijet junaka iz cijele Aheje,
U tvoj stigao grad, gradovima lutaju mnogim,
A i puinom mora strahovita, ne bi l mu dao.
Bit e pak kako ti hoe. Jer on ne dolazi amo
Da bi se sluio silom, ve eli se pravo oduit
Za dar. A sluajui od mene za Sarmate da su
Veliki dumani tvoji, pod tvoje e povr ih ezlo.
Ako li pak i ime i njihovo eli podrijetlo
Znati tko li su oni, sve potanko kazat u tebi.
Ovoga, zbog kog se svi iz Helade skupie drugi,
Jasonom, Esona sinom, to sin je Kreteja, zovu.
Ako li uistinu od Kreteja vodi podrijetlo.
Na taj nain bi on po ocu bio nam brati.
Kretej bje i Atamant, obojica, Eola sinci,
Friks pak bijae sin Atamanta, Eolu sina.
Ako za ikoga uje da sin je Helijev, evo
Ovog Augiju gleda. A ovaj je ovdje Telamon,
Preslavnog Eaka sin, kom Zeus je osobno otac.
Tako i ostali svi to s njime pooe druzi
Sinovi besmrtnika i njihovi unuci jesu.
Tako zborae Arg, no kralja razgnjevie rijei
to ih je sluo i bijes mu visoko podizo grudi.
Ree planuvi srdbom, na djecu Halkiope ljutit
Ponajvie, jer mnjae da oni dooe zbog njih Oi se krijesile njemu pod obrvam od uzbuenja:
Neete l', zlotvori, smjesta daleko od oiju meni
Poi s varkama svojim naglavce otle iz zemlje
Prije nego tko vidi i pogubnu kou i Friksa?
Odmah udruivi se od Helade, dooste amo,
Al ne po runo, ve ezlo i po ast kraljevsku moju.
No, da se prethodno niste dotaknuli mojega stola,
Jezik bih odrezo vama i obje odsjeko ruke
Zaista te bih vas takve otpustio s nogama samo
Da biste sprijeeni bili i poslije zaputit se amo,

335

340

345

350

355

360

365

370

375

380

Jer ste i blaenima govorili bozima lai.

Ree razgnjevivi se. A srce se Eaka sinu
Silno nadme u grudma i stoga u dui poelje
Re mu pogubnu rije u lice, ali ga sprijei
Esonov sin, jer sam mu odgovori ljubazno prije:
Smir se zbog pohoda ovog, Eete. Jer nismo ba tako
U tvoj prispjeli grad i dvore kao to misli
Niti smo eljeli to. Preko tolikog valovlja tko bi
Smio bez prisile prijei rad tueg imetka. No bog me
I jezoviti nalog silovitog nagnao kralja.
Daj nam to molimo tebe, za ljubav, a ja u po cijeloj
Heladi glas boanstven proirit o tebi. I ve smo
Spremni takoer brzu u ratu ti naknadu dati
Bilo da Sarmate, velim, il drugi ikoji narod
Bude imao elju pod svoje podvri ezlo.
Zborae blagim mu glasom podilaze. Njemu meutim
Srce u grudima se od dvojake burkalo elje:
Ili bi krenuo na njih i istog ih pobio asa
Ili bi njihovu snagu ispitao. To mu se snuju
Uini boljim, pa njemu prekidajui ga ree:
Strane, emu da ti o svemu potanko zbori?
Ako ste zaista roda boanskog il nita od mene
Gori ni inae niste u tuu stupivi zemlju.
Dat u ti zlatno runo da nosi ga, ako to hoe.
Kada te podvrgnem kunji. Jer hrabrim ja ne kratim ljudma
Nita, to priate sami za onog u Heladi kralja.
Kunja pak glede snage i hrabrosti bit e zadatak,
Koban dodue, no ja ga savladavam rukama svojim.
Dva mi mjedonoga bika na Aresovoj poljani
Okolo pasu i oganj iz svojih ispuhuju usta.
Tjeram ih ujarmljene po njivi od etiri jutra
Neravnoj, Aresovoj, pa ispluiv ju do kraja
Zaas, u brazde ne bacam za sjeme Deino ito,
Nego zube zmaja strahovita, otkud izrastu
Ljudi nalik na borce. A ja ih sijeku na mjestu
Ubijam svojim kopljem odasvud kad udare na me.
Jutrom ujarmljujem vole i tek u veernje sate
Prestajem ja sa etvom. Pa ako ti uini tako,
Tada e odmah moi svom kralju odnijeti runo.
Prije pak ne bih ga dao. I ne nadaj se, jer runo
Jeste kad valjan ovjek ravijem popusti komu.
Ree, a Jason ute pred noge uprije oi.
Sjeae tako bez rijei, u nevolji nemoan svojoj.
Dugo je odluku svoju ispredo, al nikako nije
Mogao prihvatit smjelo, jer pothvat se inio silnim.
Pokasno prozbori pak odgovaraju oprezno njemu:
Vrlo me mnogo, Eete, sa punim obvezuje pravom.
Stog u i ja u tu borbu, to zahtijeva nadljudsku snagu,

385

390

395

400

405

410

415

420

425

Zai, pa makar mi bilo i umrijet. Jer nita jo drugo

Groznije od zle nude na ljude nee nalei,
Koja je htjela da ja i ovamo stignem zbog kralja.
To u neprilici ree, u oaju. Ali on groznim
Rijeima prozbori njemu ozlovoljenu ovako:
Idi sada k svom drutvu kad eli se latit tog posla!
Ako se prestrai pak na volove podii jaram
Ili ustukne jo pred onom pogubnom etvom.
Ja u osobno sve poduzeti da bi i svakog
Drugog spopala jeza pred boljega kroit junaka.
Zborae odrjeito. A Jason se die sa stolca,
Augija odmah za njim i Telamon. A pratio ih je
Arg, no sam, jer svojoj meutim namignu brai
Da jo ostanu ondje. I iahu oni iz dvora,
A med svima se njima ljepotom istico silno
Esonov sin, i milinom. U njega uprijevi oi
Iskosa gledae djeva povukavi koprenu bijelu.
Srce joj palila bol, a pamet joj kakono sanak
Puzaju letjela njemu za stopama kako je io.
I ozlovoljeni izioe oni iz dvora.
A Halkiopa tad, Eetova paze se gnjeva,
urno u odaju svoju sa svojim sinovima ode.
Za njom takoer poe Medeja u dui na tota
Misle na to eznue ve tjera ovjeka mislit.
Jo joj je lebdjelo sve pred oima, kao da gleda
Kakav je bio i kakvo na sebi je imao ruho,
to li je reko i kako na stolcu sjedio, kako
Iao van. I miljae za nj sva dru da nitko
Drugi nije ko on. U uima glas joj i rijei
Medene to ih je on izgovorio zvonjahu stalno.
Strahovala je za nj da bikovi ne bi li i sam
Eet ubili njega. I cviljae kao da on je
Sve u svemu ve mrtav. A njena suza je tekla
Njojzi po obrazima od preljuta ala i brige.
Potiho tugujui progovori glasno ovako:
Zato me jadnu ta bol obuzima? Ili e pasti
On kao najbolji od svih junaka ili ko gori.
Neka! Ah, kamo sree ko straljivac da se izvue!
Jest, nek se dogodi to, Perseido, boginjo gospo,
I nek kui se vrati i umakne smrti! No ako
Njemu je sueno ginut od bikova, prije nek znade
Kako se barem ja ne veselim zloj mu sudbini.
Tako su tuga i jad toj djevojci mutili razum.
Kad su pak dakle oni iz puka izali i grada
Putem kojim se prije iz polja uspee u grad,
Tada ve Jasonu Arg ovakvim prozbori rijema:
Miso e, Esonov sine, pogrditi kakvu ti reem,
Ali ne prilii bar zabaciti pokuaj u zlu.

430

435

440

445

450

455

460

465

470

475

Ve si prije od mene za neku djevojku uo

Koja priprema ine po Hekati, Persovoj keri.
Ako li bismo nju nagovorili, mislim da straha
Nee za borca ve bit da e podlei. Ali se strano
Bojim hoe l me kako u tome podrati mati.
Ja u ju ponovo poi potrait bez obzira na sve,
Jer nam je zajednika pogibelj zaprijetila svima.
Zborae misle im dobro. A on mu odgovori ovo:
Dragiu, ako se tebi to mili, ja ti ne branim.
Hajde idi i mudrim potakni rijeima svoju
Majku molei nju. No nitava naa je nada
Kada povratak svoj prepustismo enama sada.
Tako ree, i brzo u moavaru zau, a druzi
Radosni stanu ih pitat kad vidjee pristigli da su.
Njima Esonov sin mrzovoljno prozbori rije:
Nemilog, prijatelji, Eeta milo se srce
Na nas razgnjevilo posve. Potankosti naime ni meni
Ne bi koristile nita ni vama to pitate za njih.
Kaza da dva mu bika mjedonoga okolo pasu
Po polju Aresovu iz usta ispuhuju oganj.
Njivu od etiri jutra zahtijevae s njima izorat;
Dat e pak zube za sjeme iz eljusti zmajskih, od eg e
Giganti s orujem mjednim izrasti. A istoga dana
Trebat e njih poubijat. I to mu, eto, obeah
Otvoreno, jer bolje ba nita ne mogah smislit.
Ree, no svima se tad neizvedivim uini pothvat.
Dugo gledahu jedni u druge bez rijei i glasa
Pokunjeni od jada i nemoi. Najposlije pako
Neustraivo Pelej med svima junacima ree:
as je promislit sad to da radimo. Ne mislim da je
Tolika korist od vijea kolika od jakosti ruku.
Ako na volove dakle Eetove staviti jaram,
Junae, Esonov sine, ti misli i eli se kinjit,
Onda se moe pripremit da odri to obeanje.
Ako pak srce ti ba u svoju se hrabrost ne uzda
Posve, tad nemoj ni sam se junait nit sjede u koga
Drugog od ovih ljudi pogledat. Jer ja se bar neu
Libiti toga, jer smrt e i najgoru predstavljat boljku.
Tako e Eakov sin. Telamonu pak srce uskipje;
Planuvi ustade hitro. A za njim se die ko trei
Ida prkosa pun, a za njim Tindareja sinci,
S njima i Enejev sin, u krepke ubrojiv junake,
Premda mu jote po bradi ko cvijee nisu porasle
Malje, a srce mu se od tolike dizalo snage.
Ostali muahu svi ustuknuvi. Arg pak ovakvu
Odmah onima rije progovori eljnima borbe:
Prijatelji, nek bude to posljednje! Ali e, mislim,
Pomo matere moje od neke vam koristi biti.

480

485

490

495

500

505

510

515

520

Stoga ostajte mirno u lai, iako ste orni,

Malo jo kao i dosad, jer ipak je ak se suzdrat
Bolje negoli zlu zanemariti kob pa nastradat.
ivi u odajama Eetovim djevojka neka
Boginja Hekata nju je nauila vrake pripremat
Izvrsno, kolko ih kopno i voda beskrajna raa.
Njima i neumorna priguuje plamsanje ognja
I zaustavlja rijeke odjednom to buei teku,
Zvijezde i mjeseeve zauzdava putove svete.
Nje se sjetismo mi iz dvora idu puteljkom
Amo - ako bi mogla, ko sestra njezina, naa
Majka nju nagovorit da u toj nam pomogne borbi.
Ako pak to i vas zadovoljava, zaista ja bih
Evo jo danas natrag u dvore Eetove poo
Pokuat. Moda bih to uz boju pokuo pomo.
Ree, a njima znak blagonakloni dadoe bozi:
Plaha golubica bjee pred silom jastreba, pade
Prestraena s visine u krilo Esonu sina.
Jastreb se srui na krmu, na jabuku. Mops pak ovakvu
Istoga asa rije med njima proriui ree:
Vama je, prijani, dano to znamenje voljom bogova.
Nikako drukije nije mogue tumait ga bolje:
Valja se djevojci onoj obratit salijeu je rijema
Na svaki mogui nain. A mislim da nee nas odbit
Ako je istinski Finej objavio, povratak da nam
Stoji do boice Kipra. A ta je njezina mila
Ptica umakla sudbi. Pa kako mi srce u grudma
Sluti po ovoj ptici ko gatarki, tako i bilo!
Nego, prijani, dajte u pomo Kiterku zovte
Te se ve savjetima pokorite Argovim sada!
Ree, i povladie mladii sjetiv se rijei
Finejevih. A sin Afarejev jedini skoi,
Ida, planuvi strano i prozbori gromotnim glasom:
Jao, zar doosmo amo ko enama poslani druzi
Koji Kiparku zovu da bude na pomo nama,
A Enijalija ne u kojeg je velika snaga,
Te u golubice glede i jastrebe libe se borbe.
Noste se, nemojte se za ratne brinuti posle,
Nego molbama kako prelastit djevojke slabe!
Mahnito zborae tako. A mnogi zabrujae druzi
Vrlo blago, no nitko ni rijei mu ne ree protiv.
On pak gnjeve se sjede izatoga. Ali im Jason,
Bodre ih, svoju miso izree odmah ovako:
Arg nek bude od lae, kad to se svidjelo svima,
Poslan. A mi meutim iz rijeke dajmo na kopno
Javno ve uad laenu priveimo. Zaista dugo
Krit se ne prilii vie ko oni to plae se boja.
Tako ba ree, i njega odasla odmah da ode

525

530

535

540

545

550

555

560

565

570

Hitro ponovo u grad. A drugi po naredbi sina

Esonova izvuku na lau sidra i malo
Izvan traka uz kopno na vesla pristanu s njome.
Eet meutim odmah u skuptinu Kolane sazva,
Dalje od svojega dvora, gdje zasjedahu i prije,
Nepodnoljive varke i jade za Minijce kuju.
Kleo se kako e odmah im bikovi rastrgnu onog
ovjeka koji je teku obeao obavit borbu,
Drvlje posjekavi svrh poumljena breuljka,
S posadom drvo laeno zapalit da ispare svoju
Bolnu oholost ti to obijesna smiljahu djela.
Jer da ne bi ni Friksa, potomka Eolova, silno
eljna, primio u dom na ognjite, blagou to se
I bogobojaznou med strancima istico svima,
Da mu glasnika nije sam Zeus tad poslao s neba
Hermiju eda bi Friks pred gostoljubna doao njega;
A da ni razbojnici, u njegovu dolaze zemlju.
Nee zadugo ostat bez pedepse, kojima lei
Na srcu svoju ruku na tui dizat imetak,
Kao i kradomice lukavstva kovat i jote
Zaglunim napadima pastirima torove ruit;
Da e mu primjerenu napose platiti kaznu
Sinovi Friksovi, ree, ko pratnja zlotvornih ljudi
Vrativ se hrpimice, to stoga eda bi njega
Liili bezobzirno i asti i ezla. A takve
Neko je alosne glase od oca svog Helija uo.
Kaza da lukavu varku i svoga vlastitog roda
Naume kao i zamku prepredenu izbjei treba.
Stog ih u ahejsku zemlju, po nalogu njihova oca,
Posla na dalek put, to i eljahu. A da od keri
Nema ni najmanje straha da ne bi moebit togod
Strano smislile njemu, a niti od Apsirta sina.
Ve od Halkiopine da nastae djece ti jadi.
K tomu najavljivae zemljacima okrutna djela
Bjesne i njima se prijete veoma nek paze na lau
I njih da ne bi se tko iz nevolje izvuko svoje.
U meuvremenu, u dvore Eetove stigav,
Svakakvim rijeima Arg nagovorit kuae majku
Neka moli Medeju da pomogne. Ona i sama
Prije ve miljae to, no strah joj sputavao duu
Da e il mimo sudbine zaludu ju pokuat smekat
Zgroenu pogubnim gnjevom svog oca ili na molbe
Pristane l, da e joj djela obznaniti se i otkrit.
Djevu je duboki san oslobaao njezinih jada;
Prilegla je u krevet. I odmah ju obmanjivai,
Tako raaloenu, uzbudie pogubni snovi:
Njojzi se uini tad da se stranac odvaio borit
Ne to bi elio silno da ovnovo runo odnese

575

580

585

590

595

600

605

610

615

620

Niti da je zbog toga put grada Eetova poo.

Nego kako bi nju u svoju doveo kuu
Kao vjerenu enu. A bore se s volima sama,
Snivala je da to bez velika obavlja truda,
Al da joj roditelji ne dre do obeanja
Zato to nisu ih keri ujarmiti dali, ve njemu
Samomu. Otud je svaa bez odluke nastala izmed
Oca i tuinaca. I oboji prepuste njojzi
Da bude tako kako u svojem presudi srcu.
Ona pak izabra odmah, za roditelje ne mare,
Stranca. I silna bol tad obuze njih te u ljutnji
Vrisnue glasno. A nju sa krikom napusti sanak.
Skoi dru od straha, ogledaj u se po sobnim
Zidima unaokolo, i jedva sabere duu
Kao prije u grudi te jecavim prozbori glasom:
Jadne li mene, th kako me teki prestravie snovi!
Strah me da ovaj put junaka zaista kakvo
Veliko zlo ne donese. Za stranca strepi mi dua.
Ahejsku djevu daleko u narodu svom nek on prosi,
Nama pak djevinost bila na srcu i dom roditelja.
Ipak, i bestidno srce usvajaju, neu bez svoje
Roene sestre ve nita poduzimat, ako mi prie
Da im pomognem ime u borbi, zbog svojih sinova
Jade se. To bi mi bol priguilo ljutu u srcu.
Ree, pa uspraviv se i sobna otvorivi vrata,
Bosa, u haljini samo, ve ivo eljae poi
K svojoj roenoj sestri te prag u dvoritu prijee.
Dugo u predvorju sobe na istom stajae mjestu,
Jer ju sprjeavao stid. I opet, okrenuv se, nazad
Krenu, pa natrag poe iznutra, pa opet unutra
Pobjee - noge ju amo i tamo noahu zalud.
Stid bi sprijeio nju kad god bi krenula naprijed;
Kad bi ju zadro stid, eznue ju tjeralo smjelo.
Pokua triput i triput se suzdra; etvrti put pak
Licem pade na krevet okrenuvi se put nazad.
Ko kad u lonici mlada oplakuje mlaahna mua
Komu je roditelji il njezina dadoe braa
Pa se ni s dvorkinjama, ni s jednom ikako drui
Stidna i suzdrana, ve tuguju sjedi u kutu.
Prije no oboje se nauie druguju skupa,
Njega ubi sudbina. I u njoj srce se kida,
utei gorko plae u pustu postelju glede
Od straha da joj se ne bi zadirkuju rugale ene.
Na nju cviljae nalik Medeja. Ali ju spazi
Tunu, u suzama svu, iz sobe izaavi uto,
Nenadno robinja neka to bjee joj pratilja mlada
I Halkiopu smjesta obavijesti. Ona med djecom
Sjeae smiljaju kako da svoju privoli sestru.

625

630

635

640

645

650

655

660

665

Al se ne oglui ipak kad zau od dvorkinje one

Rije neoekivanu, pa potra zauena
Iz sobe skroz u sobu u kojoj je djevojka tada
Leala ucviljena i oba obraza grebla.
Vidjev joj suzama oi oblivene prozbori njojzi:
Jao meni, Medejo, th zato lije te suze?
to ti je? Kakva ti tuga strahovita spopala grudi?
Il ti je od boga kakva saletjela zglobove bolest
Ili si kakvu ula od oca pogubnu grdnju
Zbog mene i zbog djece? O kamo sree da vie
Ne gledam roditeljski ni dom ni grad, ve na kraju
Zemlje da stanujem ja gdje ni glasa od Kolana nema!
Ree, i obrazi njoj porumenjee. Stid ju je dugo
Prijeio djevojaki, a eljae njoj odgovorit.
Rije joj u jednom trenutku na vrhu jezika bjee,
U drugome pak dolje u grudima leae njojzi.
esto bi joj na ljupka pohitjela usta da kae,
Al joj ne izlaae iz grla. Napokon ree
Lukavo, jer ju je smjela nagonila ljubav, ovako:
Srce, Halkiopo, meni za tvoje sinove drhti
Da ih na otac sa stranim ne pogubi ljudima smjesta.
Maloas spavaju tvrdo, za sna kratkotrajna vidjeh
Takve alosne snove - no ne dao bog da se oni
Ostvare ni da te bolna zbog sinova obuzme tuga.
Ree kuaju sestru da vidi hoe li sama
Prije zamoliti nju da njezinu obrani djecu.
Njoj pak nesnosna bol strahovito zapljusnu duu
Strahom kada to u, pa ovako odgovori njojzi:
O tome svemu i sama razmiljaju ovamo dooh
Ne bi l' ti smislila to i kakvu mi pruila pomo.
Ali se Zemljom i Nebom zakuni, to god da ti reem,
Da e to za se zadrat i suradnicom mi biti.
Tako ti blaenika, i tebe, i roditelja.
Nemoj da vidim da njih je razmrskala zlopaka Kera
alosno, ili u tebi, sa milom umrijevi djecom,
Biti Erinijom groznom ubudue, onom iz Hada.
Tako ree, i silne odjednom ju oblie suze;
Prignuv se, koljena joj obuhvati rukam objema;
Skupa si bacie glavu u krilo. I saalno ondje
Obje plakahu jedna nad drugom, a priguen amor
irio se po dvoru koliko cviljahu bolno.
I progovori prvo Medeja nevoljnoj sestri:
Jadnice, kako li tebi da pomognem u tom to zbori
Uz jezovite kletve i Erinije. O, kad bi
Stajalo vrsto do nas spasenje tvojih sinova!
Kunem se prisegom silnom u Kolana kojom me sama
Tjera da se zakunem - i velikim Nebom i dolje
Zemljom, majkom bogova - koliko je moi u meni,

670

675

680

685

690

695

700

705

710

715

Da te iznevjerit neu zaeli li to je mogue.

