Koja je prava boja neiste krvi: Gospoda Glembajevi

Katera je prava barva neiste krvi: Gospoda Glembajevi, U Drama Slovensko

narodno gledalie, 2011/2012, br. 131,

U Gospodi Glembajevima sustjee se cijeli repertoar jakih, mrkih dogaaja, prva

pozornica graanskog ugleda i druga pozornica, svijet u negativu u kojem potmulo
djeluju mrane i destruktivne energije: ubojstva, samoubojstva, brane prevare, razvrat,
financijski krah, kriminal, okrutnost, beutnost, brutalnost, prijelaz prema incestnoj
seksualnosti. Repertoar koji ukazuje na svijet u kojem nema sivila, nema za poetak ni
crno-bijelih polariteta, postoji samo crno crnilo. Iz te poetne slike crne fizikalnopsiholoke rupe dolazi ipak do diferencijacije. Pobrojimo sve smrti: samoubojstvo
majke trovanjem, smrt utapanjem sestre Alis, smrt brata Ivana, smrt starog Glembaya,
smrt mladog pjesnika, samoubojstvo radnice Fanike Canjeg i smrt njezina djeteta,
njezine svekrve, stare Rupertove, Fanikinog mua Josipa Ruperta, zagonetno
samoubojstvo dnevniara Antuna Skomraka i, naposljetku, smrt barunice. Poetna smrt
jest ona koju je zadao predak Glembajevih koji je ubio ovjeka i potom dao izgraditi
kapelicu kako bi iskupio svoje grijehe. Od tada, zloinaka krv kao da potmulo djeluje u
obitelji Glembay te se prenosi od narataja do narataja.
Otuda je danas svijet Glembajevih teko ne promatrati linovskim oima,
udvajanja pojavnog, respektabilnog svijeta amerikih predgraa u senzacionalistikoj
psihopatologiji. U svojem prikazu filma Vrtlog ivota James Berardinelli govori kako su
tijekom godina brojni filmovi oslikali vrlo mranu sliku navodno savrenog ideala bijele
drvene ograde i nukleusne obitelji, a ivot u bogatim predgraima kao utjelovljenje
amerikog sna je u njih pretvoren u izoblienu nonu moru neispunjenih elja,
potisnutih potreba i izigranih nada. Spokojna kuna fasada esto zakriva podruje gdje
bujaju disfunkcije, tjeskoba i hipokrizija1. Takoer smatra da je, ponajprije, to podruje
osvojio David Lynch svojim serijalom Twin Peaks jer Lynch posebice uiva u

