PETER ZUMTHOR

MISLITI ARHITEKTURU

PeterZumthor: Misliti arhitekturu, AGM, Zagreb,

2003.

Sadraj
Jedan nazor na stvari
vrsta jezgra ljepote
O strasti za te stvari
Tijelo arhitekture
Poavati arhitekturu, uiti arhitekturu
Ima li ljepota formu?

Jedan nazor na stvari

U potrazi za izgubljenom arhitekturom

Kada mislim na arhitekturu u meni se bude
slike. Mnoge od tih slika u vezi su sa mojim
arhitektonskim obrazovanjem i radom.
Sadre struno znanje o arhitekturi koje sam
tijekom vremena imao prigodu stei. Druge
slike tiu se mojeg djetinjstva. Sjeam se
onog vremena u mojem ivotu kad sam
doivio arhitekturu, a da o tome nisam
razmiljao. ini mi se kao da jo u ruci
osjeam trag kvake na vratima, onog
komada metala oblikovana poput poleine
lice.
Dohvatio sam je kad sam stupio u vrt svoje
tetke. Jo mi se i danas ta kvaka ini
osobitim znakom stupanja u svijet raznolikih
ugoaja i mirisa. Sjeam se zvukova ljunka
pod mojim nogama, blagog sjaja zrelog
hrastova drveta na stepenitu, ujem kako
se za mnom zatvaraju vrata na ulazu u
dvorac, kako hodam sjenovitim putem i

ulazim u kuhinju, jedini doista svijetao

prostor u kui.
Samo je taj prostor, kako mi se danas ini,
imao svod koji se nije gubio u pomraini; a
male esterokutne ploe na podu, tamno
crvene i debele, mojim su se koracima
opirale nesalomljivom tvrdoom, dok je iz
kuhinjskog ormara izbijao onaj osebujni miris
uljane boje.
Sve je u toj kuhinji bilo onako kako je i inae
u tradicionalnim kuhinjama. Ali moda
upravo zato jer je na taj gotovo prirodni
nain ona bila jednostavno kuhinja, u mojem
sjeanju je tako snano prisutna kao uzor
svake kuhinje. Ugoaj tog prostora zauvijek
se vezao s mojom predodbom kuhinje.
Nakon toga trebao bih nastaviti te
pripovjedati o svim kvakama na vratima koje
su se slijedile nakon one kvake na vrtnim
vratima moje tetke, i o podovima, o
mekanim, suncem zagrijanim asfaltnim
plohama, u jesen pokrivenim liem kestena,
i o vratima to su na tako razliite naine
uvodila u dvorac: jedna masivna i otmjena,
druga tanka i jeftino zveckajua, neka druga
opet tvrda, velianstvena, zastraujua.
Sjeanja te vrste sadre najdublja iskustva
arhitekture to ih poznajem. Ona tvore
osnovnu zalihu arhitektonskih ugoaja i slika

iz koje pokuavam crpsti u svojem radu kao

arhitekt.
Kada projektiram uvijek se iznova nalazim
uronjen u stara i napola zaboravljena
sjeanja i pokuavam se pitati kakva je
doista bila ona arhitektonska situacija, to
mi je znaila tada i to bi mi moglo pomoi
da uinim da ponovo nastane ona bogata
atmosfera koja izgleda kao da je bila
zasiena samorazumljivim prisustvom
stvari, gdje je sve imalo svoje pravo
mjesto i svoj pravi lik. Pritom nije uope
potrebno nainiti neke posebne forme. Ali
treba osjeati to nadiranje punine, obilja koje
te navodi da misli: To sam ve jednom
vidio, dok u isto vrijeme znam da je sve
novo i drukije i da nijedan izravni citat neke
stare arhitekture ne odaje tajnu ugoaja
bremenita sjeanjem.

Izgraeno iz tvari
Radovi Josepha Beuyesa i nekih drugih
autora grupe "Arte povera" za mene imaju
neto pouno. Doima me se precizna i
osjetilna
upotreba
materijala
u
tim
umjetnikim djelima. ini mi se da je ona
ukotvljena u starom znanju o ljudskoj
upotrebi materijala te da ujdeno oituje

osobito poznavanje tih materijala, slobodno

od svakog kulturalno posredovana znaenja.
U svojem radu pokuavam upotrebljavati
materijale na slian nain. Vjerujem da
materijali u konekstu jednog arhitektonskog
objekta mogu poprimati poetske kvalitete.
Za to je nuno u samom objektu proizvesti
odgovarajaui likovni i smisleni sklop; jer
materijali po sebi nisu poetini.
Smisao koji treba ostvariti u onom tvarnom
nalazi se s onu stranu kompozicijskih pravila,
a i osjetilnost, miris i akustiki dojam
materijala samo su elementi jezika u kojemu
moramo govoriti. Smisao nastaje kad se u
arhitektektonskom
predmetu
uspije
proizvesti specifina znaenja odreenih
gradbenih materijala, koja se na taj nain
mogu osjeati samo u tom jednom
objektu.
Radimo li usmjereni prema tom cilju moramo
se uvijek iznova pitati to odreeni materijal
moe znaiti u odreenom arhitektonskom
sklopu. Dobri odgovori na to pitanje mogu
uiniti da se nain obine uotrebe tog
materijala pokae u novom svjetlu, kao i
njegova osobita osjetilna svojstva i ona
kojima se ostvaruje smisao. Uspije li nam to,
materijali mogu u arhitekturi biti dovedeni
do zvuanja i blistanja.

Rad na stvarima
Kae se da je neto najdojmljivije u glazbi
Johana
Sebastiana
Bacha
njena
"arhitektura". Njena gradnja djeluje jasno i
prozirno. Mogue je do u pojedinosti pratiti
melodijske, harmonijske i ritmike elemente
glazbe, a da se ne izgubi osjeaj za
kompoziciju kao cjelinu, u kojoj sve
pojedinsoti nalaze svoj smisao. ini se da je
u osnovi djela jasna struktura, a slijede li se
pojedinane niti glazbenog tkanja mogue je
naslutiti pravila koja odreuju konstruktivnu
gradnju te glazbe.
Konstrukcija je umijee oblikovanja
smislene
cjeline
iz
mnogih
pojedinanosti. Zgrade su svjedoanstva
ovjekove
sposobnosti
konstruiranja
konkretnih stvari. Za mene je u inu
konstruiranja
prava
jezgra
svake
arhitektonske zadae. Tamo gdje se
sklapaju i podiu konkretni materijali
arhitektura postaje dijelom realnog
svijeta.
Osjeam respekt spram umijea sklapanja,
spram sposobnosti konstruktora, obrtnika i
inenjera. Doima me se ovjekovo znanje o
proizvodnji stvari sadrano u njihovu
umijeu. Zato pokuavam projektirati zgrade

koje e udovoljiti tom znanju i u koje su

takoer vrijedne da budu izazovom za to
umijee.
"Tu je sadrano mnogo rada", obiava se
ree kada se promatra neki lijepo izgraen
predmet i kad se vjeruje kako se osjea
umijee ovjeka koji je predmet nainio.
Da je na rad doista sadran u stvarima koje
su nam uspjele, to je predodba koja vodi do
granica razmiljanja o vrijednosti nekog
djela. Je li na rad zaista sadran u
stvarima?
Ponekad,
kad
me
neka
graevina dotakne poput glazbe, poput
djela knjievnosti, ili poput slike, u
iskuenju sam u to povjerovati.

U prilog tiine sna

Volim glazbu. Bliski su mi polagani stavci
Mozartovih klavirskih koncerata. Balade
Johna Coltranea, zvuk ljudskog glasa u
ponekim popjevkama.
Zadivljuje
me
ljudska
sposobnost
pronalaenja melodija, harmonija i ritmova.
No svijet tonova obuhvata i suprotnosti
melodija, harmonija i ritmova. Poznajemo
disharmonije i slomljene ritmove, fragmente
i zgunjavanja zvukova, a ima i isto

funkcionalnih umova koje nazivamo bukom.