Ree, a ovim rijema Halkiopa odvrati njojzi:
Ne bi l' se dakle za stranca odvaila, za im on i sam
udi, il smislit lukavstvo il osnovu kakvu za borbu
Poradi moje djece. Jer od njeg dolazi amo
Arg da osokoli mene da tvoju potraim pomo.
Njega meutim u sobi ja ostavih idui amo.
Ree, a njoj u grudma od dragosti zaigra srce;
Lijepa u trenu joj put porumenje, od radosti mrak joj
Na oi pade, pa njojzi ovakvu prozbori rije:
Ja u, kako se vama, Halkiopo, mili i godi.
Tako uinit. Jer zora ne svijetlila oima mojim
Nit me jo dugo ti ovako gledala ivu
Ako bi ita mi pree od tvoga ivota i tvojih
Bilo sinova, to meni ko moja su roena braa,
Moji roaci mili i vrsnici! Tako i sama
Velim za se da tebi i sestra jesam i kerka.
Jer si me kao i njih na svoje privijala grudi
Mlaahnu, kako ja uvijek od svoje matere sluah.
Idi sad, uti i krij moju naklonost da, to obeah
Radei, roditelji ne primijete. Ujutro ja u
Poi u Hekatin hram da ine to e zaarat
Bikove strancu donesem zbog koga nasta ta svaa.
Tako se iz sobe vrati i djecu o pomoi svoje
Roene sestre ona obavijesti. Ovu pak opet
Spopade stid i uasan strah kad ostade sama
Smiljaju mimo svog oca za stranca takova djela.
No je potom na zemlju dovodila mrak, a na moru
Ve su brodari iz laa u Medvjeda uprli pogled
I Orionovo zvijee, a ve se i nekoji putnik
Kao i straar sna zaelio, neku je majku
Nemiran svladao san zbog djece to umrijee njojzi;
Ne bje ni lavea pasa po gradu vie ni buke
Zaglune, ve je tiina u mrklu vladala mraku.
Ali nikako sladak da osvoji sanak Medeju.
Mnoge ju brige od enje za Jasonom, Esona sinom,
Drahu budnom, u strahu od bikova silnih, od kojih
Bjee mu kukavnom mrijeti sudbinom na Aresa njivi.
Srce je brzo i bijesno u grudima lupalo njojzi.
Kao to kada zraka sunana u kuama igra
Odbivi se od vode u kotao ili u vedro
Maloas u nj ulivene, a zraka amo i tamo
U brzu okretanju treperi pritom i skae.
Tako se isto i djevi u grudma lelujalo srce.
Suza joj tekla iz oi od suuti, bolju unutra
Stalno muila vatrom kroz tijelo, du ilica tankih
Sve do najdonjeg ivca u potiljku glave ju pale,
Kamo prodire bol ba najljua kada eznue

720

725

730

735

740

745

750

755

760

Ljubavno neumorno do bola izmui duu.

Miljae as da e ine da zaara bikova dat mu,
as meutim da nee, ve da e skonat i sama;
Odmah zatim da nee ni umrijet ni ine mu dati,
Nego e samo mirno podnositi nesreu svoju.
Sjedei ve nakon toga u dvojbi izgovori ovo:
Jadne li mene! Da ovo il ono sad zlo odaberem?
Um mi je bespomoan posvema i nikakva lijeka
Od zla, ve samo me ee neprestano. I, kamo sree
Da me strijelama brzim Artemida ubila prije
No to ugledah toga i dok jo u ahejsku zemlju
Sinci Halkiopini ne krenue. Otle ih amo
Bog il Erinija neka za suzne nam dovela muke.
Neka padne u borbi, ve ako je sueno njemu
Ginut na njivi. Jer kako bi moglo promaknuti mojim
Roditeljima ine da spravih? I to u im rei?
Kakvu pronai varku, to smislit da prikrijem pomo?
Hou li, vidjev ga sama, bez drugova, privit se uza nj,
Nesretna? Ne mislim ipak, pa makar on i nastrado,
Da u se rijeiti jada. Jer on bi lien ivota
Nesreom postao tada za nas. No do bijesa obzir,
Do bijesa ast! Nek on, po mojem savjetu spaen,
Gdje mu je srcu milo, nepovrijeen onamo ode!
Ja pak nek istoga dana, kad on bi okonao borbu.
Umrem il objesiv se o gredu tavansku grlom
Ili ak otrovni popiv napitak to razara ivot.
Ali da tako i umrem, uz pogrde na me e potom
Migat i cio e grad nadaleko o udesu mojem
Brujat, a Kolanke me na jeziku imati te me
Jedna odovud, a druga odonud nepristojno grdit:
To je ta to se ubi u tolikoj brizi za stranca,
Ta to je roditelje i svoju sramotila kuu
Pustivi pohoti uzde. Pa to mi jo nee bit bruka?
Ajme nesree moje! Zacijelo bi mnogo mi bolje
Bilo te iste noi napustit u odaji ivot
Smru nepredvienom, svih runih se prijekora rijeiv,
Prije no sramotna ta i nepomena izvrim djela.
Ree, i poe do krinje u kojoj joj leahu mnoge
Trave, spasonosne jedne i one smrtonosne druge.
Stavi na koljena krinju i jecae. Prestala nije
Suzama kvasiti njedra, to samo tekle joj curkom,
Ljuto oplakuju svoju sudbinu. eljae ona
Trave odabrati sebi duogubne da ih proguta.
Stoga ve razvezivat i uzice stade na krinji
ure se izvadit ih, prenesretna. Al joj odjednom
Ue smrtonosan strah u srce od uasnog Hada.
Dugo vremena osta bez rijei, a sve su joj drai
ivotne dolazile pred oi srcu joj drage.

765

770

775

780

785

790

795

800

805

810

Sjeti se radosti svih to ih ivi uivaju ljudi,

Svoga preradosna se, ko djevojka, sjeti vrnjatva
Te joj i gledati sunce bje slae negoli prije,
Ako je doista ba proivljala u duhu sve to.
Stoga ponovo krinju sa svojih koljena skinu,
Jer se na poticaj Herin predomisli. Nije se vie
Dvoumila u sebi, ve eljae da se ve jednom
Pojavi zora i svane da dade mu po dogovoru
One vilinske trave i sretne ga licem u lice.
esto je zasune ona od svojih otvarala vrata
Gledaju da li se dani. Ranoranka na radost njenu
Proli svjetlost, i svi se po gradu stadoe kretat.
Tada naredi Arg da braa jo ostanu ondje
Kako bi saznala miso i namjere djevojke one.
Sam se pak zaputi opet na lau, ukloniv se prije.
im je ta djevojka dakle zamijetila zora da svie,
Svoje plavetne kose poveza, rukama skupi,
Koje joj raspletene u neredu padahu dotle;
Otre obraze suhe pa nektarskom mau se potom
Pomae po svem tijelu. Obue haljinu krasnu
Koju privrstie njojzi probadae svinute lijepo;
Koprenu preko glave boanstvene prebaci sebi
Srebrnobijelu. I ondje po kui se vrte nasumce
Hodae po tlu, zaboraviv jade neizmjerne svoje
Tadanje, ali i druge to jednom e biti i vei.
Dovikne dvorkinjama, a dvanaest ih u svemu
Jednake dobi u trijemu noivalo mirisne sobe.
Koje postelju jote s mukarcima dijelile nisu, Neka istoga asa u kola upregnu mazge
Da u Hekatin hram velelijepi ju odvezu.
Nato pak dvorkinje te pripremat joj stadoe kola.
Ona meutim dotle iz dupke izvadi krinje
Neku vilinsku travu to, vele, prometij se zove.
Ako si njome tko, ublaivi rtvama nonim
Jedinoroenu Deru, tom biljkom namae tijelo,
Njega zaista ne bi ni udarci posjekli mjedi
Nit bi pred goruim ognjem ustuknuo, nego tog dana,
I to se smjelosti tie i jakosti, bio bi vri.
Prviput izniknu ta kad mesoder orao onaj
Bijae dolje na zemlju u kavkaskim dolima gorskim
Kapao krvavi ihor Prometeja stradalnika.
Njezin je zaista cvijet, veliine jednoga lakta.
Bojom korikomu bouru izrasto slian,
Stoje na stapkama dvjema. A njezin korijen u zemlji
Bijae posve nalik na svjee rezano meso.
Njegov pak crni sok, ko onaj u gorama bukve.
Skupi u kaspijsku koljku da od njeg naini ine,
Prethodno sedam se puta u tekuoj opravi vodi,

815

820

825

830

835

840

845

850

855

860

Sedam zazvavi puta i Brimu to hrani mladie,

Brimu to hodi po noi, pod zemljom, vladaricu mrtvih,
U sjenovitoj noi, u crne se plate ogrnuv.
Kako se titanski korijen odsijecao, mrkla se zemlja
Potmulo ozdo potresla, a nato stenjati stade
I sam Japetov sin od bola ne znaju za se.
Ona ju izvadivi u mirisni stavi si pojas
to je boanstvene njoj opasivao uokrug grudi.
Iziavi na vrata, na brza pope se kola;
S njome i dvorkinje dvije sa svake se popee strane.
Sama u desnicu uzde i lijepo izraen uze
Bi pa potjera konje kroz grad, a ostale nato
Dvorkinje hvataju se za ko na kolima straga,
Trahu irokom cestom za njome, nad bijela si dotle
Koljena zadigavi, do bedra, haljine tanke.
Kao Letina ki, u mlakim vodama kad se
Okupa ondje u rijeci Parteniju il i Amnisu,
Koja uspravno stoje u zlatnim kolima svojim
Po breuljcima njima na lanadi prolazi brzoj
Da izdaleka stigne na mirisni vonj hekatombe.
Nimfe ju u stopu slijede ko pratilje, jedne od samog
Izvora skupivi se amnisijskog, druge napustiv
Gajeve, visove svoje sa mnogo vrela, a zvijeri
Ree i mau repom oko nje dru kad ide.
Tako su hitjele one kroz grad, a puk se oko njih
Sklanjao krijui se od oiju kraljevske djeve.
Kad je pak graene lijepo napustila ceste u gradu
Te je tjeraju konje kroz polja stigla do hrama,
Tada ve sie smjesta sa kola brzih kotaa
ustro i ove rijei med robinjama izree:
Mile moje, ja teko pogrijeih: da ne valja da se
Nalazim s ljudima stranim, ne pomislih, to se po naoj
Zemlji kreu posvuda, a cio je grad protiv toga
Nemoan. Stoga nijedna od onih amo ne doe
ena to su se prije svakodnevno skupljale ovdje.
Nego, kad stigosmo amo, a drugi ne prilazi nitko,
Hajde da nasitimo, ne tede se, slaanom pjesmom
Duu pa ovo lijepo u mekoj uberimo travi
Cvijee te se na vrijeme izatoga vratimo natrag.
K tomu biste sa mnogo darova prispjele kui
Danas ako se sa mnom u ovom sloite htijenju.
Arg me, a tako i sama Halkiopa rijeima kua
Sklonit - no utite, drte u sebi to ete uti
Od mene, o tome glas da ne doe ocu do ui Trae da toga stranca to obea vole pokorit,
Primivi darove od njih, od pogubnih zatitim borba.
Ja se pak sloih s onim to rekoe pa ga i samog
Pozvah neka mi sam, bez drugova, doe pred oi

865

870

875

880

885

890

895

900

905

Da bismo meu se dare podijelile, ako ih dade,

Ako donese, a njemu da druge, loije damo
ine. No budite dalje od mene kada on doe.
Ree, i svima se njima prepredena misao svidje.
Arg pak Esonu sina odvue od drugova, sama,
Smjesta kad od svoje brae ve u da e upravo ona
U hram Hekatin sveti, Medeja, ujutro poi,
Pa ga kroz polje povede. A Mops je iao s njima
Zajedno, Ampikov sin, ko vrstan kod pojave ptica
Tuma, a vrstan takoer ko savjetnik njima na putu.
Ondje jo nikoga takva med davnanjim ne bjee ljudma,
Ni koliko ih god se od samog rodilo Zeusa
Ni koliko junaka od krvi drugih bogova,
Kakvim Jasona bjee uinila Zeusova ena,
I to se izgleda tie i govora, onoga dana.
Na nj pogledavajui, i sami se divljahu druzi
Kakvom li sja milinom. A radovao se putu
Ampikov sin, to sve nasluivae ve valjda.
Blizu hrama meutim na stazi u polju ima
Bezbrojnim listovima obrasla neka topola,
Gdje su zaista esto poivale brbljave vrane.
Jedna od njih u sredini zamahnuvi krilima uvis,
Herina pogrdi htijenja visoko u granama sjede:
Neslavan ovo je vra koj ne zna ni ono to djeca
Znaju predvidjet umom, da djevojka nikakvu nee
Rije ni slatku prozborit ni ljuvenu svomu mladiu
Ako zajedno s njim u pratnji dou i drugi.
Nosi se, vrau zli, zli svjetnie! Ne voli tebe
Kiparka niti ljupki nadahnjuju tebe Eroti.
Vrijeaju zborae ona. A Mops se nasmijei uvi
Ptice gatarke glas bogodatni, pa e ovako:
Idi, Esonov sine, u boiin hram gdje e nai
Djevojku; namjerit e se na Kiparkin poticaj na nju
Vrlo naklonu tebi, jer bit e u borbama tebi
Suradnicom, to Finej, Agenorov sin, ve proree.
Mi emo, ja i Arg, na ovom upravo mjestu
Podalje ekati tebe dok ne doe. Nasamo sam ju
Moli pametnim rijema na svoju privlae ju stranu.
Vrlo razumno ree, i oba mu povlade odmah.
Srce Medejino pak, iako je pjevala, nije
Skrenulo na druge misli. Nijedna se koju god poe
Pjesmu zadugo nije za zabavu svidjela njojzi,
Nego ih prekidae sva smetena. Nikad u mnotvo
Dvorkinja smireno oi ne uprije, nego na stazu
Pogledae daleko okreui ustranu lice.
esto bi srce joj puklo u grudima kad bi um noge
Kraj sebe ili vjetra uinilo joj se da uje.
Nedugo potom se on pred njome pojavio eljnom,

910

915

920

925

930

935

940

945

950

955

Uvis poskakujui ko Sirije iz Okeana,

Koj ti se zaista lijep i presjajan die pred oi,
Ali stadima on neizmjernu nevolju alje.
Tako se lijep i pred njenim pojavio oima tada
Esonov sin, no ljutu, pojaviv se, zada joj muku.
Srce joj pade iz grudi, a mrak joj istoga asa
Prekrije oi i vrelo rumenilo obli joj lice.
Koljena ne mogae ni nazad ni naprijed pokrenut.
Ve joj se noge pod njome ukoie. Dvorkinje pak se
U meuvremenu ba sve uklonie od njih.
Oni stajahu ute, bez rijei, jedan kraj drugog,
Hrastima slini il pak omorikama visokim,
tono za bezvjetrice, ukorijenjeni u gorju,
Mirno nablizu stoje, a potom pod naletom vjetra
Tresui se zabue beskonano. Tako to dvoje
Bjee naduak prozborit pod dacima Erosa spremno.
Uvidje Esonov sin u kakvoj se nevolji nala
Od boga danoj pa ovo progovori ljubazno njojzi:
Zato se djevojko, tolko pribojava mene, a sam sam
Nisam ti ja ko drugi hvalisavi za zlo to jesu
Ljudi nit bijah prije kad ivljah u svojoj domaji.
Stoga se, djevojko, nemoj i odve stidjeti mene
Da me to ti je drago il pita il prva mi kae.
Nego, kad smo se ve u dobroj namjeri nali
Na tom presvetom mjestu gdje nije slobodno zgrijeit.
Otvoreno govori i pitaj i nemoj me htjeti
Ljupkim zavarat rijema, jer ve si obeala prije
Svojoj roenoj sestri da eljene dat e mi ine.
Kumim te Hekatom samom i roditeljima tvojim,
Zeusom koj rukom strance zatiuje i pribjegare, Amo ti stiem ko stranac i ujedno kao pribjegar
Mole iz prijeke te nude pokleke, jer bez vas, bez vae
Pomoi neu u ovoj pobijedit jadovitoj borbi.
Ja bih ti pak ubudue na pomoi zahvalan bio
Kako je pravo, a prilii onim to ive daleko,
Ime i lijep ti glas rasprostranjuju. I drugi tako
Slavit e tebe junaci u Heladu kada se vrate,
Supruge tih junaka i matere, kojeno valjda
Negdje na obalama ve sjede i za nama plau.
Njihove mogla bi ti odagnati tegobne more.
Tako i Teseja neko od grdnih oslobodi borba
Djeva, Minoja ki, Arijadna dobro mu ele,
Koju je Helija ki Pasifaja rodila bila.
Al se i na brod ona ukrca napustiv domaju
S njim kad je Minoj svoj gnjev primirio.
Nju su i sami Vjeni zavoljeli bozi, a nasred neba je tomu
Zvjezdana kruna znak - Arijadninom krunom ju zovu Koja se cijele noi med nebeskim slikama vrti.

960

965

970

975

980

985

990

995

1000

Tako e bozi i tebi zahvalit ukoliko spasi

Toliku povorku vrsnih junaka. Jer ini se da te,
Po tvom izgledu lijepu, ljubeljivost prijatna resi.
Ree uzvisuju ju. A ona se, spustivi pogled,
Nasmijei slatko ko nektar, i srce se rastopi u njoj
Kolko ju uzdigla hvala. I podie pogled u njega.
Ali ne znae to bi prozborila najprije njemu,
Nego je eljela sve odjednom izrei skupa.
No bez krzmanja ine iz mirisna izvadi pasa,
On ih pak razdragan smjesta u svoje prihvati ruke.
Ona bi mu i cijelu iz grudi istrgla duu
Te ju predala njemu ugaaju njegovoj elji.
Tako je bacao Eros sa plave Esonu sina
Glave slaani plamen i plijenio s oiju njenih
Njene bljeskove sjajne. I srce je gorjelo u njoj
Topei se od milja - ko rosa na ruinim to se
Jutarnjim zrakama svjetla odasvud grijana topi.
Oni pak oboje katkad u pod bi uprli oi
Stide se, katkad bijedan na drugog bacali opet
Pogled eznutljivo se na vedru smijeei licu.
Napokon djeva mu s mukom ovakvim prozbori rijema:
Pazi sad kako sam ja odluila tebi pomoi.
Kad ve doe mom ocu i on ti urui one
Zube iz eljusti zmajskih smrtonosne da bi ih sijo,
Tada tono u pono, kad no se napola dijeli.
Ti se u strujama daj nepresune rijeke operi;
Sam, postrani od drugih, u crni se plat zaogrnuv,
Jamu iskopaj okruglu i u njoj ensko zakolji
Janje koje e prijesno i nerasjeeno ondje,
Lomau sloiv valjano, na onu staviti jamu.
Hekatu, Persovu ker jedinicu, sebi ublai
Lijui proizvod pela u konicama iz ae.
Boginju onoga asa kad umiri pamtei sve to,
Ti se od lomae nazad povuci. I neka te tropot
Bilo nogu ne nagna da glavu okrene nazad
Bilo pak lave pasa da moda ne pokvari sve to
I da se sam u redu drugovima ne vrati svojim.
Ujutro navlai pak te ine pa se ko mau
Natrljaj, skinuvi se do gola, po tijelu.
I u njem Bit e velika snaga i mo neizmjerna.
Nee Re da si ljudima ti, ve besmrtnim bozima ravan.
Ali uz samo koplje i tit nek ti pomazan bude,
Kao i ma. A tada ni otrice nee te ranit
Ljudi to rodi ih Zemlja ni plamen bikova onih
Kletih to nesnosno suklja. Dodue, nee bit takav
Dugo, ve samo tog dana. Stog ne prezaj nikad pred borbom.
Jo u ti svjetovati i drugo to e ti pomo.
Odmah volove jake kad ujarmi, hitro i cio

1005

1010

1015

1020

1025

1030

1035

1040

1045

1050

Neravan poore ugar, junatvu i rukama hvale,

A po brazdama ve ko klasje Giganti stanu
Nicat po crnoj grudi od zmajskih posjanih zubi,
Ako li vidi da s njive u velikom diu se broju,
Baci potajno kamen omaniji. Oni e zbog njeg
Poklat se izmeu sebe ko gladni psi oko hrane.
Nato se pak i sam pouri srnut u pokolj
Pa e zahvaljuju tomu u Heladu odnijet iz Ee
Runo negdje daleko. Bez obzira na sve, kud hoe
Poi, gdje ti se svidi otii kad odavle krene.
Rekavi tako zautje i spusti pogled pred sebe
Toplim suzama svoje boanstveno kvasei lice
Ucviljena, jer on je po moru imao lutat
Od nje veoma daleko. I bolnom rijeju mu opet,
Gledaju ga u lice, progovori te ga za desnu
Uhvati ruku, jer stid joj napustio napokon oi:
Sjeti se, ako se ikad ve vrati svojemu domu,
Imena Medejina. A tako i ja u se tebe
Sjeat kad bude daleko. No reci mi iskreno ovo:
Gdje ti je dom i kud e otploviti sada po moru?
Hoe li dakle ti do Orhomena bogatog stii
Ili na otok Eejin. No reci tko je ta djeva
Kojoj ime spomenu i ree preslavna da je
Ki Pasifaje to rod je po krvi mojemu ocu.
Ree, i u njega samog sa suzama djevojke ue
Pogubna ljubav pa njoj ovakvu odgovori rije:
Mislim ja i te kako da noima neu ni danju
Nikad zaboravit tebe uteem li smrti i zbilja
Pobjegnem iv i zdrav u Aheju i ako nam
Eet i drugu koju borbu ne nametne goru od ove.
Nego, kad ti se mili za nau saznat domaju,
Rei u jer me i samog veoma potie srce.
Ima nekoja zemlja i uokrug vrletne gore,
Puna lijepih ovaca i goveda, gdje je Prometej
Vrloga, Japetov sin, porodio Deukaliona,
Koji je gradio grade i zidao hramove njenim
Bozima prvi, takoer med ljudma kraljevo prvi.
Okolno pak stanovnitvo tu zemlju Hemonijom zove.
U njoj se nalazi Jolk, moj grad, i mnogo jo drugih
Gradova, gdje se meutim za ime Eejina nije
Otoka niti ulo. A Minija upravo otle,
Minija, Eolov sin, Orhomen, kao to kau,
Neko granini grad Kadmejcima podii krenu.
Ali zato ti ja zaludu govorim sve to,
I o naoj domaji i preslavnoj jo Arijadni,
Keri Minojevoj, a takvim su imenom dinim
Onu djevojku ljupku, za koju pita me, zvali?
Kako se tada Minoj pomirio s Tesejem zbog nje,

1055

1060

1065

1070

1075

1080

1085

1090

1095

1100

Ej da se isto tako tvoj otac sprijatelji s nama!