Vidi www.reelviews.net/americanbeauty

opisivanju korijena drutvenog propadanja u predgraima, ali on to izvodi poput

autopsije2, hladno i bestrasno, gotovo secirajui malograansku patologiju.
Prvotna mrana nerazlikovnost glembajevskog svijeta kao da je posve ispisana u
nijansama u kojima je sam Krlea poimao Freuda. U Tumau knjige Evropa danas
spominje se najvanije Freudovo djelo kasne faze Nelagoda u kulturi, no ondje je
kompleksan sadraj Freudove studije sveden na nekoliko teorema, tako da mega
smatra da se moe govoriti gotovo o tehnici karikature, to jest o ekstremnom isticanju
nekih znaajki na raun drugih. Uglavnom, krupnih rijei ima dosta, a sud odmah
postaje osuda (mega, 1986: 265). Evo to je Krlea rekao o Nelagodi u kulturi:
Iz nje izbija potpuno likvidatorstvo svih naprednih programa, negacija sviju kulturnih
vrijednosti i neopozivo mraan nihilizam jednog mizantropa - pesimiste, koji je
posumnjao u svaku viu ivotnu svrhu, stojei pred pitanjima, na koja ne zna da
odgovori nita [...] Kao starac, okorjeli ovjekomrzac, Freud u ovoj svojoj knjizi
hladonkrvno istie sve nelagodne komponente dananjeg kulturnog previranja. (Krlea,
1956: 277 i 278). Po Freudu je ovjek divlja, navalna, razdraljiva zlobna ivotinja,
koja se raa inter faeces et urinas3 (u blatu i mokrai), koja se meusobno dere i
unitava u vonju svojih vlastitih izmetina, podlona iskljuivo nagonima spola i crijeva,
sanjajui luaki svoje bolesne snove, s jedne strane ozlijeena i krvarea od bezbrojnih
ogrebotina i rana, a s druge strane jo uvijek u sumraku i stravi svoje neposredne
ivotinjske i praumske prolosti. Taj vuk vuku, a ne ovjek ovjeku, ta divlja i
neukroena zvijer ivi u toploj i bolnoj krvavoj mrei razdraenih stanja, preivljavajui
i probavljajui u sebi svijesno sa nesvijesnim, potisnuto i svladano sa preboljenim i
ranjavim, gladno sa sitim, divlje s ukroenim i prodirui se samorazorno, glupo i
kratkovidno ve vjekovima, danas se (neosnovano) obmanjuje da e mu poi za rukom
da te kozmike prasnage u sebi samome svlada i da iz svog drutvenog ureaja stvori
mehanizam ureen savreno, kao to su ureene konice ili mravinjaci (Krlea, 1956:
277-278).
2

ibid
Ovdje je Krlea vjerojatno imao na umu Augustinovu izreku da se ovjek raa inter faeces et urinas,
izmeu izmeta i mokrae, a ne kako stoji u blatu i mokrai.
3

Leoneova ili/ili black and tan fantasy

Bazina reenica ne zvui benigno: Glembajevi ubijaju, Daniellijevi se ubijaju. Leone

je od strane drugih oznaen/definiran kao berspannt, psihopat, paranoid; Fabriczy ga
opisuje kao neugodno, nastrano bie (str. 186). Puba mu uvredljivo kae: Ti si artist!
Poznata je stvar, da se Knstleri svemu paranoidno ude! Paranoidi vide u svemu
nekakve 'dogaaje' (str. 204). Dr Altman ga medikalizira: Ti govori tako perverzno,
kao da si kokainist! (str. 205), i, naposljetku, otac mu upuuje sljedee proroanske
rijei koje se ostvaruju samo zato ili upravo zato jer su proreknute: Ti e prije ili
kasnije svriti u ludnici! (str. 213).
Svakako je najvaniji dijalog Glembaya i Leonea gdje se posvema razotkriva
glembajevska zlokobna igra pripisivanja. Leone Glembayu: U itavom svom rjeniku
ti nisi naao druge rijei nego upravo: berspannt? To ste mi govorili od moje pete
godine! (str. 223). Definicije kojima Glembay fiksira Leonea su sljedee: u njemu kola
venecijanska krv to ga ini pravim Daniellijem dok je punokrvni Glembay bio nesretno
stradali Ivan te Leone uporno ustraje u olakanju dodijeljenog mu bivanja Daniellijem.
Na trenutak se ini da se ovdje Leoneovo odreenje od strane drugih - oca i njegovo
samoodreenje preklapaju - identitet se potvruje u nijekanju glembajevtine: Meni je
lino drago, da nisam Glembay! (str. 227). Meutim, danijelijevska, na trenutak
otkupljujua krv ima svoj katastrofalno rtveni predznak, glembajevsko nasprot
danijelijevskom oznaava konzervativno, licemjerno, zloinako, samoodravajue
nasuprot boemtini, libertinizmu, samouruavajuem te, u konanici, implicira psihiko
zdravlje nasuprot psihikoj bolesti. S jedne strane, glembajevska patologija normalnosti,
s druge strane danijelijevska fragilnost i tankoutnost unutar kojih se transakcija
odigrava cijela igra Leoneovog identiteta. Leoneova drama sastoji se u tome da pokua
iupati iz sebe odreenja i uloge koje su mu drugi dodijelili; ona se ne sastoji se u tome
to se definiran kao Danielli ponaa i u dubini due osjea kao Glembay; sastoji se u
tome to se trenutak samoodreenja nikada ne dogaa, trenutak u kojem on ne bi bio ni
3

