Slaven Letica

Medicinski fakultet Sveuilita u Zagrebu

TKO SMO, TO SMO I KAKVI SMO ZAPRAVO

MI HRVATI

Saetak
Povijesni je okvir nae rasprave proces koji Benedict Anderson naziva procesom pronalaenja
nacije ili stvaranja zamiljene zajednice: u dramatinom vremenu sloma komunizma, raspada Jugoslavije, stvaranja hrvatske drave, velikosrpske agresije rata (koji su za cilj imali negaciju
ili teritorijalnu amputaciju nae zemlje) i prikljuivanja Republike Hrvatske jo jednoj novoj sloenoj, multinacionalnoj zajednici Europskoj uniji.
Predmet je nae rasprave proces stvaranja i mijenjanja hrvatskog nacionalnog i kulturnog
identiteta u tom sloenom i zgusnutom povijesnom vremenu.
U raspravi se koristimo teorijom o drutvenom identitetu kao polazitem i analitikim okvirom. Na temelju te teorije pokuavamo odgovoriti na klasina pitanja svake rasprave o skupnim
identitetima: Tko smo mi Hrvati?, Tko su oni Srbi, Crnogorci, Bonjaci, Slovenci, Europljani? Na koji nain promjene dravnih okruenja (Jugoslavija Hrvatska Europska unija)
djeluju na nae predodbe o nama i njima (drugima)?
Poseban dio papira posveen je raspravi o dva razliita shvaanja nacije i nacionalizma: liberalno-demokratskom shvaanju (amerikom i francuskom) koje pojam nacije izvodi iz demosa
(zajednice ravnopravnih graana, dravljana) i germanske i istono-europske tradicije koja naciju
shvaa kao organsku i povijesnu zajednicu etnosa.
Zakljuni i najopseniji dio papira posveen je raspravi o fenomenu viestrukih i paralelnih
identiteta i identitetnih politika Europske unije i Hrvatima i hrvatstvu u tom kontekstu.

Identitet
Identitet1 je jedna od onih zbunjujuih rijei u svakodnevnom govoru, ali i
podjednako teorijski nepreciznih pojmova ili koncepata oko kojih se posljednjih godina, u cijelom svijetu, zbiva velika intelektualna, politika i istraivaka
1

Ranija verzija ove rasprave objavljena je u mojoj knjizi Let iznad kukavijeg gnijezda, Jesenski i Turk,
Zagreb 2008.

25

Hrvatski identitet

ivost, praena snanom diskurzivnom eksplozijom. Poveano zanimanje istraivaa, politiara i novinara (javnosti) za fenomenologiju raznoraznih identiteta
osobnih, rodnih, spolnih, zaviajnih, etnikih, kulturnih, religijskih, nacionalnih, generacijskih, profesionalnih i inih i identifikacija2 potaknuto je epohalnim drutvenim i kulturnim promjenama (slom komunizma, kraj Hladnog rata
i veliki trijumf ili trijumf kapitalizma, razvitak komunikacija i zapadnjake
demokratske paradigme, na jednoj, i procesi europskih integracija i globalizacija,
na drugoj strani) koje su dovele u pitanje mnoge ljudske, nacionalne, politike i
kulturne identitete.
Mit o iskonskom, izvornom, jedinstvenom i nepromjenjivom ljudskom i nacionalnom identitetu (mit o bitku ovjeka i bitku, karakteru, osobnosti ili
duhu nacije) unitila je spoznaja da su svi identiteti u suvremenim drutvima
podloni promjenama:
Nacionalni identiteti, kao i drugi identiteti, grade se i razgrauju, uzdiu se
i sputaju, grle se i odbacuju. Razliiti ljudi razliito vrednuju nacionalni identitet
u odnosu na njihove druge identitete i relativno isticanje i intenzitet nacionalnog
identiteta kod svakog su naroda podloni promjenama.
Citat je to iz knjige Samuela P. Huntingtona Tko smo mi? 3 . Cijela je knjiga zapravo romantina pripovijest o stvaranju, izgradnji i promjenama identiteta
nove amerike nacije tijekom dva i pol stoljea. I dananjoj velikoj krizi amerikog
identiteta.
Sam je identitet jedna od brojnih tajnovitih, enigmatskih tuica koje se u
hrvatskom i drugim junoslavenskim jezicima vrlo teko mogu izraziti jednom
rijeju (smisleno i etimologijski prihvatljiva hrvatska inaica za taj pojam mogla bi
vremenom postati rije jastvo ili mistvo) jer pojam identitet ne oznaava
samo osobnost, istost ili istovjetnost, ve i svijest pojedinca o vlastitoj pripadnosti istoj biolokoj ili drutvenoj skupini (koji se odreuju odgovorima na pitanja:
Tko sam ja? , Tko smo mi?, Odakle dolazimo?, to elimo?, Kuda
idemo?).
Identitet ukljuuje i komparativne prosudbe o osobinama, pripadnosti, vrlinama i nedostacima njih ili drugih. Kad, dakle, piem o identitetu, mislim
na najjednostavnije odreenje tog pojma, koji ukljuuje psiholoku dimenziju:
svijesti pojedinca o vlastitoj pripadnosti nekoj skupini i sposobnost samorefleksije. Taj pojam ukljuuje i samo-oznaavanje pripadnosti ovjeka nekoj drutvenoj
2
3

Kriza identiteta i identifikacija u poratnim vremenima see i do mnotva poginulih, mrtvih i nestalih tako da proces identifikacije posmrtnih ostataka i utvrivanja identiteta mrtvih esto traje godinama, pa i desetljeima.
Samuel P. Huntington, Who are We? Americas Great Debate, Free Press, London 2005. U vrijeme
kad sam zavrio rad za ovaj skup, pojavilo se hrvatsko izdanje knjige u prijevodu Mirka Kovaa;
Izvori, Zagreb 2007.

26

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

skupini: zaviajnoj zajednici, iteljima nekoga grada, regiji, naciji, klasi, kontinentu
itd.
Polazei takoer od jednostavne definicije identiteta (identitet je osjeaj i
predodba nekog pojedinca ili skupine o samom sebi), Huntington ispravno
zakljuuje da su neogranieni izvori na kojima ljudi stvaraju predodbe i osjeaje
istosti-identiteta i pripadnosti. Ipak, izvore identiteta pokuao je sistematizirati u
est skupina:
1. Pripisani (askriptivni), kao to su dob, podrijetlo, rod, spolnost, srodstvo (krvni
srodnici), etnicitet (definiran kao proireno srodstvo) i rasa.
2. Kulturni, kao to su klan, pleme, etnicitet (definiran kao nain ivota), jezik,
nacionalnost, religija, civilizacija.
3. Teritorijalni, kao to su susjedstvo, selo, grad, pokrajina, zaviaj, drava, zemlja,
regija, zemljopisni prostor, kontinent i hemisfera.
4. Politiki, kao to su frakcija, klika, voa, interesna skupina, pokret, uzrok, stranka, ideologija, drava.
5. Gospodarski, kao to su posao, zanimanje, zvanje (profesija), radna skupina, poslodavac, industrijska grana, gospodarski sektor, sindikat, klasa.
6. Drutveni, kao to su prijatelji, klub, momad (tim), kolege, drutvo, drutveni
poloaj.4
Huntington ukazuje na sloenost nacionalnog identiteta:
Nacionalni identitet obino, ali ne uvijek, ukljuuje teritorijalni element
i moe takoer ukljuiti jedan ili vie pripisanih (rasa, etnicitet), kulturnih (religija, jezik) i politikih (drava, ideologija) elemenata, kao to ponekad moe
ukljuiti i gospodarske (poljodjelstvo) ili drutvene (socijalna povezanost, mrea)
elemente.5
Na tragu rasta zanimanja javnosti i drutvenih znanosti za fenomenologiju
identiteta, nastalo je mnotvo teorijskih teza i cjelovitih teorija o drutvenim identitetima i identifikacijama: primordijalna teorija (koja zastupa tezu da se identitet
nasljeuje i stjee kroz proces rane socijalizacije i da se ne moe bitno mijenjati), teorija razumnog izbora, instrumentalna teorija o identitetima (koja polazi od
pretpostavke da pojedinci slobodno biraju identitete u nakani maksimalizacije
oekivane koristi), konstruktivistika teorija (koja tvrdi da su identiteti posljedica
drutvenih odnosa i drutvene strukture), teorija o drutvenom identitetu, te razliite teorije srednjeg dometa koje ine kombinaciju navedenih teorijskih paradigmi. Ovdje emo izdvojiti tek jednu od njih teoriju o drutvenom identitetu.

4
5

Huntington, isto, str. 27.

Huntington, isto, str. 30.

27

Hrvatski identitet

Teorija o drutvenom identitetu polazi od stava da se svi skupni (drutveni,

etniki, nacionalni i kulturni) identiteti formiraju kroz tri uzajamno povezana
spoznajno-emocionalna procesa:
a) procesa kategorizacije ili diferencijacije (nas i njih, drugih),
b) procesa identifikacije (Tko smo mi? i Tko su oni?), i
c) procesa drutvene usporedbe (nas i njih).
Ili, kako duhovito zakljuuje Huntington: Ti i ja postajemomi kad se
pojave oni.6
Osobne i skupne samokategorizacije, samodefinicije i uzajamne usporedbe
poivaju na objektivnim biolokim i demografskim odreenjima, ali i na mnotvu predodbi i stereotipa uvjerenja, stavova, mitova, legendi, pria, predrasuda
i osjeaja ljudi o tome tko su i to su, gdje su im korijeni, kamo i komu pripadaju.
Te predodbe nipoto nisu povijesno i empirijski nepromjenjive nego se mijenjaju
u vremenu i prostoru, u zavisnosti od itavog niza drutvenih okolnosti.
Identitet odreuje mnotvo stalno promjenjivih, objektivnih okolnosti! Kao
to tvrde Anderson i Guillory7:
Ljudi stvaraju stavove o politici (i drutvu, opaska S. L.) u sistemskom kontekstu ija institucionalna struktura posreduje u stvaranju preferencija, definiranju
raspoloivih mogunosti (prigoda) i pruanju prilika graanima da se njihov glas
uje u politikom procesu.
U vrijeme ideologijske, politike i hladnoratne podjele svijeta na komunistiki Istok i kapitalistiki Zapad, ideologija je u bivim komunistikim zemljama postala kljunim izvorom identiteta. Ta je ideologija (komunistika, staljinistika,
titoistika) dovela do stvaranja multietnikih drava ili ideologijskih nacija
Sovjetskog saveza, Jugoslavije i ehoslovake koje bez te ideologije i kulta linosti voe (Lenjina, Staljina, Tita) naprosto nisu mogle preivjeti. Komunistika je ideologija, s druge strane, dovela do podjele dvaju tradicionalnih nacija:
Njemake (na Zapadnu i Istonu), Koreje (na Sjevernu i Junu) i Kine (na Kinu,
Tajvan i Hong Kong). U dijelovima tih nacija u kojima su postojali kapitalizam i
demokracija ostvaren je fantastian gospodarski razvoj, a u onim gdje su bili komunizam i diktatura, zavladalo je beznae, praeno gospodarskom krizom i krajnjim siromatvom (Sjeverna Koreja).
Rat i bioloka ugroenost hrvatskoga naroda devedesetih godina dvadesetoga
stoljea bili su tipina pojava dramatinog sistemskog konteksta koji je doveo
do eksplozije nacionalnih osjeaja i ponovnog otkria hrvatskoga nacional6
7

Huntington, isto, str. 24.

