SADANJOST BATINE Maroevi

KAKO ISTAKNUTI POVIJESNOST SPOMENIKA GRADITELJSTVA PRI NJEGOVOJ OBNOVI

Povijesnost je osobina graevine koja je nastala u prolosti i koja je na svojoj strukturi
zabiljeila tragove taloenja vremena.
Prezentacija povijesnosti na spomeniku je najdelikatnija i najkritinija. Istaknue
graevne faze spomenika moemo predoiti i dokumentacijom izradom odreenih
znanstvenih studija i idelanih rekonstrukcija pojedinih faza u ivotu spomenika.
Izbor graevne faze koju emo istaknuti (ne mora biti jedna) je naa intervencija u
spomenik koja je istodobno i interpretacija naeg vremena. To je praktiki naa
valorizacija koja ukljuuje rezultate istraivanja, a da se spomeniku ne oduzmu
vrijednosti to ih krije. Valorizacija govori o naem stajalitu spram spomenika u drutvu
i prostoru. Takva interpretacija moe biti dvojaka: objektivna i subjektivna.
Objektivna je pretpostavka sam spomenik koji sadri slojevitost koju elimo prezenirati.
to se tie subjektivnih pretpostavki, one se tiu podobnosti nove namjene za isticanje
ranije graevne faze i htijenje invenstitora.
KRITERIJI ZA INTERVENCIJU u povijesnost spomenika
Kriteriji se prvenstveno baziraju na valorizaciji spomenika, jer nam vrijednost spomenika
otvara pretpostavke za izbor faze. Jo jedan vrlo vaan element je potivanje integriteta
spomenika. Treba eliminirati ono to remeti dojam integriteta da bi doli do prezentacije
onih vrijednosti spomenika koje je utvrdila objektivna valorizacija. Kriteriji se daje
temelje i na stanju sauvanosti pojedinog povijesnog sloja ili spomenika u cjelini. etvrti
je element funkcija spomenika. Moemo govoriti o autentinoj funkciji, o dopunjenoj i
muzejskoj.
Kriteriji moraju osigurati: autentinost(itljivost,dojam), estetske vrijednosti spomenika
estetski dojam je vaniji od informacije, ako ona nije dovoljno potpuna da nam dade
element za analizu i doivljavanje spomenika (primjer ranogotikog prozora na junoj
strani crkve Sv. Marka, Zg)te staviti na pravo mjesto mogunosti materijala pri
ostvarivanju zamisli.
Nakon takve analize, izbor graevne faze koju emo prezentirati moemo ve nazvati
koncepcijom.
TO JE PREZENTACIJA SPOMENIKA KULTURE
Nain na koji strunoj i ostaloj javnosti vizualno pokazujemo kako smo rijeili dileme to
nam pred nas stavlja oblikovna i povijesna, tj. vrijednosna komponenta neke zgrade,
slike... i njihova valorizacija u odnosu na nae poimanje stvari, na dananju estetsku i
teoretsku razinu domiljatosti.
FAZE prezentiranja
1. valorizacija- najbitniji dio procesa sa stanovita objektivnosti prema
objektu. Treba vrednovati postojee stanje u cjelini i detalju, i dati ocjenu
svakog nalaza. Ocjena mora uzeti u obzir: povijesne, kulturno-povijesne,
umjetnike, izvedbene, materijalne, tehnike i ostale vrijednosti koje su
relevantne za objektivnu ocjenu vrijednosti.
2. selektivnost koja se koristi valoriziranim injenicama. Utvruje interakcije
meu podacima svakog sloja unutar njega samoga, slojeva meusobno i
pojedinih dijelova u odnosu prema objektu kao cjelini. To utvreno
olakava i pospjeuje odabir onih elemenata koji zasluuju nau pozornost
i koji imaju relevantne uvjete za prezentaciju. Selekcijom se provodi
negativna selekcija metodom eliminiranja onih elemenata koji su nevani
3. koncepcija ili htijenje unosi u proces i element kreativnosti. Provodi se
konana selekcija metodom afirmacije na temelju raznih komponenti:
znanstvena, estetska, funkcionalna i ljudska. Sve su komponente
ravnopravne i ne smije se niti jedna zanemariti.