Suvremena glazba radi s tim elementima.
Mislim da bi suvremena arhitektura trebala
polaziti iz jednako radikalnog ishodita kao i
nova glazba. No tom su zahtjevu postavljene
granice.
Kad
kompozicija
jednog
arhitektonskog djela poiva na disharmoniji i
fragmentiranju, na slomljenim ritmovima,
zgunjavanju i strukturnim lomovima, to
graditeljsko djelo dodue moe prenijeti
poruku, ali s razumijevanjem izraza gasi se i
znatielja, a ono to ostaje jest pitanje o
korisnosti
arhitektonskog
objekta
za
praktini ivot.
Arhitektura
ima
vlastitu
oblast
egzistencije. Ona stoji u osobito tjelesnoj
povezanosti sa ivotom. Prema mojoj
predodbi ona u prvom redu nije ni poruka ni
znak, nego skrovite i podloga ivota
koji se u njoj i na njoj odvija, senzibilna
posuda za ritmove koraka na tlu, za
koncentraciju rada, za tiinu sna.

Obiljeeno zahtjevom
Izgraena arhitektura ima svoje mjesto u
konkretnom svijetu. Tamo ima svoju
prisutnost.
Tamo
govori
za
sebe.
Arhitektonski nacrti koji za svoj sadraj imaju

ono to jo nije izgraeno proeti su

nastojanjem da do rijei dovedu neto
to jo nije nalo svoje mjesto u svijetu,
ali je za to zamiljeno. Arhitektonski crte
pokuava to je mogue preciznije slikom
prikazati znaenje objekta na njegovom
mjestu. Ali upravo ta tenja nacrta moe
osobito jasno oitivati odsutnost relanog
objekta. Tada dolazi do uvida u nedostatnost
svakog nacrta, do znatielje za zbiljnou
koja je u nacrtu obeana, a moda, uspije li
nas ono to je obeano taknuti, i do enje
za prisustvom toga.
Postanu li preveliki relizam i grafika
virtuoznost u nekom arhitektonskom crteu,
ne sadri li crte vie nikakva "otvorena
mjesta" u koja bi mogli prodrijeti svojom
imaginacijom i koja izazivaju znatielju za
zbiljnou prikazanog objekta, tad objektom
znatielje postaje sam crte. Splanjava
zahtjev za zbiljskim objektom. Malo toga ili
nita vie ne upuuje na ono to je miljeno
kao realno, na ono to lei van crtea. Crte
vie ne sadri obeanje. Oznaava sama
sebe.
U mojem radu su vani crtei projekata koji
izriito upuuju na zbiljnost koja jo lei u
budunosti. Stoga svoje crtee razvijam u
smjeru one delikatne toke zrenja na kojoj
postaje oitim eljeni temeljni ugoaj, a da

pritom panja ne bude skrenuta onim

nebitnim. U tu svrhu sam crte treba pruzeti
kvalitete eljenog objekta. On tada, slino
skici kipara za njegovu skulpturu, nije tek
odraz ideje, nego sastavni dio samoga
stvaralakog rada, koji svoje dovrenje
nalazi u izgraenom objektu.
Takvi crtei doputaju uiniti korak natrag,
promatrati i uiti se razumjevanju onoga
to jo nije, a ipak poinje nastajati.
Urezi u zapeaenom objektu
Kue su umjetne tvorbe. Sastoje se od
pojedinosti koje moraju biti jedne s drugima
povezane. Kvaliteta tih povezivanja u velikoj
mjeri odreuje kvalitetu gotova objekta.
U graditeljstvu postoji tradicija koja izraz
sklopova i veza pojedinanih gradbenih
dijelova zapostavlja za raun cjelovite forme.
Na primjer elini objekti Richarda Serraa
djeluju homogeno i cjelovito poput skulptura
starijih kiparskih tradicija u kamenu ili drvu.
Mnogi umjetnici ezdesetih i sedamdesetih
godina u svojim se instalacijama i objektima
pozivaju na najjednostavnije i najoiglednije
metode sklapanja i povezivanja koje
poznajemo. Da bi iz dijelova oblikovali
cjelinu, Beuys, Merz i drugi uvijek su iznova

radili s neuvrenim postavama u prostoru,

zaobljenim, naborima i slojevima.
Mnogo
govori
izravni
i
prividno
samorazumljivi nain kojim su ti umjetniki
objekti sklopljeni. U tim radovima cjeloviti
dojam nije naruen malim dijelovima koji ne
bi imali veze s izrazom djela. Nebitne
pojedinosti ne prijee opaaja cjeline. Svaki
dodir, svaka veza, svaki sklop tu je da bi
sluio ideji cjeline i da bi osnaio mirnu
prisutnost djela.
Kad projektiram zgrade pokuavam im dati
slinu prisutnost. No pritom, drukije no
likovni
umjetnik,
moram
polaziti
od
funkcionalnih i tehnikih zadaa to ih mora
ispuniti
svako
arhitektonsko
djelo.
Arhitektura stoji pred izazovom da oblikuje
cjelinu iz bezbrojnih pojedinosti koje se
razlikuju u funkciji i formi, u materijalu i
veliini. Treba traiti smislene konstrukcije i
forme za bridove i spojeve, tamo gdje se
sjeku plohe objekata i gdje se susreu
razliiti materijali. Tim se detaljnim formama
utvruju fini posredni stupnjevi unutar
velikih
proporcija
gradbenog
tijela.
Pojedinosti odreuje formalni ritam, finu
zakonomjernost zgrade.
Detalji trebaju izraziti ono to osnovna
ideja
projekta
zahtijeva na nekom
odreenom mjestu objekta: spojenost ili

odijeljenost, napregnutost ili lakou, trenje,

vrstou, krhkost...
Detalji kada uspiju, nisu dekoracija. Oni
ne odvraaju panju, ne zabavljaju,
nego vode razumijevanju cjeline ijoj
biti neodoljivo pripadaju.
U svakoj u sebi zatvorenoj tvorbi
obitava magina sila. To je kao kada bi se
podleglo
ari
potpuno
izvedenog
arhitektonskog tijela. Pogled nam moda tek
sada pada na neki detalj te ostaje prikovan u
uenju: ova dva avla u podu to eline
ploe prikivaju uz istroeni prag. Osjeaji
nas preplavljuju. Neto nas pogaa.

S onu stranu znaka

"Sve je mogue", uje se u svijetu onih koji
sve mogu. "Meinstreet is almost all right",
kae arhitekt Venturi. "Nita vie ne ide",
kau oni koji trpe zbog nezaviajnost naeg
vremena. Ti izrazi predstavljaju proturjena
mijenja, ako ne i proturjene injenice. ini
se da se navikavamo na ivot s
proturjenostima, a za to moemo navesti i
nekoliko razloga: tradicije se raspadaju, vie
nema zatvorenih kulturalnuh identiteta,
privreda i politika razvijaju dinamiku za koju
se ini da je vie nitko zbilja ne razumije i ne

nadzire. Sve se mijea sa svime, a masovna

komunikacija raa umjetni svijet znakova.
Proizvoljnost.
Postmoderni ivot se moda moe objasniti
ovako: sve to nadilazi nae osobne
biografske danosti ini se neodreenim,
maglovitim i nekako nezbiljskim. Svijet je
pun znakova i informacija to predstavljaju
stvari koje nitko u potpunosti ne razumije,
jer se i one na koncu poakzuju samo
znakovima za druge stvari. Prava stvar
ostaje skrivena. Nitko je ne dobiva u pogled.
Unato tomu uvjeren sam da prave stvari,
premda ugroene, jo egzistiraju. Postoji
zemlja i voda, svjetlo sunca, krajolik i
vegetacija. A postoje i predmeti to ih je
napravio ovjek, poput strojeva, orua ili
glazbenih instrumenata, koji jesu ono to
jesu, koji ne nose umjetne poruke, ija
prisutnost je samorazumljiva.
Kad promatramo predmete ili graevine koje
izgledaju kao da poivaju u sebi, nae
opaanje na neki poseban nain postaje
mirno i nijemo. Objekat kojeg opaamo
ne namee nam iskaz, naprosto je tu.
Opaanje nam postaje tiho, nepristrano
i ne posee za posjedovanjem. S onu je
stranu znaka i simbola. Otvoreno je i
prazno. Kao da se gleda neto to se ne
da dovesti u sredite svijesti. Sad, u

tom vakuumu opaanja, u promatrau

moe iskrsnuti neko sjeanje za koje se
ini kao da potjee iz dubine vremena.
Gledati objekat sad ujedno znai
nasluivati
svijet
u
njegovoj
cjelovitosti. Jer tu nema niega to se
ne bi moglo razumjeti.
U obinim stvarima svakodnevog ivota
je posebna snaga ini mi se da to kazuju
slike Edwarda Hoppera. Mora se samo
dovoljno dugo gledati da bi ih se
vidjelo.