Danielli, ni Glembay te ostaje zatoen u zakonima krvi, u mrnji i agresiji, autoagresiji,

destruktivnosti, izmuen rascijepljenim unutarnjim objektima koji uzrokuju jake
polaritete dobra i zla; cijepanjem jedinstvenog objekta na njegov idealizirajui pol Angeliku i demonizirajui - barunicu arlotu. Stalno napet izmeu zavisti zbog uskrate i
tek nasluene zahvalnosti za darove due, Leone je rastrzan izmeu dva temeljna enska
lika - jedna uskrauje duhovno, druga uskrauje tjelesno.
Istovremeno, Leone je glasnogovornik druge pozornice nasuprot dobrom,
purgativnom PR-u Fabriczyja; Leone kae Fabriczyju: Za vas onaj Glembay dri u
ruci crkvu, a za mene krvav no! (str. 184). Glasnogovornik zone sumraka, svijeta u
negativu, glasnogovornik obiteljske transgeneracijske patologije u kojoj mu je
dodijeljen poloaj rtvenog jarca ili crne ovce preko zlokobnih unutarobiteljskih
transakcija, u kojima su mu upuene lakanovske magijski djelatne, temeljno odreujue
prvobitne smrtonosne i ubojite rijei koje nas ine junacima ili odmetnicima. And the
word killeth.
Leoneova pozicija posvema je bliska onome to su tako precizno opisali
teoretiari obiteljske dinamike, posebice antipsihijatar Ronald D. Laing u ranijim
djelima, Sebstvo i drugi te Zdravlje, ludilo i obitelj, gdje je za Lainga svakako
najvanija smrtonosna igra pripisivanja i nalaganja. Kako je uglavnom prisutna
nemogunost da se pripisivanja izbjegnu, ve ih se uglavnom pounutruje, onaj kome se
pripisuje biva doveden u poloaj rtvenog jarca. Laing je ponajvie upuivao na
problem nedostatka autonomije svakog lana u obitelji. Autonomija za Lainga
podrazumijeva i in raskida kojim osoba lomi i probija zatvorski sistem unutar kojeg
njegova uloga postoji samo zato da otjelovi tue projekcije (Laing, 1989: 25). Priznati
nekog i biti od njega priznat je temeljna ljudska elja, kako za Lainga, tako i za Lacana.
Pri tome moemo pokuati iupati iz sebe tui identitet kojim su nas darivali i stvoriti
vlastitim postupcima identitet za nas same, nastojei primorati druge da taj identitet
potvrde (Laing, 1989: 46).

Zamalo psihoanalitiarka: Angelikina osujeena zelenost, bezbojnost i zakoni limfe

4

Problem s bojom srca i krvi je u tome to nisu iste: boja srane akre nije crvena nego
zelena

U poetnom prizoru, Angelika upuuje sljedee savjete Leoneu: A u stvarnu istinu

moe se ui samo srcem, Leone, samo srcem: logikom ili duhovitim rijeima nikako!
(str. 173). Njihov razgovor odvija se o ulnosti i razumu kao dva oblika spoznaje, ali
Leone iznosi jo jedno od svojih beskonanih unutarnjih proturjeja: Mjesto da sam
matematiar, ja slikam (str. 172), dok Angelika utraje na snazi intuicije za koju priznaje
da je bliska qualitas occulta (str. 173), to za Leonea