ZNANSTVENA KOMPONENTA
Tei afirmiranju prepoznatljive i vrsto definirane povijesne slojevitosti koja e potencirati
vrijednost zgrade u smislu prezentiranja vrijednosnih graevnih elemenata. Trai se
itljivost i jedinstvenost ideje prezentiranja, ne doputa heterogenost koja bi mogla
zasjeniti cjelinu. Ona u svom prostornom i vizualnom obliku mora biti ekvivalent spoznaje
povijesnog, prostornog i vremenskog totaliteta objekta.
Z. k. mora djelovati i u smislu revalorizacije objekta, to znai da mora ostvariti da se
ispravnim odnosom meu prezentiranim elementima naglasi upravo onaj sloj, manja
cjelina ili detalj koji e nam odreenu graevinu pokazati u pravom svjetlu.
Ta komponenta mora djelovati kao korektiv u pravcu autentinosti. Ona mora eleminirati
one elemente koji bi nas mogli navesti na krivi zakljuak, mora biti znanstveno fundirana
do posljednjeg detalja.
ESTETSKA KOMPONENTA
Nije vrsto objektivna i podlona je subjektivnom osjeaju to je ini elastinijom.
Temeljna joj je zadaa usklaivanje znanstveno utvrenog djela prezentacije s odnosom
spomenika prema okolici, to ukljuuje izgled same graevine, u interijeru i eksterijer.
Ima tenju prema cjelovitosti i uravnoteenosti elemenata proelja ili unutranjosti
zgrade, prema koegzistenciji u ambijentu i izbjegavanju otrih sukoba elemenata. Ta
komponenta djeluje kao katalizator htijenja, kao korektiv strogo racionalne znanstvene
komponente. Bitno je da ona ne nosi u sebi imperativ neke prole estetike koja je bila
nosiocem stilskog razdoblja koje dominira zgradom, nego, naprotiv, ona unosi na,
najsuvremeniji estetski odnos prema zadanom problemu, koji kada je pravilno postavljen
i usmjeren, ne moe zanemariti estetske kvalitete vremena koje je oblikovalo objekt.
FUNKCIONALNA KOMPONENTA
Ili podrobnije odreena, konzervatorska komponenta. Djeluje kao korektiv htijenja, a
diktira je materijal od kojeg je graevina izgraena. Koncepcija autora prezentacije se
mora donekle pokoriti zahtjevu materijala. Ova komponenta unosi element prakse u
odnosu na materijal i stanje graevine, i u odnosu na mogunosti kojima dananje
vrijeme raspolae za intervenciju.
Ona mora biti prisutna u svakom trenutku ne samo kao korektiv projektiranih htijenja,
ve kao materijalni pandan estetskoj komponenti u odreivanju okvira znanstvenoj
komponenti, koja zbog prevelike elje da spoznaja o spomeniku bude to vidljivija,
ponekad postane previe agresivna i sama sebi svrhom. Npr. prezentiranje nekog otvora
iz starije faze zgrade, mora proi e. i f. filter da bi bila uope u definitvnoj koncepciji.
LJUDSKA KOMPONENTA
Oznaava specifinu ulogu ljudskog faktora koja nije obuhvaena u ostalim
komponentama. Jako vana komponenta zbog zbroja faktora u stvaranju koncepcije
prezentacije u rasponu od mogunosti drutva da osigura novac, preko strunih i
operativno specijaliziranih ljudskih kapaciteta podobnih da realiziraju ideju, do
prikladnosti ideje da omogui spomeniku da nakon realizacije prenese svoju povijesnu i
vrijednosnu poruku ovjeku dananjice i da ispuni svoju drutvenu ulogu. Namjena i
koritenje spomenika faktor su koji djeluje unutar ove komponente.
4 TEORETSKI MOGUA OPA USMJERENJA PREZENTACIJE
a) prezentiranje posljednjeg ivog sloja
Takav nain p. provode u posljednje vrijeme Englezi u radu na ruevinama
srednjevjekovnih starih gradova, dvoraca i samostana. Primjer je i crkva Sv.
Marka gdje su se nakon potresa u obnovi potivali posljedni ivi slojevi. Takav
nain p. respektira zateeno stanje
b) p. posljednje cjelovite faze u ivotu zgrade
Predstavlja itkost ideje kao temeljni princip pri kojem posljednji ivi sloj nije
vrijednosna granica na kojoj bi se trebalo zadrati. Vraamo se dublje u povijest

graevine traei kvalitetu cjelovitosti kao selekcioni faktor. Primjer je crkva Sv.
Marije snjene u Kamenskom.
c) p. najvrednije sauvanog sloja
Ovisi o nizu imbenika, gdje e optimalan odnos izmeu valorizacije, stanja i
mogunosti intervencije biti temelj za odluku. Primjer je obnova unutranjosti
crkve S. Marije u Zadru. Crkva je stradala u bombardiranju i procjenilo se da e
naglaavanje baroknog sloja koji je potivao prethodnu romaniku i renesansu, biti
logian put obnove, a to je znailo eliminaciju intervenciju klasicizma koji je
zadirao u postojee odnose. Prezentiranjem baroknog sloja kao najvrednijeg
sauvanog sloja nije znailo uklanjanje elementa slojevitosti
d) p. slojevitosti kao temeljne vrijednosti zgrade
Takva je situacija najrjea i pojavit e se na graevinama koje su se konstantno
mijenjale i iji ni jedan sloj nije toliko vrijedniji od drugog da bi zasluio naglaeni
tretman. Primjer je crkva Sv. Marije snjene u Belcu. Ovakav nain prezentiranja
dolazi u obzir nakon to su iscrpljene ostale mogunosti zato jer on u sebi i krije
najveu opasnost gubitak cjelovitosti spomenika kulture i njegovo djeljenje na
niz detalja.
METODE PREZENTACIJE
a) metoda potivanja izvornika
Nastoji iskljuiti upotrebu vidljivih novih materijala ili oblika i neorganikog
mijeanja povijesnih i oblikovnih slojeva. Ova metoda e uglavnom dominirati u
prezentiranju posljednjeg ivog sloja. Njezina primjena omoguuje postizanje
efekta autentinosti i cjelovitosti.
b) arheoloka metoda
Tei prezentiranju dosad skrivenih oblikovnih elemenata prolih povijesnih slojeva
graevine koji su otkriveni tijekom istraivanja ili radova. Ona se preteno
primjenjuje kod prezentiranja slojevitosti kao temeljne vrijednosti zgrade.
Nedostatak je metode to moe nekritiki teiti pokazivanju cjelokupne anatomije
zgrade, to moe uroditi dekomponiranjem cjeline spomenika. Moe doi
prenaglaavanja znanstvene komponente u odnosu na estetsku i ljudsku.
Neselektivno prikazivanje svih detalja moe dovesti do neitkosti.
c) metoda rekonstrukcije
Dolazi do izraaja kod prezentiranja posljednje cjelovite faze ili najvrednijeg
povijesnog sloja graevine. Ima dodirnih toaka s metodom interpolacije. Ova
metoda omoguuje iroki raspon intervencije do rekonstrukcije itavih cjelina.
Nedostaci lee u pretjeranoj tenji prema cjelovitosti, zbog koje se gubi potreban
stupanj autentinosti, izvorna struktura.
d) metoda interpolacije
Najslobodnija i najdelikatnija metoda. Ona se moe upotrijebiti u svim
situacijama, a podrazumijeva interpolaciju novih oblika i materijala. Javlja se kad
su izgubljeni elementi zgrade koji se ne mogu rekonstruirati. Njezine su temeljne
kvalitete unoenje svjeine i osobina novih materijala u staru strukturu. Ne smije
se nadmetati sa starim strukturama, ne smije biti eksponat, ona mora biti
pretekst za normalno funkcioniranje graevine.