Tako zborae slatkim podilaze rijeima njojzi.
Njoj su meutim muke pretegobne muile srce
Pa mu oaloena progovori jecavim glasom:
To je u Heladi moda - potovati dogovor - lijepo.
Eet pak nije ovjek ovakav to ree da jeste
Mu Pasifajin Minoj, a niti se ja s Arijadnom
Jednaim. Nemoj mi ti o gostoljublju zboriti stoga!
Nego samo se ti, kad u Jolk prispije, sjeaj
Mene, a ja u se tebe i roditeljima svojim
Usprkos. Neka nam doe il kakav glas izdaleka.
Ako zaboravi mene, il kakva glasnica ptica,
Ili neka me samu oluje pograbe brze
Te me preko mora odnesu odavle u Jolk
Da te, iznose ti u oi prijekore, sjetim
Da si zahvaljuju meni umaknuo. Ej da se tebi
Tad neoekivano na ognjitu u kui naem!
Tako zborae tune niz obraze lijui suze.
On joj meutim na to odgovori uzevi rije:
Ludice, hajde pusti oluje nek naprazno puu,
Pusti i glasnicu pticu, jer govori svata u vjetar.
Ako u krajeve one i zemlju Heladu stigne.
tovana bit e i asna kod ena i mukaraca.
Stoga e oni u svemu ko boicu tovati tebe.
Jer bi se sinovi jednih zahvaljuju odluci tvojoj
Vratili kui, a opet i braa i svojta se drugih.
Kao i supruzi mladi od velikih spasili zala.
Ti e u sobama branim pripremati postelju nau.
Nee nas nita drugo od ljubavi rastavit nae
Prije nego to smrt nas zaogme suena nama.
Ree, a njoj se uvi u grudima topilo srce.
Ali se sledila ipak nevidljiva videi djela.
Nesretnica, jer nije jo dugo se imala ona
Nekat u Heladi ivjet, jer tako to zamisli Hera
Eda bi u sveti Jolk tad prispjela Peliji za zlo
Rodom iz Ee Medeja napustivi oinsku zemlju.
Dvorkinje su meutim pogledaju ve izdaleka
utke bile u brizi. Jer prolazilo je vrijeme
Da se djevojka kui do svoje matere vrati.
Ona jo ne miljae na povratak - njezino srce
Uivae u njegvoj ljepoti i laskavim rijema,
Da joj Esonov sin iz opreznosti tad ve ne ree:
Vrijeme za odlazak jest da prije svjetlo sunano
Ne zae pretekav nas i ne primijeti tkogod sa strane
Sve to. A mi emo amo i ponovo doi i na se.
Tako i tolko se oni meusobno kuahu ljupkim
Rijema, i rastae se izatoga. Jason ti nato
Razdragan krenuo bjee k drugovima svojim i lai.

1105

1110

1115

1120

1125

1130

1135

1140

1145

Ona pak dvorkinjama. A one joj prioe blizu

Zajedno sve, no ona ne primijeti njih oko sebe,
Jer joj u oblacima izatoga lebdjela dua.
Noge joj same od sebe na brza se uspee kola.
Uzde uze u jednu, a kitnjast u drugu ruku
Bi da potjera mazge. I one kasahu u grad
urei se put dvora. A nju, kad stizae tamo,
Zabrinuta za djecu Halkiopa zapita o tom.
Ona od oprenih misli ko zamrla, nit joj je rijei
ula nit joj je ita na pitanja eljela rei.
Podno poivaljke ondje na podnoku sjeae nisku
Obrazom se sa strane na lijevu naslonivi ruku.
Vlane je imala oi pod vjeama muei muku
Jer je odlukom svojom i sama poinila zloin.
Esonov sin kad se opet pridruio druzima svojim
Na mjestu gdjeno se bjee odvojio odlaze od njih,
Krene zajedno s njima, o svemu im potanko zbore,
K onom mnotvu junaka. I stigoe skupa do lae.
Vidjev ga, okrue ga s veseljem i stanu ga pitat.
On pak djevine misli prenese svima i njima
arobnu pomast pokaza. A Ida, grizui gnjev svoj,
Sjeae podalje od drugova sam samcat. No drugi
Radosni, neko jo vrijeme, dok nona ih ne sprijei tama,
Mirno su poslove svoje svravali. Ali u zoru
Polju dvojcu junaka da idu k Eetu i trae
Sjeme - ko prvo pak Telamona, Aresu milog,
S njim i Etalovia, glasovitog Hermova sina.
Pou, i put im ne bje zaludu. Kad stigoe, njima
Predade Eet kralj pogibeljne zube, rad borbe.
Zmaja aonskog kog u ogigijskoj bijae Tebi
Ubio Kadmo kad tamo Europu traei stie.
Zmaja koj Aresova uvarom izvora bjee.
Tu se pratei kravu i naseli koju mu dade
U proroanstvima svojim Apolon za vou na putu.
Zube boica pak iz eljusti Tritonka izbi
Te ih dade na dar Eetu i samom ubilcu.
Kadmo, Agenorov sin, po aonskim poljima nato
Posija zube, gdje smjesti od Zemlje roeni narod
Koji od Aresova u etvi koplja preosta.
Druge meutim tad Eet na lau odnijeti dade
Rado, misle da nee prevladati Jason sve zamke
Borbe i uspije l' kako na vole nabaciti jaram.
Sunce je zalazilo s daleka pod zemlju crnu
Preko vrhova krajnjih etiopskih zapadnih gora;
No je uprezala konje u jaram, a leaj na zemlji
Spremahu sebi junaci uz konope. Jason meutim,
Kad su se Medvjee zvijezde ve nagnule, Helike sjajne,
Kada je potpun mir zavladao s neba u zraku,

1150

1155

1160

1165

1170

1175

1180

1185

1190

1195

Poe na samotno mjesto ko kakav kradljivi lopov,

Sa svim potreptinama. Jer za sve se postaro prije
Preko dana, a ovcu iz stada Arg mu i mlijeko
Donije kamo ve ode, a drugo on uze iz lae.
Kad je pak spazio mjesto postrance od ljudskog puteljka,
Mjesto pod vedrim nebom, na ledini i na istini,
Ondje dakle ko prvo opere u rijeci boanskoj,
Pobono, mlado tijelo, a potom zaogme lea
Crnkastomodrim platom - Hipsipila Lemnjanka taj je
Njemu podarila prije za spomen na strastvenu vezu.
Jamu potom u tlu od jednog iskopa lakta,
Naslae cjepanica i ovci grkljan presijee
Te ju isprui lijepo odozgo. Zapali klade
Podmeu vatru odozdo, uz mijeane lijevane rtve.
Brimu Hekatu zvae da pomogne njemu u borbi.
I, kad ju tako zazva, povue se. Boginja silna
uvi ga pojavi se iz najdubljih skrovita da bi
Primila Jasonu rtve. A unaokolo joj glavu
Krunile uasne zmije med granicama od hrasta;
Silno joj sijevae sjaj od buktinja. Okolo nje pak
Podzemni su se psi oglaavali laveom otrim.
Sve su se livade tresle od njezina hoda, a Nimfe
Rijene po movarama zaciktae to se po onoj
Ledini Fasida vrte amarantskog igraju kolo.
Esonova pak sina strah spopade, ali ga ipak
Odnijee noge, no on se ne okrene sve dok se nije
Nao med druzima svojim. A povrh snjenoga ve je
Kavkaza sviui zora ranoranka bacala svjetlost.
U tom trenutku Eet navue okolo grudi
Oklop jednodijelni svoj to Ares mu dade ga to ga
S flegrejskog Mimanta skinu kog vlastitim rukama ubi.
Zlatnu kacigu stavi na glavu sa etiri luca
Blistavu, kakvo ve bude okruglo svjetlo u sunca
Kada se dizati ono tek zapone iz Okeana.
Mnogim koama tit pokriven die i koplje
Strano, pomamno koplje. Nijedan drugi mu junak
Ne bi odoljeti mogo kad ostavie Herakla
Tamo daleko, jer samo bi on se suprotstavit mogo.
Kola mu graena vrsto s brzonogim konjima kraj njeg
Ustavi Faetont tad da se popne te pope se i sam
Eet i uzde uze u ruke. Pa nato iz grada
Kola po kolniku pogna iroku da nazoan bude
Nadmetanju. A s njima neizmjeran nagrnu narod.
Ko to na Istamske igre Posidon u kolima stoje
Ide ili na Tenar il pako na Lernejsku vodu
Ili u sveti gaj hijantinskoga Onhesta,
I u Kalauriju izatoga s konjima esto,
I u hemonijsku pilju il pak umoviti Gerest -

1200

1205

1210

1215

1220

1225

1230

1235

1240

Takav je bio na pogled vojskovoa Kolana Eet.

Dotle po uputama Medejinim navlai Jason
Onu arobnu pomast i njome pomaza tit svoj,
Kao i zamano koplje i ma. A druzi oko njeg
Oruje iz sve snage isprobae. Ali ni malo
Svinuti ono koplje ne mogoe, nego ba tako
Nesalomljivo osta i kruto u akama vrstim.
Ida, Afarejev sin, neprestano gnjeve se na njih,
Udari velikim maem po koplju pri kraju, no iljak
Odskoi kao eki od nakovnja. Nato junaci
Radosno pustie krik s pouzdanjem oekuju borbu,
I sam se namaza Jason izatoga. Ue u njega
Strana, neuvena jakost, nestraljiva. Obje mu ruke
ustro ustreptae se od silno nabrekle snage.
Ko kad se bojovni konj to se bojne zaelio vreve
Propinje, hre i tope po tlu, a iju visoko
Podie iroe se i ui mu uspravno stoje, Tako se Esonov sin ponosio jakou tijela.
Cesto bi stoga sad ovdje, sad ondje poskoio uvis
Maui mjedenim titom i kopljem u rukama svojim.
Mogo bi rei da to iz mrana etera suklja
Munja za vrijeme oluje i pritom uestalo sijeva
Iz oblaka kad ono najavljuju najcrnji pljusak.
Potom se nisu jo dugo junaci ustezat od borbi
Htjeli, ve vrlo ustro uz klinove jedan za drugim
Sjedavi, stanu se urit na Aresovu poljanu.
Ta je naprijed spram grada tek toliko leala dalje
Kolko je kolima cilj daleko od ograde kamo
Stiu kad natjecanje u povodu smrti vladara
Prirede njegovi blinji u trci pjeaka i konja.
Zateknu ondje Eeta i mnotvo Kolana drugih,
Njih po kavkaskima vidikovcima gdje stoje,
Njega pak kako se ondje du rijene obale vrti.
Esonov sin, kad ve privezae drugovi uad,
Upravo tada sa kopljem i titom krenu u borbu
Skoivi naprijed iz lae i ujedno blistavu uze
Mjedenu kacigu svoju, ve punu iljatih zubi,
I o ramenima ma, no inae nag, a u neem
Aresu slian il ak Apolonu s maem od zlata.
Ogledav se po njivi, tad mjedene jarmove bije
Spazi i plug u komadu od vrsta elika kraj njih.
Zatim im prie i koplje silovito pokraj zahode
Uspravno donjim krajem pa skinu i nasloni ljem na nj.
Poe meutim naprijed sa samim titom a slijede
Bezbrojne tragove bije. A oni iz podzemne nekud
I nevidljive pilje, gdje vrste im bijahu staje
to su u aavi dim odasvud zavijene bile,
Banue zajedno oba ispuhuju ognjeni plamen.

1245

1250

1255

1260

1265

1270

1275

1280

1285

1290

Vidjev ih, prestrae se junaci. No on im je eko

Nalet raskreiv se dobro - ko kamena stijena u moru
Valove uzljuljane olujama, nema im broja.
tit pak stavi pred sebe spram njih. A oni ga oba
Riui udarie silovitim rozima, al ga
Odgurnuti ni malo ne mogoe sraziv se s njime.
Kao u buenima kad vignjevima as pite
Mijehovi vrstih koa kovaa raspiruju onaj
Oganj prodrljiv u njima, as opet prestaju puhat;
Od njeg nastane prasak strahovit kad sukne odozdo.
Tako i ona dva bika iz drijela ispuhuju brzi
Plamen krcahu tada i goru ga hvatao oganj
Biju ga kakono munja, no djevin ga titio namaz.
I on za vrh roga potegnuvi desnoga vola
Stade ga odluno vui svom snagom sve dokle ga nije
Mjednom prikuio jarmu. Na koljena baci ga na tlo
Nogom u mjednu ga nogu estoko lupiv, a jednim
Udarcem tako i drugog na koljena baci kad prie.
Na zemlju iroki tit odbacivi, ovdje i ondje,
S obje raskreiv se strane, na koljena prednjih ih nogu
Pale drae oba, kroz plamen se hitro provukav.
Eet se zaudi snazi junakovoj. A Tindaridi
Dotle - s njima je prije dogovoreno ve bilo Priavi dae mu jarme sa zemlje da stavi ih na njih.
On ih pak njima valjano pri veza za iju, a rudo
Mjedeno die posred njih i brzo ga smjesti u grivnu
S jarma. I ona se dvojca iz ognja povukoe nazad
K lai. A nato on uze i ponovo stavi na lea
tit odostrag pa teku jo dohvati kacigu punu
Otrih zubi i koplje silovito, kojim ko kakav
Teak pelazgikim badljem obode vole i rani
Ozdo posred slabina. I vrlo vrsto je tada
Upravljo sloenom dobro od elika raenom rukom.
Oni pak, bikovi, dotle prekomjerno bjesnjeli bjehu
Ognjeni ar estoko ispuhuju. Dah im se dizo
Kao vjetrovi buni to hue, kojih se boje
Vie od svega mornari pa sputaju veliko jedro.
Ali nedugo zatim podbodeni njegovim kopljem
Iahu naprijed. A njiva krevita pucae straga
to ju je bija sila i snaan brazdao ora.
Pritom strahovito grude po brazdama tutnjahu pluga
Lome se kolke ih ovjek ponese. On za njima idu,
vrstom nogom je ralo pritisko i dalje od sebe
Stalno bacao zube po uzoranoj ve grudi
Osvrui se nazad da prije ga pogubno klasje Ljudi to rodi ih Zemlja - ne zaskoe. Oni pak muan
Posao nastavljahu o mjedne se upiru papke.
A kad treina samo od zore ostaje dana

1295

1300

1305

1310

1315

1320

1325

1330

1335

1340

Koji se blii svom kraju, a umorni ele teaci

Da im to bre do slatka isprezanja volova doe,
Tada je neumorni oranicu pooro ora,
I od etiri jutra. I vole oslobodi pluga
Pa ih preplai tad da se razbjegnu svud po ravnici.
On se pak zaputi natrag do lae kad vidje jo prazne
Brazde od ljudi to Zemlja ih rodi. A druzi oko njeg
Stanu ga bodriti rijema. A on iz rijenijeh struja
Kacigom zagrabi vode i tako ugasi eu.
Podvije koljena brza i veliko ispuni srce
Snagom junaei se, a nalik na vepra koj kljove
Otri na ljude, na lovce, a sa svih strana mu curi
Obilna pjena na tlo iz gubice kolko je bijesan.
Ve su meutim po cijeloj oranici rasli ko klasje
Sinovi Zemlje. I bjee sav uokrug titima vrstim,
Kopljima dvortnima i ljemima naikan sjajnim
Posjed Aresa boga ljudomore. Odsjaj je njihov
Stizo sa zemlje kroz uzduh do Olimpa bljete ko munja.
Kao kada se silna na zemlju meava srui
I oluje odjednom oblaine raskinu zimske
U sjenovitoj noi, a sve se pokau skupa
Zvijezde svjetlucajui kroz tamu - tako i oni
Sjahu izrastajui svrh zemlje. Ali se Jason
Lukavice Medeje opomenu upozorenja.
Velik okrugli kamen sa onog pograbi polja,
Straan Aresa disk Enijalija. Ne bi ga mogla
etiri ovjeka krepka sa zemlje nimalo podi.
On ga pak podie lako i baci ga, uzevi zalet,
Sred njih, ba izdaleka, pa kriom sjede za tit svoj
Drsko. A Kolani glasno zaurlae, kao kad more
Hui koje se gromko o otre razbija hridi.
Eet meutim zanijemje na izbaaj koluta krupna.
Oni ko brzi se psi oko kamena strae onog
Te se reei klahu meusobno. Na zemlju tada,
Majku padahu svoju od kopalja svojih ko jele
Ili hrastovi pak kad ih ljuljaju naleti vjetra.
Kako meutim s neba poleti ognjena zvijezda
Crtaju blistavu brazdu za znamenje ljudima koji
Vide ju kada sine kroz mraan bljeskaju uzduh, Tako Esonov sin na Zemljine sinove srnu
Goli izvukav ma iz korica pa ih nasumce
Kosio, bo: jo mnogi do trbuha i do slabina
Strahu dopola tek u uzduh, do koljena drugi
Nicahu iz tla, a trei tek stadoe na noge svoje,
Dok su etvrti ve na njima hitjeli u boj.
Kao kad bukne rat sa susjedima pa teak.
Koji se prestraio da njive mu ne ponju prije,
Lijepo svinuti srp, tek naotren, zgrabiv u ruke

1345

1350

1355

1360

1365

1370

1375

1380

1385

anje u hitnji klasje nedozrelo, ne mogu ekat

Da ga sasue zrake sunane kad nastupi vrijeme.
Tako je sinove Zemlje ko klasje tad kosio Jason;
Brazde se punile krvlju ko strujama s izvora jarci.
Padahu jedni naglavce krevitu grizui grudu
Zubima, drugi na lea, a trei na aku i rebra;
Kada ih gleda, graom na tuljane bijahu nalik.
Mnogi ranjeni bjehu i prije no digoe nogu
Iz tla; koliko gore provirie u zrak, toliko
Na zemlju nalegoe oteali mlitavih glava.
Mladice nekako tako, kad Zeus silovito pljuti,
U vrtu posaene odskora nagnu se k zemlji
Slomljene - toliki trud vrtlara - u korijenu svome.
Onoga pak gospodara imanja, uzgajivaa,
Obuzme oaj i bol bez prebola. Tako tad teke
Brige razapinjahu i duu kralja Eeta.
Zajedno s Kolanima u grad je iao nazad,
Uzbuen kako da se to bre suprotstavi njima.
Utonu dan, a za nj, za Jasona, svri se borba.