Upotpunjeni krajolici
Prisutnost odreenih zgrada za mene ima
neto tajanstveno. ini se da su
jednostavno tu. Ne poklanja im se
osobita panja. A ipak je mjesto na
kojem
stoje
bez
njih
naprosto
nemogue zamisliti. Te zgrade izgledaju
kao da su vrsto usidrene u tlu.
Djeluju kao samorazumljivi dio cvoje okoline
i ini se kao da govore: "Jesam tako kako me
vidi i tu pripadam." Moi projektirati zgrade
koje
u
tijeku
vremena
na
taj
samorazumljivi nain srastaju s likom i
povijeu svojeg mjesta to budi moju
strast.

Svakim
novim
arhitektonskim
djelom
zahvaa se u odreenu historijsku situaciju.
Za kvalitetu tog zahvata je odluujue
uspijeva li to novo opskrbiti svojstvima koja
stupaju u smislen odnos napetosti s onim to
je tu ve bilo. Jer da bi novo moglo nai
svoje mjesto najprije nas mora potaknuti da
iznova vidimo ono postojee. Jedan je kamen
baen u vodu. Pijesak se uzvitla i ponovose
uspostavlja. Komeanje je bilo nuno. Kamen
je pronaao svoje mjesto. Ali jezerce nije
vie isto kao prije.
Vjerujem da zgrade koje e njihova okolina
postupno prihvatiti moraju posjedovati
sposobnost da se na mnogostruk nain
obrate osjeaju i razumu. No nae
osjeanje i razumijevanje svoj korijen imaju
u prolosti. Stoga smisaoni sklop koji nekom
zgradom stvaramo mora potivati proces
sjeanja. Ali, kako kae John Burger u svojoj
knjizi o gledanju, ono ega se sjeamo ne
moe se usporediti sa zavrnom tokom
crte. "Postoje razliite mogunosti koje vode
k sjeanju i stjeu se u njemu. Slike, ugoaji,
forme, rijei, znakovi i usporedbe moraju
otvoriti mogunost pribliavanja. Unaokolo
djela u sreditu mora biti poloen zrakasti
sustav pribliavanja, tako da ga moemo
istovremeno
promatrati
pod
razliitim
aspektima:
histotrijski,
estetski,

funkcionalno,
strastveno."

svakodnevno,

osobno,

Napetost u unutranjosti nekog tijela

Od svih crtea koje prave arhitekti najvie
volim izvedbene nacrte. Izvedbeni su nacrti
iscrpni i stvarni. Budui da su upueni
strunjacima koji zamiljenom objektu daju
materijalni lik, osloboeni su asocijativne
prikazivake reije. Vie ne pokuavaju
uvjeriti i pridobiti, kao to je to sluaj kod
idejnih
nacrta.
Njihova
je
znaajka
izvjesntost i pouzdanje. Izgledaju kao da
govore: To e biti upravo ovako.
Izvedbeni nacrti imaju obiljeje anatomskih
crtea. Pokazuju neto od tajne i od
unutarnje napetosti koju zgotovljeno
arhitektonsko tijelo vie bez daljneg ne
oituje: umijee sklapanje, skrivene
geometrije,
trenje
materijala,
unutranje sile noenja i dranja,
ljudski rad pohranjen u stvarima.
Za jednu "Documentu" u Kasselu Per Kirkeby
je postavio skulpturu od opeke u formi kue.
Kua nije imala ulaza. Njena je unutranjost
bila nedostupna i skrivena. Ostala je tajnom,
koja je, zajedno s ostalim svojstvima,
skulpturi podarila auru mistine dubine.

Mislim da skrivine nosive strukture i

konstrukcije jedne kue valja sloiti tako da
dovreno tijelo prevedu u stanje unutarnje
napetosti i vibracije. Tako su izgraene
orgulje. One nas sjeaju na iva tijela u
prirodi.

Neoekivane istine
U svojoj sam mladosti imao predodbu da je
pozija neka vrsta arenog oblaka vie ili
manje difuznih metafora i aluzija, u kojemu
se u odreenim okolnostima moe uivati, ali
ga se teko moe povezati s nekim
obvezujuim nazorom na svijet. Kao arhitekt
nauio sam razumijevati da je istini zacijelo
mnogo blia suprotnost te moje mladalake
predodbe o poeziji.
Graevina
moe
polagati
pravo
na
umjetniku kvalitetu onda kad se njene
mnogostruke
forme
stjeu
u
jakom
temeljnom ugoaju koji nas uspijeva
dirnuti. Umjetnost nema nita sa
zanimljivim
konfiguracijama
ili
sa
originalnou. Ona se bavi uvidom,
razumom i prije svega istinom. A moda
je poezija neoekivana istina. Njen
nastup zahtijeva tiinu. Tom tihom
oekivanju dati lik to je umjetnika

zadaa arhitekture. Jer sama graevina

nikada nije poetina. Ona moe jedino
posjedovati one delikatne kvalitete koje nam
u posebnim trenucima daju da razumijemo
neto to jo nikada ranije nismo mogli tako
razumijeti.

udnja
Da bi se jedna graevina izgradila jasno i
logino nuno je projektirati u skladu s
racionalnim i objektivnim kriterijima. Kada
doputam
da
stvarni
tijek
procesa
projektiranja uvijek iznova bude naruen
subjektivnim i ne reflektiranim idejama, tad
priznajem znaenje osobnih osjeanja pri
projektiranju.
Kad arhitekti govore o svojim gradnjama, to
esto ne odgovara onomu to nam
pripovjedaju njihove gradnje. Vjerovatno je
to u vezi s time to mnogo govore o
zamiljenim aspektima svojih radova, a malo
daju spoznati o skrivenim strastima koje
njihove radove zbiljski ispunjavaju duom.
Postupak projektiranja poiva na stalnoj
zajednikoj igri osjeaja i razuma.
Osjeaji, sklonosti, eznua i udnje to
nadiru i hoe postati formom moraju se
ispitati kritikim razumom. Jesu li

apstraktna razmiljanja skaldna, to

nam kazuje osjeaj.
Projektirati u velikoj mjeri znai razumijevati
i sreivati. Ali mislim da prava jezgra i
supstancija traene arhitekture nastaje
emocijom i predanou. Pri strpljivom
radu nailaze dragocjeni trenuci predanosti.
Jednom iznenada iskrslom unutarnjom
slikom, jednim novim potezom na crteu
cijela se projektirana zgrada ini kao da se u
djeliima sekunde promijenila i iznova
oblikovala. Kao da se odjednom osjea uticaj
nekog udesnog opijata. Sve ono to sam
upravo trenutak ranije znao o objektu koji
treba stvoriti pokazuje se u jasnom, novom
svjetlu. Osjeam radost i strast, a neto u
meni kao da govori: "Tu kuu hou graditi!".