TO JE REKONSTRIRANJE KAO INTERPRETACIJA (kod drvene plastike)

Uvjeti, koji nalau rekonstruiranje kao proces u zatiti drvene plastike, utvruju,
usmjeruju i ak diktiraju nain interpretacije. Ti su uvjeti: stanje predmeta, valoriziranje
kao rezultat prouavanja i istraivanja, konzerviranje i budua namjena.
U poetku bismo trebali utvrditi temeljne uzroke oteenja drvene plastike, koji e ovisiti
o namjeni i smjetaju. Tako kipovi (uglavnom iz sakralne arhitekture) mogu do nas doi
oteeni svojim trajanjem, svojom namjenom i uklanjanjem iz namjene za koju su
nastali.
Klasifikacija interpretacije svaka je intervencija na spomeniku odreena naa
interpretacija, a u konkretnom procesu rekonstruiranja ona znai stvaranje i provedbu
naeg stajalita o izgledu, obliku, boji i cjelovitosti tretiranog predmeta. Rekonstruiranje
kao interpretacija je zatita predmeta s izraenim spomenikim svojstvima u cilju
zaokruivanja i definiranja njegova spomenikog integriteta i produivanja njegove
oblikovne cjelovitosti.
REKONSTRUIRANJE=zamjena izgubljenog, unitenog ili nestalog mat. ili oblika novim
koji je u obliku identian ili priblian starom, prema sauvanim tragovima starog oblika ili
materijala i analogijom na sline predmete ili komb. obojeg
Struna interpretacija
Usmjerena je prema revalorizaciji spomenikih vrijednosti predmeta o kojem je rije. Ona
je optimalna jer se dodiruje s temeljnom svrhom postojanja spomenika. esto prerasta u
znanstvenu interpretaciju, koja se u veini sluajeva ne ostvaruje, ve ostaje studija
nekog idealnog poetnog stanja.
Utilitarna interpretacija 2 motivacije
Motivirana je fizikom sigurnou i vrstoom predmeta koji tretiramo. esto je
potaknuta namjenom i buduim smjetajem predmeta. Ne iskljuuje dio utjecaja strune
interpretacije, ali joj je primarna materijalna cjelovitost predmeta i njegova fizika
homogenost, bez obzira to nisu moda rijeene sve oblikovne i ostale dileme.
Tehnoloka interpretacija (kod drvene plastike)
Prestavlja na neki nain izazov materijala materijalu. Ona ne zanemaruje oblik, vrstou i
sadraj predmeta, ali je njezina interpretativna problematika usmjerena na novi materijal
u susjedstvu ili u proimanju sa starim.
RAZLIKE SLIKANE I OBOJENE POVRINE
Slikana proelja bismo mogli definirati kao ona na kojima se crteom i bojom oblikuju
pojedini arhitektonski ili dekorativni elementi stvarajui iluziju arhitektonske
raslanjenosti preteno glatkih proelja. Stupanj iluzionizma ovisi o razdoblju, lokaciji...
Slikarski se interpretira izgled arhitektonskih detalja i definira cjelovitost proelja.
Na obojenim proeljima boja igra slinu ulogu, samo to se bojom naglaavaju pojedini
arhitektonski ili dekorativni elementi koji su plastiki istaknuti. Ovdje se ne pojavljuje
iluzionistika komponenta. Glatko proelje i dalje ostaje glatko, a plastiki obraeno
proelje dobiva koloristike naglaske da se pojedini elementi jo vie istaknu.
Prezentiranje kolorita proelja moe se sprovesti preko metoda: Potivanja izvornika,
metoda rekonstrukcije i metoda suvremene kreacije.
DVA TEMELJNA SMJERA odravanja spomenika kulture
a) prema unapreivanju funkcije pojedinog spomenika kulture
b) prema odravanju spomenika u funkciji - Odreivanje optimalne, ali realistine
namjene, a u tom kontekstu i oblika i naina prezentacije spomenikih vrijednosti,
uvjetuje nain zatite, odnosno provoenje zatitnih radova, da bi iza toga stajala i
kategorija mogueg i ostvarljivog odravanja toga spomenika u funkciji. Analiza
odravanja spomenika esto retroaktivno uvjetuje nain njegove zatite.