Christopher J. Anderson / Christine A. Guillory, Political Institutions and Satisfaction with Democracy: A Cross-National Analysis of Consensus and Majoritarian Systems, American Political Science Review, 91, br.1, Cambridge 1997., str. 66-81.

28

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

nog identiteta kod mnogih ljudi koji su se do tada smatrali Jugoslavenima ili
ak graanima svijeta.
Neki teoretiari smatraju da je pitanje identiteta pitanje krajnje racionalnog
izbora: Skupni identiteti su pitanje ekonomske racionalnosti., smatra, primjerice, psiholog Emanuele Castano8. Autor tvrdi da e Europljani, kad shvate
prednosti nove nadnacionalne zajednice (Europske unije) i ako im ta nova zajednica prui slobodu, sigurnost i blagostanje, svoje najplemenitije osjeaje pripadnosti, identiteta i lojalnosti vjerojatno usmjeriti prema toj novoj, europskoj razini.
Neka empirijska istraivanja (Eurobarometar) pokazuju da emocionalni okovi
(a ne samo sistemski kontekst), kao to je, primjerice, bilo ujedinjenje Njemake, mogu, u vrlo kratkom razdoblju, dramatino promijeniti osjeaj pripadnosti,
identiteta: u Njemakoj je postotak graana koji su izjavili da se nikad nisu osjeali Europljanima (jer su se uvijek osjeali Nijemcima) u 1985. godini bio 25.4% da
bi u 1991. godini, nakon ujedinjenja Njemake, porastao na ak 47.6%.
Slom komunizma i raspad Jugoslavije, kao i raspad SSSR-a i ehoslovake,
doveli su do fenomena koji Benedict Anderson naziva pronalaenje nacija, ali i do
fenomena promjene osobnog identiteta.
Procesi pronalaenja nacija, stvaranje novih drava i paradrava (Republika
Srpska Krajina, Republika Srpska, Hrvatska Republika Herceg-Bosna) bili su
na prostoru bive Jugoslavije praeni ratovima. A ti su ratovi bili znatno snaniji
emocionalni okovi od njemakoga ujedinjenja, tako da su identifikacijska kriza i
identifikacijska tranzicija meu, primjerice, hrvatskim i bosanskim Srbima ili bosansko-hercegovakim Hrvatima, bile logina posljedica dramatinih povijesnih
promjena.
Proces promjene osobnog identiteta dogaao se, kako pie Samuel P. Huntington, bez moralnih dvojbi, s krajnjom lakoom:
Komunisti su postali gorljivim antikomunistima; demokratski liberali prigrlili su marksizam; socijalisti su usvojili kapitalizam. U 2000. godini u Dresdenu
su moda postojali ljudi u osamdesetim godinama koji su u mladosti bili iskreni
nacisti, zatim su postali iskrenim komunistima, i, nakon 1989. godine iskrenim
demokratima. U cijelom bivem komunistikom svijetu u 1990-im godinama
bive su komunistike elite sebe definirale kao liberalne demokrate, zagovornike
slobodnog trita i gorljive nacionaliste.9
Te nesporne povijesne injenice (meu hrvatskim je vodeim politiarima iz
90-ih godina prolog stoljea bilo barem sedamdeset posto bivih, i to rukovodeih, komunista) samo potvruju injenicu kako je identitet posebno onaj

8
9

Emanuele Castano, European Identity: A social-psychological perspective, paper presented at

IDNET conference, European University Institute, Florence, June 2000.
Huntington, isto, str. 342.

29

Hrvatski identitet

koji se temelji na osjeajima, a ne na solidnom znanju i hladnom razumu krhko

i promjenjivo raspoloenje.

Nacija
Nacija je sveukupnost ljudi
ujedinjenih zajednicom sudbine
u zajednicu karaktera.
Otto Bauer

Pojmovi nacija i nacionalizam izvorno su, u europskom 18.10 i 19. stoljeu,

imali uglavnom pozitivno politiko, moralno i civilizacijsko znaenje, jer su nastali tijekom snanih demokratskih i graanskih politikih pokreta i revolucija
koje su rezultirale ruenjem dogmi o svetosti careva, kraljeva i dinastija, na jednoj,
i nemoi i pokornosti njihovih podanika, na drugoj strani. Velike su europske demokratske revolucije dovele do ruenja velikih imperijalnih carstava i stvaranja
novih demokratskih drava-nacija u kojima je vrhovnitvo (suverenitet) izvirao iz
naroda i pripadao narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih graana.
Legitimitet novih drava-nacija izvodio se i temeljio na naciji zajednici ravnopravnih i slobodnih graana koja se pozivala na legitimno prirodno i
povijesno pravo graana koji tvore naciju11 na stvaranje i upravljanje vlastitom
dravom. Jedna od najstarijih definicija nacije koju sadri Johnsonov Rjenik iz
1755. godine jo uvijek djeluje prilino suvremeno:
Nacija je narod koji se razlikuje od drugoga naroda po jeziku, podrijetlu i
vladavini.
Ipak, do pojave graanskih, nacionalnih i demokratskih pokreta i revolucija
u 18. i 19. stoljeu, mnogi su europski narodi, pa i hrvatski narod, ivjeli kao podanici (sluge pokorne) velikih imperijalnih carstava i kraljevstava. U tim se
carstvima i kraljevstvima legitimitet izvodio iz nasljednih i, navodno, boanskih
dinastijskih prava apsolutistike (prosvijeene ili neprosvijeene) vladavine monarha njegovim podanicima.

10 Poznati ameriki medievalist Joseph R. Straye smatra, dodue, da je Engleska bila nedvojbeno drava-nacija u petnaestome stoljeu (Medieval Statecraft and Perspective of History, Princeton University Press, Princeton 1971., str. 342).
11 Do 18. stoljea nacionalni se identitet uglavnom vezivao uz vjeru (religiju); nakon toga nacionalne i
dravotvorne ideologije i pokreti su sekularni te su naciju odreivali na temelju elemenata podrijetla, jezika i kulture. Za to su postojali praktini razlozi: veliki broj europskih nacija bio je nakon
reformacije religijski podijeljen, pa je vjera iskljuena iz zajednikog nazivnika nacije.

30

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

U revolucionarnom pojmu nacije spojile su se romantine ideje o graaninu i graanskoj jednakosti (pred zakonom), jedinstvu, slobodi, bratstvu i pravdi
s idejom o prirodnom pravu nacije (politikog naroda) na stvaranje vlastite
drave. Upravo zbog toga, pojam nacionalizam u devetnaestome je stoljeu12 bio
pozitivan ili barem vrijednosno neutralan i svodio se na uvjerenje da skupina ljudi
koja sainjava naciju predstavlja prirodnu zajednicu koja ima prirodno i povijesno
pravo da osnuje vlastitu nacionalnu dravu, da bude nezavisna od drugih drava i da u svjetskoj zajednici slobodnih i suverenih nacija-drava ima ista prava i
obveze kao druge nacije-drave. Demokratske su i nacionalne revolucije svojom
unutarnjom logikom dovele do otkria (novih) nacija koje su bile zanijekane,
skrivene, a esto i poniene pod skutima velikih carstava i kraljevstava. Cijeli 20.
vijek obiljeen je tako slomom velikih ideologija (kolonijalizma, monarhizma i
komunizma), a zatim i politikom fragmentacijom svijeta cijepanjem ili raspadom sloenih i kvazi-federalnih drava. Taj proces najbolje je uoljiv na promjenama broja lanica Lige naroda, odnosno Ujedinjenih nacija: 64 (1871. godine),
59 (1914), 51 (1945), 60 (1950), 76 (1955), 99 (1960), 117 (1965), 127 (1970),
144 (1975), 154 (1980), 159 (1985), 166 (1991), 185 (1994), 189 (2000), 191
(2005) i 192 u 2009.13
U devedeset godina, od 1914. do 2009., broj je nacionalnih i sloenih drava
lanica UN-a povean vie od tri puta. Budui da u Europi (Katalonci, Velani,
koti, Baski, Albanci-Kosovari, Flamanci, Valonci i drugi) i u svijetu postoji veliki
broj naroda koji sebe smatraju ili se mogu poeti smatrati nacijom i tee, ili mogu
teiti, osnivanju vlastite drave, realno je pretpostaviti da e se taj proces i dalje nastaviti. Nacionalni dravotvorni pokreti nisu, dakle, nipoto stvar prolosti. Meutim, sam pojam nacionalizam, zbog njegove zlouporabe u doba nacionalsocijalizma, danas ima preteito negativnu konotaciju, dok pojam domoljublja/
patriotizma u nekim zemljama (primjerice u SAD-u nakon teroristikih napada)
doivljava punu rehabilitaciju.
ak i u doba ranih demokratskih, nacionalnih i nacionalistikih pokreta, pojam nacija imao je razliito znaenje u Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Amerikim Dravama u odnosu na Srednju i Istonu Europu.
Sljedbenici liberalno-demokratske tradicije (tradicije amerike, a potom i Francuske graanske revolucije) pojam nacija temeljili su na naelu ukljuivanja:
nacija se izvodila iz demosa, tj. ukljuivala je sve graane koji su iskazivali lojalnost
novoj dravnoj zajednici i koji su bili spremni rtvovati mnoge etnike i kulturne
posebnosti (zaviajnu pripadnost, vlastiti dijalekt, lokalnu kulturu i obiaje) uime
novog nacionalnog identiteta: jedinstvenog jezika, kulture, vrednota i jedinstvene
12 Sve do 19. stoljea u veem dijelu dananje Francuske stanovnici nisu govorili francuski jezik niti su
se osjeali Francuzima.
13 Izvor: http://www.un.org/Overview/growth.htm