Napisano u prostoru
Geometrija pouava o zakonomjernostima
crta, ploha i tijela u prostoru. Geometrija
nam moe pomoi da razumijemo kako se u
arhitekturi moemo ophoditi s prostorom.
Arhitektura
poznaje
dvije
osnovne
mogunosti oblikovanja prostora: zatvoreno
tijelo koje prostor izolira u svojoj
unutranjosti, te otvoreno tijelo koje
zahvaa
dio
prostora
povezan
s

beskonanim kontinuumom. Pretenost

prostora moe se uiniti vidljivom pomou
tijela otvoreno postavljenih ili nanizanih u
dubinu prostora, poput ploa ili stoera.
Ne umiljam si da znam ta prostor doista
znai. to dulje razmiljam o biti
prostora to mi se ini tajanstvenijom.
Kada se kao arhitekti bavimo prostorom,
bavimo se samo jednim malim dijelom
te beskonanosti koja okruuje zemlju.
Ali svaka graevina oznaava jedno
mjesto u toj beskonanosti.
S tom predodbom crtam prve tlocrte i
presjeke svojih projekata. Crtam prostorne
dijagrame i jednostavna tijela. Zamiljena
tijela pokuavam vidjeti kao precizne objekte
u prostoru i vano mi je osjetiti kako unutar
prostora koji ih okruuje omeuje neki
unutarnji prostor ili kako na nain neke
otvorene posude zahvaaju beskonani
prostorni kontinuum.
Zgrade koje nas se doimaju uvijek nam
posreduju
snaan
osjeaj
njihova
prostora. One na neki poseban nain
obuhvaaju i do titarnja dovode tu
tajanstvenu prazninu koju nazivamo
prostorom.

Praktini um

Projektirati znai izumijevati. Tada, u koli

umjetnikog obrta pokuavali smo ivjeti u
skladu s tim naelom. Za svaki smo problem
traili novo rjeenje. Bilo nam je vano biti
avangardan. tek sam kasnije morao
ustanoviti da u osnopvi ima samo malo
arhitektonskih problema za koje nisu vee
jednom ranije pronaena valjana rjeenja.
U osvrtu unatrag moje mi se obrazovanje u
projektiranju pokazuje ahistorijskim. Nai
uzori bili su pioniri i pronalazai takozvanog
novog
graenja.
Povijest
arhitekture
razumijevali smo kao ope obrazovanje, koje
jedva da je imalo utjecaja na nae projekte.
Tako smo esto pronalazili ono to je ve
pronaeno, a vie smo se puta okuavali u
onomu to se i ne da pronai.
Ovdje
opisani
nain
obrazovanja
u
projektiranju
ima
svoje
didaktine
vrijednosti.
No
barem
kasnije,
kao
prakticirajui arhitekt, dobro e se uiniti ako
se upozna s neizmejrnim znanjem i
iskustvom sadranim u povijesti arhitekture.
Smatram da e, ukljuimo li ih u svoj rad,
biti vei i na izgled da dodamo vlastiti
prilog.
Dakako da projektiranje nije linearni
postupak, koji bi iz povijesti arhitekture
takorei logiki i izravno vodio do nove

zgrade. U potrazi za arhitekturom koja mi

lebdi pred oima uvijek iznova doivljavam
te neugodne trenutke stijenjenosti. ini mi
se da nita od onoga to poznajem ne
odgovara onomu to hou i za to jo ne
znam kakvo treba biti. U tim se situacijama
pokuavam
osloboditi
svojega
arhitektonskog kolskog znanja, koje me
odjednom prijei. Taj postupak pomae. Dah
mi postaje slobodnijim. Osjeam miris
odavno poznatog zraka pronalazaa i
pionira.
Projektiranje
je
sad
ponovo
iznalaenje.
Stvaralaki in u kojem nastaje neko
arhitektonsko djelo nadilazi povijesno i
zanatsko znanje. U njegovu je sreditu
razraun s pitanjem vremena. Arhitektura je
u trenutku svojeg nastanka na osobit nain
povezana s sadanjou. Ona zrcali duh
svojih pronalazaa i daje njihove vlastite
odgovore na pitanja vremena, naime
formom svojeg koritenja i izgleda, svojim
odnosom prema drugim arhitekturama i
svojim odnoenjem spram mjesta na kojem
stoji.
Odgovori na ta pitanja to ih ja kao arhitekt
uspijevam formulirati ogarniena su. Nae
doba prijeloma ne doputa velike geste. Svi
mi dijelimo jo malo zajednikih vrijednosti
na kojima bi se dalo graditi. Zato plediram

za arhitekturu praktinog uma, koja

polazi od onoga to svi jo moemo
poznavati, razumjeti i osjeati. Pomno
promatram
izgraeni
svijet
i
svojim
zgradama pokuavam pruzeti ono to mi se
pokazuje vrijednim, ispraviti ono to mi
smeta te iznova stvoriti ono to nam
nedostaje.

Melankolino opaanje
Film "Le bal" Ettorea Scole prikazuje plesnu
dvoranu u kojoj se odigrava cjelokupna
radnja. Ako se dobro sjeam, film nema ni
govorenih dijaloga ni izmjena scene; ima
samo glazbe i ljudi u kretanju. Vidi se stalno
ista dvorana, u koju isti ljudi ulaze da bi
plesali, dok vrijeme prolazi i ljudi koji pleu
postaju starijima.
U sreditu filma su djelatne osobe. Ali ono
to ini da nastane gusta atmosfera filma je
ta plesna dvorana sa svojim poploanim
podom i svojim parketom, stepenitem koje
se uzdie u pozadini i lavljom apom sa
strane. Ili su, obratno, ljudi ti koji prostoru
daju taj osobit ugoaj?
To pitanje postavljam jer sam uvjeren dobra
zgrada mora biti sposobna apsorbirati

tragove ljudskog ivota i da time moe

primiti osobito bogatstvo.
Narvno da ovdje mislim na patinu starine na
materijalima, na bezbrojen male ogrebotine
na povrinama, na sjaj laka koji je postao
blijed i troan te na bridove uglaane
upotrebom. Ali sklopim li oi i pokuam
zanemariti sve te fizike tragove i svoje prve
asocijacije, ostaje jo jedan drugi dojam,
jedan dublji osjeaj to je svijest o
protjeku vremena i osjeaj za ljudski
ivot koji se na mjestima i u prostorima
odvija te ih ispunja na osobit nain.
Estetike i praktine vrijednosti arhitekture
sad ostaju u drugom planu. U tom trenutku
njihovo stilsko ili istorijsko znaenje vie
nema vanosti. Jedino to je sad vano jest
taj melankolini osjeaj koji me zahvaa.
Arhitektura je izloena ivotu. Ako je
njeno tijelo dovoljno osjetljivo, ona
moe razviti kvalitetu kaoja jami
zbiljnost prolog ivota.

Koraci koje smo ostavili za sobom

Kad radim na nekom projektu dajem se
voditi onim slikama i ugoajima iz

pamenja koje mogu dovesti u vezu s

traenom arhitekturom. Slike koje mi
padaju na um u najveem broju potjeu iz
osobnih doivljaja te su stoga tek rijetko
praene arhitektonskim komentarom kojeg
bih se zajedno s njima sjeao. Dok
projektiram pokuavam pronai ta one
znae, da bih odatle nauio kako se
proizvode odreene slikovne forme i ugoaji.
Nakon nekog vremena projektirani objekat u
predodbi
dobiva
odreena
svojstva
upotrebljenih uzora. A uspije li ta svojstva
smisleno sloiti jedna na druge i uzajamno ih
ukrstiti, objekat dobiva bogatstvo i
dubinu. Da bi se postigao taj uinak,
svojstva koja unosim u projekt moraju se bez
proturjeja stopiti s konstruktivnom i
formalnom strukturom gotove kue. Forma i
konstrukcija, izgled i funkcija, vie se ne
mogu odvajati. Pripadaju zajedno i tvore
cjelinu.
Sad promatramo graevinu. Na pogled,
voen analitikim razumom, zastranjuje i
nastoji se zadrati na pojedinostima. Ali
iscrpno razumijevanje pojedinosti ne jami
sintezu cjeline. Sve upuuje na sve.
U tom trenutku izvorni motivi projekta izmiu
se u pozadinu. Blijede uzori, rijei i
usporedbe to su bile nuene za stvaranje
cjeline. Sad izgledaju kao koraci koje smo

ostavili za sobom. Nova gradnja stoji u

sreditu i jest ona sama. Njena povijest
poinje.
Otpor
Vjerujem da se arhitektura danas mora
osvijestiti
o
svojim
davnim vlastitim
zadaama i mogunostima. Arhitektura nije
sredstvo ili simbol za stvari koje ne pripadaju
njenoj
biti.
U
drutvu
koje
slavi
nebitnosti arhitektura moe u svojem
podruju pruiti otpor, djelovati protiv
izlizivanja formi i znaenja te govoriti
svojim vlastitim jezikom.
Jezik arhitekture u mojim oima nije pitanje
odreenog stila graenja. Svaka se kua
gradi za odreenu svrhu, na odreenom
mjestu i za odreeno drutvo. Svojim
gradnjama pokuavam koliko mogu tano i
kritiki odgovoriti na pitanja to se nadaju iz
tih jednostavnih injenica.