1390

1395

1400

1405

ETVRTO PJEVANJE
Sama sad, boice, kazuj o muci i brigama djeve
Kolanske, Zeusovo edo, o Muzo. Jer zaista moj se
Duh u meni koleba, onijemjeh kad razmiljam bih li
Nazvao nevoljnom strau iz sljepila ili pak bijegom
Kukavnim to zbog ega ta ostavi kolanski narod.
On je meutim, Eet, sa najboljim ljudma iz svoga
Naroda cijelu no u svome smiljao domu
Pogubno za njih lukavstvo, zbog nadmetanja mu mrska
U srcu sveudilj gnjevan, i nije mislio da se
Njemu to dogaa posve bez znanja njegovih keri.
Hera pak najcrnji strah Medeji u srce vre.
Pobjee tresui se ko lane lagano koje
Preplai lave pasa u dubokom gorskom gustiu.
Zaista nasluti odmah da nee mu njezina pomo
Proma i da e se brzo u krajnjoj nevolji nai.
Strah ju dvorkinja bjee svjedokinja. Oi joj bjehu
Plamtjele ognjem i strano u uima tutnjae njojzi.
esto se zgrabi za grlo, a esto se vuku za kosu,
Za pletenice svoje, zajauka vrite od boli.
I, tad bi djevojka ondje nastradala protiv sudbine,
Jer bi popila otrov i Herine omela elje,
Da ju boica nije sa Friksovom nagnala djecom
Bjeati prestravljenu. No srce joj se u grudma
Razvedri naglo, pa ona predomisliv se izatog
Vradbine zajedno sve iz krinjice sasu u njedra;
Poljubi postelju svoju i stupove sa svake strane
Dvokrilne, pogladi zie. I nato rukama svojim
Otrgne uvojak dug i za spomen ga na djevianstvo
Ostavi majci u sobi i drhtavim glasom protui:
Ovaj ti uvojak dug mjesto sebe ostaviv idem,
Majko moja. Pa zbogom, jer odlazim vrlo daleko.
I Halkiopo, zbogom, i cijeli dome! O strane.
Da te je smrskalo more dok nisi u Kolhidu stigo!
Ree, i bujne suze sa vjea prolije svojih.
Kao robinja kad je kroz bogatu vuena kuu
Koju je nedavno sudba domaje liila njene,
A jo dotada nije iskusila tegobna rada,
Nego nenavikla jo na bijedu i robovske posle
Dolazi prestraena pod teke gospine ruke;
Tako djevojka ljupka iz svoga odjuri doma.
Pred njom sami od sebe popustie zasuni vrata
Te odskoie nazad na brze magine rijei.
Trae bosih nogu po uskim puteljcima otud
Lijevom si rukom ogrta na oi, na obrve, oko
ela i obraza lijepih navlaei, desnom pak rukom
Podiui visoko kraj skuta haljine svoje.

10

15

20

25

30

35

40

45

Po nevidljivoj stazi van utvrda prostrana grada

Brzo stie u strahu, a nitko nju od straara
Ne spazi. Odlazak njen neopaen ostade njima.
Odanle pomisli oti u hram, jer dobro je znala
Putove, kuda je esto i prije tumarala trae
Mrce i otrovno ilje u tlu, to arobnice ine.
Srce joj udarae od drhtavice i straha.
Titanka, boica Luna, na obzorju diu se uto,
Vidje ju kako onuda nasumce hoda, i tad se
Zlurado obradova te ovo ree u sebi:
Jedina dakle ja nisam kad hlepim za latmoskom piljom
Niti jedina gorim za lijepim Endimionom.
Zaista esto se ve i zbog tvojih prepredenih basmi,
Kujo, ljubavi sjetih da moe u nonome mraku
Mirno arolije spremat, to tebi drago je init.
Sad si pak, eto, i sama doivjela jednaku smutnju.
Dade ti bolan bog da ti Jason postane mukom
Koja e tebe alostit. No idi, naui se ipak.
Ako i pametna jesi, podnositi bol s mnogo suza.
Ree, a nju u hitnji brzovito noahu noge.
S olakanjem je potom na obale stupila rijeke
Gledaju na drugoj strani sjaj ognja koj su junaci
Palili cijele noi vesele se ishodu borbe.
Reskim izatoga glasom kroz tamu glasno zazove
Najmlaeg Friksova sina na suprotnoj obali prijeko,
Frontida. Djevojin glas i on i njegova braa
I sam Esonov sin prepoznae. utke se druzi
uahu uvidjevi da to je zaista ona.
Triput zazove ga glasno i triput na poticaj mnotva
Frontid joj uzvrati klikom. A oni dotle, junaci,
Hitno se upute k njoj silovito pokreu vesla.
Nisu uad laenu na suprotnu bacali jote
Obalu, kadno Jason na suho nogama hitrim
S visoke palube skoi. A za njim Frontid i Argo,
Sina Friksova dva, iskoie na tlo. A ona
Rukama im objema obujmivi koljena ree:
Mili, spasite mene prenesretnu i sebe same
Od Eeta. Jer sad je ve sve na vidjelo dolo
Tako da pomoi nema ba nikakve. Nego na lai
Bjeimo prije no on na brze uzjae konje.
Ja u vam zlatno runo podarit uspavavi zmaja
Koji ga uva. No ti pred druzima svojim uini
Bogove svojih rijei svjedocima, strane, za ono
to si obeao meni i ne daj, kad otle daleko
Krenem, bez srodnika ostav, da grde i preziru mene.
Zborae rastuena. No veliku radost u grudma
Osjeti Esonov sin. I odmah ju, palu mu oko
Koljena podie njeno i prigrli bodre ju usto:

50

55

60

65

70

75

80

85

90

Ludice, neka ti bude sam olimpski Zeus svjedokom

Za to i brana Hera, to njemu je supruga, da u
Tebe u svojoj kui uiniti vjenanom enom
Kada u zemlju Heladu na povratku stignemo jednom.
Tako ree, i odmah u desnicu uze joj ruku.
Ona ih ponuka pak da brzu lau odvezu
Smjesta u sveti gaj da runo jote za noi
Uzmu te ga odnesu i protiv Eetove volje.
I, uinjeno reeno, koliko pohitjeli bjehu.
Jer ukrcae nju te otisnu zaas od kraja
Lau. I nastade silna galama vrlih junaka
Kada prionue veslat. Medeja pak, trgnuv se nazad,
Nemono isprui ruke spram zemlje. Ali ju Jason
Obodri rijeima svojim u njezinoj dre ju tuzi.
Kada meutim san odagnaju s oiju lovci
Koji, u svoje se pse pouzdavaju, nikada nou
Ne spavaju do jutra i klone se svjetlosti zore
Da im zvjerinji trag ne raskvasi prije i zvjerski
Oslabi vonj kad u njih ve upre zrakama bijelim, Tada ba Esonov sin i djevojka sioe s lae
Na kraj, na travnato mjesto to Ovnov zove se leaj,
Gdjeno je prvi put ovan podvinuo koljena trudna
Nosei Minijca onog na lema - Atamantu sina.
aavi temelji bjehu oltara blizu to Friks ga,
Eolov potomak, negda Pribjegarskom podigo Zeusu
rtvuju znamenje ono od zlata, kako mu ree
Hermija susrev se s njime dobrostivi. Tu ih meutim,
Kako im svjetova Arg, otpustie tada junaci.
Ono pak dvoje puteljkom do svetoga stigoe gaja
Idui trait bukvu golemu na kojoj je runo
Baeno lealo nalik na oblak to se rumeni
Kada izlazi sunce, od njegovih plamenih zraka.
Ali pravo na njih veoma dugaki vrat svoj
Isprui otar zmaj kad budnim ih oima vidje
Kako dolaze tamo. Pa zapsie grdno, i ukrug
Duge se obale rijene i gaj prolomio golem.
ue i oni to vrlo daleko od titanske Ee
Kolhidu nastavahu kraj struja, utoka Lika
Koji, odvojivi se od bune Araksa rijeke,
Svetu ulijeva struju u Fasid, a obadva tada,
Ujedinivi se, u Kavkasko utjeu more.
Rodilje se u strahu probudie. Nejaku svoju
Djecu kojano bjehu u naruju spavala njima
Dru od psikanja onog, obujmie rukama s grozom.
Nego, kao to kad se nad umom koja se pui
Crni kovitlaci dima uvijaju - nema im broja;
Jedan se za drugim brzo daleko sveudilj viju
Iz dna u kolutima visoko se diui uvis, -

95

100

105

110

115

120

125

130

135

140

Tako se tada ona u bezbrojnim kruzima neman

Valjala, okretala pokrivena ljuskama suhim.
Dok se uvijala, djeva u neman upilji pogled
Najvieg boga, San, zazivaju za pomonika
Slatkim glasom da zaara neman. I kraljicu zazva
Podzemnu, nou to hodi, susretljivu zalet da da joj.
Za njom je Esonov sin u strahu io, a zmaj je
Zaaran njezinom basmom ve dugi oputao hrbat,
Gigantsku zavojnicu, izduuju bezbrojne kruge,
Kao kada se val na mrtvoj puini valja
Crn, iznemogao i beuman. Al uza sve to
eljae, podigavi visoko strahovitu glavu,
Oboje eljustima smrtonosnima progutat.
Ona mu granicom kleka odsjeenom odmaloprije,
Moei ju u smjesi, uz basme pokropi oi
Vradbinom to ga ne ubi. No vonj ga uspava otar
Vradbine unaokolo. I eljuu nalee vrsto
Na tlo na onome mjestu, a beskrajne kolute svoje
Natrag daleko odmota kroz umu panjeva punu.
Nato pak Jason skinu sa hrasta zlaano runo
Kako mu djevojka ree. A ona nepomino stoje
Vradbinom mazae zvijer po glavi sve dok joj Jason
Ne ree sam da se natrag na njegovu zaputi lau.
Potom Aresov gaj sjenoviti napuste oni.
Kako pak djevojka zna bljetavilu mjeseca punog,
Kada se die visoko nad njenom u potkrovlju sobom,
Tanku haljinu svoju izloit, a srce joj igra
Gledaju krasan sjaj, od radosti, tako tad Jason
Razdragan veliko runo u rukama dizae svojim
Te na obraze zlatne i elo sjeae njemu
Sa bljetavilom vune rumenilo nalik na plamen.
Kolika koa pak jest jednogodinje junice ili
Jelena kojega lovci jelenkom vole nazivat,
Toliko bijae runo, posvema zlatno, a ozgo
Tekim pahuljicama pokriveno. Idui naprijed,
Zemlja je ivo njemu pod nogama blistala stalno.
Hodao je pak as ogrnuv si lijevo rame
Njime od vrha vrata do nogu, as bi ga opet
Motao pipaju ga u silnu strahu da ne bi
Koji mu ovjek il bog ga otuio susrev se s njime.
Zora se prosipae po zemlji kad stigoe oni
K drutvu. Zadivie se mladii kad veliko runo
Vidjee kako blijeti ko Zeusova munja, i svatko
Skoi ele ga dota i primit u vlastite ruke.
Esonov sin ih pak sprijei i nov ogrta preko njeg
Prebaci. Podie djevu i posadi ju na krmu
Pa izatog med svima ovakvu prozbori rije:
Sada se, prijani, vie ne skanjujte po u domaju!

145

150

155

160

165

170

175

180

185

190

Jer je zadaa ve zbog koje istrpjesmo ovu

Bolnu plovidbu morsku, a teku muei muku,
Uspjeno obavljena zahvaljuju djevinu svjetu.
Ja u ju s privolom njenom ko svoju vjerenu enu
Odvesti kui. A vi ju, jer cijeloj Aheji se, eto,
Vrijednom pomonicom ona pokaza i samima vama,
Brante. Jer zaista, mislim, uz urnebes svojega ljudstva
Eet e doi da sprijei na put iz rijeke u more.
Nego, jedni du lae, na preskok jedan do drugog
Sjedei, veslima hajte zaveslajte, druga pak pola,
Volujske tite ko brzu od dumanskih hitaca branu
Isturivi, nek titi povlaenje. Sad su u naim
Rukama naa djeca, i mila domaja, i stari
Roditelji. O naem sad ovisi pristupu hoe l
Helada trpjet sramotu il veliku ubrati slavu.
Ree, i oruje bojno navue na se, a oni
Pomamni kliknue gromko. A on iz korica ma svoj
Tre i njime uad laenu na krmi presijee
Pa u blizini djeve u oruju priav krmaru
Ankeju smjesti se uza nj. A vesla su gonila lau,
Jer su se urili udilj da isplove brzo iz rijeke.
Nadmeni Eet meutim i Kolani saznae svi ve
Za Medejinu ljubav i ona njezina djela.
Skupie se na skup u oruju kolko se morskih
Valova podignut zna od vjetra olujna ili
Koliko lia na tlo u listopadnu mjesecu
Padne u granatoj umi, a tko bi ga mogo izbrojat?
Tako obale rijene u golemom prekrie broju
Oni mahnito viu. Na vrstim se kolima Eet
Konjima isticao to njemu ih darovo bjee
Helije; bijahu brzi ko naleti samoga vjetra.
On je okrugli tit u desnoj dizao ruci,
U drugoj zublju veoma dugaku, a uza nj se koplje
Prualo upereno, pogolemo. Konjske je uzde
Apsirt u rukama dro. No ve je naprijed pod sobom
Laa puinu sjekla veslaima gonjena snanim
Kao i silaznom strujom u one velike rijeke.
Kralj meutim u jadu viestruku podie ruke
Pa za svjedoke zazva tih zlodjela Sunce i Zeusa
I strahovito smjesta povika cijelomu puku:
Ako mu djevojku sad ne dovedu il ju na kopnu
Naav il lau pak jo na valovlju plovnoga mora,
I ne nasiti l srce koliko silno se eli
Za sve ovo osvetit, to sav e bijes mu se, znat e,
Obiti njima o glavu i sva ta njegova bijeda.
Tako zborae Eet. A Kolani istoga dana
Porinu lae u more i ubace opremu u njih.
Istog isplovie dana na more. I ne bi ti reko

195

200

205

210

215

220

225

230

235

Da je toliko rije o brodovlju, ve da to ptice

U neizmjernom mnotvu, u jatima ume nad morem.
Nego, kada je jako zapuhao vjetar po volji
Boginje Here da za zlo to bre Peliji u dom
Eejka stigne Medeja u zemlju pelazgiku, oni
Treega dana u zoru privezae krmenu uad
Uz paflagonske ale, pred uem Halija rijeke.
Jer ih ponuka ona da siu i ublae sebi
Hekatu rtvama svojim. I evo, sve to je djeva
Tad da prinese rtvu pripremila - ne bio nitko
Svjedok nit mene srce potaklo da pjevam o tome!
acam se o tom prozborit. Meutim, hram jo otada,
to ga junaci na alu sagradie boici onoj,
Stoji za potonje ljude, a moe se vidjet i danas.
Smjesta se Esonov sin, i ostali s njime junaci,
Fineja sjeti to ve im predskaza da drugim e putom
Ploviti natrag iz Ee. No taj je nepoznat bio
Jednako svima. A Arg im progovori eljnima uti:
Idimo u Orhomen, kud taj vam istinski prorok
Navijesti da ete brodit, sa kojim se sastaste prije.
Ima i drugi put to reci ga bogova vjenih
Kazae, koji od Tebe potekoe, keri Tritona.
Nije zvijezda jo svih to krue na nebu bilo
Nit je jo mogao ut za sveto danajsko pleme
Tko bi se raspitivo. Arkaana apidskih samo
Bjee, Arkaana to i od mjeseca bjehu po prii
Stariji, jedui ir u gorju. Ni zemljom Pelazga
Deukalionovi dini ne vladahu sinovi tada
Kad se Egipat ono, ta majka prvih momaka,
Maglenom bijae zemljom nazivao usjeva punom,
A irokoteka rijeka Tritonom, kojim se sva ta
Natapa Maglena zemlja to nikad ju Zeusova kia
Ne kvasi dosta, a njenim natapanjem klasaju njive.
Ba je otuda, kau, Europu i Aziju cijelu
Proputovao netko, u silu i snagu se svojih
Pouzdavaju ljudi, i smjelost. Na pohodu svome
Osnova bezbroj gradova. I nastanjeni su jedni,
Drugi pak nisu, jer tomu otada je premnogo ljeta.
Ea pak i sad jo traje i unuci onih ljudi
Koje upravo on tu smjesti da nasele Eu.
Oni ti zapise, eto, otaca uvaju svojih,
Ploe na kojima svi postoje puti i mee
Mora, kao i kopna, za one to putuju svijetom.
Neka pak rijeka jest, Okeanov sjeverni rukav.
iroka i duboka, i plovna za teretnu lau.
Istrom nazivaju nju i daleko joj crtaju tijek.
Neko vrijeme on sam neizmjernu presijeca zemlju,
Jedini. Njegova vrela sjevernije nego to pue

240

245

250

255

260

265

270

275

280

285

Borej lee i ume daleko u Ripejskom gorju.

Nego, kad Traanima i Skitima stigne na mee,
Ondje se nadvoje cijepa i jednu ulijeva vodu
Tu u Istono more, a drugu odostrag kroz dubok
Zaljev to se u kopno iz mora Trinakrijskog prua,
to se na vau zemlju prislonilo, ako li samo
Uistinu Aheloj u vaoj izvire zemlji.
Ree, a boginja njima dobrosretno znamenje dade,
Na to radosno svi, kad vidjee, kliknue kako
Treba poi tim putom. Jer naprijed daleko se brazda
Pojavi nebeske zrake kud njima i bijae poi.
Dobro raspoloeni, tu ostave Likova sina
Pa razapevi jedra po moru uzee plovit
Dre na oku gore paflagonske. Karambu pako
Nisu obali, jer vjetar i svjetlost nebeskog ognja
Potraja sve dok na struju ne prispjee velikog Istra.
Jedni se Kolani uto, u zaludnoj potrazi svojoj,
Bjehu provukli ve kroz Crne hridine Ponta,
Drugi se usmjerie na rijeku, kojima Apsirt
Bje zapovjednik, a proe kroz Lijepo skrenuvi ue.
Stoga i prije njih preko prevlake tamonje zemlje
Stie Jonskomu moru u najudaljeniji zaljev.
Istar nekoji otok okruuje imenom Peuka,
Trortan to se irinom spram morskih alova prua,
Uskim meutim iljkom spram struje. Okolo njega
Dva se ravaju tijeka. I jedan Narekovim zovu,
Drugi pak Lijepim uem, na najdonjem kraju.
Onuda Apsirt i Kolani kroza nj pohitjee bre, dok oni
Kretahu se visoko, daleko na najgornjem kraju
Otoka. Bezbrojna stada na livadama pastiri
Putahu poljski u strahu od laa, jer miljahu da to
Izlaze zvijeri iz mora u kojem grdosije ive.
Nisu jo morske lae dotada vidjeli Skiti
Mijeani s Traanima, zacijelo, a niti Sigini,
Niti pak Traukenci, a niti Sindi to ive
Ve oko Laurijske ravnice velike, puste.
Kada pak goru Angur i dalje od gore Angura,
Kraj Kaulijake stijene, onuda bijahu proli,
Oko koje se Istar ve rava i ulijeva tijek svoj
Amo i tamo u more, i Laurijsku prooe ravan,
Kolani napokon tada u Kronovo izbie more
Te im, da ne mognu uma, odasvud preprijeie pute.
Oni pak za njima rijekom doplovie te se do dvaju
Probie otoka bliskih Artemidinih u Briga.
Sveti bijae hram najednom od njih, pa mnotva
Apsirtova se klone, iskrcae se na drugi.
Jer su otoke one sred mnogih pustili prazne
Boje se Zeusove keri, dok svi su ostali tada.

290

295

300

305

310

315

320

325

330

Krcati Kolanima, zatvarali prolaze morske.

Tako je on i na ale kraj otoka smjestio ljudstvo
Sve do rijeke ak Salangona i nestejske zemlje.
Ondje bi Minijci bili u kobnoj podlegli borbi
Ko malobrojniji tada veini. No prethodno bjehu
Uspjeli sporazum posti i izbje veliki sukob:
Da e zlaano runo, jer osobno obea njima
Eet budu li njemu izvrili poslove mune Trajno s punim pravom zadrat, pa jesu l ga varkom
Ili i javno, ba tako, preko volje uzeli njemu;
A to se tie Medeje - jer to je prijeporno bilo Keri Letinoj nju nek povjere dalje od drube.
Sve dok ne presudi tko od pravdonoa kraljeva o tom
Treba li ona natrag u dvore oeve stii
Ili u bogati grad, u onaj boanski Orhomen
Ili slijedit junake na putu u helensku zemlju.
Onda kad je to sve odvagnula u sebi djeva,
Zaista otre joj boli estoko potresoe srce.
Jasona nastranu smjesta od njegovih pozva drugova
Sama te drugamo njega odvede pa se udaljiv
Dovoljno, njemu u lice uz jecanje prozbori ovo:
Kakav to, Esonov sine, zasnovaste naum u vezi
Sa mnom? Zar ti je uspjeh posvema pomraio razum
Te se ne osvre nita na ono to zborae prije
Dok te je titila nuda? Kud odoe prisege tvoje Zeusu
Pribjegarskomu i slatka ko med obeanja?
Zbog njih, to nije red, ja pustih u odluci sramnoj
Dom i obiteljsku slavu i roditelje jo same.
Ono to mi je bilo najvrjednije; sama daleko
S tunim alkionama po moru vozim se skupa,
Sve zbog stradavanja tvojih, da protiv bikova iv mi
Moe iza iz borbe i protiv Sinova Zemlje.
Konano si i runo, kad ve se saznalo za sve,
Uzeo ludou mojom, a ja navalih na ene
Kletu sramotu. Stog velim: ko tvoja kerka i ena,
I ko roena sestra u Heladu tebe sad slijedim.
Svagdje me dakle bud spreman zatititi! Nemoj me samu
Pustit daleko od sebe, obilaze kraljeve one.
Ve me ba tako brani! I dri se pravde i prava
Kako se oboje ve sporazumjesmo. Ili mi ti pak
Svojim maem ded smjesta posrijedi grkljan presijeci
Eda bih dostojnu plau za svoju primila ludost.
Zlico, jer presudi li taj kralj da pripadam bratu,
Kojem obojica sad povjeravate taj bolan
Dogovor, kakva u ja svom ocu doi na oi?
Zaista, vrlo asna! A kakvu kaznu li teku
Nevolju neu muno pretrpjet za strahotna djela
to ih poinih, a ti bi poluio povratak drag ti?