RAZINE odravanja spomenika kulture

Razine su meusobno odvojene, ali povezane. Najelementarnija razina, razina
odravanja fizike egzistencije spomenika, ulazi u sve spomenike strukture. Ona ne
ide dalje od temeljne brige za spomenik, speavanja onoga to moe uvjetovati
destrukciju spomenika, a to se odnosi na fiziku opstojnost matrijala.
Druga razina je odravanja namjene spomenika. Ona je znatno sloenija. Odravanje
namjene mora biti toliko racionalno da ne ugroava spomeniku vrijednost. Tu je struna
briga za nain odravanja potrebnija nego kod prve razine.
Posljednja, najvia i najstrunija jest razina odravanja spomenike prezentacije.
Ona je najsloanije zato to je spomenika prezentacija odnos misaonog procesa
spoznaje o spomeniku i fizike materijalnosti spomenika.
PRETPOSTAVKE za proces odravanja spomenika
Da bi proces odravanja spomenika kulture bio mogu, nuno je ostvariti neke
pretpostavke.
a) osiguranje novanih sredstava ne moraju biti velika ako se spomenik
redovito odrava ime se izbjegavaju znatno vei i skuplji investicioni zahvati.
b) funkcioniranje strune slube osigurava struni nadzor nad procesom
odravanja spomenika.
c) praenje stanja spomenika posebice nakon provedenih zatitnih radova. To bi
trebao da bude dio brige strunih slubi
d) organizirana servisna operativa struno intervenira u kriznim situacijama
KAKVO mora biti odravanje
Mora biti kontinuirano i trajno. Svako prekidanje kontinuiteta izaziva naknadnu
intervenciju koja moe dovesti do degradacije spomenika. Odravanje mora biti do tog
stupnja podreeno spomeniku da nijedna radnja nije usmjerena prema izmjeni
prezentacije ili interpretacije spomenika.
Odravanje mora biti fleksibilno, to znai da e se neki elementi moda u tijeku
procesa odravanja do kraja definirati ili ako se vidi da treba izvesti odreene promjene
(npr. na lokalitetima gdje nisu utvreni pravci kretanja posjetilaca).
Odravanje mora biti struno i kvalitetno.
Ako odravanje bilo kako zadire u strukturu spomenika, mora biti dokumentirano.
OSNOVNE METODE odravanja spomenika kulture
Direktna metoda kojom interveniramo neposredno u spomenik i odnosi se na
odravanje samog spomenikkog objekta.
Indirektna obuhvaa sve ono to se dogaa oko spomenika i moe zadirati u njegovu
vrijednost, a ukljuuje i organizacijsku brigu za odravanje spomenika.
Kombinirana najea jer se njome istodobno odrava i spomenik i njegova neposredna
okolina

to je REVITALIZACIJA
To je proces unoenja ili vraanja ivota u zamrle ili degradirane objekte, cjeline ili
podruja, bez obzira na to jesu li vrijedni ili nisu. R. spomenika kulture isti je proces,
ali unutar odreenih i vrlo specifinih vrijednosnih okvira koje daje sam spomenik.
Ogranien je i specifinou sadraja koji su mogui i doputeni za neki spomenik. Svi
sadraji i metode koji se mogu primjeniti u revitaliziranju bilo koje druge degradirane
cjeline, nisu dopustivi kad je rije o spomenicima kulture. Specifinost revitalizacije sp.
kult. mora biti odreena svjesnim nastojanjem svih inilaca u procesu da, u elji da
spomeniku to prije vratimo ivot, ne doe do tzv. revitalizacijske devastacije, odnosno
da ne unitimo spomenik elei mu vratiti ivot.