vrsta jezgra ljepote

Prije dva tjedna sluajno sam u jednoj

radijskoj emisiji sluao o amerikom pjesniku
Williamu Carlosu Williamsu. Emisija je nosila
naziv "vrsta jezgra ljepote". Ta me reenica
navela na sluanje. Da ljepota ima vrstu
jezgru, to mogu lako zamisliti, a mislim
li na aritekturu ta mi se veza ljepote i
vrste jezgre ini pokazuje sasvim
prisnom. "Stroj je stvar koja nema suvinih
dijelova", ujem da je kazao Willams. I
vjerujem da odmah znam ta timemisli.
Drim da je to misao na koju aludira Peter
Handke kad s mnogo smisla kae da ljepota
lei u prirodnim, prirodno izraslim stvarima
koje nisu zaposjednute znakom ili porukom, i

da je oneraspoloen kada smisao stvari ne

otkrije i ne moe otkriti sam.
Tad u emisiji dalje ujem da Williamsova
poetika poiva na nazoru da nema ideja
osim onih u stvarima te da se u njegovoj
umjetnosti radi o tomu da se osjetilno
opaanje usmjeri na svijet stvari kako bi ih
se sebi prilagodilo.
U Williamsa se, kae radijski komentator, to
zbiva prividno bez emocije i lakonski te su
upravo stoga njegovi tekstovi razvili tako
veliku emotivnu snagu.
to tu ujem doima me se. Mislim: ne htjeti
graevinama izazivati emocije, nego ih
doputati. I: vrsto ostati uz samu stvar, u
blizini prave biti stvari koju trebam stvoriti,
te vjerovati u to da graevno djelo, ako je
samo dovoljno precizno smiljeno za svoje
mjesto i svoju funkciju, razvija vlastitu
snagu
koja
ne
treba
umjetniki
dodatak.
vrsta
jezgra
ljepote:
koncentrirana
supstancija.
Ali gdje polja sile arhitekture, koja ine njenu
supstanciju s onu stranu povrnosti i
proizvoljnosti?
Italo Calvino u svojim "Lezioni americane"
izvjeuje o talijanskom pjesniku Giacomo
Leopardiju, koji ljepotu nekog umjetnikog
djela, u njegovu sluaju ljepotu knjievnosti,

smjeta u neodluenom, otvorenom i

neodreenom, jer ono formu dri otvorenom
za
mnogostruko
ispunjenje
smislom.
Leopardijev iskaz je u prvi mah uvjerljiv.
Stvari, umjetnika djela koja nas dotiu,
vieslojna su, imaju mnogo, moda
beskonano mnogoznaenjskih razina
koje se preklapaju i ukrtaju i koje se
mijenjaju u svjetlu razliitih naina
promatranja.
Ali kako se dostie ta dubina i
vieslojnost u nekoj graevini koju kao
arhitekt treba napraviti? Moe li se ono
neodlueno i otvoreno projektirati? Nije
li tu proturjeje spram zahtjeva za tonou,
koji, ini se, implicira Williamsovo ishodite?
Calvino na osnovi teksta pjesnika Leopardija
koji zahtjeva ono neodlueno dolazi do
iznenaujueg odgovora. Ustanovljuje da se
taj zaljubljenik u neodreenost u svojim
tekstovima s akribijem dri stvari koju
opisuje i koju opisom hoe proizvesti te
dolazi do zakljuka: "To je dakle ono to
Leopardi od nas zahtijeva da bi mogli uivati
ljepotu neodreenog i neodluenog! Da bi se
postigla eljena neodluenost zahtijeva on
iznimno tonu i pedantnu pomnost pri
kompoziciji savke slike, pri minucioznoj
definiciji detalja, pri izboru objekata,
osvjetljenja i atmosfere." Calvino zakljuuje

naoko paradoksalnim uzvikom: "Samo

pjesnik precioznosti moe biti pjesnik
neodluenog!"
Ono to me zanima u toj prii o kojoj Calvino
izvjeuje nije zahtijev za strpljivim radom u
detaljima i preciznou, koji svi mi
poznajemo,
nego
ukazivanje
da
vieslojnost i bogatstvo govore iz
samih stvari kad ih tono spoznamo i
damo im da dou do svojega prava.
Prevede li se u arhitektonsko, to za mene
znai snagu i vieslojnost razvijati iz
graditeljske zadae, to znai iz stvari
koje je sainjavaju, ili upravo: uvjetuju.
John Cage u jednom predavanju za sebe
smisleno kae da nije kompozitor koji bi u
duhu uo glazbu te je tada pokuavao
zapisati. On sebi razradi koncepte i
strukture, te ih dade izvesti, kako bi tek tada
iskusio kako zvue.
Kada sam proitao tu izjavu palo mi je na um
kako smo nedavno u ateljeu razvijali projekt
za termalno kupalite u brdima, a da pritom
nismo najprije zamiljali duhovne slike te ih
tada preinaavali s obzirom na nau
graditeljsku zadau, nego smo pokuali dati
odgovore na osnovna pitanja u vezi s
mjestom, svrhom i gradbenim materijalima
brdo, kamen, voda koji poetno nisu bili
slikovni.

Tek nakon to nam je postalo mogue korak

po korak odgovoriti na pitanja o mjestu,
materijalu i svrsi, poele su jedne za drugom
nastajati strukture i prostori koji su nas same
iznenadile i za koje vjerujem da imaju
potencijal izvorne sile koja nadmauje
araniranje stilski zgotivljenih formi.
Baviti se vlastitim zakonitostima konkretnih
stvari poput brda, kamena, vode to u
sklopu graditeljske zadae u sebi sadri
mogunosti da se shvati i do izraza dovede
neto od izvorne i takorei "civilizacijski
nevine" biti tih elemenata te da se
razvije arhitektura koja polazi od stvari
i vraa se stvarima. Uzori i stilski
zgotivljene formalne predodbe mogu tu
samo zaprijeiti pristup.
Moji vicarske kolege Herzog i de Meuron
govore o tomu da citiram prema smislu
arhitekture kao cjeline vie nema te je stoga
treba umjetno proizvesti, takorei u glavi
projektanta, u inu miljenja. Oba arhitekta
iz tog ishodita izvode svoje teorije
arhitekture kao mislene forme, arhitekture
koja e, kako ja to razumijem, na poseban
nain reflektirati svoju smiljenu, a time i
umjetnu cjelovitost.
Teoriju arhitekture kao mislene forme tih
arhitekata
ne
bih
ovdje
htio
dalje
prosljeivati, ali bih svakako elio ispitati

pretpostavku koja lei u osnovi tog nazora,

naime tu da vie nema cjelovitosti nekoga
graevnog djela u starom, graditeljskom
smislu.
Osobno vjerujem u sebi samoj dovoljnu,
tjelesnu cjelovitost arhitektonskog objekta,
premda ne kao cjelovitost samorazumljive
danosti, nego kao tekog, no neophodnog
cilja mojeg rada.
Ali kako je u arhitekturi mogue postii
tu cjelovitost, u vremenu u kojem
nedostaje ono boansko to utemeljuje
smisao i u kojem prijeti opasnost da se
zbiljnost razrijei u tijek slika i znakova
to protjeu?
Kod Petera Handkea itam o nastojanjima da
tekstove, opise, pusti postati dijelom okoline
kojom se bave. Ako dobro razumijem
njegove iskaze, tu me ne susree samo
poznata mi svijest o tekoi da se stvarima
koje treba stvoriti u umjetnom inu oduzme
karakter umjetnih stvari i da ih se prilagodi
svijetu svakodnevnih i prirodnih stvari, nego
takoer i jo jednom vjera u to da istina lei
u samim stvarima.
Mislim da se u umjetnikim procesima koji
tee za cjelovitou svojih tijela uvijek
iznova pokuava dati onakva prisutnost
kakva je svojstvena stvarima u prirodi ili u
prirodno izraslom okoliu.