31

Hrvatski identitet

nacionalne drave. Nova politika nacija nastajala je tako postupno: kroz proces
taljenja naroda ili kulturne asimilacije i pretvaranja starih etniko-nacionalnih identiteta u novi patriotsko-nacionalni identitet. Stari etnonacionalni identiteti postupno su tonuli u folklornu i domovinsku nostalgiju koja nije ugroavala
ili dovodila u pitanje jedinstvo i snagu nove politike nacije: amerike, kanadske,
australske.
Sljedbenici germanske i istonoeuropske tradicije naciju definiraju na
temelju naela razlikovanja i iskljuivanja. Nacija je, prema njihovom shvaanju,
organska i povijesna zajednica u osnovi koje stoji isto ili vrlo srodno etniko podrijetlo i osjeaj pripadnosti etnosu. Velike imperijalne nacije Srednje i Istone Europe Njemaka, Austrija, Maarska i Rusija negirale su tako nacionalne identitete i dravotvorna prava malim perifernim inferiornim narodima
kojima su vladale (posebice malim junoslavenskim narodima), to je imalo za
posljedicu stvaranje novih nacionalnih i nacionalistikih pokreta koji su konani
nacionalni cilj (stvaranja nacionalnih drava) ostvarili tek na prijelazu 20. u 21.
stoljee.
Sukob dvaju navedenih koncepcija nacije na dramatian se i tragian nain dogodio u posljednjem desetljeu prolog stoljea na prostoru bive Jugoslavije i biveg SSSR-a gdje su ve pola stoljea postojale dravne zajednice koje su bile
koktel etnosa i demosa (Ulrich Beck).
Bez obzira o kojoj je koncepciji i tradiciji definiranja i izgradnje nacije-drava
rije, sama je nacija, kao to je pokazao Benedict Anderson,14 uvijek zamiljena
zajednica.
Anderson navodi tri razloga zbog kojih je nacija zamiljena, a ne stvarna, organska zajednica:
Prvo: zamiljena je zajednica zbog toga to osjeaj nacionalnog jedinstva ili
zajednitva ivi u svakom pripadniku nacije, unato injenici to se veina pripadnika nacije uzajamno nikada nee susresti i upoznati.
Drugo: nacija je zamiljena i kao suverena, tj. kao ona iz koje se izvodi i kojoj
pripada vrhovna vlast, jer je koncept apsolutnog suvereniteta stvaran u doba kad
su velike europske nacionalistike i demokratske revolucije unitile legitimnost dinastijske vlasti koja je u odnosu na vlastite podanike i druge drave doista bila
vrhovnika, tj. neupitna i neograniena, jer se pozivala na navodnu boansku
providnost i volju.
Tree: nacija je zamiljena i kao zajednica jer se pojam nacionalnog zajednitva
ili nacionalnog jedinstva stvara kao doktrinarni i masovno-psiholoki privid, unato injenici da u svakoj naciji postoje objektivne i lako mjerljive drutvene razlike
14 Benedict Anderson, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism,
Verso, London 1983.

32

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

i nejednakosti: rodne, klasne, regionalne, obrazovne, profesionalne, imovinske,

etnike, kulturne i ine.
Dosadanji proces prikljuivanja nacionalnih drava Europskoj uniji nije
dramatino promijenio nacionalne identitete, u smislu pojedinanog osjeaja pripadnosti. Ispitivanje Eurobarometar provedeno u proljee 2000. u 15 zemalja
EU-a pokazalo je da se Europljani ovako osjeaju, tj. identificiraju:
Smatra se samo Europljaninom . . . . . . . . . . . . . . . 4%
Smatra se Europljaninom i pripadnikom vlastite nacije . . . . 8%
Smatra se pripadnikom vlastite nacije i Europljaninom . . . 45%
Smatra se samo pripadnikom vlastite nacije . . . . . . . . . 41%
Bez odgovora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2%

Osjeaj nacionalnog identiteta po zemljama

Smatra se Europljaninom vs.
pripadnik vlastite nacije
L

41

23

49

56

26

45

4 6

53

31

32

48

39

20

42

41

16

49

44

11

42

45

42

47

37

48

42

52

22

38

53

11

20
6

NL

1 5

EU-15

4 6

3 5

2 2

IRL

3 4

DK

3 3

37

56

EL

1 2

38

60

13

FIN

1 3

35

61

19

2 4

32

61

23

23

61

37

UK

3 3

% samo Europljanin
% pripadnik vlastite nacije i Europljanin
% Europljanin i pripadnik vlastite nacije
% pripadnik samo vlastite nacije
Izvor: Eurobarometer 52.0 Fieldwork: listopad-studeni 1999.

Postotak odgovora ne znam nije prikazan

33

Hrvatski identitet

Dosadanja prikljuenja nacionalnih drava Europskoj uniji nisu, oigledno,

dokinula nacionalne identitete nego su tek komplicirala problem ionako sloenih
viestrukih osobnih i skupnih identiteta: etnikih, graanskih, jezinih, religijskih, kulturalnih, rodnih, svjetonazorskih, vrijednosnih, profesionalnih, politikih, generacijskih i drugih.
Stalno jaanje graanskih i federalnih elemenata (na raun nacionalno-graanskih i europsko-konfederalnih) u buduoj Europskoj uniji ili Sjedinjenim
europskim dravama bitno e promijeniti sistemski kontekst u okviru kojega e ljudi formirati vlastite i nacionalne graanske, etnike i kulturne identitete. Naime, ustavno ozakonjenje instituta europskog graanina ne znai samo
ostvarenje naela o jednakosti graana Europske unije pred europskim zakonima
i sudovima nego donosi i nove lojalnosti i nove graanske i skupne identitete.

Mi
Za razliku od veine drugih europskih naroda koji su vlastite drave, nacije i
drutva stvarali i gradili u doba graanskih revolucija i u stoljeima mira, napretka
i blagostanja, Hrvati narod koji je vlastitu dravu ostvario tek potkraj drugog
tisuljea nisu naprosto dobili povijesnu ansu da do kraja osmisle, izgrade i ive
hrvatski nacionalni identitet. Preciznije, naa su iskustva u izgradnji nacionalnog
identiteta vezana za povijest naroda koji ima svijest o naciji, nema vlastitu dravu,
a ima snaan dravotvorni mit o navodno slavnim, bogatim i monim srednjovjekovnim kraljevima i kraljevstvima. Zato su hrvatski nacionalni osjeaji vie vezani za simboline, obredne, mitske i kulturne elemente zemlje i domovine (grb,
zastava, himna, jezik, kulturno naslijee, povijesni mitovi i legende o monim i
slavnim srednjovjekovnim kraljevima i kraljevstvima), nego li za pragmatine elemente suvremene drave: vojska, diplomacija, zakoni, plaanje poreza, svijest o
dravnitvu i nacionalnim interesima.
Skeptian odnos Hrvata prema dravi i romantian odnos prema
domovini15 posljedica su traginih iskustava hrvatskoga 20. stoljea. Naime, u
tom su stoljeu ak i oni ljudi koji su cijeli ivot proveli u istoj kui, selu ili gradu
ivjeli u dva carstva i pet drava, a sahranili etiri diktatora, jednog vrhovnika i
dvije civilizacije. U svega tri generacije bili smo kao narod svjedoci uzbudljive, burne, krvave, pa i viestruko promaene povijesti. Hrvatski narod ostavio je
u 20. stoljeu: dvije propale totalitarne ideologije (faistiku i komunistiku), koji15 Ve sama injenica da je od tri uobiajena pojma domovina, oevina (otadbina) i majevina u hrvatskome jeziku i narodu prihvaen samo prvi pojam, koji etimologiju vue iz doma
(stanita), a ne iz biolokog podrijetla (oca ili majke), ukazuje na vezanost Hrvata za prostor, tradiciju i kulturu.

34

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

ma je u manjini pripadao; tri rata (dva svjetska i Domovinski), dvije bankrotirane

dravotvorne ideje (austrougarsku i jugoslavensku), etvrt stoljea ivota pod velikosrbijanskom diktaturom i krunom (1918-1941), pola stoljea ivota u komunizmu (1945-1990) i deset godina ivota u stanju ni demokracije ni diktature (19902000). Takvim se, fascinantnim i traginim, povijesnim komarom moe teko
pohvaliti bilo koji drugi europski narod. Za Hrvate je 20. stoljee doba pokvarene povijesti, vrijeme potroenih ideologija i bankrotiranih dravnih, politikih i
gospodarskih sustava, vrijeme kultnih voa ija je karizma oteena ili unitena
prohujalim vremenom.
Bilo kako bilo, ostaje injenica da su se predodbe ljudi i graana Republike
Hrvatske o tome to su, kakvo im je podrijetlo, kamo i kome pripadaju u jezinom, zaviajnom, religijskom, etnikom, politikom, kulturnom, civilizacijskom
i svakom drugom smislu doista esto i radikalno mijenjale tijekom povijesti, pa
i u cijelom 20. stoljeu. Te su se predodbe o osobnosti i pripadnosti mijenjale
upravo zato jer se bitno mijenjao sistemski kontekst (povijesni, ratni, dravni, ekonomski, politiki i kulturni) u okviru kojega su ljudi stvarali uvjerenja o
vlastitom podrijetlu, osobnosti i pripadnosti. Pripremajui se za novi sistemski
kontekst, mi Hrvati moramo vjerovati da biti Europljanin ne znai ne biti Hrvat, nego znai shvatiti smisao misli iz jednog od glasovitih Pisama njemakom
prijatelju u kojem Albert Camus pie: Ja previe volim moju zemlju da bih bio
nacionalist.
Kad su u pitanju viestruki i paralelni identiteti, oni nam kao narodu nisu
nepoznati. Povijesno promatrano, hrvatski je kulturni i nacionalni identitet policentrian i europski multidimenzionalan, jer pripada gotovo svim europskim, pa i
istonjakim tradicijama: bizantinskoj, balkanskoj, zapadnoeuropskoj, mediteranskoj, jadranskoj, istonoeuropskoj, srednjoeuropskoj i junoslavenskoj. Budui da je
Europska unija, izmeu ostaloga, unija viestrukih i paralelnih identiteta, ta naslijeena hrvatska multikulturalnost trebala bi biti naa prednost u procesu brze
prilagodbe i racionalnog ponaanja u Europskoj uniji. Ono to e nam biti nedostatak jest nepovoljno politiko-kulturno naslijee. Stoljetna politika tradicija
diktatura, totalitarnih i autoritarnih poredaka nije nam omoguila razvoj graanske (participacijske) politike kulture, nego je surogate nala u razvoju parohijske
(plemenske) i podanike (sljedbenike) masovne i elitne kulture.16
U vremenu ispred nas, Hrvatima e za ouvanje vlastitog imena, jezika i identiteta u Europskoj uniji trebati znatno vie obrazovanja, znanja i mudrosti negoli
gorljivih nacionalnih, budnikih i borbenih osjeaja.

16 O tipologiji politikih kultura vidi u klasinoj monografiji iz 1972.; hrvatski prijevod: Gabriel A.
Almond i Sidney Verba, Civilna kultura Politiki stavovi i demokracija u pet zemalja, Politika
kultura, Zagreb 2000.