335

340

345

348a
350

355

360

365

370

375

380

Kraljica svijeta to ne dopustila - Zeusova ena,

Kojom se ponosi ti! A sjeti se jednom i mene
Kad se na mukama nae. A runo nek ti ko sanak
Netragom ode u Ereb. I moje te prognale Srde
Smjesta iz tvoje domaje za sve to i sama pretrpjeh
S bezosjeajnosti tvoje. Da to bez uinka padne
Na zemlju, nije pravo, jer preteku kletvu ti zgazi,
Okrutnie! No dugo ubudue neete mirno
Sjedjet namiguju na me zbog ovih nagodbi vaih.
Ree estokim gnjevom uzavrevi. Imae ona
elju da zapali lau i sve da porazbija javno
Pa da se baci u oganj prodrljivi. Ali joj Jason,
Koji se pobojao, progovori umilnim rijema:
Smiri se, eno boja! Jer ne mili to se ni meni,
Ali traimo neto za odgodu krvoprolia.
Kolik je planuo svuda oko nas oblak dumana
Poradi tebe. Jer svi to ovu nastavaju zemlju
Apsirtu ele pomoi, to stoga da bi te natrag,
Ko da zarobismo tebe, tvom ocu doveli kui.
Mi bi meutim svi nastradali jezivom smru
Pobiv se s njima u boju. A tvoja bol e jo ljua
Biti ako te mrui ko plijen pustimo njima.
Taj e se dogovor zamkom pokazat to njega e odvest
U smrt. A jednako nee zbog tebe nas okolni puci
Shvaat i Kolanima pomagat, bez gospodara
Koji je zatitnik tvoj i tebi je roeni bratac.
Ja pak ustuknuti neu da s Kolanima se borim
Prsa o prsa, ukolko ne dopuste meni da proem.
Ree podilaze njoj, a ona e zbore mu kobno:
Promisli sada! Jer treba da nakon nedolinih djela
Pripremim jo i ovo, kad ono prvo zabludjeh,
Zgrijeih te po bogu zle izvrih naume one.
Kopljima Kolana ti se u bojnoj uklanjaj vrevi,
A ja u navesti njega da padne tebi u ake.
Ti ga pak darima sjajnim ko prijatelja poasti
Ne bih li glasnike kako na odlasku mogla namolit
Eda bi pristati htio na razgovor nasamo sa mnom.
Tada, svidi l se tebi taj pothvat, nije me briga,
Ubij, pa s Kolanima zapodjeni krvoprolie.
Oni, sloiv se tako, pripremie veliku zamku
Apsirtu te mu mnoge odaslae gostinske dare.
Med njima dadoe mu i plat Hipsipilin sveti,
Grimizni, to su ga same na Diji oblivenoj morem
Harite tkale boanske Dionisu, koji ga opet
Sinu Toantu da, a on ostavi Hipsipileji.
Ta ga pak Jasonu dade s dragocjenostima mnogim,
Krasan gostinski dar, da ga nosi. Ni pipaju ne bi
Niti ga gledaju ti zadovoljio slaanu udnju.

385

390

395

400

405

410

415

420

425

U njem je miris boanski jo ostao odonda otkad

U njem bijae sam gospodar leao Nise
Napola pijan od vina i nektara, stiui lijepe
Grudi Minoja keri, jo djevice. Neko ju Tesej Pratila ga iz Knosa - na otoku ostavi Diji.
Kad je pak glasnicima razmiljanja prenijela svoja
Da ga navede da doe im u hram boiin stigne
Po dogovoru, i crna kad nona ih zavije tama,
Eda bi smislio s njom lukavstvo po kojem bi, uzev
Veliko zlatno runo, u dvore se mogla Eetu
Ona ponovo vratit. Jer nju da nasilu posve
Sinovi Friksovi dae tuincima daju odvedu.
Tako obmanjuju njih, omamljive vilinske trave
Prospe u uzduh i vjetar. A takve bi i izdaleka
Mogle i divlju zvijer sa vrletne privu planine.
Erose, velika bijedo i velika omrazo ljudska,
Okrutnie! Od tebe uzavru pogubne svae,
Jecaji, muke i druge svrh toga beskrajne boli.
Di se i plani na djecu dumana mojih, o boe,
Kako si groznu Medeji u grudi vrgao ludost.
Kako je Apsirta dakle pogubila kukavnom smru
Kad joj je prio? Jer o tom u nastavku nama je pjevat.
Poto pustie nju u Artemidinu tad hramu
Po dogovoru, na razne sa laama pristae svojim
Strane razdvojivi se. A Jason u zasjedu poe
Apsirta ekajui i njegove drugove potom.
Najstrahovitijim pak obeanjima zavaran, Apsirt,
Brzo na svojoj lai preplovivi valovlje morsko,
U sjenovitoj noi na sveti selskrca otok.
Sam joj poe u susret da iskua vlastitim rijema
Svoju roenu sestru - ko nejak djeak bujicu
Zimsku koju ni krepki mladii pregazit nee Je li to ona zamku za strane pripremila ljude.
I meusobno se dogovarahu o svemu.
Esonov sin pak odjednom iz zasjede iskoi guste
Digavi isukan ma u aci. A djevojka smjesta
Oi odvrati nazad pokrivajui se velom,
Zato da ne vidi smrt svog brata gdje gine od maa.
Njega pak, velikoga ko kolja rogatog bika,
Udari on kraj hrama uvrebav ga, to su ga negda
Sazdali otprijeko Brigi Artemidi, okolni ivalj.
Ondje u trijemu pade na koljena. Junak na koncu,
Duu isputajui, objema rukama skupi
Crnu krvcu iz rane. No njojzi koprenu bijelu,
Kako se odmicala, i haljinu tad zacrveni.
Nemilosrdna pak Erinija, svesilna, otro
Kosim ih pogleda okom, jer strano poinie djelo.
Junak, Esonov sin, odsijee udove leu,

430

435

440

445

450

455

460

465

470

475

Triput oblie krv i triput ispljune ljagu,

Kako je red da ubilci na prijevaru okaju in svoj.
Mlohava sakri mrtvaca u zemlju, gdje jo i sada
One poivaju kosti med Apsirtejcima ljudma.
Poto vidjee bljesak svi zajedno pred sobom zublje,
to ju je podigla djeva u znak nek onamo dou,
Blizu kolanske lae sa svojom laom junaci
Pristae. Kolansku momad posmicae, kao to jata
Jastrebi golubiva il lavovi veliko stado,
Divlji, goniti stanu na staje nasrnuvi njine.
Nitko od njih smrti ne utee. Kakono oganj
Jurnue posadu cijelu ubijaju. Kasnije Jason
Pristie elei njima pripomoi. Ali im nije
Trebala pomo, no oni za njega ve bjehu u brizi.
Onda sjedoe pak da o svojoj plovidbi smisle
Odluku mudru. A k njima, dok vijeahu, pristupi djeva.
Pelej prvi od svih meu njima prozbori rije:
Velim vam da se ve sad, jo za noi, ukrcate na brod
I da u suprotnom smjeru od onog koj dumani dre
Veslate. Ujutro naime, kad oni uvide sve to,
Nee ih jedna rije jednoduna uvjerit, mislim,
Nit e, da gone nas dalje, potai. Jer ostav bez svoga
Vojvode, teke e njih nesuglasice razdvojit.
Kad im se razdvoji ljudstvo, tad mogo bi lagan nam biti
Ovaj izatoga put na naem povratku kui.
Ree, i Eaka sinu pohvalie rije mladii.
Hitro ukrcavi se, estoko prionue veslat
Sve dok do otoka svetog Elektride ne bjehu stigli
Najsjevernijeg od svih, a blizu Eridana rijeke.
Kad su pak Kolani uli za propast vojskovoe svoga,
Pohrle traiti Argu i Minijce unutar cijela
Kronova mora, no njih je zaustavljala u tome
Hera strahovitima iz etera munjama svojim.
Najposlije pak, jer ivot u kitskoj zamrzie zemlji
Strepe pred divljim gnjevom Eetovim, krenuvi jedni
Amo, a drugi tamo, nastanie se zastalno.
Jedni na otoke one uzioe kamo junaci
Pristae, gdjeno otada pod imenom Apsirta ive.
Drugi na Ilirskoj rijeci sagradie crnoj, dubokoj
Kulu, ondje gdje grob Harmonijin jeste i Kadmov,
Meu enhelijskim ljudma naseliv se. Trei meutim
Gore nastavaju to se Keraunijskima zovu.
Odonda otkako njih su odvratili gromovi Zeusa,
Kronova sina, da krenu na otok na suprotnoj strani.
Kad im se bez muke ve ukazao povrat, junaci
Tada poavi naprijed, na zemlji hilejskoj uad
Svezae. Otoci naime pred njome leahu brojni
Koji su inili put brodarima med sobom munim.

480

485

490

495

500

505

510

515

520

525

Ali im nisu ko prije Hilejci neprilike vie

Smiljali, nego im put olakavahu i sami
Primiv ko plau za to Apolonov veliki tronog.
Dva je tronoga Feb podario Jasonu da ih
Nosi na dalek put po zadatku, kad je u svetu
Doao Pitu ga pitat u vezi upravo s ovom
Plovidbom. Sueno bjee, gdje god da se smjeste na zemlji,
Daju nikada nee, kad dou, poharat dumani.
Zato se i sad jo taj u onoj sakriva zemlji
Ljupka hilejskog grada nadomak, vrlo duboko
Pod tlom, eda bi uvijek smrtnicima bio nevidljiv.
Ondje ne naoe jo u ivotu Hila vladara
Kojeg Heraklu bjee u feakom rodila puku
Melita lijepa lica. Jer on Nausitoju u dom
Stie, do Makride koja Dionisu dojiljom bjee,
Da bi sa sebe kleto umorstvo oprao djece.
Ondje poelje ker i obljubi Egeja rijeke Melitu,
Nimfu Najadu, to rodi snanoga Hila.
Kad je taj odrastao, na onom otoku nije
elio boraviti pod vlau Nausitoja kralja.
Ode na Kronovo more, a puk domorodaki skupi
Feaki, jer mu je put pomagao vladar pripremit,
Junak Nausitoj. I tu se naselio. Ali ga potom
Ubie Mentori ondje pri obrani goveda tornih.
Nego, kako to da se i onkraj ovoga mora,
Boice, bezbrojni jasno pokazuju tragovi lae
Arge kod auzonske zemlje i ligurskih otoka onih
to ih zovu Stehadi? Ta, koja ih tako daleko
Odnijela sila i nuda? I koji ih ponijee vjetri?
Kad se stropotao Apsirt u svojoj svoj veliini,
Zeusa, kralja bogova, gnjev obuze zbog toga ina:
Odredi da e se vratit kad, posluav savjete Kirke
Eejke, pogubnu krv operu sa sebe i silu
Zala pretrpe. No to od junaka ne uvidje nitko.
Nego od hilejske zemlje odilazei daleko,
Brzahu ostavljaju u moru zk sobom redom
Liburnske otoke sve to bjehu Kolana puni
Otprije - Isa, Diskelad i ljupka k tom Pitieja.
Za tima pak izatog kraj Kerkire bijahu proli,
Gdje je Posidon djevu nastanio, kerku Asopa,
Kerkiru lijepe kose, daleko od flijuntske zemlje,
Ugrabiv je od udnje. A ljudi, pomorci koji
S puine gledaju nju od tamne kako se ume
Sa svijeh strana crni, nazivaju Kerkirom Crnom.
Za njom kraj Melite prou, zbog blaga preradosni vjetra,
I kraj strmog Kerosa, a prou i pokraj Nimfeje
Koja je mnogo dalje, gdje prebivae Kalipsa
Kraljica, Atlanta ki. I ve se inilo njima

530

535

540

543
546

550

555

560

565

570

575

Maglena brda da vide Keraunijska. Tada se Hera

Zeusovih odluka sjeti o njima i silna mu gnjeva.
Misle o dovrenju te plovidbe, die im vihre
U prsa, koji ih opet grabeljivo stadoe nosit
Na kreviti otok Elektridu. Uto odjednom
Ljudskim se oglasi glasom sred one jurnjave drvo
Bokate lae to moe govorit, to ga posrijedi
Pramane ugradi grede Atena od dodonskog hrasta.
Njih pak smrtonosan strah pri tome obuze uvi
Glas joj i Zeusovu teku ljutinu. Jer ree da nee
Izbje ni muke na moru golemu niti oluje
Strane, ukolko ih Kirka za Apsirtovo umorstvo
Okrutno ne opere. I naredi da Polideuk
Besmrtne bogove moli, i Kastor, eda bi njima
Pute po auzonskom moru podarili, na kom e oni
Kirku, Persovu ker i Sunevu, morat pronai.
Tako se oglasi Arga pod sumrak. Tindareja sinci
Skoie nato i ruke spram besmrtnim digoe bozma
Molei sve to napose. Malodunost obuze tada
Minijske druge junake. A laa poletje daleko
Naprijed na jedra. I uu duboko u tijek Eridana,
Gdje se udaren neko u prsa dimljivom munjom
Faetont napola spaljen sa Sunevih kola u vode
Jezera sruio bjee predubokog. Ono i sad jo
Teku isparuje paru od njegove gorue rane.
Ne moe onu vodu nijedna preletjeti ptica
Razvivi lagana krila, ve svaka to leti onuda
Usred plamena pada. A djeve unaokolo,
Vjetrom bijene u vitkim topolama, tu Helijade
Nesretne kukaju plau i jecaju. Blistave kaplje
Jantara na zemlju one sa svojih kapaka liju.
Te se meutim kaplje pod suncem sue na pijesku.
Ali u asu kad vode iz jezera zapljusnu crna
Njegove obale, ale na puhanje prebuna vjetra.
Tad se ve zajedno sve u Eridan kotrljaju naprijed
U nabujaloj struji. A Kelti pridodae priu
Kako su suze to Apolona, Letina sina,
Koje virovi nose, to neko ih bezbrojne proli
Kada k svetomu bje hiperborejskom plemenu stigo
Svijetlo napustivi nebo zbog grdnje svojega oca,
Srdei se zbog sina kog divna Koronida rodi
U Lakeriji bujnoj na strujama Amira rijeke.
I, to se zaista tako med onim pripovijeda ljudma.
Oni pak nemahu elje za jelom niti za piem,
Nit su na radosti kakve pomiljali, ve ih je danju
Muio, iscrpljivo, odasvuda optereivo
Nesnosno odvratan vonj Faetonta, njegova dima,
to ga nadolazei isputao tijek Eridana.

580

585

590

595

600

605

610

615

620

Nou mogahu uti uz vrisak pla Helijada

Koje su tuile glasno. A rasplakanima suze
Noahu sa sobom vode, ko kakve kapljice ulja.
Potom Rodanu oni u duboku zaoe struju
Koji utjee tu u Eridan. Na mjestu se sastanka voda
Mijeajui se burka i bui. A on ve na kraju
Zemlje, gdjeno se vrata i stanovi nalaze Noi,
Odanle izvirui, na jednoj se izlijeva strani
Na Okeanove ale, na drugoj u Jonsko, na treoj
U Sardinijsko more i beskrajan zaljev, u koji
Ulijeva svoju struju na sedam ua. Iz njega
Uplove u jezera burovita, to su po keltskom
Kopnu rasprostranjena neizmjerno. Tu bi se pako
Nali u nevolji grdnoj, jer neki ih nosio rukav
U Okeanov zaljev u koji, ne predvidjev, ahu
Ui, a otle se ne bi povratili ivi i zdravi.
Ali s hridine Hera herkinijske glasno povika
S neba skoivi dolje. Na krik joj zadrhtae od stra
Zajedno svi, jer strano zagrmje veliki eter.
Pa se okrenue nazad zahvaljuju boginji shvativ
Kojim putom im bjee na povratku krenuti kui.
Dugo izatoga stignu na ale to more ih plae
Proav nenapadani, po Herinoj volji, kroz silna,
Bezbrojna keltska plemena i ligurska: boginja grdnu
Razli maglu oko njih sve dane njhova puta.
Kad su kroz sredinje ue preplovili oni na lai,
Na Stehade se tada iskrcae. Zeusovi sinci
Spasie njih. I stog im oltare i svetita trajno
Digoe. Nisu pak samo na ovoj plovidbi bili
Zatitnici, ve Zeus im i budue povjeri lae.
Ostaviv potom Stehade, na otok prispjee tada
Etaliju, gdje trudni sa sebe otre ljunkom
Obilan znoj, to po alu posvuda se prosuo sline
Boje, i koluti na njem i tragovi njini boanski.
Tu se nalazi luka to ime dobi po Argi.
Odanle putovahu po valovlju auzonskog mora
Hitro, promatrajui etruanske obale ondje.
Stigav u eejsku luku glasovitu, odmah iz lae
Bacie uad na ale izbliza. Ondje pak Kirku
Naoe kako glavu u morskoj ispire vodi,
Jer ju za vrijeme noi toliko prestravie snovi.
inilo joj se da sobe i zidovi svi njena doma,
Kao da kapaju krvlju, a plamen da guta sve trave
Kojima prije je znala zaarati pristigle strance.
Taj je razbuktali plamen ugasila rtvinom krvlju
Grabe ju rukama svojim, im strah smrtonosni smiri.
Stoga, probudivi se, s nadolaskom zore u morskoj
Vodi pletenice svoje i haljine ispirae.

625

630

635

640

645

650

655

660

665

670

Zvijeri to ne bjehu zvijerma mesodernim cijelim ustrojstvom

Sline, a tako ni ljudma, ve imaju ude od jednih
Mijeane i od drugih, u hrpi iahu ko to
Stada iz obora idu u gomili slijede pastira.
Takve je ve i prije iz blata proizvela sama
Zemlja to sazdani bjehu od smjese udova raznih
Dok se od suha zraka jo nije stvrdnula dosta
Niti je jo toliko, pod zrakama sunca to sui,
Vlage upila u se. No vrijeme ih svelo u vrste
Spojiv ih. Tako su te neodredive slijedile Kirku.
U udu nau se silnu junaci. No otprve svatko,
Zbunjeno Kirkin lik promatrajui i oi,
Lako je mogao re da je rije o Eetovoj sestri.
Kad je ve strahove ona od noanjih odgnala snova,
Odmah se okrene natrag i ode. A nj ih jo pozove
Pomilovav ih rukom, no prijevarno, neka ju slijede.
Momad ostade ondje, na zapovijed Esonu sina.
Ne mare za to, a on povede kolansku djevu.
Oboje istim putom za Kirkom pooe dok u
Njene ne dooe dvore. A ona im ree nek sjednu
U naslonjae krasne ne slute zbog ega su doli.
Oni utke, bez rijei do ognjita jurnu i sjednu.
Kako je odreeno za kukavne ve pribjegare;
Ona, Medeja elo na obje poloi ruke,
On pak veliki ma sa balakom abi u zemlju
Kojim je ubio sina Eetova. Oi pod vjeam
Spram nje ne podigoe nijednom. No otprve Kirka
Shvati pribjegarsku sudbu i krivnju za ljudomorstvo.
Stoga i paze na pravdu bogoradnikoga Zeusa
Koj je i vrlo ljut na ubilce i vrlo im prudi,
rtvovala je rtvu to oistit moe od grijeha
Pribjegare zloince kad oni k ognjitu priu;
Prvo, ko okajnicu za nemilosrdno umorstvo
Ispruiv nad njima mlado u krmae, kojoj jo sise
Utrobe prasne bjehu nabrekle, krvlju je ruke
Kvasila reu mu vrat. A potom je i drugim jote
rtvama blaila Zeusa, zazivaju Oiivaa,
Osvetnika umorstva, pribjegarskih molba tovaa.
Svu tu neist Najade iz njene iznijee kue,
Dvorkinje njezine, to ju posluivahu u svemu.
Kirka je pak unutra, pri ognjitu palila kau
I uz pronje, bez vina ljevanice, ne bi li kako
Gnjev umirila stranih Erinija te da bi i sam
Zeus se pokazao njima dobrostiv i blag obadvoma,
Bilo da su si ruke okaljali tuinskom krvlju
Bilo da dolaze k njoj jer krv ih roaka mui.
Kad je pak sve posvema izvrila, ona im potom
Dade da ustanu te ih na glatke posjede stolce.