Tako razumijem kad Hanke, koji u istom

razgovoru sebe oznaava piscem mjesta, od
svojih tekstova zahtijeva "da tu ne bude
citata, nego spoznaje pojedinosti i njihove
povezanosti u (...) stanje stvari".
Rije "stanje stvari", koju Handke ovdje bira,
ini mi se pojanjavajuom u pogledu cilja
da se tvore neumjetne, cjelovite stvari:
uspostavljati
tona
stanja
stvari,
graevna djela misliti kako stanja stvari
ije pojednosti moraju biti ispravno
spoznate i dovedene u stvarni uzajamni
odnos. Stvarni odnos.
Ono to se tu pokazuje jest redukcija na
stvari koje jesu. Handke u tom sklopu govori
i o vjernostima stvarima. Kae da bi htio da
se njegovi opisi mogu doivjeti kao vjernost
mjestu koje opisuje, a ne kao dodatno
bojanje ili obojenost.
Takve mi reenice pomau izai na kraj s
nelagodom to me esto spopada kad
promatram noviju arhitekturu. Uvijek iznova
sreem gradnje koje su oblikovane uz veliki
troak i s voljom za posebnom formom, i tad
sam neraspoloen. Arhitekt koji je napravio
stvar nije dodue prisutan, ali mi bez
prestanka govori iz svakog detalja zgrade, i
govori mi uvijek isto, to me ipak ubrzo vie
ne zanima. Dobra arhitektura trebala bi

ovjeka prihvatiti, dati mu da doivljava

i obitava, a ne brbljati o njemu.
Zato se, mislim esto, tako rijetko
pokuava ono to je blisko, teko?
Zato se u novijoj arhitekturi sree tako
malo
povjerenja
u
najstarije,
najvlastitije stvari to ine arhitekturu:
u materijal, konstrukciju, noenje i
noenost,
zemlju
i
nebo,
kao
i
povjerenja u prostore koji smiju biti
zbiljskim prostorima; prostore za iju bi
se uplju formu, za iju bi se prazninu,
svjetlo,
zrak,
miris,
sposobnost
primanja i sposobnost rezonacije vodilo
brigu?
Osobno rado zamiljam kako projektiram i
gradim kue iz kojih se kao projektant
takorei povlaim i pritom ostavljam
graevinu koja jest to samo, koja slui
obitavanju, kao dio svijeta stvari, koja
se snalazi bez moje osobne retorike.
Za
mene
postoji
lijepa
utnja
o
gradnjama koje povezujem s pojmovima
poput oputenosti, samorazumljivosti,
trajanja, prisutnosti i integriteta, ali i
topline i osjetilnosti; biti onim samim
za sebe, biti zgradom, ne prikazivati
neto, nego biti neto.
Say that is a crude effect, black reds,

Pink jelows, orange whites, too much as they

are
To be anything else in the sunlight of the
room.
Too much as they are to be changed by
metaphor,
Too actual, things that in being real
Make any imaginings of them lesser things.
To je poetak pjesme "Buket rua u sunevu
svjetlu" amerikog "lirika tihog motrenja"
Wallace Stevensa.
Wallace Stevens, tako itam u popratnom
tekstu uz knjigu pjesama, sebi je postavio
zadau da dugo, strpljivo i tono promatra i
da stvari otkriva, da ih posve razumije.
Njegove pjesme nisu protest ili alopojka za
izgubljenim
poretkom,
nisu
ni
izraz
poremeaja, nego tragaju za ipak moguom
harmonijom, koja u njegovu sluaju moe
biti samo harmonija pjesme. (Calvino
argumentira slino kad kae da gubitku
forme koja posvuda ustanovljuje moe
suprotstaviti samo jedno sredstvo zatite:
ideju knjievnosti.)
Za Stevensa je realnost traeni cilj.
Nadrealizam, tako ga citiraju, ne doima ga
se, jer izmilja, a ne otkriva. Kae: "Uiniti da
koljka
svira
runu
harmoniku
znai

izmiljati, a ne otkrivati." Tu se jo jednom

pojavljuje ta temeljna misao za koju
vjerujem da je znam od Williamsa i Handkea
i za koju drim da je nasluujem iz slika
Edwrda Hoppersa: samo izmeu zbilje stvari
i imaginacije pali se iskra umjetnikog djela.
Kad upravo citiranu reenicu prevedem u
arhitektonsko, kaem sebi: Samo izmeu
zbilje stvari kojima se bavi graevno
djelo i imaginacije pali se iskra uspjela
graevnog djela. I ta mi reenica nije
otkrovenje, ve potvreda iskustava koje
uvijek iznova inim u svojem radu, i potvrda
htijenja za ije mi se korijenje ini da lei u
meni samome.
A sada jo jedno pitanje: Gdje nalazim
zbilju prema kojoj moram usmjeriti
svoju
uobrazilju
kad
pokuavam
projektirati zgradu za neko odreeno
mjesto i svrhu?
Vjerujem da je klju odgovora na to pitanje u
rijeima mjesto i svrha.
U svojem lanku "Graenje, obitavanje,
miljenje" Martin Heidegger kae: "Boravak
kod stvari temeljno je obiljeje ovjekova
bitka." To razumjem tako da se nikada ne
nalazimo u nekom apstraktumu, nego uvijek
u svijetu stvari, ak i onda kad mislimo. I
dalje itam u Heideggera: "ovjekov odnos

spram mjesta i pomou mjesta spram

prostora poiva u obitavanju."
Pojam obitavanja, onako iroko shvaen kako
to ini Heidegger, kao ivljenje i miljenje na
mjestima i u prostorima, sadri tono
ukazivanje na ono to za mene kao arhitekta
znai zbilju.
To nije zbilja teorija odrijeenih od stvari, to
je zbilja konkretne graditeljske zadae koja
cilja na to obitavanje koje me zanima, na
koje hou usmjeriti svoju uobrazilju. To je
zbilja gradbenih materijala kamena,
tkanine, elika, koe... i zbilja konstrukcija
koje primjenjujem da bih podigao graevno
djelo u ija svojstva pokuavam prodrijeti
svojom moi predoivanja, trudei se oko
smisla i osjetilnosti, ne bi li se moda
upalila iskra uspjela graevnog djela u
kojem bi se zbilja mogao skuiti ovjek.
Zbilja arhitekture je ono konkretno, ono
to je postalo formom, masom i
prostorom, njeno tijelo. Nema ideje
osim one u stvarima.

Reci da je to sirovi efekt, ta crna crvenila

Grimizna utila, ruiaste bjeline, odvie stvarna kao
to jesu
Da bi bila iim drugim u sunanom svjetlu sobe.

Odvie stvarna kao to jesu da bi bila promijenjena

metaforom,
Odvie aktuelna, stvari koje u svojoj realnosti
Svaku svoju predodbu ine manje stvarnom no to
same jesu.