s pravom mirie po

dominikanskom sumporu (str. 173). Angelika nastavlja svoju mantru o pokoravanju

nevidljivoj, tihoj zakonitosti, priznajui, opet s pravom, da moda to i jest
pseudointeligentna gotika (str. 174).
Valja naglasiti dinamiku poetnog i zavrnog Leoneova susreta s Angelikom.
Poetni dijalog upuuje na, opet, polaritete. Angelika nasuprot Leoneovoj suroj logici,
matematikoj preciznosti ukazuje na snagu intuicije. Istovremeno krajnja zagonetnost
Angelike sastoji se za Leonea u pokuaju otkrivanja tog sredita o koje se ona opire,
Angelikinog spokoja koji je, na Leoneovu nesreu, zagonetan i samoj Angeliki.
Leone: Gdje je ta toka u tebi, o koju se opire?
Angelika: Ne znam, Leone! (str. 175).
Upravo je Leone u svojoj biti rascijepljen, rasrediten, rastrzan izmeu
polariteta, a Angelika u svojoj zagonetnosti nudi za njega neobjanjivo sredite.
Angelika utjelovljuje udne zakone super-ega, posvemanje egu nadilazee zakonitosti
smiraja. Kada bi Angelika utjelovljavala onaj psihoanalitiki zamah koji bi se sastojao u
oitovanju izgraenog sebstva kao nadilaenja zakona super-ega, ucjelovljenog
istinskog sebstva koje ne bi rtvovalo i id, kao i ego super-egu, tek bi na toj razini
integracije koja je u nje posve odsutna, jer je podjednako rascijepljena, mogla
funkcionirati kao Leoneov dobri zen-uitelj ili psihoanalitiar.
Zavrni prizor upravo potvruje svu lanost i falsificiranost Angelikina sebstva i
njezinu limfatinost. U dodiru s krvi limfa se obogauje, a Angelika se ziheraki kree
5

onkraj zakona krvi; dva sredita limfe jame dobar imunitet te Angelika u svojoj
limfatinosti stjee besprijekoran imunitet. U prizoru koji prethodi ubojstvu barunice
Leone kae Angeliki:
Leone: Od prvog dana, kad sam poeo misliti, ne radim drugo, nego se borim protiv
Glembaya u samome sebi! Sva ta moja mrnja na Glembayeve nije nita drugo nego
mrnja na samoga sebe (str. 274). Glembajevski imperativ, taj me je svladao i ja sam
se zaprljao u svojoj vlastitoj krvi (str. 279). Htio bih da znam, to tebe sili na to, da
ovako po svijetu pere i pipa mrtvace? Kakva je to manija, to te goni, da toliko
kranski ljubi samu sebe?... U ovom kloru i morfiju, meu ovim groznim maskama
oko nas, ja osjeam za tobom potrebu kao za ovjekom (str. 275).
Angelika: Ne, Leone, sve to nije tako crno. Vidjeti i znati, da nema sposobnosti, da
protiv svega toga moe neto uiniti, to bi bilo grozno i beznadno. Ali sve tako jasno i
razumno gledati, nije ni najmanje strano. To znai imati snage, unutarnje, vie snage,
da se ovjek odupre svojim tamnim nagonima: to znai osjeati mogunost spasa (str.
279).
Angelika upuuje/nalae Leoneu da moe nadvladati svoju krv, prekoraiti
zatoenost u uroenom i stei sebe, proroditi sebe, ostvariti prijelaz od nagonske
determiniranosti do slobode ega. S jedne strane, Angelika utjelovljuje simbolike
zakone nasuprot zakonima krvi, zavjet bogu je apstraktan, simboliki zavjet, ona je
poput beskrvne, limfatine figure koja ne prima niije projekcije te ostaje nedostupna
tomu da je zahvati vrtlog zakona krvi, posve imuna na kriminal, ivinstvo i
grabeljivost Glembayevih, ali naalost, u primjerenom habitu asne sestre, imuna i na
sve ostalo.
Spasenje koje u poetnom/zavrnom prizoru Leoneu nudi Angelika ispisano je u
terminima lane duhovnosti, a, naposljetku, pukog hiperracionalizma, jer ona snaga
koju nasluuje u Leonea jest snaga superiornog intelekta, njegove sposobnosti
racionalizacije koja naalost ne vodi ni u Leoneovom sluaju do razrjeenja, kao ni u
jednom sluaju. Njezino prvotno naglaavanje intuicije, u terminima okultne snage
dovodi do jo goreg cijepanja u Leonea, gdje mu se imputira da se iz paklenog
6