675

680

685

690

695

700

705

710

715

Sjede pokraj njih licem u lice i odmah ih rijeju

Uze potanko pitat za razlog plovidbe njine
I odakle to stiu u njezinu zemlju i kuu
Te se posadie tako uz ognjite. Duu joj naime
Ruan obuze spomen na snove razmiljaju o tom.
Htjela je opet znat da l' djeva govori jezik
Njezina roda im vidje da podie pogled sa zemlje.
Naime, vrlo je lako prepoznat Helijev bilo
Cio rod jer daleko ispred sebe bacahu zlatan
Bljesak zahvaljujui svjetlucanju oiju svojih.
Nato joj ona na sva odgovori pitanja redom
Kolanskim jezikom zbore - namrgoena Eeta,
Ljubazno, ki - i o vonji i putovima junaka
I to pretrpjee sve u natjecanjima munim
I kako zgrijeila bjee za volju prejadne sestre,
Kako se skloni daleko u strahu od nasilna oca
S Friksovim sinovima. No ne htje spomenut umorstvo
Apsirtovo, al njoj ne promaknu to. Ali ipak
Planu poali nju i rije joj ovakvu izree:
Jadnice, zaista ruan i sraman ti povratak smisli.
Slutim da zadugo nee Eetovu tekomu gnjevu
Ute. Brzo e do i u predjele helenske zemlje
Krv osvetit svog sina. Ti preteka poini djela!
No, jer si pribjegarka i sa mnom si istoga roda,
Drugoga neu ti zla priredit kad amo si dola.
Ali mi iz kue idi u drutvu ovoga stranca
Neznana kog si si nala bez pristanka svojega oca.
Nit me za koljena hvataj kraj ognjita! Naime ja bar
Neu odluke tvoje pohvalit ni sramotan bijeg tvoj.
Ree, a beskrajna bol nju obuze. Pokrivi oi
Haljinom udari u pla i jadanje, dok ju je junak,
Uzevi ju za ruku, izvodio van iz dvorane;
Sva se tresla od straha. I napuste Kirkine dvore.
eni pak Zeusa Kronida ne promaknu. Irida njojzi
Dojavi kada ih spazi gdje idu iz njene dvorane.
Sama joj naime ree nek pripazi kad e na lau
Krenuti pa joj ovo, i opet ju potiu, ree:
Ako si, Irido draga, izvrila ikad mi nalog,
Sada na krilima brzim ded poi i neka iz mora
Izlazi Tetidi reci pa neka mi ovamo doe.
Jer me potreba za njom podilazi. Potom meutim
Ded na obale poi gdje nakovnji Hefestovi
Mjedeni odzvanjaju od njegovih maljeva tekih.
Reci mu, ispuhe ognja nek smiri do tada dok Arga
Ne proe pored njih. A i k Eolu hajde otii,
Eolu, vjetrima koji u eteru roenim vlada.
Pa mu i moju volju izreci neka pod nebom
Svoje vjetrove sve zaustavi. Neka nijedan

720

725

730

735

740

745

750

755

760

765

Lahor ne mreka more. Nek Zefir pirka i pue

Sve dok na feaki otok Alkinojev ne stignu oni.
Ree, a Irida smjesta sa Olimpa skoivi, uzduh
Parae lagana krila rairiv. U Egejsko more
Zaroni, ondje gdje se Nerejevi nalaze dvori.
Prvo do Tetide stie i rije joj po Herinim ree
Nalozima te nju pokrenu k njojzi da poe.
A izatoga poe k Hefestu i uini da on
Gvozdene maljeve brzo zaustavi. Prestae nato
arki ispusi pare. A trei put stie do sina
Slavnoga Hipotova, do Eola. Dok je i njemu
Javljala vijest i brze odmarala noge od puta,
Nereja u to vrijeme i svoje ostaviv sestre,
Tetida poe iz mora na Olimp do boginje Here.
Ona ju smjesti do sebe i ovo izjavi njojzi:
uj sad, Tetido divna, to tebi elim ispriat.
Zna koliko u dui junaka, Esonu sina,
Cijenim kao i druge u podvigu sudionike.
Mogla bih spasiti njih na prolazu njinu kroz hridi
Plankte, gdjeno strane oluje ognjene grme,
A o krne se stijene razbijaju uokrug vali.
Sad ih pak eka put uz Skilinu veliku stijenu
Ili to strano bui - uz Haribdu. Nego, jer tebe
Jo kao nejako dijete othranih ja i zavoljeh
Vie od drugih svih to ive u moru, a stoga
to se drznula nisi sa Zeusom u postelju lei,
Koji je elio to, jer to mu je vijek na pameti,
S besmrtnicama ili sa smrtnicama poivat,
Nego si potuju me i u svom se bojei srcu
Odbila njega. A on se tad silnom zakletvom zakle
Nikad da nee se enom ti nazvati besmrtnog boga.
Ipak zirkati na te ne prestade i protiv tvoje
Volje, a dok mu sve ne ispria Temida asna
Kako je zaista tebi poroditi sueno sina
Boljeg od oca. I stoga, iako te eljae, pusti
Od stra da ne bi tko drugi zavladao besmrtnim bozma
Umjesto njega, ve da bi gospodstvo sauvao zauvijek.
Ja ti pak ponajboljeg od svih pozemljara za mua
Dadoh, da stupi u brak za kakvim ti udjelo srce
I da djecu si rodi. I bogove pozvah na gozbu
Zajedno sve, a sama u rukama podigoh zublju
Svadbenu zaradi tvog potovanja i ljubezna srca.
Nego, da ti jo jednu po istini rije izreem.
Kada ti jednom sin na Elisijsku stigne poljanu,
Kog u prebivalitu Hirona Kentaura sada
Podiu Nimfe Najade, a eljan je tvojega mlijeka,
Suprug Medeji e bit, Eetovoj keri, jer tako
Mora biti, a ti, i ko svekrva, snasi pomozi,

770

775

780

785

790

795

800

805

810

815

A i Peleju samom. Zbog ega tvrdokoran gnjev tvoj?

Zgrijeio jest. No Grjehota i bogove znade pohodit.
Doista mnim da e Hefest po zapovijedima mojim
Prestat ognjeni ar raspirivat, a Hipotov sin e
Eol nalete brze sputavat vjetrova svojih,
Osim Zefira stalnog, dok god u feake luke
Ne stignu oni. A ti se za bezbolan povratak brini.
Valja se stijena samo i silnih valova bojat
to bi ih mogla ti sa sestrama drugim odvratit.
Nemoj ih pustit da jurnu u Haribdu u svom neznanju
Kako ih ne bi sve usrknuv ih odnijela sobom,
A ni uz Skilino ne daj da plove skrovite grozno Skile auzonijske one smrtonosne, Hekata koju
Nonica porodi Forku, a ovu zovu Kratajom Kako nasrnuvi na njih grozovitim raljama ne bi
Birane unitila junake, ve upravljaj lau
Onamo gdje e bit prolaz i malen da izbjegnu propast.
Ree, a Tetida njoj ovakvom prozbori rijeju:
Ako se uistinu estina prodrljiva ognja
Smiri i ljute oluje, tad ja bih doista mogla
Osmjelit se i re da u spasiti lau, i ako
Suprotan digne se val, a krepko zapue Zefir.
Ali je vrijeme da krenem, jer put je dug i bez kraja,
Eda bih svoje sestre potraila, koje e meni
Pomo, i da bih stigla gdje lai je vezana uad,
Kako bi pomislili na povratak krenut u zoru.
Ree, i uzvivi se, niz eter u vrtloge dolje
Zaroni modra mora. I u pomo sebi pozove
Druge roene sestre - Nereide. One ju ue
Te se skupie ondje. A Tetida naloge iznijev
Herine, hitro ih sve u auzonsko poalje more.
Ona pak sama bre od blijeska ili od zraka
Sunca kad die se uvis sa krajnjih granica zemlje,
Pohrli urno na put kroz vodu, sve dok do ala
Eejskog nije stigla etruanskog, tirenskog kopna.
Njih pak nae kraj lae gdje veselo bacaju kolut
I odapinju strijele, pa priav im, takne vrh ruke
Peleja, Eaku sina, jer on joj suprugom bjee.
Jasno ju vidjeti drugi ne moe nitko, ve samo
Njegovim oima se ukaza i ovo mu ree:
Sada ne ostajte vie na tirenskim alima sjede!
Zorom krmenu uad na brzoj odrijeite lai,
Heru sluaju, svoju pomonicu. Jer e na njene
Zapovijedi svom hitnjom Nereide djeve pritei
Da bi zatitile lau kroz hridi to zovu se Plankte.
Takav je naime put odredila vama sudbina.
Ali me nikomu ti ne pokai kad s njima me vidi
Kako prilazim k vama, ve uti da me jo vie

820

825

830

835

840

845

850

855

860

Ne ljuti no to si prije naljutio ne misle na me.

Ree, i nestade potom zaroniv u morske dubine.
Njega pak acnu tuga strahovita, jer ju jo dotad
Ne vidje otkako sobu i krevet napusti njegov
Rasrena zbog divnog Ahileja, jote djearca.
Naime, usred je noi, o ponoi, palila uvijek
Uokrug smrtno mu tijelo arkovitim plamom, a danju
Njean mu mazala stas ambrozijom eda bi bio
Besmrtan i da bi od njeg odvratila odurnu starost.
On pak iz kreveta skoi kad vidje miloga svoga
Sina gdje se koprca u ognju. I ispusti straan
Vrisak - velika luda! - kad vidje. A ona to uvi,
Sina koj dreknu zgrabi i na zemlju od sebe baci.
Sama pak tjelesno nalik na daak, kakono sanak,
Nato otie brzo iz sobe i skoi u more
Ljuta onako. I vie izatog se ne vrati nikad.
Stoga mu grudi sape bezizlaznost. Al uza sve to
Njezine naloge sve prenese druzima svojim.
Oni pak prekinu nato i ostave takmenja svoja
Smjesta pa veeru stanu i leaje sebi pripremat
Gdje no, poveeravi, provedoe kao i prije.
Kad je pak u vrh neba ve tukla svjetlonosna Zora,
Ustanu tada sa tla, sa silaskom Zefira brzog.
Te se ka klinovima uputie pa iz dubine
Stadoe sidra izvlait preradosni i drugu svaku
Slagahu opremu brodsku kad ustreba. Jedro visoko
Razapev ga povuku na uetima kriaka.
Lau je nosio vjetar sve povoljan. Ubrzo lijep
Otok Antemoesu zamotrie, gdjeno Sirene,
Keri Ahelojeve milozvune, slaanim pjevom
Mame i unite svakog tko god se usidri kraj njih.
Njih ljepolika bjee, s Ahelojem legav u krevet,
Rodila jedna od Muza - Terpsihora. Neko su monu
Deinu astile ker, jo djevicu neudatu,
Zajedno pjevajui. A tada bjehu u neem
Izgledom pticama sline, u neem pak djevama mladim.
Vjeno pak vrebajui s vidikovca pristana lijepa,
esto zaista mnogim oduzee povratak slatki
Nemou morei njih. A bezobzirno i njima
Milim se glasahu glasom iz grla. I oni iz lae
Bjehu se spremali ve na alo izbaciti uad,
Orfej, Eagrov sin, da nije Traanin tada
Bistonsku formingu bio u rukama podigo svojim
Buno estoki napjev zasviravi ivahne pjesme
Da bi zagluila ui istodobno njegova svirka.
Tako je djevojake nadvladala forminga glase.
Lau je ujedno Zefir i valovlje nosilo umno
Diui se sa krme. I glas im nejasan bjee.

865

870

875

880

885

890

895

900

905

910

Ali i tako, ve prije Teleontov vrli sin Buta,

Jedini od drugova, sa tesane klupe u more
Skoi, zaaran posve milozvunim glasom Sirena.
Eda bi stao na suho, kroz nemirne plivae vale,
Jadnik! No brzo bi mu uskratile povratak ondje.
Ali ga boica ale, vladarica Erika die,
Kiparka, dok je jo bio u virima, izbavi njega
Spremno prilaze k njem na lilibejski rt da ga smjesti.
Oni ih shrvani bolju napustie. Druga ih, gora
Zla to razbijaju lae na putima pratila morskim.
S jedne je strane hrid provirivala Skilina glatka,
S druge pak Haribda strane neprestano urlae bljuju.
Drugdje pak hridine Plankte pod velikim umljahu valom.
Gdjeno je gorui plamen izbijao sprijeda iz vrha
Grebena njinih, visoko iz stijene vrue od ognja.
Eter je postao mraan od dima, i zrake sunane
Ne bi ti mogao vidjet. I tad je jo, kada je Hefest
Prestao radit, iz mora izbijala toplotna para.
Ondje im sa svih strana Nerejeve dooe keri
Ususret. Tetida divna odostrag za lopatu primi
Kormilo, lau da titi med podvodnim hridima Plankta.
Kao kad se dupini iz mora po vremenu mirnu
Prevru jatimice oko lae kojano juri:
as bi se vidjeli sprijeda, a as bi se vidjeli straga,
A kadikad sa strane - mornarima predmet veselja.
Tako se one iskau preokretahu u jatu
Okolo lae Arge, a Tetida ravnae put joj.
I, kad su imali ve nasukati se na Plankte,
Odmah si zadigavi na bijela koljena skute,
Na grebenima samim visoko i pjenavu valu,
Jurcahu s obje strane razmaknuv se jedna od druge.
Struja pak udarae u lau sa strane, a estok
Val se dizao uvis i zapljuskivao stijene.
to se meutim kadikad ko litice dizahu u zrak,
Drugda pak potopljene uz dno se najdublje morsko
Pribie kad bi ih silno preplavilo divljanje mora.
Ko to se u dva reda, a blizu pjeskovita ala,
Djevojke, sve do slabina podvinuvi haljine svoje,
Znaju igrati loptom okruglom, i pri tome onda
Jedna prihvaa loptu od druge i bacaju potom
U zrak visoko, no tako da nikada ne padne na tlo.
Tako su jurei brod naizmjence sad jedna sad druga
Bacale one kroz zrak na valima, uvijek od onih
Stijena daleko, a voda oko njih je krkljala bljuju.
Njih je i osobno vladar na vrhu strmenita rta
Gledao, ramenom tekim na drak nasloniv se malja,
Hefest, uspravna tijela i Zeusova ena takoer
Stoje vrh blistavog neba, i grlila je Atenu,

915

920

925

930

935

940

945

950

955

Jer ju je toliki strah obuzimo gledaju sve to.

Kolko se dio dana u proljetno produlji vrijeme,
Tolko se vremena one naprezahu podiui
Lau kroz stijene ju nose gromoglasne. Oni pak opet
Hiahu naprijed u vjetru uivaju. Prooe brzo
Mimo trinakijske pae to Suneva goveda hrani.
Onda nalik na gnjurce u duboko zarone more
One, naloge poto izvrie Zeusove ene.
Do njih blejanje odmah ovaca doprije zrakom
A i mukanje krava izbliza im tuklo u ui.
Jedne je od njih, ovce, po rosnu napasala grmlju
Ponajmlaa to ki, Faetusa, Helija bjee.
Koja je srebrni prut u svojoj drala ruci.
Idu za govedima Lampetija pastirskim tapom
Vitlae od orihalka svjetlucava. Stada i sami
Mogahu vidjet junaci uz rijene vode gdje pasu
Po polju i po vlanoj sjenokoi. Ali med njima
Ne bjee crna nijedna, ve bjehu sve kao mlijeko
Bijele i zlatnima se ponosile rozima svojim.
Kraj njih pak prolaahu za dana, a s dolaskom noi
Veselo plovljahu morskim irokim bezdanom dok im
Zora ranoranka opet na putu ne donije svjetlost.
Ima meutim jedan u moru Keraunijskom otok
Ispred Jonskog tjesnaca, a taj je prostran i plodan,
Pod njim ba lei kosir, po kai - oprostite, Muze,
Nerado kazujem stari to govore - kojim je ocu
Mukost odrezo Kron nemilosrdno; drugi pak vele,
Srp je to domae Dee kim ona klasove anje.
Dea se naime ve davno u onoj nastanila zemlji
I nauila eti Titane tovano klasje,
Makridu kada zavolje. Otada se Drepanom zove
Ta hraniteljica sveta Feaana. Tako i sami
Od krvi Uranove Feaani vode podrijetlo.
Do njih prispije Arga, zbog mnogih nevolja kasne,
Iz Trinakijskog mora uz vjetrove. Oni pak rado
Prime, Alkinoj i narod, junake kad stigoe k njima
rtvuju mirisne rtve, a grad se ispuni cio
Zbog njih veseljem. I regbi da svojoj se raduju djeci.
Pa i sami junaci u mnotvu radosni bjehu,
Kao da su se tu u srcu Hemonije nali.
Al su se imali ve na bojni pokli oruat.
Tako se vrlo brzo pojavila bezmjema vojska
Kolana, koji su se kroz vrata provukli Ponta
I kroz hridine Crne u lovu na ove junake.
Traenu su Medeju ka njezinu eljeli ocu
Voditi bespogovomo il, vikahu, bolnu e bitku
S nepokolebljivou tvrdoglavom zametnut oni
Odmah, ali i poslije s Eetovim dolaskom amo.

960

965

970

975

980

985

990

995

1000

1005

Al ih je kralj Alkinoj, iako su traili borbu.

Nastojao obuzdat, jer eljae presilnu svau
Meu njima oboma razrijeit bez krvoprolia.
Djeva je mnogo puta, u smrtnome strahu, i same
Drugove Esonu sina prizivala, mnogo je puta
eni Alkinojevoj Areti koljena takla:
Grlim ti koljena, gospo, a ti se smiluj i ne daj
Da me Kolani vode mom ocu, ako li jesi
Jedna od roda ljudi i sama kojima pamet
Srlja u zlo zbog grijeha lakoumnih, prebrza na to.
Kako ja glavu izgubih i razbor, al ne iz kakve
Pohote lude. I sveta nek znade svjetlost sunana,
Nonice, Persove keri, nek znaju obredi tajni
Kako odanle ja sa stranim ljudima nisam
Otila svojom voljom, ve grozan me natjera strah da
Pomislim na taj bijeg. Jer zgrijeih, a niem se drugom
Domislit ne znah. No pas mi jo osta, kao u kui
Mojega oca, ist i neokaljan. Nego se smiluj,
Gospo, i supruga svoga privoli. Tebi pak dali
Besmrtni bogovi ivot dugovjean, dali ti sreu,
K tomu i djecu i diku da grad ti neosvojen osta.
Tako je preklinjala Aretu lijui suze,
Svakoga pak junaka ovako, sad jednog sad drugog:
Zbog vas, o ponajbolji daleko od svih junaka
I zbog podviga vaih sad strepim. Zahvaljuju meni
Vi ujarmiste bike i pogubnu ponjeste etvu Ljude to rodi ih Zemlja. Zbog mene vi ete ovas
U Hemoniju zlatno na povratku donijeti runo.
Ja pak to domovinu i roditelje izgubih,
Dom svoj i svukoliku milinu u svome ivotu,
Dah u domaji da vi i u domu ivite opet
Te ete roditelje jo gledati oima milim.
Meni je kruta sudbina meutim uzela sve to
ime bih mogla se diit, pa jadna s tuincima lutam.
Bojte se dogovora i prisega, bojte se Srde
Pribjegarske i kazne bogova, ukolko u ruke
Doem Eetu da umrem u velikoj muci i ruglu.
Hramova nemam ni kule pomonice, nikakve druge
Zatite, gdje bih se mogla zaklonit, ve samo vas same.
Jadnici bezosjeajni i nemili! Gledaju mene
Kako u nemoi ruke spram koljena kraljice tue
Pruam, vi se u dui ne stidite. Al bi sa svima
Kolanima koplja ukrstili i sa Eetom
Bahatim, runo uzet elei. No smetnuste sada
Hrabrost s uma, a rije je o jednom odredu samo.
Tako im, mole ih, ree. A komu bi koljena takla,
Svatko je bodrio nju primiruju njezinu tugu.
Vitlahu vrlo otrim u rukama kopljima svojim,

1010

1015

1020

1025

1030

1035

1040

1045

1050

1055

K tomu i maevima iz korica, zbore da nee

Pomo uskratiti njoj ukolko se suoe s krivdom.
Njojzi pak razdiranoj sred mnotva nadoe uto
No to prekida ljude u poslima smiruju cijelu
Jednako zemlju. No nju ni na as ne uspava sanak.
Nego joj se od jada u grudma okretalo srce,
Ko kad mukotrpna ena vreteno vrti u noi,
Okolo koje kmee siroii, njezina djeca.
Otkako osta bez mua. Niz obraze suza joj kaplje
alosnoj, kakva je nju sudbina pritisla jadna.
Tako se obrazi njoj rastapali, srce se u njoj
Stiskalo, premiralo probodeno bolima otrim.
U svom dvoru u gradu njih dvoje, kao i prije,
Kralj Alkinoj i ena Alkinojeva Areta
Preasna ove misli izmjenjivahu o djevi,
Lee u posteljama u mraku. Pa ona ko ena
Svomu vjenanom muu progovori bujicom rijei:
Zaista, dragi, daj mi od Kolana prejadnu brani
Djevojku, Minijcima za ljubav, a stoga jer blizu
Naeg je otoka Arg i ljudi hemonijski jote.
Eet pak blizu nas ne prebiva niti Eeta
Znamo, nego za njega tek usmo. A djevojka ova
Zlopatnica mi srce prelomila molbama svojim.
Nemoj dopustiti, kralju, da Kolani vode ju ocu.
Zgrijeila jest kad onom, da opini volove, dade
ini. A lijeei zlo izatoga zlom, ko to esto
Znamo initi mi kad grijeimo, teku se gnjevu
Ukloni svojega oca prenasilnog. Ali se Jason
Sveanom, kao to ujem, obvezao prisegom njojzi
Da e u svojoj ju kui uiniti vjenanom enom.
Stoga krivokletnikom sam nemoj initi, dragi,
Navla Esonu sina da ne bi svom djetetu otac
Zbog tebe grozno zlo poinio gnjevan u dui.
Jer su oevi odve na svoje ljubomorni keri.
to je Antiopi sve ljepolikoj smislio Niktej,
Kakve i Danaja sve na moru jade pretrpje
S pakosti svojega oca! A nedavno, nije daleko,
Zabo je nasilnik Ehet u zjenice mjedene iljke
Svojoj vlastitoj keri, to bolna ju ubija sudba
Ondje u kolibi mranoj gdje melje mjedeno zrnje.
Tako ga molei ree. A njemu razvesele srce
Rijei njegove ene, pa ovo odgovori njojzi:
Ja bih mogo, Areto, i orujem izgnati otle
Kolane, samo za ljubav junacima, poradi djeve.
Ali se bojim ogrijeit o Zeusovu presudu pravu.
A ni Eeta ne bi, to govori, prezreti bilo
Bolje. Jer nema od njega, Eeta, veega kralja.
Htjedne li, i izdaleka na Heladu zaratit moe.