O strasti za te stvari

Vano mi je o arhitekturi promisliti,

nainiti odmak od dnevnog rada, koraknuti
unatrag i promatrati to inim i zato to
inim. To volim, a zacijelo i trebam. Jer ja
nisam arhitekt koji polazi od teorije, koji
projektira s nekog teoretski ocrtanog
stajalita i takorei u smjeru povijesti
arhitekture,
nego
sam
vie
obuzet
pravljenjem arhitekture, gradnjom, savreno
napravljenom stvari, kao to sam kao djeak
pravio svoje stvari koje su trebale zadovoljiti
neku unutarnju predodbu, stvari koje su
morale biti takve a ne drukije, i
razloga koje zapravo i ne znam. Samo je
uvijek postojao taj veoma osoban osjeaj za
predmete koje sam pravio za sebe, koje
prave drugi ljudi.

Taj mi osjeaj nikada nije upadao u oi kao

neto posebno,. Uvijek je jednostavno bio tu.
Danas znam da u svojem radu kao arhitekt
slijedim tragove tih ranih strasti,
moda ak opsesija, da ih pokuavam
bolje razumjeti i uiniti finijima. I kad
danas razmiljam nisu li se od vremena moje
mladosti ipak starim slikama i strastima
pridruile i nove, ini mi se da sam
osjeajnu jezgru onoga to je otkriveno
kao novo na neki nain ve uvijek
poznavao.

Mjesta
Radim u Grabundenu, selu okruenom
planinama, na posao polazim iz tog mjesta,
stanujem tamo. Ponekad se pitam Utjee li
ta injenica na moj ivot i rado zamiljam da
bi moglo biti tako.
Bi li moje kue izgledale drukije da
posljednjih 25 godina nisam radio u
Grabudenu nego u krajoliku moje mladosti
na rijeci Juranord, s njegovim valovitim
breuljcima i prisnom blizinom urbanosti
grada Basela?
im ponem razmiljati o tom pitanju
opaam da je moj rad obiljeen mnogim
mjestima.

Kada se koncentriram na neko posebno

mjesto za koje trebam projektirati, kad
pokuam to mjesto istraiti, pojmiti
njegov lik, njegovu povijest i njegova
osjetilna svojstva, tada u taj proces
tonog
promatranja
ubrzo
poinju
prodirati slike drugih mjesta: slike
mjesta koja poznajem, koja su me se
jednom dojmila, slike svakodnevnih ili
osobitih mjesta iji lik nosim u sebi kao
saetak odreenih ugoaja i kvaliteta;
slike mjesta, ali i arhitektonskih
situacija koje potjeu iz svijeta likovne
umjetnosti, filma, knjievnosti, teatra.
One me spopadaju, te druge, na prvi
pogled esto neodgovarajue ili strane
slike mjesta narazliitijeg podrijetla. Ili
ih ja silom prizivam. Trebam ih. Tek kad
u duhu pustim da se na konkretnom
mjestu pokae ono to je tom mjestu
slino, srodno ili u prvi as strano,
nastaje ta mnogoslojna i dubinski otra
slika lokaliteta, koja izlae odnose, daje
da se spoznaju smjerovi sila, koja gradi
napetosti.
Nastaje
podloga
za
projektiranje, oituje se mrea razliitih
putova pribliavanja mjestu, to mi
omoguuje odluke projektiranja. Tako
uranjam u mjesto svojega projekta,

tragam za njim, a istovremeno gledam

van, u svijet mojih drugih mjesta.
Kod graevina koje na svojemu mjestu
razvijaju osobitu prisutnost esto imam
dojam da stoje pod nekom unutarnjom
napetou koja upuuje nad samo
mjesto. Svoje konkrento mjesto one
utemeljuju time to svjedoe o svijetu.
Ono to dolazi iz svijeta u njima je
stupilo u povezanost s lokalnou.
Crpi li neki projekt jedino iz postojeeg
stanja i tradicije, ponavlja li ono to mu
njegovo mjesto propisuje, tad mi u
tomu nedostaje zraenje suvremenosti.
Pripovjeda li neko arhitektonsko djelo
samo ono to se tie svijeta u cjelini i
to je vizionarsko, a da pritom svoje
konkrento mjesto ne dovede do toga da
titra s tim zajedno, tad mi nedostaje
osjetilna ukotvljenost graevine u
njenom
mjestu,
specifina
teina
lokalnog.

Opaanja
1. Stojimo oko crtaeg stola i govorimo o
projektu to ga je napravio arhitekt kojeg svi

cijenimo. Projekt nalazim u mnogom pogledu

zanimljivim, spominjem to u diskusiji radi
odreenih kvaliteta, a tada dodajem i to da
sam ga jednom, pred neko vrijeme bez
pozitivne predrasude moje visoke ocjene
autora projekta razgledao i pritom
ustanovio da mi se kao cjelina uope ne
svia. Ispitujemo moguerazloge mojega
dojma,
pronalazimo
mnogo
toga
u
pojedinostima, ali ne dospijevamo do opeg
suda sve dok na koncu jedan od mladih
arhitekata iz grupe nije rekao: Ta je
graevina zanimljiva s obzirom na teoriju
projektiranja, iz konstruktivnih i drugih
razloga: problem je u tomu da nema duu.
Tjednima kasnije razgovaram s A. uz
kafu pod vedrim nebom o kuama koje
imaju
duu.Prisjeamo
se
mnogih
graevina koje poznajemo, opisujemo
ih jedan drugome. Kad pritom naiemo
na graevine koje odgovaraju traenoj
kvaliteti i u sjeanje prizovemo ono
posebno to imaju na sebi, opaamo da
volimo odreene kue. Nema ih mnogo
koje nam padaju na pamet. I premda
svaki ptu brzo znamo koje spadaju u
traenu
kategoriju,
tekou
nam
prianja pokuaj da znaajke koje su tu
mjerodavne svedemo na zajedniki
nazivnik. ini se kao da na pokuaj

poopenja,
apstrakcije
oduzima
individualnim graevinama njihov sjaj,
njihovu ivotnost.
Budui da me tema ne puta na miru,
nakanio sam pokuati u osloncu na osobne
doivljaje, u kojima vidim odnos prema
mojem radu, dati male opise, fragmentirana
pribliavanja, a pritom se kretati u okvirima
kategorija pomou kojih radim kad se trudim
oko sri neke graevine.
2. Glavni prostori maloga planinskog hotela
lee na irokoj strani izduenog planinskog
bila i gledaju u dolinu. U prizemmlju se jedna
pored druge nalaze dvije zajednike
prostorije s drvenim stolovima, u koje se
moe ui izravno izvana, a povezane su
vratima. Manja izgleda kao da poziva na
udobno sjedenje i itanje, vea je oigledno
prostor u kojem se jede: stoga pet stolova,
svi lijepo smjeteni. Na prvom katu nalaze se
gostinske sobe s dubokom, sjenovitom
drvenom loom, dok su na najviem katu
gostinske sobe s otvorenim balkonima.
U gornjim bi mi se sobama moralo svidjeti
vedro nebo, dalek pogled prema planinskim
lancima na horizontu, mislio sam kad smo se
prvi put pribliavali kui. Ali privlanom se
ini i predodba da se uzme jedna od donjih

soba i da se uiva intimnost ivota za kasnog

popodneva, uz itanje i pisanje.
Na dnu stepenica koje se s gornjih katova
sputaju prema ulazu napravljen je u zidu
dnevne sobe otvor. Oito otvor za dodavanje
jela. Na drvenoj polici u hodniku postavljeni
su u rano dopodne za goste spremljeni kolai
od voa i bijeli tanjuri. Miris svjeeg voa
iznenadio nas je kad smo se spuatali niz
stepenice. Vrata prema prostoriji preko puta
napola su otvorena. Kroz njih dopiru zvukovi
kuhinje.
Nakon dan dva ve smo upoznati sa svime.
Na strani kue koja granii s velikom livadom
posloene su lealjke. U polusjeni ruba ume
opaamo u jednoj takvoj lealjci enu kao
ita. Uzimamo dvije lealjke te i sbei traimo
mjesto. Preko dana najee pijemo kavu na
sklopivom drvenom stolu na malenoj
verandi ispred zajednikih soba. Mali drveni
sklopivi stolovi u pravilnim su razmacima
posloeni uz prednju ogradu verande. Ti
mali, uz ogradu sljubljeni stolovi ija
unutranja strana poiva na irokom
parapetu dobra su mjesta za itanje.
Klupica ima pravu visinu da se na nju osloni
ruka.
Pri razgovorima s ostalim gostima kue u
sumrak najee sjedimo za jednim od veih
stolova na verandi. Oni su poredani uza zid

kue i zaklonjeni istakom gornjih katova.