to je ADAPTACIJA
Jedno od osnovnih sredstava revitalizacije. To je prilagoavanje spomenika kulture
novom ivotu. Javlja se kad su dogovorenim ili usvojenim programima, planovima i
ciljevima revitalizacije, definirani glavni zadaci kojima e se ui u takav proces.
Adaptacija je tada jedan od postupaka u odreenim fazama ili etapama revit. postupka.
Ona je uvijek u funkciji namjene, to znai da namjena odreuje adaptaciju i usmjerava
je ispravnim putem. Adaptacija, kao i svaka druga radnja na spomeniku, zahtijeva
usvojene i logine stupnjeve pristupa kao to su istraivanje i projektna dokumentacija.
KRITERIJI kojih se treba pridravati da bi adaptacija bila uspjena
Bez obzira radi li se o adaptaciji pojedinanog spomenika kulture, ambijenta ili cjeline, na
prvom mjestu je potivanje spomenikkih vrijednosti, i to svih od estetskih i
povijesnih do prostornih i tehnikih. Princip potivanja tehnikih pravila i propisa
naeg dananjeg vremena imperativni je zahtjev suvremenog pristupa adaptaciji.
Princip potivanja duha mjesta i vremena daje okvire za interpolacije i jae
adaptacije unutar cjeline na zgradama niih spomenikih vrijednosti. Unato velikim
izmjenama, mogue je zadrati duh mjesta i vremena dotinog ambijenta, ime emo
zadrati taj dio njezine vrijednosti.
Princip kreativnog pristupa problemu i potrebno je jo jednom naglasiti potivanje
autentinosti spomenika, iako to ulazi u spomenike vrijednosti. To znai izbjegavati
falsificiranje na granici s prilagodbom.
Princip razluivanja u rasponu od striktnog odijeljivanja do vizuelnog preklapanja i
ujednaivanja, s razlikama koje su uoljive u detalju ili samo u dokumentaciji.
3 VRSTE-RAZINE adaptacije po Fisteru
Adaptacija je prilagoavanje spomenika kulutre novom ivotu. Pojam spomenika kulture
je mnogoznaan pa je i pojam adaptacije spom. kulture, mnogoznaan. Prema Fisteru
spomenici kulture se razvrstavaju u 3 razine:
a) pojedinani spomenik
Kod njega adaptacijom prvenstveno nastojimo zadrati i osuvremeniti njegovu
izvronu funkciju. Druga je kategorija adaptacije kad se mijenja namjena (npr.
stambeni prostor mijenjamo u poslovni, ili fortifikacija u graevinu javne namjene,
kulturnog doma).
Adaptacija moe krenuti u pravcu revalorizacije to dovodi do promjene izgleda
spomenika. To znai da smo uli u adaptaciju nakon to smo istraivanjem utvrdili
kako spomenik u sebi nosi vee vrijednosti od onih koje vidimo na prvi pogled, ili
da smo pristup izmijenili ili prilagodili nalazima do kojih smo doli u tijeku
istraivanja (kua Nassis, Zadar).
b) cjelina kao spomenik
c) podruje kao vrijednost u prostoru
OPASNOSTI kod adaptacije
Jedna od najveih opasnosti je ako adaptacijom neopravdano mijenjamo spomeniku
vrijednost objekta. To se deava ako vrijednost objekta umjetno preuveliamo, ako mu
inputiramo neke prostorne ili oblikovne kvalitete koje za njega nisu karakteristine, ili
koje nikad ni nije posjedovao (Pr. seoska zgrada u Kumrovcu koja se pretvara u muzej).
Isto se dogaa ako spomeniku smanjujemo vrijednost, ako negiramo neku od njegovih
bitnih znaajki. Treba imati na umu da je u adaptaciji bitno sauvati temeljne
karakteristike spomenika bez obzira na stupanj vrijednosti.
Velika je opasnost od stvaranja neopravdanog nesklada izmeu unutranjosti i
vanjtine spomenika. Opasnost je i ako stvorimo privid autentinosti. To se deava
kada u oblikovanju detalja, dijelova zgrade koje su potrebne za novu namjenu proirimo
na nain starog i autentinog oblikovanja. To je povijesni izgled za namjenu koja nije
povijesna. Moramo odvojiti staro od novoga. Pr. je kad stambeni objekt pretvaramo u
trgovinu.

Isto tako moramo izbjegavati neusklaenost novih zahvata s autentinim

vrijednostima. Pr. kad pregraujemo u autentinoj unutranjsoti, ugraujemo
ventilaciju i nove instalacije. U HNK, Rijeka, ugraena kabina za praenje scene pod sam
svod, poremeujui osnovnu prostornu strukturu.
Opasnost ako je nova namjena neadekvatna spomenikom prostoru.
Ljudski faktor Moe doi do loeg projekta, neadekvatnog nadzora, nevjetog rada,
slabe izvedbe. Kod nas je sve previe analitiki usmjereno i ne uvia se potreba za
definiranjem i provoenjem sintetikih pristupa, za formuliranjem teorijskih pravila
temeljenih na praksi.
MUZEJSKO TRETIRANJE SPOMENIKA
Preteno se vee na nain prezentiranja, kad bez obzira na namjenu i ostale
spomenika elimo uiniti vidljivom njegovu povijesnost, to znai njegovo
vremenu i prostoru, i time njegovu slojevitost valorizirati kao najveu
Spomenik se na taj nain tretira kao eksponat u muzejskoj vitrini, a ne kao
ima i drugih namjenskih i vrijednosnih potencijala