paradoksa svevideeg, bolno secirajueg razuma moe izvui opet razumom, a

istovremeno mu se nudi nekakav mistiki put intuicije, ne osjeaja. Prisjetimo se da su u
Junga misao i osjeaj suprotstavljeni, ali i komplementarni, kao to su to osjetilnost i
intuicija. Upravo Angelikin racionalistiko-intuitivni nalog brie mogunost Leoneovog
duevnog spasenja te dolazi do naplatnih zahtjeva dvije poreknute sastavnice due,
dvije preostale psihike funkcije, osjetilne, koju e potaknuti/koju je poticala karnalna
barunica i osjeajne funkcije koja ostaje slobodno lebdea, bez ikakva uporita i za koju
Leoneu nitko ne nudi nikakvo rjeenje, i koja e se, tragino autonomizirana, sama
razrijeiti, bez posredovanja razuma, ubojstvom barunice. Nema rjeenja koje bi
upuivalo na duboko afektivnu katarzu, proienje Leoneovog crnog svijeta ili
koloriranja njegovog crno-bijelog svijeta. Angelika se pridruuje i potvruje Leoneovu
crno-bijelu melodiju, njegovu black and tan fantasy. Zanimljivije od zadnje reenice
koju izgovara sluga je dodana didaskalija:
SLUGA: Gospon doktor zaklali su barunicu! Istri.
ANGELIKA itavo vrijeme stoji kao lutka u kabinetu votanih kipova. (str. 283).

Problem sa zdravom krvi je to je uvijek crvena

Karv, ta slana kmetska,
stubianska karv,
ta arna, erlena,
vonjhava gosta karv,
zakaj curi ta gluha, masna, slepa,
strahotno mlana karv?
Kmina, gliboka, emerna, kam, zakaj kaple kri?

Zakaj vrei, cvili, tuli, "ertve bez kervi ni (Na mukah, Balade Petrice
Kerempuha)
Crvena barunica Castelli je autsajder u obitelji graanske respektabilnosti, ona je
psiholoki egzaltirana to je za Glembayeve obiljeje niih zakona, zakona ulice te
nipoto nije graanski preputati se kakvoj egzaltaciji-histeriji. Siromano stvorenje
koje je erotskom inteligencijom (kako je opisuje Leone) dospjelo do moi te
7

funkcionira kao posvemanja objektnost, prazan zaslon koji savreno prima sve muke
projekcije i ne postoji onkraj njih, kao to i potie sve njihove prijenosne, odnosno
duboko afektivne reakcije. Ja se od toga tjelesnog u sebi nikada nisam branila! Ja sam
slaba od naravi, ja sam to uvijek priznavala, kae barunica o sebi (str. 269). Jedna ena
okruena mnotvom mukaraca, jedna, jedina enka koja je u stanju svakog mukarca u
okrugu Glembay pretvoriti u istog, rasnog, punokrvnog mujaka, ali i ivo bie te
doprinijeti njihovom padu (ili uzvienju?) od lane racionalistike sublimacije i
samokontrole do razine Glembayevima zazornog roktanja u kaljui.
Kako bi dolo do ruenja odreenog svijeta mora postojati figura autsajdera
barunica, koja svojom istom nagonskom energijom zarauje sve mukarce obitelji
Glembay; simboliki zakoni i funkcije - Oca, Majke, Sina - nasuprot zakonima krvi su
narueni zahvaljujui uljezu, istoj crvenoj krvi, nesvjesnoj energiji u komprimiranom
obliku arloti, traumatskom, ali neodoljivom Realnom koje posvema uruava
Simboliko, to se nastavlja preivljavanjem njezinog dvojnika, sina Olivera, istog,
nepatvorenog paklenog spoja Glembay Castelli. Glembay slavi njezin lan vital,
Leone je definira kao bou constrictor (str. 245), bludnicu, obinu, anonimnu kurvu
(str. 245). Leone se uznemiruje nakon to mu ona kae da u medaljonu jo i danas nosi
njegovu kosu ime u Leonea dolazi do poticanja primarnih procesa - krvi, tijela, nagona,
afekata te ustvari barunica figurira kao okida Leoneove krajnje disocijacije primarnih i
sekundarnih procesa.