Nakon veere otvaraju se prozorska vrata
verande, protegnu se noge, gleda se u
dolinu, popije se neto, zapone razgovor i
sjedne uza zid jo topao od ndevnog sunca.
Samo smo jednom sjedili za velikim kutnim
stolom na donjem kraju verande, koji spada
u lazni dio kue, a preko dana ga esto
koriste ljudi za koje se ini da pripadaju kui.
Satima provedenim za tim stolom prthodi
poziv da se nakon jela tamo okupimo. Za
stolom izloenom jutarnjem suncu na
drugom kraju verande nisam nikada bio. Za
sunanih dana tamo je netko sjedio i itao.
Kad mislim na zgrade koje mi na
neusiljen
i
prirodan
nain
nude
prostorne situacije koje odgovaraju
mjestu,
dnevnome
tijeku,
mojoj
djelatnosti
i
raspoloenju,
kad
zamiljam arhitekturu koja mi daje
prostor, koja me puta obitavati, koja
unaprijed nasluuje moje potrebe i bez
velikog ih utroka ispunja, tad mi u
sjeanje dolazi ta planinska kua.
Izgradio ju je za sebe i svoje goste
jedan davno preminuli slikar.
3. Na osnovu prvoga vanjskog dojma, prije
nego to smo uli, vee smo raunali s
mogunou da emo tu nai neto bolje no

to su ostali lokali na glavnoj cesti

turistikog mjesta. Kroz uski trijem, koji je,
kako se ispostavilo, iznutra izgraen poput
drvene nadstrenice ispred ulaznih vrata,
stupili smo u veu prostoriju oblika dvorane,
visoku, sa zidovima i stropom obloenim
tamnim drvetom duboka sjaja: okviri,
umetci, pravilno ralanjeni paneli, letvice,
vijenci oblikovani drai za balkone koji
poivaju na konzolama to dolaze na volute.
Ugoaj u prostoriji je zatamnjen, a dok
se oi ne naviknu ak mraan. Mrani
se dojam ubrzo gubi, svjetlo u prostoriji
sad djeluje blago. Dnevno svjetlo koje u
prostoriju pada u ritmu visokih prozora
istie pojedine segmente prostora, dok
ostali
dijelovi
prostorije
koji
ne
profitiraju od odsjaja dnevnog svjetla
odbijenog od poploanja poda lee u
polusjeni i ostaju u pozadini.
Dvorana u sredini velikog proelja ima
teitekoje je ve pri ulasku privuklo moj
pogled: polukruno prostorno proirenje,
izboina vanjskog zida, tako velika da u njoj
bez tekoe svoje mjesto nalazi pet stolova
smjetenih uz prozor du zaobljena zida. Pod
je u toj visokoj nii za jednu nisku stepenicu
vii od ostalog poda dvorane. Nema dvojbi,
tu bih elio sjediti. Dva ili tri stola u toj nii
jo su slobodna, tri su zauzeta. Ljudi koji tu

sjede, bez sumnje stalni gosti, izgledaju mi

privilegirani.
Oklijevamo, na koncu se odluujemo za
jedan sto u gotovo praznoj glavnoj dvorani,
no ne sjedamo tamo, ve se dajemo u
potragu za poslugom. as nakon toga iz
vrata u drvenoj oblozi unutranjeg zida izlazi
djevojka i odmah nas vodi jednom stolu u
nii. Sjedamo. Lagana iritacija izazvana
naim upadom u drutvo koje je tu brzo se
rasplinjava. Puimo svoje prve cigarete i
naruujemo vino.
Za susjednim stolom dvije ene uzbueno
razgovaraju. Jedna govori ameriki engleski,
druga vicarski njemaki. Nijedna od njih ne
izgovara ni jednu rije na jeziku druge.
Glasovi grupe za stolom pokraj toga dolaze
iz ugodne daljine. Povremneo pogledam
prema grupi i postupno se preputam
ugoaju. Uivam u tomu da sjedim na
svjetlu, da pored sebe imam jedan od
prozora koji sad djeluju jo vii, da gledam u
zatamnjenu
daljinu
dvorane.
Ljudi,
zabavljeni svojim razgovorima i pokretima,
izgledaju kao da su rado tu, ponaaju se
prirodno i ne osjeaju se
ometano
prisutnou ostalih, uz sav oiti obzir koji
njihovu dranju daje crtu dostojanstva. Tu i
tamo moj pogled susree njihova lica i ja ih,
zabavljen svojim vlastitim poslom, s ugodom

osjeam pored sebe, u ovom prostoru u

kojemu svi izgledamo dobro.

4. Zaklon od sunca, zaklon od vjetra,

smisleno
ophoenje
sa
svjetlom,
mislim, i znam da time ni izdaleka
nisam
razumio
sve
osobitosti
te
arhitekture,
na
primjer
ni
njenu
jednostavnu gradbenu strukturu, ni
njenu velianstvenost, ili odustjanje od
uljepavanja u pedagoke svrhe, koje
poznajem od europskih kolskih zgrada.
Jo sam vri u nakani da u svojem
radu prije svega mislim na jednostavne
i praktine stvari, od njih inim velikim,
dobrim i lijepim, da njih uzmem kao
poticaj
za
osobitu
formu,
poput
graditelja koji se razumije u svoj metier.
5. Moji su osjeaji pri tom radu bili
dobri.Izgraditi precizne forme i tijesne
spojeve
dovelo
me
je
u
stanje
koncentracije,
a
dogotovljeni
novi
namjetaj unio je neto svjee u moj
okoli.

6. Nain kako elimo upotrijebiti

materijal, kao izvodimo spojeve i
prijelaze od jednog dijela zgrade do
drugog, tonost u detaljima koju elimo
postii naim se naruiteljima ini
suvie rastronim. ele da se vie
posvetimo
uobiajenim
dijelovima
zgrade i da ne postavljamo tako visoke
zahtjeve na obrtnike i tehniare koji
zajedno s nama planiraju i grade kuu
ele da gradimo jeftinije.
Zamislimo li kao e kua na mjestu za
koje smo je zamislili zraiti nakon pet
desetljea, kad e za sve ljude koji e
se na bilo koji nain susretati s kuom
biti vano jo jedino ono to je
izgraeno, ne pada mi tako teko
usprotivi se zamislima naruitelja.
7. Te razlike izmeu zbilje i mojeg
sjeanja nisu me iznenadile. Nisam
nikad bio dobar promatra, nisam nikad
ni htio biti takav. Rado se preputam
ugoajima,
rado
se
kreem
u
prostornim sitacijama, zadovoljan sam
ostane li dobar osjeaj, dojam iz kojega
kasnije mogu, kao pri intezivnom
promatranju
neke
slike,
izdvojiti
pojedinosti i pitati se to je to izazvalo
osjeaj sklonjenosti, lakoe ili irine
koji mi je ostao u sjeanju. Kad se tako

osvrem unatrag, arhitektura i ivot,

prostorna situacija i ono to sam u njoj
doivio ne daju se vie odvajati. ak
ikad
se
usredotoujem
samo
na
arhitekturu, kad pokuavam razumjeti
to sam to vidio, pridruuje se tomu i
ono doivljeno te daje boju vienome. I
nadiru sjeanja na slina iskustva. Slike
srodnih arhitektonskih situacija slau
se jedne na druge i zbijaju se jedna uz
drugu. Stepenica u nii mogla je biti.
Moda je tu ak jednom i bila te je
naknadno odstranjena? Ili, ako nikada
nije bila tu, ne bi li je moda trebalo
ugraditi, da bi se prostor uinio boljim?
Sad sam ve opet arhitekt i zamjeujem
kako rado radim s tim otvorenim
slikama i kako mi one pomau da
naem ono za im tragam.