1060

1065

1070

1075

1080

1085

1090

1095

1100

Stog se pristoji da takvu izreem presudu to e

Svi ju ocijeniti ljudi ko najbolju. Neu ti kriti.
Ako li djevicom jest, odluujem daju odvedu
Ocu. Ako li pak s mukarcem postelju dijeli,
Neu od njena ju mua odvajat niti u dijete
Neprijateljima predat, u utrobi ako ga nosi.
Tako joj ree, i njega odjednom uspava sanak.
Ona si mudru rije u srce vre pa smjesta
S postelje trknu du dvora. A ene se, dvorkinje njene
Strcae uurbano za svojom sopei gospom.
Tiho glasnika svoga pozove i prozbori njemu
Promiljenou svojom sokolei Esonu sina
Da se sjedini s djevom i neka Alkinoja kralja
Ne moli, zato to sam e do Kolana po i objavit:
Ako je djevicom jo, u dvore e njezina oca
Voditi nju, no ako s mukarcem postelju dijeli,
Onda ju vie nee od ljubavi brane odvajat.
Ree, a njega smjesta iz dvora odnijee noge
Kako bi povoljnu rije Aretinu Jasonu mogo
I bogobojaznoga Alkinoja odluku javit.
Njih pak nae kraj lae gdje bdiju u oruju blizu
Grada u Hilovoj luci. I tu im objavi cijelu
Poruku njenu. I svakom od onih junaka se nato
Razgali srce, jer njima veoma se svidje to ree.
Smjesta blaenim bozma u vru smijeae vino
Kako je red, pa ovce dovukavi sveto k oltaru.
Djevi jo iste noi pripremie postelju branu
Unutar presvete pilje, gdje Makrida ivljae neko,
Kerka veoma mudrog Aristeja, proizvod to je
Otkrio pela i ulje od masline - muna li rada!
Ona je zaista prvo na svoje primila grudi
Zeusova nisejskog sina na abantskoj jo Eubeji,
Komu je suhu usnu natopila uokrug medom
Kad ga je nosio Hermo iz ognja. No spazi ju Hera
Pa ju razgnjevivi se sa cijela otoka izgna.
Ona se nastani dakle daleko u feakoj svetoj
pilji, a iteljima neizmjerno dade bogatstvo.
Ondje veliki leaj tad nastrijee. Zlatno pak runo
Blistavo preko njega prebacie eda bi time
Odali ast vjenanju i da bi se pjevalo o njem.
Ubravi arena cvijea u bijelim ga njedrima Nimfe
Donijee njima. A sve ih ko svjetlo obasjalo ognja:
Takav je blistao sjaj sa zlatnih pahuljica runa
Pale im slatku udnju u oima. Ali je svaku
Ipak sprjeavao obzir u elji da takne ga rukom.
Jedne su kerima se nazivale Egeja rijeke,
Druge su pak vrhunce nastavale melitske gore,
Tree iz gajeva bjehu u poljima. Sama ih posla

1105

1110

1115

1120

1125

1130

1135

1140

1145

1150

Hera, Zeusova ena, poauju Jasona tako.

Ona se sveta pilja Medejinom naziva jote
Sve do dananjeg dana, gdje njih sjedinie one,
Miomirisna vela rairivi. Oni pak mau
Kopljima bojnim, junaci, u ruci, u strahu da prije
Rulja neprijateljska ne nahrupi nenadno u boj,
Lisnatim granicama meutim ovjenavi glavu,
Svatovac zapjevae, uz zvonke Orfeja zvuke,
Skladno na ulazu ondje u njihovu lonicu branu.
U Alkinoja nije vjenanje obavit htio
Junak, Esonov sin, ve u kui svojega oca
Kada se vrati natrag u Jolk. A tako i sama
Mnjae Medeja. No tada na brak ju je navela nuda.
Ali nikada mi, plemena mukotrpnih ljudi,
Radosti velikom licom ne kusasmo. Povazdan neka
Uz uivanja naa koraa nevolja gorka.
Stoga, iako ih slatka razgalila ljubav, i oni
Strepljahu hoe li se Alkinojev pravorijek provest.
Zora nadolazei s boanskim luima svojim,
Crnu je kidala no u zraku. A otoni ali
Stadoe smijeiti se, a tako i rosne daleko
Po ravnicama staze. I ceste se ispune bukom;
itelji kretahu se po gradu, a makridskog nakraj
Poluotoka ve u daljini Kolani oni.
Odmah se zaputi k njima Alkinoj po dogovoru
Svoj da objavi sud o djevojci. ezlo od zlata
Sudako drae on u ruci, kojim je svomu
Sudio puku u gradu presuuju pravedno svima.
Za njim jedan za drugim, navukavi oruje bojno,
Iahu hrpimice Feaani, najbolji od njih.
ene pak izlaahu iz kula u gomili da bi
Vidjele one junake. A ue ih ljudi sa sela
Te se pridruie njima. Jer istinitu je posve
Vijest proirila Hera. I ovaj je tjerao ovna,
Izbrav ga izmed ovaca, a onaj jo neradno june.
Drugi pak vreve vina za mijeanje nadohvat ruke
Stavljahu. Dim se daleko od paljenih rtava dizo.
One pak bogate rupce ko ene noahu njima.
Darove jote od zlata i k tomu svakovrstan nakit,
Takav kakvim se ve ukraavat mladenci znaju.
Gledaju divljahu se ljepoti i izgledu ovih
Izuzetnih junaka, a med njima Eagra sinu
Koji je svojom sjajnom sandalom uestalo ondje
Udarao o tlo uz formingu zvonku i pjesmu.
Nimfe bi slono sve, kad god bi spomenuli svadbu,
Zvale Himeneja ljupkog. A katkada one bi opet
Zasebno pjevale same okreui se u kolu,
Hero, tebi u ast. Jer ti takoer Areti

1155

1160

1165

1170

1175

1180

1185

1190

1195

Stavi na srce da mudru Alkinoja objavi rije.

Kralj pak, kako je ono objavio ciljeve prava
Suda, a proulo se da brak ve obavljen bjee,
Tako se starao sve zastalno provest, i nije
Koban ga zbunio strah ni teke Eetove gronje
Budui da ih je sve neprekrivim kletvama vezo.
Stoga kad Kolani shvate da njihov je nitavan zahtjev
I kad im naredi on da se pokore njegovu sudu
Ili da udalje lae iz njegovih luka i zemlje,
Tada ga zaista dru od prijetnji svojega kralja
Zamole da ih primi pod svoje. Na otoku ondje
ivljahu vrlo dugo s Feaanima, sve dotle
Dok se Bakhijadi, ljudi to bjehu iz Efire rodom,
Ondje s vremenom nisu nastanili. Tada na otok
Prijeoe prijeko. A otle u amantsko imahu stii
Gorje Keraunijsko, k Nestejcima, a i u Orik.
Ali sve se je to nakon dosta vremena zbilo.
Mojra i Nimfa oltari u svetitu tu Apolona
Pastirskog, to ih bjee sagradila ondje Medeja,
Primaju godinje rtve jo i sad. Na odlasku mnogo
Darova Minijcima Alkinoj da, i Areta
Mnogo, a osim toga i dvanaest robinja jote
Dade ona Medeji za pratnju iz palae svoje.
Drepanu sedmoga dana napustie. Die se snaan
Vjetar pod vedrim nebom u zoru. A puhanjem vjetra
Tjerani hiahu naprijed. No jote ne bjee njima
Sueno stupiti na tlo Aheje, junacima tima.
Dok i na libijskim jo ne pretrpe meama muke.
Ve su napustili zaljev, Ambrakijci dali mu ime.
Ve su kuretsku zemlju napustili razvivi jedra
I s Ehinadima samim napustie otoke guste
Redom te se doskora pomaljala pelopska zemlja.
I, tad ih grabimice sred puta strana oluja
Noae Borejeva u Libijsko more svih devet
Noi i dana isto toliko, dok vrlo duboko
Nisu zali u Sirtu, gdje nema laama vie
Povratka natrag kad u taj uplovit bi morale zaljev.
Svuda je naime pliina i svuda guste su na dnu
Alge, a beumna ih zapljuskava vodena pjena.
Pijesak se uz nju prua u nedogled. Tamo se nita
Ne kree niti se die da leti. A ondje ih plima,
Jer se zaista esto ta struja povlai s kopna,
Ali se isto tako na obale izlijeva natrag
Buno nadolazei - na najuvuenije alo
Gurnu u asu, a trupa tek malo osta u vodi.
Oni pak skoie s lae, i jad ih obuze glede
Nebo i plea zemlje goleme, golema ko nebo.
Kako se steru daleko u beskraj. A pojila kakva

1200

1205

1210

1215

1220

1225

1230

1235

1240

1245

Nigdje, ni staze, ni tora daleko pastirskog nigdje

Ne vidjee, ve svud je tiina vladala nijema.
Jedan stade meutim mrzovoljno pitati drugog:
Koja je dina to zemlja i gdje nas to bacie vjetri?
O da se osmjelismo, za bojazan smrtnu ne mare
Pritom, uputiti se na iste pute kroz one
Hridine! Bilo bi bolje i protiv Zeusove sudbe
Ii i poginut, al se na velebno neto odvait.
Ali to sada uinit kad moramo - vjetri nas prijee Ostati ovdje, pa makar i nakratko? Kako je pusta
Obala ovoga kopna, a prostire se u beskraj!
Tako ree, a i sam u nevolji nemoan Ankej
Ojaenima njima, kormilar, pozbori ovo:
Skonasmo prestranom, evo, sudbinom, i nema nam spasa
Od zla. Morat emo pretrpjeti najgore kunje,
Jer se pred pustinjom ovom nasukasmo, kad bi i vjetri
S kopna poeli puhat. Jer gledaju ukrug daleko,
Vidim morsku pliinu posvuda, a obilna voda,
Kao grebenana da je, po sinjem se razlijeva pijesku.
I, ve bi odavno se ta sveta razbila laa
Jadno, ispred kopna daleko, al ju je sama
Plima podigla s mora visoko i donijela amo.
Sad je na puinu ona pojurila, tu se pak samo
Pjena neplovna skuplja i jedva prekriva zemlju.
Stoga ja velim da sva je u plov i povratak nada
Zauvijek sad presjeena. Pa hajde neka tko drugi
Pokae svoju vjetinu. Jer moe za kormilo sjesti
Ako udi za vonjom. No dan za povratak nama
Zeus ba odve ne eli udijelit po mukama naim.
Tako u suzama ree. A s njim se oajnim sloe
Koliki god se u lae razumjee. Svima se njima
Srce sledi u grudma, a bljedilo obraze obli.
Jednako kao to kad se na utvare nalik bez due
Ljudi vrte po gradu iekuju kada e buknut
Ili rat il kuga il prolom oblaka kakav
Koji volujske zna potopiti radove silne,
Ili kad sami od sebe procure znoje se krvlju
Kipovi, mukanje kad se iz kojih svetita uje,
Il i kad sunce no dovede s neba sred dana,
Pa se blistave zvijezde pojaviti znaju u zraku.
Tako su tada junaci po dugakoj obali sprijeda
Hodali ne znaju za se. I odmah se spustila mrana
Veer. Pa zagrliv se i jedan drugoga ale,
Kroz pla se opratahu da svak bi, odvojiv se potom,
Mogao padnuvi ondje na pijesak ispustiti duu,
Podalje jedan od drugog, kud koji pooe lei.
Glavu svojima pak ogrtaima pokrivi sebi.
Cijelu proleae no do jutra bez jela i pia

1250

1255

1260

1265

1270

1275

1280

1285

1290

1295

Ponajjadniju smrt iekuju. Podalje od njih

Djevojke uzdisahu uz ker Eetovu skupa.
Kao kad naputeni, iz rupe u peini padnuv,
Ptii to ne mogu letjet isputaju kretave glase,
Il kad na sprudovima ljepotekoga Paktola
Labui svoju pjesmu zapoinju, okolo pako
Rosna livada jei i lijepe struje te rijeke;
Tako su one, u prah poloivi plavetne kose.
alosno cijelu no jaukale tualjku poju.
I, bez sumnje bi svi se oprostili tu od ivota.
Neznani i bez traga za ljude to ive na zemlji.
Najbolji od svih junaka ne svrivi svoga poslanja.
Ali ih poalie, jer ve ih ubijao oaj.
Libijske hrabre ene uvarice, koje Ateni,
Neko kad je sva sjajna iz oeve skoila glave
Prioe te ju u vodi okupae tada Tritona.
Bijae podne tog dana, i najare zrake sunane
Paljahu Libiju cijelu. A one do Esonu sina
Stanu i rukama plat mu sa glave polagano skinu.
On pak na drugu stranu, put nazad odvrati oi
Boginja se pobojav. No samo se njemu ukazav,
One mu preplaenu prozborie rijeima blagim:
Jadnie, zato te tolko pogodilo sad oajanje?
Znamo po zlatno runo da pooste, znamo za sve to
Mue se preturiste, za nadljudske pothvate to ih
Lutaju morem, na kopnu i vodi izvriste muno.
Domae boice mi smo, pastirice, s ljudskim glasom,
Libijske hrabre ene uvarice, Libije keri.
Nego se dii i vie toliko ne tuguj zbog jada!
Digni drugove svoje! I im Posidonova kola
S brzim kotaima vidi da ispree ve Amfitrita,
Tada se svojoj majci oduite vi za sve ono
to je trpjela dugo u utrobi nose vas svojoj,
Pa ete mo se jo vratit u presvetu zemlju Aheju.
Rekoe tako, i ondje gdje stajahu, istoga asa
Zajedno s glasom i one ieznue. Jason pak plaho
Pogledav okolo sebe, na zemlju sjede i ree:
"Pustinjske boice dine, oprostite! Ne shvaam vae
Rijei o povratku naem ba posve. Ali u, jasno.
Skupiti drugove svoje i rei im ne bismo l nali
Kakvo rjeenje za put. Jer bolje je miljenje mnogih.
Ree, i na noge skoi pa drugove gromko zazove
Sav od praine prljav, ko lav to druicu svoju
Svuda po umi trai i rie, a nadaleko
Dolje u brdima jei od mukla njegova glasa.
Torna goveda tada od straha dru veoma
I govedari pastiri. No njima nipoto ne bje
Stravian povik druga to prijatelje si zazva.

1300

1305

1310

1315

1320

1325

1330

1335

1340

Skupljahu se kraj njega pokunjiv se. On ih pak tune

Posjede ondje uz pristan sa enama, slabijim spolom
Skupa pa zborit im poe izjanjuju se o svemu:
ujte me, prijatelji! Jer meni, dok se alostih,
Stadoe povie glave veoma blizu, ko djeve,
Boice tri odjevene u kozje koe od vrha
Vrata pa oko lea i bokova te mi ogrta
Otkrie lakom ga rukom povukavi. Pozvae mene
Da se probudim i sam i odem probuditi i vas
Te da platimo svojoj po zasluzi majci za ono
to je trpjela dugo u utrobi nose nas svojoj
Kad Posidonu kola sa krasnim kotaima jednom
Ispregne ve Amfitrita. No to proroanstvo posvema
Nisam ja kadar razumjet. A za sebe rekoe da su
Libijske hrabre ene uvarice, Libije keri.
K tomu, to prije na kopnu pretrpjesmo mi i na moru,
Sve to do u tanine pohvalie se da znaju.
Ali ih ovdje vie ne ugledah, nego mi neka
Magla il oblak posrijedi zaklonio pojavu njinu.
Tako ree, i svi se zapanjie kada to ue.
Tad se pred Minijcima pojavilo golemo udo:
Iz mora iskoi konj gorostasan ondje na kopno,
Velik; zlatna mu griva leprala uvis na vratu.
Stresavi hitro sa sebe, sa udova obilnu vodu,
Nagnu nogama brzim u trk ko vjetar, a Pelej
Skupljenim druzima odmah progovori razdragan ovo:
Kola je zaista sad Posidonova, kako ja mislim,
Njegova supruga mila ve ispregla rukama svojim.
Naa pak majka nije, nasluujem, drugo no sama
Laa. Jer ona vazda u svojoj nas utrobi dre,
Teka zaista tim iskuenja i napore trpi.
Nego neslomljivom snagom i vrstim ramenima dajmo
Dignimo nju visoko i u zemlju pjeanu ravno
Nosimo kuda je konj brzonogi jurnuo naprijed.
Jer on nee u suho uronit, ve trag e nas njegov
Dovesti, kako se nadam, do zaljeva nekog nad morem.
Ree, i svima se svidje ta miso to pruae nadu.
Ovo je pripovijest Muza, a ja sad pjevam to sluah
Od Pijerida. I uh ovakvu istinsku kau Kako ste vi, o daleko ba najbolji kraljevski sinci,
Svojom snagom i svojom vrsnoom na pustinjskom pijesku
Libijskom podigli lau u zrak na svoja ramena
Sa svim teretom njenim i nosili dvanaest cijelih
Dana i toliko noi. No tko bi mogo izrei
Jad i bijedu to oni pretrpjee muei muku?
Bijahu krvi boanske bez sumnje kad takovo djelo
Nevoljom primorani poduzee. Kako ju naprijed
Noahu vrlo daleko u jezerske vode Tritona

1345

1350

1355

1360

1365

1370

1375

1380

1385

1390

Rado, tako ju uav sa vrstih skinue plea.

Potom nalik na pse pobjesnjele skaui svuda
Pooe traiti izvor. Jer e ih muila suha
Nakon nevolja svih i patnja. I nije im zalud
Lutanje bilo. Na svetu poljanu stignu gdje Ladon
uvae, tamonji zmaj, jo do juer jabuke zlatne
U Atlantovu kraju. A Nimfe unaokolo
Sluahu uurbano, Hesperide, pjevaju ljupko.
Ali tad je ve on, jer Heraklo ubije njega,
Leo uz jabuno deblo. I vrak repa je samo
Jo podrhtavao njemu. Od glave pak pa do crna
Hrpta leo je on bez ivota. Kako su strijele
Ostavile u krvi grk otrov Lernejske hidre.
To su se suile muhe na njegovim ranama gnjilim.
A Hesperide blizu, za plavu su dre se glavu
Bijelim rukama, glasno jaukale. Oni pak skupa
Banue naglo. A one po hitru im dolasku uas
Postae prah na mjestu i zemlja. No Orfej razumje
Znake boanske pa za njih ovakve im uputi molbe:
Lijepe se boice vi i dobroudne smilujte gospe!
Bilo dakle da vas med nebeska broje boanstva
Bilo med podzemna, bilo da zovu vas pustinjske Nimfe.
Hajte, o Nimfe, sveti Okeanov rode, pokate
Nama koj udimo za tim, ukazav se oima naim Kakav izvor vode iz stijene il, boice, kakvu
Svetu vodu to iklja iz zemlje ne bismo l njome
e to nas sveudilj pali ugasili. Ako pak opet
Ikad plovidbom ve u ahejsku stignemo zemlju,
Tad emo bezbroj darova med prvim boicam vama,
rtve ljevanice k tomu i gozbe prirediti rado.
Ree mole ih glasom uzdrhtalim. One se na njih
Tune saale smjesta. I stoga uine prvo
Trava da iz tla poraste, iz trave isklijae uvis
Duge stabljike mlade, a potom bujna stabalca
Koja su iznad zemlje visoko uspravno rasla.
Hespera uto topola, a brijest Eriteida posta,
Egla pak sveto deblo u vrbe. A iz tih stabala,
Kakve bijahu prije, i opet se pojave takve
Potpuno iste, no udo golemo. Egla pak ree
Ljubaznim rijeima se na njihove osvru elje:
Uistinu je amo na veliku doao korist
Vama u mukama vaim taj bezonik kojino uze
ivot zmaju uvaru pa ode jabuke zlatne
Boica sa sobom odnijev i bol nam ostavi ljutu.
Juer je naime neki prepoguban stigao ovjek
Drzak i kran, a oi pod mrkim mu plamtjele elom,
Okrutan; koom je lava golema zaogrnut bio,
Sirovom, nestrojenom; vrst maslinov drae kolac

1395

1400

1405

1410

1415

1420

1425

1430

1435

I luk kim ubi to udovite zgodiv ga strijelom.