Je li netko moda rekao sublimacija, prorada ili sline suptilne rijei?

Tied to a chair, and the bomb is ticking/I'm a walking nightmare, an arsenal of doom/I
kill conversation as I walk into the room/I'm a walking disaster, I'm a demolition man.
(Sting & Police, Demolition man)

Zato Leone koji sve vidi i sve prokazuje figurira kao party breaker, demolition man,
ime se u njega jasno oituje nemogunost afektivne prorade i razrjeenja? I nije li
ovdje prisutan paralelizam s onim to je Krlea rekao o Freudu jer je Krlea posve
8

zanemario onaj drugi, pozitivan pol psihoanalize, onkraj mranjake dijagnostike,

izraen kroz Freudov pojam sublimacije, afektivnog razrjeenja i preusmjerenja i
nadilaenja nae determiniranosti?
Po tome je Leone hamletovska figura par excellence osim cijepanja na dobro i
zlo, postoji i disocijacija primarnih i sekundarnih procesa, rascjep izmeu afekata,
nagona, karnalnog te svjesnog, miljenog, apstraktnog. S jedne strane postoji
zapanjujua racionalizacija, bolno toni uvidi o obiteljskom zlu i njegovom causa
prima, a s druge strane Leoneovi kontingentni inovi (sukob s ocem, ubojstvo barunice)
gdje primarni procesi - afekti, bijes, agresija, homicidalnost izbijaju bez ikakva
utemeljenja u racionalizaciji.
Glembajevski svijet nagoni Leonea na mahnitu deridaovsku groznicu
pretraivanja arhiva i obiteljske prolosti, susretanje sa sablastima. Djelo Hamletova
sablast (1975) Nicolasa Abrahama jest nastavak, esti in Hamleta gdje mladi
Fortinbras preuzima ulogu psihoanalitiara i istrauje mogue uzroke propasti danske
kraljevske obitelji. U sreditu Abrahamova pisanja estog ina jest pitanje Zato Duh
trai osvetu?. U Abrahama je pomak ka spoznavanju, razotkrivanju neizrecive tajne.
Cijela Abrahamova dopuna Hamleta uklopljena u njegovo teorijsko promiljanje
transgeneracijske sablasti, termina kojim je opisao djelovanje psihikog tereta koji se
s jedne generacije na drugu prenosi u obliku zatajivanja i preuivanja, zatajena
trauma (ili zloin) jedne generacije, drugoj se generaciji natovaruje nesvjesno (Rand,
1997: 35).
Besprijekorno obiljeje strukture ponavljanja koja obiljeuje cijelu dramu,
blisko je onome to je Freud iznio u tekstu, Prisjeanje, ponavljanje i prorada (1914).
Psihoanalitiki prijenos govori o narativnoj situaciji pa je psihoanaliza ponavljanje,
prorada i rekonstrukcija. Uloga ponavljanja u prijenosu jest izrazita, radi se o
simbolikom uprizorenju prolosti ponavljanjem prolosti kao da je sadanjost te
prolost biva podlona ponovnim dijalokim sreivanjima. Iako Freud ne spominje
sablasti, posve je razvidno u kojoj je mjeri struktura ponavljanja prolosti kao
sadanjosti vezana uz pojavu sablasti njihove bezvremenske svagdanjosti.
9