vrijednosti
trajanje u
vrijednost.
objekt koji

UVJETI ZA MUZEJSKO UPRAVLJANJE

To su prvenstveno vrijednost i pogodnost spomenika za to, dobra prilagoenost namjena
i niz vanjskih inilaca kao npr. smjetaj, psiholoki faktori, tradicija..
to je MUZEJSKI UPOTREBLJAVAN SPOMENIK KULTURE
Takav spomenik kojemu je primarna namjena da posredno ili neposredno posjetiocu
organizirano pokazuje svoje spomenike vrijednosti. On je ureen tako da se moe
gledati ili razgledati, da je kao izloba opskrbljen nekim edukativno-informativnim
pomagalima koja posjetioca upuuju na ono to treba vidjeti da dobije sustavnu i
cjelovitu sliku o spomeniku i da doivi sve njegove vrijednosti. Stari gradovi, dvorci,
ruevine i arheoloki lokaliteti su najprikladniji za iskljuivost muzejske uporabe, jer kod
njih nema sukoba interesa i drugih namjena, a ak ih ovakav nain uporabe revitalizira.
to je INTERPOLACIJA
Int.unutar kult.bat. OBUHVAA:
int.novih sadraja; int. oblika i mat.; int.relikta staroga u nove amb.
Temeljni UZROCI interpolacije su: urbanistiki(nove funk.), gospodarski razlozi,
kreativno-teoretski(svijest vremena da je kadra unijeti svoj izraz u pov. def.strukt.).
UVJETI pod kojima se javlja: spontano graenje i planski pravac-program revitalizacije.
Interpolacija dolazi od fr. rijei interpoler=umetnuti. U arh. se upotebljava kao termin za
oznaivanje intervencije u ve definiranom prostoru, kad je rije o popunjavanju praznina
u takvu prostoru, bez obzira na porijeklo praznine. Radi se o ujednaavanju prostornih
odnosa unutar postojeeg tkiva, ubacivanjem novih prostornih volumena ili elemenata da
bi se povezali razdvojeni dijelovi i postigla cjelovitost dojma. Na mikroplanu se I. moe
nazvati i intervencija na jednom objektu ukoliko je uslijed djelovanja vanjskih initelja,
promjene ili gubitka namjene prekinut kontinuitet prostorne opstojnosti objekta kao
cjeline.
Int.nije izum il privilegij naeg vremena(svako vrijeme ima svoj vlastiti odnos prema
prolosti).Princip funkcionalnosti je bio temeljan inilac selekcije(uklanjanje dijelova koji
nisu koristili). Nove int. bile su uvjetovane: okolicom, prpisima, teh.mog.,vremenom; pr.
Diok.mauz.pretvoren u kat.
2 int. u 20.st. Sabornica u Zg i Diok.pal.
Nakon 2.svjet.rata novo pogl. u sferi int.
4 ZAKLJUKA SA II.KONGRESA ICOMOSa 1972. Budimpeta, posveen problemu
intervencije novog u staro:
vanost urban. planiranja; upotreba novih tehnika i mat.; zadravanje autentinih pov.
ambijenata; vanost revitalizacije i novih namjena
3 GRUPE PROBLEMA kod interpolacije
zakonitosti, metode i opasnosti

4 ZAKONITOSTI interpolacije
Zakonitosti su dio procesa miljenja i sazrijevanja ideja, koji stvara temeljne preduvjete
pravom stvaralakom inu. U procesu intervencije vremensku komponentu nadilazi
kreativnost umjetnika-arhitekta.
1)valoriziranje postojeeg-2tipa valor. prostornog stanja u koje arh. ulazi svojom int.:
Objektivna je ona koju je nae vrijeme oznailo kao svoj odnos prema naslijeenom
prostornom oblikovanju nekog ambijenta ili cjeline. Znai, ograniena je kategorijom
vremena, a kao njezin korektiv se javlja subjektivna, autorova v. Ona uzima u obzir o.v.
ali subjektivno transformacijom pokuava prevladati ogranienost vremena i snagom
kreativne misli anticipirati tenju prema nekim opim vrijednostima.
2)identificiranje s prostorom- pokuaj autora da pronikne u bit prostornih odnosa u
ambijentu.
3)vlastitost izraavanja kao zadnja zakonitost koja mora biti primjerena vremenu u
kojem nastaje.
METODE interpolacije
Temelje se na utvrenim zakonitostima, a znae odreivanje naina na koji treba ui u
problematiku.
Metoda faksimila granii s metodama rekonstrukcije, jer znai ponavljanje one arh.
koja je na odre. mjestu stajala. O pravoj primjeni metode faksimiliranja govorimo tek
onda kada je posrijedi zgrada koja je doprinosila zaokruivanju cjelovitosti, ali vie kao
kameni u mozaiku nego kao bitan element likovnog doivljaja. Pr. ibenska vijenicaHarold Bilini-restaur.postupak, zgrada koja je urasla u spoznaju o amb.-rub interp.
Metoda prilagoavanja se poinje primjenjivati tamo gdje prestaje faksimil. Ta je
metoda zapravo pokuaj to manjeg naglaavanja nove arhitekture u danom prostoru.
Pokuava biti to neutralnija, vizualno i strukturalno to povezanija s ambijentom. Pr.
Gradska kavana u Dubrovniku (M.Kauzlari, S. Gombo), kua Arco,Zg od A.Albinija.
Metodom naglaavanja se ne sluimo esto, jer je mali korak izmeu naglaska i
kontrasta. Nastavlja se na met. prilag., ali u odre. tren. autor smatra da je potrebno
naglasiti neki ele. vlastite arh.da bi uspostavio ravnopravniji odnos. Pr. zgrada Centra za
zatitu majke i djeteta u Klaievoj-V.Turina uz sec. sanat.-I. Fiera
Metoda kontrasta je krajnja i najdelikatnija jer je tanka linija izmeu promaaja i
uspjeha.Tenja da nadjaa govor sredine u kojoj se nalazi. Pr. Neboder na trgu-J.Hitil,
S.Jovii, I.uljevi, Ferimport od Fabrisa.
OPASNOSTI kod interpolacije
1. Temeljna pogreka je mogua ve u poetku procesa, a uzrok joj je u pogrenoj
procjeni okolnosti koje uvjetuju nain novog zahvata. Pr. zgrade koje prekidaju raster
ulice i bloka u Sisku.
2. je pogreka u tenji prema pseudostilskim historicistikim oblicima, koji bi
navodno trebali biti blii odreenom ambijentu. Pomou metode faksimila se moe veoma
lako upasti u pogreku ove vrste.
3. Prenaglaavanje je najea opasnost posljednjih dviju metoda.Izraava se ugl. vol.
i struktzrama Pr. Interconti Zg.
4. Neposredni dodir novog i starog predstavlja veliki problem od opasnosti
nerazumijevanja kada se mogu ostvariti sve pretpostavke dobre interpolacije (u
volumenima, masama, ritmu, rasteru otvora, strukturi i materijalu), ali da u samom
neposrednom dodiru bude uoljiva greka.
Sve izrazitija tenja prema oponaanju okoline kao jedan od senzibiliteta 80-tih, koji
prua iluziju o ambijentu.
Tenja 'dovravanja grada' odreena 'retuiranjem' cjeline gdje se odstranjuje
suvino i dodaje ono to se smatra da nedostaje. Opasnost lei u injenici da grad nikad
nije mogue dovriti, jer e ga senzibiliteti buduih vremena ocjenjivati na drukiji nain i
retuirat e ga onda u skladu s tim.