35

Hrvatski identitet

Na destruktivnu narav pretjerane osjeajnosti u ljubavi Rusa prema esima u vrijeme okupacije te zemlje, ukazao je Milan Kundera:
Osjeajnost je ovjekova potreba, ali postaje strana u trenutku kada sama
sebe poinje smatrati vrijednou, mjerilom istine, opravdanjem za ponaanje.
Najplemenitiji nacionalni osjeaji rabe se za opravdanje najgorih uasa. Srca prepuna lirskih osjeaja ovjek poini najopakija djela u sveto ime ljubavi. Kada osjeajnost zamijeni razumnu misao, postaje temelj nerazumijevanja i nesnoljivosti.
Postaje, kako kae Carl Gustav Jung, superstruktura brutalnosti.17
U vrijeme prikljuenja Europskoj uniji graani Hrvatske saveznika trebaju
traiti u znanju i razumu. U vlastitom, pomalo zaboravljenom duhu Sredozemne,
Jadranske, Zapadne i Srednje Europe. Duhu koji se zasniva na viestrukom provjeravanju injenica, duhu sumnje, istraivanja, zdravog opreza, i uravnoteenom
sravnjivanju dobrih i loih strana lanstva u Europskoj uniji.

Oni
Sve donedavno bilo je prilino lako odrediti tko su za nas, Hrvate, oni.
Praktino tijekom cijeloga 20. stoljea, izuzevi razdoblje Austro-Ugarske Monarhije (do 1914), oni su za nas bili Srbijanci i Crnogorci. Odnosi njih i
nas prolazili su kroz razliite racionalne i emocionalne, pozitivne i negativne
faze, a jasnu su i neupitnu neprijateljsku formu dobili u doba njihove agresije na
nas i nau zemlju: politike i psiholoke (1986-1990) i stvarne (1990-1995). Naalost, u razdoblju sloma komunizma i raspada Jugoslavije, oni nisu bili samo
Srbijanci i Crnogorci, nego i dobar dio naih graana, hrvatskih Srba.18 Doba
neprijateljstva i ratova nije, dakako, idealno doba za stvaranje produktivnog nacionalnog razuma, svijesti i osjeaja. Openito mi se ini da je za budunost svakoga, pa i hrvatskoga naroda znatno vaniji snaan nacionalni razum, negoli gorljivi
nacionalni osjeaj, posebice kad se on stvara u ratnim prilikama. Poznata misao
Josefa Goebbelsa: O, kako je divno mrziti., ili Andra Malrauxa: O, kakvo
je olakanje boriti se protiv neprijatelja koji se brani i neprijatelja koji je budan.,

17 Milan Kundera, Jacques i njegov gospodar Poast Denisu Diderotu u tri ina, Meandar, Zagreb
2003., str. 10-11.
18 Izvrsnu monografiju o toj temi objavio je Nikica Bari Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2005. Posebna je vrijednost knjige mladoga znanstvenika
(roen 1975) u tome to je uspio dokazati kako je kljuna ratnopropagandna teza velikosrpskoga
pokreta da Hrvati ne mogu stvoriti suvremenu i demokratsku dravu, nego samo ustaku i zloinaku, na kraju postala osnovnim razlogom masovnog egzodusa hrvatskih Srba. Naime, nakon pet
godina sustavnog pranja mozga kako je Republika Hrvatska ustaka drava, hrvatski su Srbi, preplavljeni povijesno opravdanim strahom, naprosto napustili nau i njihovu zemlju.

36

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

bliska je strastima ratnika, ali nije dobra osnova za izgradnju nacionalnog razuma
i borbu za dugorone nacionalne interese i blagostanje.
Bilo kako bilo, u razdoblju koje je pred nama, Srbijanci i Crnogorci i dalje e za
nas biti oni, ali e drugima sve vie postajati i drugi nai susjedi: Slovenci,
Talijani, Maari, pa i Nijemci, Austrijanci, Rusi i Kinezi. tovie, ve danas jasno
naznaeni ekspanzionistiki i neokolonijalni elementi u austrijskoj, njemakoj,
maarskoj i talijanskoj politici prema Hrvatima i Hrvatskoj, vrlo bi brzo upravo te
nacije mogle pretvoriti u glavne njih i druge.
O tim drugima razmiljao sam piui u veljai 2009. u Vijencu o fenomenu eurona.19 Tim sam pojmom prema analogiji s bivim maaronima
oznaio neveliku (zasad) drutvenu skupinu ili sloj ljudi koji su nacionalno i
dravljanski Hrvati, ali su interesno i mentalitetom stranci Talijani, Austrijanci, Maari, Slovenci, Srbi ili Nijemci. Toj emo se velikoj
temi kapilarnog neokolonijalizma vratiti neto kasnije, u raspravi o hrvatskoj
identitetskoj politici, a ovdje emo se jo jedanput osvrnuti na socijalno-psiholoke
uzroke i ciljeve njihove (srpske i crnogorske) agresije na nau zemlju.
U stotinama knjiga i tisuama rasprava o uzrocima i ciljevima ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koriteno je mnotvo teorijskih pristupa i eksplanativnih paradigmi: teorije o nacionalizmu, teorije o genocidu, teorije o drevnim
mrnjama, teorije o eksploataciji Holokausta,20 teorije o velikosrpskoj imperijalnoj politici, teorije o balkanizaciji, teorije o vjerskim sukobima, teorije o sukobu
civilizacija itd. Budui da sam neke od tih teorija i osobno koristio u raspravama
o uzrocima ratova i ratnih zloina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ovdje u
se pozabaviti objanjenjem socijalne psihologije ratnoga zla, jer ona moe imati bitnu ulogu u postignuu trajnog mira na prostoru Jugoistone Europe i Balkana. Naime, uz bitnu ulogu koju je velikosrpska ideologija imala u proizvodnji
postkomunistikih balkanskih ratova, bitnu su ulogu imali i neki sociopsiholoki
imbenici. Ovdje u spomenuti samo dva od tih imbenika: ranjenu ljubav i
teritorijalni nagon.
Masovno-psiholoka opijenost najveeg dijela graana Srbije i Crne Gore ratnim pohodom JNA i srpsko-crnogorskih paravojnih formacija na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu koja se ogledala u ekstatinom slavljenju ratnika i
kienju, cvijeem, tenkova i raketnih bacaa koji su odlazili u rat za spas Jugoslavije moe se dobrim dijelom objasniti fenomenom ranjene ljubavi koju je
Milan Kundera ovako opisao na primjeru ruske (sovjetske) okupacije SSR-a:
Bio je ve trei dan okupacije. Ja sam bio u autu izmeu Praga i Budjovica
(grada u koji je Camus smjestio Nesporazum). Po cestama, u poljima, u umama,
19 Euroni: Opasnost za Hrvatsku, Vijenac, br. 390, Zagreb, 12. veljae 2009.
20 O fenomenu eksploatacije Holokausta i genocida vidi: Bartol Letica i Slaven Letica, Postmoderna i
genocid u Bosni, Jesenski i Turk, Zagreb 1997.

37

Hrvatski identitet

posvuda je bilo utaboreno rusko pjeatvo. Zaustavili su moj auto. Tri su ga vojnika
poela pretraivati. Na kraju me asnik, koji je to zapovjedio, upitao na ruskom:
Kak vy uvstvuete sebja?, to je znailo Kako ste? Kako se osjeate?. Pitanje nije
bilo ni neljubazno ni ironino. Ba naprotiv, asnik je nastavio: Sve je to veliki
nesporazum. No, rijeit e se. Vidjet ete da mi volimo ehe. Mi vas volimo.
Tisue tenkova unitilo je krajolik, budunost zemlje bila je kompromitirana
za stoljea, eki dravni dunosnici bili su uhieni i odvedeni, a asnik okupatorske vojske izjavljuje vam ljubav. Da budemo jasni: nije on elio rei da se ne slae
s invazijom. Daleko od toga. Svi su, vie-manje, govorili poput njega: nisu imali
stajalite sadistikog zadovoljstva silovatelja, nego se njihovo miljenje zasnivalo
na drugom arhetipu: ranjenoj ljubavi. Zato ti esi (koje mi tako volimo!) ne
ele ivjeti s nama? Zato nas ne vole? Kako je to tuno to ih pomou tenkova
moramo nauiti ljubavi!21
Vrlo su slina bila razmiljanja brojnih asnika JNA, njihovih vojnika i njihovih nijemih pomagaa (veine Srba i Crnogoraca) za vrijeme invazije na Sloveniju
i, posebice, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Umovi i srca osvajaa i okupatora, ruitelja Vukovara, Zadra, Dubrovnika i drugih hrvatskih gradova i sela bili
su zarobljeni mitom o spasiteljima Jugoslavije, spasiteljima srpskog naroda od
ustake kame i osloboditeljima Vukovara. I oni, kao i ruski/sovjetski vojnici
u ekoj i Slovakoj 1968., vjerovali su da nas tenkovima i krvlju moraju ponovno
poduiti njihovoj ranjenoj ljubavi prema bratstvu, jedinstvu i komunizmu.
Kao argument teze o ranjenoj ljubavi asnika JNA, vrijedno je u cjelini citirati pismo koje je general JNA Andrija Raeta 18. kolovoza 1991. uputio obitelji
Gordana Lederera:
Uvaena obitelj Lederer,
Vae sam pismo, fotokopiju, uredno zaprimio, dne 15. kolovoza 1991. godine. Razumijem Va bol i ogorenje i stog razloga ne mogu i ne elim iskazati rijei
zamjerke i uvrijeenosti Vaim pismom.
Va sin Gordan Lederer opredijelio se u ivotu za jednu nadasve zanimljivu
i atraktivnu profesiju, da okom kamere vjerodostojno obavjetava gledateljstvo
i informira ga. Va sin je to radio izuzetno uspjeno i njegove su reportae bile
zapaene. Meutim, ivotnu orijentaciju na arheologiju i speleologiju, zamijenio
je rizinom profesijom ratnog snimatelja. Naalost, doista naalost, srea ga nije
pratila. Dosta esto je to sudbina ratnih dopisnika i snimatelja.
Za Vas, naravno, to nije nikakva utjeha. Majci, ocu, supruzi i kerci Vaeg
Gordana nitko ga ne moe vratiti. Bol koju svi Vi u obitelji osjeate je nenadokna-