Glembajevska neista krv jesu prekruta put (sullied flesh) i neoplijevljeni

vrt.4 Podvojenost Hamletova kao i Leonea jest podvojenost izmeu razuma i afekata,
ograniene spoznaje i afekata koje su oni porodili to Leone/Hamlet ne moe nikako
uskladiti. Tako je u njihovim dosjetkama vidljiv afektivni naboj, pregnantnost svake
rijei koju izgovaraju, afektivni naboj svih njihovih racionalizacija. Cijela drama
Gospoda Glembajevi, kao i tragedija Hamlet, kao da se odvija u rascjepu izmeu
Leoneove velianstvene sposobnosti racionalizacije i njoj pridruene nesposobnosti da
afekte izazvane prestranom spoznajom (o neistoj glembajevskoj krvi, krvnicima i
rtvama) proradi.
Upravo je kljuna Leoneova fragmentiranost, odnosno prethodno spomenuti
slobodno lebdei afekti koji izbijaju posve kontingentno, bez ikakva utemeljenja u
racionalizaciji. Moda je ideja disocijacije najblia ideji Leonea kao lika, disocijacija
izmeu afektivnog i mentalnog, izmeu primarnih procesa i sekundarnog procesa
elaboracije, razrade i racionalizacije. Ona vjeita napetost koja ini da mozak ide ispred
afekata i ona kada mozak kasni za afektima te Leoneova podvojenost izmeu to dvoje:
tradicionalno cerebralni Leone ovdje se nadaje kao podjednako cerebralan i afektivno
intenzivan u pokuaju obuhvaanja neobuhvatnog nesvjesnog u istom stanju gdje su
(obiteljske, transgeneracijske) sablasti tvorbeni procesi sebstva, procesi koji odluuju o
njegovoj fragmentiranosti ili ucjelovljenju. Otuda je ono nemogue katartiko rjeenje
drame mogue podvesti pod sline kreativne terapijske procese strukturiranja sebstva
poraanja sebstva kao cjelovitosti nasuprot fragmentaciji i cijepanju koje u Ja uzrokuju
sablasni unutarnji objekti, arhivirana sjeanja, lakanovski govori preminulih ili ivih
Drugih, neisplakane suze, neodraeni krikovi i bjesovi.

Zakljuak tumaenja Hamleta koji ovdje djelomino preuzimam iznijela sam u knjizi Uvod u
psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll, Hyde, str. 208-212.

10

LITERATURA

Berardinelli, James, American Beauty, dostupno na www.reelviews.net.

Freud, Sigmund, 1978, Nelagoda u kulturi (Das Unbehagen in der Kultur, 1929), u
Studienausgabe, Bd. IX, Frankfurt: Fischer Verlag
Freud, Sigmund, 2000, Prisjeanje, ponavljanje i prorada (Errinern, Wiederholen und
Durcharbeiten, 1914), u Studienausgabe-Ergnzungsband, Frankfurt: Fischer Verlag,
str. 205-215.
Krlea, Miroslav, 1956, Evropa danas, u Sabrana djela Miroslava Krlee - sv. 13,
Zagreb: Zora.
Krlea, Miroslav, 1966, Gospoda Glembajevi, u Drame (Izabrana djela - Knjiga druga),
Beograd, Prosveta.
Krlea, Miroslav, 2005, Balade Petrice Kerempuha, u Djela Miroslava Krlee sv. 19,
Zagreb: Naklada Ljevak, Matica hrvatska, HAZU.
Laing, Ronald, D., 1989, Jastvo i drugi, Novi Sad: Bratstvo Jedinstvo
Matijaevi, eljka, 2011, Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde, Zagreb:
Leykam.
Rand, Nicholas, 1997, Moemo li poslije Freuda - jo itati Hamleta?, T & T, br. 78.
mega, Viktor, 1986, Krleini evropski obzori, Zagreb: Znanje.

11