Druga je opasnost koja se krije u retuu grada sve vea gospodarska snaga drutvenih
subjekata koja nastoji unijeti druge zakonitosti, poput cijene zemljita ili iskoristivosti
graevne parcele.
Opasnost od retua se pojavljuje tamo gdje on postotkom nadilazi cjelinu. Jedan od
karakteristinih primjera je Maksimirska koja polako gubi svoj identitet prizemne ulice.
Takav proces promjene gradske fizionomije se vie ne moe nazvati interpolacijom, jer to
vie nije unoenje novih vrijednosti u spoznate vrijednosti, nego zamjena starog novim.
NOVI ASPEKT INT.-analiza slojevitosti sadraja onog arh.objekta koji ulazi u def. cjelinu:
razina same zgrade, raz. okolice, raz. grada i raz. krajolika.
DOKUMENTACIJA U MUZEJU
Dokumentacija je najvanija 'sporedna stvar' u organiziranoj zatiti kulturnog nasljea.
Omoguuje upoznavanje i studiranje spomenika kulture i oblika njihove zatite bez
neposrednog dodira s predmetom i bez obzira na njegovo stanje, omoguuje da se
zabiljei svaki trag ovjekove intervencije na materijalu i da se spomenik obnovi ili
rekonstruira ako se iz bilo kojeg razloga oteti.
Unutar muzejske djelatnosti nastaju DVIJE KATEGORIJE DOKUMENTACIJE. Jednom
se dokumentira muzejski fundus, predmeti koji se sabiru, a drugom se dokumentira
djelatnost muzeja, dakle rad koji se temelji na fundusu prikupljenom u muzeju.
1.kategorija:a)struno-znanstvena uglavnom se temelji na opisu, vrednovanju,
istraivanju i komparativnom prouavanju materijala. Ta je dokumentacija bezuvjetno
vezana uz specifina i tono odreena znanstvena ili struna podruja i discipline na koje
je orijentiran pojedini muzej.
b)Dokumentacija drugog sadraja bi se mogla uvjetno nazvati konzervatorskom
dokumentacijom u muzejima, a odnosi se na prouavanje stanja pojedinog predmeta, na
utvrivanje njegovih oteenja i potreba, na kozervatorski zahvat, nain uvanja...
2.kategoriji dokumentacije koja se odnosi na djelatnost muzeja moemo dati naziv
muzeoloka dokumentacija. Odnosi se na izlobe muzeja, publikacije, komunikacije,
administraciju, inventare i biblioteke, dizajn, kataloge i sve ono ime muzej praktiki
djeluje da bi muz.pred.bili poznatiji javnosti.
DOKUMENTIRANJE GRADITELJSKOG NASLJEA unutar organizirane zatite
spomenika kulture je proces biljeenja informacija to ih posjeduje i emitira spomenik.
Taj se proces temelji na dogovorom ili standardom utvrenom broju i kvaliteti podataka o
nekoj graevini koji su iako raznovrsne naravi, opsega i intenziteta, pregledno i sustavno
obraeni i arhivirani, s ciljem da nam prue to toniju predodbu o graevinama i
cjelinama spomenikih vrijednosti, sa svih strunih i znanstvenih aspekata odreenog
vremenskog razdoblja, kako bismo ih mogli bolje upoznati, prouavati i usporeivati i
sauvati za budue narataje.
SVRHA DOKUMENTIRANJA SPOMENIKA?
Upoznavanje graevine i nastojanje da ono to je pojedina generacija o njoj doznala
ostane zabiljeeno za budunost. Takoer, dok. o spom. je svjedoanstvo naih
intervencija. Vana je zadaa: detaljna identifikacija spomenika kulture(istraivanje) i
elja da se spomenik sauva.
GRUPIRANJE DOKUMENTACIJE PREMA SADRAJU I FUNKCIJI
Primarna-prikuplja se u neposrednom dodiru sa spomenikom;
a)graa o spomeniku-pisani, crte, fotografija, film, zvune bilj.
b)sreena podskupina dok.-sadrajne, vremenske zbirke
Sekundarna-prijenos prim.dok. u druge medije-mikrofilm, magn. vrpca
Tercijarna-pregledi, kartoteke, katalozi, indeksi