21 Milan Kundera, Jacques i njegov gospodar Poast Denisu Diderotu u tri ina, Meandar, Zagreb
2003., str. 10.

38

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

diva. Nju je mogue dijeliti, ali je nitko ne moe nadoknaditi, pa ni svi oni koji su
izraavali Vama suut.
Bijeg od boli esto nagoni ljude na nepromiljene postupke, uvrede, optuivanja, pa ak i druge iracionalnosti.
To to me nazivate suradnikom etnika (objavljeno u faksimilu ispod slike
Vaeg sina u Vjesniku 14. 8. 1991. godine), to me optuujete da sam uskratio
upotrebu helikoptera, to to me lano optuujete za razliiti tretman sukobljenih
strana, kao i to me generalni direktor HTV-a, gospodin Vrdoljak na posljednjem
ispraaju Vaeg sina naziva generalom koji je uskratio letilicu koja je Gogu mogla
odvesti u ivot!, sve je to rezultat jedne nerazumne, besmislene i, moram kazati,
prljave kampanje prema JNA, njenog starjeinskog sastava i rukovodeih armijskih kadrova. Najee u funkciji politikih interesa, nazivaju nas okupatorima,
etnicima i drugim teko shvatljivim izrazima.
Ipak, istine radi, moram s punom odgovornou kazati Vama da sam zahtjev
za spaavanje Vaeg ranjenog sina primio tek u 20.30 sati, i to ne u uredu, ve na
sastanku s grupom meunarodnih posmatraa u Jugoslaviji, i to u vrijeme kada
se bez posebne osposobljenosti letilita za none uvjete ne moe obaviti let. Sa
aspekta moje nadlenosti i odgovornosti uinio sam sve to se moglo uiniti. Uostalom, to je sluba za informiranje, priopenjem za javnost, uputila sredstvima
javnog informiranja. Naravno, ono u cijelosti nije objavljeno ili je komentirano
u poznatoj maniri u Republici Hrvatskoj. Zato u biti toliko slobodan da ovom
pismu priloim to saopenje i, nadam se, da ete ga s panjom proitati.
Ipak i radi Vas postavit u i neka logina pitanja, pa i odgovore:
Zato operativac MUP-a R. Hrvatske nije postupio kako mu to dunost nalae, a odnosi se na: angairanje vlastitoga helikoptera uz najavu leta; zato je poziv
uputio Komandi 5. vojne oblasti, a ne Komandi korpusa ratnog zrakoplovstva u
Zagrebu; zato se traila pomo Armije sa zakanjenjem od vie nego dva sata; i
na koncu, zbog ega se uvaeni gospodin Vrdoljak osobno nije angairao, ili netko
od viih funkcionara MUP-a RH, Crvenog kria, Ministarstva zdravlja, kada su
Vaeg sina izdvojili iz konteksta drugih mladia, ije ih majke jednako kao i Vi
svoga danas oplakuju.
Sve je preputeno operativcu MUP-a R. Hrvatske, a prozivam se ja, zamjenik
komandanta 5. vojne oblasti.
Iskreno alim to je Va sin Gordan poginuo, alim sve poginule sinovi i keri,
jer bez da me tko proziva, i ja sam otac. Otac sam i roditelj, obavljam jedan astan
posao, na koga sam se sveano obvezao, kao to i gospoa Majka asno ispunjava
Hipokratovu humanu obvezu.
Svakoj majci je uspomena na svoga sina najdraa, osobito ako se radi o jedincu. Dakle, s najdraim se uspomenama treba postupati krajnje obazrivo i dostojanstveno. Zato Vam vraam sliku Vaeg sina Gordana, koji i slikom urednog
39

Hrvatski identitet

vojnika JNA, iskazuje primjernost, dostojanstvo i ponos. Pa neka tako i ostane,

bez zloupotreba.
S punim potovanjem, izraavam Vama i obitelji moje iskreno i duboko sauee.
Andrija Raeta
To je pismo izuzetno zanimljivo jer pokazuje kako visoki asnik JNA nipoto
nije bio primitivni nacionalist i neobrazovani, proraunati ubojica, nego prilino
uljudan vojni asnik zarobljenog uma koji naprosto nije elio shvatiti da je ve
tada bio instrument jedne beutne, zloinake i osvajake velikosrpske politike.
Pismo ima istu psiholoku potku kao i pitanje ruskog asnika Milanu Kunderi.
Ono potvruje dobro poznatu tezu o banalnosti zla, jer pokazuje da su neki
asnici JNA vjerovali ili glumili da vjeruju kako je agresija na Hrvatsku naprosto
astan posao. Uz takvu svijest koja, naalost, i danas dominira meu sudionicima
agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, teko je oekivati suoavanje srbijanskog i crnogorskog naroda s osobnom i kolektivnom odgovornou za ratove
i ratne zloine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini voene i izvrene od 1990. do
1995. Ako tamonja javnost nije, a nije, spremna prihvatiti svijest o vlastitoj odgovornosti za zla i zloine, polako ipak prihvaa spoznaju da su Srbija i Crna Gora
izgubile sve ratove koje su povele, uvjerene da e u njima pobijediti i ostvariti povijesni san o Velikoj Srbiji.
injenice da su Srbija i Crna Gora izgubile sve ratove (sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i NATO-om) na kraju je, po svemu sudei,
postao svjestan i jedan od glavnih umjetnikih inspiratora suvremene srbijanske imperijalne politike, Dobrica osi. U pretencioznom i patetinom milenaristikom eseju o srpskom 20. stoljeu, koji je napisao za beogradski Nedeljni
telegraf 29. prosinca 2000., on je samokritiki priznao da je srpska nacionalna
politika na kraju prolog stoljea doivjela totalni poraz, a uzrok poraza ovako je
objasnio:
Glavni uzrok poraza nae nacionalne politike u jugoslavenskoj krizi je nespremnost za radikalno raskidanje sa titoizmom i nespremnost za prilagoavanje
savremenom svetu i civilizaciji koja nastaje. A bez energije i inteligencije za prilagoavanje svetskim uslovnostima uz ouvanje nacionalnog identiteta, mali i nerazvijeni narod kakav je na, biva potinjen i poraen. Prilagoavanje ne znai odustajanje od cilja; to je uvaavanje vremena kao objektivne uslovnosti za uspeh.
Dakle, osi misli da prilagoavanje ne znai odustajanje od cilja (itaj:
stvaranja Velike Srbije), ve uvaavanje vremena. Svoj zanimljivi esej o tome
kako je Srbe, kako kae, izdao historijski um, osi zavrava ovim rijeima:
Razmiljajui o svojim i srpskim zabludama, grekama i krivcima, ja jo nisam dosegao do istine koja me ini spokojnim. Ali sam uveren da Srbi na kraju 20.
veka treba u Nemcima da vide primer kako se u miru dobija izgubljeni rat.
40

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

osieva je intelektualna oporuka prilino jasna u svojoj kljunoj poruci: Mi,

Srbi, izgubili smo ratove i nismo ostvarili svoj povijesni san o Velikoj Srbiji (naznaen parolama da Svi Srbi imaju pravo iveti u jednoj dravi, a granice te
drave trebaju izraavati dogmu Gde je srpski grob, tu je i Srbija), ali pred
nama je novo povijesno poslanje: u miru europskog 21. stoljea moramo dobiti ono
to smo izgubili u ratu.
Iako su izgledi da se ostvari to novo zlokobno osievo proroanstvo znatno manji nego su bile srbijanske i JNA ratnike anse 90-ih godina 20. stoljea,
njegovo razmiljanje treba shvatiti krajnje ozbiljno. Utjeno bi bilo i to ako osi
misli a to nije jasno napisao da bi Srbija trebala trajno napustiti rat kao sredstvo ostvarivanja nacionalnih interesa; da bi svu panju trebala usmjeriti na promicanje srpskoga istorijskog uma: obrazovanja, znanja, radinosti, istraivanja,
proizvodnje i suradnje sa susjedima.
Velika je teta to srbijanski i srpski intelektualci i politiari jo uvijek ne ele
u sebi samima, u nacionalnoj svijesti i politikoj doktrini potisnuti ili nadvladati
vlastiti imperijalni teritorijalni instinkt. A upravo je taj atavistiki, primordijalni instinkt bio glavni poticaj i razlog ratova od 1990. do 1995. godine.
Kad su u pitanju drugi oni Talijani, Austrijanci, Maari, Bonjaci, Slovenci, Nijemci, Kinezi i ostali u budunosti e ti drugi postati podjednako
vaan imbenik hrvatske nacionalne politike i politike identiteta. Naprosto stoga
jer se suvremena vlast i mo, pa i suverenitet, seli iz teritorijalne u financijsku,
politiku, gospodarsku, medijsku i intelektualnu sferu. A u tim je sferama ve danas neupitna dominacija tih novih drugih.

Identitetska politika
injenica to smo mi Hrvati ostvarili dravu u doba zastarjelosti nacionalne drave, bitno oteava proces izgradnje i ouvanja hrvatskog nacionalnog (kulturnog) identiteta, jer se taj identitet mora stvarati u uvjetima kad su u politikoj
modi nadnacionalnost, raznovrsnost, raznolikost, multikulturalnost i univerzalnost (globalnost), a ne posebnosti nacionalnog duha i nacionalnih drava. Nacionalni identiteti u drugim europskim dravama stvarani su, u 18., 19. i 20. stoljeu nasilnim potiskivanjem dijalekata i nametanjem knjievnog ili standardnog
jezika; potiskivanjem regionalnih i zaviajnih posebnosti i stvaranjem nacionalne
kulture; potiskivanjem ili prisilom na asimilaciju i akulturaciju malih doljakih
etnikih i religijskih zajednica. Jedan dio tih procesa uspjeno je okonan i u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeu, ali su estosijeanjska diktatura, faizam, komunizam
i jugoslavenstvo zaustavili proces izgradnje suvremene hrvatske nacije barem kad
su u pitanju standardni jezik, izgradnja graanskog drutva i stvaranje hrvatske
nacionalne drave. Izgradnja upravo takve nacije oteana je danas injenicom to
41

Hrvatski identitet

se ona mora stvarati u uvjetima traumatinoga ratnog naslijea, uz goleme gospodarske nevolje i paralelno s procesom prikljuenja nae zemlje jednoj mrenoj
dravi (Manuel Castells) Europskoj uniji. A graditi nacionalni razum, znanje
i svijest u takvim uvjetima nipoto nije lako.
Naime, kako tvrdi Benedict Anderson, nacionalnu svijest i duh odavno ne
stvara elitna kultura (romani, pjesnitvo, znanost, opera, lijepa knjievnost openito; niti se ona stvara u knjievnim salonima, itaonicama, pjesnikim veerima,
asopisima, kazalitima i knjievnim nakladnitvom), nego itanje novina. Suvremene su nacije, kae on, nacije itatelja novina! Kao to e budue nacije
i nadnacionalne identitetske zajednice biti zajednice gledatelja televizije i nacije
korisnika interneta. Ta je budunost koju oznaava sukob izmeu globalnih
gospodarskih i ekolokih problema suvremenog ovjeanstva i zastarjele nacionalne politike organizacije, razuma i osjeaja zapravo ve odavno poela.
Ili, kako kae Ulrich Beck:
Ako je nacija u bitnome nacija italaca novina, onda to u doba globalizirane
televizije i telekomunikacija i opet postaje problematino. Tu se razapinje prostor bezgranine javnosti koji nadsvouje i potkopava nacionalnu konstrukciju
stranoga i vlastitoga. Dva se dogaaja u Europi zacijelo nisu sluajno dogodila
istodobno: ukidanje granica i militantni izljevi mrnje prema strancima kojima
se izgubljene granice pokuavaju ponovno zapaliti22 (u materijalnom i jezinom
smislu).23
Sve u svemu, kao to su izvorni junaci i vrhovnici nacionalne kulture bili mitski
i stvarni povijesni junaci (uglavnom ratnici) te rodoljubni pjesnici, romanopisci,
kipari, slikari, skladatelji, izumitelji, nobelovci i ratnici, dananji su proizvoai nacionalne kulture, identiteta i svijesti: televizijski spikeri, voditelji, novinari,
stupniari (kolumnisti), politiari te tradicionalni odgojitelji uitelji, nastavnici
i profesori. U znatno manjoj mjeri sveenici i propovjednici openito. Kao to
su simboli novog nacionalnoga ponosa i postignua danas olimpijski pobjednici,
izabrane nogometne vrste i planetarne zvijezde sportske, filmske, televizijske,
pjevake.
Kakvu politiku identiteta u tim novim prilikama moe i mora voditi Republika Hrvatska?
Kad je u pitanju strah Hrvata od gubitka nacionalnog i kulturnog identiteta
u Europskoj uniji, on nipoto nije bez osnova, a nije ni iznimka od pravila kad su
u pitanju mali europski narodi. Hrvatski je narod malobrojan, a hrvatski jezik i
kultura bez velikog su utjecaja u europskim i svjetskim razmjerima.