Doe dakle i on ko onaj to putuje zemljom
Pjeke lipu od ei. I svud je po ovome kraju
Jurcao traei vodu. No nigdje ju nemae vidjet.
Ali tu peina neka kraj jezera ima Tritona.
On ju, dosjetiv sam se il bog ga uputi na to,
Udari petom odozdo, i voda obilno iknu.
On pak rukama dvjema i prsima uprijev se o tlo,
Pijae bez svake mjere iz puknute stijene, dok prostran,
Baciv se potrbuke, ko blae ne nasiti trbuh.
Ree, a oni gdje Egla pokaza im ueni izvor,
Onamo radosni hitro potrae, gdje ga i nau.
Ko kad se mravi rovai u hrpama okolo uske
Rupe okreu, vrve il kao kada na malu
Kaplju slatkoga meda nezasitno nasru muhe
Lete u gomilama, i Minijci tada se tako
Oko peinskog vrela svi skupa vrtjeli bjehu.
Vlanih pak usana tkogod raspoloen moebit ree:
O joj! Drugove spase, bez sumnje, i izdaleka
Heraklo kada od ei ve lipsasmo. Da nam je kako
Zatei njega na putu dok budemo hodili kopnom!
Ree, pa pogodni za to od onih to zborahu tako
Izdvoje se te skoiv kud koji ga pooe trait.
Naime, vjetrovi noni ve zameli tragove bjehu
Kako se kretao pijesak. U svoja se uzdaju krila
Dva se Boreju sina pokrenue, Eufem meutim
Vjeruju nogama brzim i Linkej to mogae otro
Vidjet daleko, a Kant ko peti sa njima jurnu.
Ovog je sudba boanska i sranost podigla na taj
Put, sa sigurnou da bi od Herakla saznati mogo
Gdje li ostavi on Polifema, Elatu sina;
Htio ga o svom drugu za sve pojedinosti pitat.
Ali ovaj sagradiv za Misijce znamenit grad im,
Poe ude veoma za povratkom traiti Argu
Diljem kopna daleko, dok nije stigo u zemlju
Primorskih Halibljana, gdje usmrti njega Sudbina
Te mu je podignut steak pod visokom bijelom topolom,
Neznatno ispred mora. A to se Herakla tie,
Tada se Linkeju samo uinilo da ga daleko
Vidje u beskrajnoj zemlji ko kada il vidje tko mlaak
Prvoga dana il misli da vidje mjesec kroz maglu.
K druzima vraaju se, izgovori da ga nijedan
Traga ve dostii nee na njegovu putu. I sami
Stigoe tada Eufem brzonogi kao i trakog
Boreja obadva sina, no poto se trudie zalud.
Tebe pak pogubne, Kante, u Libiji uzee Kere.
Ti na stada na pai naie, a neki ih pastir
Pratio. Brane si ovce od tebe da ne bi ih svojim

1440

1445

1450

1455

1460

1465

1470

1475

1480

1485

Druzima potrebitim otpremio, ubije tebe

Baciv se kamenom na te. Jer nije se slabijim nita
Ondje pokazao unuk likorejskog Feba Kafaur
I Akakalide stidne, a one koju je neko
Minoj u Libiju progno, od bojega sjemena trudnu,
Svoju vlastitu ker, to Febu dinoga sina
Rodi kog zovu svi Amfitemidom i Garamantom.
A Amfitemid poslije Tritonidu obljubi nimfu
Koja porodi njem Nasamona i snanog Kafaura,
Koji tad ubi Kanta u obrani svojih ovaca.
Ali rukama tekim junaka ne umae on kad
ue to uini taj. Mrtvaca odnijee natrag
Minijci saznavi to. Poloie ga u zemlju
Kukajui, a ovce odvedoe sa sobom drugi.
Ondje istoga dana i Mopsa, Ampiku sina,
Okrutan ugrabi usud. I hudoj ne umae sudbi
Gatanjem svojim. Jer smrt se odvratit nikako ne da.
Leala je na pijesku, od podnevne klone se ege,
Strana zmija, no lijena da napadne kog tko ju nee
Niti bi skoila komu u lice tko ustukne pred njom.
Ali im ubrizga ona svoj crni otrov u ivi
Stvor to ih god dok diu plodonosna napasa zemlja,
Nije im put u Had dugaak ni kolik je lakat,
Ne bi ni Peon ga - javno ukoliko smijem to rei Mogo izlijeit kad ona tek okrzne zubima koga.
Jer, preko Libije kad je bogoliki letio Persej
Eurimedont - jer mati i tim ga je imenom zvala Nose Gorgoninu glavu, odsjeenu netom, svom kralju,
Kolko je crne krvi na zemlju kapljui palo,
Sve su njezine kaplje proizvele vrstu tih zmija.
Mops joj je nagazio na kraj hrptenice, na rep,
Stopalom lijeve noge, koraaju. Ona od bola
Oko cjevanice se i miia njemu omota
Te ga ugrize i rani. Medeja i druge s njome,
Dvorkinje, pobjegoe. On odvano krvavu ranu
Stisnu, jer nije ga jo prekomjerno muila rana.
Jadnik. Jer mrtvilo mu pod kou ve ulo to koi
Udove, dok mu se gusta po oima razlila magla.
Klonuvi pak odjednom otealim udima na tlo,
Bespomono ohladje. A druzi i Esonov sinak
Junak na potresno zlo peneraziv se okrue njega.
Ali ni kratko vrijeme po smrti imao nije
Leat na suncu. Jer odmah od otrova poe mu meso
Trunut unutra i vlane sa koe mu padale dlake.
Mjedenim lopatama iskopae njemu u hitnji
Dubok, bez ekanja, grob. I odrezae si kose,
Sami i djevojke s njima, mrtvaevu jadnu sudbinu
ale. Uinivi triput u oruju krug oko njega,

1490

1495

1500

1505

1510

1515

1520

1525

1530

1535

ast mu iskazae time i grobni mu nasue humak.

Nego, kad se na lau ukrcae, jer je na moru
Puhao juni vjetar i kuahu pronai pute
Da bi iz jezera Triton izali, nisu to dugo
Rijeiti mogli, i stog su nasumce plovili vazdan.
Kao to sklupana zmija krivudavom gamie stazom,
Onda kada ju pale arkovite zrake sunane,
Psiui okree glavu sad amo sad tamo, a oi
Njoj razgoropaenoj na iskre vatrene nalik
Sijevaju dok kroz puklinu na tlu ne ue u rupu;
Tako iz jezera plovan i Arga traei izlaz,
Dugo je vremena onud krstarila. Orfej odjednom
Viknu nek Apolonov iz lae velik iznesu
Tronog domaim bozma ko dar za povratak njihov.
I iskrcav se, dar na zemlji smjestie Febov.
Ondje im doe u susret na krepka nalik mladia
irokovladni Triton, pa grudu podigav zemlje
Prui ko gostinski dar junacima te e ovako:
Primite, prijatelji, jer ovdje boljega dara
Gostinskog sada ne mogu uruit doljacima svojim.
Ako li izlaze pak iz ovoga traite mora
Kao to esto ljudi u tuu to putuju zemlju.
Ja u vam re. Jer me zbilja moj otac uinio znalcem
Ovoga mora - Posidon, i ovom obalom vladam,
Ako ste ive daleko za nekog Euripila uli
to se u Libiju tu, hraniteljici rodio zvijeri.
Ree, a Eufem spremno pod grudu podmetne ruke
Te odgovarajui ovako prozbori njemu:
Ako si, junae, moda za Apidu uo i more
Minojsko, istinski nama na pitanja tad odgovori.
Naime, stigosmo amo i ne htiju, jer nas na ovu
Zemlju, na granice njene nabacie burne oluje.
Nego, donijesmo mi na pleima lau do vode
Jezera tog preko kopna, pod teretom. Ali ne znamo
Kud nam je ploviti sad da u pelopsku stignemo zemlju.
Ree, a on im pokaza daleko, ispruiv ruku,
More i duboka vrata tog jezera rekavi ovo:
Eno, ondje je izlaz na puinu gdje se dubina
Mirna najvema crni. A s jedne i druge strane
Bijeli grebeni stre. Posrijedi pak izmeu onih
Grebena uzak prolaz postoji to van e vas odvest.
To je maglovito more i prua se dalje od Krete
Sve do Pelopske zemlje boanske. Al na desnu ruku,
Kad iz jezera ve u morske uete vode,
Tada uz obalu samu drei se plovite ravno,
Sve dok se prua na sjever. No kad se na drugu stranu
Okrene kopno i nagne, bez pogibli tada e biti
Vaa plovidba dalje od isturenoga rta.

1540

1545

1550

1555

1560

1565

1570

1575

1580

Nego, veselo pote i nek vam ne dojadi kakav

Napor, nek uda to krasi ih mladost ne osjete zamor.
Ree ele im sreu. A oni stupie na brod
Smjesta, ude na vesla izai iz jezera onog.
I, ve se kretahu naprijed ko pomamni. U tome asu
Uini im se da Triton u jezero ulazi velik
Podigav tronog. No potom ve nitko ga ne vidje vie.
Jer je s tronogom smjesta ieznuo. Njima pak srce
ivnu, jer u dobar as od blaenih netko im prio.
Esonova stog sina pozovu nek najbolju ovcu
rtvuje, neka ju uzme i pritom se pomoli bogu.
Smjesta ju on pohitje odabrat pa digav ju uvis
Zakolje ju na krmi i molitve ove izree:
Boe, koj se ukaza na obali jezera ovog,
Bilo da Triton si, morsko udovite, bilo da tebe
Forkijem morske keri il Nerejem radije zovu,
Smiluj se! ueni kraj podari nam povratka naeg!
Ree, i molei se sa krme ju u vodu baci
Poto joj prereza grkljan. A izroni on iz dubine
Takav kakav i bjee u svome istinskom liku.
Ko kad tko trkaeg konja u irok krug u areni
Vodi i posluna ga za gustu uhvati grivu
Te se smjesta zatri, a on ga digavi iju
Gizdavo slijedi, i bijele u gubici zvekeu vale
Sa svake strane, a konju ko odgovor koji ih grize;
Tako je dupku on Argu za pramanu primio gredu
Vuku ju naprijed u more. A tijelo mu bjee od vrha
Glave te oko ramena i bokova sve do slabina
Blaenim bozima posve vanjtinom udesno nalik.
Al mu se ispod slabina sa jedne i druge strane
Dvocjepni tuljanov rep izduljio. Povrje vode
Sjeko je hrptom, a taj se na kraju nadvoje cijepo
Badljama ukrivljenim na roge u mjeseca nalik.
Lau je vukao dotle dok nije ju poslo na morske
Pute pa zaroni smjesta u bezdan. A nato junaci
Kriknue, strahotno udo kad vidjee oima svojim.
Ondje se Argina luka i tragovi nalaze lae,
I Posidonov se tu i Tritonov nalazi oltar,
Jer se onoga dana zaustavie. A zorom,
Poto razvie jedra, na puhanje Zefira brzo
Plovljahu imajui tu zemlju pustinjsku s desna.
Ujutro potom pak rt i ujedno duboki zaljev
Vidjee morski to lei za izboinom tog rta.
Ali je Zefir odjednom utolio. Puhati poe
Vedrilac Not. A njegov razveseli srce im fijuk.
Kada pak sunce zae, a veernja zvijezda izae
Koja jadovitima oraima poinut dade,
Ponovo tada, kad vjetar u mranoj ih napusti noi.

1585

1590

1595

1600

1605

1610

1615

1620

1625

1630

Oni odvezae jedra i vrlo dugaak jarbol

Spuste pa veslima glatkim svom snagom uzee veslat
Cijelu no i dan, a poslije tog dana i drugu.
Sljedeu no. U daljini krevit ih doeka Karpat.
Odatle oni se pak na Kretu spremahu prevest
to od otoka drugih u moru najdalje lei.
Ali je mjedeni Taloj, od vrste odlomivi hridi
Stijene, sprjeavao njih da veu uad na kopnu
Kada su stizali ve u zaklon diktejske luke.
Njega koji preosta od mjedenog koljena ljudi,
Roenih od jasena, med polubozima ive,
Kronid dade Europi da bude tog otoka uvar
Te bi nogama mjednim i triput optrao Kretu.
Nego, to tijela se tie i udova, bjee u svemu
Mjeden i nesalomljiv, no ispod tetive se njemu
Krvava ila du glenja protezala. Tanka ju opna
Prekrila granicu tako ivota ine i smrti.
Premda ih zamor silno iscrpio, smjesta od kopna.
Prestraeni veoma, odmaknue veslima lau.
I, dabome bi jadno od Krete daleko umakli,
Naavi se na muci zbog ei, a i zbog jada,
Da im Medeja ne ree povlaili kad se ve bjehu:
ujte me, jer u vam sama, ja mislim, svladati onog
ovjeka koji je da je, iako je njegovo tijelo
Cijelo od mjedi, jer ivot u njemu besmrtan nije.
Nego, drte tu lau, van dometa stijena, nek stoji.
Dok se preda mnom on ne povue i ne svladam njega.
Tako ree, a oni van hitaca lau povuku
Veslajui na mjestu i motre kakav e naum
Nesluen ona izvrit. A ona nabor navue
Grimizne haljine svoje na lice s obadvje strane
Te na palubu stupi. A Jason ju rukom za ruku
Prihvati te ju povede du klinova kako je ila.
Ondje basmama blait duogubne Kere i slavit
Zapoe, Hadove kuje brzotrke, koje po cijelom
Zraku tumarajui na iva nasru bia.
Preklinju ih pokleke, u basmama triput ih zazva,
Triput u molitvama. A zlotvornu ud si izgradiv,
Dumanskim oima vid tad zaslijepi Taloju mjednom.
Na nj je poguban gnjev iskesila i privienja
Mrana njemu je slala estoko se srde na njega.
Zaista mi, Zeuse oe, u grudima uenje silno
Bukti, kad vidim da smrt nas ne snalazi tek od bolesti
I od rana, kad tko izdaleka nam nakodit moe,
Kako je taj, i mjeden, pokleknuo eda bi bio
Snagom svladan Medeje arobnice. Diui uvis
Kamenje teko da mogne zaprijeit da stignu u pristan,
Ozlijedi gleanj o hrid otrobridu. Potee slina

1635

1640

1645

1650

1655

1660

1665

1670

1675

Livenom olovu krv iz rane pa nije jo dugo

Osto na nogama stajat na isturen stupivi greben.
Nego, ko to visoko u gorju omorika silna,
Koju bradvama otrim jo napol posjeenu puste
Silazei niz umu drvosjee, prvo se podno
Trese pod naletom vjetra, a iza toga se opet
Srui polomivi se do panja. Tako je onaj
Nogama neumornim teturao neko jo vrijeme,
Ali se nemono potom uz beskrajan sruio tropot.
Onu su proveli no na Kreti dakle junaci.
Nakon toga, tek to je zasvijetlila iznova zora,
Podigoe rtvenik Ateni minojskoj oni,
Zagrabe vode pa se ukrcae kako bi mogli
Oko Salmonidskog rta oplovit to bre na vesla.
No ih kad hiahu ve preko velikog bezdana kretskog
Prestravi, koju zovu katulada - mrana ko raka.
Nisu pogubnu no probijale zvijezde ni svjetlost
Mjeseca. Crno je zjalo il neka druga mrklina
Buknula s neba izaav iz najdubljih od svih dubina.
Da li ih nosi Had il vode da li ih nose.
Ne mogahu to znat pa moru prepustie stoga
Povratak ne znajui kud nosi ih. Jason meutim
Podie ruke i Feba zazove gromotnim glasom
Zovu ga da ih spasi. Od oaja tekle mu suze.
Mnogo darova njemu u Pitu, u Amiklu mnogo.
Mnoge, bezbrojne odnijet u Ortigiju obea.
Letin sine, ti njega jasno vito zau pa s neba
Hitro na hridine stie melantijske, koje u moru
Lee. Pa skoiv odozgo na jednu od dviju tih hridi,
Zlatni si luk visoko u desnoj podigo ruci:
Blistavim bljeskom mu luk odasvud uokrug sijevnu.
Tad im se neki sitan ukaza otok Sporada,
Koji se nalazi blizu Hipuride, otoka malog.
Ondje bacie sidra i pristae. Ubrzo zora
Svanjuju svijetliti poe. I krasnu tad Apolonu
Ogradu podigoe i oltar od ljunka u gaju
Sjenastu nazvavi Feba zbog jasno vidljiva sjaja
Blijeteim. Anafom pak taj vrletan prozvae otok
Zato to ga je Feb ukazao njima u strepnji.
rtvovahu to mogu prirediti ljudi za rtvu
Kad su na obali pustoj. Pa stoga kad vidjele bjehu
Feake robinje to Medejine kako li oni
Gorue glavnje vodom polijevaju, nikako vie
Smijeh u grudma zadrat ne mogoe: gledahu svagda
Brojne volujske rtve u dvoru Alkinoja kralja.
Njima junaci grube, uivajui u ali,
Rijei dobacivahu. I ljupka se glonja med njima
I blebetava grdnja rasplamsala. Otud, od takve

1680

1685

1690

1695

1700

1705

1710

1715

1720

1725

Upravo ale junaka na onom se otoku ene

Tako s mukarcima svade kad rtvama blijeteeg boga,
Anafe zatitnika, ublauju svog Apolona.
No, kad i odande ve odrijeie uad u miru,
Eufem se prisjeti sna to ga usni prethodne noi,
Slavnoga Majina sina uvauju. Uini mu se
Naime da gruda boanska na grudma u njegovoj aci
Bijae navlaena od bijelih kapljica mlijeka,
A da iz te se grude, iako malene, raa
ena nalik na djevu. I ne mogav poudu svladat.
Uze njezinu ljubav. No plakae to je ko s kerkom
Opio, koju je sam na svojem othranio mlijeku.
Ali ga ljubaznim ona ovako tjeila rijema:
Dragi, Tritonov sam rod, hraniteljica tvoje sam djece;
Nisam ti ki, jer Triton i Libija rodie mene.
Ali me Nerejevim ded predaj kerima djevam
Eda bih boravila u moru kraj Anafe. Potom
Po u put zraka sunanih, za tvoje potomke spremna.
On se u srcu tog opomenuv, kaza to sinu
Esonovu. A on izatog Strjeljaeva vau
Proroanstva u dui, uzdahnuvi prozbori ovo:
O joj, velika zbilja i sjajna ti dopade slava!
Baci li grudu u more, od grude e bozi uinit
Otok na kojem e sinci od tvojih ivjet sinova
Mlai te mlai, jer Triton ko gostinski urui dar ti
Grudu tu libijskog kopna. Nijedan drugi to ne bje
Besmrtnik doli on to ti dade ju k nama pristupiv.
Ree, a Eufem ne zanemari odgovor sina
Esonova pa grudu zbog prorotava reenih
Razdragan baci pod vodu. A od nje otok Kalista
Izroni, hranilja sveta Eufemovijeh sinova.
Oni su neko prije nastavali sintijski Lemno;
Protjerani sa Lemna od ljudi tirenskog roda
Stigoe ko pribjegari u Spartu. Napustivi potom
Spartu, vrli ih sin odvede Autesionov
Tera na otok Kalistu, koj promijeni ime zbog tebe,
Tero. Ali se to dogodilo poslije Eufema.
Odande nebrojene napustivi valove brzo
Stanu na obalama Egine. I oni napreac,
Da se opskrbe vodom, neporonu zametnu takmu
Tko li e zagrabit prije i prvi stii do lae.
Jer ih je tjerala nuda i snaan povoljan vjetar.
Ondje se jo i sada, na plea digavi puna
Vedra, takmie momci mirmidonski nogama lakim
Tre na igralitu za pobjedu, tko e pobijedit.
Smilujte se, junaci, boanski rode! Nek ove
Pjesme ljudima budu iz ljeta u ljeto sve slae.
Naime, napokon ve do kraja samoga stiem

1730

1735

1740

1745

1750

1755

1760

1765

1770

1775

Vaih podviga slavnih, jer nikakva nevolja vie

Nije pogodila vas kad odlaziste s Egine
Nit su se podigle kakve oluje, ve ste u miru
Uzdu kekropske zemlje i Aulide plovili tada
S nutranje strane Eubeje, du opuntskih gradova ondje
Lokrana te ste na ale pagasejske stupili vedro.