FAZE DOKUMENTIRANJA
Razlikuju se 3vrem. kategorije:
priprema-obuhvaa dokum.istraivanja, stanja, oblika i materijala spomenika prije rada
tijek radova-dokum. uinjenog pom. dnevnika rada, evidencije uvjeta, nalaza
rezultat-izvjetaji, zakljuci i dugotrajno praenje ponaanja spomenika u novim
uvjetima
KATEGOORIJE PODATAKA-pod.o razvitku, obliku, mat. i stanju spomenika:
razvitak spomenika, slojevitost - pod.o kronologiji gradnje, vlasnitvu, namjeni,
pregradnjama; oblik i mat. spomenika; stanje spom. i uvjeti u kojima ivi.

PRINCIPI DOKUMENTIRANJA
1. Potivanje spomenikih vrijednosti i njihova integriteta taj nas
princip obvezuje da ne dokumentiramo ako e rezultat biti naruen ili bitno
povrijeen integritet spomenika kulture. Ne smije se upotrijebiti ona vrsta
dokumentiranja koja bi mogla otetiti spomenik. Pr. pri sondiranju ne
bismo smjeli otetiti vrijedna strukturalni ili oblikovni element samo zato
da bismo otkrili i dokumentirali postojanje drugoga povijesnog sloja, ili
uzimanjem uzorka materijala za analizu otetiti vrijedan detalj slike ili
nekog drugog predmeta.
2. Svrhovitost je princip za koji se ne moe rei da je specifian samo u
procesu dokumentacije. U dokumentaciji igra bitnu ulogu i primjenom tog
principa izbija u prvi plan komparabilnost i standardiziranje podataka,
potrebno radi mogunosti to efikasnijeg, breg i tonijeg pronalaenja i
iskoritavanja podataka obuhvaenih sustavom dokumentiranja. Potujui
taj princip izbjegavamo da d. postane samo sebi svrhom.
3. Preciznost i egzaktnost su oznake za podlogu standardiziranja podataka,
a standard je norma koju mora zadovoljiti svaki podatak da bi se mogao
ukljuiti u sustav.
4. Pravodobnost je princip kojim prvenstveno tujemo i registriramo
kronologiju dogaanja na spomeniku. U toku procesa rada na spomeniku
dokumentiranje nekog podatka ili pojave se vee na brzinu kretanja
procesa, pa ako ga ne dokumentiramo pravovremeno, on postaje praktiki
izgubljen.
5. Sveobuhvatnost je princip prema kojemu treba spomeniku pristupati sa
svih aspekata.
6. Postupnost svaki logian slijed zahvata treba da slijedi istoznana d.
7. Selektivnost je princip korekcije, on pokuava sprijeiti rast
dokumentacije preko optimalne mjere.
8. Kontinuiranost je princip sekundarne korekcije koji prati odreene pojave
vezane uz spomenike i nakon intervencije.
KATEGORIJE PODATAKA KOJI NASTAJU U PROCESU ZATITNOG RADA NA
SPOMENIKU
1. Razvitak spomenika obuhvaa iroki spektar podataka koji su u vezi s
dosadanjim ivotom spomenika. To su povijesni podaci o kronologiji
gradnje, vlasnitva, namjene i ostalih relevantnih dogaaja kao to su
sporovi, ruenja, predgraivanja. Slojevitost spomenika naredni je skup
podataka koji osim intervencija i konstatacijama o prolosti nastoji
povezati podatke s kontekstom vremena, linostima, strujanjima... Taj
skup podataka je motiviran osvjetljivanjem logike u ivotu i razvitku
spomenika.

10

2. Oblik i materijal spomenika pri d. vrlo je vano razluiti te dvije

kategorije, bez obzira na njihovu povezanost. Oblik vee materijalno i
duhovno. Njegovo dokumentiranje esto granii s pretpostavkom idealne
rekonstrukcije. Dokumentira se ono to se moe nazrijeti na spomeniku. Ta
kategorija podataka je obino najtea za d. i izaziva najvie dilema.
Materijal kao kategorija daje nam elemente za utvrivanje fizikog stanja
spomenika. Tu e se dokumentirati koji je materijal i gdje ugraen, u
kakvom je stanju. Dakle, sve ono to se tie njegove fizike egzistencije.
3. Stanje spomenika i uvjeti u kojima ivi kategorija podataka koja je
dinamina i u njima kategorija vremena i kronolokog slijeda zauzima
vano mjesto. Podaci o uvjetima ivota spomenika preduvjet su za efikasno
utvrivanje uzroka njegove ugroenosti i propadanja. Neprekidno praenje
uvjeta ivota spomenika i naina za njihovo poboljanje nuan je temelj za
studij i pronalaenje rjeenja da se spomeniku stvore optimalni uvjeti
ivota.
UZROCI PROPADANJA SELA
Svijest o vrijednosti seoske kult.bat. se ne razvija intenzivno (na mnogim mjestima je i
nema) kako raste propadanje te batine.

11