22 Ova se aluzija odnosi na brojna paljenja turskih i muslimanskih poslovnih prostora i stanova u Njemakoj i Europi.
23 Ulrich Beck, Mo protiv moi u doba globalizacije, kolska knjiga, Zagreb 2006., str. 126.

42

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

Uz to, ve je danas sasvim jasno da e u okviru Europske unije biti promican

europski identitet koji e zrcaliti tradiciju velikih europskih nacija. Ta injenica ne
mora brinuti Engleze, Talijane, Nijemce, Francuze, panjolce i Poljake, ali mora brinuti male europske narode. Pitanje je, dakako, na kojim e se vrednotama i elementima taj hipotetski europski identitet temeljiti i kojim e se metodama promicati.
Teorijske i politike rasprave o europskom identitetu sve su brojnije, ali su u
kvantitativnom pogledu jo uvijek desetostruko rjee od rasprava o nacionalnim
identitetima. Primjerice, na pretraivau Google 13. oujka 2009. pod pojmom europski identitet bilo je svega 258 000 dokumenata, a pod pojmom
nacionalni identitet ak 4 760 000.
Realno je oekivati da e se tijekom vremena taj odnos mijenjati u korist europskog identiteta. Ipak, nije vjerojatno da e u sljedeih dvadesetak godina europski identitet poprimiti simbolinu ili masovno-psiholoku vanost koju jo
uvijek ima i vrlo dugo e imati nacionalni identitet u Europi i svijetu.
Teorije i doktrine o budunosti europskog identiteta mogli bismo grubo podijeliti u dvije skupine: a) one koje zagovaraju izgradnju egzistencijalno sadrajnog, a simboliki relativno praznog identiteta Europske unije i b) one koje tee
stvaranju snanog simbolinog, obrednog i emocionalnog identiteta Europljana i Europske unije.
Manuel Castells, profesor sociologije na Sveuilitu Berkeley jedan je od brojnih zagovornika prve koncepcije identiteta. Polazei od teze da europska povijest
nipoto nije tako idealna i beskonfliktna kao to je neki suvremeni euroutopisti
ele prikazati (puna je, kae on, sukoba, ratova, zloina i genocida) i tvrdei kako
niti drugi tradicionalni elementi nacionalnog identiteta (jezik, religija, kultura,
obiaji) ne opravdavaju tenju za stvaranjem europskoga kao nacionalnog identiteta, on zagovara izgradnju identiteta Europske unije koji bi se zasnivao na nizu
zajednikih europskih vrijednosti koji bi bili prihvatljivi veini graana, a osnaili bi i osjeaj pripadnosti graana novoj mrenoj dravi (on koristi pojam
network state) Europskoj uniji. Castellsov Projekt europskog identiteta
nudi zajednike vrednote kao osnovicu budueg interesnog, vrijednosnog i emocionalnog zajednitva Europljana:
Podijeljeni osjeaj o potrebi univerzalne zatite prirodne sredine u kojoj
ljudi ive; sigurnost zaposlenja; radnika prava; opa ljudska prava; briga o siromanima diljem svijeta; proirenje demokracije na regionalnu i lokalnu razinu,
s posebnim teitem na participaciju graana u demokratskom procesu; zatita
povijesno ukorijenjenih kultura, najee izraenim u jezicima; rodna i spolna
jednakost za ene i neke mukarce.24

24 Manuel Castells, The Construction of European Identity; http://www.chet.org.za/constructionei.

html

43

Hrvatski identitet

Skicirani model europskog identiteta izraava klasine ideje o EU-u kao dravi blagostanja. Takav tip identiteta zasigurno bi bio prihvatljiv za veinu stanovnika EU-a. Meutim, sasvim je dvojbeno u kojoj je mjeri taj model usklaen
s drugim ulogama i poslanjima EU-a i s interesima poslovnih i politikih elita u
zemljama Europske unije. Elitama koje ele imati fleksibilno trite radne snage,
niske poreze, nisku javnu potronju i jeftinu dravu eda bi se mogli uspjeno nositi
s opakom konkurencijom velikih globalnih gospodarskih zmajeva: SAD-om,
Kinom, Japanom, Rusijom, Indijom.
Nasuprot prethodnom modelu pragmatinog europskog identiteta, stoji plejada novih euro-intelektualaca, politiara i znanstvenika koji smatraju da Europska unija treba tragati za pozitivnim i univerzalnim europskim duhom koji bi
stajao u ishoditu novog europskog nacionalnog ponosa i simbolinog jedinstva Europske unije. U perspektivi i novog, integralnog europskog domoljublja i
nacionalizma.
Ukidanje dravnih granica izmeu lanica EU-a i izrada Europskog ustava osnaili su uvjerenje gorljivih Europljana da je mogue pronai i osnaiti
europski duh kao iskonski vid europskog identiteta. Rije je, dakako, o intelektualnom traganju za pozitivnim europskim duhom satkanim od humanizma,
prosvjetiteljstva, vladavine prava, slobode govora, potivanja pojedinca i univerzalizma. Zle europske duhove i demone one koji su osmislili vjerske i kriarske
ratove, spaljivanje vjetica, progone i pogrome idova i Muslimana, imperijalne
pohode, kolonijalizam, rasizam, robovlasnitvo, faizam, nacizam i komunizam
(koji je takoer proizvod europskog duha), pa i nijemo europsko promatranje
vukovarske ili sarajevske drame treba pamtiti, ali ne isticati kao dio europskoga
kolektivnog naslijea i sjeanja.
U simbolinom pogledu, Europska unija ve danas jest drava. Ona ima sve
atribute i simbole klasine dravnosti. Nema unutarnjih granica, a ima: europsko
dravljanstvo, ustav (u procesu ratifikacije), zastavu, himnu, novac, Europski dan,
putovnicu, vozaku iskaznicu. Ima i Europski sud za ljudska prava (Vijea Europe), Europski parlament, Europsku komisiju (europsku vladu), Europsko vijee
(neku vrstu europskog predsjednitva), europsku sredinju banku i itav sustav
zajednikih europskih politika. Ima ak i posebne europske vojne jedinice za brzu
intervenciju koje mogu postati zamecima europskih obrambenih snaga. Konano, ima i veliku naraciju o svojim oevima osnivaima: Robertu Schumanu,
Alcideu De Gasperiju, Jeanu Monnetu i Konradu Adenaueru. Treba takoer
podsjetiti da je europska zastava prvi put javno podignuta prije punih dvadeset
godina, 29. svibnja 1986. godine i da je tom prigodom, u Berlaymontu, prvi put
izvedena europska himna Oda radosti. Dvije godine ranije (1984), Europsko je
vijee u Fontainebleau donijelo odluku da EU treba poboljati izravne veze sa
svojim graanima, nakon ega je zapravo poela kampanja stvaranja organskog
europskog identiteta, pod parolom Narodna Europa (A Peoples Europe).
44

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

Sve u svemu, iako vodstvo Europske unije stalno istie kako je njegova politika
identiteta raznolikost u jedinstvu, objektivne injenice ukazuju da se radi o
procesu stvaranja kapilarnog, zasad elitnog, europskoga identiteta.
Neki autori smatraju da se zameci novog europskog duha i budueg europskog vodstva nalaze u glavama i srcima Erazmus generacije (tim pojmom engleski profesor politikih znanosti Stefan Wolff oznaava preko 1 200 000 mladih
ljudi, korisnika programa Erasmus, utemeljenog 1987. godine i namijenjenog
europskoj studentskoj razmjeni) koja cijelu Europsku uniju doivljava kao radni i ivotni prostor i u pravilu govori vie od dva strana jezika. Uz tih 1 200 000
mladih lavova, europski identitet moe raunati i na emocionalnu potporu oko
18 200 000 ljudi koji se u anketama Eurobarometra izjanjavaju kao Europljani i ak 36 400 000 drugih dravljana Europske unije koji se smatraju Europljanima i pripadnicima vlastite nacije. Iako su te skupine ljudi jo uvijek
manjina u 455 milijuna stanovnika EU-a, oni su ipak velika kritina masa, sjeme
moguega budueg eurounitarizma i euronacionalizma. tovie, nova velika zvijezda pop znanosti, Eric Schlosser, s razlogom pie o novoj brzo-griz naciji, tj.
globalnoj naciji jedaa brze hrane (fast food nation).25
Zanimljivo je da je dosad najuvjerljivije izraze intelektualnoga divljenja prema
izgradnji Europske unije pokazao jedan od najboljih pisaca dananjice, autor velikog broja svjetskih uspjenica, Jeremy Rifkin26. U knjizi Europski san,27, taj vrsni
poznavatelj europske arhitekture i odnosa (bio je savjetnik Romana Prodija i na
razliitim je poslovima u Europi proveo dvadesetak godina), tvrdi da je ameriki
san izgubio svoju snagu i privlanost, a da se pred oima svijeta raa obeavajui
europski san. Koristei mnoge socijalne pokazatelje, Rifkin dokazuje da je EU
ve danas obeana zemlja, jer je u mnogim podrujima kvalitete ivota i izvrsnosti ve nadmaila SAD. Stanovnici Europske unije ive due; u EU-u je vea
pismenost; manji kriminalitet (u EU-u je na 100 000 stanovnika 87 zatvorenika,
a u SAD-u nevjerojatnih 685); dui su odmori i praznici; krae se putuje na posao
i s posla; europski su uenici bolji od amerikih vrnjaka u matematici, prirodnim
znanostima, stranim jezicima itd. Usporeujui kljune odrednice europskoga i
amerikoga sna moemo ih vizualno prikazati u vidu tablice.

25 Eric Schlosser, Fast Food Nation, Penguin Books, London 2002.

26 Njegovu knjigu Biotehnoloko stoljee objavio je Jesenski i Turk 1999.
27 Jeremy Rifkin, The European Dream, Tarcher/Penguin, London 2004. Hrvatski prijevod knjige
objavila je kolska knjiga 2006.

45

Hrvatski identitet

Razlike izmeu amerikog i europskog sna

Odrednica
Shvaanje smisla razvoja

Ameriki san
gospodarski rast

Europski san
odrivi razvoj

ivotni cilj

stjecanje osobnog bogatstva

tenja ka kvalitetnom ivotu

Osobna i drutvena
usmjerenost
Rjeavanje sukoba

usmjerenost na osobne interese

vojno rjeavanje sukoba

Etiki kredo

etika rada i postignua

solidarnost i usmjerenost
na drutvo blagostanja
diplomatsko i ekonomsko
rjeavanje sukoba
etika slobodnog vremena

Duhovnost

religioznost

svjetovnost

Naelo gradnje nacije

taljenje naroda

viestruki identiteti

Ameriki san, pie Rifkin, bio je ionako kreacija europskog duha i kao takav je
transportiran na ameriko tlo i tamo je bio, naalost, zamrznut u vremenu i prostoru. Nadu suvremenom svijetu danas moe, smatra Rifkin, pruiti samo europski san koji se pod prividom kaotinog nereda raa u Europskoj uniji.
Ipak, bez obzira na razlike, meu zagovornicima razliitih koncepcija i vizija
europskoga identiteta postoji suglasnost glede mehanizama pomou kojih se on
moe uspjeno drutveno proizvoditi i promicati: zajedniki europski elementi u
obrazovanju, masovno koritenje interneta, paneuropska jezina politika, paneuropska medijska politika (koja bi se suprotstavila dominaciji amerikih medija),
slobodno kretanje ljudi i radne snage, zajednika europska sigurnosna i vanjska
politika te stvaranje europskih mrea tvoraca javnog miljenja.28
No, vratimo se mi hrvatskoj politici identiteta u razdoblju prije pristupanja i
za vrijeme lanstva u Europskoj uniji. Skica te politike mogla bi imati ovaj obris:
Prvo: Prihvaanje veznika i umjesto veznika ili. Kad se suvremena hrvatska povijest u posljednjih dvadesetak godina promatra unatrag i kritiki, lako
se dade zakljuiti da je obiljeena veznikom ili: Europa ili Balkan, Zapad ili
Istok, istrebljenje ili rat, suverena Hrvatska ili nita, komunizam ili kapitalizam,
privatno ili dravno vlasnitvo, socijalna pravda ili gospodarska uinkovitost,
Europa ili propast. Suvremeni svijet na mjesto veznika ili, kako je vrlo davno
(1955) najavio poznati ruski (po roenju) i francuski (po stvaralatvu) slikar i
teoretiar umjetnosti Vasilij Kandinski (Wassily Kandinsky) u lanku neobina
naslova I, stavlja veznik i. Suvremeni svijet tei povezivanju, proimanju,
sloenosti, spajanju i raznolikosti, a ne razdvajanju i razliitosti. I Hrvati i Hrvatska moraju sve ee odbacivati logiku ili-ili i prihvatiti logiku i. Jer je mo28 Castells, isto.

46

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

gue, iako nije lako, istodobno biti: i Hrvat i Europljanin, i Dalmatinac i Hrvat, i
Slavonac i Hrvat, i stanovnik Balkana i graanin Europe i graanin svijeta. Doba
razlika, nacionalne unikatnosti i iskljuivosti bive je, potonulo doba. Pred nama
je doba viestrukih identiteta i lojalnosti, sukobljenih uloga i identiteta.
Drugo: jezini identitet, jezina i obrazovna politika. Nema nikakve dvojbe da
su kljuni imbenici u izgradnji temelja na kojima je kasnije (u 18. i 19. stoljeu)
stvaran hrvatski nacionalni i kulturni identitet imali stalni ratovi, katolianstvo,
glagoljica (pismo na kojem je, posebice u Dalmaciji, obavljana crkvena komunikacija i dobar dio literature) i okolnost to se Katolika crkva u Hrvata vrlo rano izborila za bogosluenje na hrvatskome jeziku. Jeziku koji je dijalektalno i knjievno
vrlo dugo, pa i do dananjih dana, bio podijeljen na tokavski, kajkavski i akavski.
Ipak veliku vanost u stvaranju svijesti o jednom narodu i naciji imali su katoliki
sveenici koji su, za razliku od svojih kolega u drugim europskim zemljama koji su
uglavnom komunicirali na latinskom jeziku, govorili hrvatskim jezikom.
Kakvu jezinu doktrinu i politiku treba naa zemlja voditi u 21. stoljeu?
Da bi se racionalno odgovorilo na to pitanje treba kazati da u Europskoj uniji
vlada jezino i prevoditeljsko naelo: koliko drava lanica, toliko jezika. Meutim, procesi globalizacije svojom unutranjom logikom pretvaraju ono to se
naziva globalni engleski u glavni komunikacijski jezik na europskoj i svjetskoj
razini. Engleski jezik e sve bre prodirati i u hrvatsku jezinu praksu. Ve danas
velik broj tvrtki kojih su vlasnici ili top menaderi stranci, uvodi engleski kao poluformalni korporativni jezik. Vladanje stranim jezicima postaje tako temeljnim
preduvjetom zapoljavanja i profesionalnog napredovanja. Prodor stranih jezika
u hrvatsku jezinu praksu potie i jo e vie poticati mnotvo okolnosti: irenje
kompjutorske pismenosti, vea dostupnost interneta, potreba za stjecanjem strunih znanja, utjecaj glazbe, filmova, razvoj turizma. Uz to, mogunosti zapoljavanja graana Hrvatske u Europskoj uniji nuno trae vladanje stranim jezicima.
Jasno je, dakle, da hrvatski graani trebaju to prije postati (najmanje) dvojezini, uz mogunost da veina profesionalaca vlada s jo ponekim jezikom. Istodobno, treba se uvati sindroma prevoditeljske i autorske lijenosti koja omoguava nekontroliranu poplavu nepotrebnih tuica u hrvatskome jeziku. Posebice
u posljednjih nekoliko godina u kojima su korbiznis, brending, mobing, stajling,
autsorsing, imid mejking i druge tuice unitile volju strunjaka hrvatskoga jezika da se sustavno bave tvorbom novih hrvatskih rijei.
Istodobno, trendovi regionalizacije koje podrava Europska unija uspostavljanjem izravne gospodarske veze sa statistikim regijama logikom stvari
potiu povratak dijalektima i dijalektalnoj knjievnosti. U toj situaciji presudnu
vanost za ouvanje nacionalnog identiteta ima sustavna briga o hrvatskom standardnom (knjievnom) jeziku koji bi morao dominirati ne samo u obrazovnim institucijama i javnoj upotrebi, nego i u masovnim medijima, posebice na HRT-u.

47

Hrvatski identitet

Dakako, jezina politika treba biti tek dio nove obrazovne politike koja panju treba posvetiti hrvatskom jeziku, povijesti i kulturi, ali i stjecanju znanja koja
e hrvatskom narodu omoguiti zadravanje epiteta povijesnog naroda.
Tree: sustavno istraivanje, otkrivanje i tovanje (uvanje) korisne prolosti.
Umjesto udakih povijesnih istraivanja etnikog podrijetla Hrvata, kojih je jedina svrha dokazivanje navodnog neslavenskog podrijetla Hrvata, za budunost
hrvatskih graana i Republike Hrvatske puno su vanija ona istraivanja kojih
je svrha otkrivanje upotrebljive prolosti. Koncept upotrebljive, iskoristive ili
korisne prolosti (usable past) osmislio je jedan od najutjecajnijih amerikih
povjesniara Henry Steele Commager (1902-1998) u nevelikom teorijskom eseju
Potraga za upotrebljivom prolou iz 1967.29 Kljune su teze autora da pojedinci, obitelji i narodi ne mogu graditi budunost ako ne poznaju vlastitu prolost
i ako u njoj ne otkriju ono to je upotrebljivo i korisno kao nadahnue ili poticaj
za budunost.
On kae:
Za neki je narod biti bez povijesti ili ne poznavati vlastitu povijest jednako
kao to je ovjeku biti bez pamenja osuenom da vjeno otkriva ono to je ve
u prolosti otkriveno, da izmilja poznate tehnike, da se hrva s istim problemima,
da ini iste greke i da je, takoer, osuen na gubitak bogatog zadovoljstva sjeanja. Doista, kao to je teko zamisliti povijest bez civilizacije, jednako je teko
zamisliti civilizaciju bez prolosti.30
Gotovo sve osobne, obiteljske, skupne i nacionalne povijesti udesna su, a ponekad i zastraujua mjeavina dobrih i loih vijesti, pozitivnih i negativnih pria
i dogaaja. Henry Steele Commager mudro zakljuuje da nacionalna i dravna
mudrost zahtijeva otkrivanje i promicanje u vlastitom narodu i u meunarodnoj zajednici upotrebljive prolosti. Ta prolost se ne smije izmiljati i
umjetno fabricirati kao to su to inili vladajui komunisti, stvarajui lane osobne i narodne revolucionarne i klasno-avangardne ivotopise, ali se moe izdvojiti
i pretvoriti u izvor svjetovnih mitova i legendi koje djeluju poticajno na graanski
i nacionalni ponos.
Ako se ograniimo samo na ratno razdoblje druge polovice 20. stoljea, lako je
zakljuiti da je hrvatska upotrebljiva prolost antifaistika tradicija Drugoga
svjetskog rata i pobjednika i dravotvorna tradicija Domovinskoga rata. Dakako, uz dominantno upotrebljive, te prolosti imaju i sasvim neupotrebljive
dijelove: represiju, zloin, odmazdu, ubojstva, postupno pretvaranje antifaizma
u komunizam i slino.

29 Henry Steele Commager, The Search for a Usable Past, The Search for a Usable Past and Other
Essays in Historiography, Knopf, New York 1967., str. 3-27.
30 Isto.

48

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

Te negativne i kontroverzne dijelove prolosti ne treba u potpunosti prepustiti

povjesniarima, jer su nam potrebni kao dijelovi kolektivnog, pedagoki vanog,
pamenja zla, eda se ono ne bi ponovilo.
Na slian nain, upotrebljiva prolost treba postati i pomalo zaboravljena
poduzetnika, intelektualna, javnozdravstvena, obrazovna i druga bogata prolost
graanskoga hrvatskog drutva. Dakako, upotrebljivom prolou treba smatrati i prolost u svijetu poznatih i relativno slavnih hrvatskih ljudi koji su, kako
se obino kae, zaduili ovjeanstvo svojim izumima, nadarenou ili izuzetnim
postignuima. U odnosu na sve pokuaje revizije upotrebljive prolosti trebalo bi prakticirati logiku i politiku nulte snoljivosti. U hrvatskoj javnosti lako
je uoiti dva tipa povijesnog revizionizma. Prvi se odnosi na Drugi svjetski rat, a
drugi na Domovinski rat.
etvrto: Spreavanje povijesnog revizionizma. Pouno polazite za razmiljanje o novom hrvatskom revizionizmu u intelektualnom stvaralatvu moe biti
zanimljivo predavanje koje je irski povjesniar Peter Berresford Ellis odrao na
temu Revizionizam u irskim povijesnim napisima: Nova anti-nacionalistika
povjesniarska kola31. To je predavanje zanimljivo zbog toga jer su analogije
izmeu irske borbe za slobodu i dravu u ratu protiv Engleske vrlo srodne naem
Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije. Ellis smatra da je sve do 1921.
irska historiografija bila u unionistikim rukama, da bi nakon toga, sve do 1972.,
pravo javnosti i teorijski legitimitet dobila patriotska kola koja je polazila od
stajalita da irski narod ima moralno i povijesno pravo borbe za politiku, gospodarsku, socijalnu i kulturnu samostalnost. Ta je kola miljenja vladala irskom historiografijom punih pola stoljea, da bi je, nakon 70-ih godina prologa stoljea,
zamijenila antinacionalistika kola. Ellis tvrdi da su dvije knjige, obje objavljene 1972., definirale novu filozofiju irske povijesti: knjiga Garreta FitzGeralda
Ususret novoj Irskoj (Towards a New Ireland) i knjiga Conora Cruisea OBriena
Irske drave (States of Ireland). Kljune su teze knjiga bile: irska dravna samostalnost nije nikada bila dominantna elja irskog naroda; jedino to su Irci oduvijek
eljeli jest snaniji glas u okviru Britanske imperije. Oba su autora takoer tvrdila
da ne postoji jedinstvena irska graanska nacija, nego dvije nacije: irska katolika nacija koja je galska i nacionalistika i irska protestantska nacija koja
govori engleski jezik i koja je unionistika. Obje nacije, smatraju autori, imaju
jednako pravo na oznaku Irci. Na tragu skicirane paradigme, smatra Ellis, u
irskoj je udbenikoj i istraivakoj historiografiji nakon 1972. poela dominirati antinacionalistika kola. U suvremenoj hrvatskoj povijesti takoer je mogue
otkriti dva revizionistika vala: prvi je nastao u razdoblju 1990-2000., a drugi nakon 2000. U prvom je revizionistikom valu dominantna paradigma bila takoer domoljubna kola koja je teila potiskivanju jugoslavenskih elemenata iz
31 http://www.etext.org/Politics/INAC/historical.revisionism

49

Hrvatski identitet

suvremene hrvatske povijesti. Nakon 2000., povijesni je revizionizam bio i jo je

uvijek usmjeren na reviziji istine o Domovinskome ratu. Umjesto nepobitnih injenica koje pokazuju da je taj rat hrvatskom narodu bio nametnut velikosrpskom
i JNA agresijom, sve se ee govori i pie o dogovorenom ratu. Uz to, pokuava se i djelomino uspijeva revidirati i cjelokupna povijest koja prethodi raspadu
Jugoslavije i ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naravno, budui da u naoj zemlji danas postoji sloboda izraavanja miljenja i uvjerenja, pa
i svi vidovi istraivake i akademske slobode, trend povijesnog revizionizma nije
mogue zaustaviti nekom politikom odlukom ili diktatom. Treba se tek nadati, a
tu nadu potvruju istraivanja i knjige mladih znanstvenika (primjerice, Davora
Marijana32 i Nikice Baria33), da e znanstveni pozitivizam biti snaniji od revizionistikih predrasuda.
Peto: manjinska politika identiteta. Na kraju ostaje i veliko pitanje politike
identiteta hrvatskih manjina, posebice najbrojnije meu njima, srpske zajednice.
Tradicionalno, srpska je zajednica u Hrvatskoj svoju posebnost traila i pronalazila u pravoslavnoj vjeri i tradicionalnoj kulturi, a manje u pismu (irilinom) i
jeziku koji je imao stanovite razlike u odnosu na hrvatski jezini standard, ali su te
razlike bile znatno manje od razlika u jeziku srpske manjine od srpskoga knjievnog jezika. Za sve u Hrvatskoj bilo bi korisno kad bi srpski intelektualci u naoj
zemlji u skoroj budunosti mogli kazati ili napisati ono to je Alain Finkielkraut,
idovski intelektualac i doseljenik prve generacije, napisao za Francusku:
Pripadnik sam drevnoga plemena, starijeg od nae stare Europe. idov sam,
od roditelja idova, i kao takav uivam pogodnost jus sanguinis u obliku zakona
o povratku u Izrael. To pravo ne kanim iskoristiti, jer Francuska je za mene mnogo
vie od formalne pogodnosti: ona je moja jezina, kulturna i politika domovina.
Na intelektualnom je i politikom vodstvu srpske zajednice u Hrvatskoj, ali
i na svakom graaninu srpskoga podrijetla, da danas, u uvjetima postojanja Republike Hrvatske kao samostalne drave, ali i u uvjetima naeg skorog lanstva u
Europskoj uniji, odgovori na pitanja Tko sam ja?, Tko smo mi?. Ta zajednica treba definirati vlastiti identitet u jezinom, kulturnom i politikom smislu,
jer joj je religijski i etniki identitet uglavnom jasno odreen. Ona treba odrediti
i vlastitu politiku identiteta i ostvariti dvojaku neovisnost: od beogradske intelektualne arije koja prieljkuje njezinu srbizaciju i getoizaciju (usvajanje srpskog
jezika i irilinog pisma) i od hrvatske nacionalistike elite koja bi eljela da ona
izgubi svaku vezu sa srpskom tradicijom. Prvi, veliki korak u potrazi za tim novim
identitetom ve je uspjeno napravljen izborom Nikole Tesle kao simbola tog pluralistikog bogatstva.
32 Davor Marijan, Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest Slavonski brod: Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb Slavonski Brod 2004.
33 Nikica Bari, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Golden marketing-Tehnika knjiga, Zagreb
2005.

50

Slaven Letica Tko smo, to smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati

Literatura
ALMOND, Gabriel A. i VERBA Sidney, Civilna kultura Politiki stavovi i demokracija u pet
zemalja, Politika kultura, Zagreb 2000.
ANDERSON, Benedict, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, Verso, London 1983.
ANDERSON, Christopher J. i GUILLORY, Christine A.: Political Institutions and Satisfaction with Democracy: A Cross-National Analysis of Consensus and Majoritarian Systems, American Political Science Review, 91, br.1, Cambridge 1997., str. 66-81.
BARI, Nikica, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2005.
BECK, Ulrich, Mo protiv moi u doba globalizacije, kolska knjiga, Zagreb 2006.
BECK, Ulrich i GRANDE, Edgar, Kozmopolitska Europa. Drutvo i politika u drugoj moderni,
kolska knjiga, Zagreb 2006.
CASTANO, Emanuele, European Identity: A social-psychological perspective, paper presented at IDNET conference, European University Institute, Florence, June 2000.
COMMAGER, Henry Steele, The Search for a Usable Past, The Search for a Usable Past
and Other Essays in Historiography, Knopf, New York 1967., str. 3-27.
DELANTY, Gerard i KUMAR, Krishan (eds), Handbook of Nations and Nationalism, Sage
Publications, London 2005.
DELANTY, Gerard, Citizenship in a global age: Society, culture, politics, Open University
Press, Buckingham 2000.
GELLNER, Ernest, Nations and Nationalism, Cornell University Press, Ithaca 1983.
HABERMAS, Jrgen, The Post-national Constellation, Polity Press, Cambridge U. K. 2001.
HABERMAS, Jrgen, Towards a Cosmopolitan Europe, Journal of Democracy, 14(4),
Baltimore 2003., str. 86-100.
HOBSBAWM, E. J., Nations and Nationalism since 1780: Programme, Myth, Reality, Cambridge U. K. and New York 1990.
HUNTINGTON, Samuel P., Who Are We? The Challenges to Americas National Identity,
Simon & Schuster, Inc., New York 2004.
HUNTINGTON, Samuel P., The clash of civilizations and the remaking of the world order,
Simon & Schuster, New York 1996.
KAROLEWSKI, Ireneusz P., Citizenship and Collective Identity in Europe, Routledge, London 2009.
KUNDERA, Milan, Jacques i njegov gospodar Poast Denisu Diderotu u tri ina, Meandar,
Zagreb 2003.
LETICA, Slaven, Euroni: Opasnost za Hrvatsku, Vijenac, br. 390, Zagreb, 12. veljae
2009.
LETICA, Bartol i LETICA, Slaven, Postmoderna i genocid u Bosni, Jesenski i Turk, Zagreb
1997.

51

Hrvatski identitet

MARIJAN, Davor, Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest Slavonski brod: Podrunica za
povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb Slavonski Brod 2004.
NEUMANN, Iver B., Uses of the other. The East in the European identity formation, Manchester University Press, Manchester 1999.
RIFKIN, Jeremy, The European Dream, Tarcher / Penguin, London 2004.
SCHLOSSER, Eric, Fast Food Nation, Penguin Books, London 2002.
STRAYE, Joseph R., Medieval Statecraft and Perspective of History, Princeton University Press,
Princeton 1971.

Summary
WHO ARE WE CROATIANS?
The historical framework of our discussion is a process that Benedict Anderson called the
process of finding the nation or creation of imagined community: the dramatic time of
collapse of communism, the break up of Yugoslavia, the creation of the Croatian state, Great
Serbian aggression war (which are aimed at the negation or territorial amputation of the country) and associated of the Croatian Republic to a new complex, multi-national community
the European Union.
The subject of our discussion is the process of creating and modifying the Croatian national and cultural identity in this complex and dense historical time.In the discussion, we use
the theory of social identity as a starting point and the analytical framework. Based on this
theory we attempt to answer the classic question of any discussion about group identity: Who
are we Croatians? Who are they the Serbs, Montenegrins, Bosnians, Slovenians, Europeans? How do changes in political environment state (Yugoslavia Croatia European
Union ) change our ideas on us and them (the others)?
A special part of the paper is devoted to discussion of two different concepts of nation
and nationalism: liberal-democratic understanding of the nation (American and French) that
the concept of nation is derived from demos (community of equal citizens, nationals) and the
Germanic and Eastern-European tradition that sees the nation as an organic and historical community of ethnos.
The final and most extensive part of the paper is devoted to discussion of the phenomenon of multiple and simultaneous identities and identity Policy of the European Union and of
the Croats and Croatism in that context.

52